Husein Dervišević - Cross Road Blues

Cross-Road
l
B ues
ROMAN
Biblioteka
Pro-LOG
Biblioteka Pro-LOG
Knjiga sedma
Urednici
Hrvoje Jurić
Nihad Hasanović
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-31
DERVIŠEVIĆ, Husein
Cross-road blues: roman / Husein Dervišević.
Bihać: Unsko-sanske novine, 2019. - 351 str.: slika
autora; 20 cm. - (Biblioteka Pro-LOG; knj. 7)
Bilješka o piscu: str. 351.
ISBN 978-9958-759-20-8
COBISS.BH-ID 27842822
Husein Dervišević
CROSS-ROAD
BLUES
Roman
“UNSKO-SANSKE NOVINE”
2019.
Husein Dervišević | CROSS-ROAD BLUES 5
UVOD
Zovem se Stranac i lutam ulicom zvanom Svejedno.
Ali, moje ime niko ne zna, kao što ne zna ni pravo ime
te ulice i to me raduje. Putem pokazujem svoje lice koje
nikad ranije nije viđeno – igram se s pogledima. Ponekad
ulicu pretvorim u krug; jednostavno je savijem i rotiram
po njoj, krijem razloge lutanja. Sve ostalo o meni guram
iza nekog nevidljivog znaka interpunkcije, vežem nitima
tajanstva i uplićem u priču kojoj osnovu napipavam unu-
trašnjim prstima.
A ta priča je kruna zrelog maslačka koju je raznio vjetar
i bojim se da nikad neću znati njen stvarni početak. Van-
da kaže da je to zbog toga što sam sve izmislio, kao što sam
izmislio i nju. I još kaže da ono što je izmišljeno nigdje ne
počinje i ne završava, nego se potuca sa ostalim lažima kroz
beskrajnu rečenicu vječnosti. Oskar na to samo odmahuje;
veli da je početak te priče iza neke druge, koja je završila.
– Vjerovatno je tako – kažem mu.
Ima i onih koji gotovo cijelu priču negiraju, mada su u
njoj stvarni likovi. Na primjer Plivač – čim mu spomenem
detalje u vezi s njom, odmah me dočeka s riječima kako
ovdje niko nije pravio snove od perja i kako je Ikar samo
riječ, opomena čovjeku.
– Uzalud tražiš početak ludila – govori.
Priča, međutim, ima mnogo početaka, ali ovi to ne zna-
ju. Gledaju neko njihovo tjeme maslačka i od njega ne
vide da me ono što slijedi, ona nakupina koja se našla iza
znaka koji je stavio Gospodar Prolaznosti poslije veoma
čudnih zbivanja, još uvijek tjera da se određujem prema
nekom datumu, događaju, snu, ili prema imenu na koje se
u izvjesnom času odazivam. I da svaki put zaključim:
6 CROSS-ROAD BLUES | Husein Dervišević
Sve je prije i poslije nečeg. I svaka je priča samo isje-

čak iz mora vremena, što neprestano šumi, udara o obale
koje su sjećanje, mašta i ljudski pogled na stvari, samo tren
između napada i povlačenja talasa, između plime i oseke
koje jedino zapisuje nestvarni mjesec, pa nema razloga da
opet ne bude tako, da sve ne krene iz neke sredine i na-
glo se pretvori u urlik snova i bunila u prokletom prostoru
koji je tek omeđen zarezom i zarezom.
PRVI DIO
ONAJ KOJI HODA IZA SJEMENJA 1.

Re je sjedio na verandi i dugo razmišljao o Uvodu koji
je pročitao. Ništa mu nije bilo jasno: ni šta taj tekst znači,
ni o čemu govori, pa ni otkud u njegovoj ruci. Zbunjen je
odložio papir i pobjegao u neki svoj čisti svijet – penjao se
do boga plaveti, silazio, smijehom razbijao poleglu tišinu
oko sebe i njene komadiće otresao sa stola, misleći da su
to sitne krhotine samoće i dosade koje nikako da istjera iz
svog života.
– Pasja vrućina – najednom je rekao i ušao u kuću, iz
koje se moglo vidjeti kako vreo vjetar razgoni rijetke obla-
ke dok, kao rukom nabacani po nebu, plove prema istoku.
Učinilo mu se da sve plovi prema istoku, ili da mu se vraća,
i glasno je opsovao.
Vratio se na verandu s jednom sveskom, u koju je naba-
civao košmar grafitnom olovkom firme “Bohemia Works”.
Zabilježio je samo nekoliko redaka, pa odmah iskinuo list
i napravio od njega aviončić.
– Ništa više nema smisla – promrljao je u sebi.
Onda je još jednom uzeo olovku i nastavio da razmišlja
zureći neodređeno. Njegov aviončić ležao je na stolu, a
vjetar je pronosio neki teški osjećaj tjeskobe. Pomislio je
kako je ranije bilo manje dosadno – rafali, granate, vijesti
o umiranju.
– Kud je nestala sva ona dinamika straha, od čijeg se
ritma čovjek teško odvikava? – upitao se.
Kad je naišao neki plavi auto, na tren je podigao pogled
i vratio ga na praznu stranicu. Potom je jeknuo:
– Boli me rana na promjenu, a promjene nema. Taj će
vjetar još koji mjesec.
Nije ni pogledao kad je ponovo prošao onaj isti auto.
– Ah, prošla tek plava boja – odmahnuo je i počeo da piše.
“Da li sam ja Ja, ili sam onaj koji je ostao ispod ruševi-
ne na broju 11 zagledan u neka unutrašnja, tamna brda?
Nikad to neću saznati. Ljudi, koji misle da me znaju, kažu
da sam se spasio i da granicom između dva svijeta luta tek
moj maštoviti duh i razbija ogledala u kojima boravi realni
san. Jedina osoba koja bi mogla da me prepozna i kaže ko
sam je moja majka, ali ona je odavno mrtva priroda i ne
govori ništa kad ponekad noću šeta po kući.”
– Ne valja! – dreknuo je i napustio verandu, unoseći
vjetar koji se radoznalo poigravao s papirima razbacanim
po sobi kao da ih iščitava.
Dok je sjedao za pisaći sto, osjetio je neobičan stvara-
lački strah. Pred njim je ležala nesređena gomila rukopisa,
bezbroj mogućih početaka, krajeva, zapažanja, dijelova
radnje i nepovezanih dijaloga. Dijaloge baš nije volio, jer
je u svojoj usamljenosti zaboravio kako se normalno raz-
govara. Prijatelje, koji su mu povremeno dolazili, stalno je
prekidao i galamio na njih bez nekog posebnog razloga.
– Uvijek ti nešto pokvare: slavinu, dan, raspoloženje i
kradu ti vrijeme – gunđao je, gledajući onu gomilu na sto-
lu, koja je ličila na njegov život, sav ispreturan, u isječcima,
u djelićima snova i sjećanja.
Kad je završio s gunđanjem, skinuo je poklopac s pisa-
će mašine boje pomorandže, uvukao papir i pokušavao da
se opredijeli za jedan od onih početaka. Radio je to dugo,
mučno i uzaludno.
– A možda sve počinje iza nekog zareza? – sjetio se
iznenada i iz ladice izvukao komplet Dnevnika, koje je pi-
sao kad se zvao Stranac.
Zatim je na trenutak izašao van i vratio se sa onim Uvodom.
– Sad znam šta hoću – zadovoljno se osmjehnuo i po-

šao da skuha kafu, koju je htio da popije na miru prije
nego što se prepusti jednoličnoj melodiji pisaće mašine.
Čim je srknuo iz crvene šoljice s natpisom “Franck”,

stavio je Uvod na početak Dnevnika i navalio da prelistava
stranice, da čita, da se naprosto vraća u neke trenutke koji
su bili zakopani u davno napisane riječi, prepoznavajući se
u njima i gradeći svoj lik iznova kao da ga budi iz zaborav-
ljenog sna. Dok je pisaća mašina još mirovala, kroz glavu
su mu lutali čudni oblačići misli:
Sada se zovem Re, onaj koji hoda iza sjemenja, ali to
ime ne volim; ja sam, u suštini, još cvijet bunila s više lica
i nikad se ne zna koje ću od njih da pokažem. Imam i sva
imena onog Stranca koji sam bio i mogu opet da budem
Oblak, Vjetar, Hiljadu Glagola. Ili Reporter, Dijete, Sa-
vjest, Ti, On... Naravno i fotograf dûša, i onaj koji je pravio
drukčije snove... Listajući ovo, već vidim kako kroz stotine
očiju obnavljam snimke o svom životu, dogovaram se sa
detaljima, biram rakurse, i kako komandujem: Zum! Kru-
pni plan!, a onda pravim paralelnu montažu, vičem: Preta-
panje! Zamračenje! Rez!
– Biće to dobra Re-trospekcija – ponovo se osmjehnuo,
ispio ostatak kafe i počeo da kuca po tastaturi:
“Prošlost ne mogu da mijenjam, ali mogu da je očistim i
ispeglam kako hoću. Konačno, uređujem svoj životni film,
taj čarobni negativ stvarnosti i ja sam odgovoran za njega.
S tim u vezi, odlučujem i o likovima iz Dnevnika; mnogi su
negativci i neke ću da izbacim – ne dam da mi zagade priču.
A neke ću i ostaviti, mada mi se od njih povraća; mora-
ću da slušam kako mi niz stranice škripe tâčke, u kojima se
po cijelu noć vôza ukradeno iz tuđih kuća. I da trpim mog
komšiju Hrabu, koji bestidno gura te tâčke i poslije pod-

ne. U jednom poglavlju podižem foto-aparat i snimam ga
nakon pljačke. Hrabo na to skida gaće i pokazuje guzicu.
– Sad snimi! – kaže.
Tog Hrabu bih izbacio i iz stvarnog života. I sve takve
likove. Sastrugao bih ih kao muhoserine i ubacio umjesto
njih životinje, što je biološki isto, jer čovjek nije biljka,
nema lišće i nije zelen. Ali, to ne mogu – bez njih ne ide
priča o zlu.
Kad mi se zgadi među negativcima, jednostavno ću da
se isključim kao i Stranac. I da se vratim u ovu situaciju:
Ponovo imam devet godina i sanjam kako letim.
– Gdje si sakrio krila? – svi me pitaju.
A ja ćutim i dalje letim – niko ne može da me dohvati.
Neki se zaskakuju, trčeći za mnom s rukama visoko podi-
gnutim. Čude se kako im izmičem. Kad uletim u dvorište
– odustaju, pa sasvim mirno ulazim u kuću, sklapam krila
koja ne postoje.
Uostalom, na taj način bježim od ovoga sad u ono ne-
kad, samo da razblažim moj gusti pakao, da napravim ba-
lans prije nego što se iz djetinjih dana, u koje pobjegnem
iz stvarnog svijeta, vratim u stvarni svijet. I onda: u Bosni
sam, u Jugi sam – stalno dvostruka ekspozicija, a u pozadi-
ni prostori mog djetinjstva, koji ostaju nezatrovani i neza-
kaljani govnima rata. I tako će to uvijek biti, dok ne pukne
greda koja pridržava moj san.”
SIĐI S MOG OBLAKA!

1.
Ako ne lutam ulicom zvanom Svejedno, sjedim za pi-

saćom mašinom boje pomorandže i igram se s riječima
koje su šareni psići, lajem na njih. Ili se poigravam sa svo-
jim imenima kao bojama. Tako, u stvari, sakupljam kru-
nu zrelog maslačka koju je raznio vjetar i pravim se da ne
primjećujem kako sam zapeo za početak priče. A stvarno
sam zapeo; trčkaram iza zareza koji se pomjera, tragam,
ubjeđujem sebe da je sve počelo onda kad se Vehbija Šok
pretvorio u veliku žabu i otišao iz ove geografske bare −
nikako da odapnem.
Govorim Vandi o tome, a ona ne razumije.
− Izmišljaš žabe i zareze − kaže.
− Ne izmišljam − pravdam se. − Prvo je stavljen taj čud-
ni zarez, a onda se čovjek preobrazio. O tom prokletstvu
pričali su mi čovjek Gagarin, žena Gagarin i dijete Gaga-
rin, koji su živjeli u nekoj baraci pored pruge. Vidjeli kako
Vehbija, shvativiši da vozovi ne odlaze sa naše stanice, na
praznom peronu spušta torbe, napinje vrat i postaje ogro-
mna žaba, koja je u nekoliko skokova kidnula preko šina.
− I šta su ti još napričali ti Gagarini? − pita Vanda.
− Rekli su da su poslije na peron došli putnici s koferima i
nestrpljivo gledali uz prugu − niz prugu, sve dok se nije po-
javio neki vojnik u maskirnoj uniformi i rastjerao ih vitlajući
kalašnjikovim, ili ih odveo u nepoznatom pravcu.
− I?
− To je bilo sve od Gagarina. Nakon priče su se naglo str-
moglavili u onu svoju baraku i nestali zajedno s njom. Za
njima je ostao samo šapat, koji nisam mogao da razumijem.
− Ipak izmišljaš − ruga se Vanda; njen smijeh prošiva

tišinu kao “singerica”.
Kad je Vanda otišla u neki svijet iz koga je i odnijela svo-

je ruganje, legao sam i sanjao mog druga Klošu Maričića
kako se pretvara u veliku žabu, koja se pretvara u Klošu
Maričića koji se pretvara u veliku žabu. Ta metamorfoza
je išla unedogled i probudio sam se. Klošu nisam mogao
da probudim; on je već ranije nestao iz grada i više ga niko
nije vidio.
A ja sam se poslije sna pretvorio u pamučnu misao
neba, u oblak. I bilo mi je ime Oblak. To ponekad radim
kad hoću da sakrijem pseto koje trčkara pod mojom ko-
žom; samo se dignem iznad grada i ne moram da slušam
priče u kojima se dešava neko tužno, ustalasano Sad.
− Ona baraka pored pruge odavno ne postoji − prenuo
me je na mom nebu neki glas, neko nepostojanje koje će
se kasnije zvati Oskar.
− Znam − potvrdio sam. − I zato nikom neću pričati o
Gagarinima i metamorfozi. Mislili bi da sam lud. Govorio
sam o tome jedino Vandi, ali ona kaže da izmišljam.
Ta priča će, svejedno, i bez mene ići dalje. Razvlačiće

je neki glasovi u ko zna koliko verzija. Jedni će govoriti da
se niko nije pretvorio u žabu i da je Vehbija plod mašte;
drugi − da se desio kolektivni san; treći − da je neko vidio
žabu na pruzi prema jugu, ali da nije bila veća od šake i da
je bila mrtva, a četvrti − da se velika žaba ponovo pretvo-
rila u čovjeka.
“Sve je to loš bluz” − reći će Eduard Ž., a Stranac u meni
samo će se nasmijati: “Ja sam tek oblak, običan bijeli oblak
i hoću od tog bluza da pobjegnem.”
2.
A možda se Vehbija Šok i nije pretvorio u žabu. Možda

je i njega odvezao Esad Jarac u mrtvačkom sanduku kao
što sam sanjao, ali ja to ne znam; moja priča je još prazna,
zatvorena soba, u koju će vrijeme unositi svoj inventar i
puniti je dok ne eksplodira i, tek kad se razlete zidovi, zna-
će se šta se dešavalo. Dotle ću se igrati sa onim zarezom i
misliti da je sve počelo s tim Vehbijom, nagađajući kad je
on nestao iz grada i odnio svoj polaroid aparat s kojim je
godinama presretao ljude vičući: “Brze slike!”
Advokat Lončar kaže da je Vehbija otišao još u zimu.
Tako misle i Krmak i Zo Zo. I Mile Služba, bivši udbaš.
Međutim, neki tvrde da se to uopšte nije desilo i da nije
mogao da ode neko ko nije postojao.
− Nikad niko u ovom gradu nije lend-kamerom stvarao
instant-vječnost − rekao je Plivač.
− Ipak jeste − ubjeđivao sam ga pred Marinom Zibare-
vom i ponavljao mu cijelu prokletu priču o Vehbiji Šoku.
Marina je samo vrtila glavom dok je slušala o velikoj
žabi, porodici Gagarin i njihovoj baraci koja je iščezla. Ka-
snije je rekla:
− Ja sam iz Odese i ne vjerujem u vaše bajke.
− I ja bih volio da u njih ne vjerujem − odgovorio sam
joj. − Htio bih da ta priča počinje onako kao što život poči-
nje prvim udahom vazduha, ili kao što more počinje odu-
stajanjem kopna. Ili, kao što s poljupcem počinje san − “A
Kiss To Bild A Dream On”, kako je pjevao Luis Armstrong.
Redale su se razne varijacije na tu temu, čak i realne.

Profesor Tijan je, na primjer, rekao da je Vehbija zapravo
zbirni lik, sinonim za sve one koji su pobjegli. I rekao je da
se pretjeralo s maštom. Sličnog mišljenja je i Muho Talas,

po kom je Vehbija Šok bio brodski miš.
− Nanjušio nevolju, pa šmugnuo − izjavio je Talas za
šankom. − Ostala rupa za njim.
Ali, to je bila tek jedna od rupa koje su izjedale grad
iznutra: otišao onaj, pa onaj... Po glavama su nam se mo-
tali dugi spiskovi odsutnih, a mi zapeli za tog Vehbiju, kao
da nam je ovdje bio najvažniji čovjek.
A on i nije bio neki čovjek; bio je više loš način života
− uglavnom treš. Došao odnekud i malo radio u komu-
nalnom, a onda bacio metlu i uselio u posrnuli fotografski
atelje gospođe Ljerke Silberštajn. Zvali ga Vehbija Slikar.
“Zaustavljam vrijeme”, govorio je vojnicima, došljaci-
ma i bolesnicima, kojima je kamerom mogao da zadrži
mladost, neki drag trenutak, pa i sam život u kom ih ni
Bog nije mogao da zadrži.
Neki su ga viđali i nakon odlaska. Po mračnom ateljeu

hodao je kao sablast, noću, kad ćelav mjesec proviri kroz
razlupana stakla i pokaže zavjese koje su čudno mahale na
vjetru koji ne postoji.
− Čuo sam kreket − rekao je jedne noći Pero Zanzibar i
odmah pobjegao u drugi mrak.
Kreket je čuo i Sprinter. I Huker. I Smajo Bonđorno.
Vjerovatno i gospodin Lončar, koji je živio u prizemlju
kuće Silberštajn, ali niko od njih nije pričao o tome.
A moguće je da niko ništa nije ni vidio, ni čuo i da se to
samo u mojoj glavi ponavljao san o Vehbiji:
Onim svojim žabljim kracima zakačio se za mene,
ili za oblak, i krekeće. Hoće da sa mnom otplovi.
− Baš mi ti trebaš − kažem mu, ali on i dalje kre-
keće.
Zatim mu pjevam: “Get Off Of My Cloud”, molim

ga, psujem... Na kraju ga gurnem i Vehbija pada.
Dolje ga čeka Esad Jarac sa otvorenim kovčegom.
Kad se probudim − više ga nema. Vidim samo
oblak, koji je pobjegao i gleda me odozgo kako ga
gledam. Ne zna da sam on.
Govorim i to Vandi, a ona se cereka:

− Tvoja priča je, u stvari, počela onoga dana kad je neki
momak prešao most u prugastoj pidžami. Vehbiju si izmi-
slio.
Ja ćutim, jer ne zna šta je od svega toga istina, šta mašta,
šta san. Ne znam ni da li bi trebalo da znam.
Poslije kažem sebi:
− Pa šta i da sam izmislio? Sve će to ionako proći kao
loš trip i postati sasvim obično, kao priča o nekom čovjeku
koji se zvao Pas.
3.
Nije mi uopšte drago što se desio taj Vehbija Šok, ako se

desio. On je čisti folklor i ne uklapa se u moju priču. Smrdi
u njoj. Zato pokušavam da izbrišem iz glave ona nagađanja
o njemu; podižem lice i očima razgovaram s nebom − gle-
dam kako ga pretrčavaju žuti maslačci mojih misli. Dugo
zadržavam pogled na stadu malih oblaka, koji plove u jed-
nom smjeru, lagani, nepoznati.
− Zašto im niko ne daje imena? − šapućem. − Zašto je
svaki oblak tek oblak?
− A kako se zove vrijeme dok bleneš u oblake? − upada
Oskar u moj monolog.
Još ne znam ko je taj Oskar, ali mu ipak kažem:
− Zove se Vrijeme žutih maslačaka koji pretrčavaju nebo.
Oskar se smije i nestaje, a ja nastavljam da lutam viso-
kim prostorima gdje nema onog Vehbije. Osjećam kako
doslovno urastam u plavu boju − bajke mi lete oko glave.
− Dosta je bilo dosadnog, jednoličnog neba, iz kog su
se cijedile sive rečenice kiše − pričam u sebi. − I dobro je
što je danas drukčije, što plove ti mali oblaci. Vjerovatno
je i Plivač otišao na rijeku. Ako jeste...
Niko ne zna zašto taj pliva, i pliva li negdje. Poznata je

samo slika o njemu: zamahuje lijevom, pa desnom rukom,
a iza njega ostaje nemirni vodeni rep, koji se nakon neko-
liko trenutaka opet pretvara u ogledalo neba. Kad se vrati
na obalu − ćuti, ili demonstrira kate. Ili tek u sebi računa
koliko je napravio odlazaka i dolazaka po površini rijeke.
− Ti kao da tragaš za nečim − zamišljam kako mu govo-
rim, a on se kao smješka:
− Uvijek je nešto ispred. Ali, drugi plivači to ne vide; nji-
hova je veza s vodom banalna, jer ne znaju poentu − uda-

rac planine. Najzad, oni su obični kupači, ili moji imitatori,
koji misle da ja nisam za našu stvar i da hoću da otplivam
iz ove doline. Pa koji sam kurac došao iz Njemačke?
Njegovo plivanje bilo je više filozofija, manifestacija vo-

lje. Bar je tako jednom rekao. Za sve što je radio tražio je
opravdanje u Zenu.
Kalendar ga nije zanimao. Počeo je da pliva još krajem
marta, iako je voda imala svega desetak stepeni, i svi su
govorili da je čudak.
− Plivač je misao rijeke − objašnjavao je profesor Tijan
dokonicima, koji su dolazili na obalu da hrane svoju op-
tičku glad.
To objašnjenje, međutim, niko nije shvatio, pa su Pli-
vača budale i dalje gledale u slikama koje im odgovaraju.
− On je misao vodenog đavola, koji se pojavljuje svakih
sto godina kao neka prokleta zvijezda s repom − rekao je
Fadil Lažov.
− U stvari, velika žaba koja se probudila kao čovjek −
dodala je Zuza.
− Ne, to je čovjek koji pliva − ispravljalo ih je neko dijete.
Svakakvih je bilo pogleda i poruga, ali se Plivač na njih
nije osvrtao. Samo bi promrljao kad izađe iz vode:
− Površina.
Polako su me nosile misli kroz plavetni dan i nisam ni

primijetio da je najednom živnuo onaj bijeli pamuk obla-
čića nabacan po nebu. Prenuo sam se kad je počeo da duva
neki talasasti vjetar, kog sam gotovo mogao da hvatam ru-
kama. I tek tad sam shvatio da već dugo sjedim s Marinom
u bašti Paviljona. I da se vjetar poigrava s njenom halji-
nom, dižući se i ponirući, kao da je htio čas da podviri u

njeno međunožje, čas da ga prikrije.
− Muški neki vjetar − našalio sam se.
− Muški kao ti − našalila se i Marina. − Ti nikad ne znaš
šta hoćeš.
Iz bašte se vidjelo kako neko pliva, ali to nije bio Plivač,
nego neki imitator. Marina na njega i ne obrati pažnju. Sje-
dila je još nekoliko minuta, a onda pogledala na sat. Prije
nego što je krenula ko zna gdje, upitala je:
− Kako se danas zoveš?
− Oblak − rekao sam.
4.
Ponekad izmišljam da sam broj moje kuće koji ne vo-

lim. Ili da sam Mišel, moj mačak. Tako se izvlačim iz priče
o velikoj žabi. Ako me neko zovne po stvarnom imenu,
ne okrećem se; negdje sam u djetinjstvu i nikog ne mogu
da primijetim − slike u meni pomjeraju se, izmjenjuju, ne
gasi se projektor sna.
Isto je i kad izvirim iz djetinjstva van − foliram da u
ovom Sad ne postojim i mirno otimam danu rijetke tre-
nutke, dodajem svom biću, pretvaram ih u znakove o
meni, u oblake.
− Oblaci su bijeli higijenski ulošci, koji putuju velikom
vulvom neba − šali se Vanda, a ja samo nabacim osmijeh
i kažem:
− Znam šta su oblaci.
Potom nastavim da tražim nešto, meko i lagano kao
dah. I opet nikog ne vidim, i ne čujem. Uostalom, ja sam
Stranac i mene niko ne zna. Znaju tek moje svakodnevno
lice iz stvarnog svijeta i izvrću moje riječi koje ne razumi-
ju. Nemaju pojma da čovjek kog misle da poznaju nisam
ja; uglavnom sam onaj iz cvijeta, iz kapi kiše i moje tajno
ime jedino šapnem Marini.
Danas sam Vjetar, ali to nemam kome da kažem. Lutam

po kući i razgovaram s majkom. Na mojim talasima plove
uspomene i oblačići riječi koji dotiču kućno nebo.
I vraćaju se slike:
Imam tri godine i nikad nisam vidio dijete. Znam dobro
kako izgledaju otac i majka, i kako izgledaju Dušan i Hap-
tak. Znam i kako izgleda Dedo, koji se prikrada zvijezda-
ma, ali se ne sjećam nijednog dječijeg lika.
Najednom ugledam djevojčicu na prozoru susjedne

kuće − pritisla nos uz staklo i posmatra sestru i mene na
našem prozoru. I onda mi postaje jasno kako izgleda dije-
te, ali još uvijek ne znam da li i sestra tako izgleda; stalno
je vidim s leđa, ima plave lokne.
Šumim od zida do zida i pričam to majci, a ona se smije
− ne zna da sam Vjetar.
− Te tvoje čarolije iz starog kraja − kaže i otvara prozor.
Koristim tu priliku i odlazim van, prolazim kroz ljude
koji su brojevi, lepršam kroz njihove prazne oči, kroz nji-
hov strah dok iščekuju rat kao utakmicu pred televizorom.
Žao mi ih, a ne znam kako da im pomognem; njihovi su
životi već izmišljeni i ne mogu da im izmislim nove, u ko-
jima bih ih izveo iz sredine priče i jednostavno odveo na
obalu da posmatraju zalazak sunca. Ili ih, kao u “Čudu u
Milanu”, posadio na metle i poslao u neki nebeski egzil, “U
carstvo gdje dobar dan to uistinu i znači”.
Ja sam tek Vjetar i češem se mislima o njihove misli, o
njihovu mirnoću stada, koje čeka da ga prodaju, ili poko-
lju; ne mogu da utičem na tuđe životne priče i da im doda-
jem snove za koje ni sam ne znam da postoje.
Majka još stoji kraj otvorenog prozora i ja se vraćam,
sjedam za kuhinjski sto, pronalazim riječ Pakao, preprav-
ljam je, a onda ponovo ulazim u ljude, kao misao, kao
daleki dah; malo im sredim haos u glavi, a oni od radosti
zapjevaju prije nego što se vrate svojim morama i straho-
vima, ili nečijem snu o njima.
Poslije uzimam olovku i zavlačim se u svoje unutrašnje
progonstvo, raspoređujem se po poglavljima priče koja je
živa. Ubacujem prvo ime. I biografiju. A ona nepotpuna:
metafizika djetinjstva, opšta mjesta mladosti, nedovršene
ljubavi, knjige, kratka putovanja, poezija, laž i bježanje od
svakog oblika zrelosti.

Dok to radim, skrivam svoja lica i ona imena koja po-
nekad govorim Marini. A Oskar mi nad glavom; čita moje
misli koje još nisam u sebi dovršio, one s kojima ću kasnije
da uznemirim bjelinu hartije. Nasmije se glasno na riječ
“ljubav”, nakon koje mi je zastala ruka s olovkom:
− Ah, ljubav!
− Ti ne znaš šta je ljubav − uzvratim mu tiho da majka
ne čuje.
A ovaj se umirio i nemam pojma da li je tu. Ne znam ni
da li je bio, jer on je kao dilema između dvije stvari koje ne
postoje. Kad ruka ponovo krene, kažem :
− Mora da sam izmislio kako mi Oskar stoji iznad glave.
5.
Tek što prestanem da budem Vjetar, đavo me nagovara

da dođem u ponoć na raskršće. Liči na Vehbiju s rogovima
i repom.
− Ne mogu − kažem.
− Kaži da nećeš! − govori Oskar, a đavo ga ne čuje.
− Ipak dođi! − navaljuje đavo. − Daću za tvoju dušu ne-
što što bi mogao samo da poželiš.
− A šta bi ti to dao − pitam.
− Dušu đavola. S tom ljudskom dušom mogao bi jedino
da digneš ruku na sebe, da igraš bosanski rulet kao Zlaja
Bik nedavno.
− Neću! Eno ti onih likova kojima pamet obrasta per-
jem. Uzmi njihove duše − velim i đavo odlazi.
− Đavo je probirljiv − Oskar se nasmija na kraju mog
sna. −Neće on bilo kakvu dušu.
Taj Oskar je, izgleda, moj anđeo. Otkad se pojavio, stal-

no je oko mene: lebdi u jari i vjetru, šumi u krošnjama, vr-
luda po mojim mislima, uvijek spreman da me opomene,
ili da mi se naruga s nekog drveta. Oskara inače niko ne
vidi; on je tek glas, koji jedino ja čujem kad dođe iznena-
da, kao šapat, kao san, kao ludilo.
U vrijeme njegovih prvih “posjeta” bilo me je strah i da
se upitam ko je on. Mislio sam da je Plivačev odlutali alter
ego i da će nestati kao što se i pojavio. Zbunjivala me je
sličnost njihovih riječi, način na koji ih izgovaraju, pa mi
se na kratko činilo da su Plivač i on jedno biće razdijeljeno
u dva oblika − u pojavnost i glas.
Tek sinoć sam shvatio da nije tako; Oskar je svuda, u
svemu, uvijek, ali to niko osim mene ne zna, dakle ni Pli-
vač, koji zbijen u svoje tijelo ne može nikud da ode.
Doduše, Plivač kaže da je iz tijela odlazio. I da je jednog

jutra primijetio kako levitira. I da je gotovo cijeli metar
lebdio iznad kreveta. I da je to postigao duhovnim vježba-
ma, koje je započeo listajući neku čudnu knjigu.
Baš danas smo o tome razgovarali.
− Ne mogu da objasnim kako se to desilo − rekao mi je.
− Oskar − prekinuo sam ga, ali on to nije razumio.
− Gledao sam odozgo sebe kako ležim bespomoćan i
nijem − nastavio je, a ja sam ga opet prekinuo, pokušava-
jući da mu kažem kako to nije lebdio on, nego neki drugi
on rođen iz uha.
Plivač to nije htio da sluša. Čak je rekao da zavežem,
začepim i slično. I tad mi je postalo jasno da on stvarno ne
zna da Oskar postoji, onaj što lebdi, šumi, vrluda, onaj koji
je riječ, šapat i koji zna moju prošlost, moje snove i želje
za koje sam mislio da ih niko ne zna, onaj koji se prisjeća i
onih detalja iz mog života kojih se ni ja ne mogu da sjetim,
izvlačeći na površinu moje uspomene duboko zakopane u
zaboravu, onaj koji je čuvar moje savjesti i koji ne pripada
nijednom, baš nijednom ljudskom mehanizmu.
I bilo mi je drago što je tako, pa sam odlučio da nikom
o njemu ne pričam; vratio bi se možda u san iz koga je i ja
više nikad s njim ne bih mogao da razgovaram.
6.
Bojim se ponekad Oskara. Pred njim sam go i ne mogu

da se sakrijem. Moj tajni život je njegova lektira. Ono o
čemu razmišljam on nabacuje na nevidljiv papir, reda
moje sirove misli. Danas veli:
− Postoji neko ko me voli, a nikad ga neću sresti. Kao
dva mala kosmosa kružimo jedno oko drugog, a ne pre-
poznajemo se.
Zatim veli:
− Brda su pogrbljene ravnice, a planina je radoznala rav-
nica, koja bi htjela da vidi šta je skriveno u daljini. Dno
mora je takođe ravnica, koja se utopila, ili pospano kopno
koje je lijeno da ustane.
Majka nešto radi po kući i ne čuje ga. I ne vidi. Inače bi
rekla: To je dobar momak. Ili bi rekla: Ovaj brblja o ravni-
cama. Sve one koji su dolazili kod nas odmah bi izmjerila
i dala ocjenu. Ovoga puta samo se okrenula prozoru i na-
stavila s poslom kad je neko vikao kod rampe:
− Gledajte sliku svijeta u nestajanju!
A ja sam se vratio svojim mislima, koje je Oskar ćutke
pratio iz nekog ugla kuhinje. Smišljao sam priču o nekim
ljudima, koji vjeruju da se od pustoši koja dolazi može da
pobjegne krilima. Poslije sam uzeo olovku i list papira i na
kuhinjskom stolu napisao nekoliko redaka:
“Uzalud snovi. Niko se još nije vinuo iznad sudbine,
niko preletio carstvo sjenki u kom borave Pakost, Zvijer,
Maska i Zavist. Kao na sceni, gdje zaspalog boga iz mašine
nema ko da probudi, smjenjujemo se i odlazimo u Zabo-
rav onakvi kakvi jesmo, beskrili i spori. I tako je to oduvi-
jek i zauvijek, od početka do kraja vremena. Fatum, rekao
bi onaj Budo Potkonjak.”
− Dobro si napisao − primijetio je Oskar. − A ko ti je

taj Budo?
Nisam mogao da mu odgovorim, da mu kažem kako je
on i Kastaneda, i Stepski vuk... Majka bi mogla da čuje i
mislila bi da sam počeo da ludim. Umjesto odgovara raz-
mišljao sam o Budi i pustio da mi čita misli.
Kad je prestao da me iščitava, majka se još jednom
okrenula prozoru.
− Ona budala još viče − rekla je.
7.
Čini mi se da se planeta sve brže vrti i dršćem od pomi-

sli da ćemo s nje odletjeti kao zreli orasi s velike krošnje.
Osjećam kako već ispadamo iz raspuklih ljusaka, goli. I
kako nas iskušava anđeo straha.
− Zaustavite Zemlju! − vičem. − Neću da budem zreo orah.
Jer rat je pred vratima, kao Hanibal − samo što nije po-
kucao. Tako se bar govori ovih aprilskih dana.
Ali, rat ne kuca.
Sinoć je neko ubio vojnika na straži. I sad je taj vojnik
mrtva priroda.
− To mi rekao Muho Talas − kažem Plivaču. − I još je
dodao da prestankom svijesti prestaje svijet, čuo od mene.
− Možda si sanjao? − veli Plivač i skače u vodu.
− Možda? − dobacim za njim, dok odlazi snažno zama-
hujući rukama.
Kad Plivač postane daleka mrlja na površini, zaborav-
ljam ga i posmatram ljude; okidam očima i razvijam ih u
glavi, pretvaram u susrete.
Prvo naizlazi profesor Mile Botanika − podsjeća na ve-
liki namrgođeni herbarij, a poslije njega Stanko Aksiom,
pa Stankova sjenka. Za njima, umjesto gospođe Algebre,
koja je još krajem zime otišla iz grada, klati se našminkana
kurva − liči na Potemkinovo selo.
Zatim nailaze:
1. Slavko Ćelo − moj drug, na biciklu;
2. Huker − svirač bluza, s gitarom;
3. Emir Zapa − roker, bez gitare;
4. Mujo Pljoska − pijanac, trijezan.
Onda mi upadaju u kadar Krmak i Zo Zo − dokonici.
Glasno pričaju kako gospodin X svakog jutra vodi kozu
kod gospođe Y na pišanje, i kako se poslije gospođa Y, gola

do pojasa, kraj otvorenog prozora umiva vrućom kozjom
pišalinom, zbog tena i uroka. Sa strane ih posmatra Zuza
i plazi im jezik.
Nakon njih pristiže Miki. Jada se:
− Raste mi vrat. Vidi koliki je, preko pola metra.
Čim se udalji, kažem:
− Budale imaju njuh za dobrog čovjeka i uvijek ga pro-
nađu. Jebo ga vrat!
Mikija smjenjuje Edo Treći. Otac mu mrtav skače s
Mjeseca i zato bježim pored njega, pravim ulični an pasan.
Dok odmičem, prati me njegova rečenica:
− Jedna je žena rodila dijete, koje je bilo samo zvuk,
samo ubitačan plač koji je lutao naokolo.
Oskar dolazi nešto kasnije. Parafrazira Eliota iz nekog
svog offa:
− April is the fucking month...
− Otkud ti znaš za “Pustu zemlju”? − pitam ga, a on se
cereka:
− Ja znam sve što znaš i ti. Uostalom , ti si me izmislio,
kao što si izmislio i Vandu, i veliku žabu, i onog vojnika
ubijenog na straži.
− Vojnika nisam izmislio − bunim se, a ovaj me odmah
prekida:
− Znam da nisi, ali pravi se da jesi. Pretvori se ponovo u
oblak, ili u dah vjetra i pobjegni od toga, čovječe.
Na kraju stiže Marina.
− Bojim se vrata na koja će da pokuca rat − veli i žurno
odlazi držeći vjetar za ruku, a ja gledam za njom i ne mogu
da joj kažem kako je i mene strah.
− Šta li je ispred tih njenih prokletih vrata? − gunđam u
zinuli objektiv dana.
8.
Dan je veliki plakat prikucan na zid hotela. Marina ga

