SVEUČILIŠTE „VITEZ“ TRAVNIK

FAKULTET PRAVNIH NAUKA

Seminarski rad
PRESUDA U PARNIČNOM POSTUPKU
SADRŢAJ

UVOD ............................................................................................................................................. 1
1. SUDSKE ODLUKE ................................................................................................................ 2
1.1.Pojam presude ....................................................................................................................... 2
2.DONOŠENJE I SADRŢAJ PRESUDE ....................................................................................... 3
2.1.Sadrţaj presude ..................................................................................................................... 4
2.1.1.Uvod presude ..................................................................................................................... 4
2.1.2.Izreka presude .................................................................................................................... 7
2.1.3.Obrazloţenje presude ......................................................................................................... 8
3.VRSTE PRESUDA.................................................................................................................... 10
ZAKLJUČAK ............................................................................................................................... 13
LITERATURA ............................................................................................................................. 14
UVOD

Parnični postupak, kao i druge vrste postupaka, za cilj ima donošenje odluke o meritumu,
odnosno predmetu spora. Spor se dakle, nakon propisane procedure i provedenog postupka
rješava sudskom odlukom, odnosno presudom, na osnovu dokaza koje su stranke iznijele, a po
slobodnom sudijskom uvjerenju. Upravo u ovoj konstataciji razlikuje se presuda u parničnom
postupku od presude u krivičnom postupku. Iako je načelo materijalne istine formalno brisano iz
Zakona o krivičnom postupku, ostala je i dalje obaveza sudije da sre brine da se predmet
svestrano pretrese i utvrdi istina. U parničnom postupku, materijalna istina ima nešto manji
značaj nego u krivičnom postupku. Pored presuda, sudske odluke u parničnom postupku su i
rješenja.

Imajući u vidu brojne različitosti koje karakterišu različite sporove u graĎanskom pravu, to se i
tuţbe, ali i presude dijele u nekoliko vrsta ovisno od toga na šta je upravljen tuţbeni zahtjev.

Kada je u pitanju sadrţaj presude, ona, kao i svaka druga sudska odluka ima obavezne elemente,
bez kojih nije pravovaljana. Obavezni elementi presude su: uvod, dispozitiv, obrazloţenje te
pouka o pravnom lijeku. Presuda takoĎer moţe sadrţavati i neke druge elemente što će biti
prikazano u radu. Osim dispozitiva kojim se primjenjuju procesne norme na materijalno pravo,
moţda i najvaţniji dio presude je obrazloţenje. Obrazloţenjem sud ukazuje koji su ga dokazi i
radnje stranki u postupku naveli da donese odluku kakvu jeste, odnosno, obrazlaţe zašto je
odluka baš takva. Imajući u vidu načelo slobodne ocjene dokaza, u parničnom postupku je značaj
obrazloţenja presude ogroman.

Presuda ne mora biti konačna odluka i na nju postoji mogućnost ulaganja redovnih i vanrednih
pravnih lijekova, ovisno o tome u kojem je stepenu donesena. MeĎutim, pravni lijekovi neće biti
tema ovog rada, jer je sam pojam presude, njeni elementi i osnovna klasifikacija – i više nego
široka tema za obradu u jednom seminarskom radu.

1
 1. SUDSKE ODLUKE
Sud kao subjekat parnice preduzima procesne radnje u ostvarivanju sudske funkcije, zajedno sa
ostalim učesnicima u postupku. Neke procesne radnje sud preduzima na prijedlog učesniak u
postupku, dok druge (kada je to zakonom predviĎeno) preduzima u vlastitoj inicijativi.

Sve odluke suda (obzirom na procesnu formu u kojoj su uobličene) dijele se na presude i
rješenja. Odluke u obliku presude donosi sud kada odlučuje o predmetu spora, tj. tuţbenom
zahtjevu. Presudu donosi uvijek sud u pismenom obliku i uvijek je izraĎuje u obliku posebnog
dokumenta. Odluku u obliku rješenja sud donosi kada zauzima stav o nekom pitanju koje se ne
tiče neposredno predmeta spora, ali se pojavljuje u vezi sa raspravljavljanjem i odlučivanjem o
predmetu spora1. Zakon o parničnom postupku FBiH2 je utvrdio način donošenja sudskih odluka,
koje se mogu donijeti na ročištu ili van ročišta.

