SKRIPTA ZA PORODIČNI ODGOJ

(2. parcijala)
 AMELOVA KNJIGA

DIMENZIJE OBITELJSKOG FUNKCIONIRANJA

Bračna i obiteljska mapa odnosa

David Olson je razvio vrlo praktičan model unutarnjih dimenzija obiteljske funkcionalnosti.
Više od 100 obitlji je posmatrao tokom njihovih 7 ciklusa. Olson je težište stavio na dimenzije
fleksibilnosti, kohezije i komunikacije. Danas je taj model poznat kao Cirkumpleksni
model.Fleksibilnostse odnosi na sposobnost obitelji da dozvoli i omogući promjene
definiranja uloga, preuzimanja odgovornosti, pravila na kojima počivaju relacije između
članova sistema. Kohezijapredstavlja dimenziju emocionalnih veza između članova obitelji.
Dimenzija komunikacijeoslikava nivo komunikacijskih sposobnosti članova dasaslušaju
jedni druge te se uključe u proces donošenja odluka važnih za obitelj. Ucrtavanje pozicije na
mapi počiva na podacima koje svaki član daje popunjavajući Evaluacijsku skalu obiteljske
adaptibilnosti i kohezije.

Proces mapiranja obiteljskog sistema se odvija u 5 koraka:

1. Razumijevanje dimenzija i koncepata obiteljske mape

2. Intervijuisanje bračnog partnera ili cijele obitelji
3. Određivanje skale vrijednosti svakog koncepta
4. Određivanje globalnog rejtinga svake dimenzije
5. Izrada nacrta ukupne pozicije obitelji

Pitanja pomoću kojih se prikupljaju podaci vezani za obiteljsku koheziju se odnose na

sagledavanje kvaliteta i kvantiteta zajednički provedenog vremena, zajedničkih aktivnosti,
rituala poput zajedničkog ručka i sl. Dimenzija obiteljske fleksibilnosti oslikava funkcije
liderstva, discipline,uspostavljanja pravila i odnosa prema novim stvarima. Pitanje pozicija
supružnika u procesu odlučivanja, striktnost u pogledu održavanja discipline i sl. parameri su
pomoću kojih se analizira fleksibilnost sistema.

Ukoliko obiteljski sistem teži održanju stabilnosti po svaku cijenu, ne dopuštajući bilo kakve
promjene jednom definiranih pravila, uloga ili granica, tada govorimo o nefleksibilnom ili
rigidnom sistemu.Nastojanje da se na promjene odgovori održanjem stabilnosti, pri čemu se
stabilnosti daje prednost, obitelj određuje terminom
struktuiranogsistema.Fleksibilansistembalans između stabilnosti i promjena održava

2
potencirajući promjene. Sistem u kojem su potpuno nejasno i nedosljedno definirana pravila,
uloge i dozvole smatra se haotičnimsistemom.

U rigidnomtipu obitelji često vlada tradicionalna podjela uloga po spolu i uzrastu,

patrijarhalni odnosi, stroga i ograničena pravila, te ograničena komunikacija među članovima.

Strukturalnimodel je onaj u kojem se pitanje discipline može s vremena na vrijeme

diskutovati, roditelji se u zavisnosti od dostupnosti i trenutnih obaveza mijenjaju u ulogama.
Pravila na kojima počiva funkcioniranje sistema su uglavnom stabilna i rijetko se mijenjaju.

Fleksibilanmodelkatakterizira nešto veći uteg na promjenama u odnosu na slabilnost, pa se

podjela uloga odvija prema sposobnostima i interesovanjima. Komunikacija je otvorena i
jasna, raspodjela moći je egalitarna a jasna, ali promjenjljiva pravila zasnovana su na
uvažavanju razlićitosti situacija.

Haotičanmodel pati od manjka jasnih pravila ili ih uopće nema, uloge su nedefinirane,
pravila ponašanja nejasna, granice difuzne, a komunikacija haotična. Emovionalne veze su
slabo izražene a struktura je u potpunoj neravnoteženosti.

Model obiteljskog funkcioniranja, iako teorijski kategoriziran u 4 stila odnosa, sklon je

promjenama. Povremene krize, vanjski utjecaji, i prelazak u novi životni ciklus stavljaju
stabilnost sistema i prethodno stanje na povremene ispite stabilnosti. Cirkumpleksnim
modelom potvrđeno je u kojoj je mjeri obiteljski sistem zapravo dinamičan i sklon brojnim
transformacijama.

Analiza dinamike promjena koje se dešavaju tokom životnih ciklusa i na koje obitelj treba
odgovoriti u kontekstu održanja stabilnosti omogućila je da se unutar sistemske teorije obitelji
počne promatrati s obzirom na otvorenost i zatvorenost za rast i razvoj.

Otvoreni ili sistem morfogenezeje onaj koiji je otvoren za rast i promjene u kontekstu
stabilnosti. Zatvoreni ili sistem morfostaze je onaj koji nema kapacitete za promjene i
nastaji održati status quo.

Izbalansirani tip obitelj, s izraženim karakteristikama fleksibilno razdvojene od strukturalno

povezane, najzdraviji je tip obitelji tj.to je obitelj višeg reda. Olson je naknadno model
dodatno unaorijedio te redefiniranjem testa i povećanjem metrijskih karakteristika
Cirkumpleksni model razvio u matricu od mogućih 25 mogućih pozicija. Model obiteljskih
struktura sada razmatra unutar 5 modela: nefleksibilan ili rigidan, djelimično fleksibilan,
fleksibilan, veoma fleksibilan i haotičan. Prema dopunjenom modelu, uravnotežen sistem,
3
koji se kreće u rasponu između djelimično i veoma fleksibilnog, opisuje se kao sistem u
kojem su moguće promjene kada je to neophodno, učestvovanje u aktivnostima ostvaruju svi
članovi ravnopravno, disciplina se podrazumjeva. Neuravnotežen i nefleksibilan
sistemodlikuje premalo pormjena, težnja stabilnosti pod svaku cijenu, uloge se povremeno
mijenjaju, u u njima vlada stroga disciplina. Neuravnotežen i haotičan sistem je onaj koji je
sklon prevelikom broju promjena, pati od manjka sposobnosti vođenja u ulogama od kojih se
to očekuje, održavanje discipline je nedosljedno.

MsMaster i FAM modeli funkcionalnosti

MMFF je model u kojem se analizira objektivni kvalitet 6 dimenzija porodičnog

funkcioniranja. Baziran na promatranju emocionalnog i fizičkog zdravlja i funkcioniranja
članova obiteljskog sistema, posebno akcentira 3 ključne dimenzije:

1. Područje bazičnih zadataka: plata, stanariina, namirnice, prevoz i sl

2. Razvojni zadaci: način na koji obitelj odgovara različitim razvojnim problemima
tokom života
3. Nošenje s rizicima: kako se obitelj suočava i rješava krize uzrokovane bolestima,
ekonomskim krizama, gubitkom bliskih osoba i sl.

Ovaj pristup zahtijeva analizu svakodnevnih obiteljskih situacija i odnosa. Promatra se unutar
sljedećih dimenzija: rješavanje problema, komunikacija, uloge, emocionalna responsivnost,
emocionalna uključenost, kontrola ponašanja.

Za razliku od McMaster modela, FAM model u svom pristupu pridaje posebnu pažnju
vrijednostima, normama i ritualima koje propisuje jedna obitelj, te na koji način pravila
poštuju i putem kakvih postupaka ih vrjednjuju svi akteri obiteljskih odnosa: ispunjavanje
zadataka, konunikacija, ispunjavanje uloga, emocionalno izražavanje, emocionalna
uključenost, kontrola i vrijednosti i norme.

Beaversov model

Ovaj model sistemski omogućava pozicioniranje jedne obitelji u dimenzijama zdravlja i

kompetentnosti te stilističkoj dimenziji centripentalnosti i centrifugalnosti. Dimenzija
kompetentnosti zahvata raspon od optimalne, adedkvatne, preko srednje i granične, do teško
disfunkcionalne. Unutar dimenzija obiteljskog stila, centripentalnostpredstavlja okretanje
obitelji ka unutarnjim relacijama kao izvorištu zadovoljstva i izvoru emocionalne energije,
dok centrifugalnost govori o okretanju obitelji ka vanjskim izvorištima zadovoljstva. Kada se

4
spoje vrijednosti horizontalne i vertikalne ose, dobija se jedno od devet područja, od kojih su
tri polja optimalnosti i funkcionalnosti, a preostalih šest otkricaju izvjesne probleme i
preporučuju terapijsku intervenciju unutar obitelji. Vertikalna osa sistema zdravo
funkcioniranje obitelji promatra u rasponu od centripentalnih do centrifugalnim dimenzijama,
a balans između dvije obrnuto usmjerene sile će predstavljati optimalno funkcioniranje
obitelji. Horizontalna osa modela obitelj promatra od teško disfunkcionalinih do
optimalnijih, pa se unutar ove dimenzije sagledavaju iskazivanja moći, roditeljske i druge
koalicije, način komuniciranja i sl.

Optimalne obitelji odlikuje sposobnost pregovaranja, individualni se izbori i stavovi poštuju.

Granice subsistema su jasno definirane, pristuna je toplina i sposobnost za humor. Mešusobna
recipročna razmjena i interakcija, sposobnost poštovanja autonomije, ali i primjene grupnih
aktivnosti ovu obitelj čine modelom koji učinkovito funkcionira.

Adekvatne obitelji karakteriziraju relativno jasne granice, a za razliku od optimalnih, posežu

za nešto više kontrole i sklonije su krizama. Pregovaranje često rezultira bolnim ishodima.
Granice subsistema su jasno definirane, uspostavljena oravila se ne doživljavaju kruto, a
hijerarhija odnosa se poštuje.

Srednji nivo obiteljskog funkcioniranja pravila smatra nužnim i nezaobilaznim, jer bez
pravila funkcioniranje kontrolom je nemoguće. Pristuna je relativno jasna komunikacija,
nastojanje da se ostvari kontrola, uz neophodnu dozu ispunjavanja emocija. „Ljubav
podrazumjeva kontrolu“ je oravilo koje se odnosi na ovaj sistem pravila, te ovako doživljena
kontrola ima za poseljedicu regulisanje odnosa na način da se potencijal bliskih nikada ne
razvije do optimuma. To može uzrokovati česte ljutnje i anksioznost članova.

Granične obiteljinastoje uspostaviti pravila, ali to rade po principu krajnosti. Granice sistema
i subsistema se mijenjaju od difuznih dohaotičnih. Sve pto se odvija unutar sistema definirano
je na poziciji „ili-ili“ pa se dječije ponašanje regulira kao dobro ili kao loše. Česta pojava su
depresivna stanja i erupcije bijesa.

Teško disfunkcionalni obiteljski sistem pati od manjka pravila, pravog autoriteta i

adekvatnog vođstva. Granice subsistema su nejasne i to dovodi do nedefiniranih uloga. Korisi
se cinizam što članoce čini očajnim, a prisutan je nedostatak emocionalne pažnje i
sociopatskih ponašanja.

5
Pozicioniranje obitelji u Beaversovom modelu vrši se pomoću instrumenata samoprocjene:
upitnik o svojoj obitelji, sastoji se od dvije interakcijske skale: kompetentnosti i stila. Skala
obiteljske kompetentnosti se sastoji od 13 subskala (mislim da nije bitno ali nek znamo da je
na 87.str.) Primjena Beaversove skale danas je široko rasprostranjena a unaprijeđenjem skale
se vremenom povećala i pouzdanost.

KULTURA BRAKA I BRAČNI ODNOSI

Konstrukt uloge

Simboličko-interakcionisctički pristup proučavanja obitelji daje naglasak simbolima i

temeljima komunikacijskih procesa u kojima se od svake osobe očekuje ispravna
interpretacija značenja i namjera drugih ljudi. Razumijevanje simbola podrazumijeva verbalne
i neverbalne znakove koje učesnici u komunikaciji razmjenjuju. Ključni faktor dobrog
funkcioniranja obitelji sadržan je u unutarobiteljskoj komunikaciji posebno onoj izmežu
roditelja jer dijete na osnovu interpretacije interakcije roditelja oblikuje samog sebe i svoje
vlastite obrasce ponašanja koji s obzirom na to mogu biti pozitivni i negativni. Ključni
pojmovi koji se spominju u ovoj teroijii su uloga, definicija situacije i samoodržavanje, a
prema Goluboviću pojavljuju se još neki važi pojmovi kao što su jezik, simboli, situacije,
„JA“, „DRUGI“, referentna grupa, „VAŽNA OSOBA“, „UOPĆENI DRUGI“, identitet,
integracija i prilagođavanje.

Pojam uloge se u ovoj teroji definira kao očekivano ponašanje osobe ili grupe u datim
socijalnim kategorijama, kao što su uloge supruge, oca, majeke i sl. . Svaki član obitelji
svakodnevno preuzima veliki broj uloga ili više njih, vrlo često i u isto vrijeme. Uloge se uče
kroz preuzimanje uloga u socijalnom ambijentu i to na taj način što se svakodnevno dobijajju
povratne informacije o kvaliteti ispunjenih uloga, pa nerijetko nakon krittika ili sugestija
pojedinci korigiraju svoje ponašanje. Upravo tada nastaje tzv. OBLIKOVANJE ILI
KREIRANJE ULOGA, kada se uključuje nove ili preformuliraju postojeće uloge. Razmjena
značenja simbola u komunikaciji doprinosi i definiranju situacija, o kojima Wiliam Thomas
kaže da svaka osoba subjektivno interpretira datu situaciju pa će tako svaka osoba na tu
situaciju za nju specifičnim načinom i interpretirati određenu situaciju. Sljedeća važna
postavka u ovoj teroiji vezuje se za razvoj koncepta samopoimanja koji se javlja također kroz
interakciju s drugima. Sebe, vlastita uvjerenja upoznajemo tek u susretu s drugima i drugim
uvjerenjjima i kulturama. Georg Mead razvija shvatanje o samo poimanju u djetinjstvu. Dijete
preuzima uloge koje mu pomažu da nauči uloge tako što generalizuje druge, razumije i

6
predviđa ponašanje drugih osoba. Na ovaj način se razvija SOCIJALNO „JA“, bez kojeg se
ne mogu doživljavati osjećanja drugih. Ključni procesi putem kojih se ličnost oblikuje unutar
unaprijed definiranog konstrukta vezani su za preuzimanje, igranje i kreiranje uloga.

Preuzimanje uloga podrazumijeva mijenjanje autentičnog ponašanja pod određenim

okolnnostima. Ovdje do izražaja dolaze pitanje zrelosti, osobni ciljevi, zadovoljavanje
osobnih i obiteljskih potreba, pritisak od strane ćlanova obitelji. Utjecaj okruženja na
kreiranje uloga je izniman. Na mikro nivou proces socijalne interakcije u socijalnom
okruženju zasnovan je na razmjeni simbola, te na individualnoj percepciji realnosti. U tom
procesi pojedinci se uče razumijevati svijet na temelju značenja koja pridaju pojavama iz
neposrednog okruženja. ta se značenja interpretiraju kroz socijalnu interakciju, da bi se u
konačnici sistematizirala, generalizirala i manifestirala putem organiziranog zanja takozvanih
INTERPRETATIVNIH SHEMA. Uspješnost razmjena simbola zavisi od sposobnosti
aktera društvenih odnosa da dekodiraju simbole. Značenja koja se pripisuju stvarima, ljudima
i događajima nastaju u procesu socijalne interakcije pri čemu se generaliziraju, sistematiziraju
i pohranjuju u interpretativnoj shemi. Na formiranje interpretativnih shema presudan utjecaj
imaju strukturalna rješenja poput definiranja obiteljskih pozicija, odnosa između generacija ,
ali i simbolička komunikacija putem koje se trajno određuje socijalno „JA“ ličnosti. Razmjena
simbola, interpretativne sheme i kontekst uloga nezaobilazni su za razumijevanje braka i
supružničkih pozicija.

Teorije izbora bračnog partnera

U nastojanju da se razumiju i sagledaju zakonitosti obiteljskog funkcioniranja u proteklim

decenijama nastale su brojne teorije poput teorije razmjene, teroije socijalne mreže, socijalne
potpore i socijalnog atoma. Ove teorije su fokusirane na utjecaj socijalnih mreža i socijalne
interakcije na funkcioniranje savremene obitelji. U slučaju socijalne potpore misli se na
društveno uvjetovane međuodnose koji su u službi organiziranog pružanja pomoći. Socijalna
mreža podrazmijeva kontinuirano komuniciranje i uspostavljanje struktura između osoba
međusobno upućenih jedne na druge. Mreža ima sva obilježja dinamičkog i stalnim
promjenama podložnog konstrukta. Putem socijalnih mreža neprestano se razmjennjuju
resursi koje možemo označiti i kao individualne i obiteljske socijalne, intelektualne,
emocionalne, voljne i moralne kapitale. Važnost socio-ekonomskih faktora obiteljskog života
prepoznatljiva je i u postojanju TEORIJE RAZMJENE, na temelju koje se uvode pojmovi
koncepcie reciprociteta, nagrada, cijena, rezultat, „cost-benefit“ osnova(minimaliziranje
ulaganja u obiteljskom životu zarad maksimiziranja profita), te mogućnost razvoja
7
kooperativne, saradničke veze među partnerima i članovima obitelji. U nekim ranijim
vremenima gustoća socijalne mreže je imala pored pozitivnih i negativne efekte. Socijalni
pritisci i negativno djelovanje gustig socijalnih mreža utjecali su na specifičnu intraobiteljsku
dinamiku, nizak stepen emocionalnog vezivanja i nizak nivo adaptibilnosti, kao dvije ključne
dimenzije obiteljske funkcionalnosti.

Teoretičari i istraživači obtelji poput Blackwell i Lichter, Xu, Ji i Tung, smatraju da SE

OSOBE NALAZE PO NAČELU SLIČNOSTI, i to nazivaju PRINCIPOM
HOMOGAMIJE. Pod sličnostima se podrazumijevaju isiti etnički i konfesionalni
backgrouund, ekonomsko-socijalni status, obrazovni nivo ili isti sistem vrijednosti.

Robert Winch i saradnici, tvrde kako kod izbora partnera slijedi se PRINCIP
KOMPLEMETARNOSTI, TE DA SE RAZLIČITOSTI, a ne sličnosti privlače.

Stimulus-Value-Role teroija

Važnost vrijednosti i vrijednossnih orijantacija u obiteljskom životu azvijena je teorijom

odabira partnera B.I. Mursteina. Teorija koja se zove TEROIJA STIMULUS-
VRIJEDNOST-ULOGA, ona govori o tome kako dvije osobe nakon početnos stimulusa
testiraju svoj odnos kroz upoređivanje vrijednossnih orijentacija, a potom se dogovraju oko
raspodjele budućih uloga u zajedničkom životu. Murstein je razvio tezu kako se odnos između
dvije osobe ne mora nužno razvijati kroz odvojene faze, nego da često izbor partnera može
podrazumijevati i istovremeno ili ciklično prožimanje ovva tr stadija veze.

U fazi STIMULUSA, Murstein tvrdi kako dolazi do međusobnog privlačenja na osnovu

fizičkih ili psihičkih osobina.

U drugoj fazi par provjerava VRIJEDNOSNU KOMPLEMENTARNOST. Ovo

podrazumijeva razmjenu i usporedbu vjerovanja, uvjerenja i vrijednosti.

Dok se odvija proces procjene vrijednosne komplementarnosti par istovremeno provjerava i

podudarnost u pogledu PODJELE ULOGA. Prateći vlastita osjećanja i upoređujući
vrijednosti otkrivaju se trenutne i buduće pozicije u odnosu.

Myers-Briggs tipologija ličnosti i bračni odnosi

Tipologija ličnosti zasnovana na preferencijama na temelju kojih se ljudi ponašaju zasluga je

Carla Junga. On je prvu tipologiju preložio na osnovu promatranja obrazaca ponašanja

8
vidljivih na planu svakodnevne interakcije . jung je razradio poznatu shemu na temelju
sljedeće podjele:

1. Ekstrovertirani misleći tipovi

2. Ekstrovertirani osjećajni tipovi
3. Ekstrovertirani čulni tipovi
4. Ekstrovertirani intuitivni tipovi.
Ove tipove Jung je opisivao sljedećim terminima: objektivni u svim aspektima života,
prijentirani ka stvarnom svijetu, privlače ih nove ideje i kreativni su.

U drugi tip je uvrstio:

1. Introvertirani misleći tip

2. Introvertirani osjećajni tip
3. Introvertirani čulni
4. Introvertiranu intuitivni tip.
Za ovu grupu je tvrdio da najčespće pokazuju teškoće u socijalnoj interakcij, pasivni su, tihi,
usmjereni na osjećaje, nerijetko neshvaćeni od drugih ljudi.

Katharine Briggs je zajedno sa svojom kćerkom Isabel Briggs Myers, kada je čula ovu
Jungovu tipologiju tokom 30-ih godina nastavila razvijati istu. Knjiga RAZLIČITI DAROVI
Isabele Myers daje sveobuhvatni uvod u Jung/Myers teoriju.

MBTI – registrovani zaštitini znak Myers-Briggs Indicator Trust povjereništva.

Jedna od verzija koja se koristi kao općo određivač ličnosti jeste ona koju su preložili David
Keirsey i Marilyn Bates, a koji 16 tipova smještaju u 4 centralna kvadranta tempramenta:

• NT – racionalni

• NF – idealistički

• SJ – zaaštitnički

• SP – umjetnički

Danas se primjena MBTI modela oslanja na promatranje tipološkog koda za četiri dihotomije
tipova lićnosti, a permutacija dihotomija ove četiri preference formira 16 tipova ličnosti koji
čine osnovu Myers modela i MBTI određivača.

Preferiranje specifične mentalne orijentacije razotkriva dominaciju ekstrovertnosti, odnosno

introvertnosti. U Myersovom određivanju ličnosti voo predstavlja prvo slovo E ili I. Dok

9
EKSTROVERTI crpe energiju iz spolajšnjeg svijeta oni koji preferiraju INTROVERZIJU
crpe primarnu energiju iz unutrašnjeg svijeta informacija, misli, ideja i ostalih refleksija.
EKSTOVERTI SU: EKSPRESIVNI, PREFERIRAJU AKTIVNOST, SOCIJABILNI,
INTERAKTIVNI, ENERGIČNI... KLJUČNE RIJEČI ZA NJIH SU SPOLJAŠNOST,
PROSTOR, AKCIJA I DRUŠTVO.

INTROVERTI SU ZATOVRENI, NISU PREVIŠE DRUŠTVENI, ŠTEDE ENERGIJU,

KONCENTRIRANI, INTENZIVNI, REFLEKTIVNI...KLJUČNE RIJČI ZA NJIH SU
UNUTRAŠNJOST, DUBINA, USAMLJENOST, POVUČENOST, REFLEKSIVNOST.

Prvi skup mentalnih preferenci odnosi se na način precepcije ili usvajanja informacija. U
Myersovom određivanju ličnosti ovo predstavkja drugo slovo S ili N. Oni koj preferiraju
čulnu SENZORNU percepciju daju prednost jasnim opipljivim podacima i informacijama
koje se dobro uklapaju u njihova iskustva. INTUITIVNA PERCEPCIJA(N) sakuplja
apstraktne informacije i projicira ih u budućnost.

(S)ČULNI ONI SU OKRENUTI SADŠNJOSTI, RADINI, AKTUELNI, USMJERENI

NA ČINJENICE, KORISTE SVA ČULA, ŽIVE OVDJE I SADA, KONKRETNI,
USMJERENI NA REALNO... KLJUČNE RIJČI ZA NJIH SU ZDRAV RAZUM,
DETALJNOST, SADAŠNJOST, RELIZAM, ČINJENICE, PRAKTIČNOST.

(N)INTUITIVNI SU SKLONI SLUČAJNOSTIMA, OKRENUTI BUDUĆNOSTI,

TEORETIČNI, NERIJETKO U OBLACIMA, SKLONI MAŠTANJIMA,
PREDOSJEĆAJU, APSTRAKTNI, PLAMTE ENERGIJOM. KLJUČNE RIJEČI SU
IMAGINATIVNI, UZORAK, PRIMJER, BUDUĆNOST, TEORETIČNOST,
INOVATIVNOST, MOGUĆNOSTI.

Drugi skup mentalni preferenci otkriva način na koji ljudi donose sudove i odluke. U
Myersovom određivanju ličnosti ovo predstalja drugo slovo T ili F. Oni koji preferiraju
MISAONE sudove (T) prirodno su predisponirani da donos odluke na objektivan logički i
analitički način s akcentom na uzvršavanje zadataka i postizanje rezultata. Vlasnici
OSJETILNIH SUDOVA (F) donose odluke na globalan harmoničan način u skladu sa
sistemom vrijednosti vodeći računa o posljedicama odluka i radnji na druge ljude.

MISAONI TIPOVI SU ZAOKUPLJENI TRAGANJEM ZA ISTINOM I PRAVDOM,

OBJEKTIVNI, RACIONALNI, OKRENUTI ZZAKONITOSTIMA, STROGI,
PRAVEDNI, SKLONI KRITIKAMA, SKPEPTIČNI, SKLONI POLITIKANSTVU,....

10
KLJUČNE RIJEČI RAZUM POSTOJANOST, ČVRSOTOĆA, FER,
ANALITIČNOST, PRAVEDNOST, KRITIKA, OBJEKTIVNOST.

OSJEĆAJNI ODLUČUJU SRCEM, ZAOKUPLJENI ODNOSOM, HARMONIJOM,

AFIRMIRAJU I PRIHVATAJU, SUBJEKTIVNI, SRČANI, HUMANI... KLJUČNE
RIJEČI SRCE STRAST EMPATIČNOST HARMONIJASUBJEKTIVNOST,
KOMPLIMENT.

Mentalni procesi koji određuju orijentaciju u spoljašnjem svijetu prema MBTI modelu
otkrivaju preferiranje tipova PRESUDITELJA (J) nasuprot OPAŽAJUĆEM
TIPU/PROMATRAJUĆI (P).

PRESUDITELJI VOLE RADITI STVARI ZA I ZBOG SVOJE DJECE, PROLAZE

KROZ PROCESE, USPOSTAVLJAJU GRANICU, UPRAVLJAJU PONAŠANJEM,
KONTROLIRAJU, POSVEĆENI SU, ŽRTVUJU SE, TAČNI SU, ODLUČNI,
ODREĐENI, USMJERENI, STABILNI, KONTROLIRANI, ISPLANIRANI,
STRUKTURIRANI, ISKLJUČIVI, POŠTUJU ROKOVE, RADE SVE U SVOJE
VRIJEME,.... KLJUČNE RIJEČI STRUKTURA, ZAKLJUČAK , PLANIRANOST,
ORGANIZIRANOST, KONTROLA..

POSMATRAČI VOLE RADITI STVARI SA SVOJO DJECOM A NE ZA NJIH, VOLE

SPONTANU IGRU I IZNENAĐENJA, USPOSTAVLJAJU SLOBODU, PRIHVATAJU
PONAŠANJE, STIMULIRAJU, PRAVE ZABAVU, ČEKAJU PRAVI TRENUTAK,
NEODLUČNI, ČEKAJU I GLEDAJU, LAKO SE ADAPTIRAJU, OTOVRENI,
SPONTANI, NE ZNAJU ZA ROKOVE.... KLJUČNE RIJEČI PROTOK VREMENA,
OTVORENOST, SPONTANOST, FLEKSIBILNOST, ADAPTIBILNOST.

Na temelju promatranja tipološkog koda za četiri dihotomije, permiutacijom ove četiri

preference dobija se 16 tipova ličnosti koji formiraju osnovu Myers modela i MBTI
određivača. U okviru prvog kvadranta nalaze se tipovi „idealisti“: INFJ – onaj koji gleda
unaprijed i razvia ideeje, INFB – usklađivsč, pojašnjavač, ENFJ – Vizionar, skrbnik i ENFP –
onaj koji otkriva i zagovara, zastupa,.,unutar ovog kvadranta tipove ličnosti određuje
dominacija ituitivnog osjećajajnog profila.

Drugi kvadrant opisuje osobe kod kojih dominira intuitivni misleći prfil a takve tipove
opisujue kao „racionalne tipove“: INTJ-konceptualista upravljač, INTP- dizajner teoretičar ili

11
logičar, ENTJ – strateg mbilizator voli da komanduje, ENTP – istraživač, pronalazač,
inventivan.

Unutar trećeg kvadranta smještene su osobe kod kojih dominira senzorni-osjećajni/misleći

profil. Takve osobe označene su kao „tipovi zaštitinici“: ISTJ – planer propitivač. Jak i tih.
ISFJ – zaštitnik podržavač, lojalan, ESTJ – djelatnik nadzornik odgovorni radnik, ESFJ –
omogućava i skrbi, sklon harmoniziranju.

Četvrti dio matrice opisuje osobe kod kojih dominira senzorni-misleći/osjećajni profil a
označeni su kao „umjetnički tipovi“: ISTP – Analizator operator, spretan s alatima, ISFP –
skladatelj proizvođač, umjetnički orijentiran, ESTP – promoter izvršitelj, nepredvidljiv, ESFP
– motivator, prezentator, darežljiv.

Za razmatranje kvalitete bračnih odnosa važnija je tipologija koju nude Penley i Eble, te
Krueger i Thuesen, prema kojima se tipovi bračnih odnosa određuju u četiri kvadranta na
temelju kombinacije srednjih profila: čulnog i promatrajućeg profila.

NF – osobe kao bračni partneri zaokupljeni su reciprotetom između davanja i uzimanja,

načinom ostvarenja emocionalne podrške. Skloni konflikte rješavati razmjenom nježnosti
kako bi se premostile razlike i nesporazumi.

NT osobe kao bračni parnetu uspostavljaju relacije na intelektualnoj bazi intelektualiziraju

emocije i mnogo su skloniji teoretizirati o odnosu nego se direktno uključiti u unaprjeđenje
odnosa i zajedničkog podizanja djece.

SJ osobe za njih su kuća i obitelj na prvom mjestu i sve treba biti podređeno tome. Vrlo su
striktni kod održavanja obiteljskih rituala i tradicije, organizacije i reda. Prema njima treba
tačno da se zna ko šta radi u kući.

SP osobe ne vole stege i čvrstu prganizaciju, skloni se čestim promjenanma i izbjagavanju

svega što je predvidljivo i isplanirano.

