Professional Documents
Culture Documents
Ken Kesey - Let Iznad Kukavičjeg Gnijezda
Ken Kesey - Let Iznad Kukavičjeg Gnijezda
Ken Kesey - Let Iznad Kukavičjeg Gnijezda
Kesey
LET IZNAD
KUKAVIČJEG
GNIJEZDA
2
KEN KESEY
Let iznad kukavičjeg gnijezda
S engleskoga preveo
OMER LAKOMICA
Copyright
© Ken Kesey. 1962
Copyright renewed Ken Kesey. 1990
Copyright ©The Estate of Ken Kesey. 2002
All rights reserved
This edition published by arrangement with Viking,
a member of Penguin group (USA) LLC,
a Penguin Random House Company
Izdavač
ŠARENI DUĆAN
Biblioteka
ZA ANĐELU J. 30 (185)
3
Viku Lovellu1
koji mi je rekao da zmajeva nema,
a onda me odveo do njihova brloga
4
www.balkandownload.org
PRVI DIO
5
U prolazu mi kratko kimne glavom. Otiračem se odgurnem do zida, smiješim se i napre‐
žem da joj začaram opremu koliko to mogu sklopljenih očiju – dokle god kriješ oči, o tebi
se ne može mnogo znati.
U mojoj tmini, dok prolazi kraj mene, čujem kako joj od teška koraka gumene pete lu‐
paju po pločicama, a ona roba zvekeće u pletenoj torbi. Korak joj je tvrd. Otvaram oči, ona
je gotovo na dnu hodnika, sad će skrenuti u zastakljenu glavnu sobu gdje provodi dan sjede‐
ći za svojim stolom, zureći kroza staklo i zapisujući sve što se pred njom zbiva tijekom osam
sati u dnevnom boravku. Od te misli lice joj je zadovoljno i spokojno.
A onda... ugledala je crne momke. Još su tamo, eno ih, mumljaju. Nisu čuli kad je došla
na odjel. Sad su osjetili kako joj oči sijevaju u njih, ali je prekasno. Baš su našli kad će se oku‐
piti i mumljati, kad je njoj vrijeme da dođe na odjel. Skup glava zbunjeno je poskočio, ras‐
pao se. Ona se pognula, ide na njih, a oni se zgurili, u dnu hodnika, kao u klopci. Zna ona o
čemu su govorili – vidim da je kao furija bijesna. Tako je bijesna da će samljeti one crne ga‐
dove. Nadima se, tako se nadima da joj gotovo puca bijela odora na leđima, ruke je toliko
raširila da bi njima mogla i pet-šest puta omotati onu trojicu. Velika joj se glava obrće, ogle‐
dava se. obradaboden. Nigdje nikoga, samo ona bijeda od Bromdena Metle, mješanca koji se
tamo dolje skupio iza otirača, a on ne može govoriti, ne može zvati u pomoć. I tako se ona
prepušta bijesu, krive joj se oličene usne, razvlače u otvoreno režanje, sva se nadima sve više,
narasla je kao tenk, tako je narasla da osjećam stroj u njoj, smrdi mi kao iz pregrijana moto‐
ra. Dah mi je stao, mislim, Bože, ovaj put je gotovo! Ovaj put zloba će im prekipjeti i prova‐
liti, raskomadat će se uzajamno kao zvijeri a neće ni znati što rade!
Ali, baš u trenu kad će crne momke zgrabiti onim svojim hvataljkama, a oni će odozdo u
nju zabiti svoje metle, neki pacijenti ispadaju iz spavaonice, izlaze da vide kakav je to lom, a
ona se mora srediti da ne pokaže svoje pravo, odvratno lice. I dok su pacijenti protrljali oči,
još i ne mogu dobro vidjeti zbog čega taj rusvaj, pred njima je opet kao uvijek nasmiješena,
mirna i staložena Glavna sestra, crne momke opominje da se tako ne skupljaju i brbljaju,
zar ne znaju da je danas ponedjeljak, a ponedjeljkom ujutro ima toliko posla...
– ... e, vražji ponedjeljak ujutro, i sami znate kakvo je to zlo, dečki moji...
– Da, gospojice Ratched...
– ... i danas imamo dosta posla s pacijentima, pa ako taj vaš razgovor nije tako važan...
– Da, gospojice Ratched...
Ušutjela je, kima glavom pacijentima koji su ih okružili i u njih zure od sna podbuhlim i
crvenim očima. Kima po jedanput svakome. Ukočeno, mehanički. Lice joj je ljubazno, na‐
mješteno, bez greške, kao u skupe lutke, ten joj kao emajl, boje mesa, sve nešto bijelo i krem,
dječje plave oči, nosić, male ružičaste nosnice, sve jedan sklad osim one boje na usnama i
noktima i velikih sisa. To je morala biti neka tvornička greška, na onakvu savršenu izvedbu
nasaditi onolike, krupne, ženstvene sise, i slijepac bi vidio koliko je to boli.
Ljudi i dalje stoje i čekaju hoće li vidjeti što su joj se zamjerili crni momci, a ona se nato
6
www.balkandownload.org
sjeti mene:
– Dečki, još nešto; kako smo rekli, danas je ponedjeljak, pa počnite ovaj tjedan ljudski.
Danas prvo obrijte našega jadnog gospodina Bromdena, znate kakva je navala na brijanje
poslije doručka, pa možda izbjegnemo... ovaj... neprilike koje on tako često izaziva. Što ka‐
žete?
Nitko se još nije stigao ni okrenuti i pogledati me, a ja sam već zbrisao u spremište za
metle, zalupio sam za sobom vrata i u mraku zadržao dah. Brijanje natašte – goreg od toga
nema! Kad imaš štogod u želucu jači si i budniji i te hulje koje rade za Sustav neće te tako
lako prevariti i srediti kakvim svojim strojem umjesto električnim aparatom za brijanje. Ah,
kad te briju prije doručka, što mi ona katkad priredi – šest i pol ujutro, soba sva bijela, bijeli
zidovi, bijeli umivaonici, na stropu duge cjevaste halogene svjetiljke da ne bude nikakve sje‐
ne, lica oko tebe, a ti vrištiš u klopci pred zrcalom – kako se onda možeš obraniti od njiho‐
vih aparata?
Pritajio sam se u spremištu i osluškujem, u mraku mi srce tuče, upinjem se da suzbijem
strah, da u mislima odletim drugamo – da se vratim u prošlost, da se sjetim sela i velike rije‐
ke Columbije, da se ovaj put sjetim kad smo Stari i ja jednom lovili ptice u cedrovu šumar‐
ku kod The Dallesa u Oregonu... Ali, kao obično kad pokušam mislima odjezditi u prošlost
i tamo se sakriti, neposredan strah razlijeva te uspomene. Osjećam kako onaj kržljavi crni
momak ide hodnikom, njuška za mojim strahom, šire mu se nosnice kao kakvi crni dimnja‐
ci, njuška klateći glavetinom lijevo-desno, udiše strah iz cijelog odjela. Sad njuši mene. Ču‐
jem ga kako puše. Ne zna gdje sam se sakrio, ali me njuši i lovi. Ukočio sam se u mjestu...
(Stari mi govori neka se ne mičem, kaže mi da pas osjeća pticu, negdje je vrlo blizu. Pti‐
čara smo posudili od jednog čovjeka iz The Dallesa. Naši psi u selu nisu nizašto, kaže Stari,
samo bi se prežderavali ribljih crijeva a ne vrijede ni pišljiva boba, ah ovaj, e, to je pravi, taj
ima instinkt! Ja ništa ne govorim, ali već vidim pticu gdje čuči na jednom niskom cedru,
skupila se u gomilu siva perja. Ispod nje pas juri u krugu, ne zna se snaći, mnogo je mirisa
oko njega. Ptica je sigurna dokle god je mirna. Dobro se ona drži, ali pas stalno njuši i kruži,
sve je bučniji i bliži. Onda ptica prhne, perje poleti, izlijeće iz granja ravno pred sačmu iz
puške Staroga.)
Izvukao sam se iz spremišta, ali nisam prešao ni deset koraka i već su me dva crna mom‐
ka, onaj kržljavac i jedan od macana, ščepali i odvukli na brijanje. Ne opirem se, šutim. Ako
vičeš, još će ti gore biti. Vrisnuo bih, ali stežem zube. Stežem zube sve vrijeme, ali kad mi
dođu do sljepoočica onda više ne znam je li to brijač ili neka druga aparatura i više se ne
mogu svladati. Kad ti dođu do sljepoočica, tu više nema svjesne volje. To ti je kao... to ti je
kao neka sklopka pa tuli »zračni napad, zračni napad«, ušteka mi takvu buku da to više i
nije zvuk, iza staklena zida svi na mene dreče a pričepili su uši dlanovima, usne im se krive i
kruže kao da govore, ali iz usta im nema zvuka. Urlik iz mene zaglušio je sve zvukove. Sad
su opet ukopčali stroj za maglu i ona oko mene navire ledena i bijela kao obrano mlijeko i
7
tako gusta da bih se čak mogao u nju i sakriti da me ne drže. Kroz onu maglu ne vidim ni
pedalj pred nosom i osim svoga urlanja samo još čujem kako Glavna sestra sopćući juri niz
hodnik i pletenom torbom krči sebi put između pacijenata. Čujem je gdje dolazi, ali svejed‐
no ne mogu utišati svoje urlanje. Evo je kod mene, a ja još urlam. Drže me, a ona mi gura u
usta pletenu torbu sa svim alatom i sve skupa mi drškom otirača nabija u gušu.
(Ondje u magli lovački pas laje, juri sav prestrašen i izgubljen jer ne vidi. Na tlu nikakva
traga osim njegova, a on njuši na sve strane svojim hladnim, kao guma crvenim nosom, ali
drugo ništa ne osjeća osim mirisa svoga straha, straha koji u njemu gori i peče poput pare.) I
ja ću upravo tako izgorjeti, kad na kraju ispričam sve to, o bolnici, o njoj, o ljudima – i o
McMurphyju. Tako sam dugo šutio da će sad iz mene zagrmjeti poput bujice, a vi ćete mis‐
liti, Bože, kakve bezvezarije ovaj bunca i trtlja; mislit ćete, takva se strahota i ne može u zbi‐
lji dogoditi, pa to je odveć strašno da bi bilo istinito! Molim. I meni je još teško da trijezno
razmislim o tome. Ali točno jest, pa i da se nije dogodilo.
Magla se donekle razrijedila, mogu vidjeti oko sebe, sjedim u dnevnom boravku. Ovaj
put nisu me odnijeli u šok-sobu. Sjećam se, s brijanja su me odveli u samicu. Ne znam jesu li
mi dali doručak. Vjerojatno nisu. Sjećam se, bude takvih jutara, ja u samici, a crni momci
donose svakakve ostatke – navodno za mene, ali ih oni pojedu – sva trojica doručkuju, a ja
ležim na onom smrdljivom, upišanom madracu i gledam ih kako žderu kajganu s tostom.
Miriše mi mast, čujem kako im pod zubima hrska tost. Ima i drugih jutara, kad mi donose
hladnu kašu i sile me da je gutam onako neslanu.
Tog jutra jednostavno nisam znao za sebe. Toliko su me nakljukali onim stvarčicama
što ih zovu pilulama da sam bio izgubljen sve do trena kad sam čuo kako se otvaraju vrata
odjela. Kad se vrata odjela otvaraju, znači da je najmanje osam sati, znači da sam barem sat i
pol ležao u samici kao mrtav, tehničari su mogli ući i u mene ugraditi bilo što, po nalogu
Glavne sestre, a ja pojma ne bih imao.
Čuje se štropot kod vrata odjela, na kraju hodnika, izvan mog vidokruga. Od osam sati
ta se vrata otvaraju i zatvaraju po tisuću puta na dan, kšhš-klik. Ujutro, nakon doručka, sje‐
dimo u dnevnom boravku, jedni na jednoj, a drugi na drugoj strani, zabavljamo se slagalica‐
ma i ćulimo uši da čujemo hoće li se ključ okrenuti u bravi i što će onda biti. Nemamo što
drugo raditi. Katkad je na vratima kakav mladi stažist, uranio je da gleda kakvi smo prije te‐
rapije. PT – tako to zovu. Katkad nekome dođe žena u posjet, u cipelama s visokim petama,
steže torbicu čvrsto uz trbuh. Gdjekad pak naiđe jato pučkoškolskih učiteljica, vodi ih onaj
kreten od šefa propagande, onaj koji svaki čas plješće svojim vlažnim dlanovima govoreći
kako cvate od sreće što danas u duševnim bolnicama više nema nekadašnje okrutnosti: –
Kakva vesela atmosfera, je li? – I plješće rukama i mota se oko jata učiteljica koji se gusto
zbio sigurnosti radi. – Oh, samo kad se sjetim kako je nekad bilo, pa prljavo, pa loša hrana,
8
www.balkandownload.org
pa... da-da, i grubosti, oh, moje dame, kako mi je odmah jasno koliko smo napredovali u
svojoj kampanji! – Tko god došao na vrata, uvijek smo razočarani, ali je nada uvijek tu i
eto, čim se ključ okrene u bravi, sve glave skaču kao na federima.
Tog jutra brava je nekako čudno škljocnula; na vratima nije nikakav uobičajeni posjeti‐
lac. Čuje se nervozan i nestrpljiv glas jednog pratitelja: – Prijem! Dođite da potpišete pri‐
mitak. – I crni momci odlaze.
Prijem. Svi prestaju igrati karte i Monopoly, okreću se i zure u vrata dvorane. Danju
uglavnom čistim hodnik i mogu vidjeti koga to primaju, ali tog jutra, kako sam rekao, Glav‐
na je sestra na mene natrpala pola tone i ja ne mogu ni mrdnuti iz naslonjača. Inače ja prvi
vidim novajliju, gledam ga kako se šulja kroz ona vrata, klizi uza zid pa stoji, sav u strahu, a
onda crni momci dođu, potpišu da su ga primili, vode ga u kupaonicu, skidaju do gola i pu‐
štaju ga da dršće, uz otvorena vrata, pa onda jurcaju hodnikom gore-dolje, krevelje se, traže
vazelin. – Treba nam vazelin – kažu Glavnoj sestri – treba nam za termometar. – Ona ih
gleda redom i kaže – Znam da vam treba – i daje im staklenku od najmanje četiri kilograma
– ali nemojte se sad svi ondje skupiti. – Onda gledam njih dvojicu, a gdjekad i svu trojicu, u
kupaonici s novajlijom, umaču termometar u vazelin i vrte ga dok se na njemu ne nahvata
prst masti i sve pjevuše: – Tako, tako, samo tako. – Onda zatvore vrata i puštaju sve tuševe
da ništa ne možeš čuti od one vode što bezdušno pljušti po zelenim pločicama. Ja sam
uglavnom tamo i tako to vidim.
Ali, tog jutra, ni makac iz naslonjača, samo čujem kako ga uvode. Ne vidim ga, doduše,
ali znam da to nije običan novajlija. Ne čujem ga da u strahu klizi uza zid, a kad mu oni
kažu za tuš, ne čujem onaj pokorno tihi, jedva čujni »da«, nego zvonak, jak i drzak glas
koji odvraća hvala lijepa, on je već tako čist da ga možeš polizati.
– Sinoć su me tuširali u zatvoru, a jutros na sudu. Vjerujte mi, i u taksiju bi mi uši oprali
samo da su imali čime. Ljudi moji, čim me gdje šiknu, ribaju me od glave do pete po tri puta
prije, za vrijeme i poslije operacije. Tako mi je došlo da čim čujem vodu spremam stvari.
Odbij od mene s tim termometrom, Same, pusti me najprije da malo pregledam svoj novi
dom! Pa ja sam tek prvi put u psihijatrijskoj klinici!
Pacijenti se samo zapanjeno gledaju, onda opet bleje u vrata kroz koja dopire njegov
glas. Tako je bučan kao da su crni momci kilometar od njega. Zvuči kao da je on negdje da‐
leko iznad njih, pa im dovikuje odozgo, kao da leti pedesetak metara iznad glava i viče oni‐
ma dolje na tlu. Glas mu odzvanja snagom. Čujem ga kako dolazi niz hodnik, i korak mu
tuče snažno, zacijelo ne klizi, ima potkovane cipele, odjekuje željezo po podu. Evo ga na
vratima, stao je, šake okačio palcima za džepove, raskrečio noge, stoji, a ljudi ga gledaju.
– Dobro jutro, društvo.
Nad glavom mu visi papirnati šišmiš od Noći vještica, obješen o konca Digne ruku i za‐
vrti ga.
– Kakav divan dan, a?
9
Glas mu je pomalo kao u moga Staroga, zvonak i pun obijesti, ali izgledom nije nalik na
Staroga. Stari mi je bio punokrvni Indijanac s rijeke Columbije – poglavica – a tvrd i blis‐
tav kao puščani kundak. Ovaj je tip riđokos, s dugim zaliscima i kovrčavom kosom koja mu
viri ispod kape, širok je koliko mi je Stari bio visok, širokih čeljusti, ramena i grudi, sa širo‐
kim i bijelim fakinskim osmijehom; i on je tvrd, ali drukčije nego Stari, tvrd kako je lopta
za bejzbol tvrda ispod svog izlizanog omotača. Preko nosa i jedne jagodice teče mu ožiljak,
netko ga je tamo dobro opalio, valjda u kakvoj tučnjavi, još se vide šavovi. Stoji on i čeka, a
kako nitko ništa ne govori, stane se smijati. Zacijelo nitko nema pojma čemu se smije, ne
događa se ništa smiješno. Ali to nije smijeh kao u onoga kretena od propagande, ovaj je smi‐
jeh iskren i zvonak, izvire mu iz širokih iskešenih usta i kružno se širi, sad se već odbija od
zidova po cijelom odjelu. Ne, to nije tupi smijeh onoga idiota. To zvuči stvarno. Odjednom
mi sine da je to prvi smijeh koji čujem nakon dugo godina.
Gleda nas, klati se u svojim čizmama, gleda nas i smije li se smije. Isprepleo je prste na tr‐
buhu ne izvadivši palce iz džepova. Gledam mu šake, velike su i kvrgave. Cijeli odjel, i paci‐
jenti, i osoblje, svi su zanijemjeli od njega i njegova smijeha. Nitko da ga prekine, nitko da
mu što kaže. Smije se tako neko vrijeme, a onda stupa u dnevni boravak. Prestao se smijati,
ali zvuk njegova smijeha još lebdi oko njega, kao zvon velikog zvona koje titra oko njega još
koji tren pošto je utihnulo – smijeh mu je u očima, u onom njegovu osmijehu i važnom
hodu, u tonu.
– Društvo, ja sam McMurphy. R. P. McMurphy, dušu dao za kocku. – Namiguje i pje‐
vuši neku pjesmicu: »Samo nek je dobra igra, za lovu me nije briga«, pa se opet smije.
Prilazi jednom stolu gdje se karta, debelim, teškim prstom lagano gura karte jednom
akutnom, škilji u njih i vrti glavom.
– Da-da, ptičice, zato sam i došao u ovu instituciju, da vama donesem radost i veselje za
kartaškim stolom. Tamo na radnoj farmi Pendletona nije bilo više nikoga da mi uljepša
dane. Zato sam tražio premještaj. Jasno? Fuj, pazi kako ova ptica drži karte, svak mu ih
može vidjeti! Ljudi božji, pa ja ću vas ostrići kao ovce!
Cheswick je odmah skupio svoje karte. Riđokosi mu pruža ruku.
– Zdravo, prijatelju. Ma u što igrate? Ni u što, onako? Isuse, onda i nije čudo što ti je
svejedno hoće li ti drugi vidjeti karte. A imate li vi kakav pravi špil? Ma nije važno, pa zato
sam ja tu, donio sam svoje karte, za svaki slučaj, a to nisu obične karte, dobro im pogledajte
slike, što kažete, a? Svaka drukčija. Pedeset i dva položaja.
Cheswick je ionako buljook, ali od onih slika oči samo što mu nisu iskočile.
– Hej, polako, nemoj mi ih pojesti. Imamo vremena koliko nas je volja, bit će partija...
Bogme, bit će mi uživancija ovdje igrati sa svojim kartama, svakome će od vas trebati naj‐
manje tjedan dana da nauči koja je koja karta...
Na sebi ima traperice i košulju, od sunca tako izblijedjele da im je boja kao razvodnjeno
mlijeko. Od duga rada u polju, lice, vrat i ruke su mu kao štavljena koža. Na glavi mu crna
10
www.balkandownload.org
pletena motociklistička kapa, nabijena na uši, preko jedne ruke prebacio je kožnu jaknu, na
nogama ima sive i prašnjave čizme, tako teške da njima možeš čovjeka raspoloviti. Okrenuo
se od Cheswicka, skinuo kapu i njome s bedra isprašio oblak prašine. Jedan ga crni momak
oblijeće s termometrom, ali mu on brzo izmiče, provlači se između akutnih, rukuje se sa svi‐
ma, pa crni momak pogađa u prazno. Onim tonom, namigivanjem, bučnim glasom i raz‐
metanjem podsjeća me na prodavača automobila ili na dražbovatelja – ili na one cirkuske
izvikivače ispred šatora na sajmu, koji u prugastim košuljama sa žutim gumbima stoje ispod
lepršavih stjegova i kao magnet privlače poglede rulje.
– Vidite, sa mnom vam je zapravo ovako bilo: da budem iskren, imao sam dvije-tri tuč‐
njave i sud je riješio da sam psihopat. I što mislite da sam učinio, da sam se stao svađati sa
sudom? Sačuvaj Bože, pa nisam vesla sisao! Mislim si, bit ću što god oni kažu, psihopat, bi‐
jesan pas, ako hoće i vukodlak, samo da se u životu više ne latim motike. Rekli su mi daje
psihopat tip koji se previše tuče i previše ševi, ali se ja s tim ne slažem. Što vi mislite, a? Haj‐
de, jeste li kad čuli da je ševe previše? Hej, prijatelju, a kako tebe zovu? Ja sam McMurphy i
evo, da se okladimo u dva dolara tu, naslijepo, da ne znaš koje sve karte držiš u ruci, ne gle‐
daj! U dva dolara; što kažeš? Same, bogamu, što me guziš s tim termometrom, daj, strpi se
bar minutu!
11
kretati, naravno dok ih hraniš), nepokretne i vegetirce. Mi kronični – to jest većina nas – to
su vam strojevi s greškom koja se ne da popraviti, s urođenom greškom koju smo sami sebi
zatjerali godinama udarajući glavom u što tvrdo pa, kad nas je bolnica pronašla, već smo kr‐
varili negdje u nekoj rupetini, istjecala nam je hrđa umjesto krvi.
Ah, među nama kroničnima ima i takvih na kojima je osoblje nešto zabrljalo još koju
godinu prije, ima nas koji smo bili akutni kad smo tu došli pa su nas prepravili. Kronični
Ellis došao je kao akutni, ali su ga jezivo sredili prejakom strujom u onoj gnusnoj sobi za
uništavanje mozga koju crni momci zovu »šok-soba«. Sad je on okovan uza zid, isti kakav
je bio kad su ga zadnji put dignuli sa stola, u istom položaju ispruženih ruku, šake ovlaš
stegnute, na licu mu isti užas. Tako on stoji, okovan za zid, kao kakav preparirani trofej.
Skidaju ga sa zida kad je vrijeme jela ili kad ga odvode u krevet, ih da bih ja obrisao lokvu is‐
pod njega, a to je kad se njima hoće. U staroj bolnici tako su ga dugo držali na jednome
mjestu da je mokraća izgrizla i pod i potpornje pod njim, pa je stalno propadao kat niže i
onom odjelu dolje pravio svakakve probleme, pogotovu kod prebrojavanja.
I Ruckly je kroničar koji je došao kao akutni prije nekoliko godina, ali njega su zabrljali
na drugačiji način; nešto su uprskali kod glavne aparature. On je bio prava kuga, cijelo vrije‐
me, udarao je crne momke, grizao studentice-sestre za noge, pa su ga odvukli da ga urede.
Privezali ga remenjem za onaj stol i neko vrijeme više ga nitko nije vidio; namignuo je, tren
prije nego što će se za njim zatvoriti vrata, i crnim momcima koji su se odmicali od njega
dobacio:
– Crne pičkice, ovo ćete mi krvavo platiti!
Na odjel su ga opet doveli dva tjedna poslije, bio je ćelav, čelo mu je bilo u tamnoljubi‐
častoj masnici, a iznad obrva imao je usađen po jedan mali utikač veličine gumbića. Na oči‐
ma mu vidiš kako su ga tamo spržili; oči su mu mutne, sive i iznutra prazne poput pregorje‐
lih osigurača. Sad ništa drugo ne radi nego po cijeli božji dan drži ispred onoga pregorjelog
lica neku staru sliku, prevrće je i obrće svojim hladnim prstima, a slika je i sjedne i s druge
strane posivjela poput njegovih očiju i više ne znaš što je na njoj bilo.
Osoblje, da – osoblje smatra Rucklyja svojim promašajem, ali ja ne vjerujem da bi njemu
bilo išta ljepše da je aparatura bila ispravna. Aparati koje danas prave uglavnom rade bez
greške. Pa i tehničari su se izvještili i stekli iskustvo. Više nema tih gumba na čelu, nema
uopće uticanja – sada ti idu unutra kroz očne duplje. Dogodi se tako, frajer ode na instala‐
ciju, s odjela odlazi tako lud i opasan da bi poklao cijeli svijet, a za nekoliko tjedana evo ga,
vraća se, na očima šljive kao da se negdje svojski potukao, a tako je fin, blag i krotak da vam
pamet stane. Pa se dogodi da za mjesec-dva i ode kući, sa šeširom nabijenim na čelo i licem
mjesečara koji luta u svojim priprostim i sretnim snovima. Uspjeh, kažu oni, ali ja kažem da
je to samo još jedan robot za Sustav i možda bi mu bolje bilo da je neuspjeh kao Ruckly koji
tamo tupo sjedi i slini nad svojom slikom. Drugo gotovo i ne radi. Katkad ga malo bocne
onaj crni momak, onaj kržljavac, tu i tamo priđe mu pa ga pita: –Je li, Ruckly, što misliš, što
12
www.balkandownload.org
ti je žena noćas radila u gradu? – Rucklyju se glava diže. Negdje u onom kršu od mašinerije
šapću uspomene. Zažari se, žile mu se negdje začepe. Od toga tako dašće da iz grla jedva isti‐
skuje nekakav sitan pisak. S kutova usana izbijaju mu mjehurići bale, s teškom mukom me‐
lje vilicom da nešto kaže. I kad konačno uspije protisnuti riječ, to je takvo krkljanje da ti se
koža naježi: – Jjjjjebeš ženu! Jjjjjebeš ženu! – i od napora ruši se u nesvijest na licu mjesta.
Ellis i Ruckly su najmlađi kronični. Najstariji je pukovnik Matterson, stari, okamenjeni
konjički časnik iz Prvoga svjetskog rata, uživa svojim štapom dizati suknje sestrama u prola‐
zu i spreman je svakome tko ga želi slušati držati neke lekcije iz povijesti, uz pomoć natuk‐
nica zapisanih na lijevoj ruci. On je najstariji na odjelu, ali nije tu i najduže, žena ga je dove‐
la tek prije nekoliko godina kad joj je dojadilo voditi brigu o njemu.
Ja sam na odjelu najduže, od Drugoga svjetskog rata. Tu sam na odjelu duže nego itko
drugi. Duže nego ikoji drugi pacijent. Duže je od mene tu samo Glavna sestra.
Kronični i akutni uglavnom se ne druže, ne miješaju. Jedni su na jednoj, a drugi na dru‐
goj strani dvorane, kako to hoće crni momci. Tako je urednije, kažu crni momci, i svakoga
upozoravaju da oni žele da tako ostane. Nakon doručka dotjeraju nas, gledaju obje skupine
i kimaju glavom.
– Baš tako, gospodo, tako treba. I samo tako stojte.
Zapravo ništa i ne moraju reći jer se kronični, osim mene, i ne kreću mnogo, a akutni
tvrde da se ni za sve zlato ovoga svijeta ne bi maknuli od svoje strane dvorane jer da kronič‐
ni smrde gore od najgorih usranih pelena. Ali ja znam da oni ne bježe od kroničnih toliko
zbog smrada koliko zbog toga što ih kronični podsjećaju na ono što se i njima može dogo‐
diti jednoga dana. Glavna sestra zna za taj strah i zna kako ga iskoristiti; ako se kakav akut‐
ni naduri, ona ga opominje da bude dobar dečko i da se drži reda i propisa koji su stvoreni
radi njegova ozdravljenja, inače će završiti na onoj strani.
Cijeli se odjel ponosi tom suradnjom pacijenata. Imamo bakrenu pločicu pribijenu na
daščicu od javora i na ploči piše: ČESTITAMO NA USPJEŠNOM RADU ODJELU S
NAJMANJE OSOBLJA U BOLNICI. To nam je nagrada za suradnju. Visi na zidu ravno
iznad dnevnika, točno u sredini između kroničnih i akutnih.
Taj koji je netom stigao, riđokosi novajlija McMurphy otprve zna da nije kronični. Po‐
što je tako jednu minutu gledao dnevni boravak, shvatio je da pripada onoj strani s akutni‐
ma i ode tamo, smješka se i rukuje sa svakim. Odmah vidim kako je svakome tamo neugod‐
no – od njegove šale i zafrkancije, od drskog načina kako viče na crnog momka s termome‐
trom koji ga prati u stopu, a nadasve od onoga gromkog smijeha iz puna grla. Od toga zvu‐
ka titraju kazaljke na kontrolnoj ploči. Kad se on smije, akutni se samo nelagodno i prestra‐
šeno mjerkaju, kao djeca u školi kad učiteljice nema a našao se jedan nevaljalac koji vraški
larma pa se boje da učiteljica ne bane iznebuha i ne padne joj na um da ih sve zadrži duže.
Vrpolje se i premeću u taktu s kazaljkama na kontrolnom bloku. Vidim da je McMurphy
uočio da im je neugodno, ali ipak ne popušta.
13
– Bogamu, pa kakav je ovo mrtvački klub! Dečki, pa i ne izgledate mi tako ludi. – Htio
ih je nekako razvedriti, onako kako se dražbovatelj trudi da razvedri publiku prije početka
dražbe. – Hajde, ko misli da je najluđi? Ko je ovdje glavni luđak? Ko je šef ovoga kartanja?
Meni je danas prvi dan i htio bih otprve stvoriti dobar dojam kod vašega glavnog, ako mi taj
dokaže da on jest glavni. Dakle, ko je tu glavna faca, glavni luđak?
To govori Billyju Bibbitu. Nagnuo se nada nj i tako mu zuri u oči da se Billy osjeća duž‐
nim da promuca kako on još nije g-g-lavna fa-fa-faca, ali jest idući na rere-redu za tu duž‐
nost.
McMurphy gurne svoju tešku šaku pred Billyja, a Billy, što će drugo, stisne je. – Dobro,
prijatelju – McMurphy će Billyju – strašno mi je drago što si ti idući na re-redu, ali ja ka‐
nim osobno preuzeti sav ovaj cirkus, sve kompletno, zato moram razgovarati s glavnim. –
Gleda u skupinu akutnih koji su netom prekinuli kartanje i steže šaku u šaci, škljoca zglo‐
bovima svih prstiju najednom. – Vidiš, prijatelju, odlučio sam da budem kralj kocke na
odjelu, da priredim koji žešći ajnc. Zato me upoznaj s vašim šefom pa ću ja s njim urediti ko
će tu biti bog i batina.
Nikome nije jasno što je tom plećatom tipu s ožiljkom i ludim smijehom, jel se samo
zeza ili je tako udaren da misli ozbiljno, ili oboje, ali sve već silno golica ta igra. Gledaju
kako spušta onu svoju tešku crvenu šaku na Billyjevu tanku mišicu i čeka da mu Billy odgo‐
vori. Billy vidi da mora progovoriti, pa se ogledava i naposljetku bira jednoga kartaša.
– Harding – kaže Billy – mi-mi-mislim da si to ti. Ti si p-p-predsjednik Bolesničkog sa‐
vjeta. Ovaj č-č-čovjek želi ra-ra-razgovarati s tobom.
Sad se akutni kese, više im nije neugodno, milo im je što se zbiva nešto novo. Peckaju
Hardinga, pitaju ga je li on glavni, je li on glavni luđak. Harding odlaže karte.
To je blijed i nervozan čovjek s licem koje ti se čini da si ga možda gledao na filmu jer je i
odveć lijepo da bi moglo pripadati običnom čovjeku s ulice. Ramena su mu široka i mršava i
on ih skuplja i glavu u njih uvlači kad se želi uvući u se. Šake su mu tako duge, bijele i ele‐
gantne da mi se čine kao da su se same stvorile od čiste sapunice a dogodi se katkad da mu
se kao otkinu pa pred njim lepršaju slobodno kao dvije bijele ptice, ali ih on, čim to uoči,
stisne koljenima; smeta ga što ima lijepe ruke.
Harding je predsjednik Bolesničkog savjeta zato što ima nekakav papir na kojem piše da
je završio koledž. Taj je papir uramljen i stoji mu na noćnom ormariću, pored slike žene u
kupaćem kostimu koja također izgleda kao da si je vidio na filmu – ima vrlo velike sise, pr‐
stima pridržava kostim iznad njih i iskosa gleda u kameru. Kraj nje je Harding, sjedi na ruč‐
niku, onakav mršav u kupaćem kostimu, i gleda kao da očekuje kad će ga kakav snagator za‐
suti pijeskom. Harding se silno hvali što ima takvu ženu za suprugu, govori da je ona naj‐
seksi žena na svijetu i da joj noću nikad nije dosta njega.
Kako Billy pokazuje u njega, Harding se dublje zavaljuje u stolicu, izbacuje važnu facu,
zuri u strop pa, ne gledajući ni Billyja ni McMurphyja, pita: – Gospodine Bibbit, a da li
14
www.balkandownload.org
15
no što se tučem. To je opravdano, kažu, čovjek koji teško rinta mora se izritati, kažu. Ali,
ako si kockar, ako znaju da tu i tamo priređuješ kakvu finu partijicu karata u zavjetrini,
onda je dosta da krivo pljuneš, iskosa, pa da ti odmah zalijepe etiketu kriminalca. Ti boga,
toliko su me puta bacali u hladovinu da im budžet mora biti u deficitu.
Vrti glavom i huče.
– Ah, tako je išlo neko vrijeme, a onda sam skužio stvar. Pravo govoreći, ovo što sam sad
odrađivao u Pendletonu, zbog napada i tjelesne ozljede, kako oni kažu, bio mi je prvi kiks u
gotovo godinu dana. Vidite, zato sam i nadrljao, što sam omekšao, nisam bio u formi. Frajer
mi je prebrzo ustao, pa je doveo pajkane, nisam stigao zbrisati iz grada. Vrlo tvrd tip...
Opet se smije i rukuje, sjeda da s nekim ogleda snagu mišića svaki put kad mu se crni
momak s termometrom odveć približi, upoznaje se pojedinačno sa svakim akutnim. Kad se
rukovao i s posljednjim, prelazi na ovu stranu, kod kroničnih, kao da smo mi isto. Ne znaš
je li on zbilja takav frajer da se želi upoznati s tipovima koji su već tako u ofsajdu da mnogi
od njih ne znaju čak ni kako se zovu, ili to čini iz nekih svojih posebnih kockarskih razloga.
Eno ga gdje skida Ellisu ruku sa zida i trese mu je kao kakav političar pred izbore kome
je jako stalo do Ellisova glasa. – Prijatelju – govori Ellisu svečanim tonom – ja sam R. P.
McMurphy i nije mi drago gledati odrasla čovjeka da pliva u vlastitoj pišalini. Zašto se ne
ideš osušiti?
Ellis u čudu gleda u mlaku oko svojih nogu.
– Pa, hvala vam – reče i čak napravi korak-dva prema zahodu, ali mu okovi na rukama
ne daju dalje.
McMurphy vrši obilazak kroničnih, rukuje se s pukovnikom Mattersonom, Rucklyjem i
starim Peteom. Rukuje se sa svima – pokretnima, nepokretnima i vegetircima, steže ruke
koje mora uzeti iz krila gdje leže kao mrtve ptice, mehaničke ptice, čudesa od krhkih kosti‐
ju i žica koja su stala i pala. Prilazi svakome i rukuje se sa svakim, samo ne s Velikim Geor‐
geom, luđakom čistuncem koji se krevelji i uzmiče pred njegovom sumnjivo čistom šakom,
pa mu McMurphy samo salutira i odlazeći dalje govori svojoj desnoj šaci: –Je li, ruko, što bi
ti rekla, otkud ovaj stari zna u kakva si se sve govna uvalila?
Nitko ne može skopčati što on hoće, ni zašto je tako požurio da se upozna sa svima, ali
je ta parada zacijelo zanimljivija od premetanja slagalica. On jednako ponavlja da mu je to
nužno, mora upoznati ljude s kojima će imati posla, sve to spada u zanat kockara. Ma, valj‐
da zna da neće imati posla i sa živim leševima od osamdeset godina koji s igraćom kartom i
ne znaju što bi drugo nego da je strpaju u usta i žvaču koliko mogu. A ipak se čini da uživa,
čini se da je od onih tipova koji znaju nasmijati društvo.
Ja sam posljednji. U svom kutu, još se osjećam kao usidren u naslonjaču. McMurphy mi
prilazi, stane, palčeve je opet okačio o džepove, zabacuje glavu i udara u smijeh kao da je na
meni vidio nešto smješnije nego na drugima. Odjednom me prestraši pomisao da se smije
zato što kuži da je ono moje sjedenje skvrčenih i rukama stegnutih koljena, očiju uprtih
16
www.balkandownload.org
17
bovima sve sami ožiljci i posjekotine, i stariji i noviji. Sjećam se dlana – ravan i tvrd od bara‐
tanja drvenim drškama sjekira i motika, dlan koji ne odgovara ruci koja miješa karte. Na
dlanu žuljevi, a žuljevi ispucali, u njih se nabila prljavština. Putna mapa njegovih lutanja uz‐
duž i poprijeko Zapadom. Kad je taj dlan dodirnuo moju šaku, čulo se nešto poput struga‐
nja. Sjećam se jakih i debelih prstiju koji su se stisnuli oko mojih i čudna osjećaja u mojoj
šaci, ondje na kraju mršave ruke, kao da mi je počela rasti, kao da mi on u nju pumpa svoju
krv. Zadrhtala je krvlju i snagom. Narasla je gotovo kao njegova, sjećam se...
– Gospodine McMurry.
To je Glavna sestra.
– Gospodine McMurry, molim vas, hoćete li doći ovamo?
Da, to je Glavna sestra. Crni momak s termometrom otišao je po nju i doveo je. Stoji,
kucka termometrom po svom ručnom satu, koluta očima kao da bi htjela ocijeniti novajli‐
ju. Usne su joj kao trokut, kao u bebe spremne za sisu.
– Gospodine McMurry, bolničar Williams mi kaže da radite poteškoće oko obaveznog
tuširanja. Je li to točno? Molim vas, da se razumijemo, meni je drago što ste se vi odmah
sprijateljili s ostalim pacijentima na odjelu, ali, sve u svoje vrijeme, gospodine McMurry.
Oprostite što prekidam vas i gospodina Bromdena, ali, vi ćete shvatiti... pravila vrijede za
svakoga.
McMurphy zabacuje glavu i namiguje, onim načinom koji govori da ga ni ona ne vara,
kao ni ja, da i nju čita. Cijelu minutu gleda je jednim okom.
– Znate što, gospođo – kaže – znate što... svugdje se nađe neko da mi u dlaku isto govori
o pravilima...
Smiješi se. Oboje se jedno drugom smješkaju, jedno drugog mjerkaju.
– ... čim procijeni da ću ja učiniti upravo obratno.
I pušta moju ruku.
U zastakljenoj središnjoj sobi Glavna je sestra otvorila paket etiketiran na nekom stra‐
nom jeziku i sad puni šprice tekućinom zelenkastomliječne boje iz ampula koje je izvadila
iz paketa. Jedna mlada sestra, djevojka koja stalno jednim okom prati što se oko nje događa,
uzima pladanj s punim špricama i prije no što se zaputi među pacijente, zapita:
– Gospođice Ratched, što vi mislite o novom pacijentu? Naime, Bože moj, čini se ljuba‐
zan i u redu i sve, ali, ako smijem reći, zacijelo djeluje nametljivo.
Glavna sestra vrškom prsta proba iglu. – Meni se čini – kaže, probijajući iglom gumeni
čepić ampule i potežući pumpicu – da novi pacijent upravo to i kani: želi se nametnuti. On
je primjer tipa koji mi zovemo »manipulatorom«, gospođice Flinn, čovjeka koji će se pos‐
lužiti svakim i svačim samo da ostvari svoje ciljeve.
– Oh, ali, zar u duševnoj bolnici? Mislim, kakve ciljeve može imati?
18
www.balkandownload.org
– Bilo kakve. – Glavna je sestra mirna, smiješi se, zadubljena je u punjenje šprica. –
Udoban i lak život, na primjer. Možda osjećaj moći i poštovanja. A možda i novčana dobit.
Ili sve troje. Manipulatoru je katkad cilj da napravi nered na odjelu samo radi nereda. U na‐
šem društvu ima takvih ljudi. Manipulator može tako utjecati na ostale pacijente i toliko ih
iskvariti da se onda morate mjesecima mučiti da opet uspostavite red. Sa sadašnjom tole‐
rantnom politikom u duševnim bolnicama nije mu teško izvesti takve stvari. Još prije neko‐
liko godina bilo je posve drukčije. Sjećam se, prije nekoliko godina, na odjelu smo imali jed‐
noga, nekoga gospodina Tabera, a taj je bio upravo nepodnošljiv manipulator. Neko vrije‐
me. – Uzgledala se, pružila je preda se tek upola punu špricu kao kakav mali čarobnjački
štapić, oči joj lutaju u daljinu, razvedrene uspomenom.
– Gos-podin Ta-ber – naglašava.
– Ali, Bože moj – kaže mlada sestra – zbog čega bi čovjek htio učiniti nešto takvo, gos‐
pođice Ratched, napraviti nered na odjelu? Iz kojih razloga...
Glavna je sestra prekida zarivajući iglu ponovno u gumeni čepić ampule; onda puni špri‐
cu, vadi iglu iz ampule i spušta je na pladanj. Gledam kako rukom seže za novom praznom
špricom, gledam onu ruku kako se naglo pruža, zastaje nad špricom, spušta se na nju.
– Gospođice Flinn, vi valjda zaboravljate da je ovo ustanova za umobolne.
Glavna će sestra doslovce poživčaniti čim naiđe na kakav problem koji njezinoj ekipi
onemogućuje da radi kao dobro podmazan, uhodan i precizan stroj. Od najsitnije neured‐
nosti, nepravilnosti ili smetnje ona će se sva ukrutiti u bijelu kvrgu bijesa s tvrdim osmije‐
hom. Onda je gledam kako kroči s onim svojim lutkastim smiješkom stegnutim između
brade i nosa i onim očima koje spokojno kolutaju, ali je u sebi napeta kao struna. Znam,
osjećam to. I napetost joj ni za dlaku ne popušta sve dok se problem ne ukloni – ih »prila‐
godi okolini«, kako ona kaže.
Pod njezinom vlašću odjel je gotovo potpuno prilagođen okolini. Samo je nesreća u
tome što ona ne može biti stalno na odjelu, neko vrijeme mora biti i vani. Ah zato ona ne
smeće s uma da valja prilagoditi i vanjski svijet. Radeći uz druge sebi slične, koje ja zovem
Sustavom, a to je kolosalna organizacija koja kani prema našem unutrašnjem svijetu prila‐
goditi i vanjski svijet, ona je postala pravi pravcati veteran sveopćeg prilagođavanja. Još u
staroj bolnici, kad sam, davno je to bilo, izvana upao unutra, ona je bila Glavna sestra i
zdušno radila na prilagođavanju bogzna otkada.
Godinama sam je gledao kako postaje sve vještija. Praksom se izvještila i ojačala pa je
stekla silnu vlast koja se na sve strane proteže kao žicama tako tankima da ih nitko osim
mene ne može očima vidjeti. Gledam je kako sjedi kao budan robot usred te mreže žica i o
svom se odjelu brine spretno kao kakav mehanički kukac i u svako doba zna gdje joj koja
žica teče i koliku struju mora pustiti da dobije rezultat kakav hoće. U regrutskom logoru,
19
odakle su me otpremili u Njemačku, bio sam električarski pomoćnik, učio sam malo elek‐
tronike i onu jednu godinu u koledžu, odakle i znam kako se to usklađuje.
Usred onih svojih žica ona zapravo sanja o svijetu koji će biti djelotvoran, precizan i ure‐
dan kao švicarska ura s otvorenim mehanizmom, o svijetu u kojem se red ne mijenja i gdje
će svatko tko nije u vanjskom svijetu, biti kronični, upokoren njezinim valovima, u invalid‐
skim kolicima, prikopčan na mrežu u podu kateterima iz obiju nogavica hlača. Godinama
si je birala idealno osoblje. Svakakvi doktori, svih doba i vrsta, dolazili su pred nju i izlagali
joj svoje zamisli o tome kako bi valjalo voditi odjel, među njima bilo je i onih s kičmom,
koji se drže svojih ideja, a takve je ona iz dana u dan tako sređivala onim svojim pogledom
nalik na suhi led da bi se na koncu povukli s nekom neprirodnom drhtavicom. – Vjerujte
mi, ne znam što mi je – govorili bi tipu zaduženom za osoblje. – Otkako radim na odjelu s
onom ženom čini mi se kao da mi u žilama teče amonijak. Cijelo se vrijeme tresem, djeca
mi neće u krilo, žena neće spavati sa mnom. Morate me premjestiti, na neurologiju, pedija‐
triju, među alkoholičare, sve mi je svejedno!
I tako ona godinama. Doktori su ostajali po tri tjedna, najviše tri mjeseca. Naposljetku
se zadovoljila jednim glavatim čovječuljkom široka čela i debelih, nabubrelih obraza, glave
stisnute između čela i obraza, tamo gdje mu zirkaju očice, kao da je nekoć nosio i odveć
male naočale, tako ih dugo nosio da mu se tu glava stijesnila; sad mu naočale vise o uzici s
gumba okovratnika, na modroj grbi nosića klate mu se lijevo-desno, misliš sad će mu skliz‐
nuti, a on govori i naginje glavu čas lijevo čas desno da bi ih održao u ravnoteži. To je dok‐
tor.
Do one trojice crnih bolničara došla je nakon dugogodišnjeg izbiranja, pošto ih je odbila
na tisuće. Redali su se kod nje u dugom crnom nizu zlovoljnih maski dugih nosova i otprve
bi zamrzili i nju i njezinu lutkastu uškrobljenu bjelinu. Otprilike u mjesec dana procijenila
bi i njih i njihovu zlobu i nogirala ih jer nemaju dovoljno zlobe u sebi. Kad je na koncu doš‐
la do trojice kakvu je htjela – primala ih je jednog po jednog, tijekom godina, i ugrađivala ih
u svoj plan i svoju mrežu – bila je vraški sigurna da im je zloba tako zvjerska da mogu zado‐
voljiti na poslu.
Prvog je dobila kad sam ja bio već oko pet godina na odjelu. To je onaj kao paragraf kriv
i žilav kržljavac boje hladnog asfalta. Kad je bio mali, majku su mu silovali, tamo u Georgiji,
na oči oca koji je bio plužnim remenjem vezan za užarenu željeznu peć a krv mu curila u ci‐
pele. Mali je virio iz spremišta, bilo mu je pet godina, naprezao je oči da vidi kroz pukotinu
između vrata i dovratka i nikad više nije narastao ni za pedalj. Tanke vjeđe vise mu s obrva
kao da mu se šišmiš ugnijezdio na nosu. Vjeđe su mu kao tanke sive opne, diže ih tek na
tren čim kakav novi bijelac dođe na odjel, viri ispod njih i mjeri čovjeka od glave do pete i
kima glavom tek jedanput, kao da samome sebi potvrđuje nešto u što je već bio stopostotno
uvjeren. Prvog dana kad je stupio na dužnost donio je sačmom nabijenu čarapu, da pacijen‐
te nauči redu, ali mu je ona rekla da se tako više ne radi, naložila mu je neka svoje mlatilo
20
www.balkandownload.org
ostavi kod kuće i naučila ga svojoj tehnici: naučila ga je da krije svoju zlobu, da bude miran i
strpljiv, da vreba i najmanju priliku, i najmanje popuštanje stege, a onda neka pritegne šara‐
fe i ne popušta. Nikada. Tako se uče redu, uputila ga je ona.
Ostala dvojica crnih momaka došla su dvije godine poslije, jedan za drugim u roku od
mjesec dana, a toliko su slični da bih rekao kako je uzela jednoga i po njemu dala napraviti
kopiju. Visoki, grubi i koščati, lica istesana izrazom koji se nikad ne mijenja, kao kremeni
vršci strijela. Oči kao točke. A kosa, da se o nju očešeš kožu ćeš izguliti.
Sva su trojica crni kao telefonski aparati. Što su crnji – to je ona naučila iz onog dugog
crnog niza koji se izredao pred njom – to će više i duže čistiti, strugati i držati odjel u redu.
Na primjer, odore su u sve trojice besprijekorno čiste; bijele su, hladne i krute kao u nje.
Sva su trojica u snježnobijelim hlačama i bijelim košuljama s metalnim kopčama i kao
led blistavobijelim cipelama s crvenim gumenim poplatima koji ih čine tišima od miševa
kad idu hodnikom. Inače se kreću gotovo nečujno. Stvore se na bilo kojem mjestu odjela,
gdje god je kakav pacijent umislio da je sam ili da može nekom drugom šapnuti kakvu taj‐
nu. Tako, kad pacijent ostane posve sam, odjednom negdje u nekom kutu nešto zaškripi i
ubrzo najednom obrazu osjeti hladnoću; on se okrene na tu stranu, a tamo nad njim, pred
zidom, lebdi kamenohladna maska. On vidi samo crno lice, bez tijela. Zidovi su, naime, bi‐
jeli kao i odore bolničara, pa se njihovo crno lice i crne ruke čine kao kakve sablasti koje leb‐
de ispred zida.
Nakon godina obuke tri su crna momka sve bolje podešena na frekvenciju Glavne ses‐
tre. Svi su, jedan po jedan, naučili i bez direktnih žica raditi na njezinoj valnoj duljini. U nje
nema glasnih naloga ili pisanih uputa koje bi mogla vidjeti kakva žena koja je došla posjetiti
muža ili koja od onih učiteljica. To joj više ne treba. Crni su momci s njom u kontaktu na
valnoj duljini zlobe visokog napona i znaju zasukati rukave i obaviti sve što ona tek smišlja.
I tako, čim je sestra stvorila svoj stožer, odjelom je zavladao red kao po špagi. Sve što
smisli, govori i čini, sve je to mjesecima unaprijed razrađeno na osnovi sitnih opažanja koje
bilježi tijekom dana. To se onda pretipka i ubacuje u stroj što ga čujem gdje zuji iza onih če‐
ličnih vrata u dnu središnje sobe. Stroj izbacuje odgovarajuće kartice dnevnog reda izbušene
sitnim kvadratnim rupicama. Svakog se dana, ujutro, kartica dnevnog reda s odgovarajućim
datumom ubacuje kroz prorez u čeličnim vratima i zidovi stanu zujati; svjetla zabljesnu u
spavaonici u šest i trideset; crni momci što brže mogu istjeruju akutne iz kreveta, gone ih da
lašte pod, prazne pepeljare, brišu ogrebotine sa zida gdje je dan prije jedan starac pregorio i
srušio se u jezivoj spirali dima i smrada izgorjele gume. Nepokretni spuštaju svoje mrtve dr‐
vene noge na pod i kao kakvi sjedeći kipovi čekaju da im doguraju invalidska kolica. Vege‐
tirci pišaju u krevetu, na što se aktiviraju alarmno zvono i strujni krug koji ih izbacuje na
popločeni pod gdje ih crni momci zatim polijevaju šmrkom i presvlače u čiste zelene odo‐
re...
U šest i četrdeset pet zvoni za brijanje, akutni se svrstaju kod zrcala abecednim redom,
21
A, B, C, D... Pokretni kronični, poput mene, ulaze čim su akutni gotovi a za njima dovoze
nepokretne. Tri preostala starca, s tankom žutom prevlakom plijesni na mlohavoj koži pod
bradom, njih briju u njihovim naslonjačima u dnevnom boravku, glavu im pričvrste kož‐
nim remenom da im se ne klati amo-tamo pod pritiskom električnog aparata.
Za nekih jutara – osobito ponedjeljkom – krijem se i pokušavam izbjeći brijanje. Za
drugih jutara čini mi se najpametnijim stati odmah u red, između slova A i C, i poći za stru‐
jom kao i svi drugi, ne dižući stopala s poda – u podu su moćni magneti koji ljude usmjera‐
vaju po odjelu i pokreću ih kao one lutke na koncu...
U sedam sati otvara se blagovaonica i sad se ide obratnim redom: prvo nepokretni, za‐
tim pokretni, a onda akutni uzimaju pladnjeve, kukuruzne pahuljice, šunku s jajima, tost –
a tog jutra imamo i po jednu konzerviranu breskvu serviranu na listu zelene salate. Neki
akutni donose pladnjeve s doručkom nepokretnima. Nepokretni su uglavnom kronični ko‐
jima su otkazale noge a sami se hrane, ali su tu i ta trojica u kojih ništa ne radi od vrata na‐
niže, a gotovo ništa i od vrata naviše. Njih zovu vegetircima. Pošto se ostali smjeste, crni
momci doguraju vegetirce, prislone im kolica uza zid pa i njima donose iste takve pladnjeve
s jelom koje izgleda kao blato. Za pladnjeve su prikačene male, bijele prehrambene kartice:
Strojno mljevena, tako piše na prehrambenim karticama te krezube trojice – jaja, šunka i
tost, svaka porcija trideset i dva puta prožvakana u stroju od nehrđajućeg čelika u kuhinji.
Gledam ga kako rastvara svoje metalne usne nalik na otvor usisavača za prašinu i stajskim
zvukom na tanjur bljuje grudu sažvakane šunke.
Crni momci malo prebrzo trpaju vegetircima usta koja im se rumene kao u dojenčeta,
ovi ne stižu gutati pa im se strojno mljevena cijedi niz kvrgave bradice na zelenu odoru.
Onda crni momci psuju vegetirce, razjape im usta vrtajući po njima žlicom kao kad čiste
gnjilež s jabuke. – Ovaj stari prdavac Blastic, na oči mi se raspada! Više i ne znam što mu
guram u gušu, je li to kaša od šunke ili su komadići njegovog jebenog jezika...
U sedam i trideset, natrag u dnevni boravak. Glavna sestra gleda kroza svoje specijalno
staklo, koje se redovito tako blista da ga više i ne vidiš, kima glavom na taj prizor, diže ruku
i trga list s kalendara, za jedan je dan bliže cilju. Onda pritisne gumb da stvari krenu. Čujem
štropot, neka se velika limena ploča trese. Svi na svoja mjesta: akutni – sjednite na svojoj
strani dvorane i čekajte da vam se donesu karte i druge igre; kronični – sjednite na svojoj
strani i čekajte na slagalice iz kutije Crvenoga križa; Ellis – idi na svoje mjesto kod zida, dig‐
ni ruke da te prikuju i popišaj se u gaće; Pete – kimaj glavom kao lutka; Scanlon – postavi
svoje kvrgave šake preda se na stol, pravi njima zamišljenu bombu kojom ćeš dignuti u zrak
zamišljeni svijet; Harding – počni govoriti, maši svojim golubljim šakama zrakom, a onda
ih stisni pod pazuh jer se odraslu čovjeku ne pristoji tako mahati svojim lijepim šakama; Se‐
felt – počni kukati kako te zubi bole i kosa ti otpada; svi – udahni... izdahni... u savršenom
redu; srca neka svima kucaju brzinom označenom na kartici dnevnog reda. Cilindri neka
skladno rade.
22
www.balkandownload.org
Kao u svijetu stripa, gdje se ravnim i crnim linijama izvučeni likovi trzaju i skakuću u
nekakvoj šašavoj priči koja bi mogla biti i zbilja smiješna da likovi tog stripa nisu stvarni lju‐
di...
U sedam i četrdeset i pet crni momci obilaze dug niz kroničnih i natiču katetere, to jest
onima koji su pritom mirni. Kateteri su napravljeni od starih prezervativa kojima je vrh
odrezan, na koje su nabijene i flasterom pričvršćene cijevi što teku pacijentu niz nogavicu
do plastične vrećice na kojoj piše NAKON UPOTREBE BACITI, a moj je posao da ih
svaku večer operem. Crni momci natiču pacijentu kondom i flasterom mu ga pričvrste za
dlake; ima kroničnih koji su od skidanja katetera na tom mjestu bez ijedne dlake, poput no‐
vorođenčadi.
U osam sati štropot i zuj iz zidova je u punom ritmu. Zvučnik sa stropa govori »Lijeko‐
vi«, služeći se glasom sestre. Mi pogledamo u onaj staklenik gdje ona sjedi, ali ona nije kod
mikrofona; dapače, tri metra je od njega, upućuje jednu mladu sestru kako će uredno pri‐
premiti i rasporediti pilule na pladnju. Akutni se postavljaju u red kod staklenih vrata: A,
B, C, D, z a njima su kronični, a vegetirci dobivaju svoje poslije, u žlici jabučnog soka. Ljudi
prilaze i primaju pilule u papirnoj čaši – ubaci ih u usta, čekaj da ti sestrica napuni čašu vo‐
dom, pa ih protjeraj niz grkljan. Dogodi se, iako su to rijetki petci, da se nađe budala koja
pita što je to što mora gutati.
– Čekaj malo, dušo. Reci mi, a što su ove dvije crvene pilulice pored vitamina?
Znam ga. To je jedan krupan akutni, brundalo, već je na glasu kao buntovnik.
– Običan lijek, gospodine Taber, za vaše dobro. Dajte, progutajte to.
– Ali ja bih volio znati kakav je to lijek. Zaboga, vidim i ja da su pilule...
– Vi ih samo progutajte sve zajedno, dajte, gospodine Taber, meni za ljubav. – Sestrica
dobacuje brz pogled Glavnoj sestri, tek da vidi odobrava li se njezina koketna tehnika, pa
opet gleda akutnog. Ovaj se još nije pomirio s tim da proguta nešto što ne zna što je, pa ni
njoj za ljubav.
– Gospođice, ja ne volim biti dosadan, ali ne volim gutati ono što ne znam što je. Kako
ću znati da to nije neka od onih ludih pilula koje od čovjeka prave ono što nije?
– Ne uzbuđujte se, gospodine Taber...
– A tko se uzbuđuje? Bože mili, pa ja bih samo htio znati...
Ali je Glavna sestra tiho prišla, šakom mu stegnula nadlakticu i ukočila mu je sve do ra‐
mena.
– U redu je, gospo đice Flinn – ona kaže. – Ako se gospodin Taber želi ponašati kao di‐
jete, onda s njim treba i postupati kao s djetetom. Trudili smo se da s njim budemo ljubazni
i obzirni. To očito ne vrijedi. Umjesto hvale, uzvraća nam grubošću. Gospodine Taber, ako
ne želite oralno uzeti svoje lijekove, izvolite ići.
– Zaboga, pa ja sam samo htio zna...
– Izvolite ići.
23
Pušta mu nadlakticu, a on odlazi gunđajući i cijelo se jutro zlovoljno vrti po zahodu i
pita se što li su one pilule. Jednom sam baš takvu crvenu pilulu zadržao pod jezikom, pre‐
tvarao sam se da je gutam, a poslije sam je u spremištu za metle zdrobio. Samo na tren, prije
nego što će se pretvoriti u bijeli prah, vidio sam da je to minijaturni elektronski element,
poput onih koje smo imali u vojsci, u radarskom korpusu, mikroskopski sitne žice, mrežice
i tranzistori, a ovaj je bio napravljen tako da se raspadne u dodiru sa zrakom...
U osam i dvadeset izdaju se karte i slagalice...
U osam i dvadeset pet jedan akutni spominje kako je često špijunirao svoju sestru kad se
kupala; za stolom krkljanac, ostala trojica ruše se jedan preko drugoga, svaki bi htio biti prvi
kod dnevnika...
U osam i trideset otvaraju se vrata odjela, kasom upadaju dva tehničara, zaudaraju po
vinu. Tehničari se uvijek kreću ili brzim hodom ili kasom; naime, oni su uvijek pognuti na‐
prijed pa se moraju brzo kretati da ne bi pljusnuli na glavu. Uvijek su pognuti naprijed i
uvijek tako zaudaraju kao da svoje instrumente steriliziraju vinom. Zatvaraju za sobom vra‐
ta laboratorija i dovlačim se s otiračem bliže pa im čujem glasove iznad zlokobnog zz-zz-zu‐
janja čelika na brusu.
– Što imamo danas tako rano?
– Moramo ugraditi interni prekidač radoznalosti nekom ušljivom zabadalu. Rekla je da
je hitno a ja ne znam imamo li još tih prekidača.
– Ako nemamo, nazvat ćemo IBM da nam jedan isporuče na brzinu. Najprije da vidim
u skladištu...
– Hej, kad već ideš tamo, donesi jednu bocu onoga čistoga. Došlo mi je dotle da bez do‐
brog gutljaja ne mogu ugraditi ni najobičniji jebeni element. Ah, do vraga, ipak je bolje i
ovo nego šljakati u garaži...
Glasovi su im neprirodni, kreštavi, s prebrzim replikama – više nalik na govor u crtiću.
Gubim se odatle da me ne uhvate kako prisluškujem.
Ona dva crna macana hvataju Tabera u zahodu i odvlače ga u sobicu s madracem. Jed‐
noga je dobro zakačio nogom u goljenicu. Mahnito urla. Drže ga a ja se čudim njegovu ne‐
moćnom izgledu – kao da je sav stegnut čeličnim vezovima.
Gurnuli su ga potrbuške na madrac. Jedan mu je sjeo na glavu, a drugi mu drapa hlače
na stražnjici, izvrće platno i sad vidiš onu stražnjicu boje breskve uokvirenu razderanim,
kao salata zelenim platnom. Taber mumlja psovke u madrac, a crni momak koji mu sjedi na
glavi govori: – Dobro je, gospodine Taber, dobro je... – Hodnikom dolazi sestra, premazuje
dugu iglu vazelinom, zatvara za sobom vrata pa ih trenutak ne vidiš, onda izlazi brišući iglu
komadićem Taberovih hlača. Staklenku s vazelinom ostavila je u sobi. Crni momak zatvara
za njom vrata, samo sam na čas još vidio onoga koji Taberu sjedi na glavi, briše ga papirnim
rupčićem. Dugo ostaju u sobi, onda se vrata otvaraju i oni izlaze, nose Tabera hodnikom u
laboratorij. Skinuli su mu zelene hlače i omotali ga vlažnom plahtom...
24
www.balkandownload.org
Devet sati. Mladi stažisti s kožnim krpama na laktovima razgovaraju s akutnima pedese‐
tak minuta o tome što je tko radio kad je bio mali. Glavnoj je sestri sumnjiv studentski iz‐
gled stažista, i tih pedeset minuta što su oni na odjelu, njoj su kao kamen u želucu. Za tih
pedeset minuta što su oni tu pogon tapka u mjestu i ona sijeva očima i zapisuje da treba
pročeprkati po podacima tih momaka, treba vidjeti ima li kakvih starih prometnih prekrša‐
ja ili čega sličnog...
U devet i pedeset stažisti odlaze i pogon opet glatko radi, sve štima. Sestra motri dnevni
boravak iz svog staklenika: prizor pred njom opet je čeličnoplavo jasan, opet je sve bistro i
uredno kao u crtiću.
Tabera iznose iz laboratorija na pokretnom krevetu.
– Morali smo mu dati još jednu injekciju jer je došao k sebi dok smo mu uzimali likvor
– kaže joj tehničar. – Što kažete da ga odnesemo ravno u broj jedan i smirimo ga elektro-
šok terapijom, dok smo tu, i tako uštedimo na sedativima?
– Izvrstan prijedlog. Onda mu još možete napraviti encefalogram, ispitajte mu glavu,
tko zna možda se nađe još nešto, možda je potrebna intervencija na mozgu.
Tehničari kasom odlaze, gurajući nosila na kotačima s čovjekom, kao ljudi u crtićima –
ili lutke, mehaničke lutke u onim komadima s Punchem i Judy gdje je tobože smiješno gle‐
dati lutku kako vuče vraga, ili aligatora kako keseći se guta lutku od glave nadolje...
U deset sati dijeli se pošta. Dogodi se da dobiješ poderanu kuvertu...
U deset sati i trideset dolazi onaj od propagande, vodi neko žensko društvo. Stoji na vra‐
tima dnevnog boravka i plješće svojim debelim šakama.
– Zdravo, dečki! Gore glavu, gore glavu... Izvolite gledati, moje dame. Kako je čisto,
kako je svijetlo! Ovo je gospođica Ratched. Doveo sam vas ovdje baš zato što je to njezin
odjel. Moje dame, ona je prava majčica. Ne po godinama, zna se, vi me shvaćate...
Ovratnik je tome tipu tako tijesan da mu glava nabrekne kad se smije, a smije se cijelo
vrijeme, nikad ne znam čemu, smije se bučno i brzo kao da bi htio prestati a ne može.
Obrazi mu nabreknu, postanu crveni i okrugli, kao kakav balon na kojem je naslikano lice.
Na licu nema dlaka, a ne možeš reći ni da ih ima na glavi; po njemu bi se reklo da je, u svoje
doba, i zalijepio sebi koju dlaku na glavi, ali su mu se odlijepile i skliznule, što u manžete,
što u džep, što pod ovratnik. Možda zato i nosi tako tijesan ovratnik, da mu dlačice ne
skliznu poda nj.
A možda se zato i smije cijelo vrijeme, jer pokoja dlaka ipak upadne.
On je vodič tim grupama – ozbiljne žene u vjetrovkama, samo kimaju glavom dok im
ukazuje koliki je napredak ostvaren u bolnici. Skreće im pozornost na televizor, na udobne
kožne naslonjače, na higijensku slavinu. Onda cijelo društvo ide na kavu u sobu za osoblje.
Tu i tamo propagandist dođe i sam, stoji usred dnevnog boravka i samo plješće rukama (ču‐
jem da su mu vlažne), plješće njima dva-tri puta dok mu se ne slijepe, pa ih drži tako sklop‐
ljene pod jednim podbratkom kao u molitvi, i vrti se. Vrti se i vrti usred boravka, luđački
25
mahnito bulji u televizor, u nove slike na zidu, u zdenac. I smije se.
Što mu je tako smiješno, to nam nikad nije otkrio, a meni je smiješan samo on kad se
tako vrti kao kakva gumena igračka – od onih s olovnim podnoškom, prevrneš je, a ona se
odmah uspravlja i vrti se dalje. I nikada, baš nikada ne gleda čovjeku u oči...
Deset i trideset, i četrdeset pet, i pedeset – pacijenti odlaze i dolaze, idu na aktivnu tera‐
piju, ili na ekspresivnu terapiju, ili na nedirektnu terapiju, ili u neke čudne sobice gdje zido‐
vi nikad nisu jednaki a pod nije ravan. Mašinerija oko nas sad zuji monotonim, ujednače‐
nim ritmom.
Odjel zuji onako kako je meni zujala jedna predionica – zgodom kad je naša momčad
išla igrati utakmicu s nekom gimnazijskom ekipom u Kaliforniji. Jedne godine, pošto smo
dobro završili sezonu, naši su navijači bili tako ponosni i tako oduševljeni da su nam platili
put avionom u Kaliforniju da se ogledamo s tamošnjim srednjoškolskim prvakom. Kad
smo doletjeli u grad, najprije smo otišli u obilazak mjesne industrije. Naš je trener bio maj‐
stor da uvjeri ljude kako je sport odgojno sredstvo jer putujući svašta naučiš, pa je na sva‐
kom gostovanju još prije utakmice vodio momčad naokolo, po siranama, farmama i tvorni‐
cama konzervi. U Kaliforniji smo išli u jednu predionicu. Došli smo u tvornicu i momci su
bacili pogled-dva i odmah se vratili u autobus da na koferima odigraju koju partiju, a ja sam
ostao u predionici, u kutu, da ne smetam crnim radnicama koje su skakale amo-tamo uza
strojeve. Usred onog zujanja, škljocanja i klopotanja ljudi i strojeva koji se pokreću po odre‐
đenoj šabloni, osjetio sam se kao u kakvom snu. Zato i nisam otišao s ostalima, nego sam
ostao, a i zato što me taj prizor podsjetio na one posljednje dane mog plemena kad su mu‐
škarci napustili selo i otišli raditi na nasipu za branu. Ona grozničavost, ona lica obuzeta
kolotečinom... htio sam i ja otići s ostalima, ali nisam mogao.
Bilo je jutro, početkom zime, na sebi sam još imao jaknu koju smo dobili kad smo osvo‐
jili prvenstvo – crveno-zelenu, s ko žnim rukavima, s amblemom u obliku lopte prišivenim
na leđima i s titulom koju smo osvojili. Ta jakna privukla je poglede mnogih onih crnih dje‐
vojaka. Skinuo sam je, ali su zurile i dalje. U ono doba bio sam još mnogo krupniji.
Jedna djevojka napusti stroj, pogleda gore-dolje niz redove strojeva da vidi je li nadzor‐
nik u blizini, pa mi priđe. Upita me hoćemo li te večeri igrati s gimnazijom i reče mi da joj
je brat napadač u njihovoj momčadi. Tako smo malo čavrljali o nogometu i svačemu i ja
sam uočio kako joj se lice čini mutnim, kao da između nas lebdi neka maglica. To je bilo od
pamučnih niti koje su lebdjele zrakom.
Rekao sam joj za niti. Kad sam joj rekao kako mi se od toga čini kao da smo usred jutar‐
nje maglice u lovu na patke, prevrnula je očima i dlanom pokrila usta da priguši smijeh.
»Za ime božje«, rekla je, »a što bi ti sa mnom nasamo u pačjem ritu?« Odgovorio sam da
bih joj dao da mi drži pušku, na što su se sve cure u predionici stale hihotati i dlanom čepiti
usta. I ja sam se malo nasmijao jer sam joj mudro odgovorio. I tako smo razgovarali i smijali
se, kadli najednom ona zgrabi obje moje ruke, ukopa nokte u njih, lice joj se naglo rasvijetli
26
www.balkandownload.org
27
naplatimo kao za drugu? Ma što, do vraga, nek sve ide na naš račun!«
Takav uspješan otpuštenik, to je proizvod koji srećom puni srce Glavnoj sestri i svjedoči
o umijeću i njezinu i uopće cijelog Sustava. Svatko se raduje otpušteniku.
Ali novajlija – e, to je druga priča, čak i onoga novajliju koji se uzorno vlada treba malo
obraditi da bi se uklopio u kolotečinu, a osim toga nikad ne znaš kad će ti se pojaviti upravo
takav jedan bundžija koji će ti napraviti propisnu i kompletnu zbrku, koji će ti stvoriti pra‐
vi darmar i zaprijetiti savršenom funkcioniranju cijele mašinerije. A, kako sam već rekao,
Glavna sestra samo što ne podivlja čim štogod zasmeta savršenom funkcioniranju njezina
pogona.
Još nije dvanaest a opet su uključili stroj za maglu, ali ne do daske; nije tako gusta, mogu
i vidjeti ako se dobro napregnem. Jednoga dana prestat ću se naprezati, posve ću se prepus‐
titi, izgubit ću se u magli kao neki drugi kronični, ali sad me zanima ovaj novi tip – uskoro
će sastanak grupe, želim vidjeti kako će se tu držati.
U deset do jedan magla se posve razilazi i crni momci nalažu akutnima da raščiste dvora‐
nu za sastanak. Stolovi se iz dnevnog boravka odnose u tuš-kupaonicu na drugoj strani
hodnika, »spremamo dvoranu«, kaže McMurphy, kao da ćemo sad prirediti dobru čagu.
Sve to Glavna sestra prati iz svog staklenika. Tri puna sata nije se maknula sa svog mjesta
iza stakla, pa ni za ručak. Dvorana je sad prazna, nema više stolova, i u jedan sat doktor do‐
lazi iz svoje sobe na kraju hodnika, kima glavom sestri prolazeći ispred njezina stakla za ko‐
jim ona i dalje motri, i sjeda na svoju stolicu odmah lijevo od vrata. Sjedaju i pacijenti, a
onda dolaze sestre i stažisti. Kad su se svi smjestili, Glavna sestra napušta svoje mjesto, prila‐
zi suprotnom zidu svoje sobe gdje je čelična ploča s polugama i ručkama, uključuje valjda
nekakvog automatskog pilota da stvari dalje teku dok nje nema, i ulazi u dvoranu s dnevni‐
kom i košaricom punom bilješki. Iako je tamo stajala već pola dana, uškrobljena joj je odora
jednako kruta, nigdje nije zgužvana, na šavovima oštro pucketa kao kad savijate smrznuto
šatorsko krilo.
Sjeda odmah desno od vrata.
Tek što je sjela, a stari Pete Bancini tresući se ustaje, maše glavom i bali. – Umoran sam.
Oh, Bože, oh, strašno sam umoran... – To ponavlja kad god se na odjelu nađe koji novajlija
koji će ga slušati.
Glavna sestra i ne gleda Petea, lista bilješke iz svoje košarice. – Neka netko sjedne pored
gospodina Bancinija – kaže – i neka ga smiri, da možemo početi sastanak.
Billy Bibbit sjedne pored Petea koji se okrenuo prema McMurphyju i glavu okreće lije‐
vo-desno kao kakvo signalno svjetlo na željeznici; sad je totalno gotov, ali mu je u pamćenju
još nešto ostalo.
–Ja sam u-mo-ran – kaže, okreće glavu i gleda McMurphyja.
28
www.balkandownload.org
29
– Zadržati na... ovom problemu, gospodine McMurry, na problemu gospodina Hardin‐
ga u vezi s njegovom ženom.
– Ah, tako! Mislio sam da ste rekli da se zadržimo na njoj... ili tako nešto.
– Pa kako ste mogli...
Stala je. Sekundu je gotovo zbunjena. Neki se akutni krišom kese, a McMurphy se svom
dužinom protegne, zijevne i namigne Hardingu. Onda sestra, mirno kao da ništa i nije bilo,
vraća dnevnik u košaricu, uzima drugi fascikl, otvara ga i čita:
– McMurry, Randle Patrick. Upućen od Uprave Popravne farme Pendleton radi dijag‐
noze i eventualne terapije. Star trideset i pet godina, neoženjen. Odličje Križa za zasluge u
Koreji, zbog organiziranja bijega iz komunističkog zarobljeničkog logora. Zbog neposluha
kažnjen nečasnim otpustom. Slijedi niz uličnih tučnjava i nereda po lokalima i niz uhićenja
zbog pijanstva, izgreda i tvornih napadaja, remećenja reda, kockanja u recidivu i jedno uhi‐
ćenje zbog... silovanja.
– Silovanja? – Doktor se uspravio.
– Prema zakonskoj formulaciji3, i to nad djevojčicom od...
– Ah, to mi nisu uspjeli prišiti – McMurphy kaže doktoru. – Cura nije htjela svjedočiti.
– ... nad djevojčicom od petnaest godina.
– Doktore, slagala mi je da joj je sedamnaest, a bila je prava radodajka.
– Prema nalazu sudskog liječnika, utvrđena je penetracija, ponovljena penetracija, tako
stoji u podacima.
– To je takva radodajka da mi je rastrgala šlic, morao sam ga krpati.
– Unatoč nalazu liječnika, dijete nije htjelo svjedočiti. Pretpostavlja se da je posrijedi
bila prijetnja. Optuženi je brzo nakon suđenja napustio grad.
– Čovječe, pa morao sam pobjeći! Doktore, dozvolite da vam kažem – dočeka McMurp‐
hy, naginjući se naprijed, s laktom na koljenu, obraćajući se tišim tonom doktoru na drugoj
strani sobe. – Ta kurvica bi do svoje šesnaeste od mene napravila ofucanu krpu za prozore.
Tako me iscijedila da je mogla po meni gaziti.
Sestra zatvara fascikl i pruža ga doktoru na drugoj strani vrata.
– Naš novi pacijent, doktore Spivey – kaže, kao da čovjeka drži sklopljena u onom žu‐
tom fasciklu i sad ga tek tako uručuje radi pregleda. – Kanila sam vas upoznati s njegovim
podacima tek poslije, ali izgleda da se on pošto-poto želi nametnuti na našem grupnom sas‐
tanku, pa je najbolje da ga riješimo odmah.
Doktor cima uzicu, poteže naočale iz džepa kaputa i spušta ih na nos pred oči. Malo su
mu naherene udesno, ali on prigiba glavu ulijevo i tako ih drži u ravnoteži. Lista fascikl i je‐
dva primjetno se smješka, kao da je, poput nas ostalih, zagolican drskim držanjem tog no‐
vajlije, ali iz opreza, točno poput nas ostalih, neće se slobodno i glasno nasmijati. Gotov je,
zatvara fascikl, vraća naočale u džep. Gleda u McMurphyja koji se na drugom kraju sobe i
dalje prigiba naprijed prema njemu.
30
www.balkandownload.org
31
– Nije, gospodine McMurphy, priznajem da mi nije smetala – doktor će, brišući oči. –
Ali, vidite, mene zanima i ovo što je liječnik na radnoj farmi dodao: »Ne smije se previdjeti
mogućnost da taj čovjek glumi psihotično stanje da bi izbjegao monotoniju rada na farmi.«
Što na to kažete, gospodine McMurphy?
– Doktore – uspravlja se McMurphy u svoj svojoj visini, širi ruke, prava je slika iskre‐
nosti i poštenja – zar vam ja izgledam kao zdrav čovjek?
Doktor tako teško guši novi smijeh da ne može odgovoriti. McMurphy se piruetom vrti
na drugu stranu i obraća Glavnoj sestri:
– Zar izgledam?
Sestra mu ne odgovara, ustaje, uzima fascikl od doktora, vraća ga u košaricu, ispod svog
ručnog sata, pa sjedne.
– Doktore, trebali bi upozoriti gospodina McMurryja na red na našim grupnim sastan‐
cima.
– Milostiva – kaže McMurphy – zar niste čuli priču o mom stricu Hallahanu i o ženi
koja mu je iskrivljavala ime?
Ona ga dugo gleda bez osmijeha. Kadra je svoj osmijeh pretvoriti u bilo koji izraz, prema
potrebi, ali su svi njezini izrazi isti, samo mehanički i tempirani na određeni cilj.
– Oprostite – progovara na koncu. – Mack-Mur-phy. – Okreće se doktoru. – A sada,
doktore, budite tako ljubazni i objasnite...
Doktor sklapa ruke i prigiba se naprijed.
– Da, kad smo već na tome, mislim da moram objasniti teoriju naše grupne terapije. Ina‐
če to obično činim poslije, ali je to dobra ideja, gospođice Ratched, izvrsna ideja.
