Vjera i život / Abdülkadir Alioğlu

Postojanost u ibadetu

Činjenica na koju se ukazuje u ajetu je jasna: Dok postojimo na dunjaluku naše klanjanje je ono što nam
daje smisao postojanju. Pod kojim god se prilikama i uslovima nalazili, kao vjernici smo dužni da držimo
do svoje prvenstvene i primarne dužnosti, tj. da svoju vezu s Gospodarom održavamo vitalnom i da u
ibadetu budemo postojani. I tako sve dok nam smrt ne dođe, jer se naš plemeniti Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, klanjao Gospodaru sve do svoje smrti.
U našoj presvijetloj knjizi, Kur'anu Časnome, Uzvišeni Gospodar otkriva svrhu našeg postojanja: „Džinove
i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Zarijat, 56)

Činjenica na koju se ukazuje u ajetu je jasna: Dok postojimo na dunjaluku naše klanjanje je ono što nam
daje smisao postojanju. Pod kojim god se prilikama i uslovima nalazili, kao vjernici smo dužni da držimo
do svoje prvenstvene i primarne dužnosti, tj. da svoju vezu s Gospodarom održavamo vitalnom i da u
ibadetu budemo postojani. I tako sve dok nam smrt ne dođe, jer se naš plemeniti Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, klanjao Gospodaru sve do svoje smrti, a što mu se i zapovijeda kur'anskim ajetom:

„I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!“ (Hidžr, 99)

Sve dok se ne napusti dunjaluk

Iz ajeta, tačnije iz dijela: „I sve dok si živ (...)“ razaznaje se jasno da robovanje i klanjanje Gospodaru nije
ograničeno na jedan određeni period, nego je to nešto što traje sve dok je čovjek živ. Dakle, ljudski rod,
kojem se neprestano darivaju obilne i nebrojene blagodati, treba da se zahvaljuje na njima klanjanjem i
robovanjem. U tom smislu ćemo navesti predanje u kojem se prenosi da je hazreti Aiša, radijallahu anha,
vidjela Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako noću toliko klanja, da su mu noge otjecale, pa
ga je pitala:

- Allahov Poslaniče, zašto toliko ibadetiš, budući da ti je Uzvišeni Allah oprostio sve, i prošle i
buduće grijehe?

Na to joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao nešto što nam skreće pažnju na
povezanost blagodati, ibadeta i zahvalnosti:

- Zar da ja, Aiša, ne budem Allahu zahvalan rob? (Muslim, „Sifatu 'l-munafikin“, 81)

Naravno da nije lahko da osoba postojano i na tačno određen i specificiran način ustraje u
kontinuiranom obavljanju ibadeta. Naši učenjaci su govorili o tri vrste sabura:

- sabur u trenucima iskušenja i teškoća,

- sabur u izbjegavanju činjenja grijeha i
- sabur prilikom ispravnog izvršavanja ibadeta. (Gazali, Ihja', IV/91)

U ajetu: „Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i istraj u tome!“ (Taha, 132), ukazuje se na to koliko
je bitna istrajnost u ibadetu.

Ibadet je u našim životima, a što je i normalno obzirom da smo ljudi, ponekad u usponu, a ponekad pak
u padu. Ne mogu se uvijek i s istim muhabetom, zanosom i istrajnošću obavljati ibadeti. Ali, nije ispravno
da se u određenim periodima namazu pridaju ogromna težina, a da se poslije napusti. Sljedeća izjava
Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nam skreće pažnju na to kako nam ibadet mora biti
uravnotežen, postojan i kontinuiran u našim životima:

„Allahu najdraže djelo je ono u kojem se ustraje, pa makar bilo i malo.“ (Buhari, „Rikak“, 18)

Potrebno je podsjetiti i na sljedeće: U hadisu se ne ukazuje na ibadete koji su farz. Prvenstveno namaz, a
potom i svi ostali ibadeti koji su farz, propisani su u tačno određenoj formi i količini. Glede farz ibadeta,
ne možemo govoriti o nekakvom izboru po pitanju forme i količine. Ovdje se zapravo govori o
dobrovoljnim ibadetima, nafilama, a u čemu je potrebno držati kontinuitet, postojanost i
uravnoteženost. Odjednom se okrenuti mnogim nafilama, te ih potom zanemariti, nije nešto što je
pohvalno. Kada se govori o malome djelu u kojem se istrajava, govori se zapravo o takvom pristupu
ibadetu, da ibadet ne postane nešto što je naporno i teško pa da se zbog toga ostavi i napusti.

