Temeljni hitni postupci u medicini

1. Osnove CPCR (Kardiopulmonalna cerebralna reanimacija)?

 BLS ( Basic Life Support) Osnovne mere reanimacije
 ALS ( Advanced Life Support) Proširene mere reanimacije
 Postreanimaciona faza – Faza cerebralne reanimacije

Klinička smrt je stanje neposredno nakon prestanka disanja i srčanog rada, a prije odumiranja ćelija,
kada je još moguće postupkom reanimacije oživjeti osobu. Oživljavanje ili reanimacija podrazumijeva
umjetno disanje i masažu srca, a za opremljene medicinske ekipe i oživljavanje u medicinskim
institucijama i primjenu lijekova i električne aktivnosti. Indikacije da se ne započinje oživljavanje:

• Ako je srčani zastoj trajao > 20 min. (sigurni heteroanamnestički podaci)

• u terminalnoj fazi neizlječive bolesti
• evidentni znaci progresije kliničke smrti: mrtvačka ukočenost, znaci tkivne dekompozicije, pojava
mrtvačkih mrlja
• teške destruktivne povreda mozga

Osnovni programski ciljevi koje je potrebno sprovesti kod svakog životno ugroženog pacijenta bez obzira
na kojoj se razini medicinskog zbrinjavanja nalazio jeste realizacija četiri odluke:
A – Posjedovanje koncepta i principa potpune i cjelovite procjene općeg stanja i ugroženosti
pacijenta. Provodi se odmah i to na licu mjesta
B – Određivanje logičkih sekvencijalnih prioriteta. Pacijentove vitalne funkcije moraju biti brzo i
efektivno procjenjene. Prioriteti moraju da su isti za odrasle, djecu i dojenčad C – Iniciranje
primarnog i sekundarnog managementa (brzi simultani pregled, dijagnostiku i tretman) koji je
neophodno provesti unutar „ zlatnog sata“ (golden hour) za urgentni tretman i brigu u svim
životno ugrožavajućim situacijama. Ovo predviđa ABCD identifikaciju koja je adherentna u ovim
sekvencama.
A (Airway) oslobađanje disajnog puta
B (Breathing) uspostava disanja
C (Circulation) uspostava cirkulacije sa kontrolom krvarenja
D (Disability) nepokretnost (neurološki pregled) E (Expose) pregled uz potpuno svlačenje
D– Trijažiranje (razvrstavanje) povrijeđenih ili oboljelih (P/O) prema njihovoj težini ili stepenu
životne ugroženosti u najkraćem vremenskom periodu.Svi postupci se obavezno moraju
evidentirati.
ABC - postupak s onesviještenom osobom:"ABC" je kratica stvorena radi lakšeg pamćenja
redoslijeda mjera koje provodimo kod onesviještene osobe:
A-airway (dišni put) - otvaranje dišnog puta.
B-breathing (disanje)- provjera disanja.
C-circulation (krvotok)- masaža srca i umjetno disanje.
• A - AIRWAY - DIŠNI PUT
Okrenite onesviještenog na leđa i zabacite mu glavu podižući bradu prstima jedne ruke dok
drugom rukom pritišćete čelo. Usta moraju biti otvorena. Ovim postupkom korijen jezika se
odmiče od stražnje stijenke ždrijela čime se osigurava prohodnost dišnog puta. Ponekad ćete
morati odstraniti iz usta zubnu protezu ili povraćeni sadržaj. To ćete najlakše učiniti prstom
umotanim u maramicu ili gazu.
 • B - BREATHING - DISANJE
Da biste provjerili postoji li normalno disanje približite svoj obraz ustima i nosu onesviještenog
držeći mu glavu u zabačenom položaju kao što je opisano. Pokušajte osjetiti na svom licu
strujanje zraka (dah). Istovremeno osluškujte zvukove disanja i promatrajte dišne pokrete na
prsima i trbuhu onesviještenog. Ako onesviješteni normalno diše, okrenite ga u bočni položaj i
pozovite Hitnu medicinsku pomoć. Ako onesviješteni ne diše, zamolite nekog da pozove hitnu
medicinsku pomoć i započnite postupak oživljavanja (točka C). Ako ste sami, pozovite hitnu
medicinsku pomoć prije nego započnete oživljavanje. Ako ste sami, a unesrećena osoba je
dijete, najprije započnite oživljavanje pa nakon jedne minute napravite što kraću pauzu da bi
pozvali hitnu medicinsku pomoć.
• C - CIRCULATION - KRVOTOK
Masaža srca
Oživljavanje započinjemo masažom srca. Bolesnik mora ležati na tvrdoj podlozi. Odjeću nije
potrebno skidati. Stavite korijen dlana na sredinu prsnog koša. Drugi dlan položite preko prvog.
Prsti mogu biti isprepleteni ili ispruženi, ali ne smiju dodirivati stjenku prsnog koša.
Laktovi spasioca moraju biti ispruženi, a ramena iznad mjesta pritiska. Pritisak treba biti brz i
kratkotrajan, jačine prilagođene dobi i konstituciji bolesnika.
Kod odrasle osobe prsna kost se mora udubiti za 5-6 cm. Tijekom čitavog ciklusa pritiskanja i
popuštanja laktovi spasioca trebaju biti ispruženi, a dlanovi u kontaktu s prsnim košem. Masaža
se izvodi brzinom od oko 100 pritisaka u minuti (pet pritisaka u tri sekunde). Nakon trideset
pritisaka prijeđite na umjetno disanje i primijenite dva upuha, svaki u trajanju od jedne sekunde.
2. Univerzalni algoritam za odrasle?

\
3. VT/VF (ventrikularna tahikardija/ventrikularna firbrilacija)algoritam?

4. Algoritam elektricne aktivnosti – bez pulsa (PEABEA)?

5. Algoritam tretmana asistolije?
6. Algoritam tretmana bradikardije?

7. Algoritam tretmana tahikardija?

 8. PSVT (Paroksizmalna supraventrikularna tahikardija)?

Paroksizmalna supraventrikularna tahikardija (PSVT) spada u pretkomorske aritmije i podrazumeva

iznenadnu pojavu ubrzanja srčane frekvencije.Najčešće nastaje zbog postojanja dva funkcionalna puta u
samom AV čvoru, u kome dolazi do kružnog kretanja električne draži. Kružno kretanje električne draži u
sinusnom čvoru ili pretkomorama, ili povećan automatizam u ovim strukturama, takođe mogu biti uzrok
pretkomorskih tahikardija, ali znatno ređe. Povećan automatizam AV regije može biti uzrok nastajanja
uporne tahikardije izazvane intoksikacijom digitalisom ili je pratilac akutnog infarkta miokarda, odnosno
koronarne bolesti.Klinička slika: Napad PSVT nastaje naglo u vidu lupanja srca i može trajati nekoliko
minuta ili više sati, pa i dana. Kada se javi u osoba bez oštećenja srca, sem osećaja lupanja srca, obično
nema značajnijih simptoma.  Kod bolesnika sa oštećenjem srca ( miokarditis, koronarna bolest, arterijska
hipertenzija, urođene i stečene srčane mane) duže trajanje napada može uzrokovati pogoršanje pumpne
funkcije srca i miokrdnu ishemiju.Dijagnoza: Frekvencija je obično 140 - 200 u minuti,a na EKG-u postoje
karakteristične promene ( negativni retrogradni p talasi u odvodima II, III i aVF, ili se p talasi ne
razaznaju). Lečenje: Prekidanje tahikardije u osoba mlađih od 35 godina može da se provede nadražajem
vagusa (Vasalvin manevar, nadražaj na povraćanje, masaža sinusa karotikusa ili pritisak na očne
jabučice). Lek izbora za prekid napada je verapamil. Takođe se napad može zaustaviti i primenom beta
blokatora i drugim antiaritmicima.

9. Elektricna kardioverzija

10. Hipotenzija, sok i akutni edem pluca?

 11. CPCR – tehnike za oksigenizaciju i ventilaciju?

Opremljene ekipe hitne pomoći prohodnost dišnog puta i umjetno disanje izvode pomoću odgovarajuće
opreme. Tako u ALS postupcima za održavanje prohodnosti dišnog puta
koriste orofaringealni i nazofaringealni tubus, masku sa samoširećim balonom i spremnikom
kisika, endotrahealni tubus, laringealnu masku ili I-gel, ezofagotrahealni combitube i laringealni
intubacijski tubus. U iznimno hitnim stanjima kada ovim pomagalima nije moguće osigurati dišni put
prohodnim izvodi se konikotomija i hitna traheotomija. Ipak zlatni standard za održavanje
prohodnosti dišnog puta i umjetno disanje je direktno uvođenje tubusa u traheju, tj. endotrahealna
intubacija (Aktualne reanimacijske smjernice obeshrabruju uporabu nekada rutinskog Sellickovog
manevra) Savjetuje se BURP (Backward, upward, rightward) manevar, kojega zdravstveni djelatnici
moraju dobro poznavati. Umjetno disanje (ventilacija) samoširećim balonom izvodi se 10 puta u minuti
(1 udah svakih 6 sekundi) i ne mora se prekidati za vrijeme izvođenja vanjske masaže srca ukoliko je
pacijentu osiguran dišni put laringealnom maskom (I-gel), combitubeom, laringealnim intubacijskim
tubusom ili, idealno, endotrahealnim tubusom. Umjetno disanje se izvodi ili pomoću samoširećeg balona
ili korištenjem ventilatora. Prednost samoširećeg balona i ventilatora u odnosu na usta spasioca je što
bolesniku možemo dostaviti povećanu koncentraciju kisika, u odnosu na 16 % kisika koliko ga ima u
izdahnutom zraku spasioca.

12. Pristup opstrukciji disajnih puteva?

Zabacivanje glave/podizanje brade — Jedna se ruka postavi na potiljak i glava lagano zabaci prema
natrag, a prstima druge ruke lagano se podigne brada. Palac iste te ruke blago pritisne donju usnu kako
bi se otvorila usna šupljina. Svakako treba paziti da se prstima ne pritisne meko tkivo ispod donje čeljusti
ili da se vrat previše ne ekstendira, a što bi moglo dovesti do zatvaranja dišnog puta. položaj njušenja -
“sniffing”

Podizanje donje celjusti – postupak koiji je nuzan u povredi vratne kraljesnice. Prstima ruke obuhvati se
kut donje celjusti obostrano i celjust se gurne prema gore tako da su donji sjekutici pomaknuti prema
gore i ispred gornjih sjekutica.

13. Nazofarengialni airway?

Nazofaringealni tubus je pomagalo koje koristimo za održavanje prohodnog i čistog dišnog puta. Izrađeni
su od mekane plastike ili gume, prosječne dužine 16-17 cm. Proizvode se u različitim veličinama koje se
koriste samo za odrasle osobe. Preko tubusa moguće je sprovesti umjetno disanje pomoću maske i
samoširećeg balona ili džepne maske. Moguće je davanje visokih koncentracija kisika a također i sukcija
bez ozljede sluznice ždrijela. Prvo postavljamo indikaciju za postavljanje, određujemo veličinu te ga
zatim i uvađamo kroz nos u hipofarinks.Treba podmazati tubus prije upotrebe lubrikantnim gelom.
Indikaciju za postavljanje i primjenu nazofaringealnog tubusa čine pacijenti s konvulzijama, trizmusom te
ozljedom vratne kralježnice jer postavljanje ne zahtijeva zabacivanje glave. Nazofaringealni tubus se
lakše podnosi od orofaringealnog tubusa pa pacijenti mogu imati održane reflekse. Kontraindikacije:
Koagulopatije, Fraktura baze lubanje, Infekcije nosa, Deformacije i Povećane adenoidne vegetacije u
djece.
 14. Endotrahealna intubacija?

