NAKLADNIK

Egmont d.o.o.
Višnjevac 3, Zagreb

ZA NAKLADNIKA
Bruno Barbić

UREDNIK
Davor Uskoković

LEKTOR
Ruđer Jeny

GRAFIČKO OBLIKOVANJE
e-projekt

ILUSTRACIJE
Root Leeh

OBLIKOVANJE OVITKA
Studio 2M d.o.o.

TISAK
GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE d.o.o. Zagreb, svibanj, 2018
NASLOV IZVORNIKA The Why Café
© John Strelecky 2003
 John Strelecky

Kafić na kraju svijeta

Pripovijest o smislu života

Prevela s engleskog Marija Perišić

PULS
Za Xin, moju srodnu dušu u svemu što radim, za Sophiju, jer se
zbog nje moje srce smije, i za Casey, Mikea i Anne.
Kako bismo bili sasvim svoji, moramo osvijestiti svoje pravo ja.
Kad je teško, na nama je da to svladamo.
JOHN STRELECKY
 Predgovor

KAD TO NAJMANJE očekujete i kad vam možda najviše treba,

nađete se na novome mjestu i s novim ljudima te naučite nove stvari.
Baš se to jedne večeri dogodilo i meni na mračnoj i pustoj dionici ceste.
Gledajući unatrag, situacija u kojoj sam se te noći našao kao da je
simbolički odražavala moj tadašnji život. Bio sam izgubljen na cesti, ali
i u životu – bez konkretnog odgovora kamo sam točno išao ili zašto sam
krenuo baš u tom smjeru.
Uzeo sam slobodan tjedan na poslu jer sam se želio maknuti od
svega što je imalo veze s njim. Ali ne zato što mi je posao bio grozan.
Naravno da su me neki njegovi vidovi frustrirali, ali zapravo sam se, više
od svega, većinu svojih dana pitao ne bi li život trebao biti nešto više od
rada u uredskom pregratku deset do dvanaest sati na dan. I činilo se da
je glavna svrha tog rada potencijalno unapređenje koje bi dovelo do toga
da svakog dana u uredu provodim između dvanaest i četrnaest sati.
Srednja škola pripremala me za fakultet, fakultet me pripremao za
svijet rada, a otkad sam počeo raditi, provodio sam vrijeme penjući se
hijerarhijom tvrtke u kojoj sam bio zaposlenik. Sad sam se pitao nisu li
ljudi koji su me usmjeravali na te staze zapravo ponavljali ono isto što
im je netko prije toga utuvio u glavu.
Nije to bio posve loš savjet, ali nije bio ni savjet koji donosi
pretjeranu ispunjenost. Osjećao sam se kao da se odričem života u
zamjenu za novac, a ta mi se razmjena nije činila pretjerano dobrom.
Upravo tako je izgledalo zbrkano stanje uma u kojem sam bio kad sam
pronašao Café Zašto si ovdje.
Kad bih drugima prepričavao tu priču, često bi je komentirali
riječima poput „mistično“ ili frazama poput „kao zona sumraka“.
Posljednje je bila referencija na staru televizijsku seriju u kojoj bi se ljudi
pojavljivali na mjestima koja su na prvi pogled djelovala uobičajeno, no
ne bi uvijek bila takva. Katkad se, samo na trenutak, uhvatim kako se
pitam je li to što sam doživio doista bilo stvarno. Kad se to dogodi,
otvorim ladicu svojega stola, izvadim iz nje jelovnik koji mi je Casey
dala i pročitam poruku na njemu. Uvijek me podsjeti na to da je sve bilo
itekako stvarno.
Nikad nisam pokušao rekonstruirati svoje korake i ponovno
pronaći café. Mali dio mene želi vjerovati da, ma koliko da je ta večer
bila stvarna, čak i kad bih se mogao vratiti na isto mjesto na kojem sam
prvi put našao café, njega tamo ne bi bilo – i da je jedini razlog zbog
kojeg sam ga našao bilo to što sam ga u tom trenutku, baš te noći, imao
potrebu naći i to je jedini razlog zbog kojeg je postojao.
Možda ću se jednog dana pokušati vratiti. Ili ću se možda jedne
noći ponovno naći ispred njega. Ako se to dogodi, ući ću u njega i reći
Casey, Mikeu i Anne, ako i ona bude tamo, kako mi je ta noć u caféu
promijenila život. Kako su pitanja koja su mi postavili naposljetku
rezultirala mislima i otkrićima koje prije toga nisam mogao ni zamisliti.
Tko zna. Možda ću tu noć provesti razgovarajući s nekime tko se
također izgubio i zalutao u Café. Zašto.
Ili ću možda napisati knjigu o svome iskustvu kao svoj doprinos
onome što taj café predstavlja.
 1

VUKAO SAM SE AUTO-CESTOM tako sporo da je u usporedbi s time

pješačenje bilo poput utrke sportskih automobila. Jedan sat usporenoga
gmizanja i zatim je promet posve stao. Pritisnuo sam gumb za traženje
stanica na radiju u potrazi za bilo kakvim znakom inteligentnog života.
Nisam pronašao ništa.
Kad je prošlo dvadeset minuta a da se nijedan automobil nije ni
pomaknuo, ljudi su jedan za drugim počeli izlaziti iz vozila. Time,
naravno, nisu ništa postigli, ali barem smo se mogli požaliti nekome
osim onima s kojima smo se vozili, što je svakako bila dobrodošla
promjena.
Vlasnik jednovolumena ispred mene stalno je ponavljao da će mu
hotel otkazati rezervaciju ne pojavi li se do šest sati. Žena u kabrioletu
meni slijeva pričala je na mobitel i žalila se nekome na neučinkovitost
cjelokupnoga prometnog sustava. Iza mene je pun automobil igrača
bejzbola iz lige mladih tjerao svoju pratiteljicu do ruba ludila. Gotovo
sam mogao čuti njezine misli da joj je ovo posljednji put da se
dobrovoljno javila za išta u životu. Ukratko, bio sam tek mala karika u
dugom lancu nezadovoljstva.
Nakon još dvadeset pet minuta posvemašnjeg zastoja, naposljetku
se pojavio policijski automobil vozeći travnatim pojasom između traka
autoceste. Zastao bi svakih stotinjak metara, vjerojatno da obavijesti
ljude što se zbiva.
„Za dobrobit tog policajca“, pomislio sam u sebi, „nadam se da sa
sobom ima opremu za svladavanje pobješnjele mase.“
Svi smo nestrpljivo iščekivali svoj red. Kad je policajac, zapravo
policajka, napokon stigla do našeg dijela autoceste, rekla nam je da se
otprilike osam kilometara ispred nas prevrnula cisterna s potencijalno
otrovnim tvarima. Cesta je bila zatvorena za sve. Objasnila nam je da
imamo dvije mogućnosti: okrenuti se i pokušati drugim putem –
premda drugi put zapravo i nije postojao – ili čekati da se cesta raščisti,
što će vjerojatno potrajati barem još sat.
Gledao sam za policajkom koja je produžila do iduće skupine
neutješnih vozača. Kad je frajer s jednovolumenom stoti put ponovio
priču o otkazivanju rezervacije u šest sati, zaključio sam da sam prešao
granicu strpljenja.
„Ovakve mi se stvari uvijek događaju kad pokušam pobjeći i
odmoriti se“, promrmljao sam si u bradu.
Svojim sam novim prijateljima, koje sam stekao onako kako su se
prijateljstva stjecala u djetinjstvu – ponajprije po načelu fizičke blizine
– objasnio da sam dosegnuo granicu frustracije i da ću pokušati poći
drugim putem. Prokomentiravši još jednom rezervaciju i otkazivanje u
šest sati, vlasnik jednovolumena sklonio mi se s puta, pa sam preko
travnatog pojasa između dviju strana autoceste krenuo u novom
smjeru.
Prije odlaska na put s interneta sam isprintao upute za vožnju. U
tom mi se trenutku to činilo superinteligentno. „Ne treba mi karta“,
pomislio sam. „Trebam samo slijediti ove jednostavne i jasne upute.“
Budući da su mi one sad bile posve beskorisne, uključio sam
mobitel i otvorio ponuđenu aplikaciju s kartama. „Sustav nedostupan“,
pisalo je na ekranu i, bez obzira na to koliko puta pokušao, nije se
pojavljivala nikakva druga poruka. Žudio sam za autokartom koju sam
nekoć uvijek imao u automobilu.
Krenuvši na jug, znajući da bih zapravo trebao ići na sjever,
frustracija je postajala sve veća. Deset kilometara bez izlaza postalo je
dvadeset, pa trideset, a onda i četrdeset.
„A kad napokon dođem do izlaza, neće više biti važno jer ionako
nemam pojma kako da dođem tamo gdje želim“, rekao sam naglas, što
je samo dodatno potvrdilo da sam svakim trenutkom u sve lošijem
duševnom stanju.
Na četrdeset petom kilometru napokon se pojavio izlaz s
autoceste.
„Ovo jednostavno nije moguće“, pomislio sam približavajući se
izlaznom odvojku. „Došao sam na vjerojatno jedino mjesto na cijelom
svijetu koje na križanju autocesta nema benzinsku postaju, restoran
brze hrane niti bilo što drugo.“ Pogledao sam lijevo. Nije bilo ničega.
Pogled udesno bio je jednako prazan.
„Ah,“ rekao sam sâm sebi, „čini se da nije važno kojim ću putem.“
Skrenuo sam desno, napomenuvši si da idem u smjeru zapada i da
bih na idućem križanju koje će izgledati obećavajuće trebao ponovno
skrenuti desno. Tako ću barem opet voziti na sjever. Cesta je imala dva
traka od kojih me jedan vodio u suprotnom smjeru od onog iz kojega
sam došao, a drugi me vraćao prema polazištu. Doista nisam znao kojim
bih trebao poći. Promet je bio vrlo rijedak, a znakovi civilizacije još
rjeđi. S vremena na vrijeme ugledao bih neku kuću i pokoje obiteljsko
imanje, a onda ništa osim šuma i livada.
Jedan sat poslije službeno sam bio izgubljen. Prolazio sam samo
pokraj malih križanja sa znakovima koji vam odmah daju do znanja da
ste u problemima. Kad već 70 kilometara niste vidjeli živu dušu, a ime
ceste kojom se vozite počinje riječju „Stara“, primjerice „Stara cesta 65“,
očito je da vam se ne piše dobro.
Na idućem sam križanju, koje nije bilo ništa veće od ostalih pokraj
kojih sam prošao, skrenuo desno. Učinio sam to iz čistog očaja.
Zaključio sam da ću tako barem ići prema pravoj strani svijeta, premda
ni približno nisam znao gdje se nalazim. A onda sam užasnuto shvatio
da ime te ceste također počinje sa „Stara“.
Bližilo se osam sati i sunce se spuštalo prema obzoru. Dan se
približavao svome kraju, a moja je frustriranost postajala sve veća.
 „Trebao sam jednostavno ostati na autocesti“, ljutito sam rekao
naglas. „Bio sam izvan sebe što ću izgubiti jedan sat, sad sam ih izgubio
dva, a još nemam pojma gdje sam.“
Udario sam šakom u krov automobila, kao da je automobil kriv za
situaciju u kojoj sam se našao ili kao da će mi to nekako pomoći.
Prošlo je petnaest, dvadeset, dvadeset pet kilometara i još uvijek
ništa. Imao sam manje od pola spremnika goriva. Procijenio sam da
povratak prema mjestu odakle sam došao više nije dolazio u obzir. S
količinom goriva koja mi je preostala nisam se više mogao vratiti do
točke s koje sam krenuo, pod pretpostavkom da bih je uopće znao
pronaći. Čak i kad bih se uspio vratiti, na cijelom putu ionako nije bilo
nijedne benzinske postaje.
Jedina je opcija bila nastaviti voziti i nadati se da ću prije ili poslije
naići na mjesto na kojem ću moći nešto pojesti i napuniti spremnik.
Razina moje frustriranosti nastavila je kliziti u smjeru suprotnom od
kazaljke pokazivača goriva.
Otišao sam na ovaj put kako bih izbjegao frustracije. Zahvaljujući
poslu, računima i, u nekoj mjeri, životu općenito, i kod kuće sam ih
imao više nego dovoljno. Nisu mi trebale i na odmoru. Zamislio sam
ovo putovanje kao priliku da se opustim i „napunim baterije“.
„Baš čudna fraza“, pomislio sam. „Napuniti baterije.“
„Isprazniti se, ponovno se napuniti, isprazniti se, ponovno se
napuniti... kako se to može nazvati kretanjem u pozitivnom smjeru?“
Sunce je potonulo posve iza stabala i suton je nezaustavljivo gutao
krajolik oko mene. Tragovi ružičaste i narančaste svjetlosti na oblacima
reflektirali su posljednje ostatke danjeg svjetla, premda sam bio posve
usredotočen na cestu i nezaustavljivo pogoršavanje situacije u kojoj sam
se našao, pa sam nebo jedva i zamjećivao. I dalje nije bilo nikakva traga
drugim ljudskim bićima.
 Opet sam bacio pogled na pokazivač goriva. „Manje od četvrtine
spremnika i kazaljka je sve niže“, rekao sam naglas.
Posljednji put sam u automobilu spavao jednom kad sam se
vraćao kući s fakulteta. Od toga je prošlo mnogo godina i nisam
planirao ponoviti taj doživljaj. Nažalost, ta se mogućnost svakom
minutom činila sve izglednijom.
„Morat ću se naspavati,“ pomislio sam, „kako bih imao dovoljno
snage za traženje pomoći kad ostanem bez goriva.“
 2

