Professional Documents
Culture Documents
1 Hidrotehnicke Regulacije
1 Hidrotehnicke Regulacije
NEVENKA OŽANIĆ
INTERNA SKRIPTA:
HIDROTEHNIČKE REGULACIJE
- regulirano
HIDROTEHNIČKE REGULACIJE
Regulacije dijelimo:
Regulacije vodotoka:
- TOPOGRAFSKE
- HIDROLOŠKE
- HIDROGRAFSKE
- GEOLOŠKE
- HIDROGEOLOŠKE
- DEMOGRAFSKE
tehnički dokumenti:
- vodno gospodarska osnova (radi se po vodnim područjima ili po slivovima)
- dugoročni plan uređenja voda na vodnim ili slivnim područjima
- prostorni planovi
- elaborati uređenja dijelova vodotoka
Bilans voda daje uvid u raspoložive količine vode, pojave vlažnih i sušnih godina.
Otjecanje vode u korito zavisi od oborina, veličine sliva, morfologije, geologije i
hidrogeologije, pokrova i godišnjih doba.
17
16
15
H(mn.m)
14
13
12
11
10
9
29 33 37 41 45 49 53 57 61 65 69 73 77 81 85 89 93
godine
4,5
4
3,5
3
H (m)
2,5
2
1,5
1
0,5
0
0 5 10 15 20 25 30
3
Q(m /s)
14,0
12,0
10,0
Q (m 3/s)
SR.GOD.PROTOKA
8,0 RJEČINA-IZVOR
6,0
SR.GOD. PROTOKA
4,0 GROHOVO-RJEČINA
2,0
0,0
48 51 54 57 60 63 66 69 72 75 78 81 84 87 90 93
godine
Iz nivograma možemo dobiti dijagrame učestalosti i trajnosti vodostaja, a analogno
tome iz hidrograma možemo dobiti dijagrame učestalosti i trajnosti protoka.
Dijagram sliva
a) Hipsometrijska krivulja
b) Krivulja površina
Pi
i 1
P
n
2. Thiessenova metoda:
PA i i
i1
A
3. Metoda izohijeta:
1 n Pi Pi 1
P Ai
A 1 2
RIJEČNA DOLINA I RIJEČNI TOK
Gornji tok:
- veliki padovi (1%)
- nagle promjene hidroloških i hidrauličkih parametara
- dubinska erozija
- nema krivudanja
- karakterističan «V» profil
Srednji tok:
- blaži padovi (0,5 – 5%0)
- promjene manje intenzivne
- slaba erozija – ravnoteža energije toka i riječnog nanosa
- prvi znakovi krivudanja
- korito oblika parabole
Donji tok:
- počinje od ulaska u ravnicu
- korito je u vlastitom nanosu – aluviju
- nestabilno korito sa izraženom bočnom erozijom
Način prikazivanja riječnog korita
1. Situacija (MJ 1:1000, 1:25000) (dovoljno širok pojas priobalnog terena)
1 – os riječnog korita
2 - tangenta na os riječnog korita u točki A
3 – okomica na tangentu u točki A
4 – izobate
5 – strujnice
3. Uzdužni profili (zamišljeni presjek riječnog korita i vertikalne krivine
površine i to po osovini ili po matici vodotoka)
RAZVOJ RIJEČNOG KORITA
Uslijed djelovanja gravitacije voda nastoji teći u smjeru najvećeg pada birajući put
najmanjeg otpora, kako bi disipacija energije toka bila što manja. Međutim, riječni
tok nailazi na prepreke i otpore tečenju. Veće prepreke i otpori otklanjaju vodni tok
od tečenja po pravcu. Budući da vodni tok istodobno djeluje i na prepreke, kod
prirodnih se vodotoka samo na kraćim potezima nalaze pravci, odnosno vodotok
pretežno krivuda.
1. talweg
2. matica vodotoka
3. linija težišta
4. os riječnog korita
Lijeva obala je ona koja ostaje s lijeve strane kada promatramo rijeku u smjeru
toka, odnosno od izvora prema ušću. Desna obala je suprotna.
Kod meandara je konkavna obala izložena jačoj kinetičkoj energiji vodnog toka,
dok se na konveksnoj obali taloži nanos. Zato je konkavna obala strma, katkada i
vertikalna, dok je konveksna položena.