– I teoriju, doktore, da, ali ja sam u prvom redu mislila na pravilo da pacijenti sjede na
svojim mjestima za vrijeme sastanka.
– Da-da, naravno! Poslije ću objasniti teoriju. Gospodine McMurphy, jedno je od os‐
novnih pravila da pacijenti sjede na svojim mjestima za vrijeme sastanka. Znate, samo tako
može biti reda.
– Svakako, doktore. Ja sam samo ustao da vam pokažem ono u mojim podacima.
Vraća se svome mjestu, još se jednom isteže i zijeva, pa se spušta u naslonjač i neko se vri‐
jeme premeće kao pas kad sebi bira ležaj. Napokon se smjestio, zagledao se u doktora, čeka.
– Dakle, što se tiče teorije... – Doktor uzdahne duboko i zadovoljno.
– Jjjj-jebeš ženu – izvali Ruckly. McMurphy krije nadlanicom usta i Rucklyju dobacuje
bučnim i kreštavim šapatom: – Čiju ženu? – Martini trzajem diže glavu, oči je raširio, zuri.
– Da – ponavlja Martini – čiju ženu? Ah, da. Nju. Vidim je. Da.
McMurphy još dobacuje: – Ah, što bih dao da su mi njegove oči – a zatim šuti, više uop‐
će ne otvara usta. Samo sjedi, gleda i ništa ne propušta od onoga što se zbiva i govori. Dok‐
tor izlaže svoju teoriju do trena kad ga Glavna sestra prekida, pošto je ocijenila da mu je vri‐
jeme isteklo, pa se nastavlja rasprava o Hardingu i ona traje do kraja sastanka.
32
www.balkandownload.org
McMurphy se u svom naslonjaču nekoliko puta nagnuo naprijed, misliš, sad će nešto
reći, ali se predomislio i zavalio natrag. Sad mu je lice kao začuđeno. Tu se nešto čudno do‐
gađa, zaključuje, ali mu nije jasno što. Mislio je da će se zacijelo svi smijati kad je Rucklyja
upitao »Čiju ženu?« ali se teško prevario – ni traga smijehu. U toj prostoriji zrak kao da je
zbijen, kao da je odveć težak za smijeh. Nešto nije u redu s takvim mjestom gdje se ljudi ne
prepuštaju smijehu, nešto nije u redu kad se svi ti ljudi drže kao pokisle kokoši pred onom
matronom koja se stalno smiješi, lice joj je kao da ga je uvaljala u brašno, s prejakom šmin‐
kom i cicama tri broja većim. I misli, prije nego što počne, bolje da se malo strpi, da vidi što
se zbiva u toj novoj sredini. Uostalom, to je staro pravilo pravoga kockara: najprije neko
vrijeme prati igru, a tek onda sjedni za stol.
Tu teoriju o terapijskoj zajednici slušao sam već toliko puta da je znam napamet, ne
samo od početka do kraja nego i obratno. Kako se čovjek mora naučiti živjeti u grupi da bi
se osposobio za svoju ulogu u normalnom društvu, kako grupa može čovjeku pomoći uka‐
zujući na ono što mu ne valja, kako društvo odlučuje tko je zdrav a tko nije, zato moraš od‐
govarati društvenim mjerilima. Sve takvo sranje.
Čim se na odjelu pojavi novi pacijent, doktor se naglavce baca u svoju teoriju. A to je
manje-više i jedini moment kad su konci u njegovim rukama i on vodi sastanak. Govori
kako je u interesu zajedničke terapije da na odjelu vlada demokracija, da ga vode sami paci‐
jenti i da je odjelu cilj stvaranje dobrih građana koji će se opet vratiti van, na ulicu. Svaku i
najmanju smetnju, sve što vas tišti, svaku promjenu koju želite, kaže on, sve to trebate iz‐
nesti pred grupu i o tome raspraviti, a ne držati u sebi i gristi se. U svojoj okolini moraš se
osjećati ugodno da bi o svojim emocionalnim problemima mogao slobodno raspravljati
pred ostalim pacijentima i osobljem. Govoriti, kaže, diskutirati, priznati. I sve što ti prijatelj
kaže, u vašem svakodnevnom razgovoru, sve to upiši u dnevnik, da osoblje vidi. To nije ni‐
kakvo »cinkanje«, kako u filmovima zovu, nego pomoć tvom bližnjem. Sve te stare grijehe
iznesi na vidjelo gdje će se isprati svima naočigled. Sudjeluj u grupnim diskusijama. Pomog‐
ni i sebi i svojim prijateljima da uđete u tajne podsvijesti. Zar treba biti tajni među prijate‐
ljima?
Naša je namjera, doktor obično zaključuje, da odjel u najvećoj mjeri bude vaša vlastita
demokratska sredina – vaš mali svijet Unutra koji je odgovarajuća slika onog velikog svijeta
vani, svijeta u kojem ćete vi jednog dana opet zauzeti svoje mjesto.
Možda bi još što dodao, ali ga otprilike na tom mjestu Glavna sestra obično prekida, a u
stanki stari Pete ustaje, kima onom svojom glavom nalik na stučeni bakreni lonac i svakom
ponavlja kako je umoran, sestra dobacuje da ga netko smiri kako bi se sastanak mogao nas‐
taviti, i Petea obično smire i sastanak teče dalje.
Jednom, koliko se sjećam samo jedan jedini put, bit će prije svojih četiri-pet godina, nije
išlo baš sve ovakvim redom. Doktor je bio zaključio svoju priču, a sestra se na to odmah na‐
dovezala »Dakle, tko će prvi? Dajte, istresite te stare tajne«, i onda je šutke čekala debelih
33
dvadeset minuta, napeto nijema kao alarm pred uzbunu, svi akutni zure kao u transu a ona
čeka tko će prvi progovoriti o sebi. Oči su joj samo šibale preko njih, ravnomjerno, poput
fara svjetionika. Kad je dvadeset minuta proteklo, pogledala je u svoj sat i rekla: – Znači li
to da među vama nema nikoga tko je nekad nešto učinio i to dosad nije priznao? – Poseg‐
nula je u svoju košaricu za dnevnikom. – Zar moramo opet prijeći na stare stvari?
Nešto se pokrenulo, kao da je u zidu bio kakav akustični mehanizam koji će reagirati
upravo na zvuk tih riječi iz njezinih usta. Akutni su se najprije ukočili. Onda su svi kao je‐
dan zinuli. U svom šibanju, pogled joj je stao na prvom čovjeku kod zida.
Čovjek je pokrenuo usne.
–Ja sam opljačkao kasu na jednoj benzinskoj postaji.
Pogled joj je prešao na drugoga.
–Ja sam pokušao dovući u krevet svoju malu sestru.
Pogled joj je skočio na idućega; oba su oka poskočila kao mete na streljani.
– Ja sam... jednom... htio dovući brata u krevet.
– Ja sam ubio svoju mačku kad mi je bilo šest godina. Oh, oprosti mi Bože, ubio sam je
kamenom pa sam rekao da je to susjed napravio.
– Ne, nije istina da sam pokušao! Zaista sam dovukao sestru u krevet!
– I ja sam! I ja sam!
– I ja! I ja!
Bilo je bolje nego što je mogla i sanjati. Svi su vikali, svi su se htjeli nadglasati, sve jače i
sve gore, ni vrag ih ne bi zaustavio, a govorili su takve stvari od kojih više neće smjeti jedan
drugome gledati u oči. Sestra je samo kimala glavom pri svakoj ispovijedi i potvrđivala –
Da, da, da.
Onda se stari Pete našao na nogama.
– Ja sam umoran! – viknuo je, ali jakim, bijesnim i opasnim glasom, što je kod njega bila
novost.
Svi su ušutjeli. Kao da su se posramili. Kao da je on naglo izrekao nešto stvarno, točno i
važno i time postidio svu onu njihovu dječju histeriju. Glavna je sestra bila bijesna. Skočila
je i prostrijelila ga pogledom, osmijeh joj je iscurio niz bradu; baš kad je sve teklo kao po
loju!
– Neka se netko pobrine za jadnoga gospodina Bancinija – rekla je.
Dvojica-trojica su ustala, pokušala ga umiriti tapšajući ga po ramenu, ali Pete nije popu‐
štao.
– Umoran! Umoran! – tjerao je on dalje.
Onda je sestra naložila jednom crnom momku da ga silom odvede iz sobe. Zaboravila je
da crni momci nemaju nikakvu kontrolu nad takvima kao što je Pete.
Pete je cijeli život bio kronični. U bolnicu je došao tek sa svojih pedeset i više godina, ali
je oduvijek bio kronični. Na glavi je imao dvije velike brazde, na svakoj sljepoočici po jednu,
34
www.balkandownload.org
gdje ga je liječnik, koji mu se našao kod majke pri porodu, stegnuo da bi ga izvukao. Pete je
najprije virnuo van pa, kad je vidio svu onu aparaturu u rađaonici što čeka na nj, valjda je
shvatio u što se uvaljuje rođenjem i grčevito se uhvatio za sve što je mogao samo da taj tren
koliko-toliko odgodi. Ali je liječnik zašao unutra s tupim škarama, iščupao ga van i mislio
da je sad sve u redu. Međutim, Peteova je glava bila i odveć svježa i meka kao glina i škare su
na njoj utisnule one dvije brazde. Od toga je ostao tako glup da je morao upinjati sve svoje
sile, koncentraciju i snagu volje da bi obavio zadaće koje šestogodišnje dijete obavlja bez po
muke.
Ali, od toga je imao jednu korist – pošto je bio tako glupav, izbjegao je kandžama Susta‐
va. Nisu uspjeli od njega stvoriti automat. Pustili su ga da radi na željeznici, dobio je jednos‐
tavan posao, da cijelo vrijeme sjedi u maloj drvenoj baraci negdje Bogu za leđima, kod jedne
osamljene skretnice, i da vlakovima maše – crvenim fenjerom ako je skretnica u jednom, ze‐
lenim ako je skretnica u drugom smjeru, a žutim ako je negdje naprijed kakav drugi vlak. I
on je to radio, silnom upornošću i hrabrošću koje mu nikad nisu uspjeli zgnječiti u glavi. I
nikad mu nisu ugradili nikakvu automatsku kontrolu.
Eto, zato mu crni momak nije mogao ništa. Ali u onom trenu to nije palo na um crnom
momku, a ni sestri kad je naredila da se Pete ukloni iz dnevnog boravka. Crni je momak
samo prišao Peteu i potegao ga za ruku prema vratima, kao što konju za plugom cimaš uzde
da bi se okrenuo.
– Dosta je toga, Pete. Idemo u krevet. Vidiš da smetaš.
Pete je stresao onu crnu šaku sa sebe.
– Ja sam umoran – upozorio je.
– Daj, stari, praviš nered. Idi u krpe i da si miran ko bubica.
– Umoran...
– Reko sam u krevet, stari!
Crni je momak još jednom cimnuo ruku, a Peteova se glava prestane klatiti. Uspravio se
i ukočio, oči su mu se u hipu razbistrile. Oči su mu obično polusklopljene i zamagljene, kao
da se u njima razlilo mlijeko, ali su taj put postale bistre poput plavičastog neona. Šaka na
onoj ruci koju je crni momak držao stala se nadimati. Osoblje i pacijenti o nečem su razgo‐
varali, uopće se više nisu osvrtali na tog trotla i njegovu staru pjesmu o umoru, misleći da će
se on kao obično smiriti i sastanak će teći dalje. Nisu vidjeli onu šaku na kraju ruke i kako je
on zatvara i rastvara a ona raste sve veća i veća. Samo sam je ja vidio. Vidio sam kako raste i
steže se, na oči mi buja, postaje glatka – tvrda. To je teška zahrđala željezna kugla obješena
za lanac. Zurio sam u nju i čekao. Crni je momak i treći put potegnuo Peteovu ruku prema
vratima.
– Stari, kad ti kažem...
Spazio je šaku. Htio je uzmaknuti pred njom, govoreći: – Budi dobar, Pete – ali je za
dlaku zakasnio. Pete je onom velikom željeznom kuglom već bio zamahnuo odozdo čak s
35
koljena. Crni je momak tresnuo svom širinom u zid, zalijepio se za nj, a onda je niza nj
skliznuo na pod kao da je zid uljem premazan. Čuo sam kako po cijelom tom zidu prskaju i
pregaraju cijevi a žbuka je popucala, na njoj se stvorio točan obris tijela kako je tresnulo.
Ostala dvojica – onaj kržljavac i drugi macan – stajali su kao ukopani. Sestra je pucnula
prstima, a oni skočiše u akciju. Kliznuli su kroz dvoranu kao munje. Krupni naprijed, mali
iza njega kao njegov odraz u konveksnom zrcalu. Gotovo pred samim Peteom, odjednom
im sine ono što je već onaj prvi morao znati – da Pete nije prikopčan za kontrolni blok po‐
put nas ostalih i kod njega ne vrijedi samo mu narediti ili mu potegnuti ruku. Ako će na
njega, da ga zgrabe, onda im je kao da idu na divljeg medvjeda ili bika, a kako im je jedan is‐
pao iz stroja, leži pod zidom kao prazna vreća, dva crna momka skopčaše da im izgledi nisu
ružičasti.
Misao ih ošine obojicu u jedan mah i oni stadoše u mjestu, i macan i njegov smanjeni
odraz točno u istom položaju, lijeva noga izbačena naprijed, desna ruka opružena, pred nji‐
ma Pete a za leđima im Glavna sestra. Pred njima ona prijeteća željezna kugla, a za njima
onaj olujni gnjev – trzali su se i dimili, čuo sam kako zupčanici pucaju. Vidio sam kako se u
nedoumici tresu kao stroj pod punim gasom a kočnice pritegnute.
Pete je i dalje stajao usred sobe i klatio onu kuglu, pognuo se kao majmun od njezine te‐
žine. Sve su oči bile uprte u njega. Pogled mu je prešao s crnog macana na kržljavca i kad je
vidio da mu oni po svoj prilici neće prići bliže okrenuo se pacijentima.
– Vidite... sve je to sranje – reče – sve je to obično sranje.
Glavna je sestra skliznula sa svog naslonjača, prikradala se pletenoj torbi koja je ležala
prislonjena uz vrata.
– Da, da, gospodine Bancini – zagukala je – samo vi mirujte...
– Sve je to samo pusto sranje. – Glas mu je sad izgubio onu metalnu snagu, postao mu je
usiljen i užurban, kao u strahu da neće stići reći sve što hoće.
– Vidite, što ja mogu, ništa ne mogu, vidite. Ja sam se rodio mrtav. Vi niste. Vi se niste
rodili mrtvi. Ahhh, teško je bilo...
Zaplakao je. Više nije mogao istisnuti ni riječi. Samo je otvarao i zatvarao usta, htio je
govoriti, ali više nije mogao uobličiti riječi. Stresao je glavom da je razbistri i zagledao se u
akutne trepćući očima.
– Ahhh... kažem... kažem ja vama...
Opet se zgurio, željezna je kugla splasnula, opet je bila šaka. Držao ju je preda se, na dla‐
nu duge ruke, kao da je nudi ostalim pacijentima.
– Što ja mogu. Ja sam rođen kao kopile. Toliko su me psovali da sam umro. Rođen mr‐
tav. Što ja mogu. Umoran sam. Do ničega mi nije. Vi imate mogućnosti. Mene su toliko
psovali da sam se rodio mrtav. Vama je lako. Ja sam zeznut od prirode, a život je težak.
Umoran sam. Ne mogu govoriti i stajati. To me umara. Ja sam mrtav pedeset i pet godina.
Glavna sestra pogodi ga u skoku, kroza zelenu odoru, pa odskoči, ostavi u njemu i iglu i
36
www.balkandownload.org
špricu koja mu je stršila iz hlača kao kakav repić od stakla i čelika. Stari se Pete sve više sti‐
skao, ali ne od uboda nego od napora; tih ga je nekoliko posljednjih minuta iscrpilo dokra‐
ja, jednom zauvijek – trebalo ga je samo pogledati i vidjeti da je gotov.
Zato je ona šprica zapravo bila suvišna. Glava mu se već klatila amo-tamo i oči su mu
bile mutne. Kad je sestra oprezno prišla da izvadi iglu, toliko se već bio pognuo da mu suze
nisu tekle niz lice nego su padale ravno na pod dnevnog boravka, na povećoj površini kako
mu se glava klatila, i škropile ga pravilnim brazdama kao da ih on sije.
– Ahhh – još jednom izusti i ni okom ne trepne kad mu sestra istrže iglu.
Bio je živnuo, otprilike na jednu minutu, u pokušaju da nam nešto kaže, nešto što nitko
od nas nije želio ni čuti ni shvatiti, i u tom se naporu ispraznio. Ona injekcija u bedro bila je
nepotrebna baš kao injekcija mrtvacu – nema srca da je usiše, nema žila kojima će teći,
nema mozga da ga umrtvi svojim otrovom. Isto kao da je sprašila injekciju kakvoj prastaroj
mumiji.
– Ja sam... umoran...
– Tako! A sad, ako ste vas dvojica skupili dosta hrabrosti, mislim da će gospodin Banci‐
ni kao pravi dobar dečko poći u krevet.
–... stra-šno umoran...
– I bolničar Williams dolazi k sebi. Molim vas, doktore Spivey, hoćete li ga pogledati?
Vidite, sat mu se razbio, porezao si je ruku.
Pete nije više nikad pokušao štogod slično, a nikad više i neće. Sad, kad stane izvoditi na
sastanku, a drugi ga umiruju, uvijek se smiri. Gdjekad se još diže, klati glavom i objavljuje
nam da je umoran, ali to više nije ni žalba, ni isprika, ni upozorenje – s tim je on gotov; sad
je kao kakav stari sat koji ne pokazuje vrijeme ali ne želi ni stati, kazaljke su mu se skroz is‐
krivile, brojevi mu se izlizali, a zvono je nijemo od puste hrđe, stari bezvrijedan sat koji
samo kuca i kukavicom se javlja, ali ništa ne kazuje.
37
misli, što kod njega ne valja da ne može ugoditi svojoj ženici? Zašto tako uporno vergla da
ona nije nikad ništa imala s drugim muškarcima? Kako kani ozdraviti ako ne želi iskreno
odgovoriti? Pitanja i insinuacije od kojih se sad osjećaju šugavo i ne žele mu ni blizu prići da
im ne bi bilo još gore.
McMurphyjeve oči sve to pomno prate. On se ne miče s mjesta. Kao da je opet zbunjen.
Još neko vrijeme sjedi, motri akutne i špilom struže po riđim, oštrim dlakama na bradi; na‐
posljetku ustaje, zijeva, razgibava se i češe po pupku uglom jedne karte, spušta špil u džep i
prilazi Hardingu koji se preznojava u svojoj stolici.
McMurphy minutu gleda u Hardinga, pa onom svojom lopatom hvata najbližu stolicu s
naslonom, okreće je naslonom prema Hardingu pa je zajahuje kao da je to posve mali poni.
Harding ništa od toga ne vidi. McMurphy se lupka po džepovima, nalazi cigarete, uzima
jednu, pali je, pa je gleda, mršti se, onda oblizuje palac i kažiprst i njima podešava žar da mu
gori kako on hoće.
Obojica se drže kao da i ne vide jedan drugoga. Po Hardingu bih rekao da zbilja nije ni
primijetio McMurphyja. Skupio je mršava ramena, sklopio ih kao kakva zelena krila, zgurio
se u njima, sjedi vrlo ukočeno gotovo na samom rubu naslonjača, a šake je ukliještio koljeni‐
ma. Bulji ravno preda se, pjevuši ispotiha i hini mir, ali vidim kako si grize usnice i od toga
se čini kao da se čudno kesi, kao mrtvačka lubanja, nimalo spokojno.
McMurphy je utaknuo cigaretu među zube, nalaktio se na drveni naslon stolice, podu‐
pro bradu dlanovima i od dima zaškiljio jednim okom. Neko vrijeme gleda Hardinga a
onda progovara, cigareta mu se trese gore-dolje.
– Je li, prijatelju, je li na ovim vašim zgodnim sastancima uvijek ovako?
Harding prestane pjevušiti. – Uvijek ovako? – I ne grize se više, ali jednako bulji preda
se, u točku pored McMurphyjeva ramena.
– Ove vaše sjedjeljke za grupnu terapiju, je li na njima uvijek ovakva procedura? Sjate se
kokoši i kljucaju se među se?
Harding trgne glavom, pogled mu nalazi McMurphyja, kao da je tek sad svjestan da net‐
ko sjedi ispred njega. Obraz mu se prepolovio brazdom, opet se grize i od toga se čini kao da
se kesi. Rasklapa ramena, pomiče se dublje u naslonjaču i pravi se ravnodušnim.
– Kakvo kljucanje? Prijatelju, meni je tvoj seoski žargon tajna sa sedam pečata. Pojma
nemam o čemu govoriš.
– Dobro, ako je tako, ja ću ti to objasniti. – McMurphy diže glas; ne gleda ostale akutne
za svojim leđima, ali zna da ga slušaju, njima govori. – To ti je ovako: imaš kokoši, cijelo
jato, a na jednoj se nađe krv; ostale to vide, pa je raspale kljucati, i kljucaju i kljucaju, rasko‐
madaju je, ostane krvava hrpica kostiju i perja. E, ali u onoj gužvi redovito se neka druga ko‐
koš uprska krvlju, a ostale navale na nju. Pa ih se još više uprska, pa ih druge iskljucaju, pa
još i još. Znaš, prijatelju, na jednom takvom žuru kljucanja može za par sati cijelo jato otići
u vražju mater. To sam ja gledao. Grozan prizor. Vidiš, i to možeš spriječiti samo na jedan
38
www.balkandownload.org
39
prakse. Da-da, prijatelju moj, ti sa svojim talentom možeš napraviti čuda u podsvijesti, ti
možeš egu ublažiti bol i superegu zacijeliti rane. Vjerojatno možeš izliječiti cijeli odjel, sve
skupa s vegetircima, i to za ciglih šest mjeseci, da-da, dame i gospodo, ako ne, vraćam vam
pare.
Ali McMurphy ne pada u vatru, samo gleda Hardinga, malo šuti pa ga mirnim tonom
pita:
– I ti ozbiljno misliš da je sve ono sranje na sastanku lijek, da nam je od toga bolje?
– A zašto bismo se mi inače podvrgavali tome, prijatelju moj? Koliko mi želimo ozdravi‐
ti, toliko to želi i osoblje. Gospođica Ratched možda jest stroga dama u godinama, ali nije
nikakav monstrum iz kokošinjca koji nam kljuca oči. Valjda nećeš to tvrditi?
– Neću, prijatelju, neću to. Ona vam ne kljuca oči. Ne, ne oči.
Harding se stresao. Šake su mu stale puzati naviše između koljena, kao dva bijela pauka
između dviju mahovinom obraslih grana, pužu uz grane prema njihovu čvorištu.
– Ne oči? Onda, molit ću lijepo, prijatelju moj, reci nam što nam to ona kljuca?
– Ma nemoj, prijatelju, zar zbilja ne znaš? – nasmiješi se McMurphy.
– Ne znam, naravno da ne znam! Ali, ako ti insinu...
– Muda, prijatelju, tvoja mila i draga muda.
Pauci su stigli do čvorišta, stali su, trzaju se. Harding bi se htio nasmijati, ali se osmijeh
gubi u bljedilu lica i usana. Zuri u McMurphyja. McMurphy vadi cigaretu iz usta i ponav‐
lja:
– Muda, ravno u njih. Slažem se, ta sestra nije nikakvo čudovište od kokoši, prijatelju,
ne, ona je škopitelj. Vidio sam ja takvih na tisuće, i mladih i starih, i muških i ženskih. Vidio
sam ih posvuda, i po selima i po gradovima... to su tipovi koji silom hoće od tebe napraviti
slabića, tako da im plešeš po užetu, da slušaš zapovijedi, da živiš kako je njih volja. A kako će
to izvesti? Kako će te napraviti manjim od makova zrna? Najlakše tako da ti oduzmu snagu,
da te maznu tamo gdje te najviše boli. Je li, prijatelju, ako si se tukao, jesu li te kad ošinuli
koljenom u muda? Od šuba te prekine, jel’ tako? Svega te strese, začas ti sva snaga iscuri. Vi‐
diš, nađe ti se takav tip, želi te prebiti, ali ne tako da te nadjača, nego tako da tebi oduzme
snagu. Kad se s takvim nađeš, čuvaj se koljena, s njim će ti sprešati život. E, baš to radi ona
baba, ona lešinarka: preša vam život.
Hardingu je lice i dalje bezbojno, ali mu se šake više ne tresu; sad se mrtvo klate pred
njim, kao da odbijaju McMurphyjeve riječi.
– Zar naša draga gospođica Ratched? Pa ona nam je kao ljubljena majka, uvijek vedra,
ona je naš blagi anđeo milosrđa, pa ona da je škopitelj? Hajde, prijatelju, to je čista besmisli‐
ca!
– Prijatelju, ne seri mi o ljubljenoj i blagoj mamici. Ne znam je li majka, ali znam da je
teška kao slon a tvrda kao čelik. Neka se ona blago i majčinski smješka, s tim me jutros, kad
sam došao, možda i prevarila na tri minute, ah ne više. I ne vjerujem da je ikoga od vas tu
40
www.balkandownload.org
mogla s tim varati šest mjeseci ili čak godinu dana. Eh-hej, kakve sam sve kurve vidio u živo‐
tu, ali ova nosi krunu.
– Kurva? Maloprije je bila škopitelj, pa lešinarka... ili je možda bila kokoš? Tvoje se us‐
poredbe negiraju, prijatelju.
– Skini mi se! Ona je i kurva i lešinarka i škopitelj i ti me nemoj zezati jer dobro znaš što
mislim.
Hardingu se lice i ruke sad gibaju brže nego ikada, to je ubrzani film pokreta, smiješka,
grimase, poruge. I što se on više muči da ga prekine, to se brže vrti. Lice i ruke, kad ih on ne
nastoji obuzdati, nego im pušta na volju, gibaju mu se i pokreću na takav način da je to lije‐
po gledati, ali kad on vodi brigu o njima pa ih gleda kontrolirati, onda je kao kakva luda
marioneta koja se drma i trese u bjesomučnom plesu. Sve se miče sve brže i brže i glas mu
brza da ne zaostane.
– Gospodine McMurphy, prijatelju moj, psihopatski brate moj, dobro čuj što ti kažem:
naša je gospođica Ratched pravi anđeo milosrđa i to svatko zna. Neumorna kao vjetar, nese‐
bično rinta za opće dobro, dan za danom, pet dugih dana u tjednu. Za to treba ovoliko srce,
prijatelju moj, ovoliko! I dalje, doznao sam iz dobrih izvora, nisam ovlašten da ih imenu‐
jem, ali mogu reći da je Martini vrlo često u kontaktu s tim istim ljudima, da ona preko vi‐
kenda opet služi čovječanstvu svojim velikodušnim dobrovoljnim radom po cijelom gradu.
Napravi bogat izbor darova, konzervi, sapuna, sira, nosi ih siromašnom mladom paru koji
je trenutno u teškoj materijalnoj situaciji.
Hardingove ruke sijeku zrak, rišu sliku koju opisuje:
– Ah, gledaj: tu je ona, naša sestra. Blago kuca na vrata. Drži košaricu ukrašenu vrpcom.
Mladi par od puste sreće ostaje nijem. Muž otvorenih usta, žena samo roni suze. Ona im
gleda stan. Kaže im da će im poslati novaca za... za prašak za dezinsekciju, pa spušta košari‐
cu nasred sobe. A kada odlazi, sve dobacujući poljupce, s eteričnim osmijehom, naš je anđeo
tako omamljen slatkim mlijekom ljudske dobrote što ga njezino djelo stvara u njezinim ple‐
menitim njedrima da je od velikodušnosti izvan sebe. Iz-van sebe, čuješ? Zastaje na vratima,
doziva k sebi mladu ženu i daje joj dvadeset dolara iz svoga džepa: »Idi, jadno moje nesret‐
no i neishranjeno dijete, i kupi sebi pristojnu haljinu. Shvaćam da ti to muž ne može priušti‐
ti, ali evo, uzmi i kupi.« I bračni je par do groba zahvalan na takvoj dobroti.
Riječi su mu tekle sve brže, žile mu iskočile na vratu. Stao je i odjelom vlada potpuna ti‐
šina. Čujem samo nekakav tih šum, kao da se nešto namata, bit će da je magnetofon koji sve
to snima.
Harding se osvrće oko sebe, vidi da svi zure u njega i pokušava se što bolje može nasmija‐
ti. Iz usta mu se otima zvuk kao kad polugom čupaš čavao iz daske još zelene borovine. Iii-
iii-iii. Ne može se zaustaviti. Od te jezive vike mlati rukama kao krilima i čvrsto steže oči,
ali se ne može zaustaviti. Vika je sve jača i na koncu mu s dubokim uzdahom lice pada na
ruke koje čekaju.
41
– Oh, kurva, kurva, kurva – sikče kroza zube.
McMurphy pali drugu cigaretu, pruža je i Harding je bez riječi uzima. McMurphy ne
skida pogleda s Hardingova lica, gleda ga začuđeno i radoznalo, gleda ga kao da pred očima
prvi put ima ljudsko lice. I dok ga tako gleda, Hardingovo se drmanje i trzanje smiruje, lice
mu se diže s ruku.
– Imaš pravo – kaže Harding – u svemu imaš pravo. – Diže pogled u ostale pacijente
koji ga motre.
– Dosad se još nitko nije usudio to reći, ali među nama nema ni jednoga koji tako ne
misli, koji prema njoj i svemu ovome ne osjeća isto što i ti... osjeća negdje duboko u svojoj
prestrašenoj dušici.
– A što je s onim malim prdavcem od doktora? – pita McMurphy mršteći se. – Možda
jest malo debilan, ali nije takav kreten da ne vidi da ona tu zapovijeda i radi svašta.
Harding je duboko udahnuo dim i sad ga ispušta govoreći:
– Doktor Spivey... on ti je isto što i svi mi, točno isto. Svjestan je da je nemoćan. On je
prestrašen, očajan i nemoćan zečić, totalno nesposoban da vodi odjel bez pomoći naše gos‐
pođice Ratched, i on to zna. I, što je još gore, ona zna da on to zna i to mu natiče na nos u
svakoj prigodi. Recimo, kad mu nađe i najmanju pogrešku u knjigama, ili u bolesničkim pa‐
pirima; možeš zamisliti kako ga onda masira.
– Tako je – potvrđuje Cheswick prilazeći McMurphyju – i nas masira s našim pogreška‐
ma.
– Zašto joj doktor ne da nogu?
– U ovoj bolnici – objašnjava Harding – liječnik nije ovlašten primati i otpuštati ljude.
Za to je nadležan ravnatelj, a ravnatelj je žena, stara i intimna prijateljica gospođice Ratc‐
hed. U tridesetim godinama bile su zajedno u vojsci kao medicinske sestre. Prijatelju moj,
mi smo tu žrtve jednog matrijarhata i liječnik ništa ne može protiv toga, kao ni mi. On do‐
bro zna da ona Ratched treba samo dignuti slušalicu s telefona što ga vidiš tamo pored nje,
nazvati ravnateljicu i tako joj kao uzgred spomenuti, recimo, da liječnik, kako se čini, potra‐
žuje previše demerola...
– Stani, polako, Harding! Ne razumijem ja te tvoje stručne izraze.
– Prijatelju moj, demerol je sintetični narkotik, a dvostruko opasniji od heroina. Nije ri‐
jetkost da se liječnici naviknu na njega.
– Onaj mali prdavac? On je narkić?
– Ja to ne mogu pouzdano tvrditi.
– Pa kako ga onda ona može optužiti da...
– Ah, pa ti me ne slušaš pažljivo, prijatelju! Ona nikoga ne optužuje. Dovoljno je da insi‐
nuira, da insinuira bilo što, je li ti jasno? Jesi li primijetio ono danas? Pozvala je jednog čo‐
vjeka k sebi, na vratima sobe, samo ga je upitala kakva je to papirna maramica koju su našli
ispod njegova kreveta. Ništa više, samo je to pitala. A čovjek se osjećao kao da laže, što god
42
www.balkandownload.org
joj rekao. Ako kaže da je njime čistio nalivpero, ona će reći: »Ah, tako, nalivpero«, ako
kaže da je prehlađen, ona će reći: »Ah, tako, prehlađen«, kimnut će onom svojom ured‐
nom prosijedom frizurom, nasmiješit će se svojim urednim malim osmijehom, okrenut će
se i vratiti u sobu a on će blejati i razbijati glavu čemu mu je zapravo služila ta papirnata ma‐
ramica.
Harding se opet trese, ramena mu se sklapaju.
– Ne, njoj nisu potrebne optužbe. Ona je za insinuaciju genijalna. Jesi li je možda čuo da
me danas, na sastanku, ijednom optužila zbog nečega? A ipak se činilo kao da se na mene
svalilo more optužbi, da sam ljubomoran, da sam paranoik, da ne vrijedim kao muškarac,
da ne mogu zadovoljiti svoju ženu, da imam odnose sa svojim muškim prijateljima, da ciga‐
retu držim afektirano, pa rekao bih čak i da nemam ništa među nogama, samo par dlaka
koje su k tome mekane i plave! Ona da je škopitelj? Hja, ti nju podcjenjuješ.
Harding je naglo ušutio, nagnuo se naprijed i objema šakama uzeo McMurphyjevu
ruku. Lice mu je čudno iskrivljeno, izoštreno, kao od ljubičastih i sivih krhotina, nalik na
razbijenu vinsku bocu.
– Ovaj svijet, prijatelju moj... pripada jakima! Osnovni je ritual naše egzistencije u tome
da jaki gutaju slabije i tako još više jačaju. S tim se moramo pomiriti. I posve je ispravno što
je tako. Moramo se naučiti to prihvatiti, jer to je zakon prirodnog svijeta. U tom ritualu zec
prihvaća svoju ulogu i priznaje vuka za jačega. Da bi se spasio, zec je lukav, strašljiv i ne‐
uhvatljiv, kopa rupe da se sakrije kad je vuk u blizini. I on opstane, živi. Zna svoje mjesto.
Zacijelo ne izaziva vuka na dvoboj. Zar to nije mudro. Nije?
Pustio je McMurphyjevu ruku, zavalio se natrag, prekrižio noge i povukao još jedan du‐
bok dim. Onda iz tamne crte osmijeha vadi cigaretu i opet se smije – iii-iii-iii – kao čavao
kad ga čupaš iz daske.
– Gospodine dragi... prijatelju moj... ja nisam kokoš, ja sam zec. Liječnik je zec. Ovaj tu
Cheswick je zec. Billy Bibbit je zec. Svi mi ovdje, svi smo zečevi, neki mlađi, neki stariji,
neki veći, neki manji, i skakučemo po ovom našem voltdiznijevskom svijetu. Oh, nemoj me
krivo shvatiti, nismo mi tu zato što smo zečevi, mi bismo bili zečevi ma gdje bili, nego smo
tu zato što se ne možemo prilagoditi svojoj zečjoj sredini. Nama treba dobra i jaka vučina,
kakva je sestra, na primjer, da nas nauči gdje nam je mjesto.
– Hajde, čovječe, ne govori gluposti. Valjda mi nećeš reći da ćete biti mirni kao bubice i
pustit ćete da vas ta poblajhana baba uvjeri da ste zečevi?
– Ne treba me uvjeriti jer sam ja rođen kao zec. Samo me pogledaj. Meni je sestra po‐
trebna samo zato da budem sretan svojom ulogom.
– Ma nisi ti nikakav jebeni zec!
– Ne vidiš mi uši? I nos kako mi dršće? I slatki mali repić?
– Govoriš kao neki luđ...
– Kao luđak? Baš si bistar!
43
–Jebi ga, Harding, nisam tako mislio. Ti nisi tako lud. Hoću reći, majku mu, pa ja sam
se zapanjio kad sam vidio koliko ste vi, ljudi, zdravi. Koliko vidim niste ništa luđi od pro‐
sječnog dupeglavca na ulici...
– Ah, da, dupeglavac na ulici.
– Ali niste ludi, znaš, niste onako kako to prikazuju u filmovima. Samo, kao da ste zaos‐
tali, kao da ste...
– Kao da smo zečevi, zar ne?
– Ma kakvi zečevi! Jebem ti, kakvi zečevi!
– Gospodine Bibbit, poskočite malo oko gospodina McMurphyja. Gospodine
Cheswick, pokažite mu svoje krzno.
Billy Bibbit i Cheswick naočigled se pretvaraju u zgrbljene bijele zečeve, ali ih je odveć
sram da bi činili ono što im Harding kaže.
– Ah, srame se, McMurphy. Zar to nije lijepo? Ili je možda dečkima neugodno jer nisu
branili svoga prijatelja. Možda se osjećaju krivim što su njoj još jednom dopustiti da se pos‐
luži njima, da budu njezini inkvizitori. Veselo, prijatelji, nemate se čega stidjeti. Sve je kako
je moralo biti. Ne pristoji se zecu braniti svoga druga. To bi bila ludost. Ne, vi ste bili mu‐
dri, kukavice, ali mudri.
– Sjeti se, Harding... – zausti Cheswick.
– Ne, ne, Cheswick, na istinu se ne smiješ ljutiti.
– Sjeti se da sam u svoje vrijeme ja rekao o staroj gospođi Ratched ono isto što je rekao
McMurphy.
– Jesi, ali si to rekao vrlo tiho i poslije si sve polizao. Ne bježi od istine, i ti si zec. Upravo
zato ti ništa ne zamjeram što si mi na sastanku postavljao onakva pitanja. Ti si samo glumio
svoju ulogu. Da si na tapeti bio ti, ili ti, Billy, ili ti, Fredrickson, ja bih se na vas isto tako ne‐
milosrdno okomio kao što ste se vi okomili na mene. Mi se ne smijemo sramiti svojih pos‐
tupaka jer smo sitne životinje koje tako i moraju postupati.
McMurphy se okreće na stolici i mjeri ostale akutne.
-Ja nisam baš tako siguran da se nemaju čega sramiti – kaže. – Ja mislim da su se pokaza‐
li kao teške mizerije kad su onako navijali za nju a protiv tebe. U jednom trenutku činilo mi
se da sam opet u zarobljeničkom logoru kod Kineza...
– Zaboga, McMurphy – prekine ga Cheswick – pa daj me poslušaj!
McMurphy se okreće i čeka ali Cheswick ne nastavlja. Cheswick nikad ne nastavlja. On
je od onih tipova koji će odjednom zagalamiti kao da će ovog trena povesti napad, koji će
minutu urlati na juriš i lupati nogama, pa će čak i napraviti korak-dva, a onda će naglo stati.
Nakon takva junačkog uvoda, Cheswick kao da je još smeteniji, a McMurphy ga gleda neko
vrijeme pa će:
– Da, baš kao u kineskom zarobljeničkom logoru.
Harding diže ruke u znak mira.
44
www.balkandownload.org
– Oh, ne, ne, prijatelju moj, to nije u redu, ti nas ne smiješ osuđivati. Ne smiješ, jer za‐
pravo...
Vidim kako iz Hardingovih očiju opet viri ona lukava groznica. Mislim, sad će nanovo
prasnuti u smijeh, ali on vadi cigaretu iz usta i njome upire u McMurphyja – cigareta se u
njegovoj šaci čini kao da mu je prst, tanak i bijel, koji se dimi s nokta.
– ... i ti, McMurphy, unatoč svom tom kaubojskom razmetanju i cirkusiranju, i ti si, pod
tom grubom površinom, vjerojatno isto tako mekan i pahuljast i zečje dušice kao što smo
mi.
– Nego! Sad si pogodio! Ja sam ti Zekoslav Mrkva. A reci, Harding, zbog čega sam ja
zec? Zbog svojih psihopatskih sklonosti? Ili zbog svojih jebačkih sklonosti? Bit će najprije
zbog jebačkih, je li tako? Sav taj silni seks na eks. Da, u tome je vic, od tog seksa, od toga
sam ja zec...
– Stani! Sad si postavio jedno pitanje koje treba razmotriti. Zečevi, zna se, imaju odre‐
đene osobine, zar ne? I poznati su upravo po »seksu na eks«, kako ti kažeš. Da. Hm. Ali,
kako bilo da bilo, pitanje koje ti postavljaš jednostavno ukazuje na to da si ti zdrav, sposo‐
ban i podoban zec, dok većina nas ovdje nema ni tu seksualnu moć kojom se potvrđujemo
kao podobni zečevi. Mi smo škartovi... slabi, kržljavi, neotporni mali stvorovi jedne slabe
male vrste. Zečevi, ali bez seksa na eks. Patetičan pojam.
– Čekaj, polako! Ti iskrivljuješ moje riječi...
– Ne. Imao si pravo. Vidiš, ti si nama pokazao koje je to mjesto po kojem nas sestra klju‐
ca. Među nama nema toga koji se ne boji da je izgubio ili da će izgubiti svoju sposobnost za
seks na eks. Mi smo smiješni mali stvorovi, tako slabi i nepodobni da nismo čak ni pravi
mužjaci u svom zečjem svijetu. Hi-hi. Mi smo, moglo bi se reći, zečevi zečjega svijeta!
Opet se naginje naprijed a iz usta mu navire onaj njegov nategnuti, škripavi smijeh koji
sam očekivao, ruke mu se lome i kruže naokolo, lice mu se trza.
– Harding, zaveži tu prokletu gubicu!
To odjekuje kao pljuska. Harding je nijem, kao sjekirom pogođen, usne su mu još razvu‐
čene smiješkom, ruke mu lebde u plavkastom duhanskom dimu. Sekundu stoji tako ukoče‐
no, onda mu se oči suze do lukava proreza, njima prelazi preko McMurphyja i progovara
tako tiho da moram krpu otisnuti tik do njegova naslonjača da bih ga čuo.
– Prijatelju... ti... ti bi mogao biti vuk.
– Pobogu, niti sam ja vuk niti si ti zec! Hej, još nikad nisam čuo takvo...
– Urlik ti je vrlo vučji.
Bučno sikćući, McMurphy se okreće ostalim akutnima koji stoje oko njih.
– Dobro, ljudi, recite, koji vam je vrag? Pa valjda niste tako šašavi da sebe smatrate živo‐
tinjama!
– Nismo – kaže Cheswick i postavlja se pored McMurphyja. – Nismo, bogami, ja ni‐
sam! Ja nisam nikakav zec.
45
– Bravo, Cheswick, ti si pravi. A vi ostali, skinite mi se s tom komedijom! Na silu sebe
uvjeravate da se bojite jedne babe od pedeset godina. Uostalom, što vam ona, dovraga,
može?
– Da, što? – Cheswick prihvaća i šiba pogledom ostale.
– Ne može vas bičevati. Ne može vas ispržiti usijanim željezom. Ne može vas nabiti na
kolac. Takve su stvari zabranjene u naše vrijeme. Ovo nije srednji vijek. Ona vam baš ništa
ne može...
– Danas si vidio š-š-što nam m-m-može! Danas na sa-sa-sastan-ku. – Vidim da se Billy
Bibbit trudi da ne bude zec. Naginje se nad McMurphyja, usne su mu vlažne od pljuvačke,
lice mu crveno. Onda mu okreće leđa i odlazi. – Ah, n-n-nema smisla. Trebao bih se u-
uubiti.
– Danas? – dovikuje McMurphy za njim. – Pa što sam vidio danas na sastanku? Dovra‐
ga, jedino sam vidio da vam je postavila nekoliko pitanja, uz to još i fino i ljubazno. Od pi‐
tanja nikoga ne boli glava, nisu to batine da vas slome.
Billy se okrenuo.
– Ali, k-k-kako ih ona p-p-postavlja...
– A ti ne moraš odgovoriti. Zar moraš?
– Ako ne o-o-odgovoriš ona se samo smiješi i p-p-piše u svoju k--k-knjižicu i onda... ah,
dovraga!
Scanlon je stao uz Billyja.
– Mack, čim nisi odgovorio na njezino pitanje ti si priznao, samim tim što šutiš. One
kurve na vlasti tako srede čovjeka. Tu ništa ne možeš. Ostaje samo jedno: sav taj kupleraj
zbrisati s lica ove jebene zemlje... sve dići u zrak.
– Dobro, kad vam postavi jedno takvo pitanje, zašto joj jednostavno ne kažete nek lije‐
po ide u vražju mater?
– Tako je – prihvaća Cheswick prijeteći šakom – treba joj reći nek lijepo ide u vražju
mater!
– I što onda, Mack? Ona će ti na to samo reći: »Je li, gospodine McMurphy, zašto vas
upravo to pitanje tako uzrujava?«
– U redu, a ti joj opet kažeš nek ide u vražju mater. Svima njima kažeš nek idu u vražju
mater. I opet ti ništa ne mogu.
Akutni se stišću oko njega. Ovaj put odgovara mu Fredrickson:
– Dobro, ti joj tako kažeš, a ona tebe upiše kao potencijalno agresivnog i otpremi te gore
među poremećene. To se meni već dogodilo. Tri puta. Oni jadni šašavci tamo gore ne izlaze
iz odjela ni za kino subotom popodne. Nemaju čak ni televiziju.
– I dalje, prijatelju moj, ako i dalje pokazuješ takve nastrane sklonosti, kao na primjer da
ljude šalješ lijevo i desno, onda te pribilježe za šok-sobu, pa možda i za što krupnije, za ope‐
raciju, za...
46
www.balkandownload.org
47
jača od njega i...
– Ah, drugovi zečevi, čini mi se da našem prijatelju konačno pomalo sviće. A recite, gos‐
podine McMurphy, kako će muškarac pokazati jednoj ženi tko je gospodar, mislim, drukči‐
je nego smijehom? Kako će joj pokazati tko je pravi gazda? Čovjek kao ti mora si znati od‐
govoriti na to. Nećeš je valjda pljuskati, zar ne? Nećeš, jer će ona pozvati policiju. Nećeš se
uzrujati i vikati na nju. Onda je pobjeda njezina, ona će smirivati svog velikog i ljutog deč‐
ka: »Što je mali, pa ti se ljutiš? Ma daj!« Jesi li ikad pokušao pred takvim riječima utjehe
sačuvati svoje dostojanstvo i svoj bijes? I tako, vidiš, prijatelju moj, ispada na ono što si ti re‐
kao: muškarac ima samo jedno zbilja efikasno sredstvo protiv monstruozne sile suvremenog
matrijarhata ali to zacijelo nije smijeh. Samo jedno sredstvo, a u ovom našem naprednom,
temeljito istraženom društvu, svake je godine sve više onih koji otkrivaju svakovrsne načine
da se to sredstvo onesposobi i da se pokore oni koji su do jučer bili gospodari...
– Ti boga, Harding, ma jesi razvezao! – kaže McMurphy.
– ... i što misliš, uza sve svoje psihopatske sklonosti kojima se hvališ, jesi li ti kadar poslu‐
žiti se tim oružjem protiv naše šampionke? Bi li ga ti mogao upotrijebiti na gospođici Ratc‐
hed, gospodine McMurphy? Bi li?
I mahne jednom rukom prema stakleniku. Sve se glave okreću na onu stranu. Ona je
tamo, gleda kroza staklo, sve to snima na magnetofonu koji je negdje skriven i već smišlja
kako će to uklopiti u svoj program.
Sestra je opazila da je svi gledaju, kima glavom i sve se glave okreću na drugu stranu. Mc‐
Murphy skida kapu i provlači prste kroz riđu kosu. Sad svi gledaju u njega; čekaju da on od‐
govori i on to zna. Osjeća da je upao u zamku. Vraća kapu ni glavu i trlja ožiljak na nosu.
– Pa, ako želiš čuti bih li se mogao narajcati na onu staru žabu tamo, onda ti kažem da
ne bih mogao...
– Nije ona baš tako ružna, McMurphy. Lice joj je sasvim zgodno i dobro očuvano. Ta‐
kođer si morao uočiti da ima izvanredne sise, iako je ona zapela da ih pošto-poto sakrije
onom svojom nimalo ženstvenom odorom. Morala je biti prilično lijepa kad je bila mlada.
Svejedno, samo diskusije radi, bi li ti to mogao s njom i da nije stara, da je recimo mlada i li‐
jepa kao Helena?
– Tu Helenu ne znam, ali kužim što hoćeš. I, bogami, imaš pravo! Ne bi mi se mogao
dići na ono njezino hladno lice makar bila lijepa kao Marilyn Monroe.
– Tu smo, dakle! Ona je pobijedila.
I gotovo! Harding se zavaljuje u naslonjaču i svi čekaju što će sad reći McMurphy. On se
čini kao pritisnut uza zid. Gleda u ona lica neko vrijeme, onda sliježe ramenima i ustaje.
– Ah, jebi ga, uostalom, što se to mene tiče!
– Točno, to se tebe ne tiče.
– Nek sam proklet, ali neću da za mnom juri jedna lešinarka od medicinske sestre s tri
tisuće volti. To nipošto. Pa što bih od toga imao? Samo malo uzbuđenja.
48
www.balkandownload.org
– Tako je.
Harding je dokazao svoje, ali se tome nitko ne veseli. McMurphy stavlja palčeve za dže‐
pove i pokušava se nasmijati.
– Ne, još nisam čuo da se daje nagrada onome tko povali jednu škopiteljicu.
Svi mu se na to kese, ali u tome nema veselja. Drago mi je što je McMurphy ipak opre‐
zan, ne da se navesti na ono što mu je neizvedivo, ali znam kako je ljudima. Ni ja baš nisam
veseo. McMurphy pali novu cigaretu. Nitko se nije pomaknuo, svi još stoje, nasmiješeni i
smeteni. McMurphy opet trlja nos, skreće pogled s gomile lica koja lebde oko njega, gleda u
sestru i grize usnu.
– Ali, recite, u onaj drugi odjel, onamo vas pošalje samo ako vas tako razjari da pošandr‐
cate, jel’ tako? Za to morate na neki način planuti na nju, da joj psujete sve po spisku, da joj
razbijete staklo i napravite sličan neki lom, je li?
– Tako je. Samo ako učinimo nešto takvo.
– Sto posto sigurno? To vas pitam zato što mi se čini da ste vi pikzibneri koje bih mogao
malo opelješiti. Ali ne želim ispasti kreten. Krv sam propišao dok sam se izvukao iz onih go‐
vana tamo i neću sad skočiti iz zla u gore.
– To je apsolutno sigurno. Ona ti inače ništa ne može; ti moraš nešto učiniti pa da te
ekspedira među poremećene ili na EŠT. Ako imaš konjske živce pa se daš raspaliti, ona ti
ništa ne može.
– Znači, ako sam miran i pitom, ništa joj ne skrešem...
– I ne skrešeš ni bolničarima.
– ... i ne skrešem ni bolničarima, i ništa ne razvalim, ona mi ništa ne može?
– Takva su pravila igre. Međutim, pobjeda je uvijek njezina, prijatelju moj, uvijek. Nju
ne možeš uzdrmati, a s vremenom, koje njoj ide u prilog, na kraju svakome nađe žicu. Zato
je uprava i smatra najboljom sestrom i daje joj takve ovlasti. Ona je pravi majstor da izazove
dršćući libido...
– K vragu s tim. Želim znati može li mi što ako je pokušam pobijediti u njezinoj vlastitoj
igri? Ovako: ako sam ja s njom fin, iz ruke joj jedem, ma što god da in-sinuiram, može li
ona tako pošašaviti da me da ispeći na onom roštilju?
– Nemoj planuti i nemaš se čega bojati. Nemoj se uzrujavati, nemoj joj pružiti nikakvu
dobru izliku da traži tvoj premještaj na odjel poremećenih ili da te blagoslove elektro-šok
terapijom, i ti si siguran. Ali to znači da u prvom redu moraš imati ovako debele živce. Zar
ti? S tom riđom kosom i crnim dosjeom? Ma nemoj se zavaravati!
– Fino! Sve u redu! – McMurphy trlja dlanove. – A sad čujte vi mene, frajeri. Vi mislite
da je ta žena od mramora, je li? Da je se... kako ste ono rekli?... da, ne može uzdrmati, je li?
Želim znati koliko vas je sto posto sigurnih da uložite malo love na nju?
– Sto posto sigurnih?...
– Baš tako. Isprsite se, frajeri! Evo, sa svakim takvim kladim se u pet dolara da ću u tje‐
49
dan dana propisno izluditi tu žensku a cijelo vrijeme bit ću mrtav-hladan. U tjedan dana,
ako je ne sredim tako da ne zna gdje joj je glava a gdje dupe, lova je vaša.
– Pa ti se na to kladiš! – kaže Cheswick tapkajući s noge na nogu i trljajući dlanove po‐
put McMurphyja.
– Nego što?
Harding i još neki tvrde da ne shvaćaju.
– Sasvim jednostavno. Nisu to nikakve šifre, nikakve finte. Prvo, ja se volim kockati.
Drugo, volim i dobiti. I mislim da tu okladu mogu dobiti. U redu? U Pendletonu je došlo
dotle da se dečki nisu htjeli više sa mnom kladiti ni u prebijenu paru, tako sam ih obradio.
Uostalom, pa što mislite, zašto sam se dao tu dotjerati? Pored ostaloga? Zato što su mi tre‐
bali novi naivci. Evo, i ovo ću vam reći: unaprijed sam doznao neke stvari o vama, kao na
primjer to da vas gotovo polovica muze od države neku hranarinu, po tri-četiri stotke mje‐
sečno, a s tom lovom ništa ne možete, ona vam samo skuplja prašinu. I meni se upalila lam‐
pica: da ja to iskoristim i usput uljepšam život i sebi i vama? Vidite, ja vam ništa ne foliram,
ništa vam ne krijem. Kockar sam i nisam navikao gubiti. I još nešto: još nisam naletio na
ženu koja bi bila tvrđa od mene, svejedno kakva je, jel’ mi se na nju diže ili mi se ne diže.
Možda imate pravo da vrijeme radi za nju, ali ni meni nije teško čekati samo ako znam da
me čeka lova.
Skine kapu s glave, zavrti je oko prsta i baca, pa je drugom rukom elegantno uhvati za le‐
đima.
– I još nešto: ja sam tu zato što sam tako htio, kratko i jasno, zato što je bolje tu nego na
radnoj farmi. Koliko ja znam, nisam lud, to jest, ako jesam onda to ne znam. Vaša sestra to
ne zna: njoj nije ni na kraj pameti da će imati posla s frajerom kome klikeri rade kao meni.
To je meni plus i to mi godi. I zato se sa svakim od vas kladim u petaka da ću u tjedan dana
toj vašoj sestri utjerati buhu u dupe.
– Meni još nije jasno da li...
– Baš kako sam rekao! Buhu u dupe, osu u gaćice. Kladim se da ću joj stati na žulj. Da ću
je tako izludjeti da će sva pucati po šavovima, da će makar samo jednom pokazati da nije od
mramora kao što vi mislite. U tjedan dana. I vi ćete prosuditi jesam li dobio ili izgubio.
Harding uzima olovku i nešto zapisuje na listu bloka.
– Izvoli. Tražbina na deset dolara, od onih što na moje ime skupljaju prašinu u blagajni.
Prijatelju, dao bih ti i dvaput toliko samo da vidim to čudo neviđeno.
McMurphy gleda papir i savija ga.
– Hajde, ptičice, hoće li još tko?
Neki drugi akutni uzimaju blok, pišu, on skuplja listiće, drži ih na dlanu poklopljene
svojim krupnim palcem. Vidim kako se listići slažu u njegovoj šaci. On ih pregledava.
– Hoću li ih ja držati, prijatelji?
– Pa, mislim da se nemamo čega bojati – odgovara mu Harding. – Odavde nikamo ne‐
50
www.balkandownload.org
Jednog Božića, točno u ponoć, u staroj bolnici, treskom se otvaraju vrata, na odjel bane
neki bradati i brkati debeljko, oči mu zakrvavljene od studeni a nos boje trešnje. Crni
momci s baterijama u ruci stisnu ga u kut. Vidim, sav se spetljao vrpcama od staniola što ih
je onaj od propagande povješao svuda naokolo, sapleće se u mraku. Rukom štiti zakrvavlje‐
ne oči od mlaza baterija i grize brk.
– Ho-ho-ho – sopće – rado bih ostao s vama ali nemam vremena. Znate kako je, čekaju
me na sto strana... Ho-ho, moram ići...
Crni momci s baterijama kroče naprijed. Zadržali su ga kod nas punih šest godina, a
onda su ga otpustili, glatko obrijana i suha poput čačkalice.
Glavna sestra regulira brzinu zidnog sata kad i kako joj se hoće; samo okrene jedan od
gumba na čeličnim vratima; padne li joj na pamet da ubrza stvar, ona poveća brzinu i ka‐
zaljke se vrte na brojčaniku kao vrtuljak. Onda se u slici onkraj velikih prozora svjetlo brzo
smjenjuje, sad je jutro, sad podne, a sad noć, ludo se preskakuju dan i mrak i svi mahnito
jure da održe korak s tim lažnim vremenom; strašan krkljanac kod brijanja, doručka, vizita,
ručka i uzimanja lijekova, deset minuta noći, nisi oči još ni pošteno sklopio a već vriskaju
svjetla u spavaonici, ustaj, tjeraj sve nanovo, tjeraj tako, kurvin sine, potjeraj cijeli dnevni
program možda i dvadeset puta na dan, dok Glavna sestra ne vidi da su svi mortus, krepani,
i onda pomiče gumb natrag, usporava vrtnju kazaljki, kao dijete koje se igralo s projekto‐
rom, uživalo gledati kako se film vrti deset puta brže – sve je jedna luda strka, a govor kao
da zuji četa komaraca – pa mu je konačno dosadilo i vratilo ga na normalnu brzinu.
Tako joj dođe i pritisne gas, na primjer, za dana kad ti netko dolazi u posjet ili kad
Udruga ratnih veterana dovede kakav dobar program iz Portlanda – za takvih prigoda kad
bi volio da se što više oduže. Onda ona ubrza stvar.
Ali najčešće nam servira obratno od toga – usporavanje. Okrene ona gumb gotovo do
same mrtve točke i na prozorima ti se sunce ukoči, tjednima se ne miče ni za dlaku, ne miče
se ni list na grani, ni vlat na travnjaku. Kazaljke sata lebde na dvije minute do tri i ona ih je
kadra tako držati dok mi ne zahrđamo. Osjećaš se kao kamen, sjediš nepomično, ne možeš
se ni kretati, ni ustati, ni pomaknuti da olakšaš torturu sjedenja, ne možeš gutati ni disati.
Jedino možeš micati očima a nemaš što gledati osim skamenjenih akutnih na drugoj strani
sobe koji čekaju na potez suigrača. Stari kronični pored mene mrtav je već šest dana i gnjije
u svojim kolicima. Tu i tamo, sestra umjesto magle pušta kroz otvore za ventilaciju nekakav
bezbojni plin koji se pretvara u plastičnu masu pa se cijeli odjel skruti.
I tko zna koliko dugo tako sjedimo.
Onda, pomalo, ona vraća gumb za jedan rez pa je još gore. Lakše mi je lebdjeti nepokre‐
51
tan kao mumija nego gledati kako se tamo preko puta Scanlonova ruka sirupasto sporo
spušta, treba joj tri dana da baci kartu na stol. Pluća mi pucaju u gustom plastičnom zraku,
kao da ga sišu kroz iglene uši. Morao bih poći na zahod ali se osjećam kao pokopan tonom
pijeska, tako stišćem mjehur da mi pred očima vrcaju i zuje zelene iskre.
Upinjem se svim mišićima i svakom koščicom da skliznem s naslonjača i odem na za‐
hod, tako se naprežem da ustanem da mi se tresu ruke i noge a zubi cvokoću. Istežem se i is‐
težem, na koncu se pomaknem možda najviše pola centimetra na kožnom sjedalu, a onda
kliznem natrag, odustajem i puštam mokraću da teče, da aktivira užarenu žicu na mojoj li‐
jevoj nozi, od koje se pale ponižavajući alarmi, sirene, svjetlosni signali, svi tule, jure kao bez
duše, crni se macani probijaju kroz gomilu, ruše sve oko sebe, bacaju se naglavce na mene
mašući strašnim metlama od vlažne bakrene žice koja pucketa i cvrči u dodiru s vodom.
U tom tempiranom vremenu magla nam donosi manje-više jedini predah – jer onda vri‐
jeme ništa ne znači. Kao i sve drugo, i ono se izgubi u magli. (Danas, otkako je došao Mc‐
Murphy, još nisu zamaglili odjel do daske; da su ga zamaglili, kladim se da bi on mukao kao
bik.)
Ako se ništa drugo ne zbiva, obično se boriš s maglom ili s tempiranim vremenom, ali se
danas nešto zbilo. Takvim stvarima nisu nas masirali cijeli dan, od brijanja. Sad, popodne,
sve se slaže. Dođe smjena na dužnost, a na satu četiri i trideset, baš kako treba. Glavna sestra
otprema crne momke i posljednji put se osvrće po odjelu. Izvlači dugu srebrnu iglu iz željez‐
noplave punđe na zatiljku, skida bijelu kapu, pažljivo je odlaže u jednu kartonsku kutiju (u
kutiji su kuglice naftalina), pa kao ubodom utiče iglu u kosu.
Kroza staklo gledam je kako se oprašta s ostalima. Sestri iz druge smjene, onoj maloj s
mrljom, daje jednu cedulju; onda rukom posegne do kontrolne ploče na čeličnim vratima,
uključuje zvučnik u dnevnom boravku:
– Dečki, do viđenja i budite dobri. – I pušta glazbu glasnije no ikad. Korijenom dlana
trlja svoje staklo, jednim ogorčenim pogledom šiba debelog crnog momka koji se netom ja‐
vio na dužnost, a ovaj skače, vrata odjela još se nisu zalupila za njom a on već marljivo polira
staklo papirnatim ubrusom.
Aparatura u zidovima zviždi, uzdiše, prelazi na sporiji hod.
Do noći još večeramo, tuširamo se i neko vrijeme sjedimo u boravku. Stari Blastic, naj‐
stariji vegetirac, pritisnuo je rukom želudac i stenje. George (crni ga momci zovu Tariguz)
pere ruke. Akutni sjede, kartaju, neki bi htjeli gledati film pa premještaju televizor čas amo
čas tamo, dokle god doseže žica, da dobiju što bolju sliku.
Zvučnici na stropu neumorno trešte. To nije glazba s radija, zato joj mašinerija ne stvara
smetnje. Ta glazba dolazi nam s jedne duge vrpce u glavnoj sobi, s vrpce koju znamo tako
dobro, napamet, da je više nitko i ne čuje svjesno osim novajlija kao što je McMurphy. On
se još nije navikao na nju. Sada drži bank, igra se ajnc za cigarete, a zvučnik im je točno iz‐
nad stola. Kapu je tako natukao na oči da mora zabaciti glavu i škiljiti ispod ruba kape kako
52
www.balkandownload.org
bi vidio karte. Među zubima drži cigaretu i govori, navija kao izvikivač što sam ga jednom
gledao i slušao na sajmu stoke u The Dallesu.
– ... haj-hoj, badava dam samo da prodam – melje on visokim i brzim glasom. – Tu sam
vas čekao, paceri, ili stisni ili vrisni. Da vrisneš, kažeš? Gle, gle ti njega, frajer ima kralja i
hoće još. Hm, pazi ti njega. Eto ti ga na, što si htio to si i dobio, momku dama i blago nama,
ko visoko leti nisko pada. Življe, Scanlon, ti si na redu, hej, da se bar neki idiot u onom ses‐
trinskom kupleraju sjeti da utiša tu usranu glazbu! Uh, jel’ vas s tim drečanjem masiraju i
danju i noću, Harding? Ovakvu buku još nisam doživio, da izludiš!
Harding ga bijelo gleda.
– Kakva buka, McMurphy?
– Pa taj prokleti radio! Čovječe, trese od jutros, otkad sam došao! I nemoj mi srati da ga
ne čuješ.
Harding okreće uho k stropu.
– Ah, da, takozvana glazba. Da, čujemo je i mi, ako dobro pripazimo. Uostalom, čovjek
može čuti i svoje srce ako se dobro koncentrira. – Nakesi se McMurphyju. – Vidiš, prijate‐
lju, ono nije radio nego vrpca. Radio nam ne daju slušati, samo vrlo rijetko. Vijesti iz svijeta
vjerojatno nam škode zdravlju. A tu vrpcu smo toliko puta čuli da nam sad jednostavno
promiče pored uha, kao u onih što žive pored vodopada i više ne čuju njegovu buku. Što
misliš, da živiš pored vodopada bi li ga čuo?
(Još čujem šum brzaka na Columbiji, uvijek ću ga čuti, uvijek – čujem kako viče Charley
Medvjeđi Trbuh, nabo je ogromnog lososa, čujem bućkanje ribe u vodi, smijeh gole djece
na obali, prezaposlene žene... sve iz davno minulog vremena.)
– I oni to puštaju ovako, cijelo vrijeme, kao vodopad? – pita McMurphy.
– Samo ne dok spavamo – odgovara Cheswick. – Inače, cijelo vrijeme. Zbilja, ne šalim
se.
– Ah, ovo je za poludjeti! Idem reći onom crnji tamo da to isključi ako neće da ga opa‐
lim po rosnom dupetu.
I diže se, ali mu Harding dotiče nadlakticu.
– Prijatelju, to ti je najlakši način da te proglase opasnim. Zar ti se toliko žuri da izgubiš
okladu?
– Tako to ide, a? – McMurphy će, gledajući u Hardinga. – Rat živaca, je li? Non-stop te
jebu u zdrav mozak, a?
Polako se spušta natrag na stolicu.
– Sranje na kvadrat!
Harding kruži pogledom preko ostalih akutnih za stolom.
– Gospodo, rekao bih da naš riđokosi izazivač već pokazuje jedno nimalo junačko slab‐
ljenje svoga gordog stava televizijskoga kauboja.
Gleda u McMurphyja preko puta i smiješi se. MyMurphy kimne, zabaci glavu, namigne
53
i obliže svoj debeli palac.
– Dakle, gospodo moja, čini mi se da se naš dragi profesor Harding već pomalo pravi va‐
žan. Dobio je rundu ili dvije i odmah drugima soli pamet. Gle, gle, vidi mu se dvojka, a vidi
mu se i kutija Maribora, frajer ide... Ho-pa, plaća, sve u redu, eh, moj profo, tu ti je trojka,
hoćeš još, evo ti još jedna dvojka, ideš na peticu, je li? Hoćeš probati za duplo, ili igraš na zi‐
her? Još jedna kutija, znači, nije ziheraš. Dobro, dobro, dobro, profa plaća, a sad, gdje smo,
tu smo, još jedna kurva i profa je tropa, ljosnuo na ispitu...
Zvučnik nadovezuje novu melodiju, sve se trese i grmi, dominira harmonika. McMurp‐
hy izvrne oči u zvučnik i sve više diže glas, da ga nadjača:
– Hej-haj, hej-haj, idemo dalje, sto mu bogova, sve se plaća, nismo braća, ha, jesam li ti
ga spičio!...
I tako dalje, do devet i trideset kad se svjetla gase.
Mogao bih cijelu noć gledati McMurphyja za onom partijom ajnca – kako dijeli karte,
melje kao navinut, steže ih i šarafi do točke kad samo što nisu odustali od kartanja, do grla
im je, a onda popušta, prepušta im rundu-dvije, da se ohrabre, pa ih opet mami u mrežu.
Jednom je napravio predah, da na miru popuši cigaretu, zavalio se u stolici, zabacio ruke,
dlanovima podupro glavu i ostalima rekao:
– Sva je tajna uspjeha vrhunskog kockara u tome da zna što pacer hoće i onda ga pušta
neka misli da i postiže ono što hoće. To sam naučio kad sam u jednom luna-parku radio
kod »kola sreće«. Dođe tako frajer, ti ga samo pogledaš, odmah ga skužiš, pa sebi kažeš:
»Dobro, evo tipa koji se voli praviti opasan.« I tako, čim te on poprijeko pogleda zato što
ga muzeš, a ti se praviš kao da ti se gaće tresu, samo što se nisi usrao, i lijepo mu kažeš: »Sve
je u redu, gospodine, samo se nemojte ljutiti, evo, ova je runda na račun kuće, gospodine.«
I tako ste obojica dobili ono što hoćete.
Naginje se tijelom naprijed, nogari stolice treskom se spuštaju na pod. Uzima špil, gladi
ga palcem, ravna mu brid lupkajući njime po stolu, oblizuje palac i kažiprst.
– A meni se čini, da vama, ribice moje, treba dobar mamac u obliku masnog, debelog
pota. Zato, idemo sad na deset kutija. Hej, evo mene, mudonje, vadite novčanike, više nema
zezanja...
Zabacuje glavu i bučno se smije ostalima koji žurno skaču da ubace svoj ulog.
Taj smijeh orio se dnevnim boravkom cijelu večer, a McMurphy se sve vrijeme dok je
držao bank zafrkavao i nabacivao štosove samo da nekako nasmije svoje suigrače. Ali oni su
bili u grču i nikako se nisu mogli opustiti, predugo se nisu... Naposljetku je odustao, uozbi‐
ljio se i posvetio kartama. Jednom-dvaput izgubio je bank, ali ga je opet dobio, ili preoteo, i
ona dva kupa cigareta pred njim, jedan lijevo, drugi desno, sve su više rasla.
Onda, malo prije devet i trideset, popustio je stisak i njima pustio da sav gubitak vrate
54
www.balkandownload.org
tako brzo da im se činilo kao da i nisu dotle gubili. Isplatio ih je sve do zadnjega, odložio
špil, s uzdahom se zavalio u stolici, gurnuo kapu s očiju i partija je bila gotova.
– Pa, gospodo, malo uzmi, malo daj, to je moje geslo. – Tužno vrti glavom. – Nije mi sve
bistro... ajnc mi je u malom prstu, tu sam oduvijek bio glavni... bit će da ste vi, ptičice, preja‐
ki za me. Imate neki tajanstveni grif, strah me je s takvim maherima sutra igrati za lovu.
Nipošto se ne zavarava da ih je izblefirao. Pustio ih je da dobiju i to je jasno svakome od
nas koji smo pratili partiju. Jasno je i njima. Ali, dok slažu dobivene cigarete – koje zapravo
i nisu dobitak, jer su oni samo ponovno dobili ono što su bili izgubili – među njima nema
nijednoga da se ne kesi kao da je glavom i bradom najopasniji kockar na cijelom Mississip‐
piju.
Dva crna momka, onaj debeli i onaj zvan Geever, tjeraju nas iz boravka; ključićem što
im visi s lančića isključuju svjetla, a što je odjel tamniji to se oči one sestrice s mrljom u glav‐
noj sobi sve jače šire. Stoji na vratima staklenika, ljudi su se svrstali u red, prilaze joj jedan
po jedan, a ona im daje pilule za noć i upinje se iz petnih žila da ne pobrka te otrove, kome
je koji noćas namijenjen. Ne gleda ni kako lijeva vodu. Večeras je sva spetljana i trapava
zbog onog krupnog riđokosog s groznom kapom i još jezivijim ožiljkom, koji sad ide k njoj.
Gleda McMurphyja kako ide od kartaškog stola kroz tamni dnevni boravak, žuljevitom ša‐
ketinom cima riđe čekinje koje mu ispod grla vire iz ovratnika radne košulje, a kad se našao
pred vratima glavne sobe ona uzmiče, vjerojatno ju je Glavna sestra morala upozoriti.
(»Ah, da, gospođice Pilbow, prije nego što vam prepustim odjel, još nešto: onaj novi čovjek
koji tamo sjedi, onaj s gustim riđim zaliscima i facijalnom laceracijom – imam razloga pret‐
postaviti da je seksualni manijak.«)
McMurphy je uočio njezin prestrašen pogled, iskolačene oči, pa gura glavu u sobu, unosi
joj se u lice, širi svoj najljepši osmijeh kao radi upoznavanja. Sad se tek totalno smela, iz
ruke joj ispada vrč s vodom, padne joj na nogu, ona krikne, poskoči na drugoj nozi i izmah‐
ne rukom, a iz šalice frca pilula kojom je upravo htjela mene poslužiti i ulijeće joj ravno u
njedra, upada joj u odoru točno na mjestu gdje joj se ona mrlja slijeva kao potok vina u doli‐
nu.
– Gospodična, dopustite da vam pomognem.
U sobu joj ulazi ona ista šaketina, sva izbrazdana i istetovirana, boje sirova mesa.
– Da se niste usudili! Tu su dva bolničara na odjelu!
Koluta očima, traži crne momke, ali oni sad vežu kronične u krevetima, daleko su za hit‐
nu pomoć. McMurphy se kesi i okreće šaku, neka ona vidi da nema noža. Ali ona i ne vidi
drugo, samo onaj ravan, voštanožut i žuljevit dlan što se cakli na svjetlu.
– Gospodična, htio sam samo...
– Da se niste usudili! Pacijenti ne smiju ući u... Oh, da se niste usudili, ja sam katolkinja!
– i s tim riječima mahnito trza zlatni lančić što ga nosi oko vrata, iz njedara joj iskače križić
i kao iz praćke izbacuje u zrak zagubljenu pilulu! McMurphy joj pred nosom siječe rukom
55
zrak. Ona vrisne, ubaci križ u usta i čvrsto stisne oči kao da očekuje udarac po glavi – tako
stoji, mrtvački blijeda, samo joj je ona mrlja potamnjela kao da joj je posisala svu krv iz tije‐
la. Konačno opet otvara oči, a ravno pred njima lebdi ona žuljevita šaka s mojom crvenom
pilulom nasred dlana.
–... dignuti ovaj vrč koji vam je ispao. – Pruža joj ga drugom rukom.
Sestra otpuhne pištavim zvukom. Uzima vrč. – Hvala lijepa, laku noć, laku noć – i za‐
tvara vrata pred nosom slijedećem pacijentu; za večeras je s pilulama gotovo.
U spavaonici McMurphy mi baca pilulu na krevet. – Još malo bombona, Poglavico?
Zavrtim glavom, a on frkne pilulu s kreveta kao da je kakva dosadna stjenica. Pilula ska‐
kuće po podu kao zrikavac. McMurphy se skida, sprema se za spavanje. Ima gaće od nekog
kao ugljen crnog satena s bijelim kitovima crvenih očiju. Cereka se vidjevši da sam se zagle‐
dao u gaće.
– Od jedne studošice s Oregonskog državnog, Poglavico. Studirala je književnost. – Pal‐
cem napinje lastiku. – Rekla je da mi ih daje simbolično.
Lice, vrat i ruke jednako su mu preplanuli, posvuda mu strše tvrde, kovrčave, narančaste
dlake. Mišićava su mu ramena tetovirana; na jednome natpis »Borbeni marinci«, a ispod
toga vrag, s crvenim rogovima i crvenim okom, drži pušku M-l; a na drugome lepezasto ra‐
širena »mrtvačeva ruka«, asovi i osmice. Slaže odjeću na noćni ormarić do mene i postavlja
jastuk. Dali su mu krevet do mene.
Uvukao se u krevet i dobacuje mi da požurim u krpe, ide jedan od onih crnih momaka
da nam pogasi svjetla. Ogledam se, onaj crni što se zove Geever zbilja dolazi, brzo zbacim
cipele s nogu i ubacim se u krevet, a crni ravno k meni, ide da mi zauzla plahtu. Pošto je to
završio, crni se još jednom ogledava, smijulji se i gasi svjetla spavaonice.
Spavaonica je u mraku, samo se u hodniku tanko bjelasa svjetlo u glavnoj sobi. Jedva na‐
zirem McMurphyja na susjednom krevetu, diše duboko i ujednačeno, deke se na njemu
dižu i spuštaju. Diše sve sporije i tiše, rekao bih da već neko vrijeme spava. A onda, do uha
mi dopire jedan tih, grlen zvuk, kao da konj rže. Još je budan i smije se nečemu za svoj ra‐
čun.
Smijeh je prestao, čujem šapat: – Bogme, Poglavico, skočio si kao uboden kad sam ti re‐
kao da crnjo ide. A sve mi se čini da je neko rekao da si gluh.
To se već odavno nije dogodilo, da sam legao a nisam progutao onu malu crvenu pilulu
(ako se sakrijem da je izbjegnem, noćna sestra, ona s mrljom, šalje crnog momka Geevera da
me ulovi i on me baterijom drži u šahu dok ona priređuje špricu). Zato, kad je crni momak
došao do mene s baterijom, pravio sam se da spavam.
Kad uzmeš onu crvenu pilulu ne da spavaš nego si paraliziran snom, makar se oko tebe
sve ruši, do jutra se nećeš probuditi. Te pilule mi zato i daju – jer sam se u staroj bolnici
56
www.balkandownload.org
noću budio i njih zaticao kako čine svakakva užasna zlodjela nad pacijentima što spavaju
oko mene.
Mirno ležim i sporo dišem, čekam da vidim hoće li se što zbiti. Bože, tmina je i čujem ih
kako tamo tiho klize u svojim gumenim cipelama; dvaput su zavirili i mlazom baterije preš‐
li preko cijele spavaonice. Ne otvaram oči i ostajem budan. Odozgo, iz odjela poremećenih
čuje se stenjanje, lu-lu-luu – tu bi trebao netko tko zna dešifrirati te signale.
Čujem kako jedan crni momak govori drugome: – Oh, jedno pivo, da mi bude lakša
noć. – Zaškripali su gumeni poplati prema glavnoj sobi gdje je hladnjak. – Hoćeš i ti jedno
da ti bude lakša noć, slatkice, ljubim ti mrlju?
Onaj je gore umuknuo. Uređaji u zidovima sve tiše cvile, samo zuje, ne čuju se više. Ni
zvuka u cijeloj bolnici – samo kao da nešto gluho i tupo kruli negdje duboko u utrobi zgra‐
de, takav zvuk još nisam čuo, silno me podsjeća na zvuk što ga čuješ kad u gluhoj noći stojiš
na brani kakve velike hidroelektrane. Mukla, surova i nemilosrdna snaga.
Debeli je crni momak tamo u hodniku, vidim ga, osvrće se na sve strane i cereka. Polako
prilazi vratima spavaonice, vlažne i sive dlanove briše o pazuh. Od svjetla iz glavne sobe pala
mu je sjena na zid spavaonice, najprije velika kao slon, a onda sve manja kako prilazi vrati‐
ma i zaviruje unutra. Opet se cereka, otvara kutiju s prekidačima pored vrata i rukom seže u
nju.
– Tako, tako, djeco, samo mi dobro spavajte.
Okreće kotačić i pod se pokreće, klizi nizdol, udaljuje se od njega koji stoji na vratima,
spušta se kroza zgradu kao platforma u silosu!
Ništa drugo, samo se pod spavaonice spušta, gore ostaju zidovi, vrata i prozori odjela, a
mi kližemo vraški brzo, kreveti, noćni ormarići i sve skupa. Konstrukcija je tako podmaza‐
na da je tiha kao smrt – vjerojatno je na šinama u kutovima šahta. Ništa drugo ne čujem
osim disanja ostalih i onog štropota ispod nas koji je sve jači kako se spuštamo. Tamo gore,
bit će daleko petsto metara, vidi se još kao točkica svjetlo s vrata spavaonice, od njega je kva‐
drat šahta kao obložen bijelim prahom. Sve je slabije, naposljetku čuje se daleki povik koji
se valja niza strane šahta – »Stani tamo!« – i svjetlo posve nestaje.
