Rukopisi ne gore

Noć. Mir. Kiša pada i kucanje od oluk mi daje neki divan osjećaj. Misli mi lete na sve strane.
U sobi je do prije par momenata bila potpuna tama, al' otkad zapalih svijeću sve se promijeni.
Istina, jedva sam je našla. Bila je zagurana na dnu neke ladice, valjda jer odavno nije nestajalo
struje, al' zasigurno je vrijedilo. Stoji tako na stolu, gledam u nju i misao mi poluglasno izađe
kroz usta: „Bože, kako je ovako drugačija?!“ Sve okolo ima neki odsjaj zahvaljujući njoj,
koristi svima, a ona nestaje. Pribojavam se, nestaće i ona, pitam se ko će mi onda davati nadu,
ko će mi biti svjetlo kad je i u meni samoj ovoliki mrak. Ipak, postoji još nešto…
Na stolu papir. Nekad se ne možeš prepustiti ni sebi, nego se prepustiš komadu papira,
jednom bezdušnom, praznom komadu papira. Pa zar je on u stanju da te razumije? Sad je
prazan, ali za koji momenat i on će početi pričati priče. Ko zna hoće li plakati ili će se smijati.
I ona tinta koja polahko ispunjava tu prazninu papira, možda se i ona razlije kao krv od suza
koje su čitav dan čekale nekoga ko će ih razumjeti. I u ovoj tmurnoj noći, od cijelog svijeta,
pored mora, čak okeana ljudi koji dišu i naravno prave se da razumiju sve, moje suze i moje
riječi izabrale su nešto skroz drugačije. Papir. Ni manje ni više nego prazan papir koji su one
odlučile ispisati. Moje riječi žele od ovog papira napraviti dugu, žele ga obojiti u sve boje. A
moje misli, one žele samo tako da napuste mene, da postanu rukopis jer vjeruju u nešto –
vjeruju da rukopisi ne gore.
Često moje pero ne može stići sve ispisati. Misli su mi puno brže od prstiju, pa će se možda
nešto od onoga što nosim u sebi izgubiti. Da mi je misao drvo, u tren oka postala bi pepeo.
Misao mi je osjećaj, pa kad god je stignem zapisati znači mi. Ne samo za sadašnjost, nego i za
budućnost. Hoću da znam kako sam se osjećala, hoću da učim na greškama, zato i pokušavam
da brzo pišem. Želim da mi svaka riječ i svaka zapisana misao vrati već doživljeni trenutak.
Nemam vremeplov ali će mi baš taj papir na koji stavim svoje misli pomoći da jednog dana
ponovo uzdahnem isto i ponovo doživim sve kao nekad. Pomoći će mi da osjetim ono što sam
osjećala prije par dana, mjeseci, godina. Pomoći će mi da se sjetim za šta sam se kajala, šta
sam željela i čemu sam se nadala. I tako iz dana u dan, zapišem šta osjećam i čekam dan kad
će mi to koristiti. Trenutaka je mnogo – papira je mnogo. Na mnogima od njih tragovi suza, a
pročitaš li ono što piše znat ćeš jesu li od sreće ili od tuge.
Želim ti preporučiti da pišeš. Piši da bi osjetio život. Piši jer su ti misli prebrze. Neka makar
jedan dio onoga što jesi i što želiš biti ostane zapisan, jer rukopisi ne gore.
Ponovo je mrak u mojoj sobi jer je svijeća izgorjela do kraja. Svijeća je
izgorjela, ali rukopisi nisu.

Ilhana Smajić, II-b

Medresa „Osman ef. Redžović“