UVOD

Jezična djelatnost je jedna od temeljnih ljudskih djelatnosti. Temeljna je jer prati sve ostale
ljudske djelatnosti. Da bi mogao pratiti sve ljudske djelatnosti, jezik se u ljudskoj/društvenoj
(jezičnoj) zajednici nužno raslojava/diferencira. Ili, drugim riječima, različitost životnih situacija
zahtijeva različitost jezika kojim komuniciramo. Jedino takav raslojen jezik može udovoljiti
raznorodnim potrebama zajednice kojoj je sredstvom sporazumijevanja.

U ovom seminarskom radu je upravo tema jezična raslojavanja i diskursni tipovi. U nastavku
rada navedene su načini raslojavanja jezika, ali posebna pažnja je posvećena funkcionalno –
stilskom načinu raslojavanja jezika, primarnoj podjeli te diskursnim tipovima koji nastaju u
okviru svakog pojedinog funkcionalnog stila.

1
 1. RASLOJAVANJE JEZIKA

Polazeći od različitih kriterija, moguće je izdvojiti različite tipove raslojavanja jezika. Prema
jednoj mogućoj klasifikaciji razlikuju se četiri tipa raslojavanja jezika:

 socijalno,
 teritorijalno,
 individualno,
 funkcionalno - stilsko. (Radovanović 1986)

1.1. Socijalno raslojavanje jezika

Socijalno raslojavanje jezika podrazumijeva istraživanje govornih uloga pojedinca, koje su

direktno u vezi sa brojem njegovih socijalnih uloga. Ukupan broj govornih uloga čini govorni
repertoar jedne osobe. Naravno, nemaju svi iste govorne repertoare. Student matematike tako će
virtuelno imati govorne uloge studenta matematike (poznaje metajezik nauke), sina (familijaran,
neformalni stil), prijatelja (neformalan stil, uz primjesu žargona, ponekad i vulgarizama),
zaljubljenog mladića (emocionalno-ekspresivna leksika), ali i niz drugih uloga (kupca, pisca
molbi...). Čitav je niz jezičkih sredstava koja će se u tim govornim ulogama razlikovati. (Katnić –
Bakarčić, 1999:19)

Ipak, jedno od tih sredstava posebno je zanimljivo i sa sociolingvističkog i sa stilističkog aspekta

a to su zamjenice drugog lica kao sredstvo izražavanja formalnog/neformalnog stila.

Suprotstavljenost zamjenica vi/ti odličan je lakmus-test za tip odnosa između sugovornika. Ti

zamjenica u obraćanju obično se smatra znakom neformalnog stila, odnosno izrazom
familijarnog obraćanja, dok se zamjenica vi definira kao izraz učtivosti i distanciranosti, tj.
formalnog stila. Ove su zamjenice još dobile oznaku zamjenica "moći i solidarnosti", što znači da
uzajamna upotreba "ti"- forme označava solidarnost sudionika u dijalogu, recipročna upotreba vi-
forme ukazuje distanciranost, dok vi/ti odnos, tj. odnos nereciprociteta, snažno signalizira razliku
u statusu sugovornika, nadmoć jednoga i potčinjenost drugoga. Na osnovu ovih činjenica

2
stilističar može ispitivati rasprostranjenost jedne od tri varijante (ti/ti, vi/vi, vi/ti) u pojedinim
stilovima (funkcionalnim, individualnim i drugim). Osim toga, posebno su zanimljivi slučajevi
kada u književnosti ili u svakodnevnim situacijama sugovornici počinju dijalog u jednoj od tri
varijante, a zatim se preključuju na drugu, pa čak i na treću varijantu.

Primjer:

Razgovor dva mlada asistenta na fakultetu (jedan tek počinje raditi, drugi je pred odbranom
doktorata):

A: Nadam se da neću morati i tebi govoriti "vi" kad odbraniš doktorat.

B: Ma daj, otkud ti takve ideje?
A: C je bio moj stari poznanik, ali otkad je postao docent, obraćam mu se sa "vi".
B: Pa je l' mu to smeta?
A: Ma kakvi, ništa mi nije rekao.

Svaka od mogućih kombinacija na ovom planu bit će stilski markirana ukoliko je suprotstavljena
drugoj, uobičajenoj u datom kontekstu. U književnoumjetničkom stilu ti/vi opozicija može biti u
funkciji izražavanja različitih odnosa među likovima, a često i u funkciju stvaranja komičnog
efekta. Različite socijalne grupe također će se odlikovati različitim varijetetima jezika, što se
može pratiti na više planova - između ostalog, može se govoriti o stilovima pojedinih profesija, o
slengu i argou (tajnom govoru nekih grupa, npr. lopova, kriminalaca, narkomana).

