JEREMY HARMER

THE PRACTICE OF ENGLISH LANGUAGE TEACHING

1. ZAŠTO LJUDI UČE JEZIKE?

TARGET LANGUAGE – jezik kojeg učenici pokušavaju naučiti

ESP – English for specific purposes – određeni razlog zbog kojeg učenik želi naučiti engleski (potrebe poslovnog okruženja…)

EST – English for Science and Technology – čitati članke i stručnu literaturu (studenti medicine ili nuklearne fizike)

Školski kurikulum – učenici MORAJU učiti engleski jezik

KULTURA - privlači ih kultura nekog naroda

NAPREDAK – mogućnost napretka u poslovnom životu

MOTIVACIJA – najvažnija stvar u razredu; unutrašnji pokretač koji nekog tjera na postizanje cilja (kratkoročnog – prolazak
na ispitu ili uspješno usvajanje cjeline ili dugoročnog – želi biti dio TL sredine)

VANJSKA (EXTRINSIC) motivacija – faktori koji utječu izvan učionice:

a) Integrativna (integrative) motivacija – učenike privlači kultura TLC i želi se integrirati u tu kulturu ili želi znati što
više o toj kulturi
b) Instrumentalna (instrumental) motivacija – dobivanje boljeg radnog mjesta ili napredovanje na poslu

VAŽNA JE JAČINA MOTIVACIJE, A NE VRSTA!

Loše ili dobro mišljenje roditelja ili vršnjaka utječe na vanjsku motivaciju; prijašnji uspjeh u učenju utječe na motivaciju
(bodrenje, uspjeh ili ponižavanje). Učitelj ne smije imati loše mišljenje o kulturi TL te se mora pravilno odnositi prema
učeniku.

UNUTRAŠNJA (INTRINSIC) motivacija je važniji dio u uspjehu ili neuspjehu učenja stranog jezika (fizički uvjeti u razredu,
metoda učenja, učitelj i uspjeh u postizanju cilja učenja). Na tu motivaciju utječu:

a) Fizički uvjeti u razredu (osvjetljenje, broj učenika, stanje ploče…)

b) Metoda (ne smije biti dosadna)
c) Učitelj (da li ga učenici vole ili ne, odnos učitelja prema učeniku, da li su satovi zanimljivi, suosjeća li s učenicima,
pravedan li je prema svim učenicima, potiče li razvijanje samopouzdanja)
d) Uspjeh (važan dio motivacijskog poticaja učenika, postaviti realne (optimalne) ciljeve, paziti na vrstu te brzinu
rješavanja zadataka)

RAZLIKE OBZIROM NA DOB:

DJECA – znatiželjna, nedostatak koncentracije, trebaju aktivnosti koje su zanimljive i potiču znatiželju i moraju aktivno
sudjelovati

ADOLESCENTI – učitelj više nije vođa nego potencijalni neprijatelj, važno je odobravanje vršnjaka; paziti na upućenu
kritiku, najvažnije je postaviti ciljeve (ni preniska ni previsoka očekivanja)

ODRASLI POČETNICI (adult beginners) – visoka razina vanjske motivacije, uspijevaju vrlo brzo, treba paziti na nerealno
postavljene ciljeve i negativan odnos učitelja

ODRASLI INTERMEDIATE – visoka razina vanjske motivacije ; cilj – imati unaprijeđeno znanje engleskog jezika može biti
problem jer već znaju dosta pa ne vide napredak, zadatak učitelja je da ukaže da se ima još puno toga za naučiti i postaviti
realne ciljeve

ODRASLI NAPREDNI (advanced) – visoko motivirani, teško uočavaju napredak, ne uče nove stvari već uče kako bolje
upotrijebiti to što znaju – učitelj to treba naglasiti kao cilj
1
 2. ŠTO ZNA IZVORNI GOVORNIK?

a omogućava mu pravilnu uporabu jezika…

A) GLASOVI (sounds) – problem nastaje kada ljudi koji govore strani jezik ne izgovaraju pravilno glasove; izvorni
govornik zna glasove engleskog jezika i kako ih zajedno koristiti

Aa) NAGLASAK (stress) – izvorni govornik zna koji su dijelovi riječi najvažniji, razlika ponekad čini razliku glagola i
imenice, a također je važan i naglasak u rečenici

Ab) INTONACIJA (intonation) – „melodija“ kojom se izgovara rečenica, podizanje i spuštanje glasa