Endotrahealna intubacija je postupak zbrinjavanja dišnog puta gdje postavljamo endotrahealni tubus
direktno u traheju. To je u isto vrijeme najpouzdanija tehnika zaštite dišnog puta.
Prednosti: Omogućuje odgovarajuću oksigenaciju i ventilaciju pacijenta, razdvaja dišni put od probavnog
pa sprječava rizik od aspiracije omogućuje davanje 100 % kisika kao i primjenu anestezioloških plinova,
primjenu lijekova intrapulmonalno te traheobronhalnu sukciju.
INDIKACIJE ZA INTUBACIJU:
• srčani zastoj (provođenje kardiopulmonalne reanimacije)
• potreba za zaštitom i osiguranjem dišnog puta
• nemogućnost odgovarajuće oksigenacije i ventilacije pacijenta
• toaleta dišnog puta
• primjena lijekova intrapulmonalno
• hipoksemija bilo kojeg uzroka
• hiperkarbija bilo kojeg uzroka
• ozljede glave s GCS 9 i manje od 9
• anestezija, operativni zahvati
Kontraindikacije:
- nestabilna vratna kraljesnica
- otezano otvaranje usta
- anatomski poremecaji
- hiruska imobilizacija mandibule/maxile

15. Srcane aritmije?

Aritmije predstavljaju poremećaje srčanog ritma, a nastaju zbog poremećaja u stvaranju odnosno
provođenju električnog impulsa odgovornog za rad srca. Okosnicu liječenja, uz medikamentoznu
terapiju, danas čine i razni ablacijski postupci koji koriste radiofrekventnu energiju, odnosno
krioenergiju, kao sredstvo uništavanja supstrata aritmije. Aritimije, tj. poremećaje srčanog ritma,
možemo podijeliti na supraventrikulske i ventrikulske, ovisno o tome iz koje srčane komore
potječu. Tako supraventrikulske aritmije potječu iz pretklijetke srca, dok ventrikulske aritmije potječu iz
srčane klijetke. Mogu uzrokovati niz različitih simptoma poput osjećaja ubrzanog rada srca, preskakanja
srca, bolova u prsima, vrtoglavice, omaglice ili pak zaduhe. Fiziološki normalan srčani impuls nastaje
u sinoatrijskom (SA) čvoru koji se nalazi u gornjem dijelu desne pretklijetke, a funkcionalno predstavlja
prirodnog predvodnika rada srca (prirodni "pacemaker"). Srčani se impuls potom živčanim vlaknima
prenosi preko preostalog dijela pretklijetki do atrioventrikularnog (AV) čvora na samoj granici pretklijetki
i klijetki. U supraventrikulske poremećaje ritma ubrajamo:
 • Supraventrikulske ekstrasistole – predstavljaju preuranjeni srčani impuls koji dovodi do
preuranjene kontrakcije pretklijetke. Mogu uzrokovati razne tegobe, no u načelu su
bezopasne, a mogu se naći i kod zdravih ljudi.
• Fibrilacija i undulacija atrija – najčešća aritmija današnjice (više od 1 posto opće
populacije) čijapojavnost raste s dobi (više od 20 posto kod osoba starijih od 80 godina
života). Nastaje zbog kaotičnog izbijanja ili kruženja impulsa u pretklijetkama koje uzrokuje
neadekvatnu kontrakciju istih, što za posljedicu može imati nastanak krvnog ugruška u
šupljini istih i potencijalno uzrokovati komplikaciju kao primjerice moždani udar. Zbog toga
se osim specifične terapije, koristi i antikoagulantna terapija radi prevencije opisanih
komplikacija.
• Supraventrikulske tahikardije ("kružne") – karakteristične za mlađu dob. Nastaju zbog
postojanja urođenog snopa bilo u AV čvoru ili snopa koji povezuje pretklijetke i klijetke
mimo normalnog provodnog sustava srca zbog kojih dolazi do tzv. "kruženja" impulsa. Uz
tipičnu kliničku sliku, karakteristično je da se mogu prekinuti raznim manevrima (masiranje
karotidnog sinusa, gutljaj hladne vode, zadržavanje zraka nakon dubokog udaha uz
forsirano napinjanje trbušne stijenke) ili lijekovima koji usporavaju provođenje kroz AV
čvor.

U ventrikulske poremećaje ritma ubrajamo:

• Ventrikulske ekstrasistole – ekvivalent supraventrikulskim ekstrasistolama. Češće su
simptomatske, a ukoliko perzistiraju u značajnom broju dugoročno mogu dovesti do
slabljenja srčanog mišića (kardiomiopatija).
• Ventrikulska tahikardija – potencijalno životno ugrožavajuća aritmija. Zahtjeva hitno
liječenje, koja uključuje terapiju antiaritmicima ili kardioverziju/defibrilaciju u akutnoj fazi,
odnosno ugradnju kardioverter-defibrilatora i ablacijsko liječenje u kroničnoj fazi. Česte
kod bolesnika s infarktom miokarda i kardiomiopatijama.
• Ventrikulska fibrilacija – uzrokuje srčani zastoj za svega nekoliko sekundi. Jedina terapija je
brza i pravovremena isporuka defibrilacijskog šoka (kardiopulmonalna reanimacija
"kupuje" vrijeme do istog).
Ključna pretraga u dijagnostici aritmija jest 12-kanalni EKG, a dodatna obrada uključuje 24h-tni holter
EKG, ergometriju i ehokardiografiju.

16. Defibrilacija?

Defibrilacija je oslobađanje električne energije koja se isporučuje srčanom mišiću a može biti
neposredna pri otvorenom prsnom košu ili posredna preko stijenke prsnog koša. Indikacija za
defibrilaciju su srčani ritmovi i to ventrikularna fibrilacija i ventrikularna tahikardija bez pulsa.
Ventrikularna fibrilacija je poremećaj rada srca koji je često povezan s srčanom bolešću, infarktom
miokarda ili ventrikularnom tahikardijom. Do fibrilacije može dovesti i udar električne struje, toksični
lijekovi, acidobazna neravnoteža. Fibrilacija je najčešći uzrok iznenadne smrti odraslih osoba a
uspješnost defibrilacije opada za 7-10% svake minute. Defibrilatori mogu biti monofazni i bifazni.

POLOŽAJ ELEKTRODA:
• antero-lateralni položaj
• antero-posteriorni položaj

POSTUPAK DEFIBRILACIJE
*potvrditi srčani zastoj
*  potvrditi ventrikularnu fibrilaciju ili ventrikularnu tahikardiju bez pulsa na zaslonu monitora ili preko
elektroda defibrilatora
*  postaviti elektroprovodljivi gel na prsni koš pacijenta (na mjesto gdje dolaze elektrode, ili postaviti
gelirane maramice) a u slučaju da  koristimo samoljepljive elektrode onda postavljamo njih)
*  postaviti elektrode defibrilatora preko elektroprovodljivog gela ili jastučića (maramica s gelom)
*  ukloniti kisik s područja defibrilacije (1 metar) ako pacijent nije intubiran
*  vozilo mora biti zaustavljeno (ako se defibrilira u vozilu)
*  odabrati ispravnu količinu energije
*  paziti da nema dodira s pacijentom
*  napuniti defibrilator  s određenom energijom
*  defibrilirati

17. Lijekovi za CPCR/ACLS?

 18. Akutni infarkt miokarda?

Uzroci nastanka infarkta miokarda (IM) su ugrušak ili spazam jedne od arterija koje snabdijevaju krvlju
srčani mišić (koronarne arterije). To i ostala slična stanja blokiraju dotok kisika u područje srca, što
dovodi do oštećenja ili odumiranja stanica u tom području. Ovo se najčešće događa u koronarnoj arteriji
koja se sužava radi promjena izazvanih aterosklerozom. Oštećena tkiva zauvijek gube sposobnost
kontrakcije tog dijela srčanog mišića. Srčani udar nije trenutačni događaj, nego se razvija duže vrijeme,
najčešće tokom četiri do šest sati. U tom je razdoblju svaka minuta dragocjena, posebno zato što najveći
broj oštećenja nastaje već u prvom satu, a čekanjem se samo povećava opseg oštećenja stanica srčanog
mišića. Zato, ponovno uspostavljanje protoka krvi kroz začepljenu koronarnu arteriju u prvom satu od
pojave početnih znakova srčanog udara može biti od ključne važnosti za preživljavanje.
Simptomi: Glavni simptom IM je bol u grudima. Međutim u mnogim slučajevima ona je blaga, čak je i
nema, posebno kod starijih osoba i dijabetičara. Ostali simptomi poput slabosti, kratkoće daha, mučnine
i povraćanja, kašlja, vrtoglavice, grčeva, malaksalosti, znojenja, suhoće usta mogu biti dominantni.
Simptomi IM mogu i izostati ("tihi napad"). Oboljeli često poriču srčani napad.
• bol u grudima ispod grudne kosti
• bol u leđima
• abdominalna bol
• bol u grudnom košu, rukama i ramenima, vratu, zubima i vilici
• trajanje boli se produžuje, tipično preko 20 minuta
• bol nalik angini koja ne prestaje mirovanjem ili uzimanjem nitroglicerina
• svaka dugotrajnija bol u prsima, leđima ili abdomenu
Pretragom se najčešće ustanovljava ubrzani puls. Krvni pritisak može biti normalan, povišen ili nizak.
Stetoskopom (auskultacijom) se mogu detektirati pucketanja u plućima, šum srca i ostali nenormalni
zvuci. EKG, otkriva MI i veličinu srčanog oštećenja.. Nusprodukti oštećenja srca i faktori koji ukazuju na
IM utvrđuju se laboratorijskim pretragama (LDH, LDH izoenzimi, CPK, CPK izoenzimi i dr.) Ponovno
uspostavljanje protoka krvi u prvom satu nakon pojave početnih znakova može biti od ključne važnosti
za preživljavanje
UMP: Pri pojavi simptoma srčanog udara najvažnije je ostati priseban i na vrijeme poduzeti određene
radnje:
• Ako se bolesnik s bolom u grudnom košu naglo sruši na pod i pritom izgubi svijest,
odmah utvrdite diše li i radi li mu srce.
• Ako je bolesnik bez svijesti treba mu osigurati prohodnost dišnih putova
postavljanjem u stabilan bočni položaj i metodama vanbolničke medicinske pomoći
(postupak osnovnog održavanja života – BLS) započetu KPR. Pozvati hitnu
medicinsku pomoć. Ako bolesnik ne diše i ne radi mu srce, odmah treba početi
postupak oživljavanja (dva udaha: 15 pritisaka na donju trećinu grudne kosti).
Treba odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć. Rezultat oživljavanja bit će bolji ako
se pacijentu pristupi u prve četiri minute od trenutka prekida rada srca.
• Ako je bolesnik pri svijesti, treba ga umiriti i neodgodivo pozvati hitnu medicinsku
pomoć. Dobro je oboljelom dati Aspirin (bolje ga je sažvakati jer će tako brže
djelovati). Aspirin će spriječiti zgrušavanje krvi i tako pospješiti protok kroz suženu
koronarnu arteriju, što može smanjiti smrtnost čak do 25 %. Bolesnik ne smije
hodati, nego ga do vozila treba nositi.
 19. Hipotermija?