UGLEDAO SAM GA BAŠ kad je kazaljka pokazivača goriva skliznula

ispod crvene crte, obavijestivši me da vozim na rezervi. Svjetlo. Pritisnut
očajem zbog svoje situacije, nekoliko kilometara prije na križanju sam
skrenuo lijevo. Nije bilo ničega što bi ukazivalo da ću time povećati
izglede da pronađem nekoga, ali ipak sam to učinio. Ako ništa drugo,
barem je to bila cesta čiji naziv nije počinjao sa „Stara“, čime sam si
opravdao neobjašnjiv potez.
„Potez iz očaja koji bi se mogao isplatiti“, rekao sam naglas.
Približavajući se svjetlu napokon sam razabrao da je riječ o uličnoj
svjetiljci. Jednoj jedinoj, bijeloj uličnoj svjetiljci koja je blještavo sjala na
mjestu tako zabačenom da se nalazila usred ničega.
„Molim te da tu bude nečega“, ponavljao sam u sebi kao mantru
vozeći se preostalih pola kilometra do nje. I doista je bilo nečega.
Pokraj svjetiljke sam s ceste skrenuo na zemljano i pošljunčano
parkiralište. Ispred sebe sam zapanjeno zapazio neveliku, bijelu
četvrtastu zgradu sa svijetloplavim neonskim natpisom Café Zašto ste
ovdje na krovu. Jednako su me iznenadila još tri automobila na
parkiralištu. „Ne znam odakle su došli, ali očito ne odakle i ja“, pomislio
sam jer posljednjih najmanje jedan sat nisam vidio nijedno vozilo. „A
to bi moglo biti dobro. Nadam se da, za razliku od mene, znaju kako se
izvući odavde, gdje god da jesam.“
Izišao sam iz automobila i nekoliko puta istegnuo ruke iznad glave
da se oslobodim ukočenosti. A onda sam krenuo prema ulazu. Osim
sjajnoga polumjeseca i tisuća zvijezda, nebo je bilo posve crno. Kad sam
otvorio vrata caféa, pričvršćena zvonca najavila su moj dolazak.
Iznenadio me val primamljivih mirisa koji me učas zapljusnuo.
Sve do tog trenutka nisam shvatio koliko sam zapravo gladan. Nisam
mogao odrediti jelo po kojem je café mirisao, ali namjeravao sam
naručiti tri porcije toga što god da je bilo.
Iznutra je café podsjećao na zalogajnicu iz pedesetih i Šezdesetih
godina prošloga stoljeća.
Ispred dugoga i uskoga bijelog šanka bili su poredani srebrnasti
barski stolci s podstavljenim crvenim sjedalima. Ispod prednjih prozora
nalazio se niz crvenih separea sa stolom u svakom odjeljku. Na svakom
je stolu bila staklena posudica sa šećerom, mali srebrni vrč nečega što
sam pretpostavljao da je mlijeko za kavu te usklađene posudice za sol i
papar.
Na pultu blizu vrata vidio sam staru registar-kasu, a pokraj nje
drvenu vješalicu za kapute. Ozračje je bilo vrlo ugodno. Café me
podsjećao na mjesto gdje biste satima mogli sjediti i pričati s
prijateljima. Nažalost, sa sobom nisam poveo nikoga.
Konobarica je prekinula razgovor s muškarcem i ženom u
udaljenom separeu. Nasmiješila mi se i rekla, „Nemamo rezervacije,
smjestite se gdje vam odgovara.“
Dao sam sve od sebe da smirim frustracije koje su se u meni
nakupljale posljednja četiri sata i još uvijek lagano kipjele pa sam joj
pokušao uzvratiti osmijehom. A onda sam se odlučio za separe blizu
vrata. Kliznuvši na crveno sjedalo od vinila, iznenadilo me da izgleda
posve novo. Osvrnuo sam se po caféu i iznenađeno zamijetio da sve
izgleda novo.
„Vlasnik sigurno očekuje golem urbani rast,“ pomislio sam, „kad
je odlučio izgraditi novi café ovdje usred ničega.“
„Zdravo.“ Ta me je riječ prekinula u dubokom razmišljanju o
niskim cijenama nekretnina i mogućnostima izgradnje stambenih
naselja. Bila je to konobarica. „Zovem se Casey. Kako ste?“
„Bok, Casey. Ja sam John i malo sam se izgubio.“
„John, tako je“, odgovorila je i vragolasto se nasmiješila.
 Iz načina na koji je to rekla nisam mogao razaznati je li time
potvrdila da sam John ili da sam se izgubio.
„Zašto si ovdje, Johne?“ pitala me.
„Pa, krenuo sam na put i naletio na probleme. Kad sam ih pokušao
zaobići, završilo je tako da sam se izgubio. U međuvremenu sam ostao
bez goriva i zamalo umro od gladi.“ Kad sam završio s nizanjem svojih
frustracija, Casey mi se nasmiješila istim vragolastim osmijehom.
„Evo kako ćemo“, rekla je. „Sigurna sam da ti možemo pomoći
riješiti problem gladovanja. A što se tiče ostatka, morat ćemo vidjeti.“
Dohvatila je jelovnik sa stalka pokraj ulaznih vrata i dodala mi ga.
Nisam siguran je li to bilo zbog svjetla ili od umora izazvanoga
predugom vožnjom, ali zakleo bih se da su slova na koricama jelovnika
nestala i ponovno se oblikovala dok mi ga je dodavala. „Očito sam
preumoran“, pomislio sam i spustio jelovnik na stol.
Casey je iz džepa izvadila blokić za narudžbe i opet mi se obratila.
„Da ti donesem nešto za piće dok proučiš jelovnik?“ Naručio sam čašu
vode s limunom i Casey je otišla po nju.
Ovaj se dan naposljetku pretvorio u nešto posve neočekivano.
Najprije sam se satima vozio pustopoljinom, onda sam naišao na café
usred ničega, a sad me posluživala konobarica s vragolastim
osmijehom. Podignuo sam jelovnik sa stola i pročitao što piše na
koricama.
„Dobrodošli u Café Zašto ste ovdje“, pisalo je na gornjoj polovici
korica. Ispod je malim crnim slovima pisalo: Molimo vas da se prije
naručivanja posavjetujete s našim osobljem o tome što bi vaše vrijeme
ovdje moglo značiti.
„Nadam se da znači da ću pojesti nešto fino“, pomislio sam i
otvorio jelovnik.
Unutra me dočekala uobičajena ponuda zalogajničke hrane. Izbor
jela za doručak bio je popisan lijevo blizu vrha, dolje lijevo bili su
sendviči, predjela i salate gore desno, a ispod toga glavna jela.
Iznenađenje je uslijedilo kad sam okrenuo jelovnik. Na stražnjoj strani
pisalo je, Stvari za razmišljanje dok čekate, a ispod toga tri pitanja:
ZAŠTO STE OVDJE?
BOJITE LI SE SMRTI?
JESTE LI ISPUNJENI?
„Nijansu drukčije od sportskih stranica“, pomislio sam. Upravo
sam se spremao ponovno pročitati tri pitanja kad se Casey vratila s
vodom.
„Sve u redu?“ pitala me.
Okrenuo sam jelovnik i pokazao ime caféa na naslovnici.
„Što to znači?“
„Oh, svatko ima svoje tumačenje“, odgovorila je. „Većina nas
zapravo ga zove samo Café Zašto. Želiš li naručiti?“
Nisam još bio spreman za narudžbu. Čak sam došao u iskušenje
da zgrabim jaknu i odem, ali nisam još bio spreman naručiti. Bilo je
nešto neobično u ovome mjestu i nisam bio posve siguran da je bilo
neobično u pozitivnom smislu. „Oprosti, Casey, trebat će mi još malo
vremena.“
„Nema problema“, odgovorila je. „Ne žuri se, a ja ću doći za koju
minutu vidjeti kako stoje stvari. I još nešto, Johne,“ rekla je nasmiješivši
se, „ne brini se. U dobrim si rukama.“
Gledao sam kako Casey odlazi do para u separeu na drugom kraju
caféa. Došla je do njih i počeli su razgovarati, očito o nečemu smiješnom
jer su se svi troje uglas smijali.
„Možda ovo mjesto i nije tako loše“, pomislio sam. „Možda bih
trebao naručiti isto što i oni.“
Vratio sam se proučavanju jelovnika. „Nemam izbora“, rekao sam
samome sebi. „Još malo pa sam bez goriva, čini se da nigdje u dosegu
od tristo kilometara nema hrane i premda je ovo mjesto pomalo čudno,
zasad se zapravo nije dogodilo ništa previše neobično.“
Time sam si malo ublažio zabrinutost. Kad je Casey otišla do
kuhinje i vratila se, pa prošla pokraj moga separea s dvije kriške pite od
jagoda i rabarbare u rukama, zabrinutost mi je posve nestala. Obožavam
pitu od jagoda i rabarbare, a nisam je jeo već godinama. Ako su je
pripremali u ovom caféu, zaključio sam da bi to mogao biti znak da ipak
trebam ostati.
Zanemarim li neobična pitanja, ponuda u jelovniku izgledala je
prilično dobro. Naposljetku sam odabrao platu za doručak, premda je
vrijeme doručka odavno prošlo. Casey je i dalje pričala s onim parom,
pa sam, donijevši odluku, ponovno okrenuo jelovnik na stražnje korice.
ZAŠTO STE OVDJE?
Čudno pitanje za gosta restorana. Zar ne biste trebali znati zašto
je netko u vašem restoranu? Zar ne bi ljudi koji jedu u restoranu trebali
znati zašto su tu? Nisam bio siguran je li mi pitanje posve jasno.
ZAŠTO STE OVDJE?
U tom se trenutku Casey vratila i prekinula me u razmišljanju.
„Spreman?“ pitala me.
Zaustio sam odgovoriti joj da jesam, ali sam se sjetio poruke s
početka jelovnika da se prije naručivanja posavjetujem s osobljem.
„Mislim da jesam“, rekao sam i pokazao na poruku. „Što bih te točno
trebao pitati?“
„Ah to“, odvratila je i opet se nasmiješila.
Počeo mi se sviđati njezin osmijeh.
„Tijekom godina zamijetili smo da se ljudi osjećaju drukčije kad
ovdje provedu neko vrijeme“, objasnila mi je. „Zato ih sad pokušavamo
polako uvesti u doživljaj ‘Zašto ste ovdje?’ Nisu li posve spremni za ono
što su isprva mislili da mogu podnijeti, podijelimo s njima dio onoga
što mogu očekivati.“
 Nakon tih riječi bio sam još zbunjeniji. Je li pričala o hrani, o caféu
ili o nečemu posve drugom?
„Ako se slažeš,“ nastavila je, „mogu prenijeti narudžbu kuharu i
vidjeti što on misli da bi bilo najbolje za tebe.“
„Može“, odgovorio sam, još smeteniji. „Pretpostavljam da bi to
bilo dobro. Uzeo bih platu za doručak. Je li to problem, s obzirom na to
da nije vrijeme doručka?“
„To je ono što želiš?“ pitala me.
„Tako je.“
„Onda sam sigurna da neće biti problem. Na kraju krajeva, bliže
smo sutrašnjem doručku nego današnjem ručku.“
Spustio sam pogled na sat. Pola jedanaest navečer. „Zanimljiv
način gledanja na stvar“, komentirao sam.
Casey se nasmiješila i rekla, „Katkad pomaže sagledati stvari iz
drukčije perspektive.“
Zapisala je moju narudžbu i okrenula se. Gledao sam je kako
odlazi prema kuhinji, a onda sam zamijetio da je jelovnik ostavila na
stolu.
 3

KAD SE CASEY PRIBLIŽILA pultu za narudžbe, prvi sam put vidio da

je u kuhinji neki muškarac. U jednoj je ruci držao drvenu žlicu za
posluživanje i očito je bio zadužen za kuhanje. Casey je došla do pulta i
nešto mu rekla, a on je pogledao prema meni i vidio da gledam u
njegovu smjeru. A onda mi se nasmiješio i mahnuo.
Mahnuo sam i ja njemu, osjećajući se pomalo smiješno. Nemam
baš naviku mahati kuharima u restoranima. Casey i muškarac nekoliko
su minuta razgovarali, nakon čega je stavila moju narudžbu na mali
okrugli stalak i uputila se natrag prema mojem stolu. Muškarac je
okrenuo stalak tako da je papirić bio okrenut prema njemu, za trenutak
ga proučavao, a onda odnio u kuhinju.
Ponovno sam pogledao stražnje korice jelovnika. Upravo sam
ponovno pročitao prvo pitanje – Zašto ste ovdje? – kad se Casey vratila
i sjela u separe nasuprot mene.
„Ono je Mike“, rekla je. „Vlasnik i glavni kuhar. Rekao je da će te
doći upoznati čim uhvati priliku. Pitala sam ga za tvoju narudžbu i
rekao je da će biti mnogo hrane, ali misli da ćeš uspjeti.“
„Stvarno vrhunska usluga.“
Nasmiješila se, „Trudimo se. No da se vratimo na ovo“, rekla je i
pokazala na prednju stranu jelovnika s napomenom gostu da se prije
naručivanja obrati osoblju. „Odnosi se na pitanje na stražnjoj strani
kojem se stalno vraćaš.“
Nisam bio posve siguran kako je znala da se stalno vraćam tom
pitanju, ali nisam ništa odgovorio.
„Vidiš,“ nastavila je, „jedna je stvar gledati to pitanje. A posve je
druga promijeniti ga.“
 „Kako to misliš?“
„Zvuči jednostavno, kao da ne bi imalo nikakva utjecaja“,
odgovorila je. „Ali promijeniš li samo nekoliko slova u tom pitanju, sve
se mijenja.“
Zbunjeno sam je pogledao. „Sve se mijenja? Što je sve? Neću moći
jesti ovdje ili ću morati naručiti nešto drugo?“
„Ne,“ odvratila je i iznenada se uozbiljila, „mislim na veće
promjene.“
Očito nisam shvatio stoje zapravo mislila, ali mi je bilo posve jasno
da se nije šalila. „Mislim da ne razumijem.“
Casey je opet pokazala na jelovnik. „Promijeniš li pitanje da više
ne bude nešto što pitaš nekoga drugoga nego nešto što pitaš samoga
sebe, nećeš više biti ista osoba.“
Bio sam zapanjen. Neću više biti ista osoba? Što to znači? Iznenada
me obuzeo osjećaj da sam na rubu visoke litice. I nisam znao objašnjava
li mi da će mi jedan korak naprijed donijeti trenutačnu smrt ili vječitu
sreću.
„Otprilike je tako,“ javila se opet Casey i nasmiješila, „ali ne baš
tako drastično.“
Nastavila je prije nego što sam je stigao pitati kako je znala o čemu
razmišljam. „Pokazat ću ti a da ne moraš napraviti taj korak. Pročitaj
prvo pitanje na jelovniku, no pročitaj ga letimice, kao kad baciš pogled
na neki znak pokraj kojeg prolaziš.“
Kratko sam pogledao na jelovnik. Na moje iznenađenje, pitanje
više nije glasilo Zašto ste ovdje?
Sad je pisalo, Zašto sam ovdje?
Čim sam ga pročitao, pitanje se ponovno promijenilo u Zašto ste
ovdje?
„Što se dogodilo?“ uskliknuo sam. „Jelovnik se upravo
promijenio? Kako si to izvela?“
 „Johne, nisam sigurna jesi li spreman za odgovor na to pitanje.“
„Kako to misliš? Kako si to učinila, kako si promijenila jelovnik?“
Sad sam već bio posve zbunjen svime što se događa i nisam bio siguran
želim li ostati dok ne shvatim o čemu je riječ. No Casey mi je privukla
pozornost novim pitanjem.
„Johne, jesi li vidio u što se tekst na jelovniku pretvorio?“
„Naravno, kad sam ga prvi put pogledao pisalo je jedno, a onda se
vratio u ono što sad piše. Zašto? I kako se to dogodilo?“
Casey je okrenula jelovnik na naslovnicu i pokazala na dno gdje je
bila otisnuta poruka „Molimo vas da se prije naručivanja...“
„Ovako stoje stvari, Johne“, počela je.
„Pitanje koje si vidio, ono koje je bilo drukčije...“
„Koje je glasilo ‘Zašto sam ovdje?’“ prekinuo sam je.
„Tako je. To nije pitanje koje se smije olako shvatiti. Jedno je baciti
pogled na njega. Ali kad odeš korak dalje od letimičnog pogleda i kad
ga doista vidiš, a onda ga istinski postaviš – svijet ti se promijeni. Znam
da zvuči drastično i upravo zato smo stavili poruku na početak
jelovnika.“
Šokirala me suludost situacije u kojoj sam se našao. Bio sam u
nekom caféu bogu iza nogu i slušao o porukama koje su namjerno
stavljene na korice jelovnika kao pomoć mušterijama da se nose s
činjenicom da im se svijet mijenja.
Sve skupa bi se teško moglo nazvati tipičnim početkom odmora.
No nisam ni slutio da je to tek početak onoga što ću doživjeti te večeri.
Casey me pogledala, „Vidiš Johne, kad si doista postaviš pitanje
koje si vidio, traganje za odgovorom postat će dio tvojega bića. Shvatit
ćeš da je to pitanje prvo što ti padne na pamet ujutro kad se probudiš i
da ti cijeloga dana ne izlazi iz glave. Premda se toga vjerojatno nećeš
sjećati, razmišljat ćeš o njemu i dok spavaš. Poput kapije koja te, kad je
otvoriš, poziva da uđeš. A kad je otvorena, teško ju je ponovno
zatvoriti.“
Napokon sam počeo shvaćati da pitanje Zašto ste ovdje? s
jelovnika ima mnogo dublje značenje nego što sam mislio kad sam ga
prvi put pročitao.
Iz načina na koji je Casey pričala bilo je jasno da se nije odnosilo
na to zašto je netko u caféu.
„Točno“, rekla je Casey prekinuvši mi misli. „Ne odnosi se na café
nego na to zašto netko uopće postoji.“
Zavalio sam se natrag na sjedalo i zapanjeno se osvrnuo po
prostoriji. „Kakvo je ovo mjesto?“ čudio sam se.
Pokušao sam pribrati misli. „Slušaj, Casey, došao sam ovdje nešto
pojesti. Sve o čemu mi pričaš zvuči prilično zlokobno. Hoću reći, ako je
to što si upravo rekla o kapijama i stvarima koje ti svaki dan prolaze
mislima doista točno, ne znam zašto bi si itko poželio postaviti to
pitanje. Ja si ga nikad nisam postavio i dobro sam.“
Casey je spustila jelovnik na stol. „Jesi li?“ pitala je. „Jesi li stvarno
dobro?“ Izgovorila je tu riječ s prizvukom prijateljskog zadirkivanja,
kao da me izaziva da je definiram. „Mnogi su dobro. Ali neki traže nešto
što će ih ispuniti više nego dobro, nešto veće od toga.“
„I zato dolaze u Café Zašto?“ sarkastično sam pitao.
„Neki da“, odgovorila mi je tihim i smirenim glasom. „Jesi li i ti
zato ovdje?“
Opet me iznenadila i nisam znao kako da joj odgovorim. Nisam
bio siguran što zapravo radim ovdje. Nisam bio siguran čak ni da znam
stoje ovo mjesto.
Kad bih bio posve iskren, priznao bih da sam se godinama pitao
može li život biti nešto više od onoga što sam znao o njemu. Nisam
mislio da mi je život loš. Naravno da je s vremena na vrijeme bilo
frustracija, osobito u posljednje vrijeme, ali imao sam dobar posao i
dobre prijatelje. Život je bio dobar, čak i vrlo dobar. No ipak sam negdje
u sebi imao taj osjećaj koji nisam znao objasniti.
„To je osjećaj koji potiče ljude da postave pitanje koje si vidio“,
progovorila je Casey.
Bio sam šokiran. Ne samo zbog toga što mi je, kako se čini, opet
pročitala misli, premda je već i to bilo dovoljno da zbuni čovjeka. No
još više me šokirala spoznaja da bi mogla imati pravo. Polako sam
udahnuo. Vratio mi se onaj osjećaj da stojim na rubu litice. Napravio
sam pola koraka naprijed.
„Casey, možeš li mi reći nešto više o tom pitanju?“
Kimnula je i počela pričati, „Kao što sam već rekla, postavljanje
tog pitanja otvara svojevrsnu kapiju. Čovjekov um, duša ili kako god to
nazvali htjet će potražiti odgovor. I pitanje će mu postati glavna
preokupacija sve dok ne pronađe odgovor.“
„Želiš mi reći da osoba, kad se zapita ‘Zašto sam ovdje?’, više nikad
ne može ignorirati to pitanje?“ pitao sam.
„Ne, nije uvijek tako. Neki bace pogled na njega, a možda ga čak i
vide, no onda ga zaborave. Ali za one koji postave to pitanje i na nekoj
razini iskreno žele saznati odgovor, ignoriranje postane iznimno teško.“
„Pretpostavimo da netko postavi pitanje i zatim pronađe
odgovor“, nastavio sam. „Što onda?“
„Ta je vijest istodobno dobra i izazovna“, odgovorila mi je i
nasmiješila se. „Kao što sam spomenula, postavljanje pitanja probuđuje
nagon za traženjem odgovora.
A kad netko uspije pronaći odgovor, pojavljuje se druga, jednako
moćna sila. Kad osoba konačno zna zašto je ovdje, zašto postoji, razlog
zbog kojeg je živa, ona želi ispuniti taj razlog. Slično je, primjerice, kad
znaš da je na karti do blaga označeno X. Kad znaš za to X, mnogo je teže
ignorirati blago. Teže je ne krenuti u potragu za njime.
 U ovom slučaju, kad netko zna zašto je ovdje, postaje mu
emocionalno, čak i fizički, teže ne ispuniti taj razlog.“
Naslonio sam se na stolac i trudio se probaviti sve što mi je Casey
ispričala. „Znači da bi to čak moglo pogoršati stvar“, naposljetku sam
progovorio. „Kao što sam već rekao, nekome može biti bolje da nikad
ne postavi to pitanje. U tom će slučaju samo nastaviti po starome i, da
se tako izrazim, zadržati duha u boci.“
Casey me pogledala i rekla, „Neki odaberu upravo to. Kad dođe
do te točke, svatko mora odlučiti za sebe.“
Nisam znao što da učinim ili kažem. Nervozno sam se nasmijao
sjetivši se svog uzbuđenja kad sam izgubljeno lutajući ovom zabiti
napokon ugledao svjetlo. A sad nisam znao što da mislim.
„Nije se lako suočiti sa svim ovim“, rekao sam.
„Nadam se da nije toliko ‘suočiti’ koliko ‘otkriti’“, odvratila je
Casey. „Znaš onaj osjećaj koji si maloprije opisao? Nije nešto što ti netko
može reći ili naložiti, a ako u bilo kojem trenutku odlučiš tome okrenuti
leđa, odluka će biti tvoja i samo tvoja.“
Rekavši to, ustala je od stola i dodala, „Kad smo već kod okretanja
leđa, idem provjeriti kako napreduje tvoj doručak.“
Posve sam zaboravio na naručenu hranu. No sad kad me
podsjetila, polako sam postao svjestan da sam i dalje u caféu te da i dalje
umirem od gladi.
 4