Osim toga, može se govoriti i o polnom i starosnom raslojavanju jezika. Polno raslojavanje često
je uvjetovano upravo postojanjem socijalnih uloga namijenjenih polovima u određenom društvu.
Istraživanja su pokazala različit stepen zastupljenosti pojedinih tematskih leksičkih polja u
govoru žena i muškaraca (kod žena je mnogo razvijenije polje boja, mirisa, sredstava za čišćenje,
emotivno - ekspresivnih sredstava; kod muškaraca polje fudbala, polje oružja, rata i slično). Osim
toga, zabilježene su neke razlike i na fonetsko-fonološkom i prozodijskom planu (duljenje vokala
kao sredstvo izražavanja emotivnog/ subjektivnog stava prema temi govora: di-i-vno, gro--o-zno
ili bogatstvo ekspresivnih intonacija kod žena). Uočeno je i da žene pokazuju veću težnju za
usvajanjem prestižnijeg dijalekta, prestižnijeg jezika u nekoj sredini od muškaraca. Savremena
istraživanja pokazala su da je većina tih razlika uvjetovana različitim odgojem, položajem
muškaraca i žena, budući da se jasno ispoljava dominacija muškaraca. Dovoljno je spomenuti da
3
cijeli niz profesija i zvanja nema ekvivalenta u ženskom rodu (dekan, predsjednik, doktor - kao
naučno zvanje, automehaničar, mornar i slično), a posebno činjenicu da se pravi distinkcija u
obraćanju između gospođa i gospođica s obzirom na to da li je osoba udata ili ne, dok se
muškarac uvijek oslovljava neutralnom formom gospodin. Pod utjecajem različitih pokreta za
prava žena, koja spadaju u osnovna ljudska prava, u engleskom jeziku poklanja se velika pažnja
ovom pitanju i pokušavaju se unijeti promjene u neke stereotipe o ulogama polova koji postoje u
udžbenicima, u štampi, u svakodnevnoj komunikaciji - zapravo, u svim sferama komunikacija.

Kada je riječ o starosnom raslojavanju jezika, onda se misli na to da u jednom trenutku u jednoj
jezičnoj sredini postoji nekoliko generacija, čiji se jezik u nekim aspektima razlikuje. Dječiji
govor također je bio predmet niza istraživanja, ali mogu se uočiti razlike između govora mladih,
zatim "vodeće" populacije, a uz to i starijih generacija. Tako se recimo uočava da neki leksemi
koji su bili žargonski ili kolokvijalno markirani u mladosti sadašnje generacije starijih pripadaju
sferi neutralne leksike u generaciji dominantne skupine. Slično se može promatrati zastupljenost
arhaizama i neologizama kod svake skupine, a s tim u vezi i određene promjene i razlike
(zapravo, svrstavanje različitih leksema u te skupine kod svake od navedenih grupa).

1.2. Teritorijalno raslojavanje jezika

Pod teritorijalnim raslojavanjem podrazumijevaju se različiti dijalekti jednoga jezika ili njegove
varijante. Dijalekti su po pravilu predmet proučavanja dijalektologije, a za stilistiku je zanimljivo
preključivanje sa jednog koda na drugi, tj. sa jednog dijalekta na drugi u različitim situacijama.
Sociolingvistika proučava i tzv. urbane dijalekte, specifične govore pojedinih većih gradskih
sredina. Ovi se varijeteti odnose na gradski supstandard (Radovanović 1986: 180).

Jedan takav primjer je specifična redukcija samoglasnika kao obilježje sarajevskog govora, o
specifičnim elipsama i frazama ("Š'a ima?") i slično. (Katnić – Bakarčić, 1999: 21)

Zanimljivo je uporediti situacije u kojima govornik prelazi sa manje prestižnog dijalekta na

prestižniji i obrnuto; osim toga, upotreba dijalekta može označavati govornikovu želju da izrazi
svoj integritet, posebnost. Posebno se može istraživati zastupljenost dijalekta u književnosti ili u
žurnalističkom i publicističkom stilu, što može imati nekoliko osnovnih funkcija, od kojih su
najznačajnije sljedeće:
4
  govorna karakterizacija likova,
 izražavanje autorove privrženosti određenom dijalektu, njegova težnja za promjenom
statusa toga dijalekta ili za njegovim očuvanjem; obrnuto, želja za pokazivanjem niskog
statusa nekog dijalekta, ismijavanje onih koji ga upotrebljavaju - u suštini, to je politička/
ideološka funkcija;
 dijalekt u književnosti ili publicistici predstavlja svojevrstan postupak oneobičavanja
(začudnosti);
 moguća je i kombinacija svih ovih faktora (uporedi, npr.. Krležinu upotrebu kajkavštine).

1.3. Individualno raslojavanje

Individualni stil podrazumijeva ukupnost jezičkog ponašanja, kompletan jezički repertoar nekoga
pojedinca. Već tempo govora, boja glasa, specifičnosti glasovnih realizacija pojedinih fonema,
repertoar intonacijskih tipova mogu poslužiti kao prepoznatljive crte nekog idiostila. Slične
specifičnosti mogu se odrediti i na drugim jezičkim nivoima, što sve čini ukupnost tog
individualnog stila. (Katnić – Bakarčić, 1999:22)

Poseban slučaj proučavanja idiostila jeste proučavanje individualnog stila nekog pisca (pjesnika,
dramaturga, esejista...).

1.4. Funkcionalno-stilsko raslojavanje

Ovaj je tip raslojavanja najznačajniji za stilistiku, posebno za funkcionalnu stilistiku, čiji je to

osnovni predmet proučavanja. Mada se korijeni uočavanja različitih stilova koji su povezani sa
različitim sferama upotrebe jezika, sa funkcionalnim potkodovima, vezuju još za antičku retoriku.
Osnivačima ovog pravca smatraju se lingvisti iz Praškog lingvističkog kružoka.