20. Plucna emobija?

Embolus je obično krvni ugrušak (tromb), ali to može biti i mast, amnijska tekućina, koštana srž, djelić
tumora ili zračni mjehurić koji putuje krvnom strujom dok ne začepi krvnu žilu. Plućna embolija je naglo
začepljenje arterije pluća (plućne arterije) embolusom.
Najčešći tip plućnog embolusa je krvni ugrušak, obično onaj koji započne u veni noge ili zdjelice. Krvni se
ugrušci stvaraju kada krv teče polako ili uopće ne teče, što se može dogoditi kad osoba duže vrijeme stoji
u istom položaju. Kad se ponovno počne kretati, ugrušak se može osloboditi. Mnogo se rjeđe ugrušci
počnu stvarati u venama ruku ili u desnoj strani srca. Kada se venski ugrušak oslobodi u krvnu struju,
obično putuje u pluća.Drugi tip embolusa može nastati iz masti koja pri prijelomu kosti pobjegne u krv iz
koštane srži. Simptomi: Mali embolusi ne moraju uzrokovati simptome, ali većina dovodi do zaduhe. To
može biti jedini simptom, osobito ako ne dođe do stvaranja infarkta. Često je ipak disanje vrlo ubrzano,
osoba se osjeća zabrinutom i nemirnom pa se čini da ima napad tjeskobe. U prsima se može osjetiti
oštra bol, naročito ako osoba duboko diše. Ta se bol zove pleuritička bol u prsima. U nekih ljudi prvi
simptomi mogu biti lagana glavobolja, nesvjestica ili grčevi.
Liječenje plućne embolije počinje davanjem kisika, i, ako je potrebno, sredstava protiv boli (analgetici).
Antikoagulansi, kao što je heparin, daju se u cilju sprječavanja rasta postojećih krvnih ugrušaka odnosno
sprječava se stvaranje novih ugrušaka. Da se postigne brzi učinak heparin se daje intravenski, a dozu
treba pažljivo prilagođivati. Kao iduće sredstvo daje se varfarin koji također usporava zgrušavanje krvi,
ali mu za početak djelovanja treba više vremena. Heparin i varfarin se daju 5 do 7 dana zajedno sve dok
krvne pretrage ne pokažu da varfarin učinkovito sprječava zgrušavanje.
 21. Bol u grudima, diferencijalna dg?
Svaka bol u prsima se smatra infarktom dok se ne dokaze suprotno. Predstavlja tipicnu bol koja traje 30
min. Pacijenta smiriti i dati th: MONA – morfij, O2, nitroglicerol pod jezik i airway.
Dif.dg:
• KARDIJALNI UZROCI

ISHEMIIJSKA SRČANA BOL

NEISHEMIJSKA SRČANA BOL

BOLESTI AORTALNOG ZALISKA
PERIKARDITIS
MIOKARDITIS
AKUTNI AORTNI SINDROM-DISEKCIJA AORTE
HIPERTROFIJSKA KARDIOMIOPATIJA
PROLAPS MITRALNE VALVULE
POREMEĆAJI RITMA, EKTOPIČNI UDARCI, ….

• PLEUROPULMONALNI I TRAHEOBRONHALNI UZROCI…

PLUĆNA EMBOLIJA
PNEUMONIJE
PLEURITIS
PRIMARNA PLUĆNA HIPERTENZIJA
SPONTANI PNEUMOTORAKS
INHALACIJA IRITANSA
MALIGNE BOLESTI DUŠNIKA, PLUĆA I PLEURE
SEKUNDARNA HIPERVENTILACIJA
• GASTROINTESTINALNI UZROCI
GERB
POREMEĆAJI MOTILITETA JEDNJAKA
ULKUSNA BOLEST
PANKREATITIS
KOLECISTITIS
POREMEĆAJI MOTILITETA CRIJEVA
• PSIHOGENI UZROCI
DEPRESIJA
ANKSIOZNO-DEPRESIVNI POREMEĆAJ
PANIČNI POREMEĆAJ
PRIMARNI HIPERVENTILACIJSKI SINDROM
• KOŠTANO-ZGLOBNI I MIŠIĆNI UZROCI
KOSTOHONDRITIS
STERNOKLAVIKULARNI ARTRITIS
TIETZEOV SINDROM TRAUME (FRAKTURE, MIALGIJE)
STANJE IZA STERNOTOMIJE
SINDROM BOLNOG KSIFOIDNOG NASTAVKA
ARTRITIS / BURZITIS RAMENOG ZGLOBA
CERVIKOTORAKALNI KOMPRESIVNI SINDROMI
ARTRITIS TORAKALNE KRALJEŽNICE
METASTATSKE BOLESTI i PANCOASTOV TUMOR
• OSTALI UZROCI
HERPES ZOSTER
KOKAIN

22. Sinkopa?
Sinkopa označava kratkotrajan gubitak svijesti. Iako je ovo naizgled vrlo jednostavna definicija mnogi
ljudi kada govore o sinkopi ili nesvjestici opisuju stanja kao pad bez gubitka svijesti, vrtoglavicu, gubitak
vida itd. Vrlo je često neutralni svjedok događanja taj koji može dati pravi iskaz o tome što se zaista zbilo.
Uzroci i mehanizam nastanka:
• Kardiovaksularni uzroci
• Nekardiovaskularni uzroci
• Situacijske sinkope
UMP: U tipičnim slučajevima, postavljanje u ležeći položaj prekida sinkopu. Učinak je brži ukoliko se
bolesniku podignu noge. Prerano podizanje iz vodoravnog položaja može ponovno izazvati sinkopu.
Liječenje primarnog uzroka nesvjestice je u domeni specijaliste. U pravilu prognoza sinkopa kod mladih
osoba bez kardiovaskularnih poremećaja je dobra .
23. Akutni koronanrni sy?
Akutni koronarni sindromi nastaju zbog akutne opstrukcije koronarne arterije. Posljedice ovise o stupnju
opstrukcije i mogu se svrstati u nestabilnu pektoralnu anginu, infarkt miokarda bez ST elevacije
(NSTEMI), infarkt miokarda sa ST elevacijom (STEMI) a mogu izazvati naglu smrt. Simptomi ova tri
sindroma su slični a uključuju smetnje u prsištu sa ili bez dispneje, mučninu, preznojavanje. Dijagnoza se
postavlja na temelju EKG promjena i pozitivnih ili negativnih biokemijskih markera. Liječenje počiva na
antitrombocitnim i antikoagulantnim lijekovima, nitratima, β–blokatorima a kod STEMI, na hitnoj
reperfuziji fibrinolitika, perkutanoj intervenciji ili ponekad na kirurškom premoštenju koronarnih
arterija.Podjela:
1. nestabilna angina (akutna koronarna insuficijencija, predinfarktna angina, intermedijarni sindrom)
2. Infarkt miokarda bez elevacije ST segmenta
3. Infarkt miokardda sa elevacijom ST segmenta
UMP: Liječenje započinje usporedo s dijagnostičkim postupkom. Što prije treba osigurati venski put i dati
kisik (obično 2 L/min preko nosne kanile), te započeti EKG monitoriranje. Prehospitalne intervencije
(žvakanje ASK, rana tromboliza ako je to indicirano i izvedivo, te transport u bolnicu) može umanjiti rizik
od smrtnosti i komplikacija.
24. Akutno srcano popustanje?

Kada mišić lijeve klijetke oslabi i nije sposoban istisnuti primljenu krv iz pluća u sistemsku cirkulaciju,
odnosno u aortu i potom po organima i stanicama, tada govorimo o sistoličkom popuštanju lijeve
klijetke. Ako pak se lijeva klijetka ne može dovoljno "rastegnuti" kako bi primila svu krv iz pretklijetke
odnosno plućne cirkulacije tada govorimo o dijastoličkom popuštanju lijeve klijetke.
Do popuštanja lijeve klijetke dolazi akutno u akutnom srčanom udaru (osobito veće regije), kada
"začepljenjem" jedne od srčanih (koronarnih) arterija dolazi do okolnog oštećenja (ishemije) i
propadanja mišićnih stanica (nekroze), mogućih mehaničkih ozljeda ili čak pucanja (rupture) okolnih
struktura. Koronarna bolest mirnijeg tijeka, uz suženja na koronarnim arterijama sa manjim ili većim
oštećenjima mišićnih stanica, isto s vremenom dovode do većih promjena u sveukupnoj snazi mišića
lijeve klijetke. Neki oblici popuštanja srca mogu prestati nakon izlječenja bolesti koja je uzrokovala
popuštanje (miokarditis, bolest štitnjače, prestankom konzumiranja alkohola) ili pak kada do poboljšanja
dovede operativno liječenje srca (PCI, implantacija endoproteze-stenta, premosnice, zamjena
zalistaka…).
25. Disekcija aorte?

Disekcija aorte (disecirajuća aneurizma, disecirajući hematom) je vrlo ozbiljno stanje, često smrtno, u
kojem dolazi do rascijepa unutarnje ovojnice aortne stijenke (endotel aorte), dok vanjska ovojnica ostaje
netaknuta. Krv prodire u aortnu stijenku kroz rascjep, cijepa dalje srednju ovojnicu i stvara novi kanal u
stijenci aorte. Simptomi: Načelno, svaka osoba koja doživi aortnu disekciju osjeti bol koja je, tipično,
nagla i razdiruća. Ljudi najčešće opisuju bol kao cijepanje ili trganje u grudima. Bol se redovito javlja u
leđima između lopatica, a često se širi u smjeru u kojem se disekcija širi uzduž aorte.
Dijagnoza: Liječnik postavlja dijagnozu aortne disekcije na temelju karakterističnih simptoma. U dvije
trećine bolesnika s aortnom disekcijom može se naći oslabljen puls na arterijama ruku i nogu. Disekcija
koja se širi prema natrag, iza srca, može izazvati šum koji liječnik može čuti pomoću stetoskopa. Krv se
može nakupljati u prsnom košu. Isto tako, krv uslijed disekcije može istjecati iz srca i nakupljati se u
srčanoj vreći (perikardu) oko srca i sprječavati normalan rad srca. To se stanje zove tamponada srca, a
ugrožava i sam život. Liječenje: Bolesnike s aortnom disekcijom treba primiti u jedinicu intenzivnog
liječenja, gdje se pažljivo prate i mjere vitalni znaci (puls, krvni tlak i frekvencija disanja). Smrtni ishod
može se dogoditi nekoliko sati nakon što započne disekcija aorte. Zato liječnici što je prije moguće daju
lijekove za usporavanje srčane frekvencije i sniženje krvnog tlaka na što niže vrijednosti, a da se ipak
osigura dovoljan protok krvi u mozak, srce i bubrege. Ubrzo nakon početnih terapijskih mjera liječnik
treba odlučiti hoće li se poduzeti hitan kirurški zahvat ili će liječenje nastaviti samo lijekovima.

26. Hipertenzivna urgentna stanja?

Teška hipertenzija sa znakovima oštećenja ciljnih organa (prvenstveno mozga, kardiovaskularnog

sustava i bubrega) definira se kao hipertenzivna kriza. Dijagnosticira se mjerenjem krvnog tlaka,
snimanjem EKG–a, analizom urina, mjerenjem ureje i kreatinina u serumu. Potrebno je hitno snižavanje
krvnog tlaka intravenskom primjenom lijekova (npr. nitroprusid, β–blokatori, hidralazina. Simptomi,
znakovi i dijagnoza: Krvni tlak je povećan, najčešće značajno (dijastolički >120 mmHg). Bilježe se nagle
promjene u neurološkom statusu (smetenost, prolazna kortikalna sljepoća, hemipareze, hemisenzorni
ispadi, konvulzije). Kardiovaskularni simptomi su bol u prsištu i zaduha. Oštećenje bubrega može biti
asimptomatsko, a teža azotemija u sklopu teške renalne insuficijencije uzrokuje pospanost i mučninu.
Liječenje: Hipertenzivne krize se liječe u jedinici intenzivne skrbi; krvni tlak se spušta (ali ne naglo)
koristeći kratkodjelujuće, intravenske lijekove. Koji lijek izabrati i kakvom brzinom smanjivati krvni tlak
ovisi o zahvaćenosti ciljnih organa, ali općenito je prikladno pokušati sniziti srednji arterijski tlak (SAT) za
20–25% kroz sat ili nešto više vremena, s daljnjom titracijom lijeka prema simptomima. Lijekovi prve
linije su nitroprusid, fenoldopam, nikardipin i labetalol (vidi TBL. 71–11). Nitroglicerin je manje moćan
ako se koristi sam.
 27. Aneurizma abdominalne aorte?