čita, a ja ne vidim slova. Predaleko sam: jašem na bijelom
oblaku koji liči na cvijet jabuke − bježim od onih vrata i ne
želim da saznam šta će se desiti kad ih otvore.
Na drugom oblaku vidim Janića. Ima ogroman SMB ši-
njel, u kom je još krajem zime došao s vojskom. I još šmr-
ca, kao i onog dana kad mi je prišao i rekao: “Ja sam tek
onaj iz lišća koje na vjetru treperi.”
Sa Zemlje nas posmatra Goran Krajnović − škljoca foto-
aparatom, mjeri prazninu koja se glasno smije između nas
i objektiva.
− Kako je na nebu? − viče odozdo, a ja ne obraćam pa-
žnju na njega; moj oblak se primiče Janićevom oblaku i
pazim da se ne sudarimo.
Čim priđem, Janić prestaje da šmrca i pjesma se oslo-
bađa šinjela: “Cherry Pink And Apple Blossom White”, ili
“Jabuke i trešnje”, kako su taj “kompot” zvali kod nas. Bio
je to najbolji barski pjevač kog sam ikad čuo. Po dolasku
u naš grad pisao je za neki vojni list pod pseudonimom
Zvjezdan i još nekako, a onda obukao odijelo i pjevao kod
Gurmana.
− Šta radiš na oblaku? − pitam ga.
− Bježim. Još uvijek bježim od moje zagrebačke susjede
Ivane. Nju bi mogao da previješ na ranu, ali ako bi joj žu-
pnik rekao da pređe preko dvorišta i ubije onog Milenka
Janića, ona bi to i uradila − kaže on.
A možda ništa i ne kaže. Možda nema ni bijelih oblaka,
a ja umislio da sam se s Janićem sreo u nekom čudnom bi-
jegu, u nekoj raspuklini između svjetova. Svejedno, velim
mu:
− Svi mi imamo svoje Ivane.

On klima glavom, dok mu se šinjel vijori kao debela,
siva zastava.
Poslije mu pričam o našem bježanju, o velikoj žabi i Ra-
mizu Kalašturi. Govorim kako je taj Ramiz kopao bunar
prema središtu Zemlje, a onda shvatio da je nemoguće
izaći na drugu stranu i pobjegao nekim vozilom UNPRO-
FOR-a. I kako je Esad Jarac u mrtvačkim sanducima od-
vozio žive ljude iz ove doline.
Janić se smije.
Gledam kako njegov smijeh pada po licima kuća i ne
mogu da vidim Gorana dok odlazi. I ne mogu da primije-
tim Marinu, koja se već odmakla od onog velikog plakata.
A onda bajka dolazi do kraja, kao i svaka druga. Najed-
nom je prekida serija eksplozija daleko od nas i više Janić
i ja ne jašemo na bijelim oblacima − stojimo na običnoj
ulici i osluškujemo.
− Ko se ono bije? − pitam Janića.
− Moji i tvoji − on odgovara.
Dalje ništa ne pitam; u nastavku posmatram kako Zuza
sjenkom razgoni sunce, koje se dosađuje na jednom zidu.
I kako Ti Ti, pjesnik i knjižar, polako zalazi iza ugla s gomi-
lom knjiga i transparentom: “AKO OVAJ ČOVJEK NIJE
LUD, ONDA JE LUD”. I kako se Eduard Ž. pretvara u vi-
nil Džimija Hendriksa. Ali, to je već druga priča.
9.
Ne ostavljaju me na miru oni moji i Janićevi. Sjede mi u

glavi, a ja ih ne znam; takvih nikad nije bilo ni u našoj kući,
ni u ulici u kojoj živimo.
Nismo ni imali od koga da saznamo za njih.
Majka je stalno pričala o svojim svatovima u Beogra-
du, koji su postali naša kućna lektira; Sarajevskom ulicom
već prolaze preko pedeset godina. I njena baba-Draga, kod
koje su ona i otac stanovali na Čukarici, gotovo se preselila
u našu kuhinju − malo-malo pa je majka spomene.
I otac je još uvijek starojugoslovenski žandar, Beogra-
đanin, što nam je pomalo smetalo dok smo odrastali.
I brat je cijeli život beogradsko novorođenče; jedna od
četiri bebe s fotografije iz porodilišta. Drži ga u naručju i
sada neka mlada babica i ne da mu da poraste, a ja gledam
sliku i ne mogu da prepoznam brata među onim bebama.
− Majko, koji mi je od njih brat? − pitam.
Majka stalno pokazuje prstom i ja stalno zaboravljam.
Kad joj to dosadi, odlazi do Kalemegdana i vraća se;
Ulicu Kneza Mihaila pretvara u riječi.
“Keva ti je super”, rekla mi je Dragana Andrić iz Beo-
grada, dok joj je majka za kuhinjskim stolom opisivala
nadugačko svoj kratki beogradski život. Ona je to tako u
detalje pripovijedala, da se činilo kao da je oduvijek šetala
Terazijama, išla u Ruskog cara, na hipodrom, u Kolarac, na
izlete u Košutnjak i slična mjesta.
“Moje” i “tvoje” nikad nije spominjala. Takvi su je samo
jednom uspjeli da zbune, kako je rekla, na vjenčanju, kad
je poljubio kum Blagoje. I valjda još jednom, kad je oca
neki kolega iz žandarmerije pozdravio sa “Zdravo Mijo!”.
“Jao meni”, tad je pomislila, “da se nisam udala za Vlaha?”,
a onda se sjetila da se vjenčala kod kadije, jer se u to vrije-

me u Beogradu nisu sklapali građanski brakovi, i samo se
nasmijala.
Ni otac nije svrstavao ljude u ove i one, zbog imena ili
nečeg sličnog. Isključivo ih je gledao kao opšta mjesta čo-
vječanstva i dijelio ih na Šabane i ostale. Ako bi se na našim
vratima pojavila neka standardna budala, ili neko ko mu
se ne bi dopao iz bilo kog od milion razloga, znao je da
kaže: “Šta je Šabane?”
Kad je otišao sa ovoga svijeta, počele su majci da svraća-
ju razne žene. Među njima i neka priprosta Smilja sa Stare
stanice, koja je svaki čas govorila “oni naši” i “oni vaši”. Jed-
nom mi je puk’o film i rekao sam toj Smilji pred majkom:
− Ovdje ne žive ni “naši”, ni “vaši” i nemoj da mi ih do-
vodiš u kuću!
I Smilja više nije dolazila; progutao je neki vremenski
Gargantua, a majčini svatovi su nastavili da prolaze Sara-
jevskom ulicom.
10.
U stvari, ja ne znam Smilju − ona nikad nije bila kod

nas.
Imam trinaest godina i živim u tišini kao na dnu rijeke.
Tumaram prostorima djetinjstva i slušam pisak lokomoti-
ve, koji je lajtmotiv mog sna o životu. Ili slušam praporke
konja upregnutih u saonice, iza kojih se puši žitom pro-
šarana fuškija na koju navaljuju ptice stanarice. U podne
hvatam uhom zvono svetog Ante.
− Dođi u moju priču! − prekida me Paula, koju još ni-
sam izmislio.
− Doći ću − kažem i vraćam se u tišinu, lutam kroz nju
kao kroz zvijezde.
Ako je proljeće, slušam radost ptica na jablanovima i
glasno dozrijevanje rane trešnje. Ako je jesen, onda osluš-
kujem kako jednolična melodija kiše rešeta noć kao mili-
oni malih eksera.
Kad progledam van, sve se to naglo pretvara u buku i
bijes i ja zbunjen slušam oluju.
− Gospodine Nezamjenjivi, izvršio sam zadatak! Uto-
pije više nema! − bez prestanka raportira patuljak iz Zavi-
čaja laži velikoj nosatoj sjenci.
Poslije patuljka mekeće jare sa TV-ekrana: “Danke
Deutschland!”, a ja zamišljam Celana kako gleda iz neke
svoje tišine i govori: “Smrt je opet majstor iz Njemačke”.
Slušam kako onaj meket prekriva njegove riječi i ponovo
odlazim u tišinu.
Zima je i spuštam se niz Glavicu na skijama koje sam
sam pravio. Iz sela na drugom brijegu odjekuje nečiji gra-
mofon: “Trepetljika trepetala”. Smijem se , jer takve pje-
sme moj brat naziva “poljoprivredni šlageri”.
− U našoj kući to se ne sluša. Obično se slave tri kralja

Luisa: Armstrong, Džordan i Prima. Onaj treći je bijeli cr-
nac − govorim jureći u dolinu.
Kad završim sa skijanjem, posmatram prugaste oblake.
To su moje nebeske zebre, koje nikad nikom ne pokazu-
jem. Dugo ih gledam i mislim kako je lijepo biti neko s
trinaest godina. I živjeti u tišini, koja se čudesno proteže
kroz vrijeme, kao da se unedogled ponavlja Ravelov “Bo-
lero” obojen u bijelo.
11.
Nisu za sve krivi samo moji i Janićevi − krive su i selja-

čine. Kad sam bio mali, plav, lijep i slično, mislio sam da
jedino mi, Balkanci, imamo tu sortu ljudi i da oni postoje
zato da se imamo čega da stidimo. A Nijemci, na primjer,
nisu imali seljačine − imali su strance, koji su na more tut-
njali kraj nas brzim vozovima. Kupili smo za njima strano
smeće, šibice i kutije od cigareta koje su bacali kroz prozo-
re vagona, i divili se. Tek kasnije sam shvatio da svi imaju
te seljačine i da to nema veze s geografijom.
Pričam Plivaču o tome, dok čekamo Marinu u bašti
Paviljona. On klima glavom:
− Površina.
Ne znam da li me sluša, ali ipak nastavljam. Govorim
mu kako je sa mnom za Borongaju služio vojsku neki
Alojz Blatnik, seljak iz Sevnice, koji je bio guzlat, rumen
i toliko tup da je čak i Lali iz Čuruga znao da kaže: Idi ti,
glupi Bosanac, u pičku materinu, u onu svoju Makedoniju!
− Pa šta s njim? − trzne se ovaj.
− Jebo mi majku muslimansku − velim i opisujem događaj.
− Hladno − prekida me Plivač i stresa se. −Kao da nije
prvi maj.
Kad završi sa stresanjem, kažem:
− Mislio sam da će taj Alojz biti zadovoljan s par šljiva
na licu, ali on je produžio s vrijeđanjem. S glupih Bosana-
ca i Muslimana prešao je na mrtve i opsovao mi oca, kog
sam sahranio desetak dana ranije, a meni pao mrak na oči
i počeo sam da ga davim. I davio sam, davio tu “kurbu” se-
ljačku, sve dok nisu ušli u spavaonicu neki blizanci iz Crne
Trave i iščupali mi ga iz ruku.
Plivač me ponovo prekida:
− A plivao sam cijeli april.

− Znam da si plivao. I da je hladno. I da je prvi maj. Za-
što me prekidaš?
− Neću više. Nastavi! − kaže.
I ja nastavljam:
− Ne znam zašto je vojnicima bio simpatičan taj papak.
Ne znam ni zašto ga je Miroslav Josić, moj drug iz iste
jedinice, kasnije ubacio u svoj roman. Ovaj u nedogled
opisivao noge mladih seljanki koje muljaju grožđe u veli-
kim kacama, pa valjda to Josića podsjetilo na noge Silvane
Mangano u polju gorkog pirinča.
− Znao sam ja da i naša alpska braća imaju seljačine −
opet se ubacuje Plivač − Pričao mi o njima Muho Talas,
koji je kod njih bio kmet. I rekao mi je da Slovenci uopšte
nisu škrti.
− Nisu − velim. − Poslali nam besplatno i rat i JNA. I još
su plaćali raznim majkama da “svoje” vojnike zovu kući.
Plivač se nasmija:
− Trebalo je da prijaviš tog smrada.
− Prijavio sam desetaru Karanoviću, a ovaj se na mene
izvikao, jebo mi majku tursku i zaprijetio, ako to bude išlo
dalje, da će reći kako sam njemu opsovao majku srpsku i
slično. I nije išlo dalje; bio sam tek regrut i samo sam htio
da me puste na miru.
− I to je sve? − pita Plivač.
− Jeste − odgovaram.
Nakon tog dijaloga sjedili smo ćutke, cvokotali i slušali

tišinu koja se obrušava. Onda je došla Marina − Marina
Zibareva, arhitektinja sa Crnog mora, ovdašnja kelnerica.
− Hladno − rekla je čim je sjela.
− Veoma − potvrdio je Plivač i zovnuo konobara.
Dok smo čekali kafe, Marina je govorila o onim vratima

kojih se boji. I o tome kako ne želi da ostane u tuđoj priči.
− U vašoj priči repaju “No East, no West − islam is the
best” i moram da kidnem iz nje. Valjda će još koji avion
poletjeti za Beograd − kazala je.
Htio sam da se našalim s njom, da je pitam da li ima
seljačina i u Odesi, ali sam odustao. Izgledala je nekako
sjebana i znao sam da me ovoga puta neće ni upitati kako
se danas zovem. Dok sam pokušavao da nađem neki lepr-
šav oblačak u njenim očima, u glavi mi se već odmotavala
pjesma iz filma “Kazablanka” − “As Time Goes By” i bilo
mi je jasno da ćemo za koji trenutak ustati iz te hladne ba-
šte i poći svako na svoju stranu. I da ću ja, umjesto riječi za
rastanak, samo promrmljati:
“Danas je i kafa bila loša.”
12.
Napušta mi glavu pjesma iz “Kazablanke” i Sem ustaje

iza klavira − vidi da mi nije do svirke. Jer, bez duvana sam,
a među poročnim ljudima najgori su pušači. Gori su od
pijanaca i narkomana; ovi se nekako i izliječe, odustanu,
ali pljugeri to ne mogu. Ako izjutra nemaju šta da zapale,
ne znaju da li se obriju, ili da se ubiju, i prekopaće i nebo i
zemlju da bi povukli koji dim.
Uostalom, subota je i strašno me nervira ako preko vi-
kenda ostanem bez cigareta; tad jednostavno poludim i
dođe mi da potražim raskršće na kom ću da dam đavolu
dušu za “moravu”.
− Pušenje je samo navika − tješi me Oskar, a ja mu kažem:
− Ti to ne znaš.
A Oskar se smije; ne vjeruje da bih potražio raskršće.
− Čista patetika - govori.
Njegove riječi ponavljaju stvari koje dišu naokolo, ruga-
ju mi se s njima dok se spremam za pušačku ekspediciju.
Psujem i iz te priče bježim van; tragam, lutam, kao nož
siječem fizički svijet. Na pijaci ni šverceri nemaju duvan, a
trafikanti prodaju zjala. Pokušavam u jednom lokalu.
− Nâ, puši! − kaže mi pukovnik Hasan, koji stoji uz šank
i pije.
Uzmem, zapalim, a i dalje mislim na cigarete. Jedna me
ne spasava. Ni više od jedne. Pukovnik koristi priliku da
mi se izjada. Prije nekoliko dana zaustavio ga, veli, ničiji
vojnik i navalio da mu pretresa auto.
−On mene da zaustavlja! Nije imao ni oznake, ni bilo ka-
kve papire. Osim onih šarenih prnja na sebi nije imao ništa.
Čim to izgovori, počinje da glasno udara nogom po
podu i da viče:
− Fašisti! Fašisti!
Ostavljam pukovnika da se obračunava s tim njegovim
fašistima i krećem dalje. Očekujem da Viktorova trafika
ima još onih cigareta bez “gaća”.
− Otišlo − veli ružna trafikantkinja, koja je možda žaba.
Tren kasnije ugledam Zuzu − puši cijeli dan. Povlači iz
prazne muštikle i cereka se. Pitam je šta puši.
− Govno − kaže ona.
Mahnem joj i požurim prema trafici kod Kanala. Tamo
naletim na Čedu i Berdija i stanem pored njih. Ili sam stao
iza Čede i Berdija, koje sam sreo s leđa. Obična kenoovska
situacija na koju ne obraćam pažnju.
Čedo je brži i uzima “srbiju”, a Berdi ništa.
To ništa uzimam i ja, pa sve do noći hodam i galamim. I
crtam u glavi Marinu Zibarevu: u velikom avionu prolazi
kroz zvijezde, nijeme i zgranute od mojih psovki. Na trenu-
tak osjećam kako me s njenog lica obasjava strah od radosti.
DJECA VELIKE ŽABE

1.
Zemlja po kojoj hodam je obrnuto nebo i plašim se da

ne propadnem. A donedavno sam bio drvo u radosnoj
šumi, misao neba, onaj iz cvijeta, bio sam metafora o vje-
verici koja sakuplja plodove kao dobre rečenice. Danas ću
da vidim ko sam. Možda se sjetim nekog od mnogih ime-
na koja imam. Možda?
A ako se i ne sjetim − nije važno; niko me neće pitati
kako se sada zovem. Marina je otišla, zauvijek.
Sjedim s Plivačem pred Paviljonom i pokušavam da mu
to kažem, a on me ne čuje. Moj glas oblijeće oko njega kao
nevažan vjetar. Osnovao neku sportsku policiju, pored
onih pet-šest raznoraznih, pa razmišlja, izgleda, da li da
svoju formaciju povede na plivanje.
Kad mu još jednom spomenem Marinu Zibarevu, on ni
da trepne. Ni kad izvadim njenu fotografiju iz džepa. Bio je
to dobar portret, koji sam nedavno snimio u toj istoj bašti:
Marina se smješka i pokazuje ne baš najpravilnije zube.
− Otišla − kažem glasnije.
− Bila je špijunka − Plivač se najzad trzne iz onih svojih
misli.
U posljednje vrijeme u svim ljudskim bićima vidi samo
špijune, pa neću da se pravdam. Tek da ga razbudim, kažem:
− Nije važno. Marina je ionako bila u tuđoj priči. Mene
brinu oni koji su bili u svojoj; mnogi su otišli i niko se ne
vraća.
− Kako niko? − on podiže ton. − Vratili se tvoji prijatelji
piloti, ljuti kao psi, jer su ih mic po mic progonili od Slo-
venije dovde.
− U ovoj dolini nema rata i oni bi da ostanu − velim.

− Biće i ovdje rata! − Plivač gotovo dreknu. − On začas
dođe. Posiješ psovku i eto ga − kasnije žanješ pizdarije. Pa
šta ti misliš zbog čega su onoliki ljudi pobjegli? Zbog vre-
menske prognoze?
Od tih riječi jednostavno se oduzmem, zamuknem −
totalni fejd aut, a on nastavlja:
− Zar se ne sjećaš šta su rekli? Da jedni imaju više cijevi,
a drugi ljudskog materijala. E, taj materijal smo mi. Kuha
se naš lonac sa tri vrste mesa, a ti meni govoriš o onima
koji su kidnuli. I o Marini, jebo je ti!
Plivač potom ustaje i odlazi, bez pozdrava. “Biće i ovdje
rata!”, još zvoni oko stola dok se mimoilazi s drvećem koje
dolazi iz daljine.
− Kakvog rata? − gunđam za njim. − I čijeg rata? Ja neću
da napuštam priču u kojoj sam i da se preselim u neku dru-
gu koja mi se ne sviđa. Ne želim da budem prijatelj bola
i poznanik smrti, onaj koji više ne razmišlja o oblacima,
suncu i slikama koje mijenja ekspresivnost vjetra. Ja nisam
ničiji. Baš kao što kiša nije ničija, ili jabuka, koja otpadne i
otkotrlja se negdje gdje će na miru da istruli.
2.
Širim oči pune svijeta.

Svijest mi dotiču neki vidljivi trenuci koje ne znam. I
vrti mi se u glavi, kao da gledam s projektora, sličicu po
sličicu, kružni prolazak automobila kraj gusto poredanih
kuća-domina.
U stvari, to oko mene kao ringišpil oblijeće Sad, koje
me uči plakanju; kroz moje oči krilima maše dok kalašnji-
kov svira za ples.
− Počinje i kod nas balkanski tango − kaže u meni an-
đeo straha i odmah pokušavam da uhvatim ritam: jedan
naprijed, dva nazad, da me ono Plivačevo "biće" ne nađe
nespremnog.
Kad zastanem − vidim izbjeglice, prvi put:
U Galeriju ulazi Arifica, a za njim i Sabrija Tip. Pobjegli
od onih eksplozija koje smo Janić i ja slušali − došli da ov-
dje pokažu svoje umijeće tanga.
Dok se to dešava, okupljaju se ljudi; trgaju komade ne-
čije sirove priče i trpaju u usta.
− Velika će govna od toga ispasti − govorim.
Jer rat nije fudbalska utakmica.
Ali, kako da se to objasni publici obijesnoj još od rim-
skih vremena, onima koji navijaju bezlični kao jaja na trž-
nici? Palci im šetaju kao Staljinov zarez, čas prema nebu,
čas prema zemlji i od toga ne mogu da vide kako cijeli te-
ren polako postaje kazneni prostor, ili deveti krug − polje
izdaje.
Gledam kako talasa inventar Pandorine kutije odbjegao
u ljudske glave i odlazim u davno usnule godine, u mito-
loški zavičaj mog djetinjstva. Pazim da za sobom ne povu-
čem vrijeme Stranca i da ih njime ne zaprljam.
− Sagradićemo prošlost stariju od one koju smo imali!

− daleko od mene grakće Stvaralac rata opijen mrakom.
Svi ga slušaju, ali ga niko ne razumije, jer strah i razum
ne idu zajedno.
I zato će navijači postati junaci − goveda u stampedu.
Dobiće zlatne kašike, možda sutra.
Za sada su još na tribinama i ne čuju kako tiho i podmu-
klo dozrijeva zlo. Ne znaju ni da su već uključeni u igru, u
suštinu tužne riječi "muško".
A na radiju već danima puštaju "Moon River".
− To su puštali i kad je počeo rat na desnoj obali Duna-
va − dopiru do mojih usnulih godina riječi onog Gorana
Krajnovića, vojnog reportera.
3.
Katkad foliram da me se sve to ne tiče.

Tad sam odbjegla vrsta − Homer i gledam prema svjetlu
tame. Svijet duboko zakopan u svojoj pojavnosti pretva-
ram u riječi, pa u svijet, pa u riječi. Ili unutrašnjim okom
dodirujem događaje, pipam komešanja neke nevjerovatne
radosti − zovem ih pobuna detalja, boju im pronalazim.
Kad vratim pogled van, pitaju me:
− Čemu pojave kojih se odriče i dnevna istorija: podne,
koje niko neće zapisati i vjetar, koji je uzalud vjetar?
Pobuna detalja naglo se smiruje i počinje galama.
− Kupio bih krila! − viče neko ko nije ja, ni bilo ko drugi
koga znam.
A ljudi nemaju krila. One, koji su imali sreće, odnijela
su metalna, Kikaševa. I još je u gradu ostao samo motorni
zmaj Olega Zimke, ali ni on ne leti.
− Motor je bučan i skinuli bi me dok uzletim − kaže
Zimka.
Samo što moju glavu napusti onaj glas koji kupuje kri-
la, okrećem opet vid prema unutra i lagano idem ulicom
zvanom Svejedno, lutam. Motivi mi se javljaju u prolazu,
pozdravljaju, raduju mi se kao u pjesmi "Hi-Lili, Hi-Lo".
Ali ja ne skidam foto-aparat s ramena; čuvam film za ono
što će, možda već sutra, nastati nakon nekog performansa
zla, za neke kusure od stvari koje smo navikli da gledamo
kao besprekorne slike dovršenog svijeta.
− Trebaće mi kasnije − govorim u polusnu. − Politika
pleše na vjetru kao zmija. Cvjetaju njene prognane misli.
I tako neko vrijeme u hodu sanjarim, sanjarim. A onda
iznova buđenje za buđenjem, žaoke stvarnosti, scene.
Malo-malo pa oči okrenem van, vraćam se u neizmišljen

fizički svijet i krivo mi zbog toga.
PRVA SCENA
Sjedim s Plivačem u bašti Picerije. Za sto prilazi Janić
šmrcajući. Na njemu još onaj SMB šinjel u kom je jahao
oblak. Kaže da više nema šta da jede. Gurman mu otkazao,
a oni iz Press centra ga ne vole.
Plivač mu daje novac.
Janić to smatra pozajmicom. Plivač milostinjom.
DRUGA SCENA
Kasnije se nađem u Teatru sjenki.
Sretnem čovjeka koji je ostavio glavu u brdima. Pitam
ga kad se to desilo. On ne može da kaže i crtam mu novu
glavu, i rupu na koju će moći da govori. Zatim ga opet pi-
tam isto.
− U budućem vremenu − veli on. − Uskoro.
Kad crtež glave sasvim nestane, odlazim dalje. Do mene
dopiru riječi nekog koga ne vidim:
− Zašto da rat završi na zapadu? Šta su oni tamo bolji od
nas pa da ga imaju, a mi da nemamo?
TREĆA SCENA
Čim pobjegnem iz Teatra sjenki, naiđem na našeg pro-
fesora istorije. Vidim, promijenio kapu kao i ostali - hoće
da prepravi sve ono što nas je učio.
− Gdje je sad ona Učiteljica života? − pitam ga.
A profesor ni da stane, ni da se saplete o moje riječi; u
žurbi grize muda od bijesa i odnosi Veliku Laž niz pustu
ulicu.
ČETVRTA SCENA
Zatim sam opet naletio na Plivača. Nisam mu se obra-
dovao; s njim je bio onaj esdebeovac Edo Konj, koji me je
odmah presjekao pogledom:
− Čujem da nisi za našu stvar.
Bio sam zatečen i pogledao sam u Plivača kao u slamku
spasa, ali on je kurvanjski ćutao dok je ovaj čekao odgo-
vor. Tek nakon duže pauze, gledajući kako se opet ruši moj
dan na ulici zvanoj Svejedno, usudio sam se da kažem:
− Nisi mogao da čuješ ono što nikad nisam rekao.
− A šta si nedavno pričao? − navalio je Edo Konj.
− Misliš na ono o metamorfozi Vehbije Šoka?
− Ne. Mislim na ono o putnicima, koje je navodno neko
pokupio na stanici i odveo u nepoznatom pravcu.
− Ja ne znam ni za kakve putnike i nepoznat pravac −
slagao sam. − O tome mi niko nije govorio. Pričali su mi
samo o velikoj žabi.
− Ko?
− Glasovi ljudi kojih nema, iz barake koja odavno ne
postoji. Ili tek vjetar.
− Vjetar? Jebo te vjetar! − bjesnio je Konj, ponavljajući
to nekoliko puta.
Stresao sam se i brisao njegove ljigave, isprekidane reče-
nice, koje je doslovno lijepio po meni, baš kao što sam to
radio svih onih sedamnaest godina praćenja, obrađivanja i
utjerivanja straha u kosti.
Čak sam osjetio i kako mi se stara zebnja vraća, kako me
naglo naseljava i počinje da šeta po onom beskraju iznu-
tra, ubrzavajući klatno mog daha.
− Stvarno, nikom ništa nisam pričao − probao sam da se
vadim, onako kao kad jagnje ubjeđuje vuka da nije ukusno.
− Koga ovaj zajebava?! − dreknuo je Konj, okrećući se
Plivaču, koji je samo slegnuo ramenima.