Nastala u okviru strukturalne lingvistike i stilistike, teorija funkcionalnih stilova svojim pravim
objektom smatra vezani tekst, te je ona primarno tekstualna disciplina, neodvojiva od lingvistike
teksta (Tošović 1988: 77). Može se reći da se i u ovom segmentu uspostavlja manje odnos
opozicije, a više komplementaran odnos sa poststrukturalističkom teorijom apsolutizacije teksta.
Pri tome poststrukturalna stilistika tekst shvaća kao mjesto proizvođenja značenja na interaktivan,

5
dinamički način, uz višestruke moguće interpretacije koje polaze od različitih njegovih čitanja u
različite svrhe.

Važno je napomenuti da se termin funkcionalni stil donekle poklapa sa jednim od niza značenja
termina diskurs: "kao brojna imenica ('a discourse'), on znači relativno diskretan podskup cijelog
jezika, koji se upotrebljava u specifične socijalne ili institucionalne svrhe" (Asher 1994: 940).
Ovome treba dodati i termin registar, koji se u anglosaksonskoj lingvistici često upotrebljava u
značenju u kojem se ovdje upotrebljava funkcionalni stil.

Funkcionalni stilovi predstavljaju sistem koji se razvija u skladu sa razvojem društva, tako da
klasifikacije uvijek mogu biti revidirane i unaprijeđene s obzirom na širenje sfera komunikacije.
Ruska funkcionalna stilistika izdvaja pet funkcionalnih stilova: naučni, publicistički,
književnoumjetnički, administrativni i razgovorni.

U slavističkom svijetu, u slavenskim filologijama bogata je tradicija funkcionalnostilističkih

pristupa jeziku. U sklopu se funkcionalne stilistike razmatra kako (standardni) jezik funkcioniše u
društvenoj zajednici te se u polifunkcionalnosti života koji (standardni) jezik prati nalaze i razlozi
i dokazi polifunkcionalnosti (standardnog) jezika. U tome su smislu funkcionalni stilovi, kao
(standardno)jezični podsistemi, oblici realizacije (standardnog) jezika.

Primarni funkcionalni stilovi jesu sljedeći:

 naučni funkcionalni stil,

 žurnalistički stil,
 publicistički,
 književnoumjetnički,
 administrativni i
 razgovorni (konverzacijski).

Teorija funkcionalnih stilova počiva na zamisli o standardnom jeziku kao jedinstvu različitosti ili,
drugim riječima, različiti su jezični ostvaraji objedinjeni pojmom standardnoga jezika, i to kao
njegovi podsistemi.

6
Pitanje je ko, kada i kako govori standardnim jezikom i u okviru same teorije više retoričke
naravi. Naime učenje je to koje počiva na spoznaji da se standardni jezik u svakoj (u
funkcionalnoj stilistici prepoznatoj, a potom i izdvojenoj) životnoj situaciji ostvaruje na svoj
način. Fleksibilnost sa teoretskog koncepta podjednako kao i njegova relativna osjetljivost na
karakteristike jezične upotrebe u realnim životnim i/ili komunikacijskim situacijama prepoznaje i
u činjenici da se opisima jezičnih podsistema pridodaju nerijetko i vrlo iscrpni popisi najčešćih,
moglo bi se reći i uobičajenih (očekivanih) odstupanja od očekivanih (prethodno utvrđenih)
karakteristika pojedinih funkcionalnih stilova. (Katnić – Bakarčić, 1999:23)

Publicistički stil razdvojen je, dakle, na dva stila, na žurnalistički i publicistički. Žurnalistički se
vezuje za sferu svih medija - novina, radija, televizije, a sadrži dva podstila: informativni i
informativno-analitički. Publicistički stil dijeli se na književno-publicistički, publicistički u užem
smislu, memoarski i naučno- popularni podstil.

Novinu predstavlja svrstavanje naučno - popularnog podstila u ovaj stil, a ne u naučni, iako je već
i ranije u literaturi ukazivano na njegovo specifično mjesto između ta dva stila. Ako se pođe od
stilskih, a ne tematskih karakteristika (ukazano je da ista tema može biti realizirana u više
stilova), vidjet će se da ovaj podstil osim teme i nekih leksičkih i frazeoloških elemenata (npr. u
njemu postoje neki termini i terminološke sintagme) nema mnogo drugih obilježja naučnosti,
naročito ne njegov formalni aparat, dok ima niz karakteristika publicističkog stila. Osim toga, i
memoarski je podstil prebačen u ovaj stil umjesto u zaseban međustil, budući da su njegove
dominantne karakteristike također najbliže takvom određenju.

Sekundarni funkcionalni stilovi jesu: esejistički, scenaristički, reklamni, stripovni i retorički.

