PEDAGOŠKI FAKULTET

SPECIJALNA EDUKACIJA I SOCIJALNA REHABILITACIJA

ZNAKOVNI JEZIK I DAKTILOLOGIJA

Vannastavne aktivnosti

SEMINARSKI RAD

Nastavnik: Student:

doc. dr Bojana Marković Ružica Stojanović, DEF 068/18

Banja Luka, april 2020. godine

 SADRŽAJ
UVOD..................................................................................................................................5

1. GLUVE I NAGLUVE OSOBE.................................................................................7

2. ZNAKOVNI JEZIK..................................................................................................9

2.1. Znak, jezik i komunikacija.................................................................................9

2.2. Uopšteno o znakovnom jeziku.........................................................................10

2.3. Struktura znakovnog jezika..............................................................................11

3. UPOTREBA ZNAKOVNOG JEZIKA PREMA ZAKONSKOM OKVIRU

REPUBLIKE SRPSKE..................................................................................................................15

4. MITOVI I PREDRASUDE O ZNAKOVNOM JEZIKU I GLUVIMA.................16

5. DAKTILOLOGIJA.................................................................................................19

5.1. Osnovi prstne azbuka..............................................................................................19

5.2. Funkcije daktilološke azbuka.................................................................................20

5.3. Pravila daktiliranja...........................................................................................21

5.4. Čitanje sa ruke..................................................................................................22

5.5. Redoslijed čitanja daktilema............................................................................22

ZAKLJUČAK....................................................................................................................24

LITERATURA..................................................................................................................25
 UVOD

Većina osoba koje čuju nikada nisu upoznale osobu koja ne čuje. Smatra se da što je
hendikep manje vidljiv za okolinu, to je manje razumijevanje okoline za posljedice koje on sa
sobom nosi, te je zato gluvoća najmanje razumljiva za okolinu, jer je na oko posmatrača
neuočljiva.
Mi koji čujemo nismo ni svjesni koliko nam znači to što možemo da slušamo. Ali, kada
bismo se svi doveli u situaciju da vidimo svoje roditelje, a ne čujemo ih, da vidimo automobile,
razne TV emisije, pse, ali da ništa od toga ne možemo čuti, shvatili bismo koliko je slušanje
važno za nas i koliko možemo biti srećni i zahvalni, jer mi ipak čujemo.
Oštećenje sluha predstavlja smanjenu funkciju ili potpuni gubitak funkcije slušanja.
Pored smetnji u slušanju, gluve osobe mogu imati poteškoće pri govoru i razumijevanju govora.
Gluvoća predstavlja potpuni gubitak sluha, sa veoma malim ili bez ikakvog ostatka sluha, pa ove
osobe ne mogu koristiti sluh čak ni uz pomoć slušnog aparata. Nagluvost predstavlja trajno
sniženje ili oštećenje sluha, na jednom ili oba uva koje uzrokuje teškoće u komuniciranju
(UNESCO).
S obzirom da gluvi ne mogu da primaju, obrađuju i razumiju zvučne poruke, da bi se
sporazumjeli i komunicirali, razvili su jedan vizuelni sistem komuniciranja. Gluve osobe
komuniciraju pomoću ovog sistema, za razliku od čujućih osoba, što ih još više razlikuje od njih.
Vremenom zbog tih razlika gluvi su razvili posebnu grupu i stovrili osjećaj pripadnosti. Tako
danas možemo reći da postoji posebna zajednica Gluvih, koja ima svoju kulturu i jezik.
Znakovni jezik je jezik zajednice Gluvih. Znakovni jezik je konstituisani analitički jezik, koji
sadrži set signala, znakova i gestova i koji posjeduje vlasitita pravila prema kojim se odvija
komunikacija.
S obzirom na to, znakovni jezik se ne može doslovno prevoditi na srpski jezik, kao što to
ne mogu ni drugi strain nacionalni jezici. U nekim zemljama, poput SAD, Holandije i Slovenije
znakovni jezik je standardizovan. Međutim, srpski znakovni jezik nije standardizovan.
Znakovni jezik je jezik koji ne koristi govor kao sredstvo komunikacije, nego koristi
znakove i gestove kako bi pokazao riječi. Znakovi u gestovi mogu označiti pojedine riječi, misli
ili čitave rečenice, u zavisnosti od konteksta ili kompleksne serije ideja (UNESCO, 1984).
Daktilologija je prstna azbuka, koj predstavlja specifičan oblik neverbalne komunikacije,
koja se sastoji od utvrđenih položaja i pokreta prstiju jedne ruke kojim se predstvljaju slova
jednog pisma, a kod nas je to azbuka i abeceda. U prstnoj azbuci postoji za svako slovo jedan

5
znak, ali i za svaki broj jedan znak. Pored daktilologije postoji i hirologija, odnosno prstna
azbuka u kojoj se slova prikazuju dvjema rukama. Prstna azbuka koristi se kao leksička dopuna
znakovnom jeziku, te olakšava prezentaciju riječi “slovo po slovo” i služi kao podržavajući
mehanizam pri usvajanju čitanja kod gluvih. Koristi se u školama za gluve kao pomoćno
sredstvo, pored znakovnog jezika, kao osnovnog, a naročito u periodu opismenjavanja, jer se
njome lakše prenose riječi i informacije.

6
 1. GLUVE I NAGLUVE OSOBE

Postoje dvije vrste oštećenja sluha, a to su gluvoća i nagluvost. Pod gluvoćom, sa

audiološkog aspekta, podrazumijeva se odsustvo auditivne funkcije, dok nagluvost
podravumijeva ograničenje slušne funkcije. Gluve osobe imaju gubitak sluha veći od 80 dB, te
uz pomoć slušnog pomagala ne mogu cjelovito registrovati glasovni govor. Nagluve osobe imaju
oštećenje sluha u rasponu od 25 do 80 dB na uhu sa boljim ostacima sluha. Kod ovih osoba
glasovni govor je djelimično ili potpuno nerazvijen. Zbog oštećenja sluha imaju teškoće u
razumijevanju govora i komunikaciji (Ječmenica, 2016).
Kao posljedica oštećenja sluha javlja se teškoća u razumijevanju govora i jezika, što
može dovesti do poteškoća u kognitivnom, emocionalnom i socijalnom razvoju, a mogu se
pojaviti i slaba školska postignuća kod djece. Oštećenje sluha može prouzrokovati i probleme u
motornom razvoju, te poremećaj osjećaja za ravnotežu.
S obzirom na raznolikost gluvoće i njenog značaja postoji nekoliko modela
razumijevanja iste. U zavisnosti od modela razumijevanja javlja se i različit način ophođenja
prema gluvima i njihovom identitetu (ATSZJ, 2014). Prema medicinskom modelu problem se
nalazi u gluvim i nagluvim osobama. Gluvoća se smatra patološkim stanjem koje je potrebno
liječiti. Ukoliko gluvoća nastane nakon razvoja govora, za tu osobu to predstavlja težak gubitak,
pa je potrebna medicinska, audiološka i psihološka intervencija i rehabilitacija. Osobe koje su
gluve od rođenja to ne smatraju nedostatkom i veoam često ne žele postati čujuće. Prema
društveno-kulturalnom modelu gluve osobe se ne smatra invalidima, nego se posmatraju
različitima. Reakcija društva može jedino dovesti do onesposobljenja ovih osoba. Gluvi teže da
budu uvaženi i značajni kao posebna kulturna grupa sa svojim uvjerenjima, potrebama,
mišljenjima, običajim i jezikom. Gluvi predstavljaju kulturno-jezičku manjinu – zajednicu
Gluvih, koja ima specifičnu kulturu, znakovni jezik, istoriju, običaje, organizacije, norme
ponašanja, političke structure, umjetnost itd.
Gluve osobe mogu da komuniciraju uz pomoć manuelnih oblika komunikacije, odnosno
ručne azbuka, koja može biti jednoručna - daktilologija i dvoručna – hirologija, te pomoću
znakovnog jezika, koji predstavlja maternji jezik za sve gluve osobe od rođenja. Pored ovih