B) GRAMATIKA – izvorni govornici ne znaju gramatička pravila, ali Chomsky tvrdi da izvorni govornici već imaju
utvrđen set gramatičkih pravila kojima se služe pri slaganju rečenica; on tvrdi da postoji određeni broj pravila koje
izvorni govornici znaju, ali je uz pomoć njih moguće stvoriti neodređeni broj rečenica; neće ih sve u životu izgovoriti,
ali podsvjesno znaju pravila jezika jer u protivnom ne bi znali ništa; on razlikuje kompetenciju (competence) i
izvedbu (performance)
C) ODGOVARAJUĆA UPORABA (appropriateness) – Dell Hymes tvrdi da postoje pravila korištenja bez kojih su
sintaktička pravila besmislena pa kaže da kompetencija koju Chomsky spominje (znanje gramatičkih pravila) nije
dovoljno izvornom govorniku ukoliko ne zna kako koristiti jezik koji je rezultat tih pravila pa uvodi pojam
komunikacijske kompetencije (communicative competence)

Ca) Hymes dijeli znanje izvornog govornika o jeziku u 4 kategorije:

1.) Potencijal sustava – izvorni govornik posjeduje sustav koji ima potencijal kreiranja jezika – Chomskyjeva originalna
ideja kompetencije
2.) Odgovarajuća uporaba (appropriacy) – izvorni govornik zna koji je jezik u kojoj situaciji odgovarajući za uporabu
3.) Učestalost (occurence) – izvorni govornik zna koliko se često nešto u jeziku koristi tj. Koliko je uobičajen neki jezični
element
4.) Izvedivost (feasibility) – izvorni govornik zna da li je nešto moguće upotrijebiti ili ne (koliko je pridjeva ispred
imenice, korištenje glagolskih oblika…)

Cb) ODGOVARAJUĆA UPORABA (appropriacy)

Hymes tvrdi da dok govorimo naš odabir temeljimo na slijedećim varijablama:

1. Okruženje – u kakvoj se situaciji nalazimo

2. Sudionici – tko sudjeluje u razgovoru
3. Svrha – što želimo reći – ispričati se, poreći, objasniti…
4. Način – da li razgovaramo uživo, telefonom, telegramom ili pismom…
5. Tema – o čemu pričamo – vjenčanju ili nuklearnoj fizici, cigaretama ili filmu…

Cc) SITUACIJA I KONTEKST – jezik nije apstraktni sustav tj. Ljudi koriste jezik u kontekstu, u životnim situacijama;
lingvisti moraju identificirati te kontekstualne situacije

D) MEĐUODNOS S KONTEKSTOM (interaction with context) – uporaba jezika nije statična, stalno se treba tumačiti
što sugovornik govori kako bi se razgovor nastavio, predvidjeti što će sljedeće sugovornik reći kako bi se pripremio
shvatiti to, dobar slušalac može shvatiti što čuje iz konteksta (rečenice prije i poslije onoga što slušalac pokušava
shvatiti); u istoj je situaciji čitalac teksta
E) JEZIČNE VJEŠTINE – četiri su jezične vještine: slušanje s razumijevanje, govorna komunikacija, čitanje s
razumijevanjem i pisanje; govorna komunikacija i pisanje su produktivne, a slušanje i čitanje receptivne vještine
- Podvještine (subskills) – npr. Pisanje je vještina, a podvještina je pisanje – čega? Znanstvenih radova, turističkih
brošura, osobnih pisama…

2
3. ŠTO BI UČENIK STRANOG JEZIKA TREBAO NAUČITI?

A) NASTAVNI PLAN (SYLLABUS) – što učenici trebaju naučiti – gramatičke pojmove, različite situacijske kontekste,
jezičnu funkciju – to je okvir za tijek učenja koji navodi sadržaj tog tijeka, a na njega utječu: potrebe, situacija i
učenici
Aa) POTREBE (needs) – što učeniku treba, ograničiti usvajanje vještina ovisno o potrebama, treba odrediti teme
nastavnih materijala i ono što se očekuje od učenika da rade u razredu; treba ograničiti vokabular koji se usvaja
ovisno o potrebama (medicina, kontrola leta…); učenici u razredu ne znaju kojim će se zanimanjem baviti pa nije
uputno ograničavati usvajanje vještina već ih do neke mjere treba podučiti svim vještinama
Ab) SITUACIJA – u kojoj se učenje odvija (broj učenika, stanje učionice, pomagala…); da li se proučava jezik ili je
on samo jedan od nastavnih predmeta; određeni broj nastavnih sati za učenje stranog jezika
Ac) UČENICI – motivacijske razlike ovisno o dobi i stupnju usvojenosti jezika; treba realno postaviti ciljeve
nastavnog plana (ovisno o dobi i predznanju)