Onda je vratio pogled na mene i rekao:
− Možda i nisi pričao, ali je ne znam da li misliš o onom
o čemu ne pričaš.
− To ne možeš ni znati. Moje su misli žuti maslačci koji
pretrčavaju nebo − uzvratio sam.
Konj se na to još jednom okrenuo Plivaču i prosiktao:
− Nosi ga u pizdu materinu! Gore će on meni!
Pokazao je rukom u određenom pravcu, a zatim se uda-
ljio. Plivač je požurio da ga sustigne na putu za neku nji-
hovu kafansku rupu. Umjesto pozdrava samo je prdnuo.
4.
Kad Homer iskorakne iz mene, više ne foliram. Posma-

tram: od jutra po ulicama vojni konvoji. Mladići proturaju
tri prsta iz kamiona.
Pitam ljude gdje idu. Niko ne zna. Kao da jedni odlaze,
a drugi dolaze. Vozaju se i neki topovi, u oba smjera; tut-
nje kroz mene, kao kolone radnika kojima filuju fabričke
hale. Pred pumpom kod autobuske stanice zastala je ma-
nja auto-jedinica − prikradaju joj se kroz travu neki tipovi
s puškama. Očekujem incident i požurim kući.
Poslije sve to ispričam majci.
− Danas više ne izlazim − kažem joj. − Vjerovatno neću
ni sutra. A prekosutra? Biću možda ponovo oblak, ili jelen
koji trči obroncima i zavarava lovce, samo da ne budem
dio nečije priče.
Majka na to vrti glavom i odlazi u kuhinju, a ja nastav-
ljam monološki:
− Uostalom, još sam Onaj U Toku i ne uklapam se nig-
dje. To nikad nisam ni mogao. Dok sam bio mali, govorili
su mi da ne prilazim suviše drugim dječacima kako ne bih
pokupio tuđi san. Jer, ako se približiš nekom kom se već
neko približio, san gubi posebnost i s vremenom postaje
kolektivno sranje. A najgore je kad masa sanja − dešava se
narod, Coup d' Etat i slično.
Tako je i nedavno bilo, valjda zbog približavanja: izdeša-
vao se taj narod po cijeloj zemlji i anarhija je postala majka
mira. Iz naroda je izrastao nakot, iz nakota... − vidjećemo;
nešto se uvijek iz nečeg izleže, najčešće mućak, pa da se
ljudi mogu pitati šta je starije − mućak, ili situacija.
− Pametno je što nećeš van − veli majka nešto kasnije,
prekida mi misli. − Ako se šta desi, biće na televiziji.
− Naravno da je pametno − potvrđujem dok ležim u

polutami. − Napolju je veliki vuk, koji jede mladosti zrele
poput moje.
Kad mrak potpuno naseli sobu i proguta sve moje stva-
ri, ustajem, palim svjetlo i uvlačim papir u pisaću mašinu
boje pomorandže. Nekoliko trenutaka još razmišljam o
snu i kolektivnom snu, o sanjarima i anarhosanjarima, o
narodima i nakotima, a onda zapalim cigaretu i počnem
da kucam po tastaturi, oštro kao da istresam sav bijes na
onom Edi Konju:
"Istina, bili smo do sada toliko zatucani da nismo znali
koliko imamo naroda. Nismo znali ni da ih toliko imamo,
jer su nam se, pored redovnih, u veoma kratkom odlomku
naših života dogodili i neki novi narodi, izmišljani svoja-
tanjem i prekrajanjem naše trobojne geografske ponjave.
Kao da ih je krojio u dubini svog mračnog bića sam sto-
glavi đavo.
Kako se samo veliki narod odnarodio, usitnio, razbio, pa
ga može da vodi svaki slijepac, politički krimos, moralni
kameleon ili skorojević i svako ko se razumije u rad straha,
masovnu hipnozu i iluzionizam treniran po robijašnicama
Jugovine. Dobro je neko napisao na jednom sarajevskom
zidu: Jebo narod svoju mater!"
Zastanem i palim još jednu cigaretu. Danas ih imam
dovoljno − našao kod nekog švercera. Tek što povučem
nekoliko dimova, čujem majčin glas iz kuhinje:
− Na televiziji kažu da kod nas nije bilo incidenata. Pre-
govaralo se.
− Hvala − kažem i vraćam se tekstu:
“Ali, na žalost, sve ostaje na psovci. A narod i ne zna šta
mu rade; talasa u pogrešnom smjeru čak i ne sluteći koju
će još vrstu fatalizma da neki probude u njemu , koji oblik
obaveze i moranja, koje ubjeđenje da je čast braniti tuđe

bunilo.”
Ponovo zastanem i vadim papir iz mašine, dopisujem
rukom:
“Ne volim te neke, ni njihove majstore haosa uz koje će
dosanjati državice velike kao lakat, neuređena i nikad mir-
na carstva sebičnjaka.
I neću da imam bilo šta s njima. Ja sam Stranac i s drugi-
ma dijelim samo zajedničku kurjačku psihologiju: Ne diraj
mi činiju, ako sam pas! A ako sam čovjek, onda mi ne diraj
ponos!”
Čim završim misao, majka ulazi kod mene i kaže:
− Dok sjediš za stolom ličiš na Dedu, koji se usamljen
prikrada zvijezdama.
5.
− U kakvu različitost da pobjegnem? − pitam se satima,

berem cvjetove sumnje.
Mučim se, a imam mnogo imena. I pojavnih oblika.
Univerzalno sam biće koje može da bude čovjek, drvo,
oblak od pamuka... Mogu da budem i mašta, legenda,
stvar folklora.
Ako snijeg može da kaže: Ja sam snijeg, onda i ja imam
pravo da kažem to isto na jeziku življem od njegovog. I da
postanem snijeg kad poželim, jer biti čovjek, i samo čo-
vjek, nije baš neka prednost; kad te progone pametnije je
biti dah vjetra, ili bilo šta drugo što ne mogu da zgrabe.
− Ako se i ne pretvoriš u snijeg, lepršaj s njim kad ga
sretneš − ponekad govori Oskar.
− Hoću. I prekriću ovo ruglo kao zaborav − ponekad
kažem ja.
Trebalo je danas, u stvari, da budem oblak, ili onaj jelen

koji zavarava lovce. A ja sam čovjek i stojim na ulici, raz-
mišljam o snijegu. I pitam se koji je datum − moji cvjetovi
sumnje ne miruju.
− Dajem glavu za mir u Bosni! − iz Picerije se dere Hu-
rov Stojčić i razbija mi misli.
Uđem unutra da ga smirim, ali ne vrijedi; od jutros pije
i nudi onu svoju rudlavu glavu. Poslije se vratim na isto
mjesto gdje sam stajao, osluškujem kišu, ljude i unutrašnju
buku stvari, a nikako da se sjetim tog datuma. Usamljen u
gomili nemam koga da pitam.
Onda prelistam kalendar u glavi i shvatim da je trina-
esti, jer od jedanaestog nisam izlazio. I drago mi je što je
trinaesti. Ne znam zašto, ali ja trinaest obožavam. Mnogi
misle da taj broj donosi nesreću; vjerovatno i svi ti ljudi

oko mene, koji su izašli da isprate četvrtu vojnu silu, bez
cvijeća, bez parola, ti što stoje sa zebnjom na kiši i pitaju
se: Šta ako se bivša rođena vojska predomisli i okrene one ci-
jevi na grad?
Na tren zaboravljam trinaesticu i gledam sliku koju
gledaju i drugi: do zuba naoružani momci, kojima se još
uvijek niz kape cijede zvijezde, prolaze gradom posljednji
put. Niko im ne maše, niko ne aplaudira. I niko ne doba-
cuje. Dok izviruju ispod cerada kamiona, izdani, poniženi,
neki pored mene grizu psovke i pravdaju se međusobno
kako nikad ništa nisu imali s tom armijom.
− Odlaze nam prijatelji − veli posprdno jedan stariji čovjek.
− Bježe od Gagarina − kaže Zuza − Plaši ih nekim tran-
sparentom.
Ja na sve ćutim. Ili se smijem, ako sam Stranac.
− Sve je to veliko sranje − kažem kasnije i odlazim u El

Dorado, na kafu.
Niko me nije primijetio kad sam ušao u lokal: ni pijani
momci nabijeni oko šanka, na kojima su visile duge cijevi
niz maskirne prnje, ni konobar sakriven iza njih, ni dječa-
ci, koji su ispred kockarskog aparata sanjali "pet istih". Nije
me vidio čak ni Urednik, koji je sjedio na visokoj stolici i
izdvajao se svojim golubije plavim odijelom. Ugledao me
je tek kad sam prišao i pozdravio.
− Sad ćeš u konspiraciju − drsko je zarežao na moj pozdrav.
Bilo mi je krivo što sam mu se uopšte javio, ali nisam
bio raspoložen da i ja zarežim. Iskreno, nisam ni smio,
jer je on, kao stari provokator i SDB-doušnik, bio sklon
svakakvim iznenađenjima. Kad sam pošao da sjednom za
sto, pretvorio se u velikog golubije plavog psa i počeo da
laje, pokušavajući da skrene pažnju onih pijanih mladića

na mene:
− Otišla JNA, a ostao kosovac.
Mladići se nisu osvrtali na njegovo "zviždanje", a nisu ni
znali šta je to kosovac. Nastavili su da piju i da bučno ska-
ču s teme na temu − čisti kafanski realizam. Svejedno, bio
sam uplašen i krenuo van. Urednik me je probadao očima
dok sam prolazio pored njega.
− Šta li je htio? − upitao sam se kad sam izašao. − Možda
linč?
Bilo mi je mučno od svega i gledao sam da što dalje po-
bjegnem od El Dorada. Nije mi bilo važni ni gdje, ni kojim
putem. Konačno, sve su ulice bile iste − prazne, jer se ona
gomila razišla kućama. Dugo sam hodao trotoarima, koji
su bili tihi kao "dan poslije", a potom krenuo prema Piceri-
ji. Ali, i ona je bila pusta − jedino je onaj Hurov Stojčić još
uvijek pio i davao glavu praznini oko stola.
6.
Vojska je otišla, a možda i kiša.

Izvirujem kroz prozor, da vidim kakvo će vrijeme izvu-
ći iz svog repertoara bog plaveti i oblaka. Jasen mi skriva
nebo i moram da mu izmislim boju. Plavo je − sivo je, ča-
ram i navlačim teget "spido" gaćice.
− Nebo je boje kolebanja − velim.
Trenutak kasnije u sobu upada majka.
− Gdje ideš? − pita.
− Na plivanje. Ako rat dođe i u ovu dolinu, moram biti
spreman da otplivam u neku drugu stvarnost − odgova-
ram, a majka odmahuje na neki svoj način.
Čim majka ode u kuhinju, gdje li, izlazim na ulicu, ga-
zim žito. Čujem kako glasno pucketaju zrela zrna pod mo-
jim nogama, ali ne mogu da ih izbjegnem − svuda su. Već
cijelu sedmicu prazne naš veliki silos i odvoze pšenicu;
kamioni i cisterne prolaze sablasno pored nas noću, ostav-
ljajući iza sebe zlatni trag poput beskrajnog repa.
− Kud voze to žito? − pitam se idući putem. − Zar neće
trebati nama? I onima koji su otišli, ako se vrate?
Kad istrošim pitanja, skrećem lijevo i više ne gazim
zrna. Prolazim ulicom koja je puna pastelnih kuća; vise o
nebu, po kom su se razbježali oblaci kao psići.
− Čisti fovizam − kaže mi Mahmud Dali, dok olovkom
u ispruženoj ruci mjeri isti prizor.
− Ma čisti − potvrđujem i žurno savijam desno, prema
rijeci.
Sunce se nad rijekom nešto nećkalo; malo bi provirilo

kroz neki prozorčić na nebu, ali, dok bih pogledao gore,
prozorčić bi se zatvorio. Tako se igralo sa mnom gotovo
cijeli sat, a onda je naglo otvorilo vrata iza kojih su drije-

mali radost i sjaj.
− Ah, kako je divno biti obasjan! − gotovo je vrisnuo
dječak u meni.
Poslije sam umočio prste u vodu.
− Oko petnaest stepeni − zaključio sam − kao i vazduh.
− Nije to za tebe − najednom mi je iza leđa rekao Plivač.
− Ja po nekoliko sati zamahujem rukama, plivam maraton
i još sam tu, a ti bi da pobjegneš iz prve. A gdje? Jedino je
vodenim putem kinduo Čedo Laf, i to s jedne obale na
drugu.
Samo sam slegnuo ramenima na to, a Plivač je već klizio
površinom vode i udaljavao se. Čim je nestao iza vrbaka,
koji su se naizmjenice saginjeli i uspravljali gutajući vidik,
pružio sam se po mlakoj zemlji i slušao topot trave, i kako
tiho razmišlja lišće, i kako se voda dogovara s draperijom
neba. Možda sam i zaspao.
Tek kad je sunce sjelo na vrh planine i vagalo da li da
zađe, prenuo me je neki glas:
− Ono što ne vidiš i ne postoji.
Ne znam čiji je to bio glas. Ne znam ni da li sam ga čuo.
Ustao sam i još jednom pogledao u pravcu juga.
7.
Ako nisam kod kuće ili na nekom sličnom mjestu, onda

sam na ulici zvanoj Svejedno. Šetam i mislim kako je život
jedna takva ulica, koju prelazim kad god mi dosadi da lu-
tam među sjenkama.
Uglavnom u šetnji posmatram dan, koji se šulja oko ve-
likih zgrada. Zapažam: on je na tamnoj strani ulice pretež-
no siv. A na sunčanoj strani je boje radosti; tamo je nebo
uvijek plava šerpa − pomorandža sunca klizi po njenom
dnu.
S vremena na vrijeme primijetim drveće, koje se razišlo
na dvije strane kao posvađano. Među njima i poneko
patuljasto, ali se ne rugam; samo što pogledam ta kržljava
stabla, taj nesporazum prirode, Oskar mi odmah odnekud
kaže:
− Nema patuljastog drveća. Patuljaste su misli o njemu.
− Tako je − velim i nastavim da se igram nekog radozna-
log sebe; pratim svoju sjenku dok pomiče nogu za nogom,
smijem se.
Igrajući se zaboravljam na vrijeme, na blizinu rata. I
uopšte se ne osvrćem; put koji sam prešao više ne postoji,
on je zaspala misao iza mojih koraka.
Katkad zamišljam da nekog volim. I vidim tog nekog
kako mi dolazi u susret. Pjevušim "There Goes My Heart
Again".
Tek što završim s pjesmom, ugledam Krmka i Zo Zoa −
progone od ranog jutra gospodina X. Krmak govori da taj
gospodin drži kozu jer nema ženu. I govori da se gospođa
Y ne umiva kozjom pišalinom zbog tena i uroka, nego da
bi postala ptica. Zo Zo ćuti i gleda na sat, zapisuje nešto u
malu svesku.
Žurim kad se ovi približe, izgovaram ono "fuj", kažem:

− Oni ne pripadaju ulici Svejedno.
Čim se udalje, zviždućem "I'm Walking" dok ih ne
istjeram iz glave. I zatim opet posmatram dan, koji se još
uvijek šulja oko velikih zgrada. Ali, on je sad podijeljen na
dvije boje kojih nema − na svjetlost i sjenu. A možda i nije
podijeljen, možda me varaka igra sjenki po sjajnim parti-
jama, ili igra svjetla što stvara crteže oštrog nepostojanja
koje se pomjera.
Kad dođem do ugla, samo zastanem, pozdravim Muhu
Talasa, a onda se polako vraćam. Putem izmišljam da
nema patuljastog drveća, da nema tamne strane ulice i da
nisam sreo Krmka i Zo Zoa.
Na kraju odlazim kući. Ja volim kuću − ona me pretvara
u puža koji misli.
8.
Plivač je lijeno popodne − vjetar ga donosi s rijeke. Po-

slije je mrlja, koja uzvodno odmiče prema jugu. Tako ga
vidiš dok dolazi i odlazi.
U mislima ulaziš u njega, zamahuješ njegovim rukama,
bježiš. Kad završi rutu, dočekaš ga na obali, ćutiš s njim.
Onda mu spomeneš Marinu.
− Pobjegla iz loše priče − veli on i ponovo skače u vodu,
da ispliva još jedan veliki krug prije nego što sunce kaže "ćao".
I zatim iznova: lijeva, pa desna ruka, polako. Kao kad
uspore filmsku traku − čisti slow motion.
A ti čekaš u travi iznikloj kao misli i pogledom odlaziš s
njim, sve dok ne shvatiš da je odavno zašao za vrbe i pre-
stao da postoji.
− Neće se vratiti − kažeš u sumrak, uplašen.
Sreo si ga sljedećeg dana.

Ličio je na neku čovjekoliku ribu, iznenada izbačenu
pred Paviljon. Gledao je u tebe kao u polupan, prazan
izlog, dok si mu prepričavao njegov odlazak.
− Onaj što je zauvijek otplivao nisam bio ja − rekao ti je.
−Pa koga sam onda čekao na obali? − upitao si.
Plivač je na to zavrtio glavom:
− Možda ti i nisi bio na obali. Možda je to čekala tvoja
misao, isječak iz nekog tvog sna. S plivanjem sam, konač-
no, završio u aprilu. Ostalo si ti izmislio.
− Izmislio? − začudio sam se, a ovaj je odmah nastavio:
− Znaš da ja uvijek nestajem na čudan način i na čud-
nim mjestima, i da se sa mnom nikad ne zna, ali s tim je
sada gotovo.
I tu se završio razgovor s Plivačem.
Dugo si ćutao sjedeći nasuprot njega i činilo ti se da je

cijeli svijet bio zaogrnut nekom nepodnošljivom tišinom,
koja je bila gusta i vidljiva.
Od te tišine nisi ni primijetio da Plivač nije za stolom i
da uopšte ne sjediš u bašti Paviljona.
− Pričao si sam sa sobom − dobacio ti je u prolazu ne-
vidljiv neko, možda čovjek, možda drvo, možda pas.
9.
Ponekad ne volim Plivača. Druži se previše s Konjem

i izgovara riječ "rat". Te riječi se plašim i zbog nje onim
rukama iznutra izvlačim djeliće djetinjstva; sastavljam
mozaik u koji ću da pobjegnem, jer "rat je gadna svinjari-
ja", ovdje, sad, ili u vrijeme kiše nad Brestom, svejedno. A
Vanda me tješi:
− Nema Plivača, ni Ede Konja, ni nas. Svi smo mi ima-
ginacija, djeca velike žabe.
Ne osvrćem se na njene riječi i otvaram svoja vrata u
prošlost, prolazim kroz njih, igram se.
Imam deset godina i zajebavam ljude koji se okreću na
svako "hej"; na "hej, mambo", "hej, Džo", "hej, momci mladi",
"hej, Titova mlada armija"... Kao pjevušim kad se neko trzne.
Kad to izgustiram, igram se predvojničke; koračam s
klincima ulicom i pjevam. Ne dam Trsta, ni Gorice, a ne
znam da su ih odavno dali. I rimujem: Dolje papa, dolje Rim,
dolje Pela i ti s njim! Poslije dovodim klince u moje dvorište
i igramo se Švaba i partizana. Čedo se buni − neće da bude
Švabo i da leži mrtav. Ne da mu otac, gospodin Milan.
Povremeno se vraćam u vrijeme Stranca, lutam očima
po naslovima knjiga. Mislim da su knjige još uvijek treća
polovina čovjeka, pa ih skidam s polica polako, jednu po
jednu, njušim ih, prema mirisu papira dajem im druge na-
slove. Prelazim pogledom preko Selindžera, Sarojana, Iljfa
i Petrova; pokušavam da obnovim vezu s njima.
− Treba mi nešto "mračnije" od toga − govorim i uzi-
mam Kafku u ruke.
Međutim, ni njega ne čitam; otac ga tuče štapom i pre-
tvara se u veliku bubu. Ta buba je promijenila književnost,
ali svejedno bježim od toga − žao mi Kafke.
Ostale pisce tužnih biografija neću ni da pogledam.

Sklanjam oči od Šulca, od Harmsa i Pazolinija, da se ne
rasplačem od njihovih životnih priča.
− Sva moderna književnost je Kafkin kompleks. Strah
od oca − kažem i vratim se igri.
Dijelimo se na kauboje i Indijance. Svi su kauboji i igra
bi mogla da se zove "Kad su Rasimovi jahali". Jedini Indi-
janac je Slavko Ćelo, zato što se mazao naftom i prepla-
nuo od sunca. Ja mijenjam strane i Derviš me zove Šejn, i
Čejen, jer mogu da budem kostimiran za sve. Niko kao ja
ne zna da napravi kolt, futrolu i šešir od kartonskih kori-
ca bloka za likovno broj pet, ili indijansku perjanicu, zbog
koje ponekad ubjeđujem kokoši po dvorištu, tjeram ih da
shvate smisao igre.
Čim se kauboji raziđu, guram obruč dok mi ne postane
dosadno. Potom ga zakačim onom presavijenom žicom i
vrtim; ne znam da se može da otkači i nekom razbije gla-
vu. Moj obruč je od livenog željeza i gledam kako odra-
stao čovjek, kom curi krv niz čelo, spušta vreću s leđa. On
spušta tu vreću cijelu vječnost, a ja ne zna da pobjegnem.
Stojim kao ukopan dok me lêma.
Ako viknem: "Ode Nàna pod voz!", niko me ne lêma.
Nàna iz Ciganluka ne obraća pažnju na sitnice; odlazi sva-
ki dan da se baci pod voz, zato što Đoko hoće da kidne bez
nje u Srbiju kad odsluži vojni rok. Ali, ona nikako da skoči
pod taj voz i meni je opet dosadno.
Napuštam djetinjstvo i gledam neke nove ljude po gra-
du. Osjećam smrad štala na asfaltu i plače mi se.
− Svijet više nikad neće biti isti − govorim. − Oprali ga
u prljavoj vodi i poslije bi-bapa došao folklor, poslije hip-
stera i Poloka. Kao da se Viljem Borous uopšte nije rodio,
ni Čarli Parker.
Stojim na ulici i ne pjevam "Non, je ne regrette rien",

jer žalim. Pa, dobar dan, tugo! − više nikad neću imati
kome da pričam o Sartru i Fransoaz Sagan, ili o količini
crne šminke na mliječnom licu Žiliet Greko. Ili o tome
kako sam tražio polugu da pokrenem svijet. Moju slatku
pticu mladosti pojeli su psi od slame.
Ne sviđa mi se ta situacija i pobjegnem nazad; igram
se s curicama "mame i tate". Redam ih po krevetu po-
prečke, da sve stanu. Penjem se na jednu po jednu, a one
se poslije svađaju oko toga koja je prva radila sa mnom
"ono bezobrazno" − zaboravile redosljed. Igra se ponav-
lja sve dok se jedna od njih ne izlane pred roditeljima.
"Kurvar" − neke su mame na mene pokazivale prstom.
Kad to s curicama postane prošlost, odlazim kod nekog
dječaka, koji uskoro seli u Novu Gradišku za koju mislim
da je u Norveškoj. Tamo ulijećem u igru kojoj ne znam
pravo ime; dok sjednem, dječakova majka Petra, koja ima
čupave noge kao Fadila Bruca, štipa me nožnim prstima
ispod stola, a ja samo ćutim i mijenjam boje kao semafor.
Uveče je sanjam obraslu u one čupe do posla stomaka.
Izvlačim se i iz tih slika i ponovo lutam očima po knji-
gama. Uzimam s police Gintera Grasa: "Limeni doboš".
Ali ne otvaram korice − nervira me glavni lik, onaj kepec.
− Uostalom, u tom trodijelnom romanu sviđa mi se
tek jedna rečenica: "Ona se nije samo zvala Marija, ona
je to i bila." − šalim se i vraćam Gintera nazad.
Pogledom žurim preko Markesa i Borhesa. Čini mi se
da mi više nisu zanimljivi, jer živim u markesovskom bu-
nilu, dok borhesovsko bunilo živi u meni. Kad stignem do
Margerit Jursenar, pokušavam da čitam. Poslije nekoliko
redaka zatvaram knjigu i palim gramofon, puštam Bila
Hejlija: "Rock Around The Clock". Nosi me ritam i više
ne znam kako Kafkin otac mijenja štapom istoriju književ-

nosti. I ne znam da mi je žao Kafke.
Onog trena kad završi Hejlijevo "Rokanje oko sata", po-
stajem ponovo dijete: topim u šporetu puščano zrno da
bih ga stavio na vrh strijele. Nemam pojma da je to zrno
od metka dum-dum. Kad odjekne pucanj, bježim preko
rampe s ranom ispod grla; strah me je da će majka vikati
na mene, zato što mi je olovo izrešetalo novu plavu košu-
lju prošaranu autićima.
Kasnije zaboravim na strah i s klincima se igram "šuke".
To je nešto kao sirotinjski hokej, ili golf tek s jednom
rupom. Velika pčela stučene konzerve zuji mi oko glave.
U nastavku se igramo "trule kobile", koju zovemo "kefija".
Od toga me bole leđa i klince nagovaram da mijenjamo
igru. Odlazimo iza magacina Žitoprerade, vadimo kite i
mjerimo ih. Bugar svoju namazao mlječikom pa natekla,
bježi nam za jedan col.
Nakon mjerenja, plazikure vučem u moje dvorište, po-
kazujem im kako krpenjačom razvaljujem kupe od kon-
zervi. I kako hodam po labavoj žici, koju sam razvukao
između oraha i šljive. Tjeram one veće da i oni probaju;
smijem se dok padaju kao kruške. Poslije ih sve potučem
u igri "ko može dalje da pišne", jer sam razvio posebnu
tehniku. Majka se ljuti zbog tog pišanja. Drži veliku šibu
koja pjeva kroz vazduh i galami, a ja s dječacima bježim na
drugo mjesto i nastavljam da se igram. I igram se, igram,
negdje u prošlosti i zaboravljam da je svijet zasađen buda-
lama. I da je opran u prljavoj vodi.
10.
Napuštam onaj čisti svijet djetinjstva i sjedim za pisa-

ćom mašinom boje pomorandže. Igram se s malim psima
od riječi, čekam da izrastu u slike o majci. Razmišljam:
Majka hoda po kući, kroz glagole, kroz vrijeme, i stal-
no je negdje tu. Imam četiri godine, imam deset godina,
imam četrdeset tri, a ona ne prestaje da bude majka.
Ponekad je i mati, ali ta me riječ podsjeća na Pudovkina
i tako je ne zovem. Radije mama, kad treba da me izbavi
iz visokih kukuruza, koji resama razgone oblake po nebu s
kog se cijedi gusta plavet. A nekad je ne zovem nikako, na
primjer kad sanjam, kad neprestano padam prema Zemlji
koja izmiče, jer onda je mama buđenje.
Dok tako razmišljam, po tek uvučenom papiru šeta ve-
lika muha i majka se pretvara u misao koja nestaje iza ku-
hinjskih vrata. Zamahujem rukom i muha, kao da se buni,
zujeći bježi negdje u unutrašnjost sobe. Poslije se vrati.
Pomišljam da opet zamahnem i da je otjeram, ali odusta-
jem i ona nastavlja da mirno šeta po snijegu papira, opči-
njena bjelinom.
− Koja je svrha muhe? − izgovaram glasno.
Oskar me ne čuje. Taj danima ne svraća u moj svijet i
imam osjećaj da sam izmislio da sam ga izmislio. A možda
on zna odgovor.
Plivača ne bih pitao ni da je tu. Jednom mi je rekao da
muhe treba pobiti.
− Ne dam muhe! − vrišti moje sjećanje na njega. − Uosta-
lom, kako da se to uradi, a da kod čovjeka ne stvori naviku
ubijanja i potrebu da se polako pređe na krupnija živa bića?
Muha najednom odlazi. Zuji oko prozora i majka posta-
je misao koja se vraća iz kuhinje. Ali, neću da pišem o njoj,
jer mogla bi ta muha da opet doleti i rastjera moja bježanja

u godine kad je život bio zagonetka.
Umjesto teme o majci načinjem druge dvije, gotovo ne-
važne, da mi dosada ne pojede dan.
1. ZAPIS O TREŠNJAMA
U dvorištu do našeg kasna je trešnja. Još nije dozrela, ali
se na nju već penju mladići u šarenim uniformama, odje-
ljenje po odjeljenje. U brzini gutaju i koštice. Ako neki od
njih pogine, na groblju će izrasti stablo − obična kisela
trešnja.
2. OKRAJKOM ŽIVOTA
Sjedimo na klupi ispred pekare. Mjesec putuje svojim
nebom, mi svojim okrajkom života. Smijemo se na mjeseči-
ni sasvim tiho. Onda se sjetimo naše komšinice Lele. Rekla
neki dan: "Ne znam zašto bih otišla, i kuda?" Naše komšini-
ce od tada nema. Prozore joj uzalud obilazi mjesec.
Pisaću mašinu ostavljam na stolu zajedno s načetim pa-

pirom, da muha dovrši svoju priču, pointilističko sranje.
Zatim idem na radio. Hoću da vidim kako Hans povlači
vodokotlić nakon svake rečenice o "drugoj" strani.
Taj Hans i ja se dobro znamo, iako on nije dio mog dje-
tinjstva, nego njegova majka Slavica; dok je radila u Žito-
preradinom magacinu s Lazom, igrao sam se konja i nisam
imao pojma da on postoji. Nisam znao ni da je njegov
otac, Valter, bio njemački zarobljenik, koji je ostao ovdje
neko vrijeme da se oduži našoj domovini. Tek kasnije sam
čuo da je Valter bio dobar majstor, dobar golman i dobar
Švabo. I da se vratio u Njemačku, da i njegova domovina
sazna da je živ.
Hans spava na radiju. Napustio je ono potkrovlje u

Staroj pošti i tamo ga više ništa ne vuče. Ovdje mu bolje;
samo ustane iz kreveta i povuče vodu. Onda telefonira,
zove Zagreb. Tamo mu sin i najnovija žena, ona koju su
zvali Kafka.
− Još malo, ljubavi − govori joj − i ja ću doći.
− Veliš još malo? − upadam mu u priču. − Pa kod nas rat
još nije ni krenuo.
− Ma samo što nije završio − kaže Hans, dodaje ono
svoje "nema zime" i nastavlja razgovor.
Puštam ga na miru i odlazim polako mračnim hodni-
kom. Zvijezde, koje izmišljam, osvjetljavaju mi put. Ču-
jem ih kako tiho kašljucaju.
11.
Ponovo razmišljam o majci. I pomalo o ocu. Moje su mi-

sli još žuti maslačci koji pretrčavaju nebo. Govore iz mene:
− Sve na svijetu možeš da stvoriš osim roditelja: kuću,
bicikl, tramvaj... Možeš da posadiš drvo, da zasiješ kuku-
ruz, da izrodiš djecu i uopšte da obnoviš svijet, ali majka i
otac su samo jednom i poslije žive kao boje. Majka ostaje
zauvijek smeđa, a otac plav za razliku od nje − nebo bježi
iz njegovih očiju.
Kad žuti maslačci zapnu za oblak, mislim o tome kako
je sve osim roditelja ostatak svijeta. I kako me taj ostatak
zamara, kako me iscrpljuje to gomilanje.
Čim prestanem da razmišljam − zaspim. Sanjam Dioge-
na, koji sanja mene kako palim njegovu svijeću.
− Čovjek ne postoji! − kaže on, a ja se mučim da shva-
tim na koga se to sve odnosi.
− Dakle, ni moja majka? − pitam. − Ni Hans? Ni Plivač?
Ni Lela, čije prozore obilazi mjesec?
Diogen ćuti i ja se budim, pokušavam da pokrenem
moje maslačke. Dovlačim u misli one koji su napustili
dolinu, tiho, po mraku. I one rijetke među njima koji su
najavili povratak.
− Nikad se niko neće vratiti − govori Vanda, skrivena u
nestaloj slici o maslačcima.
− Nema ni gdje − mrmljam.
A i nema: po tuđim stanovima ljudski faktor, u ulazima
zgrada krupna stoka, u hodnicima koze i ovce. Kud god
makneš seoska idila − sliva se niz zidove, teče ulicom, na-
seljava oči.
I svuda akteri te idile. Paradiraju u odjeći koju su zate-
kli, hodaju u gradskim cipelama. Mnogi se i hvale:
− Ovdje je dobro i nema te sile koja će nas vratiti na njivu.

Za to vrijeme njihove muškarčine odnekud vire i nije
ih briga da li nečije prozore obilazi mjesec. Nije ih briga
ni što je rat. Imaju tajne adrese i niko ne može da ih nađe.
Tako je rekao i Mujo Pljoska, kralj malih flaša.
Uostalom, pozive za vojsku dobijaju oni kojima znaju
i kuću i kućni broj. Pa, ako odbiju − defetizam. Ako po-
bjegnu... Etikete se lako stavljaju, a teško skidaju. I zato je
svuda strah, strah, strah, čije naslage ljudi stružu sa sebe
noktima.
− Taj strah je otac panike, šinter morala − to veli Stra-
nac, a ne ja.
A kažu ti uspaničenom: Izvrši, pa se žali! Kome? Kad?
Hoće li biti vremena za to? I smiješ li uopšte da se žališ?
Umjesto odgovora sanja se perje i mnogi postaju izbezu-
mljeni Dedalovi sinovi.
− Daj krila, đavole! − viču u tajnom snu.
Zato što rat nije oblak, pa da izviruješ hoće li naići; on sti-
že s ljudima i prenosi se šapatom, telefonom, putem radija i
televizije, često kao nevina reklama paste za zube. A onda...
− Ako nisi pobjegao onim Kikašem i dokopao se "sun-
ca tuđeg neba", ostao si da plivaš, cviliš, ili da dovršiš na
nekom raskršću ono što je Ikar davno započeo − kažem
Vandi, a ona se samo smješka iz svog nepostojanja.
Kad opet zaspim, sanjam Ramiza Kalašturu: provrtio
Zemlju i izašao na drugu stranu. Kroz onu rupu odveo sve
Cigane i sad nam se smije s južne polulopte:
− Ko se nije skrio, magarac bio.
DRUGI DIO

Nakon napornog iščitavanja i prekrajanja nekih dijelo-
va Dnevnika, Re postaje nemirna slika: izlazi, puši, galami,
diše u realnom svijetu. Oko ponoći vraća se sa verande.
− Onaj vrući vjetar je otišao − govori i uvlači papir u
pisaću mašinu boje pomorandže.
Kroz glavu mu šetaju pauci i predjeli iz nekog davnog
sna, kafkijanske metamorfoze i nevini opisi, koji liče na pri-
zore pobjegle kroz oči Bruna Šulca. Priča sam sa sobom:
− Treba pisati tako da čitalac pomisli da se tvoja priča
njemu događa. To i pokušavam, a znam da od sebe tražim
previše: umijeće "tkanja" Tomasa Vulfa i brutalnost Pazo-
linija, koje bih otisnuo preko draperije s ljepotom djetinj-
stva niz koju se cijede šagalovske kapi sjećanja i snova.
Onda se obraća nekom koga je zamislio:
− Ali, u mojoj priči je previše "toka svijesti" i bojim se
da bi neko zalutao tražeći se u njoj.
U nastavku prebira po Dnevnicima, uporno lista strani-
ce i reda ih onako kako on misli da treba, izdvaja radnje,
likove, mučnine života. Sav ljudski hod kroz vrijeme htio
bi da zbije u jednu godinu, u neki biografski kontrapunkt
samo njemu jasan. Ono što se događalo u stvarnosti mi-
ješa sa onim što se događalo samo u snu, ili u djetinjstvu.
Ima četiri godine. Ima deset godina. Njegovo ima je Hilja-
du Glagola.
Prije nego što počne da piše, još jednom izlazi van, poz-
dravlja noć i zviždi prema beskraju. Zatim ulazi i sjeda za
sto. Diktira sebi:
"Mnogo se toga u meni nakupilo, pa izjutra nemam poj-
ma ni ko sam, ni ko se to u mojoj postelji probudio − Re,
ili Stranac. Ili onaj iz cvijeta, iz kapi kiše. Pravim dramu od
toga, a znam da to nije važno, jer nikom nisu važni oni koji
su onjušili rat. Mi smo tek cifre koje su upale u tuđi san
i sad se dosađujemo poslije nečijeg buđenja i pitamo se:
Da li je rat bio bolji? I: Kako nazvati sve te propale godine iza
nas − godine života, ili ludila?
A mogli smo još davno to da shvatimo.
Pred početak rata sreo sam nekog ludaka u pidžami na
mostu i snimio ga foto-aparatom. Momak, koji je išao po-
red mene, rekao je: "Ovako ćemo za dva mjeseca svi ho-
dati." Tako smo i hodali, ali bez njega − bio je daleko, jer je
otkrio da ima rep i da ga može da podvije.
Ali, on nije bio jedini; svi oni koji su se busali strugnuli
su kao zečevi, ostavljajući nas da sanjamo među vjetrovi-
ma i da šapućemo na nekom raskršću, poludjeli i izbezu-
mljeni od straha, pitajući se ko je počeo i kad je otvorena
matična knjiga zla.
Pa da li je kod nas bio rat?
Oni koji dolaze to ne znaju. Smatraju da smo prenadu-
vali stvar, ili tek sanjali. Ili da je naša tuga bila duga nadre-
alistička predstava. Nerazumljive slike iz našeg ružnog sna

njima su povod za smijeh.
A slike se još nemilosrdno redaju. Čak i ovakve:

Prilazi mrtva starija žena.
− Ja sam ti majka − veli.
− Ah, to je bilo prije četiri godine − govorim. − Od tada
nemam nikog.
I mrtva žena odlazi niz vjetar. Posmatram dok nestaje u
jednom oblaku koji je privid i mislim kako bi ona psovala
da je živa.
A vjetar doslovno prži. Znojim se i molim Markesa za
malo kiše. Kod njega pada petnaest godina i izbacuje na
obalu račiće, koji se lijeno vuku po ulici, ulaze u kuće i ži-
vote. I kažem tom Markesu da bih kupio kišu, dobru kišu.
I čovjeka koji pravi kišu. I da bih sve to žestoko platio −
tako sam bogat, beznađem."
PTICE SE NE RAĐAJU
1.
Živim u Ulici Petra Pana, ili u Ulici Čitalaca Čarlsa Bu-

kovskog, svejedno. Stvarno ime te ulice nije bitno − potro-
šio se komunista po kom su je zvali. Adresu ponekad govo-
rim u bojama: stanujem u Bijeloj kući, stanujem u Zelenoj
kući, stanujem u Plavoj prugastoj kući i izmišljam velike
žabe. Kasnije ću izmisliti i Glupog Bagzija, koji od ljudi pra-
vi "beng-beng đus" i mučiti se kako da svijet oslobodim od
njega. Ali, kasnije će ionako doći neko ružno Kasnije i shva-
tiću da taj užasni svijet nije moja izmišljotina.
Za sada još posmatram kako se pomjera onaj nevidljivi
zarez, koji je stavio Gospodar Prolaznosti i otkrivam nove
verzije početka priče koju kazujem. Evo jedne od njih:
Sve je počelo, neki kažu, onda kad je Šorti otišao na

Šejtanov krst, kako je sâm nazvao prigradsko raskršće Ba-
hovo, da dobije krila − krunu svih Ikara do sada. A mož-
da je i tako, jer se prije tog događaja osim one velika žabe
ništa posebno nije dešavalo u našoj dolini, koja je, ličeći
na neku baru nataloženu debelim naslagama straha, jedva
čekala da je bilo šta uznemiri.
Doduše, i nakon velike žabe bilo je ovdje svega i svače-
ga: čudnog, fantastičnog, nadrealnog − bilo je i sna, ali ne
i takvog kakav je bio Šortijev.
Šorti nije važio za nekog fana Roberta Džonsona i pita-
nje je da li je ikad čuo "Cross-Road Blues", ali je, kako reče
Emir Zapa, vjerovao da će se još jednom desiti čudo i da
će kao i Džonson uspjeti da proda dušu na raskršću.
− Šta će mi duša − čulo se kako tiho govori onog dana
kad je na raskršće došao prvi put.

