UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULTET
KOMUNIKOLOGIJA/NOVINARSTVO

REFORME U OBRAZOVANJU
SEMINARSKI RAD IZ PEDAGOGIJE

Kandidatkinja: Mentor:
Jadranka Dakić-Kulenović Prof. dr. Hazim Selimović
Travnik, novembar 2021.
 SADRŽAJ

UVOD..............................................................................................................................................1

1. DEFINISANJE OSNOVNIH POJMOVA..................................................................................2

1.1. Definicija reforme.....................................................................................................2

1.2. Školstvo definicija....................................................................................................2

1.3. Obrazovanje definicija..............................................................................................2

2. POVIJEST ŠKOLSTVA.............................................................................................................4

2.1 Školstvo u antičko doba.............................................................................................4

2.2. Odgoj i obrazovanje u starom Rimu.........................................................................5

2.3. Srednji vijek..............................................................................................................6

2.4. Novi vijek..................................................................................................................8

3. REFORME U ŠKOLSTVU.........................................................................................................9

3.1 Jan Amos Komenski..................................................................................................9

ZAKLJUČAK................................................................................................................................11

LITERATURA..............................................................................................................................12
 UVOD
U ovom seminarskom radu na temu „Reforme u obrazovanju” je kronološki objašnjena
povijest školstva i obrazovanja te reforme. Rad se sastoji od tri dijela koji su podijeljeni na
cjeline u kojima je pokušano teorijski obraditi temu seminarskog rada.
U prvom dijelu čiji je naziv Osnovni pojmovi, definirani su osnovne pojmovi kroz
korištenje vise izvora. Kao osnovne pojmove ovoga rada, navedeni su pojmovi obrazovanje,
škola i reforma.
Drugi dijelu seminarskog rada čiji je naziv Povijest školstva obrađena je povijest
obrazovanja i odgoja od starog vijeka, preko antike, odgoja i obrazovanja u starom Rimu, preko
srednjeg vijeka do novog doba sa osvrtom na najznačajnije odlike škole i obrazovanja tog
vremena
U trećem dijelu pažnja je posvećena liku i djelu Jana Amosa Komenskog. osnivača
didaktike i jednog od najznačajnijih pedagoga čija su se neka od učenja te neki osnovni postulati
u školstvu zadržali do današnjeg doba.
Četvrti dio ovog seminarskog rada, Zaključak pruža osvrt na analizu zadane teme rada.

1
 1. DEFINISANJE OSNOVNIH POJMOVA
U ovom poglavlju će biti definirani osnovni pojmovi o kojima će se kasnije govoriti u
ovom seminarkom radu. To su pojmovi reforme i školstva, te škole kao najčešće upotrebljavanih
pojmova relevantnih za ovaj seminarski rad.
1.1. Definicija reforme
Reforma predstavlja „ znatnije preoblikovanje neke strukture (sustava, institucije i dr.)
radi poboljšanja ili modernizacije; preustroj (reforma obrazovanja, reforma pravopisa)“
(Sa sajta:. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52217 . Pristupljeno 7. 11. 2021.).
1.2. Školstvo definicija
Uža definicija školstva je da je školstvo „skup odgojno-obrazovnih institucija neke
zemlje; obuhvaća škole različitih razina i vrsta te druge obrazovne ustanove. Školstvo neke
zemlje odraz je njezinih kulturnih, političkih i gosp. prilika i ovisno je o zatečenom stanju, ali i
razvojnim ciljevima društva koji se ugrađuju u škol. programe (Sa sajta:.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52217. Pristupljeno 7. 11. 2021.). Nadalje, u
školstvu se država „skrbi o školstvu i školama koje osniva (drž. školstvo), ali i o onim privatnim
školama programi kojih su društveno prihvatljivi, ne gušeći pritom njihovu autonomiju i
izvornost. Danas postoje i različiti organizirani oblici obrazovanja kojima se nadoknađuju
nedostatci obrazovanja unutar škol. sustava, ali i pojedinci se sve više odlučuju za
samoorganizaciju učenja u tzv. neformalnim oblicima obrazovanja (Sa sajta:.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52217. Pristupljeno 7. 11. 2021.).
1.3. Obrazovanje definicija
Po definiciji, obrazovanje je „proces usvajanja znanja, vještina i navika koji djeluje na
formiranje čovjeka. Obrazovanje je organizirana djelatnost putem koje se usvajaju znanja iz
različitih područja znanosti i umjetnosti, proizvodnje i tehnike, formiraju navike- higijenske,
intelektualne, kulturne, moralne, radne, tehničke i druge, odnosno djelatnosti putem kojih se
formira znanstveni pogled na svijet (Selimović, 2016, str.26).
Kako navodi Hrvatska enciklopedija, obrazovanje je „organizirani pedagoški proces
stjecanja znanja i razvijanja spoznaje. Društveno se organizira u zakonom utemeljenim
obrazovnim ustanovama koje ostvaruju planove i programe obrazovanja. Prema dobi odgajanika
obrazovanje se dijeli na: predškolsko, školsko i obrazovanje odraslih. Primjereno dobnim