1.1.Pojam presude

U parničnom postupku sud uvijek donosi presudu kada odlučuje o tuţbenom zahtjevu kao
predmetu spora. Presudom se okončava parnični postupak u prvom stepenu. Preciznije rečeno,
presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje u prvostepenom postupku o
predmetu spora. Sve radnje koje subjekti parnice i ostali učesnici u parnici preduzimaju od
momenta podnošenja tuţbe do zaključenja glavne rasprave, u sluţbi su donošenja presude kao
završnog akta. Presudom se ostvaruje sadrţaj sudske funkcije, koja se sastoji u konkretizaciji
općih pravnih normi na pojedinačne ţivotne situacije.3

Ukoliko se ima u vidu presuda sa aspekta sudskog silogizma, onda ona predstavlja sudsku
odluku o osnovanosti tuţbenog zahtjeva po principu „ili – ili“, t. ili usvaja tuţbeni zahtjev ili ga
odbija, kako u glavnoj stvari, tako i u sporednim traţenjima. TakoĎer u teoriji se razmatraju i
pojmovna (logička) doktrina, teleološka (ciljna) doktrina, gnoseološka doktrina i peritatetička
doktrina, ali će se ovaj rad zadrţati na praktičnim izlaganjima o presudi.
1
Branko Čalija, Sanjim Omanović, GraĎansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet, 2000., str
251
2
Zakon o parničnom postupku FBiH, Sluţbene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06
3
op cit Čalija, Omanović, str 252

2
2.DONOŠENJE I SADRŢAJ PRESUDE

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraţivanja. Ako postoji
više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima, u pravilu, odlučiti jednom presudom4.

Donošenje presude pretrpjelo je odreĎene izmjene novim zakonodavstvom u parničnom

postupku. Većina izmjena odnosi se na izmjene rokova i način donošenja presude nakon
završteka glavne rasprave. Tako u parničnom postupku ne postoji obaveza objavljivanja presude
na ročištu, nego sud u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave donosi presudu izvan
ročišta i njen prijepis stavlja na raspolaganje u zgradi suda.

U slučaju da sudija ne izradi presudu u roku od 30 dana, duţan je o razlozima pismeno

obavijestiti predsjednika suda.
Rok za izvršenje činidbe nareĎene presudom je 30 dana, a ako se ne radi o novčanom davanju,
taj rok moţe biti i duţi5.

Da bi se ublaţile negativne posljedice neuredne dostave presude i njihov utjecaj na dugo trajanje
postupka, utvrĎeno je da će sud, nakon zaključenja glavne rasprave, nazočne stranske obavijestiti
o nadnevku donošenja presude, odustnu stranku o tome pismeno obavijestiti te presudu staviti
strankama na raspolaganje u zgradi suda. Rok za izjavljivanje ţalbe teče od prvog narednog dana
donošenja presude odnosno stavljanja presude na raspolaganje strankama u zgradi suda neovisno
o tome da li je stranka primila presudu. Samo u izuzetnim okolnostima sud moţe, na zahtjev
stranke, odlučiti da se dostava presude izvrši na način predviĎen odredbama o dostavljanju.

Sud moţe donijeti presudu donijeti i objaviti i na ročištu. Ovakva presuda imala bi pravni učinak
vezanosti suda za presudu. U odnosu na stranke, pravni učinak i dalje, nastao bi tek stavljanjem
presude na raspolaganje strankama u zgradi suda odnosno nakon prijema presude kada se
dostavlja prema pravilima o dostavi. Izuzetak bi bio onda kada bi se stranke, nakon objavljivanja

4
op cit Čalija, Omanović, str 255
5
Zlatko Kulenović, Stjepan Mikulić, Svjetlana Milišić – Veličkovski, Jadranka Stanišić, Danka Vučina, Komentari
Zakona o parničnom postupku u federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Vijeće Evrope i Evropska
komisija, Sarajevo, 2005., str 309

3
presude na ročištu, odrekle prava ţalbe na presudu. Tada bi presuda bila pravosnaţna danom
donošenja, donosno objavljivanja na ročištu i na isti bi način vezivala i sud i stranke.