Pod je dosegao nekakvo tlo, duboko, duboko u utrobi zemlje, i na nj legao s tihom škri‐
pom. Mračno je kao u rogu, plahta oko mene steže me i guši. Stanem je razuzlavati, a pod se
lako strese i klizne naprijed. Valjda je na kotačima ali ih ne čujem. Više ne čujem ni disanje
ostalih oko mene i odjednom shvaćam da je onaj štropot malo-pomalo tako ojačao da više
drugo i ne čujem. Mora biti da smo usred njega. Natežem se i dalje s tom prokletom plah‐
tom vezanom oko mene, samo što je nisam odvezao, a zid se preda mnom diže, iza njega
ogromna hala, bezbroj strojeva što se nižu dokle ti pogled seže, vrvi oznojenim, do pasa go‐
lim ljudima koji jure gore-dolje po mostićima, lica im prazna i kao usnula na odrazu vatri iz
stotine visokih peći.
To – to što gledam – poklapa se sa zvukom koji sam čuo, nalik je na utrobu silne brane.
57
Ogromne bakrene cijevi što se gube gore u tami. Kablovi što teku do nevidljivih transfor‐
matora. Sve je masno i čađavo, od njih su i spojke i motori i dinama mjestimično crveni i
crni kao ugljen.
Svi se radnici kreću jednako glatko i poletno, lakim, tečnim ritmom. Nitko ne nagli. Po‐
koji na tren zastaje, obrće jednu ručku, pritišće jedan gumb, spušta jedan prekidač ijedna
mu se strana lica zabijeli kao munja od iskara kontakta, pa trči dalje, uz čelične stube i mos‐
tićem od valovitog lima – sreću se i križaju tako tijesno i glatko da im čujem lupkanje vlaž‐
nih bedara, kao kad losos šibne repom po vodi – opet zastaje, opet sijeva iskrama s kakva
prekidača, pa opet trči. Dokle mi god oko seže, u svim smjerovima sijevaju, trepću ta lica
radnika kao u usnulih lutaka.
Jednom se radniku u punom trku oči naglo sklapaju, ruši se na mjestu; dva njegova dru‐
ga što trkom nailaze grabe ga i u prolazu bacaju ga pobočke u prvu peć. Iz peći sukne ognje‐
na lopta i ja čujem kako milijun cijevi puca, kao kad gaziš poljem grahorice. Taj se zvuk sta‐
pa s brujem i štropotom ostalih strojeva.
Ima tu nekog ritma, kao što tutnji bilo.
Pod spavaonice klizi iz šahta i ulazi u strojarnicu. Prvo vidim ono što je ravno nad nama
– to je neka konstrukcija kao one u klaonicama, šine s koturima i kukama da se trupla bez
mnogo muke prenesu od hladnjaka do radnika. Na mostiću iznad naših kreveta dva tipa u
platnenim hlačama, bijelim košuljama posuvraćenih rukava i uskim crnim kravatama raz‐
govaraju i gestikuliraju, žar cigareta iz njihovih dugih cigaršpica šara zrak crvenim nitima.
Razgovaraju ali im riječi ne čuješ od jednoličnog tutnja što se diže oko njih. Jedan od njih
pucne prstima i najbliži radnik naglo skreće i priskače k njemu. Tip cigaršpicom pokaže na
jedan krevet dolje a radnik pohita do čeličnih stuba, spusti se niz njih do razine našeg poda
i izgubi se između dva transformatora velika kao trap za krumpir.
Isti se radnik opet pojavljuje, divovskim koracima grabi i uza se vuče kuku koja se kotrlja
šinom gore. Kako prolazi pored mog kreveta, od jedne peći što negdje tutnji naglo mu se
osvijetli lice, ono je točno iznad mene, lijepo je i surovo i voštano, kao maska, nema htije‐
nja. Vidio sam već milijun takvih lica.
Odlazi do kreveta starog vegetirca Blastica, jednom rukom hvata starca za petu i diže ga
uvis kao da nije teži od dva kilograma; onda ga drugom rukom za tetivu vješa na kuku, stari
visi naglavce, pljesnivo mu se lice strašno nadulo, u nekom je užasu, oči mu zastrte nijemim
strahom. Lamata objema rukama i slobodnom nogom, dok mu bluza pidžame ne padne
preko glave. Radnik hvata bluzu, suče je i steže kao platnenu vreću, pa vuče teret niza šinu
natrag do mostića i gleda gore u onu dvojicu u bijelim košuljama što tamo stoje. Jedan od
njih vadi skalpel iz futrole za pašom. Skalpel je obješen o lanac. Tip spusti skalpel radniku i
drugi kraj lanca zauzla oko ograde da radnik ne pobjegne s tim oružjem.
Radnik uzme skalpel i jednim glatkim rezom raspori Blastica, stari se više ne trza. Mis‐
lim, bit će mi zlo, ali odande nema ni krvi ni utrobe, što sam očekivao vidjeti – izlio se samo
58
www.balkandownload.org
mlaz hrđe i pepela i tu i tamo komadić žice i stakla. I radnik je do koljena u onoj gomili na‐
lik na trosku.
Negdje je jedna peć otvorila ždrijelo, nekog je liznula.
Pomišljam da skočim i trkom probudim McMurphyja i Hardinga i koga god mogu, ali
to ne bi imalo nikakva smisla. Da nekog i stresem, da ga i probudim, taj bi mi rekao: »Idi‐
ote ludi, koji ti je vrag?« A onda bi vjerojatno još pomogao nekom radniku da i mene na‐
takne na kuku i rekao bi: »E, a sada da vidimo kako Indijanac izgleda iznutra!«
Čujem rezak, hladan, vlažan zuj stroja za maglu, vidim kako joj prvo pramenje puže is‐
pod McMurphyjeva kreveta. Nadam se da će znati da mu se valja sakriti u magli.
Čujem neko bezvezno blebetanje, zvuči mi poznato, iskrećem se na drugu stranu da vi‐
dim što je. To je onaj ćelavac od propagande, s nabreklim licem zbog kojeg se pacijenti stal‐
no prepiru zašto mu je tako nabreklo. »Ja kažem da nosi« – natežu se međusobno. »A ja
kažem da ne nosi; jesi li ikad vidio nekoga da ga zbilja nosi?« – »Dobro, a jesi li ti ikad vi‐
dio nekoga poput njega?« Prvi sliježe ramenima i kima glavom: »Zanimljiva postavka.«
Sad je on gol, na njemu je samo duga potkošulja s nekakvim cifrastim crveno izvezenim
monogramima sprijeda i straga. I ja vidim, jednom zauvijek (potkošulja mu se zasukala na
leđima, dok prolazi uz mene mogu mu zaviriti pod nju) da ga zacijelo nosi i to tako stegnuta
da bi mu mogao prsnuti svakog trena.
I sa steznika mu visi pola tuceta nekakvih suhotina, privezane su lasima, kao skalpovi.
Drži malu pljosku iz koje otpija nešto čime čisti grlo da bi mogao govoriti i kamforni
rupčić koji tu i tamo prinosi nosu da odagna smrad. Žurno ga prati grupa učiteljica, studen‐
tica i njima sličnih. U plavim su pregačama i s viklerima u kosi. Drži im kratko izlaganje
obilaska.
Sjetio se nečeg smiješnog pa mora prekinuti svoje izlaganje i gucnuti iz pljoske da zaguši
smijeh. Dok stanka traje, jedna se njegova slušateljica osvrće sanjarskim pogledom, opazila
je rasporenog kroničnog što naglavce visi s kuke, zinula je i odskočila kao ofurena. Ćelavac
se okreće, pogled mu je pao na leš, hrli k njemu, uzima onu jednu obješenu ruku i zavrti ga.
Studentica se sva stisla, oprezno gleda, lice joj kao u transu.
– Vidiš? Vidiš? – ciči ćelavac i koluta očima i od silnog smijeha iz usta mu šprica ona te‐
kućina iz pljoske. Tako se smije da mi se čini da će eksplodirati.
Konačno je stišao smijeh, opet je krenuo uz red strojeva i nastavlja svoje izlaganje.
Odjednom je stao i lupio se po čelu: »Oh, jadan ja!« Trkom se vraća do obješenoga kro‐
ničnog, strgne još jedan trofej i priveže ga za svoj steznik.
I lijevo i desno zbivaju se druge, jednake grozote – ludosti i užasi tako šašavi i nastrani
da ne možeš plakati, a tako zbiljski da se ne možeš smijati – ali je magla sad tako gusta da ih
ne moram gledati. Netko me vuče za ruku. Već znam što će biti: netko će me izvući iz ma‐
gle i bit ćemo opet na odjelu a nigdje ni traga od svega onoga noćas i da sam tako blesav da
to nekome pokušam ispričati rekao bi mi: »Idiote, samo si loše sanjao! Golema strojarnica
59
u utrobi brane, a u strojarnici radnici-roboti koji komadaju ljude, pa gdje postoje takve lu‐
dosti?«
Ali, ako ne postoje, kako ih čovjek može vidjeti?
Gospodin Turkle me za ruku izvlači iz magle, trese me i smješka se. – Nešto loše sanjate,
gospon Bromden. – On je bolničar, radi u dugoj, pustoj noćnoj smjeni od 11 do 7; stari cr‐
nac sa širokim pospanim osmijehom na dugom i klimavom vratu. Po zadahu bih rekao da
je malo pio.
Dogodi mi se da on odriješi plahtu kojom sam sapet, ako mi je tako stegnuta da se u njoj
koprcam. Ne bi to činio kad bi se bojao da će dnevna smjena posumnjati u njega, jer bi ga
onda vjerojatno najurili, nego računa da će dnevna smjena misliti da sam se sam odvezao.
Mislim da on to čini zbilja iz dobrote, da čovjeku pomogne – samo hoće najprije biti sigu‐
ran da on neće nastradati.
Ovaj put mi ne odvezuje plahtu nego odlazi pomoći dvojici bolničara, koje još nikad ni‐
sam vidio, i jednom mladom liječniku što prebacuju staroga Blastica na nosila i odnose ga
pokrivena plahtom – postupaju s njim nježnije nego itko ikada u cijelom njegovom životu.
Ujutro je McMurphy na nogama prije mene, to je prvi put da je netko ustao prije mene
još od vremena kad je tu bio stric Jules zvani »Zidni šetač«. Jules je bio star, sjedokos i lu‐
kav crnac koji je tvrdio da crni momci noću prevrću svijet na bok. Zato bi se iskrao van u
rano jutro da ih uhvati na djelu. Poput Julesa, i ja ustajem rano da vidim hoće li kakve stro‐
jeve prošvercati na odjel ili ih krišom instalirati u brijačnici, i obično, dok se prvi pacijenti
ne probude, petnaestak minuta u hodniku nema nikoga osim mene i crnih momaka. Ali
tog jutra, kako se izvlačim ispod pokrivača, čujem McMurphyja kako u zahodu pjeva. Ču‐
jem ga kako pjeva! Tako pjeva kao da na ovom svijetu samo cvatu ruže. Njegov glas, zvonak
i jak, silovito se odbija od cementa i čelika.
»Konji su ti gladni, to mi ona reče.« Uživa u jeci svoga glasa u zahodu. »Podaj im sije‐
na, posjedimo uvečer.« Predahne, glas mu za ton poskoči, tako je jak i zvonak da se u svim
zidovima tresu instalacije. »Nisu konji gladni, tvoga sijena ne-e-ećeee.« Drži notu, plete je,
onda spušta ton i završava ostatak kitice. »Zato zbogom, draga, vrijeme je da se kreće.«
Pjesma! Svi su zgromljeni. To se godinama nije čulo, bogme nije, na odjelu. U spavaoni‐
ci, akutni su se većinom nalaktili u krevetima, bleje, trepću očima. Gledaju se, mršte se.
Kako to da ga crni momci nisu ušutkali? Pa jesu li ikad nekome dopustili da se ovako raz‐
maše, zar ne? Zar je ovaj nešto posebno? I on je od krvi i mesa, i njemu je suđeno da slabi,
blijedi i umre, kao i svi mi. I za njega vrijede isti zakoni, mora jesti, mora glavom udarati o
iste probleme; to ga čini podjednako ranjivim u odnosu prema Sustavu kao i sve nas, zar
ne?
60
www.balkandownload.org
Ali ne, novajlija jest nešto drugo i akutni to vide; drukčiji je od svih onih koji su u pro‐
teklih deset godina ušli u ovaj odjel i drukčiji je od ikoga kog su ikad upoznah vani. Podjed‐
nako je ranjiv, ali ga Sustav nije obradio.
»Krcata mi kola«, pjeva on, »u ruci mi bič...«
Kako se uspio tako izmaknuti? Možda se i kod njega Sustav zeznuo, kao kod starog Pe‐
tea, nije ga pravodobno obradio. Možda se razvio u takva razuzdanca skićući se i potucajući
od nemila do nedraga, još kao dijete nikada više od nekoliko mjeseci u jednome mjestu, ni‐
kakva ga škola nije stigla stegnuti, po logorima drvosječa, uz karte i kocke, uz »kola sreće«
u lunaparkovima, sve svoje nosi sobom, danas je tu, sutra tamo, u takvu pokretu Sustav ga
izgleda nije imao prilike prilagoditi. Da, možda je baš u tome stvar, nije nikad dao Sustavu
priliku, kao što jučer nije dao priliku onom crnom momku da ga zezne s termometrom, jer
teško je pogoditi pokretnu metu.
Nema žene da ga gnjavi što je s novim linoleumom. Nema obitelj da mu kljuca mozak
starački blijedim očima. Nikoga nema na brizi i upravo zato je tako slobodan da može biti
takav smutljivac. A što crni momci nisu iz ovih stopa zapalili prema zahodu i prekinuli mu
pjesmu, možda je to zato što znaju da je on izvan kontrole, a sjećaju se kako je onda bilo sa
starim Peteom, što može učiniti čovjek bez kontrole. Nisu ni slijepi, vide da je McMurphy
mnogo jači od starog Petea; bude li ga trebalo smiriti, morat će u boj sva trojica i još Glavna
sestra uz rub igrališta sa spremnom špricom u ruci. Akutni jedan drugome kimaju glavom;
da, zaključuju, zato mu crni momci nisu prekinuli pjevanje, kao što bi učinili svakom od
nas.
Izlazim iz spavaonice u hodnik, a istoga trena McMurphy izlazi iz zahoda. Gotovo je gol
– na glavi kapa, a oko bedara ručnik što ga pridržava jednom rukom. U drugoj ruci drži čet‐
kicu za zube. Stao je u hodniku, gleda gore-dolje i diže se na vršcima prstiju da bi koliko-to‐
liko izbjegao hladne pločice. Ugleda jednog crnog momka, onog kržljavca, priđe mu i prija‐
teljski ga odalami po ramenu kao da mu je to stari frend još iz djetinjstva.
– Čuj, prijatelju, kako bih mogao dobiti malo paste da izribam kljove?
Crni momak okreće glavu i pred nosom zatiče onu šaketinu. Namršti se na nju, onda
zvjera oko sebe da vidi gdje su ostala dvojica, zlu ne trebalo, pa odgovara McMurphyju da se
ormarići otvaraju u šest i trideset.
– Takav je red – kaže.
– Tako, kažeš? Ovaj, zar tamo drže zubnu pastu? U ormarićima?
– Da, u ormarićima, pod ključem.
Crni momak htio bi nastaviti svoj posao, polira rubne letvice na dnu zida, ali mu ne da
ona šaka što mu je zajahala rame kao kakva velika crvena kliješta.
– Ma što mi kažeš! Pod ključem, a? Vidi-vidi, a što ti misliš, zašto drže zubnu pastu pod
ključem? Pa to nije nešto opasno, jel’ tako? Ne možeš čovjeka otrovati s njom, jel’ tako? Ne
možeš čovjeku razbiti glavu, jel’ tako? Reci ti meni, zašto čuvaju pod ključem takve bezveza‐
61
rije kao što je zubna pasta?
– Takav je propis na odjelu, gospon McMurphy, eto zašto. – Vidjevši da mu ni taj pos‐
ljednji argument ne djeluje na McMurphyja kako bi trebalo, mršti se na onu šaku na rame‐
nu i dodaje: – A što vi mislite, kako bi to izgledalo kad bi svak’ iš’o prati zube kad god mu
padne na pamet?
McMurphy mu pušta rame, poteže one svoje riđe čekinje ispod grla i razmišlja. – Uhu-
hu, čini mi se da kužim stvar. Kućni red je zato da ljudi ne peru zube poslije svakog jela.
– Bože, pa nije vam jasno?
– Da, sad mi je jasno. Kažeš, ljudi bi prali zube kad god bi im se prohtjelo.
– Tako je, i zato...
– Da-da, boga ti, samo zamisli! Jednome se hoće u šest i pol, drugome u šest i dvadeset, a
trećemu, ko zna, možda već u šest! Da, sad mi je sve jasno.
Iznad glave crnog momka namiguje meni dok stojim naslonjen na zid.
– McMurphy, moram ovo polirati...
– Oh, nisam te kanio zadržavati dok radiš. – Kreće natrag, a crni se momak prigiba svo‐
me poslu. Onda se McMurphy okreće i pruža glavu nad kantu kraj crnog momka. – Čuj,
vidi vamo; što to imamo tu?
Crni momak gleda u pod. – Gdje?
– Tu, Same, u toj kantici. Što to imaš u toj kantici?
– To je... sapun u prahu.
– Čuj, ja uglavnom koristim pastu, ali... – McMurphy umače zubnu četkicu u prah, vrt‐
ka je, izvlači i kucka njome po rubu kante. – ... valjat će mi i ovo. Ja ti se zahvaljujem. A pos‐
lije ćemo malo diskutirati o tom kućnom redu.
Vraća se u zahod, čujem mu opet pjesmu, sada deformiranu klipnim hodom njegove
četkice za zube.
Crni je momak ostao gledajući za njim s krpom koja mu žalosno visi u sivoj ruci. Tako
stoji cijelu minutu, onda trepne očima, ogleda se i vidi da sam pratio prizor, pa mi prilazi,
hvata mi uzicu pidžame i vuče me niz hodnik, gura me do mjesta koje sam upravo jučer iz‐
ribao.
– Tu! Proklet bio, tu! Tu te hoću da mi radiš, a ne da buljiš ko tele u šarena vrata! Tu!
Tu!
Prigibam se i ribam, njemu sam okrenuo leđa da me ne vidi kako se nijemo cerim. Do‐
bro se osjećam uvidjevši da je McMurphy crnog momka zeznuo kao što to nitko ne bi mo‐
gao. U svoje vrijeme Stari mi je bio rođen za takve majstorije – kao onaj put kad su Vladini
ljudi došli pregovarati o otkupu ugovora, Stari se raskrečio, lice mu je bilo kao daska, žmir‐
kao je u nebo. »Ono tamo kanadske guske«, kaže Stari žmirkajući uvis. Vladini ljudi gle‐
daju, šuškaju papirima. »Sto sada?... Srpanj?... Ne, nema... uh... nema gusaka u ovo doba go‐
dine. Uh, nema gusaka.«
62
www.balkandownload.org
Govorili su s njim kao što govore turisti s Istoka koji misle da te drukčije Indijanac ne
može razumjeti. Ali Stari kao da uopće nije čuo ni kako govore ni što govore. Samo je žmir‐
kao u nebo. »Guske, gore, bijele čovječe. Znaš? Guske ove godine. I lani. I preklani i lani i
lani prije preklani.«
Ljudi su se zagledali, iskašljavajući se. »Da. Možda je tako, Poglavico Bromden. A sad.
Zaboravi guske. Pazi na ugovor. Ono što mi dati, to veliko dobro za tebe... i tvoj narod...
promijeniti živote crvenih ljudi.«
A Stari: »... i preklani i lani i lani prije preklani...«
Kad je delegaciji konačno sinulo da su predmet ismijavanja, cijeli se savjet – sjedili su na
trijemu naše kolibe, stalno su iz džepova svojih kariranih crvenocrnih vunenih košulja vadi‐
li i u njih ponovno spuštali lule i kesili se jedan drugome i Starome – cijeli se savjet raspa‐
dao od silnoga smijeha. Stric Vuk Trkač-I-Skakač valjao se po tlu, gušeći se od smijeha i go‐
voreći: »Pa znaš ti to, bijeli čovječe.«
E, to ih je zvjerski razljutilo. Bez riječi su se okrenuli i pošli prema autocesti, dok su im
se šije crvenjele, a mi ih ispraćali smijehom. Katkad zaboravljam što sve smijeh može.
Ključ Glavne sestre ulijeće u bravu, tek što je ušla a crni je momak već kod nje, premeće
se s noge na nogu kao dijete koje moli za pi-pi. Nisam daleko i čujem kako nekoliko puta
spominje McMurphyja, jasno mi je da joj referira o McMurphyju i pranju zuba, od toga je
kompletno zaboravio izvijestiti je da je noćas umro onaj stari vegetirac. Razmahao se, tuma‐
čeći joj što je onaj riđokosi luđak izvodio rano jutros – pravio svinjarije, kršio kućni red,
može li ona išta učiniti?
Ona zuri u crnog momka dok se ovaj ne prestane vrpoljiti, onda gleda u dno hodnika
gdje iz zahoda odzvanja sad još bučnija McMurphyjeva pjesma. »Ništa ne-mam, a k tebi se
spre-mam, starcima ti nisam dra-a-ag, nisam, kažu, vrijedan da im prijeđem pra-a-g.«
U prvi je mah zaprepaštena; poput svih nas ostalih, ni ona nije odavno čula da netko
pjeva, treba joj barem koja sekunda da se snađe i shvati o čemu se radi.
»Draži mi je život koji živim nego puste pa-a-re, kojima nisam drag, za me nek ne ma-a-
re.«
Sestra sluša još punu minutu, mora se uvjeriti da to nije nikakva halucinacija; a onda,
počinje se nadimati. Nosnice joj se šire, svakim udahom raste, takvu golemu i opaku nisam
je vidio još od one priče s Taberom. Razgibava zglobove ramena i ruku. Čujem tihu škripu.
Pokreće se, sklanjam se uza zid, tutnjem prolazi pored mene, sad je narasla kao kamion, za
auspuhom vuče svoju pletenu torbu kao traktorsku prikolicu. Usne je rastvorila, sprijeda
joj lebdi osmijeh kao maska hladnjaka. U prolazu joj osjećam smrad pregrijanog ulja i iskara
s magnetskog upaljača, svakim je treskom noge po podu za broj veća, raste i brekće, briše i
mrvi sve pred sobom! Ne usuđujem se ni misliti što će učiniti!
63
A onda, baš u trenu kad se ona valja u svom najvećem i najopasnijem izdanju, McMurp‐
hy izlazi iz zahoda ravno pred nju držeći ručnik oko pasa – a ona se ukoči u mjestu! Skvrči
se otprilike do razine onog ručnika kojim se McMurphy pokrio a on joj se odozgo kesi.
Njezin se osmijeh gubi, blijedi s kutova usana.
– Dobro jutro, gospojice Rat-shed! Što ima vani?
– Ne možete tu tako hodati... u ručniku!
– Ne? – Gleda u rub ručnika što je njoj u razini oka, mokar je i čvrsto pritegnut. – Je li i
to protiv kućnog reda? Dobro, onda ako se mora...
– Stanite! Da se niste usudili! Izvolite u spavaonicu i obucite se, ovog časa!
Ton joj je kao u učiteljice kad grdi đaka, pa McMurphy obara glavu baš kao đačić, glas
mu je pun plača koji samo što nije provalio. – Ne mogu, gospojice. Valjda mi je noćas neko
zdipio odijelo dok sam spavao. Spavam ko top na ovim vašim krevetima.
– Netko... zdipio?!...
– Maznuo. Dignuo. Drpio. Ukrao – on će veselo. – Čovječe, popalili su mi obleku, ra‐
zumijete! – I to mu je tako smiješno da pred njom skakuće svojim bosim nogama.
– Ukrali vam odjeću?
– Prava riječ na pravom mjestu.
– Ali... zar zatvorsku odjeću? Zašto?
Smirio se, opet obara glavu. – Ne znam, gospojice. Znam da mi je bila tamo kad sam le‐
gao, a kad sam ustao više nije bila. Nestala je kao da je isparila. Oh, znam da je to obična za‐
tvorska odjeća, gospojice, grub materijal, izlizana i ofucana, kako to ne bih znao... što će za‐
tvorska odjeća čovjeku koji zna što valja. Ali kad je čovjek gol...
– Tu odjeću su vam jutros oduzeli – kaže ona, shvaćajući – ali ste zato dobili zelenu bo‐
lesničku odoru.
On vrti glavom i uzdiše, ali ne diže pogled. – Ne, na žalost, nisam ništa dobio. Jutros ni‐
šta nisam imao, samo ovu kapu što mi je na glavi i...
– Williams! – viče sestra crnome momku koji se cijelo vrijeme drži vrata odjela kao da
bi htio zbrisati. – Williams, hoćete li doći malo ovamo?
Williams joj prilazi puzeći kao pas koji očekuje batine.
– Williams, zašto ovom pacijentu nije izdana bolesnička odjeća?
Crnom je momku laknulo. Uspravlja se i kesi, diže onu svoju sivu šapu i upire prstom u
drugi kraj hodnika, u jednog od onih macana. – Gospon Washington, on je jutros bio za‐
dužen za rublje. Nisam ja. Nisam.
– Gospodine Washington! – Poziv ga zatiče u času dok uranja otirač u kantu, skrutio se
u tom položaju. – Dođite trenutak!
Otirač se nijemo spušta u kantu, a on polako i pažljivo prislanja držak na zid. Okreće se,
gleda McMurphyja, pa onoga crnoga kržljavca i napokon sestru. Onda zirka lijevo i desno,
kao da ona možda zove nekog drugog.
64
www.balkandownload.org
– Dođite ovamo!
Crni spušta ruke u džepove i stružući nogama vuče se prema njoj. Korak mu inače nikad
nije brz, ali je sad takav da će ga ona, ako ne živne, samim pogledom smrznuti i smrviti. Sva
zloba, bijes i nemoć koje je kanila iskaliti na McMurphyju sad se okreću niz hodnik na cr‐
nog momka i on osjeća kako ga poput mećave zahvaćaju i usporavaju još gore. Kroz to se
mora probijati stežući ruke oko sebe. Na kosi i obrvama hvata mu se inje. Još jače upire gla‐
vom naprijed, ali su mu koraci sve sporiji. Neće se probiti.
Na to McMurphy stane zviždati Sweet Georgia Brown i sestra skreće pogled s crnog
momka baš u pravi čas. Sad kipti od nemoći i bijesa, još je nikad nisam vidio tako mrzovolj‐
nu. Nestao je lutkasti smiješak, usne joj se stanjile i nategnule, nalik su mi na užarene žice.
Da su pacijenti sad tu, u hodniku, da je vide takvu, McMurphy bi mogao inkasirati svoju
okladu.
Crni se momak konačno probio do nje, trebalo mu je dva sata. Ona duboko uzdahne. –
Washington, zašto ovom čovjeku nije jutros izdana zelena odora? Zar niste vidjeli da na
sebi nema ništa osim ručnika?
– I kape – šapne McMurphy prstom tapšući rub kape.
– Gospodine Washington?
Crni macan sad gleda onoga kržljavoga koji ga je odao, a crni se kržljavac opet vrpolji.
Macan ga dugo gleda onim svojim očima nalik na radio-cijevi, duma kako će poslije s njim
sravniti račune; onda okreće glavu, gleda McMurphyja od glave do pete, ona tvrda i široka
ramena, iskrivljen hihot, ožiljak na nosu, šaku što drži ručnik, pa gleda u sestru.
– Mislim...
– Mislite! Nije dosta samo misliti! Gospodine Washington, da ste mu ovog časa donijeli
odoru ako nećete iduća dva tjedna provesti na gerijatriji. Da. Vama možda treba i cijeli mje‐
sec pranja guski i kupanja staraca da vam osvježi pamćenje i da se sjetite koliko vi bolničari
malo radite u ovom odjelu. Da je ovo neki drugi odjel, što mislite, tko bi cijeli dan strugao
hodnik? Onaj gospodin Bromden? Ne, dobro znate tko bi to radio. Mi gledamo svojim
bolničarima kroz prste, oslobađamo ih od mnogih kućnih poslova samo zato da mogu bolje
voditi brigu o pacijentima. A to znači i da vode računa da nam ne paradiraju ovuda goli. Pa,
zamislite kako bi bilo, što bi bilo da je prije mene naišla koja mlada sestra i zatekla pacijenta
da šeće bez odjeće? Možete si misliti!
Crnome macanu nije baš posve bistro što bi morao misliti, ali shvaća što ona hoće, odv‐
lači se u skladište da uzme odjeću za McMurphyja – vjerojatno deset brojeva manju – pa se
opet dovlači i pruža mu strijeljajući ga pogledom meni još neviđene smrtne mržnje. Mc‐
Murphy kao da je zbunjen, kao da ne zna kako da uzme odjeću, jednom rukom drži ručnik
a u drugoj mu je četkica. Na koncu namigne sestri, sliježe ramenima, skida ručnik i preba‐
cuje ga njoj preko ramena kao da pred sobom ima drvenu vješalicu.
Vidim da ispod ručnika ima svoje gaće.
65
Vjerujem da bi ona zacijelo bila sretnija da je on pod onim ručnikom potpuno gol nego
da je u tim gaćama. U pustom i nijemom gnjevu zuri u one velike bijele kitove što mu skaču
na gaćicama. Takav prizor ne može podnijeti. Cijela minuta prođe, tek se onda sabrala,
okreće se kržljavom crnom momku a tako je bijesna da joj glas dršće.
– Williams... ako se ne varam... morali ste jutros do mog dolaska očistiti stakla naše sobe.
– Kržljavac briše sitnim koracima kao kakav crno-bijeli žohar. – A vi... Washington, vi... –
Washington se gotovo galopom vraća svojoj kanti. Sestra se osvrće, traži na koga bi se još
mogla okomiti. Ugleda mene, ali uto neki pacijenti izlaze iz spavaonice, čude se što je s tom
našom grupicom u hodniku. Sestra je sklopila oči i koncentrira se. To nipošto ne može do‐
pustiti, da je vide tako blijedu i lica iskrivljena gnjevom. Skuplja svu svoju moć kontrole.
Malo-pomalo, pod malim, bijelim nosom, usne se sklapaju, sljubljuju se, kao da su se one
žice tako užarile da se sad stapaju, na tren sijevnu pa se skraćuju, rastaljeni se metal smiruje,
hladi i postaje neobično mutan. Usne se rastavljaju, iz njih viri jezik, kao gruda troske. Oči
se otvaraju, i u njima je onaj neobični mutan, hladan i bezbojan sjaj kao na usnama, ali ona
svejedno vergla svoju jutarnju pjesmicu kao da joj se ništa nije dogodilo, računa da su paci‐
jenti i odveć još pospani da bi što uočili.
– Dobro jutro, gospodine Sefelt, kako vaši zubi, je li bolje? Dobro jutro, gospodine Fre‐
drickson, jeste li se vi i gospodin Sefelt dobro naspavali? Vi ležite jedan kraj drugoga, je li
tako? Da, rekli su mi da ste se vas dvojica dogovorili za lijekove, vi dajete Bruceu svoje, je li,
gospodine Sefelt? Dobro, dobro, o tom potom. Dobro jutro, Billy; srela sam tvoju majku
jutros, zamolila me da ti svakako kažem da ona cijelo vrijeme misli na tebe i sigurna je da je
nećeš razočarati. Dobro jutro, gospodine Harding... gle, a što su vam prsti tako crveni i upa‐
ljeni? Valjda niste opet grizli nokte?
I ne čekajući od njih odgovora, ako bi ga i moglo biti, okreće se McMurphyju koji i dalje
stoji u gaćama i ne miče se s mjesta. Harding je pogledao gaće i zazviždao.
– A vi, gospodine McMurphy – kaže ona s medenim osmijehom – ako vam je dosta iz‐
laganja svojih muških čari i tih neukusnih gaća, možete se vratiti u spavaonicu i obući bo‐
lesničku odjeću.
McMurphy jednim prstom dodiruje rub kape, salutira i njoj i pacijentima koji zure u
one gaće s bijelim kitovima kesi se i bez riječi odlazi u spavaonicu. Sestra se okreće na su‐
protnu stranu, opet sa svojim standardnim narančastim osmijehom; ušla je u staklenik, ali
još nije za sobom zatvorila vrata a hodnikom opet odjekuje njegova pjesma, sad iz spavaoni‐
ce.
– »Poveo me k sebi, lepezom me hla-a-di...« – čujem pljusak kako se udara po golom
trbuhu – »moja lju-u-bav, majko, to je kockar ml-a-di.«
66
www.balkandownload.org
nekog novog vonja, prvi put otkad sam u bolnici, shvaćam da je u toj velikoj, krevetima na‐
trpanoj spavaonici, gdje spava četrdeset odraslih muškaraca, zrak oduvijek zaudarao od sve‐
ga i svačega – od sredstava za dezinfekciju, od cinkove masti i praška za noge, od mokraće i
kisele staračke izmetine, od kašice i vode za ispiranje očiju, od prljavih gaća i smrdljivih ča‐
rapa čak i nakon pranja, od teškog mirisa štirke s plahti, od kiselog jutarnjeg zadaha iz usta,
od strojnog ulja i katkad od smrada osmuđenih dlaka – ali se tek sada, nakon njegova dola‐
ska, prvi put osjeća muški vonj od prašine i blata s otvorenih polja, od znoja, od rada.
Za doručkom McMurphy cijelo vrijeme sipa štosove kao iz rukava i smije se dvjesto na
sat. Nakon jutrošnje zgode misli da će Glavna sestra za njega biti mačji kašalj. Ne zna da ju
je samo zatekao na spavanju, da ju je samo nabrusio.
Izvodi cirkus, sve je umijeće uložio da nasmije barem nekoga. Kopka ga to što se ljudi u
najboljem slučaju samo mrtvo iskese ili ispotiha nasmiješe. Prstom bocka Billyja Bibbita,
što mu sjedi nasuprot, govori mu kao u povjerenju: – Je li Billy, frajeru, sjećaš se kad smo ti i
ja u Seattleu ulovili ona dva komada? Kakva nezaboravna ševa!
Billyjeve oči skaču s tanjura. Otvara usta ali ne uspijeva ništa reći. McMurphy se okreće
Hardingu.
– Ali, znaš, ne bismo ih smotali onako na brzinu da one nisu čule za Billyja Bibbita.
Znaš kako su ga zvali? Billy Faca Bibbit! Da-da. Cure su već htjele dignuti sidro, a onda jed‐
na pogleda Billyja i pita ga: »Ma da nisi ti onaj famozni Billy Bibbit? Onaj od trideset cen‐
timetara?« A Billy oborio glavu, kao stid ga, baš kao sada, i stvar je bila gotova. To nikad
neću zaboraviti, odveli mi njih u hotel, i tamo čujem onu s Billyjem, s drugog kreveta, kako
mu kaže: »E moj Bibbite, razočarao si me. Pa je li ti to trideset... tri... vraže jedan!«
I kida se od smijeha, lupa se po bedru, bocka Billyja palcem, a Billy se blaženo kesi i tako
mijenja boje kao da će pasti u nesvijest.
McMurphy tjera dalje, ovoj bolnici, kaže, zapravo nedostaje samo to – par onakvih lu‐
dih komada kakve su onda bile one dvije. Inače je smještaj odličan, nigdje mu nije bilo bo‐
lje, a jelovnik je za pet. On ne kuži zašto je ljudima tako teško što su tu zatvoreni.
– Evo, na primjer, uzmite mene – govori dižući čašu prema svjetlu. – Ima pola godine
da nisam ni vidio sok od naranče. Pa ovo je odlično. Znate što su mi davali za doručak tamo
na radnoj farmi? Što su mi servirali? Vidite, ja vam to mogu opisati ali ne pitajte me kako se
to zove! I ujutro i u podne i uvečer uvijek jedno te isto, nešto crno, pregorjelo, vidiš da tu
ima i krumpira, a izgleda ti kao ljepilo za tapete. Znam samo jedno – to nije bio sok od na‐
ranče. A pazi ovo ispred mene: šunka, tost, maslac, jaja, kava, ona medena mala u kuhinji
čak me pita hoću li je čistu ili s mlijekom, hvala ti lijepa, i divna! velika! čaša hladnog soka
od naranče. Što, pa odavde ne bi otišao pa čak ni da mi plate!
Od svega dobiva repete i s malom iz kuhinje koja dijeli kavu ugovara spoj kad ga otpuste
67
a crnoj kuharici sipa komplimente, nikad nije jeo bolja jaja. Umjesto kukuruznih pahuljica
danas daju banane i on uzima cijeli grozd, crnome momku nudi da mu jednu gurne u džep
jer izgleda izgladnjelo, a crni momak zvjera očima niz hodnik, u staklenu gajbu gdje sestra
sjedi, i odgovara da osoblju nije dopušteno uzimati hranu od pacijenata.
– Opet pravila, kućni red?
– Tako je.
– Ah, kako je to tužno! – i crnome momku pred nosom guli i jede jednu za drugom tri
banane i govori mu da će mu ih krišom iznijeti iz blagovaonice kad god on hoće, da, Same,
ti samo daj znak.
Pojeo je i zadnju bananu, odalamio se po trbuhu, pa je ustao i krenuo na vrata, a crni mu
macan zapriječi put, ne može, propis je da pacijenti budu u blagovaonici do sedam i tride‐
set, onda svi izlaze. McMurphy bulji u njega kao da ne vjeruje rođenim ušima, pa se okreće i
gleda Hardinga. Harding kimne glavom, a McMurphy sliježe ramenima i vraća se na svoje
mjesto.
– Zar ja da kršim te jebene propise, sačuvaj Bože!
Na satu u dnu blagovaonice je 7:15, sat laže da smo tu samo petnaest minuta a ja znam
da smo više od sata. Svi su doručkovali, zavalili se u stolice i prate kretanje one velike kazalj‐
ke prema 7:30. Crni momci odnose ispljuvane tanjure vegetiraca i odvoze dva starca da ih
poliju gumenim crijevima. U blagovaonici je pola njih spustilo glave na prekrižene ruke na
stolu, htjeli bi malo pridrijemati dok se crni momci ne vrate. Drugo se nema što raditi,
nema karata, nema revija, nema slagalica. Možeš samo drijemati ili zuriti u sat.
Ali McMurphy nema mira, mora nečim utući vrijeme. Otprilike je dvije minute žlicom
premetao ostatke u svom tanjuru i sad je spreman za nova uzbuđenja. Stavlja palčeve za
džepove, zavaljuje se natrag, jednim okom zirka u sat na zidu. Zatim trlja nos.
– Znate, gledam onaj sat, podsjeća me na mete na strelištu u Fort Rileyju. Tamo su mi
prikačili prvu medalju, strijelac prve klase. McMurphy »Oko Sokolovo«. Evo, hajdemo u
jedan mizerni dolarčić da ću ovaj komadić maslaca zalijepiti usred onog sata, ili barem u
brojčanik!
Trojica se s njim klade i on uzme maslac, postavi ga na vrh noža i odapne ga. Maslac se
zalijepio najmanje petnaestak centimetara lijevo od sata i sad svi bockaju McMurphyja i on
isplaćuje okladu. Usred toga zezanja je li on »Oko Sokolovo« ili »Riblje Oko«, vraća se
crni kržljavac s ispiranja vegetiraca, svi zašute i bulje u tanjure. Crni momak njuši da se ne‐
što zbiva, ali ne vidi što. I vjerojatno nikad i ne bi vidio da nije staroga pukovnika Matterso‐
na koji se osvrće, opaža maslac zalijepljen za zid, pa upire prstom u nj i počinje svoje preda‐
vanje, gromkim glasom, kao da to ima nekog smisla, tumači svima nama:
– Maslac... to je Republikanska stranka...
Crni momak prati smjer pukovnikova prsta – a tamo maslac puzi niza zid kao kakav
žuti puž. Crni samo trepće u nj očima, ništa ne govori, čak se i ne osvrće da otkrije tko ga je
68
www.balkandownload.org
tamo zalijepio.
McMurphy šapće, nagovara akutne za svojim stolom i čas poslije svi kimaju glavom, a
on polaže na stol tri dolara i zavaljuje se u stolici. Svi se okreću na svojim stolicama i prate
maslac kako klizi niza zid, spušta se, visi tren u mjestu, otkida se, putuje dalje i na zidu za
sobom ostavlja svjetlucavu brazdu. Svi šute, samo gledaju čas u maslac, čas u sat. Sada se ka‐
zaljke kreću.
Maslac se spustio do poda otprilike tri minute prije sedam i trideset i McMurphy dobi‐
va sve što je bio izgubio.
Crni se momak prenuo, okreće leđa masnoj brazdi na zidu, govori nam da možemo poći
i McMurphy izlazi iz blagovaonice trpajući svoj novac u džep. Uzgred grli crnog momka
oko ramena kao starog pajdaša, upola korača s njim a upola ga nosi niz hodnik prema dnev‐
nom boravku.
– Same, stari moj, skoro je pola dana prošlo a ja sam tek vratio svoj novac. Moram požu‐
riti da nešto i zaradim. Ti mi nekako izvuci špil karata iz vašeg ormarića, a ja ću gledati da
nešto i čujem unatoč tom šugavom zvučniku.
Gotovo cijelo dopodne sjedi uz ajnc, pokušava nešto zaraditi, više ne igra za cigarete
nego za lovu na dug. Dva-tri puta premješta stol sad tu sad tamo ne bi li izbjegao onaj zvuč‐
nik. Vidi se da mu silno ide na živce. Na koncu ide do glavne sobe, kuca po staklu dok se
Glavna sestra ne okrene na svojoj stolici i otvori mu vrata, pa je pita bi li mogla neko vrije‐
me prekinuti tu paklenu buku. Sad je ona mirna i spokojna, čim je na svome mjestu, za svo‐
jim staklom. Nema bezbožnika koji će je uznemiriti jureći okolo polugol. Osmijeh joj je
staložen i čvrst. Sklapa oči, vrti glavom i vrlo ljubazno kaže McMurphyju »ne«.
– Pa zar ne možete makar malo stišati ton? Zar baš mora cijela država Oregon slušati
Lawrencea Welka kako udara Čaj za dvoje i to triput na sat i tako cijeli dan! Da stišate
samo malo, tek toliko da čujem tko što traži, mogli bi baciti koju pokericu...
– Gospodine McMurphy, već vam je rečeno da je po kućnom redu zabranjeno na odjelu
kartati za novac.
– Dobro, vi to utišajte, a mi ćemo kartati za šibice, ma za gumbe od šlica, samo utišajte
tu prokletu stvar!
– Gospodine McMurphy. – Sestra zastane i prilagođava svoj ton učiteljice; zna da su svi
akutni napeli uši. – Da vam kažem što mislim? Mislim da ste vi vrlo sebičan čovjek. Zar nis‐
te uočili da niste sami u ovoj bolnici? Da tu ima i starih ljudi koji uopće ne bi mogli čuti ra‐
dio da je tiši, da ima staraca koji jednostavno nisu kadri ni čitati ni zabavljati se slagalica‐
ma... a ni kartanjem doći do tuđih cigareta. Uzmite starce kao Mattersona i Kittlinga, nji‐
ma je ta glazba iz zvučnika sve što imaju. I vi biste to njima oduzeli! Mi se rado odazivamo
prijedlozima i zahtjevima pacijenata kad god to možemo, ali trebali biste barem malo misli‐
69
ti i na druge kad postavljate takve zahtjeve.
McMurphy se okreće, gleda kronične, vidi da u onome što je sestra rekla ima nečega.
Skida kapu, mrsi prstima kosu, opet se okreće sestri. Oboje znaju da akutni upijaju svaku
njihovu riječ.
– U redu... na to uopće nisam mislio.
- I ja bih rekla da uopće niste mislili.
Sad McMurphy čupka one riđe čekinje što mu vire iz ovratnika zelene odore. – A kako
bi bilo da se mi kartamo negdje na drugom mjestu? U drugoj prostoriji? Evo, recimo u onoj
prostoriji gdje slažete stolove kad je sastanak. Ona je inače cijelo vrijeme prazna. Otključaj‐
te je, pa nek oni što se kartaju budu tamo, a mlitavci tu uz radio – i svi će biti zadovoljni.
Sestra se smiješi, opet blago sklapa oči, blago vrti glavom. – Vi izvolite podnijeti svoj pri‐
jedlog ostatku osoblja, ali vjerujem da će se i ostali složiti s mojim mišljenjem: a to je da ne
možemo paziti na dvije dnevne sobe. Nemamo dovoljno ljudi za to. I molim vas, nemojte se
naslanjati na staklo; ruke su vam masne, mažete ga. Zbog vas će drugi morati više raditi.
Povukao je ruku, vidim da bi htio nešto reći, ali se predomislio, shvatio je da mu je odu‐
zela mogućnost da kaže više išta, mogao bi je još samo opsovati. Lice i vrat su mu se zacrve‐
njeli. Duboko je uzdahnuo, skupio svu svoju snagu volje, kako je ona učinila ujutro, ispri‐
čao joj se, jako mu je žao što ju je smetao, i vratio se svome kartaškom stolu.
Cijeli odjel osjeća da je počelo.
U jedanaest sati u dnevni boravak ulazi doktor, zove McMurphyja, poziva ga k sebi u
ured, htio bi s njim razgovarati.
– Sa svakim novim pacijentom razgovaram odmah sutradan nakon njegova dolaska.
McMurphy odlaže karte, ustaje i prilazi doktoru. Doktor ga pita kako je spavao, ali Mc‐
Murphy samo nešto progunđa sebi u bradu.
– Čini mi se da ste danas nešto zamišljeni, gospodine McMurphy.
– Ah, pa ja inače puno razmišljam – odvraća McMurphy i oni zajedno odlaze u hodnik.
Nakon nekog vremena, koje se meni odužilo kao da danima traje, vraćaju se cereći se i
veselo razgovarajući. Doktor briše zamagljene naočale, po njemu bi se reklo da se slatko
smijao, a McMurphy je opet onaj stari, galami, kočoperi se i pravi važan više nego ikada. Ci‐
jelo je vrijeme takav i za ručkom, a u jedan sat, kad počinje sastanak, prvi je na svome mjes‐
tu, iz svoga kuta gleda plavim i prkosnim očima.
Glavna sestra ulazi u dnevni boravak s košaricom bilježaka, praćena svojim jatom sesta‐
ra-studentica. Uzima dnevnik sa stola, minutu-dvije gleda u nj namršteno (cijeli dan nitko
nije nikoga prijavio), onda zauzima svoje mjesto pored vrata. Vadi neke fascikle iz košarice
koju drži u krilu, lista ih i nalazi Hardingov.
– Koliko se sjećam, jučer smo u razmatranju problema gospodina Hardinga postigli do‐
bar napredak...
– Ovaj... prije nego što pređemo na to – prekida je doktor – ja bih samo kratko o nečem
70
www.balkandownload.org
drugom. To je u vezi s razgovorom što smo ga gospodin McMurphy i ja vodili kod mene
danas. Zapravo smo oživljavah uspomene iz mladosti. Znate, otkrili smo, gospodin Mc‐
Murphy i ja, da imamo nešto zajedničko... išli smo u istu gimnaziju.
Sestre se samo gledaju i čude se što je došlo tom čovjeku. Pacijenti gledaju McMurphyja
a on se kesi u svom kutu i čeka da doktor nastavi. Doktor kima glavom.
– Da, u istu gimnaziju. Pa smo se sjetili i priredaba koje je škola znala organizirati... to su
bile divne, bučne, svečane prilike. Dekoracije, vrpce od papira, štandovi, igre... to je redovi‐
to bio jedan od najvećih događaja u školskoj godini. Ja sam, kako sam rekao i gospodinu
McMurphyju, dvije godine bio predsjednik školskog priređivačkog odbora... Ah, gdje su
one lijepe, bezbrižne godine...
U boravku mrtva tišina. Doktor diže glavu, žmirka oko sebe, boji se da možda ne pravi
budalu od sebe. Po pogledu kojim ga šiba Glavna sestra ne bi smio u to dvojiti, ali on nema
naočala na nosu pa je njezin pogled uzaludan.
– Dobro, nije važno, nema smisla da nastavim ovaj svoj sentimentalan izljev nostalgije,
ali je gospodinu McMurphyju i meni, dok smo tako razgovarali, palo na um da bi se takvo
što moglo organizirati i tu na odjelu pa smo se pitali što ćete vi reći na to.
Natiče na nos naočale i opet zirka oko sebe. Na njegovu ideju nitko ne skače od sreće.
Svi pamte što se dogodilo kad je Taber prije nekoliko godina htio izvesti nešto slično. Dok‐
tor čeka, a iz Glavne sestre diže se bedem šutnje, nadvija se nad svima, prijeti svakome tko
bi mu se usudio prkositi. Znam da to McMurphy ne može, jer je on kumovao rađanju te za‐
misli, i baš zaključujem da se neće naći nitko dovoljno glup da prekine šutnju, kadli
Cheswick, koji sjedi pored McMurphyja, nešto progunđa i evo ga na nogama, trlja rebra i
ne shvaćajući što je to bilo.
– Ovaj... ja osobno mislim, znate – kaže i jednim okom gleda McMurphyja, gleda njego‐
vu šaku što počiva na priručju naslonjača i onaj veliki, ukočeni stršeći palac nalik na ostan
za goveda – mislim da je ta priredba dobra ideja. Tako, da bude malo drukčije.
– Točno, Charley – prihvaća doktor, zahvalan Cheswicku na pomoći – a ima i svoju te‐
rapijsku vrijednost.
– Svakako – potvrđuje Cheswick, sad veselije. – Svakako. U zabavi ima mnogo terapije.
To vam ja kažem.
– Bilo bi ve-ve-veselo – domeće Billy Bibbit.
– Da, i to – opet potvrđuje Cheswick. – Da, to bi se dalo izvesti, doktore Spivey, sigur‐
no bi se dalo. Scanlon može izvesti svoj skeč o ljudskoj bombi, a ja bih mogao u radnoj tera‐
piji demonstrirati nabacivanje koluta na klin.
–Ja ću biti gatara – javlja se Martini i pilji u neku točku na stropu.
– A ja sam stručnjak za dijagnosticiranje bolesti čitanjem iz dlana – pridružuje se Har‐
ding.
– Dobro, dobro – slaže se Cheswick i plješće. Ovo mu se još nije dogodilo, da se tko sla‐
71
že s njegovim mišljenjem.
– A ja – razvlači McMurphy – meni će biti čast da vrtim »kolo sreće«. U tome imam
nešto prakse...
– Ah, postoji bezbroj mogućnosti – kaže liječnik, uspravio se u svom naslonjaču, zagri‐
jao se za stvar. – Što, pa ja imam milijun ideja...
I punom parom vergla još cijelih pet minuta. Vidiš da su se mnoge od tih njegovih ideja
rodile u razgovoru s McMurphyjem. Opisuje eventualne igre, štandove, govori o prodaji
ulaznica – i odjednom stane tako naglo kao da ga je pogled Glavne sestre pogodio kao malj
među oči.
Žmirkajući je gleda i pita:
– Što vi mislite, gospođice Ratched? O toj ideji? O priredbi? Tu, na odjelu?
– Slažem se da u tome ima određenih terapijskih mogućnosti – kaže sestra i zastane.
Opet ispušta iz sebe onu svoju šutnju. Čim je sigurna da joj se nitko neće usuditi prkositi,
nastavlja: – Ali također mislim da se o toj stvari može odlučiti tek pošto se razmotri na sas‐
tanku osoblja. Ne mislite li i vi tako, doktore Spivey?
– Naravno! Samo sam mislio, znate, mislio sam da najprije vidim što će pacijenti reći.
Ali, zna se, prvo sastanak osoblja, a onda ćemo razraditi plan.
Svima je jasno da od priredbe neće biti ništa.
Glavna sestra dovodi stvar u red tresući fasciklom što ga drži u ruci. – Dobro. Onda, ako
nema više ništa novoga, i ako gospodin Cheswick izvoli sjesti, mogli bismo odmah prijeći
na našu diskusiju. Imamo još – uzima svoj sat iz košarice, gleda u nj – četrdeset osam minu‐
ta. Tako. Kako sam...
– Ah, da, stanite! Sjetio sam se da ima još nešto. – McMurphy je digao ruku, pucka pr‐
stima. Ona dugo gleda u njegovu ruku pa će:
– Recite, gospodine McMurphy.
– Ne ja, nego doktor Spivey. Doktore, recite što ste smislili u vezi s radijem i s onima što
slabo čuju.
Sestri se glava za dlaku trgnula, jedva se vidjelo, ah je meni srce odjednom stalo tutnjiti.
Ona se okreće doktoru.
– Da – kaže doktor – umalo nisam zaboravio. – Zavaljuje se natrag u naslonjač, preba‐
cuje nogu preko noge i spaja preda se vrhove prstiju. Vidim da je još zagrijan svojom prired‐
bom. – Vidite, razgovarao sam s McMurphyjem o tom vječitom problemu što ga i mi ima‐
mo na odjelu, o problemu zajednice u kojoj skupa žive mladi i stari. To nije idealna sredina
za našu skupnu terapiju, ali uprava kaže da tu nema pomoći s obzirom na to da je gerijatrij‐
ski odjel pretrpan. Ja prvi priznajem da takva situacija nije nimalo ugodna involviranim
osobama. Sad, kako bilo da bilo, u razgovoru smo McMurphy i ja došli na jednu ideju koja
bi mogla donekle olakšati situaciju i mlađima i starijima. McMurphy mi je napomenuo
kako je uočio da među starijima ima i takvih koji slabo čuju radio, pa je predložio da se ton
72
www.balkandownload.org
pojača kako bi i kronični sa slabim sluhom mogli čuti glazbu iz zvučnika. Mislim da je to
vrlo humana ideja.
McMurphy skromno odmahuje rukom, a liječnik mu kima glavom i nastavlja:
– Ali, ja sam mu na to rekao da su mi se neki mlađi pacijenti već žalili na radio, jer da je
tako bučan da se ne može razgovarati i čitati, smeta. McMurphy je rekao da se toga nije sje‐
tio, a s druge strane shvaća kako je žalosno što se oni koji žele čitati ne mogu izdvojiti neg‐
dje na miru i prepustiti radio onima koji ga žele slušati. Ja sam se složio s njim da je to žalos‐
no i već sam htio prijeći na drugo, kad sam se sjetio stare tuš-kupaonice u kojoj spremamo
stolove kad imamo sastanak odjela. Inače se tom kupaonicom više i ne služimo. Ta je pros‐
torija bila namijenjena hidroterapiji, a otkad radimo s novim lijekovima više nema hidrote‐
rapije. Prema tome, molim grupu da kaže što misli, može li kupaonica biti drugi dnevni bo‐
ravak, tako reći igraonica?
Grupa ništa ne kaže. Grupa zna tko je sad na potezu. Sestra je sklopila Hardingov fas‐
cikl, spustila ga u krilo, ruke je na njemu prekrižila i gleda po sobi kao da vidi hoće li tko
smjeti pisnuti. Pošto je jasno da nitko neće ni slova pisnuti prije nje, obraća se liječniku.
– To je sasvim zgodna ideja, doktore Spivey, i ja cijenim zalaganje gospodina McMurp‐
hyja za druge pacijente, ali na moju veliku žalost moram reći da nemamo dovoljno ljudi, ne
možemo nadzirati dvije prostorije.
I tako je uvjerena da je time stvar zapečaćena, da opet otvara svoj fascikl. Ali je doktor
valjda o tome razmišljao dublje nego što je ona računala.
– I na to sam mislio, gospođice Ratched. Evo što sam zaključio: u ovoj prostoriji sa zvuč‐
nikom ostali bi uglavnom kronični bolesnici, a oni su većinom vezani za ležajeve ili invalid‐
ska kolica; prema tome, tu bi jedan bolničar i jedna sestra bili dovoljni da spriječe bilo ka‐
kav eventualni nered ili pobunu, zar ne?
Sestra ne odgovara, očito je da joj se nimalo ne sviđa ni doktorova šala s neredom i po‐
bunom, ali joj se lice ne mijenja. Osmijeh ostaje.
– Tako bi preostala dva bolničara i sestre mogli nadzirati ljude u drugoj prostoriji, mo‐
žda čak i bolje nego ovdje na većem prostoru. Ljudi, što vi kažete? Što se mene tiče, ja sam
se oduševio tom idejom, mislim da bi to trebalo pokušati, da nekoliko dana vidimo kako će
ići. Ako ne bude valjalo, vrlo važno, ključ imamo i onu prostoriju možemo opet zaključati,
zar ne?
– Tako je! – odobrava Cheswick i udara šakom jedne po dlanu druge ruke. I dalje stoji,
kao da se boji spustiti se na domet onome McMurphyjevu palcu. – Tako je, doktore Spivey,
ako ne bude klapalo, imamo ključ, opet ćemo je zaključati. Kad vam ja kažem!
Liječnik kruži pogledom po sobi, vidi da se svi ostali akutni smiješe, kimaju glavom i ve‐
sele se ideji koju on smatra svojom pa se rumeni poput Billyja Bibbita i mora jednom-dva‐
put obrisati naočale prije nego što će nastaviti. Uživam gledati tog čovječuljka tako zado‐
voljna samim sobom. I dalje gleda ljude kako kimaju, i sam kima glavom pa nastavlja:
73
– Dobro, fino – i spušta šake na koljena. – Vrlo dobro. A sad, kad je to odlučeno... gle,
čini mi se da sam zaboravio o čemu smo danas htjeli razgovarati!
Sestra je opet lako trgnula glavom, diže svoj fascikl. Lista ga, čini mi se da joj ruka malo
dršće. Izvukla je jedan list, ali prije nego što je uspjela početi čitati, McMurphy je opet us‐
tao, digao ruku, premeće se s noge na nogu, zabrinuto se namrštio i razvlači »Ova-aaj«, a
ona se na njegov glas prestaje vrpoljiti i koči se kao polivena ledenim tušem, točno onako
kako se crni momak jutros ukočio na njezin glas. I kako se ona ukočila, ja osjećam kao da će
me opet uhvatiti vrtoglavica. McMurphy govori a ja ne skidam oči s nje.
– Ova-aaj, doktore, ma baš sam crknuo od želje da saznam što bi mogao značiti san koji
sam sanjao noćas. Znate, to vam je bilo kao da sam ja, mislim, u snu, a onda opet kao da ni‐
sam ja, nego neki drugi koji izgleda kao ja... kao... kao moj stari! Da-da, baš tako. To mi je
bio stari, jer sam koji put gledao sebe, to jest njega, i vidio sam ono željezo u vilici što mi ga
je stari imao...
– Sto, vaš otac ima željezo u vilici?
– Ne, nema ga više, imao ga je prije, kad sam ja bio mali. On je tako deset mjeseci nosio
jednu debelu željeznu šipku u vilici, tu mu je ulazila, a tu izlazila! Bože, pravi Frankenstein.
Bio se potukao s jednim tipom u pilani i ovaj ga je zviznuo sjekirom po vilici... ah, samo da
vam ispričam kako je to bilo...
Sestri se lice ne mijenja, mirno je, kao kalup koji si je dala po svom nacrtu izliti i oličiti.
Samopouzdano, strpljivo, hladnokrvno. Nema više sitnih trzaja, vidiš samo to grozno hlad‐
no lice i mirni osmijeh otisnut u crvenoj plastici; čisto, glatko čelo, na njemu ni najtanja
bora slabosti ili brige; prazne i velike zelene oči, oličene izrazom koji ti govori – mogu ja če‐
kati, mogu tu i tamo i pedalj zaostati, ali mogu čekati, strpljivo, mirno i sigurno, jer znam
da zapravo ne mogu izgubiti.
Na tren mi se bilo učinilo da je vidim poraženu. Možda se i nisam prevario. Ali sad vi‐
dim da to i nije bilo važno. Jedan po jedan, pacijenti krišom zirkaju u nju da vide kako guta
to što McMurphy dominira sastankom i svi vide isto – da je i odveć jaka da bi bila poraže‐
na. Glavna je, zauzela je cijelu jednu stranu prostorije, poput onih golemih japanskih vaza.
Nema načina da je uzdrmaš, ništa joj ne možeš. Danas je ovdje izgubila jednu malu bitku,
ali to je tek čarka u velikom ratu u kojem samo ona pobjeđuje i dalje će pobjeđivati. Ne smi‐
jemo dopustiti McMurphyju da nam pobudi kakve nade, da nas namami na kakav blesavi
potez. Ona će i dalje pobjeđivati, baš kao i Sustav, pobjeđivat će jer za sobom ima svu moć
Sustava. Ona ne gubi na svojim porazima, a pobjeđuje na našim porazima. Da bi je porazio,
moraš je potući ne samo u dva od tri ili u tri od pet sukoba, nego u svakom sukobu s njom.
Čim si spustio gard, čim si jednom izgubio, ona je pobijedila zauvijek. I na kraju svi mi mo‐
ramo izgubiti. Tu nitko ništa ne može.
Ovog je trena uključila stroj za maglu i magla se valja tako brzo da ništa drugo ne vidim
osim sestrina lica, valja se sve gušća i gušća i ja, koliko sam se čas prije, kad se ona onako sit‐
74
www.balkandownload.org
no trgnula, osjećao sretnim, toliko se sad osjećam nemoćnim i mrtvim, još se nikad nisam
osjećao tako nemoćnim jer sad znam da se zapravo ničim ne može nauditi ni njoj ni Susta‐
vu. Tu ni McMurphy ništa ne može, kao ni ja. Nitko ne može. I što se magla sve gušće valja,
to me više priteže misao da se tu ništa ne može.
I drago mi je kad je tako gusta da se mogu izgubiti u njoj, odahnuti i osjećati se opet spa‐
šenim.
U dnevnom se boravku igra Monopoly. Igra traje već tri dana, posvuda kuće i hoteli,
morali su sastaviti dva stola na kojima će držati svoje kartice i gomile igraćeg novca. Mc‐
Murphy ih je nagovorio da u banku uplate po cent za svaki primljeni igraći dolar, da bi igra
bila interesantnija, pa je kutija Monopolyja puna sitniša.
– Ti si na redu, Cheswick.
– Čekaj, nek još ne baca. Što čovjeku treba da kupi te hotele?
– Trebaju ti četiri kuće na četiri placa iste boje, Martini. Za Krista miloga, ajde!
– Čekaj malo.
Na ovoj strani stola zalepršao je novac, na sve strane lete crvene, zelene i žute novčanice.
– Kriste mili, što radiš? Kupuješ hotel ili čekaš Novu godinu?
– Ti si na redu, Cheswick, bacaj!
– Dvica! Hej, Cheswick, ptičico, gdje li si sad zabasao? Jesi li to slučajno najahao na
moje polje? He-he, to znači da mi moraš platiti... da vidimo... da, tristo i pedeset dolara.
– Sranje!
– Što je sad ono tamo? Čekaj malo! Pa kakve su to druge stvari po cijeloj ploči?
– Martini, dva dana ti se nešto privida na ploči. Nije čudo što sam uz tebe ostao i bez
gaća! Baš imaš konjske živce, McMurphy, kad se možeš koncentrirati kraj ovog Martinija i
njegovih halucinacija!
– Pusti Martinija na miru, Cheswick. Samo nek tako nastavi. Ti meni lijepo daj moje tri
i pol stotke, a Martini nek sam brine o sebi. Pa, zar ne vidiš da nam plaća rentu svaki put
kad sjedne na naše posjed?
– Čekaj malo! Tu ima viška.
– Sve je u redu, Mart. Ti nam samo javljaj na čiji će posjed pasti.
Cheswick, kocka je još tvoja. Dobio si dvicu, bacaš još. Tako, momče! Hej! Šestica ko
kuća!
– I evo me na... Šansa: »Neočekivano si izabran za predsjednika Uprave. Plati svakom
igraču po...« Sranje, dvostruko sranje!
– Kriste mili, čiji je ono hotel na željezničkoj pruzi?
– Prijatelju moj, pa i slijepac vidi da ono nije hotel nego postaja!
– Ali čekaj malo...
75
McMurphy se prigiba nad svojom stranom stola, premeće kartice, sređuje novčanice,
ravna svoje hotele. Iz suvratka kape viri mu novčanica od sto dolara: zlu ne trebalo, kaže.
– Scanlon! Prijatelju, sad si ti na redu.
– Daj mi te kocke. Sad ću rasturiti cijelu ploču. Idemo! Ha, što rekoh ne porekoh! Mar‐
tini, pomakni me za jedanaest.
– Evo odmah.
– Ne to, glavo luda, to nije moja figura, to mi je kuća.
– Ista je boja.
– A što će ova kućica tu na žarulji?
– To je elektrana.
– Martini, ne tresi to, to nisu kocke...
– Pusti ga, vrlo važno...
– Pa to su dvije kuće!
– Hej! Martini puca ko iz topa, da vidimo... svih devetnaest. Odlično guraš, Mart. Sad
si... a gdje ti je figura, prijatelju?
– Što? A, evo je.
– Drži je u ustima, McMurphy. Sjajno. Skok preko druge, skok preko treće prepreke,
četiri mjesta dalje i sad si došao na... Baltičku aveniju, Martini. Na svoje vlastito i jedino
vlasništvo. E prijatelji, pa to se zove sreća! Martini igra već tri dana i praktički se svaki put
nađe na svom vlasništvu.
– Daj, Harding, zaveži i bacaj. Ti si na redu.
Harding uzima kocke svojim dugim prstima, pipka im glatke plohe kao da je slijep. Prsti
su mu iste boje kao kocke i čine se kao da ih je modelirao svojom drugom rukom. Trese
kockama, čuje se kako mu zveckaju u šaci. Kocke se prevrću i smiruju ispred McMurphyja.
– Hej! Pet, šest, sedam. Nemaš sreće, prijatelju. Opet si na jednom mom velikom posje‐
du. Duguješ mi... izvukao si se sa dvije stotke.
–Jadan ja.
Zveckaju kocke, šuškaju igraće banknote, igra teče li teče...
Ima podužih razdoblja – i po nekoliko dana, godina – kad apsolutno ništa ne vidiš, znaš
da si tu samo po zvučniku što ti trešti nad glavom kao kakvo signalno zvono što ječi u ma‐
gli. A kao što vidim, ljudi se kreću bezbrižno kao da ne vide ni najtanji pramen sumaglice.
Mislim da magla djeluje na neki način na njihovo pamćenje, dok na mene ne djeluje tako.
Čak se i McMurphy drži kao da ne zna da je zamagljen. Ako ipak zna, onda zacijelo do‐
bro krije da ga to muči. Nikome od osoblja ne da ni naslutiti da ga išta smeta. Zna da ako
hoćeš stati na žulj onome tko ti pošto-poto hoće zagorčati život, onda nema boljeg recepta
na svijetu nego da se praviš kao da ti ništa ne smeta.
76
www.balkandownload.org
Sa sestrama i crnim momcima, pa što god mu rekli, kako ga god bockali da ga izazovu,
on se i dalje ophodi gospodskim manirama. Tu i tamo naljuti ga kakvo blesavo pravilo, ali
se on sili da bude još uljudniji i pristojniji, dok mu na kraju sve ne bude smiješno – i pravila,
i prijekorni pogledi kojima je popraćena primjena pravila, i ton kojim ti govore kao da si di‐
jete od tri godine – i kad mu je stvar tako smiješna onda se grohotom smije i to ih živcira do
daske. Dokle se god može smijati siguran je, misli, i to mu sasvim lijepo pali. Samo je jed‐
nom izgubio kontrolu i odao bijes, ali to nije bilo ni zbog crnih momaka, ni zbog Glavne
sestre, a ni zbog nečega što su oni učinili, nego zbog pacijenata i nečega što ovi nisu učinili.
Dogodilo se na jednom grupnom sastanku. Naljutio se na ljude jer su bili odviše skruše‐
ni; kako je on rekao, »usrali su se od straha«. U petak su imale početi finalne utakmice bej‐
zbolske lige i on se već bio okladio sa svima. Računao je da će moći gledati prijenose utak‐
mica, iako će biti u nezgodno vrijeme, kad prema kućnom redu još nema gledanja progra‐
ma. Nekoliko dana prije pitao je na sastanku može li nam se odobriti da popodne gledamo
prijenose, a čišćenje da obavimo uvečer, kad se inače gleda televizijski program. Sestra je od‐
govorila da ne može, što je on manje-više i očekivao. Rekla je da je dnevni program odjela
razrađen vrlo studiozno u svim detaljima i da bi svaka promjena rutine izazvala pravu zbr‐
ku.
To ga nije iznenadilo, od nje i nije očekivao drugo. Međutim, iznenadilo ga je držanje
akutnih kad ih je pitao što misle o toj ideji. Nitko nije ništa rekao. Svi su se stisnuli u džepi‐
će magle, izgubili se iz vida. Ja sam ih jedva mogao nazrijeti.
– Gledajte, ljudi – kaže on, ali ga nitko ne gleda. Čekao je da netko nešto kaže, da mu
odgovori na pitanje. Kao da ga nitko nije ni čuo. – Slušajte, prokletstvo! – kaže on, vidjevši
da se nitko i ne miče – tu je vas najmanje dvanaest za koje znam da su osobno zainteresirani
tko će pobijediti. Pa zar vam nije stalo da gledate utakmice?
– Što ja znam, Mack – na koncu se javlja Scanlon. –Ja sam već navikao gledati vijesti u
šest sati. Ako sad promijenimo raspored pa se zato zbrka program, kako kaže gospođica
Ratched...
– Pusti program u vražju mater! Možemo se vratiti na taj prokleti program idući tjedan,
kad prvenstvo završi. Je li, prijatelji, što kažete? Hajde, glasajmo za to da gledamo televiziju
popodne umjesto uvečer. Tko je za to?
–Ja – odaziva se Cheswick i ustaje.
– Svi koji su za to nek dignu ruku. U redu, da vidimo tko je sve za to?
Diže se Cheswickova ruka. Neki drugi oprezno zirkaju lijevo-desno da vide hoće li se
naći još koja budala. McMurphy ne vjeruje svojim očima.
– Dajte ljudi, pa kakvo je to sranje! Zar nam nisu rekli da možemo glasati i o rasporedu i
o programu? Jel’ tako, doktore?
Liječnik kima glavom, ali ne podiže pogled.
– Onda dobro; dakle, tko želi gledati utakmice?
77
Cheswick još više diže ruku i bulji oko sebe. Scanlon vrti glavom, onda diže ruku pazu‐
hom podbočen na naslon fotelje. I više nitko. McMurphy ostaje bez riječi.
– Ako je to gotovo – kaže sestra – nastavimo sastanak.
–Jest – kaže Murphy i spušta se duboko u naslonjač, suvratkom kape gotovo dotiče
prsa. – Jest, hajde nastavimo taj jebeni sastanak.
– Tako je – potvrđuje Cheswick, opakim pogledom odmjeri sve ostale i sjedne. – Tako
je, nastavimo taj blaženi sastanak. – Ukočeno kima glavom, mrko gleda i obara glavu na
prsa. Drago mu je što sjedi kraj McMurphyja i što se osjeća tako odvažnim. Cheswicku se
prvi put događa da u svojim izgubljenim bitkama ima nekoga uza se.
Nakon sastanka McMurphy nikome ni riječi ne govori, toliko je ljut i ogorčen. Prilazi
mu Billy Bibbit.
– Randle, ima nas k-k-koji smo tu i pet g-g-godina – kaže Billy. Drži neki smotani časo‐
pis, suče ga objema rukama. Na nadlanicama mu se vide opekotine od cigareta. – A i-i-ima
nas koji ćemo b-b-bi-ti tu možda j-j-još toliko, još dugo p-p-pošto ti odeš, dugo p-p-pošto se
završi f-f-finale. I... n-n-ne vidiš da... – Baca časopis na tlo i odlazi. – Ah, ionako nema smis‐
la.
McMurphy zuri za njim, svijetle su mu se obrve skupile onim njegovim izrazom čuđe‐
nja.
Cijelo vrijeme do kraja dana prepire se s ljudima zašto nisu htjeli glasati, ali oni ne žele
govoriti o tome i on konačno kao da odustaje, više to i ne spominje sve do dana uoči finala.
– Došao je četvrtak – kaže i tužno vrti glavom.
U negdašnjoj smo tuš-kupaonici. McMurphy sjedi na jednom stolu i bezvoljno vrti
kapu oko prsta, a nekolicina prisutnih akutnih gledaju na sve strane, samo ne u njega. Nit‐
ko više s njim ne igra ni poker ni ajnc za novac – kad nisu htjeli glasati tako se raspalio i
tako ih operušao na kartama da su mu svi do grla dužni pa ih je strah novih dugova – a za
cigarete ne mogu kartati jer ih je sestra počela držati kod sebe, na stolu u stakleniku, i daje
im svaki dan po jednu kutiju – iz zdravstvenih razloga, kaže, ali svi znaju da je to zato da im
McMurphy na kartama ne pokupi sve cigarete. Pošto nema ni pokera ni ajnca, u sobi je
tiho, samo se čuje glazba iz zvučnika što dopire iz dnevnog boravka. Tako je tiho da čuješ
onog tipa gore kod poremećenih kako se penje uza zid, tu i tamo pušta kakav signal, lu-lu-
luuu, ali dosadno, bezvoljno, kao beba kad tuli da bi se uspavala.
– Četvrtak – ponavlja McMurphy.
– Luuuuu – tuli tip gore.
– To je Rawler – kaže Scanlon gledajući u strop. Pravi se kao da i nije čuo McMurphyja.
– Rawler Tulitelj. Bio je s nama na odjelu prije nekoliko godina. Nije imao mira i nije slu‐
šao gospođicu Ratched, sjećaš se, Billy? Cijelo je vrijeme samo tulio lu-lu-lu, već sam mislio
da ću poludjeti. Da se mene pita, ja bih među tu stoku gore ubacio par granata dok spavaju.
Ionako nisu ni za što...
78
www.balkandownload.org
79
starih baba. Kad ja i Cheswick zaprašimo odavde, kunem se da ću za sobom zakovati vrata.
Za vas je najbolje da ostanete tu; mamica vam ne bi dozvolila da sami pređete preko ceste.
– Da? Samo tako, a? – Fredrickson je otraga prišao McMurphyju.
– Samo digneš tu tvoju mužjačku čizmu i srušiš vrata, je li? Pa da, ti si supermen!
McMurphy ga i ne gleda. Zna kakav je Fredrickson – odjednom se bez veze napravi va‐
žan, a ti ga samo pogledaš i on je začas manji od makova zrna.
– De, supermene, reci – Fredrickson tjera dalje – hoćeš li nogom razvaliti vrata da nam
pokažeš kakva si sila?
– Neću, Fred, bez brige, ne želim upropastiti čizmu.
– Je li? Kad se toliko pušeš, reci nam kako bi ti provalio odavde?
McMurphy gleda oko sebe. – Pa, ako i kad bi mi palo na um, stolicom bih razvalio mre‐
žu na prozoru...
– Ma nemoj! To bi ti, je li? Razvalio mrežu, je li? Dobro, probaj! Evo, supermene, u de‐
set dolara da nećeš!
– Mack, nemoj ni probati – kaže Cheswick. – Samo ćeš razbiti stolicu pa ćeš završiti
među poremećenima. To Fredrickson zna. Kad smo došli tu, prvog dana, pokazali su nam
kakve su te mreže. Specijalno napravljene. Jedan je tehničar uzeo stolicu, istu takvu kao ta
na kojoj držiš noge, pa je njome iz sve snage mlatio po mreži. Stolica se raspala u komade,
ali je mreža ostala cijela.
– Dobro, neka je tako – kaže McMurphy i gleda oko sebe. Vidim da se sve jače zagrijava.
Samo se nadam da glavna sestra ne sluša; ako sluša, neće ni sat proći a on će se naći s pore‐
mećenima. – Treba nam nešto teže. Stol?
– Isto što i stolica. I to je drvo, ništa teže.
– U redu, bogami, da vidimo čime bih onda razvalio tu mrežu! Ako mislite da to ne bih
učinio, ako mi dođe, onda se gadno varate. Dobro... da vidimo što je teže i od stolice i od
stola... Ako mi dođe noću, mogao bih probiti mrežu s onim debelim crnjom iz noćne smje‐
ne, on je dosta težak.
– Ali i premekan – ubaci Flarding. – Isjeckalo bi ga kao da je patlidžan.
– A s krevetom?
– Krevet je prevelik, a ne znam bi li ga mogao podići. Osim toga, ne bi prošao kroz pro‐
zor.
– Digao bih ja njega, ne brini ti. Dobro, do vraga, a ono tamo na čemu Billy sjedi? Onaj
kontrolni blok sa svim onim ručicama i polugama? To je dosta tvrdo, je li tako? I mora biti
teško kao sam vrag.
– Svakako – potvrđuje Fredrickson. – Ali to ti je isto kao da nogom udaraš po čeličnim
vratima na ulazu.
– Zašto, misliš da ne bih mogao s njim? Pa nije prikovan za pod.
– Nije, nije prikovan, valjda je samo spojen kakvim kablom... ali, ti boga, pogledaj ga!
80
www.balkandownload.org
Svi gledaju. Blok je od cementa i čelika, širok je kao pola stola, bit će težak oko dvjesto
kilograma.
– U redu, evo, gledam ga. Ne djeluje teži od bala sijena koje sam krcao u kamion.
– Prijatelju, bojim se da će ta naprava biti ipak malko teža od tvojih bala sijena.
– Četvrt tone teža, kladim se – domeće Fredrickson.
– Ima pravo, Mack – dodaje Cheswick. – Ono je strašno teško.
– Dovraga, dečki, tvrdite mi da ne mogu dići tu škatulju?
– Prijatelju moj, znam da psihopati raspolažu mnogim vrlo vrijednim osobinama, ali još
nisam čuo da mogu pomicati planine.
– U redu, vi kažete da ga ne mogu dići. E, tako mi svega...
McMurphy skače sa stola i skida zelenu bluzu. Na mišićima titra mu tetovirani crtež što
dopola viri ispod potkošulje.
– Dobro, tko će uložiti pet dolara? Niko mene neće uvjeriti da nešto ne mogu dok ne
probam. Evo, u pet zelembaća...
– McMurphy, to je tako besmisleno kao i ona tvoja oklada za sestru...
– Tko je spreman izgubiti pet dolara? Ili piši ili briši...
Svi mu odmah pišu cedulje; pobijedio ih je toliko puta u pokeru i ajncu da jedva čekaju
da mu se osvete, a od ove prilike bolje nema. Ja ne kužim što on hoće; jest vraški razbacan i
jak kao bik, ali trebala bi trojica takvih da se podigne onaj blok i on to zna. Dosta mu je da
ga pogleda, mora vidjeti da ga ne može ni maknuti s mjesta a kamoli dignuti. Samo bi ga div
mogao odlijepiti od tla. Ali, čim su mu svi akutni potpisali potvrde, McMurphy pristupa
bloku, skida Billyja s njega, pljuje u one svoje žuljevite šaketine, plješće njima, razgibava ra‐
mena.