2
skupinama, planovima i programima, utvrđuju se sadržaji i trajanje obrazovanja, kojima se
osiguravaju obrazovni standardi za svako obrazovno razdoblje.
Obrazovanje u užem smislu odnosi se na stjecanje znanja i razvijanje sposobnosti; iz toga
proizlaze i materijalni / kognitivni zadatci obrazovanja (znanje) i funkcionalni, formalni,
formativni, psihomotorički ili operativni (sposobnosti) zadatci. Obrazovanje je sastavni dio
odgoja i pedagoškoga djelovanja koje se izravno povezuje s intelektualnim odgojem. Ono se
temelji na učenju te se zbog toga ne odnosi samo na stjecanje znanja već i na svladavanje učenja,
tj. »učenje učenja«. Mnoge znanstv. discipline sudjeluju u ostvarenju obrazovanja, a psihologija
omogućuje primjerenu organizaciju obrazovnoga procesa. Obrazovanje ima velik motivacijski
utjecaj na ljudsko ponašanje i djelovanje, što se odražava i na profesionalnom planu. Na nižim
stupnjevima obrazovanja prevladava opće obrazovanje, a na višima usmjereni stupnjevi
obrazovanja, tj. profesionalna obrazovanja, uz naglašenu stručnu osposobljenost. Obrazovanje je
snažan društveni čimbenik i pokretač razvoja, zbog čega mu se u svijetu i u nas pridaje sve veće
značenje. (Sa sajta:. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52217. Pristupljeno 7. 11.
2021.).