7
oblika komunikacije, uče se komunicirati pomoću jezika, odnosno čitanja sa usana – oralizam
(ATSZJ, 2014).
Kultura Gluvih predstavlja društvenu i stvaralačku moć zajednice koja počiva na
znakovnom jeziku. Elementi kulture gluvih obuhvataju komunikaciju, društveni dogovor, način
ponašanja, umjetnost, škole gluvih, zabavu, rekreaciju (sportovi i klubovi gluvih) i vjerovanja.
Gluvi imaju tradiciju koja obuhvata priče, iskustva, te učestvovanje na kulturnim događajima
gluvih. Način ponašanja odnosi se na privlačenje pažnje uspostavljanjem kontakta očima i
korektnim tapkanjem po ramenu. Umjetnost Gluvih obilježena je vizuelizacijom. Kao sredstvo
komunikacije Gluvi upotrebljavaju znakovni jezik. Humor je, takođe, zasnovan na vizuelizaciji.
Veoma važni su sportovi gluvih, festival ii zabave za Gluve (Grujić, 2017).
Socijalni razvoj gluvih i nagluvih odvija se putem stvaranja socijalne interakcije između
gluvog djeteta i okoline i putem komunikacije. U ovom segment razvoja djeteta veoma važnu
ulogu imaju roditelji i nastavnici. Nastavnici treba da uključuju gluvo dijete u timske zadatke,
projekte, kako bi ono osjetilo svoju važnost. Takođe, potrebno je dijete poticati na izražavanje
emocija, jer će tada znati da ga neko razumije. Djetetu ne treba davati zadatke nesrazmjerne
njegovim mogućnostima.
Gluve osobe se školuju u školama za gluve i to putem znakovnog jezika ili primjenom
oralne metode. S obzirom da danas mnogi gluvi imaju kohlearni implatat, oni mogu biti
uključeni u redovan sistem školovanja.
Znakovni jezik se priznaje kao prirodni jezik gluvih. Samim rođenjem djeca stiču uslove
za usvajanje prirodnog jezika, a za gluve je to znakovni jezik. Da bi ga učili po modelu od samog
rođenja moraju biti okruženi osobama koji koriste znakovni jezik. U većini slučajeva gluvi su
okruženi čujućim osobama, pa će oni usvajati i jezik svoje okoline, što dovodi do dvojezičnosti.
Dvojezičnost im tako omogućava veće razumijevanje i toleranciju okoline, kao i bolji protok
informacija. Važan segment razvoja gluve osobe je sticanje pismenosti. Bez obzira na problem
sa govorm i slušanjem gluva djeca mogu biti veoma dobro pismena ka oi njihovi čujući vršnjaci.
Pismenost im omogućava pristupanje višem nivou školovanja i otvara mogućnost zapošljavanja.
Bez obzira na želje i mogućnosti gluvih, izbor zanimanja veoma često je ograničen
gluvoćom, a ista je često prepreka prilikom zapošljavanja, jer iako su fakultetski obrazovani,
gluve osobe ne ispunjavaju uslove konkursa. Međutim, postoje i gluvi koji prelaze granice, pa
tako možemo susresti gluve koji su muzičari, defektolozi, pjesnici itd. (Frančić, 2016). Veoma
često zanimanje gluvih žena je slastičarstvo. S obzirom da su gluvi vizuelni tipovi, te su samim
tim i veoma često kreativni i skloni umjetnosti, a to mogu izraziti kroz slastičarstvo (Tarczay,
2006).

8
 2. ZNAKOVNI JEZIK

2.1. Znak, jezik i komunikacija

Znak možemo definisati kao cjelinu koja se sastoji iz dva dijela, odnosno ono što se
označava i ono što je označeno (Noth, 2004). Najčešća opšta podjela znakova je ona na ikone,
indekse i simbole. Ikone su znakovi čiji izraz liči na označeni objekat. Indeksi su znakovi koji
sadrže neku prirodnu vezu sa objektom koji označavaju. Simboli su znakovi kod kojih postoji
konvencionalna veza sa objektom koji označavaju (Pierc, 1991).
Noth razlikuje tri vrste znakova, a to su prirodni, umjetni i konvencionalni. Prirodne
znakove proizvodi biološka priroda, umjetne stvara kultura, konvencionalni znakovi su oni
znakovi do kojih se došlo dogovorom u svrhu prenosa informacija (Noth, 2004). Nauka koja se
bavi izučavanjem znakova i znakovnih sistema naziva se semiologija.
Autori Stanojčić i Popović navode da je “jezik sistem znakova (govorno i pisano)
sredstvo opštenja, sporazumijevanja među ljudima. Jezikom čovjek saopštava svoje misli, i
osjećanja drugim ljudima. A to znači da je jezik društvena pojava, da je njegov postanak vezan
za postanak i razvoj ljudskog društva” (Stanojčić i Popović, 2011, str. 9). Svaki prirodni jezik
koji je sredstvo opštenja ima tri funkcije: komunikativna funkcija koja se ostvaruje kroz
opštenje, saznajna ili kognitivna funkcija koja se ostvaruje koja se ostvaruje kroz prenošenje
značenja putem sistema znakova među ljudima i akumulativna funkcija koja se ostvaruje kroz
prenos značenja i iskstava među generacijama, tj. jezik pribira i čuva tradicionalne kulturne i
civilizacijske vrijednosti zajednice koja datim jezikom govori.
Noth (2004) komunikaciju definiše kao svaki protok energije koji utiče na sebe i okolinu
pri čemu dolazi do razmjene informacija i uspostavljanja interakcije. Komunikacija je osnovna
funkcija jezika kojom upoznajemo iskustva drugih pojedinaca o onome što nas okružuje i na
osnovu toga dopunjavamo svoje slike i stvaramo predstave. Osnovni uslov za ostvarivanje
9
komunikacije predstavlja “povratna sprega” koja se definiše kao vraćanje informacija njenom
pošiljaocu o samom toku procesa komunikacije na osnovu koje on oblikuje svoje dalje
djelovanje.
Najčešća podjela komunikacije je na verbalnu i neverbalnu. Verbalna komunikacije je
oblik komunikacije koji se služi govorom ili pisanim riječima i njihovim vezama. Neverbalna
komunikacija može biti potpuno odvojena od govora, ali može zavisiti i od dodatnih
karakteristika govora kao što je izgovor riječi. Neverbalna komunikacija obuhvata pokrete i
položaje tijela i njegovih dijelova: gestovi, pantomime, mimika itd.
Znakovni jezik se prema ovoj podjeli može svrstati u neverbalnu komunikaciju, jer se
prijenos informacija ne odvija putem glasovno-auditivnog kanala, ali je to opet neadekvatno, jer
sa druge strane, osnovni uslov verbalne komunikacije predstavlja auditivna percepcija, bez da se
navode druge osobenosti verbalne komunikacije.