2.1.Sadrţaj presude

Presuda se uvijek mora pismeno izraditi u formi posebnog dokumenta (isprave). Time se na
nesumnjiv način utvrĎuje njen sadrţaj i obezbjeĎuje relativno trajan dokaz o njenom postojanju6.
Sadrţaj presude je odreĎen zakonom.

Pismeno izraĎena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloţenje i uputstvo o pravu na
izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude7.

U odnosu na ranija pravila parničnog postupka postoji razlika u tome što se uputstvo na
podnošenje pravnog lijeka unosi u sadrţaj presude, kao njen sastavni dio.

2.1.1.Uvod presude

U uvod presude sud je duţan unijeti sljedeće podatke: naziv suda, ime i prezime sudije, odnosno
predsjednika i članova vijeća u slučaju gdje je zadrţano zborno suĎenje, ime i prezime,
prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku
predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih
zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni te dan kada je donesena presuda.

Uvod presude ponekada nazivaju i glavom presude.

Sadrţaj uvoda presude ima poseban značaj u postupku izvršenja pravosnaţne odluke. Naime, u
postupku izvršenja stranke će biti odreĎene na način kako je to učinjeno u uvodu pravosnaţne
presude u pogledu njihovih ličnih podataka i adresa. Ako su ti podaci tačni i potpuni, presuda će
biti izvršena bez ikakvih poteškoća.

Pošto se presude donose da bi se izvršio sadrţaj pruţene pravne zaštite povrijeĎenog ili

6
op cit Čalija, Omanović, str 256
7
op cit Zakon o parničnom postupku FBiH, čl 191

4
ugroţenog odreĎenog graĎanskog prava, trebaju sadrţavati potpune podatke o identifikaciji
sudionika u postupku. Ako u parnici učestvuje više lica, kao suparničara na strani tuţitelja ili
tuţenih, u uvodu sud je duţan navesti ime, prezime, prebivalište ili boravište za svakog od njih
posebno. Pogrešno je označiti samo lične podatke za prvog suparničara, a za ostale upotrijebiti
izraz „i drugih“, jer je takva presuda nejasna i nepodobna za izvršenje8.

U slučaju kada sud rješenjem odluči o dozvoljenosti spora o protivtuţbi, u uvodu presude stranke
treba označiti prema njihovim stranačkim ulogama koje su imale u vrijeme podnošenja tuţbe, a
to su tuţitelj i tuţeni. Ne bi trebalo za istu stranku upotrebljavati oba zakonska termina, to jest za
tuţitelja i protivtuţeni, a tuţenog i protivtuţitelj. MeĎutim, prema postojećoj sudskoj praksi u
Bosni i Hercegovini sudovi to najčešće čine (na primjer obično na ovakav način: tuţitelj-
protivtuţeni; tuţeni-protivtuţitelj).

Osim navedenog treba napomenuti i da termini protivtuţitelj i protivtuţeni nisu sadrţani ni u

jednom od procesnih zakona koji se primjenjuju u graĎanskoj parnici na području Bosne i
Hercegovine9.

Poseban značaj imaju podaci o zakonskom zastupniku u slučaju kada poduzima radnje u ime
poslovno nesposobne osobe, jer se njemu dostavljaju pozivi suda, podnesci suprotne strane,
sudske odluke i nalozi za plaćanje takse. Imena zakonskih zastupnika privrednih subjekata nije
potrebno unositi u uvod presude, jer uglavnom nisu relevantna u parničnom postupku. Kada ih
treba saslušati u svojstvu stranke, o tome ih po nalogu suda obavještava punomoćnik koji zastupa
takvu pravnu osobu. U ovakvom slučaju u uvodu je dovoljno navesti podatke o punomoćniku
privrednog subjekta koga je ovlastio zakonski zastupnik da u konkretnom sporu poduzima
radnje u postupku u granicama punomoći. To moţe biti advokat ili zaposlenik pravnog lica koji
ima stručno znanje. MeĎutim, u uvodu presude treba navoditi podatke o zakonskim zastupnicima
drţave, entiteta, Brčko Distrikta, organa uprave i drugih institucija BiH ili entiteta i to u nazivu
koji je odreĎen zakonom.