3
 2. POVIJEST ŠKOLSTVA
Učenje i usvajanje novih znanja, spoznaja i vještina je proces koji je pratio čovjeka od
samog početka. Naravno, kao što je to slučaj i sa čovječanstvom, i proces učenja se mijenjao i
razvijao kroz različite etape razvoja civilizacije. U svim ovim etapama školstvo je bilo konstanta
koja je pratila razvoj društva i nerijetko bivala prilagođavana tim društvenim sistemima i
uređenjima.
Tako i najstarije civilizacije, kao sto su na primjer, stari Sumerani još u trećem tisućljeću
p.n.e, su osnivali škole u kojima su proučavali botaniku, zoologiju, matematiku, gramatiku i
teologiju. U sumeranske škole su išla samo djeca bogataša jer se školovanje plaćalo i mogli su ga
priuštiti samo bogati. Odgoj u školama je bio vrlo strog. Nadalje, stari Kinezi su također vodili
računa o obrazovanju te su bili izuzetno strogi i rigorozni u primanju novih učenika koje su
pripremali i podučavali da postanu državni činovnici. Kinezi su u to vrijeme vjerovali u
sistematičnost krutost i strogost u školama. Prve škole su također postojale i u Babilonu, Indiji,
Asiriji, Egiptu i drugim zemljama istoka (Zaninović, 1988).
2.1 Školstvo u antičko doba
Stara Grčka se u antičko doba sastojala od nekoliko manjih polisa (grad -država) od kojih
su najznačajnije bile Atena i Sparta. Otud i dva najznačajnija sistema odgoja, atenski i
spartanski.
Atenski način odgoja je podrazumijevao razvoj određenih vještina koje su bile potrebne
u Ateni, obzirom na njihov tadašnji, vrlo razvijen politički život i ekonomsku sigurnost, jer je
Atena u to vrijeme bila trgovački centar Grčke. Ovaj sistem odgoja bio kombinacija tjelesnog i
intelektualnog odgoja. U periodu od 6. do 4. st. p.n.e., odgoj dječaka je započinjao u obiteljima
koje su imale robove – pedagoge. Bavili su se duborezom i oblikovanjem gline a slušali su i
bajke i mitove. Posebna pažnja je bila posvećivana dječjim igrama, ali i pravilima ponašanja.
Nakon toga bi pohađali atenske privatne škole koje su se plaćale i koje su mogli priuštiti samo
bogati. U dobi od 7. -14. godine, dječaci su mogli pohađati škole gramatista, gdje se podučavalo
čitanje, pisanje i računanje ili kitarska, koji su podučavali muziku, pjevanje recitiranje dijelova
Ilijade i Odiseje. Učitelji u tim školama su se zvali didaskali, prema starogrčkom didasko sto
znaci učim odnosno poučavam. Škole su bile organizirane po principu individualne nastave,
princip koji se zadržao sve do 17. stoljeća. Sljedeći stupanj obrazovanja je bila palestra, škola u
kojoj bi dječaci proveli dvije do tri godine i bavili se gimnastikom. Ugledni građani Atene su

4
dječake podučavali ovih vještinama jer se u to vrijeme to smatralo čašću. Najmoćniji mladići su
se pripremali za državne rukovodeće poslove nastavili bi svoje školovanje u gimnazijama. I dalje
su se bavili gimnastikom ali bi stjecali znanja i iz politike, literature i filozofije. Od 18. do 20.
godine su pohađali efee gdje bi bili podučavani vojničkim dužnostima (Zaninović, 1988).
Spartanci su živjeli drugačijim stilom života od građana Atene, tako da je stištem
školovanja u njihovim školama bilo drugačiji od atenskog. Odgoj je obuhvaćao samo djecu
Spartanaca sa ciljem da pripremi dječake da postani ratnici koji će kada bude bilo potrebno,
obraniti Spartu i biti uvijek spremni boriti se sa neprijateljem. Dječaci su nakon sedme godine
odvođeni u državne odgojne ustanove gdje su boravili svo do svoje punoljetnosti. Bili su izlagani
ekstremnim uvjetima života - hladnoći, oskudici, gladi i žeđi, bolovima itd. U školama se najviše
pažnje posvećivalo ratničkim vještinama, gimnastičkim vježbama i mačevanju. Pored toga
učenici su učili čitati, pisati i pjevati. Spartanci iz uprave su znali posjećivati učenike i pitati ih
različita pitanja na koja bi oni odgovarali kratko i određeno (lakonski odgovor). Poslije 12.
godine bivali su podijeljeni a najbolji od njih bi postao starješina odreda. Nakon 18. godine
dječaci su pohađali efebe gdje su podučavani strogoj vojnoj obuci i rukovanju oružjem. Za
razliku od Atene, gdje su djevojke bivale pripremane za stvaranje obitelji, u Sparti su i djevojke
odgajane pod nadzorom državne uprave kako bi bile u stanju, ukoliko bi bilo potrebe, znale i
mogle obraniti grad. Neki od najpoznatijih grčkih filozofa tog doba su bili Aristotel, Sokrat,
Platon, Pitagora, Protagora i drugi (Zaninović, 1988).
2.2. Odgoj i obrazovanje u starom Rimu
Povijest odgoja i obrazovanja je slijedilo tri razdoblja starog Rima - rodovski koji je
trajao od 8. do 6. st. p.n.e. Odgoj u rodovskom periodu je bio obiteljski, s ciljem stvaranja
zemljoradnika i vojnika. Djeca su od ranog doba učestvovala u svim poslovima u poljoprivredi a
ponekad su učila citati, pisati i računati. Pažnja je također bila posvećivana i vojničkoj obuci
(Zaninović, 1988).
Republikanski Rim je trajao od 6. do1. st. p.n.e. U prva dva stoljeća odgoj je bio kao u
rodovskom Rimu, dakle obitelj je bila ta koja je bila primarna u odgoju djeteta. Cenzor, državni
činovnik je ipak pazio da ne bi došlo do nekih štetnih običaja. u 3. st. p.n.e., nakon osvajanja
Grčke, bogate aristokrate zarobljavaju i dovode učene grke za pedagoge svojoj djeci. Privatni
učitelji organiziraju osnovnu nastavu u kuci aristokrata i djeca više ne pohađaju elementarne
škole zajedno sa djecom plebejaca koje su otvorene u 3. st p.n.e. od strane države. Djeca patricija