2.2. Uopšteno o znakovnom jeziku

Znakovni jezik predstavlja sredstvo komunikacije gluvih, koji na osnovu vlastitih

vrijednosti, iskustava i samog znakovnog jezika predstavljaju kulturno-jezičku manjinu, koja u
današnje vrijeme stvara pozitivne stavove o sebi, baš zbog jedinstvenog sistema komuniciranja.
Znakovni jezik je prirodni jezik gluvih, baš kao što je to glasovni jezik za čujuće osobe. Baš kao
što čujuća beba čujućih roditelja po modelu usvaja govorni jezik, tako i gluva beba gluvih
roditelja usvaja znakovni jezik. Međutim, ukoliko čujući roditelji na svijet donesu gluvu bebu
ona ne može po modelu usvajati znakovni jezik, pa je nepohodno što ranije uočiti gluvoću i
početi sa učenjem znakovnog jezika, a kasnije i govornog, odnosno pisanog.
“Znakovni jezik je vid komunikacije, kojim se riječi i pojmovi iskazuju rukama, kojom
prosječan pojedinac lako izražava riječi, misli i cijeline, zavisno od konteksta i složene serije
ideja” (UNESCO, 1984). Znakovni jezik je kompleksan, strukturisan živi jezik. Ima jaku
kulturnu osnovu i pripada velikom broju znakovnih jezika koji su rašireni među zajednicama
gluvih u cijelom svijetu (Gatalica, 2011). Znakovni jezik posjeduje sve lingvističke elemente kao
i drugi jezici, a razlika je u tome što se precipira vizuelnim, a ne auditivnim putem. U zemljama
sa zakonskom tradicijom i praksom znakovni jezik predstavlja samo jedna element sistema
zaštite prava lica sa smetnjama u razvoju, a taj sistem je kompleksan i ne može se svesti samo na
uslugu besplatnog tumača. Tako je, na primjer, Slovenija odavno standardizovala znakovni jezik
i usvojila zakon o njegovoj upotrebi po kome svako lice ima parvo da besplatno koristi uslugu
tumača 30 sati godišnje, odnosno 100 sati za potrebe obrzovanja (Rutović, 2012).
10
 Gluve osobe posjeduju senzorni gubitak sluha, što negativno utiče na psiho-socijalni
razvoj, zbog nedovoljnog protoka informacija, koji je neophodan za optimalan saznajni ravoj.
Otežan psiho-socijalni razvoj je posljedica izostanka govorne aktivnosti, te se na kraju stvaraju
socijalno-komunikacijske barijere u odnosu na gluve osobe i okolinu. Da bi se prevazišle ove
barijere potrebno je uticati na primjenu znakovnog jezika u društvu (Salkić i Mujkanović, 2011).
Gluvi ne teže da dobiju zakon koji bi ima pružao zaštitu, nego da preko tog zakona izbrišu
temelje diskriminacije u pogledu komunikacije in a osnovu toga dobiju olakšice koje su bitne
predpostavke za jednake uslove pristupa svim sferama društevnog života (Crevar, 2012).
U našoj sredini još uvijek nije izvršena standardizacija srpskog znakovnog jezika, nego se
gluva djeca i odrasli koriste i uče različite varijante znakova koji imaju mnogo lokalizama, te se
ovaj znakovni jezik ne koristi u školama za gluvu djecu. Zbog toga učenici koji upotrebljavaju
ovaj znakovni jezik raspolažu oskudnom leksikom, njihov znakovni jezik je nisko fluentan, vrlo
redukovan i pojednostavljen, sa mnogo lokalizama. Ova djeca pokazuju zbog toga niska
akademska postignuća (Radman i Nikolić, 2013).
Zbog nespostojanja standardizovanog srpskog znakovnog jezika, uzela sam u okviru
ovog rada hrvatski znakovni jezik za primjer, kako bih prikazala strukturu znakovnog jezika, jer
hrvatski jezik kao i srpski govorni jezik pripada grupi južnoslovenskih jezika, pa su samim tim i
veoma slični. O strukturi hrvatskog znakovnog jezika biće govora u sledećem poglavlju ovog
rada.

2.3. Struktura znakovnog jezika

U znakovnom jeziku razlikujemo tri načina izvođenja znakova:

1. Ručno izvođenje znakova: znakovi koji se izvode jednom rukom, znakovi iste vrste
koji se izvode sa dvije ruke i znakovi različite vrste koji se izvode sa dvije ruke.
2. Neručno, odnosno, pomoću drugih dijelova tijela (glava, ramena, trup itd.)
3. Kombinovano – pomoću ruku i drugih dijelova tijela.

Bitno je navesti da se znakovi uvijek izvode dominantnom rukom, ako su jednoručni. U

znakovnom jeziku uvijek je dominantna jedna ruka, to je obično desna, a kod ljevaka ponekada i
lijeva. Kod dvoručnih znakova postoje ograničenja, odnosno postoji uslov simetrije između dvije
ruke, pa one moraju imati isti oblik šake, lokaciju i vrstu pokreta, međutim, ukoliko nemaju obije

11
ruke isti oblik šake, jedna ruka je dominantna – aktivna, a druga ruka je pasivna, odnosno bez
pokreta.
Kako govorni jezici posjeduju svoju fonetiku, tako je posjeduju i znakovni jezici. Tokom
govora možemo raščlaniti svaku riječ na manje elemente – foneme, tako i u znakovnom jeziku
znake možemo raščlaniti na niže lingvističke elemente – manuelne foneme, tj. parametre. Jedan
znak u znakovnom jeziku se sastoji iz sljedećih parametara: lokacija, oblik šake, vrsta pokreta,
orjentacija dlana i nemanuelna obilježja znaka.
Mjesto građenja znaka – lokacija

Znakovi nastaju unutar znakovnog prostora, odnosno tu se nalazi mjesto tvorbe znaka,
koji se proteže malo iznad glave, pa do struka uspravnom linijom i od lakta do lakta kada sur uke
blago savijene vodoravnom linijom. Postoje situacije u kojima se znakovi izvode izvan ovog
prostora, odnosno kada nešto želimo naglasiti ili ukoliko se radi o dijelovima tijela ispod struka
(Tarczay, 2006). Uopšteno govoreći znakove možemo tvoriti:

o Izvan tijela: iznad, ispod, sa strane,

o Vrat, dijelovi glave
o Dijelovi trupa: ramena prsa, pazuh, trbuh, bočne strane tijela, kukovi,
o Dijelovi ruke: nadlaktica, lakat, podlaktica, ručni zglob.