Prva grupa relacija između supružnika se pojavljuje u odnosu EKSTROVERT

INTROVERT. U slučaju partnerskog odnosa između dvije osobe koje su ekstrovertne veza
će imati obilježja dinamičnosti, okrenutosti prema anjskim socijalnim krugovima te nastojanju
da sse središte emocionalne energije usmjeri ka vanobiteljskim aktivnostima. VEZA
IZMEĐU DVA INTROVERTA će podrazumijevati okretanje ka intimnim i zatvorenim
unutarobiteljskim ritualima. Dok se uppoznaju ekstrovert će imati sjajnog sagovornika u
introvertu, ekstrovert će satima pričati a introvert će slušati. Može se desiti da introvertna
12
osoba bde oduševljena i i visoko privučena ekstrovertom kao da se sesreće s drugom
polovinom nikad afirmirane strane ličnosti i želje da bude društvenija. . BRAČNI ODNOS
IZMEĐU EKSTROVERTNE I INTROVERTNE OSOBE BIT će susret dvije oprećne
koncepecije. Bez obzira da li se radi o dominaciji simetričnih ili komplementarnih odnosa
bračni parnteri bi trebali bez obzira na preferiranje dominantonog profila osvijestiti različitosti
i sličnosti te u njima potražiti recepte na temelju kojih se i od različitosti ali i sličnosti
uspijeva unaprijediti bračni život.

S obzirom na to da su čulni tipovi okrenuti sadašnjosti realni su usmjereni na činjenice

praktični i konkretni a intuitivni tipovi su skloni slučajnostima, okrenuti budućnosti, skloni
maštanju, u susretu s ovako različitim karakteristikama moguće je očekivati nesporazume u
planiranju i zajedničkom donošenju odluka.

U susretu misaonog i osjećajnog tipa odvijat će se interakcija između opozitnih načina

donošenja odluka razmišljanja o stvarima s racionalnim predznakom i razmišljanja srcem.
Racionalni i osjećajni tipovi nisu spolno određeni pa ne mora uvijek žen bit ta koja je
osjećajni tip već ona može nekada biti i racionalni.

S obzirom na to da su osobe koje preferitaju presuditeljski profil skolne raditi stvari za i zbog
svoje djece a oni kod kojih dominira profil promatrača vole raditi stvari sa svojom djecom kao
posljedica ove različitosti može doži do brojnih razlika u podizanju djece. Presuditeljska
pozicija karakteristična je po tome što takve osobe insistiraju na uspostavljanju granica
nastoje upravljati ponašanjem, kontroliraju a pozicija promatrača je više usmjerena ka
spontanoj igri uspostavljanju slobode i radije prihvataju ponšanje nego što su spremni
kontrolirati. Tajna funkcionalnog bračnog i roditeljskog ponašanja skrivena je u spremnosti
svakog pojedinog člana obitelji da razumije sopstvenu poziciiju i prihvati različitost drugih.

Djelovanje nesvjesnog

Razmatrajući uloge i moguće stilove odnosa između partnera nagovjstili smo i mogućnost
partnerskih odnosa na temelju djelovanja unutarnjih sila koje kao da traže dubinsku analizu
životnih nesvjesnih izbora. Takva analiza moguća je ukoliko se pozovemo na biološko-
analitičku teoriju ili Schiksal analizu Leopolda Sznodija. U ovoj terojiji on nudi niz hipoteza o
djelovanju genetike nesvjesnog, smještajući svoju rekonstruktivnu psihoterapijsku tehniku
između individualnog nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog. Ovu analizu njen autor naziva i
HUMANOM GENETIKOM NESVJESNOG budući da se zasniva na analizi predaka koji u
nama žive preko tzv. Latentnih recesivnih gena. Poznato je da su geni nositelji osobina i da

13
grade DNK, svaki od gena nose po jedan genski zapis ili sliku buduće osobe pa to predstavlja
prvu bitku gena za dominaciju ili „borbu predaka“. Ovou borbu između nositelja naslijeđa
Szondi naziva primordijalnom borbom gena ili predaka. Prema njemu latentni recesivni geni
iako potisnuti nastavljaju igrati važnu ulogu u ljudskom životu uz mogućnost ispoljavanja na
tri načina: genotipski, genotropski i u vidu HETEROZISA. GENOTROPIZAM JE
PROCES U KOJEM ISTOVJETNI ILI SRODNI NASLJEDNI FAKTORI PRIVLAČE
DVIJE OSOBE I DRŽE IH ZAJEDNO.

Ukoliko se latentni recesivni geni ispoljavaju genotipski govori se o HOMOZIGOTNOJ

RECESIVNOSTI. U ovom je slučaju gen s određenom osobinom zastupljen kod oba roditelja.
Kod HETERROZIGOTNE RECESIVNOSTI dešava se tzv. Genotropsko ispoljavanje
recesivnih gena tj. kada određeni gen ima samo jedan od roditelja pa ne dolazi do manifestne
prisutnosti osobine. U takvim slučajevima osoba pri izboru profesije može izabrati ono
područje koje je usmjereno na otklanjanje osobiene koju je naslijedilo samo od jednog
roditelja. Npr. ako jedan od roditelja je imao razvojnu ometanost osoba može nesvjesno
izabrati profesiju koj je direktno ili indirektno vezana za brigu o osobama sa teškoćama u
razvoju. Uz homozigotnu i heterozigotnu recesivnost gena u ovoj se teoriji govori i o
ispoljavanju recesivnih gena u vidu heterozisa, što prem Szondiju predstavlja definitivnu
prevagu heterozigotske nad homozigotnom vezom.

Osnovne forme genotropizma ispoljavaju se kroz pet osnovnih oblika:

• LIBIDOTROPIZAM - izbor ljubavnog objekta

• SOCIOTROPIZAM - izbor prijatelja ideala i srodnika

• OPEROTROPIZAM – izbor profesije

• MORBOTROPIZAM – izbor vrste bolesti

• TANATOTROPIZAM – izbor vrste smrti.

U području libidotropizma do izražaja dolaze bilo heterozigotno ili homozigotno izbori

bračnog partnera na temelju sličnosti s jednim ili oba roditelja. potreba da se brine o drugom
sa sličnim problemima ili bolestima kao i onim koje su manifestirali roditelji ili možda brak iz
interesa može se pripisati djelovanju latentnih recesivnih gena.

Na tragu djelovanja nesvjesnog i TRANSAKCIONA ANALIZA kao zasebna tradicija

prostekla iz psihoanalitičke teorije nudi niz zanimljivih uvida. U neusiljenim socijalnim

14
aktivnostima često možemo primjetiti nenadane promjene u držanju raspoloženju i različitim
oblicima ponašanja. Ovakve brze obrate Erik Bern pripisuje emocionalnim obratima. Bern
uvodi pojam EGO – STANJA KOJA PREDSTAVLJAJU SISTEM OSJEĆANJA
PRAĆEN ODGOVARAJUĆIM SKUPOM OBLIKA PONAŠANJA. Erik Bern ovaj
repertoar stanja i ponašanja svrstava u tri kategorije:

• Ego stanja koja nas podsjećaju na repertoar roditeljskih obrazaca ponašanja i likova

• Ego stanja koja su usmjerena na objektivnu i realnu procjenu

• Arhaične ostatke ponašanja i stanja utisnutih u ranom djetinjstvu.

Stavovi Erika Berna polaze od slijedećeg stanovišta: Jedinicu društvene komunikacije

nazivamo transakcija. Kada se dvoje ili više ljudi nađe na okupu neko od njih će progovoriti
ili na neki drugi način pokazati da je svjestan prisustva drugih. To nazivamo
TRANSAKCIONA STIMULACIJA. Neko drugi će onda učiniti nešto što je u vezi s tom
stimulacijomm i to se naziva TRANSKCIONI ODGOVOR. Jednostavnom transakcionom
analizom određujemo koje ego stanje je izbacilo transakcionu stimulaciju a koje je uzvratilo
transakcionim odgovorom.

Transakkciona analiza predlaže samorazumijevanje kroz sljedeća tri egostanja: Roditelja,

Odraslog i Djeteta.

Roditelj kao ego stanje predstavlja svojevrstan zapis svega što je dijete zapazilo da roditeljske
figure oca i majke rade u periodu od rođenja do pete godine života. Ovaj period korespondira
sa prva tri stadija psihosocijalnog razvoja prema Eriku Eriksonu u kojima se prije socijalnog
rođenja osobe razrješavaju psihiloške krize povejrenja nasuprot nepovjerenju, nezavisnost
nasuprot sramu, te inicijativa nasuprot krivnji.. u ego stanju roditelja je snimljeno sve što
roditelji govore i rade brojne poruke roditeljski izrazi i reakcije ... ego stanje roditelja bilježi
kada i u kojim situacijama su roditelji slali usklađene poruke a kda se nisu slagali u pogledu
zabrana i dozvola. Roditelj se može manifestirati kao direktno ego stanje kada reagira
istovjetno kako je reagirao roditelj te kao indirektan utjeicaj u onim situacijama kada reagira
na temelju toga kako su roditelji željeli da reagira.

Ego stanje DJETETA SU REGISTRIRANI DOGAĐAJI SVEGA ŠTO JE MALA

OSOBA VIDJELA I ČULA KAO SVOJEVRSNI UNUTRAŠNJI DOGAĐAJ TE SE
IZISKUJE KAO PRILAGOĐENO I PRIRODNO. PRILAGOĐENO DIJETE
NAUČENO JE MIJENJATI PONAŠANJE SUKLADNO RODITELJSKOM

15
UTJECAJU NA NAČIN NA KOJI SU OTAC ILI MAJKA OD NJEGA OČEKIVALI.
Takvo prilagođavanje može se pokazivati u stanjima ppvalečenja ili cmizdrenja.
PRIRODNO STANJE JE IZRAZ SPONTANOSTI I TO U TERMINIMA POBUNE ILI
STVARALAŠTVA. Breme osjećajnog koncepta odnosno Djeteta u nama prati nas do kraja
života zbog čega se kaže da kada god smo preplavljeni osjećanjima bijes nadvlada razum i
ponašamo se nestašno i neodgovorno.

Tri ego stanja možemo promotriti na sljedeći način:

• RODITELJ: stavovi i ponašanje inkorporirani iz spoljašnjih izvora, javiše roditelja.

Predrasude, kritiziranja, zaštitnička ponašanja prema drugima. Nejčešće poruke su zapamti,
uvijek, da sam na tvom mjestu, ne smiješ, koliko puta ti trebam reći....

• ODRASLI: ego stanje odraslog nema veze sa starošću. Ono je orjentirano prema
stvarnosti i objektivnom prikupljanju informacija. Prilagodljivo, testira realnost. Najčešće
poruke su mislim, po mom mišljenu, smatram, razumijem, moguće, vjerovatno....

• DIJETE : sadrži sve impulse koje malo dijete prirodno ima. Sarži zapise ranih
iskustava, reakcija.. najčešće poruke hoću, baš me briga, želim, e sad ću baš....

Prema Bernu najmanja jednica društvene komunikacije je transakcija. Transakcije mogu biti
komplementarne, nekomplementarne i potumule. Najjednosavnije su one koje su označene
kao komplementarne i odvijaju se uzmeđu dvije osobe na istim ego stanjima.

Kada se dvije osobe uponau pa prema teorijama filtera, krugova ljubavi ili stimulus-
vrijednosti-uloge zasnuju zajednički život, sva će njihova prethodna iskustva ali i očekivanja
od zajedničkog života svakodnevno biti protkana različitim transakcijama. Najpoželjnije i
najidealnije su one komplementaren transakcije koje se između supružnika odvijaju na relaciji
Odrasli Odrasli, ali je takvih situacija u realnom živptu ponajmanje. Pozitivnom transakcijom
se mogu smatrati transakcije u kojoj jedan od supružnika ukoliko je svjestan neke osobne
slabosti pa je želi prevazići poruku šalje iz ego stanja Odraslog ka Roditelju drugogo
supružnika.

Transgeneracijski model

16
U nasim svakoddnevnim praksama moguće je osvijestiti ponašanja koja nesvjesno radimo
najvjerovatnije jer smo ih kao naslijeđe preuzeli iz obitelji orijentacije. Način oblačenja,
čišćenja, izbora hrane bračnog partnera i prijatelja sigurno su rezultat transgeneracijske
transmisije. Obrasci ponašanja koji se dosljedno prenose s generacije na generaciju prisutni su
i u načinima uspostavljanja emocionalnih veza, a posebo su očiti i u načinima odgajanja
djece.

Murrey Bowen u okviru transgeneracijskog modela sugerira da se analizom genograma jedne

familije omogućava razumijevanje sličnog ponašanja između pripadnika više generacija na
polju korištenja i dekodiranja simbola, jačine fuzije bračne relacije. Na temelju razumijevanja
prirode i kavliteta dijadnih odnosa i triangulacija moguće je međugeneracijsku transmisiju
promotriti kroz nekoliko obilježja bračnog funkcioniranja:

• Da li se i koje se forme uspsotavljanja bračnih odnosa ponavljaju na nivou nekoliko

generacija

• Da li se i pod kojim uvjetima stilovi i pozicije bračnih odnosa mijenjaju tokom

vremena

• Jesu li neki stilovi bračnih ponašanja dosljedno preslikani s prethodnih generacija

• Ponavljaju li se neke forme zavisnosti i sklonosti prema disfunkcionalnom ponašaanju

• Prenose li se istovjetni obrasci odnosa prema uspjehu i karijeri

• Mogu li se idntificirati vrijednosti i vjerovanja koja se dosljedno njeguju s koljena na

koljeno

Može se govoriti o četiri moguće kombinacije bračnih partnera s obzirom na funkcionalno

poašanje: - nadfunkcionalno-nadfunkcionalne osobe

- Nadfunkcionalno- podfunkcionalne osobe

- Podfunkcionalne-nadfunkcionalne osobe

- Podfunkcionalno podfunkcionlne osobe

Najzdravija i za obiteljsko funkcioniranje najpoželjnija kombinacija je ona u kojoj zajednički

život zasnivaju osobe koje su u stanju da optimalno izbalansirano funkcioniraju. Singleton
debalans u reciprotetu funkcionalnosti između partnera vidi kao jedan od ključnih problema u

17
braku. Ukoliko je jedan partner preuzeo previše obaveza a drugi je neodgovoran konflikti i
bračne krize su neminovni

OPIS NADFUNKCIONALNE OSOBE : ZNA SVE ODGOVORE, USPIJEVA RIJEŠITI

SVE ŽIVOTNE PROBLEME, SAVJETUJE DRUGE ŠA DA RADE, MISLE ITD,
PRETJERUJE U POMAGANJU DRUGIMA, OSJEĆA ODGOVORNOST ZA DRUGE,
ČINI STVARI UMJESTO DRUGIH, VIDI DRUGE KAO PROBLEM, INSISITIRA NA
SPORAZUMIMA...

OPIS PODFUNKCIONALNE OSOBE: OSLANJA SE NA DRUGE, TRAŽI SAVJETE,

PASIVNO PONAŠANJE, PRIHVATANJE POMOĆI, TRAŽI OD DRUGIH DA RADE
UMJESTO NJIH, DOŽIVLJAVA SEBE KAO PROBLEM....

Optimalno funkcionalne osobe su u najboljoj poziciji kada je u pitanju uspostavljanje

emocionalnog stabilnog sistema.

Neki od razloga koji mogu uzrokovati razlike među djecom istih roditelja su :

- Redoslijed radanja

- Odnosi u sibling pozicijama

- Individualni i obiteljski ciklusi

- Socio ekonomski statusi

- Urođeni temperament

- Proces fokusiranja na jedno dijete

U pogledu bračnih odnosa sibling pozicije mogu dugoročno odrediti uspjeh veze u zavisnosti
u kakvoj su sibling poziciji partneri odrastali u svojim obiteljima orijetnacije. S obzirom na
sibling pozicije KVALITET BRAČNIH VEZA MOGUĆE JE GRUPIRATI U 4
KATEGORIJE NA SKALI OD NISKOKONFLIKTNIH DO PAROVA S VISOKIM
NIVOOM KONFLIKATA.

Najidealnijim parovima smatraju se oni u kojima je veza ostvarena između:

- STARIJEG BRATA SESTRE SESTRAMA I MLAĐE SESTRE BRATA VREĆE

- MLEĐEG BRATA SESTRE SESTRAMA I STARIJE SESTRE BRATA BRAĆE

U takvim vezama tendencija mlađeg da slijedi podržana je tendencijom starijeg da vodi.

18
Parovi koji bi mogli imati određene probleme:

- STARIJI BRAT SESTRE SESTARA I MLADA SESTRA SESTRE SESTARA

- MLAĐI BRAT SESTRE SESTARA I STARIJA SESTRA SESTRE SESTARA

- STARJI BRAT BRATA BRAĆE I MLAĐA SESTRA BRATA BRAČE

- MLAĐI BRAT BRTA BRAĆE I STARIJA SESTRA BRATA BRAĆE

U ovakim kombinacijama nešto više rada zahtjeva se od onog partnera koji nije vičan
liderstvu i situacijama kad se to od njega traži ili u situacijama u kojima je neophodan viši
nivp razumijevanja razlika.

Parovi s umjerenim nivoom konflikata:

- STARIJI BRAT SESTRE SESTARA I STARIJA SESTRA BRATA BRAĆE

- MLAĐI BRAT SESTRE SESTARA I MLAĐA SESTRA BRATA BRAĆE

- STARIJI BRAT BRATA BRAĆE I MLAĐA SESTRA SESTRE SESTARA

- MLAĐI BRAT BRATA BRAĆE I STARIJA SESTRA SESTRE SESTARA

Parovi sa najviše konflikata:

- STARIJI BRAT SESTRE SESTARA I STARIJA SEWSTRA SESTRE SESTARA

- MLAĐI BRAT SESTRE SESTARA I MLAĐA SESTRA SESTRE SESTARA

- STARJIJI BRAT BRATA BRAĆE I STARIJA SESTRA SESTRE SESTARA

- MLAĐI BRAT BRATA BRAĆE I MLAĐA SESTRA SESTRE SESTARA

- MLAĐI BRAT BRATA I MLAĐA SESTRA SESTRE.

Stilovi bračnih odnosa i rješavanje bračnih konflikata

Barry McCarthy govorio četiri tipa bračnih odnosa bazirajući svoju tipologiju na
sposobnostima partnera da ostvare intimnost i zadovoljstvo emocionalnom i seksualnom
razmjenom.

KOMPLEMENTARNI PAROVI – oni sa sličnim karakteristikama, u stanju su pružiti

međusobnu podršku...muškarac je više zainteresiran ra razmjenu intimnosti, ali vremenom

19
ovakvi parovi brak mogu učiniti stereotipnim i nedovooljno dinamičnim, budući da sse većina
stvari obavlja rutinski.

TRADICIONALNI- uspijevaju minimizirati konflikte, insistiraju na strogo definiranim

tradicionalnim ulogama i pozicijama, razmjena intimnosti zavisi od muškarca, svi odnosi se
sami po sebi podrazumijevaju,

PAROVI KOJI ODNOS ZASNIVAJU NA DEVIZI DA SU JEDN DRUGIMA NAJBOLJI

PRIJATELJI razmjenu intimnosti koriste za unapređenje odnosa i emocionalno jačanje veza.
Unutar ovog tipa se dešava najviše razvoda, dobro funkcioniraju sve dok se ne suoče s
konfliktima...

PAROVI S VISOKO IZARŽENOM EMOCIONALNOM VEZANOŠĆU njihovi odnosi se

zasnivaju na snažnom tjelesnom i sesksualnom privlačenju.

HERBST GOVORI O TIPOVIMA RASPODJELE MOĆI IZMEĐU BRAČNIH

PARTNERA. Prema njemu balans bračne noći prepoznaje se unutar 4 temeljna obrasca
donošenja odluka:

- Dominacija muža

- Dominacija supruge

- Autonomni tip veze

- Sinkratička veza

Kod autonomnog tipa veze pojavljuju se obrasci zajeedničkog donošenja odluka ali je taj
prostor okupljen oko najažnijih i ne brojnih odluka

U sinkratičkoj vezi broj odluka se povećava

Stilovi

NATJECATELJSKI STIL ODLIKUJE AGRESIVNO I NEKOOPERATIVNO PONAŠANJE

U KOJEM NEMA MJESTA ZA OSJEĆANJA I POTREBE PARTNERA.

ASERTIVNI STIL PODRAZUMIJEVA DA SE RADIJE GOVORI O PROBLEMU NEGO

LIČNOSTIMA. PARTNERI POKAZUJU VISOK STUPANJ ASPIRACIJE DA SE
OSTAVRE ZACRTANI CILJEVI ALI SU UJEDNO SPREMNI I ZA KOMPROMISE.

20
KOMPROMISNI STIL KARAKTERIZIRA SPREMNOST DA SE ODUSTANE OD SVIH
CILJEVA PRI ČEMU OBA PARTNERA UVIDAJU KAKO NIJE MOGUCE SVE DOBITI.

IZBJEGAVAJUĆI STIL PRISUTAN U VEZAMA U KOJIMA SE PARTNERI

DOSLJEDNO PONAŠAJU PASIVNO I NEASERTIVNO PRILIKOM RJEŠAVANJA
PROBLEMA. GURAJU STVARI POD TEPIH.

PRILAGOĐAVAJUĆI STIL POHAVLJUJE SE TAMO GDJE JE PARTNER SPREMAN

SVE OSTAVITI U STRANU I ZANEMARITI SVE VLASTITE POTREBE ZARAD
POTREBA DRUGIH.

Istražujući tipove komunikacija između partnera Fitcpatrick prva dva tipa proistekla iz
sistemske teorije dijeli na pet mogućih komunikacijskih stilova:

- SIMETRIČNA INTERAKCIJA PREDSTAVLJA ODNOS U KOJEM PARTNERI

ŠALJU SLIČNE PORUKE MEĐUSOBNO PRI ČEMU SU KLJUČNI CILJ ŽELJA ZA
DOMINACIJOM I MOĆI. ONA SE DIJELI NA TRI PODTIPA: NATJECATELJSKU
GDJE SE OBA PARTNERA TAKMIČE ZA SUPREMACIJU, SUBMISIVNU U KOJEM
SE OBA PARTNERA POTČINJAVAJU I NEUTRALNU KADA OBA PARTNERA
BIRAJU NEUTRALAN STAV U SITUACIJAMA POTREBE RJEŠAVANJA
NESPORAZUMA

- NATJECATELJSKA SIMETRIJA ONA JE KARAKTERISTIIČNA ZA PAROVE U

KOJIMA KONFLIKT REDOVNO ESKALIRA U MEĐUSOBNA PREBACIVANJA I
OPTUŽBE A OSJEĆANJA SE ZABORAVLJAJU

- SUBMISIVNA SIMETRIJA KOD PARTNERA KOJI SU PODJEDNAKO

NESPREMNI ZA PREUZIMANJE INICIJATIVE

- NEUTRALIZIRANA SIMETRIJA NASTOJANJE DA SE IZBJEGNE KONTROLA

NAD PARTNEROM I DA SE OSTAVRI POBJEDNIK POBJEDNIK POZICIJA

- KOMPLEMENTARNA INTERAKCIJA NJIHOV MOTO JE JEDNAKOST

PODSTIČE INTIMNOST.

Adila pasalic kreso spominje sljedeće stlove

KOMPLEMENTARNI ODNOSI podrazumijevaju visoku frekventnost suprotnih oblika

ponašanja

21
SIMETRIČNI ODNOSI vladaju tamo gdje je visoka učestalost sličnih oblika ponašanja

KOMBINOVANI ODNOSI ostvaruju se tamo gdje je moguća kombinacija dva prethodna

stila

KULTURA RODITELJSTVA

Pedagoška kultura roditeljstva

Pojam pedagoške kulture roditeljstva jedan je od najčešćih pojmova kojima se u pedagoškoj

periodici i udžbenicima objašnjavaju roditeljske zadaće. Pod pojmom pedagoške kulture
roditeljstva podrazumijevat ćemo: poštovanje osobnosti djeteta, pozitivnu orijentaciju i
pozitivan primjer kao neodvojivi i nezobilazni aspekt roditeljskog ponašanja, međusobno
povjerenje u svakoj zasebnoj dijadi na relacijam roditelj- roditelj roditel(i) –dijete(djeca),
jedinstvenost i roditeljski konsenzus, dosljednost u praktikovanju obiteljski vrijednosti i normi
i individualno prilaženje i uvažavanje individualnih ciklusa svakog člana obitelji.

Fenomen roditeljskog ponašanja i odnosa prema djeci možemo definirati kroz roditeljsku
podršku i roditeljsku kontrolu. Roditeljska podrška predstavlja važan elemenat roditeljskog
ponašanja i izražava se kroz prisustvo brige, bliskosti i izgradnje emocionalnih veza kojima
roditelji obasipaju svoju djecu. Roditeljska kontrola je drugi, jednako važan fenomen, koji se
prepoznaje u stupnju fleksibilnosti ili rigidnosti koju roditelji ispoljavaju odgajajući djecu,
insistirajući na određenim pravilima i nastojeći disciplinirati ponašanje djece. Stupanj podrške
i kontrole imaima naizravniji utjecaj na društveni, psihološki i predagoški razvoj djeteta.
Takve dokaze nalazimo u istraživanju Amato i Booth, koji su ustanovilkako su pozitivni
učinci na polju samopoštovanja, socijalnih vještina i kompetentnost, psihološke prilagodbe i
školskog postignuća kao važnog elementa roditeljskog ponašanja.. umjereno, ujednačeno i
izbalansirano roditeljsko ponašanje, kako u pogledu podrške tako i po pitanju kontrole,
omogućava optimalan razvitak djece te doprinosi jačanju povjerenja i veza između roditelja i
djece.

Mary Ainsworth je u svom istraživanj potvrdila da postoje dva tipa privrženosti: sigurna
privrženost i nesigurna privrženost.. nesigurnu privrženost je klasificirala na izbjegavajuću i
ambivalentnu.

Ambivalentna djeca su opisana kao djeca koja iskazuju nesigurnost u reagiranje majki, dolaze
i povlače se nastojeći privući njihovu pažnju.

22
4 faze razvoja atačmenta

1. Predatačment faza (0-3 Mjeseca) djete ne pokazuje poseban interes ni za koga

2. Faza atačmenta u nastajanju (OD 3 DO 5 mjeseci) dijete razlikuje roditelje od drugih

osoba

3. Faza jasnog atačmenta ( od 6 do 12 m) dijete počinje da zadržava pažnju roditelja,

javlja se uznemirenost prema strancu

4. Ciljno-korigirana patrnerska faza (od 12 do 24m) dijete može pretpostaviti slijed

događaja i utjecati na promjene roditeljskog ponašanja

U okviru ekološke orijentacije pedagogije ranog doba razmatraju se problemi (Bronfenbrener,

1997):

• ekologije rasta i razvoja djeteta — okruženje sa svim svojim specifičnostima koje

utječu na razvoj djeteta,

• interakcija - uloge — konstrukcije i predstave okruženja,

• jezgro ekološke sheme — dijade / trijade / sibiling,

• individualni ciklusi u kontekstu aktivnog / pasivnog odgoja,

• definiranje sistema sa svojim granicama i subsistemima,

• promjene u veličini sistema (koje nastaju povećanjem broja članova, rađanjem djece,
prihvatanjem drugih osoba u obiteljski sistem )

Uvažavajući dinamiku obiteljskog sistema te činjenicu da dijete usvaja i mijenja okolinu,

pojam kulture roditeljstva treba razmatrati i u terminima roditeljske sposobnosti da sudjeluju
u promjenama obiteljskog sistema uvažavajući aktivnu ulogu dijeteta. Dijete ne može
funkcionirati nezavisno od okruženja ili posrednog utjecaja treće osobe.

U tzv. Promatrajućoj dijadi vrlo rano kroz promatranje i imitaciju usvaja svakodnevne navike.
Dijete u ovoj fazi uči koristiti čula zbog čega je iznimno važno koliko se dijete osjeća sigurno
i potvrđeno u situacijama gledanja, slušanja, dodirivanja i kretanja.

U dijadi zajedničkih aktivnosti djeca će tražiti da sudjeluju u svakodnevnim situacijama. Želja

djeteta da oponaša roditelje i onoga što oni rade kao i nastojanja da se participira u kućnim

23
aktivnostima prilike su da se dijete uvede u prostor preuzimanja odgovornosti, pozitivnih
navika i ukupnih socijalnih odnosa.

Primaren dijade

Ekološki prelazi su situacije kada član obitelji ulazeći u novu životnu fazu ili obavezu treba na
nove zahtjeve odgovarajućim sposobnostima. U slučaju odraslih, to su važni događaji
promjene posla, migracije, brak i sl. djeca prolaze kroz ekološke prelaze odvajajući se od
roditelja npr vrtić, škola i sl.

Obiteljski rituali i pravila

Rituali se nejčšće transgeneracijski prenosi i pod snažnim su utjecajima kulturalnog

referentnog okvira. Sistemi vrijednosti kojima se članovi različitih obitelji usmjeravaju mogu
biti isti, ali se nerjetko obitelji koje pripadaju čak i istoj kulturi razlikuju prema definiranju
ustaljenih rituala, sankcijama uspostavljenim na nivou metapravila (pravila o pravilima), a
kojih se članovi više ili manje dosljedno pridržavaju. Na temelju razumijevanja vrijednosti
koje su zaštićene uspostavljenim ritualima, otvara se prostor razumijevanja obiteljskih ciljeva
i ukupne obiteljse funkcionalnosti. Največi broj ritula se izriče u području zadovoljavanja
potreba tako se može konstatovati kako je čin rođenja početak kontinuiranog uspostavljanja
pravila kojima se nastoji regulirati međusobni odnosi, individualna pozicija svakog člana te
obiteljska kultura u cjelini.

K. Lewin pojam potreba uvodi da bi označio centralnu motivacijsku varijablu,

podrazumijevajući pod potrebama biološku i psihološku neophodnos, stanje lišavanja koje
pokreće osobu ka određenim ciljevima. Potrebe predstavljaju specifičnu želju, koja oslobađa
energiju, pridaje vrijednost izvjesnim objektima i generira silu određenog smjera i težnje.
Ljudske potrebe se mogu identificirati s nedostatkom, a njihovo zadovoljenje popunjavanjem
tog nedostatka. Neki autori poput Tolomana potrebe klasificiraju u primaren (glad, žeđ),
sekundarne ( društveni odnosi) i tercijarne (naučne). Alderfer potrebe dijeli na potrebe za
postojanjem, potrebe za društvenošću te potrebe za rastom.

Maslowova hijerarhija potreba

1. Fiziološke potrebe

2. Potrebe za sigurnošću

3. Potrebe za pripadanjem i ljubavlju

24
4. Potrebe za poštovanjem

5. Potrebe za znanjem i razumijevanjem

6. Estetske potrebe

7. Potrebe za samoaktualizacijom

U prvim godinama života, s prvim roditelsjkim reakcijama, dijete uči kako se zadovoljavaju
potrebe putem roditeljskog reagiranja na njihove pozive za zadovoljavanjem potreba.