– Dobro, mičite mi se s puta. Kad se moram malo jače napregnuti ja posišem sav zrak
oko sebe, ako mi je tko blizu može se ugušiti. Odbij! Mogao bi cement pucati, čelik frcati.
Sklanjajte žene i djecu. Miči se!
– A, kvragu, možda i može – mumlja Cheswick.
– Nego! – mrmlja Fredrickson. – Šapnut će mu neka se sam digne.
– Najvjerojatnije će zaraditi krasnu kilu – komentira Harding.
– Daj, McMurphy, ne budali više; nema čovjeka koji će to dići.
– Curice, odbijte, falit će mi kisika.
McMurphy nekoliko puta premješta stopala za što čvršće uporište, hvata blok za bočne
ručke. Stane se upinjati, a ljudi udare u zviždanje i dobacivanje. On se opušta, uspravlja i
opet premješta stopala.
– Odustaješ? – smješka se Fredrickson.
– To sam se samo zagrijavao. Sada dolazi ono pravo. – Opet hvata ručke.
Odjednom više nitko ne zviždi. Mišići mu se napinju, na njima žile iskaču. Sklapa oči,
rasteže usne, kesi zube. Glavu je zabacio, tetive mu kao napeta užad nabrekle od masivnog
81
vrata pa niz ruke sve do šaka. Cijelo mu tijelo dršće od silna napora dok se trudi da digne
nešto što zna da ne može podići, što svatko zna da ne može podići.
Ali, tek na trenutak, čujemo gdje cement škripi pod našim nogama i mislimo, dovraga,
možda i hoće.
A onda on praskom ispušta dah, tetura do zida, naslanja se na nj, izmožden je, ručke
bloka umazane su krvlju, izgulio je šake. Neko vrijeme sopće uza zid, stisnutih očiju. Ništa
se drugo ne čuje, samo njegovo hripanje. Svi šute.
Otvara oči, gleda oko sebe. Jednog po jednog, gleda ih sve redom – čak i mene. Zatim
čeprka po džepu, vadi sve potvrde koje je dobio na pokeru zadnjih nekoliko dana. Prigiba se
nad stol, htio bi ih sortirati ali ne vlada prstima.
Na kraju baca svu hrpu potvrda na pod – bit će po četrdeset do pedeset dolara od svako‐
ga – i okreće se da izađe iz kupaonice. Na vratima zastaje, opet kruži pogledom po svima.
– Ali sam ipak pokušao – dobacuje. – K vragu, toliko sam barem učinio, jel’ tako?
Izlazi i ostavlja one umašćene papiriće na podu, neka ih sortira tko hoće.
U sobi za osoblje neki vanjski liječnik, žute lubanje pokrivene sivom paučinom, razgova‐
ra sa stažistima.
Brišući pod prolazim kraj njega. – Ah, a što li je ovo? – Gleda me kao da sam kakav ku‐
kac.
Jedan stažist pokazuje prstom uši, signalizira da sam gluh, i doktor ide dalje.
Dižem otirač licem u lice s nekom dičnom velikom slikom što ju je onaj od propagande
donio jednom prilikom kad je magla bila tako gusta da ga nisam mogao vidjeti. Na slici tip
štapom lovi ribu negdje u brdima, nalik mi je na Ochocos kod Painevillea, tu je borova
šuma, a iznad nje dižu se snježni vrhovi, uz potok su visoke bijele jasike i mrko-zeleni poja‐
sevi kiselice, čovjek lovi mušicom u jazu iza stijene. To nije mjesto za mušicu, nego za crva
na udici broj šest – bolje bi mu bilo da mušicu baci nizvodno, kod onih brzaka.
Između jasika spušta se staza i ja guram otirač dijelom puta niza stazu, pa sjednem na ka‐
men i iz okvira gledam onog doktora kako razgovara sa stažistima. Vidim ga kako se vrhom
prsta kucka po dlanu, ali ne čujem što govori od žubora hladnog i pjenušavog potoka što iz‐
bija iz stijena. Vjetar koji puše s planine miriše na snijeg. Među travom vidim grbine krtič‐
njaka. Mjesto je zbilja kao stvoreno da protegneš noge i opustiš se.
Zaboravljaš – ako ne sjedneš i ne napregneš pamćenje – zaboravljaš kako je bilo u staroj
bolnici. Tamo nisi imao na zidu lijepo mjesto gdje ćeš se popeti. Nisi imao ni televizor, ni
bazen, ni piletinu dva puta mjesečno. Ništa nisi imao osim zidova i stolica i košulje koje si
se mogao osloboditi tek nakon sati teških muka. Mnogo su naučili otada. »Kakav napre‐
dak!« kliče debeljko od propagande. Život među svim tim bojama, dekoracijama i kromi‐
ranim uređajima u kupaonici čini se zbilja vrlo ugodnim. Debeljko od propagande kaže:
82
www.balkandownload.org
»Što, da netko bježi iz ovakva predivnog mjesta, pa s takvim stvarno nešto nije u redu!«
U sobi za sastanke onaj doktor izvana odgovara na pitanja stažista, steže ruke uza se i dr‐
šće kao da mu je zima. Mršav je, kost i koža, na njemu se odijelo objesilo kao na štapu. Stoji
on tako, steže ruke uza se i dršće. Možda i on osjeća onaj studeni, snježni vjetar s planine.
Noću mi je sve teže naći krevet, valja mi naokolo puzati četveronoške i pipkati ispod
madraca da nađem gdje sam zalijepio svoje žvake. Nitko se ne žali na toliku maglu. Sad
znam zašto: ona jest zlo, ali se u nju možeš uvući i osjećaš se sigurnim. To McMurphy ne
može skužiti, tu našu želju za sigurnošću. I stalno se upinje da nas izvuče iz magle, na otvo‐
reno, gdje nas je lako dohvatiti.
Dolje je stigla pošiljka smrznutih dijelova – srca, bubrega, mozgova i sličnoga. Čujem
kako ih niza žlijeb za ugljen spuštaju u hladnjake. U sobi, tip koga ne mogu vidjeti govori
nekom drugom o čovjeku na odjelu poremećenih što se ubio. Stari Rawler. Odrezao je sam
sebi jaja i iskrvario; sjedio je u zahodu, na školjci, kraj njega bilo ih je još pet-šest, ali nitko
ništa nije primijetio sve dok nije tresnuo na pod, mrtav.
Zašto su ljudi tako nestrpljivi – to meni ne ide u glavu; tko čeka, taj dočeka.
Znam kako se njime rukuje – tim strojem za maglu. Tamo, preko oceana, imali smo spe‐
cijalan vod obučen za rukovanje strojevima za maglu na uzletištima. Čim bi obavještajna
skužila da bi mogao uslijediti zračni napad, ili bi generali htjeli izvesti štogod potajno – da
se ne vidi, tako debelo zastrto da to ne vide ni špijuni u samoj bazi – zamaglili bi teren.
To vam je jednostavna naprava: imaš običan kompresor, njime crpiš vodu iz jednoga, a
neko specijalno ulje iz drugog tanka, a na drugoj strani stroja iz crne cijevi štrca bijeli oblak
magle koji ti može za devedeset sekundi zastrti cijelo uzletište. Kad sam sletio u Europu
prvo što sam vidio bila je magla koju stvaraju ti strojevi. Za našim su transportom letjeli
presretači, a čim smo sletjeli, majstori za maglu uključili su strojeve. Kroz okrugle, izgrebe‐
ne prozorčiće gledali smo kako džipovima dovlače strojeve do aviona i motrili kako iz njih
magla suklja, valja se poljem i lijepi za prozorska stakla kao mokra vata.
Kad smo izašli iz aviona, vodio nas je neki poručnik neprestano zviždeći malom sudač‐
kom zviždaljkom koja je zvučala kao guščje gakanje. Iskočiš iz aviona i ne vidiš prst pred
nosom. Čini ti se kao da si se na onom polju našao sam samcat. Jesi siguran od neprijatelja,
ali si užasno sam. Na nekoliko metara od tebe svaki se zvuk razlijeva i topi, ostale dečke
uopće ne čuješ, ništa ne čuješ osim one male zviždaljke što gače i skviči iz mekane pamučne
bjeline koja je tako gusta da ti se u njoj tijelo gubi od pasa naniže. Osim smeđe košulje i ba‐
krene kopče drugo ti je sve bijelo kao da si se i ti od pasa rastopio u magli.
83
I onda neki momak, izgubljen kao i ti, odjednom izbija preda te, a lice mu bude tako ve‐
liko i jasno da tako nešto još nisi vidio na čovjeku otkad si živ. Oči si tako upeo da njima
probiješ maglu da, kad ti nešto iskrsne pred njih, onda ti je svaki detalj deset puta jasniji
nego obično, tako ti je bolno jasan da i ti i onaj drugi morate skrenuti pogled u stranu. Kad
čovjek tako ispadne pred tebe, ne želiš ga gledati, a ni on ne želi gledati tebe, jer je bolno ne‐
koga gledati tako jasno, čini ti se kao da mu vidiš kakav je unutra, ali ne želiš ni skrenuti po‐
gled i izgubiti ga iz vida. I tako možeš birati: ili brusiti oči i zuriti hoće li se što pojaviti pred
tobom iz magle, ili se opustiti i izgubiti.
Kad su se na odjelu prvi put poslužili tim strojem za maglu, jednim što su ga kupili iz
vojnih viškova i u novoj bolnici, prije našeg dolaska, sakrili ga u otvoru za ventilaciju, ustraj‐
no sam zurio u sve što je izbijalo iz magle, što sam jače mogao, da to ne gubim iz vida, baš
kako sam radio kad bi zamaglili uzletište u Europi. Tu nije bilo nikoga sa zviždaljkom da
me vodi, nije bilo užeta za koje ću se držati, zato mi je jedini način da se ne izgubim bio da
držim oči uprte u nešto. Gdjekad bih se ipak izgubio, trseći se da se sakrijem zašao bih pre‐
duboko i svakom takvom prilikom nekako bih se redovito našao na istome mjestu, kod is‐
tih metalnih vrata bez broja i s redom zakovica nalik na oči, kao da me privlači prostorija
iza onih vrata unatoč svom mome trudu da im ne priđem, kao da se struja iz demona u
onoj sobi stapa u zraku što probija maglu i vuče me kroz nju kao da sam robot. Danima bih
lutao kroz maglu u strahu da više nikad ništa neću vidjeti, a onda, evo onih vrata, otvaraju
se i vidim da su presvučena madracem koji ne propušta zvuk, vidim red ljudi nalik na zom‐
bije između blistavih bakrenih žica i signalnih lampica i praskanje jarkih električnih lukova.
Idem na svoje mjesto, čekam da dođem na red kod stola. Stol je u obliku križa, s otiscima
sjena tisuća umorenih ljudi, pod kožnim remenjem već zelenim od tolikog znoja vide se
obrisi zglavaka i gležnjeva, a pod srebrnom vrpcom kojom se steže čelo obris vrata i glave.
Kraj stola je kontrolna ploča, kod nje tehničar, diže oči s instrumenata, gleda niz red, pa ru‐
kom u gumenoj rukavici pokazuje u mene. »Stani, znam onoga seronju tamo, njega treba
najprije maljem po čelu, ili zovni još koga da ti pomogne. Taj je gadan kad se stane propi‐
njati.«
Zato sam se i naprezao da ne zađem preduboko, od straha da ću zalutati i naći se pred
vratima šok-sobe. Manijački sam zurio u sve što bi mi došlo pred oči i držao se toga kao čo‐
vjek u mećavi koji se drži drvene ograde. Ali su oni puštali sve gušću maglu, pa mi se činilo
da se moram, makar se naprezao svim silama, barem dva-tri puta mjesečno ipak naći s onim
vratima što će preda mnom zinuti s kiselim vonjem iskara i ozona. Unatoč svemu, što god
učinio, bilo mi je sve teže da se ne izgubim.
Onda sam nešto otkrio: ako samo mirujem, ako se samo utišam kad magla naiđe, ne mo‐
ram završiti kod onih vrata. Sva je nesreća bila u tome što sam ona vrata sam nalazio, u stra‐
hu da se ne izgubim na duže vrištao sam kako bi me pronašli. Mislio sam, bolje je bilo što,
pa i šok-soba, nego izgubiti se zauvijek. A sad ne znam. Izgubiti se – i nije tako loše.
84
www.balkandownload.org
Cijelo ovo jutro čekao sam kad će nas opet zamagliti. U posljednjih nekoliko dana to
čine sve češće. Rekao bih da je to zbog McMurphyja. Njemu još nisu ugradili kontrolne
uređaje pa ga pokušavaju uhvatiti nespremnog. Skopčali su da će s njim imati problema; već
je pet-šest puta nahuškao Cheswicka, Hardinga i neke druge, činilo se sad će oni zbilja po‐
kazati zube onim crnim momcima – ali bi onda redovito, u trenu kad bi rekao da će stvar
pomoći pacijentu, magla stala kuljati kao što sada kulja.
Ima nekoliko minuta da sam čuo kako se tamo iza mreže uključuje kompresor; u času
kad su ljudi stali iznositi stolove iz dnevnog boravka, radi terapijskog sastanka, s poda već
šiklja tako gusta magla da su mi hlače mokre. Brišem stakla na vratima glavne sobe i čujem
kako Glavna sestra telefonom javlja doktoru da smo spremni za sastanak i govori mu da
nađe sat vremena popodne za radni sastanak osoblja. – Naime – ona kaže – mislim da je
krajnje vrijeme da razmotrimo problem pacijenta Randlea McMurphyja i vidimo treba li
ostati u ovom odjelu ili ne. – Neko vrijeme sluša pa nadovezuje: – Mislim da nije pametno
puštati ga da i dalje uznemirava pacijente kako to čini ovih nekoliko dana.
Zato ona i zamagljuje odjel pred sastanak. To inače ne čini, ali danas kani nešto napravi‐
ti s McMurphyjem, vjerojatno ga otpremiti na odjel poremećenih. Odlažem krpu za brisa‐
nje stakla i odlazim do svog mjesta na kraju reda kroničara, jedva vidim ljude kako se smje‐
štaju i doktora kako ulazi brišući naočale kao da misli da mu je mutno pred očima od pare
na staklima, a ne od magle.
Valja se ona, gušća nego ikada.
Čujem ih tamo vani, verglaju svoj sastanak, melju o nekoj gluposti – kako Billy Bibbit
muca i zašto je do toga došlo. Magla je tako gusta da glasove čujem kao kroz vodu. Zapravo,
tako je slična vodi da me diže s naslonjača, nosi me, neko vrijeme i ne znam što je gore a što
dolje. Od tog plutanja počeo me hvatati grč u želucu, ništa ne vidim. Nikad još nije bila
tako gusta da na njoj plutam.
Dok tako plutam, glasovi čas jačaju čas se gube, a kad ojačaju onda je to tako glasno da
mi se čini kao da sam tik kraj onoga koji govori. I dalje ništa ne vidim.
Razabirem Billyjev glas; Billy je nervozan, pa muca gore nego ikada.
– ... i-i-istjerali su me s fakulteta jer sam se i-i-ispisao iz Š-š-ško-le za pričuvne č-č-časni‐
ke. N-n-nisam više mogao. Na p-p-prozivci, kad bi č-č-časnik zadužen z-z-za nas rekao
»Bibbit«, nisam mogao odgovoriti. T-t-trebalo je odgovoriti o-o-o... – Riječ mu je zapela
kao kost u grlu, guši se od nje. Čujem ga kako guta slinu i počinje iznova: – Trebalo je od‐
govoriti »Ovdje!« i to n-n-nikad nisam mogao.
Glas mu se gubi; onda slijeva dopire odsječni glas Glavne sestre:
– Billy, možeš li se sjetiti kad si prvi put imao teškoća s govorom? Sjećaš li se kad si prvi
put zamucao?
Ne znam što je, kao da se Billy smije ili što. – P-p-prvi put zamucao? Prvi put? Z-z-za‐
mucao sam č-č-čim sam p-p-prvi put izgovorio m-m-mama.
85
Sad glasovi posve nestaju; koliko pamtim, to mi se još nikad nije dogodilo. Možda se i
Billy sakrio u magli. Možda su se svi oni konačno i zauvijek uvukli u maglu.
Pored mene pluta jedna stolica. To je prvi predmet koji ovaj put vidim. Izronila je iz
magle zdesna, nekoliko je sekundi tu, meni pred nosom, gotovo bih je mogao dosegnuti.
Od nekog sam se vremena navikao da ne diram ono što izbija iz magle, da se ne držim za to,
samo mirujem. Ali se ovaj put plašim, onako kako sam se prije plašio. Upinjem se svim sna‐
gama da se primaknem stolici i uhvatim se za nju, ali se nemam od čega odrinuti, mogu
samo mlatarati po zraku, mogu samo gledati kako stolica biva sve jasnija, jasniju je ne mogu
ni zamisliti, vidim čak i otiske prstiju gdje ju je neki radnik dotakao kad je lak bio još svjež,
lebdi nekoliko sekundi pa se gubi. Još mi se nikad nije dogodilo da je magla tako gusta da se
ne mogu, ako bih htio, spustiti na pod, osoviti na noge i hodati. Zato se i jesam tako upla‐
šio; čini mi se da ću ovaj put negdje otplutati zauvijek.
Malo ispod mene doplutao je jedan kronični. To je stari pukovnik Matterson, čita sme‐
žurani tekst na svojoj dugoj žutoj šaci. Pažljivo ga gledam jer imam dojam da ga sad gledam
posljednji put. Lice mu je ogromno, tako je ogromno da mi ga je mučno gledati. Na njemu
je svaka dlaka i svaka bora velika, kao da ga gledam kroz povećalo. Tako ga jasno vidim da
mu vidim cijeli život. Na licu mu je šezdeset godina po vojarnama Jugozapada, izbrazdali su
ga željezom okovani kotači vojnih vozila a do kostiju izrovale tisuće cokula u dvodnevnim
marševima.
Pruža svoju dugu šaku i diže je pred oči, škilji u nju, diže i drugu šaku pa prstom koji je
drven i od nikotina lakiran bojom puščanoga kundaka podvlači riječi. Glas mu je dubok,
spor i strpljiv, čita i ja vidim kako mu riječi, crne i teške, izviru iz krhkih usana.
»Dakle... zastava je... A-me-ri-ka, Amerika je... šljiva. Breskva. Lu-be-ni-ca. Amerika je...
gumeni bombon. Sjemenka od bundeve. Amerika je... te-le-vi-zija.«
Točno je. Sve je to zapisano na onoj žutoj šaci. I ja to mogu pročitati.
»Sad... Križ je... Meksiko.« Diže pogled da vidi pratim li, vidi da pratim, smiješi mi se i
nastavlja: »Meksiko je... orah. Lješnjak, žir. Meksiko je... duga. Duga je... drvena. Meksiko
je... dr-ven.«
Kužim na što cilja. To isto ponavlja već šest godina koliko je tu, ali mu nikad nisam
obraćao ni najmanju pozornost, mislio sam daje to običan kip koji govori, predmet od kos‐
tiju i artritisa, bunca i trese te svoje šašave definicije u kojima nema ni trunka smisla. A sad
mije konačno sinulo što to govori. Pozorno ga upijam pogledom ne bih li ga dobro upam‐
tio i u tom svom upornom zurenju i shvaćam. Zastaje, opet škilji u mene da vidi kužim li, i
ja bih mu htio doviknuti: »Da, kužim, Meksiko i jest kao orah, smeđ je i tvrd, okom ga
osjećaš da jest kao orah! Pametno zboriš, starče, pametno na svoj način. Nisi ti tako lud
kako oni misle. Da... vidim...«
Ali mi je magla tako napunila grlo da ni pisnuti ne mogu. On se gubi u magli, vidim ga
kako se nanovo prigiba nad svoju šaku.
86
www.balkandownload.org
87
smanjiš na nulu, ni protiv toga ništa ne mogu. U bitci kod Anzija, gledao sam jednog svog
suborca privezana za drvo pedeset metara od mene, urlao je da mu daju vode, lice mu bilo
ispečeno od sunca. Htjeli su me navesti da mu pokušam pomoći. A prepolovili bi me iz one
seoske kuće preko puta.
Makni to svoje lice, Billy.
Redaju se dalje.
Na svakom licu kao da je kakav natpis, poput natpisa »Slijepac« što ga je onaj verglaš u
Portlandu nosio obješena oko vrata, samo što na ovim natpisima piše »Umoran«, »Upla‐
šen«, »Umirem od bolesti jetre« i »Sav sam satrt mašinerijom i svijet me stalno šikani‐
ra«. Mogu pročitati sve natpise, pa i one s najmanjim slovima. Neka se lica ogledavaju za
drugima, ako hoće mogu pročitati što piše na drugima, ali čemu? Lica prše kraj mene u ma‐
gli kao konfeti.
Ovoliko još nikad nisam zabrazdio. Tako to izgleda kad si mrtav. Mislim da tako to iz‐
gleda kad si vegetirac: gubiš se u magli; ne mičeš se. Tijelo ti hrane dotle dok se ono hrani, a
onda ga spale. I nije tako loše. Nema bola. Ništa posebno i ne osjećam, samo neku jezu, a
mislim da će i ona proći s vremenom.
Vidim svog zapovjednika, pribija obavijesti na oglasnoj ploči, u čemu danas moramo
biti. Vidim američko Ministarstvo unutarnjih poslova kako se drobilicom obara na naše
malo pleme.
Vidim Staroga kako skokom izbija iz klanca, usporava i cilja u jelena kapitalca koji bježi
između cedrova. Iz puške tutnji pucanj za pucnjem, oko jelena sve se praši. Izlazim za Sta‐
rim iz klanca i obaram jelena drugim hicem, baš kad se stao penjati uz vrlet. Kreveljim se
Starome.
Ne pamtim da si ikada tako promašio, tata.
Oči me izdale, sine. Nikako da naciljam. Evo, sad mi se mušica tresla kao pas kad sere ko‐
štice od breskve.
Tata, pazi što ti kažem, od one Sidove kaktusovače ostarjet ćeš prije vremena.
Sine, čovjek koji pije Sidovu kaktusovaču već je star prije vremena. Hajdemo rasporiti tog
jelena dok se muhe nisu skupile.
To se uopće ne događa sada. Vidite? Ništa ne možete protiv nečega iz prošlosti kao ovo
sada.
Čovječe, gledaj ti ovo...
Čujem šapat, crni momci.
Gledaj, ova stara budala od Metle zaspao.
Tako, Poglavice Metlo, tako valja. Samo ti spavaj i budi miran. Ta-ko!
Više mi nije hladno. Mislim da sam uspio. Stigao sam gdje me hladnoća više ne može
doseći. Tu sad mogu ostati zauvijek. Više se ne plašim. Ne mogu me dosegnuti. Doseže me
samo govor, a i on se gubi.
88
www.balkandownload.org
Dobro... pošto je Billy odlučio prekinuti diskusiju, želi li još tko iznesti kakav problem pred
grupu?
Ovaj, gospođo, ja bih zapravo imao nešto...
To je onaj McMurphy. Daleko je. Još se trudi da ljude izvuče iz magle. Što mene ne pu‐
šta na miru?
– ... sjećate se rasprave od neki dan o gledanju televizije? Danas je petak i ja bih da se na
to vratimo samo da vidimo je li još tko skupio malo kuraže.
– Gospodine McMurphy, naši sastanci imaju svoju terapijsku svrhu, grupnu terapiju,
zato ne vjerujem da će te vaše sitne tegobe...
– Dobro, dobro, do vraga s tim, to smo već čuli. Ja i još neki dečki tu složili smo se...
– Samo čas, gospodine McMurphy. Dopustite mi da grupi postavim jedno pitanje: čini
li se kome od vas da gospodin McMurphy možda i previše nameće svoje osobne želje drugi‐
ma? Razmišljala sam o tome da biste možda bili sretniji kad bismo ga premjestili na drugi
odjel.
Cijelu minutu nitko ništa ne govori. Onda se netko javlja: – A zašto ga ne pustite da go‐
vori? Zar da ga šiknete u poremećene samo zato što hoće glasanje? Je li to tako strašno ako
se promijeni raspored?
– Gospodine Scanlon, ako se ne varam, tri dana ste odbijali jesti sve dok nismo dozvolili
televizor uključi u šest a ne tek u šest i pol.
– Pa čovjek mora vidjeti što se u svijetu događa, zar ne? Bože, mogli bi bombardirati
Washington a da mi to doznamo tek tjedan dana poslije.
–Je li? A slažete se s tim da ostanete bez svojih vijesti samo zato da gledate nekakvu go‐
milu kako trči za loptom?
– Pa, ne možemo gledati i jedno i drugo, zar ne? Ne, ne možemo. Pa što... ne vjerujem da
će nas bombardirati ovog tjedna.
– Dopustite mu to njegovo glasanje, gospođice Ratched.
– U redu. Međutim, mislim da sad više nema nikakve dvojbe da on vrlo loše djeluje na
neke od vas pacijenata. A što vi zapravo predlažete, gospodine McMurphy?
– Predlažem da se opet glasa da se televizija gleda popodne.
– Hoćete li se sigurno zadovoljiti tim još jednim glasanjem? Imamo važnijih stvari...
– Hoću, sigurno. Ja bi samo volio vidjeti koje ovdje kukavica a ko nije.
– Evo, doktore Spivey, vidite, upravo zbog takvog načina pitam se ne bi li pacijenti bili
zadovoljniji kad bi gospodina McMurphyja udaljili odavde.
– Ma, uostalom, zašto ne puštate da se glasa?
– Odmah, gospodine Cheswick. Neka grupa izvoli glasati. Gospodine McMurphy, je li
vam dovoljno dizanje ruku, ili zahtijevate tajno glasanje?
– Hoću vidjeti ruke. Hoću vidjeti i čije se ruke neće dignuti.
– Tko je za to da se gleda popodnevni umjesto večernji televizijski program neka digne
89
ruku.
Prva se diže McMurphyjeva ruka, to znam po zavoju tamo gdje ju je zgulio na bridu blo‐
ka kad ga je htio dignuti. Zatim vidim druge ruke gdje se odozdo dižu, izbijaju iz magle.
Kao da... kao da ona crvena McMurphyjeva šaketina seže u maglu, uranja u nju i vuče ljude
van za ruku, izvlači ih na otvoreno, a oni žmirkaju. Najprije jedan, pa drugi, pa treći... I sve
tako niz red akutnih, izvlači ih iz magle, oni na koncu ustaju, sva dvadesetorica, dižu se ne
samo radi gledanja televizije, nego i protiv Glavne sestre, protiv njezina nastojanja da Mc‐
Murphyja pošalje na odjel poremećenih, protiv načina kako ona s njima govori, kako ih tre‐
tira i maltretira godinama.
Nitko ništa ne kaže. Osjećam da su svi zapanjeni, ne samo pacijenti nego i osoblje. Sestra
ne može shvatiti što se to dogodilo; jučer, prije nego što se upeo da podigne onaj blok, gla‐
salo je svega njih četvorica ili petorica. Sestra progovara, ali glasu ne dopušta da joj oda izne‐
nađenje.
– Gospodine McMurphy, ima ih samo dvadeset.
– Dvadeset? Pa što onda? Toliko nas je... Riječ mu je stala, shvaća što ona misli. – A ne,
gospojice, pričekajte, dovraga, još minutu...
– Mislim da je prijedlog odbijen.
– Pa, pričekajte prokletu minutu!
– Gospodine McMurphy, na odjelu ima četrdeset pacijenata. Četrdeset pacijenata, a
samo je dvadeset glasalo »za«. Ako želite mijenjati kućni red, onda morate imati većinu.
Glasanje je zaključeno.
– Nek sam proklet! Tako kažete, je li, tako to izvodite? Računate i one mlitavce tamo?
– Zar mu niste objasnili kako se na odjelu glasa, doktore Spivey?
– Ovaj, McMurphy, žao mi je, ali tu mora biti većina. Sestra ima pravo, zacijelo ima pra‐
vo.
– Znači, taj vaš usrani ustav može se promijeniti samo većinom glasova?! E, od svih sra‐
nja koja sam vidio u životu ovo nosi krunu.
– Žao mi je, gospodine McMurphy, ali tako stoji u statutu, ako hoćete ja ću vam...
– Ovo je zezanje u zdrav mozak, a ne demokracija! Majku mu...
– Vi se uzrujavate, gospodine McMurphy. Zar se ne uzrujava, doktore? Molim vas da
odmah to zabilježite.
– Ma dajte, milostiva, to su priče za malu djecu! Čovjek kad mu ga ovako spuste ima
pravo urlati. A vi ste nam ga lijepo spustili.
– Doktore, s obzirom na pacijentovo stanje, možda je bolje da ovaj današnji sastanak za‐
ključimo ranije...
– Stanite! Stanite malo, dopustite mi da razgovaram s nekim od tih staraca.
– Glasanje je zaključeno, gospodine McMurphy.
On prilazi nama, na drugoj strani sobe. Sve je veći i veći, lice mu se žari crvenilom. Seže
90
www.balkandownload.org
91
Nije eksplodirala, međutim, ni odmah, ni cijeli sat još poslije toga. Tamo, za staklom,
osmijeh joj je nakrivljen i čudan, kakav još nismo vidjeh. Samo sjedi. Vidim, tako diše da joj
se ramena dižu i spuštaju.
McMurphy digne pogled na sat i kaže da je vrijeme za utakmicu. On i još neki akutni su
kod slavine, kleče i poliraju postolje. Ja već deseti puta toga dana čistim spremište za metle.
Scanlon i Harding guraju glačalicu svježe navoštenim hodnikom, po njemu izvode blistave
osmice. McMurphy ponavlja da je blizu vrijeme za utakmicu i ustaje, ostavljajući krpu za
čišćenje na podu. Drugi ne prestaju raditi. McMurphy prolazi kraj stakla iza kojeg ona zuri
u njega i pobjednički joj se cereka, zna da joj ga je spustio. Zabacuje glavu i namiguje joj, a
ona se na svoj način ovlaš trgne u stranu.
Svi se i dalje drže svoga posla, ali ispod oka prate njega, gledaju ga kako dovlači svoj nas‐
lonjač pred televizor pa uključuje aparat i sjeda. Na ekranu se u groplanu pojavljuje papiga,
u pozadini je bejzbol igralište, papiga pjeva nešto o žiletima. McMurphy ustaje, prilagođava
ton da nadjača glazbu iz zvučnika na stropu, dovlači preda se još jednu stolicu, sjeda, na onu
stolicu diže noge, zavaljuje se natrag i pali cigaretu, češe se po trbuhu i zijeva.
– Hejjj! Još da mi je jedno pivo i hot-dog!
Gledamo sestru, bulji u njega, a lice joj se crveni i usta krive. Časak se ogledava, vidi da
svatko čeka što će ona sada – čak i crni momci i sestre krišom joj dobacuju poglede, a gleda‐
ju i stažisti što su došli radi sastanka osoblja. Usne joj se stežu. Gleda u McMurphyja, čeka
da se završi pjesmica o žiletima, onda prilazi čeličnim vratima gdje su kontrolni uređaji,
kvrcne jedan prekidač i ekran televizora se gasi, posivi. Na ekranu više nema ničega osim
svijetle točkice koja kao kakvo sitno oko zuri ravno u McMurphyja koji sjedi.
Ono ga oko nimalo ne smeta. Zapravo, po njemu čovjek i ne bi rekao da je aparat isklju‐
čen; drži cigaretu među zubima, a kapu je tako duboko nabio na čelo da se mora gotovo
opružiti kako bi virio ispod njezina ruba.
I tako sjedi, drži šakama šiju, noge je opružio na stolici, pod kapom mu strši i dimi ciga‐
reta – zuri u televizijski ekran.
Sestra to trpi koliko god može; onda izlazi na vrata staklenika i dovikuje mu da ode lju‐
dima pomoći u poslu. On je ignorira.
– Gospodine McMurphy, rekla sam da je sada vrijeme kad morate raditi. – Glas joj na‐
peto struže poput električne pile što siječe bor. – Gospodine McMurphy, upozoravam vas!
Sad su svi stali, prekinuli su rad. Ona gleda oko sebe, onda iskorači iz svoje sobe prema
McMurphyju.
– Vi ste pod našim nadzorom, je li vam jasno? Vi ste pod mojom nadležnošću... i mog
osoblja. – Diže šaku, oni njezini narančastocrveni nokti gore joj u dlanu. – Pod nadležnoš‐
ću i kontrolom...
Harding isključuje glačalicu, napušta hodnik, dovlači za se naslonjač do McMurphyja,
sjeda i također pali cigaretu.
92
www.balkandownload.org
93
DRUGI DIO
Na samom dnu svoga vidokruga nazirem ono bijelo emajlirano lice u glavnoj sobi, titra
nad stolom, vidim kako se krivi i mijenja u naporu da se staloži. I ostali ga dečki gledaju,
iako se prave da ne gledaju. Prave se kao da ne skidaju oči s praznoga televizora pred sobom,
ali bi i slijepac vidio da kradom motre Glavnu sestru tamo iza stakla, baš kao i ja. To je njoj
prvi put da je izložena za staklom i da kuša kako je kad te netko motri dok bi ti radije od
svega spustio zeleni zastor između svoga lica i svih očiju od kojih ne možeš pobjeći.
Stažisti, crni momci, sestrice, svi je oni također gledaju, čekaju da hodnikom pođe na
sastanak koji je ona sama sazvala, i čekaju da vide kako će se držati kad se zna da i ona može
izgubiti kontrolu. Zna da je gledaju, ali se ne miče. Već se pomalo, i bez nje, vuku prema
sobi za sastanke, a ona se još ne miče. Primjećujem da je i sva mašinerija u zidovima tiha,
kao da i ona čeka njezin pokret.
Više nigdje nema magle.
Odjednom se sjetim da bih morao očistiti sobu za sastanke. U tu sobu ulazim i čistim je
redovito kad oni sastanče, činim to već godinama. Ali sad se bojim ustati iz naslonjača.
Osoblje me je dosad puštalo da čistim sobu računajući da sam gluh, ali sad, kad su vidjeli da
dižem ruku kad mi je to McMurphy rekao, zar im neće biti jasno da čujem? Neće li zaklju‐
čiti da sam sve te godine prisluškivao i slušao tajne koje su bile namijenjene samo njihovim
ušima? A ako to znaju, što će sa mnom učiniti u sobi za sastanke?
Tek mi je sad sinulo u kakav smo se sos uvalili kad smo dopustili McMurphyju da nas
izvuče iz magle.
Kod vrata se na zid naslonio jedan crni momak, prekrižio je ruke, ružičastim jezikom
šiba i oblizuje usne, motri nas kako sjedimo pred onim televizorom. Oči mu također šibaju,
baš poput jezika, zastaju na meni, vidim da mu se malo dižu one vjeđe kao od štavljene
kože. Dugo me gleda, znam da razmišlja zašto sam ono napravio na grupnom sastanku.
Onda se naglo odmakne od zida, odlazi u spremište za metle, vraća se s kantom sapunice i
spužvom, prilazi mi, diže mi ruku i na nju vješa kantu za ručku, kao kad vješaš kotao nad
ognjištem.
– Idemo, Poglavico – kaže. – Ajmo, na posao!
Ne mičem se. Kanta se klati s moje ruke. Ničim ne odajem da sam čuo. Hoće me navući
na tanak led. Još jednom mi naređuje da ustanem, ali se ja ne mičem, a on prevrne očima
94
www.balkandownload.org
put neba, uzdiše, seže rukom, hvata me za ovratnik, malo me cima i ja ustajem. Utiče mi
spužvu u džep i prstom pokazuje u hodnik, prema sobi za sastanke, i ja odlazim.
I dok se tako gegam hodnikom s kantom u ruci, zum!, kraj mene prođe Glavna sestra sa
svojom uobičajenom, spokojnom brzinom i snagom, i nestaje iza vrata. To me tjera na raz‐
mišljanje.
U hodniku nikoga osim mene, uočavam da mi je sve bistro – nigdje nema magle. Malo
je hladno tu gdje je sestra upravo prohujala, ledeno svjetlo kruži s bijelih cijevi kao od blis‐
tavih ledenih štapića ili od zaleđenih spirala hladnjaka bijeloga sjaja. Štapići se nižu sve do
vrata sobe za sastanke u koju je sestra netom ušla, na kraju hodnika – to su teška čelična
vrata poput onih od šok-sobe u glavnoj zgradi, samo što je na ovoj neki broj i u visini glave
okance za provjeru ako netko pokuca. Idem prema njima i sad primjećujem da se kroz
okance cijedi svjetlo, zeleno je, boje žuči. Sastanak tek što nije počeo, otud se i cijedi zeleni‐
lo, a kad bude na vrhuncu onda će sve biti u zelenom, i zidovi i prozori, a ja neka to spu‐
žvom brišem i cijedim u kantu i time poslije isperem odvodne kanale na zahodu.
Čišćenje sobe za sastanke – to je tiha jeza, uvijek. Što sve moram obrisati na tim sastan‐
cima, to je za ne vjerovati; grozote, otrovi učas spravljeni, iz pora, a u zraku takve strašne ki‐
seline da istope čovjeka. Svojim sam očima vidio.
Bilo je takvih sastanaka gdje su se nogari stola istezali i sukali i stolice zauzlale i zidovi se
međusobno strugali tako da si mogao iz sobe iscijediti znoj. Bilo je takvih sastanaka gdje bi
o nekom pacijentu toliko naklapali da bi se on tamo stvorio uživo, našao bi se gol pred nji‐
ma, na stoliću za kavu, izložen svakom zlodjelu koje bi im palo na um; i tako bi ga rastezali i
razvlačili da bi od njega ostala grozna kaša.
Zato i tjeraju mene na te sastanke, jer tamo bude i stravičnih bljuvotina, a netko ih mora
počistiti, pa kako se soba otvara samo kad je sastanak, onda to mora biti čovjek koji ne
može rastrubiti što se tamo radi. I taj sam ja. Toliko dugo već to radim, brišem prašinu i ri‐
bam tu sobu za sastanke, kao i onu u drvu prije, u staroj bolnici, da me osoblje obično i ne
primjećuje. Krećem se naokolo po svom poslu, a oni sjede i gledaju kroz mene kao da me i
nema, kad se ne bih pojavio samo bi uočili da nema spužve i kante s vodom da lebde naoko‐
lo.
Ali ovaj put, kad sam pokucao na vrata, a Glavna sestra zavirila kroz okance, zagledala
mi se ravno u oči i malo je duže potrajalo dok je otključala vrata i pustila me unutra. Lice joj
se opet staložilo, strogo kao i uvijek, tako mi se čini. Svi su tu, kao obično šećere kavu, nude
me cigaretama, ali se u zraku osjeća neka napetost. Isprva mislim da je to zbog mene. Onda
primjećujem da Glavna sestra nije još sjela, nije čak ni uzela svoju šalicu kave.
Pustila me je da prođem i u prolazu opet me svrdlala očima, za mnom je zatvorila vrata,
zaključala ih, pa se naglo okrenula i opet me fiksirala. Znam da sam joj sumnjiv. Mislio sam
da će zbog one McMurphyjeve smicalice biti i odveć rastresena da se sjeti mene, ali se ona
uopće ne čini uzrujanom. Glava joj je bistra i ona se sad pita kako je gospodin Bromden
95
znao da akutni McMurphy od njega traži da digne ruku kod onoga glasanja? Pita se otkud
to njemu – da spusti otirač i sjedne s akutnima pred televizor? Nijedan drugi kronični to
nije učinio. Pita se nije li vrijeme da našega gospodina Poglavicu Bromdena malo preispita‐
mo?
Okrećem joj leđa i zabijam se sa spužvom u kut. Dižem spužvu visoko iznad glave da
svatko u sobi vidi kako je natopljena zelenom sluzi i kako se ja zalažem na poslu; onda se
opet prigibam i pritišćem iz sve snage. Ali, koliko god marljivo radio i koliko se god pravio
da je ne vidim, svejedno je za leđima osjećam kako još stoji kod vrata i tako mi svrdla glavu
da mi se čini sad će mi je, još malo, probušiti i ja ću popustiti i zavapiti i sve im priznati ako
ona ne svrne te oči s mene.
Onda ona shvaća da i u nju zure – cijelo ostalo osoblje. Upravo kako se ona pita što je sa
mnom, tako se oni pitaju što je s njom i što smišlja u vezi onog riđokosog tamo u dnevnom
boravku. Čekaju da čuju što će ona reći o njemu i baš im se fućka za toga blesavog Indijanca
koji tamo čuči u kutu. Nju čekaju, pa ona skida pogled s mene, uzima svoju šalicu kave, sje‐
da i miješa šećer tako pažljivo da žličica i ne dotiče rub šalice.
Stvar pokreće doktor.
– Dobro, ljudi, kako bi bilo da počnemo?
Smiješkom kruži po stažistima koji srču kavu. Izbjegava gledati prema Glavnoj sestri.
Tako je spokojna i mirna da se on nelagodno vrpolji. Trza iz džepa naočale, natiče ih na
nos, gleda na sat, navija ga i nastavlja:
– Prošlo je petnaest minuta. Vrijeme je da počnemo. Dobro. Kao što uglavnom znate,
ovo je okupljanje sazvala gospođica Ratched. Još prije sastanka terapijske grupe nazvala me
je i rekla mi da misli da će McMurphy izazvati izgred na odjelu. S obzirom na ono što se do‐
godilo maločas, vidimo da je njezina slutnja bila vrlo opravdana. Slažete se?
Prekida navijanje sata jer je pero već tako napeto da će samo još jednim okretom meha‐
nizam prsnuti na sve strane, pa tako sjedi, smiješi se satu i malim, ružičastim prstima bub‐
nja po nadlanici druge ruke, čeka. U tom trenutku na sastancima obično ona preuzima kor‐
milo, ali ovaj put ništa ne govori.
– Nakon onoga danas – nastavlja doktor – više nitko ne može reći da imamo posla s
običnim čovjekom. To zacijelo nije. I jest izazivač nereda, to je očito. Prema tome... ovaj...
po mome mišljenju, sad bismo morali razmotriti kako ćemo postupiti s njim. Mislim da je
sestra sazvala ovaj sastanak, vi me ispravite ako griješim, gospođice Ratched, zato da razmo‐
trimo situaciju i uskladimo mišljenja o tome što učiniti s gospodinom McMurphyjem.
Gleda je usrdno, ah ona ništa ne govori. Zagledala se u strop, valjda traga za nečistoćom,
drži se kao da uopće i ne čuje što se tu govori.
Doktor se okreće stažistima koji su se svrstali njemu sučelice, svi su na isti način prekri‐
žili noge i na istom koljenu drže šalice s kavom.
– Kolege – kaže doktor – znam da niste još stigli postaviti dijagnozu toga pacijenta, ah
96
www.balkandownload.org
97
ko pobjesnio zbog onog glasanja, najuvjerljivija indikacija što od njega možemo očekivati
ubuduće.
Zašutio je, mršti se, gleda lulu, stavlja je u usta, pali šibicu i bučno siše da povuče plamen
u glavu lule. Pošto je zapalio, iz žuta oblačića dima dobacuje pogled Glavnoj sestri, njezinu
šutnju valjda shvaća kao slaganje, jer nastavlja još poletnije i sigurnije:
– Čekaj malo, Alvine. – Glas mu je bio kao vatiran dimom. – Zamisli što se može bilo
kome od nas dogoditi kad se nađe nasamo, na individualnoj terapiji, s tim gospodinom Mc‐
Murphyjem. Zamisli da si na korak od posebno bolne prelomnice, a on odluči da mu je
odjednom dosta, kako bi on to sročio, »prokletih glupih školskih štosova«. Kažeš mu da se
ne mora ponašati neprijateljski, a on kaže »kvragu s tim«, pa mu autoritativnim glasom
kažeš da se smiri, i naravno, evo ga, on ti preko stola skače za vrat sa svih svojih stotinu psi‐
hopatskih irskih kilograma. Jesi li – je li itko od nas, u tom pogledu – spreman suočiti se s
McMurphyjem kada dođe do toga?
Utiče onu luletinu u kut usana, spušta raširene prste na koljena i čeka. Svi zamišljaju
McMurphyjeva dlakava i riđa mišićava prsa, one šaketine u brazgotinama i riđu šiju koja
mu kao kakav trupac izranja iz majice. Stažist Alvin blijedi od te slike, lice kao da mu se
umrljalo žućkastim dimom iz lule što ga kolega ispuhava u njega.
– Dakle, vi smatrate uputnim – kaže doktor – da ga premjestimo među poremećene?
– Smatram da nam to u najmanju ruku razbor nalaže – odgovara momak s lulom skla‐
pajući oči.
– Mislim da moram povući svoju pretpostavku i složiti se s Robertom – kaže Alvin
obraćajući se svima. – Ako ni za što drugo, a ono radi vlastite sigurnosti.
Svi se smiju. Sad im je svima lakše, sigurni su da su pogodili što je ona htjela. Na to otpi‐
jaju gutljaj kave, samo ne momak s lulom, ona mu se stalno gasi pa on istovremeno pali šibi‐
ce, siše, cucla i pućka usnama. Naposljetku mu lula opet gori i on ovlaš ponosnim tonom
nadovezuje:
– Da, našemu je gospodinu McMurphyju jedino mjesto na odjelu poremećenih. Znate
što sam zaključio gledajući ga ovih par dana?
– Shizofrenične reakcije? – pita Alvin.
Lulaš vrti glavom.
– Latentni homoseksualac s reakcijskom formacijom? – pita onaj treći.
Lulaš opet vrti glavom i sklapa oči. – Ne – kaže i smiješi se naokolo svima. – Negativni
Edipov.
Svi mu čestitaju.
– Da, mislim da mnogo toga ukazuje na to – on nastavlja. – Ali, kakva god bila konačna
dijagnoza, jedno moramo imati na umu: tu nemamo posla s običnim čovjekom.
– Gospodine Gideon, vi se jako, jako varate.
To je izgovorila Glavna sestra.
98
www.balkandownload.org
Sve se glave trzajem okreću prema njoj – pa i moja se trgnula, ali se pravim kao da sam
upravo toga trena ugledao neku mrljicu na zidu koja mi je dotle promakla. Samo jedno je
jasno – da nikome nije ništa jasno. Mislili su da su predlagali upravo ono što je željela, upra‐
vo ono što je i sama kanila predložiti na sastanku. I ja sam tako mislio. Znala je ona slati
među poremećene i takve koji nisu bili ni pola McMurphyja, samo zato što bi se moglo do‐
goditi da pljunu na nekoga. A sad, pred njom je taj bik od čovjeka koji je spustio i njoj i svi‐
ma ostalima, tip za koga je praktički, maloprije, rekla da ga valja ukloniti s odjela, a ona kaže
»ne«.
– Ne slažem se s vama. Uopće. – Smiješi se naokolo svima. – Ne slažem se da ga treba
poslati među poremećene, jer bismo time samo prebacili problem drugom odjelu, a ne sla‐
žem se ni da je on nekakvo izvanredno biće, nekakav »super« psihopat.
Čeka, ali se nitko ne usuđuje prigovoriti. Tek sad otpija prvi gutljaj kave. Šalica joj se
miče od usana, na njoj ostaje ona narančastocrvena boja. Htio-ne htio, ali moram zuriti u
rub šalice: ma, ruž takve boje, pa to je nemoguće! Ta boja na rubu šalice mora da je od vrući‐
ne, to se rub zažario od njenih usana!
– Priznajem, kad sam shvatila kakav se faktor nemira krije u tom gospodinu McMurp‐
hyju, prva mi je pomisao bila da ga svakako treba otpremiti na odjel poremećenih. Ali sad
mislim da je za to prekasno. Hoćemo li njegovim uklanjanjem popraviti štetu koju je već
počinio u ovom odjelu? Da ga sad pošaljemo među poremećene, mislim da bismo učinili
upravo ono što ostali pacijenti očekuju. I onda bi on za njih bio mučenik. Onda oni ne bi
imali prilike vidjeti da nipošto nije, kako ste vi to postavili, gospodine Gideon, »neobičan
čovjek«.
Otpija još jedan gutljaj kave i spušta šalicu na stol; odzvanja kao sudački čekić; sva tri
stažista sjede kao ukopani.
– Ne, on nije neobičan. On je običan čovjek i drugo ništa, sklon svim strahovima, kuka‐
vičlucima i jadima kao svaki drugi čovjek. Ja sam prilično sigurna da će on to za nekoliko
dana i pokazati, ne samo nama nego i ostalim pacijentima. Ako ga zadržimo na odjelu, si‐
gurna sam da će mu drskost splasnuti, da će mu se umišljeno buntovništvo ispuhati i – smi‐
ješi se kao da zna nešto što ostali ne znaju – naš će riđokosi junak splasnuti i pretvoriti se u
ono što će svi pacijenti prepoznati i prezirati: u hvališu i lajavca, od onih što se penju na sto‐
lice i pozivaju pristaše na okup, kao što je gospodin Cheswick, što smo i vidjeli, ali što su za‐
čas posve mali čim osjete da su i sami izloženi opasnosti.
Momak s lulom osjeća da bi morao nekako braniti svoje mišljenje i barem malo spasiti
obraz. – Pacijent McMurphy mi ne djeluje kao kukavica.
Očekujem da se ona na to raspali, ali ne, samo mu dobacuje pogled kao da će reći »živi
bih pa vidjeli« i kaže: –Ja nisam rekla da je on kukavica, gospodine Gideon, to ne. To je
jednostavno vrlo zaljubljen čovjek. Kao psihopat, on je tako strašno zaljubljen u gospodina
Randlea Patricka McMurphyja da dotičnoga neće izložiti nepotrebnoj opasnosti. – Doba‐
99
cuje momku smiješak od kojeg mu se lula ovaj put zacijelo posve ugasila. – Ako se samo
malo strpimo, naš će junak... kako vi mladi kažete?... ispucati svoje finte, je li tako?
– Ali to može trajati tjednima... – zausti momak.
– Mi vremena imamo – prekida ga ona. Ustaje, jako zadovoljna sobom, takvu je još ni‐
sam vidio od trena kad je McMurphy došao, prije tjedan dana i počeo joj dojađivati. – Mi
vremena imamo, makar morali čekati tjednima, mjesecima, pa i godinama. Imajte na umu
da je gospodin McMurphy pod nadzorom. Koliko će ostati u ovoj bolnici ovisi samo o
nama. A sad, ako nemamo više ništa...
Mene je samouvjereno držanje Glavne sestre na sastanku brinulo neko vrijeme, ali Mc‐
Murphy se nije nimalo promijenio. Cijelog vikenda i idućeg tjedna zagorčavao je život njoj
i crnim momcima kao i prije, a pacijentima se to sviđalo. Svoju je okladu dobio: izludio je
sestru, kako je rekao, i pokupio je lovu, ali nije stao na tome, tjerao je dalje svoje, rikao je
hodnikom, rugao se crnim momcima, frustrirao cijelo osoblje, čak je jednom na hodniku
zaustavio Glavnu sestru i upitao je, ako nema ništa protiv, da mu kaže koliko ima centime‐
tara oko onih velikih dobrih starih cica koje tako uporno skriva ali nikako ne može. Samo
je prošla kraj njega, ignorirajući ga, kao što je ignorirala prirodu koja ju je obdarila tim pre‐
tjeranim pečatom ženstvenosti, kao da je ona iznad toga, i iznad seksa i iznad svega što je
slabo i od krvi i mesa.
Kad je na oglasnu ploču pribila raspored rada, a on pročitao da mu je dodijelila čišćenje
zahoda, otišao je k njoj, pokucao na ono njezino staklo i osobno joj zahvalio na časti i rekao
kako će na nju misliti cijelo vrijeme dok bude ispirao školjke. Ona mu je odvratila da to nije
potrebno, neka on samo valjano obavi svoj posao, to je dovoljno, hvala lijepa.
U najboljem bi slučaju školjku pogladio četkom jednom-dvaput, iz svega grla tuleći u
taktu četke, onda bi je poprskao Cloroxom i gotov posao. – To je sasvim čisto – odbrusio
bi crnom momku kad bi mu ovaj pilio što tako šlampavo radi. – Možda nekome i neće biti,
ali ja u njih mislim prazniti, a ne jesti iz njih. – A kad je Glavna sestra popustila molbama
ogorčenog crnog momka i došla osobno utvrditi kako McMurphy obavlja svoju dužnost,
ponijela je zrcalo iz pudrijere pa ga je zavlačila u školjku da vidi je li čisto ispod ruba. Išla je
od školjke do školjke, vrtjela glavom i ponavljala: – To je sramota, sramota... – kod svake
školjke, a McMurphy je išao ukorak s njom, migao niz nos i odgovarao: – Ne, to je zahod‐
ska školjka... zahodska školjka...
No više nije izgubila kontrolu niti je ičim pokazala da bi mogla. Samo je McMurphyju
tupila zbog zahoda, šikanirala ga onako jezivo, polako i strpljivo kao i svakoga, a on se pred
njom držao kao dijete kad ga koriš, obarao glavu, trljao se nogom o nogu i ponavljao: – Mi‐
lostiva, sve sam probao, ali bojim se da za ribanje sraonica nikad neću zaraditi peticu.
Jednom je na komadiću papira nešto načrčkao, nešto čudno kao kakvo strano pismo, pa
100
www.balkandownload.org
je to žvakom zalijepio za rub jedne školjke s unutrašnje strane; kad je ona sa zrcalom zaviri‐
la u tu školjku, zagrcnula se vidjevši što tamo piše i zrcalo joj ispade iz ruke u školjku. Ali
nije izgubila kontrolu. Lutkasto lice i lutkasti osmijeh bili su joj okovani sigurnošću. Uspra‐
vila se, pogledala ga tako da bi se i kamen istopio i rekla da je njemu dužnost da školjke čisti,
a ne da ih prlja.
Što se tiče čišćenja, zapravo, na odjelu se više nije ni izdaleka radilo kao prije. Popodne, u
vrijeme kad smo po rasporedu imali kućne poslove, čim bi došao čas za televizijski prijenos
utakmice bejzbola, svi bi se nacrtali sa svojim naslonjačima pred televizor i odatle se nisu
micali sve do večere. Nije bilo veze što je aparat bio u glavnoj sobi isključen pa smo pred so‐
bom imali samo prazan sivi ekran, jer nas je McMurphy satima zabavljao, pripovijedao bi
svakakve zgode, na primjer kako je jednom u mjesec dana zaradio tisuću dolara vozeći ka‐
mion za neku malu drvodjeljsku tvrtku, pa je sve do zadnje pare izgubio natječući se s jed‐
nim Kanađaninom u bacanju sjekire, ih kako su on i jedan njegov pajdaš na rodeu u Al‐
banyju nagovorili nekog mamlaza da se natječe zavezanih očiju. – Pazite, ne da biku zaveže
oči, nego sebi. – Uvjerili su frajera da je to bolje zbog vrtoglavice, kad se bik stane vrtjeti oko
sebe. I kad su frajeru svezali rubac oko očiju, još su ga i posadili na bika naopako. McMurp‐
hy je to ispričao nekoliko puta i svaki se put ludo smijao i tukao kapom po bedru.
– Zavezanih očiju i naopako... I ne digao se ja s ovog mjesta ako frajer nije ostao na biku
do kraja i dobio prvu nagradu! Ja sam bio drugi; da je on pao, ja bih bio prvi i dobio bih do‐
bru lovu. E, samo nek mi se opet ukaže prilika, kunem se da ću najprije zavezati oči onom
usranom biku!
I lupa se po bedru, zabacuje glavu, smije li se, smije, palcem bocka u rebra prvoga do sebe
ne bi li i njega nagnao na smijeh.
Toga je tjedna bilo trenutaka gdje tako slušam onaj njegov razorni smijeh, gledam ga
kako se češe po trbuhu, razgibava i zijeva, kako se zavaljuje u stolici i miga onome s kojim se
zeza, i sve to izvodi posve prirodno kao što diše, pa zaboravljam svoj strah od Glavne sestre i
Sustava koji stoji za njom. Pomišljam da je on tako jak i tako svoj da ga ona nikad neće slo‐
miti na svoj način. Pomišljam da je on zbilja neobičan čovjek. On je takav kakav je, i to je
sve. Možda zato i jest tako jak, što je takav kakav je. Za sve te godine Sustav ga nije sredio. A
zašto sestra misli da ona to može izvesti za nekoliko tjedana?
Poslije, dok sam se na zahodu skrivao od crnih momaka, gledao sam se u zrcalu i pitao se
kako netko može izvesti takav kolosalan pothvat, da bude takav kakav je. U zrcalu je moje
lice, tamno i tvrdo, koštane, izbočene jagodice, obrazi kao da si ih istesao sjekirom, oči crne,
tvrde i opake, baš kao u Staroga ili u onih žilavih i opasnih Indijanaca koje gledate na televi‐
ziji, a ja si mislim kako to nisam ja, to nije moje lice. Nisam bio ja ni kad sam se trudio da
budem kao to lice. Ni onda zapravo nisam bio ja; samo sam se pravio onakvim kakav izgle‐
dam, kako su to drugi htjeli. Sva je prilika da nikad i nisam bio ja. Kako McMurphy može
biti takav kakav je?
101
Sad sam ga gledao drukčije nego prvog dana; više nisam gledao samo njegove šaketine,
riđe zaliske i slomljeni nos pod kojim mu se širi smiješak. Vidio sam ga kako čini stvari koje
se ne slažu s onim licem i onim šakama, kao na primjer da na radnoj terapiji slika pravim
bojama i to na praznom papiru, bez ikakvih crta ili brojeva po kojima znaš što ćeš i kako sli‐
kati, ili da vrlo lijepim i tečnim rukopisom piše nekome pisma. Kako može čovjek njegova
izgleda slikati ili ljudima pisati pisma, ili se zabrinuti i uzbuditi, kako se jednom dogodilo,
vidio sam, kad mu se pismo vratilo. Tako nešto očekuješ od jednog Billyja Bibbita ili Har‐
dinga. U Hardinga su ruke kao stvorene za slikanje, a on nikada nije slikao; Harding je svo‐
je ruke zauzdao i prisilio ih da pile daske za štenare. McMurphy nije bio takav. Nije dopus‐
tio svom izgledu da mu nameće ovakav ili onakav život, kao što nije dopustio Sustavu da ga
samelje i prilagodi po svojoj volji.
Štošta sam sad gledao drukčije. Valjda im se onaj stroj za maglu, ugrađen u zidu, pokva‐
rio od preopterećenja na sastanku u petak, pa više nisu mogli puštati ni maglu ni plin i sve‐
mu zamućivati izgled. Nakon toliko godina prvi sam put bio u stanju vidjeti ljude bez uobi‐
čajenih crnih kontura, a jedne sam noći čak mogao i gledati kroz prozor.
Kako sam već rekao, kad bi me potjerali u krevet obično bi mi najprije dali onu pilulu
koja bi me tako uspavala da više ne bih znao za sebe. A znalo bi se dogoditi da doza nije pra‐
va, pa bih se probudio – oči mi kao korom slijepljene, spavaonica sva u dimu, žice u zidu
nabijene do maksimuma, suču se i zrakom iz njih sijevaju iskre smrti i pakosti, a sve je to za
mene previše, zabijam glavu pod jastuk, htio bih opet zaspati. I kad god izvirim smrdi spa‐
ljena dlaka i čuje se cvrčanje kao od mesa na užarenoj ploči.
Ali te noći, nekoliko dana nakon onog velikog sastanka, probudim se a spavaonica čista i
tiha; u mrtvoj tišini samo se čuje lako disanje spavača i krčanje razdrmanih utroba između
krhkih rebara one dvojice starih vegetiraca. Jedan je prozor otvoren, zrak je u spavaonici
čist i od njegova se okusa nekako osjećam kao da sam ili omamljen ili pijan i odjednom mi
dođe da ustanem i učinim štogod.
Izvučem se iz plahti i hodam bos po hladnim pločicama između kreveta. Pod tabanima
osjećam pločice i pitam se koliko li sam puta, koliko tisuća puta, prešao otiračem preko
ovih istih pločica a da ih nikad nisam osjetio. Ono brisanje sad mi se učinilo kao san, kao da
nisam baš posve uvjeren da je to bila stvarnost tolike godine. Stvaran mi je samo taj hladni
linoleum pod stopalima i samo ovog trena.
Bauljam između ljudi koji se nižu u bijelim grbama nalik na snježne nanose, oprezno da
se ne popiknem na koga, i dolazim do zida s prozorima. Šuljam se pored prozora do onoga
otvorenoga, gdje od vjetrića zastor šuška amo-tamo, i prislonim čelo na mrežu. Žica je hlad‐
na i oštra, valjam na njoj glavu sjedne na drugu stranu da je osjetim i jednim i drugim obra‐
zom i udišem vjetrić. To jesen dolazi, pomislim, udišem taj melasasti kiseli vonj silaže kojim
zrak vibrira kao od brenčanja zvona, negdje gori hrastovo lišće, čovjek ga je ostavio da preko
noći tinja jer je još zeleno.
102
www.balkandownload.org
To jesen dolazi, ponavljam u mislima, jesen dolazi; kao da je to najveće čudo koje sam
ikada doživio. Jesen. Tu pred nosom, vani, donedavno je bilo proljeće, pa je bilo ljeto, a sad
je jesen – i to je zbilja čudna misao.
Shvatim da su mi oči još zatvorene. Zatvorio sam ih kad sam prislonio lice na mrežu,
kao da sam se bojao pogledati van. Sad ih moram otvoriti. Pogledao sam kroz prozor i prvi
put vidio da je bolnica negdje u polju. Mjesec se nisko spustio, iznad samih pašnjaka; lice
mu je kao izbrazdano i zguljeno na mjestu gdje se upravo otkinuo iz ždrijela hrastova i sta‐
bala planike na obzorju. Zvijezde su oko mjeseca blijede, a sve jače i smjelije blistaju što su
dalje od svijetloga prstena kojim zrači golemi Mjesec. Sjetio sam se kako sam sve to uočavao
kad sam sa Starim i stričevima išao u lov pa bih ležao, umotan dekama što ih je baka bila is‐
plela, podalje od ljudi koji bi se nijemo zgurili oko vatre s litrenim vrčem kaktusovače koji
bi kružio od usta do usta. Gledao bih iznad sebe onaj veliki oregonski prerijski mjesec koji
bi postidio sve zvijezde oko sebe. Gledao bih i gledao, da vidim hoće li mjesec problijedjeti
ili će zvijezde zablistati, dok mi obraz ne bi osjetio rosu pa bih morao navući deku preko
glave.
Na terenu ispod prozora nešto je šmugnulo – zbrisalo iz vida iza jedne živice a travom
mu klisnula duga sjenka nalik na pauka. Evo, opet je izbilo, tamo gdje se bolje vidi, pas je,
mlad, mršav samotnjak koji je pobjegao od kuće da istraži kakav je svijet kad padne mrak.
Njuši krtičnjake, ne zato da ih raskopa, nego da vidi što krtice rade u ovo doba. Stražnjicu
je uperio u zrak, vitla repom, gura njušku u rupu pa onda bježi – do druge rupe. Trči preko
vlažne trave što se cakli mjesečinom, za sobom ostavlja trag kao da blistavo modrilo trave
šprica crnim mrljama. I jureći od jedne do druge još privlačnije rupe tako je opijen svime –
mjesecom, noću, vjetrićem što donosi mladom psu opojne mirise – da se mora izvaliti na
leđa i valjati. Koprca se i praćaka kao riba, na zgrbljenim leđima, izložena trbuha, onda ska‐
če na noge, trese se, s njega vrca rosa na mjesečini nalik na škropac srebrnih ribljih ljuski.
Na brzinu je još jednom onjušio sve rupe, da u se upije onaj miris, a onda se naglo ska‐
menio s jednom podignutom šapom i naherene glave, osluškujući. Osluhnuo sam i ja, ali
ništa nisam čuo osim šuškanja zastora na prozoru. Dugo sam osluškivao, a onda, odnekud
kao iz velike daljine, čuo sam piskavo gakanje, nalik na smijeh, isprva slabo a zatim sve jasni‐
je. Kanadske guske, idu na jug da prezime. Sjetio sam se svih odlazaka u lov i koliko sam pu‐
zao na trbuhu da ubijem gusku, a nikad nisam nijednu.
Škiljio sam u istom smjeru kao i pas ne bih li ugledao jato, ali je bilo odveć tamno. Gaka‐
nje je jačalo, sad se već činilo kao da će one proletjeti ravno kroz spavaonicu, točno preko
moje glave. A onda su prošle ispred mjeseca – crn, valovit lanac predvodnikom zatomljen u
obliku slova V. Na tren se predvodnik našao usred Mjesečeva kruga, veći od ostalih, nalik
na crni križ što se rastvara i zatvara, a čas poslije odvukao je svoj V nebom izvan vidika.
Slušao sam im glas kako se gubi i na kraju mi je ostao samo u duhu. Pas ih je slušao još
dugo poslije mene. Svejednako je stajao u svojoj pozi, podignute šape; kad su guske preletje‐
103
le, nije se ni pomakao ni zalajao. A kad ih više ni on nije mogao čuti, krenuo je smjerom ko‐
jim su se one izgubile; zakaskao je ujednačeno i svečano, kao da ide na ugovoren sastanak.
Zadržao sam dah i čuo kako mu velike šape muklo tabaju po travi; onda sam čuo kako neki
auto brza negdje iza zavoja. Na glavici uspona izbiju farovi i ustreme se niz autoput. Gledao
sam kako se pas i auto kreću prema istoj točki na asfaltu.
Pas je gotovo stigao do željezne ograde na kraju terena i uto osjetim da se netko stvorio
kraj mene. Dvoje. I ne gledajući znao sam da su to onaj crni momak zvan Geever i sestra s
mrljom i križićem. Čuo sam strah kako mi šuška u glavi. Crni me momak uzeo ispod ruke i
okrenuo.
–Ja ću ga odvesti – reče.
– Hladno vam je tu kod prozora, gospodine Bromden – reče sestra. – Bit će bolje da se
vratite u svoj lijepi i topli krevet.
– Ne može vas čuti – reče joj crni momak. – Ja ću ga odvesti. Stalno odvezuje plahte i
smuca se okolo.
Pokrećem se, a sestra uzmiče korak, dobacujući crnome momku: – Da, budite tako do‐
bri – i u ruci premeće lančić koji joj je oko vrata. Kod kuće se ona zaključava u kupaonici,
da je nitko ne vidi, skida se i križićem trlja onu mrlju što joj kao tanka crta teče od kuta usa‐
na preko ramena i grudi. Trlja je i trlja i moli svetu Mariju da je sprži, ali mrlja ostaje. Bulji
u nju u zrcalu, tamnija je nego ikada. Onda uzima žičanu četku s kojom se struže boja s
čamca i riba onu mrlju, pa zguljenu i raskrvavljenu kožu pokriva spavaćicom i uvlači se u
krevet.
Ali toga u nje ima odviše. Dok spava, penje joj se ždrijelom u usta pa joj curi s kuta usana
kao kakva rumena slina i spušta joj se niz vrat i grudi. Ujutro vidi da je opet umrljana a ra‐
čuna da to ne može biti iz nje, iz nutrine – kako bi i moglo biti? nije li ona tako dobra ka‐
tolkinja? – pa zaključuje da je to zbog toga što radi noću na odjelu, među takvima kakav
sam ja. Da, samo smo joj mi krivi i ona će nam se za to osvetiti makar joj to bilo zadnje u ži‐
votu. Volio bih da se McMurphy probudi, da mi pomogne.
– Vežite ga u krevetu, gospodine Geever, a ja ću pripremiti lijek.
Na grupnim sastancima sad izbijaju žalbe što su tako dugo bile zapretane da im razlozi
već odavno ne stoje. Sad kad je tu oslonac u liku McMurphyja, ljudi su se počeli raspitivati
o svemu što se na odjelu ikada dogodilo a nije im bilo po volji.
– Zašto se vikendima spavaonica zaključava? – pita na primjer Cheswick ili netko drugi.
– Zar čovjek čak ni preko vikenda ne može raditi što hoće?
– Da, gospođice Ratched – slaže se McMurphy. – Zašto?
– Iz iskustva znamo da biste se svi vi, ako bi spavaonica bila otključana, već nakon do‐
ručka vratili u krevet.
104
www.balkandownload.org
105
ga osoblje ne pritišće i još se više čudio što mu Glavna sestra i ne prigovara mnogo. Nakon
jednog sastanka rekao je Hardingu: – Mislio sam da je ona stara sova mnogo žilavija. Mo‐
žda joj je samo trebalo dobro spustiti. Samo – i na to se namrštio – drži mi se kao da u
onom svom bijelom rukavu ima sve asove.
Uživao je tako sve do iduće srijede, a onda je doznao zašto je Glavna sestra tako sigurna
u svoje adute. Srijeda je dan kada skupe sve nas, osim najgorih lešina, i potjeraju u bazen,
htjeli to mi ili ne htjeli. Ako bi tog dana odjel bio u magli, ja bih se u njoj sakrio samo da ne
idem. Bazena sam se uvijek bojao; plašio sam se duboke vode u kojoj bih se mogao utopiti,
odvodnog kanala da me ne usiše i ne odvuče ravno do mora. Inače, kad sam bio mali uopće
se nisam bojao vode, dapače. Zajedno sam s odraslima, i to ne kao oni, u čizmama, jurcao
po skelama iznad brzaka Columbije i verao se dok zeleni i bijeli vrtlozi oko mene niču i pra‐
še se i tvore duge. Ali, kako sam vidio da mi se Stari počeo bojati, i mene je uhvatio takav
strah da sam bježao čak i od plitke mlake.
Izašli smo iz svlačionice, a bazen je bio krcat golim muškarcima, prska i šiklja voda; vri‐
ska i dreka odbijaju se od visokog stropa kako to obično biva u zatvorenim bazenima. Crni
su nas momci stjerali u nj. Voda je bila ugodno topla, ali ja nisam htio dalje od ruba (crni su
momci obilazili oko bazena i dugim bambusovim motkama odbijali ljude od ruba), pa sam
se držao McMurphyja znajući da ga oni neće tjerati u dublju vodu ako on to neće.
Razgovarao je sa spasiteljem, a ja sam bio možda metar dalje. Pod njim je moralo biti du‐
boko, jer se otiskivao nogama u vodi, dok sam ja stajao. Spasitelj je stajao na rubu bazena,
bio je u majici s bolesničkim brojem i imao je zviždaljku. On i McMurphy raspričali su se o
razlici između bolnice i zatvora. McMurphy je tvrdio da je u bolnici mnogo bolje, a spasitelj
je mislio drukčije; rekao je McMurphyju kako je, prvo i prvo, jedno biti osuđen, a drugo
biti u bolnici pod nadzorom.
– U zatvoru si osuđen, imaš pred sobom određeni datum, znaš kad će te pustiti.
McMurphy se prestao praćakati i polako je doplivao do ruba bazena pa se zagledao u
spasitelja.
– A kad si u bolnici? – upita nakon stanke.
Spasitelj je slegnuo mišićavim ramenima i cimnuo zviždaljku koja mu je visjela oko vra‐
ta. Bio je stari profesionalni igrač američkog nogometa, čela obilježena ožiljcima od kopač‐
ke, a ponekad, kad bi se našao izvan odjela, neka bi mu lampica kvrcnula u dnu očiju, s usa‐
na bi mu stali pljuvačkom prskati brojevi, pao bi na sve četiri, u startnu pozu, pa bi zrakom
zaplivao na prvu sestru koja naiđe, zabio bi joj rame u bubrege, u pravi čas da napadač zbri‐
še kroz otvoreni prostor. Zato je i bio s poremećenima; kad god nije pazio na kupače, bio je
spreman na takvo što.
Još jednom je slegnuo ramenima na McMurphyjevo pitanje, onda se ogledao lijevo-des‐
no, da vidi nije li koji crni momak u blizini, pa je kleknuo na samom rubu bazena i pružio
ruku prema McMurphyju, da je vidi.
106
www.balkandownload.org
107
žlijezda. Glava se napuni tekućinom. Pomogni nam da ga dignemo.
Čim su pustili dječaka opet je legao u korito; lice mu je bilo strpljivo, nemoćno i prkos‐
no; iz usta su mu izbijale bale i pravile mjehure u onoj mliječnoj vodi. Harding opet zamoli
McMurphyja da im pomogne, pa se on i Cheswick sagnuše nad dječakom. McMurphy se
progura pored njih i ode pod tuš.
– Pustite ga nek leži – reče trljajući se pod tušem. – Možda ne voli duboku vodu.
Vidio sam što će biti. Idućeg dana zaprepastio je cijeli odjel – ustao je rano, oribao je
školjke tako da su se blistale, pa nastavio čistiti pod u hodniku čim su mu to crni momci na‐
redili. Svakoga je iznenadio osim Glavne sestre; ona se držala kao da se nema čemu čuditi.
Toga dana na sastanku Cheswick reče kako se svi slažu da se ta situacija s cigaretama ko‐
načno riješi i zaključi: – Nisam malo dijete da od mene skrivaju cigarete kao da su kolačići!
Je li tako, Mack? – Očekivao je McMurphyjevu pomoć, ali dobio je samo šutnju.
Pogledao je u kut gdje je bio McMurphy. Svi su onamo pogledali. McMurphy je bio za‐
okupljen svojim špilom, gledao ga je kako mu u šaci klizi i nestaje. Nije ni podigao oči. Bilo
je jezivo tiho, čulo se samo praskanje onih masnih karata i Cheswickovo soptanje.
– Hoću da se učini nešto! – naglo se Cheswick razgalami. – Nisam ja malo dijete! –
Udari nogom i osvrne se oko sebe izgubljenim pogledom, kao da će briznuti u plač. Obje je
šake stisnuo i pritisnuo na oble, kokošje grudi; na zelenoj su odori one šake bile nalik na ru‐
žičaste loptice a tako ih je silno stezao da su mu se tresle.
Nikad nije djelovao krupno; malen je bio i pretio, na tjemenu rumenio mu se kružić
ćele, ah se u onoj pozi, stojeći sam usred dnevnog boravka, činio još manji i jadniji. Pogle‐
dao je u McMurphyja, ah ga ovaj nije gledao; onda je očima prošao po nizu akutnih, tražeći
pomoć. Svi su jedan za drugim zvjerali u stranu, a pomoći niotkud. Panika na licu mu se
udvostruči. Pogled mu naposljetku zastane na Glavnoj sestri. Opet lupi nogom.
– Hoću da se učini nešto! Čujete me? Hoću da se učini nešto! Nešto! Nešto! Neš...
Ona dva crna macana zgrabiše ga odostraga za ruke, a kržljavac ga stegne remenom. Od‐
mah je splasnuo kao probušen balon i ona ga dva crna macana odvukoše gore, na odjel po‐
remećenih. Čulo se kako mlako udara o stube. Kad su se crni momci vratih i sjeli, Glavna
sestra okrene se nizu akutnih njoj sučelice u dvorani i zagleda se u njih. Cijelo vrijeme od
Cheswickova odlaska vladala je tišina.
– Ima li još kakvih primjedbi – upita ona – na raspodjelu cigareta?
Prešao sam pogledom preko niza praznih, kao uza zid povješanih lica meni preko puta, i
oči su mi na kraju stale na McMurphyju koji je u svom kutu, u naslonjaču, bio zadubljen
svojom vježbom presijecanja špila jednom rukom... a bijele su cijevi na stropu opet stale štr‐
cati ledenim svjetlom... osjećam ga, zrači mi i samu utrobu.
Sada se McMurphy više ne bori za nas, a neki akutni tvrde da on debelo farba Glavnu
108
www.balkandownload.org
sestru, načuo je, kažu, da će ga ona poslati na odjel poremećenih, pa neko vrijeme uzmiče da
joj ne bi dao povoda; drugi misle da je pušta neka predahne, a onda će je zaskočiti kakvim
novim potezom, nekim ludim potezom s kojim će ju izludjeti. Čuješ ih kako u grupicama o
tome govore, nagađajući.
Ali ja – ja znam. Čuo sam njegov razgovor sa spasiteljem. Napokon je postao mudar, i
to je sve. Kao moj Stari, kad je konačno shvatio da ne može izaći na kraj s onom ruljom iz
grada koja je zapela da država tu izgradi branu zbog love, poslova i da se riješi našeg sela:
Neka ti Indijanci ribiči pokupe svoj smrad i svojih dvjesto tisuća dolara koje im država daje
i neka se s tim tornjaju drugamo! Stari je najpametnije napravio kad je potpisao one papire;
otporom ne bi ništa dobio. Država bi ionako došla na svoje, prije ili poslije. Ovako će ple‐
menu dobro platiti. Jedino mudro rješenje. I McMurphy je našao jedino mudro rješenje.
Shvatio sam to. Popušta zato što mu je to najpametnije, a ne zbog onoga što akutni izmiš‐
ljaju. Ništa nije rekao, ali ja sam znao i zaključio da je to pametno. To sam sebi ponavljao i
ponavljao: tako si siguran, kao kad se kriješ. Pametan potez, nitko to ne može poreći. Ja
znam što on radi.
A onda, jednoga jutra, sinulo je i akutnima. Sinulo im je zbog čega je on zapravo uzmak‐
nuo, sinulo im je da su razlozi koje smišljaju samo laži kojima se zavaravaju. I dalje nije re‐
kao ni riječi o svom razgovoru sa spasiteljem kod bazena, ali sinulo im je. Mislim da je ses‐
tra, noću, emitirala tu informaciju krevetima preko svoje mreže u podu spavaonice, jer je
svima istodobno sinulo. Vidim po tome kako su pogledali McMurphyja kad je ujutro ušao
u dnevni boravak. Ne gledaju ga ni ljutito, ni razočarano, jer i oni poput mene shvaćaju da
mu nema druge – hoće li Glavnu sestru navesti da ga otpusti, mora se vladati kako ona hoće
– ali ga ipak gledaju kao da im je žao što mora biti tako.
Čak je i Cheswick to shvatio i ništa nije zamjerio McMurphyju što nije stao uz njega i
digao buku zbog cigareta. Vratio se iz odjela poremećenih toga istog dana kad je sestra emi‐
tirala informaciju krevetima, pa je i sam rekao McMurphyju da shvaća njegovo držanje i da
mu je to, s obzirom na sve, najmudrije i da se nije sjetio Mackova položaja, inače ga ne bi
onako prozvao. To je rekao McMurphyju dok su nas vodili na bazen. Ali, čim smo se našli
kod bazena, dodao je da bi ipak htio da se nešto poduzme i skočio je u vodu. Na rešetki
odvoda na dnu bazena tako je spleo prste da ga nisu mogli odvojiti ni krupni spasitelj, ni
McMurphy, ni dva crna macana, a dok su našli odvijač, odvinuli rešetku, i izvukli Cheswic‐
ka zajedno s rešetkom za koju se držao svojim bucmastim ružičastim i modrim prstima, već
se bio utopio.