− A i šta će ti, ako ne može da te odnese iz grada − šapu-
tala mu je topola, ispod koje je stajao mirno, neprirodno
ukočen, ličeći, onako kratak i bradat, više na nekog đavol-
ka nego na čovjeka koji traži đavola.
Poslije tog performansa dolazio je svaki dan na svoj Šej-

tanov krst i čekao, čekao, čekao. A šta − to nikom nije bilo ja-
sno. Po gardu je podsjećao na Hasu Udarnika, koji je nekad
davno lutao prugom gore-dolje odbačajući se o kišobran,
mada je Hase, za razliku od njega, bio visok, mršav i okićen
udarničkim značkama zarađenim na izgradnji pruge.
− Kao i Udarnik sanja smrt! − viknula je jedna starija
žena, kad je Šortija vidjela na raskršću.
I ljudi se odmah sjetiše tog Hase Udarnika i njegovog
boravka na zvijezdi koja se zove Zemlja. I upitaše se još
jednom šta je on tražio po pruzi, potpuno zakopčan u neki
svoj nemušti svijet − spas, svršetak, vrhunac sna? To nikad
niko nije uspio da sazna. Jednog dana našli su ga pregaže-
nog; u stisnutoj ruci držao je čvrsto svoj crni kišobran.
A šta je nesrećni Šorti sanjao − ni to se ne zna. U takve
stvari se čovjek jednostavno ne razumije i sve mi se čini da
su lošije dijelove Šortijevog sna izmišljali neki tipovi koji
su slušali bluz.
− Ima tehničke smetnje − rekao je Eduard Ž. − Umislio
da je Robert Džonson.
− Sjebo mu pamet jeftini šit − dodao je Zlatko Grumf.
Kasnije je neko provalio da Šortiju raste perje, pa su ga
svi mjerkali u prolazu, zagledali ga, procjenjivali. Jedan je
starac zaključio da je Šorti, u stvari, ptica, ali da mi to ne
možemo da shvatimo. A jedno dijete je reklo da se tu radi
o velikom vrapcu s bradom.
Bilo je raznih nagađanja.

I nevjerice, jer su neki smatrali da je ta epizoda o Šortiju
legenda i da se uopšte nije dešavala. Drugi neki su mislili
da se Hase Udarnik vratio na ovaj svijet nešto izmijenjen.
Treći neki su vjerovali da su Šortija sanjali, ili da su sanjali
nekog ko njega sanja.
A Šorti na sve to nije obraćao pažnju. Dolazio je uvijek
tačno u podne, a odlazio u sumrak i ne znajući šta ko o
njemu misli. Njegova se priča dešavala iznutra.
2.
Ne znam ko se danas probudio umjesto mene. Možda

Reporter? Tako mi se bar čini, jer opet imam potrebu da
pišem – i to o ludilu.
Ali, ludilo nije vijest. Ono je odavno masovna pojava i
ne može da stane u nekoliko redaka, tijesno mu. Ne može
ni da se snimi objektivom; dobićeš tek titraj straha na ne-
kom licu i prazne oči što vode u mrak, u ljudsko biće koje
nikad ne napušta svoju zonu sumraka.
Kad uvučem papir u mašinu, svejedno pravim pokušaj
teksta, pišem:
“Juče sam vidio čovjeka koji bi htio da leti. Ruke su mu
ličile na patrljke neke smiješne, goluždrave ptice. Gledao
sam ga kratko i otišao dalje.
– Ako đavolu proda dušu na nekom malom raskršću –
rekao sam – tek tad će ludilo postati vijest."
Zatim papir iščupam i pogužvam, pa novi uvučem. Ne-
svjesno pišem isto.
A Zuza mi između riječi – gura bicikl po mojim slovima
i moram da je prekrivam kolonama znaka "X". Čim dođe
do margine, zaboravljam je i gledam van.
Ili ne gledam – očima razgonim grane jasena, koji je
velika zelena mrena. Tako pronalazim novi motiv i vidim
djecu onih koji su došli umjesto onih koji su otišli; mačka-
ma otkidaju repove na nekom panju – prave od njih rasne
pse. Nepomični objektiv prozora snima svu surovost igre,
podizanje i spuštanje sjekire praćeno oštrim mjaukanjem,
od čega mi se okreće utroba.
– Kopilad rata! – galamim.
A klinci me ne čuju. U sljedećoj sceni podvode kuje
pod mužjake. Roditelji, koji su tu umjesto onih roditelja
koji su otišli, za to vrijeme širom otvaraju prozorska krila i

navijaju za male fanove Gospodara muha, diveći se psiho-
logiji mladog čopora.
Kasnije vratim pogled na polupraznu stranicu i mislim
o njenoj načetoj bjelini, sve dok se tama ne počne da uvla-
či u moju sobu. Kad papir postane siv, izlazim zbunjen i
hodam po dvorištu.
– Kakvo li je ovo vrijeme? – pitam se.
– Vrijeme plakanja – odgovara Rej Čarls s nekog uda-
ljenog radija.
3.
Bio na Borongaju jedan regrut kog niko nije poznavao.

Hodao je po kasarnskom krugu sam i, šta god da ga upitaš,
odgovorio bi: "Ja volim mamu i ptice". Vjerovatno ih je i
volio, ali se niko od nas u njegovu ljubav nije razumio.
"Jebo ga onaj ko ga primi u vojsku!", psovale su starješine,
a onda ga poslaše kući, zajedno s mamom, pticama i ludilom.
Izjutra pričam Oskaru o njemu.
– Taj regrut je bio gotovo isti kao Šorti – velim – s tom
razlikom što je bio ošišan i obrijan. I viši rastom, jer Šorti
izgleda kao Isus skaćen u nekom vašarskom ogledalu.
Oskar se smije:
– A možda su oni i jedna ličnost, koja se pojavljuje u ra-
znim vremenima i na različitim mjestima, bez sjećanja na
svoje prethodne epizode, ali mi to nikad nećemo saznati.
– Nije ni bitno da li ćemo saznati; ovo je samo poređe-
nje dva lika koja imaju čudnu predstavu ljubavi – kažem
kad Oskar ode.
Ne znam da li je i Šorti volio mamu i ptice. Poznavao

sam ga dugo, ali izvana, tako da nisam imao pojma o nje-
govoj ljubavi. Uglavnom je bio slika koju susrećem: on
stoji na nekom mjestu i ćutke čeka ko zna šta.
Čekao je i mene koji put, na rampi, u popodnevnim sa-
tima, a onda ukorak ulazio sa mnom u kuću, baš kao moj
mačak Mišel. Potom bi sjeo na pod u mojoj sobi, a ja bih
stavio ploču na gramofon, pa drugu ploču, pa treću, sve
misleći da će nešto da kaže. Tek ponekad bi izustio samo
jednu riječ:
– Ona!
To nisam mogao da prevedem, jer su obično "one" bile
"oni", bar što se izvođača tiče. Svejedno, potvrđivao sam kli-

manjem glave, a on je onoj jednoj riječi dodavao još jednu:
– Ledene!
Donio bih mu kriglu hladne vode, ali nije pio. Pogledao
bi u plafon, pa u gramofon, pa u mene i izgovorio i treću
riječ, na jeziku gluhonijemih: kažiprst i srednji prst micao
je kao makaze i prinosio ustima. Dao bih mu cigaretu, a on
bi pripalio i lagano uvlačio. Činilo se da beskrajno uživa.
Poslije bi odlazio bez riječi.
– Ti stvarno ne umiješ da s njim razgovaraš – rekao mi
je Grga Kec nakon jedne Šortijeve posjete. – Pa zar ne
znaš ko je "ona"?
– Nemam blage veze.
– Dženis Džoplin – odgovorio je ovaj na svoje pitanje
u nekakvom eureka-stilu, dodajući da je "ledene" Šortijev
izraz za kul, te da Šorti u svakoj cigareti vidi džoint.
Niko ne zna zbog čega je Šorti poludio. Jednom su ga ve-

zali i odveli u ludnicu, zato što je vidio njemačke vojnike.
– Mama, Švabe! – vikao je. – Eno ih iza tepiha!
Tepih je bio prikovan na zidu iznad kauča, tako da se ni
nacrtan Švabo ne bi mogao da zavuče pod njega, i bilo bi
sasvim normalno da su oživjele one njegove mnogobroj-
ne šare, sišle i odvijugale kroz prozor. Ali, otkud da švap-
ska sila spopadne džankija?
4.
– Čovjek je uvijek meta, pjega koju progone. Zato se

malo poigraj s bojama, budi gušter. I pravi se da se ovdje
ništa ne ne dešava – govorio sam sebi idući ulicom.
Ponavljao sam to nekoliko puta. I još bih ponavljao da
nije naišao Neđo Lenon, kog već mjesecima nisam sreo.
– Čuo sam za Šortija – rekao je ovaj umjesto pozdrava.
– Ja sam ga i vidio, ali ni slike, ni tona. Izgleda da voli
mamu i ptice.
Lenon se na to nasmijao, onako kako se obično nasmiju
ljudi koji su zatečeni:
– Ne razumijem.
– Ti to ne možeš ni razumjeti – nasmijao sam se i ja i
nabacio koju rečenicu o onom regrutu sa Borongaja.
Zatim sam mu ukratko prepričao cijeli naš "Cross-Road
Blues", na što je Lenon klimnuo glavom:
– Znači: ko nije kidnuo, mora da pravi dil s đavolom.
Na ulici je strašno pržilo dok smo razgovarali, pa smo
polako pošli prema parku, razmjenjujući putem bajate vi-
jesti. Najednom me Lenon uhvatio za rukav i zaustavio:
– Gdje je sad onaj Toni?
– Ah, Toni Oblak, naše gore zec. Čuo sam da negdje u
Njemačkoj živi u nekoj baraci s trideset onakvih kao on.
Noću mrtve ukopava na crno.
– A Baja?
– Neki ne mogu pobjeći ni kad pobjegnu. Njega su sa-
hranili na Bežanijskom groblju. Saobraćajka.
– A Hurov?
– Tvoj Hurov Stojčić? Ne znam gdje je, čovječe. Zadnji
put sam ga vidio pijanog u Piceriji kad je selila JNA. Cijeli
dan je vikao: "Dajem glavu za mir u Bosni!" Probao sam
da ga smirim, govorio mu: "Ćuti, budalo! Uzeće ti neko tu

blesavu glavu, a mira neće biti!", ali uzalud.
– A Klošo Maričić?
– Njega sam sanjao. Pretvorio se u veliku žabu.
Lenon je bio vidno uznemiren. Zastao je i počeo da
kopa po džepovima bluze.
– Imao sam neku cigaretu, ali nisam siguran da li je još
imam – rekao je.
– Evo, puši! – izvadio sam paklo "galesa" i pružio mu.
Ovaj se obradovao:
– Kažu da to smrdi k'o đavo.
– Smrdi kad ostari. Ovo je svježe i miriše kao smokva.
Morao je da se uvjeri u to, pa je cigaretu prvo pomiri-
sao, a onda pripalio.
– Dobro ti ovo kolumbijsko smeće. Gdje nabavljaš?
– Šalje mi Markes – našalio sam se i rekao da zadrži
cijelo paklo, a Lenon je pogledao u nevjerici preko onih
svojih okruglih naočala:
– A šta ćeš ti?
– Ne brini za mene. Imam svoje veze i mogao bih da te
duvanim do kraja rata.
– Zbilja? Pa nijedan rat nije trajao pet minuta.
– Ovaj će trajati šest minuta. Čuo sam od Hansa. Svaki
dan zove ženu sa onog telefona na radiju i govori joj: "Još
malo, ljubavi, i eto me u Zagreb!"
– Onda nema zime – nasmijao se Lenon.
Kad smo se najzad pomjerili s tog mjesta, načeli smo

novu temu, u kojoj nije bilo ni pobjeglica, ni cigareta, ni
onih šest minuta rata, nego samo čarolije filma i fotografi-
je. Ali, ni ta priča nije potrajala; Lenon me je naglo trznuo
rukom i odmah su se razbježale sve riječi o zatvaračima,
tripletima, blendama, ekspozicijama, rakursima i sjever-

nom svjetlu kao rukopis sna.
– Pogledaj! – rekao je.
Na klupi je, svega nekoliko koraka od nas, sjedio neki
starac i odmahivao koščatom rukom, kao da tjera đavolka
koji se prikrada da mu zgrabi dušu. Bio je, u stvari, mrtav,
ali mi to nismo znali. To nisu znali ni prolaznici, ni oni koji
su dotrčali, jer slika ponekad tako dugo putuje kroz ljud-
sko oko, razvijajući se u glavi kao u mračnoj komori.
– Stari je gotov – primijetila je Zuza. – Duša mu bježi
kroz visoke grane platana i kestenova.
– Ali, on odmahuje rukom – pobunio se Lenon.
– Mrtvi ne odmahuju – rekla je Zuza i pogledala gore,
prema krošnjama.
5.
Šorti je izdužena mrlja kojoj mašem iz daljine. Kad pri-

đem, pretvara se u uzvičnik; ona mu tačka u tlo urasta,
krije korijenje. U mislima na njegova leđa dodajem krila.
Ne stoje mu.
– On nije predviđen da leti – kažem i krila skidam.
Onda mu mahnem izbliza – ali ništa. Nije svjestan ni da
ja postojim, ni da postoji fizički svijet. Ne zna ni da njegov
Šejtanov krst ima samo tri kraka.
– Ludo čovjek – veli Mađar Siđi. – Ne zna ni kako krst
izgledala.
Izmaknem se i posmatram iz mase. Šorti gleda u jednu
tačku. Mi ne znamo koja je to tačka i tražimo je očima.
Izmišljamo pjege na nebu, koje bježe i vraćaju se. Zatim
gledamo kako se na zidu vjetar poigrava sa sjenkama dr-
veća. Mislimo da i on to gleda.
Poslije gledamo Zuzu. Prilazi Šortiju i unosi mu se u
lice. U njegovom oku vidi žabu. Pita ga čija je, a on ćuti.
– Ovaj je luđi od mene – kaže Zuza.
Izdvajam se iz mase i pogledom pravim puni krug. Bri-
šem i Šortija, i one okupljene; mislima vraćam sve ono što
je davno disalo na tom raskršću, ili oko njega.
Nabrajam:
Na uglu živi Ibro – ima dvije krave, junicu i kuću s je-
lama u dvorištu. Desno od njega je Ahmo Marjan, koji je
uvijek pijan i pjeva ulicom "Marjane, Marjane". Preko puta
je fabrika za preradu polietilena; smjestila se tu nakon od-
laska drvnog preduzeća "Kozara". U krugu fabrike stanuju
s djecom Pandur i njegova žena. Radnici ih zovu Tatica i
Mamica, kaže ona moja starija sestra. Na fabriku se nasla-
nja stara kuća Jelke Vuković; ima drvene stepenice, koje
strahovito škripe dok se uz njih penju domaći Bugari koji

su je zaposjeli. Do Bugara zuji velika trafo-stanica sa mr-
tvačkom glavom na metalnim vratima, skriva carstvo Kar-
la Šmita. Nasuprot je Fatima - ona je cijeli život odbornica
i stalno poziva na konferencije. Nešto dalje od nje, u naj-
manjoj kući stisnuo se Mehmed Tokalija, ili Tokalija-dr-
kalija kako mu dobacuju. Tokalija ima ženu krivih nogu,
sina lopova i dvije kćeri. Onoj mlađoj takođe dobacuju;
rimuju njen nadimak Doja, utrpavajući ga u loše prevode
italijanskih šlagera: "Daj mi, mama, dva dinara, igra kino
Doj-Doj." Tako bar pjeva Ismet Taran.
Šortiju sam mahnuo i drugog dana. I trećeg. I narednih

dana. I opet ništa – smetnje na vezama. Stajao je doslovno
ukopan i nijem.
Tek nakon cijele sedmice počeo je da se pomjera; stoje-
ći u mjestu širio je ruke u visini ramena, ali nije pokušavao
da uzleti. Bio je veliko "T", kao i raskršće.
– Glumi kokoš – rekao je Mumin Hakurik.
– Ne glumi – rekla je Hakurikova žena. – On je ptica,
ćirikali.
Takvi i slični komentari padali su neprestano i bilo mi
je žao tog Šortija. Izgledao je među budalama kao krme u
Teheranu i bio sam voljan da mu pomognem. Međutim,
čim bih mu mahnuo i zastao, naišao bih na njegov beton-
ski san, udaljen milion svjetlosnih godina.
Uzalud sam trošio riječi na njega.
– Tvoj svijet je panika, koju niko ne može da shvati. I
zato, oni koji ti se smiju, ne znaju zašto to rade – govorio
sam mu, a Šorti, odvojen od vanjskog svijeta snom i ludi-
lom, ništa od toga nije čuo.
Nije vidio ni kako poslije odlazim i puštam ga da dalje
sanja, uvjeren da se nikad neće razbuditi i saznati da u ovoj

dolini postoji samo onaj pogani vergilijevski đavo, na kog
se misli i kad kažu "Vidjećeš ti svog boga!"
6.
Tih dana su se inače tražila čuda, svuda i u svemu, jed-

nostavno se iskopavala odnekud, krojila, prekrajala – nije
se čekalo ni stara da se potroše. Blenda laži bila je stalno
otvorena. I povlačio se Hansov vodokotlić u mnogim gla-
vama.
Onog mog Čedu iz djetinjstva našli mrtvog u pedeset
navrata, na pedeset raznih mjesta i u pedeset poza, ali je
svakog puta oživio na bis, pa su ga i činovali – dogurao je
u priči do komandanta artiljerije.
– Prepoznala sam ga kod topova – tvrdila je jedna izbje-
gla žena i fama se proširila.
– Lažu! – rekla je majka. – Ljudi su kao psi; jedan zalaje,
a ostali za njim.
Svi su znali tog Čedu. Popravljao im televizore i radio-
aparate – zvali ga Fućkalo. I znali su sve melodije koje je
zviždukao dok radi, ali, budale kao budale, obično smjeste
nekom ko im je poznat.
Vidjeli su i Čiču s kokardom, na kninskoj televiziji, koju
ovdje niko nije mogao da ulovi. A on se ko zna gdje šuljao
oko kazana, glumio novinara i, s vremena na vrijeme, ski-
dao gaće, pokazivao neku civilnu ranu, s čim nije prestao
ni kad je odmaglio u zavičaj tasmanijskog đavola.
Pričala mi Sonja da je tog foliranta, s kojim je valjda
i odrasla u istom ulazu jedne željezničke zgrade, vidje-
la kako skida gaće na batajničkoj pisti i galami na nekog
vojnog policajca, koji mu je slučajno prilazio: "Šta je? Ja
ranjenik, vukovarac, a ti paradiraš!"
I pijanog Pantu vidjeli, na banjalučkoj televiziji, s činom
majora, i to tri dana nakon napuštanja ovog grada. Bio je
to jedini novinar koji je postao major preko noći. A ko ga je
vidio? Onaj čuo od onoga, koji je čuo od drugog onoga, koji

je čuo od nekog stotog tvorca priviđenja.
– Oni su otišli da mijenjaju prošlost – sprdali su se s tim
pričama Krmak i Zo Zo.
Niko ništa ne reče za one koji su se razmilili po raznim
ambasadama i konzulatima majke dijaspore, uživljeni u
uloge odanih i važnih građana. I niko nije htio da kaže
kako su Kikašem bježali i crveni, i bijeli i plavi – cijelo brat-
stvo i jedinstvo.
– Laž je gospodar svijeta i svi smo na njenoj strani – do-
dao je na sve to Huker, svirač bluza.
U tom i takvom bunilu dešavala se i priča o Šortiju. Ali,

ona je bila tek vidljivi dio kolektivne priče, koja se dovla-
čila iz snova desetina ljudi, što normalnih, što ludih, što
ustrašenih, pa čak i iz maštarija nekih finih građana, koji
su se potajno nadali da će im izrasti krila od konzerve
"Ikar" i nema veze sa bilo čijim strahom od lavirinta.
Šorti, uostalom, nije volio konzerve. Bacao ih je kad
dođe s raskršća, čak ne znajući ni kako se zovu, ni kakvu
imaju moć.
– Bacaš hranu – prigovorila bi ponekad njegova majka,
s kojom je jedino htio da razmijeni poneku riječ.
A oni drugi, normalni, ludi, ustrašeni...? Neki su se i
prežderavali tog "Ikara", misleći da stvarno od njega raste
perje. Doduše, ono je i raslo, u njihovim glavama. Kad bi
se pogledali u ogledalu, obradovali bi se i dlakama pod pa-
zuhom smatrajući da je to to.
– Počinje da djeluje – tiho bi rekli, a onda legli da sanja-
ju kako vratolomno lete iznad grada dok im aplaudiraju.
Katkad bi u sumrak sasvim lagano plovili bez zamahiva-
nja krilima, kao što to rade ptice na vjetru, a djeca bi, u nji-
hovom snu, ulazila u kuće i sanjala ih kako sanjaju da lete.

Od silnih snova nisu mogli ni da primijete da je Šorti
nestao iz te priče.
Bilo je to ovako:
Jednog dana Šorti je iznenada odlučio da poleti. Popeo
se na onu topolu ispod koje je stajao i izveo slobodni pad.
S mjesta nesreće pokupila ga je Hitna i odvezla u bolnicu,
ali je već istog dana pobjegao i više ga nikad niko nije vidio.
7.
Ponekad mislim da nema rata i da su ga izmislili Krmak

i Zo Zo, zato što im je dosadno. I zato što vole da izmiš-
ljaju. Jer rat nije materijalan, pa da vidiš s čim imaš posla.
– On je java iz koje ne možeš da se probudiš u san; iza
njega se vuče predugačak rep – kaže Vanda.
I u pravu je.
Taj rat ne možeš da vodiš do nekog poglavlja i onda
skratiš. Nije to čovjek, kog možeš da se riješiš u sredini
knjige, ili pas, kog već na početku može da zgazi auto vo-
ljom pisca.
Vanda još kaže:
– Rat nije priča o Crvenkapi. A i da jeste, vuk i lovac su
jedno i ne treba im vjerovati.
Ali, ja to ne razumijem, jer ne znam da odgovorim na
dileme koje rat donosi. I zato što znam da je u takvim uslo-
vima svaki odgovor pogrešan.
Još mi je u glavi pitanje od nedavno: Izaći na plebiscit,
ili na referendum?
Jedno je značilo: zaustaviti rat daleko od nas, a drugo...
Nisi smio ni da pomisliš za šta si, a kamoli da to kome ka-
žeš. Što je najgore, čovjek je vidljiv i kud god krene, ili ne
krene, neko će da primijeti. Ako odeš na plebiscit – vidje-
će te. Ako ne odeš na referendum – vidjeće da te nema.
– Jesi li ti za nas, ili za njih? – pitali su me.
– Jesam - odgovorio sam.
U stvari, ništa me nisu pitali. Mirno su vezivali zastave,
po bojama, po šarama, po značenju iz neke pogane proš-
losti i ja sam došao na gotovo.
I svi su došli na gotovo: i jedni, i drugi, i treći. I ostali. I
kupili su zbog toga Saki i Raki dvije puške i otišli na liniju.
I zapucali su PAM i PAT.

– Mi smo Cigani, a ne avioni – rekli su ovi, kad su sa-
znali da po njima tuče protivavionsko oružje i bacili one
kupljene puške.
Uostalom, Cigani nisu u ratu.
Nisu ni Italijani, ali to niko ne govori Pietru Dâvêru
zvanom Pero Zanzibar. On okasnio s bježanjem, a hoće
na Zanzibar. I ranih šezdesetih svi su htjeli baš tamo da
kidnu. Zašto – to niko ne zna. To nije znala ni ona moja
starija sestra kad je prvi put pobjegla. Samo me poljubila i
rekla: "Idem na Zanzibar".
– Ovo je rat za početnike – Peru ponekad tješi Plivač.
– Koji rat? – trzne se ovaj. – Pa još nije ni počeo.
A počeo je, počeo. I već vidimo kako, u vanjskom svije-
tu, privode one koji izbjegavaju pušku u zgradu osnovne
škole. I čujemo kako se jedan oficir zajebava po školskom
dvorištu:
– To strijeljaj i baci u kantu za smeće!
U isto vrijeme, u drugom svijetu, sanjaju se krila. I kri-
lati stvorovi se po mraku uvlače ženama u krevete. Vrisci
razbijaju staklo noći. Jedna žena je donijela na svijet mr-
tvorođenče i završila u ludnici. Vele da je rodila pticu.
– Ptice se ne rađaju – kaže advokat Lončar.
– One su "ab ôvo" – dodaje advokatova sjenka.
8.
S vremena na vrijeme siđem do rijeke i gledam kako

tiho dotrajava dan. Tako se oslobađam gluposti, kad pro-
vale u mene iz stvarnog svijeta. To sam i danas uradio; jed-
nostavno sam otišao na obalu i stajao, stajao, posmatrajući
kako sunce zamiče za veliku plavu šljivu planine. Dugo
sam se igrao s tim prizorom, kadrirao ga pogledom, čak
se i dosađivao, sve dok se nije počela da pali tamna svijeća
noći. A onda sam se sjetio one Paule.
– Možda ona zna kako da zaboravim i žabe, i perje, i
raskršća – rekao sam i krenuo prema jednoj višespratnici.
Istrošio sam cijelu šibicu tražeći nepoznat stan, zagle-
dao sve pločice, ali ni na jednoj nije pisalo PAULA. Lutao
sam i lutao po mračnim hodnicima i, ko zna koliko bi to
trajalo, da se nisu najednom otvorila neka vrata i pojavila
se sasvim nepoznata žena.
Bila je u prozirnoj haljini, uokvirena slabom svjetlošću
parafinske svijeće iz pozadine. Zbog osmijeha, koji se jed-
va razaznavao na licu, ličila je na nekog nestašnog anđela,
ili na njegovu sjenku.
– Uđi! – rekla je i uvela me u priču o kojoj ništa nisam znao.
Možda se i zvala Paula, kao što sam mislio – a možda
i nije. Svejedno, poigravao sam se s njenim imenom dok
sam se izuvao, dodavao mu neke detalje, oduzimao. Čak
sam izmišljao kako je Paulin otac bio zaljubljen u onu ču-
venu švedsku glumicu, koja je igrala u filmu "Ona je plesa-
la samo jedno ljeto" i kratio joj ime prema njoj.
Ta mi se izmišljotina dopala, jer to je bio prvi film koji
sam uopšte gledao. Odveo me brat u gimnaziju, gdje je u
nekom razredu prikazivao filmove na prjektoru od 16 mm i
odvrtio ga samo za mene. Tad sam i prvi put u životu vidio
golo žensko – Ulu Jakobson.

– Mislim da se ova Paula zove Ula Jakovec, a to je goto-
vo isto kao i Ula Jakobson – prekinuo me je u razmišljanju
Oskar, narugao se i otišao u neki njegov svijet.
Nije ni čuo ono moje "pa šta?", koje sam dobacio tiho
za njim. A htio sam mu još reći da Ula i nije neko ime; tri
slova, dva vokala – previše odjekuje.
– Uostalom, djeca se s takvim imenom prdače: Ula-
mula i mogu da ti sjebu svu čaroliju filma – rekao sam u
sebi kad sam najzad skinuo cipele.
Za to vrijeme Paula je čekala na prugastom trosjedu,
čije su šare bježale u dva pravca. Kad sam prišao i sjeo, od-
mah mi je skočila u krilo i nasmijala se:
– Ovo je bliski susret četvrte vrste.
– Polako, imamo sve vrijeme svijeta! – opomenuo sam
je, zato što mi se sve to činilo nekako prebrzo, naglo.
– Dobro, da prvo zapalimo – predložila je. – Imaš li du-
van?
– Imam "gales".
– Može – rekla je i iz otvorenog pakla izvukla jednu ci-
garetu, koju je dugo vrtila među prstima.
– Puši! – gotovo sam viknuo, jer mi je to njeno vrćenje
išlo na živce i Paula je kresnula nekim jeftinim upaljačem
crvene boje.
– Ipak nemamo sve vrijeme svijeta – najednom se tr-
znula, ugasila cigaretu i oborila me na trosjed.
– Ali, ti si tek glas iz priče o tišini i ja te ne poznajem –
otimao se u meni neki davni ja.
– To nema veze – rekla je ova i počela da se otkopčava.
Zinuo sam kad je zbacila haljinu sa sebe: bila je maljava,
u stvari, obrasla u tamne dlake od stopala do struka i iz cuga
me je podsjetila na uspaljenu Petru, koja je onim štipanjem
ispod stola raspaljivala moje prve erotske maštarije.

– Opet san! – glasno sam rekao.
– Kakav san? – upitala je Paula i raširila noge kao velike
čeljusti lava.
– Nikakav – odgovorio sam i dršćući počeo da uranjam
u njenu tamu, u onaj pramrak koji se vuče još od prvog
Evinog grijeha, u toplu provaliju koja raspamećuje.
Kao da se ponavljala ona noćna mora iz djetinjstva,
osjetio sam kako me ta nepoznata žena usisava dio po dio,
pretvarajući se u Petru, pa u Paulu, koja je izbacivala nera-
zumljive krike i grčila se, kao da se čas porađala, čas uvla-
čila porod nazad.
– Bio si dobar u mojoj priči – guknula je kad sam izro-
nio iz njenog mračnog, bezdanog mora.
Više nije ličila na Petru; bila je ponovo Paula, koju uop-
šte nisam poznavao.
– Hoćeš li neko piće? – ljubazno je rekla.
– Ne – kazao sam i počeo da se oblačim. – Moram da
idem. Majka je sama, a struje možda nema.
Nije se protivila. Čim sam se obuo, navukla je onu svoju
haljinu i ispratila me. A zatim su se za mnom zatvorila vra-
ta priče o Pauli i dočekao me gusti mrak stepeništa. Dugo
mi je trebalo da izađem na ulicu.
Ne znam da li je ko šta vidio, ili čuo. Nisam ni obraćao

pažnju na radoznale prozore. Tek po navici prešao sam
pogledom veliko lice zgrade, koja je iznenada počela da
nestaje pred mojim očima i odlazi u nepostojanje zajedno
s pričom iz koje sam izašao.
– Bila je to čarolija koju je pravio noćni vjetar, ili neki tvoj
nepredviđeni bijeg – rekao je Oskar. – Paula ne postoji.
– Ali, i ti si na tren bio tamo i rekao mi njeno puno ime
– bunio sam se.