Ono što Winnicot naziva „Pravim Selfom“ formira se ukoliko majka uvidi, prepoza i na
adekvatan način odgovori na potrebe djeteta. To znači da adekvatno opažanje svijeta predhodi
adekvatnom opažanju samoga sebe. Uslijed nedovoljnog zadovoljavanja potreba, izostanka
lekcija koje imaju za ciljučenje prepoznavanja vlastitih osjećanja, dijete se nepripremljeno
prilagođava drugim osobama i okruženju , što po Winnicotu, ima za uspostavljanje „Lžnog
Selfa“.

Komponente selfa su (Gilbert): bazični self , pseudoself ili funkcionalni self, granica između
njih te veličina prostora kojeg „zauzimaju“( slika str 146 struktura i dinamika)

U kontekstu uloga, utjecaj okruženja na kreiranje uloga je iznimno važno. Poznato je da osoba
prema ulogama može odrediti na način:

1. Preuzimanje uloge – mijenjanje ponašanja pod određenim okolnostima

2. Igranje nametnute uloge- prikladno ponašanje sukladno preuzetoj ulozi

3. Kreiranje vlastitog ugla – transformacija društvenim normamazadane uloge vlastiti,

zrelim i objektivnim viđenjem

U tom smislu, mogli bismo konstatovati kako se osobe, gledajući ovakve pritiske kroz optiku
simboličko-interakcionističke teorije, može postovijetiti s nametnutom ulogom ili donjeti
odluku da ulogu transformira prilagođavajući je u većoj mjeri društveno propisanim
normama.

Prvi tip socijalizacije je onaj koji izgrađuje nezavisnog pojedinca, opskrbljuju osobu
vještinama, informacijama psihološkim i emocionalnim osobinama koje mu omogućavaju
uspješno preuzimanje uloga koje oni sa zadovoljstvom ispunjava.

Drugi tip socijalizacije je onaj koji priprema osobu da bude potpuno zavisna.

25
Goldfarb tipove socijalizacije u obitelji prepoznaje kroz kategorije osjećaja smisla,
samopoštovanja i samopouzadanja, pa bi se karakteristike nezavisne i zavisne ličnosti mogu
predstaviti prema Goldfarbu, na sljedeći način:

A. Karakteristike nezavisne ličnosti

1. Osjećaj smisla – počiva na unutarnjim mmotivima za samorealizaciju, korisni su kako

za lične tako i za opće potrebe

2. Samopoštovanje – uvećano i održano osjećajima osobnih upjeha i sposobnostima,

sposobni za saradnju i zajedničke poslove

3. Samopouzdanje – počiva na stalnom uvećavanju osobne sposobnosti i novim

postignućima

B. Karakteristike zavisne ličnosti

1. Osjećaj smisla i svrhovitosti – počiva na potrebi da naređuje i kontrolira druge

2. Samopoštovanje – traga za odobrenjem drugih da učestvuje i pobjeđuje druge

3. Samopouzdanje – bazirano na sposobnostima da analizira druge, traga za njihovim

slabostima i pobjeđuje ih

Osobine autonomnog djelovanja su: samostalnost, vlastita odgovornost, sposobnost

djelovanja i relativna vanjska i unutarnja nezavisnost. Unutarnja nezavisnost podarumijeva:
hrabrost da se ima i zastupa vlastiti sta, snaga (stabilnost) da se prevlada kritika, pouzdanje
zasnovano na povjerenj. Unutarnja nezavisnost ne znači da osoba treba da poriče potrebu za
emocionalnim vezivanjem – ona zapravo omogućuje funkcioniranje u socijalno okruženju bez
nužnog socijalnog priznanja.

Drego Pearl u knjizi Happy family govori o operativnoj i reverznoj zabrani kao dva negativna,
najčešće nesvjesna izlaza ili pokušaja da se jedna osoba izbosri sa zabranama u kontekstu 14
roditeljskih dozvola.

Bern govori o tri nivoa zabrane: pobjednici, nepobjednici i gubitnici.

Operativna zabrana ili nalog podrazumijeva prihvatanje, pristajanje i poistovjećivanje s

nalogom koji je izdao roditelj i odgajatelj

Reverzna zabrana ili nalog predstavlja ustajanje protiv zabrane, klasifikacija i nalog u
obrnutom smijeru

26
Operativna i reverzna zabrana pogoduju formiranju Lažnog i Pseudo Selfa o kojem su
govorili Winnicot i Bowen.

Integracijom, sada već klasičnih, nalaza i teorija potreba, Winnicotovih učenja o utjecaju
najranijih faza roditeljskog utjecaja na dijete, Bowenovih objašnjenja Pseudoselfa i Bazičnog
Selfa te Pearlovih doprinosa u području analize obiteljskih rituala moguće je napraviti listu od
devet najvažnijih te po razvoju djeteta dalekosežnih najbitnijih naloga, zabrane-dozvola
kojima svaki pojedinac može biti izložen:

1. Dozvola da se postoji i da budemo ono što jesmo – da se sačuva život

2. Dozvola da se bude djetetom i prirodno odrasta – da se uživa u životu u zakonitostima

i potrebama odgovarajućeg uzrasta

3. Dozvola za postignućem i važnošću u svojim i očima drugih – da se ostvari

postignuće, uspjeh

4. Dozvola za pripadnošću i ostavrivanjem blizine – da se ostavri povjerenje

5. Dozvola da se bude dobro – zdravlje

6. Dozvola da se misli – da se izraze misli, bude razboritim i ostvari kontaka sa

stvarnošću

7. Dozvola da se izraze osjećanja

8. Dozvola da se bude produhovljen – da se ostvari duhovnost

9. Dozvola da se bori za pravdu i ostavri stav

( detaljna objašnjenja od 152 str u strukturi i dinamici)

Roditeljske „OK“ pozicije

Sklonost nekih ljudi da do zacrtanog cilja dođu ne birajući sredstva, da na tom putu formiraju
interesne lobije, podmeću drrugima, ogovaraju, podmićuju, obezvrjeđuju one koji im stoje na
putu, u najvećem broju slučajeva predstavlja dosljedno ispunjavanja antiscenarija. Zato nas ne
treba zbuniti prividna samuvjerenost – ako samouvjereno ponašanje nije pokrenuto iz prostora
pravog selfa, to može biti prikrivanje slabosti, strahova ili obična narcisoidnost, egoizam i
umišljenost. I obratno, takvi će ljudi za one koji žive autentični skript i ponašanje bazirano na
bazičnom i pravom selfu, govoriti kako su umišljeni

27
Prirodna pozicija djeteta je podređenost i uvjerenost da su stariji upravu. Nastojeći da bude
potvrđeno, priznato i pomilovano, ono će ugađati roditeljima. U tom ugađanju i žellji da bude
potvrđeno začinje se osnovni stavo sebi, ali sadrži temeljnu supstancuvrijednosnog
orijentiranja.

RODITELJSKI STILOVI

Baumrind smatra da se roditeljsko ponašanje može opisati kroz tri stila:

 Autoritarni,
 autoritativni (demokratski) i
 permisivni, te da se vrlo rijetko javljaju i odbijajući u indolentni.

AUTORITARNI RODITELJSKI STIL – najčešće se opisuje terminima odlučnosti,

zahtjevnosti, orijentiranosti na cilj, kontrole, striktnosti, preciznosti, rigidnosti,
nefleksibilnosti, nepopustljivosti i dominantnosti. Ovakvi roditelji uspostavljaju pravila koja
se teško mijenjaju, o njima se ne prigovara, djeci se ne dopušta iznijeti mišljenje. „Uradi kako
ti je rečeno“ ili „Nemoj ti sa mnom da raspravljaš“ ovo su iskazi ovakvog stila. Struktura i
kontrola su na prvom mjestu i lišeni su emocionalnog investiranja. Teže biti što bolji roditelji
ali se ta posvećenost ispoljava na rigidan način. Oni su direktvni i ne ostavljaju prostora za
dvojbe, očekuju slijepu poslušnost. Djecu doživljavaju kao „vreću“ koju treba napuniti
određenim vrlinama. (Lawrenc Kohlberg).

Takva su djeca potištena, nesretna, ranjiva na stres i nerijetko neprijateljski nastrojena prema
drugim osobama, konfliktna su, iritirajućeg ponašanja, nesretna i nestabilna.

Ackerman smatra da dijete koje se plaši oca najčešće se plaši i stranca. Nautoritarno
ponašanje je najpogodnije za prijenos anksioznosti, uspostavljanje tiangulacije, koalicije i
emocionalne fuzije. Raskoli između dijada i pojedinih članova sistema uzrokovani si
nesposobnošću rješavanja konflikta na unutarnjem planu ličnosti. Dijete sebe doživljava kao
nekog ko nije OK. U slučaju autoritarnog ponašanja oba roditelja, nisu isključena
distanciranja subsistema roditelja i djece, a u situacijama autoritarnog jednog roditelja a
drugog popustvljivog , formira se baza za različite varijante raskola dijada, subsistema i
koalicija. Kod takve djece između 2 i 4 godine u pubertetu se javlja više buntovnosti. Teško je
naći ego stanje Odraslog.

AUTORITATIVNI RODITELJSKI STIL - podrazumijeva proaktivnost, responsivnost i

ravnotežu. Struktura obiteljskog sistema uspostavljena je traganjem za balansom između

28
kontrole i brižnosti. Djeca u roditeljima vide kako se zadovoljavaju potrebe ali i kako se
zajednički učestvuje u aktivnostima, zbog toga razvoj dijadnih odnosa teče optimalno. Uče
djecu vrlo rano da preuzimaju odgovornost, uključuju ih u donošenje obiteljskih odluka, rano
se osamostaljuju i djeluju autonomno. To su optimalno funkcionalne osobe. Cijela obitelj je
uključena u rješavanje problema i povoljna je komunikacija između članova. Djeca imaju
mogućnost izbora, ali i balans između prava i obaveza. Ti roditelji su odgovorni, osjećajni,
pažljivi prema dječijim potrebama. Disciplina je shvaćena kao mogućnost za bolji odgoj,
socijalizaciju. Naglasak se stavlja na MI i zajednično donošenje odluka. „Kako ti mogu
pomoći?“, „Možemo to uraditi“.. Najbliže je ego stanja Odraslog. Balansiranje emocionalnog
i racionalnog što prema Bowenu vodi ka diferencijaciji selfa. Autoritativnost se uči od
trenutka nastajanja misaonog životnog koncepta.

Diferencijacija podrazumijeva i sposobnost osobe da definira vlastite životne ciljeve i

vrijednosti bez pritiska sredine, u situacijama anksioznosti da izađe iz vrtloga anksioznosti
sistema i s max odgovornošću da odgovori različitim izazovima. Nastojimo svoje stavove
ispuniti ne oštećujući druge i ostajući vezani za druge.

Ključni preduvjet za formiranje autoritativnosti: izbalansiranost, optimalna funkcionalnost i

autonomija u društvenoj vezanosti.

Skala diferencijacije selfa: osobe koje se nalaze u rasponu od 0 do 25 su zbog izloženosti

većem nivou emocionalne fuzije pod snažnim uticajem emocija i ponašanja bez dovoljno
racionalnog predznaka, mekritički slijede mišljenje drugih ljudi. Za optimalno funkcioniranje
Bowen tvrdi da se treba nalaziti na rasponu između 50 i 70 (donošenje odluka na bazu
emocionalne reaktivnosti). Najviši stupanj na skali od 76 do 100 karakterizira osobe čiji su
ciljevi i uvjerenja jasni, ponašanje fleksibilno i uravnoteženo, lakše se nose sa stresom.

Prema Bowenu transgeneracijsko iskustvo će u slučaju diferencijacije biti važnije od

kulturalnog ili drugog određenja bračnog i roditeljskog ponašanja.

Ovaj roditeljski stil najoptimalnije uvodi dijete u prostor socijabilnosti, emocionalnog učenja i
intelektualnog razvoja.

PERMISIVNI RODITELJSKI STIL – otvorenost, blagost, motiviranje iz drugog plana,

sklonost konformiranju i prepuštanje liderstva drugima. To je labavi odnos u kojima roditelj
ne primjenjuje kontrolu i dopuštaju djeci da izražavajući se slobodno iskažu vlastita osjećanja
i stavove. Ekstremno oblici mogu dovesti do nestanka granice između roditelja i djece.

29
Istraživanja Baumrindove pokazuju da su takva djeca često implusiva, agresivna, buntovna i
imaju potrebu dominiranja nad drugima.

Baumrindova je ponašanje predškoleske djece svrstala u tri kategorije: energično-prijateljstvo,

konfliktno-iritirajuće i impulsivno-agresivno.

Avenovoli, Sessa i Steinerg su ustanovili da djeca koju su odgojili autoritativni roditelji

pokazuju veće samopouzdanje, vedrinu i radost te usmjerenost na postizanje ciljeva. Roditelji
koji su posezali za kontrolom imaju djeca sa problemima u ponašanju, slabije školsko
postignuće i sl.

Oni su također upoređivali roditeljski stil odgajanja s obiteljskom strukturom i

socioekonomskim statusom obitelji. Rezultati su pokazali da postoji razlika u stilovima
odgajanja između obitelji s jednim u odnosu na obitelji s oba roditelja, te kako obitelji s oba
roditelja češće pokazuju karakteristike autoritativnog odgajanja. Obitelji koje pripadaju
srednjem i višem socioekonomskom statusu u većem procentu pokazuju autoritativno
ponašanje. Roditeljski stil je najvažnija i najkritičnija varijabla koja se prepoznaje u procesu
odrastanja.

Istraživanje Rosić i Zloković- roditelji najviše koriste ukore i prijetnje, zatim batime i dr
tjelesne kazne, potom kazne, savjetuju, hrabre i pomažu, indiferentnost i nešto dr.

Strah najviše postoji zbog batina i kazni. Najviše djece dolazi iz autoritarnog roditeljskog
stila, zatim autoritativni te permisivni. Kažnjavanje djeteta u obitelji odražava se na
neprimjereno ponašanje u školi.

Emocionalni sistem nuklearne obitelji prema Bowenu počiva na sposobnostima svih članova
da uspostave funkcionalnost unutar sebe, individualno, te da dostignu što viši stupanj
diferenciranosti selfa. Na koji način se roditelji u ulozi oca i majke ponašaju, da li se ponašaju
na isti način, postoje li sukobi među njima i zbog toga što nisu u mogućnosti zauzeti iste
pozicije u odnosu na djecu te kako oni funkcioniraju unutar svog dijadnog odnosa općenito,
najbitniji je dio obiteljske strukture. U slučajievima višeg nivoa nediferenciranosti selfa,
osobe su sklonije emocionalnim fuzijama, u kojima kao da nastoje druge članove učiniti
zavinsim. Više zavisnosti znači i više mogućih koalicija i triangulacija, te raste napetost.

Dva centralna svojstva unutarobiteljskog života:

Adaptibilnost i

30
Kohezija, a uvjetovani su i stilovima roditeljstva.

Adaptibilnost se odnosi na porodičnu spremnost da dopuste promjene kao odgovor na

promjene životnih situacija njenih članova ili razvojne promjene cijele obitelji, njena snaga
leži u njenoj strukturanoj snazi, pravilima obitelji i odnosima među obiteljskim ulogama.

Kohezija je definirana emocionalnim vezama među članovima obitelji.

Mapa obiteljskih odnosa – nam pokazuje da autoritativno roditeljstvo omogućuje da obitelj

iznutra i izvana funkcionira zdravo, povezano, fleksibilno i spremna je da odg svim
izazovima. Dok autoritarno roditeljstvo njene članove čini zatvorenim za pozitivne promjene
i zavisnim jedne od drugih, permisivno roditeljstvo vodi slabim unutarnjim vezama.

Ackerman smatra da je odnos između majke i djetets dvosmjeran.

Kapor-Stanulović ističe da dijete na svoje roditelje može uticati na dva načina:

- karakteristikama svoga razvoja i promjenama koje vremenom nastupaju te

- specifičnim tonom interakcije s roditeljem koji svako dijete svojim jedinstvenim sklopom
manifestira a tipično samo za to dijete.

Obitelj je dinamičan i promjenama sklon sistem.

Myers-Briggs tipologija roditeljskih stilova

Prema ovom modelu svaka osoba može preferirati ekstrovertnost vs. Introvertnost, senzornu
vs. Intuitivne percepcije, racionalnost vs. Osjećajnost te suđenje vs. Promatranju.
Permutacijom ove četiri preference dobija se 16. Tipova ličnosti koje formiraju osnovu Myers
modela i MBTI određivača.

Individualne pozicije

Osobe čiji je profil označen srednjim simbolima NF kao roditelji ohrabruju bliske relacije
kroz komunikaciju i emocionalnu podršku. Racionalni su i usmjereni prema činjenicama.

INFJ – introvert, intuitivnost, osjećajnost, presuditelj

ENFJ – ekstrovert, intuitivnost, osjećajnost, presuditelj

INFP – introvert, intuitivnost, osjećajnost, promatrač

ENFP – ekstrovert, intuitivnost, osjećajnost, promatrač

31
Srednji profil NT su osobe koje uspostavljaju relaciju na intelektualnoj bazi i u najranijem
uzrastu. Uživaju u intelektualnom sazrijevanju djeteta.

INTJ- Introvert, intuitivan, racionalnost, presuditelj

INTP- introvert, intuitivnost, racionalnost, promatrač

ENTJ- ekstrovert, intuitivnost, racionalnost, prosuditelj

ENTP- ekstrovert, intuitivnost, racionalnost, promatrač

Roditelji čiji srednji profil predstavlja kombinaciju čulnosti i racionalnosti, ST roditelji,

usmjereni su na činjenice, analitični su a djeci i ostalima stavljaju do znanja da ne trpe
besmislene stvari.

ISTJ- introvert, čulnost, racionalnost, prosuditelj ( sve isto ko i prethodna nabrajanja samo što
ide čulnost, racionalnost)

Kombinacija čulnosti i osjećajnosti SF roditelje čini saosjećajnim, dobronamjernim i

posvećenim roditeljskim ulogama.

ISFJ- introvert, čulnost, osjećajnost, presuditelj (ponovno sve isto)

NF roditelji – ohrabruju bliske relacije kroz komunikaciju, emocionalnu podršku. Idealistični

su i racionalni, teoretični, usmjereni ka činjenicama.

INFJ- prilikom donošenja odluka vode se osjećajima. Takve majke nastoje razumjeti vlastita i
osjećanja drugih. Imaju uspješnost da se povežu sa svakim dijetom posebno. Negativno je što
zaboravljaju na sebe i shvataju stvari preozbiljno. Naizraženije emocije su pronicljivost,
svjesnost te razumijevanje i osluškivanje impulsa dječijih potreba. Janet Penley. Takve majke
naziva „one koje osluškuju“.

ENFJ- roditelji slobodno izražavaju emocije, potpuno se predaju. Zauzvrat očekuju isti
odnos. Majka je organizirana, kompetentna i energična. Skloni su biti na usluzi rodbini i
prijateljima. Imaju sposobnost da nađu brojne ideje za kratko vrijeme. Mogu se pojaviti
difuznije granice između subsistema i unutar dijadnih odnosa. Roditelji mogu doći u borbu sa
samim sobom, da ne budu previše direktivni i da dopuste djeci da donose odluke samostalno.

ENFP- zabavni, energični i u svojoj djeci nalaze društvo za zabavu. Empatični su, prepoznaju
tuđe emocije, imaju veliku mrežu odnosa. Imaju manje izraženu zaokupljenost redom pa

32
može doći do poteškoća u području održavanja emocionalnih odnosa, stabilnosti uloga i
obaveza.

NT- uspostavljaju relacije na intelektualnoj bazi, čak i u najranijem uzrastu, uživaju u

učestvovanju i promatranju intelektualnog sazrijevanja djece i njihovim akademskim
postignućima.

INTJ- individualci koji preferiraju nezavisnot, nastoje to prenijeti na djecu. Samopouzdani

su. Usmjereni na podizanje samopuzdanja kod djece i pozitivne slike o sebi. Život
doživljavaju ozbiljno. Posvećeni su. Problemi se javljaju kad treba riješiti više obaveza
istovremeno.

INTP – intelektualno znatiželjni, strpljivi, uživaju kada zajedno uče sa djecom. Cijene
nezavisnost, razvoj, slabije se nose sa bukom i gužvama.

ENTJ- okrenuti su socijalnim relacijama, djeluju organizirano, nastoje prosudbama dati

racionalni predznak. Majkama je veoma važna organiziranost. Posvećeni su obitelji, potiču
nezavisnost. Nedostatak je što djeca mogu shvatiti da emocije ne treba izražavati.

ENTP- zrače energijom, nezavisni su i snagu crpe iz vanjskog svijeta. Uče djecu da budu
nezavisni. Vole izlaske, manje su zaokupljeni pravilima. Nedostatak je manjak zajedničkih
aktivnosti i slabije emocionalno vezanje. Ne snalaze se sa djecom koja su emocionalno
zavisna.

ST roditelji- usmjereni su na činjenice, analitični, ne trpe besmislene stvari.

ISTJ- imaju visoko izražene osjećaje odgovornosti. Vole organizirati i da se ljudi oslanjaju na
njih. Djecu uključuju u poslove a problem nastaje kada taj sistem postane i suviše krut.

ISTP- ne vjeruju u autoritet i kontrolu, prepuštaju djeci inicijativu. Žele djeci pružati podršku
u njihovom osamostaljenju. Manje izražavaju emocije pa kada dijete traži savjet mogu
djelovati nezainteresovano. Imaju manjak vještine uspostavljanja granica i jasnoće
definisanja uloga i to vodi permisivnom roditeljstvu.

ESTJ- pažnju poklanjaju organiziranju i planiranju, najbolje se snalaze u poznatim

situacijama. Ne daju djeci previše autonomije i u kasnijim fazama se upliću u život djece.

ESTP- aktivne, spontane, svakodnevnicu preokreću u avanturu. Djecu puštaju u avanture.

Slabije strane su nesnalaženje u vođenju domaćinstva, raspored obaveza uloga i slično.

33
SF- roditelji – saosjećajni, dobronamjerni, majke izražene ženstvenosti

ISFJ roditelji – naglašavaju nježnost, nastoje djeci pružiti udnobnost u svakodnevnim

sadržajima. Roditelji koji žele uvijek biti tu za svoju djecu. Majke su odane, tihe i posvećene
osobe. Ako se sistem destabilizira, osobe insistiraju na emocionalnom vezivanju do kraja
zavisnosti i isprepletenosti.

ESFP- roditelji su energični i orijentirani ka ljudima, žive za trenutak i uvijek su u centru

pažnje. Osobe su na koje se može računati. Majke proživljavaju lično svaku emociju djeteta.
Kuću pretvara u mjesto okupljanja djece. Poteškoće se javljaju kada treba uspostaviti
disciplinu. Može biti povrijeđena majka kada djeca zbog manj discipline krenu na svoju
stranu. Isuviše lično proživljavaju svaku djetetovu bol. Problemi se javljaju u definiranju
granica, uloga, raspoređivanju obaveza.

Obiteljske pozicije

Neponovljiva i unikatna unutarobiteljska dinamika potaknuta inkliniranjem centripetalnosti i

centrifugalnosti, balansom emocionalnosti i kontrole, odnosom prema promjenama u
kontekstu stabilnosti (morfostaza i morfogeneza), bit će uvjetovana načinom na koji se
energija crpi (ekstrovert vs. Introvert), vrstom prikupljanja i obrade informacija (čulna vs.
Intuitivna osoba), načinom na koji donosimo sudove i odluke (racionalnost vs osjećajnost) te
preferiranjem načina strukturiranja procesa i svijeta oko nas (prosuditelj vs. Promatrač).

Specifičnost unutarobiteljske dinamike može se objasniti i svojevrsnim personalitetom

obitelji, koja na temelju zbira individualnih profila čini jedan zajednički. (primjer na 189-192
strana, o nekoj obitelji i njihovim odnosima).

ADILINA KNJIGA

FORMIRANJE BRAKA I BRAČNE ZAJEDNICE

Brak i stvaranje potomstva spadaju u osovne covjekovo potrebe. Monogamni brak je u

većini, a to je udruživanje dvije odrasle osobe različitog spola. Poligamija je zajednicki naziv
koji podrazumijeva: poliginija - jedan muskarac sa vise zena i poliandrija – jedna zena sa
vise muskaraca.

34
Adams gleda na izbor bračnog partnera kao na vrlo složen i kompleksan proces koji se
sastoji od četiri faze ili stadijuma:

1. Prva faza – Partneri se biraju iz kruga onih koji su ttrenutno slobodni za interakciju.
Izbor se vrši prema: intelektualnoj, fiizičkoj, sličnosti interesa, ličnim karakteristikama
i drugo.
2. Druga faza – javljaju se lična poređenja kao i poređenja vrijednosti nakon što su kroz
bliža upoznavanja i otvorene razgovore uzajamno otkriveni identiteti.
3. Treća faza – javlja se istraživanje kompaktibilnosti uloga kao i utvrđivanja stepena na
kojem bi uzajamna empatija bila moguća.
4. Četvrta faza – donosi se odluka na osnovu dugotrajne uzajamne kompaktibilnosti i
posvećenosti. Ako je konačna odlukarezultat ovih karateristika onda može doći do
dugotrajnog zajedničkog života.

Ljubav – Osnova braka

Dvoje mladih ljudi svoju ljubav krunišu brakom. Dominantno za brak jeste ljubav. Da bi se
ljubav između dvoje mladih razlikovala od ljubavi prema prijateljima, roditeljima i drugima
češće se koriste izrazi zaljubiti se, biti zaljubljen, zaljubljenost. Osoba koja je zaljubljena
snazno je preokupirana njime ili njom, sklona je idealiziranju objekta svoje ljubavi, reaguje na
njegovu ili njenu seksualnu atraktivnost fiziološkom uzbuđenošću, osjeća se ne nesretnim ako
veza ima problema, želi stalno biti s partnerom i želi biti voljena. Hotfild i Sprečer su
napravili skalu za mjerenje ljubavnih emocionalnih odnosa. Iz toga moguće je vidjeti da
ljubav i zaljubljenost u sebi sadrže komponente i kognitivnog, i emocionalnog i
djelatnog. Ljubav se dakle izražava kako kroz nasa vjerovanja i osjecanja tako i kroz nase
aktivnosti. Ljubav se ne dozivljava i ne tretira u svim zajednicima na isti način. Socijalni
psiholozi tvrde da bismo bili u stanju da spoznamo ljubav pream seksualnom partneru treba
da smo odgajani u kulturi oja visoko vrednuje ljubav, koja nas uči da vjerujemo u ljubav i u
kojoj očekujemo da će se ljubav desiti i nama samima.

Mnogi autori smatraju da se koncept ljubavi ima porijeklo srednjovjekovne Europe. U

početku je ona predstavljala čisti emocionalni odnos odvojen od seksualne želje. Stone smatra
da su u Engleskoj tek u 17 stroljeću počeli vjerovati da je ljubav kamen temeljac uspješnog
braka.

Tri komponente ljubavi: (Baron i Byrne)

35
 1. Prisustvo osobe suprotnog pola koja je odgovarajući objekat ljubavi u smislu
privlacnosti, godina, stasa, klase, materijalnog statusa i drugo.
2. Kulturno porijeklo i okruženje koje pojedincu omogućava da nauči sve o ljubavi i da
očekuje da mu se ona desi.
3. Fiziološka zainteresovanost koja je interpretirana kao traganje za ljubavi.

Uspostavljanje i održavanje bračnih odnosa

Ženu će nesretnom činiti sljedeće ponašanje njenog supruga:

1. Prisiljavanje na seks
2. Ignorisanje njenog mišljenja i ponasanja prema njoj kao da je manje vrijedna ili glupa
3. Prikrivanje vlastitih emocija, grubo ponašanje, pretjerivanje u piću ili pušenju
4. Zapostavljanje i ignorisanje supruge i odsustvo iskazivanja ljubavi
5. Grubost, nepristojnost i zadirkivanje supruge

Muškarci smatraju da sljedeća ponašanja njihovih supruga mogu uništiti brak:

1. Odbijanje seksa i bezosjećajnost

2. Neraspoloženje i stalne optužbe
3. Zakupljenost samom sobom i svojim izgledom i oblačenjem

Razlozi koji uništavaju bračne odnose:

1. Nevjernost
2. Ljubomora
3. Fizičko ili verbalno nasilje
4. Dosada u braku
5. Zakašnjelo otkrivanje već postojećih različitosti i nastajanje novih
6. Zamjena pozitivnih ocjena bračnog partnera negativnim i slično.

Mnoge različitosti se javljaju i vidljevu su tek u braku: higijenske navike, način ponašanja
pream djeci, održavanje čistoće stana, navika trošenja novca, održavanje veze sa rodbinom ili
zajedničkim prijateljima.

Levinger i njegovi stadiji kroz koji prolaze bračni partneri su:

1. Početna privlačnost, gađenje i trajanje – ako se radi o dugotrajnom uspješnom

odnosu

36
 2. Pogoršanje veze i kraj – ako će se odnos završiti razlazom.

Reagiranje na pogoršanje odnosa:

Aktivna reakcija:

1. Negativna – IZLAZ odlučuje se za kraj odnosa

2. Pozitivna – GLAS radi se na poboljšanju odnosa

Pasivna reakcija:

1. Negativna – ZANEMARIVANJE čeka da problem postane još gori

2. Pozitivna – LOJALNOST čeka da se pojavi poboljšanje

Predpostavke za dalje trajanje braka su:

1. Visok nivo zadovoljstva svojim bračnim partnerom (ugled, položaj, privlačnost....)

2. Vrijeme i napori uloženi u izgrađivanje zajedničkih odnosa
3. Odsustvo nove osobe ( ljubavnika ili ljubavnice)

Za poremećaje bračnih odnosa prema Ekermenu karakteristična su dva značajna

elementa:

1. Nepostojanje reciprociteta zadovoljenja

2. Konfilkt

Stilovi uzajamnih odnosa u braku

Imamo tri stila odnosa:

1. Komplementarni
2. Simetrični
3. Kombinirani

Komplementarne odnose karakterise vrlo visoka frekventnost suprotnih oblika ponašanja.

Onod vatra-voda.

Simetrični odnos karakterizira vrlo visoka učestalost sličnih oblika ponašanja.

Kombinirani odnosi u obitelji predstavljaju gotovo podjednako dva prethodna stila

Zadovoljstvo brakom i temelji uspješnog braka

Stupnjevi razvoja braka:

37
 1. MEDENI MJESEC – od 0 do 2 godine
2. MLADI BRAK – od 0 do 10 godina
3. SREDNJI BRAK – od 10 do 25 godina
4. DUGOTRAJNI BRAK – preko 25 godina

Autori Rajs i Rajs smatraju da je uspjesan i zdrav brak fleksibilan i čak sinergijski sposoban
da se prilagođava razvojnim potrebama svakog partnera.