B) TIP JEZIKA – da li jezik služi za obavljanje određene djelatnosti (koriste jezik koji im omogućava da rade to čime se
bave – konobar npr.)
Ba) FUNKCIJE – za što se jezik koristi ( pozivanje, ispričavanje, nagovaranje…); svaka od tih funkcija može se
izraziti na više načina
Bb) FUNKCIJE I STRUKTURE – mnogi kritičari kažu da bi funkcija više nego gramatička podobnost trebala biti
temelj nastavnog plana; kritika da se uči gramatika jezika, a ne korištenje jezika u praksi; ipak, ne smije se nastavni
plan temeljiti isključivo na funkcionalnoj uporabi (zahtjevno je postaviti prema težini usvajanja); u mnogim je
udžbenicima funkcionalna uporaba orijentirana na fraze, a ne rečenice; najvažnije – mnoge se funkcije izražavaju
kroz gramatički okvir jezika

C) KOMUNIKACIJSKA UČINKOVITOST (communicative efficiency) – da li od učenika očekujemo jednaku

komunikacijsku kompetenciju kao i kod izvornih govornika? da li oni to mogu usvojiti ukoliko neko vrijeme ne žive u
zajednici izvornih govornika? (TLC)

4. UČENJE I PODUČAVANJE JEZIKA

A) UČENJE JEZIKA – neke su teorije imale utjecaj na primjenu i praksu učenja jezika
Aa) BIHEVIORIZAM – 1920. godine u članku Watson i Raynar opisuju eksperiment s bebom Albertom (s 9
mjeseci su ga plašili jakim zvukom uz prisustvo životinja da bi se s 12 mjeseci bojao tih životinja i bez
pripadajućeg zvuka); to je bio rani primjer ideje uvjetovanja (conditioning) koja se temelji na teoriji da se
životinju može natjerati na sve (unutar granica) ukoliko se poštuje određena procedura- podražaj (stimulus)-
odgovor na podražaj (response) – potkrjepljivanje, pozitivno ili negativno (reinforcement)
Skinner (bihevioralni psiholog) primijenio je ovu teoriju uvjetovanja na način na koji ljudi usvajaju jezik (isti
modul stimulus-response-reinforcement djeca slijede kad usvajaju jezik); rezultat ove teorije je audio-lingvalna
metoda koja koristi stalnu i neprestanu vježbu (dril) kojoj slijedi pozitivno ili negativno potkrjepljivanje – greške
se odmah kritiziraju, a točni odgovori se odmah pohvaljuju
Ab) KOGNITIVIZAM – 1959. Chomsky objavljuje negativni osvrt na Skinnerovu knjigu Verbal behaviour, a
kritiku temelji na modelu kompetencije i izvedbe (ukoliko je jezik naučeno ponašanje kako može itko reći nešto
što prije nije nikada rekao); jezik (prema Chomskyju) nije oblik ponašanja već zamršeni sustav koji se temelji na
pravilima i veliki dio usvajanja jezika učenje je tog sustava; kompetencija je ono što dijete vremenom usvaja, a ta
jezična kompetencija omogućava djetetu kreativno korištenje jezika; Chomskyjeva metodologija nije usvojena,
ali se i dalje provodi ideja da učenici kreiraju svoje rečenice temeljene na razumijevanju određenog pravila
Ac) USVAJANJE (acquisition) i UČENJE (learning) – Krashen razlikuje ta dva pojma – prvi je podsvjestan
proces koji rezultira znanjem jezika, a drugi je svjestan proces koji rezultira znanjem o jeziku; učenje stranog
jezika trebalo bi biti što sličnije djetetovom usvajanju materinskog jezika (postupna mogućnost korištenja jezika
kao rezultat mnogih podsvjesnih procesa),a rezultat je mogućnost lingvističke uključenosti u komunikaciju
(tradicionalne metode temeljene su na tome da učenik svjesno usvoji izolirani jezični element često lišen ikakve
realne komunikacijske situacije); Allwright je radio eksperiment u kojem su studentima dane aktivnosti gdje su
morali koristiti engleski jezik, ali im u nijednom trenutku nije ponuđena pomoć niti objašnjena gramatika i
rezultati su bili vrlo zadovoljavajući; Krashen vidi uspješno usvajanje jezika povezano s unosom podataka kojeg
učenici imaju (jezik kojeg studenti poznaju, ali i onaj kojeg nisu susreli) – jezični unos (input) trebao bi biti na
3
 višoj razini od one koju bi učenici znali koristiti, ali na onoj razini koju učenici mogu shvatiti – nesvjesno će to
usvajati; Allwright tvrdi da je usvajanje najbolje u komunikacijskim situacijama
Ad) UČENJE STRANOG JEZIKA – teško je predvidjeti koji će se elementi jezika podsvjesno usvojiti, a koji
svjesno naučiti; učenici svjesno trebaju naučiti dijelove gramatike uz veliki dio jezičnog unosa i jezika koji se
koristi u komunikacijskim situacijama; trebamo učenicima dozvoliti stvaranje jezika na temelju pravila kojima ih
učimo te ih poticati da koriste jezik u različitom kontekstu i u kombinaciji s ostalim elementima