8
Mladen Srdić, Predrag Krsmanović, Nevenka Mitrić, Mirza Jusufović, Staka Gojković, Violanda Šubarić, Asja
Razić, Enisa Halilović i Jovanka Jovanović, Glavna rasprava i sudske odluke – graĎanska oblast, VSTV BiH, JU
CEST FBiH, JU CEST RS, Sarajevo, januar 2006., str 71
9
Miralem Porobić, Vedran Porobić, Jasmin Porobić, Zakoni o parničnom postupku sa komentarom i sudskom
praksom, Privredna štampa dd Sarajevo, 2004., str 602

5
Sudovi ne mogu ništa mijenjati u zvaničnom nazivu zakonskih zastupnika društveno-političkih
zajednica, ali se dogaĎa da učine ovu grešku.

Što se tiče kratke oznake predmeta spora, sud ne mora u uvod presude doslovno unijeti
tuţiteljeve podatke o ovoj činjenici već ih moţe preformulisati na način što će upotrijebiti
zakonski termin, ako je to propušteno učiniti u tuţbi. Pri ovome sud ne smije promijeniti suštinu
naznake spora, ali je ovlašten ispraviti pogrešku stranke o ovoj činjenici.

Primjer 1: u jednoj tuţbi tuţitelj je kao predmet spora naveo da je to utvrĎenje vlasništva od
jedne osmine dijela. Sud je nekritički prihvatio u konkretnom slučaju tuţiteljevu nepravilnu
formulaciju i istu unio u uvod presude koju je donio nakon provedenog postupka. U ovakvoj
situaciji sud je bio duţan ispraviti učinjenu pogrešku u tuţbi na način što će u uvodu presude
označiti da je predmet spora utvrĎenje suvlasničkog dijela, jer je to zakonski termin u
konkretnom slučaju10.

Primjer 2: Ili u uvodu sudske odluke napisano je da je predmet spora izmjena odluke o dodjeli
djeteta, jer je tako navedeno u tuţbi. I u ovom slučaju sud je trebao upotrijebiti zakonski termin i
napisati da je predmet spora izmjena odluke o povjeravanju mldb. djeteta na zaštitu, vaspitanje i
izdrţavanje.11

Pravilno označena vrijednost spora je bitna zbog primjene posebnih pravila parničnog postupka
predviĎenih na primjer za sporove male vrijednosti, zatim prilikom odreĎivanja visine dosuĎenih
troškova postupka, za naplatu sudske takse i za pravo na izjavljivanje revizije protiv
drugostepene presude.

Ako su zahtjevi u tuţbi istaknuti protiv više tuţenih, vrijednost spora se odreĎuje prema
vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Neki sudovi su u ovakvim predmetima u uvodu odluka
kao vrijednost spora označavali zbir svih opredijeljenih zahtjeva, što nije pravilno.

10
Šida Jašarspahić, sudija Suda BiH, Modul 8 : Metodologija izrade presude u graĎanskim stvarima, VSTV, CEST
FBiH i CEST RS, Sarajevo, 2007., str 16
11
Ibid.

6
Prema dosadašnjoj sudskoj praksi najčešće manjkavosti uvoda presuda su: nenavoĎenje
prebivališta ili boravišta stranaka, posebno u slučaju kada imaju punomoćnika ili zakonskog
zastupnika za poslovno nesposobna lica, neoznačavanje vrijednosti spora ili pogrešno navoĎenje
ove činjenice, neoznačavanje dana zaključenja glavne rasprave, prisustva stranaka, njihovih
zakonskih zastupnika i punomoćnika na glavnoj raspravi.12

2.1.2.Izreka presude

Izrekom presude sud odlučuje o prihvatanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne
stvari i sporednih potraţivanja, ili o postojanju ili nepostojanju traţbine istaknute radi prebijanja.
Izrekom presude sud je duţan odlučiti o svim tuţbenim zahtjevima koji su istaknuti u toku
raspravljanja, to jest o tuţbenom i protivtuţbenom zahtjevu, kako o glavnom potraţivanju tako i
o sporednom potraţivanju.