Imamo:

1. Stabilne brakove
1.1. Tradicionalni
1.2. Androgine bračne zajednice
2. Nestabilni brakovi
2.1. Izbjegavajući brakovi
2.2. Konfliktni brakovi
2.3. Nezainteresirani brakovi

Faze u razvodu braka:

1. Odlika o razvodu
2. Planiranje razlaza
3. Odvajanje
4. Razvod
5. Jednoroditeljska obitelj
6. Odvojeni roditelji

INTRA OBITELJSKA DINAMIKA - ODNOS SUBSISTEMA I

DIJELOVA

Obostrana zavisnost u krilu obitelji

Opći je zaključak da nijedna druga institucija, ma kako da je dobro uređena i organizira, nije
tako direktno osjetljiva prema ispoljenim potrebama dijeteta kao što je to slučaj sa roditeljima.

38
Roditelji su zaista istinski i duboko predani i posvećeni svojoj djeci. Oni su tu, vezani
dječijom, ali i svojom nježnošću i radostima, nemirima i strepnjama koje stalno evoluiraju
koje na svojevrstan način doprinose razvoju djeteta i definiranju njegove vlastite ličnosti.

Radi se bez sumnje o dubokoj afektivnoj međuzavisnosti članova obitelji koja je određena
stepenom ovisnosti samog djeteta. Koliko su odrasli potrebni djetetu toliko je i dijete
potrebno odraslima. Čovjek želi da vidi “sebe” u biću koje je produkt njegovih gena i njegove
ljubavi prema drugom biću. Tako se može zaključiti da je funkcioniranje obitelji i sigurnost
koju ona pruža podjednako potrebna i roditeljima i djeci.

Neophodnost i nezamjenjivost obitelji

Obitelj je nezamjenjiv oblik udruživanja i okupljanja u kojem i deca i odrasli nalaze

neophodno utočište i permanentni izvor emocionalne, socijalne i materijalne sigurnosti. Kao
primarna ljudska zajednica, obitelj postoji otkada i samo društvo.

Mnogobrojni tragovi i nalazi na usmjeravaju da su naši bliski preci, kao na primjer

neandertalac, živjeli u malim grupama, formiranim kao lovačke ili sakupljačke horde, kako bi
egzistencijalno bili bezbjedniji i sigurniji. Život u grupi, u zajednici je uostalom karakteristika
i mnogih drugih živih vrsta na zemlji.

Bowlby je potvrdio da je “kvalitet roditeljske njege koju dijete primi u najranijem uzrastu od
vitalnog značaja za njegovo buduće mentalno zdravlje.” A suštinsko za mentalno zdravlje
djeteta jeste njegovo zadovoljavanje potreba za toplinom i intimnošću kroz kontinuirane
odnose sa majkom u kojima oboje doživljavaju satisfakciju i zadovoljstvo. Djeci je potrebno
da osjete toplinu, bliskost drage osobe, djeci je potrebno grljenje, ljuljanje na koljenima,
pričanje, zaštita, ljubav i uopće sve što stvara osećaj pripadanja i sigurnosti. Za nauku je već
odavno jasno da odsustvo ovih bliskih veza može imati vrlo drastične posljedice.

Osećaj pripadanja i kvalitet ljubavi koju dijete doživi su suštinski ne samo za kasniji razvoj
dječije ličnosti i njenu socijalizaciju, nego i za njeno preživljavanje. Iskustvo o tome šta znači
biti voljen i željen, dijete stiče upravo u obitelji i to će činiti osnovu njegove sposobnosti da
bude voljeno i od drugih osoba izvan obitelji kao i da samo voli i poštuje druge. Djeca koja
nisu doživjela u svojim obiteljima ovakve bliske afektivne veze teško da će biti sposobna da
se snažnije emocionalno vežu za neku drugu osobu kasnije u životu, niti da empatišu druge.
Sve ovo snažno određuje socijalni život djece i omladine kao i njihovo ponašanje u društvu.

39
Djeca i mladi koji pokazuju neprihvatljive oblike ponašanja zasigurno vuku mnogobrojne
korijene još iz najraniji dana obiteljskog života.

Pringl je došao do zaključka da učenici koji pokazuju slab uspjeh u učenju mogu biti svrstani
u jednu od tri grupe zavisno od obiteljskog iskustva: djeca koja žive odvojeno od obitelji;
djeca koja nisu voljena (odbačena od strane majke); djeca koja žive u obiteljima u kojima
nema edukativnih i kulturnih stimulacija. Blum je nastojao da skrene pažnju na potrebu
utvrđivanja vrste odmosa između djece i roditelja, kao što su: roditeljske nagrade, podrške,
aspiracije, motivacije i sl.

Funkcije obitelji

Sve studije koje su proučavale obitelj podvlače njenu integrativnu ulogu. To je grupa
individua koje društvo tretira kao jedan entitet, cjelinu, koja omogućava svojim članovima da
prihvate određene uloge koje će igrati ne samo u njenom vlastitom okrilju, nego i u samom
društvu. Ona uspostavlja motivacione i stimulativne odnose između same individue i društva.

Broderik opisuje obitelj kao “primjer otvorenog, razvojnog, prema cilju usmjerenog,
samoregulirajućeg socijalnog sistema... oblikovanog svojom vlastitom, posebnom strukturom
i svojom sociokulturnom i historijskom pozicijom u njenom širem okruženju”. Obiteljski
sistem je oblikovan i usmeravan kako njegovom kulturalnom historijskom pozadinom, tako i
sastavom samih njenih članova, njihovim psihološkim karakteristikama i strukturom.

Piaton je tragao za poželjnim oblicima ponašanja djece iz ugla roditelja, te tako na pitanje
upućeno roditeljima šta oni žele da razviju/formiraju ili postignu kod svog djeteta/djece rang
lista odgovora bi izgledala ovako:

Odgovori roditelja: biti zdrav, snažan, otporan; biti dobar učenik; dobro se slagati sa
roditeljima; biti odvažan, odlučan, hrabar; biti osjetljiv za probleme drugih; biti učtiv, lijepo
odgojen; znati se snaći sasvim sam; biti inteligentan; biti iskren i pošten; pouzdati se u samog
sebe; biti radin; biti pažljiv i poslušan; biti spreman vratiti uslugu; biti lijep, uredan; slagati se
sa drugovima.

Piaton smatra da su djeca više izložena konformizmu nego odrasli, budući da im se

neprestano suprotstavlja slika idealnog djeteta ka kojoj treba težiti, ili od koje je pojedino
dijete veoma daleko. Što je dijete bliže slici idealnog to u pravilu znači i veći stepen
prihvaćenost i djeteta, a što je dijete udaljenije od slik idealnog, to se ono sa većim stepenom
vjerovatnoće može naći u poziciji odbačenog.

40
U našoj pedagoškoj literaturi se općenitije prilazi univerzalnim funkcijama obitelji i tu se
obično navode: rađanje i podizanje djece, socijalizacija djece, seksualni odnosi među
roditeljima, organizacija i ekonomija domaćinstva.

Među univerzalne odgojne funkcije najveći broj autora će navesti:

1. kontrolu i regulaciju dječjeg ponašanja tj. razumijevanje i korigovanje dječjih neželjenih i

asocijalnih impulsa;

2. socijalizaciju kao privatanje postojećih društvenih normi ponašanja, ali i kao obnovu i
razvoj samog društva i društvenih odnosa;

3. personalizaciju tj. promociju ličnog rasta svake individue kroz doprinos razvoju svih njenih
potencijala.

Radin smatra da njamanje šest različitih procesa u odnosima roditelji dijete utiče na dječiji
razvoj:

1. Roditelji utiču na svoju djecu modeliranjem

2. Roditelji objašnjavaju djeci šta oni treba ili ne treba da rade

3. Roditelji mogu uspostaviti određena kućna pravila

4. Roditelji uspostavljaju sistem nagrada i kazni

5. Roditelji mogu koristiti mnoštvo tehnika da etiketiraju dječije ponašanje

6. Roditelji obezbjeđuju sredinu koja intelektualno djeluje na dijete.

Za kvalitet i efekat navedenih procesa nije nebitno da li se radi o obitelji koja je siromašna, da
li ona pripada manjinskog grupi u jednoj sredini, da li su roditelji višeg ili nižeg obrazovanja i
sl., isto kao što nije beznačajno da li roditelji inkliniraju više ka autoritarnom ili permisivnom
odgoju.

Kada se ustanovljava tj. mjeri uspješnost obitelji po razvoj djeteta onda se kao jedan od
najvažnijih parametara uzima školski uspjeh djeteta, kao i njegov uspjeh kasnije u životu.

Uprkos njenim ograničenjima i nemogućnostima, obitelj je najvažnija sredina u kojoj dijete

može da živi i da se na optimalan način uvede u život. Izgleda da nijedna druga institucija ne
može ovu funkciju, čak i u uslovima perfektno imitiranja obiteljskih uslova, da odigra na
takav način.

41
Obitelj je efektivni i socijalni milje

U obiteljskom ambijentu dijete će naučiti da bude voljeno i da voli, čak i prije nego što će ono
samo biti u stanju da pravi distinkciju između svojih vlastitih i tuđih osećanja. U obitelji će se
dječji primitivni impulsi kultivisati kroz neminovnu “igru” podrške i sprečavanja. U obitelji
će dijete doživljava ti i neizbježne frustracije i usklađivati će svoje ponašanje putem ljubavi
koja će mu pomoći da izgradi sve nijanse, od krajnje prihvatljivog do krajnje neprihvatljivog
ponašanja. Budući da je obitelj jedan afektivni milje, ona predstavlja zapravo pravu skalu
emocija; uz pomoć čega ona modelira ličnost u njenoj osnovnoj dinamici.

Tijesna međuzavisnost koja postoji među članovima obitelji bazirana je sasvim jasno na vrlo
tijesnim efektivnim vezama i čini obiteljski milje posebno sposobnim da reagira na osnovne
potrebe djeteta i da mu omogući izgradnju vlastite ličnosti zasnovanu na osećanjima. Poznato
je da prva iskustva djeteta imaju naglašen karakter instinktivnog i emocionalnog i to često
tako intenzivno da je teško razdvojiti.

Već su odavno mnoga istraživanja otkrila da je “odsustvo ljubavi podjednako opasno za

novorođenče kao i odsustvo hrane”. Obitelj je, stoga, kao primarni afektivni milje,
najsposobniji da odgovori na zahtjeve i potrebe djeteta i mladog bića, izrazito afektivnog, i da
mu pruži najadekvatnije odgovore.

U obitelji prožetoj generacijama dijete će se, odmah po rođenju, naći direktno uronjeno u
široku skalu društvenih odnosa koji čine veoma raznovrsne osobe. U jednoj kompletnoj
obitelji bi se moglo govoriti o najmanje 12 do 14 situacija interpersonalnih odnosa i različitih
veza: Oca prema majci, majke prema ocu, oca prema sinu, sina prema ocu, majke prema sinu,
sina prema majci, oca prema kćerki, kćerke prema ocu, majke prema kćerki, kćerke prema
majci, brata prema sestri, sestre prema bratu, brata prema bratu ili sestre prema sestri.

Pred ovim bogatstvom odnosa i varijacija koje dijete - pojedinac više neće imati čak ni u
mnogim kasnijim grupama nedvojben je zaključak o važnosti socijalizirajuće uloge obitelji
koja postavlja temelje svakog kasnijeg društvenog života.

Svaki čovjek nosi u sebi, manje više za čitav život, jednu socio-afektivnu šemu zapisanu još u
najranijoj fazi razvoja vlastite ličnosti. “Ključ” našeg načina gledanja, osećanja i obraćanja
drugima nalazi se u posebnostima našeg susretanja sa osobama koje su činile i čine našu
obitelj.

42
Dijete doživljava u obitelji čitavu lepezu razuđenih odnosa među individuama, koje su mnogo
intenzivnije nego što se u prvi mah misli. Ono se razvija gledajući druge kako funkcioniraju
putem identifikacije i projekcije, ili jednostavno direktnim gledanjem i imitiranjem. Upravo iz
tog ugla gledanja proizlazi i eminentnost uloge roditelja u odgoju i formiranju djeteta. Na bazi
postojećih roditeljskih odnosa i odnosa koje oni uspostavljaju se djetetom - dijete formira
svoju temeljnu predstavu o braku, obitelji, podizanju djece i sl. Time se djlimično može
objasniti zašto većina roditelja odgaja svoju djecu na način na koji su i sami odgajani. Teško
je izgraditi sretan porodični život, ukoliko su iskustva iz roditeljski obitelji sasvim drugačija.
Boulbi nas podsjeća da jedan od “najvažnijih zadataka obitelji da očuva umjetnost
roditeljstva, što je opet jedna od suštinski i funkcija očuvanja samog društva”.

U okviru obitelji se odvija jedna kontinuirana igra raznovrsnih aktivnosti i recipročnih

reagiranja koje osiguravaju djetetu istovremeno i socijaliziranje i individualiziranje.

Obitelj je kulturni milje

Bez kulture nema ličnosti. Ličnost se ne može raditi kao jedan apstraktan konstrukt, kao
pojedinac koji će konzumirati i procesirati sva znanja odjednom. Ličnost prvo mora usvojiti
ono što predstavlja vrijednost njegove kulture kojoj svojim porijeklom pripada. Stoga se
odgoj i obrazovanje i shvata kao transmisija culture, ali ne neke apstraktne univerzalne
kulture nego kao transmisija jedne određene kulture u kojoj se prvo razvija. “Kulturna
transmisija” se sasvim logično i jasno odvija u direktnim susretima odraslih i djece. “Djeca
uče od onih s kojima se nalaze u odnosu interakcije, na način koji je određen društvenim
identitetom prema kojem se usmjeravaju”.

Proces enkulturacije odvija se kroz tri etape:

1. prihvatanje kulturnog uzora,

2. reakcija protiv tog uzora,

3. prisno usvajanje revidiranog uzorak kao neposredno uklapanje zrele ličnosti.

Od prvog dana rođenja o djetetu se brinu odrasle osobe koje ga njeguju i na čije se aktivnosti
ono navikavati i reagirati. Te če osobe “na poseban način izražavati svoja osjećanja, misli i
demonstrirati svoje aktivnosti. U skladu sa tim istim načinima one tretirati i samo dijete, oni
će ga naučiti da na isti način barem osnovnim crtama postane ljudsko biće slično njima”.

43
Oni koji okružuju dijete, na sasvim jednostavan iz spontan način svakodnevno će mu
demonstrirati kako se živi. Može se reći da se jedno dijete rađa i dolazi u jedan već izgrađen i
zadat društveni krug, određen datum kulturom, u kome obitelj svojim delovanjem izražava te
posebnosti. Ali, to je krug u kome ne učestvuju samo osobe, nego je značajno i prisustvo
objekata i drugih materijalnih uslova.

Novorođenče se odmah uključuje u određenu kulturu i njegova enkulturacija praktično

počinje od prvog dana. Ono se rađa na izvjestan način kao polimorfno, polivalentno i
neodređeno biće, nevjerovatne plastičnosti, još uvijek kao “divlje”, za koje, bez kulture i bez
konkretnog kulturnog i društvenog okruženja nikako ne bi bilo moguće prognozirati šta će
ono postati.

Dijete tek odgojem treba da postanem čovjekom. To je zato što se ljudska ličnost ne rađa,
nego ona mora biti formirana. Uključivanjem djeteta u jedan kulturni milje obitelj mu nudi na
usvajanje putove aktualizacije svoje vlastite ljudske prirode.

Obitelj neosporno uvodi dijete u materijalni svijet, u svijet objekata i stvari kao i u svijet
njihove upotrebe, u svijet aktuelnih čovjekovih saznanja i aktivnosti. PovezujućI tako stalno
dijete sa svakodnevnim životom i čineći to uspješnije nego ijedna druga institucija – obitelj ga
mnogo korektnije, direktnije i suptilnijeuvodi u život.

Edgar Moren nastoji da uz enkulturaciju afirmira još jedan srodan termin – imprinting, tj.
“neizbrisivi pečat koji prva prvcata iskustva utiskuju mladunčetu. Kulturni imprinting
obilježava ljude od njihovog rođenja, i to najprije pečatom obiteljske culture, pa školske
culture, i on se nastavlja dalje na sveučilištu ili u struci”.

Jedno od osnovnih obilježja kulture je jezik na kojem će jedno dijete naučiti prvo da govori.
Bez obzira o kojem se jeziku radi, činjenica je da će dijete uz pomoć jezika istovremeno
naučiti da misli, izražava svoje misli, da ostvaruje komunikaciju sa drugima, da ispoljava
svoje emocije, da vježba pamćenje i druge intelektualne aktivnosti.

Gudjons nas podsjeća da se proces enkulturacije odvija kada dijete npr. u obitelji usvaja
maternji jezik, a proces socijalizacije mu pomaže da nauči kako jezik ne treba koristiti za
psovanje ili vrijeđanje drugih.

U obitelji se formira bazična ličnost

Bazična ličnost se prije svega razvija u obitelji. Tu najsnažnije djeluju sociokulturna obilježja
i specifičnosti te zajednice, tradicija i običaji, religija i dr. U obiteljima koje pripadaju istim
44
kulturama slično se grdi, kažnjava ili nagrađuje, ili se uopšte ne podstiče i ne nagrađuje.
Sličan je odnos među polovima, odnos prema radu, prema djeci, prema stvarima i
materijalnim dobrima. Svaka ličnost prvo primi, usvoji, prenese obilježja svoje kulture i svoje
zajednice.

Bazična ličnost ne nastaje samo u obitelji. Na bazičnu ličnost djeluju i drugi “krugovi” uže
okoline kao što su: susjedi, vršnjaci, rodbina, uža socijalna sredina, (gradnja isti kuća, isti
vrtovi), a svakako i škola. U istoj kulturi nastavnici se slično ponašaju prema učenicima.

U svakoj kulturi djeca nauče slično da pišu. Svaka kultura, svaka kulturna i etnička zajednica,
čak i svaka socijalna klasa drugačije utiče na formiranje i razvoj ličnosti, tj. svaka od njih
formira svoju bazični ličnost.

Socio-kulturna, etnička grupa kojoj pripadaju roditelji djeteta postavlja uzore za bazičnu
ličnost, a dijete usvaja te uzore tokom prvih godina života, prvenstveno u okviru obiteljskog
odgoja. Tip bazične ličnosti ne zavisi toliko od samog naslijeđa, koliko od kulturnog
okruženja i uticaja. Razlike među kulturama postoje, ali u svakoj kulturi se vrši pritisak da
dijete kod sebe formira onaj tip ličnosti, koji će što je moguće više odgovarati standardima te
culture. Tradicija i običaji koji se generacijski prenose, prvenstveno putem obiteljskog odgoja,
nisu nebitni i ne smiju se zanemariti.

Unikatnost stilova uzajamnih odnosa u obitelji

Pri procjeni ponašanja pojedinca uopće možemo npr. konstantovati da li se radi o

dominantnoj ili submisivnoj osobi, aktivnoj ili pasivnoj, o gruboj ili ljubaznoj, mada na ove
pojedinačne karakteristike i dalje ne moraju dati dovoljno informacija o vrstama i kvalitetu
interakcije. Međutim, ako se fokusiramo na neku mikro sredinu u čijem kontekstu se
određeno ponašanje razvija ili jednostavno postoji, na cjelinu kakva je obitelj, onda je moguće
identifikovati najmanje tri stila odnosa: komplementarni, simetrični i kombinirani.

Važnije od ovakvih vrednovanja stilova uzajamnih odnosa će biti prisjećanje na mogući broj
dijadnih odnosa u jednoj prosječnoj četvoročlanoj obitelji, od kojih svaki može biti bilo
komplementaran, simetričan ili paralelan. Teoretski se može govoriti o najmanje četrdesetak
različitih stilova uzajamnih odnosa i interakcija. Uz to svaki od ovih stilova će se u svakoj
obitelji javljati u različitim kombinacijama i predstavljat će jedinstven sklop pomenutih ili čak
i nekih drugih stilova odnosa, koji će kao takvi najvjerovatnije biti neponovljivi.

Unikatnost emocionalnih odnosa u obitelj

45
Svaka obitelj ima i svoj prepoznatljiv stil emocionalnih odnosa. Ni njih nije potrebno
procjenjivati niti vrednovati u smislu bolji ili lošiji, jer oni proizlazi iz ličnih karakteristika
članova koji čine jednu obitelj i iz specifičnosti same obitelji u cjelini i njene dinamike.

Ima obitelji u kojima su autonomnost, potreba za nezavisnošću, kao i potreba za određenim

ličnim prostorom jako naglašeni. Pojedinci u takvim obiteljima sa većom lakoćom izražavaju
svoje individualnosti i različitosti nego što ispoljavaju uzajamna osjećanja. U drugim pak,
obiteljskim sistemima, sasvim suprotno, njihovi članovi izražavaju bliskost i ne osećaju se
dobro kod ispoljavanja različitih mišljenja i stavova.

Beavers je sačinio osnovnu podjelu obitelji na centripetalne i centrifugalne.

Centripetalne obitelji su one koje inkliniraju ka unutra, a u emocionalnom smislu one teže da
se okrenuo ka vlastitoj intimnoj grupi kako bi bili u stanju da se ispune emocionalne potrebe
jedni drugima. Centrifugalne obitelji teže da izvore emocionalne ispunjenosti i zadovoljstva i
uživanja tretiraju kao nešto izvan obiteljskog svijeta.

Obiteljski stil emocionalnih odnosa u pravilu nije statičan i on evoluira u zavisnosti od

potreba članova obitelji. Ono što je u pravilu veoma poželjno u obiteljski odnosima jeste
fleksibilnost.

Svaki obiteljski stil emocionalni odnosa mora biti posmatram i kulturološki. Tako će u nekim
kulturama obiteljski stil emocionalnih odnosa biti smatran poželjnim, prihvatljivim i zdravim,
a u drugim će biti tretiran kao čudan i neprihvatljiv. U nekim kulturama će smatrati da obitelji
nisu dobro ispunile svoj odgojni zadatak ukoliko djeca u određenom uzrastu nisu postala
samostalna i neovisna od obitelji.

I našu tradiciju i kulturu karakteriše upravo značajan stepen emocionalne vezanosti ne samo
među članovima nuklearne obitelji nego i među članovima šire rodbine.

Subsistemi obitelji

Cjelovito gledanje na obitelj i sve njene procese kako unutarnje tako i one prema vani
omogućava realniji pogled na sve vrste kvaliteta i intenziteta odnosa koji se tu mogu javiti.
Sistem obitelji može u sebi sadržavati više subsistema kao subsistem roditelji, subsistem
djeca, subsistem muškaraca, subsistem djece u osnovnoj školi itd. Pored toga i obitelj i njeni
subsistemi sastavljeni su od članova ili jedinica sistema.

INDIVIDUALNI RAZVOJNI CIKLUS

46
Svako dijete dolazi na svijet sa svojom vlastitom kombinacijom potencijala, genetskim
kodom budućih sposobnosti i nesposobnosti kao i temperamentom. Njegovi roditelji i druge
osobe iz okoline stupaku s njim u interakciju i tako doproinose razvoju njegove ličnosti. Pri
tome temperament djeteta takodje utice na intenzitet i ekstenzitet djecije interakcije i
participacije sa zadanom okolinom. Iskustvo u obitelji pomaže djetetu da nauči biti čovjek.
Nauciti znaci steci iskustvo, istrazivati, propitivati, pokusavati dozivljavati padove i
nesporazume i ponovna pocinjanja.

Sve se uči u obitelji: prva ispoljavanja snazne afektivnosti, prva sprjecavanja djecijeg
egoizma, prva izrazavanja pretjeranih emocija,prve male nepravde i nesporazumi i sl. Zbog
toga prevelika zastita djeteta kojq ga lisava obilja iskustava, pa i poteskoca i malih problema,
moze biti podjednako stetna kaoni odsustvo svake brige i paznje.

Istrazivac Majkl Lemb je sa svojim kolegama pokazao da uyicaj kvaliteta

atecmenta(vezivanja za majku) na kasnije ponasanje licnosti treba uzeti znatno sire od ovog
pojednostavljeno tretiranog dijadnog odnosa majka-dijete. Covjekov podmladak mora
odrastati medju drugim ljudima I sa drugim ljudima da bi poprimio osnovna antropoloska
obiljezja, kao sto je govor nacin komuniciranja s ljudima ali I individualna obiljezja( boja
glasa, intonacija, nacin pricanja, rukopis , emocionalnost, socijaliziranost.

Olport navodi stavove Klakhona I Mari I sam utvrdjuje da za svaki covjek ima osobine:

1. Kao svi drugi ljudi (univerzalne norme)

2. Kao neki drugi ljudi(grupne norme)

3. Kao nijedan drugi covjek(idiosinkreticke norme)

Sveobihvatna def. licnosti: Licnost je individualna materija racionalne prirode.

Potrebe djeteta

Roditelji guru-kulture u Indiji smatraju da ne treba pricati sa djecom mladjom od jedne

godine.Posto djeca sama u uzrastu mladjem od godinu dana ne govore , smatra se da je
nepotrebno svako verbalno obracanje njima. Nauka je od pocetka 20. Vijeka donijela nova
saznanja I otvorila putove obracanja vece paznje na dijete. Potrebe djeteta nisu uspjesno
zadovoljene ako se to desava uskracivanjem roditeljskih potreba ili potreba drugih clanova
obitelji. U svakoj uspjesnoj obitelji mora biti uspostavljen balans izmedju potreba I zelja
djeteta i potreba i zelja roditelja. To mora biti ona Zlatna sredina.

47
Teorijska polazista o razvoju licnosti

Dvije najznacajnije: Teorija potreba djeteta A.Maslowa I teorija stupnjevitog individualnog

razvoja Eriksona

Prema Maslovljevoj hijerarhiji potreba nezadovoljene nize potrebe ostavljaju u pravilu mnogo
jace posljedice po razvoj licnosti nego vise potrebe koje su navedene medju posljednjim.

1. Fizioloske potrebe

2. Potrebe za sigurnoscu

3. Pripadanje I ljubav

4. Potreba za uvazavanjem

5. Kognitivne potrebe

6. Estetika

7. Samoaktualizacija

Maslow tvrdi da niza potreba mora da bude adekvatno zadovoljena prije nego sto se u razvoju
pojedinca pojavi sledeca visa potreba.” Gladna osoba je mnogo manje opterecena
samopostovanjem nego sita”.

Erikson je Frojdovom modelu psihoseksualnog razvoja dodao uticaj drustva na individuu,

tako da je stadiiika djecijeg razvoja dodao stadije odraslog doba I zrelosti.

Prema Frojdu fokus razvoja licnosti u djecijem dobu je oralni proces. U toku oralne faze Frojd
je vjerovao da dijete dozivljava najvece zadovoljenje stimulacijom svojih usana usta jezika I
gingiva.

Prema Eriksonu svaki pojedinac prolazi kroz osam stadija u toku svog zivotnog ciklusa. Na
svakom od ovih stadija individua se susrece sa posebnim razvojnim problemima ili krizama
iz kojih ide u dalji progres ili regresiju tj. Moze napredovati prema integracije ili retardaciji.
Kod Eriksona kriza nema iskljucivo negativnu konotaciju on je poima kao normalni razvojnu
fazu kroz koju prolazi individua.

Model Eriksonovog individualnog razvoja nam omogucava da u datom trenutku shvatimo

razliku izmedju prirode I unutarnje individue

Osam stupnjeva po Eriksonu:

48
• Oralno -senzorni ( povjerenje vs nepovjerenje

• Muskularno-analni (autonomnost vs stidu I sumnji)

• lokomotorno -genitalni (inicijativa vs osjecaj krivice)

• Latentni (marljivost vs inferiornost)

• Pubertet I adolescencija ( identitet vs konfuziji uloga)

• Mladji odrasli (intimnost vs izolaciji)

• Odrasli (generativnost vs stagnaciji)

• Zrelost ( ego integritet vs ocajanje)

Eriskon smatra da prvi veci konflikt koji se javlja kod djeteta tokom prve godine je razvijanje
povjerenja radije nego nepovjerenja. Ako dijete nauči da vjeruje roditeljima onda je ono
spremno za slijedeci psihosocijaoni konflikt, nekada u toku druge godine zivota.

Autoe Newman kao i eriskson smatra da se individua u svakom stadijumu socijalnog razvoja
mora suociti sa licnom dilemom.

Povjerenje nasuprot nepovkerenju

Ako dijete nema u svom iskustvu osjecaj da mu roditelji predstavljaju takvu sigurosnu bazu iz
koje moze da istrazuje svijet, kod djeteta ce se formirati nepovjerenje koje utiče na
dozivljavanje svijeta oko sebe kao prijetnju.

Autonomnost nasuprot stidu I sumnji

Razvijaju se navike za spavanje ustajanje, vrijeme obroka, igre, I sl.Ako roditelji znaju kako
da strpljivo stvaraju uslove I prilike u kojima ce djeca razvijati I usavrsavati svoje
sposobnosti, oni ce im omoguciti I razvoj automnosti I samopostovanja.Ako roditelji nemaju
strpljenja da udovolje djecijim zeljama I potrebama za usavrsavanjem nekih vjestina I
sposobnosti , ako ih kritikuju, ponizavaju , ismijavaju zbog neuspjelih pokusaja, dijete ce
razviti osjecaj sumnje u vlastite snage I stid.

Inicijativa nasuprot osjecaju krivnje

Ova dilema razrijesena je kada dijete nauci da uskladjuje svoje potrebe I zelje sa onim sto je
dozvoljeno u sredini u kojoj se nalazi.To ce se razviti ako roditelji empatisu sa djecijom

49
radoznaloscu a istovremeno znaju kako da uspostave jasne limite njihovoj radoznalosti I
eksperimentisanju.

Djelatnost (marljivost) naspram inferiornosti

Motivacija za djelatnoscu bazirana je na unutarnjoj potrebi usvajanja novih sposobnosti,

stvaranja I proizvodjenja. Djeca koja imaju potencijal da razviju sposobnosti koje ce im
priznavati roditelji,nastavnici i vrsnjaci razvijat ce jos jace nove sposobnosti,kompetentnosti
kao I vlastito uvazavanje samoefikasnosti.

Grupni identitet naspram otudjenosti

Pozeljno je da mladi imaju grupu vrsnjaka sa kojim su vezani kako bi se zadovoljila njihova
potreba za pripadanjem.Pripadanje takvoj grupi ne znaci gubitak individualnoh I personalnih
ciljeva i aspiracija.Ako mladi adolescent nije prihvacen od vrsnjaka on ce oskusiti otudjenost.
Roditelji I skola treba daa olaksavaju I pruzaju sansw za uspostavljanje odnosa sa vrsnjacima
alii uz odredjeni balans izmedju roditeljske strogosti i popustljivosti da ne bi doslo do
asocijalnog ponasanja, ovisnosti itd…

Identitet naspram konfuzije identiteta

Marsija(Marcia,1991) je ustanovila kako adolescent moze ostvariti jedan od 4 stanja

identiteta.Prvo, difuzija identiteta znaci da zapravo nema cvrsteb odluke u pogledu
individualnih, socijalnih , politickih ili pozivnih uvjerenja.Drugo, nakon izgubljene sanse za
oslobadjanjjem, politicke ,pozivne religijske odluke umjesto adolescenta donose roditelji ili
drugi odrasli.Trece, kada je doslo do odgadjanja odluke adolescenti eksperimentisu sa brojnim
ulogama prije nego stvore svoj identitet. Cetvrto, kada adolescent dostigne jasan identitet,oni
razvijaju snaznu predanost pozivnim, socijalnim,politickim ili religijskim vrijednostima.