– Izmišljam, kao što izmišljaš i ti, koji si me prema sebi
izmislio – objasnio je iz Oskara neki anđeo smijeha.
9.
Pred zoru sanjam da letim; cijela ulica trči za mnom,

ali niko ne može da me dohvati – ne daju im moja krila
iznutra.
Izjutra se budim kao pješak, običan pješak kog može da
stigne bilo ko. Imam četrdeset tri godine i odlazim do re-
dakcije s dnevnim zapisima iz prošlih dana. Nosim i dvije
fotografije: sirotinjska tematika – lajf. Izradio ih sinoć, kad
sam se izvukao iz one čarolije opijen kao Pigmalion.
Idem dugim hodnikom i čitam još jednom ono što sam
napisao. Završim s tekstom, a još idem tim hodnikom,
polako. Do redakcije treba proći četvoro vrata. Ona jedna
otvorena, Kajzerova.
Kajzer je neka vrsta gospodara situacije. Sve zna i za sve
se pita, pa kažu da je s njim lijepo biti dobar. Ali to "dobar"
mene ne zanima i pokušavam da izbjegnem njegova vrata.
Međutim, ovaj me primijetio.
– Zdravo – reče.
Ja mu uzvratim i stanem, ne znajući tačno ni zašto sam
stao, a on je onom svom pozdravu počeo da dodaje neke
riječi, koje su se uzaludno rasipale jer ih nisam slušao.
Samo sam klimao glavom dok su letjele naokolo, mjereći
okom onaj dio prostorije koji je zijevao kroz okvir vrata.
A u okviru slika: gospodaru situacije sjedi do nogu de-
beli Kus-Kus i upravo mu nudi cigaretu. Kakvu bih samo
snimio fotografiju o podaništvu kad bih bio raspoložen da
nategnem film i jednostavno škljocnem, pomislio sam.
– Neću to kolumbijsko smeće! – naglo se prodera Kaj-
zer, na što ovaj vrati "gales" u džep i odnekud izvuče meki
"marlboro", crven u licu, zatečen, postiđen.
Kus-Kus je inače bio debelokožac i taj njegov stid navro
je samo zbog mog prisustva na vratima. Uostalom, znao

sam ga – kurac od čovjeka, kako bi rekao Emir Bukovski.
Dugo je bio učitelj u nekoj selendri bogu iza nogu, a onda
se igrao "maspoka" i morao da potpiše "S" formular. Poslije
ga SDB poslala u Austriju, da prati naše gastarbajtere pod
kodnim imenom "Pisac".
On je i htio da bude pisac, mada mu to nije išlo. Redak-
cijama je slao tuđe tekstove, koje je potpisivao svojim ime-
nom. Htio je da bude i novinar. I bio je – loš. Njegovim
informacijama svi su se smijali, ali niko nije smio da mu
kaže da nema pojma o pisanju, jer su znali da ima pojma
o prisluškivanju; bilježio je sve što se pričalo u redakciji i
prenosio dalje.
– Znaš li ti mog pomoćnika za informisanje? – iznena-
da me pita Kajzer.
– Upoznao sam ga – kažem i produžim da gledam tu
nadrealističku scenu.
A Kus-Kus ništa na to. Njegova bezvrijedna guzica,
otvrdla od sjedenja, nastavila je da mirno počiva na oni-
skoj fotelji dok je gledao kroz prozor, na dvorište, prema
onoj zgradi gdje su već ubijedili nekog da nađubri kakvu
padinu s njegovim brojem oko vrata.
– Uvijek isti prizor – samo je promrmljao kad sam,
mahnuviši Kajzeru, krenuo da osvojim ostatak hodnika.
10.
Život nije proba za neki drugi, bolji život. Dobio si ga

na čuvanje, kako je rekla majka, i nikom ne trebaš ako ga
izgubiš. Nikog ne zanima mrtva priroda.
Tako razmišljaš vraćajući se iz redakcije, a onda te pre-
ne čudan glas:
– San mora da se nastavi!
Ne znaš čiji je to glas i praviš švenk po Bahovu. Oči za-
ustaviš na onoj Šortijevoj topoli.
– Progovorila – kažeš tačno u dva sata poslije podne lju-
dima koji se zgledaju i u panici bježe na sve strane.
– Nije istina. Drveće ne govori – koji tren kasnije veli
Eduard Ž. i odlazi kući da sluša bluz.
U dva i petnaest nailazi Slavko Ćelo. Silazi s bicikla i gle-
da u topolu nekoliko minuta.
– To se ne dešava – kaže i ponovo se penje na bicikl.
Za Slavkom kidaju i ostali.
Jedino Zuza ostaje na raskršću; pokazuje topoli tri prsta.
– Odjebi u troskoku! – viče joj.
– Sranje! – kažeš na sve to u dva i trideset i kreneš dalje,
ne prestajući da razmišljaš o imenici Život.
Onda se sjetiš replike iz nekog starog noar filma: "Živi
brzo, umri mlad i budi lijep leš!" i nasmiješ se:
– Treba ići kroz život sporo kao puž i postati dobar stari treš.
U tri sata dolaziš kući i uvlačiš papir u pisaću mašinu
boje pomorandže. Gledaš kako ti padaju misli na svježu
bjelinu, kao kolažne krpice koje ćeš slagati kasnije. Smješ-
kaš se zadovoljan.
Oko četiri ustaješ od stola i bacaš se na krevet, da otku-
njaš svoju popodnevnu siestu. Zaspiš i slušaš kako ti šapu-
će neko nepoznat, ili gospodar sna:
– Ko zna šta hoće ona topola. Đavo se pojavio samo

jednom, davno i daleko, i dao čovjeku za njegovu dušu
dušu gitare.
11.
Ne smijem da se probudim kao Stranac – shvatiću kako

vidljivo stari svijet oko mene. I da je sve ovo o čemu go-
vorim mogući teatar nemogućeg. A Oskar navalio da mi
razvali san.
– Sjeti se budućnosti! – kaže.
Ali, ja ne znam šta je budućnost i ne mogu da se sjetim.
Imam još uvijek tri godine i posmatram onu djevojčicu
kako pritišće nos o staklo prozora, dok joj otac i majka
razgovaraju s mojim ocem u dvorištu. Kad mi ta slika do-
sadi, izađem i očima snimam Dušana koji se vraća sa saj-
ma prašnjavom cestom. Dušana se bojim, jer ima drvenu
nogu, pa bježim u kuću i gledam kako sestra još viri kroz
prozor; pokušavam da joj vidim lice.
– Onoj će djevojčici nos postati babura – čujem kako
govori okrenuta leđima.
Majka za to vrijeme zamahuje metlom po kuhinji i priča.
Kaže mi da ću s njom ići u Mjesto – ženi se ujak. A ja nikad
nigdje nisam bio i ne mogu da zamislim to Mjesto. Iskreno,
ne znam ni šta je ujak. I ne znam šta znači "ženi se".
– Saznaćeš i više od toga – smije se majka.
Kad stignemo u Mjesto, mladu već izvode u dvorište i
posipaju je nekim finim stvarima, koje su odmah pokupili
oni veći. Meni za utjehu daju da držim upaljenu svijeću i
keranu maramicu.
Kasnije i Vanda navalila da me probudi. Kaže:

– Prestani da zavlačiš glavu u pijesak!
I ja se vraćam u vrijeme Stranca. I ona djevojčica više ne
pritišće nos. I nema njenih roditelja u dvorištu. Ni Dušan
više ne prolazi prašnjavom cestom. Njega se više ne bojim,
jer je odavno mrtav, kao što su mrtvi i roditelji one djevoj-

čice, kao što je mrtav i moj najstariji ujak kom sam bio na
svadbi, kao što je, uostalom, mrtav i moj otac, koji je bio
plav za razliku od majke.
Ustajem iz kreveta, koji se još magli od nekog davnog
plavetnila, i opet imam četrdeset tri godine. Razmišljam
na trenutak da li je to tek, ili već, a onda prilazim gramofo-
nu i palim ga.
Kad krene muzika, ponovo legnem i ne znam ko sam.
Ne mogu da se sjetim da li sam ja Ja, onaj koji ulazi u stvari
kao radoznao vjetar, i koji može da osvane u oblaku, u lipi,
u stablu kukuruza, ili sam neko iz one riječi Budućnost.
Pitam čovjeka koji ne postoji gdje sam se zagubio, a ne-
postojanje ne odgovara; umjesto riječi čujem zvuk, koji se
može hvatati rukama – bluz, bluz.
Poslije se sjetim svega i pitam Roberta Džonsona šta
radi u Strančevom svijetu.
– Spremam se da odem na raskršće – veli on – na kom ću
da vratim dušu od đavola i postanem opet običan čovjek.
– Ali, mi takva raskršća nemamo – kažem, a ovaj se smi-
je i odlazi, vuče svoju gitaru.
Čim se ugasi gramofon oblačim se i izlazim van. Idem.
Polako prolazim Bahovo; tamo niko ne čeka đavola i ne
traži krila. Niko ništa ne čeka ni na sljedećem rasrkšću, pa
ni na onom poslije sljedećeg. Grad je doslovno vreće puna
tišine, iz koje se vidi samo pretjerano plavo nebo.
– Kao da sam se probudio u onoj priči "Pale sam na svi-
jetu" – mrmljam u hodu.
A onda nailazi Grga Kec, razbija tišinu kao dječiji balon.
– Znaš li šta se desilo sa Šortijem? – pita me sa dva-tri metra.
– Ne znam tačno – velim. – Već danima ga nema na ra-
skršću. Jedino je tamo ona njegova luda topola.
– Shvatio Šorti da nikad neće moći da leti, pa otišao iz

grada pješice, prešao liniju razgraničenja i primio metak –
izbifla Grga kao kakav izvještaj i negdje se udalji.
– Dobro došao u stvarni svijet! – reče mi prazna ulica,
ili gospodin Sem, kog sam tog trena izmislio.
12.
Govorim majci o Šortiju.

Imam osjećaj da me ne čuje; stoji uramljena u prozor
kao svetica i ćuti. Kasnije se pomjeri i traži da joj upalim
gramofon, onaj njen "suprafon" u kuhinji. Hoće da čuje
Cuneta Gojkovića.
Ustajem i odmah uzimam jednu malu ploču iz majčine
kolekcije, vadim je iz srebrnog omota, brišem. Cune kezi
zube kao dobrodušan pas; posmatra kako preko njegove
"ekstenderice" prelazim plišanim ostatkom od sestrine ta-
mnocrvene haljine prije nego što je stavim na gramofon.
Čim podignem ručicu i polako je spustim, majka napušta
prozor i otkriva uokviren pejsaž, koji je prošaran niskim
granama. Prvi tonovi i riječi "Kafu mi, draga, ispeci" poni-
štavaju štektanje sa udaljenih brda i prestaje rat.
Dok igla klizi po crnom vinilu, ja gledam kroz prozor
one grane; iza njih su još neke grane, iza kojih su opet
grane, a ostalo je samo razbijena, nejasna pozadina s ko-
madićima neba, planine, krovova i praznine, koja je davno
pojela tri jablana gospođe Mande Štante. Pritom razmiš-
ljam šta bi majka mogla da traži kad Cune završi. Ona voli
i džez, i rok'n'rol i sve ono što volim i ja. Toliko je puta
znala da uđe u moju sobu kad čuje muziku. "Dobar ti taj
crnac", rekla bi s vrata.
Naslušala se majka muzike još kad je bila djevojka. Je-
dina je u Mjestu imala gramofon i ploče, one bakelitne
"sedamdesetosmice" s "Ramonom" i sličnim pjesmama.
"Donio mi Tesla iz Amerike", uvijek je govorila.
Budući da sam znao samo za jednog Teslu iz Amerike,
ja bih joj ponekad rekao:
"Tesla nikad nije bio u Mjestu."
A majka bi se na to naljutila:
"Šta ti znaš – nije te ni bilo. Tesla je bio prijatelj mog oca
i uvijek je dolazio kod nas."
"Ali, majko...", pokušao bih da se pravdam.
"Ništa ali", prekinula bi me ona. "Tesla je bio iz Mjesta.
A bio je i taj njegov čuveni rođak na neki način, jer su svim
Teslama matične knjige bile u Mjestu, gdje su im staro
prezima zamijenili nadimkog zbog velikih zuba. U Mjestu
je upisan i djed tog tvog Tesle, pa i njegov ćaća, onaj pop."
Odmičem se od prozora i napuštam pjesaž prošaran ni-
skim granama, očima pipam unutrašnje detalje. Pronala-
zim jednu oveću muhu; šeta po omotu Cunetove ploče, a
ovaj se i dalje kezi kao da se ništa ne dešava.
– Kakav lijep i dosadan primjerak muhe – kažem.
– Cijelo jutro tjeram je van, a ona neće. Izgleda da je to
moja muha – majka se nasmija i lagano zamahnu kuhinj-
skom kropom.
Kad je igla isčitala i posljednju brazdu na ploči, tražila je
da joj ponovo pustim Cuneta, a onda je rekla:
– Žao mi onog Šortija.
Tek tad sam shvatio da je čula sve što sam joj o Šortiju
govorio. I da je Cune bio razlog za bijeg, neki samo njen
oblak boje cvijeta jabuke, koji niko osim mene ne bi mo-
gao da vidi.
13.
Ali, ja ne poznajem Šortija i njemu se ništa nije desilo

– zato što ne znam riječ "kasnije". Moje djetinjstvo šeta
između naših davnih zidova, kao i onih dana kad su me
popeli na neka konjska kola i rekli: "Idemo svojoj kući" i
nemam predstavu o tome šta će se jednom dogoditi. Oko
mene samo slike, slike kojima se radujem; pretvaraju se u
neke usnule riječi i padaju na papir ovim redom:
"Kako sam samo bio srećan, što ćemo do kraja svijeta ži-
vjeti u "svojoj" kući pored pruge i moći da posmatramo kako
vozovi prolaze. I što ćemo sestra i ja svaki čas izlaziti u dvo-
rište na pisak parnjače i pjevati neku pjesmicu o vozu i kozi.
Vozove smo, doduše, znali tek iz daljine i majka nam je
pričala o njima; dijelila ih na teretne i putničke, razvrsta-
vala po bojama, govorila kako su oni koji prevoze putni-
ke veoma ljubazni, zato što ljude opominju na više jezi-
ka da se ne naginju van, "Nicht hinaus lehnen!" i slično, i
napominjala da se iz vozova ne smije izvirivati. Stalno je
ponavljala priču o nekoj budali, koja je glavom naišla na
banderu.
"Ta budala je, zamisli, vozila lokomotivu", rekla bi.
U to vrijeme nisam imao pojma da ću jednom sanjati

da pobjegnem vozom u svijet, ili da će ona starija sestra
pobjeći u Split, za koji sam mislio da je na Zanzibaru. Ni-
sam znao ni da će vozovi kasnije buditi moje stvaralačke
groznice, ni da po raznim stambenim rupama Jugovine
neću moći da spavam ako ih ne bih čuo, ni da ću cijeli ži-
vot biti žigosan sa dva slova: JŽ. Bio sam mali i svaki čas sa
sestrom istrčavao u dvorište.
Radovao sam se i gostima koji su nam dolazili vozovi-

ma. Pogotovo kad bi naš najmlađi ujak s brkovima stigao
nekim kasnim vozom i noćio kod nas, jer "brzi" iz Zadra
ne staje u Mjestu. Iznenada bi pokucao na vrata, a majka
bi ustajala, palila svjetlo i tad bi nas razbudili mirisi mora
koje je unosio u kuću. Sa ujakove kape, na kojoj je zlat-
nim slovima bilo izvezeno RATNA MORNARICA, zavi-
jorila bi ona dva crna repića na povjetarcu kog nema, a
linije prugaste majice zaplesale bi kao talasi i najednom
bi se naša kuhinja pretvorila u omanji brod, koji se upravo
spremao da negdje isplovi, u neki svijet koji je daleko od
naše noći.
Ujak bi izjutra otišao na rani lokalni voz, a mi bismo
izašli u dvorište i čekali da taj njegov voz prođe pored naše
kuće. I pjevali bismo sestra i ja: Eto voza i u njemu koza.
Ne znam zašto smo to pjevali. Vidio sam hiljade vozova
kako tunje kraj nas, ali ni u jednom ne vidjeh neku bijelu,
bradatu životinju. Među silnim licima, koja su izvirivala
kroz prozore kao sa pokretnih kvadratića filmske trake, ili
u onom teretu koji su vozovi pronosili našom dolinom,
jednostavno nisam mogao da zamislim tu šašavu kozu.
Majka je rekla da smo pjesmicu čuli od neke druge dje-
ce, pa prepisali. Valjda je tako i bilo. Kasnije smo vidjeli
da piše na nekom zidu: JEBO KOZU U BRZOM VOZU
i više je nikad nismo pjevali. Nismo ni nešto posebno izli-
jetali van na zvižduk voza, pa čak ni kad je brat o prazni-
cima dolazio splitskim "brzim" u uniformi Vojne pomor-
ske akademije; čekali smo za stolom da uđe i naglo obasja
kuću bjelinom odjeće."
Moje djetinjstvo ne prestaje da šeta između tih zidova i

ne mogu da se izvučem iz onog svijeta gdje vozovi stalno
prolaze. To i ne pokušavam; igram se i dalje riječima koje

sam znao i prije nego što se Šorti rodio, premješam ih i
ponavljam. Majka ulazi u moju sobu i zatiče me nagnutog
nad pisaćom mašinom boje pomorandže. Pita:
– Kad je prošao posljednji voz?
– Ne znam – velim. – Već je odavno između šina bota-
nički haos; buja neka bezimena trava i divlja pšenica koju
ne razumijem.
– Taj će korov pojesti šine – govori majka i izlazi.
DA LI KUKURUZI ODLAZE U RAJ?

1.
Odlaskom Šortija nije otišla i legenda o Ikaru. Prije će

biti da je repetirala; čim je progovorila ona topola na Ba-
hovu, počeli su da kače krila svakom koga se sjete, pa ni
Pero Zanzibar nije bio izuzetak.
– Danas je Zanzibar pokušao da uzleti s patuljastog San-
tinog brijega, opremljen krilima od lake jelovine i armira-
nog najlona UNHCR-a – rekle su u podne ljudske sjenke.
– Zar s tog uzletišta za vrapce? – rugala im se Zuza.
– Da, baš s njega – odgovorile su sjenke.
– On je uzletio iz vaše pameti – odbrusila je Zuza i na-
pustila trg.
Umjesto Zuze na trg je došao advokat Lončar.
– Lažu! – odmah je rekao.
– Da, lažu – potvrdio je neko u prolazu, Mile Služba,
Emir Zapa, ili Smajo Bonđorno, svejedno.
– Sve je to jebeno u glavu – opsovao je u dvanaest i de-
set Edo Konj i pošao da se nađe s Plivačem.
Ja sam naišao nešto kasnije.

– Ima li svjedoka? – upitao sam.
Niko se nije javio, zato što niko nikog nije vidio na San-
tinom brijegu, pogotovo Zanzibara; dok se izmišljala pri-
ča o njemu, bio je na nekom drugom mjestu, ili u publici.
Bilo kako bilo, glasine su odmah obišle cijelu dolinu i
već iza dva popodne popele Peru na drugi brijeg, koji se
bezimen prikradao nebu negdje izvan grada.
A onda, jovo-nanovo: okupljanja, sjenke, komentari i
unošenje u novu priču, koja se uopšte nije dešavala, baš
kao što se nije dešavala ni ona prethodna.

Čudno, ali i ja sam se unio u nju na neki svoj način; bila
je dovoljno luda da napravim od nje knjigu snimanja za
kratki film. Uostalom, imao sam pred očima ono što drugi
nisu mogli da vide.
KADAR 1. (opšti plan)

Pero Zanzibar stoji na vrhu golog brijega. (Scena je kon-
tralilht, potpuno čista; iz donjeg rakursa, osim ljudske fi-
gure i brijega, vidi se samo dosadno plavo nebo.) Ta sta-
tična slika traje pola minuta. Pero ćuti. Najednom raširi
krila, koja jasno bljesnu na suncu. U tom položaju ostaje
nekoliko trenutaka, a zatim kaže:
– Idem na Zanzibar.

Pokušavajući da uzleti, Pero dva puta zamahne krilima
pričvršćenim za ruke. Potom nestaje i vidi se samo vrh
brijega uokviren nebom.
– Poletio je – govori neko iz gomile koja je u offu. Istog
trena čuje se prodoran jauk s druge strane brijega, koji se
pretvara u oštar muk.

Scena postaje masovka.
Gusto zbijene siluete penju se prema vrhu, uz žamor, kao
da hoće da uzburkaju ono plavetnilo iznad.
Na kraju i one nestaju s duge strane brijega. I opet se vidi
samo vrh i nebo naokolo.
Zamračenje.
I tako je Pero zamakao iza brijega. Ili, iza mašte, kako bi

rekao profesor Tijan, jer ovaj, zapravo, nikad nije ni želio

da leti; htio je da bude pas, bez adrese i imena. Rezervni
kadar s njim je iz stvarnosti i desio se na praznoj ulici, istog
dana.
Pero stoji na trotoaru i govori:

– Ponekad sanjam da mi raste rep i da postajem pas,
koji neće da gine za tuđi račun.
– Znam – kažem ja, dok mu prilazim.
Ovaj se pomjera i takođe prilazi, unosi mi se u lice, veli:
– Kad bih imao četiri noge, mogao bih mirno da odem
na Zanzibar, jer se niko ne bi osvrnuo na običnog psa.
Tako nešto bi i ti poželio, zar ne?
– Ne bih – odgovaram i izmičem se jedan korak. – Dav-
no sam potrošio tu vrstu snova i ostaću ovdje do kraja, pa
"que sera, sera". Neko mora da ovo bilježi; i bunilo, i čuda,
i vaše snove, i snove onih zbog kojih vi u strahu sanjate.
Poslije tih riječi Pero se okreće i polako odlazi. Dok se
udaljava, dobacujem za njim:
– Ti bi da prevariš i samog Boga. I to ti je dobro, čo-
vječe; pokušavaš da nađeš smisao u ovom besmislenom
krugu koji je vergilijevski kvadrat.
Pero to ne čuje. Trideset koraka ispred mene recituje
pjesmu Huseina Derviševića "Želim da živim slobodan
kao pas". Niko ne obraća pažnju na njega, jer nikoga nema
da to uradi.
Rez.
2.
Guši me perje i pokušavam da izbacim iz sebe priču o

krilima, da je doslovno iskašljem. Sklapam oči i umjesto
nje izmišljam neke komadiće dana pred sobom kao pra-
vilne kvadrate šahovskih polja – crno-bijele površine, koje
imaju određene dimenzije, brojeve, slovne oznake. Goto-
vo dodirujem ivice nestvarne table, njenu geometrijsku
tačnost. Ono što se dešava na kvadratima posmatram unu-
trašnjim vidom; mislima opipavam stvari koje zovu figure,
gledam kako nastoje da iz sebe iskoraknu.
Kad otvorim oči, vidim onoga prijeko za stvarnom ta-
blom, čitam mu misli. A on je takođe Ja i čeka se moj potez.
– Osam puta osam – bezbroj kombinacija, bezbroj mo-
gućnosti nastavka priče koja tek počinje – kažem, a onaj
prijeko se smješka, odobrava, ne zna da ne postoji.
Izlazim s pionom i zatvaram oči. Očekujem da on izađe
s konjem. Možda i izlazi s njim, ali ja to ne vidim – iza vida
mi na poljima druga situacija; crna i bijela boja se među-
sobno žderu, kao da su pobjegle iz nečije podsvijesti, ne-
vjerovatne i mučne.
Kad ponovo otvorim oči, gledam figure – već neke za-
koračile naprijed, ne znam kad. Za tablom sjedi Oskar,
miče one crne. Odgovara i na poteze koje nisam povukao.
Ako napravim grešku, on kaže:
– Taknuto-maknuto!
To me pomalo nervira i ustajem usred partije, okrećem
glavu prema prozoru, gledam van. A pred očima mi nova ša-
hovska tabla – velika, bez bijelih kvadrata. Posmatram kako
s crnog mjesta na crnje žive pješake pomiče dan i pritom
razmišljam kako bih Pakao promijenio i pretvorio ga u vod-
vilj, koji bi se zvao "Kad bi Pakao bio moguć". Ali ja ništa
ne mogu da promijenim, jer se sve odvija po protokolu skr-

pljenom u dubokoj tami ljudske pameti, negdje daleko, bez
pitanja onih koji igraju sebe u toj teškoj drami u živo i skaču
s jednog na drugi neobilježen kvadrat, dok sufleri izdaju ko-
mande, prerađajući scenario na licu mjesta.
Jedan od tih suflera viče:
– Bagzi, donesi!
I Glupi Bagzi ide od vrata do vrata i tuče ljude, otima
novac i donosi Tropi kao mali pas koji dodaje papuče. On
to radi maštovito, sa uživanjem, zato što se sad sve smi-
je. Poslije otimačine ljudima daje ultimatum; ako ne odu,
praviće od njih "beng-beng đus".
To mi se ne sviđa i trebalo bi da se vratim za onu moju
šahovsku tablu, u onaj dosadni, karirani raj. Ali ja i dalje
ostajem među tim pješacima, uvlačim se vidom u njihov
jadni svijet – postajem gotovo oni. Ulazim njihovim kora-
kom u jednu zgradu i gledam čovjeka koji živi pod stepe-
nicama. Znam ga i mahnem mu, a on samo ćuti. Ne smije
ni da pozdravi – bio mu Bagzi u posjeti.
Taj Glupi Bagzi bio je oduvijek smeće, i kukavica. Nije
imao hrabrosti ni da pogleda čovjeka. Međutim, sad je pas
koji leži silniku uz nogu i ovaj ga zaštitnički napujdava.
– U ljubavi i ratu nema pravila – govori mu.
A Bagzi sve žešće napada one koji ne mogu da se bra-
ne; silom ženama noge širi, batina starce, od baba, koje su
navodno ostale po zadatku, traži snajpere i radio-stanice.
I njemu to velika uloga, junaštvo. Lijepo mu što može da
ujeda sve osim ruke koja mu baca ogriske i tjera po još.
– Ja sam peti jahač Apokalipse! – dere se.
Naravno, i Tropi lijepo. Prije je bio običan kockar – zvali ga
Smrad. I bio je vagončić u onom pederskom "vozu", ali odne-
davno je bogat, važan i čuvaju ga s puškom. Zovu ga Milost.
Uživa taj Tropa i nije ga briga što su razni ljudi otišli

nekud, ako su uopšte i otišli, ako im vječna kuća nije po-
stala neka septička jama, kako je napisao u svom listu Sejo
Cajtung.
– Fuj! – kažem na sve to, mahnem još jednom onom
koji živi pod stepenicama i vratim se nazad za onu crno-
bijelu tablu.
Ali, za tablom nema Oskara i ne mogu da igram dalje.
Dosadno mi, a ne smijem da opet pogledam van. Bojim se
da ću u vanjskom svijetu zateći još goru sliku; da ću vidjeti
kako sâm đavo povlači poteze na neobilježenim kvadra-
tima i određuje tok priče, u kojoj se sve pretvara u prah,
u Ništa, u vrisak tišine. I u kraj, koji navodno djelo krasi.
I da će Vanda odnekud reći:
"To nije knjiga, gdje kraj spasava likove muka, kao kad
neznalicu spasi školsko zvono. Stvarnost ne možeš kad
hoćeš da dohvatiš s police i da je ponovo pređeš – tu kraj
život poništava."
3.
Trebalo je danas da budem Savjest i da plačem nad Bag-

zijevim "djelima". Ili da precrtam Glupog Bagzija, mislieći
da sam ga izmislio. A ja sam daleko od toga: imam šest
godina i nosim nebo u očima. Moji unutrašnji oblačići
se lagano njišu od jednog do drugog kraja glave i niko ne
može da ih vidi.
Izlazim iz kuće i lutam po dvorištu. Osvrćem se na sva-
ku riječ.
Ako neko spomene bilo kakav krov, odmah gledam
onaj naš; mislim da se na njega odnosi.
Naišao Ika iz starog kraja, valjda prvi put otkad smo
otišli iz one tuđe kuće, naslonio se na kapiju i pjevuši:
"Oj Ikara, Ikara,
pokrij kuću pičkama,
pa pogledaj na kuću
kako pičke skakuću."
Brzo pogledam na krov, a tamo ništa ne skakuće, po-
gotovo ne one stvari za koje ne znam ni šta su, ni kako
izgledaju.
– Ne zajebavaj, Ika! – kažem.
Čim Ika ode, na trenutak virnem u budućnost. Čujem
kako me Vanda pita:
– Da li si stvarno u djetinjstvu?
– Jesam – velim i vraćam se u dvorište.
I gledam kako ulicom prolazi Gegula i pjeva:
"Oj mangupe, al si lep –
sa kuće ti pao crep..."
I ja, mangup, opet bacam pogled na krov. Vidim da su svi
vinkovački crepovi na mjestu i shvatam da i Gegula zajebava.
Onda dolazi brat iz škole i pjeva neki šlager:
"Tamo, preko krova, leti pjesma ova –

aala-aala, ala-mija-uu..."
Znam da brat ne zajebava, pa hitro podižem oči i po-
smatram pjesmu; vidim kako prelazi krov naše kuće i ne-
staje na drugoj strani.
4.
Kad više ne mogu da vidim pjesmu, budim se u svom

vremenu i odlazim u grad. Dok idem prema parku, pri-
mjećujem kako je dan vedar i veoma opisiv; treperi na vje-
tru kao melodija.
Tu sliku mi najednom razvaljuje Oleg Zimka. Sličan ne-
kom od glavatih likova sa crteža Pola Klea, sjedi na klupi
i zapisuje.
– Šta radiš – pitam ga, a on polako diže svoj kleovski
anfas i kaže:
– Treniram sintaksu.
Nasmijem se i sjednem, virnem u njegovu svesku; či-
tam naglas jednu rečenicu, koju je varirao više puta:
"Danas sam vidio nekog klinca u kratkim pantalonama,
koji je jurio niz ulicu na crvenom biciklu..."
– To je kenoovska matematika – kažem kad završim s či-
tanjem, a ovaj se smješka; nikad nije čuo sa "Stilske vježbe".
Mahnem Zimki i krećem dalje. Dan je još uvijek onako

opisiv i putem se igram s malim psima od vjetra.
Kasnije zastanem pred kapijom "Kombinata", gledam:
stotine radnika vrte se po fabričkom krugu kao uznemi-
reni mravi. Neki od njih vuku velike transparente. Očima
skidam slovo po slovo sa bijelih površina i sričem: DI-
REKTORE, VRATI ZUBE!
– Šta se dešava? – pitam jednog radnika, koji je sime-
trično podijeljen debelom šipkom metalne kapije.
Umjesto njega javlja se Računovođa, koji je običan mo-
mak – prirodna pojava:
– Brod tone, a direktor briše kao pacov i bilo bi pošteno
da razduži zube koje je "Kombinat" kupio.
Nasmijem se i izlazim iz tog felinijevskog motiva, idem

ko zna kud, lutam, trošim božije popodne. I tako slučajno
naletim pored kuće Eduarda Ž. Na prozoru mu mačka i
Papadžu – isti im broj glave.
Od tog prizora zinem u čudu, jer Papadžua ranije niko
nije vidio. Eduard ga je skrivao kao vrhovnu tajnu i, mada
mi se jednom o njemu izlanuo, on je za mene bio tek pret-
postavka iza zida.
Papadžu je inače najmanji starac na svijetu, jedva viši
od pola metra. Ima malo prugasto odijelo i malu kravatu.
Vjerovatno i male cipele, ali to se ne može da vidi. A i po-
trebe mu valjda male; kad ga je Eduard našao u dvorištu i
uveo u kuću, prvo je spavao s mačkom na jastuku. Poslije
se smjestio u ladicu regala.
Skrećem na tren pogled s prozora i ulazim u dvorište, ku-
cam na vrata, zvonim, vičem. Niko ne otvara i ja odlazim.
Kad izađem na ulicu, okrenem se, ali ni traga od ma-
lopređašnjeg čuda; gledam u prazno okno u kom su bile
uokvirene one dvije glave – mačija i ljudska.
– Tog malog starca si izmislio – kaže Vanda iz nekog
dvorišta.
Brišem u glavi prethodne slike i ponovo idem ko zna

kud; mašem gospodinu Remu koji ne postoji, pa Zimki,
pa Računovođi, pa opet gospodinu Remu. A zatim se sje-
tim da je osmi juni i da je moj drug Hase, nastavnik ru-
skog, otišao da upeca hranu i požurim prema rijeci.
Na obali stanem, snimam pogledom sirotinjski reali-
zam: Hase se mršti, jer riba nikako da zagrize.
Pitam ga da li joj je zakazao sastanak, a on odgovara da
jeste, u četiri.
– Da li si joj baš danas zakazao? – upitam opet, a Hase veli:
– Ne vidim razliku između juče, danas i sutra. Vjerovat-

no je ni riba ne vidi.
– Riba će se i sama predati ako ogladni – tješim ga i
vraćam se u moje dvorište, izmišljam ljude koji prolaze i
njihove pjesme o krovu.
5.
Sljedećeg dana sreo sam Plivača, prvi put nakon onog

njegovog tajanstvenog nestanka. Prije nego što je naišao,
samo sam pomislio na njega i on se stvorio.
Uostalom, tako je to sa mnom – uvijek znam kad ću ne-
kog da sretnem i slično. Ponekad osjetim i neugodnosti
koje bi mogao donijeti neki susret, pa mi se unaprijed za-
žare uši. I tad mi jednostavno otkažu komande; ne mogu
ni da se vratim, ni da šmugnem u neki ulaz, ni da pređem
na drugu stranu ulice. Neki mi vele: Imaš razvijenu intuici-
ju, a ja znam da je to nešto čudnije, nešto što ne mogu ni
sebi da objasnim.
Gledam Plivača i kažem:
– Otišao si prije mjesec dana, plivajući. I sad si holo-
gram, koji je stvoren unutrašnjom projekcijom u mojoj
glavi. Prikazujem te kroz oči i ti postojiš.
– Pa rekao sam ti već jednom da si izmislio sva moja
plivanja poslije aprila, što znači da nikud nisam otišao –
reče Plivač.
– Možda – govorim i ne obraćajući pažnju oko sebe.
A da sam očima napravio švenk, zaustavio bih pogled
na Edi Konju i shvatio da prisluškuje moje riječi. Ovako,
nisam imao pojma ni kad je došao, ni otkud, ni šta je čuo.
Samo se pojavio odnekud, prišao Plivaču i naglo rekao:
– Vodi to gore! To je ludo.
I pokazao je rukom, kao i prošlog puta, u onom pravcu
gdje se nalazila gradska ludnica. Plivač na to ništa nije pro-
govorio. Tek je podigao ruku u visinu glave i otišao s Ko-
njem u obližnji bife, zaštićen daskama po kojima su jahale
vreće sa šljunkom.
Bilo mi mi je drago što sam lud i što sam se, izgleda,
zauvijek oslobodio Konja. I što više neće imati ko da kopa

po mojoj glavi, tražeći defetizam i slične gluposti, zbog ko-
jih bih morao da se pravdam do kraja svijeta.
Zadovoljan sam krenuo u Drač na kafu.
Na ulazu u kafić preskakao sam neke šarene pse, koji

su se sunčali oko zaštitnih vreća naduvenih kao crkotine.
Unutra je bilo prazno. Samo se konobar dosađivao za šan-
kom, perući po ko zna koji put iste čaše i šoljice za kafu.
– Gdje su svi? – upitao sam ga.
– Otišli na liniju – bubnuo je ovaj i nasmijao se.
– Znači i gazda Junus Gor? – našalio sam se kad je do-
nio kafu, a on je na to samo nešto promrmljao i vratio se
za šank.
Kafa je bila najgora na svijetu, pa nisam imao volje da
je srčem polako, da je rastežem onako kako sam naučio,
pušeći cigaretu za cigaretom. Ispio sam je u dva gutljaja i
izašao na ulicu, koja je bila pretovarena nekom čudnom,
vrelom tišinom.
Nigdje nikog nije bilo kad sam krenuo niz trotoar, baš
kao da se sav živi svijet sveo na mene i one šarene pse. U
hodu sam se dosađivao, i dosađivao, a onda sam s kraja
ulice čuo viku i požurio da nešto ne propustim.
Iz daljine sam ugledao nekoliko vojnika UNPROFOR-a
okupljenih oko nekog traktora, ali od prve nisam mogao
da shvatim o čemu se radi. Tek kad sam prišao, vidio sam i
jednog starca, koji je rukom pokazivao na ceradu i napadno
trljao palac i kažiprst. Vojnici nisu ništa razumjeli.
U tom času došao je odnekud Pero Zanzibar s grupom
mladića, koji su bili u raznim prnjama – ni civili, ni vojnici.
– Šta se to dešava? – upitaše ovi, a starac im objasni da
pod ceradom ima čudo nad čudima.
– Kažite ovim stranim vojnicima da skidanje cerade ko-

šta za svakog po jedan dolar – reče.
Neki od mladića to prenese unproforcima na lošem en-
gleskom, a oni počeše da vade zelene novčanice i da ih
guraju starcu u ruku. Kad se i posljednji vojnik odrekao
dolara, starac je otkrio ceradu: u prikolici je sjedila žena
od preko dvjesta kila, gola. Imala je tri sise.
– Oh, my God! – zavikali su vojnici u jedan glas, ponav-
ljajući to nekoliko puta.
Bili su iznenađeni i pridošli mladići.
– Kolike su joj...! – glasno je uzviknuo jedan od njih.
Žena je ćutala i mirno gledala. Nije bila stara; prije bi se
reklo da je bila u tridesetim, mada se to nikad ne zna ako
su u pitanju čuda nad čudima. Sise je imala kao tri velika
vašarska balona poredana u jednoj liniji, koje su pridrža-
vali glatki, dvoslojni bregovi, sliveni sa ostatkom tijela na
dno prikolice.
Pošto su i unproforci i domaći momci obišli pogledom
to stvarno čudo, starac je navukao ceradu i rekao:
– Dosta! Tri minuta su prošla.
– One more time! – zavapio je jedan vojnik, a za njim i ostali.
Starac je to razumio i bez prevoda, ponovo uzeo po do-
lar i otkrio veliku trosisu ženu. Nakon tri minuta još jed-
nom je navukao ceradu, upalio traktor i nestao.
Svi su ostali zatečeni i međusobno su ubjeđivali da se

uopšte nije desilo to što se desilo, a ako i jeste, da je čudna
žena došla iz privida i vratila se u privid. Potom su se razišli
na razne strane, gotovo uplašeni.
Pero Zanzibar je otišao posljednji; stajao je na ulici još koji
trenutak, a onda promrmljao "o, mamma mia" i pobjegao pre-
ma parku, obećavajući sebi da više nikad neće piti po vrućini.
Ja sam ostao sam. Ili je to ostao Stranac, ne znam.