Epistolarni stil ne izdvaja se posebno, budući da pisma mogu pripadati administrativnom stilu
(poslovna, diplomatska pisma i slično), žurnalističkom i publicističkom stilu (otvorena pisma,
pisma kao podvrsta dnevničko-memoarske građe, pisma čitalaca), razgovornom stilu (među
bliskim poznanicima), naučnom stilu (naučna prepiska) ali mogu imati i elemente
književnoumjetničkog stila (ako su njegov dio, ako se radi o epistolarnoj književnosti, pa čak i
ako su to primarno pisma nekome upućena).

7
 2. DOMETI I GRANICE KLASIFIKACIJE FUNKCIONALNIH STILOVA

Šta uraditi sa prelaznim žanrovima, ili čak sa većim formama koje nisu uvijek uzimane u obzir?
Kamo sa stilom ljubavnih romana iz tzv. ćenskih časopisa, bajalica i zagonetki? Šta je sa voznim
redom, telefonskim imenikom, jelovnikom u restoranu? Sve su ovo pitanja kojima se u novije
vrijeme pridružuju i nova: kako odrediti stil e-mail poruka, interneta? Još je kultni teoretičar
masovnih medija Mc Luhan ukazao na to da je "medij poruka", što znači da priroda medija bitno
određuje formu, ali i sadržaj poruke. Jasno je da i stil poruke ne može pri tome ostati
nepromijenjen. Poststrukturalna stilistika ovdje upotrebljava termin hipertekst da bi označila
tekstove hipermedija, npr. interneta i slično, a zbog specifične prirode takvog teksta on se ne
izdvaja u okviru funkcionalnih stilova, već se o njemu govori u okviru stilistike teksta.

Da nijedna klasifikacija nije idealna, pokazuje i primjer kritike i teškoće oko njenog svrstavanja u
neki stil. Naime, kritika se na osnovu svojih karakteristika može svrstati u žurnalistički stil (ako
je riječ o "dnevnoj" kritici, koja je primarno informacija o nekom umjetničkom događaju uz
nekoliko impresija svoga autora), može pripadati esejističkom stilu, ukoliko je opremljena
naučnim aparatom i rezultat naučnog promišljanja, može biti pisana naučnim stilom. U takvim
slučajevima umjesno je govoriti o žanru kritike, a stilska pripadnost određuje se svaki put
posebno, odnosno, pojedini tipovi kritike izučavaju se u okviru svakog od tih stilova. Sličan
postupak može se primijeniti i u drugim slučajevima kod kojih se pojavljuje problem klasifikacije
(npr. u već spomenutim epistolarnim žanrovima ili kod putopisa).

Važno je shvatiti da nijedna klasifikacija stilova nije apsolutna, zauvijek data, a da razvoj stilova,
mijenjanje pripadnosti nekog žanra, pojava novih stilova samo potvrđuju polaznu hipotezu o
funkcionalno - stilskoj diferencijaciji kao procesu koji neprekidno traje i koji je u međusobnoj
zavisnosti sa razvojem i diferencijacijom ljudskih aktivnosti.

Da je to tako, potvrđuje i primjer jednog malog žanra koji je prvobitno zamišljen kao žanr sa
izrazitom dominacijom informativne, tj. referentne funkcije - riječ je o žanru teatarskog
programa. U svojoj osnovi ovaj žanr treba poslužiti davanju podataka o nekom teatarskom
događaju, te sadrži imena glumaca (sudionika općenito) i podjelu uloga, imena reŽisera,

8
dramaturga (dirigenta, koreografa...) i slično, podatke o autoru teksta i samoj predstavi, ponekad
fotografije iz te predstave ili iz ranijih izvođenja i slično. Uz to, nije rijetkost da se u programu
nađe i citat iz dramskog teksta koji se izvodi kao ilustrativni citat, koji i dalje ostaje u funkciji
osnovnog zadatka - prenošenja informacije. Međutim, ako je jedan teatarski program u cjelini
zamišljen kao žanr koji ima dodatnu estetsku funkciju, te koji i sam postaje umjetnička činjenica,
umjetnički cjelovit tekst, u kome je vizuelna komponenta također element takve činjenice, onda
on pokazuje mogućnost prevazilaženja žanrovskog ograničenja i nagovještava novu stilsku
markiranost takvog programa (Program predstave San ljetne noći u režiji Admira Glamočaka, ur.
M. Kovačević, Narodno pozorište u Sarajevu, 1997) kao kolažnog teksta sa veoma izraženom
estetskom i konativnom funkcijom.

2.1. Nedosljednost kriterija podjele

Pretapanja i prožimanja stilskih karakteristika (u područjima koja se obično određuju kao žanrovi
i/ili podstilovi) i raznolika pitanja funkcionalnih stilova i standardnojezičnih normi, koja su
složena i slojevita a koja će opet ponajviše dolaziti do izražaja na primjeru jezika u književnosti,
ali i jezika u svakodnevnim razgovornim situacijama. Sve to dodatno može poljuljati stabilnost
uspostavljene mreže funkcionalnih stilova, dovesti u pitanje njezinu opravdanost, podjednako kao
i čvrstu utemeljenost u jezičnoj stvarnosti.