Intimnost( prisnost) naspram izolaciji

Izolirane osobe imaju jedinstvene karakteristike.Oni precjenjuju socijalne kontakte a

istovremeno sumnjaju da ce se svi kontakti zavrsiti negativno. Njima nedostaju socijalne
sposobnosti, kao empatija i afektivna samo-otvorenost koji su neophodni za formiranje cvrstih
intimnih odnosa. Muskarci su manje otvoreni negi zene, pokazuju manje empatije i
kompetitivniji su.

Produktivnost naspram stagnaciji

50
Produktivnost podrazumijeva kreiranje, radnu ili umjetnicku produktivnost. Oni koji postaju
produktivni ysmjeravaju svoju energiju na stvaranje ljepseg okruzenja za nove generacije. Oni
koji to ne uspjevaju izlozeni su stresu I depresivni su, ili na jednoj strani pohlepni na jednoj
narcisoidni.

Integritet naspram očaju

Osjecanje licnog integriteta je dostignuto kod onih koji prihvataju dogadjaje u svom zivotu I
daju im licno znacenje na nacin koji im omogucava da prihvate smrt bez straha.Oni koji
izbjegavaju ovakve introspektivne procese I koji nisu u stanju da prihvate dogadjaje u svom
zivotu razvice osjecaj ocaja.Razrijesenje ove dileme u korist integriteta vodi ka razvoju
mudrosti.

Besmrtnost naspram gašenju

Osjecaj besmrtnosti moze biti ostvaren kroz zivor vlastitog djeteta, vjerovanjem u zagrobni
zivot I reinkarnaciju, kroz trajnost vlastitih dostignuca i djela, smatranjem sebe dijelom
prirode koja je vjecna

Kada je osjecaj besmrtnosti izgradjen onda prohvatanje smrti i uzivanje u ostatku zivota
postaje moguce. Ovo je olaksano ukoliko pojedinci imaju dobru socijalnu podršku koja im
pomaze da se nose sa slabostima rastucim nesposobnostima I mogucom izolacijom.Oni koji
nemaju ovu podrsku I nisu sposobni da integriraju svoj zivot u smislenu cjelinu plase se smrti
jer ne mogu pronaci nacin da prihvste fizicku smrt dok u isto vrijeme pokusavaju da razviju
osjecaj besmrtnosti.

DIJETE U OBITELJI

Dobro zasticeno dijete u obiteljskom prostoru, odrasta bez ikakvih rizika, I upusta se bez
opasnosti u pripremu za zivot u svijetu izvan obitelji, u koji treba da stupi po pravilu sa prvim
godinama zrelosti.

Obitelj stiti svoje clanove od vanjskih uticaja, ali I mimo toga ima mnogo stvarnih situacija
unutar same obitelji koje ne mogu biti ublažene bilo kakvim granicama prema
vani.Frustriranost malog djecaka kome stariji brat otme loptu nije lazna frustracija nego
stvarna. Ako se na ovaj nacin iz ugla djeteta ne shvati obitelj, tesko ce se razumjeti I kako to
ona uspjeva da pripremi dijete za stvarni zivot.Majka koja uzima svoje diete za ruku da ga
prevede preko pjesackog prelaza nece time uciniti da nestanu prijetnje vanjskog svijeta, ali ih

51
moze privremeno ublaziti i umanjiti.Ona zapravo omogucava djetetu daa zivi svoju realnost,
ali tako da ne bude izlozeno svim njegovim uticajima I posljedicama.Obitelj je ovdje zapravo
jedini ambijent, u kome uprkos brojnim mogucim nedostacima, dijete jedino moze da zivi i
opstane.

Temperament i razvoj djeteta

Temperament djeteta koji se smatra urodjenim svojstvom licnosti odredjuje kasniji

individualni razvoj. Aleksander Thomas i Stela Čes zapoceli su 1950-ih godina istrazivanje
koje ce kasnije biti nazvano Njujorska longitudilna studija. U pocetku su bili zainteresirani za
reakcije dojencadi na okolinu, a kasnije su shvatili da su oni zapravo dosli do empirijskih
razlika u temperamentu. Prvo itno su ove subjekte zvali kao”lak i tezak” temperament.

Traganje za urodjenim komponentama temperamenta

Istrazivaci su ustanovili da je moguce sa znacajnom preciznoscu predviddjeti nivoe aktivnosti

djece u uzrastu od 4 do 8 godina, Na osnovu poznavanja nivoa aktivnosti te iste djece u dobu
novorodjenceta. Sto je neko aktivniji kao novorodjence bice aktivniji I kao dijete. Studije
pokazuju da temperament i narav ostaju stabilni tokom duzeg vremenskog perioda, cak I kada
se mjenja okolina, to I dalje ne mora znaciti da se glavna determinanta ove stabilnosti nalazi u
bioloskoj konstituciji djeteta.

Sigurnost u obitelji I individualni razvoj

Osjecaj prihvacenosti, za dijete je prije svega osjecaj da je ono voljeno.Beba ce kada nije u
stanju da to shvati i razumije, osjecati tu ljubav u toplini svojih odnosa sa majkom, kroz
kvalitet njege ili kvalitet obroka. U kasnijem uzrastu dijete ce prepoznavati tu ljubav u
ljubqznosti koja se manifestira tokom zadovopjavanja njegovih potreba a jos vise kroz interes
koji odrasli pokazuju za djecje aktivnosti I za aktivnosti koje zajedno provode.Osjecati se
voljenim, osjecati se izvorom radosti u obitelji,stvara kod djeteta osjecaj sigurnosti koje je za
njega od velike vaznosti.Uz pomoc autoriteta dijete usvaja prihvatljive oblike ponasanja, kao I
vrijednosti I stavove,kao vrijednosti i stavove koji doprinose jacanju njegove integriranosti u
obiteljsku sredinu.Autoritet mu zapravo omogucava da se disciplinuje.

Postati ličnost

52
Prihvatiti I voljeti dijete istovremeno znsci I prihvatiti njegove individualne karakteristike isto
kao I njegovu nezrelost I njegovo neznanje , isto kao njegovu slabost I nemoć.

Niti prelagana I bezvrijedna, niti preteska I slozena iskustva nece kod djeteta razviti pravi
osjecaj sigurnosti I samopouzdanja.Ako ke dijete stalno sprijecavano da u brojnim
pokusajima stice iskustva,ako se njegova prirodna žeđ za kretanjem I za saznavanjem ne
utoljava, ako njegova vlastita oprobavanja sputavamo I svodimo na minimum, ono nece moci
razviti sve svoje potencijale, ono nece znati da nadje svoje pravo mjesto u drustvu,, ono mece
znati da se odredi prema drugim ljudima I prema drugim stvarima.

Položaj djeteta u obitelji

U gotovo svim društvima, zajednicama I plemenima ispoljava se njeznost prema dojencadi I

maloj djeci. Majka se u potpunosti posvecuje djetetu barem godinu dana I za to vrijeme je
postedjena od svih vrsta poslova koji bi je makar na kratko odvojili odd njenog potomstva.
Sve to doprinosi ostvarivanju bliskog i prisnog dodira majke i djeteta, tj. Razvijanja osjecajja
sigurnosti I pripadanjankod djeteta. Roditeljska kontrola je takodjer znacajan elemenat u
odnosima roditelj-dijete kao I u kreiranju obiteljske atmosfere,stila rukovodjenja I slicno.

Posljedice roditeljskog odbijanja

U svovoj klasicnoj studiji o odnosima izmedju roditelja I djece Symonds definira “

odbacenost” kao “ dijete koje nije prihvaceno od svoje majke ili oca”. To se odnosi na one
slucajeve kada otac iki majka ne pruzaju djetetu neophodnu brigu, zastitu ili ljubav, ili kad
pokazuju izrazitiju privrzenost drugom djetetu u obitelji. U istrazivanjima koia su tragala za
prepoznavanjem I definiranjem roditeljskog odbacivanja djeteta stvoren je jedan opci utisak,
roditelj najcesce dozivljava dijete kao smetnju ibdosadu.Dijete kod njih proizvodi
neprijateljska osjecanja.. Majke koje ne prihvataju svoje dijete najcesce su I same bile
odbacena djeca, te ne mogu imati druge modele ponasanja osim neprijateljstva i osvete.Otac
moze biti ljubomoram na dijete koje mu odblaci svu paznju supruge a majka moze odbijati
svoje dijete zato sto u njemu prepoznaje mnoge osobine svoje promasene ljubavi.

Odsudstvo samouvazavanja i sigurnosti u sebe kod djece koja nikada nisu postovana,
pasivnost i apatija kao I nemoc da se nose sa svijetom u kojem su prepustena bez pomocini
sigirnosti. Ta djeca cesto nemaju zelje da odrastu niti spremnosti da prihvataju moralne I

53
socijalne uslove. Prema Sajmondsu(Symonds) ta djeca su sklona laganju, neposlusnosti
agresivnosti…

Prezasticenost I posljedice

Ova situacija je suprotna odbacivanju. Sajmonds Fic je opisao prezasicenost kao ponasanje
roditelja koji ne zele nikada da se odvoje od svog djeteta, stavljaju ga u centar paznje,cijene
ga, maze, daju mu mnoge privilegije…

Hetvik( Hattwick) je nazvao ovaj fenomen”prepazljivom obitelji “.Analizirajuci najvaznije

studije posvecene ovom problemu Rahijer (Rahier) slicno kao i Kulon (Coulon) definira
prezasidjeno dijete kao pretjerano cuvano i obozavano od strane roditelja

U toj prenaglasenoj ljubavi ne vodi se racuna ni o realnoati ni o stvarnim potrebama djeteta.

Neka isstrazivanja pokazuju da prezasticivanje moze biti rezultat nesigurne I nestabilne
licnosti roditelja. Tako majka svoju nesigurnost u odnosima sa suprugom kompenzira
prezasticivanjem djece I njihovim cuvanjem”iz svije skute”.

Prezasiceno dijeteb se interesuje uglavnom za sebe, ono se analizira sanja vise o proslosti
nego o buducnosti.Ono voli aktivnosti koje nemaju nikakve veze sa
realnoscu.Posljedice:egoxenteizam I nespoaobnisy da usvoji sam sebe, bijeg od realnosti I
bjezanje u snove I mastu, poteskoce u socijalnim kontaktima sa drugom djecom pasivnost
osjecaj inferiornosti odsudstco interesa za buducnost.

Zlostavljanje djeteta I posljedice

Preko pola miliona provjerenih ili pod sumnjom slucajeva zlostavljaanja djeteta godisnje se
prijavljuje u SAD dok je stvarna rasprostranjenost po svemu sudeci veca.Prekma
prrocjenama medjunarodnih organizacija od 100.000 najmanje 10-15 dkece si zrtve uceatalih
oblika nasilja u obitelji.Doktori Henri I Rut Kempe iz Nacionapnog centra za zlostavljanje u
Denveru, stekli su dugogodisnje iskustvo u otkrivanju I lijecenju zlostavljanja djece. 4 uslova
koji su neophodni da dodje do zlostavljanja djece:1.roditelj kohibima predispoziciju za
zlostavljanje vezanu za psiholoske naslage zanemarenosti ili zlostavljanja u svom vlastitom
mladom zivotu., neka 2.Neka vesta krize koja ima za rezultat dodatni stres za
roditelja.3.nedostatak mogucnosti da adekvatna pomoc bude pruzena roditelju, bilo zato sto
on ne moze da dosegne do njih iki ustanove za pruzanje takve pomoci ne postoje.4.dijete koje
se u odredjenom smislu smatra teskim za odgajanje.

Posljedice zlostavljanja:
54
Zloatavljana djeca imaju problem da vjeruju odraslima i nerijetko drugoj djeci.Mnogi
adolescenti pocinju pocinju krroz delikventno ponasanje ispoljavati bijes koji su osjwcali
veoma dugo vremena ,ali ne kod kuce nego ma drugim mjestima. Seksualno
zlostavljanje:medhu trajnim efektima koje seksualnost moze prouzeokovati su:osjecaj
iskoristenosti, ili napustenosti,osjecaj bespomocnosti I nesposobnosti da osoba kontrolise
vlastitu sudbinu, depresija, anksioznost,nesanica ili kosmaru a najvecu vjerovatnocu ima
iščašenje u rqzvoju normalne asocijacije na zadovoljstvo koje pruza seksualna aktivnost.

Prihvacenost djeteta:

Sigurnost djeteta se gradi na slijedecim pretpostavkama:

1.zastita od vanjskih utjecaja

Zadovoljavanje osnovnih potreba

Koherentnost I stabilnost miljea u kome zivi I u kome se razvija dijete

Osjecaj prihvacenosti u vlastitom okruzenju(kao clana obitelji I kao individue.

RODITELJI I RODITELJSTVO

Pobune mladih u 21. stoljeću manifestiraju se na autodestruktivan način. Roditeljska odgojna

matrica drastično je izmijenjena u posljednjih nekoliko decenija. Prvih decenija 20. stoljeća
dominira autokratski stil odgoja. Kvalitet odgoja ovisi o ponašanju odraslih, njihovim crtama
ličnosti i njihovoj sposobnosti da razvijaju među članovima kooperativnost. Djeca i učenici
najviše prihvataju one odgaajatelje koji su DOMINANTNI I KOOPERATIVNI. Prihvataju
dominantne, pa i autoritativne ličnosti za odgajatelje, ali i one koji su svoju poziciju stekli,
izgradili i postigli svojim pozitivnim i visokim stepenom kooperativnosti.

SENZITIVNI I RESPONSIVNI ODGAJATELJI – idealno je ako su oboje takvi.

Belski tvrdi da je: TOPLINA-SENZITIVNOST NAJUTICAJNIJA DIMENZIJA

RODITELJSTVA U DJETINJSTVU. TO NE SAMO DA DOPRINOSI ZDRAVOM
PSIHOFIZIČKOM FUNKCIONISANJU u toku ranog razvoja nego predstavlja osnovu na
koju će se zidati svako kasnije iskustvo.

Roditeljsko ponašanje direktno utiče na ponašanje djece, posebno predškolskog uzrasta.

Stilovi roditeljskog vođenja

55
Podjela roditeljskog autoriteta na: autokratski, demokratski i laissezfare – nezainteresovanost
vođe grupe. Autoritarni vođa ima apsolutnu vlast nad članovima grupe, i u njegovim je
rukama. Komunikacija među članovima je minimalna. Autoritarna grupa ima istu
sociometrijsku šemu kao i autoritarna obitelj. Demokratski vođa se razlikuje po obimu vlasti,
maksimalno uključuje i učestvovanje članova. Dajana Baumrind – najpoznatiji rad psoevećen
djeci predškolskog uzrasta i njihovih roditelja.

Kroz dimenzije:

1. Socijabilnost

2. Samopouzdanje

3. Uspjeh u učenju

4. Raspoloženje

5. Samokontrola

Roditeljski stilovi:

1. Autoritarno roditeljstvo – restirktinvo, očekuuju pokoravanje, strogo, nije osjetljiv

roditelj prema mišljenju djece

2. Autoritativni roditelj – fleksibilan, ostavlja slobodu djetetu, ali ipak očekuje

pokoravanje djece kada je to potrebno

3. Permisivni roditelj – topli sa vrlo labavim oblikom roditeljstva gdje odrasli postavljaju
vrlo malo zahtjeva, veoma rijetka čvrsta kontrola nad njihovim ponašanjem

Djeca autoritativnih roditelja – dobro se razvijaju

Autoritarnih roditelja – potištena, neraspoložena

Permisivnih roditelja – impulsivna i agresivna

Nezainteresirano ili indolentno roditeljstvo – labav stil, sa odsustvom svake kontrole,

karakterističan za roditelje koji odbacuju dijete ili su zabavljeni svojim poslom, najčeđši
uzrok depresija roditelja pa se tako ponašaju

56
Autoritativno roditeljstvo – sa umjerenom i razumnom roditeljskom kontrolom je roditeljski
stil koji je najviše povezan sa pozitivnim razvojnim rezultatima

Makarenko je u 20st definisao poželjni oblik roditeljskog autoriteta: na radu, znanju,

odgovornosti, na ljubavi prema djeci i razumijevanju njihovih potreba

Dijete treba da razumije da autoritet u obitelji ne postoji samo radi upravljanja njime nego i
radi roditeljske odgovornosti prema samom društvu.

Lažni roditeljski autoriteti – makarenko

Autoriteti ugnjetavanja – najstrašnija vrsta ugjetavanja, ljutnja vika strah, otac drzi sve u šaci

Autoritet rastojanja – roditelji zbog svojih obaveza nastoje da što manje komuniciraju s
djecom

Uobraženosti – roditelji uzivaju određeni ugled i onda hvalisanje prenose na djecu

Pedantizma – roditelji se odnose birokratski

Rezonerstva – beskrajne roditeljske pridike i poduke

Ljubavi – da dijete sve radi zbog ljubavi prema roditeljima

Dobrote – popustljivi roditelji i djeci dozvoljavaju sve, ne vole sukobe

Prijateljstva – kada pređe prijateljstvo na nivo da djeca odgajaju roditelje

Podmićivanja – kupovanje dječije poslušnosti

Roditeljska toplina se odnosi na stepen responsivnosti i stepen ljubavi, afekcije koju pokazuju
roditelji prema djetetu.

Hladni roditelji su često brzi kritikovanju, omalovažavanju kažnjavanju ili ignorisanju.

Roditeljska kontrola se odnosi na stepen regulacije i superviziranja djece od strane roditelja.

Roditelji koji nisu skloni kontroli geenralno su nazvani permisivnim roditeljima.

Ove dvije dimenzije, dakle kontrola i toplina, vođenja i odgajanja djeteta su značajno
odvojene i na koordinantnom sistemu čine četiri tipa roditeljstva: topao i kontrolišući, topao i
nekontrolšući, hladan i kontrolišući, nezainteresovan i nekontrolišući.

57
Roditelji u pravilu odrastanjem djeteta postaju manje kontrolori, a više nadziratelji.

Djeca u toplim i responsivnim obiteljima imaju šanse za razvijanje osjećaja sigurnosti i

optimizma.

Indolentno roditeljstvoje uglavnom kod neželjene djece.

Toplina i ljubav su veoma važne komponente uspješnog roditeljstva.

Strategije i metode koje roditelj koristi u discipliniranju djece:

- Indukovanje – obuhvata razumijevanje, objašnjavanje, to je u autoritativnom

roditeljstvu

- Primjena sile – fizičko kažnnjavanje, komande prinude, to je autoritarno roditeljstvo

- Uskraćivanje ljubavi – ignorisanje djeteta, hladno reagovanje, tipično za indolentne

roditelje

- Roditeljsko samosažaljevanje – prijetnje djetetu, to su submisivni i permisivni roditelji

Ros Park – istraživanje o kažnjavanju, na osnovu varijabli: vrijeme kažnjavanja, jačina kazne,
dužina objašnjavanja, uspostavljanje bliskosti između roditelja i djeteta

Najsnažniji faktor koji utiče na dječije ponašanje je pružanje dovoljno jasnog i iscrpnog
objašnjenja.

Roditelji koji primjenjuju fizičku kaznu služe svojoj djeci kao agresivni model za imitiranje.

Djeca koju roditelji često kažnjavaju nastoje da izbjegnu kaznu na način što izbjegavaju
roditelje.

Pretjerano roditeljsko vjerovanje u fizičku kaznu može vremenom dovesti do zlostavljanja

djece.

Postupak time-out je nagli prekid ponašanja i promjena sredine ili okolnosti.

Koncept atribucije – počiva na pretpostavci da individualne reakcije na nečije ponašanje

zavise od zaključaka koje donosimo o nečijem ponašanju

Diks i Grusek su proučavali atribuciju u roditeljskom odgoju

Neuspjelo roditeljstvo

58
Džerald Paterson je proveo vrlo ekstenzivno longitudinalno praćenje dječaka koji su
pokazivali agresiju i zakljucio da je to proisteklo iz odnosa roditelja i djece to jeste
prisiljavajućeg ponašanja

Dijete se mora shvatati kao sastavni dio obiteljskog sistema!

SES ima značajnu ulogu u određivanju puteva i pravaca kao i kvalitete odgoja.

Makobi i Makjold – istraživanje o roditeljima iz nižih slojeva

Majka i majčinstvo

Majka daruje život i majka daruje ljubav – najčešća osocijacija na pominjanje imena majke.
Majka je prva osoba koja pruža ljubav i nudi primjer djeci kako treba da vole, a ljubav je kako
smo vidjeli jedan od tri stuba sigurnosti neophodna za uspješan afektivni razvoj djeteta.
Ljubav je najvažnija za udpješne obiteljske odnose, mada nijr jedina. Majka mora imati i
određeni autoritet koji nije inkompatibilan sa ljubavlju. Od kvaliteta majčinske ljubavi zavistit
će buduća afektivnost djeteta, a od načina na koji jr ona modelirana zavisit će, zasigurno,
cjelokupni psihički život odrasle osobe.

Uloga majke može biti razmatrana kao:

- Osoba koja daruje život

- Osoba koja njeguje, hrani i odgaja,
- Osoba koja pruža ljubav i podučava kako se voli,
- Osoba koja socijalizira
Njena ličnkst i njeno ponašanje prema djetetu mogu, u najvećoj mjeri odrediti cjelokupno
psihičko ponašanje djeteta u budućnosti. Ljubav majke ili osobe za koju je dijete snažno
vezano javlja se kao snažan korektiv ponašanja djeteta, njegove socijalizacije, snažan odgojni
faktor. Majka predstavlja snažan objekat identifikacije za dijete, kroz koji ono uči kako da
prihbata druge ljude i kako da ih voli.

Majka i prenatalni period

Začećem započinje čvrsta organska vezanist majke i djeteta, i ona je nesumljiva. Međutim,
sve je više tvrdnji da slična vezanost postoji i na psihičkom planu. Faktori koji mogu uticati
nepovoljni na razvoj mozga u prentalnim periodu uglavnom su grupirani kao:

- Toksini ( olovo i drugi metali, pesticidi, droga u tzv. Rekreativne droge, alkohol,
duhan, kafa i dr.)
59
 - Stres ( rani, stalni, nepredviđeni)
- Prehrana majke za vrijem trudnoće i druge porodične predhistorije bolesti oca ili
majke, mogu se javiti kao neke važne intervenirajuće varijable po razvoj fetalnog
mozga.
Majka hraniteljica

Dijete koje majka doji dobiva istovremeno sa majčini mlijekom i hranu neophodnu za
održavanje fizičkog život, i ljubav neophodnu za psihički život i stabilnost. Prirodan stav da je
za dijete najbolje ukoliko ga majka doji najmanje prvih 6 mjeseci. Ali to je dobro ne samo za
dijete nego i za majku, za njeno mentalno i fizičko zdravlje. U SAD ključnu ulogu odigrao je
Moloni koji je ukaziivao na znqčajan brižnih odnosa roditelja prema djetetu i na njihov
kvalitet.

U ovom odnosu majke prema sjetetu on i njegovi istraživači vide korijene stabilnog
afektivnog ponašanja odraslih i znatno nižu stopu mentalnih oboljenja nego u nekim drugim
krajevima ili kod drugih naroda. Francuski antropolozi su utvrdili takođe, istražujući zemlje
sjeverne Afrike, da su neurotski poremećaji kod djece pravi rijetkost uoravo zbog
popustljivosti majke prema djetetu u njegovim prvim mjesecima života, kao i nježnog i
brižnog odnosa prema djeci.

Na kvalitet i intenziter odnosa između majke i djeteta često u značajnoj mjeri utiče i samo
dijete. Tako se može pretpostaviti da će bebe koje su u početku imale težak temperament, koje
su bile vrlo zahtjevne, koje mnogo plaču i reaguju plačem i pobunom na sve oko sebe, vec
veoma rano uzrokovati određene probleme između njih i njihovih roditelj.

Dijete treba da ima uspostavljen režim, ali doboljno fleksibilan koji ce predsravljati samo
jedan okvir unutra koga ce se u pravilu osluškivati potrebe djeteta.

AFEKTIVNE VEZE MAJKE I DJETETA

Majčinska ljubav, to je najveća vrijednost koja se razmjenjuje između majke i djeteta. Ali tu
kjubav kreira i usmjerava sama majka. Način na koji je majka primala ljubav u svome
djetinjstvu uveliko će odrediti i njen način pružanja ljubavi, a to će uticati ne samo na njen
odnos prema djetetu nego na njen odnos sa supružnikom .

Pomankanje ili odsustvo majčinske ljubavi može biti iz dva osnovna razloga:

- Zato što je majka odsutna ili

60
 - Zasto što je indiferentna prema djetetu
Neke majke zbog teške materijalne situacije ili zbog profesionalnih, zdravstenih ili nekih
drugih razloga nisu u mogućnosti da se bave svojim djetetom onoliko koliko bi one željele.

Na drugoj strani ima nažalost majki za koje se može reći da su indiferentne prema djetetu. Ta
indinferentnost često krije neku vrstu prikrivene mržnje prema djetetu. Uzrok tome može biti
prenaglašeni egoizam majke ili bračnog para koji ne želi djecu, može biti nezrelost majke za
majčinstvo, njen tretman koji je sama imala u ranom djetinjstvu od svoje majke, strah od
pružanje prevelike pažnje djetetu kako ono ne bi postalo razmaženo, ili jednostavno iz
pomankanja svake spremnosti da se remeti vlastiti komotitet majke, koja ne želi da mijenja
svoje socijna navike, druženje, večernje izlaske, putovanja isl. Potpuno odsustvo majke, ipak,
ostavlja najteže posljedice po razvoju djeteta i to u toliko veće ukoliko je dijete mlađeg
uzrasta.

Djeca koja su provela u sirotištu prve tri godine imala su dosljedno niž IQ od druge djece koja
su se odmah našla u obitelji. Pored toga ona su pokazivala određene poteškoće u verbalnom
zražavanju, teško su se koncetrisala, imala su slab uspjeh u školi, nesposobnost
konceptualizacije, sklonost ka davanju arbitrarnih odg i ka izmišljanju a takođe i odsustvo
kontrole afektivnih reakcija. Više autora je nakon sličnih istraživanja zaključilo da dijete
može zvati majkom bilo koju osobu koja se prema njemu ponaša na majčinski način koja
uspjeva da mu pruži majčinska osjećanja, ponašanja i ljubav a što prirodno posjeduje gotovo
svaka žena. Majčinski instikt se automatski budi u kontaktu sa djetetom, tvrde istraživanja,
bez obzira da li se radi o pravoj majci, adoptivnoj majci ili hraniteljici.

Poremećaji u odnosi majka-dijete

Uprkos mnogobrojnim primjerima koji potvrđuju izuzetnu vrijednost majčinske ljubavi,

pažnje i brige, uprkos izuzetnim opisima njene požrtvovanosti ima primjera nemajčinskog
odnosa prema djetetu, Stavovi Ekermena o tome mogu se vidjeti iz nekoliko citeta: ,,Ako
ponašanje majke u bilo kojem smislu nije kako treba, ako je nemarno, ako pretjerano stimuiše
ili direktno napada dijete, ono će težiti krutoj, suženoj statičnoj ravnoteži, a njegova
homeostatična sposobnost bit će srazmjerno povrijeđena. Zanemarivanje potreba djeteta
izaziva podsticaje iz unutrašnjosti organizma.Pretjerana briga o djetetu ili direktni
neprijateljski napad izazivaju uznemirenost i napetost. Pretjerano stimuliranje koje dolazi
iznutra ili spolja, nadvlađuje dijete, prevazilazi njegovu barijeru protiv potresa i njegovu
sposobnost da tempo da tempo promjene uspori u skladu sa svojim ograničenim sredstvima

61
prilagođavanja. Neurotične majke su poznate po mučeničkim agonijima, dramatičnim
predstavama, samosažaljenja i eksploatisanju teme žrtvovanja.

Roditelji nižeg SES primjenjuju veći stepen strogosti u odgoju svoje djece sa obrazloženjem
da su nestrpljiviji u postizanju njihovog uspjeha, isto kao i roditelji na selu ili u malom gradu
gdje se mova voditi više računa o ugledu obitelji.

Posljedice depriviranosti

Depriviranost se može zapaziti i kod djece koja žive sa majkom koja nije u stanju da se brine
za njih zbog bolest ili iz nekih drugih razloga zapostavlja dijete. Posljedice deprivacije mogu
biti znatno ublažene ukoliko brigu o djetetu preuzima neko ko je već blizak djetet. (OTAC,
TETKA, NANA, SL), ili ukoliko se za majku nađe stalna zamjena. Znatno teže posljedice
nastaaju u slučajevima kada se ne mogu uspostavti bliske veze djeteta i majke niti druge
odrasle osobe, odnosno kada nastupa trajna depriviranost. Posljedice koje se mogu zapaziti u
ponašanju djeteta varijaju zavisno od depriviranosti.

Parcijalna depriviranost popraćena je akutnom ankcioznošću, pretjerano izraženom

potrebom za ljubavlju, snažnim osjećajem za osvetom, osjećanjem krivice, povučenošću i
dpresijom. Pri trajnoj depriviranosti zapaženo je stanje koje stručnjaci podvode pod zajednički
naziv marazam. Marazam je ZAPRAVO medicinski izraz za slabljenje i gubljenje tkiva kod
djece izazvano neuhranjenošću, čije se značenje kasnije proširilo na svu djecu kojoj nedostaje
ne samo prehrana nego i emocionalna hrana zbog dugotrajne depriviranosti majčine ljubavi

ATMEČMENT/VEZANOST, PRIVRŽENOST tj afektivnu vezu koju formira dijete sa

drugom specifičnom osobom za duže vrijeme a što mu obezbjeđuje preživljavanje. Fizički
nezrelo i nesposobno da se brine samo za sebe, bez drugih ljudi, hrane i zaštite, dijete bi
vjerovatno umrlo odmah nakon rođenja. Potreba za ovom afektivnom vezanošću postoji i kod
roditelja i kod djece. To znači da i roditelja veoma žele da budu sa ili veoma blizu svoga
djeteta. Na isti način kao što i oni trebaju djetatu. Smatra se da je ova vezanost, atečment,
univerzalna pojava i to ne samo kod čovjek nego i kod drugih živih bića. Rani učestali
kontakti i bliskost sa njegovateljicom staraju čvrste afektivne veze.