Ako su meandri pravilni i ne mijenjaju se osjetno tokom vremena, te ako je tok
vode u koritu pravilan, tada se taj potez rijeke smatra ustaljenim.
Oblik meandara (zakrivljenost) je vrlo složen, jer su meandri rezultat ravnoteže sila
koje nastaju iz složenog spiralnog tečenja, otpora korita, erozije, pronosa i
taloženja nanosa. Mogu se prikazati kao krivine složene od niza lukova različitih
radijusa, r, gdje je rn+1 rn. Dakle, radijusi postaju sve veći od tjemena uzvodno i
od tjemena nizvodno, do prijevoja. U tjemenu je radijus najmanji, a zakrivljenost
(1/r) najveća.
MEANDAR
FARGUEOVI ZAKONI
Ti zakoni glase:
3. Zakon hoda: Pri istom radijusu krivine za duljine lukova koje su veće ili
manje od normalnih (8 do 10 širina rijeke), najveća i srednja dubina manje
su nego kod krivina normalne duljine.
4. Zakon kuta: Za iste duljine luka krivine srednja je dubina u krivini to veća
što je veći vanjski kut među tangentama povučenim u krajnjim točkama
luka.
5. Zakon kontinuiteta: Uzdužni profil korita je pravilan ako su promjene u
zakrivljenosti pravilne i postepene. Nagla promjena zakrivljenosti izaziva
naglu promjenu dubine.
6. Zakon pada dna: Ako se za neku krivinu nacrta krivulja zakrivljenosti tako
da se za apcisu uzme duljina po luku a za ordinatu zakrivljenost, tada se
može uzeti da tangenta na krivulji zakrivljenosti u bilo kojoj točki krivine
određuje nagib dna u toj točki.
Pod tim se podrazumijeva sveukupnost pojava vezanih uz njegov (a) nastanak, (b)
pronos i (c) taloženje. Riječni nanos je po svojoj prirodi hidrološka i hidraulička
kategorija.
Pronos riječnog nanosa je u biti slučajan proces, što znači da je kod proučavanja
ovog fenomena jedino ispravan pristup sadržan u primjeni stohastičkih modela.
Međutim, s obzirom na složenost takvih modela u literaturi još uvijek dominiraju
empirijske i poluempirijske teorije koje se baziraju na pretpostavci da je pronos
riječnog nanosa kvazideterministički proces koji se može opisati odgovarajućim
srednjim vrijednostima koje karakteriziraju riječni tok, nanos i korito.
ocr
const 0,047
( n )g d
gdje su:
Gdje je di srednji promjer frakcije zrna s težinskim učešćem dpi %. Obično je d
= d50 – d75.
0 gRI E
gdje su :
2( n ) 8,8h
vocr g d log
3,5 d
90
gdje su, uz prethodno uvedene oznake:
3 1
n 1
3 3
q v 0,25 2 0 ocr 2 0,04 0 ocr 2
2
n g
U ovome je izrazu vrijednost o:
3
Qn nr 2
0 gRI E
Qn
gdje su:
N v qvbs
Širina pojasa vučenja nanosa može se odrediti jedino mjerenjem u prirodi, uz
napomenu da i ona ovisi o hidrološko-hidrauličkom režimu u vodotoku. U
proračunima se ponekad uzima da je približno jednaka širini vodnog lica za malu
vodu, što je gruba aproksimacija.
Pronos lebdećeg nanosa
Vrlo je složen proces koji do danas još uvijek nije u potpunosti teorijski objašnjen.
3
C l
Rw
gdje su:
1 i n
w wi pi gdje je pi [%] težinsko učešće i-te frakcije.
100 i 1
N l Cl Q
MATERIJALI ZA IZVEDBU REGULACIJSKIH GRAĐEVINA
Osnovna načela kod izbora određenog materijala za izvedbu neke regulacijske gradnje
jesu:
(a) da materijal posjeduje sve one (prvenstveno fizikalne i mehaničke) osobine koje su
nužne s obzirom na uvjete u kojima će se materijal nalaziti nakon ugradnje
(postojanost na fizikalne, kemijske i biološke utjecaje, postojanost na mraz, poroznost,
stišljivost, hidrofobnost i hidrofilnost, gipkost, žilavost, tlačna i vlačna čvrstoća,
tvrdoća, otpornost na habanje),
(c) da je jeftin, što zbog dostupnosti iziskuje primjenu prirodnih priručnih materijala.