– Mora da mi je konobar neki kurac stavio u kafu – re-
kao sam nešto kasnije i krenuo svejedno gdje, vukući se
pod suncobranima boga drveća.
6.
Sanjam kako ću jednom sanjati da mi kucaju na vrata

Mrak i njegova žena, koji bi htjeli da me u mrak odvedu.
Ili ne sanjam, ne znam.
Ustajem zbunjen i bježim ulicom, zaustavljam drveće
koje se vraća iz grada, pitam ga zašto žuri.
Kad dođem do parka, zastanem – slušam kako tajan-
stvo gotovo vidljivo prolazi, brojim mu korake, ali ne
mogu da ga uhvatim; skriva se u pokretne sjenke, koje se
domunđavaju o svemu i svačemu, samo ne o neobičnoj
ženi, koja je bila ogromna i imala tri sise.
Upitao bih Oskara o njoj, ali taj se već danima ne po-
javljuje, mada je uvijek, svude i u svemu. Umjesto njega
nailazi Slavko Ćelo. Silazi s bicikla i odmah se penje – neće
ni da me sasluša.
– To mi je isto kao i ono drvo koje govori – veli.
Kasnije odlazim na radio i pričam Hansu o velikoj ženi
sa tri sise.
– Kao da je bila duh junske omore, privid, ili pijanstvo
– kažem mu.
– Imao si foto-aparat i mogao si da snimiš – smije se on
i ide da povuče onaj svoj čuveni vodokotlić.
Čim se voda slije u eter, Hans se vraća i pita:
– Sjećaš li se onog jagnjeta, koje je na leđima imalo šare
poput slova arebice?
– Sjećam se – velim.
– Ta priča je zabilježena za razliku od tvoje – scripta ma-
nent. Jagnje su snimali svi novinari, ubijeđeni da se na njemu
Bog potpisao – kaže Hans i ide još jednom do vodokotlića.
– Ali, ovo nisu bile jagnjeće šare – mrmljam za njim –
ovo je bilo nešto sasvim drugo.
S radija se vraćam prazan, gotovo potučen. I ponovo

susrećem sjenke, pa drveće koje žuri, pa sjenke. Ništa ih
ne pitam. Tek kad naiđe poneki čovjek, otvaram usta, ras-
pitujem se.
I – opet ništa: nema priče, nema velike trosise žene. Ni
onog starca s traktorom niko ne zna.
–Takav ne postoji u ovoj dolini – reče mi jedan od onih
ponekih ljudi.
7.
Još me progoni žena sa tri sise. U onom traktoru juri po

mojoj glavi; osjećam smrad goriva. A Vanda me ubjeđuje
da trosisa žena nije ušla u moju glavu, nego da je pobjegla
iz nje.
– Ta žena je motiv sa tvojih slika – kaže. – Varirao si je
bar deset puta.
Ali, ja se tih slika ne mogu da sjetim i bježim u neke pre-
djele koje je sačuvalo Juče, razmišljam: Kako je bila zelena
moja dolina.
– Da, sve je bilo kao u filmu – kažem. – Jedino smo
umjesto rudara imali željezničare, koji su živjeli u kućama
pored pruge, pravili djecu i tukli žene kad dođu iz službe.
Gledam kroz kuhinjski prozor i sa sobom nastavljam
razgovor o tome. Neke sporedne željezničke stanice okre-
čene u bijelo redam u glavi i putujem, izvikujem im imena.
Kasnije promijenim ugao gledanja i unutrašnjim okom
tražim druge detalje, vraćam ih na njihova mjesta. Dok
se to dešava, majka posluje po kući i vjerovatno nagađa o
čemu razmišljam.
– Šta gledaš? – najednom pita. – S te zapadne strane
više ništa ne dolazi.
– Posmatram tri Mandina jablana – odgovaram.
– Oni su posječeni – kaže majka.
– Znam da su posječeni. Zato ih i gledam – velim, a ona
odmahuje na onaj svoj način i odlazi van.
Dok je majka u offu, pokušavam da se sjetim kad su
sa ovog svijeta nestali ti jablanovi. Kroz glavu mi prolaze
neki ljudi, pile i konopci, ali ne želim da ih gledam; pre-
krivam ih ranom šljivom obraslom trnjem, na koju smo
nekad svojski navaljivali kad Manda zaspi.
– Imala je ta šljiva bijele, sočne plodove – govorim.

Majka ponovo ulazi i ništa ne kaže. Zna ona gdje bježim
i neće da smeta. Pušta me da slobodno lutam kroz neko
vrijeme koje je davno iscurilo kao pijesak kroz prste, da
zaboravljam pile i ritam u kom su padali Mandini zeleni
divovi, da brišem vanjskim očima davno viđen ćelavi pej-
saž i ponovo sadim ona tri jablana.
– Jeste, bila su tri – šapućem – ali to neću nikom da ka-
žem; magična trojka je omražena.
Uostalom, Oskar mi je rekao jednom: "Čak i kad brojiš
na prste, gledaj da poslije dvojke pređeš na drugu ruku, jer
ako ti vide tri prsta dignuta mogli bi da ti jedan odgrizu."
I još je rekao da bi se ljudi odrekli i rođenog ako bi zao-
kružio porodično trojstvo, samo da pokažu svoju odanost
uplašenog miša.
Iza Oskarovih riječi stavljam zarez i produžim da vrtim
u glavi ona tri visoka, ponosna drveta, čije se tanke grane
utrkuju prema Bogu; gledam kako kiše silaze niz njih u
moje djetinjstvo.
Misli mi prekida granata, koja je fijuknula sa istočne
strane i pljusnula na asfalt preko pruge, napravila lend-art
rupu u pravcu jablanova koje izmišljam.
– Jesam li ti rekla da više ništa ne dolazi sa zapada? –
tad reče majka i ja u trenu osjetih kako predjeli iz onog
mog Juče odlaze u nepovrat, u golo Danas, po čijoj oštrici
u strahu klizimo.
8.
Odlijepio sam se od prozora tek kad je mrak sasvim

obrstio tri Mandina jablana, a onda se spremio da odem
kod Duške, da najzad istjeram onaj traktor iz glave. Duš-
ku nisam izmislio kao Paulu, ali je ponekad ne poznajem.
Ona je ponekad Ruža Marić i nikad je ranije nisam vidio.
– Gdje ćeš u noć? – upitala me je majka dok sam nazu-
vao cipele.
– Na konferenciju za štampu – slagao sam.
– Pa sinoć si bio na konferenciji.
– Jesam, mora se. Bolje i to nego puška.
– Da to nisu Fehimove konferencije? – majka se nasmi-
jala, sjetivši se našeg dalekog rođaka, druga Fehima.
Taj Fehim je nakon partizanije bio glavni na konferen-
cijama. Nijednu nije propuštao, jer kakav bi on bio drug i
komunista ako bi moglo da prođe bilo šta bez njega. Volio
je i kad se na konferenciji okupi mnogo svijeta. Jednom
je u Domu, okasnivši malo, zatekao toliko ljudi da je već s
vrata ushićen uzviknuo svoju čuvenu rečenicu: Drugarice
i drugovi, jebo ja svoju mater ako mi nije drago što smo se u
ovom broju okupili!
Bio je veliki aktivista i kad su odavno prošle te konfe-
rencije; našao neku snašu na Ružici, pa svaki dan kod nje.
Naišao bi u kasno popodne pored naše kuće sa onom svo-
jom crnom tašnom. Majka bi ga ponekad upitala: "Dokle
rođak?", a on bi odgovorio: "Na konferenciju, drugarice
rodice." Tako je valjda govorio i svojoj drugarici ženi, lu-
doj Beri.
Kad sam se obuo i krenuo, majka je za mnom dobacila:
– Dođi ranije s konferencije, da ne mislim šta je s tobom!
– Dobro, majko – promrmljao sam i pošao žurno, jer je
do Duške valjalo preći dva kilometra guste noći.

Dugo sam išao sredinom ulice, orijentišući se prema pro-
zorima koji su stidljivo žmirkali s jedne i druge strane, a za-
tim zavrnuo lijevo, prešao most, pa opet lijevo. Na kraju sam
naglo skrenuo desno. Zamalo da se pred ulazom u jednu
zgradu nisam sudario s čovjekom oblijepljenim mrakom.
– Oh, to si ti Abide! – rekao sam. – Hoćeš li da pustiš
tu struju, pa da se okupam toplom vodom nakon konfe-
rencije?
– Ne brini – kazao je ovaj i zavrtio glavom.
Nije mu bilo jasno ni šta govorim, ni gdje je ta konferen-
cija. Istog trena je šmugnuo u mrak, dok je s balkona ječalo:
– Aaaaa–bide! Aaaaa–bide!
Abid je bio glavni dispečer za kradenu struju – zvali ga
Naizmjenični. Odlazio je svako veče u trafo-stanicu i pu-
štao elektriku onima koji su s njim imali usmeni dil. Bio je
toliko popularan u naselju, da se njegovo ime više izviki-
valo nego ime druga Tita u ona titovska vremena.
Dok se udaljio, pogledao sam lijevo-desno, a onda pro-
šarao očima po licima zgrada i sjurio se u Duškin ulaz. Bilo
je ponovo tiho i niko više nije dozivao, rastežući ono "A"
kao u pjesmi "Reach Out, I'll Be There".
Penjući se mračnim stepeništem, izbrisao sam iz glave i
Abida, i onu jeku, i počeo da računam koliko puta moram
da podignem lijevu, pa desnu nogu, do trećeg sprata. Tako
zabrojan naletio sam na Mamu Su, koja je radoznalo pro-
virivala iz svog odškrinutog carstva.
– Ti pošao kod Duške? – javila se ova i potpuno otvori-
la vrata, kroz koja je bježala zarobljena električna svjetlost.
To me prilično iznenadilo, zato što u takvim uslovima
uvijek pipam po mraku i ulazim na lozinke. Kao da se bra-
nim rekao sam:
– Ponio joj cigarete.

– Cigarete?! – začudila se Mama Su, jer to famozno
smeće danas košta cijelih trista milijardi starih dinara. –
Dala bih ti i ja za paklo cigareta. I ne bi morao da se penješ
još dva sprata.
Bio sam zatečen pred tim vratima, u onoj poziciji
hoću-neću. Pokušao sam i da razmislim, ali kad je Mama
Su pokazala noge ispod poluotkopčane kućne haljine,
zaboravio sam i kud sam pošao. Samo sam čuo kako je za
mnom zaključala.
Čim sam se izuo i sjeo, izvadio sam zamuckujući "lucky stri-
ke".
– Ja stvarno ponio Duški cigarete – jedva sam odapeo.
– Pa ti znaš da ja s tom ženom nemam ništa. Jebe je ime i
obiđem je samo zato da je ne bi uznemiravali onakvi kao
Glupi Bagzi.
– Fućka mi se za tim – rekla je Mama Su i zgrabila mi
paklo iz ruke, a ja sam i dalje zamuckivao:
– Znaš, komšiluk ste, pa ne bih da je neko olajava. Do-
sta je što joj govore "ona trofazna".
Mama Su je na to samo klimala glavom, kao da je moje
riječi potvrđivala, ili odobravala.
– Mogla bi i ti da pripaziš na nju – dodao sam dok se skidala.
– Hoću, hoću – govorila je ona i počela da lijepi po
meni poljupce, koje sam mogao da napipam.
– Ovo mi nije trebalo – nasmijao sam se, ali nekako

tako kao da mi se ruga sopstvena savjest.
Mama Su me nije čula i, dok je na mene navaljivala, na-
stavio sam da razmišljam u istom stilu:
– Pa i onu silnu besplatnu ljubav, koja me godinama tr-
gala poput psina, ja bih da zaboravim, da je kao gumicom
obrišem iz moje biografske priče. Kako sam samo glupo

trošio mladost po memljivim sobama za jednu noć, za jed-
nu vječnost koja je nestajala čim svane.
Onda sam zamislio Oskara, kako me sluša negdje u
uglu sobe i pravdao mu se kao zatečen mužjak:
– Ali, ja ne miješam fiziku i pipanje dušama. Volio sam
iskreno jedino neke djevojke kojima sam pisao pisma pre-
ma mjesečini i još ih nosim u svom biću kao ikone; Mari-
jane moje mladosti. A one druge, usamljene, ostavljene, tre-
nutno napaljene, nagovorene na brzinu da prevare muža,
nisu mi ništa značile; bile su poput sprava za gimnastičko
vježbanje u popodnevnim satima i ponekad mi se čini da
sam ih izmislio.
– A možda mi ovo i jeste trebalo – rekao sam kad sam
prestao da zamišljam Oskara i, sluzav kao puž golać, po-
čeo da klizim vrelom i vlažnom dolinom od mesa.
Bilo je to žestoko jahanje, koje nije moglo da omete ni
gruvanje po brdima, ni bilo šta drugo i nisam ni primijetio
kad je nestalo struje. Ni kad je otišao onaj starac s trakto-
rom iz moje glave. Poslije sam se izvukao tiho kao lopov,
a Mama Su je, osvijetljena mjesečinom kroz prozor, ostala
da leži na kauču u pozi gole Maje, ne ispuštajući iz ruke
nenačet "lucky strike".
9.
Ponovo gledam kroz prozor.

Kod Mande, koja je imala dva prezimena i dvije kuće,
uvijek je neko stanovao. Pogotovo u onoj manjoj kući, pred-
viđenoj za samce i drugi muški svijet. Kad se Šero Hafura
iselio, u njoj je živio Martin, koji je uveče dolazio kod nas.
O Martinu ništa nisam znao, osim da je bio sam, star, da
je imao šešir i brkove požutjele od duvana. I da je straho-
vito smrdio. Kad bi zapalio lulu u našoj kuhinji, majka bi
otvarala prozor. "Puši nekakav smrad", rekla bi.
Tad se u našoj kući češće govorilo "smrdiš k'o Martin",
jer smo svi to od majke prepisali i koristili i kad treba i kad
ne treba.
Govorili smo to i kasnije, kad je Martin odnio svoj
smrad na ko zna koji svijet i prestao da kod nas dolazi. Ali,
ja nemam pojma kad je bilo to "kasnije", jer ne znam kad
se ovaj išuljao iz Mandine kuće. Sjećam se jedino da Man-
da poslije Martina više nije držala stanare, nego stanarke s
kojima je dijelila veću kuću, dok su u onoj manjoj živjele
njene bijele koze.
Ne znam tačno ni kad je stara gospođa Manda Štante
Lončar napustila našu planetu. Tek jednog dana vidio
sam je kao mrtvu prirodu. Bila je položena na bunar pod
njena tri jablana, u otvorenom sanduku, kad sam sa Slav-
kom Ćelom naišao iz škole. Taj sanduk joj sklepao Huse
Hadžerin, povratnik sa Golog Otoka. "Otkud on?", po
dvorištu je kolao šapat među ženama, koje su pokazivale
gore, prema granama.
"Duša joj se spetljala i ne može da ode", rekla je jedna
od njih.
Gledam i dalje kroz prozor. Prisjećam se:
Taj Huse je bio najtetoviraniji čovjek kog sam vidio,

svjetski prvak. Kad se vratio s duge robije, sav išaran ne-
kim zmijurinama i sličnim tatu-budalaštinama, rođena
mati ga se prepala. Ona nije ni znala da je bio na Golom
Otoku, jer je u međuvremenu bila udata negdje u Make-
doniji, i svima je govorila: "Vratio se iz Afrike, šaren – zmi-
je ga izujedale".
Pokušavam da zgrnem ono vrijeme koje se nakupljalo
ispod jablanova, da se sjetim šta se stvarno dešavalo kad
je Manda otišla – ali ništa. Ne sjećam ni kad su prodali
one dvije male kuće okrečene u bijelo, ni ko ih je prodao,
ni gdje su nestale bijele koze. Ne znam ni da li je Huse
Hadžerin ikad stanovao kod Mande. One žene u dvorištu
govorile su da je Manda imala dukate Franje Josipa i da se
bivši robijaš našao u toj priči zbog njih.
Na trenutak prestajem da gledam kroz prozor i pitam
majku:
– Šta je onaj Huse tražio u Mandinom dvorištu?
Majka sliježe ramenima. Poslije kaže:
– To niko ne zna, pa ni Huse. Sad je i on s Mandom na
nebu; zvijezde mu cvrkuću oko glave.
– A možda su žene lagale – promrmljam za sebe i opet
se okrećem prozoru, nastavljam da se prisjećam:
Husina porodica živjela je nekih trista metara niz uli-
cu, u Ciganluku. Ali bez Huse, jer se Hadžera sa sinovima,
Pašom i Kinezom, vratila svom ranijem mužu Muji, kom
Huse nije bio ništa.
Mujo je bio slijep, pa ga je Kinez morao da vodi prije
i poslije škole, u prošnju i iz prošnje. A Pašo ga nije vo-
dio; bio je gotovo čovjek i išao u gimnaziju, koju je ubr-
zo napustio i , da ne bi živio od Mujine torbe, zaposlio se
u "Polietilenci" kao momak za sve. Viđali ga Slavko i ja
kako cijepa drva u fabričkom krugu i natresa onom svo-

jom "pijetao" frizurom uz glas Koki Maceti s nekog radija:
"Giovanne, giovanne". Bio je to jedini tip na svijetu koji je
vitlao sjekirom u ritmu tvista.
Pašu nismo gledali dugo u toj ulozi. Jednog dana bacio
je sjekiru i otišao na Zanzibar. Kasnije je za njim otišao i
Kinez, a Mujo se preselio na groblje, jer ga nije imao ko
da vôda.
Nakon nekoliko godina umrla je i Hadžera, a Huse se
uvukao u njenu staru kuću, daleko od priče ispod jabla-
nova stare gospođe Mande. Neko vrijeme radio je kao
pekar, a onda, početkom velike "puharike", kako su nazi-
vali pljačku napuštenih kuća, naletio na kašikaru. I tako su
zauvijek nestale njegove zmije, otišle nazad u onu Afriku.
10.
Gledam kroz prozor cijelo popodne.

Onaj prostor, gdje su nekad bile dvije male kuće Man-
de Štante, i oni jablanovi, zvali smo Mandino dvorište čak
i kad su jablanovi posječeni. Pa i kad je na mjestu malih
kuća nikla jedna velika boje pustinjskog pijeska.
Sad je ta kuća zaključana, jer vlasnik živi u Njemačkoj.
Ali, ja je ne vidim; kroz nju proviruje sagnuto nebo. U mi-
slima brišem njenu boju pijeska i opet sadim jablanove.
Dugo ih posmatram.
Ponekad napustim prozor.

Uranjam u glas Binga Krosbija, pjevam s njim: "In The
Good Old Summertime" i odlazim na oblaku; obilazim
prošlost, na dam joj da samuje. Imam četiri godine i tuma-
ram kroz visoke kukuruze – tražim grad koji zvoni. Najed-
nom se uplašim, jer sam zalutao i zovem majku.
Kad izađem iz kukuruza, imam deset godina i lutam iz-
među velikih stabljika pitanja.
– Gdje odlaze kukuruzi kad potroše svoj vijek? – vičem.
Ali ovoga puta nema majke da me izvuče. Tek zamiš-
ljam kako mi govori:
– Sve što se rađa jednom odlazi: ljudi na onaj svijet, ži-
votinje na neki njihov onaj svijet, a kukuruzi? Možda di-
rektno idu u Raj, jer su kukuruzi.
Poslije je pitam u stvarnom svijetu, kad siđem sa oblaka:
– Sjećaš li se kad sam zalutao tražeći Zvonigrad?
Majka se smije i pôgleda kroz prozor. Kaže:
– Još se vide ona tvoja tri jablana.
Čim majka makne, dolazi Oskar. Pitam ga:

– Da li kukuruzi odlaze u Raj?

Oskar ne zna. Ćuti. Najednom veli:
– Ono sinoć ti nije trebalo. Kupovao si ljubav.
– To nisam bio ja, nego Stranac – kažem i ponovo bje-
žim u djetinjstvo, lutam po dvorištu, mislim o krovu, osvr-
ćem se na svaku riječ.
Kad shvatim da je Oskar otišao, vraćam se na prozor
okrenut zapadu. Gledam kako se usred bijela dana po
Mandinom dvorištu motaju neki ljudi u maskirnoj odjeći,
koji vjerovatno razmišljaju kako da uđu u kuću boje pu-
stinjskog pijeska. A Manda Štante još leži u onom svom
sanduku, ukočena i voštanog lica, i ne može da im kaže
da odu, da tu sada žive drugi ljudi, koji ne bi voljeli da nji-
hovu kuću neko provali, opljačka, ili jednostavno zauzme.
Motaju se ti ljudi, a ne znaju da Manda nikad nije otišla
iz dvorišta i da se Slavko Ćelo i ja još dogovaramo da se
popnemo na jedan od jablanova i oslobodimo njenu dušu,
pošto to ne pada na pamet nikom od onih koji kao prokle-
ti stoje oko sklepanog sanduka.
– Oni ipak ne vide dušu – kroz vrijeme šapuće Slavko
i onako nespretan pokušava da se penje, a ja mu kažem:
– Pusti, čovječe, duša će sama da ode!
TREĆI DIO

Ako mu dosade Dnevnici i osjeti kako ga guši soba koja
je kocka, Re izlazi i postaje dio eksterijera: Čovjek Sa Ve-
rande; razgovara sa drvećem koje izmišlja, ili sa stvarima
čije disanje samo on čuje. Tek povremeno ulazi u kuću,
javlja se na telefon.
– Ovo nisam ja – govori.
Brzo se vraća; očima razgoni sjenke i svađa se sa južnim vje-
trom – zbog njega ne može da piše. Pošto se dobro izgalami
na vjetar, bježi u kuću, prelistava one gomile papira na stolu.
A po papirima Aresova kopilad. I Aresovi psi. U njiho-
vim govnima davi se nadrealizam, i Makondo. I kiše ov-
dašnje, i raspukla Juga iz 1974, zaspala u tužnom snu. Oči
mu zastaju na rečenici: "Zar nećeš, čovječe, ako preživiš,
potražiti zaklon samo dok čuješ petardu?"
Zatim se diže, pravi kafu i ispija je vrelu. Oprži se i psu-
je, pita i odgovara.
– Da li su uspomene ljepša strana mog bića?
– Jesu, ali ne ove – mrmlja, uzima olovku i dodaje na
marginu pored one rečenice:
"Cijeli život ćeš tražiti zaklon, jer mnogo se sralo u vri-
jeme Francuza, Bangladeša, Kanađana, Šveđana, Amera,
UN-švercera dušama i utreniranih mirovnjaka, u vrijeme
kolonela i kokošara, priučene mafije i okupacije, okupaci-
ja – planetarnog svršavanja."
Kad se smrači, ustaje, pali svjetlo i ponovo izlazi; po-
smatra kako se mrak hvata po ivicama dana. I gleda usa-
mljen oblak, koji bezvodan i zbunjen visi nad gradom kao
ničije dijete. Žao mu oblaka.
S verande se vraća unoseći zvijezde; rukom ih stresa po sto-
lu, mršti se. Razmišlja o vremenu kad se zvao Stranac, govori:
– Sve se to dešava između dva zareza. Kao da je sâm

đavo ubacio sredinu priče u ovaj prokleti grad, pa da je mi
dograđujemo, raspoređujući se u njoj kao epizodisti, jer tu
nema ni tipskih junaka, ni odvijanja radnje kako se naviklo
u vremenima dok su kasična štiva još imala smisla. Uosta-
lom, taj dio između zareza pun je nekih bezimenih likova
suprotstavljenih herojima s koca i konopca, čija imena ša-
patom izgovaraju plašeći se za svoje male, smiješne živote.
I pretrpan je tolikim sitnim krhotinama dâna, da ih čovjek
ne bi stigao ni da prebroji ukoliko ništa drugo ne bi radio;
zlo u brzini smjenjuje zlo, kao da ih vjetar u kratkim nale-
tima donosi i odnosi, trgajući niti za osnovnu priču.
Tu Re prekida monolog, uzima ponovo olovku u ruku i
zapisuje pri dnu stranice:
"Sad je na redu onaj dio scenarija, u kom će juče i pri-
je dva mjeseca postati isti vremenski termini. S bližnjima
se nećemo stići ni da oprostimo; brisaćemo ih sutradan iz
glava kao da nikad nisu postojali. Oguglaćemo, biće nam
svejedno i ljude će ispraćati naša ravnodušnost."
Čim stavi tačku, opet izlazi u noć. On tako stalno radi:
izlazi, viče na zvijezde, puši, psuje. I domišlja onu sredinu
priče. Kad se smjesti na verandi, nastavlja svoj monolog:
– Jednom sam sanjao da sam neki prethodni Ja, koji se
vraća u zavičaj. U snu sam spajao raspuklu zemlju, kao da
je mijesim od blata. U pozadini slike sna bio je omot ploče
"The Wall" nakvašen kišom, na kom se nevidljiv smiješio
onaj nobelovac koji je srušio Berlinski zid; čovjek kom se
posrao golub na glavu, kako je to slikovito rekla majka.
A u Berlinu nije padala kiša dok se otvarala Pandorina
kutija. Ili jeste? Znam jedino da su turisti bili nestrpljivi da
potrpaju u džepove komadiće zida, da uzmu prošlost za
uspomenu, ili uspomenu na mir.
I niko se nije pitao pošto je stvarno parče tog zida, iza

koga je boravila crvena tama. I da li je bilo najvažnije: Sa-
vjetski Sajuz – njet! Konačno, koga je još briga što se Ma-
rina nikad neće javiti. Marina kelnerica, sirota obrazovana
cura iz Odese. I špijunka, kako je rekao Plivač.
Poslije se pozadina naglo promijenila – nestao je čovjek
s flekom na glavi i san se završio. Ali, to se nisam probu-
dio ja, nego neko sa drukčijim snovima. A možda se niko
nije probudio – ne znam, jer je posvuda bila kiša, kao kod
Markesa. I blato, blato ovdašnje.
"Nije lijepo umrijeti u blatu. Nije uopšte lijepo umrije-
ti!", vrištao je dječak u kom sam sanjao.
Ostalo je stvar proizvoljnosti sna. Južni detalji, folklor.