ATEČMENT – PONAŠANJE moguće je zapaziti u više manifestnih oblika. Jedan oblik

ponašanja koji ukazuje na atečment je iskazivanje potrebe sa bliskim kontaktom sa
roditeljima ili njegovateljima.

62
Drugi oblik ponašanja koji ukazuje na atačment je pojava uznemirenosti prilikom odvajanja
dijeteta od osobe za koju je vezano kao i oosjećaj olakšanja i radosti pri ponovnom susretu,

Treći oblik ponašanja je korištenja atačment osobe kao sigurosne baze sa koje dijete istražuje
svoje fizičko socijalno okruženje.

Mala beba će se u nepoznatoj situaciji čvrsto priljubiti uz roditelja a zatim kada se osjeti
dovoljno sigurno, krenuti u istraživanje nepoznatog.

RAZVOJ ATAČMENTA

Atačment je dakle adaptivni, biološki programiran responsivni sistem, koji se aktivira veoma
rano u razvoju dijeteta. To je jedan organirizani sistem ponašanja između roditelja i djeteta
koji ima emocionalni kvalitet.

Bolbi je razradio 4 faze atačmente u toku prvih nekoliko godina života:

1. Predatečment faza u kojoj dijete ne pokazuje poseban interes nizakoga ono ipak
stalno emituje svoje socijalne signale bilo kome komu je dostupan u njegovoj okolini;
ono jednostavno nastoji prema biološkoj prdodređenosti da uspostavi neku vrstu
komunikacije i druženja. Tek na kraju ovog perioda dijete postaje sposobno da
vizuelno i auditivno razlikuje njegovateljicu ili majku to jeste svoju primarnu atečment
osobu.
2. Faza atečmenta u nastajanju (3-6 MJ) jedinstven odnos koji nastaje između roditelja
i djeteta. Dijete se smije lokalizira, govori – guče mnogo češće intenzivnije toj osobi
nego drugima iako neka djeca mogu biti vrlo otvorena prema drugima ipak jasno
razlikuju majku od ostalih
3. Jasan atečment (6-12 mj) u tom tom uzrastu dijete je sposobno se kreće puzanjem i
prvim koracima. Ove motoričke sposobnosti omogućavaju djetetu da se i fizički
približi roditelj u ovoj fazi dijete je u stanju da pamti osobu koja mu je bliska. Čak
iako ona osustvuje neko vrijeme u toku dana. Kada majka ili otac napuste prostoriju ili
izlaze uveče vrlo vjerovatno da će dijete pokazati znake nezadovoljstva i da će
protestovati plačem. Takve reakcije nazvane su separacijski strah i uznemirenost i
nalaze se u nekom vrhuncu razvoja oko 12 mj.
4. Ciljno korigovano partnerska faza (12-24mj) koja predstavlja mnogo kompleksniju
isprepletenost kognitivnog, socijalnog, emotivnog ponašanja. Atačment između djeteta
i majke postaje mnogo složeniji. Ako dijete shvati da će ga roditelji ubrzo napustiti

63
 nakon što dodje osoba koja treba da se brine o njemu za to vrijeme, ono može da plače
tako snažno i uporno u nastojanju da zadrži roditelje ili da promijeni njihovu odluku.
Prvi put kada se to desi ono će naučiti da određeni oblici njegovog ponašanja mogu
uticati na promjenu ponašanja roditelja.
Dva straha koja su od posebnog značaja za razvjne istraživače su strah od mogućeg
odvajanja od odgajatelja ili osobe za koju je vezano, poznat kao separacijski strah, i
strah od stranaca poznat kao strah od nepznatog.

Ovi strahovi se razvijaju istovremenu i javljaju se uporedo sa razvojem pamćenja kod

dojenčadi.

Posljedice neostvarenog atečmenta su očigledne po ukupan psihofizički razvoj djeteta.

Tako trogodišnje dijete u domu za napuštenu djecu češće izgleda kao dvogodišnje dijete
odgajano u obitelji. Mozak takvo djeteta pokazuje zaostajanje u različitim vidovima a
prvenstveno u razvoju centara za emocije.

Karakteristike 4 osvnovna obiteljska stila vezanosti atačment djece i odraslih

Sigurno vezani: djeca ili odrasle osobe reagiraju prema svojim roditeljima ili prema
partnerima kao prema sigurnosim bazama sa kojih mogu da istražuju svijet oko sebe. Roditelji
i partneri su u takvim odnosima spremni na uskladjevanje i zadovoljavanja dječijih i
parnerovih potreba. U obiteljima sigurne vezanosti dominiraju ataptibilni i fleksibilni odnosi.
Za razliku od preostala tri tipa ili vezanosti koja dovode do nesigurnosti, ovaj sigurno vezani
stil vodi ka samostaknosti i autonomiji.

Anksiozno vezani: djeca čeznu za kontaktom sa svojim roditeljima nakon odvajanja ali
nakon što ga ostvare ne mogu da se umire, ne mogu da se umire, plaču ili iskazuju srdžbuu i
bijes. Bračni partneri ovog stila vezanosti teže da budu pretjerano bliski a istovremen su time
nezadovoljni. Obitelji u kojima dominira ovaj stil vezanosti stalno isprepliću svoje odnose i
imaju nejasne unutarnje granice.

Izbjegavajuća vezanost: djeca izbjegavaju kontakt sa svojim roditeljima nakon što su bila
odvojena. Ona se najčešće ljute. Bračni partneri ovog stila vezansoti su na distanci i
ispoljavaju nezadovoljstvo. Obitelj ovog stila veznosti karakteriše razdvojenost i vrlo jake
granice među njenim članovima.

64
Dezorganizirano vezani: djeca ovog stila veznosti, nakon odvajanja, reagiraju istovremeno
na dva načina, i ankciozno izbjegavajuće. Dezorganizirano vezani stil odnosa najčešće je
povezan sa nasiljem nad djecom, zanemarivanjem ili napuštanjem djece, gubitkom ili žalošću.
Dezorganizirani bračni i obiteljski stil odnosa karakterizira konflikt privlačenja - odbijanja,
dezorjetiranosti i naizmjeničnog grljenja i durenja.

Otac i očinstvo

Reafirmiranje uloge oca

U mnogim kulturama, u pravilu, majke snose veći dio odgovornosti u podizanju i odgajanju
djece, jer se njena ljubav, osjetljivost i responsivnost prema potrebama djeteta smatraju
ključnim faktorom u poticanju njegovog optimalnog razvoja djeteta. Porastom istraživanja o
presudnoj ulozi majke, pojačan je i interes za ulogu oca, jer su očevi uzimali sve više učešća u
hranjenju, vođenju brige i podsticanju svoje djece. Ova promjena je proizašla iz mnogih
razloga, ali glavni je bio porast zaposlenosti majke. Pored toga pojavio se porast svijesti o
potrebi za rušenjem stereotipa o polovima i mijenjanjem tradicionalne uloge majke i očeva.

Jedna od studija je pokazala da majke u prosjeku provedu 121 sat sa svojom djecom naspram
očeva koji provedu svega 26 sati.

Švedska studija je pokazala da je razlika između angažovanosti očeva i majki oko djeteta bila
evidentna u obiteljima koje su okarakterisane kao tradicionalne ili netradicionalne.

Međutim, mnoge studije su pokazale da očevi jednako kao i majka mogu biti responsivni
prema signalimka i porukama koje šalju djeca. Ako se očevima ukaže prilika i povjerenje, oni
se prema svojim bebama ponašaju slično kao i majke.

Očevi često trpe zbog predrasuda da je njega malog djeteta isključivo majčina briga, te ih pri
tome i mnoge mlade majke isključuju, u uvjerenju da su grubi.

U jednom od istraživanja mjerene su fiziološke reakcije majki i očeva za vrijeme dok su

posmatrali svoju bebu: dok je mirna, kada se smije i kada plače. Ustanovljeno je da su
majke i očevi pokazali slične psihofiziološke reakcije mjerene otkucajima srca,
promjenama u krvnom pritisk, putem osjetljivosti kože i izrazima lica, pogotovo dok su
posmatrali bebu dok plače ili se smije.

U jednom od porodilišta promatrano je ponašanje očeva i majki i dokazano je da se očevi i

majke ponašaju isto dok svoju bebu nose, grle, miluju je ili joj pričaju.

65
Veliki broj očeva koji su bili svom djetetu prvi njegovatelji, ukoliko je majka bila spriječena u
tome, potvrdili su ove nalaze. Bez obzira na sve ukazano, idalje postoje gotovo podjednake
šanse u tradicionalnim i netradicionalnim (razvijenim) društvima, da roditelji budu
angažovani kao prvi njegovatelji djece.

Istraživači su također utvrdili da se može predvidjeti koliko će otac biti angažovan oko djece,
na osnovu stavova koje oba od roditelja iskazuju prije rođenja djeteta, u pogledu toga koliko
otac treba da bude uključen u odgoj.

Kada se nađu sami sa svojim djetetom, očevi su mnogo spreminij da prihvate ulogu
primarnog odgajatelja i ispunjavanja potreba svog potomstva nego kada je i majka prisutna.

Sve ovo djeluje na razbijanje stanovišta po kojima je otac neka vrsta pozadinskokg ili
rezervnog odgajatelja ili roditelj čija uloga dolazi na red tek kasnije, po mnogima tek nakon
teće godine. Roditelji koji su spremni da dijele obaveze od samog rođenja djeteta, naći će se
kasnije u nekoj vrsti spontane podjele uloga.

Nakon navršene prve i druge godine, očevi sve više preuzimaju ulogu druga za igru dok
majke pretežno zadržavaju svoju ulogu skrbnice i njegovateljice.

Očevi provode više vreemena sa djecom u igri, nego majke, jer su oni uzbudljiviji i bučniji,
dok majke teže biti tiše u svojoj vokalizaciji i teže višim sadržajnim aktivnostima igre.

Postoje razlike u načinima kako djeca reaguju na različite vrste igara koje igraju sa roditeljima
(bebe pozitivnije reaguju na igre sa očevima). Očevi se bave više fizičkim i nepredvidivim
„idiosinkretičkim“ igrama sa svojom djecom – bacaju ih u zrak, vježbaju im noge i ruke ili ih
golicaju, dok majka provodi više vremena u aktivnostima hranjenja, navikavanja na higijenu,
mirnim igrama poput tapšanja. Tako dijete vrlo brzo nauči koju vrstu aktivnosti može
očekivati od kojeg roditelja.

Smatra se da se porijeklo ovakve podjele nalazi u „modelu ponašanja“, kojeg su oni mogli
naučiti u vlastitom djetinjstvu.

Istraživanja ukazuju da očevi i kada se nađu u ulozi orvog nnjegovatekja provode manje
vremena sa djecom nego što to inače rade majke u istoj ulozi.

Zašto su roditelji manje uključeni u aktivnosti oko djece ili direktne oblike interakcije sa
djecom (pretpostavke):

66
  Kao odraslija djeca ili mladići, imali su mnogo manje prilika nego djevojcice ili
djevojke da se brinu o mlađem bratu ili sestri, te se vjerovatno u sličnim situacijama
kao roditelji osjećaju nevješto i nesigurno
 Djelimični razlog nalazi se u tome da igre u djetinjstvu dječaka vjerovatno ne sadrže
ništa od onoga što bi ih na direktan ili indirektan način pripremalo za roditeljsku
ulogu
 Nespremnost supruge i majke da uključi muža i oca svoje djece u sve aktivnosti oko
njih

Muževi imaju znatno manje šanse da učestvuju u njezi djece ako njihove supruge imaju visok
status u karijeri i ukoliko su u pravilu visoko kompetentne.

Promjene u poimanju očinstva

Paralelno sa promjenama u društvu mijenjaju se i uloge u obitelji.

Majka jeste biološki najspremnija da se brine o podmlatku, ali uz činjenicu da i njoj treba
pomoć, ona ne mora nužno najbolje znati kako odgajati, imati najviše strpljenja i smisla za
odgoj i sl.

Postoje očevi koji su svoju ulogu primarnog odgajatelja razvili do savršenstva, a sve je veći
broj očeva koji žele prisustvovati porođaju i prvi prihvatiti svoje novorođenče, te se time sve
više mijenja ustaljena slika o ocu koji je odgađao svoje roditeljske i odgajateljske aktivnosti
oko djeteta do njegovog polaska u školu. Razne promjene u društvu, te uz to i izmijenjen
položaj oca u obitelji i odgoju djece, utiču na porast broja očeva koji se nakon razvoda ili
smrti supruge, odlučuju da sami nastave brigu o djetetu.

Novija istraživanja pokazuju da mladi očevi danas vide sebe u znatno izmijenjenoj ulozi nego
što su to bili njihovi očevi:

 Oni žele da se smisleno i sadržajno bave svojom djecom od najranijih novih faza
 Oni ne žele biti isključeni iz odgoja vlastite djece – tako što bi sav odgoj bio
prepušten majci (supruzi)
 Oni žele biti komunikativniji i otvoreniji prema svojoj djeci nego što su bili njihovi
očevi prema njima
 Oni žele mijenjati tradicionalnu ulogu oca kao vrhovnog presuditelja („čekaj samo
dok se otac vrati s posla“ ili „ako ti to otac dozvoli“)

Pripremljenost za ulogu oca

Zapošljavanje žena sve više rasterećuje muškarce od osnovne hraniteljske uloge u obitelji, ali
dječaci i mladići, unatoč svim društvenim promjenama, ostaju kroz porodični odgoj slabo ili
nedovoljno pripremljeni za obiteljsku i očinsku ulogu.
67
Kada postanu očevi oni gotovo da nemaju nikakve prakse o tome. Oni će se morati sami
snalaziti na mukama jer nikada nisu držali malu bebu u rukama, umirili je pjevanjem ili
zamijenili bebi pelenu. S druge strane svaka prosječna djevojčica se bezbroj puta igrala sa
lutkama, glumila ulogu majke, tete ili starije sestre, te na mnoge druge način trenirala ulogu
majke. Njeno pripremanje za majčinstvo i kućanstvo starta u pravilu veoma rano i traje sve
dok i sama ne postane majka i supruga.

Praktično je dokazano da gotovo i nema obaveze u podizanju vlastitog djeteta u kojoj ne bi i

otac mogao ravnopravno učestvovati.

Oni se međusobno mogu razlikovati po jačini ili intenzitetu roditeljskog instikta, te i jedno i
drugo imaju mnogo toga što treba da nauče da bi bili uspješni roditelji.

Svaki otac u odgoj djece unosi svoj vlastiti roditeljski stil, koji ne samo da u velikoj mjeri
nadopunjava majčine postupke, nego i sam po sebi ima veliku važnost po optimalan razvoj
djeteta.

Za uspješnu socijalizaciju djece pored majke, potreban je i otac, tj. potrebna su oba roditelja.

Privrženost djeteta ocu

Tokom vremena kako privrženost biva jača, dijete shvata da su njegovi roditelji dvije različite
individue i da se ponašaju različito. U različitim situacijama, potomstvo pokazuje razne vrste
privrženosti prema majci ili ocu, i ta privrženost ostaje postojana neko vrijeme.

Koliko je dijete privrženo ocu, i da li je ta privrženost veća nego prema majci, teško je
izmjeriti. Privrženost između djeteta i oca može biti isto toliko jaka kao i između djeteta i
majke, jačina privrženosti ovisi o tome sa koliko razumijevanja otac prilazi signalima koje
šalje dijete.

Potomstvo stvara privrženost prema ocu i majci istovremeno.

Očinstvo u kroskulturalnom pregledu

U mnogim kulturama povećan je interes očeva za uključivanje u rani odgoj i podizanje

djece.u mnogim zemljama očevi imaju 10 plaćenih slobodnih dana odmah po rođenju djeteta,
mogućnost da uzmu kompenzirani dopust u toku prve dvije godine života djeteta kao i da
skrate radno vrijeme za dva sata. (Švedska npr. gdje 85% očeva koristi dopust od 10 dana)

68
U Evropi je uloga očeva u podizanju djece relativno niska, te tamo još uvijek vladaju
ubjeđenja da njega i podizanje djece pripadaju uglavnom majci.

Ukoliko su očevi angažovani u senzitivnoj i responsivnoj interakciji sa djecom, njihova djeca

pokazuju mnoge oblike poželjnog razvoja, koji su slični uspješnom materinstvu.

Jedinstvenost ulevog utjecaja na razvoj djeteta

Tokom 1960-ih i 1070-ih nalazima je potvrđeno da očevo odsustvo ima određene efekte na
odgoj dječaka, te su dječaci koji su odrastali bez oca mnogo češće pokazivali neuspjeh u školi,
u razvoju svoga spola i spole uloge, ako i u kontroli agresivnosti.

Razvijen je pojam identifikacije prema kojem dječaci asimiliraju karakteristike ponašanja i

stavove očeva ukoliko su ostvarili intenzivne emocionalne veze sa njima. Analogno tome
zaključeno je da dječaci bez očeva nemaju model za identifikaciju sa muškim spolom, nemaju
mogućnost da usvoje konkretno prihvatljivo ponašanje i zbog toga pate od deficita na
socijalnom, emocionalnom i kognitivnom planu.

Savremenija gledanja na obitelj, tj. sistemski pristup obitelji važi uvažavaju više ulogu oca
kao značajan doprinos cjelokupnom obiteljskom životu, a potom i dječijem razvoju
pojedinačno. To bi značilo da dobra očinska uloga potpuno liči na dobro i uspješno
materinstvo, da dijete svakako profitira od oba roditelja nego samo od jednog.

Npr. očeva toplina predstavlja mnogo značajniju varijablu za razvoj sposobnosti djeteta,
školski uspjeh, pa i za spolni identitet od samog očevog prisustva ili očeve muškosti.

Stalne tenzije i izloženost stresu mogu doprinijeti stvaranju loših oblika roditeljstva, koji za
posljedice proizvode neželjene razvojne oblike kod dječaka. Oni mogu biti posebno ranjivi
ukoliko su izloženi neadekvatnom roditeljstvu, jer su generalno podložniji nego djevojčice
utjecajima devijantne sredine.

Očevi koji su sa majkom podjednako ili gotovo podjednako učestvovali u obavezama oko
djece (hranjenju, kupanje...) ili su čak bili prvi njegovatelji, doprinijeli su razvoju niza
pozitivnih osobina kod djece.

Očevi koji su bili veoma angažovani u svim aktivnostima oko podizanja djece imali su djecu
koja vjeruju da mogu držati pod kontrolom sve događaje u svom životu.

69
Istraživači zaključuju da jedan od značajnih razloga za ovakva postignuća može biti upravo
vrijeme koje otac provodi sa djecom.

Drugi i odrasli (Koordinate O.O., Pašalić-Kreso, 2012.)

Rodbinski odnosi su pored obitejskih, srž dječijeg socijalnog razvoja. Istraživanja pokazuju da
vrlo značajnu uogu imaju djed i nana, jer se roditelji se sve više obraćaju za savijet svojim
roditejima i rođacima, te su oni vrlo uključeni u razvoj djece. Porodični život je sadržajniji i
kompleksniji ukoliko u zajedničkom domaćinstvu žive djedovi i nane, ponekada tetke,
amidže, stričevi itd. Djeca tako imaju mnogo veći dijapazon odnosa i obika socijaiziranja.
Veća je brojnost i bolja funkcionalnost ovakve strukture u obiteji u tradicionanim obiteljima.

Roditelji roditelja se mogu ponašati na nekoiko ražličitih načina:

1. Ponašaju se kao roditelji svoje djece, i nane i djedovi svoje unučadi;

2. Ponašaju se na način da premoste ulogu roditelja tj.,da je minimiziraju i uspostave direktne

odnose sa unučadi, kao da roditelji ne postoje;

3. Ponašanju se na način da se suprotstavjaju roditeljskim modelima odgoja;

4. Ponašanja na način da se formiraju dijade i trijade koje su obojene međusbnom

netrpejivošću;

5. Ponašanja na način da se favorizira samo jedno dijete, unuče;

6. Svakodnevne svađe, raspravem nesaganja.

Kooridnate biteljske dinamike

Obitej prolazi kroz razičite razvojne faze kao pojedinci i kao grupa, te se suočavaju sa
razičitim problemima i dilemama.

Faze individualnog razvoja:

1. Razdobje dojenčeta ( od rođenja do 1. godine života)

2. Razdoblje djeteta (od 1. do 12. godine života)

70
3. Rano djetinjstvo (1. do 6. godine života)

4. Djetinjstvo srednje dobi (6. do 10.godine života)

5. Kasno djetinjstvo (10. do 12 godine života)

6. Odraslo doba

7. Starost

Teorijski koncept individualnog razvoja po Eriksonu, osam stupnjeva (ima u knjizi, 288. i na
prezentacijama).

Model dinamičkog procesa obiteljskog razvoja, četiri osnovne podjele:

1. Period medenog mjeseca od 0-2 godine

2. Mladi brak 2-10 godina

3. Srednji brak 10-25 godina

4. Dugotrajni preko 25 godina

Šema obiteljskog šireg cikusa, ovaj model opisuje najvažnije razvojne faze obitelji koji
trebaju da budu ispunjeni na svakom stupnju. Više vidi u knjizi. str. 289. Mode obitejskog
životnog ciklusa koji u sebi integrira individualne i bračne razvojne procese dovodeći ih u
vezu u određenim teorijskim pristupima i konceptima ima šanse da bude utemeljen kao
dinamični model.

Dinamiči model predstavljen je na slici 14. str 291.

Primjer bračnog para Damira i Zlate. U srednjim dvadesetim godinama, prvi brak, brak treje 4
godine imaju dvoje djece: 3 godine kćerka i 6 godina sin.

Ovdje imamo: dvije odrasle osobe, IV stupanj individualnog razvoja, tj rano odraso doba,
prema Eriksonu.

o Kao bračni par, drugi stadijum razvojnog cikusa

o Obiteljska dinamika nalaze se na četvrtom stadijumu,

o Starije dijete je u muskuarno -analnoj fazi, a mlađe u orano-senzornoj fazi,

Dodavajući roditelje Damira i Zate, moguće je doći do još nekih razvojnih faza u obiteljskoj
hijerarhiji. Više vidi na 292. Utvrđivanje funkcionalnosti i disfunkcionanosti u obitelji Obitelj

71
jednako može biti dezintegrirana iako cijelovita po broju čanova kao što može biti dobro
integrirana iako necijelovita po svom sastavu i strukturi. Dakle, mnogo je ispravnije uzeti kao
temeljni kriterij funkcionanu uspješnost same obitelji jer je uspješno izvršavanje njenih ciljeva
i zadataka ono što čini obitelj. Obitelj, u njenom osnovnom funkcinisanju i izvršavanju
temeljnih zadataka, te zadovoljenju potreba djeteta možemo posmatrati od krajnje
funkcionane do krajnje disfunkcionane, bezobzira da i je ona po svom satavu cjelovita ili
necjeolvita. Tipovi obitelji vredonovani kao funkcionani ili disfunkcionalni sistemi odnose se
prvenstveno na intraobiteljsku atmosferu koja ne odražava toliko spoljni izgled, sastav
obitelji, kolio prije svega, sistemsko interaktivni i funkcionani kriterij. Često se upotrebjava i
naziv, termin, zdrava obitelj, ma da se izbijegava sintagama bolesna obitelj. Zdrava obitelj je
ona koja uspjeva funkcionirati u pravcu ostvarivanja svojih ciljeva.

Funkcionana zdrava obitelj

Strutura i kvalite odnosa u obiteji će varirati u zavisnosti od karaktera i ravnoteže

uspostavljene među članovima koji je čine. Karakteristike zdrave obiteji, prem autorima
Becvar i Becvar.

1. legitiman izvor autoriteta

2. stabilan sistem pravila uspostavljen i dosjedno primjenjivan

3. stabilna i dosljedna podjela skrbničkih i odgojnih obaveza

4. efikasan i stabilan odgoj i bračni odnosi

5. definiran skup ciljeva ka kojim se usmijerava obitelj u cjelini ali i svaki pojedinac

6. dovoljan stepen feksibinosti i adaptiranosti u prilagođavanju normalnim razvojnim

izazovima kao i nepredviđenim krizama

slično ovome autori Lewis et al. (i drugi) su naišli da optimalno funkcionisanje obitelji
karakteriše:

1. brižni stav prema ljudskim susretanjima

2. poštovanje subjektivnih pogleda na svijet

3. vjerovanje u složenu motiviranost i spremnost za mijenjanje forme i srukture, nasuprot

krutom pristupu

72
4. Visok nivo inicijative nasuprot pasivnosti

5. Fleksibina struktura bazirana na snažnoj roditeljskoj i bračnoj vezi, sa jasnim

individualnim i generacijskim granicama

6. Visok nivo personalne autonomije

7. Kongruentna (podudarna) mitoogija, da li čanovi obitelji vide isto sebe kao što ih vide

drugi čanovi.

8. Otvorenost u ispojavanju osjećanja

9. Visok stepen spontanosti i humora.

Klasow tvrdi da zdrava obitelj odražava sistemsku orijentaciju sa smislom za uzajamnu

vezanost, sa jasno odeđenom stukturom, sa otvrenošću za razvoj i promijene, za podijelu
uloga i odgovornost. U takvim obiteljima granice su jasne i određene, a potrebe pojedinca i
njegova privatnost poštovane. Komunikacija efektivna, pitanje moći hijerajhijski postvljeno,
djeci se daje sloboda u skladu sa njihovim razvojem. U zdravoj obitelji ispoljava se
raznovrsnost emocija, dominira optimizam i humor, veoma su važne i transcedentne vrijedosti
(diskutabilno trebaju li pripadati religijskom vrijednosnom sistemu). Kasow tvrdi da nije
naišla na obitelj koja je funkcionalna a da se u njoj ne govori o harmoniji univerzuma i
odnosu prema Svevišnjem. Poštovnje zajedničkih rituala i tradicija važan je aspek zdrave
obitelji. Tamo gdje su sačuvani rituali, tradicije i pravila ponašanja, zapažena je manja
transmisija alkoholizma. Zdrava obitelj nastoji da ima dobre odnose izvan obitelji, utvrđeno je
da socijalna izolacija obitelji najčešće utiče na pojavu nasilja u obitelji. Hoffman smatra da je
životni cikus obitelji određen njenim fazama diskontinuiteta. Prilikom prvih simptoma
promijena i poremećaja, obitelj nastoji da sačuva svoju morfostazu tj. svi njeni čanovi reaguju
na novonastalu situaciju na razičit ali i povezan način. Obitelj je živ sistem koji će prije
stremiti ka novom evolucijskom stadijumu nego ostati po svaku cijenu u ekviriblijumu.
Periodi morfostaze su kratki periodi, služe kao prikupljanje energije za morfogenezu.

Devet karakteristika obitelji koje mogu uspješno riješiti svoje probleme:

1. Adaptilnost

2. Odanost, privrženost

3. Jasna komunikacija, otvorena, učestala

73
4. Ohrabrivanje svakog pojedinca

5. Izražavanje poštovanja i uvažavanje

6. Religijska/duhovna orijentacija

7. Društvena angažiranost

8. Jasne fleksibine uoge

9. Zadovoljavajući kvalitet zajednički provedenog vremena

Jedan od najvažnijih pokazatelja zdravlja obitelji baziran je na kriterijumu kako seobitelj nosi
sa problemima i poteškoćama. Fennel i Weinhold navode sjedeće karakteristike zdrave,
funkcionalne obitelji: Granice subsistema su jasne i mogu biti promijenjene, ako to obitelj
zahtijeva

Obiteljska pravila su jasna i pravedno primjenjivna a mogu i biti promijenjena

Članovi obitelji jasno razumiju i prihvataju svoje uloge

Ohrabruje se individulana autonomija, ali se podržava i smisao za obiteljsko jedinstvo

Komunikacija je jasna i direktna bez prinude.

Isti autori su dali i nekoiko odrednica disfunkcionane ili nezdrave obitelji:

Granice obiteji su rigidne ili vrlo difuzne i najčešće nepromijenjive

Pravila obiteljskog života su nepromjenjiva i kruto postavjena, ili u obitelji nema pravila
Uloge su krute i ne mogu biti izmijenjene, ili uoge nisu jasno definisane, a članovima nije
jasno šta se od njih traži.

Individualna autonomnost se žrtvuje da bi se sačuvala obitelj na okupu, ili je nametnuta

budući da nema obiteljskog jedinstva Komunikacija je neodređena i indirektna ili uvredljiva i
autoritarna Komunikacija kao kriterij funkcionanosti obitelji Posebno važan element u
funkcioniranju zdrave obiteji je komunikacija. Članovi u funkcionalnoj obitelji komuniciraju
jasno i kongruentno. Pojedinci imaju mogućnost samoafirmacije i u pravliu teže da pokažu
svoje slaganje radije nego neslaganje. Okruženje je prijateljsko. Nametanje volje, kao i
rasprave pojavljuju se rijetko, ali se i brzo prevazlaze. Jedinstvenost svake individue je
podsticana a uspijeh svakog pojedinog člana priznat. Mnogi autori se sažu da je praktikovanje
uspješne komunikacije osnova obiteljskog zdravlja. Munuchin je zapazio da postoje razičiti
modeli obiteljske komunikacije koje će imenovati kao: enmeshment-isprepetenost i

74
disengagement-nepovezanost. Ni jedan ni drugi sistem emociononanih odnosa ne mora biti
dobar ili loš, prihvatljiv ili ne prihvatljiv. Samo eksremne tačke prihvatanje – neprihavtanje,
gdje članovi ispoljavaju krajnju povezanost, isprepletneost ili udaljenost, nepovezanost na
drugoj strani mogu nagoviještavati određenu patologiju. Obitelj koje pokazuju sliku totalne
fuzije i izmiješanosti ili sliku totalnog odsustva topih brižnih odnosa. Što je jedna obitelj
manje zdrava i što je njeno funkcionisanje slabije to ona više primiče ka kranjim tačkama
Beaversove skale koje znače veći stepen rigidnosti u ispoljavanju određenog stilskog
ekstrema – bilo isprepetenosti ili nepovezanosti. Ekermen u koncepciji obiteljskog zdravlja
stavlja akcenat ne toliko na eliminisanje konflikata, već na konstruktivnoj upotrebi konflikata
za podsticanje daljeg emocionalnog razvoja. Pokazatelj zdravih porodičnih odnosa je
kreativna kompemetarnost u odnosima porodičnih uloga muža i žene i roditelja i djeteta, a ne
odsustvo konflikata. U obiteljski odnosima možemo djelovati reaktivno ili proaktivno.
Ponašanja stimulans- reakcija je reaktivno ponašanje. Na ljutnju odgovaramo ljutito,
nanervozu još nervoznije, na drskost, drskošću, reakcije su spontane, nekontrolirane, a

vrlo često i konfliktne. Covey govori o 4 jedinstvena čovijekova dara koja vode praktivnosti.
Na Skinerovoj ljestvici podražaj- reakcija, mi možemo djelovati slično ili identično
životinjama. Ali čovjek je razumno biće, može da bira kvaitet i vrijeme svoje reakcije. Može
da ublaži voju reakciju da napravi pauzu. Ova vrsta reagovanja nije strana našoj tradiciji,
narod često kaže: Neka ti nešto ostane među zubima, sugerišući da ne treba odmah reagovati.
Šema 11. reaktivno i proaktivno ponašanje, 304

Siromaštvo kao dezintegrativni faktor obitelji

Siromašni roditelji imaju više problema nego drugi i to utiče na obiteljski život. Nedostatak
novca, mali prostor, nedostatak harane, slaba med. zaštita čini roditelje napetim i pod stresom.
Klima u obitelji koja je pod ekonomskim sresom dovodi do veće vjerovatnoće u devijacijama
ponašanja djece i madih: Šema 12, 305 Roditelji postaju depresivni, dolazi do bračnih
konflikata. Djeca postižu slabiji uspjeh u školi, okreću se nekim drugim vrijednostima.
Ovakvi adolescenti i sami mogu posati manje uspješni roditelji.