PRIRODNI MATERIJALI
(1) kamen,
(2) šljunak i pijesak,
(3) glina, ilovača i drugi zemljani materijali,
(4) materijali biljnog porijekla.
(1) Kamen se kod izvedbe regulacijskih građevina uglavnom koristi u (a) lomljenom, (b)
drobljenom i (c) mljevenom obliku.
(b) Ilovača je širok i geomehanički nedefiniran pojam koji se odnosi na tla koja u
različitim postocima sadrže čestice gline, pijeska i prašine. Stoga ovisno o sastavu,
ilovača može biti dobar ili loš materijal, tako da je uvijek potrebno ispitati njenu
podobnost za predviđeni tip gradnje.
(a) drvo,
(b) raslinje.
Trajnost drveta je gotovo neograničena ako je drvo ili stalno na čistom i suhom zraku ili u
vodi zasićeno od insekata i gljivica. No, u regulacijama je trajnost drveta zbog čestih
oscilacija vodnih razina dosta ograničena (hrasta oko 20 godina, brijesta 18, bora 12, a
bukve svega 2 do 3 godine).
Zaštita ugroženih dijelova korita posječenim stablima postiže se potapanjem stabala ili
dijelova krošnje, (slika), čime se usporava tok, smanjuje erozijsko djelovanje vode i
omogućuje odlaganje nanosa.
(a3) Obla, tesana, cijepana i rezana građa se naširoko koristi za izvedbu više vrsta
regulacijskih gradnji u riječnom koritu (obaloutvrda, rešetkastih građevina,
specijalnih regulacijskih građevina za izazivanje umjetne poprečne cirkulacije).
(a4) Pruće se zbog relativne jeftinoće, elastičnosti i lakoće ugradnje veoma često
koristi kod izvedbe regulacijskih građevina.
Za primjenu u regulacijama pruće treba biti vitko, svježe i ravno, s optimalnom
debljinom 3 do 4 [cm] na debljem kraju. Najčešće se dobiva od mladica i sadnji
vrba, lijeski, breza, jasika, joha, topola i jablana. Optimalna starost pruća je od 1 do
3 godine. Sječe se nakon vegetacijskog razdoblja, ali dok su još u stabljikama
prisutni sokovi. Preporuča se koristiti odmah nakon sječe.
(a5) Kolje se koristi različitih dimenzija, ovisno o namjeni (za pričvršćivanje pletera,
fašina, tonjača). Uglavnom je debljine 5 do 15 [cm], duljine 0.7 do 3.0 [m]. Najbolje je
jelovo i vrbovo kolje, naročito kada je poželjno da se kolje pobijeno u vlažno tlo
ukorijeni.
(b) Raslinje se uvjetno naziva živim materijalom. Koristi se za zaštitu obalnih pokosa,
nasipa i drugih dijelova korita izloženih erozijskom djelovanju vode. Uz funkcionalne
razloge primjenjuje se i za postizanje estetskih efekata regulacija.
Travnati pokrivač može izdržati posmična naprezanja do 20 (30) [N m-2], pod uvjetom da
nije dulje izložen djelovanju vode. Stoga se kod prirodnih vodotoka zatravnjenje može
koristiti za zaštitu inundacija i obalnih pokosa iznad razina voda duljeg trajanja.
Zasijavanje se obavlja u proljeće, a zasijano tlo treba vlažiti dok se trava ne ukorijeni i
razvije. Održava se redovitom kosidbom.
(b2) Busenom se postiže zatravnjenjem umjesto sjetvom. Posebno se koristi ako nema
dovoljno vremena da se do nadolaska voda razvije zasijani travni pokrivač.
(i) U prvom slučaju, busen se polaže zbijeno (priljubljen jedan uz drugog), kao šahovska
ploča, križno ili u prugama. Tada se međuprostori ispune plodnim tlom i zasiju travom.
Neovisno o načinu polaganja uvijek treba paziti da reške budu koso prema struji vode pod
kutom od oko 45 [o] , kako bi se, dok busen još nije srastao, spriječilo ispiranja tla iz
priljubnica.