5
pohađaju gramatičke škole u kojima izučavaju grčki jezik i gramatiku latinskog jezika a
izučavaju se i najpoznatiji grčki pisci te započinje obuka u govorničkim vještinama koje su jako
cijenjene. Nakon toga slijedi retorska škola u kojoj se izučavaju filozofija i retorika, građansko
pravo, astronomija, matematika i glazba. Najpoznatiji govornici i pisci ovog vremena su bili
Ciceron i Seneka (Zaninović, 1988).
Treća i posljednja faza starog Rima, imperatorski Rim, započinje 30-ih godina p.n.e. i
traje do 476 g n.e. do raspada rimskog carstva. Širenje, Rimskog carstva raste potreba za
činovnicima koji su, po želji vlasti, trebali biti odgajani u podaničkom duhu. Stoga zvanični Rim
insistira na državnim gramatičkim i retorskim školama u koje postavlja ljude od povjerenja dok u
isto vrijeme traži zatvaranje privatnih škola. Kako je potreba za znanjima bivala sve veća, u
Rimu se osnivaju nove biblioteke. Također se otvara škola sveučilišnog tipa - Ateneum gdje se
izučava pravo, filozofija, tehnika, medicina i retorika. Opadanjem moći Rimskog carstva, nauka
također stagnira i prestaje dobivati zamah kakav je do tada imala. Priznanjem kršćanstva kao
zvanične religije, 313 g. carevi sve vise počinju uvlačiti kler u obrazovanje, te škole dobivaju
religijski karakter. Jedan on najpoznatijih pedagoga ovog doba je bio Mark Fabije Kvintilijan
koji je napisao Instituto oratoria, djelo u 12 knjiga koje predstavlja udžbenik govorništva
(Zaninović, 1988).
2.3. Srednji vijek
Početkom srednjeg vijeka prestaje period robovlasništva i započinje doba feudalizma koje
karakterizira tijesna povezanost feudalaca i vlastodržaca sa crkvom, koja je već i ranije počela
zauzimati sve važniji položaj u društvu, što je posebno karakteristično za rani srednji vijek,
period između pada Zapadnog rimskog carstva koje se dogodilo u 5. st. pa sve do 12. st. U ovom
periodu Crkva, obzirom na moć koju je imala u školstvu teži da, obzirom da je i sama dobivala
feudalni karakter, stanovništvo podčini kako bi služilo njihovim interesima. Škole pohađaju
uglavnom budući svećenici i to sve do 12 i 13 st. kada se osnivaju i škole za djecu trgovaca i
zanatlija. Nastava je organizirana tako da je Sveto pismo i njegovo tumačenje imalo glavno
autoritet. Knjige su se učile napamet i to na latinskom jeziku, bez ikakva razumijevanja. Ovaj
period je u odnosu na antiku bio period nazadovanja škole i obrazovanja u svim segmentima.
Jedino su još samostani ostali središta pismenosti, prepisivanja i čitanja knjiga. U to vrijeme su
postojale tri vrste škola:
 Samostanske