Aneurizme trbušne aorte (aneurizme abdominalne aorte = AAA) čine 3/4 svih aneurizmi aorte a pogađaju
0,5–3,2% stanovništva. Prevalencija je 3 puta veća u muškaraca. AAA tipično počinje ispod bubrežnih
arterija, ali mogu biti zahvaćena i ušća bubrežnih arterija; ~50% ih zahvaća i zdjelične arterije. Općenito
promjer aorte ≥3 cm upućuje na aneurizmu. Najveći broj AAA su fuziformne, a mnoge su obložene
slojevitim ugrušcima. AAA zahvaćaju sva tri sloja aorte i ne uključuju disekciju, dok se disekcija
aneurizme prsne aorte može proširiti do distalnog dijela trbušne aorte. Simptomi i znakovi: Većina AAA
su asimptomatske; kad nastupe simptomi i znakovi oni ne moraju biti specifični. Kako se aneurizme šire
mogu uzrokovati bol koja je postojana, duboka, visceralna i najizraženija u lumbosakralnoj regiji;
bolesnici mogu zapaziti abnormalne pulsacije na trbušnoj stijenci. Aneurizme koje se brzo povećavaju i
prijeti im puknuće često su bolno osjetljive, ali većina aneurizmi raste polagano, bez simptoma.
Lijecenje: Rupturirane AAA zahtijevaju hitnu operaciju. Bez liječenja smrtnost je gotovo 100%. Uz
liječenje smrtnost iznosi oko 50%; brojka nije niža jer mnogi bolesnici imaju i koronarnu,
cerebrovaskularnu i perifernu aterosklerozu. Bolesnicima koji su u hemoragičnom šoku potrebno je
nadoknaditi tekućinu (vidi str. 564) i krv, ali srednji arterijski tlak se ne bi trebao podizati iznad 70–80
mmHg jer se krvarenje može pojačati. Važna je preoperativna kontrola hipertenzije.

28. Akutna arterijska okluzija?

Arterioskleroza je općeniti pojam za više bolesti u kojima stijenka arterije postaje tanja i manje elastična.
Najvažniji i najčešći oblik te bolesti je ateroskleroza pri kojoj dolazi do nakupljanja masnog materijala
pod unutrašnju ovojnicu (endotel) arterijske stijenke. Ateroskleroza može zahvatiti arterije mozga, srca,
bubrega, drugih vitalnih organa, te ruku i nogu. Kada se ateroskleroza razvije u arterijama koje
opskrbljuju mozak (karotidne arterije) može doći do moždanog udara, a ukoliko zahvati arterije koje
opskrbljuju srce (koronarne arterije) može nastupiti srčani udar (infarkt srca). Simptomi: Ateroskleroza
obično ne izaziva simptome sve dok značajno ne suzi arteriju, ili dok ne izazove naglo začepljenje.
Simptomi ovise o tome gdje se događa aterosklerotski proces. Tako ateroskleroza može izazvati različite
probleme u srcu, mozgu, nogama ili gotovo svugdje u tijelu.

29. Duboka venska tromboza?

Duboka venska tromboza (DVT) je zgrušavanje krvi u dubokim venama udova (obično u bedru ili
potkoljenici) ili u venama zdjelice. DVT je glavni uzrok plućne embolije. DVT nastaje u stanjima koja
pogoršavaju vensku cirkulaciju, dovode do oštećenja i disfunkcije endotela ili u stanjima
hiperkoagulabilnosti. DVT može biti asimptomatska ili može izazvati bol i oteklinu ekstremiteta.
Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze, fizikalnog pregleda i kolor Doppler ultrasonografije, uz D–
dimere ili druge testove, ako je potrebno. Liječi se antikoagulansima. Prognoza je općenito dobra u
slučaju brzog i adekvatnog liječenja; dugoročne komplikacije uzrokuju vensku insuficijenciju sa ili bez
postflebitičkog sindroma.
30. Krikotireoktomija?
Konikotomija (ili krikotiroidotomija) je posljednja u nizu od metoda za uspostavu dišnih putova i
ventilaciju. Izvodi se u slučaju teške opstrukcije na razini larinksa i/ili farinksa, (npr. otok kod anafilaksije
ili infekcije, teška trauma, korozivna sredstva, strano tijelo koje nismo uspjeli odstraniti, teške ozljede
lica i usne šupljine, jako orofaringealno krvarenje), ako dišne putove nije moguće uspostaviti manje
invazivnim postupcima. Iako takve situacije nisu česte, sam postupak konikotomije potrebno je dobro
poznavati i uvježbati kako bi je mogli napraviti u slučaju indikacije, jer bez uspostave dišnih putova
pacijent je izgubljen.

31. Sok?

Šok je sindrom uzrokovan različitim primarnim zbivanjima, a osnovno je obilježje tkivna (stanična)
hipoksija koja uzrokuje teška oštećenja stanica (tkiva) i zatajivanje parenhimatoznih organa sa smrtnim
ishodom ako se na vrijeme ne intervenira. Sindrom šoka grubo dijelimo na:
1. Kardiogeni (najčešće u sklopu akutnog infarkta miokarda)
2. Hipovolemički (krvarenja vanjska i unutarnja, gubitak tjelesnih tekućina)
3. Opstruktivni (plućna embolija, disekcija aorte)
4. Distributivni (najčešće septički)
Kako sindrom šoka nosi veoma visoki morbiditet i letalitet povrijeđenih i oboljelih, prijeko je potrebna
što ranija dijagnoza i što hitnije terapijsko zbrinjavanje. Zbog toga važno je permanentno pratiti stanje
svijesti, puls, disanje promjene na koži. Pacijenti osjećaju žeđ, imaju nagon na povraćanje ili povraćanju
što često progredira ka nastanku kolapsa, gubitka svijesti i padu svih tjelesnih funkcija.

UMP:
1. Postaviti unesrecenog u pravilan polozaj - Antišok položaj: na leđima, lice prema gore, noge lagano
podignute (podloga ispod nogu 20 – 30 cm), bolesnik utopljen
2. Oksigenizacija i pratiti saturaciju
3. Odrzavanje cirkulirajkuceg volumena (infuzije)
4. Odrzavanje diureze i elektrolita
5. Analgezija i sedacija
6. Lijecenje i spriejcavanje poremecaja srcanog ritma

32. EMTALA?
Godine 1986. američka je savezna vlada donijela Zakon o medicinskom liječenju i radu (EMTALA). Ovaj
zakon zahtijeva bilo koju bolnicu koja prihvaća plaćanja od Medicarea kako bi se pružila briga za svakog
pacijenta koji stigne u svoj hitni odjel za liječenje, bez obzira na državljanstvo pacijenta, pravni položaj u
Sjedinjenim Državama ili mogućnost plaćanja usluga.EMTALA se odnosi na ambulantnu i bolničku njegu.
EMTALA je razvijena za suzbijanje "sklapanja pacijenata", praksa odbijanja liječenja ljudi koji nisu imali
mogućnost plaćanja zdravstvenih usluga. To jamči onima koji nemaju dovoljno sredstava neće se
odvratiti od hitne medicinske pomoći. Procjenjuje se da 98% svih američkih bolnica sudjeluje u
Medicare, tako da zakon zapravo obuhvaća gotovo sve bolnice.

33. Smrtni slucaj u sluzbi HMP?

Ako smrt nastupi u zdravstvenoj ustanovi potrebno je: 

• javiti se na odjel na koji je osoba bila primljena

• dati sve osobne podatke o umrloj osobi kako bi se mogla izvršiti prijava matičnom uredu
• na bolničkom odjelu (patologiji, a ne na odjelu gdje je osoba ležala) ostaviti odjeću u kojoj će
pokojnik biti pokopan
• ugovoriti pojedinosti prijevoza, opreme i ukopa s ovlaštenim pogrebnim poduzećem ili
prijevoznikom ili posmrtnom pripomoći ili se obratiti ovlaštenom pogrebnom poduzeću,
pogrebnom prijevozniku ili posmrtnoj pripomoći

Ako se tijelo preminule osobe ne preuzme u roku od 24 sata, zdravstvena ustanova zaračunat će
posebnu naknadu za svaki idući dan od propisanog roka.
Iznenadna smrt - može se kategorizirati kao traumatska i netraumatska. Kod sportaša (najcesce onih koji
se bave kontaktnim sportovima, naroèito borilaèkim) traumatska iznenadna smrt može biti uzrokovana
subduralnim hematomom ili frakturom vratne kralježnice kao posljedicama tupih ili prodornih udaraca.
Nadalje, netraumatska iznenadna smrt s obzirom na uzrok može se podijeliti na kardiovaskularnu ili
nekardiovaskularnu. Nekardiovaskularni uzroènici iznenadne smrti, realnost su s kojom se susreæu
današnji sportaši. Vodeæi uzroènici nekardiovaskularne iznenadne smrti u sportaša jesu hipertermija,
rabdomioliza i astma.

34. Dispnea i hemoptizija?

Dispneja je otežano disanje. Bolesnici je osjećaju i opisuju na različite načine, ovisno o uzroku. Liječenje
se sastoji od liječenja osnovne bolesti.
Hemoptizija -  iskašljavanje krvi iz pluća i traheobronhnog stabla. Leči se osnovno oboljenje koje je
uzrokovalo hemoptizije.

35. Astma?

Astma je hronična upalna bolest disajnih puteva, a asmatična kriza je najteži oblik ovog oboljenja i
predstavlja produžen asmatični napad koji traje duže od 24 sata i ne smiruje se na adekvatnu terapiju.
Simptomi su ; dispnea (inspirij je kratak a ekspirij je produžen i iscrpljujući), kašalj, karakterističan zvuk u
obliku piskanja uglavnom pri ekspiriju. Kod teškog oblika astme piskanje zbog neprohodnosti disajnih
puteva može gotovo potpuno nestati, disanje postaje otežano uz naprezanje pomoćne disajne
muskulature i uvlačenja međurebarnih prostora pri inspiriju. Nosnice bivaju raširene, govor i hodanje
postaju otežani. Javlja se cijanoza na noktima, usnama, dehidratacija, nastupa somnolencija i koma.
UMP
• Pozicionirati bolesnika u sjedeći položaj (ako se tome protivi, poštovati njegov izbor)
• Osigurati optimalnu temperaturu u prostoriji (20 0 C) uz dovođenje svježeg zraka povremenim
otvaranjem prozora
• Dati bronhodilatatore inhalacijom ili intravenski (aminofilin) supkutano (adrenalin)
• Administrirati kisik preko nazalne kanile ili oronazalne maske (2 – 4 l/min), ali samo kod bolesnika u
asmatičnoj krizi jer je u tom stanju zbog respiratorne insuficijencije ugrožen život oboljelog
• Provesti peroralnu rehidraciju davanjem voćnih sokova i toplih supa
• U slučaju da se davanjem bronhodilatatora oboljelom ne olakšava stanje postrebno je primjeniti
kortikosteroide u visokim dozama, zbog njihovog protupalnog i protualergijskog efekta
• Ako je bolesnik izgubio svijest i prijeti opasnost od respiratornog zastoja potrebno je preduzeti mjere
KPR odnosno odmah provesti endotrahealnu intubaciju i hitno ga uputiti u bolnicu.

36. Pneumotorax?

Pneumotoraks je stanje kad u pleuralni prostor prodre zrak, što prouzrokuje djelomičan ili potpuni
kolaps pluća. Pneumotoraks može nastati spontano ili uzrok može biti postojeća plućna bolest ili trauma,
te iatrogeno prilikom medicinskih postupaka. Dijagnoza počiva na fizikalnom pregledu i RTG–u pluća.
Većina se pneumotoraksa rješava transkateterskom aspiracijom ili postavljanjem torakalne sonde. Vrste
pneumotoraxa:
1. Primarni spontani pneumotorax
2. Sedundarni spontani pneumotorax
4. Tenzioni p.
5. Traumatski p.
Lijecenje: Bolesnici sa pneumotoraksom trebaju biti na oksigenoterapiji, sve do normalizacije RTG
nalaza, jer O2 ubrzava resorpciju zraka iz pleuralnog prostora (normalno se resorbira 1,25% volumena, tj.
50 do 70 ml zraka/dan). Liječenje ovisi o tipu, veličini i učincima pneumotoraksa.