Svaki se busen pričvrsti u tlo s 2 do 3 drvena kolčića, debljine oko 2.5 [cm] i duljine oko
30 [cm].
Pri ovakvom načinu oblaganja svaki se treći do četvrti busen pričvrsti za tlo drvenim
kolčićima debljine oko 3 [cm] i duljine 35 do 40 [cm].
(b3) Trskom se obale zaštićuju od erozijskog djelovanja valova. Stabljike i lišće trske
ublažavaju udar vode i, smanjujući brzinu, izazivaju taloženje sitnijeg nanosa.
(b4) Sadnicama vrbe, lijeske, jasike, johe i topole postiže se zaštita površina ugroženih
erozijskom djelovanju vode.
(i) u rupe,
(ii) u rovove,
(iii) u kružne jame.
(i) U prvom slučaju, slika (a), sadnice se sade pobadanjem u rupe, dubine oko 30
[cm], izbušene u tlu pomoću željeznog šiljka. Nakon polaganja, pri čemu barem
dva do tri izdanka (oka) trebaju biti iznad zemlje, oko sadnica se lagano nabija
zemlja.
(ii) U drugom slučaju sadnice se sade u rovove koji mogu biti međusobno
paralelni, slika (b), ili križni, s razmakom 2 do 2.5 [m], i postavljeni također koso
prema struji vode.
(iii) U trećem slučaju, slika (c), sadnice se sade po obodu kružne jame polumjera, r
= 0.6 do 1.0 [m]. Jame se kopaju tako da im se središta nalaze na sjecištima
pravaca vučenim koso prema struji vode. Razmak pravca je 2.5 do 3 polumjera
jame.
Kod svakog od prikazanih načina sadnje razmak sadnica ovisi o vrsti sadnice, a za
vrbu iznosi najmanje 15 [cm].
Sadnice treba redovito sjeći pri zemlji, čim pruće naraste 4 do 5 [m], tako da tlo
bude zaštićeno žbunjem.
Tzv. obični pleter, slika (a), izvodi se na taj način da se kolje promjera 6 do 15
[cm] i duljine 1.5 [m] pobije se na međusobnoj udaljenosti 30 do 50 [cm], tako da
viri iznad tla 50 do 60 [cm]. Kolje treba biti svježe i s izdancima da bi se primilo.
Između pobijenog kolja upliće se, s preklapanjem, svježe vrbovo pruće debljine do
2 [cm]. Nakon što je završeno uplitanje pruća, kolje se još malo pobije da bi se
pleter bolje učvrstio.
Čvršći se pleter dobije ako se redovi izvedu križno tako da formiraju pregrade
veličine 0.5*0.5 [m]. Pregrade se mogu humusirati i zasijati travom ili se pak, u
slučaju većih brzina toka, ispune krupnijim šljunkom ili tucanikom, slika (b).
Takav pleter zovemo križni pleter.
Također se jedan od boljih pletera dobije ako se svježe pruće od kojeg se radi
pleter pobode svojim debljim krajem u tlo. Na taj se način dobije živi pleter s
koljem, slika (c).
Ako je brzina vode relativno mala, izrađuje se tvz. lagani živi pleter bez kolja, u
obliku sača, slika (d1), ili žive pletenice, slika (d2).
1. UMJETNI MATERIJALI
(1) pletenice,
(2) fašine,
(3) kobe,
(4) tonjače (punjene fašine),
(5) punjene valjke,
(6) punjene košare,
(7) platna,
(8) gabione,
(9) fašinske jastuke (fašinske madrace),
(10) Wolfove (1886) odboje.
(1) Pletenice se koriste umjesto užadi i žice za vezivanje drugih građevina. Pletu se
od svježeg i vitkog pruća, duljine 4 do 5 [m], tako da se najprije upletu najmanje tri
pruta u osnovnu pletenicu, a zatim se po tri osnovne pletenice upletu u konačnu
pletenicu.
(2) Fašinama nazivamo snopove pruća, duljine 3.0 do 4.0[m], debljine 0.30 do 0.35
[m], povezane žicom.
(3) Kobe su fašinski snopići promjera 10 do 20 [cm] i duljine 10.0 do 40.0 [m].
Rade se kao i fašine. Služe za pričvršćivanje i spajanje običnih fašina.