6
  Katedralne
 Župne škole
Škole su bile potpuno u vlasništvu crkve. Školstvo u ovom periodu je bilo bazirano na
individualnom učenju napamet, bez ikakvog razumijevanja obzirom da su Sveto pismo i crkvene
knjige bile napisane na latinskom. Učenici nisu bivali grupirani tako da su zajedno učili i
početnici i napredni učenici. Kada bi učitelj prenio svo svoje znanje na svoje učenike,
školovanje je prestajalo. Gradivo se savladavalo bez nastavnih planova a nije ustanovljen ni
početak te završetak školskog dana ili godine. Učilo se čitanje Svetog pisma i drugih crkvenih
knjiga te računanje. Crkva je išla tako daleko da je i računanje povezivala sa katoličanstvom, tak
oda su i brojevi dobivali mistične osobine (Zaninović, 1988).
Za period skolastike, autor (Zaninović 1998, str. 56) navodi da je skolastika težila „da
izmiri razum s religijom. Bio je to pokušaj da se religiozne dogme objasne filozofijom i logikom
Aristotela i drugih antičkih filozofa“.
Padom Španjolske pod utjecaj Arapa, polako se mijenjaju dotadašnji nazadni postulati
obrazovanja. Arapi u Španjolsku, koju su osvojili, donose znanja iz antičke Grčke i istočnih
naroda, osnivaju prva evropska sveučilišta u Španjolskoj i Portugalu te se pod njihovim
utjecajem u skolastici prihvaćanju kulture Arapa i starih Grka, te Bizanta sa kojim se Evropa
upoznaje tijekom križarskih ratova. Sveučilišta se polako počinju otvarati i u drugim dijelovima
Evrope, pa su tako u 12. st. osnovana prva sveučilišta u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Poljskoj,
Belgiji, Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama Utjecaj crkve polako počinje slabiti u ovom
periodu. U nemogućnosti da novootvorena sveučilišta podčini svojoj volji i utjecaju, i katolička
crkva otvara svoja sveučilišta u Njemačkoj i drugim državama kao svojevrsnu protutežu. Jedan
od najpoznatijih mislilaca ovog perioda je bio Toma Akvinski, koji smatra da je teologija iznad
svih drugih nauka, te da je konačni cilj čovjekovog učenja postizanje blaženstva na drugome
svijetu (Zaninović, 1988).
Posljednja epoha srednje vijeka je bio period humanizma i renesanse, u 14. i 15. st. Ovaj
period karakterizira pojava i dalji razvoj gradova, građanske klase i početak industrijske
revolucije koji polako ali sigurno potiskuju feudalizam. Dolazi do razvijanja nauke, matematike i
umjetnosti. Starogrčka kultura u cjelini doživljava preporod Ovome doprinosi i činjenica da
učenjaci Bizantije, nakon propasti Carstva, dolaze u Evropu i sa sobom donose literaturu i djela
iz antičke Grčke i njezinih neznačajnih mislilaca. U područjima različitih naučnih grana dolazi