37. Bol u abdomenu, dif.dg?

Abdominalna bol je česta i obično beznačajna. Međutim, akutna i jaka abdominalna bol je skoro uvijek
simptom intraabdominalne bolesti. Ona može biti jedini znak nužnosti operativnog zahvata pa joj se
treba odmah posvetiti: U nekim okolnostima (npr. kod prekida opskrbe crijeva krvlju uslijed strangulacije
ili arterijske embolije) do gangrene i perforacije crijeva može doći za <6 h od početka simptoma.
Abdominalna bol je osobito zabrinjavajuća u vrlo mladih ili vrlo starih bolesnika kao i u onih koji su
zaraženi HIVom ili uzimaju imunosupresive. Vrste boli: somatska, reflektirana, peritonitis.

Dif.dg:
 38. Dijareja?

Dijareja ili proliv je najčešći akutni i čest klinički sindrom, infektivne prirode. Definiše se kao promena
stolice usled povećanja tečnosti u njoj, pri čemu stolica postaje učestala ili vodenasta.

Simptomi dijareje mogu biti lakši i teški. U lakše spadaju:

 bol u stomaku koji prate grčevi u stomaku;

 osećaj nadutosti;
 mučnina;
 gorušica;
 glavobolja i suva usta kao posledica dehidratacije.

Teški simptomi su:

 krv i sluz u stolici;

 gubitak težine, jer se smanjuje apetit;
 groznica i povećana temperatura.

Lijecenje: Odmor, dijeta, adekvatna nadoknada tečnosti i soli, unošenje probiotika su osnova u lečenju
kada je reč o akutnoj dijareji. Ukoliko se boluje od hronične dijareje gde je utvrđen uzrok nastajanja, u
lečenju se uključuju i lekovi uz nadzor lekara. Rehidratacija je veoma važna i sprovodi se u zavisnosti od
količene izgubljene tečnosti. Sprovodi se specijalnim rastvorima za oralnu rehidrataciju. Savetuje se
izbegavanje klasične vode, a preporučuju se čajevi, supe, gusti sokovi i mineralna voda ili voda sa
limunom. Treba izbegavati mleko, jer se teško vari pa može nadražiti crevnu floru.

39. Apendicitis?

Apendicitis je akutna upala crvuljka koja u pravilu izaziva abdominalnu bol, gubitak teka i osjetljivost
abdomena na palpaciju. Dijagnoza se postavlja klinički, često poduprta CTom ili ultrazvukom. Liječi se
kirurškim uklanjanjem crvuljka. Simptomi: Klasični simptomi akutnog apendicitisa su epigastrična ili
paraumbilikalna bol koju prati mučnina, povraćanje i gubitak teka; nakon nekoliko sati bol se premješta
u desni donji kvadrant. Bol se povećava kašljanjem i pokretom. Klasični znaci su direktna i prenesena
osjetljivost u McBurneyevoj točki (spoj srednje i vanjske trećine crte koja spaja pupak sa spinom anterior
superior ilijačne kosti). Dodatni znaci su bolna osjetljivost u donjem desnom kvadrantu kod palpacije
lijevog kvadranta (Rovsingov znak), pojačanje boli kod pasivne ekstenzije desnog kuka što rasteže mišić
iliopsoas (znak psoasa) ili bol koju proizvodi rotacija flektiranog bedra (znak opturatora). Česta je blago
povišena temperatura (rektalna temperatura od 37,7 do 38,3°C).
Dg: Kada postoje klasični simptomi i znakovi dijagnoza se postavlja klinički. U takvih bolesnika odgađanje
laparotomije zbog izvođenja slikovnih pretraga povećava vjerojatnost perforacije i posljedičnih
komplikacija. U bolesnika s atipičnim ili nejasnim nalazima slikovne pretrage treba uraditi bez odgađanja.
CT s kontrastom posjeduje priličnu točnost u dijagnosticiranju apendicitisa kao i otkrivanju drugih uzroka
akutnog abdomena. Ultrazvuk s postupnim povećanjem pritiska može se brže izvesti ali je obično
ograničen u odnosu na CT zbog prisutnog plina u crijevu, a i manje je koristan u prepoznavanju uzroka
boli koji nisu od crvuljka. Upotreba ovih pretraga smanjila je broj negativnih laparotomija.
Lijecenje: Apendektomiji trebaju prethoditi IV antibiotici.
 40. Akutna mezenterijalna ishemija?

Akutna ishemija mezenterija je prekid krvnog protoka u crijevima uslijed embolije, tromboze ili se radi o
stanju s niskim protokom. Ishemija vodi otpuštanju medijatora, upali i konačno nekrozi. Abdominalna
bol je nesrazmjerna fizikalnom nalazu. Ranu dijagnozu je teško postaviti pa tada angiografija i
laparotomija imaju najveæu osjetljivost; druge slikovne metode postaju pozitivne tek u kasnijem stadiju
bolesti. Akutna ishemija mezenterija se liječi embolektomijom, revaskularizacijom vitalnog segmenta ili
resekcijom, a ponekad pomažu i vazodilatatori. Smrtnost je visoka.Simptomi: Rani glavni znak
mezenterijalne ishemije je jaka bol s minimalnim fizikalnim nalazom. Abdomen ostaje mekan uz malu ili
nikakvu osjetljivost na palpaciju. Moguća je i blaga tahikardija. Kasnije, kad se razvije nekroza, nastaju
znakovi peritonitisa sa značajnom osjetljivošću abdomena, "defansom", napetošću te odsutnošću
crijevnih zvučnih fenomena. Stolica može biti pozitivna na hem (povećava se kako napreduje ishemija).
Razvijaju se uobičajeni znaci šoka koji često završavaju smrću.
Lijecenje: Ukoliko se dijagnoza postavi prije razvoja nekroze i otpočne s liječenjem, smrtnost je niska; po
nastanku nekroze smrtnost se kreće od 7090%. Ako se dijagnoza postavi prilikom eksplorativne
laparotomije, kirurške terapijske opcije su embolektomija, revaskularizacija ili resekcija. Ukoliko se
dijagnoza postavi angiografijom, preživljavanje kod okluzivne i neokluzivne ishemije može poboljšati
infuzija papaverina kroz angiografski kateter. Daje se udarna doza od 60 mg tijekom 2 min a potom u
infuziji od 3060 mg na sat. Papaverin je koristan čak i kad se planira kirurška intervencija, a ponekad se
daje i za vrijeme, te nakon zahvata. Pojava peritonealnih znakova u bilo kojem trenutku obrade nalaže
neodložnu operaciju. Mezenterijalna venska tromboza bez znakova peritonitisa može se liječiti
papaverinom a zatim slijedi antikoagulacija heparinom i marivarinom.
41. Krvarenje iz GiT-a?
Izvor GI krvarenja može biti bilo gdje od usta do anusa, a krvarenje može biti vidljivo (manifestno) ili
skriveno (okultno). Postoji mnogo potencijalnih uzroka (vidi TBL. 101), koji su podijeljeni na one iz
gornjeg GI (iznad Treitzova ligamenta) i donjeg GI trakta.

Kliničke manifestacije GI krvarenja ovise o mjestu i jačini krvarenja.

Hematemeza je povraćanje crvene krvi i ukazuje na krvarenje iz gornjeg GI trakta, obično iz arterijskog
izvora ili variksa. Povraćanje tamnije krvi (poput taloga crne kave) pojavljuje se kod krvarenja koje je
usporilo ili se zaustavilo, s pretvaranjem crvenog hemoglobina u smeđi hematin pod djelovanjem
želučane kiseline.
Hematokezija je pojava krvave stolice iz rektuma i obično ukazuje na krvarenje iz donjeg GI trakta ali
može se vidjeti i kod snažnog krvarenja iz gornjeg GI trakta s brzom pasažom krvi kroz crijeva.
Melena je crna stolica i obično ukazuje na krvarenje iz gornjeg GI trakta, međutim izvor krvarenja
ponekad može biti i u tankom crijevu ili uzlaznom kolonu.
Da bi se dobila melena, obično je potrebno da u gornji GI trakt iskrvari oko 100200 ml krvi, a melena
može trajati i nekoliko dana nakon što je krvarenje prestalo. Crna stolica koja ne sadrži krv može nastati
unosom željeza, bizmuta i razne hrane pa se ne smije zamijeniti za melenu.
Kronično skriveno krvarenje može se javiti bilo gdje u GI traktu a otkriva se kemijskim testiranjem uzorka
stolice.
Lijecenje: Hematemezu, hematokeziju i melenu treba smatrati hitnim stanjima. Sve bolesnike s teškim GI
krvarenjem preporučuje se primiti u jedinicu intenzivnog liječenja, uz konzultaciju s gastroenterologom i
kirurgom. Opće liječenje obuhvaća opskrbu dišnog puta i nadoknadu cirkulirajućeg volumena.
Hemostaza i ostalo liječenje ovise o uzroku krvarenja.

42. Hemoroidi?

Hemoroidi predstavljaju bolne i neugodno otečene krvne žile u i oko anusa. Hemoroidi mogu biti vanjski
i unutarnji a različiti su i simptomi i liječenje. Ne radi se o opasnom ili životno ugrožavajućem stanju, ali
ponekad hemoroidi mogu ozbiljno krvariti. Točan uzrok bolesti hemoroida nije poznat, a postoperativna
bol nakon klasične operacije jedna je od najgorih.
Kad govorimo o liječenju, nekirurške metode ne liječe hemoroide, već ih samo zalječuju. Naime,
proširene krvne žile zasad nije moguće smanjiti lijekovima i mastima, pogotovo ne tako da bi izravno
djelovale samo na hemoroide, ali u većini slučajeva povoljno djeluju pogotovo u početnom stupnju
hemoroidalnih tegoba.Potpuno izlječenje jamči jedino neka od kirurških tehnika.

43. Hematurija?

Hematurija je krv u mokraći, točnije nalaz >3 eritrocita (E) po vidnom polju velikog povećanja prilikom
pretrage sedimenta mokraće. Mokraća može biti crvena ili krvava (makrohematurija) ili joj boja nije
očito promijenjena (mikrohematurija). Izolirana hematurija je nalaz E u mokraći bez drugih patoloških
nalaza u mokraći (npr. proteinurije, cilindara). Liječenje je usmjereno na uzrok.

44. Akutna bubrezna insuficijencija?

Riječ je o brzom gubljenju bubrežne funkcije u nekoliko dana ili tjedana s nakupljanjem dušičnih spojeva
u krvi (azotemija). Često je posljedica težih ozljeda, bolesti ili kirurškog zahvata, a ponekad i brzo
progresivnih primarnih nefropatija. Javljaju se mučnina i povraćanje koji napreduju do konvulzija i kome
ako se stanje ne liječi. Brzo dolazi do poremećaja tekućine, elektrolita i acidobazne ravnoteže. Dijagnoza
počiva na laboratorijskim pretragama bubrežne funkcije, uključujući kreatinin u serumu, indeks
bubrežnog zatajenja i sediment mokraće. Druge su pretrage potrebne za utvrđivanje uzroka. Liječenje je
usmjereno na uzrok, ali uključuje i hidroelektrolitsku kontrolu, a nerijetko i dijalizu.