U GLAVI MI SE VRTJELO. Spustio sam pogled na jelovnik i ponovno

pročitao prvo pitanje. ZAŠTO STE OVDJE?
Sad je imalo sasvim drukčije značenje u odnosu na prvi put kad
sam ga pročitao. Pokušao sam se sjetiti točnih Caseyinih riječi od prije...
„Pita zašto netko uopće postoji.“
Na razini koju nisam mogao posve objasniti, osjećao sam kao da
me nešto tjera da postavim pitanje koje sam nakratko vidio na jelovniku
dok sam pričao s Casey. Sad sam ga se sjetio.
ZAŠTO SAM OVDJE?
Sjetio sam se i Caseyinih komentara o posljedicama koje bi
iskreno postavljanje tog pitanja moglo imati.
„Ovo je ludost“, rekao sam sâm sebi i protrljao oči. „Treba mi
samo hrana, malo goriva i mjesto na kojem se mogu nekoliko sati
odmoriti. Zašto onda razmišljam o drugim stvarima?“
Popio sam pola vode i spuštajući čašu zamijetio da kraj stola stoji
Mike s vrčem u ruci.
„Mogu ti nadoliti?“ pitao me. „Izgledaš kao da bi mogao popiti
još.“
Prihvatio sam ponudu, pa mi je napunio staklenu čašu.
„Ja sam Mike“, rekao je.
Ustao sam i pružio mu ruku. „Drago mi je, Mike. Ja sam John.“
„Jesi li dobro, Johne? Izgledao si zamišljeno kad sam došao.“
„Moglo bi se reći“, odgovorio sam i spustio se natrag na sjedalo.
„Casey mi je maloprije objašnjavala što ovaj tekst na početku jelovnika
znači. Još uvijek razmišljam o tome i znači li mi išta.“
 Kad sam završio, shvatio sam da Mike možda nema pojma o čemu
smo Casey i ja razgovarali. Premda je bio vlasnik caféa, možda je
zapravo ona smislila pitanja na jelovniku i tekst na koricama. No Mike
nije oklijevao ni sekunde.
„Da, to nije lako pitanje. Ljudi se s njime suočavaju u različitim
životnim fazama. Neki si sve razjasne već kao djeca, drugi u starijoj
dobi, a neki to ne učine nikad. Jednostavno je tako.“
Budući da je Mike, kako se činilo, razumio put kojim smo Casey i
ja pošli našim razgovorima, odlučio sam mu postaviti pitanje o kojem
sam razmišljao.
„Mike, Casey mi je objasnila neke od posljedica do kojih može
doći kad si netko postavi osobnu verziju ovog pitanja“, rekao sam i
pokazao na jelovnik. „Ali zanimalo me što čine poslije toga?“
Mike je bacio pogled na jelovnik. „Misliš li nakon što postave
pitanje ili nakon što pronađu odgovor na njega?“
Nekoliko sam sekundi šutio razmišljajući o njegovu pitanju.
„Valjda oboje. Nismo ulazili previše u detalje o tome kako netko dođe
do odgovora ili što čini kad ga dobije. Samo mi je približno objasnila
kako bi bilo kad ga sazna.“
„Pa, što se tiče toga kako saznati odgovor, mislim da ne postoji
samo jedna metoda koja vrijedi za svakoga. Svatko od nas životu
pristupa na svoj način. Mogu ti otkriti neke tehnike kojima su ljudi koje
poznajem pronašli odgovor.“
Upravo sam mu htio odgovoriti kad sam se zaustavio i na trenutak
ušutio. Imao sam predosjećaj da bi mi informacije o tome kako pronaći
odgovor na pitanje još više otežale da ga ne postavim.
„Točno“, javio se Mike. „Ista teorija koju ti je Casey vjerojatno
objasnila.“
Nisam bio pretjerano iznenađen što je i on, kako se činilo, znao
što mislim i prije nego što sam to izgovorio.
 Nisam bio siguran želim li znati što su drugi ljudi učinili. Na kraju
krajeva, nisam još bio siguran ni želim li uopće postaviti pitanje.
„Mike, a što je s drugim pitanjem? Što netko učini kad zna
odgovor na pitanje?“
Mike se nasmijao. „Ovako ćemo. Idem provjeriti što se događa s
tvojom narudžbom i odgovorit ću ti kad se vratim.“
Vratio se koji trenutak poslije s pladnjem pretrpanim tanjurima.
„To je sve za mene?“ pitao sam razmišljajući kako su mi, čitajući
jelovnik, mogla promaknuti dva odlomka s opisom moje hrane.
„Apsolutno. Plata za doručak uključuje omlet, tost, slaninu,
šunku, svježe voće, prženi naribani krumpir, peciva i za desert
palačinke.“
Osvrnuo sam se oko sebe provjeravajući ima li ikoga u blizini,
barem njih troje, tko bi podijelio sa mnom tako obilan obrok.
„Osim toga imamo i žele za tost, sirup za palačinke, med za peciva
i našu posebnu salsu od rajčice za omlet. Drago mi je da si gladan.“
„Nisam siguran je li uopće moguće biti toliko gladan“, rekao sam.
„Iznenadio bi se, Johne. Katkad ni ne znaš koliko si spreman za
nešto što će te ispuniti.“
Mike je spustio hranu na stol. „Johne, moram nakratko otići do
para na drugom kraju caféa, ali vratit ću se pa, budeš li raspoložen,
možemo nastaviti naš razgovor.“
„Naravno,“ odgovorio sam proučavajući gomilu tanjura ispred
sebe, „nema problema.“
 5

BACIO SAM SE NA HRANU koja je prekrivala stol. Jeo sam omlet, tost
i voće kad se pojavila Casey.
„Kako je, Johne?“
Završio sam sa žvakanjem zalogaja koji sam trenutak prije stavio
u usta. „Odlično, stvarno odlično. I Irana je izvrsna.“
„Čini se da si bolje volje.“
I bio sam bolje volje. Frustriranost koja me pritiskala kad sam
večeras došao u ovaj café gotovo je posve nestala. Toliko sam bio obuzet
pitanjem Zašto ste ovdje? i razgovorima koji su uslijedili da je sve ostalo
palo u drugi plan. A nisam se bunio ni na suludo ukusan omlet.
„Želiš li dovršiti jelo sâm ili ti je draže jesti u društvu?“ pitala me
Casey.
„U društvu, svakako u društvu. Zapravo bih rado nastavio naš
razgovor. Razmišljao sam o svemu i neke me stvari i dalje zbunjuju.“
„Što ti mogu razjasniti?“ ponudila je Casey.
„Zanima me nešto povezano s pitanjem na jelovniku. Kad se netko
pita zašto je ovdje i zatim uspije otkriti razlog, što učini s tim znanjem?“
Casey je nekoliko trenutaka šutjela. „Ponajprije, s tim znanjem
može učiniti što god želi. On ga je otkrio i ono pripada njemu. Što će
učiniti, ovisi samo i isključivo o njemu.“
Kratko sam razmišljao o njezinim riječima. „Ako je netko otkrio
razlog zbog kojeg je na ovome svijetu, pretpostavljam da bi želio otkriti
i najbolji način da ispuni taj razlog. Pitanje je kako će to učiniti?“
Pogledao sam Casey i učinilo mi se da zna nešto, ali čeka da to sâm
otkrijem, bez njezine pomoći.
Odvratila je samo, „Ovisi o pojedincu“.
 Pogledao sam je. „Možeš li mi barem natuknuti?“
„Možda će pomoći primjer“, odgovorila je. „Kad bi se u slobodno
vrijeme želio baviti umjetnošću, kakvu bi umjetnost stvarao?“
Zakratko sam razmišljao. „Ne znam. Pretpostavljam da ovisi o
tome kakav umjetnik želim biti. Mislim da bih jednostavno stvarao što
god bih htio.“ Ušutio sam i čekao njezin komentar. No kad nije ništa
rekla, ponovno sam promislio o svojem odgovoru.
„Je li tako jednostavno?“ pitao sam je. „Kad netko shvati zastoje
ovdje, počne raditi ono što želi i što ispunjava njegov razlog?“
Izgovorivši te riječi, osjetio sam kako mi je tijelom proletio val
uzbuđenja. Kao da sam upravo otkrio nešto jedinstveno i važno i kao da
mi je tijelo to potvrdilo. Zvučalo je tako jednostavno da je gotovo bilo
prejednostavno da bi bilo istinito. Čini ono što želiš, što ispunjava razlog
zbog kojeg si ovdje.
„Dakle, ako je razlog zbog kojeg sam ovdje, primjerice, pomaganje
drugima, onda bih trebao raditi što god želim, a što se uklapa u moju
definiciju pomaganja drugima?“ uzbuđeno sam pitao, osjećajući kako
mi se koncept sve više sviđa.
„Točno“, odvratila je Casey. „Ako pomaganje drugima za tebe
znači baviti se medicinskim zvanjem, trebao bi to raditi. Ako ti, pak,
znači gradnju skloništa u siromašnim četvrtima, onda bi trebao raditi
baš to. Možda ti se čini da želiš pomagati tako da postaneš računovođa
i pomažeš ljudima s njihovim porezima. Onda bi trebao to raditi.“
Glavom su mi se rojile misli. Nikad prije nisam o stvarima
razmišljao u tom kontekstu. Većinu života proveo sam donoseći odluke
kao reakciju na druge razloge, primjerice obiteljske savjete,
kulturološke pritiske i tuđa mišljenja. No ovo je bilo posve drukčije.
„Što ako sam ovdje da bih iskusio kako je biti milijunaš?“
„Onda bi trebao učiniti ono što se uklapa u tvoju definiciju ‘biti
milijunaš’“, odgovorila je. „Ako to znači družiti se s milijunašima, onda
učini to. Ako znači raditi dok ne zaradiš milijun dolara, učini to. Odluka
je uvijek na tebi, kao i u svim drugim prilikama.“
„‘Biti milijunaš’... Sviđa mi se kako zvuči“, rekao sam sve
uzbuđeniji. „Mogao bih kupiti nekoliko novih automobila, možda i
koju kuću.“ Casey je samo šutjela.
„Zbog toga si ovdje?“
Njezino mi je pitanje naglo zaustavilo navalu misli.
„Ne znam.“
„Mike i ja upotrebljavamo jedan izraz,“ nastavila je, „a tiče se
pitanja koje si nakratko vidio na jelovniku.“
Spustio sam pogled i pročitao prvo pitanje.
ZAŠTO STE OVDJE?
„Kad osoba zna razlog zbog kojeg je ovdje, prepoznala je svoj
‘Smisao Života’. Može se dogoditi da čovjek tijekom života shvati da želi
učiniti deset, dvadeset ili stotine stvari kako bi ostvario svoj Smisao
Života. I može ih sve učiniti. Naše su najispunjenije mušterije one koje
znaju svoj Smisao Života i isprobavaju sve aktivnosti za koje vjeruju da
će ga ostvariti.“
„A mušterije koje su najmanje ispunjene?“ pitao sam.
„I one rade mnogo stvari“, rekla je.
Zastala je, a ja sam izgovorio misao koja mi je iznenada pala na
pamet. „Rade mnogo stvari koje im nisu dio Smisla Života.“ Casey se
nasmiješila i shvatio sam da je to bio jedan od zaključaka do kojih je
htjela da dođem sâm.
„Casey, ako postavim to pitanje i naposljetku otkrijem svoj Smisao
Života, kako bih shvatio što bi mi moglo pomoći da ga ispunim? Hoću
reći, to bi mogli biti ljudi, putovanja, aktivnosti, iskustva i različite druge
stvari. Ne bih znao odakle početi.“
Odgovorila mi je pitanjem. Počeo sam zamjećivati da mi je
zapravo vrlo često odgovarala pitanjem. „Johne, pretpostavimo da
otkriješ da je tvoj Smisao Života znati izrađivati automobile pa ga
odlučiš ostvariti. Što bi učinio?“
Zakratko sam razmišljao. „Pretpostavljam da bih pročitao što više
knjiga o autima. Možda bih posjetio mjesto na kojem ih izrađuju ili bih
stupio u kontakt s ljudima koji to rade i zamolio ih za savjet. Mogao bih
i naći posao na kojem bih sastavljao aute.“
„Bi li ostao na jednome mjestu?“
Zastao sam i ponovno razmišljao. „Ne. Ako bih doista želio znati
izrađivati aute, pretpostavljam da bih posjetio različita mjesta na svijetu
na kojima se to radi kako bih naučio više od jednog načina. Dakle, da
odgovorim na svoje pitanje, o stvarima koje bi joj mogle ostvariti
Smisao Života, osoba uči istraživanjem i izlaganjem stvarima
povezanima s njezinim Smislom Života.“
„Shvatio si“, rekla je Casey. „Svi smo ograničeni trenutačnim
iskustvima i znanjem. Tu je važna riječ ‘trenutačnim’. Danas više nego
ikad prije u povijesti svijeta kakav poznajemo svatko od nas ima priliku
doći u kontakt s informacijama, ljudima, kulturama i iskustvima iz
cijeloga svijeta.“
Casey je nastavila, „U pokušaju da pronađemo ono što će nam
ostvariti Smisao Života, danas su nam granice manje vezane za
pristupačnost, a mnogo više za ograničenja koja sami sebi namećemo.“
„Imaš pravo“, rekao sam. „No ipak mi se čini da ne iskorištavam
dovoljno tu pristupačnost. Kad pomislim na to kako provodim vrijeme,
više-manje svaki dan radim isto.“
„A zašto?“ pitala me Casey.
Spustio sam pogled na jelovnik.
ZAŠTO STE OVDJE?
„Možda zato što ne znam odgovor na ovo pitanje“, odgovorio sam
i pokazao na jelovnik. „Ne znajući točno zašto sam ovdje i što želim
raditi, jednostavno radim stvari koje radi većina ljudi.“
 „Možeš li iz iskustva reći pomaže li ti u ostvarenju tvojega Smisla
Života ono što radi Većina ljudi?“ glasilo je njezino sljedeće pitanje.
 6