7
do epohalnih otkrića. utjecaj Crkve još vise opada i sve veća pažnja se posvećuje sistemskom
obrazovanju kao neophodnosti daljnjeg razvoja (Zaninović, 1988).
Pedagogiju humanizma i renesanse odlikuje „veliko zanimanje za dijete kao biće koje se
razvija (Zaninović, 1988, str. 67). Nadalje autor navodi kako „u toj epohi pedagogija odbacuje
surovu disciplinu i srednjovjekovne skole i tjelesno kažnjavanje a zagovara blagu disciplinu i
roditeljsko ophođenje s djecom“ (Zaninović, 1988, str 67).
2.4. Novi vijek
Novi vijek obuhvata vremenski period od 15. st do kraja prvog svjetskog rata 1918.
godine. u ovom periodu djeluju neki od najznačajnijih psihologa i pedagoga u povijesti koji „su
nastavili djelo pedagoga humanista i to izgradivši sistem pedagoške znanosti“ (Selimović, 2015,
str. 22). Tako je Francis Bacon, predstavnik empirizma. Za njega pedagogija predstavlja vještinu
prenošenja znanja. Što se tiče škole u njoj ne treba forsirati smo predmete koji učeniku dobro idu
i ka kojima ima sklonosti, nego treba učiti sve kako bi proširio svoje znanje. Nauka treba biti
sredstvo za postizanje nekih rezultata i napredak a ne sama sebi svrha. Podržava usvajanje
genetičke metode, metode usvaja znanja onako kako ih je čovječanstvo usvajalo. Glavni cilj
obrazovanja po njemu je bio iskorištavanje stečenog znanja u praktične svrhe i u svakodnevnom
životu. Veliku pažnju pridaje odgoju i smatra da se ljudi trebaju dobro ophoditi jedni prema
drugima. Rene Dekart je još jedan od najznačajnijih predstavnika novog vijeka. Jedno od
najvažnijih djela mu je Rasprava o metodi u kojoj se bavi glavnim pravilima naučnog
istraživanja. U njegovom učenju, um je najvažniji i jako je važno razvijati ga još u školi,
pažljivim slušanjem nastave i promatranjem prirode. Po Dekartu „svi ljudi imaju podjednaka
prava na obrazovanje i škola ne smije ograničavati osobnu slobodu“ (Zaninović, 1988, str. 89).
Za njega kažemo da je jedna od tvoraca nove znanosti (Zaninović, 1988). Svoj doprinos
osamostaljivanju pedagogije kao nauke dali su i Tomas Mur i Tomas Kampanela, socijalist
utopisti. Mur je „zahtijevao obavezno opće školovanje djece oba spola, nastavu na maternjem
jeziku, očiglednost u nastavi i bio je protiv verbalizma“ (Selimović, 2015, str. 22). Kampanela
ističe ideju o demokratskom odgoju gdje „svi rade tjelesno i intelektualno “ (Selimović, 2015,
str. 22).

8
9
 3. REFORME U ŠKOLSTVU
3.1 Jan Amos Komenski
Jan Amos Komenski, češki svećenik je živio u 16. i 17. st. Smatra se „najzaslužnijim za
izgradnju sistema pedagoške znanosti. Stoga se on smatra ocem moderne pedagogije. Izgradio je
pedagoški sistem, a po njegovim principima organizirani su odgojni sistemi, školstvo i nastavni
rad u cijelome svijetu” (Selimović, 2015. str 23). Objavio je svoje glavno djelo Velika didaktika,
prvo na češkom a potom i na latinskom jeziku kako bi svoje učenje približio cijelom svijetu. U
tom velikom djelu je izložio i obrazložio osnovne didaktičke principe i školski sistem. Na taj
način Komenski postaje centralna figura u reformi školstva u svom vremenu. Komenski je uveo
neke revolucionarne novine u dotadašnje školstvo, zalagao se da sve djeca pohađaju nastavu bez
obzira na stalež ili financijsko stanje, spol ili mjesto življenja (grad ili selo). Podijelio je
čovjekov život pa uzoru na godišnja doba i to na dječje, dječačko, mladenačko i muževno
razdoblje u kojem će čovjek pohađati šestogodišnje školovanje u svakoj fazi života. Tako imamo
period od rođenja do 6. godine, takozvano materinsko obrazovanje, koje se događa unutar
porodice. To je faza života koju Komenski smatra ključnom u stvaranju temelja obrazovanja i
odgoja. Materinska škola se smatra pretečom današnjeg predškolskog odgoja gdje majka
posebnu pažnju posvećuje čistoći, poslušnosti djeteta, njegovoj prehrani, upoznavanju sa
osnovnim pojmovima u prirodi. Veliku pažnju treba posvetiti i zdravlju djeteta i razvoju govora
te svakodnevnoj tjelovježbi. Od 6. do 12. godine dijete pohađa školu materinskog jezika koja
mora postojati u svakom mjestu i biti dostupna svoj djeci. Stoga se Komenski smatra ideologom
narodne mase. U ovoj školi se uči materinski jezik, čitanje. računanje pisanje, prirodne nauke,
vjeronauk i ručni rad. Ova škola je podijeljena na šest razreda. Dijete pohađa latinsku školu
(gimnaziju) od navršene od 12. do 18. godine koja mora postojati u svakom gradu. Pored
proučavanja gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije glazbe i astronomije,
Komenski uvodi dodatne predmete fiziku, zemljopis povijest te etiku i teologiju. Posljednja faza
je studiranje koje traje do 24. godine života. Nju pohađaju najdarovitiji studenti i treba imati tri
fakulteta teološki, pravni i medicinski fakultet. Studiranje se odvija na akademiji koju mora
imati svaka država. ipak ovim ne čovjekovo, školovanje, ono traje do kraja života.
Pored gore navedenih novina, Komenski je istakao „zahtjev da se uvede školska godina, i
školski tjedan, nastavni sat, ljetni praznici, početak i završetak školske godine. Naglasio je
važnost podjele djece na razrede kao jedinice u kojima se odvija zajednički rad učitelja i