U redu za ručak vidim kako ispred mene pladanj leti u zrak – kao zeleni plastični obla‐
čić s kojeg se slijeva kiša mlijeka, graška i juhe od povrća. Sefelt iskače iz reda na jednoj nozi,
obje je ruke visoko digao, u luku pada na leđa i izvrnutim bjeloočnicama bulji u mene. Gla‐
109
vom je tresnuo o pod kao kad se kamenje sudara u vodi, tijelom u luku, trza se i trese. Fre‐
drickson i Scanlon skaču da mu pomognu, ali ih jedan crni macan gura u stranu i iz straž‐
njeg džepa vadi malu daščicu omotanu vrpcom sa smeđim mrljama. Otvara Sefeltu usta,
utiskuje mu daščicu među zube i ja čujem kako se drvo lomi, Sefelt ga je pregrizao. Osjećam
okus špranja. Sefelt se trza sporije i jače, sad su to silni grčevi kojima se diže u luk i pada –
diže se i pada, sve sporije, a onda prilazi Glavna sestra, stoji nad njim i on se rastače na podu
kao kakva siva mlaka.
Preda se je sklopila ruke, kao da drži svijeću, gleda kako mu se ono što je od njega ostalo
cijedi iz rukava i nogavica.
– Gospodin Sefelt? – pita crnog momka.
– Da... uh... – Crni momak cima daščicu, pokušava je izvući. – Gospon Sefelt.
– A gospodin Sefelt je tvrdio da mu lijekovi više ne trebaju. – Kima glavom i za korak uz‐
miče od Sefelta koji se razlio do njezinih bijelih cipela. Diže glavu, gleda krug akutnih koji
se okupio oko njih. Opet kima i ponavlja: – Da mu lijekovi više ne trebaju. – Na licu joj je
osmijeh, sućut, strpljenje i gađenje, sve u isti mah – uvježban izraz.
McMurphy još nikad nije vidio nešto slično. – Ma što mu bi? – pita.
Sestra ne diže pogleda s one mlake, ne okreće se prema McMurphyju. – Gospodin Sefelt
je epileptičar, gospodine McMurphy. Što znači da ga ovakvi napadi mogu pogoditi u svako
doba, ako se ne drži liječničkih uputa. Ali on misli da je pametniji. Rekli smo mu što će mu
se dogoditi ne bude li uzimao lijekove. Unatoč tome, i dalje izvodi gluposti.
Smrknuta čela, Fredrickson istupa iz kruga. To je žilav, beskrvan tip plave kose, oštrih
plavih obrva i duge donje čeljusti, tu i tamo pravi se važan kako je to Cheswick običavao –
grmi, galami i grdi pokoju sestru, govori da će otići iz ovog svinjca! I svaki put puštaju ga da
sikće i prijeti šakom dok se ne ispuca, onda ga pitaju jeste li završili, gospodine Fredrickson,
sad ćemo vam napisati otpusno pismo – a zatim se oni tamo u glavnoj sobi klade koliko će
ovaj put izdržati, za koje će vrijeme ponizno doći, pokucati na staklo, ispričati se i zamoliti
da zaborave sve one gluposti koje je u žaru izvalio, neka na dan-dva odlože obrasce, je li u
redu?
Sad je iskoračio pred sestru, prijeti joj šakom. – Tako, je li? Tako vi kažete, uh? Hoćete
raspeti našega Seefa kao da on to radi vama u inat ili što?
Ona mu sućutno spušta ruku na njegovu i šaka mu se opušta.
– U redu je, Bruce. Prijatelj će vam biti dobro. Izgleda da nije uzimao dilantin. Ja jed‐
nostavno ne znam što radi s njim.
Zna ona to dobro, kao i svi ostali; Sefelt zadržava pilule u ustima i poslije ih daje Fre‐
dricksonu. Sefelt ih ne voli gutati zbog onoga što naziva »katastrofalnim nuspojavama«, a
Fredrickson rado uzima duplu porciju jer se nasmrt boji napada. Sestra to zna, to joj se osje‐
ća u glasu, ali kad je gledaš takvu, tako simpatičnu i ljubaznu, rekao bi da zbilja pojma nema
što je između Sefelta i Fredricksona.
110
www.balkandownload.org
– Jeee... – rasteže Fredrickson, ali mu je žestina napada splasnula – je, ali ne morate se
praviti kao da je stvar samo u tome uzima li to ili ne. Znate kako je Seefu teško što onako
izgleda, što žene misle da je ružan i tako dalje, a znate da misli da dilantin...
– Znam – kaže ona i opet mu dotakne ruku. – On misli da mu je lijek kriv i što mu kosa
otpada. Jadni starčić!
– Nije on tako star!
– Znam, Bruce. Zašto se toliko uzrujavate? Nikad mi nije bilo jasno što je to između vas
i vašeg prijatelja što vas čini tako defanzivnim!
– Ali, vrlo važno! – kaže Fredrickson i zabija šake u džepove.
Sestra se prigiba, briše dio poda na koji će kleknuti i masira Sefelta da ga malo dovede k
sebi. Crnom momku nalaže da ostane kraj jadnog starčića a ona će poslati po kolica, da ga
odvezu u spavaonicu i pustiti ga da spava cijeli dan. Kad ustane, potapša Fredricksona po
nadlaktici, a on progunđa:
– Da, znate da i ja moram uzimati dilantin, zato znam kako je Seefu. Hoću reći, zato ja
i... ali nije važno!
– Bruce, razumijem koliko obojica trpite, ali zar ne mislite da je sve drugo bolje nego
ovo?
Upire prstom u pod i Fredrickson spušta pogled. Sefelt se upola oporavio, prsa mu se
nadimaju i spuštaju dubokim, vlažnim i škripavim uzdasima. Kvrga mu raste na glavi tamo
gdje se sudario s podom, oko daščice crnoga momka što mu viri iz usta skuplja se crvena
pjena, oči mu se već pomalo miču. Ruke je raširio, rastvorenih dlanova, a prsti mu se stežu i
rastežu upravo kao u onih u šok-sobi što sam ih gledao vezane za onaj križ od stola a s dlana
im se od struje dimi. Sefelt i Fredrickson nisu nikad bili u šok-sobi. Oni su tako podešeni da
proizvode vlastitu voltažu, skuplja im se u hrptenjači a uključuje se s onih čeličnih vrata u
glavnoj sobi ako oni skrenu i zastrane – usred najmasnijeg vica ukočit će se kao da ih je zdr‐
malo ravno u mali mozak. Tako nema gnjavaže s odvlačenjem u onu prostoriju.
Sestra blago strese Fredricksonu nadlakticu, kao da je zaspao, i ponavlja: – Pa ako uzme‐
mo u obzir i štetno djelovanje lijeka, zar ne mislite da je sve bolje nego ovo?
Fredrickson zuri u pod, plave je obrve podigao kao da sad prvi put vidi kako on sam iz‐
gleda najmanje jednom mjesečno. Sestra se smiješi, tapša mu nadlanicu i odlazi uzgred sije‐
vajući očima u akutne, neka ih je stid što se skupljaju da bi gledali takav prizor. Kad je otiš‐
la, Fredrickson se strese i blijedo nasmiješi.
– Ne znam zašto sam se tako raspalio na staru... mislim, nije mi dala nikakav povod da
tako planem, zar ne?
To zapravo i nije pitanje koje traži odgovor, nego više konstatacija da on ne može otkriti
razlog. Još jednom se strese, želi se odmaknuti, ali mu McMurphy prilazi i potiho ga pita
što to oni uzimaju?
– Dilantin, McMurphy, antikonvulziv, ako hoćeš znati.
111
– Pa što, ne djeluje?
– Ne, mislim da djeluje – ako ga uzimaš.
– Pa zašto se onda zezate s tim?
– Evo, vidi, ako hoćeš znati! Evo zašto se zezamo s tim. – Fredrickson seže, palcem i ka‐
žiprstom hvata donju usnu, izvrće je i pokazuje otečene, ružičaste i beskrvne desni s nizom
dugih, blistavih zuba. – Desni – govori jednako držeći usnu. – Od dilantina ti desni gnjiju.
A kad dobiješ napad, škrgućeš zubima. I onda...
S poda se čuje neki zvuk. Gledaju Sefelta, stenje i hripa, crni mu momak upravo vadi
svoju daščicu iz usta, a u daščici dva zuba.
Scanlon uzima svoj pladanj i napušta skup dobacujući: – Usran život! Ne valja ako uz‐
meš, a ne valja ni ako ne uzmeš. U gorem sosu ne možeš biti, vjerujte mi.
– Da, jasno mi je – mrmlja McMurphy gledajući u Sefeltovo lice koje se smiruje. I na
McMurphyjevu licu pomalo se slaže isti izraz bola i nedoumice kao na onom licu na podu.
Što god da se u mašineriji bilo pokvarilo, već su to zacijelo popravili. Opet sve teče rav‐
nomjerno i odmjereno: u šest i trideset ispadaj iz kreveta, u sedam upadaj u blagovaonicu, u
osam evo kroničnima slagalice a akutnima karte... a u zastakljenoj sobi vidim bijele ruke
Glavne sestre kako lebde nad kontrolama.
Katkad me vode s akutnima, a katkad ne. Odvedu me tako jednom s njima u knjižnicu i
ja priđem odjelu knjiga iz tehnike, gledam naslove iz elektronike, knjiga kojih se sjećam iz
one svoje godine studija; sjećam se da su te knjige pune shema, jednadžbi i teorija – čvrstih,
jasnih, sigurnih stvari.
Htio bih zaviriti u jednu knjigu ali se bojim. Bojim se bilo što učiniti. Čini mi se kao da
lebdim u prašnjavom žutom zraku knjižnice, na pola puta od poda, na pola od stropa. Nas‐
lage knjiga naherile su se oko mene, luđački se križaju i sijeku pod svakakvim kutovima.
Jedna se polica malo naginje nalijevo, a druga nadesno. Neke se naginju nada mnom, ne
znam kako knjige ne ispadaju iz njih. Dižu se u nedogled, klimave police od zakovanih da‐
saka i daščica, poduprte cijevima, naslanjaju se na ljestve, svuda oko mene. Ako jednu knji‐
gu izvučem, Bog zna kakvu bi to strahotu prouzročilo.
Čujem da netko ulazi, to je jedan od crnih momaka s našeg odjela, s njim je Hardingova
žena. Razgovarajući i keseći se jedno drugome ulaze u knjižnicu.
– Vidi, vidi, Dale – crni momak govori Hardingu koji čita knjigu – vidi koga sam ti do‐
veo. Rekoh ja njoj da ovo nije vrijeme za posjet, ali uvijek me slatkorječivo obrlati! I evo,
doveo sam ti je. – Pušta je ispred Hardinga i odlazi zagonetno dobacujući: – Da nisi zabo‐
ravila, u redu?
Ona prstima šalje poljubac crnome momku, pa se okreće Hardingu kružeći stražnjicom.
112
www.balkandownload.org
– Zdravo, Dale.
– Dušo – on odgovara, ali se ne miče, dva je koraka do nje. Osvrće se oko sebe, svi bulje
u njih.
Visoka je kao on. Ima cipele s visokim peticama a torbicu ne drži za remen nego kao da
nosi knjigu. Na crnom laku kožne torbice nokti joj se crvene kao kapi krvi.
– Hej, Mack – Harding doziva McMurphyja koji sjedi na drugom kraju sobe listajući
strip – zanemari na trenutak svoju žeđ za literaturom da te upoznam sa svojom suprugom i
Nemezom. Kad bih rekao »boljom polovicom«, bio bih banalan, ali mislim da ta fraza
ukazuje na nekakvu osnovnu ravnomjernu podjelu. Slažeš se?
Pokušava se nasmijati i s dva tanka bjelokosna prsta posegne u džep košulje za cigareta‐
ma, prtljajući za posljednjom u kutiji. Cigareta mu se trese dok je stavlja u usta. Ni on ni
žena nisu se još ni pomaknuli jedno prema drugome.
McMurphyjeva krupna prilika otiskuje se iz naslonjača i skida kapu dok prilazi. Hardin‐
gova žena gleda ga i smiješi se dižući jednu obrvu.
– Dobar dan, gospođo Harding – kaže McMurphy.
Uzvraća još širim osmijehom i kaže: – Ah, Mack, mrzim to s gospođom Harding; zovi
me Vera.
Sve troje sjednu na kauč na kojem je sjedio Harding i ovaj priča ženi tko je McMurphy i
kako je McMurphy prešao Glavnu sestru, a ona se smiješi i kaže kako se tome nimalo ne
čudi. Tako pripovijedajući, Harding se oduševljava i zaboravlja na svoje šake i one pred
njim u zraku pletu tako zornu sliku da je možeš vidjeti, nalik su na dvije lijepe balerine u bi‐
jelom što plesom prikazuju priču u suzvučju s njegovim glasom. Šake mu mogu biti bilo što.
Ah čim je završio priču, uočio je da mu žena i McMurphy zure u šake pa ih je odmah stis‐
nuo među koljena. Nasmije se zbog toga, a žena mu kaže:
– Dale, kada ćeš se naučiti smijati umjesto da cičiš kao miš?
Isto je to i McMurphy rekao Hardingu za smijeh još prvog dana, ali ipak nekako drukči‐
je; McMurphyjeve su riječi tada smirile Hardinga, dok je sad od njezinih riječi nervozniji
no ikad.
Ona zatraži cigaretu, Hardingovi prsti opet klize u džep ali tamo nema više ništa. –
Daju nam ih na kapaljku – govori i sklapa svoja mršava ramena kao da bi htio sakriti polu‐
popušenu cigaretu koju drži među prstima – kutiju na dan. To baš ne ostavlja čovjeku mo‐
gućnost da bude kavalir, najdraža moja Vera.
– Oh, Dale, pa tebi nikad dosta, je li tako?
On je gleda i smiješi se, u očima mu tinja podmukla, grozničava gorčina. – Govorimo li
simbolički ili se još bavimo konkretnim cigaretama? Nema veze, ma što si mislila, odgovor
već znaš.
– Nisam mislila išta drugo nego ono što sam rekla, Dale.
– Nisi mislila ništa drugo, mila moja. Negacija mora biti dvostruka. McMurphy, Vera ti
113
je takmac u nepismenosti. Dušo, kako ne možeš shvatiti da »nisam« i »išta«...
– Dobro! Dosta! Mislila sam i jedno i drugo! Mislila sam da ti uvijek nemaš ništa i toč‐
ka!
– Da ja nikad nemam ništa, drago moje pametno dijete.
Ona sekundu gleda Hardinga poprijeko, pa se okreće McMurphyju koji sjedi kraj nje. –
A ti, Mack, možeš ti riješiti tu sitnicu i ponuditi curu cigaretom?
Kutija mu već leži u krilu. Gleda u nju kao da bi volio da nije tamo, pa kaže: – Naravno,
ja uvijek imam cigareta. Zato što sam žicar. Žicam ih gdje stignem, zato meni kutija traje
mnogo duže nego Hardingu. On puši samo svoje. Tako da će on prije ostati bez...
– Prijatelju moj, ne moraš nalaziti ispriku za moju nesposobnost. To tvojoj naravi ne
dolikuje, a mojoj ne godi.
– Tako je – potvrđuje žena. – Samo mi je pripali.
I toliko se prigiba k šibici da joj čak i ja, s drugoga kraja sobe, mogu vidjeti ispod bluze.
Onda ona priča kako su joj dojadili Hardingovi prijatelji, stalno joj svraćaju i pitaju za
njega.
– Znaš takve, Mack, ne? Frajer s lijepom dugom čupom, svaka mu je dlaka na svom
mjestu, cifra se, kesi, ljubi ruke.
Harding pita svraćaju li samo zato da pitaju za njega, a ona mu odgovara da oni što svra‐
ćaju da vide nju zacijelo se toliko ne cifraju.
Naglo ustaje i kaže da mora ići. Steže McMurphyju ruku i kaže da se nada da će se opet
vidjeti, pa izlazi iz knjižnice. McMurphy nije ni riječ izustio. Na klepetanje onih visokih
peta sve se glave opet dižu, pogledi je prate sve do kraja hodnika.
– Što kažeš? – pita Harding.
McMurphy se trgne. – Ima fenomenalne cice – nije mogao smisliti ništa drugo. – Velike
ko u Stare Dame Ratched.
– Nisam mislio u fizičkom pogledu, prijatelju, mislio sam što...
– Do vraga, Harding! – vikne McMurphy odjednom. – Ne znam što da mislim! Što ho‐
ćeš od mene? Da ti budem bračni savjetnik? Znam samo ovo: prvo i prvo, nitko nije savr‐
šen, i svatko samo vodi brigu o tome kako će drugome zagorčati život. Znam što bi ti želio
da mislim: da te žalim, da ti kažem da je ona prava kučka. Ali si i ti bio takav da se nije osje‐
ćala kao kraljica. Jebem i tebe i tvoje »što misliš«! Uostalom, imam punu kapu svojih briga
i bez tvojih! Zato odjebi! – Sijeva pogledom sve ostale u knjižnici. – I svi vi! Skinite mi se,
prokleti bili!
I nabija kapu na glavu i vraća se svome stripu na drugoj strani prostorije. Akutni se po‐
gledavaju otvorenih usta. Što se okomio na njih? Pa tko ga dira? Otkako su otkrili da je
uvukao rogove zato da mu ne produže boravak u bolnici, nitko ga ništa ne pita. Svi se čude
zašto je tako planuo na Hardinga i nije im jasno zašto onako grabi knjigu sa stolice i drži je
pred sobom – da li zato da ga drugi ne gledaju ili zato da on ne gleda druge?
114
www.balkandownload.org
Sljedećeg jutra Martini je čučnuo iza kontrolnog bloka u kupaonici, glumeći pilota
mlaznog aviona. Pokeraši su stali, cerekaju se komediji.
– Pažnja-pažnja, pažnja-pažnja! Zemlja-zrak, zemlja-zrak! Objekt primijećen na četiri-
nula-šesnaest-sto – izgleda kao neprijateljski projektil. Smjesta u napad! Pažnja-pažnja!
Vrti neki gumb, gura naprijed jednu ručku, naginje se u stranu kao da prati let aviona.
Pomiče kazaljku na »pun mlaz« na jednoj strani bloka, ali iz cijevi na zidu kvadratne kabi‐
ne od keramičkih pločica što je pred njim ne štrca voda. Nema više hidroterapije, isključili
su vodu. Oprema je sasvim nova, sve sam krom i čelik, a uopće nije korištena. Ako se izuz‐
me krom, kontrolni blok i tuš isti su kao oprema za hidroterapiju kojom su se koristili u
staroj bolnici prije petnaest godina; cijevi koje će ti mlazom poštrcati svaki komadić tijela iz
svih mogućih pozicija, a tamo kod kontrolnog bloka stoji tehničar u gumenoj pregači i
određuje kad će te ošinuti iz koje cijevi, kakvim mlazom, koje toplote – mlaz je blag i umi‐
rujući, onda oštar, bode te kao iglama – a ti visiš tamo između cijevi, sapet si platnenim re‐
menjem, sav si raskvašen, mlohav i smežuran, dok tehničar uživa u svojoj igrački.
– Pažnja-pažnja!... Zrak-zemlja, zrak-zemlja! Objekt primijećen... upravo ulazi u moj vi‐
dokrug...
Martini se prigiba naprijed, cilja preko bloka u prsten od cijevi. Jednim okom škilji u pr‐
sten.
– U metu! Spreman! Ciljaj! Pa...
Naglo se rukama odbija od komandnog bloka, uspravlja se trzajem, koči se, razbarušene
kose, izbuljenih očiju, tako luđački i s takvim užasom zuri u kabinu da se kartaši okreću na
stolicama da vide hoće li i oni što vidjeti – ali ne vide ništa osim omči na čvrstom novom
platnenom remenju koje visi između cijevi.
Martini se okreće i pogleda ravno u McMurphyja. Ni u koga drugoga. –Jesi ih vidio?
Jesi?
115
– Vidio koga, Mart? Ništa ne vidim.
– U onim omčama? Nisi?
McMurphy se okreće i zirka u kabinu. – Ne. Ništa.
– Čekaj malo! Važno im je da ih vidiš.
– Dovraga, Martini, rekao sam ti da ih ne vidim! Jasno? Ama baš ništa!
– Oh – uzdahne Martini. Kimne glavom i okrene leđa kabini. – Ni ja ih nisam vidio.
Samo sam se zezao.
McMurphy siječe špil i oštro miješa karte. – Pa, nije mi to neka fora, Mart. – Opet siječe
špil, želi ga promiješati, ali mu se karte razlete na sve strane, kao da mu je špil eksplodirao u
drhtavim rukama.
Sjećam se, opet je bio petak, tri tjedna nakon našeg glasanja o televiziji, potjerali su sve
što se kreće na vlastiti pogon u Zgradu Jedan na ono što tobože, da nam zamažu oči, zovu
rendgenski pregled za tuberkulozu, a ja znam da je to kontrola naše mehanike, radi li kako
valja.
Poredali smo se na dugoj klupi u hodniku, tamo su na kraju vrata na kojima piše
RENDGEN. Pored tih su druga vrata na kojima stoji ORL, gdje nas zimi vode na kontrolu
grla. Nama preko puta, u hodniku, ista je takva klupa, a na kraju nje su metalna vrata. S re‐
dom zakovica. I ništa ne piše. Na klupi, između dva crna momka, sjede dva tipa i kunjaju, a
treća je žrtva unutra, na terapiji, čujem je kako vrišti. Vrata se šušteći otvaraju iznutra, vi‐
dim bljesak cijevi u sobi. Žrtvu iznose na bolesničkim kolicima, još se dimi, a ja se grčevito
hvatam za klupu da me ne usišu kroz ona vrata. Dva momka, jedan crni i jedan bijeli, pote‐
žu jednog od one dvojice s klupe na noge, a on posrče od droge kojom su ga nakljukali. Prije
šok-terapije obično ti daju neke crvene pilule. Guraju ga kroz vrata, tehničari ga hvataju is‐
pod pazuha. Na tren vidim da je tip shvatio gdje su ga doveli, obje je pete zabio u betonski
pod, ne da se k stolu – onda se vrata zatvaraju, pffff, kao čelikom o madrac, i više ga ne vi‐
dim.
– Čovječe, što se tamo zbiva? – McMurphy pita Hardinga.
– Tamo? Pa da, još nisi imao to zadovoljstvo. Šteta! Iskustvo je to koje bi svatko morao
doživjeti. – Harding isprepleće prste za vratom, zavaljuje se i gleda u vrata. – To je ta šok-
soba o kojoj sam ti nedavno govorio, prijatelju moj, EŠT. Elektro-šok-terapija. Sretnim du‐
šama u njoj pruža se besplatni izlet na Mjesec. Doduše, kad bolje promislim, nije posve bes‐
platan. Uslugu plaćaš moždanim stanicama umjesto novcem, a čovjek ima milijarde možda‐
nih stanica na štednoj knjižici. Ako bude koja manje, neće ni osjetiti.
Mršti se na posljednjeg koji je ostao na klupi. – Kako mi se čini, više nema mnogo klije‐
nata, ni blizu onome koliko je nekad bilo! Ali opet, c’est la vie, danas je u modi, sutra nije.
Bojim se da smo svjedoci zalaza EŠT-a. Naša je draga glavna sestra među rijetkima koji se
116
www.balkandownload.org
srčano zalažu za uzvišenu staru faulknerovsku tradiciju liječenja mentalnih otpadnika: pr‐
ženje mozga.
Vrata se otvaraju. Bolesnička kolica izlijeću, nitko ih ne gura, dime se, na dva kotača
skrenu za ugao i nestaju s vidika na kraju hodnika. McMurphy gleda kako posljednjeg tipa
odvlače s klupe i za njim zatvaraju vrata.
– Pa oni... – McMurphy osluškuje trenutak – odvuku frajera unutra i puštaju mu struju
kroz glavu?
– Sažeto rečeno!
– Pa zašto, dovraga?
– Za pacijentovo dobro, naravno! Sve što tu rade je za pacijentovo dobro. Kako si bio
samo u našem odjelu, mogao si steći dojam da je bolnica veliki i učinkoviti aparat koji bi
posve dobro funkcionirao samo da se ne primjenjuje na pacijentu. Ali, pazi, tu ima caka!
EŠT se ne koristi uvijek u kaznene svrhe, kao što ga naša sestra koristi, a nije ni sredstvo
običnog sadizma osoblja. Mnogi su navodni neizlječivi bolesnici došli k sebi s tim šokovi‐
ma, kao što je mnogima pomogla lobotomija ili leukotomija. Šok-terapija ima svoje dobre
strane: jeftina je, brza i posve bezbolna. Samo što izaziva napadaje.
– Kakav život – stenje Sefert. – Jednima daju pilule da smire napadaj, a drugima struju
da izazovu napadaj.
Harding se naginje McMurphyju da mu rastumači. – Ovako je došlo do toga: dva su
psihijatra, iz bogzna kakvih perverznih razloga, otišli razgledati klaonicu, pa su gledali kako
ubijaju stoku maljem među oči. Uočili su da od toga ne ugiba svako govedo, nego da pokoje
samo padne na pod u stanju umnogome nalik padavičarskom grču. »Ah, tako«, uskliknuo
je prvi liječnik, »pa to piti ono prafo što mi trepala za naši pacijenti – intucirani napat!«
Drugi se liječnik složio, naravno. Poznato je da su ljudi nakon epileptičnog napada neko
vrijeme mirni i krotki, a poznato je također da ima i takvih opasnih, izrazito nasilnih sluča‐
jeva, s kojima se nakon napada može suvislo razgovarati. Nisu znali zašto, a ni sada ne zna‐
ju. Međutim, bilo je očito da ako bi se napad mogao inducirati na neepileptičarima, mogli
bi se postići sjajni rezultati. A tu, pred njima, našao se čovjek koji svako malo inducira na‐
pade s eksplozivnim učinkom.
Scanlon kaže kako je mislio da je tip koristio malj umjesto bombe, ali Harding kaže da
će to potpuno ignorirati te nastavlja objašnjavati.
– Mesar jest koristio malj. I zato je kolega imao određene rezerve. Napokon, čovjek nije
govedo. Tko zna, malj bi mogao skliznuti i čovjeku razbiti nos? Pa čak mu i izbiti sve zube?
Kako će izaći na kraj sa skupim zubarskim troškovima? Ako će čovjeka tresnuti po glavi,
treba im nešto sigurnije i preciznije od malja; i tako su na kraju došli na struju.
– Isuse, nisu li pomislili da bi to moglo izazvati veću štetu nego korist? Zar se javnost
nije dignula na noge?
– Čini mi se da ne shvaćaš javnost u potpunosti, prijatelju moj; u ovoj zemlji, ako nešto
117
nije u redu, najbrži način da se to sredi smatra se ujedno i najboljim načinom.
McMurphy vrti glavom. – Uuuuh! Strujom kroz glavu! Čovječe, to ti je isto kao kad
ubojicu smaknu na električnoj stolici!
– I u jednom i u drugom slučaju razlozi su mnogo srodniji nego što ti misliš. I jedno i
drugo je liječenje.
– I kažeš da ne boli?
– To ti osobno jamčim. Posve je bezbolno. Jednom bljesne i odmah gubiš svijest. Nema
plina, nema igle, nema malja. Apsolutno bezbolno. Samo, ljudima je jednom dosta. Čovjek
se nekako... promijeni. Zaboravlja mnogo toga. To je kao – Harding pritišće dlanovima
sljepoočice, sklapa oči – kao da ti struja pokrene divlje kolo sreće slika, emocija, uspomena.
Vidio si takva kola. Staviš na jedan broj, a izvikivač pritisne gumb. Cing! Svjetla se pale i
gase, trešti glazba, vrte se brojevi kao u vrtlogu, možda dobiješ, možda izgubiš, a onda igraš
opet. Plati za još jedan krug, sinko, plati.
– Smiri se, Harding.
Vrata se otvaraju, izlaze bolesnička kolica s čovjekom pod plahtom, a tehničari odlaze na
kavu. McMurphy provlači prste kroz kosu. – Nikako si ne mogu utuviti u glavu što se sve
ovdje događa.
– Što to? Šok-terapiju?
– Da. Ne, ne samo to. Sve ovo... – maše rukom uokolo. – Sve ovo što se događa.
Harding dodirne McMurphyjevo koljeno. – Smiri svoj uzbuđeni duh, prijatelju. Po sve‐
mu sudeći, ne moraš se bojati šok-terapije. Gotovo je izašla iz mode i koriste je samo kad ni‐
šta drugo ne pomaže, kao i lobotomiju.
– A ta lobotomija, je li to kad ti odrežu komad mozga?
– Opet si u pravu. Dobro usvajaš stručnu terminologiju. Da, to je kad ti odrežu komad
mozga. Kastriranje čeonog režnja. Valjda ona tako rezonira: kad te ne može skratiti ispod
pojasa, skrati te iznad očiju.
– Misliš na Ratchedicu?
– Upravo na nju.
– Nisam znao da o takvim stvarima odlučuje sestra.
– Upravo ona odlučuje.
Čini se da je McMurphyju drago što su prestali razgovarati o šok--terapiji i lobotomiji i
vratili se na temu Glavne sestre. Pita Hardinga što on misli, što s njom nije u redu. Har‐
ding, Scanlon i još neki imaju svakakva mišljenja. Neko vrijeme raspravljaju je li ona uzrok
svemu zlu ovdje, a Harding kaže da misli kako je ona uzrok većini zala. I drugi uglavnom
tako misle, ah McMurphy više nije toliko siguran u to. Kaže da je neko vrijeme i on tako
mislio, ali sad više ne zna. Kaže da kad nje i ne bi bilo, ne vjeruje da bi to bitno promijenilo
stvari; kaže kako misli da je cijelo ovo jezivo sranje izazvano nečim mnogo većim i pokušava
protumačiti kako to misli, ali na koncu vidi da ne može pa odustaje.
118
www.balkandownload.org
McMurphy ne zna, ali na tragu je onoga što sam ja shvatio već odavno, da nije posrijedi
samo Glavna sestra, nego cijeli Sustav, svemoćni Sustav, to je ona prava svemoćna sila, a ses‐
tra je samo njezin viši službenik.
Ostali se ne slažu s McMurphyjem. Kažu da znaju u čemu je problem, pa raspravljaju o
tome. Raspravljaju dok ih McMurphy ne prekine.
– Do vraga, poslušajte se samo – kaže McMurphy. – Samo tupite, tupite i tupite. O ses‐
tri, osoblju, bolnici. Evo, Scanlon bi sve bombom digao u zrak. Sefeltu su krive pilule. Fre‐
dricksonu je kriva obitelj. A svi prebacujete krivnju na druge.
Kaže da je Glavna sestra tek ogorčena i bešćutna babetina, a to što ga navode da se suko‐
bi s njom je veliko sranje – to nikome ne bi nimalo koristilo, a ponajmanje njemu. To što bi
se oslobodili nje ne bi ih oslobodilo suštinskih problema zbog kojih toliko tupe.
– Misliš da ne bi? – kaže Harding. – Pa kad si tako odjednom postao stručnjak za dušev‐
ne bolesti, reci nam u čemu je problem? Koji je taj pravi, suštinski problem, kako si to tako
učeno sročio?
– Čovječe, pa kažem ti da ne znam! – Neko vrijeme sjedi šutke, osluškujući zujanje iz
rendgenskog kabineta; potom kaže: – Ali, kad bi bilo samo ono što vi kažete, kad bi za sve
bila kriva samo ona stara sestra sa svojim seksualnim problemima, onda bi rješenje svih va‐
ših briga bilo da ju povalite i riješite i njezine probleme; jel’ tako?
Scanlon plješće. – Boga mu, tako je! Mack, taj si! Nominiran si, ti si pravi pastuh za taj
posao.
- Ja ne. Ne, gospodine. Na krivog si se namjerio.
– Zašto ne? A sav taj tvoj seks na eks, pa ti si pravi pastuh!
– Scanlon, prijatelju, nastojim se držati što dalje od te stare sovuljage.
– To sam primijetio – kaže Harding, smiješeći se. – Što se to dogodilo među vama?
Neko vrijeme si je držao na uzdi; a onda si je pustio. I otkud iznenadno sažaljenje prema
našem milosrdnom anđelu?
– Ne; doznao sam neke stvari, eto zašto. Raspitao sam se na nekim mjestima. Doznao
sam zašto joj svi toliko ljubite dupe, klanjate joj se i puštate da vas gazi. Sinulo mi je i za što
ste me iskoristili.
– Da? To je zanimljivo!
– Itekako je zanimljivo. Meni je bilo zanimljivo zašto mi vi seronje niste rekli kakvom se
riziku izlažem podbadajući je onako. Samo zato što mi se ne sviđa ne moram si priuštiti da
mi pridoda još koju godinu kazne. Ponekad moraš progutati ponos i dobro se paziti pred
starim Brojem Jedan.
– Prijatelji, mislite li da ima istine u glasinama da je McMurphy postao poslušan samo
zato da poboljša izglede za prijevremeni otpust?
– Harding, ti znaš o čemu govorim. Zašto mi nisi rekao da me ona može držati tu, pod
nadzorom, dokle god se njoj sviđa?
119
– Ma zamisli, zaboravio sam da si pod nadzorom. – Hardingovo lice se uozbilji usred
osmijeha. – Da. Opametio si se. Upravo kao i mi ostali.
– Mo’š se kladit da sam se opametio. Zašto da se baš ja na sastancima naprčim oko tih
sranja, kao zašto se spavaonica zaključava, zašto se cigarete drže u stakleniku i slično? Isprva
nisam skužio zašto mi se obraćate kao da sam vam spasitelj. Onda sam slučajno doznao da
sestra odlučuje koga će otpustiti i kada. I onda sam se prokleto brzo opametio. Rekoh si:
»Ta ljigava kopilad me namagarčila, navukla me da ispaštam za njih. E, to je najbolje, da
namagarče starog McMurphyja!« – zabacuje glavu i ceri se cijelom redu nas na klupi. –
Dobro, prijatelji, ja vam ne zamjeram, ali zajebite priču. Želim odavde koliko i svi vi. Izazi‐
vajući staru sovuljagu mogu izgubiti isto koliko i vi.
Ceri se i namiguje, Hardinga bocka palcem u rebra, kao da je time stvar zaključena i
neka se nitko ne ljuti, kada Harding kaže nešto drugo:
– Ne. Ti možeš izgubiti više nego ja, prijatelju moj.
Harding se opet kesi uz onaj svoj pogled iskosa kao u usplahirene kobile, čak ovlaš zaba‐
cuje glavu kao da će se propeti. Svi se pomiču za jedno mjesto. Iz rendgenskog kabineta iza‐
šao je Martini, kopča košulju i gunđa: – Ne bih vjerovao da nisam vidio – a Billy Bibbit od‐
lazi na njegovo mjesto za zatamnjenim staklom.
– Ti možeš izgubiti više nego ja – ponavlja Harding. – Ja sam ovdje dobrovoljno, a ti si
pod nadzorom.
McMurphy nije bio u stanju izustiti ni riječ. Zaprepašteno je zinuo, kao da zna da nešto
nije u redu, ali ne zna točno što. Samo je sjedio gledajući Hardinga, a Hardingov je širok
osmijeh blijedio i on se počeo vrpoljiti i gutati slinu dok ga je McMurphy tako čudno gle‐
dao te je rekao: – Zapravo, imamo samo nekoliko ljudi koji jesu pod nadzorom. Samo Sca‐
nlon i – pa, mislim da neki kronični. I ti. Uopće u cijeloj bolnici nema ih mnogo pod nad‐
zorom. Ne, uopće ne.
Zastao je, glas mu je zamro od McMurphyjeva pogleda. Nakon kratke šutnje McMurp‐
hy tiho rekne: – Zezaš me? – Harding je prestrašeno vrtio glavom. McMurphy je ustao i re‐
kao: –Jel’ vi to mene zezate?!
Nitko nije ništa govori. McMurphy je hodao gore-dolje ispred klupe, rukom je prolazio
kroz onu svoju gustu kosu. Došavši do kraja reda, vraća se sve do drugoga kraja, do rend‐
genskog uređaja. Uređaj pišti i šišti na njega.
– Ti, Billy – ti si sigurno pod nadzorom, za Krista Boga!
Billy nam je okrenut leđima, bradu je naslonio na crni ekran, stoji na vršcima prstiju.
Nisam, govori u uređaj.
– Pa onda zašto? Zašto? Pa ti si još mladić! Ti bi se trebao vozikati u kabrioletima, ganja‐
ti cure. Sve ovo – opet maše rukom oko sebe – zašto to podnosiš?
Billy ništa ne govori i McMurphy se okreće drugima.
– Recite mi zašto. Kučke jedne, tjednima tupite kako ne možete podnijeti ovo mjesto,
120
www.balkandownload.org
kako ne možete podnijeti sestru i ništa u vezi s njom, a zapravo niste pod nadzorom. Mogu
to razumjeti kod nekih staraca na odjelu. Oni su ludi. Ajde, vi možda niste baš obični ljudi
kakve srećemo na ulici, ali niste ludi.
Ne proturječe mu. On prilazi Sefeltu.
– Što je s tobom, Sefelt? Ništa ti nije, samo imaš napade. Pa ja sam imao strica koji je
imao dvostruko gore napade od tebe i vizije samoga Vraga, ali se nije dao zaključati u ludni‐
cu. I ti bi mogao biti vani, samo da imaš muda da...
– Naravno! – Billy se okrenuo od ekrana, licem mu teku suze. – Naravno! – još jednom
vrišti. – Da imam-m-muda! Mogao bih van danas, da imam muda. M-m-moja majka je do‐
bra prijateljica g-gospo-đice Ratched i već poslijepodne bih mogao dobiti otpusno pismo,
da imam muda!
Zgrabi košulju s klupe i pokušava je navući, ali se previše trese. Na kraju je odbaci i okre‐
će se McMurphyju.
– Što ti misliš da že-že-že-želim ostati ovdje? Misliš da ne bih htio ka-kabriolet i dje-dje-
djevojku? Ali jesu li ti se ikad s-s-smijali? Nisu, jer si tako v-velik i tako jak! Ja nisam ni velik
ni jak! Nije ni Harding. Nije ni F-fredrickson. Nije ni Se-sefelt. Oh... oh, ti,., ti g-govoriš
kao da smo ostali ovdje jer to želimo! Oh, ma n-nema smisla...
Plače i muca odviše da bi mogao išta više reći, nadlakticom briše oči jer od suza ne vidi. S
ruke mu se otkida jedna krasta i što se više briše to više razmazuje krvlju i oči i lice. Odjed‐
nom stane trčati, slijepo srljati hodnikom, posrćući od zida do zida, zakrvavljena lica, a je‐
dan crni momak trči za njim.
McMurphy se okreće ostalima, otvara usta da ih nešto upita, ali ih zatvara kad vidi kako
ga gledaju. Stoji tako neko vrijeme dok red onih očiju, nalik na niz zakovica, zuri u njega;
potom kaže: – Nek sve ide kvragu – ali nekako klonulo, vraća kapu na glavu, natiče je du‐
boko na uši i odlazi na svoje mjesto na klupi. Dva se tehničara vraćaju s kave, ulaze u onu
sobu na drugoj strani hodnika. Vrata se šuškom otvaraju, vonja na kiselinu kao kad se puni
akumulator. McMurphy sjedi i bulji u ona vrata.
– Nikako si ne mogu utuviti u glavu...
Na putu natrag na odjel, preko bolničkog parka, McMurphy se vukao na začelju skupi‐
ne; s rukama u džepovima zelene odore, kapom duboko natučenom na oči, zamišljen s uga‐
šenom cigaretom u ustima. Svi su bili prilično tihi. Billyja su bili umirili i on je išao na čelu
između jednog crnog i jednog bijelog momka iz šok-sobe.
Usporio sam kako bih hodao uz McMurphyja; htio sam mu reći da ne razbija glavu, tu
se ništa ne da učiniti, jer sam vidio da ga more teške misli, kao što psa brine rupa za koju ne
zna što je u njoj, jedan mu glas govori: »Ta se rupa tebe ne tiče, vidiš kako je duboka i crna,
a po tragovima oko nje, po njima vidiš da bi mogao biti medvjed ili neko slično zlo.« A
121
drugi glas, oštar neki šapat odnekud iz najdaljih izvora njegova roda, glas nimalo mudar ni
oprezan, huška ga: »Drž ga, drž ga!«
Htio sam mu reći da s tim ne razbija glavu, i baš sam se na to spremao, kad on podiže
glavu, gurne kapu na zatiljak, požuri naprijed do onoga crnoga kržljavca, potapša ga po ra‐
menu i upita: – Hej, Same, jel’ možemo stati na sekundu kod kantine da si kupim šteku ili
dvije cigareta?
Morao sam požuriti da ih stignem i srce mi je od tog trka zazvečalo u glavi visokim i uz‐
buđenim tonom. Čak i kad smo ušli u kantinu još sam čuo taj zvuk kojime mi je srce odje‐
kivalo u glavi, iako se već gotovo smirilo. Taj zvuk podsjetio me na trenutke kad sam za
hladne jeseni, petkom uvečer, na igralištu stajao i čekao da bace loptu i utakmica počne.
Zvon bi jačao i jačao dok se ne bih pobojao da više ne mogu mirno stajati; onda bi napucali
loptu, ona bi poletjela i igra bi počela. Sad sam osjećao taj isti zvon od tih petaka uvečer i
osjećao isto ono ustreptalo nestrpljenje. I vid i sluh su mi se izoštrili, kao obično pred utak‐
micu i kao onomad kad sam kroz prozor spavaonice gledao van u noć; sve mi je bilo jasno i
bistro i čvrsto kao ne pamtim kada. Redovi zubnih pasti i vezica za cipele, nizovi naočala za
sunce i kemijskih olovaka na kojima je ispisano jamstvo da će ti trajati cijeli život, makar pi‐
sao i na maslacu i u vodi, i sve to štiti od kradljivaca četa plišanih medvjedića velikih očiju
koji sjede visoko na polici iznad pulta.
McMurphy je silovito prišao pultu do mene, zakačio palce za džepove i prodavačici re‐
kao da mu da dvije šteke Maribora. – Ne, nek budu tri – dometnuo je keseći se. – Baš sam
se zaželio cigarete.
Zvon nije prestao do poslijepodnevnog sastanka. Napola sam slušao kako obrađuju Se‐
felta da bi se suočio sa stvarnošću svojih problema kako bi se mogao prilagoditi (»Dilantin
je kriv«, urla on na kraju. »Gospodine Sefelt«, kaže mu ona, »ako hoćete da vam pomog‐
nemo, morate biti iskreni.« »Ah to je sigurno dilantin! Zar mi nisu od njega izgnjilile des‐
ni?« Ona se smiješi. »Jime, vama je četrdeset i pet godina...«), kadli slučajno pogledam
McMurphyja koji je sjedio u svom kutu. Nije prevrtao svoj špil niti je pospano listao kakav
časopis kao tijekom svih sastanaka u posljednja dva tjedna. A nije se ni zavalio. Uspravan
kao daska u svom naslonjaču, drskim je pogledom šarao od Sefelta do Glavne sestre. Dok
sam ga gledao, zvon se pojačao. Ispod svijetlih obrva oči mu bile nalik na modre pruge, šiba‐
le su amo-tamo upravo kao kad prati karte za pokeraškim stolom. Bio sam uvjeren da će
svakog trena napraviti kakvu ludost zbog koje će ga sigurno odvesti među poremećene. Vi‐
đao sam već takav pogled u nekih momaka trenutak prije nego što bi se bacili na kojeg cr‐
nog momka. Stezao sam priručja naslonjača i čekao, bojeći se da će se to dogoditi, a istodob‐
no se i malo plašeći da se to neće dogoditi.
McMurphy je i dalje šutio i gledao dok nisu završili sa Sefeltom, onda se upola okrenuo i
gledao Fredricksona koji je nekoliko minuta glasno prosvjedovao zašto Glavna sestra drži
kod sebe cigarete, hoteći da im se makar i samo tako osveti što su mu mučili prijatelja. Fre‐
122
www.balkandownload.org
drickson se na koncu ispuhao, porumenio je, kao obično se ispričao i sjeo. McMurphy se još
uvijek nije pokrenuo. Šake su mi olabavile stisak, već sam pomislio da sam se prevario.
Bilo je preostalo još svega nekoliko minuta do kraja sastanka. Glavna je sestra složila
svoje papire, spustila ih u košaricu, košaricu snijela s krila na tlo, onda svrnula pogled na
McMurphyja, tek na tren, kao da želi provjeriti je li budan i sluša li. Sklopila je ruke u krilu,
zagledala se u njih i duboko udahnula, vrteći glavom.
– Dečki, mnogo sam razmišljala o ovome što ću vam sada reći. O tome sam razgovarala i
s liječnikom i s ostalim osobljem i, koliko nam god zbog toga bilo žao, svi smo došli do istog
zaključka – da bi vas na neki način ipak trebalo kazniti zbog vašeg nezamislivog ponašanja
vezanog uz zanemarivanje vaših kućnih dužnosti prije tri tjedna. Dignula je ruku i pogleda‐
la oko sebe. – Čekah smo sve do sada u nadi da ćete se vi sami ispričati zbog svog buntov‐
ničkog postupka. Ali nitko od vas nije pokazao ni najmanji znak kajanja.
Ruku je opet visoko dignula, da spriječi bilo kakvu moguću upadicu – pokretom maj‐
storice čitanja sudbine iz tarota i staklene kugle.
– Molim vas, shvatite ovo: svako pravilo i ograničenje namećemo vam tek nakon dugog
razmišljanja i vrednovanja njegova terapijskog značaja. Mnogi su od vas ovdje zato što se
nisu mogli prilagoditi pravilima društva u vanjskom svijetu, zato što su se odbili suočiti s
njima, zato što su ih pokušali zaobići i izbjeći. U jednom trenutku, možda u vašem djetinj‐
stvu, valjda vam je uspjelo da bez kazne prekršite pravila društva. Kad ste prekršili pravilo,
vi ste toga bili svjesni. Htjeli ste biti kažnjeni, to vam je bilo potrebno, ali kazna nije došla.
Glupa je blagost vaših roditelja možda bila klica koja je prerasla u vašu sadašnju bolest. Ovo
vam govorim u nadi da ćete shvatiti kako su disciplina i red koje provodimo isključivo za
vaše dobro.
Pogledom je zaokružila po dvorani. Namjestila je tužno lice zbog onoga što mora činiti.
Sve je bilo tiho, samo je u mojoj glavi snažno, grozničavo zvonilo.
– U ovakvoj sredini teško je održavati disciplinu. To morate biti kadri shvatiti. Pa što
mi vama možemo? Ne možemo vas zatvoriti. Ne možemo vas staviti na kruh i vodu. Mora‐
te shvatiti da je osoblje suočeno s problemom: što mi možemo učiniti?
Ruckly je imao ideju što bi mogli učiniti, ali ona nije obraćala pozornost. Crte lica pomi‐
cale su joj se uz škripav zvuk dok nisu poprimile drugačiji izraz. Na koncu odgovori na vlas‐
tito pitanje:
– Moramo vam oduzeti jednu povlasticu. Nakon detaljnog razmatranja okolnosti te po‐
bune, odlučili smo da bi bilo izvjesne pravde u tome da vam oduzmemo povlasticu kupa‐
onice koju ste tijekom dana koristili za kartanje. Čini li vam se to nepravednim?
Glava joj se nije pomaknula. Ona ga nije pogledala. Ali, jedan po jedan, svi su pogledali
njega koji je sjedio tamo u kutu. Čak su i stari kronični, pitajući se zašto su svi pogledali u
istom smjeru, istegnuli svoje tanke vratove kao ptice i pogledali McMurphyja – lica okre‐
nuta njemu, puna gole, prestrašene nade.
123
Ona jedna nota u mojoj glavi sad je bila nalik na fijuk guma na asfaltu.
On je uspravno sjedio u svom naslonjaču, jednim velikim crvenim prstom lijeno češka‐
jući šavove na nosu. Nacerio se svima koji su ga pogledali, dodirnuo obod kape i pristojno je
zadigao, pa se opet zagledao u sestru.
– Prema tome, ako nitko nema nikakve primjedbe o toj odluci, mislim da je vrijeme
već...
Opet je zastala i sama ga pogledala. Slegnuo je ramenima i, glasno uzdahnuvši, pljesnuo
se objema šakama po koljenima i ustao iz naslonjača. Istegnuo se i zijevnuo i opet počešao
nos i ležernim korakom krenuo prema njoj tamo kod vrata glavne sobe, u hodu palcima
pridižući hlače. Shvatio sam da je prekasno spriječiti ga u gluposti koju je naumio, kakva
god ona bila, i samo sam ga pratio pogledom, kao i svi ostali. Kročio je dugim, i predugim
korakom, a palce je opet zakačio za džepove. Pod okovanim petama njegovih čizama frcale
su iskre. To je opet bio drvosječa, razmetljiv kockar, veliki riđokosi svadljivi Irac, kauboj s
televizije koji hoda posred ceste da se suoči s izazovom.
Kad se približio Glavnoj sestri, oči joj se izbuljiše i pobijelješe. Nije računala na to da će
išta učiniti. Ovo je imala biti njezina konačna pobjeda nad njim, učvršćenje njezine vlasti
zasvagda. Ali on joj prilazi i velik je kao kuća!
Počela je otvarati usta i pogledom tražiti crne momke, nasmrt preplašena, ali on stane
prije nego što je došao do nje. Stane ispred njezina staklenika i svojim najpolaganijim, naj‐
dubljim tonom razvuče da bi htio uzeti jednu od cigareta koje je jutros kupio, a onda gurne
ruku kroza staklo!
Staklo se rasprsne i štrcne poput vodoskoka, a sestra rukama pokrije uši. On dohvati šte‐
ku cigareta na kojoj je bilo ispisano njegovo ime i izvadi jednu kutiju, vrati šteku na mjesto i
okrene se Glavnoj sestri koja je sjedila ukočeno kao kip od krede i vrlo pažljivo stane otresa‐
ti krhotine s njezine kape i ramena.
–Jako mi je žao, milostiva – reče. – Kunem se Bogom, jest. Taj prozor je bio tako čist i
sjajan da sam kom-pletno zaboravio da je uopće tu.
Potrajalo je svega nekoliko sekundi. Okrene se, dok se njoj lice krivilo i trzalo, i paleći ci‐
garetu vrati se preko dvorane natrag do svog naslonjača.
Zvon u mojoj glavi bio je prestao.
124
www.balkandownload.org
TREĆI DIO
Nakon toga, stvari su se prilično dugo razvijale onako kako je McMurphy htio. Sestra je
pak čekala da joj sine ideja kojom će opet postati glavna. Znala je da je izgubila jednu važnu
rundu i da gubi još jednu, ali joj se nije žurilo. Kako bilo da bilo, ona ga zacijelo neće prepo‐
ručiti za otpust; bitka se može nastaviti koliko god ona hoće, dok on ne pogriješi ili se jed‐
nostavno ne preda ili dok ona ne smisli novu taktiku kojom će opet postati glavna u svači‐
jim očima.
Dok je smišljala novu taktiku, bilo je i svega i svačega. Pošto je naprečac prekinuo ono
što bi se moglo nazvati kratkim umirovljenjem te razbijanjem njezina prozora najavio po‐
vratak na ring, McMurphy je u život odjela unio dosta uzbuđenja. Uzimao je riječ na sva‐
kom sastanku, u svakoj raspravi – razvlačio, namigivao, smišljao najbolje štosove kako bi iz‐
mamio mršav osmijeh na kakvom akutnom kojega je još od dvanaeste godine strah da se
makar samo iskesi. Skupio je dovoljno momaka za košarkašku momčad i nekako nagovorio
doktora da mu dopusti da iz gimnastičke dvorane donese loptu, da uvježba suigrače. Sestra
je prigovorila, rekla je da će im iza toga zacijelo pasti na um da igraju nogomet u dnevnom
boravku, a polo u hodniku, ali se taj put doktor zainatio i rekao neka im bude. – Gospođice
Ratched, otkako je stvorena ta košarkaška momčad, neki su igrači pokazali znatan napre‐
dak; mislim da je time dokazana terapijska vrijednost.
Sestra ga je na trenutak zaprepašteno pogledala. Tako, sad se i pravi važan, diže glavu!
Upamtila je njegov ton, to će joj trebati kad dođe njezinih pet minuta, pa je samo kimnula
glavom, vratila se u staklenik, sjela i stala prčkati oko komandne ploče svojih uređaja. Na
prozorski okvir ispred njezina stola čistači su stavili karton dok ne nabave okno odgovara‐
juće veličine, pa je ona svaki dan i dalje sjedila kao da kroz karton može vidjeti dnevni bora‐
vak. Iza onoga kartonskog kvadrata izgledala je kao slika okrenuta zidu.
Samo je čekala, ne komentirajući ništa, dok je McMurphy ujutro i dalje trčkarao hodni‐
cima u svojim gaćama s bijelim kitovima, ili s dečkima nabacivao novčiće u spavaonici, ili
opet trčao hodnikom i pušući u poniklanu sudačku zviždaljku, učio akutne brzom prodoru
od odjelnih vrata do samice na drugom kraju, dok je lopta hodnikom odzvanjala kao to‐
povska paljba, a McMurphy narednički grmio: – Brže, babe jedne, brže!
Kad bi se obraćali jedno drugome, činili su to uvijek na najpristojniji mogući način. Naj‐
ljubaznije bi je pitao smije li se poslužiti njezinim nalivperom da napiše zamolbu za kratak
125
izlazak bez pratnje, napisao bi je pred njom, na njezinu stolu, pa bi joj istovremeno pružio i
zamolbu i pero s vrlo ljubaznim »najljepša vam hvala«, a ona bi bacila pogled na papir i
isto tako pristojno rekla da će »to odnijeti osoblju« – za što joj treba oko tri minute –
onda bi se vratila da mu kaže da je njoj zbilja žao, ali da se izlazak trenutačno ne smatra te‐
rapeutski opravdanim. On bi joj se opet zahvalio, izišao iz staklenika i puhnuo u zviždaljku
tako jako da su mogla popucati sva stakla kilometrima uokolo i povikao: – Trenirajte, babe
jedne, hvataj tu loptu i da vidim kako mi se znojite!
Kako je bio na odjelu već mjesec dana, imao je pravo na oglasnoj ploči u hodniku pribiti
molbu za izlazak uz pratnju o kojem će se razmatrati na grupnom sastanku. Uzeo je njezino
nalivpero i na oglasnoj ploči u rubrici »pratnja« napisao: »Jedna cura iz Portlanda, stara
znanica, zove se Candy Starr« i na točki slomio vrh sestrina pera. Zahtjev za izlazak razmo‐
tren je na sastanku nekoliko dana poslije, upravo istog dana kad su radnici postavili novo
staklo na prozoru pred radnim stolom Glavne sestre u sobi, i kad mu je zahtjev odbijen, s
obrazloženjem da gospođica Starr nije baš najprikladnija osoba za pratnju pacijenta, sleg‐
nuo je ramenima, dobacio da je to valjda njezin način odbijanja, pa je ustao, prišao glavnoj
sobi i staklu na kojem je u kutu još bila etiketa tvrtke, i šakom opet prošao kroza nj – i dok
mu je krv curila sa šake govorio je sestri kako je mislio da su izvadili karton a da je okvir os‐
tao prazan.
– Pa kad su, zaboga, namjestili to prokleto staklo? Pa ovo je već postalo opasno!
Sestra mu je previla ruku dok su Scanlon i Harding iz smeća iskopali karton i opet ga za‐
lijepili na okvir flasterom s istog koluta s kojeg je sestra McMurphyju previjala zglavak i pr‐
ste. McMurphy je sjedio na stolcu, užasno kriveći lice dok mu je ona viđala rane, namiguju‐
ći Scanlonu i Hardingu preko njezine glave. Izraz njezina lica bio je miran i prazan kao
emajl, ali joj se napetost otkrivala na drugi način. Način kojim je stezala flaster što je jače
mogla otkrivao je da joj strpljenje više nije kao što je nekad bilo.
Otišli smo u gimnastičku dvoranu i gledali kako naša košarkaška momčad – Harding,
Billy Bibbit, Scanlon, Fredrickson, Martini te McMurphy kad god bi mu ruka prestala kr‐
variti dovoljno dugo da se uključi u utakmicu, igra protiv momčadi bolničara. Naša su dva
crna macana igrala za bolničare. Oni su bili najbolji igrači na terenu, jurili su parketom kao
dvije sjene u crvenim gaćicama, postižući koš za košem mehaničkom preciznošću. Naša je
momčad bila preniska i prespora, a Martini je stalno dodavao prvome koga bi vidio, pa su
nas bolničari potukli s dvadeset koševa razlike. Međutim, nešto se zbilo zbog čega je većina
nas otišla zadovoljna kao da smo na neki način pobijedili; u jednoj gužvi oko lopte nečije je
rame nasadilo crnoga macana imenom Washington, pa ga je njegova momčad morala drža‐
ti dok se istezao da se baci na McMurphyja, koji je mirno sjedio na lopti i nije se nimalo os‐
vrtao na pomahnitalog crnog momka kojemu je iz nosa lila krv i curila mu na grudi kao
boja razlivena po školskoj ploči, i koji je vikao onima koji su ga držali:
– Izaziva me! Kurvin sin me izaziva!
126
www.balkandownload.org
McMurphy je nastavio ispisivati poruke koje će sestra svojim zrcalom otkriti u zahodu.
U dnevnik je upisivao duge bezvezarije o sebi i potpisivao ih s »Anonimni«. Katkad je spa‐
vao do osam sati. Ona bi ga prekorila, bez trunka žara, a on bi slušao i čekao da ona završi i
onda joj pokvario cijeli učinak pitajući je, na primjer, nosi li grudnjak veličine B, ili možda
pet, ili uopće ne nosi grudnjak?
Drugi su akutni stali prihvaćati njegov stil. Harding je počeo koketirati sa svim sestrama
studenticama, a Billy Bibbit potpuno je prestao unositi svoja »opažanja«, kako ih je on
zvao, u dnevnik, a kad je staklo pred njezinim stolom opet postavljeno i ovaj put bijelom
bojom premazano po sredini jednim velikim X kako se McMurphy ne bi mogao opet izgo‐
varati da ga nije vidio, dakle, Scanlon je ponovio podvig slučajno ga probivši našom košar‐
kaškom loptom još dok se onaj X nije bio ni osušio. Lopta se probušila, a Martini ju je po‐
kupio kao kakvu mrtvu pticu i odnio je sestri u staklenik dok je ona zurila u novi krš stakla
na svom stolu i upitao je bi li bila tako ljubazna da je zakrpa flasterom ili nečim drugim? Da
je osposobi? Bez riječi mu je istrgnula loptu iz ruke i bacila je u smeće.
I tako, pošto je košarkaška sezona očigledno bila zaključena, McMurphy je odlučio da je
na redu sportski ribolov. Zatražio je novi izlazak nakon što je doktoru rekao da u Siuslaw
Bayu kod Florencea ima neke prijatelje koji bi vrlo rado odveli grupicu od osam ili devet
pacijenata u ribolov brodom, ako se osoblje slaže, pa je u listi zahtjeva napisao da bi ga ovaj
put pratile »dvije drage stare tete iz jednog malog mjesta kod Oregon Cityja«. Na sastan‐
ku mu je izlazak odobren za idući vikend. Pošto je službeno upisala odobrenje u svoju knji‐
gu, sestra je posegnula u pletenu torbu kraj svojih nogu, izvadila jedan izrezak iz jutarnjih
novina i naglas pročitala kako je ulov ribe kod obale Oregona ove godine doduše rekordan,
ali da sezona lososa kasni, a more je nemirno i opasno. Ona zato ljudima predlaže da malo
razmisle o tome.
– Dobra ideja! – rekao je McMurphy. Sklopio je oči i duboko usrknuo zrak kroza zube.
– Da, gospodine! Slani miris uzburkanog mora, udar pramca o valove, prkošenje prirodi,
gdje je muško muško, a brod je brod. Gospođice Ratched, nagovorili ste me! Još večeras ću
ih nazvati i unajmiti brod. Da i vas predbilježim?
Umjesto odgovora, prišla je oglasnoj ploči i na nju izvjesila izrezak.
Sutradan je stao popisivati one koji žele poći i koji su imali deset dolara uloga za najam
broda, a sestra je na ploču uporno vješala izreske iz novina s vijestima o brodolomima i iz‐
nenadnim olujama duž obale. McMurphy se rugao i njoj i njezinim izrescima i govorio
kako su se njegove dvije tete više od pola života drmale na valovima, što u ovoj što u onoj
luci, sad s ovim sad s onim mornarom, i obje jamče da će sve ići glatko, kao vazelinom pod‐
mazano, nema se zbog čega brinuti. Ali je sestra dobro znala svoje pacijente. Izresci su ih
uplašili više nego što je McMurphy mislio. Mislio je kako će navaliti da se predbilježe, a is‐
127
palo je da ih mora nagovarati, kumiti i moliti. Dan prije puta još nije bilo dovoljno zainte‐
resiranih da bi mogao platiti brod.
Novac nisam imao, ali želja da i ja budem na popisu nije mi davala mira. I što je više on
spominjao lov na losose, to sam više želio ići. Znao sam da je to glupa želja; ako se predbilje‐
žim, bit će to isto kao da istupim i svima objavim da nisam gluh. Ako sam čuo sve te razgo‐
vore o brodu i ribarenju, onda sam čuo i sve što se oko mene govorilo u povjerenju protek‐
lih deset godina. I ako Glavna sestra to sazna, ako otkrije da sam čuo sve njezine spletke i
podmuklosti koje je iznosila kad je mislila da je nitko ne čuje, pojurit će za mnom motor‐
nom pilom i obradit će me tako da ću sto posto ostati i nijem i gluh. Koliko sam želio ići,
toliko sam se morao nasmijati pomislivši: moram se i dalje praviti gluh ako želim sačuvati
čulo sluha.
Te noći uoči odlaska na ribarenje ležao sam u krevetu i razmišljao o svojoj tobožnjoj glu‐
hoći, o tim godinama skrivanja da čujem što se govori, i pitao se hoću li se ikad moći vladati
drukčije. Ali sjetio sam se još nečega: nisam ja započeo to moje glumljenje gluhoće; započeli
su ga ljudi koji su se počeli ponašati kao da sam preglup da išta čujem, vidim ili kažem.
I nije to počelo tek kad sam došao u bolnicu; mnogo prije toga ljudi su se počeli ponašati
prema meni kao da ne mogu ni čuti ni govoriti. U vojsci su se prema meni tako ponašah svi
koji su imali čin više. Mislili su da se tako trebaju ponašati prema nekome tko izgleda kao
ja. I mnogo prije, sjećam se, još u osnovnoj školi, ljudi su govorili kako misle da ih ja ne slu‐
šam, pa su prestali slušati što govorim. Ležeći tako u krevetu, pokušao sam se prisjetiti kad
sam to prvi put uočio. Mislim da je to bilo onda kad smo još živjeli u selu uz Columbiju.
Bilo je ljeto...
... meni je otprilike deset godina, eno me ispred kolibe, solim losose koje ćemo sušiti na
rešetkama iza kuće, kadli odjednom ugledam auto kako s autoputa skreće ovamo, skakuće
preko brazda u kadulji i za sobom vuče oblak crvene prašine tako gust da sliči na niz teret‐
nih vagona.
Gledam kako se auto penje uzbrdo i zaustavlja malo ispod našeg dvorišta, a oblak praši‐
ne nalijeće, udara ga otpozadi, raspršuje se u svim smjerovima i naposljetku spušta na okol‐
ne kadulje, koje se doimaju kao tinjajuće, zadimljene krhotine. Usred prašine koja se smiru‐
je stoji auto i blista na suncu. Znam da to nisu turisti s kamerama, jer oni nikad ne dolaze
tako blizu selu. Ako hoće kupiti ribu, kupit će je još ondje na autoputu; u selo ne dolaze
valjda zato što misle da mi još skidamo skalpove i spaljujemo ljude na lomači. Pojma nema‐
ju da ima naših koji su odvjetnici u Portlandu, a da im to kažem, valjda mi ne bi povjerovali.
Zapravo, jedan je moj stric postao pravi odvjetnik, a Stari kaže da je to ostvario samo zato
da dokaže da može, iako bi više od ičega volio loviti losose u jesen. Stari kaže kako valja pa‐
ziti da te ljudi ne natjeraju na jedno ili na drugo – ili da činiš ono što oni misle da moraš či‐
niti, ili da se zainatiš kao mazga i baš namjerno činiš obratno.
Sva se vrata na autu otvaraju u isti mah, tri putnika izlaze, dvojica sprijeda, jedan straga.
128
www.balkandownload.org
Prilaze penjući se kosinom prema našem selu i vidim da su prva dvojica u plavim odijelima,
a onaj iza, koji je izašao straga, zapravo je sjedokosa starija žena u odjeći teškoj i krutoj po‐
put oklopa. Oznojeni i zapuhani izbijaju iz kadulje na naše golo dvorište.
Prvi je čovjek stao i promatra selo. Nizak je, okrugao, s bijelim Stetsonom na glavi. Gle‐
da onaj krš rasklimanih rešetki za sušenje ribe, starih automobila, kokošinjaca, motocikala i
pasa i vrti glavom.
– Jeste li ikad u životu vidjeli nešto slično? Ma jeste li? Pobogu, jeste li?
Skida šešir, rupčićem tapša crvenu, loptastu glavu, ali polako i nježno, kao da se boji što‐
god zgužvati – ili rupčić, ih rijetku, mokru kosu.
– Možete li zamisliti da ljudi žele ovako živjeti? Reci, Johne, možeš h?
Taj John kraj njega ima guste sive brkove kojima je sad pričepio nosnice jer mu smrdi lo‐
sos što ga solim. Znoj mu curi niz lice i vrat, čak mu je na leđima probio kroz plavo odijelo.
Zapisuje nešto u bilježnicu, okreće se oko sebe, gledaju našu kolibu, naš mah vrt, maminu
crveno-zeleno-žutu subotnju večernju haljinu koja se suši na užetu tamo straga – okreće se
u punom krugu, gleda me kao da me tek sad prvi put vidio, a nepuna sam dva metra od nje‐
ga. Prigiba se prema meni, škilji i opet brkom čepi nos kao da ja smrdim a ne riba.
– Što misliš gdje su mu roditelji? – pita John. – U kući? Ili na brzacima? Kad smo već
ovdje, mogli bismo s tim čovjekom riješiti stvar.
– Što se mene tiče, ja ne ulazim u onaj brlog – kaže okrugli tip.
– U tom brlogu – govori John kroz brk – živi poglavica, Brickenridge, čovjek s kojim se
moramo dogovoriti, plemeniti vođa ovih ljudi.
– Dogovoriti? Ne ja, nije to moj posao. Plaćaju me da procijenim, a ne da se pobrati‐
mim.
John se na to smije.
– Da, to je točno. Ali netko ih treba obavijestiti o Vladinim planovima.
– Ako nisu čuli, brzo će čuti.
– Ma zar ti je teško ući i razgovarati s njim?
– U taj smrad? Kladim se u što hoćeš da tamo vrvi crnim udovicama. Kažu da ih ima na
tisuće u tim kolibama, u zidovima, između onih opeka. I tamo unutra vruće je da te Bog sa‐
čuva! Kladim se u što hoćeš da je unutra kao u paklu. Samo pogledaj, pogledaj kako je ovaj
mali Hiawatha kao ispečen! Nije samo ispečen nego i pregorio!
Smije se, briše se po glavi, i nato ga ona žena pogleda pa se prestaje smijati. Pročisti grlo,
pljuje u prašinu i sjeda na ljuljačku koju mi je Stari napravio pod smrekom, pa se tamo po‐
malo ljulja i hladi svojim Stetsonom.
Ono što je rekao čini me ljućim što više o tome razmišljam. On i John nastavljaju govo‐
riti o našoj kući, o selu i posjedu i koliko sve to vrijedi, a meni se čini da oni o tome govore
preda mnom zato što misle da ne znam engleski. Bit će su odnekle s Istoka, gdje ljudi o In‐
dijancima ne znaju ništa osim onoga što vide u filmovima. Pomišljam kako će biti posram‐
129
ljeni kad uvide da razumijem što govore.
Puštam da još malo razgovaraju o vrućini i kući, a onda se uspravljam i svojim najboljim
školskim jezikom kažem onome debelome kako je naša primitivna kuća vjerojatno hladnija
od bilo koje kuće u gradu, i to mnogo hladnija! – Jedno je sigurno, da je hladnija od škole u
koju idem, pa i hladnija od kina u The Dallesu koje se onim slovima nalik na sige reklamira
kao »Hladna dvorana«!
Htio bih im još reći da samo uđu a ja ću dovesti Staroga, on je na skelama kod brzaca, ali
vidim po njima da me po svoj prilici uopće nisu čuli. Čak me i ne gledaju. Debeli se ljulja,
pogled je uperio u podnožje kosine od lave, gdje ljudi stoje na svojim mjestima na skelama
iznad brzaca, u daljini, kroza sumaglicu, vidiš im samo obrise u kariranim košuljama. Tu i
tamo netko iskoračuje i pruža ruku, kao mačevalac, a onda diže pet metara dugo dvorogo
koplje da mu onaj sa skele skine s njega lososa što se koprca. Debeli gleda kako ljudi stoje na
svojim mjestima u petnaest metara visokoj kopreni vode, pa trepće očima i stenje svaki put
kad se netko zaleti na lososa.
Ostalo dvoje, John i žena, samo stoje. Čini se da nijedno od njih nije čulo ni riječi od
onoga što sam im rekao; dapače, sve troje gleda na drugu stranu, kao da mene tu i nema.
I sve staje i tako stoji otprilike jednu minutu.
Nešto mi se vrlo čudno pričinja, kao da sunce sad jače sja u ono troje. Sve je drugo kao
obično – kokoši kljucaju po travi na krovovima kuća, zrikavci skaču od grma do grma, s re‐
šetki s ribom dižu se crni oblaci rojeva debelih muha, klinci ih tjeraju grančicama kadulje,
sve je kao obično za ljetnog dana. Samo sunce – sad ono sja u ono troje stranaca paklenski
jače nego obično, i ja vidim... vidim spojeve kojima su zavareni. I gotovo vidim kako mašine‐
rija u njima uzima moje netom izgovorene riječi, pokušava ih uklopiti tu ili tamo, ali im ne
nalazi predviđeno mjesto, pa ih odbacuje kao da nikad i nisu izrečene.
Dok se to zbiva, ono je troje nepomično. I ljuljačka je stala, ukosila se od sunca, s okru‐
glim tipom skamenjenim na njoj poput gumene lutke. Onda se u granama smreke probudi
biserka od mog Starog, ugleda tuđince na našem terenu i zalaja kao pas pa se čarolija preki‐
ne.
Debeljko je zaurlao, skočio s ljuljačke u stranu, dižući za sobom prašinu i šeširom zaklo‐
nio lice od sunca da vidi od čega je ona dreka u granama smreke. Vidjevši da je to samo šare‐
na kokoš, pljune na tlo i vrati šešir na glavu.
– Ja osobno najozbiljnije mislim – kaže – da što god ponudimo za ovaj... velegrad, bit će
previše.
– Može biti. Ali ja ne odustajem od toga da ipak razgovaramo s poglavicom...
Prekida ih starica, iskoračivši odlučnim korakom. – Ne. – To joj je prvo što je do sada
rekla. – Ne – ponavlja tonom koji me podsjeća na Glavnu sestru. Diže obrve i gleda oko
sebe. Oči joj poskakuju kao brojevi na registar-kasi. Gleda kako su mamine haljine pažljivo
obješene na užetu i kima glavom.
130
www.balkandownload.org
– Ne. Danas nećemo razgovarati s poglavicom. Ne još. Mislim... ja se ovaj put slažem s
Brickenridgeom. Samo, iz drugog razloga. Sjetite se što piše u njegovim podacima, da ima
bijelu ženu, a ne Indijanku. Neku iz grada. Ona se zove Bromden. On je uzeo njezino ime, a
ne ona njegovo. Evo što mislim: pustimo sad to, vratimo se u grad i među mještanima raz‐
glasimo što država planira, da shvate koliko im je korisnije imati hidroelektranu i jezero
umjesto ove gomile daščara kod brzaca, a tek onda ćemo otipkati ponudu i poslati je ne nje‐
mu nego njegovoj ženi, kao da smo se zabunili, razumijete? Mislim da će nam tako zadaća
biti mnogo lakša.
Pogled joj skreće s muškaraca na drevnu, rasklimanu serpentinu skela što je stotinama
godina između stijena rasla i granala se.
– Međutim, ako se sad nađemo s njim i naprečac mu iznesemo ponudu, mogli bismo se
suočiti s neizmjernom tvrdoglavošću tih Navaha i s njihovom ljubavi prema domu, da ga
tako nazovemo.
Htio bih im reći da mi Stari nije Navaho, ali mislim, što, zar ima smisla kad me ne sluša‐
ju? Fućka se njima iz kojeg je plemena.
Žena se smješka i kima muškarcima, smiješi se i kima svakome ponaosob, očima im daje
znak da pođu pa se krutim korakom upućuje prema autu govoreći zvonkim, mladim gla‐
som:
– Moj je profesor sociologije često isticao: »U svakoj situaciji obično postoji jedna oso‐
ba kojoj ne smijete podcijeniti moć.«
Ulaze u auto i odlaze, a ja stojim i pitam se jesu li me uopće vidjeli.
Pomalo sam se zapanjio što se toga sjećam. Sve do tada, činilo mi se da se već stoljećima
nisam u stanju sjetiti ičega iz svog djetinjstva. Očaralo me otkriće da ipak jesam. Ležao sam
budan i sjećao se i drugih zgoda i baš uto, dok sam bio kao u polusnu, začuo sam neki šum
pod svojim krevetom, kao kad miš gricka orah. Nagnuo sam se preko ruba kreveta i vidio
bljesak metala koji otkida komade žvakaće gume čije sam položaje znao napamet. Crni je
momak imenom Geever otkrio gdje krijem svoje žvake i sad ih je dugim, tankim škarama
nalik na ralje otkidao i trpao u jednu vrećicu.
Trgnuo sam se natrag pod plahtu da me ne vidi. Srce mi je tuklo u ušima, prestrašio sam
se da me nije vidio. Najradije bih mu rekao da se gubi, da gleda svoja posla i pusti na miru
moje žvake, ali sam se morao praviti da ništa ne čujem. Ležao sam mirno da vidim je li pri‐
mijetio da sam se nagnuo preko ruba kreveta, ali on to ničim nije pokazao – čuo sam samo
zveckanje škara i pad žvaka u vrećicu, što me podsjetilo na tuču dok udara po našem krovu
od ter-papira. Crni je pucketao jezikom i cerekao se za svoj račun.
– Hm-hm, milostivi gospodine Bože! Hi-hi, da mi je znati koliko je puta žvakao ova ista
govna. Kao kamen.
131
Gunđanje crnoga momka probudi McMurphyja koji se okrene na bok i pogleda što li
taj radi u ovo noćno doba četveronoške ispod moga kreveta. Minutu je gledao crnog mom‐
ka i trljao oči da se uvjeri kako mu se ne priviđa, baš kao što rade mala djeca kad trljaju oči,
a onda je sjeo u krevetu.
– Nek sam proklet ako ovaj tu u pola dvanaest noću ne prducka u mraku sa škarama i
vrećicom! – Crni momak poskoči i okrene bateriju, uperi joj mlaz McMurphyju u oči. – Je
li, Same, reci, kakvo to silno blago skupljaš da ti treba okrilje noći?
– Spavaj, McMurphy. To se ne tiče ni tebe niti ikoga drugoga.
McMurphy polako raširi usne u osmijeh, ali ne skrene pogled s mlaza svjetla. Pošto je
pola minute držao bateriju uperenu u McMurphyja, u onaj svijetli, tek zacijeljeni ožiljak,
one zube i istetoviranu panteru na ramenu, crnom je momku bilo neugodno. Pognuo se i
nastavio svoj posao, stenjući i pušući kao da se bogzna kako napreže otkidajući suhe žvaka‐
će gume.
–Jedna je od dužnosti bolničara u noćnoj službi – uzeo je tumačiti stenjući, glasom koji
bi htio zvučati ljubazno – da drži spavaonicu čistu.
– Usred noći?
– McMurphy, imamo mi nešto što se zove Opis posla, koji propisuje da čišćenje traje
dvadeset i četiri sata dnevno!
– Taj svoj posao od dvadeset četiri sata možeš obaviti i prije nego što mi legnemo, a ne
da ondje sjediš i gledaš televiziju do pola jedanaest. A zna li stara dama Ratched da vi, mom‐
ci, svoju smjenu uglavnom provodite gledajući televiziju? A što misliš, što bi učinila da to
dozna?
Crni je momak ustao i sjeo na rub moga kreveta. Keseći se i cerekajući, kucka se bateri‐
jom po zubima. Baterija mu osvjetljava lice kao bundevu za Noć vještica.
– Dobro, čekaj da ti kažem za ove žvakače – reče i nagne se bliže McMurphyju kao da su
stari pajdaši. – Vidiš, ja se već godinama pitam otkuda Poglavici Bromdenu žvake – nikad
nema love za kantinu, nikad nisam vidio da je od koga dobio gumu, nikad nisam vidio da je
pitao onu gospođu iz Crvenoga križa... Zato sam motrio i čekao. I vidi! – Spustio se opet na
koljena, pa je zadigao rub moje deke i baterijom osvijetlio ispod kreveta. – Što kažeš, a? Kla‐
dim se da tu ima i takvih koje su žvakane i po tisuću puta!
To je McMurphyju bilo smiješno. Na taj se prizor stao smijati. Crni je momak podigao
vrećicu i zatresao njome, pa su se na to obojica još više smijali. Onda crni momak zaželi Mc‐
Murphyju laku noć, smota svoju vrećicu kao da u njoj nosi ručak i ode je negdje privreme‐
no sakriti.
– Poglavico? – Šapne McMurphy. – Da te nešto pitam. – Pa stane pjevušiti jednu na‐
rodnu pjesmicu koja je davno bila vrlo popularna: – »Zar za krevet gumu lijepiš, da njom
sutra usta krijepiš?«
U prvi sam se mah zbilja naljutio, mislio sam da mi se ruga kao i svaki drugi.
132
www.balkandownload.org
– »Hoće l’ zubi tvoji znati, tvrdu gumu sutra drati?« – pjevušio je šaptom dalje.
Ali, što sam više slušao, to mi se smješnije činilo. Upinjao sam se iz petnih žila, ali mi se
činilo da moram prasnuti u smijeh – ne zbog McMurphyjeve pjesmice, nego zbog sebe.
– »Evo to sad mene muči, daj da netko me pouči: ako za krevet gumu lijepiš, kako s
njom usta krijepiš??«
Zadnju je notu razvukao i njome me kao perom poškakljao. Više nisam mogao odoljeti,
smijuljio sam se u sebi i to me prestraši, neću se moći obuzdati, nasmijat ću se glasno. Uto
McMurphy skoči iz kreveta i stane čeprkati po svom noćnom ormariću, a ja se smirim. Stis‐
nuo sam zube, nisam znao što ću sada. Već odavno ljudi nisu iz mene čuli nikakav drugi
glas osim stenjanja ili urlanja. McMurhpy je zatvorio ormarić, odjeknulo je kao da su zalu‐
pila vrata na kakvu kotlu. Čuo sam ga kako mi govori: – Evo – i nešto mi pade na krevet.