CASEYINO MI JE PITANJE izazvalo pomutnju u glavi. Pomaže li mi

to što radim isto što i većina ljudi u ostvarivanju mojega Smisla Života?
No ponovno je progovorila prije nego što sam stigao odgovoriti.
„Jesi li ikad vidio golemu želvu, Johne?“
„Golemu želvu?“
„Tako je,“ rekla je Casey, „golemu želvu. Morsku kornjaču sa
zelenim mrljama na perajama i glavi.“
„Mislim da sam je vidio na fotografijama“, odgovorio sam.
„Zašto?“
„Možda će zvučati čudno,“ počela je Casey, „ali jednu od
najvažnijih životnih lekcija o odabiranju stvari koje ću svaki dan raditi
naučila sam od goleme želve.“
„Što ti je rekla?“ pitao sam suzdržavajući se da se ne nasmijem.
„Duhovito“, rekla je i odgovorila mi osmijehom. „Nije mi ništa
konkretno rekla, ali me ipak mnogo naučila. Ronila sam na Havajima.
Dan je već bio spektakularan jer sam prije toga prvi put u životu vidjela
ljubičastu pjegavu jegulju i hobotnicu. Oko mene plivale su tisuće riba
svih zamislivih boja, od upadljive neonske plave do najtamnijih nijansi
crvene.
Ronila sam s disalicom tridesetak metara od plaže među velikim
kamenjem kad sam se okrenula nadesno i kraj sebe ugledala golemu
želvu. Oduševila sam se jer sam tada prvi put takvu kornjaču vidjela u
divljini. Isplivala sam na površinu, izvadila iz usta disalicu i nastavila je
gledati plutajući na vodi.
Kad sam pogledala dolje, kornjača je bila točno ispod mene i
udaljavala se od obale. Odlučila sam ostati na površini i neko vrijeme je
gledati. No premda mi se činilo da se kreće iznimno sporo, katkad
zamahujući perajama, a katkad samo plutajući u vodi, brzo sam shvatila
da ne mogu držati korak s njom. Nosila sam peraje koje su me tjerale
kroz vodu, na sebi nisam imala prsluk za plutanje niti išta slično što bi
me usporavalo, no kornjača se uporno udaljavala od mene ma koliko se
ja trudila da mi ne pobjegne.
Desetak minuta poslije ipak mi je pobjegla. Umorna, razočarana,
a možda čak i posramljena jer nisam uspjela držati korak s kornjačom,
okrenula sam se prema plaži i roneći se vratila do obale.
Idućeg sam se dana vratila na isto mjesto u nadi da ću vidjeti još
kornjača, što se i dogodilo. Otprilike pola sata nakon što sam ušla u
vodu, iza sebe sam ugledala jato crnih i žutih ribica i još jednu golemu
želvu. Neko vrijeme sam je gledala kako pliva oko koralja, a onda sam
pokušala krenuti za njom dok se udaljavala od obale. I ponovila se ista
priča kao i dan prije kad je nisam uspjela slijediti. Kad sam shvatila da
mi kornjača odmiče, prestala sam zamahivati perajama, samo sam
plutala i gledala je. To je bio trenutak u kojem me naučila važnu životnu
lekciju.“
Casey je ušutjela.
„Casey, ne možeš sad prekinuti priču. Što te naučila?“
Nasmiješila mi se. „Mislila sam da ne vjeruješ da ti morske
kornjače mogu nešto reći?“
Uzvratio sam joj osmijehom. „I dalje sam sumnjičav da ti mogu
‘reći’, ali s obzirom na to kako se priča razvija, počinjem vjerovati u
mogućnost učenja. Što se dalje dogodilo?“
„Plutajući na površini shvatila sam da je kornjača svoje pokrete
usklađivala s kretanjem morske vode. Kad bi val krenuo prema obali i
ususret kornjači, životinja bi samo plutala i mahala perajama taman
toliko da ostane na mjestu. A kad bi se voda povlačila prema oceanu,
kornjača bi plivala brže kako bi kretanje vode iskoristila za svoje
napredovanje.
 Kornjača se nikad nije odupirala valovima nego ih je iskorištavala.
A ja nisam uspijevala držati korak s njom jer sam stalno zamahivala
rukama i nogama, neovisno o smjeru u kojem je voda strujala. Ispočetka
to nije bio problem i uspijevala sam je pratiti. Na trenutke sam čak
morala usporiti plivanje. Ali što sam se više hrvala s nadolazećim
valovima, postajala sam sve umornija. To znači da nisam imala
dovoljno energije da iskoristim val koji se kretao prema oceanu.
Valovi su jedan za drugim dolazili i odlazili, a ja sam se sve više
umarala i plivala sve neučinkovitije. Međutim, kornjača je nastavila
usklađivati svoje kretanje s kretanjem vode i zato je plivala mnogo brže
od mene.“
„Casey,“ počeo sam, „drago mi je čuti dobru priču o kornjači..
„Priču o golemoj želvi“, prekinula me i nasmiješila se.
„Oprosti, priču o golemoj želvi. Drago mi je čuti priču o golemoj
želvi, kao što je vjerojatno mnogima, a meni možda i više od toga jer
obožavam ocean. No nisam baš siguran da mi je jasno kakve veze tvoja
priča ima s načinom na koji ljudi odabiru stvari kojima će ispuniti
dane.“
„A polagala sam doista velike nade u tebe“, rekla je i ponovno mi
se nasmiješila.
„Okej, okej“, odvratio sam. „Daj mi malo vremena.“ Prisjetio sam
se o čemu je Casey govorila prije nego što je počela s pričom o morskoj
kornjači. A onda sam opet progovorio. „Kad netko zna zašto je ovdje,
kad zna svoj Smisao Života, rekla si da tada može provoditi vrijeme
Čineći stvari koje ga ispunjavaju. Rekla si i da ljudi koji ne znaju svoj
Smisao Života također provode vrijeme radeći brojne stvari. Iz toga sam
zaključio da im stvari na koje troše vrijeme ne pomažu da ostvare
Smisao Života.“
„Zasad ti ide vrlo dobro, a naslućujem i veliku spoznaju odmah
iza ugla“, pohvalila me.
 „Dobro naslućuješ“, odgovorio sam i nasmijao se njezinu
zabavnom sarkazmu. „Mislim da te kornjača – oprosti, golema želva –
naučila da možeš rasipati energiju na gomilu stvari ako nisi usklađen s
onime što zapravo želiš raditi. A kad se pojave prilike da radiš baš ono
što želiš, možda nećeš imati snage ili vremena da ih uložiš u njih.“
„Vrlo dobro“, rekla je. „I cijenim što si se ispravio i rekao ‘golema
želva’.“ A onda se uozbiljila i nastavila. „Za mene je to bio doista važan
trenutak, bez sumnje jedan od onih nadahnjujućih trenutaka u mojemu
životu.
Mnogo je ljudi koji te svakoga dana pokušavaju uvjeriti da im
posvetiš vrijeme i energiju. Sjeti se, primjerice, svoje pošte. Kad bi
sudjelovao u svakoj aktivnosti, prodaji i ponuđenoj usluzi o kojoj te
obavijeste, ne bi imao ni trenutka slobodnog vremena. A to je samo
pošta. Dodaj tome i sve one koji ti žele privući pozornost za televizijske
emisije, internetske aktivnosti, restorane, putne destinacije... Brzo ćeš
početi raditi što i svi ostali rade ili što svi ostali žele da radiš.
Kad sam se dan poslije susreta s kornjačom vratila na plažu, bila
sam preplavljena svim tim spoznajama. Sjela sam na ručnik i zapisala ih
u dnevnik. Shvatila sam da u mojem životu dolazne valove čine svi ljudi,
aktivnosti i stvari koje mi pokušavaju zarobiti pozornost, energiju i
vrijeme, ali nisu povezani s mojim Smislom Života. Odlazni valovi su
ljudi, aktivnosti i stvari koje mi mogu pomoći ostvariti Smisao Života.
Zato više vremena i energije potrošenih na dolazne valove znače manje
vremena i energije koji mi preostanu za odlazne valove.
S tom sam slikom u glavi doista stekla drukčiji pogled na stvari.
Postala sam mnogo izbirljivija kad je riječ o tome koliko ‘plivam’ i
zašto.“
„Zanimljivo“, komentirao sam razmišljajući o njezinoj priči i o
tome kako ja provodim većinu vremena svakoga dana. „Jasno mi je što
si mislila kad si rekla da si naučila nešto od goleme želve.“
 Casey je ustala od stola. „I mislila sam da će ti postati jasno.
Međutim, mislim i da sam te prekinula u doručku. Ostavit ću te da ga u
miru pojedeš, a onda ću se malo poslije vratiti da vidim kako si.“
„Casey, mogu li posuditi papir i olovku prije nego što odeš?“
„Naravno.“ Izvukla je olovku iz pregače, istrgnula list papira iz
bloka za narudžbe i stavila ih na stol.
„Odgovor će te iznenaditi“, rekla je namignuvši mi i otišla.
„Kako znaš...“ zaustio sam je pitati, ali već je bila na putu prema
stražnjem dijelu caféa.
Počeo sam zapisivati brojeve na papir. Očekivano prosječno
trajanje života sedamdeset pet godina... dvadeset dvije godine kad sam
diplomirao... šest dana u tjednu dobivam poštu... budan šesnaest sati na
dan... dvadeset minuta svakog dana potrošenih na poštu i e-mailove...
Kad sam završio s računom i dobio rezultat, nisam mogao
vjerovati svojim očima. Krenuo sam ispočetka i opet sve zbrojio.
Rezultat je bio isti.
Shvatio sam da se Casey nije šalila kad je govorila o utjecaju
dolaznog vala. Ako bih od dvadeset druge godine kad sam diplomirao
do sedamdeset petog rođendana svakog dana provodio dvadeset
minuta otvarajući i čitajući poštu i e-mailove za koje zapravo nisam
uopće mario, na njih bih potrošio gotovo cijelu godinu života.
Treći put sam provjerio računicu. Bila je točna. Poslije diplome
čekale su me vjerojatno pedeset tri godine života i, ne budem li oprezan,
jednu od njih protratit ću na čitanje neželjene pošte.
„Onda?“ začuo sam Caseyin glas. Vratila se iz kuhinje, no ja sam
bio toliko udubljen u računanje da je uopće nisam zamijetio.
„Imala si pravo“, rekao sam joj. „Iznenađen sam. Zapravo mislim
da sam i više nego iznenađen i da brzo prelazim u stanje šoka. Znaš li
da ti samo neželjena pošta može progutati cijelu godinu života:“
 Nasmiješeno mi je odgovorila, „Ali nije sva pošta neželjena, Johne.
Kao ni svi e-mailovi.“
„Znam da nije, ali većina moje jest. Usto, nije riječ samo o pošti.
Sjedio sam ovdje i razmišljao koji mi još elementi dolaznog vala
svakodnevno zaokupljaju vrijeme i energiju.“
„Takve stvari potiču čovjeka na razmišljanje“, rekla je. „Zato je
doživljaj s golemom želvom snažno utjecao na mene.“ Nasmiješila se, a
onda se okrenula i uputila prema gostima na drugom kraju caféa.
 7

BACIO SAM SE NA PALAČINKE slasne kao i sve prije njih. Jeo sam i
razmišljao o razgovorima s Mikeom i Casey. Nisu tipični razgovori iz
kafića. Zašto ste ovdje? Što ćete učiniti kad saznate zašto ste ovdje? Što
možete naučiti od goleme želve?
S palačinki sam prešao na voće kad se kraj stola pojavio Mike.
„Kakva je hrana, Johne?“
„Odlična, ovo je stvarno posebno mjesto. Trebao bi razmisliti o
franšizi. Mogao bi se obogatiti.“
Mike se nasmiješio, „Možda sam već bogat.“
„Zašto bi onda...?“ Zaustavio sam se prije kraja rečenice, no bilo je
prekasno. „Žao mi je, Mike. Nisam mislio da nešto ne valja s ovim
mjestom nego sam htio reći... Zapravo nisam siguran što sam htio reći.“
„U redu je“, rekao mi je Mike. „Nije prvi put da sam čuo to pitanje.
Johne, jesi li ikad čuo priču o biznismenu koji je na odmoru upoznao
ribara?“
„Ne zvuči mi poznato.“
„Priča je bila prilično popularna prije nekoliko godina“, rekao je
Mike. „Zanima te? Ima veze s tvojim komentarom o franšizama.“
„Naravno“, odgovorio sam mu.
„Priča kaže da je jedan poslovni čovjek odlučio otići na godišnji
odmor kako bi se maknuo od svega i ‘napunio baterije’, kako se kaže.
Odletio je negdje daleko i zalutao u malo naselje. Idućih nekoliko dana
promatrao je ljude koji su živjeli u toj zajednici i zapazio jednog ribara
koji je izgledao posebno sretno i zadovoljno. Biznismen je bio
znatiželjan pa je jednog dana prišao ribaru i pitao ga što radi svakoga
dana.
 Čovjek mu je odgovorio da se svakog dana probudi i doručkuje sa
svojom ženom i djecom. Djeca zatim odu u školu, on ode pecati, a žena
slika. Nekoliko sati peca, vrati se kući s dovoljno ribe za obiteljske
obroke, a onda kratko odspava. Poslije večere on i žena odu u šetnju
plažom i gledaju zalazak sunca dok im se djeca kupaju u oceanu.
Biznismen nije mogao vjerovati svojim ušima. ‘I tako provodite
svaki dan?’ pitao je zapanjeno.
‘Većinu dana’, odgovorio mu je ribar. ‘Katkad radimo i druge
stvari, ali većina dana izgleda kako sam vam opisao. To je moj život.’
‘I svakog dana možeš upecati ribu?’ pitao je biznismen.
‘Da’, odvratio mu je ribar. ‘Ima mnogo ribe.’ ‘Možeš li uloviti više
od onoga što odneseš kući za svoju obitelj?’ ispitivao ga je biznismen.
Ribar ga je pogledao, nasmiješio se i odgovorio mu, ‘Naravno,
često ih ulovim više i samo ih pustim. Jednostavno volim pecati.’
‘Zašto onda ne bi pecao cijeli dan i ulovio što više?’ pitao ga je
biznismen. ‘Višak bi mogao prodati i zaraditi mnogo novca. Uskoro bi
mogao kupiti i drugi brod, pa treći, a ribari koji bi lovili na njima mogli
bi također upecati gomilu ribe. Za nekoliko bi godina imao ured u
velikom gradu i kladim se da bi već za deset godina imao međunarodnu
tvrtku za distribuciju ribe.’
Ribar mu se ponovno nasmiješio. ‘Zašto bih to učinio?’
‘Pa, zbog novca’, odgovorio mu je biznismen. ‘Učinio bi to da
zaradiš gomilu novca i odeš u mirovinu.’
‘A što bih radio u mirovini?’ ispitivao je ribar dalje, ne skidajući
smiješak s lica.
‘Što god poželiš’, odgovorio mu je biznismen.
‘Na primjer, možda bih mogao doručkovati s obitelji?’
‘Da, primjerice’, odgovorio je biznismen, pomalo razdražen što
ribar nije bio uzbuđeniji njegovom idejom.
 ‘A ako bih želio, s obzirom na to da doista volim pecati, mogao bih
svakog dana i malo pecati?’ nastavio je ribar.
‘Ne vidim zašto ne’, odgovorio je biznismen. ‘Dotad vjerojatno
neće biti toliko riba kao sad, ali trebalo bi ih biti bar nešto.’
‘Onda bih možda mogao provoditi večeri sa ženom, šetati plažom
i gledati zalazak sunca dok nam se djeca kupaju u oceanu?’ ispitivao je
ribar.
‘Jasno, što god želiš, premda će ti dotad djeca već odrasti’,
komentirao je biznismen.
Ribar mu se nasmiješio, pružio mu ruku i zaželio mu sve najbolje
za njegovo punjenje baterija.“
Mike je završio priču i pogledao me. „Što misliš, Johne?“
„Mislim da sam sličan tom biznismenu. Većinu dana provodim
na poslu kako bih imao dovoljno novca za mirovinu.“
„I ja sam to radio“, odgovorio mi je Mike. „No onda sam došao do
spoznaje koja je bila iznimno važna za mene. Mirovina je neko vrijeme
u budućnosti kad ću imati dovoljno vremena da radim što poželim. Bit
ću slobodan sudjelovati u aktivnostima koje mi se sviđaju i moći ću
svaki dan provoditi na način koji me ispunjava. A onda mi je jedne
večeri, nakon osobito neispunjavajućeg dana na poslu, sinulo da
sigurno mora postojati bolji način. S vremenom sam shvatio da sam
postao zbunjen time kako bi stvari trebale funkcionirati. Bilo je tako
jednostavno da mi se činilo suludo da sam se pogubio, ali ipak jesam.“
Nastavio sam jesti dok je Mike pričao.
„Shvatio sam da mi je svaki dan prilika da radim što želim. Svakog
dana imam šansu ispuniti odgovor na pitanje koje si nakratko vidio na
stražnjim koricama jelovnika. Ne moram čekati ‘mirovinu’.“
Odložio sam viljušku i naslonio se na sjedalo. Malo me iznenadila
jednostavnost njegovih riječi. „Ali to je posve jednostavno“, komentirao
sam. „Ako je tako jednostavno, zašto onda svi ne rade što žele?“
 „Pa,“ odgovorio mi je Mike s osmijehom, „bojim se da ne mogu
govoriti u ime svih. Radiš li ti što želiš, Johne?“
Nisam očekivao da će razgovor skrenuti u tom smjeru. Nadao sam
se da će Mike nastaviti govoriti, a ja ću ga samo slušati. Nakratko sam
razmislio o njegovu pitanju.
„Baš i ne“, odgovorio sam.
„Zašto ne?“
Produžili smo putem koji nisam očekivao. „Da budem iskren,
nisam siguran. Kad sam upisivao fakultet, nisam zapravo znao što bih
studirao. Naposljetku sam se odlučio za program koji mi se donekle
sviđao i za koji su mi mnogi rekli da ću s njime lako naći posao. Poslije
studija sam počeo raditi i s vremenom sam bio sve usmjereniji na
zarađivanje. Naposljetku sam imao prilično dobru plaću i na neki način
sam nastavio po istom obrascu.
Usto, nisam siguran ni da sam ikad prije o tome razmišljao“,
dodao sam i pokazao na jelovnik. „Sve do večeras.“
„Kao što sam spomenuo,“ ubacio se Mike, „zanimljivo je kako i
kad to pitanje dođe do nekoga.“
„Stvarno se čini suludo“, rekao sam.
„Kako to misliš?“
„Ovo o čemu smo upravo razgovarali. Zašto toliko vremena
provodimo pripremajući se za vrijeme kad ćemo moći raditi što želimo,
umjesto da već sad radimo što želimo?“
„Mislim da postoji netko koga bi trebao upoznati, a tko bi ti
mogao reći nešto o tome“, rekao je Mike. Ustao je od stola i otišao do
Casey koja je još uvijek pričala s gostima na drugom kraju caféa. Nisam
čuo o čemu pričaju, ali jedna je žena za koji trenutak ustala i krenula
prema meni.
 8

DOŠLI SU DO STOLA i Mike me upoznao sa ženom koju je doveo.