Neki su ashabi razgovarali o ibadetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te su zaključili: „Pa,
on je Allahov Poslanik! Njemu su svi grijesi oprošteni. Jesmo li to mi poput njega?“ Potom su se odlučili
da svaku noć u cijelosti provode u ibadetu, a dane u postu. Također, odlučili su i da apstiniraju od braka i
bračnoga života. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je to čuo, prokomentarisao je to
riječima:

„Da li vi govorite to i to? Allahom se kunem da se ja od vas najviše bojim Allaha i da sam Ga najviše
svjestan! No, opet i pored toga, ponekad postim a ponekad mrsim. Noću i klanjam, ali i spavam.
Ženim se. A ko se okrene od mog Sunneta, taj nije moj!“ (Buhari, „Nikah“, 1)

Muhabet i postojanost

Kao što se to i navodi u jednoj izreci: „Kap buši kamen, ne snagom, već čestim kapanjem“, bitni su
kontinuitet i postojanost. Od nas se na polju ibadeta traže kontinuitet i postojanost, a što je povezano s
muhabetom. Muhabetom bivaju olakšane teškoće i nedaće. Jedan od puteva postizanja muhabeta jeste
i učestvovanje na medžlisima islamskog znanja i zikra, predavanjima i sohbetima. Onaj ko posjeduje
muhabet, taj je zajedno s onima koji su dobri. Taj ne prekida veze s alimima i dobrim robovima. Budući
da su halovi prelazni, ako se budemo družili s nosiocima muhabeta, muhabet će preći i na nas.

Jedan od pisara Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hanzala el-Usejjidi, radijallahu anh, je
doživio nešto što će nam pobliže rasvijetliti predmetnu temu. On je došao do Ebu Bekra, radijallahu anh,
koji ga upita:

- Kako si, Hanzala?

- Hanzala je munafik, odgovori. Na to će Ebu Bekr, radijallahu anh:
- Subhanallah! Ma šta to govoriš!? Hanzala na to odgovori:
- Dok smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao da svojim očima vidimo
džennet i džehennem. Kad odemo od njega, zabavimo se svojim hanumama, djecom i
poslovima, te tako zaboravimo većinu onog što smo doživljavali. Na to mu Ebu Bekr, radijallahu
anh, reče:
- Hanzala, Allahom se kunem da sam i ja u istoj situaciji. Rekavši to, s Hanzalom, radijallahu anh,
se uputi Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te mu potanko izloži situaciju.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je pažljivo saslušao, reče:
- Kunem se Allahom u Čijem je posjedu moj život, kad biste vi vazda bili u stanju u kojem ste dok
ste pored mene, meleki bi vas dočekivali kod vaših postelja i na vašim putevima i rukovali bi se
s vama. Hanzala, ponekad ovako, a ponekad onako! (Muslim, „Tevbe“, 12)

Citirani hadis-i šerif nam skreće pažnju na neke bitne činjenice. Čovjekova priroda je promjenjiva. Ne
može uvijek da se održi u jednom stanju. Pored toga, ukazuje nam i na to da se veliki berićet nalazi u
druženju s dobrim i pobožnim osobama. Ukazuje nam na to koliko je bitno da posjećujemo sijela na
kojima se spominju džennet i džehennem, te koliko su ta sijela bitna u usvajanju ihlasa i muhabeta. Kad
nam se poveća muhabet, povećat ćemo svoje ibadete, inšallah.