Maleno. Veličine guštera ili zmije.
– Voćna žvaka je najbolje što ti za sada mogu ponuditi, Poglavico. To sam dobio od Sca‐
nlona na bacanju novčića. I McMurphy se vrati u krevet.
I prije nego što sam uopće uspio shvatiti što činim, kažem mu »hvala«.
Nije odmah odgovorio. Podbočio se na lakat i zagledao u mene kao u onog crnog mom‐
ka, čekajući da još nešto kažem. Uzeo sam žvakaću s deke, zadržao ga u ruci i rekao mu
»hvala«.
Nije to bilo bogzna što, jer mi je grlo bilo zahrđalo a jezik škripao. McMurphy mi reče
da sam očito izvan forme pa se tome nasmijao. Pokušao sam se i ja smijati s njim, ali je to
bila neka piska kao kad bi se piletu prohtjelo kukurikati. Zvučalo je više kao plač nego kao
smijeh.
McMurphy reče da ne žurim, on me je spreman slušati do šest i pol ujutro, samo ako že‐
lim prakticirati govor. Čovjek koji je šutio tako dugo kao ja vjerojatno ima mnogo toga za
ispričati, reče, pa spusti glavu na jastuk i pričeka. Razmišljao sam časak-dva što bih mu re‐
kao, ali mi je na um padalo samo ono što čovjek čovjeku i ne može reći jer iskazano riječima
krivo zvuči. Vidjevši da nisam u stanju progovoriti, prekriži dlanove za glavom i počne mi
pripovijedati.
– Znaš, Poglavico, baš sam se sjetio što mi se dogodilo jednom davno u okrugu Willa‐
mette Valley... Radio sam na branju graha blizu Eugenea, smatrao sam se velikim srećkovi‐
ćem što sam dobio taj posao. To ti je bilo početkom tridesetih godina, rijetko kad je dijete
moglo dobiti posao. Ja sam ga dobio jer sam gazdi dokazao da ga mogu obaviti brzo i čisto
kao odrasli. U svakom slučaju, bio sam jedini klinac tamo. Oko mene bili su sami odrasli.
Pokušao sam jednom ili dva puta razgovarati s njima i vidio da me oni i ne slušaju; običan
riđi šmrkavac, kost i koža. Pa sam ušutio. Tako sam se naljutio na njih što me neće slušati
da sam šutio cijela četiri tjedna koliko sam bio u tom polju, iako sam radio uz njih i slušao
ih kako melju, ovaj o stricu, a onaj o rođaku. Ili, ako se netko toga dana nije nacrtao na po‐
sao, onda kako ogovaraju njega. Četiri tjedna, a od mene ni glasa. Dok nisam pomislio:
133
Bože moj, ti gadni stari gmazovi zaboravili su da ja znam govoriti. Samo sam čekao svojih
pet minuta. A onda, zadnjega dana, raspalim ja i sve im kažem, kakva su jadna hrpetina se‐
ronja. Jednom po jednom skresao sam kako njegovi prijatelji seru po njemu kad ga nema.
Ho-ho, kako su me tada slušali! Svi su se među sobom posvađali i napravili takvo sranje da
sam ostao bez nagrade, a morao sam dobiti još četvrt centa po kilogramu zato što nisam
imao nijedan izostanak s posla, ali sam već bio na lošem glasu u mjestu pa je poslovođa po‐
godio da je onaj cirkus bio moje maslo, iako mi ništa nije mogao dokazati. I njemu sam re‐
kao svoje. To moje lajanje onaj put koštalo me otprilike dvadesetak dolara. Ali je i vrijedilo.
Smješkao se za se, uživajući u uspomeni, onda je okrenuo glavu na jastuku i pogledao
me.
– I sad si mislim, Poglavico, čekaš li ti svojih pet minuta da svima kažeš što ih ide?
– Ne – odgovorim. – Ja to ne bih mogao.
– Ne bi im ga mogao spustiti? Pa to je lakše nego što misliš!
– Ti si... mnogo veći... mnogo jači od mene – zagunđam.
– Kako to misliš? Ne kužim, Poglavico.
Utisnuo sam malo sline u grlo. – Ti si veći i jači od mene. Ti to možeš učiniti.
– Ja? Pa ti se šališ! Čovječe, pa pogledaj se: za glavu si viši od svakog drugog tu. Pa tu
nema čovjeka kojeg ne bi mogao srediti, to ti ja kažem!
– Ne, ja sam premalen. Bio sam velik, ali sad više nisam. Ti si dva puta veći od mene.
– Hej, dečko moj, pa ti jesi lud, zar nisi? Prvo što sam vidio kad sam ušao bio si ti, na
onom stolcu, velik kao planina. Kad ti kažem, živio sam posvuda od Klamatha i Teksasa i
Oklahome i sve oko Gallupa i kunem ti se da si ti najveći Indijanac kojeg sam ikad vidio.
– Ja sam iz klanca rijeke Columbije – rekao sam, a on je čekao da nastavim. – Stari mi je
bio zbilja poglavica, zvao se Tee Ah Millatoona. To znači »U Gori Najviši Bor«, makar ni‐
smo živjeli na gori. Bio je zbilja velik dok sam bio mali. Ali mi je majka bila dvaput veća od
njega.
– Stara ti je morala biti pravi div! Kolika je bila?
– Oh, velika... velika.
– Mislim, koliko visoka?
– Koliko visoka? Jednom ju je jedan tip u cirkusu pogledao i rekao metar i sedamdeset
pet, oko šezdeset pet kilograma, ali to zato što ju je samo na tren pogledao. A ona je cijelo
vrijeme rasla.
–Je li? I na koliko je narasla?
– Toliko da je bila veća od Staroga i mene zajedno.
– Tako, preko noći, a? To mi je nešto novo. Još nikad nisam čuo da Indijanka može toli‐
ko narasti.
– Nije bila Indijanka. Bila je iz grada, iz The Dallesa.
– Znači, ona se zvala Bromden? A-ha, sad mi je jasno, stani malo. – Malo je razmišljao
134
www.balkandownload.org
pa rekao: – A kad se bijela žena uda za Indijanca onda to dođe kao poniženje, je li? Da, mis‐
lim da mi je sad jasno.
– Ne, nije on postao mali samo zbog nje. Svi su ga obrađivali zato što je bio velik i nije
htio popustiti i volio je raditi po svome. Oni su ga obrađivali isto onako kako tebe obrađu‐
ju.
– Koji oni, Poglavico? – upitao je tihim glasom, odjednom se uozbiljio.
– Sustav. Obrađivali su ga godinama. Bio je jak, mogao im se oduprijeti neko vrijeme.
Htjeli su nas smjestiti gdje nas mogu nadzirati. Htjeli su nam oduzeti brzace. Uvukli su se
čak i u pleme pa su ga iznutra obrađivali. U gradu su mi Staroga jednom premlatili u nekoj
mračnoj uličici i odrezak mu kosu. Oh, Sustav je velik... velik. Dugo se on borio s njima, a
onda ga je majka tako smanjila da se više nije mogao boriti pa se predao.
Nakon toga McMurphy je duže vrijeme šutio, onda se podbočio na lakat, pogledao me i
upitao zašto su ga pretukli u onoj uličici i ja sam mu rekao kako su mu htjeli pokazati što ga
čeka, samo u još gorem izdanju, ako ne potpiše papire i ne preda sve državi.
– A što su htjeli da preda državi?
– Sve. Pleme, selo, brzace...
– Sad se sjećam. Govoriš o onim brzacima na kojima su Indijanci lovili losose... davno,
davno. Da. Ali koliko se sjećam pleme je za to dobilo masnu lovu.
– To su oni i njemu rekli. A on je rekao: »Čime možete čovjeku platiti njegov način ži‐
vota?« Rekao je: »Čime možete platiti čovjeku da ne bude ono što želi biti?« Nitko ga
nije razumio, pa ni pleme. Došli su pred naša vrata, drže one čekove i hoće da im on kaže
što će sad učiniti. Tražili su da on za njih investira novac, ih da im kaže kamo da idu, ih da
kupe farmu ili što. Ali je on već bio premali. I odveć pijan. Sustav ga je sredio. On sredi sva‐
koga. I tebe će. Ne dopuštaju oni nekom tko je velik kao moj Stari da slobodno švrlja, osim
ako nije jedan od njih. To ti nije teško vidjeti.
– Da, mislim da vidim.
– Zato nisi smio razbiti ono staklo. Sad oni znaju da si velik. Sad te moraju ukrotiti.
– Kao što se kroti mustang, ha?
– Ne, ne. Pazi, ne krote oni tako; utječu na tebe sredstvima protiv kojih se ne možeš bo‐
riti. Stave ti nešto. Ugrade ti nešto! S tim odmah počnu čim vide da ćeš biti velik, još dok si
mali obrađuju te i ugrađuju tu svoju vražju aparaturu i tjeraju tako sve dok te ne srede!
– Tiše, prijatelju, šššš!
– I ako se boriš, onda te negdje strpaju pod ključ i smire...
– Tiho, Poglavico. Smiri se malo. Čuju te.
Legao je i umirio se. Osjetio sam da mi je krevet vruć. Čuo sam škripu gumenih poplata,
crni je momak ušao s baterijom da vidi kakva je to buka. Ležali smo nepomično dok nije
otišao.
– Na koncu je samo pio – šapnuo sam. Nisam bio kadar ušutjeti dok ne ispričam sve
135
ono što mislim da je bitno. – Gledam ga na kraju kako slijepo luta između cedrova, svaki
put kad prinese flašu ustima vidim da ne siše on iz nje, nego ona iz njega, pa se tako osušio i
požutio da ga ni psi nisu mogli prepoznati, morali smo ga iznijeti iz šume u kamionetu, vo‐
zili smo ga u Portland da ondje umre. Ne kažem da oni ubijaju. Oni ga nisu ubili. Učinili su
nešto drugo.
Strašno mi se spavalo. Više nisam želio govoriti. Pokušao sam razmisliti o onome što
sam rekao i učinilo mi se da i nisam rekao točno ono što sam htio.
– Pričam lude stvari, je li?
– Da, Poglavico – odgovori McMurphy prevrćući se u krevetu – pričaš lude stvari.
– To nije ono što sam htio reći. Ne mogu sve reći. Sve to nema smisla.
– Nisam rekao da nema smisla, Poglavico, samo sam rekao da pričaš lude stvari.
Nakon toga dugo je šutio, mislio sam da je zaspao. Bilo mi je krivo što mu nisam poželio
laku noć. Pogledao sam ga, bio mi je okrenut leđima, ruka mu je ležala na deki, jedva sam
nazirao na njoj tetovirane asove i osmice. Velika je, pomislio sam, velika kao što je bila moja
kad sam igrao nogomet. Zaželio sam posegnuti i dotaknuti mjesto gdje je tetoviran, da vi‐
dim je li još živ. Jezivo mirno leži, rekoh sebi, morao bih ga dotaknuti da vidim je li još živ...
To je laž. Znam da je još živ. To nije pravi razlog zašto bih ga htio dotaknuti.
Hoću ga dotaknuti zato što je muško.
I to je laž. Oko mene ima i drugih muškaraca. Zašto ne bih njih dotaknuo.
Hoću ga taknuti zato što sam i ja od onih nastranih!
Ali je i to laž. To se jedan strah krije za drugim. Da sam od onih nastranih, onda bih
htio s njim raditi druge stvari. Hoću ga dotaknuti jednostavno zato što je takav kakav jest.
Ali baš kad sam htio posegnuti prema onoj ruci prijeko, on progovori: – Reci mi, Pogla‐
vico – i prevrne se prema meni – reci mi, Poglavico, zašto ne ideš s nama sutra na ribički iz‐
let?
Nisam odgovorio.
– Daj, zar ne bi išao? Mislim da će to biti bogovski provod. Čuj, one dvije tete koje mo‐
raju doći po mene, znaš, nisu mi to nikakve tete, čovječe! To su dvije cure koje znam iz Por‐
tlanda, plesačice, kurvice. A, što kažeš na to?
Naposljetku sam mu rekao da sam jedan od »potrebitih«.
– Što si ti?
– To znači da sam švorc.
– Tako! Daaa, toga se nisam sjetio.
Opet je neko vrijeme mirovao, trljao je onaj ožiljak na nosu. Onda mu prst stane. Na‐
lakti se i pogleda me.
– Poglavico – polako će, odmjeravajući me – kad si bio u punoj snazi, kad si bio od dva
metra i od sto kila, recimo, jesi li mogao dići nešto teško kao onaj kontrolni blok u kupa‐
onici?
136
www.balkandownload.org
Razmislio sam o onom bloku. Vjerojatno nije mnogo teži od bačava nafte koje sam di‐
zao u vojsci. Odgovorio sam da sam u svoje doba to po svoj prilici i mogao.
– Ako opet tako ojačaš, bi li ga mogao dignuti?
Odvratio sam da bih valjda mogao, mislim.
– Pusti mišljenje, reci ti meni hoćeš li mi obećati da ćeš ga dignuti ako ti vratim staru
snagu? Ako mi to obećaš, podarim te mojim posebnim tečajem bodi-bildinga, i platim ti ri‐
bički izlet brodom! – Oblizao je usne i opružio se u krevetu. – I sebi povećam šanse, to je si‐
gurno.
Smješkao se na neku svoju primisao. Upitao sam ga kako će me opet ojačati, ali me on
ušutkao prstom na ustima.
– Čovječe, to su tajne o kojima se ne govori! Nisam ti rekao da ću ti odati kako. Hej,
dečko moj, da čovjeka nanovo napumpaš na njegovu punu mjeru, to je tajna koju ne možeš
dijeliti sa svakim, bila bi opasna u rukama neprijatelja. Ali dajem ti časnu riječ, samo se ti
drži mog programa treninga i evo što će biti...
Zbacio je noge s kreveta i sjeo na rub, sa šakama na koljenima. Na mlazu mutnog svjetla
iz glavne sobe koji mu je padao na rame zablistali su mu zubi i jedno oko što je niz nos svje‐
tlucalo u mene. U spavaonici je tiho zazujao njegov obijesni, cirkusantski ton.
– Eto njega, pazi ga! Veliki Poglavica Bromden, grabi bulevarom, za njim se okreće i bu‐
lji i muško i žensko, i mlado i staro. »Op-op-op-op, pa ko je taj div? Gledaj, korak mu je od
tri metra, da ne sagiba glavu udario bi u telefonske žice!« Grmi mu korak kroz grad, zastaje
tu i tamo, tek zbog djevica, vi ostale odbijte ako nemate sise kao lubenice, dobre, jake, bijele
i duge noge, da mu ih možete stisnuti oko onih moćnih pleća, i zdjelicu tople i sočne picice,
slatke kao med i putar...
I tako nastavlja u tmini, plete svoju priču kako će biti, sve će se muško prestrašiti, a sva‐
koj će lijepoj curi sline curiti za mnom. Na kraju je dodao da iz tih stopa ide upisati moje
ime na popis onih što idu na ribarenje. Ustao je, uzeo ručnik sa svog noćnog ormarića, opa‐
sao se njime, nabio kapu na glavu i zastao nad mojim krevetom.
– Čovječe, kad ti ja kažem, žene će se potući zbog tebe, imat ćeš ih ko salate!
Ruka mu je naglo sunula i u jednom pokretu odvezala moju plahtu i razgrnula deku izla‐
žući moju golotinju.
– Eno, pogledaj, Poglavico! Hej, što sam ti rekao? Već si cijeli pedalj narastao.
I smijući se pođe između niza kreveta u hodnik.
Iz Portlanda dolaze dvije kurve da nas odvedu na ribarenje brodom! Od te misli teško je
bilo ležati do pola sedam kad se u spavaonici pale svjetla.
Prvi sam izišao, otišao sam pogledati popis na ploči odmah pored glavne sobe, da vidim
je li tamo zbilja i moje ime. Velikim štampanim slovima, na vrhu, piše: PRIJAVE ZA RI‐
137
BARENJE BRODOM, onda je prvi upisan McMurphy a za njim odmah Billy Bibbit. Broj
tri je Harding, a broj četiri Fredrickson, i tako dalje sve do broja deset uz koji još nema ime‐
na. Ja sam na broju devet, posljednji. Zbilja izlazim van iz bolnice, na ribarski brod i to s
dvjema kurvama; morao sam si to stalno ponavljati da bih u to povjerovao.
Tri su crna momka došla do mene i stala čitati popis, prateći ga svojim sivim prstima,
našli su moje ime, okrenuli se i nakesili mi se.
– Vidi, vidi, tko li je upisao i Poglavicu Bromdena za ovu ludost? Pa, Indijanci ne znaju
pisati.
– A zbog čega misliš da Indijanci znaju čitati?
U rano jutro odora im je bila svježe uškrobljena i kruta, ruke su im u pokretu šuškale
kao papirnata krila. Kesili su mi se, a ja sam se pravio gluh, kao da pojma nemam, ali kad su
mi htjeli gurnuti u ruke metlu da obavim njihov posao u hodniku, okrenuo sam se i pošao
natrag u spavaonicu misleći: »U vražju mater, čovjek koji ide na ribarenje s dvjema kurva‐
ma iz Portlanda ne mora trpjeti takva sranja.«
Malo sam se uplašio što im tek tako okrećem leđa, jer sam dosad uvijek slušao svaki na‐
log crnih momaka. Osvrnuo sam se i vidio da dolaze za mnom s otiračem. Vjerojatno bi ušli
i u spavaonicu i tu me zgrabili da nije bilo McMurphyja; bio je ondje i pravio takav lom,
tako je grmio između kreveta gore-dolje, ručnikom mlatio one koji su se prijavili za izlet tog
jutra, da su crni momci zaključili kako je spavaonica nesigurno područje, ne isplati se u nj
ući samo zato da čovjeka natjeraju da briše ono malo hodnika.
McMurphy je na riđu glavu nabio svoju motociklističku kapu, dvaput ju je posuvratio
na čelu da si dadne kapetanski izgled, ispod majice viri mu tetovaža izrađena u Singapuru.
Klati se na nogama kao da je pod njim brodska paluba, fućka u prste, oponaša nostroma.
– Na palubu, prijatelji, na palubu, ako nećete svi grupno u lance!
Zglobovima prstiju zabubnjao je po noćnom ormariću pored Hardingova kreveta.
– Šesti zvon zvoni i sve je u redu. Ravno kursom. Puštaj karu, hvataj paru! Na palubu!
Vidio me gdje stojim na vratima, pojurio je k meni i odalamio me po plećima.
– Evo, Veliki Poglavica, primjer za ugled! To je pravi mornar, to je pravi ribar! Svanulo
nije a on na nogama, lovi crve za mamce. Za njim, fukaro jedna žabarska, za njim! Na palu‐
bu! Sad ii’ nikad! Van iz krpa, pravac more!
Akutni su gunđali i režali na nj i njegov ručnik. Kronični su se probudili, ogledavali se
poplavjela lica od pretijesno zauzlanih plahti na grudima, kružili su pogledom po spavaoni‐
ci i naposljetku sjetno i radoznalo zurili u mene svojim nemoćnim, starački razvodnjenim
pogledom. Ležali su i gledali me kako se toplo oblačim za izlet i u meni budili nelagodnost i
osjećaj krivnje. Osjećali su da sam jedini privilegirani kronični koji ide na izlet. Motrili su
me – ti starci već godinama prikovani za invalidska kolica, uz noge im kao kakve puzavice
teku kateteri što će ih držati u mjestu do kraja života – motrili su me i nagonski slutili da ja
idem. I možda im je bilo i pomalo krivo što nisu na mom mjestu. Mogli su to slutiti jer je
138
www.balkandownload.org
ljudsko u njima bilo već toliko zagušeno da je prevladao drevni životinjski nagon (katkad su
se noću stari kronični naglo budili, još nitko ne bi znao da je u spavaonici netko umro, a oni
bi zabacili glave i zavijali), a moglo im je biti krivo jer je u njima još bilo toliko ljudskog da
se mogu sjetiti.
McMurphy ode pogledati popis pa se vrati da nagovori još jednog akutnog da se prijavi.
Išao je od kreveta do kreveta, udarao po njima nogom, budio ljude što su još krili glave pod
plahtama, govorio im je kako je sjajno izaći na more, muški prkosiš oluji, oko tebe val se
pjeni, a ti pjevaš »ju-hu-hu i boca ruma«.
– Diž’te se, dangube, fali mi još jedan za posadu, treba mi samo još jedan prokleti dobro‐
voljac...
Ali nikoga nije mogao nagovoriti. Svojim pričama o strahotama mora zadnjih dana i
brojnim brodolomima Glavna sestra je prestrašila sve ostale. Činilo se da nećemo doći do
tog nužnog člana posade, kadli pola sata kasnije, dok smo stajali u redu i čekali da otvore
blagovaonicu za doručak, McMurphyju priđe George Sorensen.
Krupni, krezubi i kvrgavi stari Šveđanin, kojeg su crni momci zvali George Tariguz zbog
njegovih higijenskih navika, vukao se hodnikom stružući nogama i izbacujući stopalo lakat
duže nego što treba, a glavu držeći što više natrag (tako bi se ukosio da mu je lice što dalje
od čovjeka s kojim govori). Stao je kod McMurphyja i nešto progunđao sebi u dlan. George
je bio vrlo sramežljiv. Oči mu nisi mogao vidjeti jer su mu bile duboko ukopane ispod obr‐
va, a ostatak lica mu nisi vidio jer ga je krio svojim velikim dlanom. Navrh kralježnice ravne
poput jarbola glava mu se ljuljala kao svračje gnijezdo. Gunđao je tako u šaku, dok mu Mc‐
Murphy nije maknuo šaku s lica da bi razabrao riječi.
– O čemu ti to, George?
– Crveni crvi – rekao je George. – Mislim da ti oni ne vrijede... ne vrijede ti za losose.
– Je li? – rekao je McMurphy. – Crveni crvi? Mogao bih se složiti, George, ali mi moraš
objasniti kako to misliš i o kakvim crvima govoriš.
– Mislim da sam maloprije čuo da si rekao da je gospodin Bromden iskopao crve za
mamce.
– Tako je, stari, dobro si čuo.
– I zato ti kažem da s tim crvima nema sreće. Ovaj mjesec naveliko grize losos... si-gurno.
I treba vam haringa. Si-gurno! Nađi ti haringe, pa tu robu na udicu, pa da vidiš kako se lovi!
Glas mu se dizao pri kraju svake rečenice, si-gurno, kao da postavlja pitanje. Svojom veli‐
kom bradom, već ujutro tako ostruganom da mu je koža bila gotovo zguljena, jednom ili
dva puta kimnuo je McMurphyju, pa je njome trgnuo na suprotnu stranu, kao radi zamaha
tijelu, i pođe natrag na kraj reda. McMurphy ga pozove natrag.
– Stani malo, George! Otkad se ti razumiješ u takve stvari kao što je ribičija?
George se okrene i dostruže opet do McMurphyja, tako ukošen da se činilo kao da su
mu se noge otkinule od tijela.
139
– Jest, si-gurno. Radio sam dvadeset pet godina na ribarskom brodu, lovio losose, sve
tamo od Half Moon Baya do Puget Sounda. Dvadeset pet godina ribario... dok nisam pos‐
tao toliko prljav. – Ispružio je ruke da vidimo kako su mu prljave. Svi su se nagnuli i gledali.
Prljavštinu nisam vidio, ali na bijelim dlanovima jesam vidio ožiljke od povlačenja tisuća
milja povraza iz mora. Pustio nas je da tako gledamo jedno vrijeme, onda je stisnuo šake i
sakrio ih pod bluzom, kao da ćemo mu ih pogledom zaprljati, pa se kesio McMurphyju des‐
nima nalik na rasolom izbijeljenu svinjetinu.
– Imao sam dobar brod, ribarski, samo dvanaest metara, ali gaz od četiri metra, a sama
tvrda tikovina i hrastovina. – Tako se klatio naprijed-natrag da si morao posumnjati je li
pod ravan. – Ti bokca, odličan brod, nema što!
Htio se okrenuti, ali ga McMurphy opet spriječi.
– Dovraga, George, što mi nisi rekao da si ribar? A ja sam razvezao o tom ribarenju kao
da sam stari morski vuk i među nama, u povjerenju, od svih brodova bio sam samo na boj‐
nom brodu Missouri, a o ribi znam samo to da je više volim jesti nego čistiti.
– Čistiti je lako, netko ti pokaže i gotovo.
– Boga mi, George, pa ti si dušu dao da nam budeš kapetan! A mi ćemo ti biti posada.
George se još više ukosio i zavrtio glavom.
– Ah, brodovi su sad još prljaviji... sve je užasno prljavo.
– Ti se za to ne sekiraj. Imamo specijalno sterilizirani brod, od pramca do krme, glanca
se ko pseća kesa. Nećeš se zaprljati, George, jer ćeš biti kapetan. Ne moraš ni taknuti ni
mamce ni udice, samo nam budi kapetan i naređuj nama bezveznim žabarima... kako ti se
to sviđa, a?
Vidio sam da je George u iskušenju po tome kako je ispod bluze stezao šake, ali ipak po‐
novi da ne može riskirati da se zaprlja. McMurphy ga je svim silama nagovarao, ali George
je i nadalje odmahivao glavom, kadli ključ uleti u bravu blagovaonice i Glavna sestra se po‐
javi, sa svojom pletenom torbicom darova i kuckajući peticama prođe pored reda s onim
svojim mehaničkim jutarnjim osmijehom za svakog ponaosob. McMurphy opazi kako ju je
George šibnuo prijekim pogledom i još jače ukosio glavu. Kad je ona prošla, McMurphy
naheri glavu i lukavo pogleda Georgea.
–Je li, George, a što kažeš na ono što je sestra govorila, da je nevrijeme i da nam izlet
može biti strašno opasan?
– Ocean zna biti jako gadan, si-gurno, da, jako opasan.
McMurphy pogleda za sestrom koja je upravo ulazila u staklenik pa opet u Georgea. Ge‐
orge je ispod bluze još jače sukao šake i gledao u krug lica koja su nijemo zurila u nj.
– Ti bokca! – naglo vikne. – Mislite da me ona prestrašila svojim pričama o oceanu? To
mislite?
– Ah, ne, George, mislim da nije. Ali ipak mislim da ako ti ne pođeš s nama, a na moru
nas zbilja zadesi kakva grozna olujna pošast, svi do jednoga zasigurno ćemo se izgubiti na
140
www.balkandownload.org
moru, kužiš? Priznao sam ti da pojma nemam o brodu, a priznat ću ti još nešto: one dvije
žene koje će doći po nas, znaš? Za njih sam doktoru rekao da su to moje tete, udovice riba‐
ra, znaš? E, vidiš, one ti se razumiju samo u jednu navigaciju, i to na madracu, kužiš? Ge‐
orge, potreban si nam. – McMurphy povuče dim iz cigarete i dometne: – A imaš li slučajno
deset zelembaća?
George zavrti glavom.
– Ah, nisam ni računao da imaš. Ah, pa što, ionako sam već odavno prekrižio svaku ra‐
čunicu. Evo. – Iz svoje zelene košulje McMurphy izvadi olovku, istrlja je rukavom i pruži
Georgeu. – Ti nam budi kapetan, a mi ćemo te pustiti da dođeš za pet dolara.
Mršteći se svojim debelim obrvama, u škripcu, George je prelazio pogledom po nama.
Naposljetku iskesi beskrvne desni i uzme olovku. –Jebi ga! – usklikne i uputi se da upiše
svoje ime na popis. Nakon doručka, idući niz hodnik, McMurphy je zastao kod ploče i do‐
pisao štampanim slovima KAPT. iza Georgeova imena.
Kurve su kasnile. Svi su već mislili da više neće doći, kad McMurphy s prozora vikne i
mi svi pojurismo da vidimo. Stigle su, reče, ali smo vidjeli samo jedan auto (a očekivali smo
dva), i samo jednu ženu. Kako je zastala na parkiralištu, McMurphy je zazva kroz rešetke i
ona požuri prečacem preko travnjaka prema našem odjelu.
Bila je mlađa i zgodnija nego što je itko od nas mogao zamisliti. Dotle su već svi znali da
te žene nisu nikakve tete, nego kurve, pa smo očekivali svašta. Oni religiozniji nisu baš bili
presretni. Ali, gledajući je kako lakonogo trči preko travnjaka do odjela, kako joj se oči zele‐
ne a debela pletenica blista na suncu kao bakar i svakim korakom poskakuje, samo smo jed‐
no bili kadri misliti – da je to cura, ženska ne sva u bijelom od glave do pete kao da su je
umočili u inje, a na koji način zarađuje za život i nije važno.
Dotrčala je ravno do okna gdje je bio McMurphy, prstima se uhvatila za mrežu i zalije‐
pila uz nju. Bila se zapuhala od trka i tako je duboko disala da se činilo kako će svakim da‐
hom probiti mrežu. Malo je plakala.
– McMurphy, oh, ti prokleti McMurphy...
– Pusti sad to. Gdje je Sandra?
– Zauzeta je, čovječe, ne može doći! Ali, dovraga, jesi li ti dobro?
– Zauzeta!?
– Da ti pravo kažem – djevojka obriše nos i stane se hihotati – naša se stara Sandy uda‐
la. Sjećaš se onog Artieja Gilfilliana iz Beavertona? Onoga što je obično dolazio u društvo s
kojekakvim glupostima, gumenom zmijom, ili krpenim mišem, stalno su mu takve stvari
po džepovima? Pravi luđak...
– Oh, Isuse dragi! – zavapi McMurphy. – Candy, dušo, pa kako ću ugurati deset frajera
u jedan smrdljivi Ford? Kako Sandra i taj njezin gumeni miš iz Beavertona misle da ću to iz‐
141
vesti?
Djevojka kao da je razmišljala o odgovoru, ali se uto iz zvučnika na stropu začuo glas
Glavne sestre koja je priopćila McMurphyju neka mu se prijateljica izvoli, ako hoće razgo‐
varati s njim, uredno prijaviti na glavnim vratima, a ne da uznemiruje cijelu bolnicu. Dje‐
vojka se odlijepi od mreže i pođe na glavni ulaz, pa se i McMurphy makne od okna, sruši se
u naslonjač u kutu i spusti glavu na grudi.
– Koje sranje – promrsi.
Crni je kržljavac pustio djevojku na odjel i zaboravio za njom zaključati vrata (za to je
poslije čuo svoje, kladim se), i ona je vrckavo defilirala hodnikom pa ispred staklenika iz ko‐
jeg su joj sve sestre združenim ledenim pogledima pokušale uljuditi korak. U dnevni je bo‐
ravak ušla samo korak-dva ispred doktora. On se bio uputio s nekim papirima u staklenik,
pogledao nju, onda svoje papire, onda opet nju, pa je objema rukama tapkao po džepu tra‐
žeći naočale.
Usred dnevnog boravka djevojka stane te se našla okružena četrdesetoricom izbuljenih
muškaraca u zelenom, i tako je bilo tiho da si mogao čuti kako nekima crijeva krule a niz
red kroničara kako se kidaju kateteri.
Cijelu je minutu stajala i pogledom tražila McMurphyja, tako da su je svi dobro zagleda‐
li. Kod stropa iznad njezine glave lebdio je pramen plavičasta dima; mislim da su po cijelom
odjelu uređaji pregorjeli jer se nisu mogli prespojiti na nju i njezin upad – stali su je elektro‐
nički čitati, izračunali su da nisu konstruirani za takve pojave na odjelu i jednostavno su
pregorjeli, kako to rade strojevi samoubojice.
Bila je u bijeloj majici bez rukava, kao McMurphy, ali mnogo manjoj, u bijelim tenisica‐
ma i Levisicama odrezanima iznad koljena radi bolje cirkulacije stopala, a s obzirom na ono
što bi morao pokriti, materijal je bio zbilja preoskudan. Zacijelo ju je mnogo više muških vi‐
djelo i s mnogo manje tekstila, ali sada se, u ovim okolnostima, samouvjereno vrpoljila kao
učenica na pozornici. Svi su je nijemo gledali. Martini je šapnuo kako bio mogao pročitati
godišta na kovanicama koje ima u džepu levisica, tako su joj tijesne, ali je on bio njoj najbli‐
ži pa je mogao vidjeti bolje od nas ostalih.
Prvi se oglasio Billy Bibbit – doduše ne riječju nego tihim, gotovo tužnim zviždukom
koji je značio da izgleda bolje nego što bi itko na svijetu mogao izgledati. Djevojka se nasmi‐
jala i zahvalila mu, a on se tako zažario da se i ona zacrvenjela i opet nasmijala. To je pokre‐
nulo stvari. Svi su se akutni sjatili nastojeći istovremeno razgovarati s njom. Doktor je cim‐
nuo Hardinga za ogrtač, upitao ga tko je to? McMurphy ustane i prokrči si put kroz gomilu
do nje, a kad ga je ugledala, bacila mu se oko vrata. – Ti prokleti McMurphy! – I opet se
zbuni i zacrveni. Kunem se, kad se onako rumenjela ne biste joj dali više od šesnaest-sedam‐
naest godina.
McMurphy je upozna sa svima i ona se sa svakim rukovala. Kad je došla do Billyja, još
jednom mu je zahvalila na zvižduku. Iz glavne sobe je, smješkajući se, izašla Glavna sestra i
142
www.balkandownload.org
McMurphyja upitala kako misli nas deset strpati u jedan auto, a na to on nju upita ne bi li
mu mogla posuditi koji bolnički auto, osobno bi on vozio. Sestra je odmah odrecitirala
odredbu kojom je to zabranjeno, što su to uostalom svi i očekivali. Rekla je da ako nema
drugog šofera koji će potpisati izjavu o odgovornosti moći će krenuti samo pola posade.
McMurphy joj reče da će ga to koštati pedeset prokletih zelembaća da pokrije razliku; oni‐
ma koji ne idu mora vratiti lovu.
– Ako je tako – reče sestra – najbolje je da odustanete od izleta i svima vratite novac.
– Već sam unajmio brod; tip već ima mojih sedamdeset zelembaća u džepu!
– Sedamdeset? Tako? Gospodine McMurphy, zar niste pacijentima rekli da za taj izlet
morate skupiti sto dolara plus deset svojih?
– Uračunao sam i benzin za tamo i natrag.
– Pa zar bi vam za to trebalo trideset dolara?
Ljupko mu se smiješila i čekala. On podigne ruke uvis i pogleda u strop.
– Jadan ja, pa vi ste nepopustljivi, gospojice državna tužiteljice! Dobro, ostatak je bio za
mene. Mislim da su dečki računali s tim. A ja sam računao da moram nekom sitnicom na‐
doknaditi svoj trud oko...
– Ali vam se plan izjalovio – ona ga prekide. I dalje se smiješila, i to vrlo sućutno. –
Randle, ne možete očekivati da vam uspije svaka vaša mala financijska špekulacija, a uosta‐
lom, kad bolje razmislim, vi ste već i pretjerali sa svojim dobicima. – Zamislila se nad tim,
razmišljala je o nečemu što ćemo, znao sam, čuti poslije. – Da. Na odjelu nema nijednog
akutnog da vam nije dužan, za ovakav ili onakav vaš »poslić« i, prema tome, zar ne možete
pretrpjeti ovaj jedan jedini mali poraz?
Stala je. Vidjela je da je McMurphy više ne sluša. Motrio je doktora. A doktor je zurio
samo u djevojčinu majicu bez rukava, za sve je drugo bio slijep. Gledajući doktora u transu,
McMurphyju se lice raširi osmijehom, pa gurne kapu na zatiljak, dogega se do doktora i
prene ga spuštajući mu ruku na rame.
– Zaboga, doktore Spivey, jeste li vi ikada gledali kad losos zategne povraz? Jedan od
najluđih prizora u svih sedam mora. Čuj, Candy, zečiću, daj ispričaj doktoru kako izgleda
ribarenje i tomu slično...
Združeni napori McMurphyja i djevojke urodili su plodom za manje od dvije minute;
mali je doktor u tren oka zaključao svoju sobu i vratio se u hodnik trpajući papire u torbu
za spise.
– Dosta papirologije mogu obaviti i na brodu – objasnio je sestri i zbrisao kraj nje tako
brzo da nije stigla ni odgovoriti, a ostatak posade krenuo je za njim, ali sporije, cereći joj se
dok je stajala na vratima svoje sobe.
Preostali akutni nabili su se na vratima dnevnog boravka, dobacili nam da im ribu done‐
semo očišćenu, a Ellis odlijepi ruke sa zida i stisne Billyju Bibbitu ruku govoreći mu neka
bude ribar ljudi.4
143
A Billy, gledajući kako migaju bakreni čavlići na levisicama one djevojke dok izlazi, od‐
govori Ellisu »k vragu s tim ribarenjem ljudi«. Pridružio nam se kod vrata, crni nas je krž‐
ljavac pustio, zaključao vrata za nama, i nađosmo se vani, u vanjskom svijetu.
Sunce se probijalo između oblaka i okupalo cigleno pročelje bolnice ružičastocrvenom
bojom. Vjetar je otkidao preostalo lišće s hrastova i uredno ga slagao po žičanoj ogradi. Na
ogradi je tu i tamo sjedila pokoja smeđa ptičica; kad bi malo više lišća udarilo u ogradu, pti‐
čice bi prhnule s vjetrom. U prvi mah se činilo kao da se lišće udarom u ogradu pretvara u
ptice i odlijeće.
Bio je lijep jesenji dan, s mirisom gorućih drva, pun vriske djece što su pikala loptu i zuja
aviončića, i svi su trebah biti sretni samim time što su vani. Ali, dok je doktor išao po svoj
auto, svi smo stajali s rukama u džepovima, kao nijemo stado. Nijemo stado što gleda kako
gradski ljudi, vozeći se na posao, usporavaju u prolazu i bulje u te luđake u zelenim odora‐
ma. Vidjevši kako smo nemirni, McMurphy nas je htio razveseliti, zezao se i zadirkivao dje‐
vojku, ali nam je od toga nekako bilo još gore. Svatko je pomišljao kako bi mu bilo najlakše
da se vrati i kaže da je sestra imala pravo: more će uz ovakav vjetar biti i odveć opasno.
Doktor se doveze i mi se ukrcasmo i krenusmo, ja i George, Harding, Billy Bibbit, Mc‐
Murphy u autu s djevojkom, Candy, a Fredrickson, Sefelt, Scanlon, Martini, Tadem i Gre‐
gory u doktorovom, za nama. Svi su bili jezivo tihi. Otprilike dva kilometra od bolnice zas‐
tali smo na benzinskoj postaji, a doktor za nama. Prvi izađe doktor i poslužitelj mu priđe
poskakujući, smješkajući se i brišući krpom ruke. Odjednom se uozbilji i prođe pored dok‐
tora da vidi što je ono u autu. Ustukne brišući ruke masnom krpom i mršteći se. Doktor
nervozno potegne čovjeka za rukav, izvadi novčanicu od deset dolara i tutne mu je u ruku
pokretom kao da presađuje rajčicu.
– Ovaj, hoćete li mi, molim vas, napuniti oba tanka normalom? – pitao je doktor. –
Djelovao je kao da se izvan bolnice osjeća isto tako nemirno kao mi. – Hoćete li?
– Te uniforme – odvrati poslužitelj – to su oni iz bolnice, tamo na cesti, je li? – Osvrtao
se da vidi ima li pri ruci kakav francuski ključ ili što slično. Onda se primakne bliže jednoj
škrinji s hrpom praznih plastičnih boca. – Vi ste iz one ludnice.
Doktor iščeprka svoje naočale pa nas i on pogleda, kao da je tek sad uočio odore.
– Da. Ovaj, ne. Mi, ovaj, oni su iz ludnice, ali to su radno osoblje, ne pacijenti, naravno.
Radno osoblje.
Čovjek zaškilji u doktora i u nas, pa ode do svoga kolege koji je bio kod uređaja i stane se
s njim došaptavati. Neko su vrijeme govorili, a onda onaj drugi dovikne doktoru, upita ga
što smo mi, doktor odgovori da smo radno osoblje, na što se obojica nasmiju. Po onom
smijehu pogodio sam da će nam dati benzin – vjerojatno onaj lošiji, prljaviji, razvodnjeni, a
naplatit će nam ga dvostruko skuplje – ali mi od toga nije bilo lakše. Kako sam vidio po
drugima, svi su se osjećali prilično šugavo. Od doktorove laži sad nam je bilo još teže – ne
toliko zbog laži koliko zbog istine.
144
www.balkandownload.org
145
– Hoćeš reći da ste opasni kupci, je li, Riđi? Hoćeš reći, bolje nam je da budemo mirni i
učinimo što nam se kaže, je li? Dobro, Riđi, a reci mi zbog čega si ti unutra? Pokušao si ubi‐
ti Predsjednika?
– Za to nema nikakvih dokaza, prijatelju. Mene su ulovih ni kriva ni dužna. Vi’š, ubio
sam čovjeka u ringu i to me malo zaneslo.
– Jedan od onih ubojica u boksačkim rukavicama, to hoćeš reći, Riđi?
– A ne, to nisam rekao! Nikad se nisam naviknuo na te jastučiće u rukavicama. Ne, to
nije bio nikakav meč u tv-prijenosu iz Cow Palacea. Ja sam ti više pučki, bircuski boksač.
Čovjek zakači palčeve za džepove imitirajući McMurphyja. – Ja bih prije rekao da si bir‐
cuski folirant.
– Sad, ne kažem da mi foliranje nije također struka. Ali, pogledaj ovo. – Gurnuo je svoje
šake čovjeku pred lice, posve blizu, pa ih je polako okretao pokazujući nadlanicu i dlan. –
Jesi li ikada vidio da čovjek ovako gadno razbije svoje jadne, dobre šapice samo foliranjem?
Jesi li, prijatelju?
Dugo je držao šake čovjeku pod nosom, čekao je da vidi hoće li tip još što reći. Čovjek je
gledao u one šake, onda u mene, pa opet u šake. Kad je bilo jasno da više nema što reći, Mc‐
Murphy pođe do drugog tipa koji se naslanjao na hladnjak s bocama, istrgne mu doktorovu
novčanicu iz ruke i pođe prema dućanu kraj benzinske postaje.
– Dečki, napišite nam račun za benzin i pošaljite ga upravi bolnice – dobaci preko rame‐
na. – S ovom lovom uzet ću nešto da se ljudi osvježe. Mislim da nam je to bolje od brisača i
osamdeset i osam posto filtera za ulje.
Dok se vratio, svi smo se kočoperili kao mladi ratoborni pijevci i šikanirali momke s
benzinske postaje – neka kontroliraju zrak u rezervnoj gumi, neka obrišu stakla, pa neka
očiste ovo ptičje govno, molim fino – zajahali ih kao da smo im gazde. Onaj krupni nije
očistio vjetrobran kako je Billy želio, pa ga je Billy odmah pozvao natrag.
– Tu niste o-o-očistili gdje je udario ko-ko-komarac.
– To nije bio komarac – tmurno reče tip grebući po staklu noktom – nego ptica.
Iz drugog auta javio se Martini, misli da to nije mogla biti ptica. – Da je bila ptica, ostale
bi kosti i perje.
Jedan se čovjek na biciklu zaustavi kraj nas da pita kakve su to zelene odore – je li to ka‐
kav klub ili što? Harding spremno skoči i odgovori mu:
– Prijatelju moj, nije. Mi smo luđaci iz bolnice gore na putu, psiho-keramika, popucali
ćupovi ljudskog roda. Hoćeš da ti protumačim Rorschachove mrlje? Ne? Što, žuri ti se? Ah,
ode on! Šteta! – Okrene se McMurphyju. – Prvi put vidim da mentalna bolest može imati i
aspekt moći, moći. Samo zamisli: tko zna, možda čovjek postaje to moćniji što je luđi? Pri‐
mjer je Hitler. To je zbilja da ti pamet stane, zar ne? Kakva tema za razmišljanje!
Billy otvori djevojci limenku piva i ona ga tako omami svojim svježim osmijehom i cvr‐
kutavim »hvala ti, Billy«, da je nastavio otvarati limenke svima nama.
146
www.balkandownload.org
Dotle su se ona dva mamlaza žderala i hodala gore-dolje pločnikom s rukama na leđima.
Pijuckao sam pivo i osjećao se kao mali bog; mogao sam čuti kako pivo teče u meni –
ssstt, ssstt, baš tako. Bio sam zaboravio da ima i ugodnih okusa i zvukova, kao što je okus i
zvuk piva što ga ulijevaš u sebe. Potegao sam dubok gutljaj i stao se ogledavati da vidim što
sam još zaboravio u ovih dvadeset godina.
– Ljudi! – usklikne McMurphy i odgurne djevojku od volana, pribije ju uz Billyja – ma
samo gledajte kako Veliki Poglavica cucla tu vatrenu vodu! – I potjera auto u promet, a
doktor zaškripi gumama za nama da ne zaostane.
McMurphy nam je pokazao što se može postići s malo prkosa i hrabrosti i mi smo misli‐
li da nas je i naučio kako to iskoristiti. Cijelim smo se putem do obale zabavljali praveći se
važni. Pred semaforima ljudi su buljili u nas i naše zelene odore, a mi smo svi imitirali Mc‐
Murphyja, prsili se razbijački, zlokobno se kesili i zurili im ravno u oči, a njima bi se motori
ugasili, sinulo bi zeleno svjetlo i oni bi ostali u mjestu, smeteni i zdrmani, uznemireni kakva
je opaka ekipa luđaka netom bila tu, na metar od njih, a nigdje pomoći na vidiku.
I McMurphy je nas dvanaestoricu poveo prema oceanu.
Mislim daje McMurphy bolje od nas znao kako je naše bahaćenje bilo tek predstava, jer
još nije bio u stanju da od ikoga izvuče pravi smijeh. Možda nije mogao shvatiti zašto se još
ne možemo smijati, ali je znao da je čovjek zbilja jak tek onda kad je kadar u svemu uočiti i
smiješnu stranu. Zapravo se toliko upinjao da nam pokaže tu smiješnu stranu stvari da sam
se pitao nije li možda slijep za drugu stranu, da možda nije u stanju vidjeti što to čovjeku za‐
tomi smijeh još u dnu želuca. Možda to ni ostali nisu mogli vidjeti, samo su osjećali pritisak
valova i frekvencija iz svih smjerova što te guraju i svijaju amo ili tamo, osjećali Sustav na
djelu – ali ja sam mogao to vidjeti.
Mogao sam to vidjeti onako kako u čovjeka koga dugo niste vidjeli uočavate promjenu,
dok drugi, koji ga danomice viđa, tu promjenu ne uočava jer je postupna. Na putu do obale
vidio sam znakove onoga što je Sustav postigao od zadnjeg puta kad sam bio u tom kraju,
kao na primjer – vlak koji se zaustavlja na jednoj stanici, odlaže niz odraslih muškaraca u
jednakim odijelima i štancanim šeširima, ispušta ih kao leglo identičnih kukaca, polužive
stvari koje s mukom izlaze iz zadnjeg vagona, a onda vlak tuli električnom sirenom i kreće
dalje opustošenim krajolikom položiti drugo leglo.
Ili drugo na primjer – pet tisuća identičnih kuća što se nižu po brežuljcima izvan grada,
tako su nove ispod čekića da su još međusobno vezane kao kobasice, na tabli piše: TOPLO
OBITELJSKO GNIJEZDO – BEZ PLAĆANJA UČEŠĆA ZA VETERANE; iza kuća,
pod brežuljkom igralište omeđeno ogradom od žičane mreže i druga tabla: ŠKOLA ZA
DJEČAKE SV. LUKE; najednom pošljunčanom jutru pet tisuća djece u zelenim puloveri‐
ma, bijelim košuljama i zelenim samtenim hlačama igra se »biča«. Kolona se isteže i skup‐
147
lja, vijuga i krivi poput zmije i svakim se trzajem s repa otkida po jedan dječačić, kao lopta
se otkotrlja do žice. Svakim trzajem. I uvijek je to isto malo dijete, uvijek isto.
Tih pet tisuća djece živjelo je u pet tisuća kuća kojih su vlasnici oni što su netom sišli s
vlaka. Kuće su tako slične da se dječacima često dogodi da upadnu u tuđu kuću i kod tuđe
obitelji. I nitko to ni ne primjećuje. Jedu i idu na spavanje. Jedini je uočljiv dječačić na kraju
kolone. Stalno je tako zgužvan i pun masnica da strši na svakome mjestu. Ni on se ne zna
opustiti i nasmijati. Teško je smijati se ako osjećaš pritisak valova iz svakog auta koji prolazi
ili iz svake kuće kraj koje prolaziš.
– Možemo čak imati i svoj lobi u Washingtonu – govorio je Harding – organizaciju.
NDUU (Nacionalno društvo za unapređenje umobolnika), grupe aktivista, jumbo-plakate
na autoputu i na njima zapjenjeni šizofrenik koji upravlja buldožerom, a masnim, crvenim i
zelenim slovima piše: ZAPOSLITE UMOBOLNE. Gospodo, pred nama je svjetla buduć‐
nost.
Prešli smo most na rijeci Siuslaw. U zraku je bilo tek malo izmaglice, ali dovoljno da is‐
pružim jezik i na vjetru osjetim okus oceana prije nego što smo ga mogli vidjeti. Svi su znali
da smo sve bliže cilju i do luke više nitko nije progovorio.
Kapetan koji nas je trebao izvesti imao je ćelavu, metalnosivu glavu postavljenu na
ovratnik crne mornarske dolčevite kao topovska kupola na podmornici; ugašena cigara
koja mu je stršila iz usta motrila je na nas. Stajao je kraj McMurphyja na drvenom molu i
govorio gledajući u more. Iza njega, i navrh jednih stuba, šest-sedam ljudi u vjetrovkama sje‐
dilo je na klupi pred pročeljem dućana s ribolovnim priborom. Kapetan se bučno obratio
ne samo McMurphyju nego i onim dokoličarima gore, svojim metalnim glasom poput met‐
ka gađajući negdje u sredinu.
– Briga me. U pismu sam izričito rekao. Ako nemate potpisano ovlaštenje koje mi je po‐
kriće pred vlastima, onda ne idem. – Okrugla se glava okrenula kao kupola njegove dolčevi‐
te i opet uperila cigaru u nas. – Ma vidi! Takva rulja, pa na moru! Što ako se bace u more
kao štakori? Rodbina me može tužiti, uzeti mi sve što imam. To ne mogu riskirati.
McMurphy objasni da je ona druga djevojka trebala donijeti sve potrebne papire iz Por‐
tlanda. Jedan od onih što su sjedili pred dućanom dovikne: – Koja druga cura? Zar ova
Blonda ne može srediti sve vas? – McMurphy se na to nije ni osvrnuo i nastavio se prepirati
s kapetanom, ali se vidjelo da je djevojci neugodno. Dangube su drsko zurili u nju i svaki čas
skupljali glave i došaptavali se. To su uočili svi naši, čak i doktor, pa nas je bilo sram što to
šutke podnosimo. Više nismo bili ona drska rulja s benzinske postaje.
Vidjevši da ga prepirka s kapetanom ne vodi nikamo, McMurphy se nekoliko puta ogle‐
da oko sebe, mrseći rukom kosu.
– Koji smo brod unajmili?
148
www.balkandownload.org
– Onaj tamo. Ševa. Ali nitko od nas neće stupiti nogom na njega dok ne dobijem pro‐
pisno potpisano ovlaštenje. Nitko!
– Nisam unajmio brod zato da ga cijeli dan gledam kako se ljulja uz mol – reče Mc‐
Murphy. – Imate li telefon u tom dućanu? Idemo ovo raščistiti.
Žurno su se popeli uza stube i ušli u dućan, ostavivši nas same, zbijene, pred očima onih
danguba što su u nas buljili, komentirali, cerekali se i gurkali laktima. Od vjetra koji im je
puhao u bok, brodovi su na svojim vezovima bubali u mokre gume povješane uz mol i od
toga zvuka činilo nam se kao da nam se smiju. Ispod dasaka voda je pljuskala, a na vratima
dućana tabla s natpisom NA USLUZI MORNARU – VL. KAPT. BLOCK škripala je i
strugala kako ju je vjetar ljuljao na zahrđalim kukama. Na suncu su cvrčale i pucketale
školjke kojima su bili oblijepljeni stupovi mola, više od metra iznad vode, kao kakvom oz‐
nakom visine plime.
Sad je šibao hladan vjetar, pa Billy Bibbit skine svoj zeleni ogrtač i doda ga djevojci, koja
ga prebaci preko svoje tanke i kratke majice. Jedan od onih danguba neprestano je dobaci‐
vao. – Hej, Blonda, voliš takve šašavce, je li? – Usne su mu bile boje bubrega i imao je ljubi‐
časte podočnjake gdje mu je vjetar izbio žilice na površinu. – Hej, Blonda – navijao je izno‐
va piskavim, umornim glasom – hej, Blonda... hej, Blonda... hej, Blonda...
Mi smo se jače zbili na vjetru.
– Reci, Blonda, a od čega se ti liječiš?
– Daj, Perce, pa ona se ne liječi, ona je njima za kuru!
–Jel’ tako, Blonda? Radiš za kuru, je li? Čuješ, Blonda?
Djevojka podiže glavu i pogleda nas kao da pita gdje je ta opaka klapa od prije i zašto je
nitko ne pokušava braniti makar samo jednom riječi. Svi su izbjegavah njezin pogled. Sva
naša opasna snaga bila je otišla uz one stube držeći se jednom rukom oko ramena ćelavoga
kapetana.
Candy podiže ovratnik jakne visoko oko vrata, stisne ruke oko sebe i udalji se od nas sve
do kraja mola. Nitko ne pođe za njom. Billy Bibbit strese se od zime i ugrize za usne. Oni
na klupi opet su se došaptavali pa su prasnuli u bučan smijeh.
– Pitaj je, Perce... hajde...
– Hej, Blonda, jesi li dobila napismeno da možeš biti s njima? Čuo sam da obitelj može
tužiti tebe ako neki ljosne s palube u more pa se utopi. Jesi li pomislila na to? Možda bolje
da ostaneš s nama, Blonda.
– Tako je, Blonda; moja rodbina te neće tužiti. Obećavam. Ostani s nama, Blonda.
Meni se činilo kao da se i mol od srama spušta u more, kao da su mi noge već u vodi. Ne,
nismo kadri biti vani, među ljudima. Želio sam da McMurphy dođe, očita lekciju tim tipo‐
vima i vrati nas tamo kamo i spadamo.
Tip s usnama boje bubrega sklopi nož, ustane, sa sebe strese strugotine, pa pođe prema
stubama. – Hajde, Blonda, što ćeš s tim degenima?
149
Ona se okrene i pogleda ga s kraja mola, pa onda i nas, moglo se vidjeti da razmišlja o toj
ponudi, kadli se uto otvoriše vrata dućana i McMurphy se progura između tipova i spusti se
niza stube.
– Ukrcaj se, posado, sve je sređeno! Natankali smo, spremni smo, a na brodu ima mama‐
ca i piva.
Lupnuo je Billyja po leđima, zastepao je u mjestu i stao driješiti užad.
– Naš je kapetan Block još na telefonu, ali čim izađe odlazimo. George, vidi jel’ možemo
zagrijati motor. Scanlon, ti Harding odvežite ono uže. Candy! Što radiš tamo? Dođi, lutko,
isplovljavamo!
Pohrlili smo na brod, sretni što smo se otkačili od onih tipova pred dućanom. Billy pru‐
ži ruku djevojci i pomogne joj skočiti na brod. Na mostu, pred komandama, George je pje‐
vušio u sebi i McMurphyju pokazivao koji će gumb pritisnuti ili okrenuti.
– Da, stari moj, ovi prdavci, tako zovemo ovakve brodove – reče McMurphyju – njih
lako voziš, kao auto.
Doktor je oklijevao da se popne na brod i gledao u dućan gdje su sve one krenule prema
stubama.
– Randle, nije li bolje da pričekamo... dok kapetan...
McMurphy ga zgrabi za suvratke, podigne s mola i spusti na brod kao da je malo dijete.
– Je, doktore – reče – da čekamo dok kapetan što? – Zahihotao se kao da je pijan, govoreći
uzbuđeno, užurbano: – Dok kapetan izađe i kaže nam da je na onom broju što sam mu ga
dao dobio jedan kupleraj u Portlandu? Ma nemojte! George, što me tako blesavo gledaš,
pali to i vozi nas odavde! Sefelt, odriješi to uže i uskači! Gas, George!
Motor je zakašljao i umuknuo, opet zakašljao kao da pročišćava grlo, a onda je zagrmio
svom snagom.
– Juuuhuu! Krećemo! Naloži ga, George! Posada kod ograde! Budite spremni odbiti
uljeze!
S krme zagrmi vrtlog dima i pjene, a vrata dućana se s treskom raskriliše, kapetanova gla‐
va izleti i poleti niza stube kao da za sobom ne vuče samo svoje tijelo nego i svu onu osmori‐
cu tipova. Sručiše se tutnjeći na mol i zastadoše u vrtlogu pjene koji im preplavi noge u tre‐
nu kad je George odvojio veliki brod od mola i okrenuo ga pramcem prema moru.
Od naglog okretaja broda Candy je pala na koljena, a Billy joj je pomogao da ustane i is‐
tovremeno joj se pokušavao ispričati zbog svog držanja na molu. McMurphy se spusti s
mosta i upita ih bi li možda htjeli ostati nasamo da raspredaju o starim vremenima, pa Can‐
dy pogleda Billyja, ali je on mogao samo vrtjeti glavom i mucati. McMurphy reče da će
onda on i Candy sići u kabinu da provjere pušta li gdje brod, a mi ostali možemo se neko
vrijeme snaći i bez njih. Kod vrata kabine je zastao, namignuo, salutirao, odredio Georgea
za zapovjednika a Hardinga za prvog časnika i rekao: – Drž’te, se, dečki – i s djevojkom
nestao u kabini.
150
www.balkandownload.org
Vjetar se bio utišao, a sunce se podiglo, s istoka kromirajući velike zelene valove. George
je usmjerio brod ravno na otvoreno more, ostavljajući mol i onaj dućan sve dalje za nama.
Kad smo prošli krajnju točku lukobrana i zadnju crnu hrid, osjetio sam kako me prožima
veliko spokojstvo, spokojstvo koje je to dublje što se više udaljujemo od kopna.
Ljudi su nekoliko minuta uzbuđeno diskutirali o našem gusarskom pothvatu, ali sada su
se utišali. Vrata kabine otvorila su se samo jednom, tek toliko da jedna ruka odgurne san‐
duk piva, pa je Billy otvaračem koji je pronašao u kutiji s alatom otvorio svakome po jednu.
Pili smo i gledali kako kopno nestaje za nama.
Na otprilike milju od obale George je smanjio brzinu, na »hod ribarice« kako reče,
postavio četvoricu kod štapova na krmi, a mi drugi smo se ispružili na suncu na krovu kabi‐
ne ili na pramcu, skinuli se do pasa i gledali momke kako se muče s opremanjem štapova.
Harding je odredio da čim netko ulovi ribu, ustupa mjesto nekome tko još nije imao prili‐
ku. George je bio za kormilom, škiljio kroza solju glaziran vjetrobran i onima na krmi dovi‐
kivao upute kako montirati koture i povraze, kako privezati haringu za udicu, na koju dalji‐
nu i dubinu postaviti mamac.
– Ti tamo, na štap broj četiri, podesi ga na veću težinu i stavi mu povraz s vrtuljkom, če‐
kaj sekundu da ti pokažem, pa idemo na one krupne s dna, boga mu!
Martini priskoči do ograde, nagne se i zagleda u vodu u smjeru svoga povraza. – Oh, oh,
Bože moj – izusti, ali nismo znali zašto; ako je što vidio, moralo je biti preduboko za naše
oči.
Bilo je i drugih sportskih ribarica koje su plovile uz i niz obalu, ali George im se nije ni
pokušao pridružiti. Usmjerio je brod dalje od njih, ravno prema otvorenom moru.
– Vidjet ćete – reče. – Idemo van, kao pravi ribari, na pravu ribu.
Pod nama promiče bibavica, tamnosmaragdna s jedne, a boje kroma s druge strane. Ni‐
šta se ne čuje osim stroja koji zuji i tu i tamo kašljuca kako mu ispuh uranja i izranja iz
mora, i čudnog, tužnog vapaja čupavih crnih ptičica koje plutaju uokolo pitajući jedna dru‐
gu za pravi smjer. Sve ostalo miruje. Od naših jedni spavaju, a drugi gledaju more. Vukli
smo se tako oko jedan sat, kad se vrh Sefeltova štapa svine i uroni u more.
– George! Isuse, George, pomozi!
Ali George ne bi nipošto taknuo štap. Samo se iskesi i Sefeltu dobaci neka odmota po‐
vraz i uspravi vrh štapa, gore, gore, pa će tako izmoriti tog vraga!
– A što ću ako me uhvati napad? – drekne Sefelt.
– Onda je lako. Nabijemo te na udicu i bit ćeš nam mamac – dočeka Harding. –Jesi li
čuo što je kapetan naredio? Izmori toga vraga i ne misli na napadaj.
Tridesetak metara po krmi riba izbi na sunce u štrcaju srebrnih ljuski, od tog prizora Se‐
feltu oči iskočiše i tako se uzbudi da zaboravi upute, štap se ukrivi i povraz pukne i opali po
palubi kao gumilastika.
– Gore, rekao sam! Pustio si da ti ga nategne i vidiš? Drži vrh gore... gore! Boga mu, po‐
151
bjegao ti je lijep komad.
Sefeltu se brada tresla, problijedio je; ustupio je mjesto Fredricksonu. – Dobro... ali ako
uhvatiš ribu s udicom u ustima, znaj da je to ona moja, blagoslovljena bila!
Poput ostalih i ja sam bio uzbuđen. Nisam kanio loviti, ali kad sam vidio kakva je čelič‐
na snaga u lososu na udici, spustio sam se s krova kabine, navukao košulju i stao čekati svoj
red kod štapa.
Scanlon je skupio lovu, od svakoga tko je htio po pet dolara, za dvije nagrade, onome
tko prvi ulovi ribu i onome tko ulovi najveću ribu. Tek što je skupio lovu, kad Billy Bibbit
izvuče neko čudovište od pet kilograma, nešto poput žabe s koje na sve strane strše bodlje
kao u dikobraza.
– To nije riba – reče Scanlon. – S time ne možeš dobiti nagradu.
– Ali nije ni p-p-ptica.
– To vam je neka vrsta bakalara – presudi George. – Dobra riba za jelo, samo joj treba
zguliti kožu.
– Vidiš? I to je riba. P-p-plati!
Billy preda meni svoj štap, uzme novac i ode sjesti kod kabine u kojoj su bili McMurphy
i djevojka, tužno se zagledavši u vrata. – Vo-vo-volio bih da imamo više štapova – reče nas‐
lanjajući se leđima o stijenu kabine.
Držao sam štap i zurio u povraz koji je sjekao brazdu. Njušio sam zrak i osjećao one četi‐
ri limenke piva koje sam popio i kojima sam pregorio na desetine kontrolnih žica koje su
mi ugradili. Oko mene se na suncu bljeskala i žarila ona strana bibavice boje kroma.
George nam dovikne da pogledamo naprijed, evo sad ide upravo ono što tražimo. Okre‐
nuo sam se, ali sam vidio samo jedno poveliko deblo i crne galebove kako oko njega kruže i
rone kao crno lišće zahvaćeno vrtlogom. George malo ubrza i usmjeri brod prema mjestu
gdje su ptice kružile, od te brzine povraz mi tako poleti da mi nije bilo jasno kako ću znati
je li riba zagrizla.
– One ptice, ono su kormorani... idu za jatom riba-svijeća – protumači nam George.
Male bijele ribe, veličine prsta. Osušiš ih pa gore baš kao svijeće. One su hrana za grabežljiv‐
ce, mamac. Čim vidiš veliko jato tih svijeća, znaj da je tu i srebrni losos, došao se nahraniti.
Okrenuo je brod među ptice, izbjegao deblo i odjednom su svugdje oko nas one glatke
kromirane kosine oživjele pticama koje su u njih zaranjale i ribicama koje su vrvjele, a sve su
sjekli svojim plavkasto-srebrnim leđima lososi, nalik na torpeda. Vidio sam kako provjera‐
vaju smjer, okreću se i idu prema jednoj točki tridesetak metara od moga štapa, tamo gdje
bi mi morala biti haringa. Dok mi je srce bubalo, napeo sam se i uto mi obje ruke kojima
sam držao štap zdrma udarac, kao da je netko bejzbolskom palicom mlatnuo po štapu, pa‐
lac mi zabridi od povraza, crven kao krv.
– Stisni kočnicu! – vrisne mi George, ali ja o kočnici nisam znao skoro ništa, zato sam
samo pritisnuo jače palcem pa je povraz opet požutio, usporio i stao. Osvrnuo sam se oko
152
www.balkandownload.org
sebe, ostala tri štapa ukrivila se poput mojega, a oni s krova kabine uzbuđeno su skakali na
krmu i svim se silama trudili da što više smetaju.
– Diži! Diži! Vrh štapa drži gore! – vriskao je George.
– McMurphy! Dođi da vidiš ovo!
– Bog te blagoslovio, Fred, uhvatio si moju blagoslovljenu ribu!
– McMurphy, trebamo pomoć!
Čuo sam McMurphyjev smijeh, krajičkom oka vidio sam ga kako stoji na vratima kabi‐
ne, bez ikakve namjere da išta učini; bio sam i odveć obuzet borbom sa svojom ribom da
mu kažem da mi pomogne. Svi su mu dovikivali da učini nešto, a on ni makac. Čak je i dok‐
tor, koji je imao štap za dubinski lov, tražio od McMurphyja da mu pomogne. A McMurp‐
hy se samo smijao. Vidjevši da od McMurphyja nema koristi, Harding zgrabi kuku, nabode
moju ribu i prebaci je na brod tako sigurnim i elegantnim pokretom kao da je rođeni ribar.
Velika je kao moje bedro, pomislih, kao stup za ogradu! Tako veliku ribu nisam nikad vidio
na našim slapovima. Skače po palubi, nalik na kakvu pomahnitalu dugu! S nje štrca krv i fr‐
caju ljuske kao kakvi mali srebrnjaci, a ja sam se uplašio da mi ne skoči natrag u more. A
McMurphy i dalje ni makac! Scanlon hvata na ribu, baca je na palubu, ne daje joj da skoči u
more. Djevojka istrčava odozdo, viče da je sad ona na redu, majku mu, otima mi štap iz
ruku i tri puta me ubode udicom dok se ja trudim da joj privežem haringu.
– K vragu, Poglavico, kakav si smotan i spor! Uh, palac ti krvari! Što, zar te ono čudo
ugrizlo? Brzo, previjte palac Poglavici!
– Evo nas opet među njima! – viče George i ja spuštam povraz s krme, gledam kako ha‐
ringa bljeskom nestaje u tamno-plavo-sivom napadu jednog lososa i povraz fijukom juri u
more. Djevojka je objema rukama zgrabila štap i stisnula zube.
– E, nećeš, prokletnice! E, nećeš!
Stoji ona, prekrižila noge i njima steže podnožje štapa, rukama ga zagrlila ispod kotura, a
kako se povraz odmotava kotur se vrti i struže po njoj. – E, nećeš! – Na njoj je još Billyjeva
zelena jakna, ali ju je ručica kotura razgrnula i cijeli brod vidi da na njoj nema njezine maji‐
ce – svi bleje i trude se da umore svoje ribe stalno se izmičući od moje što se baca po palubi,
a ručica onoga kotura takvom brzinom bućka djevojci jednu sisu da joj se bradavica pretvo‐
rila u veliku crvenu mrlju!
U pomoć joj priskače Billy, ali ništa zgodnije nije u stanju smisliti nego da je straga obuj‐
mi i pomogne joj da štap čvršće stisne sisama, sve dok pod pritiskom njezina tijela kotur
nije napokon stao. Ona se dotle tako napela i sise joj se čine tako tvrdim, da pomišljam, ako
ona i Billy rastvore šake i spuste ruke, onaj će štap i dalje ostati na svom mjestu!
Taj krkljanac traje neko vrijeme, tamo na moru to je sekunda: ljudi se deru, skaču i psu‐
ju, hrvaju se sa svojim štapovima dok gledaju curu; nama između nogu koprca se Scanlon,
vodi s mojom ribom krvavu borbu prsa u prsa; povrazi se izmiješali, napeli se na sve strane,
doktorove naočale zajedno s uzicom vise spetljane s jednim povrazom tri metra od krme,
153
riba iz mora skače na bljesak stakla, a djevojka psuje iz petnih žila, tek sad gleda u gole sise,
jedna se bijeli, druga crveni i peče je, a i George je svrnuo pogled, pa nalijeće na ono deblo i
motor crkne.
A McMurphy se smije. Valja se od smijeha po krovu kabine, a smijeh mu se širi preko
mora, smije se djevojci, dečkima, Georgeu, meni koji cuclam krvavi prst, kapetanu na molu,
tipu na biciklu, mamlazima na benzinskoj postaji, onim tisućama kuća i Glavnoj sestri i
svemu skupa. Smije se jer zna da se svemu što te boli moraš smijati ako hoćeš zadržati rav‐
notežu makar samo toliku da od ovoga svijeta ne poludiš do kraja. Zna on da postoji bolna
strana, zna da me palac peče, zna da je djevojka ogulila sisu i da će doktor ostati bez naočala,
ali ne dopušta bolu da izbriše smijeh kao što neće ni dopustiti smijehu da izbriše bol.
Vidim da se Harding srušio kraj McMurphyja, i on se smije. Pa i Scanlon na palubi.
Smiju se sebi, smiju se svima nama. I djevojka, još je peku oči od suza, čas gleda bijelu čas cr‐
venu sisu, i ona se smije. I Sefelt, i doktor, i svi.
Smijeh je polako niknuo i sam je nabujao u sve nas unoseći sve veću snagu. Gledao sam
ostale, neke od njih, smijao se s njima – a nekako i nisam bio s njima. Prhnuo sam s broda,
vjetar me otpuhnuo, kružio sam niz vjetar skupa s onim crnim pticama, visoko iznad samog
sebe, pa sam mogao odozgo vidjeti i sebe i cijelo društvo, i brod što se dolje ljulja usred ptica
koje rone, i McMurphyja okružena svojom sljedbom, i gledati njih, nas, kako urlamo od
smijeha koji se širi morem u sve većim krugovima, sve dalje i dalje, dok se ne razbije o žalove
duž cijele obale, po žalima duž svih obala, u valu za valom, u valu za valom.
I doktor je sa svojim štapom za dubinski lov nešto ulovio, ali dok su svi osim Georgea
imali već po jednu ribu na brodu, on je svoju uspio privući tek toliko da je možemo nazreti
– to je bila samo bjelkasta sjenka što bi se javila i odmah uronila ka dnu unatoč svemu što je
doktor pokušavao ne bi li je zadržao. Cijelo je vrijeme tiho stenjao, tvrdoglavo pridizao štap
i motao kotur, odbijajući svaku pomoć sa strane, a ona bi sjenka, čim bi je dovukao bliže i
ugledala svjetlo i opet skliznula u dubinu.
George nije više ni upalio motor, nego se pridružio nama da nas uputi kako ćemo ribu
dovlačiti na brod i kako ćemo joj odmah iščupati škrge da bi meso bilo slađe. McMurphy je
uzeo komad užeta od oko metar i pol, za svaki kraj privezao po komad ribe, bacio ga u zrak
i čas poslije dvije su ga ptice kriješteći zgrabile. – Dok ih smrt ne rastavi – kazao je.
Cijela krma i većina ljudi bilo je poprskano crvenim i srebrnim mrljama. Neki su skinuli
košulje i uronili ih preko ograde u more da ih operu. Tako smo se vrtjeli, pomalo ribarili, is‐
pijali drugi sanduk piva i hranili ptice do podne, dok se brod lijeno ljuljao na bibavici, a
doktor potezao ono svoje čudovište iz morskih dubina. Onda se digao vjetar, razbio je more
u zelene i srebrne komadiće, kao da je polje stakla i kroma, a brod se stao valjati i posrtati.
George reče doktoru da ribu ili izvuče ili je pusti, nebo nam se grozi. Doktor ne odgovori,
154
www.balkandownload.org
samo još jače potegne štap, naže se naprijed, namota olabavljeni povraz i opet potegne.
Billy i djevojka bili su se sklonili na pramcu, razgovarali su i gledali more. Onda Billy za‐
urla da je nešto vidio, svi pohrlismo na tu stranu, a tamo se nazire neka široka, bijela sjena,
kojih četiri do pet metara pod nama. Neobično je bilo gledati kako se penje, isprva samo
nejasna mrlja, a onda bjelkast neki oblik, kao pramen magle u vodi, postaje čvrst, živ...
– Ti Isusa boga! – krikne Scanlon. – Pa to je doktorova riba!
Doktor je doduše bio na suprotnoj strani broda, ali smo vidjeli da je to njegova lovina
po povrazu koji je vodio do onog oblika u vodi.
– Nećemo je moći izvući – reče Sefelt. – A vjetar je sve jači.
– To je morska ploča i to velika – reče George. – Znaju biti i od sto kila, i od sto pede‐
set. Onda ih moraš dizati dizalicom.
– Doktore, moramo je pustiti – kaže Sefelt i zagrli doktora oko ramena. Doktor ništa ne
reče; na plećima mu je znoj probio kaput, a oči, tako dugo lišene naočala, bile su mu svije‐
tlocrvene. Nastavio je pritezati štap dok se riba nije pojavila na njegovoj strani, odmah is‐
pod površine mora. Nekoliko smo je minuta gledali, a onda smo pripremili uže i kuku.
I pošto smo u ribu zarili kuku, još smo se cijeli sat natezali da je izvučemo na brod. Zaka‐
čili smo je i trima ostalim udicama, pa se McMurphy nagnuo, zgrabio ju jednom rukom za
škrge i potegnuo je k sebi; prozirno bijela i pljosnata, pljusnula je na palubu zajedno s dok‐
torom.
– To je bilo nešto! – Doktor je ležao ispod ribe i soptao, nije imao snage da onu grdosiju
svali sa sebe. – To je zbilja... bilo nešto!
Cijelim putom natrag brod je posrtao i škripao, a McMurphy je nizao sablasne priče o
brodolomima i morskim psima. Valovi su bili to veći što smo se više približavali obali, nad‐
lijetali su ih galebovi i pramenovi pjene koje vjetar otkida s kresta valova. Kad smo se pri‐
makli glavi lukobrana, valovi su se dizali iznad broda, pa nam je George naredio da navuče‐
mo prsluke za spašavanje. Uočio sam da su se ostali sportski brodovi već bili vratili.
Prsluka nije bilo za sve, tri su nedostajala, i bilo je malo natezanja koja će trojica prkositi
onom grebenu bez njih. Na koncu je ispalo da će to biti Billy Bibbit, Harding i George, koji
nije htio navući prsluk da se ne umaže. Billy je sve nas iznenadio time što se sam odrekao
prsluka, čim smo vidjeli da nam fale skinuo je svoj i djevojci pomogao da ga navuče, ali nas
je McMurphy iznenadio i više time što se nije gurao da i on bude heroj; cijelo je vrijeme sta‐
jao naslonjen leđima na kabinu, odupirući se posrtajima broda i bez riječi gledao što se zbi‐
va. Samo se kesio i promatrao.
Upali smo u greben i survali se u kanjon vode, s pramcem uperenim ravno u siktavu
krestu vala pred nama, s krmom dolje, u koritu, u sjeni vala što se dizao iza nas; na krmi su
se svi rukama stisnuli ogradu i samo gledaju od brijega koji se valja za nama do crnih stijena
lukobrana koje izranjaju iz mora petnaestak metara lijevo od broda, pa do Georgea za kor‐
milom. Stoji George čvrsto kao jarbol, stalno okreće glavu od pramca do krme, dodaje gas,
155
oduzima ga, opet ga dodaje i brod drži na kosini vala što teče pred nama. Još prije nam je
bio rekao kako se ne smijemo naći na onoj kresti pred nama, odsklizali bismo čim bi se pro‐
peler i kormilo našli u zraku, a ako pak usporimo toliko da nas zahvati onaj val otraga, sva‐
ljat će se preko krme i u brod sručiti deset tona vode. Glava mu se obrtala naprijed-natrag
kao prsten na stožeru, ali se nitko nije na račun toga našalio ili napravio kakav vic.
Iza lukobrana more je bilo mirnije, s kraćim valovima; vidjeli smo gdje nas na glavnom
molu, ispod dućana, čekaju kapetan i dva policajca. Iza njih skupile su se sve one dangube;
George je usmjerio brod ravno na njih, zagrmio je punim gasom, kapetan je urlao i lamatao
rukama, a pajkani i dangube strugnuše prema stubama. Tik prije nego što je pramac razorio
mol, a George zaokrene kormilom, ubaci stroj u rikverc i zaglušnom rikom priljubi brod uz
obješene gume tako blago kao da liježe u krevet. U tren oka iskočili smo i privezali brod, i
tek je sad naišao val naše brazde, zaljuljao sve brodove naokolo, prelio se preko mola i zapje‐
nio oko ostalih mola kao da smo sa sobom dovukli more.
Kapetan, policajci i dangube obrušiše se niza stube do nas. Doktor je s njima ukrstio
koplja; prvo je policajcima odbrusio da oni nemaju ništa s nama; mi smo legalna, od vlade
sponzorirana ekskurzija, ako će netko tu zabadati nos, onda to može biti samo kakva fede‐
ralna vlast. Osim toga, bude li kapetan pravio neprilike, moglo bi se ispitati zašto nije bilo
dovoljno prsluka za spašavanje. Prema propisima, na brodu mora biti toliko prsluka koliko
ima putnika, nije li tako? Kapetan je na to samo šutio. Policajci zapisaše nekoliko imena i
zbunjeno gunđajući odoše, a čim se oni izgubiše s mola, McMurphy i kapetan stadoše se
svađati i gurati. McMurphy je bio tako pijan da se i dalje ljuljao kao da brod pod njim posr‐
če, dvaput se poskliznuo na mokrom drvenom molu i pao u more, dok se napokon nije sta‐
bilizirao na nogama koliko mu treba da kapetana jednom tresne po ćelavoj glavi i okonča
spor. Svakome je laknulo što je i to riješeno, pa su kapetan i McMurphy otišli u dućan na
još jedno pivo, a mi ostali izvlačili smo ribu. Dangube su stajale na gornjem molu, pušeći
lule koje su sami izradili. Mi smo samo čekali kad će opet što zucnuti na račun djevojke, na‐
dali smo se tome, ali kad je konačno jedan od njih progovorio, nije spomenuo djevojku
nego ribu, kao najveću pločaricu ikad izlovljenu na obalama Oregona. I svi ostali su kima‐
njem potvrđivali da je to svakako tako. Primakli su se bliže da bolje vide. Pitali su Georgea
gdje je naučio tako privesti brod, pa smo tek sada doznali da George nije bio samo ribar
nego i zapovjednik torpednog čamca na Pacifiku, odlikovan Mornaričkim križem.
– Mogao si dobiti državnu službu – reče jedan od danguba.