Izreka je glavni dio presude koji proizvodi materijalno-pravne posljedice i procesno-pravne

posljedice presuĎene stvari (res iudicata). Naime, pravosnaţna postaje jedino izreka presude, a
njeni razlozi sluţe samo za identifikaciju pravnog odnosa o kojem je sud odlučio. Često se za
izreku upotrebljavaju i drugi termini i to: dispozitiv i tenor13.

Presuda predstavlja odgovor suda na tuţbeni zahtjev i njen sadrţaj postaje zakon za stranke.
Izrekom treba odlučiti o osnovanosti tuţbenog zahtjeva, a ne o tuţitelju kao stranci. Zato nije
pravilno odbiti tuţitelja sa zahtjevom već u izreci navesti sadrţaj odbijenog tuţbenog zahtjeva.

Pomoću autoriteta drţave sud odreĎuje sadrţaj pravnog odnosa, nalaţe tuţenom da nešto učini,
propusti ili trpi, ili sud svojom odlukom mijenja sadrţaj nekog pravnog odnosa meĎu strankama.
Izreka presude mora biti jasna, odreĎena i detaljna u tolikoj mjeri da je nesumnjivo kojem je
povrijeĎenom ili ugroţenom graĎanskom pravu sud pruţio pravnu zaštitu u konkretnom sporu
izmeĎu stranaka, ili ju je pak uskratio zbog nepostojanja pravnog osnova za dosuĎenje.

12
Šida Jašarspahić, sudija Suda BiH, Modul 8 : Metodologija izrade presude u graĎanskim stvarima, VSTV, CEST
FBiH i CEST RS, Sarajevo, 2007., str 13
13
op cit Kulenović et al.. Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, str 313

7
Formulacija izreke presude ne moţe biti identična u svim predmetima, jer njen sadrţaj zavisi o
konkretnom sporu izmeĎu stranaka, to jest da li se traţi predaja u posjed odreĎene stvari,
naknada štete iz odreĎenog štetnog dogaĎaja, isplata novčanog potraţivanja, utvrĎenje prava
sluţnosti, utvrĎenje prava vlasništva na cijeloj nekretnini ili samo njenom jednom dijelu,
utvrĎenje ništavosti ugovora,ispunjenje zakonske obaveze izdrţavanja drugih lica i slično.

U izreku presude sud je duţan unijeti samo podatke koji su sadrţani u stavu 3 svih navedenih
zakonskih propisa iz oblasti parničnog postupka. Zato nije potrebno u izreku presude ponoviti
ime, prezime i adresu stranaka, jer ove podatke, prema zakonskoj odredbi, sud je duţan navesti u
uvodu svoje odluke.

2.1.3.Obrazloţenje presude

Najopseţniji dio presude je obrazloţenje. Ono sadrţi sve objektivne i subjektivne elemente
spora, kao i razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je odlučeno kao u izreci presude.
Slijedom redoslijeda u sastavljanju presude, u obrazloţenju se prvo navode zahtjevi stranaka, jer
oni odreĎuju granice raspravljanja i odlučivanja, zatim činjenice na kojima se ti zahtjevi temelje,
potom dokazi i ocjena dokaza i na kraju se navode propisi na osnovu kojih je presuda
donesena.14

U praksi nije rijedak slučaj opterećenosti presuda nepotrebnim činjenicama i navodima stranaka
što zamagljuje suštinu stvari i nije u sluţbi ekonomičnosti postupka. Tuţbeni zahtjev je potrebno
jasno izraziti, bilo izrekom, interpretirajući ga u tekstu u kojem glasi, ili, pak, pozivajući se na
njegov tekst iz izreke presude. Na izričit i jasan način potrebno je da sud obrazloţi zbog čega je
poklonio vjeru pojedinim dokazima i koje činjenice je na temelju njih utvrdio, a kojim dokazima
i zašto nije poklonio vjeru i zbog toga, koje činjenice nisu dokazane.