Razvod i posljedice razvoda

Za većinu obitelji koje prolaze kroz razvod, životi članova su znatno poremećeni. Djeca
najčeće ostaju sa majkom, koje zbog cjeokupne stresne situacije ne mogu biti dobar roditelj.
Mnoga istraživanja pokazuju da dječaci mnogo teže podnose razvod roditelja, jedan od
razloga je veća bizina sa očevima. Druga istraživanja ne prave razliku između djevojčica i

75
dječaka. Nakon razvoda zapaženo je da ova djeca čeće postižu slabiji uspjeh u školi.Ako su
adolescenti pokazuju uznemirenost. Djeca koja su bila okružena prijateljima sa sličnim
iskustvom pokazuju da su se bolje prilagodila novonastaloj situaciji. Problemi u ponašanju se
mogu dogoditi znatno prije razvoda, razlog su bračni konflikti kojinastupaju prije razvoda.
Djeca mogu profitirati završetkom takvog braka, sve više majki može obezbijediti povoljene
matrijalne uvjete svojoj djeci. Na osnovu mnogih iskustava stečenih kroz savjetodavni i
terapeutski rad, ustanovjeno je da bračni konfikti izbijaju onda kada bračni partneri nisu u
stanju da zadovolje jedno drugom potrebu za prisnim odnosom ili vezivanjem. Djeca i odrasli
koji su sigurno i čvrsto vezani u obitelji doživjavaju svoju obitelj kao sigurnu bazu za
istraživanje svijeta oko sebe. Roditelji i partneri su spremni da udovoljavaju potrebama svoje
djece kao i uzajamnim potrebama. Takve obitelji su adaptibine i fleksibilno povezane.

Slika 27 uticaj bračnih tranzicija na razvoj dječaka, 308

Mjerenje intraobiteljskih odnosaDva su centralna svojstva obiteljskog života: adaptibilnost i

kohezija Adaptibilnost se odnosi na obiteljsku spremnost da dopusti promijene, kao odgovor
na promijene životnih situacija. Kohezija je definirana kao emocionalne veze među članovima
obitelji. Na šemi su predstavljeni šesnaest tipova bračnih i obiteljskih sistema. Šema, slika 28,
310 Unutarnji kvadrati predstavjaju najbolje izbalansirane obitelji.Na ekstrnim pozicijama se
nalaze obitelji sa negativnim krajnostima, haotičnost, rigidnost, nepovezanost, isprepetenost.
Za bolje razumijevanje vidi u knjizi.

CJELOVITOSTI (ILI) FUNKCIONALNOST OBITELJI

Obitelju njenom osnovnom funkcioniranju i izvršavanju temeljnih zadataka, te

zadovoljavanju potreba djeteta, možemo posmatrati na kontinuumu od krajnje funkcionalnosti
do krajnje disfunkcionalnosti, bez obzira da li je ona po svom sastavu cjelovita ili necjelovita.
Ranije je dominirala upotreba sintagmi integrirana ili dezintegrirana obitelj imajući na umu
prvenstveno prisustvo ili odsustvo kohezivnosti (dakle integriranost) u njenim unutarnjim
odnosima. Međutim, ova sintagma krije u sebi odredene nejasnoće zbog čega se najčešće ili
gotovo automatski pod tim podrazumije va i njena integriranost/dezintegriranost u fizičkom
smislu. Tako su razvedene, jednoroditeljske i druge slične obitelji olako proglašavale
dezintegriranim obiteljima. Obitelj, jednako tako može biti dezintegrirana, iako cjelovita po
broju članova kao što može biti dobro integrirana iako necjelovita po svom sastavu i strukturi.
Konstatacija koja nam se ovdje nameće je da ne mogu opstati ocjene i kriterijumi po kojima
dvoroditeljsku, cjelovitu obitelj automatski proglašavamo integriranom, ili prema kojima

76
jednoroditeljsku, necjelovitu obitelj automatski proglašavamo dezintegriranom. Dakle, mnogo
je ispravnije uzimati kao temeljnji kriterij funkcionalnu uspješnost same obitelji, jer je
uspješno izvršavanje njenih ciljeva i zadataka ono što obitelj čini obitelji. Tipovi obitelji
vrednovani kao funkcionalni i disfunkcionalni sistemi odnose se prvenstveno na
intraobiteljsku atmosferu, koja ne odražava toliko njen spoljni izgled, sastav obitelji ili
formalni način uredenosti odnosa medu njenim članovima, nego, prije svega, uvažava
sistemsko - interaktivni i funkcionalni kriterij.

Autori koji su se bavili i bave savjetodavnim, pa i terapeutskim radom, često koriste, pored
ostalih i termin zdrava obitelj, (Becvar & Becvar, 1998., Beavers, 1990; Ekermen, 1972; i
neki drugi) mada, nasuprot tome, izbjegavaju da koriste sintagmu bolesna obitelj. Redovno se
radije bave zdravljem obitelji i u usporedbi sa zdravljem ljudskog organizma ovaj termin je
blizak uspješnoj funkcionalnosti. jer samo zdrava obitelj, kao i zdrava osoba može da
uspješno funkcionira u svakom pogledu u svim vidovima svojih aktivnosti. Tako bi se zdrava
obitelj mogla definirati kao "obitelj koja uspieva funkcionirati u pravcu ostvarivanja vlastitih
ciljeva" (Beavers, 1990), pri čemu se zdravlje obitelji ne određuje i ne definira na osnovu toga
kako je ona struktuirana, nego koje ciljeve ona postavlja pred sebe, na koji način im se
približava ili kako ih ostvaruje. U svom vec klasičnom djelu "Psihodinamika porodičnog
života" Ekermen (1972) bilježi: "Hipoteza o zdravoj porodici može se odrediti vrstom i
stepenom uspeha koji porodica postiže u izvršavanju svojih osnovnih funkcija"

Kako se svakodnevno susrećemo sa porastom obiteljskih alternativnih formi (tj. odstupanja od

idealno tipske obitelji) to provocira mnoge autore da kreiraju i odgovarajuću terminologiju.
Morgan (1997) koristi sintagme model konvencionalne obitelji za razliku od modela ne
-konvencionalne obitelji, ali isto tako navodi stanovišta drugih autora koji konstatuju porast
neo-konvencionalnih obitelji (Chester, 1985; Brown et al. 1985) umjesto ranijih pojmova:
cjelovita, potpuna obitelj, na jednoj strani, i necjelovita, deficijentna obitelj na drugoj strani.

FUNKCIONALNA I ZDRAVA OBITELJ

Struktura i kvalitet odnosa u obitelji ċe varirati u zavisnosti od karaktera i ravnoteže

uspostavljene među članovima koji je čine. Kompleksnost akcije i reakcije, tj. interakcije
unutar same obitelji sprečava nas da sa lakoćom ustanovimo tip odnosa u jednoj obitelji, tj.
koliko su oni udaljeni od idealnog tipa odnosa, da li se oni mogu i do kojeg nivoa istraživati i

77
koje su moguće varijacije. Dakle, obitelj postoji sa svim svojim promjenama, u različitim
formama, uvijek nova, a u suštini uvijek ista.

Autori Bikver (Becvar & Becvar, 1982) su tokom svoje dugogodišnje prakse ustanovili
nekoliko karakteristika zdrave obitelji:

 legitiman izvor autoriteta, vremenom uspostavljan i podržavan

 stabilan sistem pravila uspostavljen i dosljedno primjenjivan;
 Stabilna i dosljedna podjela skrbničkih i odgojnih obaveza;
 efikasan i stabilan odgoj i bračni odnosi;
 definiran skup ciljeva ka kojima se usmjerava obitelj u cjelini, ali i svaki pojedinac;
 dovoljan stepen fleksibilnosti i adaptibilnosti u prilagođavanju normalnim razvojnim
izazovima kao i nepredviđenim krizama.

Slično ovome Luis (Lewis et al., 1976) su našli da optimalno funkcioniranje obitelji
karakteriše skup raznovrsnih procesa u međusobnoj interakciji. U daljoj raspravi o zdravoj
obitelji ovi autori zaključuju da "zdravlje, kada je u pitanju obitelj, nije jedna jedinstvena nit, i
da njena uspješnost prije treba biti tretirana kao jedna skladna tapiserija koja odražava
različite nivoe mnogih dimenzija" (prema, Becvar & Becvar, 1993:120).

Prema njima ove dimenzije uključuju:

 brižni (i vezani) stav prema ljudskim susretanjima,

 poštovanje subjektivnih pogleda na svijet, razlika vrijednosnom sistemu, kako
vlastitih tako i tudih; ili ukratko moć da se slažeš ili ne slažeš nasuprot autoritarnosti,
 vjerovanje u složenu motiviranost i sposobnost fleksibilnosti za mijenjanje forme i
strukture u aktivnom odnosu sa kompleksnim okruženjem, nasuprot krutom pristupu
svijetu i cjelini,
 visok nivo inicijative nasuprot pasivnosti, manifestiran kroz stepen uključenosti u
zajednicu,
 fleksibilna struktura bazirana na snažnoj roditeljsko/bračnoj vezi, sa jasnim
individualnim i generacijskim granicama, odsustvo interne i eksterne koalicije (veze)
i visok nivoreciprociteta kooperacije i dogovaranja,
 visok nivo personalne autonomije izražene u jasnoći komu nikacije, uvažavanju
svakog pojedinog osjećanja i mišljenja,jaka podrška individualnoj odgovornosti za
osjećanja mišljenja i akciju,

78
  kongruentna (podudarna) mitologija, da li članovi obitelji vide sami sebe na isti način
kao sto drugi vide njih,
 otvorenost u ispoljavanju osjećanja, dominacija toplih odnosa ljubavi i brige,
razvijena sposobnost empatije, odsustvo prikrivenih konflikata i osjećanja,
 visok stepen spontanosti i humora.

Keslou (Kaslow, Becvar & Becvar, 1993:122), tvrdi da zdrava obitelj odražava sistemsku
orijentaciju, sa smislom za uzajamnu vezanost, sa jasno određenom strukturom, sa
otvorenošću za razvoj i promjene, za podjelu uloga i odgovornosti. U takvim obiteljima
granice su jasne i određene, a potrebe pojedinaca i njegova privatnost su poštovane.
Komunikacija u dobrim obiteljima je efektivna, a pitanje moći je hijerarhijski postavljeno sa
jakim egalitarnim pristupom roditelja koji teže da daju što veću slobodu djeci u skladu sa
njihovim razvojem. Autonomnost i samoinicijativa su podsticani u obitelji u cilju olakšavanja
emancipacije i neovisnosti. U zdravoj obitelji ispoljava se velika raznovrsnost emocija, tako
da pojedini članovi obitelji mogu biti ljuti jedni na druge, ali da se igraju zajedno ili da
obavljaju neke druge obiteljske aktivnosti, Dominira optimizam i humor, a dogovaranje je
češće nego kompromis ili popuštanje. Konačno, obitelji koje dobro funkcioniraju imaju
transcendentalni vrijednosni sistem koji odreduje osjećaj za odnose i trajanje kako u vremenu
tako i u prostoru. Iako je diskutabilno da li ova posljednja dimenzija mora pripadati
religijskom vrijednosnom sistemu, Keslouova navodi da ona još nije našla obitelj koja se
može svrstati medu one koje uspješno funkcioniraju, a da se u njoj sa izvjesnošću ne govori o
harmoniji univerzuma, da nema razvijen osjećaj prema Svevišnjem, ili prema prirodnim
silama, i da nema naglašen humanistički i etički sistem vrijednosti (Kaslow, 1982, prema
Becvar & Becvar, 1993:122).

Poštovanje zajedničkih rituala i tradicija je drugi važan aspekt zdrave obitelji Rituali, uistinu,
podstiču grupni identitet i omogućavaju članovima da prihvate promjene, rast i gubitke sve
dok je podržavan njihov bazični kontinuitet.

Istraživanja među obiteljima alkoholičara pokazala su krajnje razaranje i napuštanje pravila i

rituala što dalje utiče na intergeneracijsko prenošenje nereda, alkoholizma i ovisnosti. Tamo
pak gdje su sačuvani obiteljski rituali, tradicije, rutine i pravila ponašanja, zapežena je manja
transmisija alkoholizma (Wolin & Bennett, 1984:403). Autori ove studije smatraju da je ritual
najdirektnije povezan sa osnovnim kvalitetom obitelji i sa njenom sposobnošću da sačuva
bazični identitet čak i za vrijeme ozbiljnih kriza i razaranja.

79
Zdrava obitelj nastoji također da ima dobre i prirodne odnose izvan obitelji. Ako obitelj vidi
sebe drugačijom ili je tako vide drugi to može uticati da izostanu prirodni i spontani odnosi sa
okolinom. Socijalna izolacija nasuprot uključenosti može biti veoma značajna za procjenu
dobrog/lošeg funkcioniranja obitelji. Utvrđeno je da je socijalna izolacija najčešća
karakteristika obitelji u kojima se javlja nasilje. Izolirana obitelj u stresnim situacijama nema
kome da se obrati za pomoć budući da nije povezana sa drugim socijalnim institucijama, niti
sa drugim obiteljima i onda frustriranost usmjerava na unutarobiteljsku destrukciju (Cochran
& Brassard, 1979. pre ma Becvar & Becvar, 1993 123).

U pojedinim prelomnim fazama ili burnim promjenama obiteljskog bića moguće su

destabilizacije takve prirode da obitelj treba pomoć. Veoma je teško odrediti granicu do koje
jedna obiteij može sama dosta uspješno rješavati svoje konflikte i probleme, a kada ona to
više nije u stanju. Krisan, Mur i Zil (Krysan, Moore & Zill. 1990) identifikovali su devet
karakteristika obitelji koja može uspješno da rješava svoje probleme i da ostvaruje svoje
ciljeve. To je po njima istovremeno pokazatelj zdrave obitelji:

 adaptibilnost
 odanost, privrženost obitelji (pojedinih članova ali i cjele obitelji);
 komunikacija jasna, otvorena i učestala;
 ohrabrivanje svakog pojedinca da razvija osjećaj pripadanja, ali i podržavanje u
individualnom razvoju;
 Izražavanje poštovanja i uvažavanja;
 religijsko/duhovna orijentacija
 društvena angažiranost,
 jasne i fleksibilne uloge;
 zadovoljavajući kvalitet i kvantitet zajednički provedenog vremena.

Znatno ranije Minuhin (Minuchin, 1974) je tvrdio da zdrava obitelj ima jaku obiteljsku
organizaciju, dovoljno čvrstu da se zna ko je za šta zadužen, ali i da je dovoljno fleksibilna za
promjene. Isti autor, ali i većina drugih smatra da je jedan od najvažnijih pokazatelja zdravlja
obitelji baziran na kriterijumu kako se obitelj nosi sa problemima i poteškoćama.

Fenel i Vajnhold (Fennell and Weinhold, 1997) navode sljedeće karakteristike zdrave,
funkcionalne obitelji:

 granice subsitema su jasne i mogu biti promjenjene ako to obitelj zahtijeva;

80
  obiteljska pravila su jasna i pravedno primjenjivana, a mogu biti promijenjena ukoliko
se promjene obiteljski uslovi
 članovi obitelji jasno razumiju i prihvataju svoje uloge:
 ohrabruje se individualna autonomija, ali se podržava i smisao za obiteljsko jedinstvo;
 komunikacija je jasna i direktna bez prinude.

Isti autori su dali o nekoliko bitnih određenja disfunkcionalne ili nezdrave obitelji:

 granice subsistema su rigidne ili vrlo difuzne i najčešće su nepromjenjive;

 pravila obiteljskog života su nepromjenjiva i kruto postavljena, ili u obitelji nema
pravila niti bilo kakvih metoda za usklađivanje ponašanja;
 uloge su krute i ne mogu biti izmijenjene, ili uloge nisu jasno definirane, a članovima
nije jasno šta se od njih traži da bi zadovoljili očekivanja;
 individualna autonomnost se žrtvuje da bi se sačuvala obitelj na okupu, ili
autonomnost je nametnuta budući da nema obiteljskog jedinstva;
 komunikacija je neodređena i indirektna ili uvredljiva i autoritarna (više u Horne,
2000:12-40).

KOMUNIKACIJA KAO KRITERIJUM FUNKCIONALNOSTI OBITELJI

Posebno važan elemenat u funkcioniranju zdrave obitelji je komunikacija. U obitelji koja

dobro funkcionira članovi komuniciraju međusobno jasno i kongruentno (podudarno) tako da
se verbalni i neverbalni oblik komunikacije medusobno slažu. Poruke se primaju i
prepoznatljive su, a pažnja se ispoljava direktno. Medusobni razgovori nisu haotični, a članovi
nikada ne zauzimaju rigidne i nefleksibilne pozicije oko pojedinih pitanja. Pojedinci imaju
mogućnost samoafirmacije i u pravilu teže da pokažu svoje slaganje, radije nego neslaganje,
sa drugim članovima obitelji. Okruženje je prijateljsko, dobronamjerno, optimistično sa
izrazitim smislom za humor. Individualne razlike se podstiču, a kada se radi zajedno
uvažavaju se i saradnja i kooperativnost. Jedinstvenost svake individue je poštovana, a uspjeh
svakog pojedinog člana je priznat na odgovarajući način.

Samo ekstremne tačke kontinuuma, koje možemo nazvati prihvatanje/neprihvatanje, na kom

će članovi obitelji pokazivati krajnju vezanost jednih za druge, tj. međusobnu ovisnost,
(isprepletenost), na jednoj strani, ili krajnju indiferentnost i udaljenost jednih od drugih,
(nepovezanost), na drugoj strani, mogu nagovještavati određenu patologiju. Istraživači su
zapazili da ukoliko se dešava jači otklon od tzv. dobre obiteljske atmosfere, komunikacije i

81
interakcije ka jednom ili drugom ekstremu, obiteljski odnosi mogu biti u opasnosti: Obitelji
kod kojih se obiteljski stil odnosa približava ka navedenim krajnostima pokazuju sliku ili
totalne fuzije i izmiješanosti ("undifferentiated family ego mass" neizdiferencirana obiteljska
ego masa) kako je to nazvao teoretičar Bouven (Murray Bowen, 1978) ili sliku totalnog
odsustva toplih i brižnih odnosa, pozitivnih emocionalnih veza, sliku izolacije, udaljenosti i
nepoveza nosti kako to navodi Skarf (Scarf 1995:51).

Ukoliko se jedna obitelj opredijeli za isprepletenu stranu puta u razvoju obiteljskih odnosa
onda će se njeni članovi ponašati izrazito blisko, toplo i bice pretjerano emocionalno vezani,
toliko da su individualne razlike jednostavno nedopustive ili još češće sasvim izbrisane. To su
one obitelji koje su uvijek zajedno, čak i kada su djeca već odrasla, čiji članovi imaju iste
stavove, iste poglede oko gotovo svih pitanja. Članovi obitelji potiskuju negativna osjećanja,
neslaganja, ili suprotna mišljenja, i najčeśće to rade nesvjesni da uopće posjeduju takva
osjećanja. Jednostavno biti onaj koji je autentičan i sam sebi dovoljan automatski je
nedopustivo zbog pretjerane povezanosti i izmiješanosti, tj. isprepletenog/centripetalnog stila
obiteljskih emocionalnih odnosa.

Ukoliko je obitelj izabrala onu drugu stranu puta, nepovezani stil odnosa, onda je pravo
pojedinca na odredeni prostor i slobodu zagarantovano, razlike se stalno potenciraju, dok se
brižnost i afektivnost ispoljavaju minimalno ili nikako. Članovi obitelji su rijetko zajedno,
ispoljavaju jaku neovisnost i tragaju za identifikacijom van obitelji. Unutar nepovezanog
obiteljskog stila odnosa koja se nalazina drugoj krajnjoj tački Biversove skale preovladava
antitetična (suprotna) situacija. U ovom obiteljskom sistemu ispoljavanje srdžbe je slobodno
dok se ispoljavanje potreba manje toleriše; dozvoljeno je ispoljavanje nezadovoljstva, ljutnje,
pa i manje provokacije, dok nije prihvatljivo nikakvo ispoljavanje blagosti, bolećivosti,
ranjivosti i sl. Obiteljski sistem u kojem je uobičajen animozitet i odvojenost jednih od
drugih, omogućava neku vrstu borbenog treninga, a tu se nauči i potiskivanje svakog osjećaja
za stvaranje toplih i intimnih veza ili bilo kakav drugi izraz slabosti prema ostalima. U takvim
nepovezanim, udaljenim i neempatičnim obiteljima, svaki pokušaj približavanja jednih
članova drugima biva ignoriran, osuđivan ili čak kažnjavan.

Ukratko, što je jedna obitelj manje zdrava i što je njeno funkcioniranje slabije to se ona više
primiče ka krajnjim tačkama Biversove skale koje znače veći stepen rigidnosti u ispoljavanju
određenog stilskog ekstrema - bilo isprepletenosti ili nepovezanosti.

82
U svim preostalim obiteljima koje se nalaze između ove dvije krajnosti javlja se ljudska
ambivalentnost, u kojoj se njeni članovi podjednako osjećaju voljenim i vole, koji se
povremeno nađu u krizi ljutnje, svađe i rasprava, da bi to kasnije nestalo iz njihovih odnosa.

Ekermen u koncepciji obiteljskog zdravlja stavlja akcenat ne "toliko na eliminisanju konflikta,

već na konstruktivnoj upotrebi konflikta za podsticanje daljeg emocionalnog razvoja.
Pokazatelj zdravih porodičnih odnosa je kreativna komplementarnost u odnosima porodičnih
uloga muža i žene i roditelja i djeteta, a ne odsustvo konflikata" (Ekermen, 1966:383)

Kovej (Covey, 1998:19-44) analizirajući oblike ponašanja i reagovanja kod ljudi tvrdi da u
svakoj komunikaciji imamo najmanje dvije šanse ili dvije mogućnosti. U skladu sa njegovim
stavovima, dakle, kao roditelji, članovi obitelji možemo djelovati reaktivno ili proaktivno.

Ponašanja tipa stimulus-reakcija spadaju u reaktivna ponašanja. Na ljutnju odgovaramo

ljutito, na nervozu još nervoznije, na drskost drskošću. Reaktivnim ponašanjem mi ne
možemo ništa promijeniti, zapravo mi najčešće samo učvršćujemo postojeću situaciju. Na
svaki poticaj, podražaj ili novonastalu situaciju mi možemo reagirati po jednostavnoj Skine-
rovoj formuli podražaj- reakcija, slično ili gotovo identično reakcijama životinja.

Kovej govori o 4 jedinstvena čovjekova dara koji mu omogućavaju da postane proaktivan.

Čovjek kao razumno biće može da bira vrijeme, način i kvalitet svoje reakcije. On može da je
odgodi, da je ublaži, da je učini kvalitativno djelotvornijom. On może da za stane, napravi
pauzu ili predah da bi izvršio izbor kako da reagira (postupi). U tom izboru leži čovjekov
kvalitet više u odnosu na životinju, u tom izboru leži čovjekova sloboda da razvija oblike
komunikacije koji će biti uspješni i djelotvorni.

SIROMAŠTVO KAO DEZINTEGRATIVNI FAKTOR OBITELJI

Bez sumnje siromašni roditelji imaju više problema nego drugi, a to utiče na ukupan obiteljski
život kao i na podizanje djece. Nedostatak novca, život u malom prostoru (najčešće
prenatrpanom) bez do voljno hrane, odjeće i obuće za sve, te slabom medicinskom zaštitom
čini ove roditelje stalno napetim i pod stresom zbog nemogućnosti uspješnog rješavanja
egzistencijalnih problema.

Situacija i klima u obitelji koja dominira pod ekonomskim stresom s velikom vjerovatnoćom
dovodi do devijacija u ponašanju djece i mladih. Roditelji koji su iskusili ekonomske teškoće i
osjećaj da se ne mogu "nositi" sa njima postaju depresivni što na drugoj strani povećava
bračne konflikte. Bračni konflikti onemogućavaju roditelje da se uključe u probleme svoje

83
djece i da pruže podršku tako da djeca gube samopouzdanje, postižu slab uspjeh u školi,
okreću se nekim drugim

Kad se radi o školskom uspjehu djece Epstajnova (Epstein 1996, prema Berger, 2000:148)
navodi da su rezultati mnogih istraživanja pokazali da je školski uspjeh djeteta značajno
određen socio- ekonomskim statusom roditelja i obitelji, ali isto tako podrškom i
podsticanjima koje dijete dobiva od svojih roditelja.

RAZVOD I POSLJEDICE PO RAZVOJ DJETETA

"Ako se jave konflikti i nezadovoljavanje ličnih potreba, bilježi Ekermen, porodica mora
imati psihološka sredstva za postizanje korektne percepcije problema. Ona mora biti sposobna
da za rešavanje konflikta pronađe odgovarajuća sredstva, koja će zadovoljiti potrebe i
unaprediti zdravlje i razvoj njenih članova" (1966:383).

Za većinu obitelji koje prolaze kroz razvod ovaj krizni period traje godinu ili više, za vrijeme
kojega su životi članova obitelji znatno poremećeni. Djeca najčešće ostaju sa majkom (oko
95%), koje zbog cjelokupne stresne situacije ne mogu biti idealan roditelj, jer se
osjećajupovrijeđenim, depresivnim, usamljenim, ljutim, iako na određeni način osjećaju
olakšanje nakon dugotrajnih bračnih razmirica. Samohrane majke preopterećene su
odgovornostima, napete, nestrpljive, i često neosjetljive prema potrebama djece. One obično
zauzimaju sada mnogo restriktivnije odgojne metode, traže posluš- nost, i djeca ih
doživljavaju kao osobe koje su se promijenile u manje osjetljivog roditelja.

Mnogo naučnika, istraživača, naglašava da razvod ima snažniji uticaj na razvoj dječaka nego
djevojčica. Neke longitudinalne studije pokazuju da se djevojčice u pravilu oporave od
emocionalnih poremećaja dvije godine nakon razvoda roditelja, dok dječaci, iako i sami
pokazuju značajan napredak u istom periodu, još dugo nastave da pokazuju znake
emocionalnog stresa i da imaju probleme u odnosima sa roditeljima, braćom i sestrama,
nastavnicima, pa čak i sa vršnjacima.

Drugi istraživači ne prave razliku između dječaka i djevojčica u pogledu potrebnog vremena
za oporavak nakon razvoda, nego jednostavno tvrde da oni roditeljski razlaz doživljavaju na
različite načine. Iako većina nalaza tvrdi da se djeca u pravilu oporave od stresa zvanog
razvod roditelja, za otprilike dvije godine, ima tvrdnji da oni pokazuju psihološke poteškoće i
poteškoće u učenju, čak i četiri pa i šest godina kasnije, posebno ako su bila veoma mlada u
vrijeme roditeljskog razvoda (Hetherington, 1989; Allison & Furstenberg, 1989).

84
Nakon roditeljskog razvoda zapaženo je da ova djeca neko vrijeme uglavnom postižu slabiji
uspjeh u školi. Ako su na adolescentnom uzrastu ona pokazuju uznemirenost, imaju negativnu
autopercepciju, smatraju da ne mogu ostvariti kontrolu nad svojim životom i sl. Sve više škola
danas posvećuje posebnu pažnju djeci čiji se roditelji razvode, razvijaju posebne programe
vannastavnog rada za njih u nastojanju da u njihovim životima i redovnim aktivnostima bude
što manje potresa.

Interesantno je da su djeca brže prevazilazila poslijedice razvoda i da su kod njih zapažene

mnoge pozitivne promjene, ukoliko su bila okružena prijateljima čiji su se roditelji takoder
razveli i koji su im pomogli da lakše prevazidu osjećaj gordine i nezadovoljstva. Džudit
Valerstain (Judith Wallerstein, 1990) proučavala je sa saradnicima adolescente deset godina
nakon roditeljskog razvoda, te je otkrila da se samo nekolicina njih mogu da sjete događaja
koji su se desili kada su oni bili u predškolskom dobu. Ali većina njih ima negativan stav o
razvodu i gaji nadu da bi se njihovi roditelji mogli pomiriti. Isto tako, adolescenti iz
razvedenih obitelji, više nego oni in nerazvedenih sumnjaju da će njihov vlastiti brak u
budućnosti biti uspješan.

Bivers (Beavers & Hampson.1990) pokušavaju da rezimiraju. Na jednom kraju kontinuuma

koji označava funkcionalnu, zdravu obitelj, nalazi se obitelj koju karakterizira sposobnost
pregovaranja, proaktivno ponašanje. odsustvo straha, poštovanje svačijeg individualnog
izbora, kao i otvorenost i jasnoća komunikacije. Na suprotnom kraju kontinuuma nalazi se
disfunkcionalna obitelj sa nejasnim nefleksibilnim medugeneracijskim granicama, sa
konfuznom komunikacijom, reaktivnim oblikom ponašanja i sa nemogućnošću njenih članova
da se sa podjednakom pažnjom fokusiraju na problem. Bivers dalje zaključuje: zdrava obitelj
ima dovoljno kapaciteta i stalnu potrebu za intimnošću. Manje sretne obitelji imaju čestu
potrebu za kontrolom, a njeni članovi stalno nastoje da dostignu onu granicu kojom bi mogli
uspješno zastrašiti druge.

Na osnovu mnogih iskustava stečenih kroz savjetodavni i terapeutski rad sa obitelji

ustanovljeno je da bračni konflikti izbijaju najčešće onda kada partneri nisu u stanju da
zadovolje jedno drugom potrebu za prisnim odnosom ili vezivanjem (attachement). Bračni i
obiteljski problemi se javljaju kada njeni članovi ne mogu da uspostave odnose sigurne i
čvrste vezanosti (atečmenta). Članovi obitelji ne doživljavaju jedni druge, niti obitelj u cjelini
kao sigurnu bazu sa koje oni mogu da istražuju svijet oko sebe. Njihove prve emocionalne
reakcije na takvu situaciju su strah, tuga, razočarenje, emocionalna povrijedenost i ranjivost.