„Johne, ovo je moja prijateljica Anne. Anne, ovo je John. Večeras je prvi
put kod nas.“
Anne se nasmiješila i pružila mi ruku.
„Drago mi je“, rekao sam. „Iz Mikeovih riječi zaključujem da često
jedeš ovdje.“
„S vremena na vrijeme“, odgovorila je. „Ovo je jedno od onih
mjesta na kojima se nekako nađeš kad ti je najpotrebnije.“
„I ja sam sve više takva dojma“, odvratio sam.
„Anne, John i ja upravo smo razgovarali o tvojoj omiljenoj temi,
pa sam pomislio da bi bilo dobro da čujemo i tvoje stručno mišljenje.“
Nasmijala se. „Nisam baš sigurna da je stručno, ali ne patim od
manjka mišljenja. O čemu ste pričali?“
„John je pitao zašto provodimo toliko vremena pripremajući se za
trenutak kad ćemo moći raditi što želimo, umjesto da odmah radimo
stvari koje želimo.“
„Ah, moja omiljena tema“, rekla je i opet se nasmijala.
Anne je imala zarazan smijeh i odmah mi se svidjela. „Sjedni,
molim te, Anne. Rado bih čuo kako ti gledaš na to. I ti, Mike, imaš li
vremena.“
Kad su se smjestili u separe prekoputa mene, Mike je prvi
progovorio, „Ponajprije bi trebao znati nešto o Anne. Ima doktorat
najboljeg marketinškog fakulteta na svijetu i godinama je bila priznata
direktorica u svijetu oglašavanja.“
„Krasno“, rekao sam zadivljeno. „Zvuči vrlo impresivno.“
 „Ne nužno,“ odgovorila mi je osmjehujući se, „ali vjerojatno je
važno radi konteksta. Johne, gledaš li ikad televiziju, čitaš li časopise,
surfaš internetom ili slušaš radio?“
„Katkad“, odvratio sam. „Zašto?“
„Odgovor na tvoje pitanje zašto provodimo gomilu vremena
pripremajući se za vrijeme kad ćemo raditi što želimo umjesto da to
odmah radimo djelomice leži u porukama koje se svakodnevno stavljaju
pred nas“, odgovorila je. „Oglašivači odavno znaju da učinkovitim
ciljanjem naših strahova i naše žudnje da budemo ispunjeni ljude mogu
potaknuti na djelovanje. Odigraju li na pravi strah ili pravu žudnju,
mogu ih potaknuti na kupnju određenih proizvoda i na upotrebu
određenih usluga.“
„Možeš li navesti neki primjer?“ pitao sam. „Jesi li ikad vidio ili
čuo reklamu čiji je sadržaj fokusiran na to da kupcu omogući sreću ili
sigurnost? Nešto čija je poruka glasila, ‘Nabavite li ovaj proizvod, život
će vam biti bolji’?“
„Nisam siguran“, rekao sam. „Pretpostavljam da jesam.“
„Obično je vrlo suptilno“, komentirala je. „U većini slučajeva
proizvođač to neće otvoreno reći. Ali kad znate što tražite ili kad ste
sudjelovali u stvaranju brojnih reklama, onda to odmah uočite. Svrha
tih poruka je potaknuti vas da vjerujete da određenim proizvodom ili
uslugom možete ostvariti ispunjenje. Primjerice, vožnja ovog
automobila dat će vašem životu smisao, jedete li ovaj sladoled bit ćete
sretni, posjedovanje ovog dijamanta donijet će vam zadovoljstvo.
Dopusti mi,“ nastavila je, „da ti kažem nešto iznimno važno.
Istodobno se najčešće prenosi još suptilnija, ali i važnija poruka. Ne
samo da će vam ti proizvodi omogućiti ispunjenje ako ih nabavite, nego
vas mogu spriječiti da budete ispunjeni ako ih nemate.“
Upitno sam je pogledao. „Anne, želiš li reći da ljudi ne bi trebali
ništa kupovati? To mi se čini prilično ekstremnim i ne pretjerano
praktičnim.“
 „Nipošto“, odgovorila je. „Nemoj me pogrešno shvatiti. Svatko
treba raditi ono što želi. Ne govorim nikome da ne kupi automobil, da
ne ide u trgovački centar ili da ne jede sladoled.
Pitao si zašto provodimo toliko vremena na pripreme za ono što
želimo raditi umjesto da to jednostavno radimo. Djelomičan odgovor
je da nam se, ako ne pripazimo, dogodi da padnemo pod utjecaj
marketinških poruka kojima smo svakodnevno izloženi. Počnemo
vjerovati da se rješenje za sreću i ispunjenje skriva u proizvodima ili
uslugama, što nas naposljetku može dovesti u financijski položaj u
kojem osjećamo da moramo nastaviti raditi nešto što nije ono što
želimo raditi.“
„Nisam siguran da razumijem“, rekao sam.
„Dat ću ti jedan vrlo općenit primjer“, počela je Anne. „Imaj na
umu da se ne odnosi na sve ljude, no vjerojatno će pomoći objasniti ovo
o čemu pričamo.
Od djetinjstva smo izloženi reklamama koje nam prenose poruku
da ispunjenje dolazi kroz materijalne stvari. I što činimo? Kupimo neke
proizvode kako bismo provjerili govore li reklame istinu.
No problem je u tome,“ nastavila je, „što kupnja tih stvari zahtijeva
novac. Da bismo riješili problem novca, nađemo posao. Možda to nije
posao o kojem smo maštali i vrijeme provedeno na poslu možda nije
način na koji bismo htjeli provoditi sate svojeg života, ali ipak ga
prihvatimo kako bismo si mogli priuštiti stvari koje kupujemo.
Govorimo si da je to samo privremeno. I da ćemo ubrzo raditi nešto
drugo, nešto što će biti bliže onome što zapravo želimo raditi.
Ali posao koji radimo nas ne ispunjava, a s obzirom na to da na
poslu provodimo većinu vremena, osjećamo se sve neispunjenije.
Okruženi smo brojnim ljudima koji pričaju o tome kako jedva čekaju
dan u budućnosti kad će otići u mirovinu i onda će raditi sve što žele
raditi. Ne prođe dugo i mi također počnemo zamišljati to gotovo
mistično vrijeme u budućnosti. Dan kad više nećemo morati raditi svoj
posao i kad ćemo napokon provoditi vrijeme radeći ono što želimo.
U međuvremenu to što ne provodimo svaki dan radeći ono što
želimo pokušavamo kompenzirati tako da kupujemo još više stvari.
Nadamo se da su reklamne poruke barem donekle točne i da će nam ti
predmeti donijeti ispunjenost koju nam svakodnevni poslovni život ne
donosi. Nažalost, što više kupujemo, imamo više računa i moramo
posvetiti još više vremena poslu kako bismo ih sve poplaćali. Vrijeme
potrošeno na posao nije način na koji želimo živjeti, pa više vremena na
poslu za posljedicu ima sve jači osjećaj neispunjenosti jer zapravo
imamo još manje vremena za ono što želimo raditi.“
„I onda kupujemo još stvari“, ubacio sam se. „Mislim da je jasno
kamo to ide. Začarani krug koji ne zvuči pretjerano pozitivno.“
„Bio pozitivan ili ne,“ odgovorila je Anne, „krajnji je rezultat da
ljudi dugo rade na stvarima koje im nužno ne ostvaruju Smisao Života.
Istodobno stalno gledaju u budućnost i vrijeme kad više neće morati
raditi posao koji ih ne ispunjava i kad će napokon moći činiti što žele.“
„Nikad prije o tome nisam razmišljao na taj način“, rekao sam.
„Sigurna si u sve to?“
I Anne i Mike su se nasmijali. „Johne, kao što ti ne bih preporučila
doslovno shvaćanje marketinških poruka nego bih ti rekla da ih vidiš
kao ono što jesu, ne bih htjela ni da bespogovorno prihvatiš sve što ti
kažem“, odgovorila mi je Anne. „Casey je spomenula da si pričao o
tome kako svi imamo priliku proširiti svoju izloženost stvarima i da
tako otkrivamo što sve postoji. Ovo što sam podijelila s tobom samo je
jedno mišljenje. Sad kad si ga čuo, možeš pogledati svijet oko sebe i
zaključiti misliš li da je nešto, sve ili ništa od toga istina.“
„Pa, bez sumnje će me potaknuti da o mnogočemu razmišljam na
nov način“, rekao sam. „Anne, reci mi, primjer koji si mi upravo
ispričala, jesi li i ti prošla taj krug?“
 Anne se nasmijala. „Apsolutno. Sad se tome mogu smijati, ali u
vrijeme kad se događalo nije mi bilo smiješno. Bila sam istinski nesretna
i osjećala sam da nemam kontrolu nad svojim životom. Svaki sam dan
radila duge smjene, a onda bih manjak slobodnog vremena pokušavala
nadoknaditi kupnjom materijalnih stvari. U mojoj je glavi to bio posve
racionalan pristup životu.
Radila sam cijeli vikend, rekla bih sebi, i zato zaslužujem da se
počastim novom odjećom, najnovijom električnom spravicom ili
novim modernim komadom namještaja. No problem je bio u tome što
sam radila bez prestanka, pa sam rijetko imala vremena upotrebljavati
stvari kojima sam se počastila. Ljudi bi mi došli u goste i onda mi
govorili koliko im se sviđa moja kuća, ali ja sam premalo boravila u njoj
da bih stigla uživati u svemu što sam imala.
Jedne sam se večeri, nakon što sam pregledala hrpu računa koji će
mi tko zna koji put u nizu pojesti većinu prihoda tog mjeseca, bacila na
krevet i zagledala se u strop. Jedva sam se suzdržavala da ne briznem u
plač. Shvatila sam da život prolazi kraj mene. Provodila sam ga na poslu
do kojega mi nije bilo stalo, a to sam pokušavala nadoknaditi kupnjom
stvari do kojih mi, ruku na srce, također nije bilo pretjerano stalo.
Problem je dodatno pogoršavalo to što je moj plan da se vratim
stvarima koje želim raditi od mene zahtijevao da radim dok mi ne bude
šezdeset godina i tek bih onda mogla otići u mirovinu. Osjećala sam se
doista očajno.“
„Čini mi se da sad posve drukčije gledaš na stvari“, rekao sam. „Što
se dogodilo?“
Anne se nasmiješila i odgovorila, „Imala sam drukčiji pogled.
Nakon zurenja u strop i pokušaja da shvatim kako sam se dovela u
položaj u kojem sam bila, te sam večeri odlučila otići u šetnju. Živjela
sam u velikom gradu i ulice su bile prepune ljudi. Šetajući pogledala sam
svaku osobu s kojom sam se mimoišla i pitala se osjeća li se netko od
njih kao ja.
 Jesu li sretni? Rade li ono što žele raditi? Osjećaju li se
ispunjenima? Naposljetku sam ušla u kafić koji sam vidjela bezbroj puta
prije toga, ali nikad ga nisam posjetila. Na moje iznenađenje, u kafiću
sam zatekla poznanika. Srela sam ga nekoliko puta i uvijek bi me
impresionirala činjenica da se doimao posve neopterećeno.
Pozvao me da mu se pridružim i iduća smo tri sata uz mnogo
šalica kave razmjenjivali teorije o životu. Kad sam mu objasnila svoju
situaciju, nasmiješio se i rekao mi da možda čitam previše svojih
reklama. Rekla sam mu da ne razumijem na što točno misli, pa mi je
objasnio začarani krug koji sam ja maloprije opisala tebi. A onda mi je
rekao nešto što nikad nisam zaboravila.
‘Izazov je u tome,’ rekao je, ‘da shvatimo da je nešto ispunjavajuće
jer svatko od nas sâm određuje što ga ispunjava, a ne zato što je netko
drugi rekao da je tako.’
Kad sam te noći došla kući, sjela sam i razmišljala što me ispunjava
i zašto. Prisilila sam se da razmišljam kako želim provoditi svaki dan. A
onda sam se pitala zašto dane želim provoditi baš tako. Naposljetku me
to razmišljanje dovelo do ovoga“, rekla je.
Spustio sam pogled. Anne je pokazivala na jelovnik.
ZAŠTO STE OVDJE?
„I onda?“ pitao sam.
Anne se opet nasmijala. „Pa, mislim da ti je Casey vjerojatno već
objasnila da se stvari počnu mijenjati kad se jednom zapitaš, Zašto sam
ovdje? Neću te zamarati detaljima, reći ću ti samo da poslije te večeri
nikad više nisam bila ista.
Počelo je vrlo sporo, tako što bih svakog tjedna izdvojila malo više
vremena za sebe. Prestala sam se nagrađivati stvarima, pokušavajući
tako kompenzirati naporan rad i počela sam se nagrađivati time što bih
radila ono što želim. Pobrinula bih se da svakoga dana barem jedan sat
radim nešto što mi se doista sviđa. Katkad je to bilo čitanje romana koji
sam žarko htjela pročitati. Drugih je dana to bio odlazak u šetnju ili
bavljenje sportom.
S vremenom se jedan sat na dan pretvorio u dva, što je zatim
preraslo u tri i nisam se ni okrenula, a već sam bila posve usredotočena
na stvari kojima sam se htjela baviti, stvari koje su ispunjavale moj
odgovor na pitanje zašto sam ovdje?“
 9