Najkraće rečeno, taksativno, obrazloţenje presude sadrţava:

- Izloţene zahtjeve stranaka;

- Njihovi navodi o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve;

14
op. cit Kulenović et al.. Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, str 337

8
 - Dokaze i ocjenu dokaza ( razlozi za odluku o glavnom zahtjevu, za odluku o sporednom
zahtjevu, za odluku o troškovima postupka, za ostale odluke protiv kojih nije dopuštena
posebna ţalba);

- Propise na osnovu kojih je presuĎeno;

- Činjenice na kojima se zasniva tuţbeni zahtjev sud iznosi prema navodima tuţitelja;

- Kad je mijenjan tuţbeni zahtjev, navodi se samo onaj konačno opredijeljeni;

- Činjenice kojima se osporava zahtjev sud iznosi prema navodima tuţenog;

- Iznose se samo relevantne činjenice;

- Ako se više dokaza odnosi na istu bitnu činjenicu, mogu se interpretirati zajedno;

- U tom slučaju sud je duţan navesti zbog čega je povjerovao svim tim dokazima zajedno;

- Pri interpretaciji nalaza i mišljenja vještaka ograničiti se na one činjenice kojima sud
utvrĎuje ili razjašnjava druge bitne činjenice za presuĎenje, a za koje nema stručno
znanje;

- Upotrebljavati pravilan termin: nalaz vještaka ( ne “vještački nalaz” )

- UtvrĎeno činjenično stanje sud vezuje za konkretnu pravnu normu koja je bitna za
donošenje odluke o tuţbenom zahtjevu;

- Zakone i druge propise treba navesti u njihovom punom nazivu, uz mogućnost naznake
skraćenog naziva u daljem tekstu, uz naznaku broja i godine sluţbenog glasila u kome su
objavljeni15.

Pored navedenih elemenata, svaka presuda mora sadrţavati i pouku o pravnom lijeku kako
stranke ne bi ostale uskraćene za pravo na drugostepeno preispitivanje odluke. U uputi o
pravnom lijeku informišu se stranke mogu li uloţiti pravni lijek, kome i u kojem roku.

15
op cit Porobić et al. str 643

9
 3.VRSTE PRESUDA

Primjenom različitih kriterija se mogu presude razvrstavati u više grupa. Uobičajena je podleja
presuda:
a) Prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje: kondemnatorne, deklaratorne i
konstitutivne;
b) Prema predmetu odlučivanja: potpune i dopunske. (Ranija podjela na konačne i
meĎupresude je ukinuta posljednjim zakonodavstvom).
c) Prema postupku koji je prethodio donošenju presude:, kontradiktorne, presude po osnovu
priznanja, presude zbog propuštanja i presude na osnovu odricanja.

Presudom se utvrĎuje sadrţaj pravnog odnosa (deklaratorna zaštita), presudom se nalaţe

tuţeniku da u korist tuţitelja nešto učini, trpi ili propusti (kondemnatorna zaštita) i presudom
se postojeći pravni odnos preinačuje ili ukida (konstitutivna zaštita).

Deklaratornom presudom se u odnose meĎu strankama unosi izvjesnost i sigurnost. Presuda

ove vrste, na primjer, bila bi ona kojom se utvrĎuje da je tuţilac vlasnik nekretnine na osnovu
dosjelosti ili bilo kojem drugom osnovu, da postoji pravo sluţnosti na posluţnom dobru u korist
povlasnog dobra, da je prestao dug prema tuţeniku i svaka druga utvrĎujuća presuda.