U kritičko ćemo promišljanje funkcionalnostilističkih postavki krenuti upravo od propitivanja

(ne) održivosti kriterija na kojima sama podjela na funkcionalne stilove počiva. Dok će za prva tri
funkcionalna stila (znanstveni, administrativno-poslovni i novinarsko-publicistički) biti lahko
ustanoviti u kojim se situacijama i na koji način ostvaruju, funkcionalno će određenje posljednjih
dvaju stilova (a uobičajilo se govoriti o jeziku u književnosti i jeziku u svakodnevnim
razgovornim situacijama) rasvijetliti ozbiljne nedostatke predložene podjele standardnoga jezika.
(Badurina, 2008:111)

Nedosljednost kriterija podjele najlakše možemo uočiti na primjeru književnoumjetničkog

(beletrističkog) stila. Prvo nema životne situacije koju bi tako određen stil pratio (za razliku od
znanstvenog, administrativno-poslovnog i novinarsko-publicističkog funkcionalnog stila koji se
vezuju uz koliko god široko ipak jasno određena područja znanosti, administracije i

9
novinstva/publicistike, štoviše i od razgovornoga funkcionalnog stila ako pod njim
pretpostavljamo jezik privatne komunikacije).

Drugim riječima, naspram funkcionalnosti jezika u najraznolikijim situacijama u kojima se

čovjek potvrđuje kao društveno biće u književnoj je tvorevini jezik nešto sasvim drugo – gradivni
materijal (o tome usp. i Kovačević–Badurina, 2001: 11–38). Na to upućuju pomaci u novijoj
funkcionalnoj stilistici (usp. Bagić, 2004; Silić, 2006). U prvom redu propituje se odnos jezika
književne umjetnine spram standardnojezičnih normi. Teza o umjetničkoj slobodi, odnosno o
tome da je umjetniku u jeziku sve dopušteno je dobila pritom teorijsku potvrdu u tumačenjima da
jezik književne umjetnine ne podliježe sociolingvističkim (društveno-jezičnim), nego
lingvističkim (jezičnim) zakonitostima.

Možemo reći i da književnik prolazi putom od sistema do individualnoga govornog čina mimo
norme pravilima jezika kao sistema (Silić, 2006: 179–180). Reklo bi se da se negdje na suprotnoj
strani tradicionalnog poimanja književnoumjetničkoga funkcionalnog stila, ali i standardnog
(književnog) jezika kao nadjezika koji objedinjuje različite svoje podsisteme i upravo u njima se
kao standardni jezik i potvrđuje, našla zamisao o jeziku književnosti kao uzoru dobra jezika,
zamisao koja je sublimirana u često ponavljanoj tezi piši kao što dobri pisci pišu (usp. Bagić,
2004: 7–12). Ta dva oprečna gledišta otvorila su upravo načelna pitanja kojima je rasvijetljena
specifična (svjetotvorna) funkcija jezika u književnoj umjetnini. Riječju, na temi je
književnoumjetničkog (beletrističkog) funkcionalnog stila i njegova standardnojezičnoga statusa
prvo i počela ozbiljnije popuštati čvrsto zamišljena mreža funkcionalnih stilova.

Potaknuti kritičkim promišljanjima književnoumjetničkog (beletrističkog) funkcionalnog stila

(što se s punim pravom može smatrati evolucijom teorije funkcionalnih stilova) te uočavanjem
njegove neovisnosti o standardnojezičnim normama (Silić, 2006: 176–184) nalazimo dobre
razloge za kritičko propitivanje standardnojezičnoga statusa i drugoga tj. razgovornog
funkcionalnog stila.

Taj je stil primarno određen usmenim planom realizacije, a sekundarno se plan realizacije,
njegova usmenost dovodi u vezu s određenim tipom situacija, s nekim životnim situacijama.
Sudeći po opisima spomenutog podsistema standardnog jezika (usp. Silić, 2006: 108–118; Silić–
Pranjković, 2005: 387–390), riječ je o jeziku privatne komunikacije.
10
Njegovom se privatnošću može opravdati činjenica što u njemu ima, više nego u drugim
funkcionalnim stilovima, barbarizama, i dijalektizama, i regionalizama (provincijalizama,
lokalizama), i vulgarizama (Silić–Pranjković, 2005: 387–388). Po tome se razgovorni stil
približava književnoumjetničkomu.

Možemo konstatovati da je riječ o stilu svakodnevne (najčešće usmene) komunikacije (Silić–

Pranjković, 2005: 387, istakla L. B.) Čak ako i povedemo računa o dodatnom obrazloženju da
razgovorni ne obuhvaća samo usmeni govor, nego i pisani govor (Silić, 2006: 109), u samoj se
teoriji o funkcionalnim stilovima ipak promišlja bilo kao o stilovima primarno pisane (npr.
znanstveni) bilo kao o stilovima pretežito usmene komunikacije (npr. razgovorni). Iz toga
proizilaze dva glavna pitanja:

1. u kakvom su suodnosu u tehnološki razvijenom društvu govoreni i pisani plan jezične

realizacije čak i u sferi koju s punim pravom smatramo privatnom, neformalnom,
2. jesu li sve ostale životne potrebe (ili, drugim riječima, funkcije uz koje se vezuju
određene jezične upotrebe) vezane uz pisani plan jezične realizacije?