ANNE SE OKRENULA prema Mikeu. „Jeste li već razgovarali o

smrti?“
„O čemu?“ trznuo sam se, iznenada i više nego uplašen.
Anne se nasmiješila i pokazala na jelovnik. „Drugo pitanje.“
Spustio sam pogled.
BOJITE LI SE SMRTI?
Gotovo sam zaboravio na druga dva pitanja s jelovnika. Nakon
svega što sam čuo o prvome, nisam bio siguran jesam li spreman
razmišljati o ostalima. „Povezana su“, nadovezao se Mike.
Opet mi je čitao misli. Baš kad sam počeo misliti da je ovo mjesto
samo običan café. Zapravo, čini mi se da to nikad nisam mislio. „Kako
to misliš, povezana?“ pitao sam ga.
„Bojiš li se smrti?“ uzvratila mi je Anne. „Većina se ljudi boji.
Zapravo je strah od smrti jedan od najčešćih strahova koje ljudi imaju.“
„Ne znam“, odgovorio sam. „Mnogo je toga što bih htio učiniti u
životu i ne želim umrijeti prije nego što dobijem priliku iskusiti sve što
želim. Ali smrt nije nešto o čemu razmišljam svakoga dana.“
„Ljudi koji nisu postavili pitanje koje si vidio na jelovniku i nisu
poduzeli korake prema ostvarivanju Smisla Života onime što žele
raditi“... Anne me pogledala i nakratko ušutjela prije nego što je
nastavila... „ti se ljudi boje smrti.“
Sad je bio moj red da zastanem. Pogledao sam Anne i Mikea.
„Želite mi reći da većina ljudi svakoga dana razmišlja o smrti? Nisam
baš siguran da vjerujem u to. Ja sasvim sigurno ne razmišljam svaki dan
o smrti.“
 Mike se nasmiješio. „Ne, nismo to mislili. Ono što smo opisali
odvija se ponajprije na podsvjesnoj razini. Većini koncept smrti nije u
prvom planu razmišljanja svakog dana. Ali podsvjesno znaju da su
svakim danom koji je prošao jedan dan bliže tome da nemaju priliku u
životu raditi ono što žele. Zapravo se boje dana u budućnosti kad više
neće imati tu priliku. Boje se dana kad će umrijeti.“
Razmišljao sam o tome što je Mike upravo rekao. „Ali ne mora biti
tako, zar ne? I loču reći, ako se netko zapitao zašto je ovdje, ako je
odabrao stvari koje želi raditi, koje ću mu ostvariti Smisao Života i onda
ih doista napravio, zašto bi se bojao smrti? Ne možeš se bojati da nećeš
imati priliku učiniti nešto ako si to već učinio ili to radiš svakoga dana.“
Anne se nasmiješila. „Ne, ne možeš“, tiho je rekla i ustala od stola.
„Drago mi je da smo se upoznali, Johne. Bojim se da se moram vratiti
svojem prijatelju, ali uživala sam u našem razgovoru.“
Ustao sam i pružio joj ruku. „I ja sam uživao“, rekao sam. „Hvala
ti što si sa mnom podijelila svoja razmišljanja.“
Kad se okrenula i uputila prema svome stolu, sjeo sam natrag u
separe i shvatio da se osjećam drukčije. Nisam znao točno kako
drukčije, ali osjećao sam kao da sam upravo naučio nešto što će mi dugo
biti iznimno vrijedno.
Ubrzo je i Mike ustao od stola. „Dobro si, Johne? Izgledaš
ošamućeno.“
„Samo razmišljam“, odgovorio sam mu. „Ono o čemu ste Anne i
ti govorili ima mnogo smisla.
Čudi me da to nisam prije čuo ili da se nisam sâm toga sjetio.“
„Sve u svoje vrijeme, Johne. Možda se već i jesi sjetio, ali u to
vrijeme nisi bio spreman slušati ili djelovati u skladu s tim mislima.“
Mike je podignuo dva prazna tanjura sa stola. „Odnijet ću prazne
tanjure. Još jedeš prženi krumpir?“
 „Nevjerojatno, ali da“, rekao sam izvlačeći se iz svojih razmišljanja
i vraćajući pozornost na hranu ispred sebe. „Predobar je, a ja sam i dalje
previše gladan da ne bih sve pojeo.“
Kad je Mike otišao od stola, vratio sam se razmišljanju o svemu o
čemu smo on, Anne i ja upravo razgovarali. Bilo je mnogo toga što sam
trebao probaviti. Sjetio sam se Anneine priče i utjecaja reklama. Koliko
su na moju definiciju uspjeha, sreće i ispunjenja utjecali drugi? Teško je
reći. Odlučio sam da ću odsad pokušati biti svjesniji poruka iza onoga
što govore drugi.
Rasprava o smrti bila je nešto posve drugo. Znao sam da sam na
kraju našeg razgovora došao do dublje razine razumijevanja. Nije bila
stvar u tome da sam živio u stanju emocionalnog očaja u kojem bih se
stalno brinuo zbog smrti. Smrt čak i nije bila tema o kojoj sam
pretjerano često razmišljao. Ali koncept života koji ispunjava moju
osobnu svrhu i utjecaj koji bi to imalo na to kako gledam na svaki novi
dan, to mi je doista zvučalo blisko.
„Ne možeš se bojati da nećeš imati priliku učiniti nešto ako si to
već učinio ili to radiš svakoga dana“, rekao sam sâm sebi.
Poželio sam da sam se toga prije sjetio ili da sam to prije negdje
čuo. „Ipak,“ razmišljao sam, „nije dovoljno znati koncept. Poanta je
doista raditi stvari koje želim raditi.“
 10

PONOVNO SAM SPUSTIO pogled na jelovnik.

ZAŠTO STE OVDJE? BOJITE LI SE SMRTI? JESTE LI
ISPUNJENI?
Pitanja mi nisu bila čudna kao na početku večeri kad sam ih prvi
put pročitao. Zapravo, sad su mi bila mnogo važnija.
JESTE LI ISPUNJENI?
„Mislim da ne možete biti ispunjeni sve dok ne odete korak dalje
od toga da znate zašto ste ovdje i dok ne počnete raditi u tom smjeru“,
pomislio sam.
„Ali to nije uvijek lako, zar ne?“ iznenada sam čuo Caseyin glas.
Podignuo sam glavu i vidio je kako uzima moju čašu s vodom.
„Ne, nije“, odvratio sam. „Razmišljam o svojoj situaciji. Znam kako
raditi ono što radim svakog dana. Plaćen sam za to. Što će se dogoditi
zapitam li se zašto sam ovdje i otkrijem što želim raditi, a onda shvatim
da ne znam raditi te stvari? Ili ako ne uspijem naći posao radeći te stvari?
Od čega ću živjeti?
Kako ću se uzdržavati i kako ću štedjeti za mirovinu? Što ako
nisam dobar u tim stvarima, koje god one bile? Ili ako su to stvari kojima
će se drugi smijati ili ih neće poštivati?“
Casey je čekala da završim prije nego što je progovorila. „Johne,
misliš li da će osoba koja je prošla korake potrebne da bi prepoznala
zašto je ovdje i došla do pravog odgovora biti uzbuđena zbog onoga što
je otkrila?“
Na trenutak sam zastao, pokušavajući zamisliti kako bi to
izgledalo. „Nadam se“, odgovorio sam. „Ako je doista otkrila zašto
postoji, rekao bih da je to itekako uzbudljivo.“
 „Misliš li da bi bilo jednako uzbudljivo raditi stvari koje pomažu
ispuniti taj razlog?“ nastavila je.
Opet sam zastao da razmislim. Pitanje je zvučalo prejednostavno.
„Sigurno mi je nešto promaknulo“, pomislio sam. „Naravno“,
naposljetku sam rekao. „Zašto ne bi bilo? Ta bi osoba trebala osjećati
veće uzbuđenje i strast prema tome nego prema ičemu drugome.“
„Zašto onda misliš da bi mogla ne uspjeti?“
Pogledao sam je, no Casey je nastavila prije nego što sam stigao
odgovoriti.
„jesi li ikad upoznao nekoga tko je bio neopisivo strastven prema
onome što radi svaki dan? Nekoga tko je izgledao kao da provodi
vrijeme radeći ono u čemu istinski uživa?“
Opet sam zastao. „Ne baš često. Ali znam nekolicinu koji
odgovaraju tom opisu.“
„Jesu li dobri u onome što rade?“ pitala je Casey.
„Pa, da“, odgovorio sam pomalo sarkastično. „S obzirom na to
koliko vremena troše na to, i moraju biti dobri. Hoću reći, čitaju o tome
u slobodno vrijeme, gledaju televizijske emisije, idu na simpozije... Kad
se uzme u obzir ukupno utrošeno vrijeme, naravno da bi trebali biti
dobri u tome što rade.“
„Zar im ne dosadi raditi to što rade?“ pitala je Casey.
„Ne“, odgovorio sam. „Čini se da im nikad nije dosta. Kao da se
pune energijom radeći to i...“ zastao sam usred rečenice.
Casey mi se nasmiješila. „Misliš li da im je teško pronaći posao?“
Opet sam zastao. „Onima koje znam nije. Imaju toliko znanja o
tim stvarima i toliko su strastveni da svi od njih traže savjet i žele ih
uključiti u nešto što rade.“
„Pretpostavljam da je riječ o pozitivnim i optimističnim
osobama“, rekla je. „Koje vjerojatno ne moraju bježati od svega da bi
napunile baterije.“
 Dao sam si vremena da razmislim o Caseyinu komentaru.
Zanimljivo je gledala na stvari. Kako bi izgledao život kad bih uvijek
radio ono što želim? Što bi bilo kad bih uvijek trošio vrijeme na nešto
prema čemu osjećam golemu strast? „Ali što je s novcem?“ pitao sam je.
„Ako si u nečemu dobar ili znaš mnogo o tome, ne znači da ćeš biti
dobro plaćen za to. Možda ćeš uvijek naći posao, ali koliko ćeš
zarađivati?“ Osjećao sam se malo bolje što sam se toga sjetio.
„Naposljetku,“ nastavio sam, „tko zna za kakve bi sve stvari neka osoba
mogla misliti da je ispunjavaju.“
„Razumijem“, rekla je Casey. „Zamislimo onda najgori mogući
scenarij kad je riječ o novcu. Osoba bi mogla živjeti tako da svaki dan
radi ono za što je ustanovila da će joj ostvariti Smisao Života. Međutim,
time ne zarađuje ‘mnogo’ novca. Prava tragedija.
Zamislimo posljedice. Mogla bi živjeti na način koji joj ispunjava
Smisao Života. Mogla bi cijeli život provesti radeći ono što želi jer je
shvatila zašto je ovdje. Ali... mogla bi i doživjeti šezdeset pet godina bez
dovoljno ušteđevine za mirovinu.
Što učiniti?“ pitala je glasom iskrivljenim od lažne drame.
„Pretpostavljam da bi morala nastaviti raditi stvari koje želi raditi.
Doista tragično.“
Nasmijao sam se. „Casey, kad želiš, znaš biti vrhunski
sarkastična.“
Odgovorila mi je osmijehom. „Samo želim biti posve sigurna da
sam razumjela tvoje razmišljanje.“
„Shvaćam, shvaćam. Sve se vraća na Mikeovu priču o ribaru. Zašto
bi odgađao ono što želiš raditi kad to možeš raditi odmah?“
„Tako je, ali nije samo to nego i nešto više. Sjećaš li se razgovora
koji si vodio s Anne o tome zašto neki kupuju materijalne stvari?“
„Naravno, pričali smo o tome kako pokušavaju zaraditi više novca
kako bi mogli kupiti više stvari. Nadaju se da će ih to što kupe ispuniti
s obzirom na to da u svakodnevnom životu ne rade što žele. No
opasnost je u tome da sve više kupovanja znači da moraju raditi sve više
kako bi platili to što su kupili. Ako ne pripaze, stvar može
nezaustavljivo krenuti nizbrdo.“
Zastao sam. Imao sam dojam da je nešto nedostajalo. Pogledao
sam Casey, ali nije ništa rekla, samo me gledala. „Ima veze s najgorim
mogućim scenarijem, je li tako?“ pitao sam je. Casey je kimnula.
Na trenutak sam razmišljao. „Pretpostavljam da bi ta osoba u
najgorem scenariju uvijek mogla odlučiti raditi nešto drugo.“
Casey je opet kimnula i ja sam nastavio.
„To je najgori mogući scenarij, što očito znači da postoji bolji
scenarij. Osoba bi mogla biti odlično plaćena za stvari koje ionako želi
raditi i koje ispunjavaju razlog zbog kojeg postoji.“
Casey je još jednom kimnula.
No znao sam da još nisam došao do onoga što sam osjećao da
nedostaje. Zavalio sam se na naslon i popio malo vode. Upravo sam se
spremao pitati je da mi malo pomogne, kad mi je sinulo. „Možda novac
postane manje važan. Hoću reći, ovisilo bi o osobi i o okolnostima, ali
kad se sjetim razgovora s Anne, sjećam se da sam se pitao zašto ljudi
uopće rade. Anne i ja smo se dotaknuli tog dijela razloga za rad
povezanog s traženjem ispunjenosti.“
„Možeš li navesti primjer?“ zatražila je Casey.
„Pa, razlog zbog kojeg ja radim je zarađivanje novca“, odgovorio
sam joj. „Treba mi novac da bih platio stvari koje kupujem. Kad
razmišljam o svemu što kupujem, čini mi se da sam sličan ljudima o
kojima smo Anne i ja pričali. Velik dio onoga što imam stvari su koje
mi pomažu da nakratko pobjegnem, stvari koje mi pomažu da se
opustim i od kojih se osjećam bolje.
Pitam se koliko bih toga doista htio da nemam potrebu ‘pobjeći’
ili ‘opustiti se’? Kad bih uvijek radio ono što želim, bilo bi manje toga
od čega trebam bježati i vjerojatno ni približno toliko stresa od kojeg
bih se trebao opuštati. Ne kažem da bih otišao u šumu i živio u kolibi,
ali pitam se ne ovisi li čovjekova definicija ‘mnogo novca’ o tome koliko
živi životom koji mu ispunjava Smisao Života.“
Casey je ponovno kimnula. „Predlažeš li da bi ljudi trebali prestati
željeti mnogo novca?“
„Ne“, odgovorio sam i pokušao pronaći prave riječi kojima bih
objasnio što sam mislio.
„Nisam to mislio. Samo kažem da, što se mene tiče, kad bih otkrio
zašto sam ovdje i kad bih radio stvari za koje sam ustanovio da će to
ispuniti, mislim da bih se vjerojatno manje brinuo o novcu nego sad. To
je sve.“
Casey je ustala od stola i podignula dva prazna tanjura.
Nasmiješila se i rekla, „Zanimljivo razmišljanje, Johne.“
Gledao sam je kako se vraća u kuhinju.
„Ovo je zanimljivo mjesto.“
 11