Kondemnatornom presudom se ne mijenja postojeći pravni odnos, već se tuţenoj stranci

nalaţe da nešto učini, trpi ili propusti. Ukoliko sud u kondemnatornoj presudi nalaţe činjenje,
potrebno je odrediti i rok za ispunjenje činidbe, tzv. paricioni rok, čija je svrha garancija tuţenoj
strani da tuţitelj u tom roku ne moţe ostvariti svoje pravo prisilnim putem. Ovo iz razloga što
pravosnaţnošću ove presude tuţilac ne ostvaruje potpunu pravnu zaštitu, nego tek njenim
izvršenjem, po isteku roka ostavljenog za dobrovoljno ispunjenje.

Konstitutivnom presudom mijenja se ili ukida postojeći pravni odnos, tako da se krajnji cilj
postiţe pravosnaţnošću presude. Presuda ove vrste, bila bi, na primjer, da se ukida ili
ustanovljava pravo sluţnosti, da prestaje obaveza izdrţavanja i td.

10
Dopunsku presudu, na zahtjev stranaka donosi sud kada je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva
koji je raspravljen u postupku.16

Za razliku od dosadašnjeg, u novom zakonodavstvu više ne postoji djelimična presuda niti

meĎupresuda. Eliminacija ovih vrsta presuda imala je za cilj veću efikasnost postupka.

MeĎutim, mišljenja praktičara čija je literatura i korištena pri izradi ovog rada, teţe ka tome da se
ove vrste presuda trebaju vratiti u zakonodavstvo.

Presuda na osnovu priznanja, moţe se donijeti ako tuţeni do zaključenja glavne rasprave
prizna tuţbeni zahtjev. U tom slučaju, sud će donijeti presudu kojom usvaja tuţbeni zahtjev17.
Izjava o priznanju je jednostrana parnična radnja tuţenog kojom priznaje da je tuţbeni zahtjev
osnovan (data usmeno ili u podnesku). Ova izjava ne moţe biti vezana ni za kakav uslov ili rok,
a za njeno davanje nije potreban pristanak tuţitelja (ostvario je pravnu zaštitu jer će dobiti
traţenu presudu). Sud neće donijeti ovu odluku ako ocijeni da je predmet spora zahtjev kojim
stranke ne mogu raspolagati. Tako na primjer: ukoliko zatezna kamata nije traţena u skladu sa
zakonom; ukoliko potpisi na ugovoru o prometu nekretnina nisu ovjereni u sudu i td.18

Praktičari ističu da sud treba razlikovati:

- priznanje tuţbenog zahtjeva od priznanja činjenica
- priznanje tuţbenog zahtjeva: mora biti jasno, potpuno i odreĎeno (nepotrebno dalje
raspravljanje)
- priznanje činjenica: ne treba ih dokazivati19

Presuda zbog odricanja odnosi se na situaciju da se tuţitelj odrekne tuţbenog zahtjeva do

zaključenja glavne rasprave. U takvom slučaju, sud će donijeti presudu kojom odbija tuţbeni
zahtjev. Za ovu presudu je karakteristično da nije potreban pristanak tuţenog. TakoĎer,
mogućnost opoziva odricanja od tuţbenog zahtjeva u praksi je svedena na minimum jer sud

16
op cit Kulenović et al. Komentari Zakona o parničnom postupku u FBiH i RS., str 313
17
op cit Zakon o parničnom postupku FBiH, čl. 180
18
op cit jašarspahić, str 61
19
op cit Kulenović et al. Komentari Zakona o parničnom postupku u FBiH i RS., str 313 str 315

11
donosi presudu odmah nakon date izjave o odricanju .

Presuda zbog propuštanja moţe se donijeti ukoliko je tuţitelj u tuţbi predloţio donošenje ove
presude. Uslovi za njeno donošenje su:
- da je tuţeni uredno primio ovu tuţbu i
- da je sud obavijestio tuţenog o posljedicama propuštanja odgovora na tuţbu.
I ako su ispunjeni navedeni uslovi, presuda zbog propuštanja se ne moţe donijeti ako je tuţbeni
zahtjev očigledno neosnovan.
Neosnovan tuţbeni zahtjev je onaj koji je očigledno protivan činjenicama navedenim u tuţbi i u
očiglednoj protivnosti sa dokazima koje je sam tuţitelj predloţio ili opšte poznatim činjenicama
(uz tuţbu za naknadu štete priloţena oslobaĎajuća krivična presuda).