Navesti ćemo dvije postavke sistemske funkcionalne lingvistike koje su nezaobilazne u

promišljanjima o jezičnom raslojavanju. Prvo, jezik se promatra u društvenom kontekstu, štoviše
tvrdi se da su jezik i društveni kontekst komplementarne apstrakcije: jezik je semiotički sistem
koji je realizacija još apstraktnijeg semiotičkog Sistema, društvenoga konteksta, a odnos je među
njima uzajaman. U takvoj je perspektivi tekst primjer jezika u upotrebi, pa to dovodi i do druge
važne odrednice sistemske funkcionalne lingvistike: usmjerenosti na tekst, prije negoli na
rečenicu, ali i bavljenje tekstnom semantikom prije negoli strukturom teksta. Svakom je tekstu
pritom moguće

1. s perspektive jezika,
2. s perspektive društvenoga konteksta (usp. Halliday–Martin, 1993: 23–26).

Pojam će diskursa omogućiti nov, dinamičniji i multidisciplinaran pogled na jezičnu praksu.

Najsrodniji je pojmu teksta, iako ga (barem u ipak formaliziranu poimanju teksta koje se gradilo
na evropskim/supra/sintaktičkim teorijsko-metodološkim polazištima) umnogom nadrasta.

11
I dok su teorija i analiza diskursa, uspostavljajući neku vrstu dihotomije diskurs kao proces
naspram teksta kao proizvoda, reducirale tekst na puki zapis komunikacijskoa čina, lišen
konteksta i umrtvljen, evolucija je europske lingvistike teksta sve ozbiljnije u obzir počela
uzimati komunikacijske vrijednosti teksta. Utoliko i distinkcija između dvaju pojmova – teksta i
diskursa – u dvama teorijskim konceptima postaje sve manje razvidnom (usp. i Badurina, 2005).

Ukoliko posmatramo diskurs kao kompleksni prikaz jezične djelatnosti koji nastoji obuhvatiti
dinamiku njezinog nastajanja zbog čega je u razmatranje, osim poruke (teksta), nužno uzeti i
izvanjezične okolnosti u kojima se komunikacija odvija (na prvom su mjestu tu sudionici
komunikacijskoga procesa, ali i situacija u kojoj se poruka prenosi). Drugim riječima, valja
povesti računa o svim aspektima komunikacije (usp. i Wales, 2001: 114). Nalazimo jake poticaje
da upravo taj dinamički aspekt diskursa stavimo naspram (načelne) statičnosti jezičnih
(pod)sistema (funkcionalnih stilova). Nadalje i misao će o polju diskursa – kao cjelokupnome
prostoru jezične djelatnosti, području supostojanja, sukobljavanja, prožimanja i pretapanja
različitih diskursnih tipova, a nerijetko i različitih jezičnih kodova (usp. Kovačević–Badurina,
2001: 26 i drugdje) po svoj prilici moći biti od pomoći pri odgovoru na već komentirano
kompleksno teorijsko-metodološko pitanje suodnosa standardnoga jezika i funkcionalnih stilova.

Dinamičnost i višestruka slojevitost polja diskursa će omesti svaki pokušaj njegova svođenja
isključivo na system standardnog jezika: u polju diskursa standardni jezik supostoji s ostalim
idiomima, među kojima su i mjesni/lokalni govori (dijalekti/narječja), idiolekti, a nerijetko (u
tragovima) i strani jezici.

2.2. Novi načini jezičnog raslojavanja

Nadahnuti i ohrabreni novijim teorijskim promišljanjima ne samo jezika već i jezične djelatnosti,
skloni smo na nove načine promišljati temu jezičnoga raslojavanja. Evo i mogućih polazišta nove
jezične klasifikacije:

 Razgovorni funkcionalni stil kako je definiran u teoriji funkcionalnih stilova i

funkcionalnoj stilistici prije bi se mogao smatrati privatnim jezikom (diskursom). Time se
i može objasniti u najmanju ruku ležeran odnos toga funkcionalnog stila (sistema/jezika)

12
 spram standardnojezičnih normi, ali i brojni, brojniji no u drugim funkcionalnim
stilovima, “izmi” koji se u njemu osjećaju slobodno.
 Književnoumjetnički funkcionalni stil nije tek jedan funkcionalni stil. To je jezična
natkategorija koja se raslojava na nove podsisteme. (Takvo je gledište zastupljeno i u
novijoj funkcionalnoj stilistici; usp. Silić, 2006. i Bagić, 2004)
 Svaki se po funkcionalnom ključu određen tip jezične upotrebe (funkcionalni stil,
odnosno diskursni tip) može ostvariti i u govoru i u pismu. Pritom će se, s obzirom na
plan realizacije, govoreni ili pisani, jezični izraz nužno morati modificirati.

S navedenih ćemo polazišta pozornost ponovno usmjeriti na heterogeno i konfliktno polje

diskursa. Upravo u činjenici da se ono raslojava po različitim ključevima (funkcionalni je tek
jedan od njih) prepoznajemo poticaje za moguće nove klasifikacije. U trajnom konfliktu nereda i
reda (stalne mijene i statičnosti, stalnosti pretpostavljenih kategorija) svaka je nova podjela
također samo uvjetna i podložna novim kritičkim promišljanjima. Nastojat ćemo stoga u
klasifikaciju koju ovdje predstavljamo unaprijed ugraditi kontrolni mehanizam, svijest o
relativnosti ponuđenih kriterija diferencijacije polja diskursa. (Badurina, 2008:118)

Zbog manjkavosti linearne klasifikacije (standardnoga) jezika na funkcionalne stilove, novu

ćemo podjelu ukupnoga polja diskursa vršiti po dvjema osima:

 po vertikalnoj (s obzirom na plan realizacije – govoreni i pisani) i

 po horizontalnoj (s obzirom na funkcionalni kriterij).