KAD SE CASEY VRATILA, dotočila mi je čašu s vodom i ponovno

sjela prekoputa. „Johne, kad sam odnijela tvoje tanjure u kuhinju, Mike
me podsjetio na nešto što bi ti moglo biti zanimljivo. Ima veze s
raspravom koju smo vodili o izazovima s kojima bi se ljudi mogli
susresti u pokušaju da ostvare Smisao Života.“
„Misliš nešto slično mojem pitanju o tome kako zarađuju?“
„To je jedan dio, ali ima toga još.“
Pogledao sam je. „Rado bih čuo.“
„Da bi ovo upalilo“, počela je Casey, „moraš razmisliti o ljudima
o kojima smo prije razgovarali.“
„Misliš na one za koje znam da strastveno vole to što rade?“ pitao
sam je. „One koji svaki dan provode radeći nešto u čemu istinski
uživaju?“
„Upravo te. Jesi li zamijetio nešto vezano za njih?“
„Pa, jedna se žena bavila prodajom u...“
„Zapravo, Johne,“ prekinula me Casey, „razmišljaj šire od njihova
posla. Što si općenito zamijetio na njima?“
Zavalio sam se u sjedalo i nakratko zatvorio oči. Mogao sam
zamisliti ljude o kojima sam razmišljao. „Kao što sam spomenuo, svi
izgledaju istinski sretno. Izgledaju kao da uživaju u tome što rade.
Istodobno su iznimno samouvjereni. No to ne djeluje kao lažno
razmetanje. Jednostavno djeluju kao da znaju da će se stvari razvijati
onako kako žele.
Moglo bi zvučati čudno, ali još jedna stvar koju sam uočio je da
svi imaju sreće. Hoću reći, jednostavno im se događaju dobre stvari,
neočekivane stvari.“
 „Možeš li navesti primjer?“ zanimalo je Casey.
„Pa, sjetio sam se žene koja se bavi oglašavanjem, što je malo
čudno nakon mojeg razgovora s Anne. Uglavnom, radila je na tome da
se domogne velikog klijenta. Više se ne sjećam o kome je bila riječ, ali
sjećam se da je bila velika stvar te da su mnogi prije nje pokušali i nisu
uspjeli.
No ona je odlučila da ga želi osvojiti. Dva tjedna nakon što je
počela raditi na materijalima za prezentaciju nazvao ju je stari prijatelj
iz fakultetskih dana. Prošlo je mnogo godina otkad je posljednji put
razgovarala s njim. Čavrljajući o svemu i svačemu, dotaknuli su se teme
posla i žena je spomenula da upravo pokušava osvojiti tog klijenta.
Pokazalo se da njezin fakultetski prijatelj ima prijatelja koji je radio
upravo za tu tvrtku.
Nekoliko telefonskih poziva poslije, sve se troje našlo na večeri. I
nekoliko tjedana poslije žena je osvojila klijenta. Na to sam mislio kad
sam rekao da im se događaju neočekivane stvari. Čini se kao da ti ljudi
jednostavno imaju mnogo sreće.“
„Zašto misliš da je tako, Johne?“ pitala je Casey.
Otpio sam malo vode. „Ne znam točno. Možda je puka slučajnost.
No čudno je da si me zapravo pitala o ljudima koji istinski uživaju u
onome što rade. Oni provode vrijeme radeći stvari koje su, kako se čini,
u skladu s njihovim Smislom Života. Čini se da se takvim ljudima stalno
događaju sretne slučajnosti.“
Casey se nasmiješila i pogledala me. „Događaju li se samo njima?
Je li se nešto slično ikad dogodilo i tebi?“
Naslonio sam se na naslon separea. „Pretpostavljam da je.
Odnosno, sad se ne mogu sjetiti konkretnog primjera, ali znam da je
bilo trenutaka kad sam ostao zapanjen time što se nešto neočekivano
dogodilo upravo kad mi je trebalo.“
 „Johne, kad bi se mogao sjetiti konkretnih situacija u kojima se to
dogodilo, naslućujem da bi među njima uočio poveznicu.“
„Primjerice da su to bili trenuci kad sam radio točno ono što sam
želio raditi?“ pitao sam. Čim sam to izgovorio, tijelom su mi prošli trnci.
Osjećaj kakav sam imao i prije kad mi se činilo da sam naučio nešto
važno o sebi.
„Ne mogu govoriti u tvoje ime, Johne, ali radeći u ovome cafeu
zapazila sam neke stvari o ljudima. Stekla sam dojam da one koji znaju
svoj Smisao Života i rade ono što žele da bi ga ispunili, stalno prati sreća.
Događaju im se neočekivane i naizgled nasumične stvari i to upravo
onda kad im najviše trebaju.
Pitala sam neke od njih za to i premda su se svi složili da je točno
da sreća postoji, samo ih je nekolicina imala isto mišljenje o njezinu
mogućem uzroku. Ruku na srce, većina se ne zamara previše točnim
identificiranjem uzroka. Znaju da dolazi do izražaja kad ispunjavaju
svoj Smisao Života i jednostavno ga vide kao način na koji stvari
funkcioniraju.“
„Čudno“, komentirao sam. „Čak zvuči pomalo mistično.“
„Neki su to isto rekli. Drugi to vide kao dio prirodnog toka
svemira ili kao višu silu na djelu. A treći na to gledaju kao na običnu
sreću. No svi se slažu da postoji i da je čimbenik u onome što rade.“
„Što ti misliš, Casey?“
Ovaj je put ona morala zastati na trenutak da razmisli. „Iskreno,
ne znam. Pretpostavljam da su sva ta objašnjenja točna, a možda i još
jedno. Jesi li ikad čuo za teoriju eksponencijalnih brojeva?“
„Nisam siguran. Možeš li mi objasniti?“
„Naravno, prilično je jednostavna. Dat ću ti primjer. Teorija
eksponencijalnih brojeva govori da kažeš li nekolicini nešto i oni to
zatim kažu drugima, a ti drugi kažu novim ljudima, tvoja će poruka vrlo
brzo doprijeti do mnogo većeg broja ljudi od onih s kojima si osobno
razgovarao.“
„Kao kad proslijediš e-mail,“ rekao sam, „pa ga pošalješ deset
osoba, a onda ga oni pošalju još deset osoba i lanac se nastavi.“
„Upravo tako. Koncept je isti. No pretpostavimo da ljudima
govoriš nešto što pokušavaš učiniti, a što će ti pomoći da ostvariš Smisao
Života. Podijeliš li to s deset osoba i svaka od njih isto podijeli s još deset
i tako dalje, brzo će se skupiti mnoštvo ljudi koji ti potencijalno mogu
pomoći.“
Nakratko sam razmišljao. „Ali zašto bi mi bili voljni pomoći? Što
bi ih motiviralo da s drugima razgovaraju o tome što pokušavam
učiniti?“
Casey me pogledala, ali nije ništa odgovorila. Stekao sam dojam
da je ovo još jedan od trenutaka kad bih trebao sâm odgovoriti na svoje
pitanje. Razmišljao sam o razgovoru koji smo upravo vodili i kako smo
došli na temu eksponencijalnih brojeva. No nisam nalazio rješenje.
„Mislim da ne razumijem, Casey. Možeš li mi pomoći?“
„Johne, sjećaš se ljudi na koje si pomislio kad smo počeli ovaj
razgovor – onih koji rade na ispunjavanju Smisla Života? Kakav je
osjećaj biti u njihovu društvu?“
„Odličan. Neizbježno te zaraze svojom strašću i entuzijazmom
prema onome što rade i osjećaš da im želiš pomoći.“
Opet sam zastao. „Ma daj, molim te, Casey. Zar mi doista govoriš
da je to odgovor? Ali kako se to primjenjuje na prenošenje poruke?“
„Johne, upravo si rekao da njihova strast i entuzijazam u tebi
probude želju da im pomogneš. Ako im ne možeš pomoći, ali znaš
druge koji bi mogli, bi li ih kontaktirao?“
„Naravno. Osjećaš se potaknuto da to učiniš jer djeluju kao da
su...“ Ušutio sam tražeći prave riječi.
„Na pravom putu?“ dovršila je Casey umjesto mene.
 „Da, tako nekako. Djeluju kao da su na pravom putu i zato im
poželiš pomoći.“
„A kad o njima pričaš s ljudima koji bi možda mogli pomoći, kako
govoriš o njima?“ pitala je Casey.
Nasmiješio sam se, ne samo Casey nego i samome sebi. „Govorim
barem djelomice sa strašću i entuzijazmom kakvim su oni govorili
meni. Zarazni su i kao da se njihova emocija prenosi s pričom ili s
potrebom.“
„Možda je to odgovor.“ Casey je ustala i pokupila ostatak posuđa
sa stola. „Impresionirana sam, Johne“, komentirala je gledajući prazne
tanjure u rukama. „Očito si bio stvarno gladan.“
„Nije do mene nego do hrane“, odvratio sam. „Prefina je da ne bih
sve pojeo.“
Bacio sam pogled prema kuhinji i ugledao Mikea. Mahnuo mi je i
ja sam mu odmahnuo, osjećajući se manje glupavo zbog mahanja
kuharima u zalogajnici nego na početku večeri. „Casey, je li ostao
možda koji komad one pite od jagode i rabarbare?“
Nasmijala se. „Idem do kuhinje provjeriti može li se naći još koji.“
 12

NEKOLIKO MINUTA poslije do stola je došetao Mike. Držao je

tanjur s komadom pite, dovoljno velikim da nahrani četvero ljudi.
„Kriška pite od jagode i rabarbare?“ obratio mi se.
„Mike, to izgleda kao pola pite. Nisam siguran mogu li sve
pojesti.“
Spustio je još jednu salvetu i novu viljušku na stol, a zatim i tanjur
s pitom. „Nema žurbe, samo polako. Kako je prošao razgovor s Casey?“
Viljuškom sam zgrabio velik komad pite i već sam ga počeo
žvakati. Zalio sam ga vodom i progutao. „Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
Pričali smo o ljudima koji su odgovorili na izmijenjenu verziju ovog
pitanja“, rekao sam i pokazao na jelovnik.
Na trenutak su se riječi na jelovniku promijenile u Zašto sam
ovdje?, a onda se polako vratile u Zašto ste ovdje? Nisam ni spomenuo
promjenu koja mi se odigrala pred očima.
„Tako je, baš te“, nastavio sam. „Čini se da ti ljudi imaju neke
zajedničke osobine, primjerice znaju zašto su ovdje, otkrili su što žele
raditi kako bi ispunili taj razlog i stopostotno su uvjereni da će to moći
raditi. A kad pokušaju, uslijede događaji koji im pomognu da uspiju.
Casey mi je opisivala neke od teorija kojima to objašnjavaju.“
Mike se nasmijao. „O tome se mnogo špekulira. I to već odavno,
možda još od prvih filozofa.“
„Mike, nešto me ipak zbunjuje. Zašto svi ne pokušaju ispuniti svoj
Smisao Života? Što ih sprečava u tome? I prije nego što počneš, znam
da bih to pitanje trebao postaviti samome sebi i upravo sam to radio kad
si došao. Ali zanima me postoji li neki veći, sveobuhvatniji razlog od
onog koji bih ja mogao imati samo za sebe.“
 Mike je otpio gutljaj iz šalice koju je držao i spustio je na stol,
smjestivši se na sjedalo prekoputa mene. „Svatko ima svoje razloge“,
počeo je. „I ti su razlozi nešto čime se svaki čovjek mora sâm pozabaviti
jer su jedinstveni za njegovu situaciju. No čini se da postoje i neki važniji
razlozi koji prevladavaju.“
„Primjerice?“
„Mnogi jednostavno nikad nisu došli u dodir s konceptom Smisla
Života. Drugi razumiju koncept, ali nisu sigurni da imaju Smisao
Života. Zatim ima onih koji zbog svojeg odgoja, okoline ili možda
vjerskih uvjerenja ne vjeruju da imaju pravo pokušati i ostvariti svoj
Smisao Života.
Čak i oni koji osjećaju da imaju Smisao Života i vjeruju da imaju
pravo na njegovo ostvarenje, čak i oni katkad ne vjeruju da ga je ostvariti
jednako jednostavno kao što je znati da to mogu i zatim raditi što žele.
Time se vraćamo na nešto o čemu ste Anne i ti razgovarali. Mnogi
zarađuju za život ili stječu moć uvjeravajući druge da su baš oni, ili nešto
što oni proizvode ili prodaju, ključ pravog ispunjenja. Zamisli što bi za
njih značilo kad bi ljudi došli do spoznaje da svatko od nas kontrolira
vlastitu razinu ispunjenja. Ljudi koji pokušavaju uvjeriti ostale izgubili
bi svu moć, a takvim tipovima ljudi gubitak moći nad drugima sigurno
ne zvuči pretjerano privlačno.“
„To me podsjetilo na razgovor koji smo Casey i ja vodili ranije
večeras“, rekao sam. „Pomogla mi je shvatiti da čovjek koji je otkrio svoj
Smisao Života može raditi i postati što god poželi. Ne treba mu ničija
dozvola niti suglasnost.“
„Točno. I ne samo to nego nitko ne može spriječiti čovjeka da
postigne i da radi sve što želi u životu. A nitko mu to ne može ni
omogućiti. Svatko od nas kontrolira svoju sudbinu.“
Razmišljao sam o tome i o ranijim razgovorima s Casey i Anne.
„To što opisuješ posve je drukčije od poruka koje vidim i čujem u
svakodnevnom životu. Jasno mi je zašto je ljudima teško čak i doći u
kontakt s konceptima otkrivanja razloga postojanja i kontroliranja
vlastite sudbine – a kamoli poduzeti sljedeće korake i doista živjeti na
taj način.“
„Apsolutno“, složio se Mike. „Ali nije nemoguće. Zapravo, jedan
je gost caféa prije nekoliko tjedana ispričao Casey i meni zanimljivu
priču o tome kako je naučio kontrolirati vlastitu sudbinu. Podijelit ću je
s tobom, ako te zanima.“
„Naravno. Ima li i u njoj ribara?“
Mike se nasmijao. „Ovaj put ne, ali zato ima sporta. Taj je čovjek
godinama sanjao isti san u kojem je stajao pokraj vrlo nezgodno
postavljene golfske loptice. Kako nam je objasnio, u budnom stanju nije
bio pretjerano dobar golfer, pa je suočavanje s tim izazovom u snu bilo
osobito frustrirajuće. Loptica koju je u snu trebao udariti stajala je na
prozorskoj dasci, na velikoj nakošenoj stijeni ili na sličnome izazovnom
i suludom mjestu.
Pokušao bi namjestiti stopala i vježbati zamah, ali ma koliko da je
pokušavao nikad mu se nije činilo dobro i unaprijed je znao da će
udarac biti loš. Što je više vježbao zamahe, postajao je sve nervozniji i
tjeskobniji.
Kad bi dosegnuo vrhunac frustriranosti, napokon bi osjetio da je
spreman izvesti udarac. Međutim, kad bi palicom zamahnuo unatrag,
pripremajući se za udarac, položaj loptice iznenada bi se promijenio i
dočekao bi ga nov, jednako izazovan položaj. Time bi počela još jedna
runda stresa i tjeskobe. Ciklus bi se nastavio ponavljati dok se napokon
ne bi probudio, uzlupala srca i napeta tijela.
Jedne je noći sanjao isti san, ali je u trenutku kad bi prethodnih
puta dosegnuo najvišu točku frustracije iznenada postao svjestan da
može jednostavno podignuti lopticu i staviti je negdje drugdje. Ništa
nije mogao izgubiti i nikoga osim njega nije bilo briga odakle je udario
lopticu.
 Ispričao nam je da se probudio s nevjerojatno snažnim osjećajem
da je upravo stekao važnu spoznaju o nečemu što se, sad kad je to znao,
činilo očitim, ali dok to nije spoznao nije bilo nimalo očito. Za kraj mi
je objasnio što je naučio.
‘Unatoč svemu što su nas učili da vjerujemo, onome što čujemo u
reklamama ili što osjećamo kad smo pod stresom na poslu, svatko od nas
kontrolira svaki trenutak svojega života. No ja sam to zaboravio i
pokušao sam se prilagoditi različitim drugim utjecajima, dopuštajući im
da mi kontroliraju život.
Slično kao što nikoga osim mene nije bilo briga kako ću udariti
lopticu za golf, u stvarnom životu samo vi istinski znate što želite od
života. Nikad ne dopustite stvarima ili ljudima da vas natjeraju do točke
u kojoj osjećate da nemate kontrolu nad vlastitom sudbinom. Aktivno
birajte svoj put ili će se on odabrati neovisno o vama. Jednostavno
premjestite golfsku lopticu.’“
Mike je završio priču i pogledao me. „Vidiš, nije bilo ribara“
„Nije joj ni trebao ribar jer je priča odlična i bez njega. Sviđa mi se
njezina poruka.“
„Svidjela se i tom tipu. Rekao nam je da mu je poruka iz sna
promijenila život. U tom je trenutku shvatio da si može sâm odabrati
sudbinu. Otad si svaki put kad se susretne s nečim i nije siguran što
učiniti, kaže da premjesti lopticu. Već samo to što je izgovorio te riječi
podsjeti ga da se ne boji i da učini ono što želi.“
 13