Obim šake

Prema prvim istraživanjima u znakovnom jeziku postoji 27 različitih oblika šake, a

daljim istraživanjima se ustanovilo da postoji 37 oblika šake, dok se danas smatra da postoje čak
44 različita oblika šake, koji nastaju kombinacijom elemenata šake.

Vrsta pokreta
Kao najsloženiji i najbitniji tvorbeni parameter znaka javlja se parameter vrsta pokreta.
Postoji niz različitih pokreta kojim nastaju znakovi, a neki od njih su jednostavni i složeni, iste
vrste ili raznovrsni, ujednačeni i neujednačeni, a postoji i mnogo znakova koji nastaju
kombinacijom ovih osnovnih vrsta pokreta. Zbog raznovrsnosti pokreta veoma je teško pratiti i
bilježiti pokrete, ten a osnovu toga iste i razvrstati. Da bismo olakšali ovaj proces postoje
određeni elementi kojih se trebamo držati, a to su:

o Put kretanja je jedan od elemenata koji se odnose na vrstu pokreta i koji nam
govori da se pokreti mogu izvoditi u znakovnom prostoru u različitim
smjerovima, odnosno gore-dole, lijevo-desno, lijevo i desno, gore i dole, prema i
od emitora, prema-od emitora, te dijagonalno.

12
 o Način kretanja je sljedeći važan element nakon određenog puta kretanja u
znakovnom prostoru. U znakovnom jeziku razlikujemo šest vrsta pokreta, a to su:
linearni, kružni, polukružni, spiralni, cik-cak i valoviti.
o Ponavljanje kretanja – u znakovnom jeziku postoje poketi koji mogu biti paralelni
i naizmjenični, a broj ponavljanja može biti jedan, dva ili više ponavljanja.
o Koordinacija kretanja – kod znakova koji se izvode sa dvije ruke ili
kombinacijom ruku i dijelova tijela postoji neki znakovi koji zahtijevaju
dodirivanje istih, pa tako dobijamo interakciju dvije ruke i ruku i dijelova tijela.
Npr. kod pokreta dvije ruke postoji niz položaja kao što su: odvojene, ruke se
dotaknu, spoje se, povezivanje ruku djelimično ili potpuno križanje ruku, zamjena
mjesta rukama ili jedna se kreće kako bi dotakla drugu.
o Brzina kretanja – u zavisnosti od značenja znaka oni se izvode sporo ili brzo, neki
pokreti se izvode jednakom brzinom, dok mijenjaje brzine pokreta utiče i na
mijenjanje značenja znaka.

Orjentacija dlana

Orjentacija dlana predstavlja položaj šake ili obiju šaka u odnosu na tijelo. Svaki znak
zahtijeva tačno i precizno izvođenje, odnosno svaki znak se sastoji iz tačno određenih
parametara, pa tako ukoliko pri izvođenju pokreta dođe do netačne orjentacije dlana dovodimo u
rizik našeg sagovornika da nas neće razumjeti ili da će taj znak zamijeniti za drugi koji ima isti
oblik šake i mjesto tvorbe.

Nemanuelna obilježja znaka

Pored parametara koji se odnose na pokrete ruke, postoje i parametri koji se odnose na
izraze lica ili mimiku, pokrete cijeloga tijela i pokrete glave. Mimikom obuhvatamo oblike očiju
i obrva, obraza i usana. Kada govorimo o obrvama one mogu biti podignute i spuštene. Postoje i
različiti oblici očiju, a mogu biti potpuno otvorene ili djelimično zatvorene. Oblici obraza mogu
biti naduvani i uvučeni obrazi. A, kada govorimo o usnama one imaju najviše oblika, a mogu
biti: napućene i stisnute, okrenute prema gore ili prema dole, te usne koje zauzimaju različite
oblike u skladu sa izgovorom različitih glasova, pa tako imamo usne S, usne Š, usne E, usne A,
usne B, usne P, usne U itd.
Pokreti glave mogu biti ratnovrsni: kimanje glave gore-dole, odmahivanje lijevo-desno,
naginjanje glave u lijevu ili desnu stranu ili naprijed i nazad.
Pokreti tijela zajedno sa držanjem tijela upotrebljavamo za iskazivanje određenih stavova
i raspoloženja. Često pokreti tijela se koriste udruženo sa izrazima lica i pokretima glave. Tako

13
se izrazima lica i pokretima glave i tijela poprati određeni znak, a to može biti naginjanje glave
naprijed ili nazad ili u stranu (Tarczay, 2006).
S obzirom da se svaki znak razlikuje od drugog prema značenju, oni se moraju
razlikovati bar prema jednom parametru. Kako je i u govrnom jeziku slučaj sa glasovima-
slovima, pa imamo dvije različite riječi, a samo se razlikuju prema prvom slovu – vlasti i slast.
Tako u znakovnom jeziku brojevi 5, 50 i 500 razlikuju se po vrsti pokreta, a lične zamjenice
prema orjentaciji šake (Milaković i Bradarić-Jončić, 2007).
U govornom jeziku morfologija se kao dio leksikologije bavi proučavanjem unutrašnje
strukture riječi. Tako i u znakovnom jeziku postoji morfologija koja nam kazuje da različitim
pokretima stvaramo i različita značenja. U znakovnom jeziku postoji imenska morfologija,
glagolska morfologija, morfologija zamjenica, morfologija negacije, morfologija upitnih
konstrukcija, te morfologija prostornih odnosa.
U govornom jeziku sintaksa proučava pravila kojim se riječi kombinuju u rečenici, te
proučava uzajamne odnose i redoslijed riječi u rečenici. Isto značenje se prenosi i u znakovni
jezik. U znakovnom jeziku se pojavljuje redoslijed subejkat-predikat-objekat. Ovaj redoslijes se
najčešće pojavljuje u rečenicama sa prostim glagolima. Kada neku rečenicu, skup riječi ili samu
riječ želimo naglasiti, ulogu naglašavanja preuzima fokus. U govornom jeziku to se postiže
mijenjanjem redoslijera riječi ili naglašavanjem U znakovnom jeziku redoslijed riječi se
nemojienja, nego se fokusira riječ popraćena nemanuelnim pokretima. Kada je subjekat u fokusu
on se naglašava kimanjem glave i dolazi prvi u rečenici, predikat u fokusu se označava
spuštanjem obrva i dolazi drugi ili posljednji u rečenici, dok se objekat u fokusu naglašava
podizanjem obrva i dolazi u sredini ili kao zadnji element u rečenici (Milaković i Bradarić-
Jončić, 2007).
Nemanuelne komponente fokusiranja riječi obuhvataju pokrete lica (ekspresija) i glave.
Gornji dio glave, posebno obrve, te pokreti glave veoma su važni za sintaksu i određuju da li je
rečenica izjavna, upitna ili odrična. Donji dio glave, a posebno oblik i položaj usana govore o
pridjevima i priloškim odredbama. U znakovnom jeziku ne postoje morfološki nastavci za
imenice i glagole, niti pomoćni glagoli, zbog prilagođenosti vizuospacijalnom načinu
komunikacije (Radić-Muhvić, 2015).