– Previše prljavo – odgovori George.
Tipovi su osjećali promjenu koju smo mi uglavnom samo slutili: to nije ona ista rulja
slabića iz ludare koju su vrijeđali jutros na molu. Djevojci se nisu izrijekom ispričali za ona
dobacivanja, ali kad su je upitali da im pokaže kakvu je ribu ulovila bili su krajnje pristojni.
A kad su McMurphy i kapetan izašli iz dućana, svi smo pred odlazak potegnuli još po jedno
pivo.
156
www.balkandownload.org
157
stigosmo do naselja veličine otprilike dva bolnička terena. Vjetrom nošen sitni pijesak zas‐
tro je sunce tamo gdje smo se zaustavili. McMurphy parkira auto kod neke trstike i upre pr‐
stom na drugu stranu ceste.
– Evo ga. To je taj. Kao izrastao iz korova... skromni dom moje propale mladosti.
Vidim kako se niz cestu, u polutami u šest navečer, dižu ogoljela stabla što sjenom šibaju
pločnik kao drvenim munjama, deru beton, a oko svakog stabla je željezna ogradica. Vrt
zastrt gustim korovom, ispred njega iz tla strši red željeznih sipki, a iza njega je velika drve‐
na kuća s trijemom, svojim rasklimanim bokom kao da se odupire vjetru da je ne prevrne i
ne otkotrlja nekoliko blokova dalje kao praznu kartonsku kutiju. Vjetar dovlači i pokoju
kap kiše, vidim da su prozori na kući čvrsto zamandaljeni, a na vratima joj lupa lokot.
Na trijemu visi onaj cincilin koji Japanci prave od stakla, što zvoni i klati se i na najma‐
nji dašak vjetra – ali su na njemu ostala još samo četiri stakalca. Ta se četiri stakalca okreću,
stružu po podu trijema i s njega otkidaju sitno iverje.
McMurphy je ubacio u brzinu.
–Jednom sam tu svratio... davno je to bilo, kad su nas vratili kući iz onoga krkljanca u
Koreji. Došao sam u posjet. Stari i stara su mi još bili živi. Bio je to dobar dom.
Otpušta kvačilo, kreće, ali onda opet zaustavlja auto.
– Bože moj – izusti – ma pogledajte tamo, jel’ vidite neku haljinu? – Pokazuje u prostor
iza kuće. – Tamo, na onom stablu, na grani? Krpu, žutu i crnu?
Vidim nešto što kao zastava leprša visoko među granjem iznad šupe.
– Tu istu haljinu imala je curica koja me prva navukla na one stvari. Bilo mi je deset go‐
dina, a ona je bila mlađa od mene. Meni se u onim godinama ševa činila kao neki veliki po‐
dvig, pa sam je pitao što ona misli, moramo li mi to na neki način objaviti? Kao na primjer
da starcima kažemo: »Tata, mama, Judy i ja smo se danas zaručili.« I to sam ozbiljno mis‐
lio, toliki sam bio kreten. Mislio sam da kad to napraviš, što, onda si zakonski vjenčan, od‐
mah na licu mjesta, nema veze jel’ hoćeš ili nećeš, takvo je pravilo i gotovo. A ona kurvica,
valjda joj je bilo osam, ma najviše devet godina, pokupi svoju haljinicu s poda, pruži mi je i
reče: »Objesi to negdje, a ja idem kući u gaćicama, tako ću ja to objaviti... a oni će skužiti
što je.« – Isuse, devet godina – McMurphy pruža ruku i štipa Candy za nos – a već je znala
puno više od nekih profesionalki.
Candy se nasmijala i ugrizla ga za ruku, a on se zagledao u onaj trag zuba.
– I, kako god, ode ona kući u gaćicama, a ja sam pričekao do mraka, da negdje bacim
onu prokletu haljinu u noć... ah, osjećate ovaj vjetar? Zahvatio je haljinu i odnio je iza kuće,
a ujutro, kunem se Bogom, haljina tamo, visi na stablu da se cijelo mjesto osvrće za njom,
tako sam tada mislio.
Tako je tužno gricnuo ruku da se Candy nasmije pa mu je poljubi.
– Tako je odlepršala moja zastava i od tog sam dana do danas živio u tom znaku – stras‐
tvenog ljubavnika – i to vam je cijela istina. Za to je kriva ona devetogodišnja curica iz mog
158
www.balkandownload.org
djetinjstva.
Kuća ostane za nama. McMurphy zijevne i namigne. – Naučila me ljubavi, blaženo joj
slatko dupe.
A onda – dok je tako govorio – stražnja svjetla jednog auta u prolazu osvijetle mu lice i
na staklu zalebdi izraz koji je on sebi dopustio samo zato što je mislio da ga u mraku nitko
neće vidjeti – izraz strašnog umora, napetosti i uzbuđenosti, kao da nešto mora učiniti a vri‐
jeme mu ističe...
A dotle nam je svojim spokojnim i dobroćudnim tonom i dalje oživljavao svoj život,
svoju obijesnu prošlost krcatu dječačkih nestašluka, prijateljskih opijanja, voljenih žena i
kavanskih tučnjava oko sumnjive časti – sve to da i mi o tome možemo snivati.
BalkanDownload.org
159
ČETVRTI DIO
Sutradan nakon ribarenja Glavna je sestra započela svoj idući manevar. Ideja joj je sinula
dan prije, kad je McMurphyja pitala koliko love zarađuje na izletu i tome sličnim svojim
poslićima. Iste je noći razradila tu ideju, razmotrila je ovaj put iz svakoga kuta, kako bi bila
potpuno sigurna da će joj upaliti, pa je sutradan samo tu i tamo nešto natuknula, ne bi li
proširila glasinu i pustila je da sazrije, pa će u pravom trenutku reći svoje.
Znala je da će ljudi, kakvi već jesu, prije ili poslije posumnjati u nekoga tko daje malo
više nego što je normalno, posumnjat će u Djeda Mraza i misionare i ljude koji bacaju lovu
u dobrotvorne svrhe, i počet će se pitati: A što oni imaju od toga? Kao kad, recimo, kakav
mladi odvjetnik donese vrećicu oraha djeci u školi svoga okruga – a točno pred izbore za
državni senat, gle vraga lukavoga – ljudi će se naceriti i jedan drugome dobaciti: »Nije on
budala.«
Znala je da ljudima ne treba mnogo pa da se stanu pitati, da, kad si to već spomenuo, a
zašto li taj McMurphy gubi toliko vremena i troši toliku energiju u organiziranje izleta i ri‐
bolova na obali, svakakvih tombola i košarkaške momčadi? Što njega tjera da bude stalno
pod punom parom, dok se svaki drugi na odjelu oduvijek zadovoljavao da utuče vrijeme
kartanjem i čitanjem prošlogodišnjih revija? Zbog čega baš on, svadljivi Irac koji je došao s
radne farme gdje je izdržavao kaznu zbog kockanja i nasilnog napadaja, veže sebi rubac oko
glave, guče kao maloljetnica i, dok mu svi akutni na odjelu skandiraju, puna dva sata glumi
curu pokušavajući naučiti Billyja Bibbita da pleše? Ili, kako to da takav svim mastima pre‐
mazan prevarant – stari profesionalac, cirkuski žongler i okorjeli kockar – riskira da dvos‐
truko produlji svoj boravak u ludnici sve žešće i žešće provocirajući ženu koja ima glavnu ri‐
ječ koga će otpuštati a koga neće?
Takva je i slična pitanja sestra pokrenula kad je izvjesila pregled financijskog stanja paci‐
jenata u posljednjih nekoliko mjeseci; zacijelo je morala utrošiti sate i sate kopanja po poda‐
cima. Izvještaj je pokazivao stalno slabljenje sredstava svih akutnih osim jednoga. Tome
jednome sredstva su stalno rasla od dana kada je došao.
Akutni su se stali zafrkavati s McMurphyjem kako ih dobro muze, a on nije bio taj koji
će to poricati. Ni govora! Dapače, još se hvalio da bi mogao, ako bi ostao u bolnici još otpri‐
like godinu dana, iz nje biti otpušten financijski neovisan i povući se na Floridu do kraja ži‐
vota. U njegovoj nazočnosti svi su se smijali na taj štos, ali kad bi s odjela otišao na kakvu te‐
160
www.balkandownload.org
rapiju ili bi zbog nečega slušao prodiku u glavnoj sobi i svoj široki, bezobrazni smijeh ukr‐
štavao se sa sestrinim ukočenim, plastičnim cerekom i tada im baš i nije bilo do smijeha.
Stali su se uzajamno pitati zašto se u zadnje vrijeme marljivo kao pčelica i svim žarom
borio za pacijente, kao na primjer da se ukine pravilo da ljudi gdje god išli moraju biti u te‐
rapijskim grupama od osmorice (»Evo, Billy je pričao da će si opet prerezati žile«, rekao je
na jednom sastanku, prepirući se ponovo zbog pravila o grupi od osmorice, »i prema tome
neka ih se javi još sedam koji će mu se pridružiti kako bi to ispalo terapijski!«); ili kako je
izmanipulirao doktora, koji je od izleta bio mnogo prisniji s pacijentima, da pretplati odjel
na Playboy, Nugget i Man, i oslobodi se svih starih McCall’sova5 što ih je onaj napuhani tik‐
van od propagande hrpimice donosio od kuće i ostavljao na odjelu, još bi zelenom tintom
obilježio članke koje je držao da će nas posebno zanimati. McMurphy je čak i poslao žalbu
nekome u Washington: napisao je nek malo ispitaju kakve se to lobotomije i elektro-šokovi
i danas još obavljaju u državnim bolnicama. Nije mi jasno, stali su se ljudi pitati, što stari
Mack ima od toga?
Pošto je ta misao kružila odjelom oko tjedan dana, Glavna je sestra pokušala povući svoj
potez na grupnom sastanku; pri prvom je pokušaju McMurphy bio prisutan, pa joj je pari‐
rao u samom početku, nije se stigla ni ugrijati (počela je s tim da je razočarana i šokirana ža‐
losnim stanjem na koje se odjel srozao; za ime Božje, samo pogledajte oko sebe; po zidovi‐
ma visi čista pornografija izrezana iz onih prostačkih revija; uzgred rečeno ona kani podu‐
zeti sve kako bi Uprava ispitala kakvo se to smeće unosi u bolnicu. Namjestila se bolje u nas‐
lonjaču, spremajući se krenuti dalje, svoju je prijetnju popratila kojom sekundom šutnje a
onda će kao s trona uprijeti prstom u krivca i raskrinkati njegove pobude, ali McMurphy
joj razbi čaroliju, prasnuo je u svoj gromki smijeh i rekao joj neka Upravu svakako upozori
da ponesu mala džepna zrcala kada dođu istraživati) – zato se osigurala, pa je za svoj idući
potez izabrala trenutak kad njega nema na sastanku.
Imao je međugradski telefonski poziv iz Portlanda i praćen jednim crnim momkom če‐
kao je kod telefona da ga stranka nazove. Kad je odbio jedan sat, a mi počeli namještati
dnevnu sobu, crni je kržljavac upitao sestru hoće li da joj dovede McMurphyja i Washing‐
tona na sastanak, a ona je rekla ne, nek ostanu tamo, a osim toga možda nekome i treba tak‐
va prilika da kaže koju o našemu gospodinu Randleu Patricku McMurphyju u odsutnosti
njegova dominantnog lika.
Počeli su sastanak pričajući neke smiješne zgodice o njemu i njegovim podvizima, neko
su ga vrijeme hvalili, pravi je frajer, a ona je samo mirovala i čekala da se ispucaju. Onda su
se pojavila drukčija pitanja. A kakav je taj McMurphy? Zašto je takav, zašto sve to izvodi?
Neki su se pitali nije li ta njegova priča o tome kako je na radnoj farmi namjerno izazvao
tučnjavu da ga pošalju ovdje samo još jedna njegova podvala, nije li on možda luđi nego što
mnogi misle? Na to se Glavna sestra nasmiješila i podigla ruku.
– Lud je kao lisica – reče. – Vjerujem da to hoćete reći za McMurphyja.
161
– Kako to mi-mi-mislite? – upitao je Billy. McMurphy mu je bio najmiliji prijatelj i he‐
roj, pa nije bio siguran može li se radovati načinu kako je ona taj kompliment začinila aluzi‐
jom na drugo, neizrečeno. – Kako to mi-mi-mislite, »kao lisica«?
– To je obična primjedba, Billy – ljubazno odvrati sestra. – Da vidimo hoće li se tko
naći da ti kaže što to znači. Što vi kažete, gospodine Scanlon?
– Billy, ona hoće reći da Mack nije budala.
– Pa nitko i nije re-re-rekao da jest! – Billy poprati zadnju riječ udarcem šake po priru‐
čju naslonjača. – Ali je gospođica Ratched natuknula...
– Ne, Billy, ja nisam ništa natuknula. Samo sam primijetila da gospodin McMurphy nije
čovjek koji će se bez razloga izlagati nečemu. S tim se valjda i ti slažeš. Ne slažete li se svi s
time?
Nitko ništa ne reče.
– A ipak – nastavi ona – on naoko čini neke stvari ne misleći na sebe, kao da je mučenik
ili svetac. A hoće li tko tvrditi da je gospodin McMurphy svetac?
Znala je da se može bez straha smiješiti svima u dvorani, čekajući odgovor.
– Nije. Nije ni svetac, ni mučenik. Tako. Da malo analiziramo njegovo čovjekoljublje? –
Izvadi iz svoje košarice jedan žuti list. – Izvolite pogledati čime vas je podario, kako će mo‐
žda reći njegovi vjerni simpatizeri. Prvi dar, tuš-kupaonica. Je li tu dao što svojega? Od nje
je napravio kockarnicu, a što je s time žrtvovao? S druge strane, što mislite koliko je dobio
za kratko vrijeme što je bio krupje svoga malog Monte Carla ovdje na odjelu? Koliko ste vi
izgubili, Bruce? A vi, gospodine Sefelt? I vi, gospodine Scanlon? Mislim da svi otprilike zna‐
te koliko je svaki od vas izgubio, a znate li koliki je njegova ukupna dobit prema polozima u
blagajni? Gotovo tri stotine dolara!
Scanlon tiho zazviždi, dok su ostali šutjeli.
– Ovdje imam popis i drugih njegovih oklada, ako želite pogledati, tu je pored ostalih i
ona da će namjerno uznemiravati osoblje. I svako je njegovo kockanje bilo kršenje kućnog
reda i vi koji ste u tome sudjelovali znali ste to.
Pogleda opet u papir pa ga spusti u košaricu.
– A taj nedavni izlet u ribolov? Što mislite, koliko je gospodin McMurphy zaradio tim
pothvatom? Koliko ja znam, imao je doktorov auto, od doktora je čak dobio i novac za
benzin, a doznala sam da je imao i drugih koristi i za sve to nije platio ni centa. Prava lisica,
moram reći!
Podiže ruku da spriječi Billyja koji ju je htio prekinuti.
– Molim te, Billy, shvati me: ne kritiziram ovu djelatnost kao takvu; samo mislim da će
biti bolje ako ne gajimo nikakve iluzije o pobudama toga čovjeka. Međutim, kako bilo da
bilo, možda nije fer tako optuživati čovjeka koji nije tu. Vratimo se na problem o kojem
smo raspravljali jučer... Što je to bilo? – Listala je u svojoj košarici. – Što je to bilo, možete li
se vi sjetiti, doktore Spivey?
162
www.balkandownload.org
163
narisao kemijskom olovkom. – Što je s tim, Harding? Je li i s tim za-za-zarađivao što je
mene učio plesati?
– Ne uzrujavaj se, Williame – reče Harding. – I budi strpljiv. Treba samo mirno čekati
pa ćemo vidjeti što će on izvesti.
Činilo se da samo još Billy i ja vjerujemo u McMurphyja. A te iste večeri Billy promijeni
mišljenje i prihvati Hardingov način gledanja na stvari. To je bilo kad se McMurphy vratio
s još jednog telefonskog razgovora i rekao kako mu je definitivno dogovorio sastanak s
Candy pa je napisao Billyju jednu adresu i dodao da bi bilo dobro kad bi joj poslao malo
love za put.
– Love? N-n-novac? Ko-ko-koliko? – Billy dobaci pogled Hardingu koji mu se kesio.
– Ah, čovječe, znaš... recimo deset njoj i deset...
– Dvadeset dolara! Pa ne k-k-košta toliko autobusna karta o-o--odande.
McMurphy ga pogleda ispod posuvratka, polako se nasmiješi Billyju, protrlja šakom
ruku i isplazi prašan jezik. – Mali moj, kako sam strašno žedan! Zamisli kako ću tek biti že‐
dan za tjedan dana, do iduće subote. Nećeš joj valjda zamjeriti ako mi donese koji gutljaj, je
li da nećeš, Billy moj?
I tako nedužno pogleda Billyja da se ovaj morao nasmijati i zavrtjeti glavom, neće, pa se s
čovjekom koga je vjerojatno morao smatrati svodnikom sklonio u kut da razmotre planove
za iduću subotu.
Ja sam i dalje mislio po svome – da je McMurphy div kojeg nam je nebo poslalo da nas
spasi od Sustava što po zemlji plete mreže bakrene žice i kristala, da je on i odveć velik da bi
se gnjavio s takvim tricama kao što je novac – ali sam se čak i ja napola priklonio drugima.
Evo kako je do toga došlo: prije jednog grupnog sastanka pomogao je nositi stolove u kupa‐
onicu, a on se zagledao u mene kad sam stajao pored kontrolnog bloka.
– Boga mi, Poglavico – reče – ti kao da si narastao više od dvadeset centimetara od one
ribičije. Isuse, kakve su ti nogetine! Ko teretni vagoni!
Pogledao sam u noge i vidio da su mi stopala veća nego što sam ikada pamtio, kao da su
dvostruko narasla od McMurphyjevih riječi.
– A ta ruka! To je ruka bivšeg indijanskog nogometaša, ako sam ikad vidio takvog. I
znaš što mislim? Mislim da bi morao malo prodrmati taj blok, tek da vidiš kako napreduješ.
Odmahnuo sam glavom i rekao ne, ali on kaže da smo se dogovorili i da sam obvezan to
probati, moramo vidjeti kako funkcionira njegov sustav rasta. Nisam znao kako se iz toga
izvući, pa priđoh bloku tek da mu pokažem da ne mogu. Sagnuo sam se i uhvatio ručke.
– Sad si pravi, Poglavico. I sad se samo uspravi. Pomakni noge malo dalje... tako, tako...
samo se uspravi. Hej! A sad ga polako spusti.
Mislio sam da će biti doista razočaran, međutim, kad sam se odmaknuo, smijao se široko
i pokazivao u blok, kako je pomaknut sa svoga mjesta za petnaestak centimetara.
– Vrati ga natrag na svoje mjesto, prijatelju, da ne bi tko vidio, Zasad još niko ne smije
164
www.balkandownload.org
doznati.
Nakon sastanka, motajući se između kartaških stolova, naveo je razgovor na snagu volje
i kontrolni blok u kupaonici. Mislio sam da će im reći kako mi je pomogao da vratim staru
snagu; tako bi dokazao da ne čini sve radi novca.
Ali mene nije ni spomenuo. Govorio je dok ga Harding nije prekinuo, upitao ga bi li ga
još jednom probao ga dići, a on je odvratio da ne bi, ali to što ga on ne može dignuti ne zna‐
či da je neizvedivo. Scanlon reče da je možda izvedivo s dizalicom, ah nema čovjeka koji bi
onaj blok mogao dići sam, a McMurphy kimne, možda je tako, možda je tako, ali to se ni‐
kad ne zna.
Gledao sam kako se poigrava s njima, kako ih navodi da mu kažu ne, zaboga, živ čovjek
ga ne može dignuti, pa čak i sami predlažu oklade. Gledao sam kako se on tobože skanjuje
da se okladi. Pustio ih je da povise okladu, sve ih je više navlačio, dok nisu došli do toga da
su se svi okladili u pet prema jedan, a neki i za dvadeset dolara. I ni riječi nije rekao da sam
ga ja već podigao.
Cijelu noć nadao sam se da neće ići s tim dokraja. A kad je sestra sutradan na sastanku
najavila da će svi oni koji su bili na izletu morati pod specijalni tuš, jer se sumnja da su zaga‐
đeni, ponadao sam se da će ona to nekako urediti, potjerati nas odmah na tuširanje ili nešto
– bilo što, samo da neću morati dizati onaj blok.
Ali, čim je sastanak završio, on je poveo mene i ostale dečke u kupaonicu, prije nego što
je crni momci zaključaju, i natjerao me da zgrabim one ručke i dižem. Nisam to htio, ali ni‐
sam si mogao pomoći. Osjećao sam se kao da sam mu pomogao da im na prevaru digne
lovu. Svi su mu platili i pritom se prijateljski šalili s njim, ali ja sam znao kako im je – kao da
im je netko izmaknuo tlo pod nogama. Čim sam vratio blok na svoje mjesto pobjegao sam
iz kupaonice, i ne gledajući McMurphyja, i otišao u zahod. Htio sam biti sam. Slučajno sam
se pogledao u zrcalu. Da, učinio je ono što je rekao; mišići su mi opet snažni, onakvi kakvi
su bili u gimnaziji, još u selu, a prsa i ramena široka su i tvrda. Tako sam se gledao, kad on
uđe. Pruži mi novčanicu od pet dolara.
– Uzmi, Poglavico, da imaš za žvake.
Zavrtio sam glavom i zakročio prema izlazu. On me uhvati za nadlakticu.
– Poglavico, ja sam ti samo htio dokazati svoju zahvalnost. Ako misliš da moraš dobiti
više...
– Ne! Zadrži svoj novac, ja ga neću.
Otkroči, zarije palčeve u džepove i zabaci glavu. Promatrao me neko vrijeme.
– U redu. A sad mi istresi u čemu je stvar, što je ljudima u ovoj kući, što su izdužili nos
na mene?
Nisam odgovorio.
– Zar nisam učinio što sam rekao? Da opet budeš muško? Što odjednom imate tu sa
mnom? Hulje jedne, držite mi se kao da sam ja izdajica domovine!
165
– Ti uvijek... uvijek radiš radi dobiti!
– Dobiti! Glupane jedan, za što ti mene optužuješ? Ja se držim onoga što kažem! Koji
vam je...
– Mislili smo da ti nije do dobiti...
Osjetio sam kako mi se brada trese, gore-dolje, kao obično kad ću zaplakati. Ali nisam
zaplakao. Stajao sam pred njim i brada mi se tresla. Zaustio je da nešto kaže, ali se predo‐
mislio. Izvadio je palčeve iz džepova i stisnuo korijen nosa, kao čovjek koga naočale tu
odveć stežu te zaklopio oči.
– Za Krista boga, dobit! – reče zatvorenih očiju. – Ma pazi ovo, dobit!
Zato mislim da je ono što se toga popodneva dogodilo kod tuševa bila više moja nego
nečija tuđa krivnja. I zato sam to mogao popraviti samo postupajući onako kako sam pos‐
tupio, bez razmišljanja o lukavosti, sigurnosti i što će se sve dogoditi sa mnom – taj put ne
misleći ni na što osim na ono što je trebalo učiniti i na to da se to i učini.
Tek što smo izašli iz zahoda, dođu sva tri crna momka da nas skupe radi onog specijal‐
nog tuširanja. Crni je kržljavac skakutao niza zid i one što su se na nj naslonili odmicao cr‐
nom, svinutom i hladnom šakom, govoreći da je to tuširanje, kako je Glavna sestra rekla,
mjera opreza! S obzirom na društvo u kojem smo bili na izletu, valja nas očistiti da ne bismo
nečim zarazili cijelu bolnicu.
Poredali smo se goli uz pločice, a crni momci idu, s crnom tubom u ruci, i štrcaju nas ne‐
kakvom smrdljivom mašću, gustom i sluzavom poput bjelanjka – najprije po kosi, a onda
okreni se, naguzi i prstima raširi guzove!
Ljudi su se žalili, zezali se i zbijali viceve na račun toga, ali su izbjegavali gledati jedan
drugoga ili one kamene maske što lebde iza tuba kao kakav prizor iz snomorice: lica u nega‐
tivu gađaju te mekim, žitkim cijevima. Zafrkavali su crne momke, dobacivali im: »Hej,
Washington, čime se vi momci zabavljate kad ne radite?« ili: »Hej, Williams, reci mi što
sam doručkovao!«
Svi su se smijali. Crni su momci stiskali zube i nisu odgovarali; drukčije je bilo prije, sve
se promijenilo otkad je došao onaj prokleti riđi.
Onda Fredrickson raširi guzove i tako gromko opali da sam pomislio da će oboriti krž‐
ljavca s nogu.
Harding začepi uši dlanovima i vikne:
– Čujte blagi glas nebeski!
Svi su se kidali od smijeha i zezali se, a onda se crni momak pomakne, pređe na slijedeće‐
ga, i u prostoriji umah zavlada potpuna tišina. Sljedeći je bio George. I u onoj jednoj sekun‐
di kad će svaki prosvjed, smijeh i zafrkancija naglo umuknuti – dok se Fredrickson usprav‐
ljao a crni je momak zaustio da Georgeu kaže neka sagne glavu da mu je premaže onom
166
www.balkandownload.org
smrdljivom mašću – točno u tom trenu svi smo mi jasno osjetili sve što će sad biti i zašto
mora tako biti i zašto smo se svi prevarili u McMurphyju.
George se nikad nije služio sapunom kad se tuširao. Nije čak ni dozvoljavao da mu itko
pruži ručnik da se obriše. Redovito smo se tuširali utorkom i četvrtkom uvečer, a crni
momci iz noćne smjene, koji su nas pritom nadzirali, shvatili su da je najjednostavnije pus‐
titi Georgea na miru i ni na što ga nisu silili. Tako je to išlo već dugo. I to su znali i ostali
crni momci. Ali, sada je svima bilo jasno – pa i Georgeu koji se ukosio unatrag, vrtio gla‐
vom i štitio se onim svojim šakama nalik na lopate – da ovaj crni momak, razbijena nosa i
žučljive utrobe, pred dvojicom svojih prijatelja koji mu stoje za leđima i čekaju da vide što
će on učiniti, nipošto ne smije propustiti priliku.
– Ahhh, sagni ovamo glavu, Geor-gee...
I ljudi su već pogledavah McMurphyja koji je stajao nekoliko mjesta dalje.
– Ahhh, daj, Geor-gee...
Ispod tuševa, Martini i Sefelt su se ukočili. Grlić odvoda kod njihovih nogu još je sitno
klokotao mjehurićima sapunice. George ga na tren pogleda, kao da onaj otvor njemu govo‐
ri. Vidio ga je kako grglja i klokoće. Onda je pogledao u tubu u crnoj šaci pred njim, s grlića
na vrhu mast se cijedi na zglobove boje lijevanog željeza. Crni momak gurne tubu malo na‐
prijed, a George se još više ukosi i zavrti glavom.
– Ne... neću toga.
– Nema vrdanja, Tariguz, moraš – reče crni momak kao žalosnim tonom. – Moraš. Pa
valjda nećemo pustiti da nam ovuda gmižu buhe, je li tako? A ja znam da na tebi ima buba
mali milijun!
– Nema! – reče George.
– Ahhh, Geor-gee, pa ti nemaš pojma! Ta gamad, to ti je nešto jako, jako sitno, sitno, ne
veće od vrha igle. I znaš što ti radi? Zalijepi se za tebe, probuši ti kožu i ruje ravno u tebe,
Geor-gee.
– Nema buba! – reče George.
– Ahhh, stani da ti kažem, Geor-gee. Ja sam ti tako vidio kako te gadne bube mogu čak...
– Dosta je, Washington – reče McMurphy.
Onaj ožiljak gdje je crni dobio po nosu bio je kao bljesak neonskog svjetla. Crni je mo‐
mak znao tko se javio, ali se ne okrenu; znali smo da je čuo samo po tome što je ušutio, di‐
gao ruku i dugim, sivim prstom pogladio onu uspomenu s košarkaške utakmice. Sekundu je
gladio ožiljak, pa gurne ruku Georgeu pod nos, prebirući prstima.
– Rak, Geor-gee, vidiš? Vidiš to? Znaš kako rak izgleda, je li? Sigurno si ulovio rakove na
onom ribarskom brodu. Ne možemo dopustiti da rakovi ruju po tebi, je li, Geor-gee?
– Nema rakova – vrisne George. – Nema!
Uspravio se, obrve su mu se toliko podignule da smo mu vidjeli oči. Crni momak malo
ustukne, a ostala dvojica mu se narugaše.
167
– Je li, Washington, nešto ne štima, prijatelju? – upita ga drugi macan. – Nešto je zapelo
s proce-duurom, prijatelju?
Crni zakroči naprijed. – Geor-gee, ponavljam ti, sagni glavu! Ili je sagni da te s ovim po‐
škropim, ili ću te ovom rukom! – Opet je podigao šaku, veliku i crnu kao močvara. – Cije‐
log ću te ovom crnom! prljavom! smrdljivom! rukom!
– Ne ruku! – vikne George i izmahne šakom iznad glave kao da će onu škriljastu luba‐
nju razbiti u komade pa nek frcaju na sve strane zavrtnji, zupci i šarafi. Ali crni momak je
zario tubu Georgeu u pupak i pritisnuo. George hukne i preklopi se u pasu, a crni momak
štrcne mu valjda metar sluzi na nakostriješenu bijelu kosu i stane je crnilom svoje šake raz‐
mazivati Georgeu po glavi. Stežući objema rukama trbuh, George je urlao.
– Ne! Ne!
– A sad se okreni, Geor-gee...
– Prijatelju, rekao sam dosta. – Ovaj put ton mu je bio takav da se crni momak morao
okrenuti. Vidio sam kako se crni momak kesi gledajući gologa McMurphyja – nema kape,
nema gojzerica, nema džepova o koje će okačiti palce. Crni ga je mjerio i kesio se.
– E, McMurphy – reče vrteći glavom – znaš, već sam mislio da nikada neće biti ove pri‐
like.
– Prokleti robe – dobaci mu McMurphy, ali nekako više umorno nego ljutito. Crni mo‐
mak ne odgovori. McMurphy podiže glas. – Jebi si mater, prokleti crnjo!
Crni momak zavrti glavom i iskesi se svojim prijateljima. – Što kažete, što želi gospon
McMurphy postići s ovakvim riječima, a? Želi da ja počnem, jel’ tako? Hi-hi-hi! Pa on ne
zna da smo mi dresirani da primamo ovakve gadne uvrede od ovih luđaka?
-Jebi se, pederu! Washington, ti si jedan obični...
Washington mu je već okrenuo leđa, okrenuvši se opet Georgeu. George je još onako
preklopljen huktao od štrcaja masti u trbuh. Crni ga momak zgrabi za ruku i okrene ga pre‐
ma zidu.
– Tako, Geor-gee, a sad raširi guzove.
– Neee!
– Washington – procijedi McMurphy, duboko udahne, priđe crnom momku i odgurne
ga od Georgea. – Washington, sad je dosta, dosta...
Svatko je u McMurphyjevu glasu mogao osjetiti nemoćni, bezizlazni očaj.
– McMurphy, ti me siliš da se branim. Jel’ tako da me sili, ljudi? – Ostala dvojica kim‐
nuše. Washington pažljivo spusti tubu na klupu pored Georgea i u istom pokretu iznenad‐
no udari McMurphyja posred lica. McMurphy umalo ne padne. Otetura se natrag do reda
golaća koji ga dočeka i odrine opet naprijed, prema onom nasmiješenom škriljastom licu.
Dočeka ga još jedan udarac, ovaj put u vrat, i tek se onda pomiri s tim da je konačno počelo
i da mu nema druge nego držati se što bolje može. Crni zamahne i treći put, ali ga Mc‐
Murphy uhvati za zglob, tresući glavom da je razbistri.
168
www.balkandownload.org
Koju sekundu klatili se tako i soptali u ritmu s klokotom odvoda; a onda McMurphy
odgurne crnoga i skupi se, napne ramene mišiće da njima zaštiti bradu, glavu zagnjuri među
šake i stane kružiti oko tipa pred sobom.
A dotle uredni i nijemi red golaća pretvori se u urlajući krug, spletoše se udovi i trupovi
u živi ring.
Crne su šake munjevito sijevale put one pognute riđe glave i onog bikovskog vrata, pod
njima je špricala krv s obrva i obraza. Crni je momak skakutao, bio je viši od McMurphyja,
dužih ruku, brzim je i britkijim udarcima izdaljega udarao protivnika u ramena i glavu. Mc‐
Murphy je svejednako napadao, sporo stupajući punim stopalom, pognute glave, škiljeći iz‐
među onih dviju tetoviranih šaka – i konačno natjera crnog momka na zid golih tjelesa i
plasira mu jedan udarac usred bijelih, uškrobljenih prsa. Škriljasto se lice rascvate rumeni‐
lom, jezik boje sladoleda od jagoda izvirio je da obliže usne. Crni je eskivirao McMurphyjev
blindirani napad, sad je on plasirao nekoliko udaraca, a onda ga opet pogodi ona šaka. Sad
mu se usta razjapiše, kao kakva mrlja bolesne boje.
McMurphyju su i glava i ramena bili išarani crvenim masnicama, ali se činio kao da ništa
ne osjeća. Jednako je napadao, inkasirajući i po deset udaraca na svoj jedan. I tako je to išlo,
amo-tamo po kupaonici, i na kraju je crni momak hvatao zrak, posrtao i uglavnom se tru‐
dio da izbjegne one ubojite riđe mišiće. Ljudi su urlali McMurphyju da ga položi na pod, ali
njemu kao da se nije žurilo.
Crni se momak okrene oko svoje osi od jednog udarca po ramenu i rotirajući očima po‐
traži onu dvojicu koji su gledali.
– Warren... Williams... prokleti bili!
Drugi macan rastavi gomilu i straga zgrabi McMurphyja, htio mu je sapeti ruke. Mc‐
Murphy ga strese sa sebe kao da bik otresa majmuna, ali crni opet nasrne.
I tako ga ja pograbim i bacim pod tuš; bio je lagan, kao da nije težio više od pet-šest kilo‐
grama.
Kržljavac zavrti glavom lijevo-desno, okrene se i ravno na vrata. Dok sam ga gledao kako
nestaje, drugi je macan ispuzao iz tuša i zgrabio me hrvačkim zahvatom – rukama ispod pa‐
zuha, a šake spojene na mojoj šiji – i što sam drugo mogao nego zaletjeti se natraške pod tuš
i zalijepiti ga za pločice. Dok sam sjedio u lokvi i gledao kako McMurphy ravna Washing‐
tonu još koje rebro, crni mi zari zube u vrat pa sam ga morao umiriti. Sad je mirno ležao, s
odore mu se štirka cijedila u odvodni kanal.
I dok se crni kržljavac dokoturao s košuljama, remenjem i lisicama, i s još četvoricom
bolničara iz odjela poremećenih, svi su se već oblačili, čestitali meni, McMurphyju, govorili
da je tim crnima tako i trebalo, borba je bila jako dobra i pobjeda fenomenalna. I cijelo su
vrijeme tako govorili – kakva borba! kakva pobjeda! – da nas obodre i da nam olakšaju dok
je Glavna sestra pomagala bolničarima iz odjela poremećenih da nam stegnu ruke lisicama
od meke kože.
169
Gore na odjelu poremećenih zuji i štropoće kao u kakvoj strojarnici, ili u zatvorskoj ra‐
dionici za štancanje registarskih tablica. Vrijeme otkucava sa stola za ping-pong: tik-tak,
tik-tak. Ljudi šeću svojim osobnim koridorima kao žedni u kavezu, dolaze do jednog zida,
zabiju se u nj ramenom, okreću se pa natrag do suprotnog zida, zabiju rame i opet natrag,
brzim i kratkim koracima, izlizuju ukrižane brazde između pločica. Vonja pregorjelim lju‐
dima što su prestrašeni do ludila, što ne mogu vladati sobom, a po kutovima i pod stolom
za ping-pong neki čuče i škripe zubima, što doktori i sestre ne vide a bolničari ne mogu ubi‐
ti dezinfekcijskim sredstvima. Čim su se vrata odjela otvorila, osjetio sam vonj pregorjelog i
čuo škripu zuba.
Kad su bolničari uveli McMurphyja i mene, kod vrata nas dočeka koščat stari tip koji je
visio na žicama utaknutim mu između pleća. Odmjerio nas je žutim i ljuskavim očima i za‐
vrtio glavom. – Perem ruke od toga posla – reče jednom obojenom bolničaru i one ga žice
odvuku niz hodnik.
Slijedili smo ga do vrata dnevnog boravka gdje se McMurphy raskreči na vratima i zaba‐
ci glavu da promotri što se tamo zbiva; htio je i palčeve zadjenuti za džepove, ali lisice su mu
bile prečvrsto stegnute.
– Kakav prizor – promrmlja kroz kut usana.
Kimnuo sam glavom. Sve sam to već vidio prije.
Nekoliko ljudi u šetnji stane da nas pogleda, a koščati starac opet se dovuče, perući ruke
od toga posla. U prvi mah nitko se nije mnogo osvrtao na nas. Osoblje je otišlo u glavnu
sobu, ostavivši nas da stojimo na vratima dnevne sobe. McMurphyju je jedno oko oteklo pa
stalno trepće, a od cereka, znam, usne ga moraju boljeti. Podigao je sputane šake, zagledao
se u bučan promet i duboko udahnuo.
– Prijatelji, ja sam McMurphy – razvuče svojim tonom televizijskog kauboja – i želim
znati koja ptičica drži bank u ovoj časnoj kući?
Pingpongaški sat brzo zatiktaka po podu pa se smiri.
– Na ajncu nisam baš najbolji, ovako sapet, ali mislim da sve živo jedem u pokeru.
Zijevne, trgne jednim ramenom, sagne se i zakašlja, pa nešto ispljune u košaricu za ot‐
patke dva metra dalje; u košari je zaštropotalo, a on se uspravi, nasmiješi i jezikom zađe u
krvavu šupljinu među zubima.
– Malo sam se potukao dolje. Ja i ovaj Poglavica ukrstili smo rogove s dvije gorile.
Dotle se utišala i radionička buka, svi su gledali u nas dvojicu na vratima. McMurphy je
privlačio poglede kao cirkuski izvikivač. Shvatio sam da osim u njega zure i u mene, stoga
sam se morao uspraviti koliko god sam mogao. Od toga me leđa zabolješe na mjestu na koje
sam pao pod tušem s crnim momkom na sebi, ali sam stisnuo zube. Priđe jedan gladan gle‐
datelj čupave crne kose i pruži ruku kao da mu imam što dati. Nastojao sam ga ignorirati,
ali je on oblijetao oko mene kako sam god ja okretao glavu, kao malo dijete, stalno pružaju‐
ći onu svoju praznu, skupljenu šaku.
170
www.balkandownload.org
McMurphy je neko vrijeme govorio o tučnjavi, a mene su leđa boljela sve jače; toliko
sam vremena odsjedio zgrbljen u svom kutu da mi je sad bilo teško duže stajati uspravno.
Bilo mi je drago kad je po nas došla jedna japanska sestrica i odvela nas u glavnu sobu gdje
mi se pružila prilika da sjednem i počinem.
Sestra nas upita hoćemo h mirovati ako nam skine lisice i McMurphy kimne glavom.
Bio se zgrčio, oborio je glavu, laktove ukopao među koljena, činio se posve iscrpljenim –
dotle mi i nije bilo palo na um da je i njemu bilo teško stajati uspravno baš kao i meni.
Sestrica – sitna manje-više kao vrlo tanko zašiljen manji kraj ničega, kako ju je Mc‐
Murphy poslije definirao – skide nam lisice i da McMurphyju cigaretu a meni žvakaću. Sje‐
ća se, reče, da ja volim žvakaće gume. Ja se nje uopće nisam sjećao. Dok je McMurphy pu‐
šio, ona je umakala svoje prste slične ružičastim rođendanskim svjećicama u staklenku mas‐
ti i mazala mu rane; lecnula bi se svaki put zajedno s njim, iznova se ispričavajući. Objema
ručicama uzela mu je jednu šaku i premazala mu zglobove.
– Tko je to bio? – upita ona gledajući u zglobove. – Washington ili Warren?
McMurphy je pogleda. – Washington – nasmiješi se. – Za Warrena se pobrinuo Pogla‐
vica.
Pustila mu je ruku i okrenula se k meni. Mogao sam nazrijeti sitne ptičje kosti njezina
lica.
–Jeste li vi gdje ozlijeđeni?
Zavrtio sam glavom.
– A što je s Warrenom i Washingtonom?
McMurphy odgovori kako računa da će biti prilično dekorirani gipsom kad ih ona idući
put sretne. Ona kimne i zagleda se u svoja stopala.
– Ovdje nije baš isto kao u njezinu odjelu. – reče. – Mnogo toga jest, ali nije sve. Vojne
sestre žele voditi bolnicu po vojnički. I one same su malo bolesne. Katkad mi se čini da bi
svaku neudanu sestru trebalo otpustiti čim napuni trideset i petu.
– Barem sve neudane vojne sestre – dometne McMurphy, pa je upita koliko bismo dugo
mogli uživati čast njezina gostoprimstva.
– Ne jako dugo, na žalost.
– Ne jako dugo, na žalost? – upita McMurphy.
– Da. Koji put bih voljela zadržati ljude ovdje, da ih ne pošaljem dolje, ali ona je pret‐
postavljena. Ne, s obzirom na vaše stanje vjerojatno nećete biti dugo.
Na odjelu poremećenih nema dva jednaka kreveta, jedan je pretijesan, drugi preširok, i
tako dalje. Dobili smo dva susjedna kreveta. Na meni nisu zauzlali plahtu, samo mi je pored
kreveta mutno gorjela lampica. Usred noći netko je vrisnuo: – Ja se vrtim, Indijanče! Gle‐
daj me! gledaj me! – Otvorio sam oči i ugledao ravno pred nosom niz dugih žutih zuba. To
je bio onaj tip izgladnjela izgleda. – Vrtim se! Molim te, gledaj me!
Dva bolničara zgrabiše ga straga i odvukoše iz spavaonice dok se on smijao i vriskao: –
171
Vrtim se, Indijanče! – a onda se samo smijao. Niz cijeli je hodnik tako vriskao i smijao se,
pa je u spavaonici opet zavladao mir i ja sam čuo onoga drugoga kako govori: – Dobro... pe‐
rem ruke od toga posla.
– Imao si vrhunsko društvo, Poglavico – šapne McMurphy i okrene se na drugu stranu
da spava. Više nisam mogao zaspati, stalno su mi se priviđali oni žuti zubi i ono gladno lice
koje me moli: Gledaj me! Gledaj me! Ili, na koncu, kad sam ipak zaspao, samo me upitno
moli. To lice – ta pusta, žuta, gladna želja – iz mraka izbija preda me, traži nešto... moli ne‐
što. Čudio sam se McMurphyju kako može spavati opsjednut stotinama, tisućama takvih
lica.
Na odjelu poremećenih pacijente bude zvonom. Nije kao dolje, gdje jednostavno upale
svjetla. Zvono zvuči kao kakvo golemo šiljilo olovki koje šilji neku strahotu. Kad smo ga
čuli, i McMurphy i ja skočili smo u svojim krevetima, i već smo htjeli opet leći kadli nas
zvučnik pozva da dođemo u glavnu sobu. Sišao sam s kreveta, leđa su mi se tako ukočila da
se nisam mogao sagnuti. Po načinu kako je McMurphy ukručeno hodao naokolo znao sam
da se i on ukočio.
– Kakvu su nam zabavu sad priredili, Poglavico? – upitao je. – Čizmu? Klade? Nadam
se da neće biti jako gadno jer sam sav nikakav, čovječe!
Rekao sam mu samo da neće biti gadno, ništa više, jer ni sam nisam znao što će biti dok
nismo došli u glavnu sobu gdje nam je jedna sestra, druga jedna, dobacila: – Gospodin Mc‐
Murphy i gospodin Bromden? – i pružila nam po jednu malu papirnatu čašu.
Pogledam u svoju čašu, a u njoj one crvene pilule, tri komada.
U glavi mi stane zujati, cing, i nikako da prestane.
– Čekajte – kaže McMurphy – to su one nokaut-pilule, je li?
Sestra kima glavom i osvrće se provjere radi; dva tipa čekaju s kliještima za led, rame uz
rame, zgrbljeni i spremni.
McMurphy vraća čašu: – Oprostite, milostiva, još uvijek dobro vidim. Cigaretu, to
hoću.
I ja vraćam čašu, a ona kaže da mora telefonirati, poteže staklena vrata, odvaja se od nas i
eno je kod telefona prije nego što je itko uspio bilo što izustiti.
– Poglavico, žao mi je što sam te uvalio u teška govna – kaže McMurphy, ali ga jedva ču‐
jem od zuja telefonskih žica u zidovima. Osjećam kako mi u glavi panično brzaju misli.
Sjedimo u dnevnom boravku, oko nas krug onih lica, kadli se vrata otvaraju, ulazi Glav‐
na sestra osobno, s njom su njezina dva crna pobočnika, idu korak za njom. Htio bih se
smanjiti u svojoj stolici, pobjeći od nje, ali je prekasno. Previše njih gleda u mene, oči me
drže zalijepljenog u mjestu.
– Dobro jutro – kaže ona, s uobičajenim osmijehom.
McMurphy joj odvraća »dobro jutro«, a ja šutim iako ona i meni to kaže i to glasno.
Gledam crne momke: jedan ima flaster na nosu i ruku u povezu, siva mu ruka kao pauk viri
172
www.balkandownload.org
iz platna, a drugi se ukrutio kao da su mu rebra u oklopu. Obojica se malo kese. Po svoj pri‐
lici mogli su zbog svojih ozljeda ostati kod kuće, ali nisu htjeli ovo propustiti nizašto. Ja im
se u inat kesim.
Glavna sestra tiho i strpljivo tumači McMurphyju kako se neodgovorno, balavo ponio,
kao kakvo iskvareno prepotentno dijete, zar ga nije stid? Nije, on odvraća, neka ona pređe
na stvar.
Oni pacijenti u našem odjelu prizemno, kaže ona, na izvanrednom grupnom sastanku
jučer popodne složili su se s osobljem da nam se za naše dobro pruži šok-terapija – ako ne
shvaćamo da smo pogriješili. McMurphy neka samo prizna svoju pogrešku, neka pokaže, is‐
kaže da ima racionalan kontakt, i ovaj put proći će bez terapije.
Krug lica gleda i čeka. Sestra kaže da sve ovisi o njemu.
–Je li? – odvraća McMurphy. – A jeste li donijeli i papire da potpišem?
– Pa, nisam, ali ako vi mislite da tre...
– I kad ste već na tome, možete dodati još nešto, tek da skinete i tu brigu; kako sam, na
primjer, kovao urotu da srušim državnu vlast i kako mislim da je život u vašem odjelu naj‐
ljepši koji se može zamisliti s ove strane Havaja, znate, takve govnarije.
– Ne mislim da bi to...
– A onda, kad vam potpišem, dat ćete mi deku i kutiju cigareta iz paketa Crvenog križa.
Hej, one kineske komunjare mogli bi štošta naučiti od vas,
– Randle, mi vam želimo pomoći.
Ali je on na nogama, češe si trbuh, prolazi pored nje i crnih momaka, koji uzmiču, ide
prema kartaškim stolovima.
– Sve je u redu, evo me, da bacimo tu pokericu...
Sestra trenutak gleda za njim, onda pođe u staklenik telefonirati.
Tri bolničara, dva crna i jedan bijeli kovrčave plave kose, vode nas u glavnu zgradu. Mc‐
Murphy razgovara s bijelim bolničarom, kao da ga ništa ne brine.
Travu je pokrio debeli mraz i dvojica crnih bolničara pušu poput lokomotive. Sunce je
razderalo pokoji oblak i palo na mraz, pa je tlo posuto iskrama. Vrapci, nakostriješeni od
studeni, među iskrama traže sjemenke. Idemo preko trave što škripi pod nama, pored krtič‐
njaka što ih je onaj pas bio nanjušio. Hladne iskre. U rupama mraz, ne vidiš mu kraja.
Osjećam taj mraz u utrobi.
Dođemo do onih vrata, iza njih zuji kao u nemirnoj košnici. Ispred nas dvojica, teturaju
od crvenih pilula, jedan cmizdri kao dijete i govori:
– To je moj križ, hvala ti, Gospodine, to je sve što imam, hvala ti...
Drugi ponavlja:
– Muda, muda, imati muda... – To je onaj spasilac s bazena. I on malo plače.
Ja neću ni cmizdriti ni plakati. Ne kad je McMurphy tu.
Tehničar nam kaže da izujemo cipele, a McMurphy ga pita hoće li nam razrezati nogavi‐
173
ce i obrijati glavu. Tehničar odgovara da nismo takve sreće.
Metalna vrata zure svojim zakovanim očima.
Vrata su se otvorila i usisala prvoga. Spasilac se više nije ni pomaknuo. Iz crnog panela u
sobi jedna zraka plavičasta dima ovija mu se oko ožiljcima izbrazdana čela i vuče ga unutra
kao psa na uzici. Dok su se vrata zatvorila, zraka ga je triput zavrtila oko sebe, lice mu je izo‐
bličeno od straha, viče: – Baraka Jedan! Baraka dva! Baraka tri!
Čujem kako mu tamo unutra razvaljuju čelo, kao da otvaraju poklopac zemunice, škripa
i lom zaribanih zupčanika.
Dim rastvara vrata, izlaze nosila na kotačima s prvim čovjekom, probija me očima. Kak‐
vo lice! Krevet se vraća pa iznosi spasioca, čujem navijače kako mu skandiraju ime.
– Sljedeća grupa – kaže tehničar.
Pod je hladan, smrznut, škripi. Gore cvili svjetlo, duge, bijele, ledene cijevi. Osjećam
vonj grafitne masti, kao u kakvoj garaži. Osjećam kiseli vonj straha. Jedan je prozor, mali,
visoko postavljen, vidim kroza nj nakostriješene vrapce poredane na žici kao kakva smeđa
zrnca. Od studeni su glave uvukli u perje. Od nečega mi vjetar propuhuje šuplje kosti, sve
bučnije, zračni napad! zračni napad!
– Da nisi urlao, Poglavico...
Zračni napad!
– Samo mirno. Ja ću prvi. Imam tvrdu glavu, ništa mi ne mogu. A ako meni ništa ne
mogu, ne mogu ni tebi.
Bez ičije pomoći penje se na stol i širi ruke, uklapa ih u sjenu. Prekidačem stežu mu se
kopče na zglavcima i gležnjevima, prikivaju ga za obris. Jedna ruka skida mu ručni sat koji je
dobio na kocki od Scanlona, ispušta ga kod ploče, poklopac škljocne, frcaju zupci, kotačići i
dugo, isukano spiralno pero, padaju na ploču i lijepe se za nju.
Ne čini se nimalo prestrašenim. Kesi mi se.
Mažu mu sljepoočice grafitnom mašću.
– Što je ovo? – pita.
– Vodič – kaže tehničar.
– Vodičem mi mažu glavu. Hoću li dobiti i trnovu krunu?
Razmazuju. On im pjeva, zbog čega im ruke drhte.
– Šok-terapija, to je ono pravo!
Stavljaju mu one stvari nalik na slušalice, srebrne trnove krune, na zamašćene sljepooči‐
ce. Guraju mu u usta komad gumene cijevi da prestane pjevati.
– A seks-terapija, to je ono zdravo!
Okreću neke gumbe, mašina se trese, dvije mehaničke ruke hvataju žice za lemljenje i
pregibaju se nad njim. Daje mi mig i govori mi, prigušenim glasom, nešto mi kazuje, govori
mi preko one gumene cijevi, a žice su sve bliže srebru na njegovim sljepoočicama – skače
luk, on se koči, uzdiže ga tako da su mu na stolu samo zglavci i gležnjevi, oko onoga nareza‐
174
www.balkandownload.org
noga komada crne gumene cijevi izbija nešto nalik na uuuh! i sav je posut iskrama kao mra‐
zom.
Onkraj prozora u dimu padaju vrapci sa žice.
Otkotrljaju ga van, još se trese, lice mu je bijelo, kao smrznuto. Korozija. Kiselina iz ba‐
terije. Tehničar se okreće meni.
– Pazi s ovim drugim. To je zvijer. Znam ga. Drži ga!
Snaga volje tu više ne igra ulogu.
Drži ga! Dovraga, dosta mi je ovih bez sedativa!
Kliješta mi grizu zglavke i gležnjeve.
U grafitnoj masti ima željeznih strugotina, grebu mi sljepoočice.
Nešto je rekao kad je namignuo. Meni je nešto rekao.
Čovjek se prigiba, primiče dva željeza prstenu na mojoj glavi.
Stroj se zgrbio nada me.
ZRAČNI NAPAD.
Pogođen u skoku, već jureći nizbrdo, obronku na boku. Naprijed nema puta, a natrag je
zatrt. Gle, preko nišana: smrt, smrt, smrt.
Izbijamo iz trstike kod željezničke pruge. Prislanjam uho na tračnicu, od nje me obraz
peče.
»Nigdje ništa«, kažem, »na stotinu milja...«
»Ma daj«, Stari će.
»Zar nismo bizone tako tražili? Zabijemo nož u zemlju, zubima stegnemo držak pa
osjetimo stado i kad je jako daleko?«
»Ma daj«, Stari će opet, ali zagolican. Ondje, preko pruge, uz ogradicu svežnjevi žita od
zimus. Pod onim žitom ima miševa, kaže pas.
»Momče, idemo li uz prugu ili niz prugu?«
»Idemo prijeko, tako stari pas kaže.«
»Pas nije na tragu.«
»Bit će. Ondje ima ptica, tako što stari pas kaže.«
»Bolje je poći uz prugu, tako tvoj stari kaže.«
»Najbolje je ondje, kroz ono žito, to meni pas kaže.«
Preko – a onda po pruzi na sve strane ljudi, skidaju fazane nemilice. Čini se da je naš pas
i previše istrčao, sve je ptice iz žita istjerao na prugu.
Pas je ščepao tri miša.
... Čovjek, Čovjek, ČOVJEK, ČOVJEK... velik i jak, a miga ko zvijezda.
Opet mravi oh Isuse nadrljao sam ovaj put, te gnjide me škakljaju nogama. Sjećaš se onaj
put kad smo vidjeli da mravi imaju okus kiseloga kopra? A? Ti si rekao da nije, ja sam rekao
da jest kao kiseli kopar, a tvoja mama me je dobro oprala kad je to čula! Učiš dijete jesti
bube!
175
Ha, pravi mali Indijanac mora znati kako preživjeti tako da jede sve što njega prije ne
pojede.
Mi nismo Indijanci. Mi smo civilizirani i ti to upamti.
Tata, rekao si mi, kad umrem pribodi me za nebo.
Stara se zvala Bromden. I sad se zove Bromden. Stari je rekao da se rodio samo s jednim
imenom, upao u nj rođenjem, baš kao što tele upada u raspetu deku kad krava ustraje na
nogama. Tee Ah Millatoona, »U Gori Najviši Bor«, i ja sam, tako mi Boga, najviši Indija‐
nac u državi Oregon, a možda i u Kaliforniji i Idahu. Od rođenja.
Ti si, tako mi Boga, najveći idiot ako misliš da će jedna dobra kršćanka uzeti takvo ime
kao što je Tee Ah Millatoona! Rodio si se s tim imenom, kažeš, pa u redu, i ja sam se rodila
s imenom! Bromden. Mary Louise Bromden.
A kad se preselim u grad, kaže Stari, s tim imenom ćemo mnogo lakše dobiti karticu so‐
cijalnog osiguranja.
Tip s čekićem za zabijanje zakovica juri za nekim, požuri li, stići će ga. Vidim opet one
bljeskove, udaraju boje.
Tingl, tingl, mrsi prste (sedam prstiju) ona je od one vrste (šesnaest prstiju, lagano uda‐
rajući crnom, na raka nalik rukom, svaki takt po jednom prstu, a svaki se moj noktić uzgle‐
dao k njoj kao lišće ozareno nadom da će kad se guska sjuri: tebe odnijeti van).
Volim tu igru i volim baku. Ne volim gospođu Tingl Tingl Mrsi Prste što kokoši hvata.
Ne volim je. Volim onu gusku što leti iznad kukavičjega gnijezda. Nju volim, i baku volim,
prah u njenim borama.
Kad sam je idući put vidio, bila je mrtva, i hladna, na pločniku usred The Dallesa, oko
nje stoje šarene košulje, neki su Indijanci, neki stočari, a neki ratari. Kolima je voze na mjes‐
no groblje, oči joj zasipaju crvenom ilovačom.
Sjećam se tihih, sparnih popodneva pred oluju, kad su divlji zečevi skakali pred kotače
dizelskih kamiona.
Joey Peca U Bačvi je od potpisa ugovora namaknuo dvadeset tisuća dolara i tri Cadilla‐
ca. A nijednoga ne zna voziti.
Vidim kocku.
Vidim je iznutra, ja sam na dnu. Ja sam uteg u njoj zbog kojega ispada ova jedinica meni
nad glavom. Kocku su namjestili da ispadnu zmijske oči7, a ja sam uteg, šest je grba oko
mene, kao bijeli jastuci, to je suprotna strana, šestica na koju će kocka uvijek pasti kad god
se baci. A kako je druga kocka namještena? Kladim se, isto tako, da ispadne dvojka. Zmijske
oči. Igraju s njim s namještenom kockom, a ja sam uteg.
Pazi, baca se! Moje dame, sušara je prazna, a mala treba nove fine cipelice! Idem! Fiiju!
Usrao stvar.
Voda. Ležim u mlaki.
Zmijske oči. Opet su ga zeznuli. Vidim onu jedinicu nad glavom; ne može on zeznuti
176
www.balkandownload.org
fiksirane kocke tamo iza trgovine stočne hrane u onoj uličici... u Portlandu.
Uličica je hladan tunel jer predvečer sunce zalazi. Pusti me... kod bake. Molim te, mama!
Što je ono rekao kad je namignuo?
Jedna se istoka hvata, jedna zapadnih zvijezda.
Ne stoj mi na putu.
Prokletstvo, sestro, ne stoj mi na putu Putu PUTU!
Ja bacam. Fiiju! K vragu! Opet krivo! Zmijske oči.
Učiteljica kaže da imaš dobru glavu, dijete, bit će nešto od tebe...
Što, tata? Ćilimar kao stric Vuk Trkač-I-Skakač? Košarač? Ili još jedan pijani Indijanac.
Je li, momče, ti si Indijanac, a?
Da, jesam.
Moram priznati da dobro govoriš naš jezik.
Tako...
Pa... za tri dolara normala.
Ne bi se tako pravili važni kad bi znali što smo ja i Mjesec prošli. Nikakav prokleti nor‐
malni Indijanac...
Tko ne stupa ukorak – kako je ono bilo? – u uhu mu drugog bubnja takt.
Opet zmijske oči. Ha, momče, pa te su kocke hladne!
Nakon bakina pogreba, Stari i stric Vuk Trkač I Skakač iskopali su je iz groba. Stara nije
htjela s nama. Pa tko je još čuo za tako nešto? Objesiti leš na stablo! Da se čovjeku smuči.
Zbog skrnavljenja mrtvaca stric Vuk Trkač I Skakač i Stari sjedili su dvadeset dana u
bunkeru za alkoholičare u zatvoru i igrali remi.
Ali to nam je majka, Boga mu i vraga!
To nema veze, ljudi. Niste je smjeli iskopati iz groba. Vražji Indijanci, kad ćete se jed‐
nom naučiti! Hajde, guknite, gdje je?
Ah, jebi se, bljedoliki, odvratio je stric Vuk Trkač I Skakač, motajući cigaretu, to od
mene nećeš čuti.
Visoko, visoko u brdima, visoko, na odru jele, starom onom rukom pokazuje smjer vje‐
tra, starim onim pjevom oblake odbrojava: ... tri guske izvan jata...
Što si mi rekao kad si namignuo?
Bend svira. Pazi – nebo; četvrti je srpnja.
Kocke miruju.
Opet su me udesili s tim strojem... Ne znam...
Što je rekao?
... ne znam kako me je McMurphy učinio opet velikim.
Rekao je: imati petlje.
Eno ih, tamo su. Crni momci u bijelim odorama, kroz vrata pišaju u mene, poslije će
doći i kriviti mene da sam promočio svih šest jastuka na kojima ležim! Šestica. Mislio sam
177
da je soba kocka. Jedinicu, zmijsko oko, krug, bijelo svjetlo na stropu... to sam vidio... u toj
maloj, kvadratnoj sobi... znači da je mrak. Koliko sati nisam znao za sebe? A sad je tu i ma‐
gla... ali neću se sakriti u njoj... Ne, nikad više...
Ustajem, lagano, slab sam, tijelo mi je utrnulo... Bijeli jastuci na podu vlažni su od moje
mokraće, popišao sam se dok sam bio bez svijesti. Još se nisam mogao sjetiti svega, ali sam
dlanom protrljao oči i pokušao razbistriti glavu. Trsio sam se. Još se nikad nisam trsio da
dođem k sebi.
Oteturao sam do okruglog, metalnom mrežicom zaštićenog okanca na vratima sobe i
pokucao zglobovima prstiju. Vidio sam bolničara kako ide hodnikom s pladnjem za mene i
znao sam da sam ih ovaj put nadjačao.
Svojevremeno sam znao nakon šok-terapije i po dva tjedna tumarati u izmaglici, živjeti
u onoj magli i zbrci koja je umnogome nalik na rastrgani polusan, u onoj sivoj zoni između
svjetla i mraka, ili između sna i jave, ili između života i smrti, kad znaš da više nisi u nesvijes‐
ti, ali još ne znaš ni koji je dan, ni kako se zoveš, ni koja je korist od vraćanja javi – po dva
tjedna. Ako nemaš razloga da se probudiš, možeš u onoj sivoj zoni lutati neodređeno dugo
vrijeme; ili pak, kako sam otkrio, ako ti je zbilja stalo, možeš se borbom odmah izvući iz nje,
istog trenutka kad se želiš izboriti za to.
I kad je naposljetku magla konačno odagnana iz moje glave, činilo se kao da sam nakon
dugog i dubokog ronjenja upravo stigao, izbio na površinu poslije višegodišnjeg izbivanja
pod vodom. To je bila moja posljednja šok-terapija.
McMurphyju su dali još tri šoka toga tjedna. Čim bi se oporavio od jednoga, čim bi mu
se oči razbistrile, gospođica Ratched došla bi s doktorom i pitala ga misli li je li spreman su‐
očiti se sa svojim problemom i vratiti se na odjel na liječenje. A on bi se napuhao, svjestan
da su sva ona lica na odjelu poremećenih okrenuta prema njemu, i odvratio bi sestri da mu
je žao što ima samo jedan život koji može dati za domovinu, a ona neka ga cmokne u rosno
crveno dupe, ali on s broda ne bježi. I gotovo!
Onda bi ustao i naklonio se par puta ljudima što su mu se smješkali, a sestra bi povela
doktora u glavnu sobu odakle će telefonirati u glavnu zgradu i naručiti još jedan tretman.
Jednom, dok se okrenula, dohvatio ju je kroz odoru, štipnuo ju je tako da joj je lice pocr‐
venjelo poput njegove kose. Da tu nije bio i doktor, koji je i sam krio smiješak, vjerujem da
bi McMurphyju opalila jednu vruću.
Pokušao sam ga nagovoriti da joj popusti, tek da skine s vrata onu terapiju, ali mi se on
samo nasmijao i rekao da mu oni, do vraga, zapravo samo pune baterije, i to besplatno.
– A kad odavde izađem, dragi moj, prva žena koja se nađe sa starim crvenim McMurp‐
hyjem, psihopatom od deset tisuća vati, ta će zasvijetliti ko fliper i izbacivati srebrne dolare!
Bez brige, nije me strah njihovog malog punjača baterija.
178
www.balkandownload.org
Tvrdio je da mu ne škodi. Ni pilule nije htio uzimati. Ali svaki put kad bi ga zvučnik
zvao da preskoči doručak i spremi se za glavnu zgradu, na licu bi mu se mišići napeli, nesta‐
lo bi mu boje s lica, činio se sitnim i prestrašenim – to je bilo ono isto lice kojem sam odraz
vidio u vjetrobranu kad smo se vraćali s izleta.
Iz odjela poremećenih vratio sam se u svoj odjel pri koncu tjedna. Mnogo toga htio sam
mu reći prije odlaska, ali se tek bio vratio s jedne kure, sjedio je i pratio ping-pong lopticu
kao da su mu oči žicom vezane za nju. Dva bolničara, crni i onaj plavokosi, odveli su me u
prizemlje, uveli u moj odjel i za mnom zaključali vrata. Nakon poremećenih, odjel mi se či‐
nio strašno tihim. Otišao sam do dnevnog boravka i na vratima tko zna zašto stao; sva su se
lica okrenula, pogledali su me kao nikada dotle. Sva su se lica ozarila kao da gledaju u naj‐
blistaviju cirkusku arenu.
– A sad, dame i gospodo, vjerovali ili ne – izdeklamirao je Harding – ali pred vama je
slavni divlji čovjek koji je slomio ruku... crnom momku! Hej-haj, gledaj i uživaj!
Nasmiješio sam im se, shvaćajući kako se McMurphy sve ove mjesece morao osjećati
pred onim licima što vrište u njega.
Svi su mi prišli, htjeli su da im ispričam sve što se dogodilo. Kako se on drži tamo? Što
radi? Je li istina ono što su čuli u gimnastičkoj dvorani, da ga svaki dan filaju s EŠT-om, a
on to prima kao vodu, s tehničarima se kladi koliko će dugo nakon priključka struje držati
otvorene oči?
Rekao sam im sve što sam znao i kao da se nitko nije čudio kako to da sad govorim –
kako to da čovjek koga su smatrali i gluhim i nijemim otkad znaju za njega, govori i čuje
kao svaki drugi. Rekao sam im da je sve što su čuli točno i uzgred još malo nadovezao i naki‐
tio. Tako su se valjali od smijeha na njegove replike sestri da su se čak i ona dva vegetirca u
svojim upišanim plahtama, na strani kroničnih, iskesila i zaroktala kao da razumiju.
Na sastanku idućeg dana sama je sestra pokrenula pitanje pacijenta McMurphyja. Zbog
nekih neobičnih razloga, reče, on uopće ne reagira na EŠT pa bi radi buđenja kontakta u
njemu trebalo primijeniti kakve drastičnije mjere.
Na to ustane. Harding. – Vjerojatno je tako, gospođice Ratched – reče – ali, kako sam
čuo, čini se da on nema nikakvih poteškoća u kontaktu s vama tamo gore.
To ju je oborilo s nogu, a od smijeha koji je prasnuo na njezin račun bila je tako poku‐
njena da se više nije usudila ni pisnuti o toj temi.
Uvidjela je da McMurphy, dok je gore – gdje ljudi ne mogu vidjeti koliko je njome na‐
čet – samo raste, postaje gotovo legenda. Shvatila je da ne može čovjeka skrivati od pogleda
i prikazati ga bijednikom, pa je skrojila plan da ga dovede natrag u naš odjel. Računala je –
tako će se ljudi sami uvjeriti da je i on ranjiv kao i svaki drugi smrtnik. Neće moći nastaviti
svoju ulogu heroja bude li cijelo vrijeme sjedio u dnevnom boravku tup od šokova.
Momci su naslutili to i naslutili su da će ga ona, dokle je god on na odjelu izložen njiho‐
vim pogledima, uputiti na EŠT svaki put čim dođe k sebi. I tako su se Harding, Scanlon i
179
Fredrickson dogovorili da ga uvjere kako će za sve najbolje biti da on strugne s odjela. U su‐
botu, kad su ga doveli natrag na odjel – doskakutao je u boravak kao boksač na ring, dižući
ruke iznad glave i najavljujući povratak šampiona – mi smo imali već izrađen plan. Kad
padne mrak zapalit ćemo jedan madrac i čim dođu vatrogasci omogućit ćemo McMurp‐
hyju da zbriše kroz vrata. Plan se činio tako dobar da smo mislili kako ga ne može odbiti.
Ali – nismo ni pomišljali da je to dan kad se on s onom djevojkom Candy dogovorio da
će je prošvercati na odjel, za Billyja.
Doveli su ga na odjel oko deset ujutro. – Baterija kao nova, dečki! Očistili karburator,
očistili svjećice, napunili mi bateriju, radi ko akumulator u Modelu T! Jeste se koji put po‐
igrali s takvim za Noć vještica? Zum! To je prava zabava! – I stao se zezati po odjelu više no
ikad, prevrnuo je kantu prljave vode pred samim vratima glavne sobe, frknuo kocku masla‐
ca crnom momku ravno na bijelu kožnu cipelu a da to crni nije ni primijetio, i cijelo vrije‐
me za ručkom cerekao se u bradu dok se onaj maslac topio da bi konačno cipela dobila boju
za koju je Harding rekao da je »krajnje sugestivno žuta«. Sad je bio veći no ikad, a svaki
put kad bi se u prolazu očešao o kakvu sestru-studenticu ona bi samo ciknula, okrenula oči‐
ma i zaštektala peticama niz hodnik trljajući bedro.
Opisali smo mu plan bijega, a on nam je rekao da nema žurbe i podsjetio nas da Billy
ima sastanak. – Pa valjda nećemo razočarati našega malog Billyja, jel’ da nećemo, dečki?
Nema smisla baš sada kad se treba osladiti. Samo da nam uspije, večeras bi mogao ispasti li‐
jepi mali tulum. Nek to bude moja oproštaljka!
Te je subote Glavna sestra bila dežurna – nije željela propustiti njegov povratak – pa je
odlučila da se sastanemo i nešto sredimo. Na sastanku je još jednom pokušala udariti u žicu
strožih mjera, ustrajući da doktor »razmotri tu mogućnost dok se pacijentu još može po‐
moći«. Ali je McMurphy pratio njezin govor takvim cirkusom zijevanja, namigivanja i po‐
drigivanja da je napokon umuknula, a tek je onda šokirao i doktora i pacijente složivši se sa
svime što je rekla.
– Znate, doktore, možda ona ima pravo. Evo, gledajte koliko mi je dobra učinilo onih
nekoliko mizernih volti. Ako mi nabijete dvostruku voltažu možda ću moći hvatati osmi
kanal, kao Martini. Već mi je dosta toga četvrtog kanala, samo vijesti i prognoza vremena, i
noću ga sanjam.
Sestra pročisti grlo, htjela je opet ovladati situacijom. – Ja nisam aludirala na daljnju
šok-terapiju, gospodine McMurphy...
– Milostiva?
– Aludirala sam... da razmislimo o operaciji. To je zbilja vrlo jednostavno. A imamo i
dobra iskustva uklanjanju agresivnih tendencija u nekim beznadnim slučajevima...
– Agresivnih? Pa ja sam miran ko bubica! Ima skoro dva tjedna da nisam ni pipnuo ne‐
kog bolničara a kamoli da stružem crnilo s njega! Nema razloga da mi se što reže, jel’ tako?
Smiješila se kao da ga moli nek shvati koliko suosjeća s njim. – Randle, to nije nikakvo
180
www.balkandownload.org
reza...
– A uostalom – on nastavi – ništa nećete napraviti ako mi ih odrežete. Imam rezervni
par u noćnom ormariću.
– Rezervni... par?
–Jedno mi je doduše kao lopta, Dok.
– Gospodine McMurphy! – Osmijeh joj se razbio kao staklo čim je shvatila da joj se
ruga.
– Ali je drugo ipak manje, možete ga smatrati normalnim.
I tako je nastavio sve do trena kad smo se spremali na počinak. Dotle je odjelom zavla‐
dala vesela, sajamska atmosfera, ljudi su šaptali o mogućoj zabavi ako dođe djevojka i još do‐
nese piće. Svi su se trudili da uhvate Billyjev pogled i da mu se svakom takvom prilikom
smješkaju i namiguju. A kad smo stali u red za lijekove, McMurphy je upitao onu sestricu s
križićem i mrljom hoće li mu dati vitamina. Pogledala ga je iznenađeno, odvratila da može,
nema ništa protiv, i dala mu neke pilule velike kao ptičje jaje. Strpao ih je u džep.
– Nećete ih popiti? – ona ga upita.
-Ja? Bože sačuvaj, što će meni vitamini? Uzeo sam ih za onoga tamo našeg Billyja. Sve mi
se čini da je u zadnje vrijeme malo blijed, slabokrvan, valjda.
– Pa onda... što ih ne date Billyju?
– Hoću, dušo, bez brige, ah mislim bit će bolje oko ponoći, onda će mu najviše trebati. –
I pođe u spavaonicu grleći Billyja oko zarumenjena vrata, namigujući Hardingu i u prolazu
bockajući mene palcem u slabine, a sestra je ostala na vratima glavne sobe gledajući za njim
izbuljenih očiju i lijevajući vodu iz bokala sebi na nogu.
Moram detaljnije opisati toga Billyja Bibbita. Unatoč tome što je imao bore, a i već po‐
koju sijedu u kosi, još je izgledao kao dječak – kao oni dječaci klempavih ušiju, pjegava lica,
zečjih zuba, što, bosonogi i zviždukajući, vukući grozd somova na uzici, gaze po listovima
kalendara – a ipak to uopće nije bio. Čovjek bi se redovito iznenadio vidjevši da, kad stoji
pored drugih, nije nimalo manji rastom, a kad ga bolje pogledaš, vidiš da nema ni klempave
uši, ni pjegavo lice, ni zečje zube, nego da mu je, zapravo, i više od trideset godina.
Samo sam ga jednom čuo da spominje svoje godine, kad je razgovarao s majkom u pre‐
dvorju. Ona je radila u prijemnom uredu. To je bila punašna žena čvrste građe, s kosom čas
plavom, čas modrom, čas crnom, pa opet ispočetka svakih nekoliko mjeseci, inače Glavnoj
sestri susjeda i, kako sam čuo, draga prijateljica. Kad god bismo kakvim poslom prošli onu‐
da, Billy je morao svratiti k majci i opružiti se preko pulta da ga ona poljubi u obraz. Pritom
se redovito crvenio, ali nije bilo neugodno samo njemu nego i svima nama i zato nitko nije
peckao Billyja na račun toga, čak ni McMurphy.
Jednog poslijepodneva, ne sjećam se kad je to bilo, na povratku odnekud zastali smo u
predvorju i sjedili na velikim plastičnim kaučima ili smo stajali vani na suncu, čekali smo da
jedan od crnih momaka nazove svoga kladioničara, pa je Billyjeva majka iskoristila priliku,
181
napustila svoje radno mjesto, uzela sina za ruku i izvela ga van. Sjeli su blizu mene, na trav‐
njaku. Ona je sjedila ukočeno na travi, s kratkim oblim nogama u čarapama koje su me bo‐
jom podsjećale na velike bradavice, a Billy je ležao pored nje s glavom u njezinu krilu i ona
mu je škakljala uho glavicom maslačka. Billy je govorio da bi se već jednom morao oženiti a
i završiti kakav studij. Ona mu je škakljala uho i smijala se tim njegovim ludorijama.
– Ljubavi, za takve stvari imaš još vremena koliko hoćeš! Pred tobom je cijeli život.
– Majko, pa meni je t-t-trideset i jedna!
Nasmijala se i opet ga poškakljala po uhu. – Ljubavi, zar ja izgledam kao majka čovjeka
u godinama?
Namreškala je nos, otvorila usta i pucnula jezikom, upućujući mu zvučan i sočan polju‐
bac, a ja sam morao priznati da ona uopće ne izgleda kao majka. Ni sam nisam vjerovao da
mu je trideset i jedna godina, sve dok mu se nisam uspio primaći tako blizu da mu vidim
datum rođenja na narukvici.
U ponoć, kad su Geever, onaj drugi crni momak i sestra završili smjenu, a na dužnost je
došao stari crni gospodin Turkle, McMurphy i Billy već su bili na nogama – valjda gutaju
vitamine, pomislio sam. Skliznuo sam s kreveta, navukao ogrtač, izišao u dnevni boravak i
tamo ih zatekao kako razgovaraju s gospodinom Turkleom. Harding, Scanlon, Sefelt i još
neki drugi momci također su izašli. McMurphy je upućivao Turklea što će učiniti kada dje‐
vojka dođe – zapravo ga je na to podsjećao, jer se vidjelo da su se o tome još prije dogovarali,
možda još prije dva tjedna. McMurphy mu reče kako je važno da djevojku, kada dođe, pro‐
pusti kroz prozor; bilo bi opasno da ona prođe kroz predvorje, tamo je dežurna nadzornica.
Onda će otključati samicu. Jest, bit će to izvrsno, medeno gnijezdo za ljubavnike! Bit će zbi‐
lja sami! (Ahhh, McMur-phy, pokušavao je izustiti Billy.) I nek ne pali svjetla, da nadzorni‐
ca ne dođe tu njuškati. I nek zatvori vrata spavaonice, nema smisla buditi one slinave kro‐
nične. I sve da bude tiho – ne želimo im smetati.
– Ma daj, M-M-Mack – izmucao je Billy.
Gospodin Turkle je samo kimao i tresao glavom, a činio se kao da napola spava. Ali, kad
je McMurphy zaključio: – I to je manje-više sve – gospodin Turkle je rekao: – Pa, ne, ne u
potpunosti – i samo se kesio, u svom bijelom odijelu, sa žutom ćelavom glavom što mu leb‐
di na vrhu tanka vrata kao balon na Štapiću.
– Daj, Turkle, nećeš ti to badava. Cura će donijeti koju bocu.
– Sad si već malo bliže – reče gospodin Turkle tresući i klateći glavom. Držao se kao da
se jedva opire snu. Navodno je i po danu radio, na nekom trkalištu. McMurphy se okrene
Billyju.
– Billy moj, Turkle puca na reviziju ugovora. Koliko tebi vrijedi gubitak jumfa?
Prije nego je Billy uspio odgovoriti, gospodin Turkle odmahne glavom. – Ne to. Ne
lova. Ona slatkica, ona ne nosi samo boce, jel’ tako? Vama neće dati samo boce, a? – I nace‐
rio se uokolo svima.
182
www.balkandownload.org
Billy je gotovo puknuo, htio je promucati – a, ne Candy, njegova cura, to ne! McMurp‐
hy ga odvede u stranu i reče mu da se ne sekira zbog čednosti svoje cure, dok on bude gotov,
stari pokvarenjak Turkle će po svoj prilici biti tako pijan i pospan da neće uspjeti utjerati
mrkvu u vjedro.
Djevojka je opet kasnila. Sjedili smo u kućnim ogrtačima u dnevnom boravku i slušali
McMurphyja i gospodina Turklea kako pripovijedaju zgode iz vojske i uzgred puše Turkle‐
ovu cigaretu, ali čudno, svaki povuče po dim, pa je vraća drugome, a dim drži u sebi dok mu
oči ne iskoče. Harding ih upita kakvu to cigaretu puše što tako provokativno miriše, a gos‐
podin Turkle odvrati piskavim glasom, držeći dah: – Obična stara cigareta. Hi-hi, da. Ho‐
ćeš dim?