Dolazi Ares iz prošlosti, iz neke ružne istorijske čitanke,
uručuje pozive, uvaljuje puške. "Idite da poginete!", gala-
mi. A mi imamo svog Boga, ako ga imamo. Ares, među-
tim, ima pse; poješće i ruku koja ih hrani. Jer glad je velika
– hiljadu maraka brašno. Smrt je besplatna.
"Ako poginem, ponesite ovaj komad kruha mojoj djeci.
Da ne kažu da im otac nije ništa ostavio, osim sna koji će i
njih jednom stići, " govori čovjek poslan u brda.
Konačno, tužno je biti muško. Rodiš ga, a ono carsko,
uknjiženo kao broj koji će biti upotrijebljen bez obzira na
to koji je car stigao na red. Jer politika uvijek pleše na vjetru.
Pleše to more vječno prevrtljivo i Sotonino dijete iz mora
izranja – šestica mu na čelu. I svuda po licu potpisi Soto-
ne, Antihrista i Lažnog Proroka. Ali, to je tek pola od šest,
a druga polovina? Bog je rekao: Ne ubij!, a nije spriječio i
to je to; nevidljivim mastilom na ostatku lica potpisani su
Otac, Sin i Sveti duh, i šestica je cijela – znak čovjeka.
VRIJEME ZA "BENG-BENG ĐUS"

1.
Više ne lutam iza zârêza, ne tražim nove početke; lutam

iz ružnih snova u ružnije i mislim da se nešto strašno do-
gađa. A ne događa se – sve je samo fikcija i to što pišem
nije se desilo nikad, nigdje, nikom. Kad se probudim, vi-
djeću da je tako, ako postojim.
Uostalom, ja sam onaj koji govori: "Nađi granice be-
skraja i kaži mi šta je iza njih – tek tad ću da povjerujem u
fizički svijet!" i za mene je sve ovo velika imanentna priča,
u kojoj su stvarni samo detalji, izlazak sunca na primjer.
Ili, vjetar koji prolazi; vjetar u stotine nijansi, niz koji patu-
ljasti Paja Repaja bez prestanka provodi crnog psa.
To najčešće i posmatram, to sunce i taj vjetar – oni me
istinski podsjećaju na stari ljupki svijet, na igru me navode
njihova vidljiva imena.
Ako mi te slike dosade, jednostavno zaustavim vjetar i
tražim druge detalje. Onda pronađem Zuzu i dugo je gle-
dam: legla u razvaljen ormar i izmišlja jablanove iznad sebe.
– Ja sam mrtva priroda – objašnjava.
Poslije se vraćam u raniji rakurs i ponovo posmatram
izlazak sunca, pa Paju Repaju, pa izlazak sunca, pa Paju
Repaju...
Igram se tako nekog mog svijeta i ne vjerujem da je
najgore počelo. I uopšte ne vidim mladiće, kako odlaze
prema brdima u šarenim krpama naslijeđenim od slove-
načkih ustanika i pjevaju disharmonično "Time Is On My
Side". I ne pitam se šta je stvarno na njihovoj strani.
– Vrijeme je na strani onih koji su se dobro sakrili – kaže
komšija Hrabo u vanjskom svijetu i ja prestajem da se igram.
Dok ulazim u kuću, za mnom se uvlače glasovi o ne-

kom vojniku sreće, kog je jedan sarajevski pjevač izmislio
u Sloveniji.
– Otkud on zna koga ovdje metak neće, ili hoće? –
mrmljam. – Koga on zajebava?
A bilo je gadno tog trena na istočnim brdima. Kao uda-
ljeno pucketanje paklenih kokica treštalo je sa dvije strane.
– Kakva razmjena bijesa – rekao sam majci i uvukao pa-
pir u pisaću mašinu.
Nakon nekoliko redaka odustao sam od pisanja. Nije
mi se dopao naslov "PAKLENI POP-CORN".
– Ima li, majko, vojnikâ sreće? – viknuo sam iz sobe
umjesto nove rečenice.
– Moli Boga da ne saznaš – odgovorio je majčin glas iza
kuhinjskih vrata.
Poslije više ništa nisam pitao. Sjedio sam nekoliko minu-
ta zureći neodređeno, a onda prešao u kuhinju i nastavio da
zurim kroz zapadni prozor. Nije se čula ni pucnjava, ni gla-
sovi komšija. Sve je bilo ponovo tiho kao na početku svijeta.
Ćutala je i majka, prebirala po glavi. Tek kasnije se sje-
tila onog mog pitanja o vojniku sreće i najednom počela da
priča o mojim ujacima koje nikad nisam vidio.
– Mobilisali ih u onom ratu – rekla je po ko zna koji put.
– Samo ih zovnuli iz noći i odveli. Onog Muharema obu-
kli u crnu uniformu, "Legione Croate", na kapu mu stavili
snop sa sjekirom i odvukli sa Italijanima na istočni front, a
on prebjegao Rusima i tukao se za Staljina.
Pričali oni, koji su s njim prebjegli, da je izgorio u tenku
kod Vinkovaca zadnjih dana rata, kao kapetan Crvene armije.
To su i zvanično potpisali, ali ja ni smrtovnicu nisam dobila.
Majka je zastala i uzdahnula. Zatim je pogledala kroz
prozor, tek onako, pa nastavila:
– Slali me sa adrese na adresu, iz komande u komandu;

te nalaze u toj i toj vojnoj pošti, živ, te ranjen je i liječi se u
vojnoj bolnici.
Tu je naglo prekinula priču, otišla u sobu i donijela požu-
tjele papire, dobro prošarane pečatima raznih vojnih jedinica.
– Nigdje ne piše da je mrtav – kazala je. – A bilo bi mi
lakše da piše. Tad bih znala na čemu sam.
– Nestao u akciji – pokušao sam da se našalim, a ona je
samo odmahnula rukom i produžila:
– A onaj stariji, Mehmed, odveden u domobrane i ni-
kad ga više niko nije vidio. Trideset godina kasnije, u Au-
striji, kucala moja mlađa braća na vrata nekom čovjeku
njegovog opisa, a ovaj se pravio da ih ne razumije.
Žena mu nakon rata dugo čekala, a onda se preudala
i kćer odvela. Zapao je grbav, ali dobar i radin čovjek, s
kojim je izrodila novu djecu. I dan-danas zovu je Mlada,
kako su je nazvali kad se prvi put udala.
– Znam Mladu – prisjetio sam se glasno. – Prepao sam
se njenog zara kad se onaj ujak ženio.
Majka na to ništa nije rekla. Samo je pogledala žute pa-
pire i mirno krenula prema kraju priče:
– Od braće preostala još trojica mlađih. Svi zeleni, ne-
uhranjeni, djeca. Onaj srednji grbav. Stisli se uz majku u
prizemnici koju je napravila "baza", zajedno s Mladom i
njenom djevojčicom – čista sirotinja.
Doduše, zemlja im ostala, konj je ne bi do podne op-
trčao, ali šta ćeš od pustih njiva i livada – ne vrijede bez
uslova i pravog gospodara. A gosopodar, naš otac, pogi-
nuo na ulici 1941. Ubio ga zalutali metak, rekli su, mada
je notorna istina da je ubijen zabunom, zbog Ahmića koji
se slično odijevao.
E, kakav je to gazda bio – kuća mu se na kilometre vi-
djela. Pored one silne zemlje imao je i mlinove, pilanu,

blago... I ko zna koliko pari konja, koji su radili u šumi i na
izgradnji pruge od Dobrljina dovde, dok se on vôzao če-
zom i sluge nadgledao, poslovan, strog, važan i poštovan.
Jedan od one mlađe braće čuo da ga je ubio neki Jovaš,
koji je živio u Vojvodini i tek ponekad dolazio u Mjesto, pa
htjede da osveti oca jednog poratnog ljetnog dana. I, da ne
bi naše majke, on bi to i uradio.
– Da, vjerovatno – promrmljao sam, ali majka me nije čula.
Kao da se nečeg sjetila, opet je stavila neki svoj nevidljivi
zarez i otišla u sobu. Vratila se kasnije praznih ruku i rekla:
– Ne daj da te noću izazovu! Nije dobro kad zovu do-
movine, ti prokleti komadi krvave zemlje koja se nikad za-
liječiti neće – suviše je ljudskog "đusa" u njoj.
2.
Sve je to do sada ličilo na emisiju "Sport – muzika –

sport"; malo drame, pa malo zabave... Od sada će biti samo
drame – prošao je onaj zabavni dio rata i sviraće "Crno du-
gme" svakog dana. Već vidim kako Rade, Gašin, Šandor
i Izo prelaze sa instrumentima preko zebre kao Bitlsi na
omotu ploče "Abbey Road".
– Zovu oni "prokleti komadi" i moglo bi da bude svašta
– govorim u strahu, jer ne volim kad oni zovu – njihovi
apetiti su veliki i ne mogu da ih zadovoljim; ne dam moj
pogled na ona tri jablana i moje trenutke u kojima osluš-
kujem zvijezde, nisam za takva odricanja.
Uostalom, ne mogu ni da me nađu – ponovo imam šest
godina i igram se u dvorištu s Rudom, kog je doveo An-
ton, prijatelj mog brata.
Rudo je mojih godina i ima bijelu kosu kao i ja. Sjedi-
mo u travi kao dva sijeda, zrela maslačka, dok Anton i brat
prave drveni bicikl nekoliko koraka dalje. Ne znam čega
se igramo, ni čega bi trebalo – nikad se ranije nisam igrao
s nekim dječakom.
Nešto kasnije prilazi moj brat i popravo me upoznaje s
Rudom – tjera me da se s njim rukujem. I kaže da se Rudo
još zove i Rudolf Harlaher, ali ja to ne mogu da zapamtim.
I kaže da on osim Antona zvanog Tonika ima još jednog
brata, Vladu, koji je sasvim mali. I da ima stariju sestru
Gretu, kojoj je pravo ime Margareta. I da ima oca Josipa i
majku Vilmu. I da svi stanuju kod Ludviga Volfa, sto meta-
ra niz ulicu, u velikoj prizemnoj kući crvene boje.
Ništa ne razumijem i klatim glavom lijevo-desno dok
sjedimo u travi: leja-ova-koka-moma... Dugo izgovaram ri-
ječi koje nikad neću moći da objasnim. A Rudo se smije,
priča mi o crvenoj kući, veli:

– Gospodin Volf nema djecu, ali ima usvojenu Nadu,
ženu Tonku i bunar s rampom, đeram.
Onda mi govori da u Volfovom dvorištu ima još jedna
mala kuća, koja nije crvena, i da u njoj živi stara gospođa
Lampe.
– S tom babom Lampe tamo nas ima desetoro. I svi
smo Švabe, kako je rekla nana Suljinca.
Ni Rudu ne razumijem i nastavljam da klatim glavom,
sve dok ga Anton ne odvede u crvenu kuću.
Kad se svi raziđu, sjedam za pisaću mašinu, po misli-
ma razmazujem njenu boju – zovem je mehanička pomo-
randža. Prije nego što uvučem papir, razmišljam o sebi i
Strancu; posmatram Vandu koju ne vidim, izmišljam nje-
nu sjenku kad odlazi.
Zatim još jednom pronalazim onaj svijet u koji se skri-
vam i šetam kroz godine, odabiram uloge, imena, odlom-
ke vremena; pokazujem naizmjenice svoju divlju stranu i
svoju pitomu stranu, držim ih podalje jednu od druge.
Iza mašine na kratko ustajem i vraćam se, nabacujem
na papir svoje nemire. Ponekad sam Alisa, koja je muško;
prolazim kroz ogledala i rugam se svijetu ispred njih, a
niko ne može da me dohvati, zato što niko ne zna kako se
ulazi u Zemlju Čuda – moje djetinjstvo.
Ponekad gledam svijet kao pas, slažem mozaik dio po
dio. Cijela slika, viđena naglo, može da šokira i neću da
iskoraknem u nju – mislim da je opšti plan živo, beskrajno
ogledalo u kom bih mogao da zalutam.
Između misli se vraćam u dvorište i pjevam pjesmu
"Back Street Blues", koju još nisam izmislio. Volim da pje-
vam o ljudima iz sporedne ulice: o djeci kraj pruge, crnoj
od uglja koji im bacaju ložači s parnjača, o nama opije-
nim fijukom ringišpila u dane kad se istovara lubenica iz

Rume, jer volim taj neprolazni miris siromaštva.
Nakon tačke se otvaram kao cvijet; dižem se sasvim iza
pisaćeg stola i miješam s vanjskim stvarima. Puštam da se
odvija sirova priča i ne trudim se da je malo iskosim. Zapi-
sujem u glavi svijet koji ne mogu da mijenjam.
Poslije kažem:
– Za danas mi je dosta stvarnosti.
I nastavim da se družim s pisaćom mašinom, vjeruju-
ći da se ljepota još uvijek dosađuje, kao usnula žaba koju
nema ko da probudi poljupcem.
Onda izmišljam svoje strahove, pronalazim ružne rije-
či koje ih imenuju, pokušavam da ih pobrišem u glavi. A
Vanda se smije, kaže da je to logofobija i da se bez veze
trudim.
I u pravu je ta Vanda: malo-malo pa bježim u san da
se oslobodim nekih imenica, glagola, pridjeva; sanjam
Karnea, zovem ga da mi nađe obalu u magli. A znam da je
to uzalud i da je obalu pojelo more i zato se opet vraćam
u moje dvorište – tamo me čeka Rudo. I ulicom prolazi
Ludvig Volf; on ima prugasto odijelo i kapu kao moj otac,
a i stasom liči na njega.
– Tata, kuda ćeš? Tamo nije naša kuća – plačem, a Volf
odmiče niz ulicu i ne osvrće se.
– To nije tvoj otac – tješi me majka.
I ja prestajem da plačem. I ponavlja se ona scena: Rudo
i ja sjedimo u travi kao dva sijeda, zrela maslačka. Lijepo
mi je i ne sjećam se budućnosti, dakle ni Stranca, ni Van-
de, ni Oskara – njih ću izmisliti dosta kasnije.
3.
Ranije nisam znao kako život boli. Shvatio sam to tek

juče, kad je prvi put zajaukala sirena iza pet izjutra, zbog
čega su sve žene i djecu sklonili u prazan Žitopreradin silos.
Da sam pisao izvještaj o tom danu, on bi izgledao ovako:
Tuklo je žestoko cjeli dan. Koje kuće, koje ljude – sa-
znaću, sutra. Za sada sam saznao jedino da je neka mino-
bacačka granata ranila električne vodove i da neću moći
da upalim svjetlo. Spavaću noćas bez večere, obuven i bes-
pomoćan kao komad namještaja. A Bajram je, kažu, petak.
Budim se "sutra" i pipam u polusnu. U svojoj sam sobi,

ali ne čujem majku po kući. Onda se sjetim da je otišla u
ono sklonište i malo se smirim, osluškujem. Izvana dopiru
dvije riječi:
– Poginuo Oliver.
Na to se potpuno rasanim. Oliver je bio samo jedan u
našoj ulici – sin jedinac one Nade koju su davno usvojili
gospođa i gospodin Volf i ne moram da pogađam.
Pridignem se i sjednem na ivicu kreveta. Ćutim. Slušam
kako zviždi tišina u mrtvim stvarima. Zatim okrenem glavu
prema svjetlosti i kažem danu zaglavljenom u okvir prozora:
– Kakav si to danas osvanuo?
Kasnije ustanem i gledam van, pokušavam da odvojim

vidom komšije od sjenki. Ali oni ostaju skriveni, pričaju
– svaka im druga riječ Oliver. Znaju gdje je i kako izgubio
glavu. A za šta, ne znaju. To, uostalom, već sutra neće biti
važno; doći će nove smrti i skinuti s dnevnog reda stare,
potrošene i sve će progutati velika usta zaborava.
I samo će majke plakati, svjesne da je jedino njima do-
dijeljena ta mučna istorijska zadaća – plač. A ja ću se pro-

buditi u tuđem snu i jednostavno gledati, gledati nepomi-
čan. I možda ću u nekom trenutku na sve reći:
"Jebiga!"
4.
Imam četrdeset tri godine i posljednji put se igram s

Rudom. Ponovo sjedimo u travi i dosađujemo se; tek naše
bijele kose zanosi povjetarac. Onda se sjetimo da se oko
crvene kuće nikad nismo igrali, nasmijemo se i idemo u
Volfovo dvorište.
Čim uđemo, mjerim, razgledam – postajem radoznala
mačka. Prvi put vidim crvenu kuću. Zatim i neku manju,
koja je bočno okrenuta i nije crvena; ispred nje baba Lam-
pe, Volfov rod ali ne znam kakav. S kuća prelazim na po-
moćne zgrade, pa na drveće, pa opet na crvenu kuću... Kad
sve razgledam, trčim oko bunara koji se razlikuje od naših
– ima nekakvu rampu sa željeznim tegom.
– Takve bunare prave u ravnici – smije se Rudo.
Dok se to dešava, gospodin Volf odlazi negdje i vraća
se. Još uvijek ima isto odijelo kao moj otac, i istu kapu. I
iste je visine. On stalno odlazi i dolazi, a mi i dalje trčimo
pazeći da ne zapnemo za onu rampu.
– Poginuo Oliver – kažem kad zastenemo, a Rudo vrti
glavom, ne zna ko je Oliver.
– To je bilo u budućnosti – dodajem.
Rudo ne razumije. Panično bježi u crvenu kuću i više ne
izlazi, a ja se vraćam u moje dvorište i pratim okom kako
nailazi Volf.
– Tata, kuda ćeš? – vičem, a Volf se ne okreće, jer on nije
moj otac.
Uostalom, on i Tonka imaju samo Nadu, koja jedina
nema švapsko ime.
Kad Rudi dosadi u crvenoj kući, opet izlazi; dolazi po

mene i odvodi me. Pokazujem mu prstom na onu manju
kuću, a on samo zijeva – ne zna da je davno baba Lampe

otišla s planete. Ne zna ni da je umro gospodin Volf. Pri-
čam mu o tome, kažem:
– Prvi put sam u životu vidio "W" na Volfovoj osmrtni-
ci. Pokazao mi ga Huka Gluhaja, ubijeđen da su u štampa-
riji obrnuli slovo "M". "Umro onaj Molf ", rekao je.
A Rudo i dalje zijeva, ne vjeruje.
Potom mu pričam o Tonki, koja je živjela još godinama
i tjerala se s Nadom oko zaostavštine iza Ludviga.
– Najviše joj je smetalo – velim – što je ta Nada u njenu
kuću dovela uljeza, nekog brkatog Marka, koji ni sa kim iz
ulice nije govorio.
– To će biti mnogo kasnije – odmahuje Rudo i trči sve
brže oko bunara.
Čim se umori, sjedamo u travu i ja mu govorim kako
su Nada i Marko napravili novu kuću na sprat, i kako je
crvena kuća propadala i propadala, tonući prosto u neko
vrijeme koje je za nju bilo tuđe. Pričam mu i kako su ovi u
novoj kući izrodili troje djece, dvije kćeri i Olivera. I kako
je Marko umro dosta rano. I kako su se kćeri poudale, a s
Nadom ostao samo sin, nasljednik prokletstva kuće Volf.
– Kakvog prokletstva? – trzne se Rudo.
– Ti si davno odselio i ne možeš da to razumiješ – po-
kušavam da mu objasnim. – Imanje Volfovih je osuđeno
na ženski plač.
Rudo je poslije tih riječi naglo otišao u crvenu kuću,
valjda zauvijek, a ja sam se opet vratio u moje dvorište;
bio sam Stranac i gledao kako se majka vraća iz skloništa,
noseći u ruci veliki hljeb.
5.
Najzad si osjetio kako se razum pretvara u hladan znoj

i isparava. I kako se snovi tope kao čokolada na pedeset
celzijusa. Gdje oni zastaju, počinje svijet straha i tajanstva
– pozorište tame.
A čovjek bez razuma i snova gubi volju za uključenjem
u život i potrebu za samodopadanjem. S gađenjem gleda
na sve, pa i na svoj lik u ogledalu i postaje mu svejedno.
Tek slijedi zakone fizičkog kretanja, važe – preći će ulicu,
ili neće. Pa šta ako ne pređe, ako ga zvizne granata dok
pretrčava kratki put od tačke A do tačke B? U ovoj bujici
bezumlja to bi nazvali kolateralnom štetom, sitnim gubit-
kom u ljudskom materijalu.
Uostalom, jebeš čovjeka, što bi rekao Emir Bukovski –
šteta je ako ti prekipi kafa, ili ako ti zagori jelo. Ili, ako te
pokradu. Zamisli da su ti majci oteli onaj veliki hljeb koji
je nosila iz skloništa – bila bi to tragedija. I, šta je ljudski
život u poređenju s tim stvarima? Ništa. Ništa. Može ko
hoće da te pribroji nekoj cifri potrebnoj gospodarima ži-
vota i smrti, da te pretvori u igračku, koja se baca u smeće
kad se polomi. I niko ne bi tugovao ako bi tvoj savršeni
mehanizam prestao s radom; poslije polomljene igračke
dolazi druga igračka, pa opet druga.
Ti, međutim, misliš o tri jablana stare gospođe Mande
Štante. I o Ludvigu Volfu, koji je imao crvenu kuću i bunar
s rampom. Ili uveče izmišljaš u polusnu da se sve ovo deša-
va drugom i drugdje i imaš osjećaj da si prevario stvarnost.
Kasnije se budiš ovdje, u Somaliji, svejedno gdje. Izlaziš
na ulicu koja ti izgleda kao skica, kao nezavršena misao o
nekom dijelu grada kroz koji je projahao zaborav. Slučajno
susrećeš Plivača i Sprintera. Htjeli bi da zastaneš i da svoje
snove miješaju sa tvojim, da naprava s tobom živi trougao.

– Zašto žuriš – pita te Plivač.
– Da, zašto? – pita i Sprinter. – Dvougao ne postoji i
treba nam treći sa svojim snovima.
– Ali ja imam drukčije snove – odgovoraš i odlaziš, a
ona dvojice se razbježe svaki u svoju priču – sjenke ostanu
za njima.
Na kraju ulice naletiš na Peru Zanzibara. Bježi u mjestu,
jer ne zna gdje bi, a kući ne smije.
– Mobilizacija – veli. – Kupe sve: i šepave, i ćorave, i
lude. Pogotovo te treće, zato što nemaju osjećaj straha.
– A u koje ti spadaš? – pitaš, a ovaj kaže:
– Mislio sam da spadam u treće, ali više nisam siguran,
jer sam počeo da se bojim; stalno mi za petama neki Šap-
tač, vitla pištoljem i pita gdje je onaj "žabar".
– Pa ti i jesi "žabar" – našališ se.
– Oriđinale – prihvata Pero. – I zato ne želim da budem
u ovoj priči. Moje je da sanjam onaj jebeni Zanzibar.
Skrećeš u jednu bočnu ulicu i ne vidiš Peru. A čuješ ga;
bez prestanka ponavlja svoj Zanzibar kao pokvarena plo-
ča. Vuče se za njim veliki zvučni rep.
– Plivač i Sprinter su greškom sreli tebe. Pero je ta treća
tačka za njihov trougao – tiho se nasmiješ, tako da ni sun-
ce ne primijeti na sasvim pustoj, nevažnoj ulici.
6.
Brzo sam zaboravio onaj ljudski dvougao. I treću mo-

guću tačku. Tu sliku mi prekrile misli o ratu. A ja stalno
mislim o ratu; izmišljam mu boju, ukus, miris. Mjerim mu
dužinu i širinu. Zovem ga Smrad.
Hodam po kući i pričam stvarima:
– Rat nije pao s Marsa. Dugo je smišljan u glavama ra-
znih čudotvoraca, negdje daleko, i onda pobjegao ovamo
šireći se kao grip. A mi nismo imuni na tako nešto; pobije-
mo se za šaku perli, ili plivamo kroz baru punu krokodila
kad nam kažu da je to ispravno, jer oduvijek mislimo tu-
đim glavama, dok se u našim dosađuju nedovršeni snovi
koji se nikog ne tiču. Pa i kad nam kažu: Donesi papuču!,
zbilja je donesemo i još se pravimo važni zbog toga što nas
je neko primijetio i dao nam zadatak.
I tako postajemo isti kao Glupi Bagzi.
Danas je taj Bagzi tražio čovjeka zvanog Ljudstvo. U

ulazu jedne zgrade sreo je dječaka i pitao ga:
– Da li si, mali, vidio onoga mršavog?
– Onoga što kaže "zdravo ljudstvo"?
– E, toga – rekao je Bagzi i izvadio iz džepa neku žvaku.
– Neću žvaku, od nje ogladnim. Imaš li konzervu?
– Imam – Bagzi je razvukao zmijski osmijeh na svom
ružnom, rošavom licu, i iz velikog džepa na bluzi izvukao
"Ikar", najodvratniju konzervu na svijetu, koju su valjda
specijalno pravili za nas negdje u Evropi od pasa lutalica.
– Eno ga gore, u vešeraju – glasno je rekao dječak, zgra-
bio onu konzervu i šmugnuo van.
Radostan zbog plijena nije ni vidio kako se ljudi oku-
pljaju pred ulazom, ni kako ih, koji tren kasnije, Glupi Ba-
gzi razgrće da bi prošao.

– Pucao je u nekoga! – vikala je jedna žena, silazeći žur-
no niz stepenice.
– U koga? – pitalo je više glasova.
– Ne znam – odgovorila je ova. – Već je u našem ula-
zu napao pola stanara. Mogu jedino da pretpostavim da
je dovršio posao sa onim mršavim, kom je prije nekoliko
dana oteo pare i istjerao ga iz stana.
– Znači, ubio je Ljudstvo – zaključio je neko.
Nakon pola sata došla su dva Ćaćina policajca, nešto se
sašaptavali, pa rekli čovjeku iz Civilne zaštite da mrtvog
"civila" odnesu na "određeno mjesto" kad se smrači.
Zatim je jedan od njih dreknuo na okupljene:
– Zaboravite da se ovdje nešto desilo!
Sutradan o tome niko ništa nije govorio. Čak ni Krmak i

Zo Zo. Bilo je zaboravljeno da je tu i postojao neki čovjek
zvani Ljudstvo, a onaj "Ikar" je bio pojeden i s limenkom
su igrali psi po dvorištu.
Kasnije sam o tome pričao Oskaru, a on je odmahnuo
onom glavom koja se ne vidi i rekao:
– Psssssssssst! Naokolo je previše stvarnosti.
I prvi put sam ga vidio kako se pretvara u zabrinutog
nevidljivog čovjeka, koji se pretvara u Oskara koji se pre-
tvara u zabrinutog nevidljivog čovjeka, koji se opet pre-
tvara u Oskara koji ne postoji. Pratio sam ga mislima dok
odlazi u svoju noć, dok okreće tajni vid prema unutra, gasi
fizički svijet. Nisam stigao ni da mu kažem nastavak priče
o Glupom Bagziju, koji ovako glasi:
Isto veče, poslije ubistva, Bagzi je sreo Seju Cajtunga, pre-
bio ga i popišao, a potom otišao kući, izmlatio ženu i posrao
je. Istraga nije pokrenuta.
7.
Moja priča je ponekad kofer, koji se iznutra zaključava.

Tu pobjegnem kad se govori o "beng-beng đusu", ili kad se
kaže: Mora se!, jer muči mi se i od tog "đusa", i od parole o
moranju; suviše je ružnog folklora u njima.
Konačno, ja nisam vojnik ni straha, ni religije, ni neke
od geografskih krpica preostalih od rastrgane domovine
i ništa ne dugujem bilo kom od zalogaja Gee, koje su već
probavili svjetski apetiti pa nam ih ponudili kao bljuvoti-
nu. S đavolom sam davno potpisao ugovor u kasarni na
Borongaju i obećao mu dušu.
Dok malo odškrinem priču i virnem, vidim kako u brda
odvode dječake, koji liče na prisilno sazreo paradajz. I vi-
dim Milu Službu. Ne znam za koga radi i ponovo se za-
ključavam. Tek kad taj odmakne, otvaram kofer i izlazim
polako, gledam Plivača – ima prostrelnu ranu.
– Otkud ti rana? – pitam ga.
– Ratna sreća – smješka se Plivač i onom rukom koja
nije u povezu vuče me u Paviljon, na kafu.
Samo što sjednemo, priča o probijanju neke linije, o ra-
njavanju i o Geri.
– Ostao Gero na položaju – kaže.
Ja ćutim, jer ne znam kako se o Geri razgovara. Jedno-
stavno ne mogu da prelistam onaj rječnik u mojoj glavi,
da nađem neko "žao mi je", ili kakav uzvik čuđenja. Uosta-
lom, i šta bih s tim – saosjećanje je tek stara, dokona riječ,
davno zaboravljena, koja ništa ne može da popravi.
Nastavljam da ćutim i Plivaču postaje dosadno od toga.
– Vidim da nisi za priču – veli on i ustaje.
Kad ostanem sam, sjetim se mog omiljenog udžbenika

iz latinskog i zamišljam profesoricu Miroslavu Cvijetić –

pronašla imenicu "bellum".
– Mislio sam da nam ta riječ nikad neće biti potrebna,
da se sasvim potrošila u dva velika rata i da smo uzalud mi-
jenjali po padežima: bellum, belli, bello... – mrmljam u sebi.
Onda se dignem od stola i opsujem i deklinacije, i Piti-
ju, i njene zareze. I ovo vrijeme za "beng-beng đus". I ka-
žem profesorici:
– Ponekad mi se čini, gospođo Cvijetić, da je sve ovo
ružan san koji će proći. Nemoguće je da se to dešava ovdje
i nama, taj bellum omnium in omnes. Metafora sa zjenicom
oka isprala nam je pamet.
A profesorica me ne čuje, jer je daleko, i davno – ne
može da dohvati moju riječ "nemoguće". I zato bih se naj-
radije vratio u onaj svoj kofer i zaključao. Bio bih u proš-
losti, u boljem Sad, i ne bih postavljao pitanje: Gdje si bio,
sine Adamov, dok smo izmišljali staru riječ? I ne bih morao
da svlačim s neba pobjegle misli i da kao u ludilu izgova-
ram:
– Okreni drugu stranu vjetra, vremena, knjige koja ne po-
stoji. Izbaci Lorkinu elipsu krika iz usta koja je raširio Munk.
Istisni prišt sna. Maramicom obriši bol. Napravi Sunce od
sladoleda. Na doručak pozovi sovu – slijepog boga.
8.
Osjećam se kao kontejner, koji su odavno zaboravili da

isprazne. Pretrpan sam gadnim "bellum" pričama i uvijek
sam u nekoj od njih. Tek što se iz jedne izvučem, već upa-
dam u drugu i moram da se dovijam; ili sam Homer, koji
sve vidi prema svjetlu tame, ili onaj nježni sa stare foto-
grafije, koji je ostao u priči o djetinjstvu. Ponekad sam i
Holden Kolfild iz "Lovca u žitu" i govorim ljudima da me
ostave na miru:
– U vašem vremenu nikog ne poznajem. U drukčijem
Danas stojim na ivici provalije i pazim da svijet ne ode u
pizdu materinu.
Jedino razgovaram s likovima koji ne postoje – sa Oska-
rom i Vandom. Pričam im kako i dalje posmatram ona tri
jablana gospođe Mande Štante, ali da se oni sad skraćuju,
rastu prema dolje i pretvaraju se u male pse od papira, koji
se pretvaraju u ljude koji se pretvaraju u male pse od pa-
pira.
Oskar folira da to ne čuje, a Vanda kaže:
– Svi ste vi mali psi od papira; planete i gorite za tuđi
račun. Ni lavež od vas ne ostane.
Ne sviđaju mi se riječi "planete" i "gorite", pa bježim i
od Vande, i od jablanova, i od onoga u šta se pretvaraju.
Sjetim se u bijegu Selindžera i pitam se kud odlaze patke
kad se zaledi jezero u Central Parku. Odgovaram sâm sebi,
ili ne odgovaram; zbunjen sam i ništa ne znam – sezona je
straha na ulici zvanoj Svejedno.
Kad se dovoljno udaljim, zamišljam beskrajnu livadu,
na kojoj stotine male djece razbijaju smijehom prozore
dana. I pjevam s tom djecom:
"Gle, Mjesec se sakrio i na njemu Lajka.
Ne bojte se, dječice, to je ruska bajka."

Čim djecu odvedu kući, livada postaje dosadno zeleno
more i na nju dolaze druga djeca, ona što ubacuju mačke
u vrelu rernu.
– Ne volim zločestu djecu – bunim se i pokušavam da
kidnem, a pred oči mi dolazi mali Hitler bez brkova, koji
jaše na drvenom konjiću i dreči.
Taj Hitler se češlja kontra, pa mislim da je ljevak. Vje-
rovatno i jeste, a ljevaci su nezgodni - imaju kontragard.
Za njim stižu i drugi ljevaci, kruže oko mene isturenih
desnica. Jedan od njih mi kaže:
– Idi u brda i upucaj svog četnika! To je "in":
– Jebo te četnik! Ja sam duhovna gerila! – vičem i napu-
štam to mjesto.
I onda opet posmatram Dušana, kako se na onoj drve-
noj nozi vuče prašnjavom ulicom, ili onu djevojčicu na
prozoru. Ili Haptaka, koji je odavno rascvali mak. I slikam
se u njihovom vremenu: na slici majka, otac, brat, dvije
sestre i ja. Mlađeg brata ne vidim jer je umro.
– Nikad se nismo slikali zajedno i treba mi to – šapućem.
Zatim uzimam u ruke stvarni album, prelistavam. Gle-
dam prvo očeve slike. Njih je najviše; često se slikao u
uniformi, sâm ili sa nekim muškim svijetom. Na jednoj
fotografiji sjedi sa okačenim odlikovanjem kao neki princ,
okružen Hilmi-efendijom, Mujom i mojim ujakom gar-
distom, koji stoji u stavu mirno. Ispred je naš mali rođak
Sisi u matroskom kaputu sa zlatnim dugmadima.
Okrećem fotografiju i lica na njoj na trenutak prestaju da
postoje. Pred očima mi samo požutjela pozadina na kojoj
piše: S. Pijade, Beograd, do novog Univerziteta i: Foto Pijade,
u zagradi. Razmišljam šta bi se desilo ako fotografiju nikad
više ne okrenem. Da li bi zauvijek nestali ljudi s nje? Ili bi se
na njoj pojavila majka, koja je možda zakasnila na slikanje?

Listam dalje. Nailazim na zajedničku sliku iz Banjaluke:
otac i majka stoje, a pred njima brat s rolnom i ona starija
sestra u kolicima. Otac nema odlikovanje; bacio ga kroz
prozor voza kad je, nakon povratka iz njemačkog logora,
putovao na novu dužnost. Pokušavam da dodam svoj lik i
lik druge sestre toj idiličnoj slici, da nas utrpam u vrijeme
kad nismo postojali, ali ne ide.
– Zamišljaš prizor koji se nikad nije desio – kaže mi glas
majke, došao iz djetinjstva.
Mlađu sestru i sebe ne vidim ni na drugim fotografija-
ma i mučim se uzalud da nas sve zgrnem u jedan okvir, da
napravim onu sliku u koju bih htio da pobjegnem. U mi-
slima lijepim lice po lice, ali ona se odmah rastrče; čujem
kako u bijegu klepeću majčine salonke na malim sestrinim
nogama. Kad je bilo vrijeme da se slikamo zajedno, ili smo
bili podstanari i nije nam bilo do toga, ili smo izgonili naše
podstanare i njihove stjenice.
Listajući ulazim u dane odrastanja i one poslije njih.
Na fotografijama s mora dosađuje se pučina iza leđa mog
brata i Dubravka Krasojevića. Na očevim slikama iz banje
dosađuje se život, na mojim mladost... Ni na jednoj foto-
grafiji nismo na okupu; svi smo stranci jedni drugima i ,
kao da se ne poznajemo, snimani odvojeni, s prijateljima,
rođacima, ili sa slučajnim prolaznicima kroz naše živote
na putu u zaborav.
Kad se umorim od tog listanja i zaspim, u san mi dola-
zi otac i ćutke pokazuje prazan list foto-papira, na kom bi
trebalo da postrojim ono što se razišlo po vremenu i ono
što se nikad nije dogodilo.
Poslije oca dolazi majka, drži u ruci ujakovu fotografi-
ju iz mornarice. I ja u snu mijenjam temu; postajem moj
ujak, koji već dugo čeka razmjenu na Otoci. To čekanje

me boli, ta neizvjesnost, pa bježim iz sna, a blenda vreme-
na ostaje otvorena i ne zna se u kakvoj ću pozi biti zatečen
ako Hronos pritisne okidač na svom foto-aparatu bezvre-
mlja, ili beskraja ljudske gluposti u kom je sve apasurd, ap-
surd, joneskovski teatar koji nikad ne završava.
IME STRAHA
1.
Zatim su se vratila čuda.