45. Izmjenjen mentalni status, dif dg?

Osnov pri utvrđivanje poremećaja svijesti je utvrditi o kom se poremećaju radi:

a/ Kvantitativni poremećaji svijesti;
1. Somnolencija je najblaži kvantitativni poremećaj svijesti. Čovjek u stanju somnolencije djeluje
pospano, apatično, inertno. Percepcija podražaja je moguća, ali samo ako se radi o intenzivnijem
podražaju. Pacijentima se teško veže pažnja za neki predmet ili pojavu. Nesigurno su orijentirani u
prostoru i vremenu.
2. Sopor je stanje sa poremećenim tokom svijesti pa nastupa amnezija ili se povrijeđeni tek
fragmentarno sjeća događaja. Soporozni bolesnik teže reagira na vanjske podražaje. S njim je vrlo teško
ili gotovo nemoguće uspostaviti verbalni kontakt.
3. Koma je najteži kvantitativni poremećaj svijesti. Pacijenti u najtežem stepenu kome, ne reagiraju na
nikakve podražaje. Ugašeni su miotatički refleksi i refleks zjenica na svjetlo. Kontinuitet toka svijesti je
potpuno prekinut.
b/ Kvalitativni poremećaji svijesti;
1. Konfuzno-oneiroidno stanje ima dosta zajedničkog sa snom. Stanje je karakterizirano nesigurnom
orijentacijom pacijenta. Bolesnik djeluje smeteno i zbunjeno, teže prepoznaje osobe i predmete oko
sebe, često zaluta, ima izražen osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Pacijenti su naglašeno sugestibilni,
afekt im je labilan. Ovaj poremećaj svijesti najčešće u podlozi ima organsku patološku promjenu, ali
ponekada se takvo stanje može javiti kao odgovor na stresnu situaciju.
2. Delirij je osnovni sindrom akutnog moždanog sindroma, odnosno poremećaja koji se javlja u sklopu
nekog organskog poremećaja. Delirantni sindrom se sastoji od nekoliko osnovnih simptoma: prostorno-
vremenska, kao i auto - (prema sebi) i alopsihička (prema drugima) dezorijentiranost, zatim čulne
obmane tipa iluzija i halucinacija koje su najčešće neprijatnog sadržaja, strah koji se javlja kao reakcija na
neugodne i zastrašujuće obmane, psihomotorna uzbuđenost koja je posljedica intoksiciranosti ili reakcije
na neugodne iluzije i halucinacije. Pažnja i shvaćanje bolesnika su potpuno oštećeni. Za cijeli period
delirantnog stanja postoji amnezija.
3. Sumračno stanje je oblik poremećaja svijesti kod kojeg je održana svjesnost o okolini i predmetima,
ali se gubi svijest o vlastitom ja. Unutarnje psihičke funkcije su većinom uredne, stoga bolesnik nije
upadljiv okolini. Naprotiv sposoban je obavljati neke radnje, sklapati poznanstva. Međutim, bolesnik ne
može "vidjeti" sebe, ne zna šta radi, niti zašto to radi. Svijest je jako sužena, a duševni život se odvija na
nižim slojevima ličnosti. Ovo stanje najčešće brzo nastupa, ali isto tako naglo i nestaje. Najčešći uzrok je
epilepsija.
4. Somnabulizam ili mjesečarstvo je karakterizirano gubljenjem kontrole nad motoričkom aktivnosti.
Takav gubitak kontrole događa se kad je svijest promijenjena stanjem sna, a motorička aktivnost se
vraća u stanje "aktivnosti", prije no što se svijest ponovno "aktivira". Mjesečarstvo može biti
manifestacija epileptičkih oštećenja, ali može se javiti i kao konverzivni sindrom neuroza.
5. Fuga Ovaj pojam je dobio naziv od latinske riječi fuga, što znači bijeg. Radi se o poremećaju svijesti
koji je, kako mu i ime kaže karakteriziran time da bolesnik bez vidljivog povoda -"odluta". Fuga se javlja
kod epileptičara i kod konverzivnih neuroza.
6. Hipnotičko stanje To je stanje karakterizirano suženjem svijesti koje je izazvano od strane osobe koja
se služi različitim hipnotičkim metodama. Hipnotičko djelovanje može imati različiti efekt, pa se tako i
hipnoze razlikuju po stupnju dubine "hipnotičkog sna". Hipnoza se može koristiti kao jedan od načina
otkrivanja skrivenih intrapshičkih konflikata.

46. Epilepsija i konvulzije?

Epilepsija (padavica) je teška i veoma rasprostranjena bolest živčanog sistema. Često se pojavljuje u
djetinjstvu, te ponekad ostaje kroz cijeli život.Uzrok epilepsije može se utvrditi u oko 30 % slučajeva i
tada kažemo da je epilepsija simptomatska (mogući uzroci: moždani tumor, moždani udar, moždano
krvarenje, trauma mozga, upalna bolest mozga, alkoholizam i dr.). Kad neurološka ispitivanja ne pokažu
vidljiva oštećenja mozga ili neke druge poremećaje, kaže se da je epilepsija idiopatska (uzrok nepoznat),
a to se događa u oko 70 % slučajeva.
UMP Bolesnika s epileptičnim napadom treba zaštititi od povreda, nakon napada okrenuti ga u bočni
položaj kako ne bi došlo do ugušenja jezikom, po potrebi izvaditi iz usta protezu te, ako se napadi
ponove više od dva puta ili bolesnik ne dolazi sebi duže vrijeme, poslije napada bolesnika uputiti u
bolnicu.

Konvulzije se mogu javiti u bilo kojoj dobi djeteta i nastaju zbog abnormalne električne aktivnosti u
mozgu što rezultira nekontrolisanom mišićnom aktivnosti i gubitkom svijesti. Postoje različiti tipovi
konvulzija od blagih do teških i prolongiranih. Prva pomoć:
1. Pokušati ostati smiren.
2. Zaštititi dijete od povrede
Provjeriti da li u okolini ima predmeta kojima se može povrijediti i iste ukloniti ako je
moguće. Ako je dijete blizu zida ili namještaja, zaštititi dijete od daljeg povrjeđivanja sa
jastukom ili odjećom.
NE POKUŠAVATI pomaći ili zaustaviti pokrete djeteta, jer isto može rezultirati prelomom kosti ili
povredom mekog tkiva.
NE POKUŠAVATI umetnuti između djetetovih zuba bilo kakve predmete, takođe ne pokušavajte
izvlačiti jezik ili prisilno otvarati usta djetetu, jer možete uzrokovati povredu usne duplje.
Kako pomoći
 Ostati uz dijete dok se napad ne završi
 Postavite nešto mekano i ravno (jastuk, jakna ili džemper) ispod glave djeteta
 Nježno okrenite dijete na bok da bi prevenirali gušenje (
 Ako ste na javnom mjestu, napravite prostor oko djeteta te uvjerite prolaznike da će napad brzo proći.
 Pokušajte mjeriti vrijeme trajanja konvulzija

Ako konvulzije ne stanu nakon 5 minuta, pozovite hitnu medicinsku pomoć (124)!

47. Ishemijski mozdani udar?

Cerebrovaskularni inzult (CVI) ili moždani udar je akutna ili subakutna pojava neuroloških simptoma
uzrokovana poremećajima arterijske cirkulacije mozga. Poremećaj cirkulacije dovodi do nedovoljne
opskrbe određenih dijelova mozga kisikom i hranjivim tvarima. Nedostatak kisika i hranjivih tvari
uzrokuje oštećenje i odumiranje živčanih stanica u dijelovima mozga koje opskrbljuje oštećena krvna žila
što ima za posljedicu oštećenje onih funkcija kojima ti dijelovi mozga upravljaju. Određenom broju
moždanih udara prethode „upozoravajući znaci“ - prolazni simptomi koji odgovaraju simptomima
moždanog udara, ali su znatno kraćeg trajanja i u potpunosti se povuku nakon kraćeg vremena
(simptomi uvijek traju kraće od 24 sata), a nazivaju se tranzitorne shemijske atake (TIA). Osobe koje su
imale TIA - u imaju značajno veći rizik nastanka moždanog udara. Bolesnik koji je imao tranzitornu
ishemijsku ataku zahtijeva detaljnu neurološku obradu kako bi se utvrdio njezin uzrok.
UMP Transport u zdravstvenu ustanovu. Danas je moguće primijeniti i specifičnu terapiju za ishemijski
moždani udar. Primjenjuju se lijekovi koji mogu otopiti ugrušak koji je blokirao krvnu žilu. Na taj način
omogućena je ponovna uspostava krvotoka i sprječavanje odumiranja nervnih stanica. Ova terapija
može se primijeniti unutar prva tri sata od nastanka ishemijskog moždanog udara nakon učinjene
potrebne dijagnostičke obrade u adekvatno opremljenim centrima. Stoga je od izuzetne važnosti brz
transport u bolnicu. Od svih slučajeva moždanog udara 85% su ishemijski inzulti, dok je krvarenje
(hemoragija) uzrok u preostalih 15 % . CVI kod kojih je u osnovi krvarenje su moždana krvarenja koja
znače lošiji ishod za pacijenta. Iako su rjeđa, njihova prognoza je lošija, smrtnost bolesnika koji dožive
neku vrstu moždanog krvarenja su veća, a zaostali invaliditet teži.

48. Dijabeticna ketoacidoza?

Dijabetična ketoacidoza (DKA) predstavlja akutnu metaboličku komplikaciju DM obilježenu

hiperglikemijom, hiperketonemijom i metaboličkom acidozom. DKA se javlja većinom u DM tipa 1;
uzrokuje mučninu, povraćanje i bolove u trbuhu, a napreduje prema edemu mozga, komi i smrti.
Dijagnosticira se dokazivanjem hiperketonemije i metaboličke acidoze s uvećanim anionskim zjapom uz
hiperglikemiju. Liječi se ekspanzijom volumena, nadoknadom inzulina i sprječavanjem hipokalijemije.
Prvi ciljevi liječenja su brza nadoknada volumena, ispravljanje hiperglikemije i acidoze te sprječavanje
hipokalijemije. Važno je utvrditi uzročni ili precipitirajući otklon. Liječenje treba provoditi u jedinici
intenzivne skrbi jer su kliničke i laboratorijske provjere potrebne svaki sat ili bar svaki drugi sat uz
odgovarajuće podešavanje terapije.

49. Hipoglikemija?

Ako glukoze u krvi ima premalo, drugi hormoni, kao što su glukagon, iznose glukozu iz stanica u krv i
time osiguravaju normalan rad mozga. U osoba u kojih gušterača ne izlučuje dovoljnu količinu inzulina ili
inzulin više nije djelotvoran, potrebno je dodati ga izvana, injekcijama, ili gušteraču potaknuti na rad,
tabletama. No u nekim slučajevima može se dogoditi da u krvi ima previše inzulina a premalo glukoze.
Višak inzulina će svu glukozu unijeti u stanice, a mozak će ostati bez glukoze (hrane za normalan rad).
Takvo stanje se naziva HIPOGLIKEMIJA. Iako se znakovi hipoglikemije mogu osjetiti i prije, najčešće se
javljaju kad je razina glukoze u krvi ispod 3 mmol/L. Opsežna istraživanja u svijetu dokazala su da je
potrebno održavati vrijednosti glukoze u krvi što bliže normalnim vrijednostima, što u liječenju inzulinom
može izazvati češću pojavu hipoglikemije. Nju možemo izbjeći jedino učestalom samokontrolom glukoze
u krvi i prilagodbom inzulinske doze. Simptomi blage hipoglikemije: znojenje, bljedilo, drhtanje, glad,
slabost, promjene raspoloženja i ponašanja (tj. plakanje, izljevi svađe, agresivnost, nagla pospanost),
nemogućnost koncentracije, gubitak koordinacije. Kod ozbiljnije hipoglikemije javljaju se dodatni
simptomi: nemogućnost izražavanja, glazirani izraz lica, dezorijentiranost, nesvjesnost ili naizgled
otrovanje, nemogućnost pijenja i gutanja bez velikog napora, glavobolja, bolovi u abdomenu ili mučnina.
Kod ozbiljne hipoglikemije znakovi napreduju u smislu; nemogućnosti stajanja, nemogućnosti reagiranja
na upute, izrazite dezorijentiranosti (mogućnost sudaranja sa stvarima), nemogućnosti pijenja i gutanja
(može doći do udisanja hrane/pića u pluća), gubitka svijesti ili napada (grčenje ili trzanje lica, tijela ili
udova).
UMP Samopomoć ; Ako je moguće, izmjeriti razinu glukoze u krvi. Ako je hipoglikemija blaga, pojesti
dodatni obrok ugljikohidrata (jednu voćku ili čašu mlijeka ili jednu jedinicu kruha). Ako je hipoglikemija
teža, potrebno je odmah uzeti: 2-3 glukozna bombona ili kašiku šećera i pojesti dodatni obrok
ugljikohidrata (1-2 jedinice kruha ili voća ili mlijeka). Ako je hipoglikemija teška, može se javiti
neprikladno ponašanje, agresivnost i odbijanje hrane. To može dovesti do besvjesnog stanja
(hipoglikemična koma), pa je tada potrebna tuđa pomoć. Bolesnika treba postaviti u bočni položaj dati
injekciju glukagona (1 mg.i.m.) u mišić ruke ili noge i pozvati ljekara. Ako je bolesnik i dalje bez svijesti,
može se još jednom ponoviti injiciranje glukagona, a kad dođe do svijesti obavezno dati obrok hrane
bogate ugljikohidratima. U slučaju da ni to ne pomaže, ljekar će dati 50 ml. 50 % otopine glukoze i.v.