14
3. UPOTREBA ZNAKOVNOG JEZIKA PREMA ZAKONSKOM
OKVIRU REPUBLIKE SRPSKE

Prema Zakonu o upotrebi znakovnog jezika RS član 5, stav 1, 2 i 3 gluva lica imaju parvo
koristiti znakovni jezik pred republičkim organima uprave, organima jedinica lokalne
samouprave i javnim ustanovama. Takođe, gluva lica imaju pravo koristiti znakovni jezik u svim
zivotnim situacijama u kojima bi gluvoća značila smetnju pri ispunjavanju njegovih prava,
potreba i obaveza, uključujući i postupak međunarodne pravne pomoći. Gluvom licu se mora
obezbjediti prevodilac znakovnog jezika radi ostvarivanja svih ostalih prava.
Pravo na učenje imaju sva gluva lica, ali i zaniteresovana čujuća lica, a pravo na
prevodioca znakovnog jezika može ostvariti samo gluvo lice (član 6, stav 1, 2, 3). Ova prava
mogu ostvariti sva gluva lica u situacijama zapošljavanja i političkog angažovanja (član 7 i 8).
Usluge prevodioca znakovnog jezika mogu se obezbjediti angažovanjem prevodioca
znakovnog jezika ili primjenom savremenih tehnoloških dostignuća (član 10). Institucije ili
ustanove su dužne gluvom licu obezbjediti usluge prevodioca znakovnog jezika na teret
sredstava te institucije ili ustanove (član 12, stav 1).
Učenje znakovnog jezika organizuju i sporovode ustanove za vaspitanje i obrazovanje
gluve djece, mladih i odraslih te ustanove i druge organizacije i udruženja koja su registrovana
za obrazovanje odraslih. Učenje znakovnog jezika sprovodi se prema Programu znakovnog
jezika.

15
Polaznik koji je završio Program znakovnog jezika može dobiti certifikat, na osnovu koga
postaje zvanični prevodilac znakovnog jezika (član 16, stav 1, 2, 6).

4. MITOVI I PREDRASUDE O ZNAKOVNOM JEZIKU I

GLUVIMA

Kada neku materiju ne poznajemo dovoljno, niti je temeljno i objektivno proučavamo,

mi, ljudi unaprijed gradimo svoje mišljenje i sud o njoj, odnosno stvaramo predrasude. Međutim,
u svijetu postoje i brojni mitovi, koji predstavljaju priče u okviru jedne kulture kojom se
objašnjavaju segmenti stvarnosti. S tim u vezi, postoje brojni mitovi o znakovnom jeziku i
mnoge predrasude o gluvim osobama. Zato ću ih ovdje i navesti.
Postoji mit da je znakovni jezik univerzalan, odnosno isti u cijelom svijetu . Međutim, to
nije tačno jer postoje izvorni znakovni jezici čiji se pripadnici međusobno ne razumiju.
Postoji stav o tome da bi znakovni jezik trebao biti univerzalan, ali bi svi ljudi u svijetu
trebali pričati jednim istim govornim jezikom, što je praktično nemoguće. Ali, postoji
Međunarodni znakovni jezik, koji se prije zvao Gestuno, a koristi se na međunarodnim
skupovima i sportskim događajima poput Olimpijskih igara gluvih.
Mnogi smatraju da je znakovni jezik slikovit. Svi oblici komunikacije, pa i jezici sastoje
se iz simbola koji su konvencionalni. Sama riječ kuća nema nikakve veze sa stvarnim objektom,
nego je to riječ sastavljena od znakova, a označava stambeni objekat u kojem ljudi žive. Tako i u
znakovnom jeziku znakovi koji predstavljaju lingvističke simbole koji nose svoje značenje,

16
mada postoje znakovi koji podsječaju svojim izgledmo na stvarne predmete, ali su kao takvi
dogovoreni.
Postoji mit koji nam govori o jednakosti znakovnog jezika i ručne azbuke. Međutim, to
nije tačno, jer ručnom azbukom mi rukama “pišemo” govorni jezik, ali ne na papiru, nego u
vazduhu. Ovo se odnosi na sve moguće riječi i rečenice, bez obzira koliko one duge i složene
bile. Ručna azbuka se koristi kao pomoćno sredstvo u komunikaciji, jer je komunikacija njome
spora, te kada dođemo do kraja rečenice vrlo je vjerovatno da se sagovornik ne sjeća kako je ista
počela, pa samim tim to bi proizvelo poteškoće u njenom razmijevanju.
Postoji i mišljenje da je znakovni jezik sporiji od govornog jezika. Iako su pokreti
rukama sporiji od izgovora riječi, u znakovnom jeziku se to nadoknađuje korištenjem ne samo
ruku, nego i gornjeg dijela tijela i lica, kao i nemanuelnim znacima koji nam pružaju informacije
o tome kakva je organizacija riječi.
Postoji i mit kojim se znakovni jezik izjednačava sa pantomimom. Pantomima je samo
igra koja podrazumijeva pokrete cijelog tijela, a znakovni jezik se ograničava na pokrete u
znakovnom prostoru. Takođe, ono što opovrgava ovaj mit je činjenica da znakovni jezik
posjeduje složene strukture u kojim manje jedinice stvaraju one više – rečenice, a one u
pantomimi ne postoje.
Mnogi smatraju da se znakovnim jezikom mogu izraziti samo konkretne misli, međutim,
njime se mogu poslati poruke koje se odnose na objekte i događaje koji se ne nalaze u direktnoj
komunikaciji. Znakovnim jeziko je moguće izraziti i apstraktne misli, moguće je dati informacije
koje su lažne i netačne, te one koje su plod mašte, kao i u govornom jeziku.
Postoji i mišljenje da je znakovni jezik vizuelna percepcija govornog jezika. Postoji oblik
komunikacije u kojem je govorni jezik popraćen leksičkim jedinicama znakovnog jezika i
znakovima ručne azbuka, ali to se zove simultana znakovno-oralna komunikacija. Međutim, u
ovom obliku komunikacije znakovni jezik nije potpuni jezički sistem, jer je od izvornog
znakovnog jezika preuzet samo leksik, a redoslijed znakova u rečenici ostaje vjeran onome u
govornom jeziku. Takoše, ovdje nedostaje i facijalna gramatika koja nam prenosi informacije o
gramatičkim osobinama rečenice, te facijalna ekspresija koja nam pomaže u postizanju što
jasnijeg izgovora.
Danas se u svijetu nastoji prevazići medicinski model gluvoće, te u potpunosti preuzeti
sociološki model prema kojem se znakovni jezik ne bi trebao iskorijeniti. Mnogi smatraju da
znakovni jezik nema gramatiku, što je potpuno netačno, jer je on danas priznat i ravnopravan
jezik, te dio kulture i identiteta gluvih (Radić-Muhvić, 2015).
Predrasude o gluvima