10
učenika” (Zaninović, 1988, str 99). Komenski uvodi u načelo postupnosti i sistematičnosti te
pravilo od lakšega ka težem koje vrijedi i u današnjem školstvu. Također smatra da nastavu treba
prilagoditi uzrastu djeteta jer učenici u različitoj dobi imaju različite sposobnosti. S druge strane
učenici trebaju i ponavljati naučeno tako da školski časovi trebaju posvetiti pažnju i ponavljanju
naučenog. Ovo ponavljanje i vježba se mora raditi sa više učenika a ne samo sa jednim.
Učiteljski poziv smatra jednom od najuzvišenijih i najčasnijih i učitelji moraju biti primjer u
svemu. Obzirom da u to vrijeme udžbenici nisu postojali Komenski ih sam piše a daje i upute za
njihovo pisanje. Udžbenike treba pisati prema dobi djece. Čak i tada smatra da udžbenike treba
pisati za djecu, učenike ali i nastavnike koji bi sadržavao upute za njih, U Velikoj didaktici,
veliku pažnju pridaje moralnom odgoju koji, kao svećenik, zasniva na religioznom shvaćanju.
Cijenio je disciplinu u kako školi tako i u odgoju ali je bio protiv fizičkog kažnjavanja djece.
Kao što se iz priloženog može zaključiti Komenski je bio jedna od neznačajnih pedagoga i
osnivač didaktike. Njegov sistem organiziranja nastave se zadržao i do danas (Zainović, ,1988).
.

11
 ZAKLJUČAK
Nakon analize zadane teme ovog seminarskog rada, došli smo do zaključka kojim je
osigurano ispunjenje cilja. U samom početku ovog seminarskog rada su analizirani osnovni
pojmove koji su dodatno pojašnjavani kroz ovaj radi te sam povijest obrazovanja lakše shvaćana.
Nadalje, možemo reći da su neke od obrazovnih značajki svih povijesnih epoha kroz koje
je čovječanstvo prošlo, ostalo utkano u današnje obrazovanje a samim tim i u školstvo. Od samih
početaka, u rodovskom društvu, preko antike, srednjeg vijeka i dalje, obrazovanje je pratilo
razvoj ili stagnaciju cijelog društva te promjene društvenih uređenja itd.
Jako veliku ulogu u cjelokupnom procesu obrazovanja imao je Jan Amos Komenski, koji
je školstvo ali i obrazovanje sistematski uredio i postavio temelje školstva te didaktike. Iako ni
njegov sistem, izložen u Velikoj didaktici, nije bio savršen, on je napravio osnovne temelje na
kojima školstvo počiva do današnjeg dana.

12
LITERATURA

Literatura knjige
 Selimović, H. (2016). Opća pedagogija Travnik-UNT
 Zainović, M. (1988).Opća povijest pedagogije Zagreb, Školska knjiga

Literatura – web stranica:

 Sa sajta:. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52217 . Pristupljeno 7. 11.
2021.

13