50. Povisena tjelesna temperatura kod djece?

Vrućica (groznica, febrilitet) je najčešći razlog dolaska djeteta liječniku i vrlo čest razlog zabrinutosti
roditelja. Djeca češće od odraslih imaju vrućicu i češće je viših vrijednosti. Normalna tjelesna
temperatura u djece je između 36,5 °C i 37,5 °C. Tjelesna temperatura varira tijekom dana (za 0,5 °C viša
je u večernjim satima), a ovisi i o tjelesnoj aktivnosti, dobi djeteta i temperaturi okoline. Stoga nemojte
brinuti ukoliko kod Vašeg djeteta primijetite ovakve varijacije tjelesne temperature Lijekovi (antipiretici)
Ako je aksilarno izmjerena temperatura viša od 38,0 °C (ukoliko dijete dobro podnosi vrućicu viša od
38,5 °C) primjenjuju se paracetamol i ibuprofen. Antipiretici su dostupni u obliku sirupa, tableta i čepića
(supozitorija).
 Paracetamol (Lupocet®, Panadol®, Eferalgan®) – primjenjuje se u dozi od 10 do 15 mg/kg
tjelesne težine, svakih 4 do 6 sati. Maksimalna dnevna doza je 40 do 60 mg/kg. Paracetamol
snižava tjelesnu temperaturu za 1 do 2 °C unutar 2 sata od primjene.
 Ibuprofen (Dalsy®, Neofen®, Ibuprofen Belupo®) – za djecu stariju od 6 mjeseci, u dozi od 5 do 10
mg/kg, svakih 6 sati. Maksimalna dnevna doza je 40 do 60 mg/kg. Najveći učinak postiže se 2 do
4 sata od davanja.

Fizikalne metode koriste se za spuštanje visokih temperatura. Standardna je metoda vlaženje spužvom

natopljenom u mlakoj vodi, od čela do stopala. U nas se često savjetuju “mlake kupke”, uranjanje
djeteta u kadu ili tuširanje mlakom vodom, koje nisu standardni postupak. Temperatura vode treba biti
29 do 32 °C. Nikada se djeca ne uranjaju u hladnu vodu. Osim što je djetetu vrlo neugodno, izaziva
drhtavicu i daljnje povišenje tjelesne temperature. Mlake kupke uvijek se kombiniraju s antipiretikom,
koji treba dati djetetu 20 do 30 minuta prije kupke da se omogući njegovo djelovanje.

51. Dehidrirano dijete?

Značajan udio u našem tijelu čini voda, prosječno oko 55%, dok je kod djece voda u tijelu prosječno
zastupljena oko 70%. Voda ima mnogo važnih funkcija u tijelu, primjerice regulira temperaturu tijela,
utječe na probavu hrane i izlučivanje otpadnih tvari putem znoja i urina. Tijekom dana, tijelo gubi vodu
znojem, disanjem i mokrenjem. Vrlo je važno nadoknaditi izgubljenu vodu kako bi spriječili stanje
dehidriranosti, što, ovisno o stupnju i dugotrajnosti, može narušiti ili ugroziti zdravlje. Vanjski klimatski
uvjeti, poput vrućine, vlage ili duži boravci u prostorijama sa grijanjem, te prehrana sa manje tekućine
utječu na veću potrebu za pijenjem vode. Djeca su više skloni dehidraciji nego odrasli, jer, u odnosu na
odrasle, imaju veću površinu kože i tako više gube vodu putem znoja. Djecu treba naučiti da radije piju
vodu od rane dobi što je dobra navika koja će se nastaviti u odrasloj dobi.

52. Ektopicna trudnoca?

Kod ektopične trudnoće, implantacija se zbiva na drugom mjestu, a ne u endometriju koji oblaže šupljinu
maternice—u jajovodu, intersticiju maternice, vratu maternice, jajniku ili u trbušnoj šupljini ili zdjelici.
Ektopične se trudnoće ne mogu iznijeti do termina te konačno rupturiraju ili propadnu. Rani simptomi i
znakovi uključuju bol u zdjelici, krvarenje na rodnicu i bol prilikom pomicanja cerviksa. Prilikom rupture
se mogu razviti sinkopa ili hemoragični šok. Dijagnoza se postavlja mjerenjem β–humanog korionskog
gonadotropina i ultrazvukom. Liječi se resekcijom pomoću laparoskopije ili laparotomije ili IM
primjenom metotreksata. Neliječena ektopična trudnoća je smrtonosna za fetus, ali ako se liječenje
poduzme prije rupture, smrt majke je vrlo rijetka.

53. Ujed zmije i otrovnog pauka?

Na našem području živi 14 vrsta zmija, od kojih su samo dvije otrovnice, poskok i riđovka. Iako je poskok
nešto otrovniji od riđovke, obje zmije su manje otrovne od afričkih ili azijskih zmija otrovnica, pa je
njihov ugriz rijetko kad smrtonosan.
UMP
• Ako zmija nije otrovnica U tom slučaju ranu treba obilno isprati vodom, namazati antibiotskom mašću i
zamotati zavojem. Provjeriti kad je osoba zadnji put cijepljena protiv tetanusa. Ako je prošlo više od pet
godina, potrebno je docjepljivanje.
• Ako se sumnja na otrovnicu treba pokušati usporiti sistemsku absorpciju otrova
1. Ustima se rana ne smije isisavati Korisno je isisavanje rane sukcijom u prvih 30 minuta kada se može
odstraniti i do 45 % otrova ukoliko je ubrizgan supkutano. Najbolje je korištenje Aspivenin ekstraktora
odnosno sukcione pumpice (ne smije se koristiti samo na očnom kapku) koje su efikasne u periodu od 5
do 30 minuta od ujeda.
2. Ne aplicirati povesku, (oslobađanje tourniquea može rezultirati dramatičan razvoj jakog sistemskog
otrova – intoksikaciju)
3. Ne koristiti hladnu kompresiju (led) u mjestu ujeda, ( izaziva lokalnu dodatnu ishemizaciju tkiva i
nekrozu tkiva)
4. Ne zasijecati (ekscidirati) unutar zmijskog ujeda sa nožem ili žiletom,
5. Ne davati stradalom stimulanse,
6. Ne davati tečnosti ili hranu 7.Kontrola bola ili ranih opasnih simptoma otrova, 8.Priprema i transport
pacijenta u medicinsku ustanovu (bolnicu) uz prethodnu aplikaciju metode press bandaže i imobilizacije

Ujed otrovnog pauka - Crna udovica (malminjat, crna baba, crveni pauk; Latrodectus mactans
tredecimguttatus) je najotrovniji pauk na našem području, rasprostranjen uglavnom u priobalju, čiji
neurotropni toksin može izazvati teške simptome, pa čak i smrt u posebno rizičnoj populaciji.
UMP Uobičajena je trostruka sistemska terapija:
1. analgetici protiv bolova
2. miorelaksatori protiv grčeva mišića
3. intravenska primjena kalcijeva glukonata Uz navedeno, treba provjeriti da li je osobu potrebno
docijepiti protiv tetanusa, a mjesto ugriza lokalno obraditi radi prevencije infekcije.
Postoji i protuotrov koji se dobiva imunizacijom konja, a čija primjena trenutno olakšava tegobe.

54. Insuficijencija nadbubrega?

Adrenalna insuficijencija je stanje deficitnog lučenja kortikalnih hormona usljed bolesti koje oštećuju
nadbubrežne žlijezde (primarna), destruktivnih procesa na hipotalamo-hipofiznom nivou sa deficitom
sekrecije ACTH ili CRH, ili oba (sekundarna) i neprikladnim prekidanjem dugotrajne supresije hipotalamo-
hipofizno-gonadalne osovine spoljnim ili unutrašnjim glikokortikoidima.

Akutna adrenalna kriza je urgentno stanje  koje može da ide sa kardiovaskularnim kolapsom i smrti.
Druga  klinička stanja u kojima  adrenalna insuficijencija može da bude značajno prisutna su neonatalna
sepsa, diseminovana intravsakularna koagulacija, meningokokcemija, teška obostrana krvarenja i
antikoagulantna terapija i pacijenti koji su na supstitucionoj terapiji zbog adrenalne insuficijencije ako ne
uzimaju ili adekvatnio  ne primaju  terapiju glikokortikoida.
 55. Udar elektricne struje?

Strujni udar nastaje kad se ljudsko tijelo ili dio tijela uključi u stujni krug. Posljedice mogu biti bezazlene
ili kobne, što ovisi o brojnim čimbenicima kao što su: tehničke osobine struje, otpor tkiva, duljina
izloženosti i put prolaska struje kroz tijelo. Mokra ili vlažna koža ima manji električni otpor pa pogoršava
posljedice strujnog udara.
UMP:
1. Ako je unesrećeni još uvijek u strujnom krugu, treba ga što prije osloboditi. Spasilac mora paziti i
na vlastitu sigurnost. Ovisno o situaciji strujni krug se prekida izvlačenjem utikača iz utičnice,
vađenjem osigurača ili odvajanjem električnog vodiča od tijela pomoću predmeta od izolirajućeg
materijala (plastika, guma, suho drvo, debeli sloj suhe tkanine ili papira). Dobro je koristiti
gumene rukavice i čizme. Eventualni požar na mjestu nezgode ne smije se gasiti vodom.
2. Ako je unesrećeni bez svijesti, provjerite disanje i krvotok i po potrebi započnite mjere
oživljavanja. Onesviještenog koji diše okrenite u bočni položaj.
3. S opeklinama i prijelomima postupite kao što je opisano u odgovarajućim poglavljima.

56. Skabijes?
Svrab ili šuga (lat. scabies) je zarazna bolest kože popraćena neugodnim svrabom i crvenkastim
promjenama na koži. Uzročnik infekcije je grinja pod nazivom Sarcoptes scabiei var. hominis, okrugli,
mali, često oku nevidljiv člankonožac prilagođen parazitskom načinu življenja na koži čovjeka. Lako se
prenosi s čovjeka na čovjeka izravnim dugotrajnijim fizičkim kontaktom, korištenjem odjevnih premeta,
posteljine ili ručnika zaražene osobe. Simptomi: intenzivan svrab, pojava sitnih kanalica, pojava tamnih
tackastih promjena. Liječenje se provodi lokalnim i peroralnim skabicidima. Permetrin je lokalni
pripravak i lijek izbora koji se nanosi na kožu cijelog tijela prije spavanja, a ispire nakon 8-14 sati (ako je
potrebno terapija se ponovi nakon tjedan dana). Ivermektin je peroralni pripravak dokazane
učinkovitosti uglavnom namijenjen težim oblicima svraba (ne za djecu ispod 6 godina)
57. Lokalne smrzotine i toplotni udar?
Smanjenje tjelesne temperature uzrokovano izlaganjem tijela hladnoći, u zatvorenom prostoru ili vani,
naziva se hipotermija ili pothlađivanje organizma. To stanje nije bezazleno, često puta je opasno, a može
ugroziti i sam život. Pothlađivanje se ispoljava trnjenjem udova, pospanošću i sporijim otkucajima srca.
Toplotni udar (omarica) je vrlo sličan sunčanici, s tom razlikom da ne mora nastati kao posljedica
direktnog izlaganja suncu. Toplinski udar se može desiti radnicima u pekari ili u industriji kraj visokih peći
- kao i neopreznom vozaču koji sjedne u pregrijan auto, kamperu koji spava u loše postavljenom šatoru
ili mornaru kraj pregrijanog brodskog motora.
UMP Unesrećenog treba postaviti u hladovinu, skinuti mu odjeću i obilno rashlađivati hladnom vodom i
oblozima na glavi i vratu, te ga masirati. U isto vrijeme treba pozvati hitnu pomoć. Onesvještenog
postaviti u bočni položaj i provjeravajti puls i disanje - u najtežim slučajevima može biti potrebno i
reanimirati bolesnika umjetnim disanjem i masažom srca. Za vrijeme toplinskog udara tijelo je izgubilo
sposobnost regulacije tjelesne temperature, pa se može pregrijati ili u nekim slučajevima i podhladiti.
Zbog toga je u težim slučajevima potrebno stalno provjeravati tjelesnu temperaturu - pa prema tome
unesrećenog treba hladiti ili zagrijavati, zavisno od njegove tjelesne temperature. Ako je unesrećeni pri
svjesti i ako ne povraća, treba mu dati hladne napitke.

