JEZIČKI NIVOI

Jezik predstavlja uređenu cjelinu sastavljenu od međusobno

povezanih dijelova koji svojim međusobnim odnosima čine strukturu
jezika.
U analizi jezika savremena lingvistika polazi od analize dijelova jezičke
strukture, tzv. jezičkih nivoa. Sada govorimo o fonološkom nivou pa
proučavamo glasove i njihove artikulacione i akustičke vrijednosti i
procesu komuniciranja, foneme, njihovu realizaciju i distinktivnu
(razlikovnu) funkciju u jeziku, različite vrste alternacija, akcent i druge
jezičke karakteristike.
Dakle, razmatramo tri jezička nivoa:
 Fonološki (proučavanje funkcije glasova u jeziku, fonema)
 Morfološki (oblik i tvorba riječi)
 Sintaksički (odnosi među riječima i rečenicama)
Jezik je, međutim, složen sistem u kome možemo uočiti i druge
podsisteme organizirane u druge jezičke nivoe: leksički (nivo riječi),
žanrovski ( stilistički), semantički (značenjski), „pragmatički“
(„kontekstualni“) i sl.
Dugo se u tradicionalnoj gramatici smatralo da se gramatička analiza
završava rečenicom. ,eđutim, moderna lingvistika proučava i veće
jedinice od rečenice – zasebne grupe rečenica koje čine određenu
smisaonu cjelinu, pa se zato govori o diskurzu ili diskurzivnom nivou.
Diskurz je poseban odjeljak, pasus, poglavlje unuar teksta. On je veći
dio cjeline teksta.
Jezički nivoi se sastoje od jezičkih jedinica. Jezičke jedinice su:
 Fonem
 Morfem
 Riječ (leksem)
 Sintagma
 Rečenica
 Diskurz
 Tekst
Treba znati da jezik nije samo prosti skup jezičkih jedinica, jer su sve
one međusobno povezane i smisaono sređene sa jasnim
međusobnim odnosima. Ukupnost svih tih odnosa čini jezičku
strukturu logičnom
Kombinacijom jedinica nižeg nivoa dobijamo jedinice višeg nivoa:
kombinacije fonema daju morfeme, kombinacije morfema daju
lekseme, kombinacije leksema daju sintagme i rečenice, kombinacije
rečenica daju tekst.

Fonem je najmanja jedinica u fonološkom sistemu nekog jezika.