17
 Gluve osobe imaju svoj “svijet” u kojem ne primaju informacije i ne komuniciraju na isti
način kao i čujuća populacija. Taj svijet je čujućoj populaciji nepoznat, te baš zbog toga postoje
brojne predrasude o gluvima. Postoji predrasuda o gluvima da oni ne vole da ih tako naziva, ali
oni to smatraju dijelom svoga identiteta i taj naziv im je prihvatiljivi nego osoba sa oštećenjem
sluha, jer ona ukazuje da postoji nedostatak. Mnogi smatraju da gluvi dobro čitaju sa usana,
međutim to je za njih naporno i nije im dovoljno za kvalitetnu komunikaciju, nego se time
koriste kao pomoćnim sredstvom komunikacije. Postoji netačno mišljenje da su gluvi skloniji
psihopatologiji nego čujući, ali njihovo stanje samo po sebi ne uzrokuje patologiju, to jedino
može reakcija društva. Gluve osobe nisu nijeme, jer i one proizvode glasove, mada postoje i
takvi slučajevi. Gluve osobe nisu tihe, čak suprotno, zbog toga što ne čuju i nemaju osjećaj da
proizvode buku, a veoma često se vole igrati ritmom i vibracijama. Postoje i mišljenja da su
neartikulisani zvukovi gluvih posljedica intelektualnih oštećenja, međutim, njihove intelegtualne
sposobnosti se ne razlikuju od sposobnosti čujuće populacije. Postoji predrasuda o gluvima da
oni mogu bez problema pisati, ali stvarnost je malo drugačija, često osobe sa urođenom
gluvoćom imaju velikih problema u ovom domenu. Smatra se da svi gluvi komuniciraju
znakovnim jezikom, međutim, mnogi ga i ne poznaju, mnogi koriste govorni jezik, a mnogi ne
poznaju niti jedan oblik komunikacije. Gluvi sebe ne smatraju gluvima, nego svoju borbu
usmjeravaju ka priznavanju jezika i kulture, a nauci je neshvatljivo da gluvi ne žele da čuju.
Veoma često čujući misle da su gluvi nesretni, usamljeni, da ne mogu da plešu i zabavljaju se.
Međutim, gluvi su u svojoj zajednici veoma komunikativni, vedri i otvoreni, a oni sa urođenom
gluvoćom nemaju osjećaj gubitka, jer nikada nisu ni čuli, a naše mišljenje proizilazi iz odnosa
prema oštećenju. Nisu usamljeni, čak naportiv, veoma su društveni, putuju, druže se, žene se i
udaju, te odgajaju djecu. Kroz sportske aktivnosti povezuju se i sa čujućim osobama, a članovi
su i klubova gluvih (Ivasović i Andrijević-Gajić, 2009).

18
 5. DAKTILOLOGIJA

Daktilologija ili prstna azbuka predstavlja specifičan oblik komunikacije koja se sastoji
od arbitarno utvrđenih položaja i pokreta jedne ili obije ruke, a kojom se označavaju slova
jednog pisma, odnosno kod nas je to azbuka (Savić, 2002). Bez obzira da li se slova prikazuju
prstima jedne ili sa dvije ruke, pokret prstiju nosi određeno značenje. Daktilologijom se mogu
koristit samo školovani gluvi koji znaju govor, čitanje i pisanje, dok se neškolovani ne mogu
koristiti, jer ne poznaju riječi za određeni pojam. Zbog toga oni komuniciraju gestikulacijom.
Prstni znaci mogu da se čitaju putem vida, što je slučaj sa gluvim osobama, a mogu i
dodirom ili taktilnim putem, kada ih čitaju gluvonijeme osobe. Prstni znak za određeno slovo
zove se daktilema, Paralenlo daktilemama, potrebno je objasniti i pojam grafeme. Grafema je
grafički znak ili slovo za jedan glas. U jednom jeziku postoji onoliko daktilema koliko ima i
grafema.
U srpskom jeziku postoji 30 grafema, odnosno slova azbuka i abecede, te stoga postoji i
30 daktilema. Azbuka predstavlja redoslijed slova jednog pisma, a u različitim jezicima taj

19
redoslijed je drugačiji. U srpskom jeziku postoji azbuka i abeceda. Azbuka predstavlja redoslijer
slova ćiriličnog pisma, te je drugačije nazivamo ćirilica. Ćirilica je sistem grafema određenog
redoslijeda i fonetskog oblika, u kojem jednom glasu odgovara jedno slovo.
Kod nas se daktilologija nedovoljno koristila jer su u školama za gluve daktilologiju i
gestikulaciju izostavljali iz nastavnih programa. U školama su se djeca učila komunicirati putem
jezika, a ne pomoću znakovnog jezika. Postoji veoma oskudna literature iz ove oblasti. Tek
posljednjih godina ovoj oblasti se poklanja veća pažnja, kako u školama za gluve, tako i u svijetu
čujućih osoba, jer danas postoji mnogo izvora koji pomažu učenje prstne azbuke među čujućom
populacijom. Za razliku od naše situacije, u svijetu se poklanja velika pažnja daktilologiji. U
svijetu je objavljeno mnogo studija o njenoj upotrebi, te zbog toga postoji i obimna literature, a i
postala je predmetom naučne obrade. Npr. u SAD-u postoji nekoliko magisterijuma i doktorata
iz ove oblasti (Savić, 2002). Takođe, u Finskoj dva univeziteta su otvorila mogućnost da se
diplomski i doktorski radovi brane na znakovnom jeziku i daktilologiji (Rutović, 2012).

5.1. Osnovi prstne azbuka

U osnovi prstne azbuka nalaze se daktileme, odnosno prstni znaci za određene grafeme,
te konvencijalno prihvaćeni znaci za ona slova koja nemaju u pozadini štampano slovo, kaon a
primjer za slova A, B, V, G, D, T, F, U itd. Kao što je to slučaj u ćirilici, dvoručnom azbukom,
gdje se u osnovi nalaze ćirilični grafemski znaci. Za neka slova se nije mogao naći grafemski
znak koji bi odgovarao daktilemi. Zbog toga se za ta slova moralo konvencionalno utvrditi znak,
koji su u azbukama prihvatani kao međunardni prstni znaci. Svjetska federacija gluvih je za
osnovu daktilemske azbuka uzela latinično pismo (Savić, 2002).