Razlikovat ćemo nadalje privatni i javni diskurs. Privatni će, vezujući se za privatnu sferu
ljudskoga života, biti teže obuhvatljiv te slabije izložen i manje podatan proučavanjima i
analiziranjima. I u njemu će se iskazati sklonost preslojavanjima, raslojavanjima i pretapanjima s
drugim (javnim) diskursnim tipovima (i u privatnoj komunikaciji možemo govoriti o politici i
ekonomiji, struci i znanosti, umjetnosti i sportu i sl.).

Javni se diskurs horizontalno raslojava po funkcionalnom ključu, ali, dakako, kao i kad je riječ o
privatnom, supostoji i vertikalna podjela s obzirom na plan jezične realizacije. Rukovodimo li se
kriterijem javnosti komunikacije i javnih uloga koje sudionici komunikacijskog procesa pritom
obnašaju, može se razlikovati:

13
  javni diskurs u užem smislu - jezik javne (društvene) komunikacije, politički,
publicistički, sakralni itd.
 javni diskurs u širem smislu ili specijalizirani diskurs – akademski/ znanstveni,
primijenjeni/stručni.

Gradeći novi pristup jezičnom raslojavanju na dvjema dihotomijama (usmenost i pisanost te

privatnost i javnost) potiče lavinu novih (načelnih) nedoumica, našli smo se pred izazovima nove
klasifikacije.

Pisana komunikacija (pisani diskurs) gdjekad poprima neka od obilježja usmene komunikacije
(obilježja govorenosti). Dobar je primjer za to pisana komunikacija koju omogućuju nova
tehnološka dostignuća i novi mediji (npr. elektronička pošta, internet, pisane poruke koje se
prenose u GSM - mrežama mobilne telefonije, tj. sms - poruke), odnosno komunikacija u kojoj se
(pisane) replike izmjenjuju jedna za drugom, u kojoj sugovornici ne dijele isti prostor, ali dijele
isto vrijeme. Drugim riječima, ako govor ili pismo formalno i jesu ključ po kojem klasificiramo
planove jezične realizacije, zacijelo ima jakih razloga za preispitivanje pouzdanosti i dostatnosti
toga kriterija pri utvrđivanju karakteristika svakog pojedinog iskaza.

Propitati nadalje treba i granice privatnosti i javnosti. Primjeri internetskih foruma, internetskih
dnevnika (tzv. blogova), pa i internetskih brbljaonica/pričaonica (ili chatova) daju dobre povode
za to. Konkretno, jesu li postovi na npr. studentskim forumima ili blogovi privatni ili javni
zapisi? Za valjan bi odgovor na to pitanje trebalo riješiti niz drugih dvojbi koje se nameću: tko su
sudionici komunikacijskoga procesa, odnosno nastupaju li oni kao privatne ili javne osobe; ako
pak ustanovimo da komuniciraju kao privatne osobe, u kakvu je odnosu ta činjenica spram
činjenice da je odabran medij najvišega stupnja javnosti (»svjetska mreža«, »mreža svih mreža«);
odražava li se nadalje medij/«prostor« komunikacije na jezični izraz (lako je pretpostaviti da je u
govornika u tom tipu komunikacije zamjetna svijest o dostupnosti i (potencijalnoj) čitanosti
privatnoga/«privatnoga« razgovora i/ili privatnoga/«privatnoga« zapisa), itd. Sve to može
uzrokovati još koji problem, primjerice: smije li se nesmetano – identiteta prikrivena iza dobro
smišljena, u pravilu neprozirna korisničkog imena (nadimka), dakle anonimno – u skupini
poznatih ili nepoznatih članova neke zajednice javno prozivati i – utemeljeno ili neutemeljeno –
kritizirati druge, imenovane članove te zajednice? Gdje je granica između ozbiljne kritike (te tko i

14
pod kojim uvjetima na nju ima pravo) i obična trača, javnoga blaćenja? Napokon znamo da bi
mnogi od takvih napisa, da su objavljeni u novinama ili da su izgovoreni u radijskom ili
televizijskom programu, bili smatrani klevetom. Po svoj prilici, kad je o privatnosti i javnosti
riječ, ima puno razloga za zaključak da prije negoli o apsolutnim kategorijama treba govoriti tek
stupnju javnosti ili privatnosti.

Ostavljajući postrance komentirane rubne slučajeve pisanosti/govorenosti i privatnosti/javnosti,

no ipak imajući na umu postojanje raznih tipova i stupnjeva i pisanosti i javnosti, usmjeravamo se
javnom diskursu i njegovoj mogućoj daljnjoj (funkcionalnoj) klasifikaciji.