85
Djeca i odrasli koji su sigurno i čvrsto vezani u obitelji doživljavaju svoju obitelj kao sigurnu
bazu za istraživanje svijeta oko sebe. Roditelji i partneri su spremni da udovoljavaju
potrebama djece kao i uzajamnim potrebama. Takve obitelji su adaptibilne i fleksibilno
povezane.

MJERENJE INTRAOBITELJSKIH ODNOSA

U nastojanjima da se upozna i razumije obiteljski život i način funkcioniranja obitelji često se

u savjetodavnom radu nastoji dobiti što više informacija o tome kako svaki član obitelji
doživljava obiteljski sistem. Lični stavovi, ponašanja, vrijednosti, auto-percepcija, za
dovoljstvo odnosima u obitelji i sl. spadaju u krug neophodnih informacija. Pojedinačnim
razgovorima sa svakim članom obitelji o tome kako on ili ona doživljavaju svoju obitelj može
pomoći da se složi dosta cjelovita slika i dobije karakteristični model interaktivnog po našanja
u toj obitelji. Iako kritičari smatraju ovaj način prikupljanja podataka o jednoj obitelji
neobjektivnim i nepreciznim, ovaj način individualne procjene vlastite obitelji je veoma
popularan posebno kod onih istraživača koji naglašavaju vezu izmedu kognitivnih pro cesa i
ponašanja.

Dva su centralna svojstva obiteljskog života: adaptibilnost i kohezija, smatraju istraživači kao
Olson, Rasel i Sprenkle (Olson, Russell and Sprenkle,1989). Razvijajuči sistemski pristup
obitelji ovi istraživači su se interesovali kako se obitelji snalaze u različitim stresnim
situacijama i zahtjevima svakodnevnog života. Na osnovu ovih istraživanja nastao je poznati
Olsonov cirkumpleksni model, odnosno obiteljska tipologija unutarnjih odnosa bazirana na
dvije osnovne dimenzije: adaptibilnost i kohezija. Olson sa saradnicima je vjerovao da ove
dvije dimenzije ukrštene mogu dati adekvatnu sliku funkcioniranja obitelji. Adaptibilnost se
odnosi na obiteljsku spremnost da dopusti (prihvata) promjene kao odgovor na promjene
životnih situacija njenih članova, ili razvojne promjene cijele obitelji, a njene snage za to leže
u njenoj strukturalnoj snazi, pravilima obiteIji i odnosima medu obiteljskim ulogama.
Kohezija je definirana kao emocionalne veze medu članovima obitelji. Ove dimenzije
podijeljene su svaka na četiri nivoa formirajuci tako 4 x 4 matricu, ill 16 mogucih tipova
obitelji.

POGLAVLJE 14

Uticaj obiteljskih varijabli na izvanobiteljski uspjeh djeteta

86
U obitelji dijete stiče prva iskustva u odnosima sa drugim ljudima, u obitelji se dijete
socijalizira, emocionalno profilira, razvija svijest o sebi i formira osjećaj sigurnosti koji mu je
neophodan za uspješnu komunikaciju sa izvanobiteljskim okruženjem. Kvalitet obiteljskih
odnosa, dakle, kao i dominantni odgojni stil u obitelji uticat će značajno na kvalitet odnosa
djeteta prema pojedincima i situacijama izvan obitelji. Ali, na tu unutarobiteljsku odgojnu
atmosferų i kvalitet odnosa utiču pored ličnih individualnih karakteristika svakog pojedinog
člana obitelji i brojni drugi izvanjski ili objektivni činioci. Među njima dominira
socioekonomski status obitelji koji je takođe rezultat medudjelovanja velikog broja drugih
faktora.

Istraživanja koja su provedena u posljednjih nekoliko decenija motivira na su upravo

saznanjem da jedan procent mladih pokazuje neuspjehu školi ne toliko zbog nedostatka
sposobnosti koliko zbog obiteljskog porijekla. Ona su se uglavnom temeljila na postavkama
sistemskog pristupa obitelji i ekološkog koncepta razvoja ličnosti.

Sveobuhvatna, sistemska proučavanja obitelji donijela su saznanja o tome da se u okviru

obitelji i njenom najbližem okruženju može govoriti o velikom broju varijabli međusobno
paralelnih sinhronizovanih, sukcesivnih ili čak oprečnih po svom djelovanju.

POKUŠAJ KLASIFICIRANJA VARIJABLI OBITELJSKOG ŽIVOTA

Osobenosti svake obitelji i odgoja koji ona ostvaruje rezultat su interakcijskog djelovanja
velikog broja činilaca (ili varijabli), koji, bilo da se radi o vanjskim ili unutrašnjim, biološkim,
socijalnim, pedagoškim, psihološkim ili nekim drugim faktorima, teško mogu biti odvojeno i
izolovano tretirani. Izdvajanje i prepoznavanje varijabli obiteljskog života pokazuje da one
nisu jednako vrijedne da se međusobno razlikuju po stepenu obuhvatnosti i značajnosti.

Tipologije pojedinih autora, koji su nastojali da klasificiraju varijable obiteljskog života

razlikuju se međusobno po obuhvatnosti, preciznosti, kao i kriterijumima objedinjavanja
pojedinih varijabli. Manje su obuhvatne, nejedinstvene po kriterijumu i neprecizne one
klasifikacije varijabli koje, na primjer, detaljno naznačavaju varijable bitne za određenje
socio-ekonomskog statusa obitelji, a sve druge varijable, vezane npr. za psihološko-pedagoške
kvalitete odnosa zanemaruju ili podvode pod jednu varijablu (Coleman & Schneider 1993).

Proučavajući obitelj i njen direktan uticaj na dječije ponašanje i razvoj, Hofman i Lipit (prema
Priručnik 1969) su ponudili sljedeću šemu povezanosti varijabli obiteljskog života i dječijeg
ponašanja:

87
• životna pozadina (porijeklo) roditelja;

• sadašnja obiteljska situacija;

• sastav obitelji:

• odnosi izmedu roditelja;

• lične karakteristike roditelja;

• stavovi roditelja upravljeni ka djetetu;

• otvoreni oblici roditeljskog ponašanja;

• upravljenost djeteta ka roditeljima, braći i sestrama;

• otvoreno ponašanje djeteta prema drugim članovima obitelji;

• lične karakteristike djeteta;

• dijete van obitelji.

Baveći se obiteljskim situacijama koje mogu značajno uticati na socijalnu diferencijaciju i

šanse djeteta u školovanju, Pasou (Harry Passow, 1973) navodi 10 najznačajnijih faktora
nejednakosti šansi za dijete. Prema njegovim nalazima jedno dijete se u školi može naći u
nepovoljnom položaju u razredu:

• ako dolazi iz siromašne obitelji:

• ako u obitelji ima malo mogućnosti da razvije svoje intelektualnesposobnosti i govor,

• ako se vrijednosti njegove obitelji i njegove okoline suviše razlikuju od vrijednosti škole i
razreda;

• ako pripada migrantima;

• ako nastavni jezik nije njegov maternji:

• ako živi u nekoj izolovanoj oblasti;

• ako je žensko ili pripada nekoj vjerskoj grupi;

• zbog nebrige i diskriminacije u samoj školi; i,

• zbog odnosa same društvene sredine prema uspjehu u školi.

88
M. Orlović-Potkonjak (1973 i 1975) smatra da se uz pomoć sljedećih varijabli, koje
predstavljaju kombinaciju sociološkog, kulturološkog i psihopedagoškog pristupa, može
stvoriti realna slika o najznačajnijim elementima obiteljskog djelovanja na razvoj ličnosti:

• materijalni uslovi života vezani za socio-ekonomski položaj obitelji:

• profesionalni nivo roditelja;

• kulturni nivo obitelji:

• struktura obitelji:

• promjena životne sredine;

• nivo aspiracija roditelja; i,

• pedagoško ponašanje roditelja.

Ispitujući djelovanje nekih faktora na slab uspjeh učenika, F. Troj, B. Prokić, D. Trejanoska i
M. Ivančević (1967) uzeli u obzir sljedeće varijable, u kojima se kombiniraju objektivni i
subjektivni pokazatelji, i koji mogu biti povremeno tretirani i kao zavisne i kao nezavisne
varijable.

•pol

• zaposlenost roditelja;

•školska sprema roditelja:

• odnosi u obitelji:

• nadzor nad djetetom;

• materijalne prilike, i

• školska sposobnost.

U sličnom istraživanju Cotić, Fulgosi i Lazić (1963), ispitujući djelovanje obiteljskih prilika
na uspjeh učenika, uzeli su kao najvažnije pokazatelje: nepotpunost - cjelovitost obitelji,
materijalne prilike i skolsku spremu roditelja.

U svom istraživanju Zorman (1969) je pokušao, polazeći od sličnih radova obavljenih u SAD,
da utvrdi korelaciju izmedu školskog uspjeha i situacije u učenikovoj obitelji:

• odnos roditelja prema djetetovom radu u školi;

89
• jezički modeli obitelji:

• način rukovođenja i odgajanje;

• pomoć roditelja u upoznavanju šire sredine:

• intelektualna zanimanja roditelja i

• aktivnost roditelja i dječije radne navike.

Pored toga, autori sa prostora bivše SFR Jugoslavije su u svojim radovima pribrajali još neke
kriterijume iz stranih studija i istruživačkih radova koji su se pokazali kao značajni:

• zatvorenost ili otvorenost obitelji

• način vodenja djeteta u obitelji

•razvoj govora u obitelji, intelektualni razvoj i uspješan start u školi

• redoslijed rođenja djeteta

• veličina obitelji

• stavovi o obrazovanju i vrednovanje obrazovanja u obitelji,

• specifična odgojna atmosfera u obitelji

• emocionalna klima u obitelji

• zdravlje, opće zdravstveno stanje u obitelji, nasljedne bolesti i tome slično.

U pripremnom materijalu za Međunarodnu konferenciju UNES CO-BIE obrazovanju (1971)

istaknuto je da je djelovanje faktora socijalne sredine na šanse u obrazovanju veoma
kompleksno i da ih je dosta teško pojedinačno identifikovati. Njihov zbirni efekt održava se,
kako na makro - tako i na mikro planu.

Makro plan obuhvata ukupnost društvenih odnosa, nivo opće razvijenosti pojedine zemlje,
razlike izmedu grada i sela, ekonomsku i kulturnu razvijenost regije i sredine u kojoj se nalazi
obitelj, stepen razvijenosti školske mreže, opremljenost i kadrovski potencijal skole. nivo
socijalne i zdravstvene zaštite

U drugu grupu faktora - mikro plan spadaju oni faktori, koji više ili manje određuju sam
obiteljski milje u kojem se jedna ličnost razvija i formira. Medu najznačajnijim se izdvajaju:
intelektualni nivo roditelja, stavovi roditelja o vrijednosti obrazovanja, nivo aspiracije

90
pogledu školovanja, odnosi majka u dijete u prvim godinama života, formiranje slike o sebi,
svojoj okolini, školi i nastavnicima.

U američkoj studiji o ženi i obitelji. Paoluči (B. Paolucci, 1975), kao polaznu osnovu u
proučavanju obiteljske uloge, uzima samo njena dva oblika:

• zdravstveno-higijensku ulogu obitelji s naglaskom na prehrani koja mora obezbijediti djetetu

zdrav fizički i mentalni razvoj, i

• humanizirajuću ulogu obitelji, podrazumijevajuci ovdje odgoj. socijalizaciju i emocionalno

poticajne elemente medu članovima obitelji.

Nastojeći da u zajedničke imenitelje obuhvati što vide aspekata obiteljskog života, Grim (S.
Grimm, prema Husen, 1975) istiće ove faktore;

• Socio-ekonomski faktori (profesija roditelja, veličina obitelji.

• određene pogodnosti socijalnog statusa)

• Socio-kulturni faktori (nivo obrazovanja roditelja, njihovi vaspitni principi, mogućnost

sticanja dobrih obrazovnih postignuća u oblasti jezika, motiviranost za uspjeh)

• Socio-ekološki (koji se odnose na lokalitet u kojem se nalazi obitelj, selo-grad ili periferija -
centar, udaljenost kuće od škole).

Frejzer (Fraser, 1959) je pratila 408 djece, uzrasta od 12,5 do 13,5 godina, tokom jedne
školske godine raspoređenih u 10 različitih škola srednjeg stupnja. Iz direktnih kontakata sa
roditeljima ove djece dobijeni su elementi za evaluaciju obiteljskog miljea razvrstani u 4
aspekta:

• kulturni aspekt (obrazovni nivo roditelja i njihove navike prema čitanju i daljem
usavršavanju);

• materijalni aspekt (prihod, profesija, veličina obitelji, stambeni uslovi); • stavovi (ponašanje,
odnos roditelja u ohrabrivanju i podsticanju djeteta za školski uspjeh i profesionalnu karijeru),

• stepen abnormalnosti u obitelji (opća atmosfera u obitelji. razorena obitelj ili ne, majka
zaposlena ili ne).

First-Dilić uzima za polaznu osnovu Dancingerov stav da uticaj roditelja na dijete zavisi od
dvije grupe činilaca:

91
 1. o roditeljevim zahtjevima prema djetetu (uključujući i, implicitne zahtjeve u po gledu
modela ponašanja što dijete treba da imitira) i
2. o roditeljevoj uspješnosti u zadovoljavanju djetetovih potreba

METODOLOŠKI ASPEKTI DJELOVANJA VARIJABLI OBITELJSKOG ODGOJA

Na obitelj djeluju i svojim uticajima je određuju brojni eksterni faktori koji nisu pravolinijski i
koji ne oblikuju direktno i jednostavno određeni tip obitelji. Svaki vanjski faktor (varijabla)
zapravo se na svojevrstan način, dakle indirektno, prelama kroz prizmu svakog pojedinog
člana obitelji, kao i kroz obitelj u cjelini, čime je jedino moguće objasniti egzistiranje
različitih obitelji u identičnim uslovima. Upravo ta svojevrsna prerada vanjskih činilaca od
strane članova jedne obitelji proizvodi direktno intrarobiteliske faktore, stvarajući tako niz
specifičnih, vlastitih obilježja, drugačijih od ostalih obitelji u onoj mjeri u kojoj su i njeni
članovi drugačiji kao jedinke od bilo kojih drugih pojedinaca. Interni faktori ili obilježja
specifična i posebna za svaku pojedinu obitelj čine njen individualni pečat koji ona ostavlja na
mladima odgajanim u njenom okrilju i čime ona određuje ukupnost oblika ponašanja njenih
članova, kako u vanobiteljskim tako i unutarobiteljskim odnosima. Taj proces neprekidnog
prožimanja i prelamanja vanjskih i unutrašnjih obilježja, kroz obitelj u cjelini kao i kroz
ličnosti njenih članova predstavlja u suštini, jedan permanentan dijalektički proces,
nezaobilazan u analiziranju suštinske uloge obitelji.

U skladu sa Bronfenbrenerovim učenjem, sve obiteljske varijable moguće je klasificirati i

konkretizirati na makro, mezo i mikro nivou, pri čemu varijable makro i mezo nivoa mogu
biti tretirane kao izvanobiteljske, a varijable mikro nivoa kao unutarobiteljske.

Eksterne (Indirektne) faktore bi dalje trebalo konkretizirati kao

1. društveno-ekonomski okvir obitelji:

2. socio-ekološki ili uži regionalni okvir obitelji:

3. položaj i status obitelji u užem i širem okruženju.

Interni (direktni) faktori obuhvatali bi:

1. socio-kulturni činioci obiteljskog života i dr.:

2. dominantni odgojni stil u obitelji:

3. odgojna atmosfera u obitelji (famille éducogène);

92
4. socio-psihološka obilježja odnosa u porodici (emocionalna klima i sl.).

Po svojoj suštini, ovakav pristup nudi mogućnost da se zahvati obitelj i na globalnoj i na

grupnoj, kao i na individualnoj razini. Svaki od ovih faktora je dalje moguće konkretizirati i
preciznije ti, a mnogi od njih se javljaju u uzajamnoj sprezi kao podjednako značajni ili
uzajamno dopunjujuci činioci u analiziranju eksternih ili internih faktora

Eksterne ili izvanobiteljske varijable (makro i mezo nivo)

Djelovanjem izvanobiteljskih varijabli koje se izvode iz najšireg društvenog okvira,

socioekonomskog blagostanja jednog društva, institucionalne pomoći obitelji u ostvarivanju
njene odgojne uloge i sl. bave se pretežno sociolozi i drugi autori koji prvenstveno teže da
odrede mjesto i ulogu obitelji u pojedinom društvu.

Ima pretpostavki da obitelji koje su, dobro uklopljene u društveni sistem, povezane sa
sistemom institucija zdravstvene i socijalne zaštite, odgoja i obrazovanja, dječje zaštite,
stanovanja, rekreacije, kulture i sl. imaju manje mogućnosti da prikrate ličnost u njenom
razvoju i postizanju uspjeha u životu, nego one koje to nisu. Obitelj u kojoj je majka
nezaposlena, posebno seoska obitelj, zahvaljujući stalnom prisustvu majke u kući, još uvijek
zadržava dio funkcija, koje u obiteljima zaposlene majke neminovno preuzima društvo.

Ima dosta pokazatelja koji idu u prilog tvrdnji da su obiteljski uticaji na školovanje djece u
dobroj mjeri određeni i često ograničeni regionalnom i lokalnom pripadnošću same obitelji.
Djeca istog ili sličnog obiteljskog porijekla, s obzirom na materijalni i obrazovni status,
nalaze se često u neravnopravnoj poziciji u pogledu nastavka školovanja zavisno od toga da li
se nalaze u gradu, selu ili manjem mjestu. Ova neravnopravnost je posebno izražena kod
djece nižeg srednjeg i najnižeg socijalnog statusa i porijekla.

Žirar (Girard, 1962) je, na osnovu svojih istraživanja, zaključio da: Tri faktora nesumnjivo
utiču na društveni uspjeh: gradsko porijeklo, više socijalno porijeklo i viši nivo obrazovanja;
ostali faktori, izgleda, igraju manje značajnu ulogu. Može se reći da se radi više o sklopu
određenih pretpostavki koje ličnost tjeraju da uspije, a jedna od presudnih je život u velikom
gradu.

U ranijim istraživanjima u SFRJ, posebno na području BiH, konstotovan je značajan uticaj

regionalne pripadnosti na formiranje stavova roditelja prema obrazovanju. Kod istog
obrazovanja i položaja u zanimanju, na formiranje stava o obrazovanju, jače utiče regionalna
pripadnost i to su posebno uočljive razlike između sela i velikog grada (Kreso, 1979).

93
Na neravnopravnost u obrazovanju regionalna pripadnost ne djeluje kao potpuno samostalan
faktor, nego se ona najcešce kombinuje sa, porodičnim statusom. Nije bez značaja da li se u
zaostaloj regiji radi o obitelji visokog ili niskog socijalnog statusa. Tako, kod visokog socio-
ekonomskog statusa obitelji regionalni faktor ima slabiji uticaj jer materijalne mogućnosti
obitelji omogućavaju djeci jednostavnije premošćavanje ove distance i školovanje po
vlastitom izboru. Kod niskog porodičnog statusa regionalna distanca je teliko premostiva i
sam problem se pojačava i usložnjava

Studija OECD-a (1972) pokazuje nižu korelaciju izmedu školskih rezultata, na jednoj strani i
socijalne klase i obiteljskog prihoda na drugoj strani, dok se javlja izrazitija korelacija ovih
faktora i pristupa u pojedine vrste škola.

Socijalni hendikep se jače manifestira prilikom selekcije za prelazak iz jednog stepena

obrazovanja u viši, nego što je to slučaj kod postizanja školskog uspjeha na datom
obrazovnom nivou.

Faktor broja potomaka može višestruko negativno djelovati na uspjeh u obrazovanju, ukoliko
je pojačan dejstvom regionalne pripadnosti (selo ili nerazvijena regija), niskim prihodom
obitelji, nepovoljnim stambenim uslovima, niskom obrazovnom strukturom roditelja i dr. I
neki drugi autori potvrduju da djeca,iz obitelji sa manjim brojem ćčlanova, pokazuju
tendenciju postizanja boljih rezultata u školovanju, kao i na testovima inteligencije, bez obzira
na njihov socijalni nivo.

Intraobiteljske varijable (mikro nivo)

Obitelj kao specifican socio-kulturni milje ne stvara samo povoljne uslove primarne
socijalizacije kroz verbalne komunikacije, nego pruža i svojevrsnu atmosferu u kojoj djeca
formiraju svoje kulturno-obrazovne i radne potrebe, vrijednosti i sposobnosti. Rezultati
potvrduju da školski uspjeh varira zavisno od kulturnog nivoa roditelja mjerenog prema
diplomi roditelja više nego od prihoda u obitelji.

Vajt (White 1957) pokušava da razlike u obiteljskom odgoju pojedinih klasa objasni, pomoću
prijemčivosti za novine i spremnosti obitelji da prihvata savjete stručnjaka i prijatelja Majke
iz niže klase se najčešće oslanjaju na sopstvene sklonosti za odgoj koristeći svoje roditelje kao
pozitivan standard. Stoga se ove obitelji sporije mijenjaju i otvaraju prema drugima. Ukratko,
izgleda da većina autora zastupa tezu da što je majka provela više godina u školovanju, to ona

94
više vremena posvećuje djeci, a što se više vremena posvećuje djeci, to se ono pozitivnije
odražava na njihov intelektualni i socio-emocionalni razvoj.

Žirar (Girard, 1966), tvrdi prema svojim istraživanjima da su starija djeca u nešto većoj
prednosti od ostale, bez obzira na status i veličinu obitelji.Medu prvim istraživanjima koja su
pratila djelovanje socio-kulturnog nivoa obitelji na školsko postignuće djeteta su radovi
Budona (Boudon, 1968). Mjeren je nivo aspiracija učenika prema željenoj profesiji kao
zavisna varijabla, a kao nezavisne varijable ukršteno su uzeti kulturni nivo obitelji (svakako u
tijesnoj vezi sa socijalnim sta tusom obitelji) i školski uspjeh učenika.

U našem istraživanju (A. Kreso, 1979) neki pokazatelji idu u prilog tvrdnjama da postignuti
uspjeh djeteta, već od samog početka školovanja, može povratno da djeluje na neke oblike
obiteljskog odnosa prema obrazovanju. U našem istraživanju se pokazalo da djeca koja
postižu najbolji uspjeh u školovanju, istovremeno, imaju roditelje koji visoko cijene
obrazovanje i imaju visoke aspiracije za dalje školovanje svoje djece, bez obzira na njihov
obrazovni i socio-ekonomski status.

Za utvrdivanje kulturnog nivoa obitelji uglavnom uzimaju se u obzir varijable, kao što su
usmjerenost roditelja na dalje obrazovanje i usavršavanje, mogućnosti koje se pružaju djetetu
da upoznaje i konzumira kulturne vrijednosti, kako u obitelji tako i van nje). raskorak u
posjedovanju odredenog kulturnog nivoa kod djece iz različitih obitelji i sl. Do sada je među
najznačajnije socio-kulturne faktore obiteljskog života, koji mogu snakno da djeluju na
eventualni uspjeh u obrazovanju posebno mjesto pripadalo razvoju govora i jeziku, a potom
vrijednosnoj orijentaciji obiteljt Jezik se, zapravo, tretira, kao posrednik preko kojeg dijete
prima i iskazuje svoje iskustvo i razvija mišljenje. Kod neke djece de se ono što je formirano
u obitelji u domenu jezičkog i vrijednosnog javljati u kontinuitetu sa zahtjevima škole, dok će
se kod druge djece javljati u diskontinuitetu. Jezik obitelji i jezik škole često se javljaju u
raskoraku, tj. u diskontinuitetu. Gecels (Getzels, 1974) smatra da kontekst jezika u kojem se
podižu djeca može varirati najmanje na 4 načina:

1. roditeljski model jezika,

2. jezičke interakcije u obitelji

3. sadržaj i ton jezika koji se koristi; i

4. socijalni značaj (vrijednost) koji se pridaje jeziku.

95
Bernstein, 1979) tvrdi da različite grupe različito gledaju na jezlk, prema tome i stvaraju
različite kodekse jezike. Prema njemu, postoje dva osnovna kodeksa:

• formalni, elaborirani, razvijeni, i.

• funkcionalni, ograničeni, sirovi kodeks

U formalnom jezičkom kodeksu, rječnik i struktura rečenice proizilaze iz širokog dijapazona

mogućnosti elementi govora su kompleksni i neznatno se koriste neverbalni oblici
komunikacije. Poruka se daje i njeno rješenje se traži isključivo u sklopu verbalnih oblika
Ograničeni jezički kodeks odražava svojom sintaksičkom strukturom ograničen raspon
mogućnosti, a elementi govora su osiromašeni.

Škola njeguje elaborirani jezički kodeks. Stoga djeca iz obitelji koje njeguju ovu vrstu jezika,
a one su, prema brojnim autorima u pravilu iz srednje i vise klase, ostvaruju kontinuitet u
iskustvima stečenim u obitelji. Za drugu djecu koja iz obitelji nose ograničenu razvijenost
jezika susret sa školom znači diskontinuitet u razvoju odgojnom radu; hendikep, uzrok
neravnopravnom tretmanu i izvor nejednakosti.

Ukratko se saznanja o razvoju jezika mogu rezimirati kroz sliedece tvrdnje:

• Jezički razvoj uslovljen je uticajima socijalne sredine (obitelji)

• Verbalni razvoj igra osnovnu i pokretačku ulogu u razvoju intelektualnih sposobnosti, a

posebno u razvoju sposobnosti apstrahiranja.

• Struktura obiteljskih odnosa varira zavisno od socijalne sredine i ovi odnosi su jednostavniji,
direktniji i autoritativniji u inferiornim klasama i slojevima.

• Sintaksa obiteljskih odnosa ima značajan uticaj na jezičku sintaksu djeteta i njegov uspjeh u
školi.

Proučavanja pedagoške klime u obiteljskom životu skrenula su pažnju na grupe varijabli koje
utiču na stvaranje povoljne odgojno obrazovne klime kao što su:

• pedagoški nadzor roditelja nad djecom i posebno nad njihovim školskim obavezama;

• podsticanje, ohrabrivanje, motiviranje;

• pedagoška atmosfera koju razvijaju roditelji u obitelji (mogućnosti obrazovanja u kući,

biblioteka, razgovori sa roditeljima i sl.):

96
• stvaranje radnih navika;

• ljubav roditelja prema djeci;

• kazne, nagrade; i

• ravnopravno tretiranje muške i ženske djece.

Daglas (Douglas, 1964) je u svom prvom longitudinalnom istraživanju prikupljao podatke o:

a) odsustvovanju sa časova i motivima za to;

b) ponašanju djece o školi i njihovim radnim navikama;

c) rezultatima postignutim na testovima inteligencije; i

d) interesu koji roditelji pokazuju za školski uspjeh svoje djece,

Stavovi roditelja prema obrazovanju, njihova vrijednosna orijentacija, aspiracije u pogledu

dostizanja obrazovnog nivoa djece, status i ugled obitelji u sredini u kojoj se nalazi te
autoritarna/liberalna klima u obitelji su za mnoge autore predstavljali dovoljan broj varijabli u
objašnjavanju školskog uspjeha/neuspjeha.

Kvalitet, oblik, intenzitet i vrste komunikacija roditelja i djece predstavljalo je interesantno

područje ispitivanja za mnoge autore. Devero, Bronfenbrener i Rodžers (Devereaux,
Bronfenbrenner i Rodgers, 1969) vršili su više ispitivanja o vrstama i kvalitetu obiteljskih
odnosa, kako u pojedinim obiteljima iste kulture, tako i u obiteljima različitih kultura.

Klasificirajući obitelji prema dominaciji roditeljskih uloga na patricentrične (dominantnu

ulogu ima otac), matricentrične (dominantna uloga majke) i egalitarne (roditelji ravnoprav-
ni), Devero nasuprot mnogim drugim autorima, iznosi tvrdnju da su u odgojnom smislu u
najnezahvalnijoj poziciji djeca iz egalitarnih obitelji. Ova djeca su, po njemu, u većem
stepenu nego druga neu rotična, zbunjena, ne poznaju autoritet, a u adolescentnom dobu su
agresivna i neodgovorna. Lacković-Grgin (1974) je na osnovu vlastitih istraživanja, utvrdila
da gotovo nema razlike medu djecom koja potiču iz obitelji u kojima dominira autoritaran ili
anarhičan stil upravljanja djecom. I jedna i druga grupa djece su pokazivala znatno
zaostajanje u prosječnom školskom uspjehu za grupom djece iz demokratskih, dakle
egalitarnih obitelji. Devero se, medutim, jasno zalaže za prednost matricentričnog tipa odnosa
u obitelji, jer su, kako on tvrdi, sve odgojne prednosti na strani djece iz ovih obitelji. Ona, po
njemu, čak zaslužuju naziv »presocijalizirane« djece.

97
Pored toga, ne mali broj autora ukazuje na značaj, motivacije kao važnog faktora školskog
uspjeha, te na korelativne veze između varijabli obiteljskog života i motiviranosti učenika.
Stoga je značajna pažnja posvećena obiteljskoj ulozi u povećavanju stepena, motivacije
djeteta-učenika. Obiteljske varijable snažno utiču na razvoj unutranje motivacije.

OSNOVNA POLAZIŠTA U IZGRAĐIVANJU PARTNERSTVA ŠKOLE I OBITELJI

Nijedna obitelj ne moze egzistirati kao izolirana jedinka.

Neosporna je činjenic ad asu obitelj i škola uvijek imale vezu čak i kada je ona prividno bila
ukinuta.

Danas su roditelji sve potrebniji školi.

Sve više se ističe da škola treba liči na obitelj, a obitelj na školu.

Zajednički rad ova dva miljea doprinosi jačanju obje strane.

Uspjeh djece u školi se povećava ako škola i obitelj djeluju zajedno.

O saradnji porodice i škole pisao je Petar Mandić

Džojs Epstin – istraživala o ovome

Roditelji nisu eposebna vrsta ljudi, i nastavnici su roditelji sami.

Moguće uloge roditelja – partnera škole:

Kao učitelji vlastite djece

Kao posmatrači

Kao povremeni volonteri

Kao izvor volontera

Kao izvor stalno zaposlenih

Kao kreatori obrazovne politike

40% roditelja smatra da nije dovoljno uključeno u obrazovanje svoje djece

Kada su obitelj, uža zajednica i vrijednosni sistem jaki, škola je jaka, a jaka je i nacija.

98
99