Billy je bio sve nervozniji, u strahu da djevojka neće doći i u strahu da će doći. Stalno je
iznova pitao zašto ne idemo u krevet, što sjedimo tu u hladnoći i tami kao kakvi psi koji u
kuhinji čekaju mrvice sa stola, a mi bismo mu se samo nasmiješili. Nikome se nije išlo u kre‐
vet; uopće nije bilo hladno, a bilo nam je ugodno onako se odmarati u polumraku i slušati
McMurphyjeve i Turkleove pričice. Nikome se nije spavalo, dapače, nitko se i nije sekirao
što su već prošla dva sata a djevojke još nema. Turkle se sjetio da je možda nema zato što je
odjel u mraku, pa ona više ne može vidjeti u koju zgradu treba doći. McMurphy se složi, si‐
gurno je to, pa su njih dvojica stali hodati hodnicima i paliti sva svjetla u kući, već su htjeli
upaliti i velika svjetla u spavaonici, ali im je Harding rekao da će tako probuditi sve ostale i
svaki će izaći iz kreveta, htjet će se uključiti. Složili su se i zadovoljili time da još upale sva
svjetla u doktorovu uredu.
Tek što su tako osvijetlili cijeli odjel kao da smo usred bijela dana, s prozora se čulo ku‐
canje. McMurphy je pritrčao prozoru i pritisnuo nos na nj, štiteći dlanovima oči da vidi.
Onda je uzmaknuo i nasmiješio se.
– Lijepa vila, dojezdila u noći – reče, zgrabi Billyja za zglavak i dovuče ga do prozora. –
Pusti je da uđe, Turkle. I pripustimo joj ovog ludog pastuha.
– Če-če-čekaj M-m-mcMurphy – ukopao se Billy poput mazge.
– Nema če-če-čekanja, dečko moj. Sad više nema natrag. Na rad! Evo, dobiješ pet dolara
ako ta cura izgori pod tobom, u redu? Otvori prozor, Turkle!
Iz tame izbiše dvije djevojke, Candy i ona što nije došla kad smo išli u ribolov.
– Bingo – reče Turkle pomažući im da uđu. – Ima vas za sve nas.
Svi smo im otišli pomoći. Da bi se prebacile unutra, morale su dići suknje do pasa.
Candy usklikne: – Vražji McMurphy! – i htjede mu se tako divlje baciti u naručaj da je
gotovo razbila boce koje je stezala za grliće. Prilično je teturala i kosa joj je padala oko lica,
kosa joj se bila razvezala. Pomislio sam kako mi je bila ljepša na izletu, s onim repom na le‐
đima. Mahnula je bocom prema onoj drugoj koja je upravo uskakivala kroz prozor.
– Došla je i Sandy. Upravo je ostavila onoga svog manijaka iz Beavertona za kojeg se
udala. Zar to nije ludo?
183
Druga se djevojka ubaci u sobu, poljubi McMurphyja i reče: – Zdravo, Mack. Oprosti
što onaj put nisam došla. Ali, i to je gotovo. Ne možeš dugo izdržati takve štosove: nađeš bi‐
jelog miša u jastuku, crve u pudingu i žabu u grudnjaku. – Odmahnula je glavom i jednom
rukom mahnula preda se, kao da briše uspomenu na muža životinjoljupca. – Isuse, kakav
manijak!
Obje su bile u bluzama, suknjama i najlonkama, ali bez cipela, obje crvenih obraza i hi‐
hotave.
– Morale smo se svaki čas raspitivati za put – objasni Candy – u svakom baru.
Širom otvorenih očiju, Sandy se okretala oko sebe. – Zaboga, Candy, curo moja, gdje
smo to upale? Da ne sanjam? Jesmo k zbilja u sanatoriju? Čovječe!
Bila je krupnija od Candy, možda pet godina starija, pokušala je svoju riđu kosu svezati
u elegantnu punđu na zatiljku ali su joj se vlasi otkinule i visjele oko punačka lica, imala je
izgled seljančice koja se prodaje za damu iz boljeg društva. Imala je odveć široka ramena, be‐
dra i grudi, a osmijeh joj je također bio odveć širok i otvoren, ne bi se mogla nazvati lijepom
ali je ipak bila zgodna, a jednim je dugim prstom držala za demižon crnog vina, klatila joj se
uz bok kao kakva torba.
– Reci, Candy, reci, reci, reci, kakve nam se ovo ludosti događaju? – Još se jednom okre‐
nula oko sebe i stala, raskrečenih bosih nogu, smješkajući se.
– Takve se ludosti ne događaju – Harding će joj svečano. – To su priviđenja, ležiš noću
budan i to sanjaš, pa te strah to priznati svom psihiću. Vi zapravo i niste ovdje. To vino nije
stvarno. Ništa od ovoga ne postoji. I sad pođimo odavde.
– Zdravo, Billy – reče Candy.
– Ma vidi ti tu robu – reče Turkle.
Candy smeteno ispruži jednu ruku s bocom prema Billyju. – Donijela sam ti ovo na dar.
– To su priviđenja ko u pisca Thornea Smitha – dobaci Harding.
– Joj! – usklikne Sandy. – Kamo smo to upale?
– Ššš! – umiješa se Scanlon i ogleda se oko sebe. – Nemojte galamiti, probudit ćete osta‐
lu bagru.
– A što je tebi, škrtice? – nasmiješi se Sandy, opet se okrećući oko sebe. – Strah te je da
neće biti dosta za sve?
– Sandy, znao sam da ćeš mi donijeti taj jeftini porto.
– Joj! – Stala je, digla pogled prema meni. – A vidi ovoga, Candy, Golijat. Fi-faj-fo-
fam!8
– Bingo – reče Turkle i zaključa prozor.
– Joj! – opet reče Sandy.
Bili smo smiješna i smetena skupina, zbili smo se nasred dnevnog boravka, motali se je‐
dan oko drugoga, lupali i izvaljivali koještarije zato jer nitko nije znao što i kako dalje – još
nikad nismo bili u takvoj situaciji – i ne znam kad bi ta nemirna, nesputana bujica razgovo‐
184
www.balkandownload.org
ra, hihotanja i muvanja prestala da se s dna hodnika nije čulo kako se ključ okreće u bravi i
vrata se otvaraju, i svi su se štrecnuli kao da je odjeknuo protuprovalni alarm.
– Oh, Gospode Bože! – zavapi gospodin Turkle, hvatajući se objema rukama za ćelavu
glavu. – To je naad-zornica, isprašit će mi crno dupe!
Svi smo se trkom sklonili u zahod, pogasili svjetla i u mraku jedno drugom osluškivali
disanje. Čuli smo kako nadzornica luta po odjelu i glasnim, poluprestrašenim šapatom do‐
ziva Turklea.
– Gospodine Tur-kle? Go-spo-dine Turkle? – dozivala je tihim i nemirnim glasom koji
se pri kraju poziva dizao.
– Gdje je, do vraga? – šapne McMurphy, – Što joj ne odgovara?
– Ne brini – umiri ga Scanlon. – U kenjaru neće zaviriti.
– Ali zašto joj se ne javlja? Možda se napušio.
– Ma što tebi pada na pamet? Zar mene da uhvati od jedne malog džointa? – To je bio
Turkleov glas, javljao se iz zahoda, negdje između nas.
– Božju ti majku, Turkle, pa što radiš tu? – McMurphy se istovremeno morao naprezati
da se ne smije i da mu ton bude strog. – Ispadaj van i vidi zašto te traži. Što će tek pomisliti
ako te ne nađe?
– Sudbina nam je zapečaćena – izvali Harding i sjedne na pod. – Nek nam se Alah smi‐
luje.
Turkle otvori vrata, klizne van i pođe hodnikom u susret nadzornici. Došla je vidjeti za‐
što gore sva svjetla. Na to je Turkle odgovorio da ne gore sva svjetla – ni u spavaonici ni u
zahodu. Nadzornica je uzvratila da to nije nikakva isprika za ostala svjetla; gdje je opravda‐
nje za ostala svjetla? Turkle je stao, nikako da smisli odgovor, i u toj pauzi čujem kako po‐
red mene u mraku boca prelazi iz ruke u ruku. Vani, u hodniku, nadzornica je ponovila
svoje pitanje i sad je Turkle odgovorio da on, ovaj, čisti prostorije. Zašto je onda baš zahod
u mraku, zainatila se ona, baš zahod koji mu kućni red izričito propisuje da čisti? Boca je
putovala iz ruke u ruku dok smo čekali da vidimo što će Turkle sada reći. Tako je došla i do
mene i otpio sam gutljaj, bio mi je potreban. Čak i ovdje se čulo kako Turkle u hodniku
guta slinu, zamuckujući da nešto kaže.
– Zapetljao se – sikne McMurphy. – Netko mora poći tamo da mu pomogne.
Čuo sam kako se iza mene spušta voda iz kotlića, vrata se otvore i na svjetlu hodnika
ugledam Hardinga kako izlazi pridižući hlače od pidžame. Nadzornica se lecnula vidjevši
ga, a on joj se ispriča; reče da je nije vidio jer je tako mračno.
– Ali nije mračno.
– Ondje je mrak, u zahodu. Ja uvijek ugasim svjetlo, da mi crijeva bolje prorade. Smetaju
mi zrcala, znate. Kad svjetlo gori, ona zrcala bulje u mene kao da će mi suditi ako sve ne is‐
padne u najboljem redu.
– Ali bolničar Turkle kaže da tamo upravo čisti...
185
– I to da vidite kako dobro, iako u teškim uvjetima! U mraku! Hoćete pogledati?
Harding gurne vrata koji centimetar, na pločice zahoda padne zraka svjetla s hodnika.
Vidio sam na tren nadzornicu, govorila je da mora odbiti njegovu ponudu jer sad nema vre‐
mena za to, mora nastaviti svoj obilazak. Čuo sam kako se na kraju hodnika otvaraju vrata
odjela i nadzornica odlazi. Harding joj još dovikne da nas što prije opet posjeti, a onda smo
se svi išuljali iz zahoda i stali mu stiskati ruku i tapšati ga po plećima. Sjajno je izveo stvar.
Stajali smo u hodniku i vino je dalje kružilo. Sefelt reče kako bi on vrlo rado trgnuo one
votke da je ima s čim pomiješati. Upitao je gospodina Turklea ima li što na odjelu, a ovaj
odgovori da nema ništa osim vode. Na to se Fredrickson sjeti sirupa protiv kašlja.
– Dali su mi ga nekoliko puta; vidio sam, iz jedne boce od dvije litre u ljekarni. Nema
loš okus. Imaš li ključ od ljekarne, Turkle?
Turkle odvrati da noću samo nadzornica ima ključ od ljekarne, ali ga McMurphy nago‐
vori da pokušaju provaliti. Turkle se naceri i lijeno kimne glavom. Dok su se njih dvojica
petljali oko brave ljekarne, mi ostali i djevojke ustrčali smo se po glavnoj sobi otvarajući
kartoteke i čitajući dosjee.
– Pazi ovo – reče Scanlon mašući jednim fasciklom – sve imaju. Tu je čak i moja svje‐
dodžba iz pučke škole. Aaah, bijedne ocjene, upravo bijedne.
Billy i njegova djevojka listali su Billyjev dosje. Ona se odmakne i pogleda ga od glave do
pete. – Ma zar sve ovo, Billy? Te ova »frenija« te ona »patija«? Po tebi se ne bi reklo da
imaš sve to.
Druga je djevojka otvorila ormarić s materijalom pa se pitala što će sestrama ovoliko ter‐
mofora, ima ih mali milijun, a Harding je sjedio na stolu Glavne sestre i na sve to vrtio gla‐
vom.
Napokon su McMurphy i Turkle uspjeli otvoriti vrata ljekarne pa su donijeli bocu ne‐
kakve tekućine boje trešnje iz hladnjaka. McMurphy podigne bocu k svjetlu i naglas pročita
etiketu.
– Umjetan okus, boja, limunova kiselina. Sedamdeset posto inertna tekućina... to će biti
voda... dvadeset posto alkohol... to je dobro... i deset posto kodein. Pozor: narkotik, stvara
naviku. – Odčepio je bocu i otpio gutljaj, zatvarajući oči. Jezikom je zaokružio po ustima,
otpio još jedan gutljaj i ponovno pročitao etiketu. – Pa – reče i škljocne zubima kao da su
mu upravo nabrušeni – ako ga malo oplemenimo votkom, mislim da će valjati. Je li, Turkle,
prijatelju stari, imamo li koju kocku leda?
Pomiješan u papirnatim čašama s votkom i portom, sirup je imao okus kao kakvo piće
za djecu, ali snagu one kaktusovače koju smo nabavljali u The Dallesu; u grlu nešto blago i
svježe, a u želucu živa vatra. Pogasili smo svjetla u dnevnom boravku pa smo sjedili i pili. Pr‐
vih nekoliko čaša strusili smo kao vodu kad gutamo pilule, ozbiljno i šutke, gledajući jedan
drugoga da vidimo hoće li to piće koga ubiti. McMurphy i Turkle naizmjence su pili i pušili
Turkleove cigarete, pa su se stali cerekati razmatrajući kako bi bilo opaliti onu sestricu s
186
www.balkandownload.org
187
Sefelt ne otvori oči ali mlitavo podigne ruku i izvadi lisnicu iz usta. Iskesi se zapjenjenim
usnama. – Dobro sam – reče. – Dajte mi lijek i pustite me opet s lanca.
– Zbilja ti treba lijek, Sefelt?
– Lijek.
– Lijek – ponovi Fredrickson preko ramena, još uvijek klečeći.
– Lijek – ponovi Harding i uputi se s baterijom u ljekarnu. Sandy ga je pratila staklastim
pogledom. Sjedila je pored Sefelta i gladila mu kosu sva u čudu.
– Najbolje da i meni nešto doneseš – pijano je viknula za Hardingom. – Tako nešto još
nisam doživjela, ma ni nalik tome.
Čuli smo kako staklo puca dolje u hodniku, pa se Harding vrati s punim šakama pilula i
njima stane posipati Sefelta i ženu kao da mrvi grude nad grobom. Oči je upro u strop.
– Milosrdni Gospodine naš, prihvati u svoje krilo ova dva jadna grešnika. I vrata nemoj
posve zatvoriti, da i nas ostale primiš, jer ovo što sad gledaš je kraj, apsolutni, neopozivi,
fantastični kraj. Konačno sam shvatio što se to zbiva. Ovo su naši posljednji trzaji. Sudbina
nam je zapečaćena. Valja nam skupiti svu hrabrost i svojoj neumitnoj kobi pogledati u oči.
U zoru, sve će nas postrijeljati. U svakoga po sto kubika. Gospođica Ratched postrojit će
nas ispred zida pa ćemo se naći oči u oči sa strašnim ždrijelom puške koju će nabiti Mepro‐
bamatima! Torazinima! Librijumima! Stelazinima! I mahnut će sabljom, pali! I smirit će
nas za vječna vremena!
Skliznuo je niza zid i srušio se na pod, iz šaka su mu se na sve strane prosule pilule kao
kakve crvene, zelene i narančaste bube.
– Amen – reče i sklopi oči.
Djevojka na podu potegne suknju preko dugih, istesanih nogu, pogleda u Sefelta koji se
na svjetlu, kraj nje, još kesio i trzao, i reče:
-Još nikad nisam doživjela nešto ni upola ovako.
Hardingov govor ako i nije baš otrijeznio ljude, ali je barem ukazao na ozbiljnost onoga
što radimo. Noć je odmicala, trebalo je misliti na jutro kad će doći osoblje. Billy Bibbit i
njegova djevojka spomenuše da je četiri prošlo i ako nitko nema ništa protiv, ako se slažu,
voljeli bi da im gospodin Turkle otključa samicu. Ušli su u nju pod lukom mlazova baterija,
a mi ostali povukosmo se u dnevni boravak vijećati hoćemo li počistiti i urediti prostorije.
Turkle, kako je otključao samicu, gotovo je zaspao pa smo ga morali u kolicima odgurati u
boravak.
Dok sam išao za njima, naglo mi sine i zaprepasti me pomisao da sam pijan, doslovce pi‐
jan, prvi put od vojske tako sam natreskan da se teturam i cerekam, napio sam se zajedno s
pet-šest drugova i dvije cure – usred odjela Glavne sestre! Skakućem, smijem se i zabavljam
se s curama, pijan nasred najjače utvrde Sustava! Razmislio sam o svemu što smo učinili te
188
www.balkandownload.org
noći i sve mi se činilo gotovo nemogućim. Morao sam sebi ponavljati da se to zbilja dogodi‐
lo, da smo to zaista izveli. Jednostavno smo otvorili jedan prozor i pustili to sve unutra kao
što puštate friški zrak. Možda Sustav i nije baš svemoćan. Sada, kad smo vidjeli što sve mo‐
žemo, tko će nas spriječiti da to ponovimo? Ili da napravimo nešto drugo što poželimo? Od
tih misli takva me sreća zgrabila da sam vrisnuo, ustremio se na McMurphyja i Sandy koji
su išli ispred mene, podigao oboje, svako jednom rukom, i dok su oni urlali i mlatarali noga‐
ma kao djeca, trkom sam ih odnio skroz do boravka. Tako sam se dobro osjećao.
Opet je pukovnik Matterson ustao, bistrook i usta punih lekcija, a Scanlon ga je opet
odveo u krevet. Onda Sefelt, Martini i Fredrickson rekoše da će i oni na spavanje. Mc‐
Murphy, ja, Harding, djevojka i Turkle ostadosmo da ispijemo sirup protiv kašlja i odluči‐
mo kako ćemo srediti onaj krš na odjelu. Međutim, na to kao da smo mislili jedino ja i Har‐
ding; McMurphy i djevojka samo su sjedili u mraku, srkali sirup, smijali se i pipali, a Turkle
je stalno iznova padao u san. Harding se na sve načine trudio da ih uozbilji.
– Ma nitko od vas ne shvaća ozbiljnost situacije – reče.
– Sranje – reče McMurphy.
Harding lupi dlanom po stolu. – McMurphy, Turkle, vi ne shvaćate što se noćas ovdje
dogodilo. Na odjelu duševne bolnice. Odjelu gospođice Ratched! Posljedice će biti... katas‐
trofalne!
McMurphy je grickao djevojci uho. Turkle kimne, otvori jedno oko i reče: – Tako je.
Ujutro je ona tu.
– Međutim, ja imam plan – reče Harding i ustane, pa nastavi kako McMurphy očito
više nije u stanju da bi mogao išta odlučiti, netko drugi mora uzeti stvar u svoje ruke. Kako
je govorio sve se više uspravljao i otrežnjavao. Ton mu je bio živ i ozbiljan, rukama je uobli‐
čavao svoje misli. Bilo mi je drago što je tu da preuzme stvar.
Plan mu je bio ovakav: Turklea ćemo svezati, da izgleda kao da ga je McMurphy na pre‐
pad zaskočio i svezao, recimo, trakama od plahte, oduzeo mu ključeve, provalio u ljekarnu,
razbacao lijekove, u kartoteci je napravio pakleni lom samo da napakosti sestri – u taj dio će
povjerovati – a onda je otključao lokote na mreži i zbrisao.
McMurphy reče da to zvuči kao televizijski zaplet i da je tako je blesavo da mora upaliti,
te čestitao Hardingu na oštroumnosti. Harding reče da takav plan ima dobrih strana: ostali
dečki spasit će se od nevolja sa sestrom, Turkle će sačuvati posao, a McMurphy će pobjeći s
odjela. Djevojke mogu McMurphyja odvesti autom u Kanadu, ili Tijuanu, kako je rekao, ili
čak u Nevadu ako želi, i bit će posve siguran; policija se nikad ne trudi bogzna kako da
uhvati bjegunce iz bolnice jer se oni sami pojave u devedeset posto slučajeva već nakon ne‐
koliko dana, švorc i pijani, jedva čekaju da se opet dočepaju besplatnoga stana i hrane. Raz‐
govarali smo o tom planu neko vrijeme i dokrajčili sirup protiv kašlja. Na kraju smo ušutje‐
li. Harding je ponovo sjeo.
McMurphy spusti ruku s djevojčinih ramena i pogleda mene, pa Hardinga; razmišljao
189
je, na licu mu je opet bio onaj čudan, umoran izgled. Upitao je što je s nama, zašto mi jed‐
nostavno ne pokupimo svoje krpice i odmaglimo zajedno s njim?
– Ja još nisam spreman, Mack – reče mu Harding.
– Zašto onda misliš da ja jesam?
Harding ga je neko vrijeme šutke gledao, pa se nasmiješi i reče:
– Ne, ti ne razumiješ. Bit ću spreman za nekoliko tjedana. Ja to želim učiniti sam, po
svome, hoću izaći na ona glavna vrata, uza sav tradicionalni birokratski postupak i uza sve
komplikacije. Hoću da žena dođe tu s autom po mene u određeno vrijeme. Hoću da shvate
da sam ja bio kadar to učiniti.
McMurphy kimne.
– A ti, Poglavico?
– Sa mnom je u redu. Zasad još ne znam gdje bih pošao, a nakon tvog odlaska netko
mora ostati ovdje još koji tjedan, tek da se stvari ne vrate na staro.
– A što je s Billyjem i Sefeltom i Fredricksonom i ostalima?
– Ne mogu govoriti u njihovo ime – reče Harding. – Njima ostaju njihovi problemi,
kao i nama. To su još bolesni ljudi, na mnogo načina. Ali, barem su jedno postigli: da su bo‐
lesni ljudi, a ne više zečevi, Mack. Možda će jednog dana biti i zdravi ljudi, to ne znam.
Zureći u nadlanice svojih šaketina, McMurphy je neko vrijeme razmišljao o tome. Onda
se zagleda u Hardinga.
– Harding, što je to? Što se to događa?
– Misliš na sve ovo?
McMurphy kimne.
Harding zavrti glavom. – Ne vjerujem da ti na to mogu odgovoriti. Da, mogao bih ti ve‐
leučeno zboriti o nekakvim freudovskim razlozima i oni bi imali svoje opravdanje. Ali ti
tražiš razloge razlozima, a to ti ja ne mogu dati. Barem ne što se tiče drugih. A što se mene
tiče? Krivnja. Stid. Strah. Samoomalovažavanje. Ja sam u ranoj mladosti otkrio da sam... pa,
budimo obzirni i recimo: drukčiji. Taj je izraz bolji i općenitiji od onog drugog. Uživao sam
u nekim stvarima koje naše društvo drži sramotnim. I razbolio sam se. Ne zbog onih stvari;
mislim da sam se razbolio zbog osjećaja da je u mene uperen veliki, neumoljivi prst društva i
da silni glas milijuna skandira: »Stidi se, stidi se, stidi se.« Tako društvo tretira onoga tko
je drukčiji.
– I ja sam drukčiji – reče McMurphy – pa zašto se nešto tako ne događa meni? Još ot‐
kad znam za sebe uvijek me netko zbog nečega gnjavio, ali me to nije... od toga nisam po‐
šandrcao.
– Točno, imaš pravo. Od toga nisi poludio. Ali, ja ti nisam prezentirao svoj razlog kao
jedini razlog. Doduše, u svoje vrijeme, prije svega nekoliko godina, dok sam bio mlađi, mis‐
lio sam da je društvena osuda jedina sila koja nekoga može otjerati na put ludila, ali si me ti
potaknuo da revaloriziram tu postavku. Ima još nešto što na taj put tjera ljude, i jake ljude
190
www.balkandownload.org
Mnogo sam razmišljao o svemu što se poslije dogodilo i nekako sam zaključio da je to
bilo predodređeno, dogodilo bi se ovako ili onako, prije ili poslije, pa i da je Turkle probu‐
dio McMurphyja i da je on s objema djevojkama pobjegao s odjela kako je bilo planirano.
Glavna bi sestra na neki način doznala što je bilo, možda samo po pogledu na Billyjevu licu,
i opet bi učinila ono što je učinila, pa tu bio ili ne bio McMurphy. I Billy bi učinio što je
učinio, a McMurphy bi za to čuo i vratio bi se.
191
Morao bi se vratiti, jer ne bi mogao dopustiti Glavnoj sestri da ima i zadnju riječ i zadnji
potez, pa bilo to njemu pred nosom, ili dok on mirno sjedi i igra poker u kakvu Carson
Cityju, ili Renou, ili gdje bilo. To je za njega bilo kao da se obvezao na cijelo trajanje igre i
nikako ne može raskinuti ugovor.
Čim smo se izvukli iz kreveta i stali kružiti po odjelu, priča o onome što se dogodilo pre‐
nijela se tiho, od usta do usta, ali brzo kao vatra u suhom grmlju.
– Što su imali? – pitaju oni koji pojma nisu imali. – Kurvu! U spavaonici?! Isuse!
Ne samo kurvu, odvraćaju oni drugi, nego i pravi kupleraj od pijanke. McMurphy je ra‐
čunao da će je otpremiti iz odjela prije nego što dođe dnevna smjena, ali se nije na vrijeme
probudio.
– Ma kakva mi to sranja pričaš!?
– Nisu sranja, sve je to živa istina! I ja sam bio s njima.
Oni koji su sudjelovali u tulumu govorili su o tome s nekim tihim ponosom i divlje‐
njem, kao što pričaju očevici recimo požara hotela ili provale brane – vrlo ozbiljno i obzir‐
no, jer se broj žrtava još ne zna – ali što se priča više oduži, to su manje obzirni. Kako bi
Glavna sestra i njezini užurbani crni momci otkrili što novo, kao na primjer praznu bocu
sirupa za kašalj ili hrpu kolica napuštenu na dnu hodnika nalik na vozni park automobilči‐
ća u praznom luna-parku, tako bi se naglo i jasno oživio još koji detalj noći o kojem će oni
što su ga doživjeli s užitkom pričati drugima. Crni su momci sve potjerali u dnevni boravak.
Akutni i kroničari miješali su se u uzbuđenom metežu. Ona dva stara vegetirca sjedili su
umotani dekama i samo titrali očima i mljackali desnima. Svi su još bili u pidžamama i pa‐
pučama, osim McMurphyja i djevojke; ona je bila odjevena, ali naravno bosa, a najlon-čara‐
pe je objesila preko ramena, a on je bio u svojim crnim gaćama s bijelim kitovima. Sjedili su
na kauču i držali se za ruke. Djevojka je opet zadrijemala, a McMurphy se naslanjao na nju
keseći se zadovoljno i pospano.
I protiv naše volje bili smo sve manje zabrinuti, a sve više raspoloženi i veseli. Kad je ses‐
tra naišla na rasute pilule kojima je Harding poškropio Sefelta i djevojku, svi smo hrkali i
roktali od suzdržana smijeha, a kad je našla gospodina Turklea u spremištu za rublje i izvela
ga van, kad smo vidjeli kako trepće očima i stenje, omotan sa stotinu metara traka od razde‐
ranih plahti kao mamurna mumija, stali smo se valjati od smijeha. Naš je smijeh Glavna ses‐
tra primila bez i najmanjeg traga svoga namještenog osmijeha; svaki je novi val smijeha si‐
lom gutala kao gorku knedlu pa se već činilo da će joj žuč eksplodirati.
McMurphy je prebacio golu nogu preko priručja kauča i nabio kapu na zakrvavljene oči
da ih zaštiti od svjetla; cijelo se vrijeme oblizivao jezikom koji se činio kao lakiran onim si‐
rupom. Vidjelo se da mu je zlo i da je užasno umoran, stalno je dlanovima pritiskivao slje‐
poočice i zijevao, ali unatoč tom svojem jezivo lošem izgledu jednako se po svome kesio, pa
se jednom ili dvaput čak i nasmijao kad je sestra naišla na kakvo novo otkriće.
Kad je sestra ušla u svoju sobu da nazove glavnu zgradu i najavi otkaz gospodinu Turk‐
192
www.balkandownload.org
leu, Turkle i Sandy iskoristili su priliku, opet otključali mrežu na prozoru, mahnuli na poz‐
drav svima nama i trkom izjurili preko bolničkog terena, sve se potičući i kližući na mokroj,
suncem obasjanoj travi.
– Prozor je ostao otvoren – Harding reče McMurphyju. – Idi! Bježi za njima!
McMurphy je zastenjao i otvorio jedno oko krvlju podliveno kao jaje iz inkubatora.
– Šališ se? Ni glavu nisam kadar iznijeti kroz prozor, a kamoli cijelo tijelo.
– Prijatelju moj, čini mi se da nisi u punoj mjeri svjestan...
– Harding, idi k vragu s tim tvojim velikim riječima; ovog jutra ja sam u punoj mjeri
svjestan samo toga da sam još uvijek napola pijan. I da mi je zlo. A mislim da si zapravo i ti
još pijan. Je li, Poglavico, kako si ti? Jesi li i ti još pijan?
Odvratio sam da još ne osjećam ni obraze ni nos, ako to nešto znači.
McMurphy je samo kimnuo glavom i opet zatvorio oči, isprepleo je prste na grudima i
skliznuo dublje na kauču, bradu je spustio u ovratnik. Onda je cmoknuo usnama i pospano
se nasmiješio.
– Čovječe – reče – pa svi su još pijani.
Harding je i dalje bio zabrinut. I dalje je tvrdio kako je najbolje da se McMurphy na br‐
zinu odjene, dok stari anđeo milosrđa naziva doktora da ga izvijesti kakve je grozote otkrila,
ali je McMurphy ustrajao da se nema zbog čega toliko uzrujavati, njemu neće biti ništa gore
nego prije.
– Već sam podnio njihove najteže udarce.
Harding podiže ruke i ode, prorokujući propast.
Jedan je crni momak uočio da je mreža na prozoru otključana, pa je zaključa, ode u glav‐
nu sobu po debeli registar imena, vrati se i stane glasno čitati ime po ime pogledom tražeći
svakoga da vidi je li tu. Imena su popisana obratnim abecednim redom, samo zato da se lju‐
di zbune, pa je tako došao do B tek na samom kraju. Ogledavao se po dvorani ne skidajući
prste s pročitana imena u registru.
– Bibbit? Gdje je Billy Bibbit? – Iskolačio je oči, mislio je kako mu je Billy Bibbit pobje‐
gao pred nosom i hoće li ga više ikada uhvatiti. – Tko zna kad je Billy Bibbit otišao, prokle‐
ti debili?!
I tek sad su se ljudi sjetili gdje je Billy Bibbit; čuo se šapat i nov smijeh.
Crni momak ode u glavnu sobu, gledali smo ga kako govori sestri. Ona s treskom spusti
slušalicu i izađe, u stopu praćena crnim momkom; jedan joj se uvojak bio odvojio od bijele
kape i, nalik na vlažan pepeo, zastirao joj dio lica. Znojila se između obrva i pod nosom.
Zahtijevala je da joj kažemo kamo je bjegunac otišao. Odgovorio joj je zbor smijeha, a ona
je očima prošarala po gomili.
– Dakle? Nije pobjegao, je li da nije? On je još tu, na odjelu, je li, Harding? Recite mi,
Sefelt, recite mi!
Kod svake riječi oči su joj sijevale probadajući ljudima lica, ali su oni bili imuni na njezin
193
otrov. Gledali su joj u oči i kesili se prkoseći njezinu nekadašnjem a sad nestalom samouvje‐
renom osmijehu.
– Washington! Warren! Za mnom, u pregled prostorija!
Ustali smo i pošli u stopu za njih troje koji su redom otključavali laboratorij, tuš-kupa‐
onicu, doktorov ured... Krijući smiješak kvrgavom šakom, Scanlon šapne: – Hej, što će zez‐
nuti našeg Billyja. – Svi smo kimnuli. – Zeznut će ne samo Billyja, kad bolje promislim. Sje‐
ćate se tko je tamo s njim?
Sestra je stigla do vrata samice na dnu hodnika. Gurali smo se što bliže da bolje vidimo,
namještali se i krivih vratove. Preko ramena Glavne sestre i dvojice crnih vidjeli smo kako
otključava vrata i širom ih otvara. U sobi bez prozora bio je mrak. U tmini se čuo cik i neko
šuškanje, a sestra je dignula ruku i upalila svjetlo. S madraca na podu Billy i djevojka su
žmirkali nalik na dvije sovice u gnijezdu. Sestra se pravila da ne čuje gromki smijeh iza nje‐
zinih leđa.
– William Bibbit! – Upinjala se svim silama da joj ton bude oštar i hladan. – William...
Bibbit!
– Dobro jutro, gospođice Ratched – reče Billy i ne mičući se da ustane i zakopča pidža‐
mu. – Ovo je Candy – reče keseći se i dižući djevojčinu ruku.
Sestra cokne jezikom u suhim ustima. – Oh, Billy, Billy, Billy, kako me je sram zbog
tebe.
Billy još nije bio tako budan da bi na njega djelovao njezin prijekor, a djevojka se vrpolji‐
la i pod madracem tražila svoje najlonke, pokreti su joj bili spori i pospani nakon sna. Tu i
tamo stala bi u svom pospanom traženju, pogledala bi i nasmiješila se ledenom liku sestre
koja je stajala prekriženih ruku, onda bi se opet pipala da vidi je li joj majica zakopčana, pa
bi se vratila potrazi za svojim najlonkama što su se zaglavile između madraca i podnih ploči‐
ca. Oboma su pokreti bili kao u debelih mačaka punih toplog mlijeka pa se lijeno izležavaju
na suncu. Pomislio sam da su i oni još prilično pijani.
– Oh, Billy – reče sestra tako razočaranim tonom kao da bi se svakog časa mogla slomiti
i zaplakati. – Zar s ovakvom ženom! S jednom jeftinom! prostom! namazanom...
– Kurtizanom? – dopuni je Harding. – Izabelom? – Sestra se okrene, pokuša ga priko‐
vati pogledom, ali on samo nastavi: – Ne Izabelom? Ne? – Zamišljeno se počeše po glavi. –
A Saloma?9 Ona je bila ozloglašena... možda »dama«? To je riječ koju tražite? Znate, želim
vam samo pomoći.
Sestra se opet okrene Billyju koji se bio koncentrirao na ustajanje. Prevrnuo se potrbu‐
ške, skupio koljena i u zrak uperio stražnjicu, kao krava kad ustaje, onda se rukama odrinuo
s tla, stao na jednu nogu, pa na drugu, te se uspravio. Činilo se da uživa u svom uspjehu, kao
da uopće nije svjestan nas što smo se natisnuli oko vrata pa ga zafrkavamo i bodrimo.
Naša buka i smijeh prenuše sestru. Pogleda u Billyja i djevojku, pa u rulju za svojim leđi‐
ma. Ono se lice od emajla i plastike mrvilo. Zatvorila je oči, napregnula se da smiri drhtaj,
194
www.balkandownload.org
da se koncentrira. Znala je da je došao čas, evo nje prikliještene uza zid. Otvorila je oči, sad
su joj bile vrlo male i mirne.
– Najgore mi je, Billy – reče, osjetio sam promjenu tona – najgore mi je što će tvoja siro‐
ta majka reći.
Dobila je reakciju kakvu je htjela. Billy se trgne i prinese ruku obrazu kao da mu je spa‐
ljen kiselinom.
– Tvoja majka, Billy, uvijek se dičila tvojom pristojnošću. To ja dobro znam. A ovo će je
strašno potresti. Ti, Billy, znaš kako je njoj kad se uzruja. Znaš kako joj može biti zlo, jadna
žena. Znaš koliko je osjetljiva. A napose kad se radi o njezinu sinu. Uvijek s ponosom govo‐
ri o tebi. Ona...
– Ne! Ne! – Usne su mu se tresle. Stresao je glavom, moleći je. – N-n-nem-m-morate!
– Billy, Billy, Billy – reče ona. – Tvoja majka i ja smo stare prijateljice!
– Ne! – krikne Billy. Glas mu je strugao po bijelim golim zidovima samice. Zabacio je
glavu, zaurlao u mjesec od svjetla na stropu.
– N-n-ne!
Prestali smo se smijati. Gledali smo kako se Billy preklapa k podu, zabačene glave, istu‐
renih koljena. Jednom se rukom trljao gore-dolje po zelenoj nogavici. Panično je vrtio gla‐
vom kao dijete kome ste se zagrozili batinama, samo dok se šiba odsiječe. Sestra mu dodirne
rame da ga utješi. Od dodira se strese kao udaren.
– Billy, nije mi drago što će ona doznati takve stvari o tebi... ali što ja tu mogu...
– N-n-nemojte joj r-r-reći, g-g-gospođice Ratched! N-n-nemojte!...
– Ali ja joj moram reći, Billy! Mrsko mi je što se tako vladaš, ali zar mogu drukčije? Ako
te nađem tu, na tom madracu, s takvom ženom...
– Ne! N-n-nisam ja! Nisam... – ruka mu opet poleti na obraz i zalijepi za nj. – Ona je.
– Billy, pa nije te ta žena mogla silom tu dovesti. – Sestra zavrti glavom. – Shvati me, vo‐
ljela bih da je drugačije, zbog tvoje majke.
Ruka zagrebe niz obraz, izbrazdavši duge, crvene brazde. – Ona je! – Billy se ogleda oko
sebe. – I M-m-mcMurphy! On je! I Harding! I o-o-ostali! I-i-izazivali su me! Govorili su
mi svašta!
Sad mu je pogled bio prikovan za nju. Nije gledao ni lijevo ni desno, nego samo ravno u
njezino lice, kao da je mjesto lica kakvo spiralno svjetlo, hipnotički vrtlog krem-bijele, plave
i narančaste boje. Gutao je slinu i čekao da ona progovori. Ali ona nije htjela ništa reći; nje‐
zina vještina, njezina fantastična mehanička moć vratila joj se, analizirala je situaciju i suge‐
rirala joj da samo šuti.
– P-p-prisilili su me! Molim vas, go-go-gospođice Ratched, pri...
Spustila je pogled i Billy pade ničice, ridajući od olakšanja. Ona stavi ruku na njegov vrat
i privuče mu glavu svojim uštirkanim grudima, milujući ga po ramenu i sporim, prezrivim
pogledom prelazeći po nama.
195
– Sve je u redu, Billy. Sve je u redu. Nitko te više neće povrijediti. Sve je u redu. Ja ću
objasniti tvojoj majci.
Govorila je i mrvila nas pogledom. Čudno je bilo slušati takav glas, blag, mekan i topao
poput jastuka, a lice tvrdo poput porculana.
– U redu, Billy. Hodi sa mnom. Pričekaj me u doktorovu uredu. Nema smisla da sjediš
u dnevnom boravku u društvu s takvim... svojim prijateljima.
Gladeći mu oborenu glavu i govoreći »jadni dečko«, »jadni mali dečko«, uvela ga je u
doktorov ured, a mi smo se nijemo povukli niz hodnik i posjeli u dnevnom boravku ne gle‐
dajući se međusobno i izbjegavajući i riječ izustiti. McMurphy je posljednji sjeo.
Na drugoj strani dvorane, kroničari su se prestali motati, skupili su se u svojim nišama.
Pogledao sam ispod oka McMurphyja, nastojeći da se to ne primijeti. Bio je u naslonjaču u
svom kutu, odmarao se za iduću rundu, za dug niz idućih rundi. Ono protiv čega se borio
nisi mogao tući i potući dokraja. Mogao si samo stalno tući, dok u tebi ne nestane snage pa
netko drugi mora stupiti na tvoje mjesto.
U glavnoj sobi telefoniralo se naveliko, u obilazak su došli i neki šefovi. Kad se napokon
pojavio i sam doktor, svi su ga ti ljudi pogledali kao da je cijela stvar bila njegovo maslo, ili
ju je on barem odobrio i blagoslovio. Blijedio je i tresao se pod njihovim pogledima. Vidjelo
se da je već uglavnom čuo što se dogodilo ovdje, u ovom odjelu, ali mu je to Glavna sestra
opet opisala, polako, odmjereno, potanko i glasno, da i mi možemo čuti. Da to možemo
ovaj put čuti kako valja, svečano i ozbiljno, bez šaputanja i cerekanja dok ona govori. Dok‐
tor je kimao glavom, premetao svoje naočale i treptao očima tako suznim da sam mislio
kako ju je sigurno poškropio. Zaključila je pričom o Billyju i tragičnom iskustvu kojemu
smo izložili jadnog momka.
– Ostavila sam ga u vašem uredu. S obzirom na stanje u kojem se nalazi, mislim da je
najbolje da ga odmah pregledate. Doživio je užasnu kušnju. Jeza me hvata kad pomislim na
štetu koja je pričinjena tom jadnom momku.
Pričekala je da se i doktor strese od jeze.
– Najbolje pođite k njemu, vidite možete li govoriti s njim. Treba s njim vrlo obzirno. U
žalosnom je stanju.
Doktor još jednom kimne i pođe u svoj ured. Pratili smo ga pogledom.
– Mack – reče Scanlon – čuj, valjda ne misliš da mi gutamo njezina govna, a? Gadno
jest, ali mi znamo tko je za ovo kriv... ne krivimo mi tebe.
– Ne – rekoh – nitko od nas ne krivi tebe. – A kad sam vidio kako me pogledao, poželio
sam da su mi jezik iščupali.
McMurphy zaklopi oči i opusti se. Činilo se kao da čeka. Harding ustane i priđe mu, tek
što je zinuo da nešto kaže, a s dna hodnika odjekne doktorov krik koji svima sledi lica čis‐
tim užasom.
– Sestro! – vrisnuo je doktor. – Dobri Bože, sestro!
196
www.balkandownload.org
Sestra i tri crna momka za njom polete prema dnu hodnika odakle je doktor i dalje dozi‐
vao. Ali nijedan pacijent nije ustao. Znali smo da tu više ništa ne možemo učiniti, samo
nam je napeto sjediti i čekati da ona dođe u dnevni boravak i priopći nam nešto što, kako
svi znamo, spada u ono što se neminovno moralo dogoditi.
Prišla je ravno McMurphyju.
– Prerezao si je grkljan – reče. Pričekala je, nadajući se da će on što reći. Nije je pogledao.
– Uzeo je jedan instrument iz doktorove ladice i prerezao si je grkljan. Jadni, nesretni, nes‐
hvaćeni dječak, ubio se. Eno ga tamo, u doktorovoj stolici, prerezana vrata.
Opet je pričekala, ali on nije dizao očiju.
– Najprije Charles Cheswick, a sada William Bibbit! Nadam se da ste napokon zado‐
voljni. Igrate se s ljudskim životima... kockate se s ljudskim životima... kao da zamišljate da
ste Bog!
Okrene se, pođe u glavnu sobu i zaklopi vrata, ostavljajući za sobom škripav, ubojito hla‐
dan zvuk da odzvanja u rasvjetnim cijevima nad našim glavama.
Prva mi je, kratka pomisao bila da ga pokušam spriječiti, da ga nagovorim neka se zado‐
volji onim što je dobio i neka njoj prepusti posljednju rundu, ali prvu odmah posve zbrisa
druga, jača pomisao. Odjednom mi je kristalno jasno sinulo da ga ni ja niti itko od nas dese‐
tak ne može spriječiti. Ni Hardingovi argumenti, ni moji zahvati straga, ni pouke staroga
pukovnika Mattersona, ni Scanlonovo brundanje, ni svi mi, svim svojim združenim napori‐
ma – ništa ga ne može spriječiti.
A ne možemo ga spriječiti zato što ga mi na to tjeramo. To ga ne sili sestra nego naša po‐
treba – ona ga goni da se polako uspravi, onim svojim šaketinama odgura od priručja kož‐
nog naslonjača, gura ga da ustane i izduži se poput filmskog čudovišta, pokorava se zapo‐
vjedničkim zrakama što ga je u nj uperilo četrdeset gospodara. Mi smo ga silili da tjednima
gura dalje, držali ga uspravna i kad su mu i stopala i noge već odavno otkazali, silili ga da
tjednima namiguje, kesi se i ceri i nastavlja svoju predstavu i kad mu je volja već davno bila
spržena dvjema elektrodama.
Natjerali smo ga da ustane, pridigne svoje crne gaće kao da su to kaubojske kožne navla‐
ke, da na zatiljak jednim prstom gurne svoju crnu kapu kao da je kakav ogromni Stetson,
sve sporim, mehaničkim pokretima – a kad je krenuo preko dvorane čulo se kako mu bose
pete udaraju kao željezom okovane, vidjelo se kako pod njima s pločica vrcaju iskre.
I tek je na kraju – pošto je provalio kroza zatvorena staklena vrata, a lice joj se trzajem
okrenulo, s užasom koji joj je izbrisalo svaki drugi izraz kojim će se ikada htjeti poslužiti, i
ona vrisnula kad je skočio na nju i rasparao joj odoru od vrata do dna, i opet vrisnula kad su
joj one dvije polutke s bradavicama probile iz njedara, veće nego što ih je itko ikad mogao
zamisliti, tople i ružičaste na svjetlu – tek je na kraju, kad su oni šefovi shvatili da tri crna
momka neće učiniti ništa nego će samo mirno stajati i gledati, pa ga oni sami, liječnici, nad‐
zornici i sestre, bez njihove pomoći, moraju svaliti s nje, moraju one teške riđe prste iščupa‐
197
ti iz bijele puti njezina vrata kao da su to njezini vlastiti vratni kralješci, moraju ga uz bučan
i težak hropac strgnuti s nje, tek je onda nekakvim znakom pokazao da zapravo i nije drugo
nego zdrav, odlučan i ustrajan čovjek koji obavlja tešku zadaću što se konačno obaviti mora,
sviđalo mu se to ili ne.
Kriknuo je. Na kraju, kad su ga svalili na leđa, u onoj sekundi kad smo mu vidjeli izokre‐
nuto lice, kad ga je na podu pokrila gomila bijelih odora, ispustio je krik.
To je bio glas straha, mržnje, predaje i prkosa životinje u škripcu, glas što ćete ga čuti iz
rakuna, pume ili risa, posljednji glas koji ispušta životinja stjerana u kut, pogođena i ranje‐
na, prije nego što će je psi dohvatiti, kad joj konačno do ničega nije, samo do sebe i svog
umiranja.
Zadržao sam se tamo još koji tjedan, tek da vidim što će biti. Sve se mijenjalo. Sefelt i
Fredrickson potpisali su otpusni list s klauzulom »protivno savjetu liječnika«, dva dana
poslije odoše još trojica akutnih, a šestorica drugih preselila se u drugi odjel. Bilo je mnogo
ispitivanja o pijanki na odjelu i o Billyjevoj smrti, i doktora obavijestiše da će mu prihvatiti
ostavku, a on obavijesti njih da, ako ga se žele riješiti, moraju ići do kraja i dati mu otkaz.
Glavna sestra bila je tjedan dana na liječenju i za to vrijeme odjel je vodila ona mala Ja‐
panka od poremećenih; to je dečkima pružilo priliku da štošta izmijene u kućnom redu. I
dok se Glavna sestra vratila, Harding je bio čak isposlovao da se tuš-kupaonica opet otvori
pa je osobno u njoj dijelio u ajncu, trudeći se da svojim prozračnim tankim glasom imitira
McMurphyjevu izvikivačku riku. Upravo je dijelio kad smo čuli kako njezin ključ upada u
ključanicu.
Svi smo izašli iz kupaonice u hodnik, njoj u susret, da je pitamo za McMurphyja. Kad
nas je ugledala, skočila je cijela dva koraka unatrag, na sekundu mi se činilo da će se okrenu‐
ti i pobjeći. Jedna joj je strana lica bila modra, otečena i izobličena, oko posve zatvoreno, a
vrat joj je bio debelo bandažiran. I imala je novu bijelu odoru. Neki su se dečki nacerili gle‐
dajući joj u poprsje odore; koliko joj god bila manja, tješnja i uštirkanija od stare odore, više
nije mogla skrivati činjenicu da je ona žena.
Smiješeći se, Harding joj pristupi i upita što je s McMurphyjem.
Sestra izvadi iz džepa odore blokić i olovku, napiše »Vratit će se« i pruži cedulju. Listić
joj je u ruci drhtao. Harding pročita odgovor, ali se ne zadovolji njime.
–Jeste li sigurni? – upita.
Svašta smo bili čuli – da je na odjelu poremećenih nokautirao dva bolničara, uzeo klju‐
čeve i odmaglio, da su ga poslali natrag na radnu farmu, pa i to da je pod specijalnim tret‐
manom, po nalogu sestre koja je šef odjela dok nam ne dođe novi doktor.
– Jeste li posve sigurni? – Harding ponovi pitanje.
Sestra opet izvadi blok. Zglobovi su joj bili ukočeni, ruka joj je, sad bjelja nego ikada,
198
www.balkandownload.org
199
– Pa što – rekoh – i tetovaža se da napraviti. Ali mišiće, a? Što je s mišićima? To nisu
mogli napraviti. Kakve je mišiće imao!
Cijelo popodne smo se Scanlon, Martini i ja rugali onoj lošoj kopiji gumene lutke, kako
je Scanlon rekao, na onim nosilima. Ali, kako je vrijeme prolazilo i kako je opadala oteklina
ispod očiju, vidio sam da ljudi sve više prilaze da pogledaju onaj lik. Gledao sam ih kako
prolaze uza nj tobože kao da idu do stalka s časopisima ili do zdenca da se napiju vode,
samo da mu još jednom pogledaju lice. Gledao sam i pokušavao se dosjetiti što bi on učinio.
Samo sam jedno jasno znao: da on ne bi dopustio da nešto takvo, s prikačenom tablom na
kojoj je njegovo ime, dvadeset ili čak trideset godina stoji u dnevnom boravku i Glavnoj ses‐
tri služi za primjer što ti se može dogoditi ako podrivaš sustav. U to sam bio siguran.
Te sam noći pričekao da se po zvucima u spavaonici uvjerim da svi spavaju i da nas crni
momci i posljednji put obiđu. Onda sam na jastuku okrenuo glavu i zagledao se u susjedni
krevet. Disanje sam osluškivao satima, od trena kad su dokotrljali kolica u spavaonicu i pre‐
bacili ga na krevet, slušao sam kako pluća krkljaju i zastaju, a onda opet rade, slušao i nadao
se da će tako u jednom trenu stati zauvijek – ali ga dotle još nisam bio pogledao.
Na prozoru hladan Mjesec sja, u spavaonicu slijeva se mjesečina boje vrhnja. Sjeo sam na
krevet, sjena mi je pala preko onog tijela, kao da ga siječe napola, između ramena i bedara
zjapila je praznina. Otekline su toliko spale da su oči sad otvorene, zure ravno u Mjesečev
krug, budne i raširene, mutno su staklaste od dugog buljenja bez treptanja, nalik na pocr‐
njele osigurače u razvodnoj kutiji. Pokrećem se da uzmem jastuk, one oči hvataju moj po‐
kret, ne silaze s mene dok ja ustajem i prelazim nekoliko pedalja između kreveta.
Krupno i tvrdo tijelo čvrsto se držalo života. Dugo se borilo da ga ne izgubi, toliko se
treslo i koprcalo da sam morao leći svom dužinom preko njega i nogama mu kao škarama
stisnuti noge što su se ritale, utiskujući mu jastuk u lice. Učini mi se da na onom tijelu le‐
žim danima. Ritanje je napokon prestalo. Tijelo je neko vrijeme mirovalo, onda se jednom
streslo, pa se opet smirilo. Tek onda sam se svalio s njega. Podigao sam jastuk i vidio da je
pogled ostao u dlaku isti, prazan, bezizražajan, čak i nakon gušenja. Palcima sam spustio
vjeđe i zadržao ih tako neko vrijeme, da ostanu sklopljene. Onda sam legao u svoj krevet.
Ležao sam neko vrijeme, pokriven preko glave, misleći da me nitko ne čuje. Ali, razuvje‐
ri me Scanlon koji sa svoga kreveta psikne.
– Samo mirno, Poglavico – reče – samo mirno. Sve je u redu.
– Šuti – odvratih. – Spavaj.
Neko vrijeme tišina. Onda opet psikanje, praćeno pitanjem: –Je li gotovo?
Odgovorih da jest.
– Kriste – reče – ona će znati. Je li ti to jasno? U redu, nitko ti ništa ne može dokazati...
nakon operacije svatko može odapeti, to se oduvijek događalo... ali ona će znati.
Šutio sam.
– Da sam na tvom mjestu, Poglavico, podvio bih rep i zbrisao odavde. Da-da, moj gos‐
200
www.balkandownload.org
podine! Znaš što? Ti zbriši, a ja ću reći kako sam ga vidio živog i poslije tvog odlaska. Tako
ću te pokriti. To je najbolje, slažeš se?
– Kako da ne! Samo pucnem prstima i oni će mi otvoriti vrata i pustiti me da odem.
– Ma ne! On ti je jednom pokazao kako, samo se sjeti. Još onih prvih dana. Sjećaš se?
Nisam mu odgovorio, a on više ništa ne reče, i u spavaonici je opet vladala tišina. Ležao
sam još nekoliko minuta, pa sam ustao i stao se odijevati. Kad sam se odjenuo, otvorio sam
McMurphyjev noćni ormarić, uzeo njegovu kapu i pokušao je staviti na glavu. Bila mi je
premala i odjednom me bi stid što je želim nositi. Odlazeći, ispustim je na krevet Scanlonu,
a on za mnom dobaci:
– Samo mirno, Poglavico.
U tuš-kupaonici cijedi se mjesečina kroz rešetke prozora, otkriva zdepasti i teški kon‐
trolni blok i takvim se žestokim sjajem odbija od njegovih kromiranih i staklenih uređaja
da mi se čini kao da čujem pucketanje. Udahnuo sam duboko, sagnuo se i zgrabio ručke.
Stao sam pod sobom ispravljati noge i pod stopalima osjetio kako težina priteže. Nanovo
sam se upro nogama i čuo kako se s poda kidaju cijevi i priključci. Teturajući, naslonio sam
blok na koljena, pa ga jednom rukom zagrlio, a drugu sam zavukao ispod njega. Osjetio sam
na obrazu i vratu hladnoću kroma. Okrenuo sam leđa rešetki, pa se zavrtio oko sebe i od
sile teže blok zaglušnim treskom poleti kroza žicu i prozor. Krš stakla izli se van, na mjeseči‐
nu, kao bistra hladna voda koja škropi usnulu zemlju. Sopćući, na sekundu sam pomislio da
se vratim i pokupim Scanlona i još neke, ali sam onda čuo kako škripe cipele crnih momaka
koji trče hodnikom, pa sam spustio šaku na prozorsku dasku i prebacio se za blokom van,
na mjesečinu.
Potrčao sam preko terena istim smjerom kojim je, kako sam se sjećao, i pas bio krenuo,
prema autoputu. Sjećam se da sam grabio velikim skokovima, činilo mi se kao da se odbi‐
jam u zrak i dugo lebdim dok mi druga noga ne udari o tlo. Činilo mi se kao da letim. Slo‐
bodan. Nitko se neće gnjaviti gonjenjem bjegunca iz ludnice, znao sam, a Scanlon će tamo
razbiti svaku sumnju u pogledu mrtvaca – nije mi nužno da ovako trčim. Ali nisam stao.
Kilometre sam pretrčao dok sam napokon stao i uspeo se uz nasip do autoputa.
Povezao me neki Meksikanac koji je prema sjeveru vozio kamion pun ovaca. Tako sam
mu lijepo servirao pričicu da sam profesionalni indijanski hrvač kojeg je sindikat htio strpa‐
ti u ludnicu da je odmah stao, dao mi kožnu jaknu da pod njom sakrijem zelenu bluzu i po‐
sudio mi deset dolara da se nađe dok stopiram do Kanade. Pred rastanak uzeo sam njegovu
adresu i rekao mu da ću mu vratiti novac čim nešto zaradim.
Možda ću i otići u Kanadu, ali mislim da ću najprije svratiti do Columbije. Volio bih
malo prošvrljati po Portlandu i Hood Riveru i The Dallesu, da vidim gdje su dečki, moji
znanci iz sela, oni koji se nisu upropastili pićem. Volio bih vidjeti što su radili otkad su vlas‐
ti od njih pokušale otkupiti pravo da budu Indijanci. Čak sam čuo da su neki opet podig‐
nuli svoje stare, rasklimane drvene skele preko cijele one velike hidroelektrane vrijedne mi‐
201
lijun dolara i da nabadaju losose kod propusnih otvora. E, to bih baš volio vidjeti. A najviše
bih volio opet obići kraj oko klanca, tek da nešto od uspomena osvježim u svom duhu.
Odavno me nije bilo.
202
www.balkandownload.org
Pogovor
TEMELJNO
ANTIAUTORITARNO DJELO
203
kalno formalno eksperimentiranje, započeto krajem pedesetih znamenitim Golim ručkom,
nastavlja bard beat generacije William S. Burroughs Trilogijom Nova (1961.-64.), snažno
zakoračivši u futurološke i SF prostore, dodavši kao začin homoseksualnu motiviku, a po‐
sve osebujan autorski svijet kreira Thomas Pynchon u romanima V (1963.) i Dražba pred‐
meta 49 (1966.), miješajući (trivijalno) žanrovsko i (sublimno) metafizičko u (trilerskoj)
potrazi za smislom koji je posve neuhvatljiv, što kritika naknadno prepoznaje kao izravnu
anticipaciju nadolazećeg postmodernizma.
Na suprotnom polu od takvih, kreativno iznimno ambicioznih autora cvjetala je popu‐
larna (žanrovska) proza, intenzivno upijajući duh vremena i redovno bivajući filmski adap‐
tirana. Mali veliki čovjek (1964.) Thomasa Bergera, pseudodokumentaristička pikarska sa‐
tira na žanr vesterna, bavio se pitanjem (de)konstrukcije identiteta; Ponoćni kauboj (1965.)
Jamesa Lea Herlihyja na velika je vrata uveo teme seksualne žudnje, silovanja, homoseksual‐
nosti i prostitucije u rasponu od američke provincije do velegrada; Dolina lutaka (1966.)
Jacqueline Susann problematizirala je naličje glamuroznog svijeta šou biznisa i seksističko
svođenje žena na lutkice koje izlaz traže u antidepresivima, obilujući usput straight, gay and
lesbian seksualnim praksama; Avanturisti (1966.) Harolda Robbinsa povezivali su in moti‐
ve seksualnosti i nasilja s aktualnim vojnim huntama i pokušajima revolucija u Južnoj Ame‐
rici; Rosemaryna beba (1967.) Ire Levina uvela je u žanr horora suvremeni sotonizam, a
Kum (1969.) Maria Puža razgrnuo je prostor za mafijaške sage. Poseban je doprinos dat
žanru znanstvene fantastike, s kapitalnim djelima Franka Herberta (Dina, 1965.) i Philipa
K. Dicka (Sanjaju li androidi električne ovce, 1968.; Ubik, 1969.).
Kad se iz zabrana popularne literature vratimo takozvanoj ozbiljnoj, vidjet ćemo da su
šezdesete, među ostalim, donijele i važne romane u prethodnom desetljeću snažno afirmi‐
ranih Vladimira Nabokova (Blijeda vatra, 1962., Ada, 1969.) i Saula Bellowa (Herzog,
1964.), nastupno i najradikalnije djelo iz pomaknutog opusa Jerzyja Kosinskog (Obojena
ptica, 1965.), najcjenjeniji rad budućeg klasika, majstora satire Philipa Rotha (Portnoyeva
boljka, 1969.) i kultno crnohumorno antiratno SF ostvarenje jedne od kontrakulturalnih
ikona Kurta Vonneguta (Klaonica pet, 1969.), kao i »izum« takozvanog non fiction roma‐
na dotadašnjeg majstora suptilne (poetične) proze Trumana Capotea (Hladnokrvno uboj‐
stvo, 1966.), a jednako tako i lansiranje »novog žurnalizma« (uz koji vežu i Capotea iz tog
vremena) Toma Wolfea, čije nas djelo Električni Kool-Aid LSD test (1968.) izravno dovodi
do Kena Keseyja, autora romana Let iznad kukavičjeg gnijezda (1962.) i jedne od središnjih
ličnosti američke kontrakulture šezdesetih.
Kesey je rođen u farmerskoj obitelji u Coloradu 1935. godine, i poznata je njegova izjava
da je bio premlad da bi bio bitnik, a prestar da bi postao hipi, pa je sam sebe doživljavao kao
sponu između tih dvaju (kontra)kulturnih pravaca odnosno pokreta. No ta »nestabilna«
pozicija nije nimalo naudila njegovu postizanju statusa jednog od heroja šezdesetih, iako se
od mladića koji je disciplinirano vježbao hrvanje i bio kandidat za američki olimpijski tim,
204
www.balkandownload.org
205
o odnosu službene medicine i vlasti prema psihijatrijskim pacijentima i o načinu na koji es‐
tablišment oblikuje društvo bile srodne onima koje je samo godinu ranije u Francuskoj iz‐
nio Michel Foucault u svom djelu Povijest ludila u doba klasicizma (Kesey nije znao za Fo‐
ucaulta, čiji će rad na engleski biti preveden 1964.).
Tko je najugroženiji pred naletom slijepe sile establišmenta? Dakako, samosvjesni indi‐
vidualisti, oni koji su, govoreći u skladu s američkom tradicijom, »sol zemlje«. Također,
ugrožene su autentične kulture koje žive u skladu s prirodom, znači u prvom redu Indijan‐
ci. Stoga nije čudno da su dva ključna lika Keseyjeva romana neslomljivi buntovnik Mc‐
Murphy, mačo bijelac očito keltskog (škotskog i/ili irskog) porijekla, te Poglavica Brom‐
den, Indijanac/urođenik (Native American, kako bi se danas politički korektno reklo). Mc‐
Murphy kao izraziti, ali nježni mačo neukrotiva individualističkog duha zapravo nije jako
daleko od mladalačkog Keseyjeva idola Johna Waynea, nota bene porijeklom Irca; uosta‐
lom, Kesey je bio velik ljubitelj vesterna, o čemu svjedoči i to da je obožavao romane Zanea
Greya, pa se odnos McMurphyja i Poglavice Bromdena može shvatiti i kao homage vester‐
nu u kojem bijelci i Indijanci više nisu na suprotnim stranama nego postaju saveznicima,
što će se, uostalom, tokom šezdesetih u tom par excellence američkom žanru, koji naravno
neće ostati netaknut novim duhom vremena, nerijetko događati. U svakom slučaju jasno je
da se Kesey deformacijama sve agresivnijeg kapitalizma i njegovog sve radikalnijeg unifor‐
miranja društva pod krinkom slobodarskih parola (s tim da je u ono doba američka mains‐
tream kultura još uvijek izrazito konzervativna u pogledu seksualnih sloboda), suprotstavlja
afirmiranjem tradicionalnih romantičarskih vrijednosti – samosvjesnog nonkonformistič‐
kog pojedinca (McMurphy) i plemenitog divljaka (Poglavica). Iz današnje perspektive, na‐
kon svih poststrukturalizama, neokolonijalne i feminističke kritike, to može djelovati jako
naivno, ali u ono doba, a svako se djelo mora sagledavati u svom povijesnom kontekstu, bilo
je doista emancipirajuče za mnoge. Osim toga, temeljna Keseyjeva idejnost, baš kao i srod‐
ne, samo teorijski daleko razrađenije ideje pripadnika tzv. frankfurtske škole, Pasolinija i
općenito šezdesetosmaša, danas su iznova silno aktualne. Najjednostavnije rečeno – radi se
o pozivu na otpor nezajažljivom (novo)kapitalističkom Molohu koji ljude želi svesti na
roblje nesvjesno vlastita ropskog položaja.
Dio kritike, osobito feminističke, a dijelom i postkolonijalističke, vrlo je kritičan prema
romanu. Glavni su prigovori da on veliča McMurphyjev mačizam, da žene dominantno
prikazuje kao negativke ili remetilački faktor koji, psihoanalitički rečeno, kastrira muškarce
(prigovoreno je i to da su jedini pozitivni ženski likovi prostitutke te azijska medicinska
sestra, uostalom prilično ili vrlo marginalni karakteri), te da patronizira ili otvoreno vrijeđa
etničke manjine (u prvom slučaju Indijance, u drugom crnce iliti Afroamerikance), odnos‐
no da je vrlo providna situacija u kojoj je bijeli buntovnik, znači htio-ne htio pripadnik do‐
minantne kulture, postavljen u ulogu prosvjetitelja i spasitelja. Svaki od prigovora ima svoj
raison d’etre, ali istovremeno je paušalan ili nedovoljno precizan, odnosno ne vodi računa o
206
www.balkandownload.org
207
dardima politički korektno rečeno – seksualnim djelatnicama, u kontekstu onog vremena
takav je odnos bio podosta alternativan. Prostitutke su u mainstream kulturi najčešće bile
tretirane naprosto kao bludnice, ili u boljem slučaju (paternalistički) kao žrtve. Kesey ih su‐
protno tadašnjem prevladavajućem stavu prikazuje kao mlade djevojke pune života, neop‐
terećene tradicionalnim seksualnim moralom, i zbog toga su drage i McMurphyju. Što opet
svjedoči o tome da McMurphy nije standardni seksistički mačo nego emancipirani promi‐
catelj »slobodne ljubavi« – on, uostalom, »prepušta« najranjivijem pacijentu Billyju Bib‐
bitu »svoju djevojku« bez trunka ljubomore, što nije patrijarhalni izraz muške solidarnosti
nego želja da se pomogne drugom ljudskom biću, da mu se priušti užitak, pri čemu nema ni
najmanjeg traga sugestije da McMurphy spram djevojke nastupa kao neformalni svodnik,
odnosno jasno je da se radi o prijateljskom dogovoru među ljudima koji su si međusobno
naklonjeni. Još jedan važan dokaz da je McMurphy drugačiji mačo jest njegovo odbijanje
(muškog) solidariziranja s Hardingom nakon što ovaj kritizira vlastitu suprugu; McMurp‐
hy mu uzvraća da se ni on (Harding) prema njoj nije ponio naročito dobro, jednako kao ni
ona prema njemu.
Liku McMurphyja kao junaku prigovaralo se i prigovara i to što je takozvani »statutar‐
ni silovatelj«. To je američki termin za seksualni odnos s osobom mlađom od zakonski
propisane dobi za davanje pristanka na seksualno općenje (ta dob razlikuje se od jedne do
druge američke savezne države). U praksi, ako je osoba pristala na seks, ili ga čak inicirala,
ali je mlađa od zakonom propisane donje granice, onaj ili ona koji/koja je s njom
imao/imala odnos (podrazumijeva se punoljetna osoba) smatra se silovateljem. Dakako,
takvo je zakonsko određenje uvelike apsurdno i podcjenjuje tinejdžersku seksualnu samo‐
svijest (osobito ako se dob mogućnosti davanja pristanka na seksualni odnos podudara s
punoljetnošću, kao u Kaliforniji), međutim u današnjoj eri vladajuće anti(pseudo)pedofil‐
ske histerije nije čudno da se takva zakonska logika podržava, te da se onda iz te perspektive
žigoše McMurphyjev lik. No u romanu McMurphy kaže da protiv njega nikad nije bila po‐
dignuta optužnica za taj »zločin«, jer maloljetna 15-godišnja djevojka nije željela svjedoči‐
ti, uostalom, priča on, ona je njega seksualno progonila, a ne on nju, pa je čak od nje morao
i pobjeći glavom bez obzira. Opet se dakle narušava McMurphyjev mačo imidž, i to iz nje‐
govih vlastitih usta, jer doista je čudno da se takva muškarčina ne može nositi sa seksual‐
nom žudnjom jedne takoreći djevojčice (a jedna doslovna djevojčica, od osam ili devet go‐
dina, uvela ga je, po njegovoj priči, u svijet seksa dok je on sam imao deset). Istovremeno,
ruše se spolno-rodni stereotipovi i progovara o ženskoj seksualnoj žudnji koja ne zaostaje za
muškom, što implicira muško-žensku istovrsnost i ravnopravnost nasuprot kasnijih teza
drugog vala feminizma o specifično ženskom koje se izražava kroz »ženski pogled« i »žen‐
sko pismo«.
(Tvrdnja da je mali epizodni lik azijske medicinske sestre prikazan pozitivno zato što su
žene s Dalekog istoka poznate po tradicionalnoj podložnosti muškarcima jako je nategnu‐
208
www.balkandownload.org
ta, jer ta mlada žena ni na koji način ne pokazuje bilo kakvu podložnost, samo trezvenost i
uvažavanje pacijenata).
Prigovori o tretmanu crnaca/Afroamerikanaca također su plod ideologije tzv. političke
korektnosti. Crnci su, naime, u ono doba nerijetko obavljali bolničke poslove, a kako je še‐
fica romanesknih crnih bolničara suptilno opaka sestra Ratched, posve je logično da ih je
birala u skladu sa svojim (rafinirano sadističkim) potrebama, pa je isto tako logično da su
sva trojica (umjereni) negativci, dok je četvrti crnački lik, noćni čuvar, vrlo dobronamjeran
(spram McMurphyja i pacijenata), ali čini se ne odveć inteligentan. No dramaturški je po‐
trebno da lik čuvara spaja benevolentnost i naivnost, da bi planirani McMurphyjev bijeg
propao i da bi priča dobila tragičnu dimenziju. Jasno, mogao je čuvar biti i bijelac, ali onda
roman ne bi imao nijedan simpatičan crnački lik, i opet bi nastao problem za zagovornike
političke korektnosti. S tim u vezi valja napomenuti da je u vrijeme kad Kesey piše roman
crnački pokret za građanska prava predvođen Martinom Lutherom Kingom već poprilično
razvijen, problem diskriminacije i segregacije u prvom je planu, a osim toga postoji čitav niz
vrlo istaknutih crnačkih autora i izvođača, pravih zvijezda, u sferi tzv. popularne glazbe.
Stoga nije neobično da Keseyja kao alternativca više zanima ona daleko malobrojnija, boles‐
tima i ratovima uništavana, u rezervate utjerivana te kudikamo slabije vidljivija manjina
(odnosno, kad je vidljiva, kao u vesternima /do/ tog vremena, obično su njezini pripadnici
svedeni na dramaturške funkcije, često na poziciji negativaca), a to su Indijanci.
Danas se, opet iz očišta tzv. političke korektnosti, podcjenjuje stavljanje Poglavice
Bromdena u poziciju pripovjedača i naglašava činjenica da je preduvjet za Poglavičino men‐
talno i fizičko (samo)oslobođenje herojski bijelac (McMurphy), koji se, kako je već rečeno,
po tom viđenju poima kao, inherentno, figura dominantne kulture, makar ponešto speci‐
fična (s prethodnicima u karizmatičnim vesternskim usamljenicima poput Shanea, do neke
mjere i u filmskim buntovnicima odnosno figurama »drugačijosti« kakve je znao tumačiti
Marlon Brando). Međutim McMurphy, kao svojevrsna mesijanska figura u tom vremenu i
prostoru, da bi mogao funkcionirati kao prosvjetitelj i spasitelj, jednostavno mora biti bije‐
lac, kao što mora biti, ranije je rečeno u ovom tekstu, mačo muškarac (da nije jedno i drugo,
ne bi mogao imati utjecaj na svoju okolinu kakav ima). No baš kao što je u vrsti mačo mu‐
škarca on dubinski nježnija podvrsta, i time ne baš najstandardniji izdanak vrste, tako je u
bjelačkoj vrsti, rečeno je također ranije, keltskog (irskog i/ili škotskog) porijekla, a ne tzv.
WASP-ovac (bijeli anglosaksonski protestant), dakle opet je ponešto izmješten iz centralne
pozicije (bjelačke) dominacije. To su finese koje danas možda znače malo, ali u vrijeme nas‐
tanka i prvotne recepcije romana značile su mnogo više. Stoga nije nelogično da je Poglavi‐
ca, kao i ostali pacijenti, internalizirao, u njegovom slučaju i rasnu, insuficijentnost i spram
uniformnog tlačiteljskog sistema i spram živopisnog osloboditeljskog individualca/buntov‐
nika McMurphyja, ali nikako se ne smije zaboraviti tko je u romanu u narativno dominant‐
noj poziciji. To je Poglavica, a ne McMurphy.
209
Poglavica Bromden ultimativni je pripovjedač romana (što ne znači da McMurphy po‐
vremeno ne postaje pripovjedač unutar Poglavičina pripovjedna okvira) i, da stvar bude za‐
nimljivija, osim što je inteligentan i lukav, on je i par excellence nepouzdani pripovjedač, što
Kesey više puta tokom romana naglašava (Poglavičina snoviđenja odnosno fantazmagori‐
je). Dakle, on je demijurg svijeta koji iznosi pred čitatelje, ali demijurg kojeg isti ti čitatelji
sasvim sigurno moraju uzeti cum grano salis. Kao recipijenti ne možemo znati što je od
onog što nam Poglavica priča istina a što ne, jer je on lik očito bujne mašte i stanovitog
mentalnog pomaknuća. U krajnjoj liniji, možda je čitava priča koju priča plod njegova um‐
nog i duhovnog pomaka, možda McMurphy uopće ne postoji, ili barem ne postoji onako
kako ga Poglavica predstavlja (a čak i u tom predstavljanju Poglavica je po iskustvu s bolnič‐
kim sustavom i vladajućim »Molohom«, upućenošću u njihovo funkcioniranje, superi‐
oran McMurphyju, kojem će podosta trebati da shvati kako stvari /loše/ stoje). Potreba
ljudske vrste za mesijanskim figurama, međutim, tolika je da čitatelji romana najčešće ne
propituju izrazito nepouzdanog pripovjedača (koji također ima potrebu, ili ju fingira, za
»mesijom« stamenog identiteta koji točno zna tko je i što je, za razliku od pripovjedača sa‐
mog i ostalih pacijenata bolnice), jer se naprosto (mnogi od njih) žele identificirati s Mc‐
Murphyjem. Koji je pak sazdan ne po (autentično) indijanskoj nego po bjelačkoj (zapad‐
njačkoj) tradiciji, koliko god Poglavica bio nostalgičan prema tzv. prirodnom življenju svog
plemena i predaka (ekološka svijest još jedan je bitan motiv romana koji navješćuje kasnije
bujanje pokreta zelenih), što opet (kritički) svjedoči da je indijanska kultura kapitulirala
pred zapadnjačkom (kršćanskom) invazijom.
Koliko je Poglavica kao pripovjedač bio važan Keseyju svjedoči i to što je bio silno neza‐
dovoljan scenarističkom adaptacijom romana koju su napravili Bo Goldman i Lawrence
Hauben za istoimeni film Miloša Formana iz 1975. godine, s Jackom Nicholsonom u ulozi
McMurphyja. Naime u toj je adaptaciji, kao što je dobro poznato, Poglavica izgubio pozici‐
ju naratora, čime je dokinut temeljni sloj djela. Za razliku od književnog predloška u kojem
McMurphyja, sestru Ratched i sva zbivanja gledamo kroz Poglavičine oči, filmska verzija
postaje neposredovana, izravna priča o McMurphyju i ostalima. McMurphy postaje stan‐
dardni protagonist, a Poglavica epizodist, doduše važan, ali ipak epizodist (utjelovio ga je
debitant Will Sampson, kasnije poznati epizodni glumac, inače Indijanac iz plemena Cre‐
ek). Priča gubi svoju uvjetnost, sve postaje znatno konvencionalnije, doduše i zato što lik
McMurphyja sredinom sedamdesetih nije mogao imati onu prevratničku silinu kakvu je
imao početkom šezdesetih, na početku »revolucije« (film je svejedno, ili upravo zato, imao
ogroman odjek koji je posljedično i roman učinio svjetski slavnim; naime, do filmske prila‐
godbe roman nije bio toliko poznat izvan Amerike).
Poglavica i McMurphy mogu se promatrati i kao dvije (rečeno je već – savezničke) stra‐
ne jednog lika, no raspravljanje o svim značenjskim mogućnostima romana predaleko bi
nas odvelo za potrebe pogovora, stoga je vrijeme da se on polako privede kraju. Ako knjizi
210
www.balkandownload.org
treba nešto zamjeriti, onda su to prije svega povremene značenjske eksplicitnosti dovedene
do didaktičnosti odnosno mistifikacije (prije svega o autentičnosti identiteta samosvjesnog
pojedinca i /indijanskog/ kolektiva), a posebno treba pohvaliti vrlo slikovit stil (reklo bi se
– u najboljoj američkoj tradiciji) s podosta kvalitetnog asociranja. Iako prije svega proizvod
svog vremena no, kako je rečeno, nastao na samom početku formiranja duha tog vremena i
s velikim utjecajem na nj, slijedeći naravno veliku tradiciju individualističko-subjektivistič‐
ke i pobunjeničke epohe romantizma, Let iznad kukavičjeg gnijezda i danas je poticajno šti‐
vo, kako zbog svojih neprijepornih umjetničkih vrlina, tako i zbog ideje drugačijosti, afir‐
macije posebnosti, prije svega individualne, a onda i manjinsko kolektivne, a to su osovin‐
ske ideje zapadne civilizacije. Štoviše, svojim viđenjem korporativnog kapitalističkog susta‐
va kao strašnog mehanizma koji poništava osobnost i partikularnost, koji radikalno dehu‐
manizira egzistenciju, roman Kena Keseyja danas je, u doba neoliberalno-kapitalističkog
fundamentalizma, možda aktualniji nego ikad.
Damir Radić
211
O prevoditelju
212
www.balkandownload.org
Ken Kesey
LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA
Prijevod
OMER LAKOMICA
Lektura
DENIS PERIČIĆ
Korice
KRUNO JAJETIĆ
Oblikovanje
NEMRESH VJEROWAT
Grafička priprema
EOP JIMMY, Kc
Tisak
M-PRINT, Zg
Izdavač
ŠARENI DUĆAN
Za izdavača
ŠAŠA HUSNJAK
Urednik
KRUNOSLAV JAJETIĆ
213
Zabilješke
1 Keseyjev prijatelj sa studija koji mu je rekao da u jednoj bolnici rade istraživanja o djelovanju psihodeličnih droga i
da traže dobrovoljce. Tijekom testiranja u bolnici Kesey je dobio ideju za ovaj roman.
2 Izvorno: ... one flew east, one flew west / One flew over the cuckoo’s nest. Riječ cuckoo na engleskom znači kukavica, ali i
luđak...
3 Izvorno: statutory rape – zakonska formulacija prema kojoj se spolni odnos punoljetne osobe s maloljetnom tretira
kao silovanje, bez obzira na eventualni pristanak maloljetne osobe.
4 Fisher of men – aluzija na Bibliju (Matej, 4,19) kad Isus kaže učenicima: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima
ljudi.«
5 Za razliku od prva tri časopisa namijenjena muškoj publici, McCall’s je bio vrlo popularan ženski časopis.
6 Uzrečica »Sjetite se Mainea... kvragu i Španjolska« postala je domoljubnom parolom Španjolsko-američkog rata,
nakon stoje američka krstarica USS Maine potopljena pod nerazjašnjenim okolnostima, u Havani 1898. godine.
7 Izvorno: Snake eyes – broj dva na kocki, dvije točke koje izgledaju kao zmijske oči.
8 Fraza koju ponavlja div u bajci braće Grimm Dječak i čarobni grah.
9 Izabela i Saloma – biblijski likovi
214
215
Sadržaj
LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA 2
PRVI DIO 5
DRUGI DIO 94
TREĆI DIO 125
ČETVRTI DIO 160
Pogovor 203
O prevoditelju 212
Zabilješke 214
216