Uloga fonema je distinktivna – razlikovna. Fonem nema samostalno
značenje, ali je bitan za značenje, jer u kombinaciji s drugim
fonemima mijenja značenje morfema i riječi.
Morfem je najmanja jezička jedinica koja ima značenje, koja može biti
jezički znak. Morfem ima određeno značenje, ali on nije uvijek
samostalan u funkvionalnom smislu, jer tek udruživanjem sa drugim
jezičkim jedinicama većeg nivoa dobija određeno značenje.
Leksem (riječ) jeste jezička jedinica koja je sastavljena od jednog ili
više morfema. To je minimalna distinktivna jedinica u semantičkom
(značenjskom) sistemu nekog jezika. U lingvistici se kaže da je leksem
ona jezička jedinica koja se pri pisanju odvaja bjelinama. Dakle, on
ima relativno samostalnu funkciju, ali se mora udruživati u jezičke
jedinice većeg nivoa. Lingvisti razlikuju punoznačne i nepunoznalne
riječi. Punoznačne riječi su one koje mogu biti nosilac značenja. To su
imenice, glagoli, pridjevi, brojevi, zamjenice, prilozi, a nepunoznačne
riječi su: prijedlozi, riječce, uzvici i veznici.
Sintagma je sintaksička jedinica sastavljena od dviju ili više
punoznačnih riječi koje imaju istu funkciju u rečenici. Obično se kaže
da je sintagma više od riječi, a manje od rečenice. Sinatgme mogu
biti imeničke (miris behara), pridjevske (žena, mlada i lijepa), priloške
(nekad kasno), glagolske (uraditi posao) i sl.
Rečenica je najveća jezička jedinica u gramatičkoj strukturi nekog
jezika. Jedna od najčešćih i najstarijih definicija rečenice potječe od
starogrčkog filozofa Aristotela: rečenica je misao iskazana riječima.
Osnovna funkcija rečenice je da služi za sporazumijevanje, za
komunikaciju, pa se može reći da je rečenica potpuna komunikativna
jedinica koja je organizirana po zakonitostima nekog jezika.
Diskurz podrazumijeva jezičko stvaranje, on, ustvari, konstituiše
tekst, oblikuje ga, jer je to skup određenih iskaza. On je veći od
rečenice – on je skup iskaza i bitan je u svakom govornom događaju.
Dakle diskurz je veća komunikacijska jedinica koja se ostvaruje
mizanjem međusobno povezanih rečenica
Tekst je krajnje ishodište i cilj pisanja. Tekst mora imati jasnu
komunikacijsku ulogu. U praktičnom, a i u teorijskom smislu, postoji
razlika između diksurza i teksta kao lingvističkih jedinica . Zato se u
modernoj lingvistici govori o tzv. vezanom tekstu, koji predstavlja više
smisaono povezanih cjelina ili rečenica u njihovnoj osnovnoj
komunikacijskoj funkciji.
 FONEMI
Fonem je najmanja jezička jedinica koja nema značenje, ali je bitna za
značenje, jer u kombinaciji s drugim fonemima mijenja značenje
riječi. On je zapravo onaj najmanji dio riječi koji nam omogućava da
razlikujemo značenje
U zavisnosti od toga u kakvom se položaju u riječi nađu, isti fonemi se
različito realiziraju. Nije isto n u riječi čitanka i n u riječi grana.
Njihova drugačija realizacija uvjetovana je susjednim glasovima.
Oboje n, i ono iz riječi čitanka i ono iz riječi grana, predstavljaju jedan
fonem, jer ne mijenjaju značenje, ali imaju dvije izgovorne realizacije,
varijante. Te varijante nazivaju se alofoni. U datom primjeru dva n su
alofoni fonema n. Pošto su njihove različite realizacije uvjetovane
glasovnim okruženjem, kombinacijom s drugim glasovima, ti se
alofoni nazivaju kombinatornim varijantama fonema.
Neke realizacije fonema zavise i od individualnih osobina govornika.
To su tzv. slobodne varijante fonema. One su uvjetovane
indivodualnim osobinama govornika. Kombinatorne i slobodne
varijante fonema ne mogu izmijeniti značenje riječi.
Realizacija svakog fonema u govoru ima nešto po čemu se u razlikuje
od realizacije drugih fonema. Te se razlike uspostavljaju na akustičkim
osobinama glasova iu fonologiji se nazivaju distinktivnim ili
razlikovnim obilježjima. Svaki fonem mora imati makar jedno
obilježje po kome se razlikuje od drugih fonema. Za foneme koji se
međusobno razlikuju kažemo da su u fonološkoj opoziciji. Fonemi b i
p, naprimjer, po svemu su isti, osim po zvučnosti, fonemi b i a imaju
više razlika: a(vokalno, kompaktno, neprekidno); b(nije vokalno, nije
kompaktno, prekidno je) itd. Kad se riječi razlikuju samo po jednom
fonemu, a svi ostali fonemi su im isti, onda su to tzv. minimalni
parovi. Takvi su parovi riječi: ruka – luka (par pokazuje da su li r
posebni fonemi jer riječima daju drugo značenje), rad - rod (par
pokazuje da su posebni fonemi a i o), zid - vid (par pokazuje da su
fonemi z iv)džep – čep (par pokazuje da su fonemi dži č) itd.
Na osnovu minimalnih parova ustanovljava se broj fonema u jeziku.
U bosanskom jeziku ima trideset i jedan fonem: a, b, c, č, ć, d, dž, d, e,
f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, slogotvorno r, s, š, t, u, V, Z, Ž. Fonem
slogotvorno r može se ustanoviti minimalnim parom Istro (vokativ
imenice Istra, u kome je fonem sonant r) i istro (radni glagolski
pridjev glagola istrti u kome je fonem slogotvorno r).
Fonološku ulogu mogu imati i akcenti i postakcenatske dužine grâd
(naselje), gräd (led), žène (nom. množine) i žene (gen. jednine).
Jezici obično imaju između dvadeset i četrdeset fonema, postoje i
izuzeci od toga prosjeka pa neki jezici imaju jedanaest, drugi čak do
osamdeset fonema.