Ukoliko se uporede odredbe novog zakona sa dosadašnjim, moţe se uočiti da su ostale istovjetne
odredbe koje se odnose na presudu na osnovu priznanja i presudu na osnovu odricanja, jer su
usvojene odredbe u skladu sa cijelim konceptom novog zakona, a to je da je dato pravo
raspolaganja strankama, što je vidljivo iz nepostojanja odredbi koje bi omogućile da sud ne
donese presudu na osnovu odricanja ako ocijeni da se radi o raspolaganjima kojima stranke ne
mogu raspolagati, kao što je to do sada bio slučaj20.

20
op cit Porobić et al. str 673

12
ZAKLJUČAK

Presuda u parničnom postupku predstavlja krunu samog postupka. Nakon podizanja tuţbe,
provoĎenja cjelokupnog praničnog postupka, saslušanja svjedoka, ocjene njihovih iskaza, analize
analiza vještaka, i sagledanja svih drugih relevantnih činjenica koje su povodom predmeta spora
iznijete u postupku – sud donosi odluku, odnosno presudu.

Presuda predstavlja slobodnu ocjenu činjeničnog stanja od strane sudije zanovanu na zakonskim
odredbama i onome što su stranke iznijele u svojim navodima, a što je prema sudiji, dokazano i
vjerodostojno.

Potrebno je naglasiti da postoji mogućnost da u odreĎenim situacijama i ne bude proveden

cjelokupan postupak a da presuda bude donesena. Upravo zbog takvih situacija i prave se razlike
prema presudama, odnosno vrši se podjela presuda.

Svaka presuda, neovisno od toga u koju se vrstu prema podjeli klasificira, mora imati odreĎene
elemente: uvod, izreku, obrazloţenje, te pouku o pravnom lijeku.

U uvodu presude daju se osnovni podaci o strankama i predmetu spora. Izreka je glavni dio
presude koji nakon pravosnaţnosti postaje individualni zakon za stranke u postupku. Bitno je
pravilno formulisati izreku presude koja treba biti jasna, odreĎena i detaljna u tolikoj mjeri da je
nesumnjivo kojem je provrijeĎenom pravu pruţena ili uskraćena sudska zaštita. I kada je
odbijen tuţbeni zahtjev, izreka presude mora imati cjelovit sadrţaj kako bi bilo jasno o čemu je
sud odlučivao. Obrazloţenje predstavlja temelj izreke, jer se u njemu pojašanjavaju razlozi
donošenja izreke takve kakva jeste.

Pouka o pravnom lijeku neophodna je radi višestepenosti i mogućnosti preispitivanja sudskih

odluka, jer i sudije su samo ljudi i neophodno je radi zaštite ljudskih prava omogućiti strankama
korištenje pravnih lijekova.

13
LITERATURA

1. Branko Čalija, Sanjim Omanović, GraĎansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu,

Pravni fakultet, 2000.,
2. Zlatko Kulenović, Stjepan Mikulić, Svjetlana Milišić – Veličkovski, Jadranka Stanišić,
Danka Vučina, Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i
Hercegovine i Republici Srpskoj, Vijeće Evrope i Evropska komisija, Sarajevo, 2005.,
3. Mladen Srdić, Predrag Krsmanović, Nevenka Mitrić, Mirza Jusufović, Staka Gojković,
Violanda Šubarić, Asja Razić, Enisa Halilović i Jovanka Jovanović, Glavna rasprava i
sudske odluke – graĎanska oblast, VSTV BiH, JU CEST FBiH, JU CEST RS, Sarajevo,
januar 2006.,
4. Miralem Porobić, Vedran Porobić, Jasmin Porobić, Zakoni o parničnom postupku sa
komentarom i sudskom praksom, Privredna štampa dd Sarajevo, 2004.,
5. Šida Jašarspahić, sudija Suda BiH, Modul 8 : Metodologija izrade presude u graĎanskim
stvarima, VSTV, CEST FBiH i CEST RS, Sarajevo, 2007.,
6. Zakon o parničnom postupku FBiH, Sluţbene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06

14