5.2. Funkcije daktilološke azbuka

Daktilni znak bilo kojeg slova mora da odgovara grafemi i artikulacionom glasu ili
artikulemi. Pomoću daktilema stvaraju se riječi. Daktileme se pojavljuju u logičkom i
artikulacionom nizu kao slova ili glasovi u riječi. Na taj način se u komunikaciji stvaraju riječi i
rečenice. U daktilnom govoru sačuvana su sva pravila ortografije i gramatike, odnosno promjena
po padežima, vremenima, konjugacija, slaganje po rodu, broju i padežu, ali i stil jedne ličnosti.

20
 Postoji pet sličnosti i razlika između daktilnog govora i pisanog i usmenog govora, a to
su:

 Daktilna riječ “izgovara” se prema pravilima pisanog i oralnog govora,

 Daktilna riječ uočava se isto kao i napisana ili izgovorena sa usana govornika,
 Onaj ko komunicira daktilemama, gradi ih kao da ih piše, prema gramatičkim
pravilima,
 Daktileme se ne čitaju odjednom i istovremeno sve, niti se može pogledom
obuhvatiti cijela riječ, nego se čitaju jedna po jedna i sastavljaju u riječ, kako bi
se shvatilo njeno značenje,
 Daktilema nestane iz vidnog polja posmatrača čim se prikaže, jer nakon nje
slijedi druga koja ulazi u sastav riječi, pa je potreban intelektualni napor u
pamćenju i sastavljanju daktilema u riječ.

Za shvatanje daktilne riječi potrebna je vizuelna memorija, ali i misaona komponenta,

odnosno sinteza, kako bi se shvatio prikazani znak i kako bi se više njih povezalo u smislenu
cjelinu. Da bi se daktileme shvatile u semantičkom smislu, potrebno je dobro poznavanje riječi i
njihovog značenja.
Daktilologija treba da se izučava u školama za gluvu djecu uporedo sa učenjem
artikulacije, čitanja i pisanja. Na taj način ona pomaže zapamćivanje svih slova u riječi, te
pomaže isčitavanju teško vidljivih glasova, jer ako dijete ne vidi taj glas na usnama, pomoću
daktilologije ono će znati da taj glas postoji.
U školama u Srbiji daktilologija je uvedena 1973. Godine. U zemunskoj školi za gluve
ona je bila u eksperimentalnoj upotrebi još i ranije, odnosno 1966. godine. Porofesorica Milena
Dimić daktilologiju je uporedo koristila sa artikulacionom nastavom, u prva dva razreda.
Upotreba daktilologije pokazala se veoma uspješnom na polju brzine savladavanja artikulacije,
ali i na polju čistoće i pravilnog gramatičkog izražavanja (Savić, 2002).

5.3. Pravila daktiliranja

Daktiliranje predstavlja specifično sredstvo komuniciranja koje je prema funkciji jednako

oralnom govoru, pa kao takvo posjeduje određena pravila. Prilikom daktiliranja moramo da
obratimo pažnju na 13 pravila, a to su:

21
  Daktilira se desnom rukom,
 Podlaktica mora da bude podignuta u visini grudi,
 Prsti ne smiju pokrivati usta i lice,
 Prsti, ruke i šake moraju biti okrenuti od sebe prema sagovorniku,
 Ruka kojom se daktilira mora se kretati od lijeva ka desno, kao i kod pisanja,
 Predstavljanje slova mora biti jasno, čisto i izražajno. Prsti moraju stajati na tačno
određenoj poziciji jer čine konfiguraciju slova,
 Prilikom demonstracije slova ne smiju se praviti dodatni pokreti koji bi doveli do
sporijeg razumijevanja slova i otežanog čitanja slova sa ruke,
 Daktilira se sliveno, ujednačenim tempo mi lagano,
 Daktiliranje mora biti popraćeno poluglasnim izgovaranjem daktileme i
stapanjem u riječ,
 Tempo daktiliranja u početku treba da bude lagan, a zatim sve više ubrzan do
tempa oralnog govora, a sve zavisi od savladanosti daktilema i obrazovnog nivoa
sagovornika,
 Riječi se odvajaju kratkim pauzama, a kraj rečenice se označava spuštanjem ruke,
 Daktilira se gramatički pravilno, kao i tokom izgovora i pisanja riječi – sa
padežnim i ličnim nastavcima,
 Daktiliranje je aktivni proces, te se gleda u oči sagovornika dok se daktilira.

Jedino primjenom ovih pravila moguće je uspostaviti uspješan razgovor (Savić, 2002)

5.4. Čitanje sa ruke

Konvencijom su za svako slovo nominirane konfiguracije prstiju i položaj šake. Pa tako

svaka daktilema ima dva elementa: konfiguracija prstiju i položaj šake. Oba elementa možemo
posmatrati sa dva gledišta, odnosno gledišta lica koje šalje znak i onoga ko prima i vidi poruku.
U daktilologiji postoje emitor i receptor, odašiljač riječi i čitač riječi sa ruke. Emitor sa jedne
stane posmatra šaku na kojoj se formira daktilema, a sa druge strane receptor vidi leđa šake sa
koje treba da pročita prstni znak. Daktileme je potrebno posmatrati sa oba gledišta, kako bi čitač
imao jasnu sliku o kojem je slovu riječ, te kako ne bi došlo do nesporazuma.
U daktiliranju šaka ima odnovnih 27 položaja. Dlan ima mogućnost 9 različitih okretanja:
naprijed, nazad, prema gore, prema dole, ka sebi, od sebe, nadesno, nalijevo i natrag. Prsti
moraju imati 6 različitih položaja: rašireni, istureni, savijeni prema gore ili dole i u međusobnom
dodiru.
22
 Prilikom daktiliranja morotika ruke je veoma velika, s obzirom na smijer i vrstu pokreta,
brziku i interakciju prstiju. Prema istaživanju brzina daktiliranja koja je prosječna iznosi 240-270
daktilnih znakova u minutu kod odraslih školovanih gluvih, a u kombinaciji sa šitanjem sa usana
čak i do 350 daktilnih znakova.
Jedna od značajnih komponenti procesa daktiliranja je mimika i govorni pokreti.
Ponekada zbog brzine kretanja prstiju neke daktileme budu nejasne i miješaju se sa drugima, te
su ove dvije komponente veoma važne. Daktilni pokreti čitaju se samo sa udaljenosti od 1-2
metra, jer su pokreti prstiju mal ii prsti na dlanu su bez većeg razmaka (Savić, 2002).