• Pravila u raspodjeli fonema

Fonemi se u sporazumijevanju upotrebljavaju sami samo onda kad
predstavljaju zasebne riječi. Takve riječi su veznici: a, i, prijedlozi: u, 0,
s, k, uzvici: a,o itd. Međutim, i tada se oni najčešće izgovaraju kao
jedna cjelina sa riječima iza sebe.
Unutar riječi koje su sastavljene od više fonema, fonemi su udruženi
u slogove i morfeme. To se udruživanje ne ostvaruje potpuno
slobodno jer realizacija fonema u govoru zavisi susjedstva drugih
fonema
  Raspodjela fonema u slogovima
Slog je fonem ili skup fonema koji se u govoru realiziraju jednim
dahom i jedinstvenom artikulacijom. To je odsječak riječi bez
značenja. Slog može činiti jedan slogotvorni fonem, a može biti
sastavljen od jednog slogotvornog i jednog ili više neslogotvornih
fonema. Pri izgovoru slogova slogotvorni fonemi se realiziraju jače i
jasnije od neslogotvornih fonema. Slogotvorni fonemi u našem su
jeziku svi samoglasnici i slogotvorno r (krv, crn, vr-to-vi, br-zi-na itd.).
U riječima stranoga porijekla slogotvornu ulogu mogu imati i neki
sonanti, najčešće l i n: bi-ci-kl, Nju-tn i sl.
Riječ ima onoliko slogova koliko je u njoj slogotvornih fonema.
Granica sloga je:
a) između samoglasnika: ka-o, bi-o, sje-o, mi-o itd;
b) iza samoglasnika, a ispred suglasnika: ku-ća-ni-ca,
ru-ka-vi-ca, ma-ska, ta-čka, na-bra-ti, po-pla-ši-ti, vje-
ro-va-ti itd.
c) između dva suglasnika:
- ako je prvo eksplozivni suglasnik pa onda neki drugi
suglasnik (osim sonanata j, v,r, 1, lj): rad-nik, red-ni, mek-
ši, se-lid-ba, sred-nji itd;
- ako su različiti sonanti: rav-ni-ca, sar-ma, Haj-ra,
sur-la, kor-nja-ča, dnev-no itd, osim ako drugi sonant
nije refleks kratkog jata (ne-vje-ra);
ako su udvojeni sonanti: naj-ja-či, van-na-stav-ni, Al-
lah, džen-net itd;
- ako je u kratkom slogu prvo sonant pa onda neki drugi suglasnik
Slogovi koji se završavaju samoglasnikom nazivaju se otvorenim
slogovima: ku-ća-ni-ca i sl. Slogovi koji se završavaju suglasnikom
nazivaju se zatvorenim slogovima: rad-nik, džen-net i sl.
Fonemi se unutar slogova ne mogu potpuno slobodno kombinirati.
Uzmimo naprimjer slogove brat-ski, Prvi slog ne može biti tbra, rtba
niti btra i sl., jer se fonemi u slogove grupišu radi olakšavanja
izgovora, a izgovor navedenih kombinacija nimalo ne bi bio lahak.

 Raspodjela fonema u riječima

Fonemi se ne mogu potpuno slobodno kombinirati u riječima, već se
njihova raspodjela vrši po određenim pravilima. Ta pravila govornici
usvajaju istovremeno s usvajanjem jezika. Raspodjela fonema
podrazumijeva sve položaje u kojima se može javiti i realizirati jedan
fonem unutar riječi našeg jezika. Izučavanjem kombiniranja fonema u
nekom jeziku bavi se grana fonologije koja se naziva fonotaktika.
Zamjenjivanje jednog fonema drugim naziva se alternacija fonema.
Alternacije se javljaju kao posljedica djelovanja pravila o raspodjeli
fonema.
 Alternacije fonema
Vidjeli smo da postoje ograničenja u raspodjeli ili distribuciji fonema i
da se kao posljedica tog ograničenja javljaju alteracije fonema.
Alternacije mogu biti uvjetovane:
a) fonološki i
b) morfološki.
Fonološki uvjetovane alternacije nastaju kad se na granici morfema
nađu fonemski skupovi suglasnika teški za izgovor ili skupovi istih
suglasnika. Tada se, radi lakšeg izgovora, različiti suglasnici
prilagođavaju jedan drugom (asimilacije
ili jednačenja), a isti ili slični suglasnici gube se (redukcije ili
gubljenja): kobac - kobca > kopca; misao mislju> mišlju,
mast + no>masno.
Fonološki uvjetovane alternacije u našem jeziku poznate su kao:
- asimilacija (jednačenje) suglasnika po zvučnosti,
- asimilacija (jednačenje) suglasnika po mjestu tvorbe,
- redukcija (gubljenje) suglasnika,
Morfološki ili tvorbeno uvjetovane alternacije također se javljaju na
granicama morfema, ali su one izazvane nastavcima za oblik riječi ili
nastavcima (sufiksima) za tvorbu riječi. Uzmimo za primjer imenicu
ruka. Ona u dativu ima oblik ruci. Nastavak za oblik riječi u dativu (1)
izazvao je promjenu k>c. Od imenice ruka izvedena je deminutivna
imenica ručica - osnova ruk + sufiks ica. Ono i iz sufiksa ica uvjetovalo
je promjenu k> č.
Morfološki ili tvorbeno uvjetovane alternacije u našem jeziku poznate
su kao:
- nepostojano a
- prijelaz l >o
- palatalizacije (prva, druga i treća),
- jotovanja (stara i nova).
Zamjenjivanje jednog fonema drugim ili gubljenje fonema u nekim
položajima poznati su u tradicionalnoj fonetici kao glasovne
promjene, a pravila pod kojima se te promjene vrše nazivaju se
glasovni zakoni.