B) MODEL UČENJA I PODUČAVANJA JEZIKA

Ba) INPUT i OUTPUT – jezične aktivnosti možemo podijeliti na dvije glavne kategorije: one koje učenicima
daju podatke o jeziku (jezični unos – input) i one koje ih potiču na jezičnu produkciju (output); ukoliko je previše
jezičnog unosa učenici će imati mnoštvo jezičnih elemenata zasebno pohranjenih, ali ih neće znati primijeniti
JEZIČNA PRODUKCIJA (output) može se podijeliti na dvije potkategorije: vježbu (practice)- učenici trebaju
koristiti nove jezične elemente u različitom kontekstu- koja potiče komunikaciju te komunikacijsku produkciju
(communication output) – jednostavnija je utoliko što učenike postavljamo u situacije u kojima moraju odabrati
odgovarajući jezični element
Dva su različita tipa jezičnog unosa: grubo prilagođen (roughly-tuned) – jezični elementi neznatno iznad razine
učenikovih sposobnosti i fino prilagođen (finely-tuned) – vrlo pažljivo odabrani jezični elementi kako bi se bilo
točno na učenikovoj razini (jezik kojeg biramo za svjesno učenje i podučavanje)
Bb) GRUBO PRILAGOĐENI JEZIČNI ELEMENTI – učenici se moraju nositi s jezičnim elementima koji su na
višoj razini od one koju su u stanju sami producirati; pomaže usvojiti nove jezične elemente (govor nastavnika,
vježba slušanja CD-a…); uključuje dosta čitanja i slušanja – podsvjesno usvajaju novi jezik koji se pojavljuje u
tekstu
Bc) FINO PRILAGOĐENI JEZIČNI ELEMENTI – biramo ih za svjesno učenje gramatike i koriste se kod
vježba ponavljanja; učitelj bira jezične elemente koje učenici ponavljaju i ustrajan je u točnoj reprodukciji novog
dijela jezika – greške se odmah ispravljaju; razlikujemo dvije vrste grešaka: ERRORS – rezultat su pogrešno
naučenog jezičnog pravila i MISTAKES – učenik zna pravilo, ali ga pogrešno producira; učenici će biti vođeni
do točne reprodukcije prethodno odabranog novog jezičnog elementa i što prije će ih se upućivati na kreiranje
vlastitih rečenica koristeći novi jezični oblik
Bd) VAŽNOST I VRIJEDNOST (signification and value) – 1972. Henry Widdowson u članku koristi ova dva
izraza kao dva različita načina za uvođenje i vježbanje novih jezičnih elemenata; present continuous – učitelj ide
do vrata i kaže: I'm opening the door. – učitelj uči značenje present continuousa, ali ne i kako se koristi te stoga
nema komunikacijsku vrijednost; present continuous možemo tumačiti u životnoj situaciji gdje se koristi kako bi
se izrekla radnja koja se događa upravo sada (učenje jezika na način na koji se koristi u životu i to kroz vježbe u
kojima je jasno pokazana ta vrijednost)
Be) VJEŽBE PRODUKCIJE (practice output) – učenici koji su svjesno učili trebali bi znati te jezične elemente te
ih koristiti u kontekstu drugačijem od onog u vježbama i što više će sličiti stvarnoj životnoj komunikaciji – ovo je
često polazna točka za fazu točne reprodukcije
Bf) KOMUNIKACIJSKA PRODUKCIJA (communication output) – aktivnosti u kojima učenici koriste jezik
kao sredstvo komunikacije i gdje je glavna zadaća učenika izvršiti određeni komunikacijski zadatak (nisu toliko
važni jezični elementi koji se koriste) – moraju koristiti sve jezične elemente engleskog jezika kojeg poznaju;
vježbanje komunikacije potiče i razvija mogućnost komuniciranja; središte interesa je na uspjehu komunikacije, a
ne na točnosti – učitelj ne smije prekidati učenike kako bi ih odmah ispravio, mijenja se uloga učitelja (učenici
preuzimaju ulogu odgovornih za učenje i strategiju komunikacije)