58. Quinkov edem?

Angioedem je edem dubokog dermisa i potkožnih tkiva. Može biti posljedica djelovanja lijekova, otrova,
prehrambenih ili ekstrahiranih alergena (antigena). Glavni simptom je difuzna bolna oteklina, ponekad s
jasnim rubovima. Dijagnoza se postavlja na fizikalnim pregledom. Liječi se eliminacijom ili izbjegavanjem
alergena te primjenom H1 blokatora. Lijecenje: Akutni angioedem se rješava eliminacijom i
izbjegavanjem alergena te ublažavanjem simptoma (npr. H 1 blokatorima—vidi str. 1355 i TBL. 165–2).
Prednizon 30–40 mg oralno 1×/ dan je indiciran u teškim reakcijama. Lokalni pripravci kortikosteroida su
beskorisni. Ako uzrok nije očit, nepotrebne lijekove treba ukinuti. Angioedem ždrijela ili grkljana zahtjeva
primjenu adrenalina (0,3 ml SC u razrjeđenju 1:1000). Može se još dati IV antihistamin (npr.
difenhidramin 50–100 mg). Dugotrajno liječenje se provodi H 1 i H2 blokatorima te ponekad
kortikosteroidima.

59. Epitaksa?

Primarni uzroci krvarenja iz nosa mogu biti povrede nosa, akutne, atrofične i hronične upale nosa, rad s
nadražujućim sredstvima (jake kiseline i baze, razne prašine), tumori nosa i sl. Ovo krvarenje je najčešće
bezazlena pojava, ali može se javiti u obliku tvrdokornih krvarenja koja ugrožavaju život. U većini
slučajeva krvarenje je izazvano prsnućem arterijsko-venskih kapilarnih krvnih sudova sluzokože koja
oblaže nosne pregrade (Kiesselbachova regija). Oko 5 % slučajeva krvarenja potiče iz partija nosa koji se
pregledom ne mogu vidjeti.

60. Otitis mediae?

Upala srednjeg uha (otitis media) je infekcija srednjeg uha. Obično izaziva bol, a može dovesti do
nagluhosti. Postoje tri oblika; akutni, sekretorni i kronični. Oralna i lokalna sredstva za ublažavanje
boli učinkovita su u liječenju boli uzrokovane otitis media. Oralna sredstva
uključuju ibuprofen , paracetamol (acetaminofen) i opijate.

61. Miksedemska koma, Tireoidna koma, akutni napad hipotireoide?

Miksedemska koma je po život opasna komplikacija hipotireoze. Za nju je karakteristična dugotrajna

hipotireoza, koma i ekstremna hipotermija (temperatura 24 do 32,2°C), arefleksija, konvulzije, retencija
CO2 i depresija respiracije. Miksedemska koma liječi se velikom početnom dozom T4 ili T3, a zatim
dozama održavanja. Kortikosteroidi se također primjenjuju jer se u početku ne može isključiti mogućnost
centralne hipotireoze. Bolesnika  ne treba zagrijavati prebrzo zbog opasnosti od pojave srčanih aritmija.
Potrebno je primjereno i brzo liječiti bolesti koje su dovele do kome, a obzirom da bolesnici s
hipotireozom zadržavaju vodu, nadoknada tekućine mora biti vrlo oprezna. Sve lijekove treba
primjenjivati vrlo pažljivo jer se svi lijekovi metaboliziraju puno polaganije nego u zdravih osoba.

Tiroidna oluja (tireotoksična kriza) je po život opasno, hipermetaboličko kritično stanje nastalo zbog
pretjeranog pojačanja efekata HIPERtireoze. Javlja se obično u osoba s HIPERtireozom, mada ima
izuzetaka. Dok klasična hipertireoza uobično uzrokuje znojenje, osjećaj topline, palpitacije i mršavljenje,
simptomi tiroidne oluje su mnogo teži, što rezultira sljedećim komplikacijama: groznica, dehirdacija,
ubrzan i nepravilan rad srca, mučnina, povraćanje, proliv, srčano popuštanje, konfuzija i dezorijentacija,
delirij, konvulzije, koma, pa i smrt! Vrućica je vrlo izražena i tjelesna temperatura biva i do 40,5 - 41,1 C.
Lijecenje: Odmah hospitalizirati i umanjiti koncentracije hormona štitnjače u pacijentu, tretirati vrućicu i
dehidraciju hlađenjem tijela i infuzijama. Ordiniraju se Propiltiouracil (PTU) i Metimazol - lijekovi koji
umanje proizvodnju hormona štitnjače. Da se umanji oslobađanje već stvorenih hormona iz štitnjače u
krv, koristi se natrij-jodid, kalij-jodid i/ili Lugolova otopina. Za usporenje pulsa daju se beta-blokeri (npr.
Propranolol), a za potporu cirkulaciji - intravenski steroidi.

Akutni tireoiditis (bakterijska, zarazna upala štitnjače) ide uz temperaturu, bolove, katkada sa

stvaranjem gnojnih nakupina (apscesa), a liječi se antibiotski, rijetko i kirurškim čišćenjem – drenažom.

62. Koagulopatije?

Koagulopatija je poremećaj u cijelom procesu koagulacije krvi . Poremećaj je zapravo sindrom koji se

javlja kao posljedica ili dio osnovne bolesti, koji na neki način pokreće mehanizam
zgrušavanja. Koagulopatija nije specifična cjelina, već je komplikacija dobro definiranih kliničkih stanja,
poput komplikacija u trudnoći, zloćudnih bolesti, masovnih ozljeda, [ bakterijskih i virusnih infekcija.  U
svim tim slučajevima poznat je pokretački mehanizam koagulopatije. Laboratorijska dijagnoza razvijene
koagulopatije relativno je jednostavna. Krvni testovi i testovi zgrušavanja pokazuju iznimne patološke
vrijednosti: 
• Broj trombocita se gotovo uvijek smanjuje i postupno smanjuje.
• Fibrinogen je smanjen
• U cirkulaciji se javljaju proizvodi razgradnje fibrina.
• PT a i PTT mogu biti normalni, skraćeni u početnim fazama, a kada se potroši kritična količina faktora
i razina FDP značajno poveća, obično se produljuju.
• Prisutnost bizarnih oblika eritrocita, kao neizravni dokaz za opstrukciju mikrocirkulacije

Hitne mjere
• Kako je krvarenje najveća opasnost za pacijenta, odmah treba započeti s primjenom
prokoagulansa, tj. Trombocita, ako je njihov broj manji od 50 000, i svježe smrznute plazme
u dozi od 10-20 ml / kg TT.
• Faktor VIII i fibrinogen kompenziraju se krioprecipitatom, 10 doza odmah, a zatim 6 doza
svakih 12 sati. 
• Eritrociti se primjenjuju ako je hemoglobin manji od 90 mg%.
 Profilaktičke mjere
Terapija lijekovima uključuje i obveznu i polivalentnu antibiotsku profilaksu s tri antibiotika širokog
spektra.

Osnovna terapija
Osnovna terapija je uklanjanje uzroka ili liječenje osnovne bolesti. Pacijenti s akrocijanozom, početnom
gangrenom ili trombotičkim problemima zahtijevaju hitno antikoagulacijsko liječenje intravenskim
heparinom u dozi od 5 μg / kg BW u kombinaciji s infuzijom s drugim lijekovima.

63. Rane i tetanus?

Traumatske rane se definiraju kao prekid anatomskog i funkcionalnog kontinuiteta tkiva ili organa, koje
može nastati djelovanjem različitih faktora (mehaničkih, termičkih, hemijskih, bioloških, električnih) ili
njihovom kombinacijom. U svakodnevnom životu najčešće su mehaničke povrede, koje s obzirom na
način nastanka i posljedicu dijelimo na otvorene a to su: rezne, ubodne, kidajuće, ugrizne, ratne rane,
oguljotine ili zatvorene rane kao što su kontuzije, distorzije, rupture i sl. Ratne rane karakterizirane su
opsežnim razaranjem tkiva uz česte povrede velikih krvnih sudova i nerava. Kao posljedica javlja se jako
krvarenje, otok, smanjenje opskrbe kisikom (hipoksija), infekcija i šok zbog traume i iskrvarenja.
Najvažniji faktor kod takvih rana je manjak kisika (hipoksija), čije je trajanje od presudne važnosti za
ishod odnosno težinu i posljedice samog ranjavanja.
Prema nastanku ove rane se mogu podijeliti na:
I/ Mehaničke - najčešće uzrokovane zrnima (iz automatskih pušaka, automata, pištolja…) i krhotinama
raznih detonirajućih naprava (rasprskavajućih bombi, eksplozivnih fragmenata, granata, mina…). Rane
mogu biti:
a/ prostrijelne (ulazna, izlazna rana i strijelni kanal),
b/ ustrijelne (ustrijelna rana sa zaostalim projektilom na kraju strijelnog kanala)
c/ tangencijalne rane (oblika su žlijeba sa mogućim oštećenjem i dubljih slojeva)

II/ Termičke (opekotine, smrzotine)

III/ Električne
IV/ Hemijske
V/ Radioaktivne
VI/ Udružene
UMP:
•Skinuti odjeću i obuću
• Očistiti okolinu rane dezinfekcijskim sredstvom (70% alkohol, Rivanol, Jodna tinktura itd) Ranu ne
ispirati
• Na ranu staviti sterilnu gazu ili prvi zavoj (sterilni zavoj sa jednim nepokretnim jastučićem na ulaznu
ranu a drugim nepokretnim jastučićem izlaznu ranu – kod prostrelnih rana)
• Ako rana krvari postaviti kompresivni zavoj
• Ekstremitet imobilizirati i držati u povišenom položaju
• Zbog svoje specifičnosti i karakteristika veće rane kao i one nanesene sa vatrenim oružjem potrebno je
nakon ukazivanja UMP uputiti na daljnji hospitalni tretman

Tetanus je akutna zarazna bolest koju karakteriziraju bolni mišićni grčevi, najviše na licu i vratu, a potom
i cijelom tijelu. U narodu je bolest poznata kao „zli grč„. Stopa smrtnosti je visoka. Uzročnik je bacil
tetanusa - Clostridium tetani. Terapija uključuje održavanje dišnog puta, ranu i adekvatnu primjenu
humanog imunog serumskog globulina, sprječavanje daljnje proizvodnje toksina, smirivanje pacijenta
lijekovima, kontrolu mišićnih grčeva i pružanje kontinuirane njege.

64. Poremecaj elektrolitne ravnoteze?

Poremećaji ravnoteže elektrolita su poremećaji, povišenja ili sniženja,

koncentracije elektrolita u krvi čovjeka. Elektroliti imaju vitalnu ulogu u održavanju homeostaze u tijelu
čovjeka. Poremećaji elektrolita mogu uzrokovati poremećaje u radu svih vrsta stanica u tijelu, a najčešće
remete rad svih vrsta mišićnih stanica, živčanih stanica, remete ravnotežu tekućina u tijelu i acidobazni
status, i mogu uzrokovati još niz drugih poteškoća.