Kobe
(4) Tonjače. Da bi fašine tonule u vodu mogu se izvoditi s ispunom ili jezgrom od
kamena (tucanika) ili krupnog šljunka i tada se nazivaju tonjače.
Ako se za izradu tonjača želi koristiti agregat (sitni šljunak) koji može biti ispran u
vodi, tada se radi platno od pruća i slame, debljine cca 10 [cm] (pruće 7 do 8 [cm],
slama 2 do 3 [cm]), na koje se naspe sloj agregata od 6 do 15 [cm]. Platno i ispuna
se zamotaju i uvežu u tonjaču.
Tonjače izvedene od krupnog agregata imaju promjer 1.1 do 1.2 [m], a od sitnog
0.7 do 1.6 [m]. duljina im nije ograničena i ovisi o potrebi.
Primjena tonjača je u regulacijskim gradnjama vrlo značajna, jer su one veoma
otporne na pokretnu silu vode i dosta su elastične, tako da se lako prilagođuju
različitim oblicima dna i obala korita vodotoka.
(5) Punjeni valjci se dobiju ako se tonjače rade kao samostalni elementi duljine 3.5
do 6.0 [m].
(6) Punjene košare. Na sličan način poput punjenih valjaka mogu se napraviti i
(7) Platna. Za zaštitu dijelova korita, naročito obalnih pokosa, izrađuju se slijedeće
vrste platna:
(a) Platna od fašina izvode se na način da se pruće žicom povezuje u snopove kao
kod izrade fašina, slika (a), s tim da se žica ne prekida, nego se s neprekidnom
žicom povezuju snopovi.
Tako se može izraditi platno proizvoljnih tlocrtnih dimenzija i debljina, koje se za
potrebe transporta savija u valjkaste forme i prenosi na mjesto ugradnje, gdje se
razastire i učvršćuju uglavnom kobama.
Drugi se način sastoji u tome da se umjesto žičane mreže koristi žica i drvene
motke (koje čine platno nesavitljivim u smjeru postavljanja motki), slika (b).
Povezivati se može razastrto pruće, slika (b1), ili tanji snopići, slika (b2).
Način pletenja ovog platna prikazan je na slici (c). Uzme se svježe i vitko pruće,
duljine 3 do 4 [m], koje se s deblje strane do polovice očisti od grančica i zašilji.
Zatim se snopići od po tri pruta naizmjenično zabadaju u kobu po redoslijedu kako
je označeno na slici (c1). Koba je pričvršćena koljem na gornjem kraju pokosa na
koji se platno ugrađuje, dok se pruće upliće prema dolje s grančicama okrenutim
niz pokos.
Kada je prvi dupli red pruća pobijen u kobu, upliće se drugi red prema shemi
prikazanoj na slici (c2). Analogno slijede i ostali redovi sve do završetka platna.
Platno se završava kobom koja se pruža po cijelom obodu platna i koljem pričvrsti
u tlo. Radi bolje povezanosti i učvršćenja obodni se redovi platna dodatno vežu
žicom za kobu, a i cijelo se platno može proplesti žicom privezanom za kolje, slika
(c3).
Iznad žičane mreže slažu se fašine u tri do četiri sloja i to tako da im deblji krajevi
budu postavljeni po rubu jastuka. Nakon polaganja prvog reda fašina, polaže se
drugi red, poprečno na prvi i tako redom do potrebne duljine jastuka.
Na gornju stranu jastuka ponovo se razapne žičana mreža kao na podlozi. Umjesto
žičane mreže mogu se s gornje i donje strane križno postaviti kobe.
Kad je jastuk čvrsto povezan, na njegovu se površinu križno pobija pleter, tako da
se dobiju kvadratni pretinci veličine 1.2*1.2 [m]. Nakon toga se uklanja kolje i
laganim otpuštanjem poveza uz kolje jastuk se postepeno spušta u vodu.
Mogu se izvesti sa jednim redom pilota (jednoredni) ili s dva reda (dvoredni).
Ipak, s njihovom primjenom valja biti dosta obazriv, jer ove građevine u
specifičnim hidrauličkim uvjetima mogu izazvati i suprotni učinak, tj. eroziju
korita na dijelovima gdje se želi postići naplavljivanje.