5.5. Redoslijed čitanja daktilema

Redoslijed čitanja daktilema nije identičan zakonima pojave glasova kod djece, niti
zakonima frekvencije, a ni zakonima fonologije i surdopedagogije. Međutim, postoje tri principa
učenja daktilema, a to su:

 Zakon grafičke sličnosti, odnosno imitacija određene daktileme sa određenom

grafemom, kod slova koja su gotovo identična i odgovaraju slovima ćiriličnog i
latiničnog pisma.
 Princip imitacije, tj. imitacije pisanja toga slova u vazduhu
 Uslovno dogovoreni znaci za određena slova. Ovi znakovi nemaju osnovu u
pisanim i štampanim slovima ćiriličnog i latiničnog pisma, te se moraju naučiti.

U školama za gluvu djecu primjenjuje se lingvističko-fonemski princip – lakoća izgovora

i upotrebna vrijednost glasa, zbog toga je daktileme potrebno učiti na ovaj način (Savić, 2002).

23
 ZAKLJUČAK

Posmatrajući kroz istoriju znakovni jezik i daktilologija su prošli mnoge periode razvoja i
shvatanja, da bi bili ono što su danas. Iako je znakovni jezik priznat i ravnopravan jezik jedne
kulturno-jezičke zajednice i manjine Gluvih, te iako ta ista zajednica ima svoju kulturu, jezik,
vrijednosti, običaje i obrasce ponašanja i dalje postoje brojne predrasude i stereotipi o gluvim
osobama. Razlog tome se ogleda u nedovoljnom znanju nas – čujućih o gluvoj populaciji. I dalje
se održava mišljenje da je znakovni jezik u cijelom svijetu isti, da je to samo puko „mlataranje
rukama“, bez strukture, normi, gramatike i smisla, često ga porede sa pantomimom i
izjednačavaju sa daktilologijom, međutim, brojna istraživanja i trenutni nivo razvoja govore da
nije tako.
Znakovnih jezika u svijetu ima onoliko koliko ima i nacionalnih govornih jezika i za
gluve osobe predtavlja prirodan jezik komunikacije kao što je to za nas koji čujemo naš
24
nacionalni govorni jezik. Zbog nerazumijevanja i neznanja čujućih o kulturi i jeziku jedne
ovakve manjine, možda bi bilo dobro da svako od nas nauči bar osnove ovog jezika i na kratko
prekrije rukama uši, kako bismo bar na kratko vidjeli svijet očima gluvih.
I pored brojnih osporavanja i negativnih stavova znakovni jezik i daktilologija su se
„izborili“ za mjesto ravnopravnog načina komunikacije, kao manuelni oblici komunikacije.
Kako znakovni jezik ima svoju strukturu, elemente koji se mogu raščlaniti na najprostije
segmente, gramatiku i pravila kazivanja, tako i daktilologija ima svoju strukturu, elemente,
principe, te pravila daktiliranja. Jedina mana daktiliranja odnosi se na sporost komuniciranja.
Ipak, u ovom kontekstu znakovni jezik je mnogo prirodniji, pitki, brži, ali i složeniji. Kada bismo
uporedili ova dva oblika neverbalne komunikacije sa govornim jezikom, znakovni jezik možemo
izjednačiti sa našim svakodnevnim govorom, a daktilologija bi se mogla izjednačiti kao izgovor
svako slova jedne riječi. Sigurno bi ovakva komunikacije izazvala nerazumijevanje i zbunjenost
ko našeg sagovornika. Međutim, kada bismo je iskoristili u situacijama kada nekome nešto
želimo naglasiti, odnosno kao pomoćno sredstvo, to bi već imalo smisla.
Gluvi su i bez slušne i govorne funkcije uspjeli pronaći i osmisliti veoma složen sistem
komunikacije, a kroz istoriju su najmanje bili uključeni u donošenje odluka o tome šta je najbolje
i koji način je najefikasniji za njihovo obrazovanje, komunikaciju i svakodnevni život. I baš zbog
toga i svega prethodno navedenog potrebno je slušati, pratiti i uvažavati i njihove potrebe i želje,
kako bi se stovrile mogućnosti i načini da i oni dostignu maksimalni nivo rasta i razvoja, u
skladu sa svojim mogućnostima i potencijalima.
„Ko zna gest ima ključ za dušu gluvih“ – Vukotić, 1964.

LITERATURA

1. Asocijacija tumača srpskog znakovnog jezika. (2014). Priručnik – prevodilački servis za

znakovni jezik. Beograd: Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike.
2. Asocijacija tumača srpskog znakovnog jezika. (2014).Smernice za rad sa gluvim i
nagluvim osobama. Beograd: Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike.
3. „Bogati svet gluvih i nagluvih.“ (2011). Kancelarija „Stvarnost tišine“. Preuzeto 10. maja
2020, sa www.arhiva.emins.org
4. Crevar, M. (2012). Znakovni jezik i njegova primena viđena očima gluvih. Beograd:
Savez gluvih Srbije i regiona.

25
5. Frančić, K. (2016). Znakovni jezik kao prirodni jezik gluvih, diplomski rad. Zagreb:
Filozofski fakultet.
6. Grujić, N. (2017). Komuniciranje i identitet gluvih. Beograd: Fakultet političkih nauka.
7. Ivasović, V. i Andrijević-Gajić, L. (2009). Gluho/nagluho dijete u redovnom obrazovnom
sustavu – problem ili izazov?. Zagreb: Hrvatski savez gluhih i nagluhih.
8. Ječmenica, J. (2016). Ispitivanje učestalosti i karakteristika senzoneuralnog oštećenja
sluha usled infektivnih bolesti kod djece. Beograd: Medicinski fakultet.
9. Nöth, W. (2004). Priručnik semiotike. Zagreb: Ceres.
10. Milaković, M. i Bradarić-Jončić, S. (2007). Neka obilježja jezičnih sastavnica hrvatskog
znakovnog jezika. Rijeka: Medicinski fakultet.
11. Radić-Muhvić, V. (2015). Manuelni oblici komunikacije, diplomski rad. Pula: Fakultet za
odgovjne i obrazovne znanosti.
12. Radman, V. & Nikolić, G. (2015). Uloga znakovnog jezika u unapređenju
komunikacijskih sposobnosti i školskog uspeha dece sa oštećenim sluhom.
PSIHOLOGIJA, br. 46, str. 77-91.
13. Rutović, Ž. (2012). Znakovni jezik. Podgorica: Matica crnogorska.
14. Salkić, N. & Mujkanović, E. (2011). Znakovni jezik u službi integracije osoba oštećenog
sluha. Sarajevo: Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju.
15. Sanders Pierce, C. (1991). Pierce on sings: writing and semiotic. Chapel Hill: University
of North Carolina Press.
16. Savić, Lj. (2002). Neverbalna komunikacija gluvih i njena interpretacija: udžbenik za
prevodioce i tumače. Beograd: Staze.
17. Tarczay, S. (2006). Znak po znak 1. Zagreb: Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba
DODIR.
18. Vukotić, D. (1965). Gluvi u društvu. Beograd: Savezni odbor Saveza gluvih Jugoslavije.
19. Zakon o upotrebi znakovnog jezika. („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 62/18).

26
27