Naime dok je privatni diskurs teže opisati (i, svakako, nemoguće i nepotrebno propisati) jer
načelno ostaje u sferi privatnosti, javni je diskurs podložan javnoj/društvenoj verifikaciji/ovjeri
(kritici). I predložena će klasifikacija na javni diskurs u užem smislu i javni diskurs u širem
smislu (specijalizirani diskurs) počivati na spoznaji o unutarnjoj slojevitosti i dinamičnosti toga
diskursa.

Javni je diskurs u užem smislu usmjeren javnosti, i to potencijalno svakome. Upravo se u tome
prepoznaje njegova demokratičnost – krug je čitatelja/slušatelja u javnoj jezičnoj komunikaciji
nesagledivo velik (iako je u praksi redovito ograničen, bilo na čitatelje pojedinih novina, bilo na
gledatelje određenoga televizijskog programa, bilo na sudionike nekog političkog skupa i sl.).
Pošiljatelj javne jezične poruke u pravilu istupa s obzirom na svoju javnu funkciju (predsjednik
države ili vlade, stranački čelnik, saborski zastupnik, novinar izvjestitelj, komentator, svećenik,
propovjednik i sl.). Nedefiniranost i nediferenciranost krajnje karike u komunikacijskome lancu –
auditorija – te govornikova težnja da i tako raznorodno slušateljstvo razumije i prihvati poruku
utjecat će na bitne jezične značajke javnoga diskursa. Pritom ne postoje unaprijed određeni
sadržaji: o politici se, školstvu, književnosti, jeziku, ekonomiji, umjetnosti, arhitekturi, ekologiji
itd. može govoriti i privatno i javno, može se govoriti uskostručno ili se pak svoj iskaz može
usmjeriti većini.

Specijalizirani je diskurs manje javan i njegova javnost svakako nije ona općega tipa. Njegov je
elitizam proporcionalan stupnju stručnosti: znanstveni diskurs, primjerice, isključuje najveći dio
javnosti (recimo, javnost je sveučilišnih predavanja više deklarativne naravi, a u praksi se u
pravilu ne provodi jer predavač – kao pošiljatelj informacije – nema ni namjeru ni potrebu svoj
15
iskaz primjeravati nekvalificiranom slušatelju), dok je sasvim na suprotnom polu jezik
znanstvenopopularnih tekstova. Usprkos ekskluzivnosti i/ili isključivosti znanstvenoga diskursa
društvena je funkcija znanosti sasvim jasno izražena i neupitna je. Utoliko i jezični izraz koji
znanost prati (i podupire je!) mora imati svoju društvenu dimenziju i funkciju. Unutarnja se pak
slojevitost znanstvenoga diskursa očituje i s obzirom na stupanj stručnosti (u znanosti su
uobičajene društveno određene klasifikacije ili kategorizacije znanstvenih ili stručnih tekstova, od
izvornoga znanstvenog članka do stručnoga rada), ali i s obzirom na znanstvena područja
(klasifikacija je na znanstvena područja, polja i grane opet društveno utemeljena).

16
 ZAKLJUČAK

Iz prethodnog možemo zaključiti da je jezična djelatnost jedna od temeljnih ljudskih djelatnosti

jer prati sve ostale ljudske djelatnosti. Međutim, da bi mogao pratiti sve ljudske djelatnosti, jezik
se u društvenoj zajednici raslojava. Drugim riječima, različitost životnih situacija zahtjeva
različitost jezika kojim komuniciramo.

Ono što je važno, a mogli smo vidjeti iz ovog seminarskog rada, je da se jezik raslojava po
različitim kriterijima. Razlikujemo četiri tipa raslojavanja jezika: socijalno, teritorijalno,
individualno i funkcionalno – stilsko raslojavanje jezika. Za nas je posebno važno funkcionalno -
stilsko raslojavanje te na njega smo obratili posebnu pažnju.

U okviru funkcionalno – stilskog raslojavanja primarni funkcionalni stilovi jesu sljedeći: naučni
funkcionalni stil, žurnalistički stil, publicistički, književnoumjetnički, administrativni i
razgovorni (konverzacijski) funkcionalni stil.

Važno je također reći da u okviru svakog funkcionalnog stila nastaju različiti diskursi. Diskurs
predstavlja vezani tekst. Drugim riječima, diskursi nastaju u zavisnosti od stila i stil diktira kakvi
će oni biti. Pa tako ne možemo novinarskim stilom pisati jedan naučni rad ili obrnuto. Tačno se
zna koji diskurs je karakterističan za koji stil u jeziku. Pored toga naprimjer u naučnom stilu kada
govorimo o diskursu zavisi od naučne discipline koji će to diskurs biti. Naučna disciplina diktira
diskurs.

17
 LITERATURA

 L. Badurina. Između redaka: Studije o tekstu i diskursu. Hrvatska sveučilišna naklada.

Izdavački centar Rijeka. Zagreb – Rijeka. 2008. (211. – 125.)
 M. Katnić – Bakaršić. Lingvistička stilistika. Open society institute. 1999. (19. – 78.)
 Jezična raslojavanja i tipovi diskursa (preuzeto 06.06.2020.)
www.stilistika.org
 Jezik i komunikacija (preuzeto 06.06.2020.)
www.ucg.ac.me

18