Kad smo već pomislili da đavola više niko ne traži, još
jednom se pojavio u našem bunilu homo volans - Letač.
Pokušao je da se vine s golog brdašca izvan grada, s krilima
od tankih daščica i svilenog platna za padobrane. Ali, sve
je ostalo na pokušaju, kako su tvrdili Krmak i Zo Zo.
– Samo što je zamahnuo, polomile su se one daščice i
on se usadio na glavu – rekli su ovi, ili tek dokon vjetar koji
je prolazio dolinom.
Poslije tog neuspjeha, Letač je počeo da sakuplja perje
i da ga lijepi na aluminijsku konstrukciju. Za to je trebalo
dosta materijala, pa je hvatao po prigradskim dvorištima
razne pernate životinje i otimao ga. Mnoge su kokoši tih
dana hodale gole i krile se po ćoškovima, što od stida, što
zbog sunca, dok su domaćini, bijesni i očajni, psovali i Le-
tača i onoga ko ga je napravio, mada nisu znali ni ko je on,
ni kako izgleda.
– Nisu znali ni da li postoji – rekao je Muho Talas.
Vidjeli su mu lice samo jednom, kad su ga pronašli u
nekom sjeniku probodenog željeznim vilama. Kraj njega
je stajao izbezumljen paun, do pola očerupan. Bio je to
najtužniji i najružniji paun na svijetu.
I tako je Letač, uslovno N.N., umjesto u nebo otišao u
zemlju. Ne zna se ni ko ga je sahranio, ni kada, ni gdje. To
je jedino znala noć u kojoj je pokopan, ukoliko je ovaj i
bio stvaran.
U isto vrijeme dešavale su se i druge priče o Letaču, na

raznim mjestima i s različitim likovima, jer Letač je, kao

što reče Huker, prokletstvo koje se seli iz čovjeka u čo-
vjeka, kao ideja, misao, ili nametnik, ali nijedna nije bila
žestoka kao ova. Međutim, profesor Tijan ne vjeruje ni u
nju, iako je i njega podsjetila na dobru književnost. Kad
sam ga danas sreo, rekao je:
– Taj Letač je plod mašte, niko. Inače bi imao ime.
– On ima mnogo imena – nasmijao sam se, a ovaj je na
to podigao ton:
– Ne misliš valjda da je jedno od njih Pero Zanzibar?
On je običan ubica dosade i komaraca, jebivjetar, i nema
teorije da je dogurao do Leonarda. Samo bi ti mogao da
tako nešto izmisliš.
– I izmislio sam – rekoh. – U knjizi snimanja od tri kadra.
Onda se i profesor nasmijao, pa pogledao oprezno oko
sebe i gotovo šapnuo:
– Svi su danas Letači. I svi bi da odu iz ovog zapećka
svijeta, iz ove proklete avlije, u kojoj se sve ovo u beskraj
ponavlja, svakog puta drukčije i gore.
Tu je naglo zastao, stavio tačku i požurio u neki svoj
stvarni svijet. Nakon dva-tri koraka, okrenuo se i tiho do-
bacio:
– Zaboravi priču o Letaču. Zbog nje bi mogli da te
upetljaju u nešto s čim nemaš veze. I zapamti: svijet je pun
Edi Konja; oni su naokolo, s nama i u nama.
2.
Ostavljaš profesora u njegovom svijetu i tražiš neku sli-

ku s djetinjstvom u pozadini, da bi se sakrio u njoj – tamo
nema čuda koja se vraćaju. Ali, nikako da ti naiđe prava
slika i to te nervira. Ne možeš da se sjetiš ni one djevojčice
na prozoru, ni bilo čega sličnog i počinješ da klatiš glavom
za stolom: leja-ova, koka-moma..., ne bi li se bar na kratko
oslobodio mita o Ikaru.
Kad shvatiš da ni to ne pomaže, vraćaš se u prezent:
lutaš između dva kraka beskraja. U stvari, zamišljaš da je
život vodoravna linija s mnogo tačaka o koje se saplićeš.
Poslije saviješ liniju u krug i kažeš:
– Pa i kružnica je beskraj. I po njoj bi mogao da vječno
tumaraš, kao miš u laboratorijskom bubnju.
Čim ti dosade i linije, i beskraj, otvaraš prozor i gledaš
kako sjenke drveća trepere na vjetru. Zatim se vraćaš za
sto i prinosiš prste pisaćoj mašini boje pomorandže, na-
bacuješ na papir:
"Budale izmišljaju druge budale koje lete. A jedini je, uisti-
nu, poletio Oleg Zimka, nedavno, i to onim svojim motor-
nim zmajem, koji je kupio prije rata u nekom delta-klubu.
– Ja letim! – vikao je srećan kao Petar Pan, kad je u neko
predvečerje uspio da se digne s golog brežuljka.
Olegu je pošlo za rukom da se vine nekih sto metara i
da mirno doleti do centra grada, a onda je odnekud zapu-
calo, ko zna otkud, i zmaj počeo da se vrti kao muha bez
glave, tako da ga ovaj nije mogao da kontroliše. Napravio
je s njim tek dva-tri haotična kruga i propao uz tresak kroz
krov jedne prizemnice, zajedno s crepovima, gredama i
ostacima svojih snova".
Tu zastaneš i ponovo prilaziš prozoru. Ali ne gledaš sjen-
ke koje trepere na vjetru – slušaš Oskara, koji se najednom

pojavio:
– Pišeš, pišeš i samo pišeš. A one linije od maloprije?
– Linije su bile samo izgovor – pravdaš se. – Igrao sam
se i tako bježao od razbuđenih čuda. I od ovdašnjih pješa-
ka, koji imaju u glavi Dedalov vosak.
– A sad bježiš kroz priču o Olegu Zimki – Oskar se na
to ruga i nestaje, a ti se opet naginješ nad pisaću mašinu i
nastavljaš:
"Bilo je raznih komentara o Olegovom letu.
– Skinula ga naša budala, misleći da neko napada avio-
nom – tvrdili su Krmak i Zo Zo.
– Htio je da pobjegne – optuživali su drugi.
– Nestalo mu benzina – sprdali su se treći.
Četvrti su ga istog trena oplakali i pokopali.
– Dodiruno je granicu svog beskraja – rekao sam na kra-
ju ja, ubijeđen da Zimka više nikad neće moći da poleti.
On, međutim, nikad nije ni prohodao normalno. Sjedio
je u kući, pisao poeziju i debljao se. Bio je najzad slobodan
u glavi.
Mislio sam da se poslije te nesreće krila neće onako
žestoko sanjati, ili da se uopšte neće sanjati; da će budale
shvatiti da ljudi ipak ne lete i da su snovi tek pola od ništa."
– Ali, budale su budale – kažeš kad konačno staviš tač-
ku i kreneš prema prozoru da okom potražiš one sjenke.
3.
Sanjam Viktora Šklovskog. Prijeti mi prstom:

– Tekst mora da ima glavu i rep!
– Znam – kažem. – On je mačka. Uvijek ga zamišljam
kao savršenu životinju. Dodaću i brkove.
Budim se i neodređeno lutam s vjetrom. Po gradskim
četvrtima novi ljudi – izbjegli, preseljeni, a ja ne volim ni
da ih vidim.
– Koliko će vremena biti potrebno da sve te ljude upo-
znamo, da bismo rekli da poznajemo svoj grad? – pitam
Sašu, koji mi prilazi s "lajkom" iz tridesetih godina.
– Mnogo – odgovara on i napinje film da mi napravi
portret, ko zna koji po redu.
I, tu završava razgovor. Saša je negdje žurio i jedva je
stigao da mi kaže još jednu riječ:
– Navrati!
– Hoću – velim i odlazim niz vjetar.
Idući susrećem neke ljude, koji me pitaju da li pišem.
Znam da oni to pitaju tek tako, pa im i odgovaram tek
tako, klimanjem glave. A zatim požurim.
– Popodne obično doleti neka granata – šapućem u nje-
dra i počinjem da trčim.
Kad dođem kući, odmah uvlačim papir u pisaću maši-
nu. Sviđa mi se njena boja pomorandže.
Ali, sve je tek sviđanje, jer ne znam šta da pišem. Pušim
cigaretu za cigaretom i slušam kako odjekuju eksplozije:
jedna, pa druga. Očekujem da treća nastavi ritam. A treće
nema i ja uzalud osluškujem.
– Kako da pišem kad ne mogu ni stolicu da zagrijem –
mrmljam dok hodam po sobi. – Samo što sjednem, zapuca;
neki mi minobacač prekine rečenicu i onda ne znam šta ću s
njom tako načetom, prepolovljenom. Pa kome još treba in-

validna misao, pregršt riječi zatečenih između dvije granate.
Šklovksi će se ljutiti ako ga budem ponovo sanjao.
Uto ulazu majka u moju sobu.
– Gotova kafa – kaže, i ja u nekoliko spasonosnih kora-
ka prelazim u kuhinju.
Dok pijemo kafu, majka me odvodi u neku njenu pro-
šlost, u kojoj se teško snalazim. Jednostavno, za tu priču
nemam onu moju sliku u pozadini. Svejedno, ulazim,
uključujem se za neki svoj način.
– Trebaće mi ta priča – govorim u sebi.
I onda vidim majku i oca s dvoje male djece na banja-

lučkoj adresi: Harambašićeva broj 5. Stanuju vrata do vra-
ta s Bajrom Trakićem i Majom Čučković, koja je rodom
iz našeg grada. Bajro i Maja su glumci i prijatelji mojih
roditelja.
Iza sljedećih vrata živi Aguš, poslastičar. On nije ničiji
prijatelj: ima sina u esesovcima i ženu koja leži bolesna.
Aguš mrzi ženu i gledam kako dovodi doktora da joj dâ
"mrtvačku" injekciju. Poslije gledam kako dovodi majci i
ocu gestapovce, govoreći da kod njih dolaze partizani.
– Nichts Partisane – majka pokazuje očevu uniformu i
pištolj i gestapovci odlaze.
S majkom i ocem stanuje i tetka, majčina sestra. Ona je
djevojka i majka je krije – bacio oko za nju neki satnik na
bijelom konju. A tetka ne voli da bude u kućnom pritvoru;
iz dosade ruši NDH. Nagovara ono dvoje djece, koji su
moja sestra i moj brat, da zajedno s njom viču: Hooo-ruk,
pade Hrvatska!, a majka galami, boji se da će ih čuti Aguš.
Kad se ne ruši ta Hrvatska, sestra stalno pjeva: "Cinca-
marinca sjela na balkon. Tri poljupca dala za jedan bombon."
Ona ima tri godine i zna samo tu pjesmu, naučila je Maja.

Brat ima četiri godine, ali ne pjeva; juriša s kamenicama
na ustaški bunker, u Pobrđu, gdje se već dugo bježi od sa-
vezničkih bombardera.
– Jebem vam majku ustašku, vi ubijate djecu! – viče.
Čuo to od oca, kad je pričao kako su ustaše u Čelincu
pobile lopatama tridesetoro djece i zatrpale snijegom.
– Vodi ga brzo! – čujem kako otac govori majci, znajući
da su o bratovom jurišu već obaviještene ustaške patrole.
– Daj mi to dijete, da ga ja vaspitam! – para mi uši falset
nekog golobradog ustaše, kom majka drsko odgovara:
– Da si znao sebe da vaspitaš, ne bi bio to što jesi.
– Tako je bilo – reče majka kad sam ispio kafu, vraćajući

me iz onog vremena za koje nisam imao sliku u pozadini.
I nasmija se nekako iz prošlosti. Iz priče o odlascima s
ocem u pozorište, gdje Bajro i Maja zauvijek igraju svo-
ju predstavu. Ili, iz predstave u kojoj nikad ne umire onaj
prokleti Aguš, a brat ne prestaje da juriša na bunker, jer
mu to ne da anđeo igre.
4.
Ovaj rat je ipak drukčiji i ja ne znam na koga bih ju-

rišao, i zašto. Ideali su stvar prošlosti, a mi imamo samo
tuđe ideje i krizu svega i svačega. Nemamo brašna, ulja,
cigareta. O struji da i ne pričam. Negdje, na ratištu, crkne
vod i – eto mraka, eto ruganja sa životom.
Zato i pišem prema svijeći, kao svi klasici. Stavim je na
debele knjige, riječi da mi obasja. Ako spremam neku emi-
siju za radio, još je veći problem; vadim ploče iz ômôta,
jednu po jednu stavljam na gramofon i vrtim rukom. Imi-
tiram 33 i 45 obrtaja. Prinosim uho zvučnoj igli.
– Dobar ti onaj rok'n'rol – veli mi Emir Zapa nakon emisije.
A meni nije do komentara. Ne znam više ni kako da po-
bjegnem, ni u šta da se pretvorim. Ni koje ime da uzmem
iz mora imena koja imam.
Ne znam ni da viknem prema nebu: Zaustavite zemlju,
hoću da siđem!
Iz kuće izlazim samo na sat-dva. Obiđem redakcije,
svratim u Drač na kafu, u trku s nekim popričam i nazad.
A i šta ću po pustim ulicama, ili po raskršćima, gdje je i
drveće zanijemilo, a budale i lovci na čuda rastjerani gra-
natama u njihove stvarne, dosadne živote.
Uglavnom hodam iz prostorije u prostoriju kao zaluta-
li vjetar, razgovaram sa stvarima, tragam za uspomenama
koje se mogu dirati rukama. Otvaram jedna po jedna vrata
i kroz njih virim u neko drugo vrijeme.
Jedino ne ulazim u majčinu sobu. I majka to rijetko
radi; stalno je u kuhinji, gdje i spava. A onda najednom
otkrijem cvrkut, koji dolazi od prozora te sobe, i uđem.
Nisam znao da pod tim prozorom živi drvo, koje po-
činje da pjeva kad ga dohvate posljednji zraci sunca. Prvi
put vidim kako se na njemu sakupljaju stotine malih ptica

i doslovno ga pretvaraju u nemirnu pjesmu, u neku mje-
šavinu kratkih, isprekidanih melodija, što vidljivo skaču
na sve strane ne remeteći majčine uspomene koje odma-
raju u sobi.
Zbunjen od tog prizora uvlačim se u onog ludog voj-
nika s Borongaja i izmišljam da mi je lijepo. U stvari, ne
izmišljam.
– Ja volim mamu i ptice – govorim.
Majka to ne čuje. Nešto radi iza kuhinjiskih vrata. A
tako bih volio da iznenada uđe u svoju sobu, pa da joj po-
kažem drvo pod njenim prozorom i da joj kažem:
"To je tvoje drvo koje pjeva."
5.
"Igrale se tri djevojčice i četvrta, ispred svojih domova.

Oni s brda među njih poslali svoju igračku. I više se ne
igraju tri djevojčice i četvrta. Tri su sahranjene zadnjeg
dana proljeća, a četvrtoj se još bogovi smiješe.
Ostale djevojčice imale su više sreće – ovoga ljeta sanjaće
o moru.
Možda i o hljebu."
To sam napisao onog dana kad je ljeto pravilo prvi ko-
rak i odnio u redakciju. Urednik Feti Hrnjević bio je za-
trpan poslom i nisam htio da mu kradem vrijeme; dodao
sam mu tekst i pošao kod Saše, da pretrčim s njim koji tre-
nutak zlatnog doba crno-bijele fotografije.
Ulice su bile prazne: samo daske, vreće i poneki pas. I
puste radnje, poredane kao nijema publika. Na jednoj re-
klama: "Povoljno vozimo na onaj svijet". Nasmijao sam se
glasno. Onda sam se sjetio kako je Esad Jarac, vlasnik te
radnje, žive odvozio u mrtvačkim sanducima iz ove doline
i ponovo se nasmijao:
– Stari, dovitljivi trgovac krilima.
Nakon pedesetak koraka pokucao sam na vrata Sašinog
stana. Očekivao sam ono uobičajeno pozdravljanje jed-
nog, pa drugog, pa trećeg člana porodice, onaj lančani po-
zdrav zbog kog sam Baboviće zvao Porodica Dobardan, ali
ga nije bilo. Vrata je otvorila gospođa Vera, Sašina majka,
i kroz plač rekla:
– Odveli Mićka.
– Odveli? – začudio sam se, a ova je zaplakala još glasnije.
Saša je bio negdje na terenu i plač njegove majke isklju-
čio je čak i pomisao na razgovor o njemu. Uostalom, ja
sam svratio tek onako, jer sam kod njega uglavnom dola-
zio kad me put nanese pored zgrade u kojoj živi.

– Kako odveli? Ko? – kasnije sam upitao.
Onako zatečen, nisam mogao da se sjetim nikakvih
drugih riječi i odmah sam zaćutao kao da čekam odgovor.
A gospođa Vera je stajala, i stajala, i više ništa nije izustila.
Nije ni smjela. Njen muž, Mićko Babović, bio je pukov-
nik vojne bezbjednosti do rata i sve je oko njega uvijek
bilo tajnovito. A kad je došao rat i tajnovitije: ostao u gra-
du – pa sumnjiv i jedino su novi bezbjednjaci kontaktirali
s njim, pozivali ga na kafu i ko zna kakve razgovore.
Polako sam se spustio niz stepenice i krenuo bez
pozdrava, a gospođa Vera je ostala uokvirena onim vrati-
ma kao Gospa Ojađena. Možda me je i ispratila, ne znam.
Vani je pržilo sunce i uzalud sam se okretao da vidim sliku
koju sam ostavio za sobom.
– Blenda šesnaest – rekao mi je glas iz nekog drugog
vremena.
Saznao sam, kasnije, od Duške ko je Mićka odveo, ili oteo.

– Bio je to neko s kim se čuo preko telefona – reče. – Pret-
postavljam Žuti, iz Ćaćine policije. Rekli mi neki znanci da
su vidjeli kako pukovnika, onako velikog, žgoljav žujan ugu-
rava u "golf " i stavlja mu vreću preko glave.
– A ko je Žuti? – pitao sam.
– Inkarnacija Ede Konja – odgovorila je Duška.
– U stvari, ne znam – bunila se iz Duške Ruža Marić.
6.
Gospođa Vera još stoji na ulaznim vratima. Ili ne stoji;

imam pet godina i ne vidim je. U stvari, u Mjestu sam, kod
stare majke, i posmatram sestru. Ona se sakrila u bure sa
zmijom, ali ne zna šta je to zmija i ne plače. Kad izađe iz
bureta, dolazi brat i daje mi šumske jagode, koje je nabrao
u vojničku kapu. Sestri ne daje.
A onda najednom nema ni bureta, ni zmije, ni jagoda.
Slika mi ciknula od neke eksplozije u daljini i opet sam
svjestan da su sestra i brat odavno odrasli, i da je rat, i da
gospođa Vera još uvijek plače na istom mjestu.
Uvlačim papir u pisaću mašinu i pišem dnevnik. Ne
stavljam datum. "Ljeto je u pelenama – tek mu je četvrti
dan.", polako otkucam i nastavim u crticama.
1.
Jutros sam osjetio svu radost rata: pretražio sam utrobu
peći i pronašao dvadeset upotrebljivih opušaka.
– Pa i to je nešto – nasmijao sam se i povukao koji
smrdljivi dim.
Poslije sam izašao van i sreo jednog dječaka. Pitao sam
ga od čega se sastoji vojnik.
– Od glave, puške, ruku i nogu – dječak je rekao.
– A pamet? – priupitao sam.
– Vojnik nema pameti – odgovorio je ovaj i otišao za
loptom.
2.
U podne je neki mladi čovjek preturao po kontejneru.
Pogledao sam ga sažaljivo. Pogledao je i on mene. Prepo-
znali smo jedan drugom modrice na duši.
Kad sam htio da krenem dalje, on me još jednom po-

gledao.
– Da li znaš ime straha? – upitao je
3.
Dva sata kasnije naišao je debeli Dragoljub, novinar.
Pokušao je u prolazu da se nasmiješi Uredniku, a ovaj je
samo produžio dalje. Možda je i zarežao.
Zatim je naišao inženjer Stojan. Ali, to je ista priča.
4.
Popodne sam čekao Godoa. Sjedio sam u nekom lokalu
i pio kafu, koja je bila trista, a nakon pola sata pet stotina
dinara.
Ulicom su prolazile djevojke i negativci obrijanih glava,
koji su podsjećali na velike kondome, ali ih nisam gledao.
Tek bih ponekad bacio oko na djevojku i mladića za sto-
lom do mene. Ličili su na par golubova koji su potroši-
li gukanje. Između dva bacanja oka, zamišljao sam Zuzu
kako vozi bicikl po nebu. I kako gospođa Vera stoji na
onim vratima i govori:
– U ovoj dolini sve je privremeno i smrtno. Jedino je
mržnja sposobna da preživi.
5.
U predvečerje sam se vraćao pored visokih zgrada i gle-
dao kako ih zapišavaju novi ljudi, kako ih obilježavaju kao
psi. Neki od njih su i drkali, podižući glave prema prozo-
rima Mame Su.
U mislima sam prizivao bogove srama, ali ih nije bilo.
Umjesto njih su se u carstvo amonijaka i vlage spuštali po-
ovski gavranovi mraka.
– Da li će svijet ikad više biti san? – upitao sam se.

– Never more – mrak je odgovorio.
Tu završavam i vadim papir iz pisaće mašine. Potom ga-

sim svijeću i gledam kroz prozor. A vani noć i svici. Svici
i noć. Čini mi se da su svici male, plašljive zvijezde, koje
lutaju pomiješane s nama.
7.
Kad napustim prozor i legnem, razmišljam o kolonelu

Smitu. On je svuda: u vodi, u vazduhu, u hrani i snovima.
Kad se mi budimo i on se budi, zaglêda nas sa svih strana
i smije nam se na engleskom. I diše s nama, mada su neki
likovi rekli da taj kolonel nikad nije bio u Bosni, a ako je i
bio, da se vjerovatno i on pretvorio u veliku žabu i otišao
u neko svoje nepostojanje, ne stigavši ni da kaže: "Vidimo
se u sljedećem ratu!"
Sjedio sam s njim u kafiću Drač dva dana nakon čud-
nog Mićkovog nestanka. Dugo smo razgovarali uz pomoć
prevoditeljice Meri En, mršave Amerikanke porijeklim iz
ovih krajeva, koja je imala tetovažu na desnoj nadlaktici.
Bilo je kasno veče, bolje reći noć, i nikog od gostiju nije
bilo. Samo se vlasnik lokala, Junus Gor, motao oko praznih
stolova i malo prisluškivao, glumeći i gazdu i konobara.
– Da čujem koju pametnu – ubacivao se kao i obično.
Pametnih, međutim, nije bilo, bar u startu, jer, taman
kad smo bili na početku priče, doteturao je Sprinter, pret-
hodno naliven u nekoj stotoj točionici. Bez pitanja je pri-
vukao stolicu i sjeo.
To me malo zbunilo, pa sam zaboravio o čemu smo na-
čeli temu, kolonel Smit na svom teksaškom engleskom s
puno vrelih krompira i ja na nekoj mješavini, zbog čega je
Meri En stalno morala da uskače:
– Govori engleski!
Tek kad sam se privikao na Sprinterovo prisustvo, re-
kao sam joj:
– To ne mogu. Pa vidiš da govorim u naslovima. Sav svoj
engleski pokupio sam iz muzike i filmova i ne znam da skla-
pam rečenice. Lako je reći "good afternoon" i proći dalje, ali
ja sam reporter i treba mi nešto više od pozdrava i fraza.

– Reporter? – primijetio je kolonel Smit dosta začuđe-
no, jer su mu prije intervjua rekli da sam umjetnik.
– Jeste, i reporter sam, ali ja ne pišem poput drugih –
ne dam da mi neko stavlja rečenice u usta i ne moram da
povlačim neki vodokotlić nakon svake izgovorene laži kao
moj prijatelj Hans.
Meri En je polako prevodila, a kolonel Smit je mirno
klimao glavom i s vremena na vrijeme podizao čašu, pogo-
tovo kad bi se Sprinter uključio sa svojim čin-čin komen-
tarima. Pošto je doslušao prevod, upitao je:
– Kakav vi to vodite rat?
– Prljav – rekao sam. – Tako nešto ste i vi imali, davno.
– Maybe – nasmiješio se kolonel Smit, a ja sam odmah
produžio:
– U stvari, ovo je Pakao, u kom su gospodari rata svakoj
strani obećali Raj i zlatne kašike. A nisu im rekli da nema Raja
i da je on samo utjeha za glupe. I da kod nas uvijek poslije
Pakla dolazi neki prelazni oblik, koji ponovo vodi u Pakao.
– Tako se ovdje istorija obnavlja – iznenada je dodao
Sprinter, koji do tada nije otvarao usta.
Nisam htio da započnem novu raspravu, pa sam ćutao i
pustio da Meri En nastavi s prevođenjem. Kad je završila,
kolonel Smit se glasno nasmijao:
– A šta biste da imate još i crnce?
To sam razumio i bez prevoda, na što sam uzeo čašu
ispred sebe i salio je "na eks". Zatim sam planuo:
– Pa i mi smo vaši crnci, i vaši Vijetnamci, ili tamo neki
iz Somalije, jer većina Amera misli da je Bosna u Africi,
odnosno u močvarama Dalekog Istoka. Uostalom, vi iz
Teksasa ne volite ni vaše nigere i ne vjerujem da ste došli
ovamo da volite nas.
Iskapio sam još jednu čašu i bivao sve nabrijaniji, što

je kolonel Smit shvatio kao normalnu reakciju, kao istre-
sanje nekog iskrenog bijesa. Poslije male pauze, kao kad
igrač smiri loptu i drži je pod nogom dobro znajući gdje
će da je pošalje, upitao je:
– Imate li šta protiv Amerikanaca?
– Poznajem američku književnost i muziku kao malo
koji Amerikanac. I američku kinematografiju – rekao sam.
– Pa zar mogu da budem protiv kulture kojom sam opči-
njen? Ne volim vaš način petljanja u tuđe stvari i američko
rasplitanje problema.
Kolonel Smit je samo slušao i na onaj svoj fazon klimao
glavom, okrećući se čas meni, čas Meri En, a ja sam pro-
dužio u istom tonu:
– Ne znam da li ste htjeli da zavadite ovdašnja tri boga i
da li ste uopšte imali predstavu o njima. Ne znam ni kako
mislite da ih pomirite. Vi ćete naprosto jednom reći: Pro-
gram je završen – komunizma više nema; zatvorićete elabo-
rat i otići s ubjeđenjem da ste ovdje, u ovoj tužnoj zemlji,
bili od pomoći. A tad će već biti zaboravljeno da ste ikad
slali svoju evropsku prethodnicu, sanjare novog rajha s
bijelim rukavicama i u bijeloj odjeći po kojoj kruže žute
zvjezdice u plavom, da izmisle neprijatelje i braću nahuš-
kaju, tako da braća postanu samo komšije, koje će se mr-
ziti do kraja svijeta.
Kad je čuo prevod do kraja, kolonel Smit je mirno otpio
gutljaj viskija i rekao:
– Hrabar ste čovjek. I u pravu ste, ali ja ne znam kako
da pomirim vaše bogove. To ne zna niko. Mene su poslali
da vidim šta se to kod vas dešava. Kao u bioskopu sjedim
i gledam vaš krvavi film i ne mogu da utičem na radnju.
U tom trenutku bilo mi je pomalo žao tog kolonela. A
htio sam da mu kažem još i ovo:

"Mekkartijevska hajka nikad ne prestaje – izmišljate
vještice i tamo gdje ih nema, samo da svijetu ne bude do-
sadno. Običaj vam, moj kolonelu, da trijebite bilo kakve
Indijance, pa i nas uzeli na zub. Nemate pojma da smo ov-
dje svi bijeli i jedan rod razdijeljen između tri boga. I nije
vas briga što smo već podijeljeni na bijele, žute i crne, što
smo ugurani u tri tora sa oznakama za krmke, ovce i koze,
kako bismo lakše bili na oku."
Taj monolog zadržao sam u glavi, jer bi razgovor išao
unedogled. Nakon pauze, koju je tek Sprinter popunjavao
učestalim podizanjem čaše, spomenuo sam kolonelu Smi-
tu tri dobra nigera iz Teksasa, bluzmene s imenima Fredi
King, Bobi "Blu" Blend i Džunior Parker. Na to se ovaj još
jednom nasmijao:
– Pa i crnci su rasisti. Nas zovu "vajti".
– Bjelčuge – dopunio sam ga.
Ostali smo u Draču do kasno u noć i stukli još jednu
flašu viskija. Ko zna koliko je bilo sati kad nas je Junus
Gor ispratio na ulicu, koja je bila tiha i prošarana svici-
ma. Dugo smo lutali kroz mrak i pjevali "Yellow Rose Of
Texas", prvo u kvartetu, a onda u triju. Nismo ni primijeti-
li da je Sprinter naglo nestao.
8.
Ponovo plovim na oblaku boje cvijeta jabuke. Idem

negdje, lutam, bježim od kolonela. Dok se malo spustim,
djeca moj oblak komadaju prstićima i jedu.
– Oblaci se ne jedu – govorim im, a oni i dalje kidaju
komadiće i ubacuju u usta.
Pobjegnem od djece i spustim se drugdje, gledam
osmrtnice od prije nekoliko dana. Vidim – niko nije umro
od metka. Poredani po ko zna kom protokolu, sa sličica
mirno gledaju: Franc Lukan, Franjo Begić i profesorica
Snježana. Treći lik posmatram nešto duže.
– Tako lijepe žene ne umiru – izgovaram.
Ostavljam oblak na tom mjestu i idem dalje. Putem
razmišljam o tome koliko je star ovaj naš rat, koliko mu je
dana; vrtim neke cifre po glavi, a znam da je to bez veze,
jer nikad nisam imao sklonosti za te stvari. Uostalom, i kad
zbrojim, odmah zaboravim – poslije kažem: Čini mi se.
Prolazim pored velike zgrade u kojoj je redakcija, ali mi
se ne ulazi. Kajzer je možda ponovo otvorio ona vrata i
morao bih da gledam kako mu Kus-Kus ponizno liže ruku
i nudi cigarete. Iako sam ponio one dnevničke tekstove,
okrenem se i pođem niz ulicu.
Nešto kasnije sretnem Plivača. Nema poveza. Priča mi
kako je još nekoliko puta probao da levitira.
– Izgleda da čovjek ne levitira nakon ranjavanja – kaže.
Razgovaramo kratko. Plivač žuri i nema vremena ni za
kafu. Kad makne dva-tri koraka, okrene se:
– Pozvani smo na parti kod Vudija Kola, u subotu.
Zatim se udalji. Dok odlazi onim svojim sportskim ho-
dom, podsjeća na ogromnog žapca. Na njegovom desnom
boku klati se "škorpion", koji mu dopire gotovo do koljena.
– Ljudi pod oružjem ne levitiraju – nasmijem se.

U povratku tražim moj oblak boje cvijeta jabuke, ali
njega nema i odlazim pješice. Poslije požurim, kad vidim
da se noć šulja od parka i donosi neku pretjeranu tišinu;
između dva koraka čujem kako drveće stari.
– Kakvo bih ime mogao da dam ovom danu koji odlazi?
– pitam se glasno.
– Vidovdan. I Nedjelja – šapuće neki zaboravljeni zid
dok kraj njega prolazim, ili govore neki ljudi, koji kraj
mene prolaze stresajući sa sebe mrak.
– Nedjelja! – čudim se. – Dobro je da nisam ušao u onu
veliku zgradu i brojao vrata do redakcije, jer nedjeljom
tamo nikog nema.
Čim skrenem u moju ulicu, više se ne čudim. Na nekom
od onih mjesta, gdje sam se u polasku spuštao s oblakom,
čujem kako djeca iz mraka viču:
– Mi bismo još malo tvog oblaka.
– Nema – kažem i oni odlaze još dublje u mrak.
Kad uđem u kuću, prvo upalim svjetlo u mojoj sobi, a
onda i radio. Ne znam koliko dugo slušam, jer povremeno
zaspim. Između kratkih talasa sna, radio kaže da je Fran-
soa Miteran krenuo helikopterom iz Splita za Sarajevo. I
kaže da je Fransoa Miteran stigao u Sarajevo. I da je juče u
Beograd došao princ Aleksandar.

Husein Dervišević - Cross Road Blues

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Husein Dervišević - Cross Road Blues

Uploaded by

Copyright:

Cross-Road

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Bilješka o piscu: str. 351.

Sve je prije i poslije nečeg. I svaka je priča samo isje-

ONAJ KOJI HODA IZA SJEMENJA 1.

– Ah, prošla tek plava boja – odmahnuo je i počeo da piše.

– Sad znam šta hoću – zadovoljno se osmjehnuo i po-

Čim je srknuo iz crvene šoljice s natpisom “Franck”,

komšiju Hrabu, koji bestidno gura te tâčke i poslije pod-

SIĐI S MOG OBLAKA!

Ako ne lutam ulicom zvanom Svejedno, sjedim za pi-

− Ipak izmišljaš − ruga se Vanda; njen smijeh prošiva

Kad je Vanda otišla u neki svijet iz koga je i odnijela svo-

Ta priča će, svejedno, i bez mene ići dalje. Razvlačiće

A možda se Vehbija Šok i nije pretvorio u žabu. Možda

Redale su se razne varijacije na tu temu, čak i realne.

se pretjeralo s maštom. Sličnog mišljenja je i Muho Talas,

Neki su ga viđali i nakon odlaska. Po mračnom ateljeu

Zatim mu pjevam: “Get Off Of My Cloud”, molim

Govorim i to Vandi, a ona se cereka:

Nije mi uopšte drago što se desio taj Vehbija Šok, ako se

Niko ne zna zašto taj pliva, i pliva li negdje. Poznata je

hova je veza s vodom banalna, jer ne znaju poentu − uda-

Njegovo plivanje bilo je više filozofija, manifestacija vo-

Polako su me nosile misli kroz plavetni dan i nisam ni

nom, dižući se i ponirući, kao da je htio čas da podviri u

Ponekad izmišljam da sam broj moje kuće koji ne vo-

Danas sam Vjetar, ali to nemam kome da kažem. Lutam

Najednom ugledam djevojčicu na prozoru susjedne

svakog oblika zrelosti.

Tek što prestanem da budem Vjetar, đavo me nagovara

Taj Oskar je, izgleda, moj anđeo. Otkad se pojavio, stal-

vač, koji zbijen u svoje tijelo ne može nikud da ode.

Doduše, Plivač kaže da je iz tijela odlazio. I da je jednog

Bojim se ponekad Oskara. Pred njim sam go i ne mogu

− Dobro si napisao − primijetio je Oskar. − A ko ti je

Čini mi se da se planeta sve brže vrti i dršćem od pomi-

kod gospođe Y na pišanje, i kako se poslije gospođa Y, gola

Dan je veliki plakat prikucan na zid hotela. Marina ga

− Svi mi imamo svoje Ivane.

Ne ostavljaju me na miru oni moji i Janićevi. Sjede mi u

a onda se sjetila da se vjenčala kod kadije, jer se u to vrije-

U stvari, ja ne znam Smilju − ona nikad nije bila kod

− U našoj kući to se ne sluša. Obično se slave tri kralja

Nisu za sve krivi samo moji i Janićevi − krive su i selja-

− A plivao sam cijeli april.

Nakon tog dijaloga sjedili smo ćutke, cvokotali i slušali

Dok smo čekali kafe, Marina je govorila o onim vratima

Napušta mi glavu pjesma iz “Kazablanke” i Sem ustaje

DJECA VELIKE ŽABE

Zemlja po kojoj hodam je obrnuto nebo i plašim se da

− U ovoj dolini nema rata i oni bi da ostanu − velim.

Širim oči pune svijeta.

− Sagradićemo prošlost stariju od one koju smo imali!

Katkad foliram da me se sve to ne tiče.

Malo-malo pa oči okrenem van, vraćam se u neizmišljen

Plivaču, koji je samo slegnuo ramenima.

Kad Homer iskorakne iz mene, više ne foliram. Posma-

− Naravno da je pametno − potvrđujem dok ležim u

obaveze i moranja, koje ubjeđenje da je čast braniti tuđe

− U kakvu različitost da pobjegnem? − pitam se satima,

Trebalo je danas, u stvari, da budem oblak, ili onaj jelen

misle da taj broj donosi nesreću; vjerovatno i svi ti ljudi

− Sve je to veliko sranje − kažem kasnije i odlazim u El

laje, pokušavajući da skrene pažnju onih pijanih mladića

Vojska je otišla, a možda i kiša.