POGLEDAO SAM NA sat. Bilo je 5:15. „Ne mogu vjerovati“, rekao

sam. „Još malo pa je vrijeme da opet naručim doručak.“
Mike se nasmiješio, „Možda bi bilo dobro da najprije dovršiš pitu“
„Vrlo rado“, odgovorio sam i opet zagrabio punu viljušku kolača.
Pojeo sam zalogaj i otpio još gutljaj vode. „Mike, ima nešto oko čega još
uvijek nisam siguran. Razgovarao sam o tome i s tobom i s Casey, ali još
nemam odgovor.“
Mike se nasmiješio, „Pitaj. Osim ako nije riječ o receptu za pitu.
To je jedna od rijetkih informacija koje ne otkrivamo. Recept je
pripadao mojoj mami i obećao sam joj da ga nikad neću otkriti
drugima“
Nasmijao sam se. „Razumijem. Nasreću, treba mi drukčiji
odgovor. Pričali smo o tome kako se ljudi pitaju ‘Zašto sam ovdje?’, a
Casey i ja razgovarali smo o posljedicama postavljanja tog pitanja te o
tome što ljudi mogu učiniti kad saznaju odgovor. No još uvijek ne
znam...“
„Kako ćeš pronaći odgovor“, prekinuo me Mike.
„Tako je.“
„Mislim da je najbolje da pozovem i Casey. Možda ti zajedno
možemo ponuditi bolji odgovor nego svatko od nas zasebno.“ Mike je
ustao od stola i otišao do stražnjeg dijela restorana gdje je Casey sjedila
i pričala s Anne i njezinim prijateljem. Zapitao sam se razgovaraju li
možda o istim stvarima o kojima sam i ja pričao s njima.
Casey je trenutak poslije ustala i s Mikeom došla do mojega stola.
„Kakva je pita?“ pitala me kad su se oboje smjestili u separe.
 „Izvrsna“, rekao sam s osmijehom od uha do uha. „Još malo i neću
moći zinuti.“
„Casey, John je pitao kako netko pronađe odgovor na prvo
pitanje“, progovorio je Mike. Pokazao je prstom na Zašto ste ovdje? na
stražnjim koricama jelovnika i pitanje se preobrazilo u Zašto sam ovdje?
„Mislio sam da bi bilo dobro da mu oboje pokušamo odgovoriti.“
Casey je kimnula i pogledala me u oči, a onda je ozbiljnim glasom
postavila pitanje, „Imaš li poštanski sandučić, Johne?“
„Naravno.“
„E pa, onda će ti prvoga punog Mjeseca koji pada na sedmi dan u
mjesecu nakon što si postavio pitanje u poštanski sandučić stići paket.
U paketu ćeš naći papir na kojem će se, kad ga staviš iznad plamena
svijeće, pojaviti skrivena poruka onih koji znaju odgovor. Poruka se
može pročitati samo jednom u životu i samo iznad plamena svijeće i
mora se pročitati sedmoga dana u mjesecu.“
Prestao sam piti i nagnuo se da čujem ostatak.
„Kad otvoriš paket, znat ćeš da je pravi jer će vrpca biti crvena i
zavezana u dvostruki čvor s...“
U tom sam trenutku opazio da se stol pomiče – točnije, činilo se
da vibrira. Naslonio sam se na stolac.
„Što se događa, Casey?“ iznenađeno sam pitao. „Stol...“
No Casey je nastavila s pričom kao da ne vidi da se stol trese. „... s
većom petljom barem dvostruko širom od manje petlje i smještenom u
gornjemu lijevom kutu paketa.“
Bacio sam pogled na Mikea. Na moje iznenađenje, a pomalo čak i
sram, shvatio sam da micanje stola nije znak s drugog svijeta kao što
sam počeo misliti nego da ga uzrokuje Mike. Slušao je Casey s rukom
preko usta i naslonjen na stol kako bi suspregnuo smijeh. Smijao se tako
jako da mu se cijelo tijelo treslo, a od toga se i stol za kojim smo sjedili
također tresao.
 I ja sam se počeo smijati. Casey se okrenula prema Mikeu i
zaigrano ga udarila po ramenu.
„Očajan si suučesnik“, rekla je kroz smijeh.
„Žao mi je “, odvratio je Mike. „Bila si previše uvjerljiva, pa se
nisam mogao suzdržati.“
„Dobro,“ rekla je Casey, „možda sam si dopustila malo kreativne
slobode odgovarajući na tvoje pitanje, Johne.“
„Malo!“ zapanjio se Mike. „Ja bih to nazvao bezočnom
izmišljotinom. Zavezana u dvostruki čvor s...“ Mike je prestao oponašati
Casey i opet smo svi prasnuli u smijeh.
„Izvrsno pripovijedaš, Casey“, rekao sam joj. „No bojim se da još
nisi odgovorila na moje pitanje.“
„Osim što sam se zabavljala,“ rekla je s osmijehom, „pokušala sam
i ukazati na nešto. Neki postave pitanje i žele znati odgovor, ali također
žele da netko drugi ili nešto drugo bude zaduženo za dostavljanje tog
odgovora.“
„U paketu koji stiže sedmog u mjesecu“, dodao sam i nasmijao se.
„Tako je, sedmog. No kao što imamo slobodnu volju odlučiti što
želimo učiniti kad saznamo odgovor, zaduženi smo i za pronalaženje
odgovora.“
„Znači, želiš reći,“ počeo sam, „da ne možeš samo napraviti prvi
korak i onda čekati da se nešto dogodi. Ako netko doista želi znati zašto
je ovdje, mora sâm potražiti odgovor.“
„Baš tako“, ubacio se Mike. „I svi to rade na drukčiji način. Neki
meditiraju razmišljajući zašto su ovdje. Drugi slušaju omiljenu glazbu i
obraćaju pozornost na to kamo ih misli vode. Mnogi provode vrijeme
sami u prirodi, a ima i onih koji o tome razgovaraju s prijateljima i
strancima. Neke prema odgovoru usmjere ideje i priče koje pročitaju u
knjigama.“
„Možete li preporučiti što od toga djeluje najbolje?“ pitao sam.
 Casey se okrenula prema meni. „Doista ovisi o osobi, Johne.
Najvažnije je zapamtiti da smo mi jedini koji mogu utvrditi što je naš
odgovor. To je jedan razlog zbog kojeg mnogi provode neko vrijeme
sami dok tragaju za njim.“
„Mogu to shvatiti“, rekao sam. „Teško se usredotočiti na nešto
dok vas sa svih strana bombardiraju informacijama i porukama.“
„Točno“, odgovorio je Mike. „Kad ljudi izdvoje vrijeme za
meditiranje ili boravak u prirodi bez ikoga, najčešće pokušavaju pobjeći
od vanjske ‘buke’ kako bi se usredotočili na ono što sami doista misle.“
„Zar je to sve?“ pitao sam.
„Nije“, odgovorila mi je Casey. „Johne, sjećaš li se kad smo
razgovarali o koristima koje donosi izloženost drugim idejama,
kulturama, gledištima, ljudima i sličnim stvarima?“
„Svakako, kad smo pričali o tome kako će osoba otkriti različite
stvari koje bi mogla raditi da ispuni svoj Smisao Života.“
„Tako je“, odgovorila je Casey. „Isto se može primijeniti i na one
koji pokušavaju otkriti Smisao Života. Doživljavanjem novih stvari i
upoznavanjem novih ideja neki shvate da su im neke od tih stvari i ideja
posebno bliske. Mnogi čak dožive tjelesnu reakciju. Naježe se, trnci im
prostruje kralježnicom ili im poteku suze sreće kad naiđu na nešto sa
čime se doista mogu povezati. Drugi kažu da ih preplavi osjećaj
razumijevanja. To mogu biti znakovi koji ljudima pomažu da
identificiraju svoj odgovor na pitanje zašto su ovdje.“
„Znam na što misliš“, rekao sam i nasmiješio se. „I ja sam to
doživio kad bih pročitao ili čuo nešto i jednostavno bih znao da je to
dobro za mene. Zapravo sam baš večeras imao nekoliko takvih
trenutaka.“
Casey je bila zadovoljna. „Jesmo li ti odgovorili na pitanje, Johne?“
„Mislim da jeste. Ako sam dobro shvatio, ne postoji jedan odgovor
za sve, ali jedan od mogućih načina je stavljanje u položaj u kojem se
možeš usredotočiti na pitanje. Izlaganje različitim iskustvima i idejama
te promatranje vlastitih reakcija na njih također je nešto što bi moglo
pomoći.“
„Shvatio si“, rekao je Mike.
Casey je ustala od stola. „Idem vidjeti što je s ostalim gostima.
Treba li ti još nešto, Johne?“
„Mislim da ne. Hvala, Casey. Osim ako neočekivano ne dobijem
paket s crvenom vrpcom, dostavljen poslije punoga Mjeseca... Onda ću
vjerojatno imati još koje pitanje.“
Nasmijala se i namignula Mikeu. „Pošteno. Javi nam.“
 14

„JOHNE KAMO SI KRENUO kad si svratio k nama?“ pitao me Mike

dok je Casey odlazila od stola.
„Upravo mi je počeo godišnji odmor. Osjećao sam da se trebam
na neko vrijeme maknuti od svega i razmisliti. Premda nisam znao o
čemu konkretno želim razmišljati. Moram reći da sam posljednjih...“
Pogledao sam na ručni sat, „...osam sati dobio prilično dobru ideju o
tome.
Mike, mogu li te pitati nešto osobno?“
„Naravno, samo pitaj.“
Pogledao sam ga. „Što je tebe potaknulo da si postaviš pitanje na
jelovniku?“
Mike se naslonio na sjedalo i široko nasmiješio. „Zašto si tako
siguran da sam ga postavio?“
„Zbog tvog ponašanja i ovog mjesta. Ne mogu biti posve siguran,
ali imam osjećaj da radiš baš ono što želiš. Pretpostavljam da si u nekom
trenutku postavio pitanje i ovo je mjesto posljedica.“
Mike se opet nasmiješio i otpio gutljaj iz šalice. „Prije nekoliko
godina živio sam prilično užurbanim životom. Navečer sam pohađao
poslijediplomski, danju sam radio puno radno vrijeme, a svaku
slobodnu minutu provodio sam trenirajući i pokušavajući uspjeti kao
profesionalni sportaš. Dvije i pol godine gotovo svaki trenutak mojega
života bio je precizno isplaniran.
Kad sam diplomirao, dao sam otkaz na poslu i uzeo slobodno ljeto
jer sam već našao nov posao na kojem sam trebao početi raditi prvih
dana rujna. Prijatelj i ja odlučili smo otići u Kostariku i proslaviti
činjenicu da smo obojica diplomirali. I on je u isto vrijeme završio
fakultet.
Tjednima smo putovali zemljom, pješačili prašumama,
promatrali divlje životinje i upoznavali novu kulturu. Jednog smo dana
sjedili na srušenom deblu, jeli svježi mango i gledali kako valovi
zapljuskuju nevjerojatno lijepu plažu. Poslijepodne smo proveli
plivajući u vodi od gotovo 30 stupnjeva, opuštajući se i gledajući nebo
kako zalaskom sunca iz blistave plave poprima ružičastu, narančastu i
crvenu boju.“
„Zvuči spektakularno“, rekao sam.
„I bilo je. Sjećam se da sam gledajući taj prizor shvatio da se
ponavljao svakoga dana posljednje dvije i pol godine dok sam ja za to
vrijeme planirao svaku minutu svojega života. Raj je bio samo nekoliko
sati leta i nekoliko makadamskih cesta daleko, a ja nisam ni znao da
postoji. Shvatio sam i da nije postojao samo te dvije i pol godine dok
sam ja bio zatrpan obvezama nego je sunce zalazilo i valovi su
zapljuskivali plažu milijunima, ako ne i milijardama godina.
Kad mi je sinula ta spoznaja, osjećao sam se beskrajno maleno.
Moji problemi, stvari oko kojih sam se nervirao, brige vezane za
budućnost, sve se to činilo krajnje nevažnim. Ma što da sam u životu
učinio ili nisam učinio, jesu li moje odluke bile ispravne, pogrešne ili
negdje između toga, znao sam da će se sve što sam vidio odvijati dugo
nakon što mene više ne bude.
Sjedio sam tamo suočen s čudesnom ljepotom i veličanstvenošću
prirode te sa spoznajom da je moj život tek neznatan djelić nečega
mnogo većega. A onda mi je sinula misao, zašto sam onda ovdje? Ako
sve stvari za koje sam mislio da su važne zapravo nisu, što je važno? Koja
je svrha mojeg postojanja? Zašto sam ovdje?
Kad su mi se ta pitanja pojavila u glavi, prošao sam nešto slično
onome što ti je Casey opisala. Stalno su bila sa mnom sve dok nisam
otkrio odgovore.“
 Zavalio sam se na naslon. Nisam ni bio svjestan da sam se dok je
Mike govorio naginjao kako bih bolje uhvatio svaku njegovu riječ.
„Hvala ti, Mike. Nevjerojatna priča.“
„Život je nevjerojatna priča, Johne. Samo što neki ne shvaćaju da
su oni autori te priče i da je mogu napisati kako god požele.“
Mike je ustao od stola. „Idem natrag, moram početi čistiti kuhinju.
Trebaš li još nešto, Johne?“
„Ne, mislim da ću uskoro nastaviti putovanje. A kad smo već kod
toga, bio sam više-manje izgubljen kad sam naletio na ovo mjesto. Ne
znam u kojem bih smjeru trebao poći.“
Mike se nasmiješio. „Ovisi o tome kamo želiš stići.“
Zaustio je reći još nešto, a onda stao kao da se predomislio. Kad je
ponovno progovorio, bilo je očito da će prijeći na posve drugu misao.
„Nastaviš li nekoliko kilometara dalje ovom cestom, doći ćeš do
križanja dviju cesta. Skreni desno i vratit ćeš se na autocestu.
Neposredno prije autoceste je benzinska postaja. Imaš dovoljno goriva
da dođeš do nje.
Nisam znao odakle Mike zna da imam dovoljno goriva da dođem
do benzinske, ali predosjećao sam da će se pokazati da je imao pravo.
Ustao sam od stola i ispružio ruku. „Hvala ti, Mike. Doista ti je posebno
ovo mjesto.“
Prihvatio je moju ruku i rukovao se sa mnom. „Nema na čemu,
Johne. Sretno s putovanjem.“ Okrenuo se i otišao.
 15

SPUSTIO SAM POGLED na jelovnik.

ZAŠTO STE OVDJE? BOJITE LI SE SMRTI? JESTE LI
ISPUNJENI? Bila su to vrlo dubokoumna pitanja. Da mi ih je netko
postavio dan prije, pomislio bih da je ta osoba skroz naskroz poludjela.
A sad dok sam sjedio i čitao stražnje korice jelovnika nisam mogao
zamisliti da ih nisam vidio.
Casey je došla do mojega stola, stavila na njega račun i dodala mi
plastičnu posudicu. „Posljednji komad pite od jagode i rabarbare.
Oproštajni dar od Mikea.“
„A ovo je od mene“, nastavila je i uručila mi jelovnik. Na prvoj mi
je stranici, ispod riječi Café Zašto ste ovdje, napisala poruku. Pročitao
sam je i onda je odmah ponovno pročitao.
„Da nas ne zaboraviš“, rekla je i nasmiješila se.
„Hvala ti, Casey. Hvala na svemu.“
„Bilo nam je pravo zadovoljstvo, Johne. Zato smo ovdje.“
Ostavio sam novac na stolu, uzeo jelovnik i posudicu s pitom, pa
izišao iz caféa u početak novoga dana.
Sunce se upravo dizalo iznad drveća u polju prekoputa
pošljunčanog parkirališta. U zraku su se istodobno osjećali posljednji
ostaci spokoja koji prethodi početku novoga dana i zvukovi dana koji je
već počinjao.
Osjećao sam se osvježeno i živo. Prebacio sam plastičnu posudicu
iz desne ruke u lijevu i otvorio vrata automobila.
„Zašto sam ovdje?“ pomislio sam, „Zašto sam ovdje...“
Bio je to doista posve nov dan.
 Epilog

POSLIJE NOĆI PROVEDENE u caféu stvari su se počele mijenjati. Nije

bila riječ o tektonskim promjenama, ali njihov je konačan utjecaj na moj
život nesumnjivo bio golem.
I ja sam, kao i Anne, počeo polako. Otišao sam iz caféa pitajući se
„Zašto sam ovdje?“ i ostatak godišnjeg odmora nastavio mozgati o tom
pitanju. I nisam odmah dobio sve odgovore. Naučio sam da je
otkrivanje mog Smisla Života zahtijevalo više od jednoga godišnjeg
odmora provedenog razmišljajući o njemu i zatim povratka u staru
rutinu. Poput većine stvari koje vrijedi znati, u otkrivanje odgovora
valjalo je uložiti trud.
Naposljetku mi je otkrivanje razloga omogućila kombinacija
metoda koje sam naučio od Casey i Anne. Počeo sam tako što bih
svakoga dana odvojio malo vremena za stvari koje volim raditi, slično
metodi koju mi je Anne opisala. Zatim sam pokušao iskoristiti šanse o
kojima je Casey pričala i tražio sam prilike da naučim i isprobam nove
stvari. To mi je pomoglo da proširim svoj svemir mogućih razloga zbog
kojih sam ovdje, pa nije više bio malen kao na početku putovanja.
Naposljetku mi je moj Smisao Života i načini na koje sam ga želio
ispuniti ipak postao jasan. Ironično je da sam se tada suočio s najtežim
od svih izazova. Kad važete dvije opcije, od kojih je jedna življenje
životom koji vam ispunjava Smisao Života, a druga je samo življenje,
pomislili biste da je odabir jednostavan.
Ali nije.
S vremenom sam shvatio da je to trenutak u kojem većina završi
svoje putovanje. Provire kroz rupu u ogradi i jasno vide život kakav bi
htjeli, ali iz različitih razloga ne otvore vrata i ne uđu u taj život.
 Isprva me to jako rastuživalo. Ali kao što je Mike rekao, a i ja sam
počeo vjerovati, ljudi tu odluku donose u različitim fazama života. Neki
je donesu već kao djeca, neki u odrasloj dobi, a neki nikada. Odluka se
ne može požuriti i ne može je donijeti nitko osim vas.
U mom je slučaju to što sam znao da se „ne možeš bojati da nećeš
imati priliku učiniti nešto ako to radiš ili si to već učinio“ pomoglo da
otvorim vrata u ogradi. Danas je to jedna od filozofija prema kojima
živim.
Ne prođe niti dan a da ne pomislim na nešto što ima veze s caféom.
Svaki put kad otvorim poštanski sandučić i vidim da je zatrpan
reklamama i ponudama za stvari koje mi ne trebaju, sjetim se Casey i
njezine priče o golemoj želvi. Dolazni val nepotrebnih stvari uvijek je
prisutan i spreman iscrpiti mi vrijeme i energiju. Ali sad znam da postoji
i čuvam snagu za odlazne valove.
Često mislim i na Mikeovu priču o Kostarici i plaži koju
zapljuskuju valovi. Ako ih pogledamo iz šire perspektive, naši strahovi,
tjeskobe, pobjede i gubici ne znače baš mnogo.
Ipak, smisao pronalazimo upravo suočeni sa svojom prividnom
beznačajnošću.
Kad je riječ o promjenama koje sam unio u život, kajem se samo
što ih nisam učinio prije. No pretpostavljam da prije te noći u caféu
jednostavno nisam bio spreman za njih.
Sad kad sam otkrio zašto sam ovdje i kad živim tako da ispunim
taj razlog, nikad se ne bih vratio životu s druge strane ograde.
 O autoru

Nakon prijelomnoga životnog događaja kad su mu bile trideset tri

godine, John je dobio nadahnuće sjesti i ispričati priču o Kafiću na kraju
svijeta. Nije imao iskustva u pisanju niti se akademski školovao za pisca.
U roku jedne godine od njezina izlaska, usmena je predaja
pronijela glas o knjizi cijelim svijetom – nadahnjujući ljude na svim
kontinentima, uključujući i Antarktiku. Naposljetku je postala
bestseler, popela se na prvo mjesto popisa najprodavanijih knjiga i
prevedena je na dvadeset četiri jezika. John je poslije napisao i druge
knjige, među kojima i Return to The Why Cafe (Povratak u Kafić na
kraju svijeta), Life Safari (Životni safari) i The Big Five for Life (Velikih
pet za život). Bio je i suautor knjige How to be Rich and Happy (Kako
biti bogat i sretan).
Preko njegovih knjiga i nastupa na televiziji i radiju, Johnove su
poruke nadahnule milijune ljudi da žive pod svojim uvjetima. Uz Oprah
Winfrey, Waynea Dyera i Deepaka Chopru proglašen je jednim od
stotinu najinspirativnijih idejnih predvodnika s područja liderstva i
osobnog razvitka. Na sve to i dalje gleda ponizno i zapanjeno.
Želite li saznati više o Johnu ili se raspitati o njegovoj dostupnosti
za intervjue i govore, molimo posjetite internetsku adresu
www.johnstrelecky.com.