C) PRISTUP USPJEŠNO URAVNOTEŽENIH AKTIVNOSTI – komunikacijski pristup (ciljevi su pretežno

komunikacijski i veliki naglasak stavlja se na podučavanje učenika komunikaciji) elementi (fino prilagođeni
jezični elementi) nisu sami po sebi uopće komunikacijski orijentirani; ovaj pristup vidi ulogu učitelja kao onog
koji osigurava učenicima niz aktivnosti koje istovremeno vode računa o ravnoteži između jezičnog unosa, vježbi i
jezične produkcije; postoji potreba da grubo prilagođen unos i komunikacijske aktivnosti prevladaju, ali ne
isključe, kontroliranu prezentaciju jezičnih elemenata i vježbe produkcije; raznovrsne aktivnosti potiču
unutrašnju motivaciju; učitelj mora biti prilagodljiv (treba prilagoditi program ovisno o različitim grupama koje
uči) i fleksibilan (ponašanje učitelja u učionici kad ponekad treba promijeniti nastavni plan i tijek sata); razlika je
među učiteljima koji ZNAJU kako podučavati i onih koji su spremni prilagoditi se učenicima i situaciji

4
5. PODUČAVANJE PRODUKTIVNIH VJEŠTINA
A) OBILJEŽJA KOMUNIKACIJE – kada je dvoje ljudi uključeno u razgovor govornik mora imati želju govoriti (iz bilo
kojeg razloga, ali u protivnom bi šutio), ima komunikacijski cilj (govornik kaže neke stvari jer želi da se nešto dogodi
kao rezultat toga što je rekao) te bira jezik iz svoje jezične pohrane (govornik ima neograničen kapacitet stvaranja
novih rečenica ukoliko je izvorni govornik) prikladan za određenu svrhu; ove tri karakteristike mogu se primijeniti i
za pisanu riječ s tom razlikom da onaj koji piše nije u izravnoj interakciji s onim koji čita; slušalac ili čitalac (ukoliko
postoji želja za komunikacijom) također ima 3 karakteristike: želi čuti nešto, zainteresiran je za ono što govornik želi
reći te treba procesuirati raznovrsnost jezičnih elemenata kako bi ispravno shvatio ono što se govori
B) INFORMACIJSKI JAZ (gap) – iako slušalac ima ideju o svrsi komunikacije ipak mora slušati kako bi bio siguran o
čemu se radi; ponekad u razgovoru postoji informacijski jaz ovisno o informacijama kojima sudionici razgovora
raspolažu, a razgovor služi kako bi se taj jaz premostio
C) KOMUNIKACIJSKI KONTINUUM – kojim god se aktivnostima učenici bavili mora postojati želja za
komunikacijom jer u protivnom komunikacija neće imati svrhu; učenici moraju imati komunikacijski cilj što znači da
moraju koristiti jezik na određeni način da bi nešto postigli i ta svrha mora biti važan dio komunikacije; u tom slučaju
učenici su usredotočeni na sadržaj onog o čemu se govori i piše, a ne na jezični oblik – greške se ne ispravljaju
odmah. S druge strane kada su učenici uključeni u dril ili ponavljanje neće biti motivirani komunikacijskim ciljem već
postizanjem što veće točnosti pa je u tom slučaju naglasak na jezičnoj formi, a ne sadržaju i greške se pritom odmah
ispravljaju.
NEKOMUNIKACIJSKE AKTIVNOSTI
- nema komunikacijske želje
- nema komunikacijskog cilja
- važna je forma, a ne sadržaj
- jedan jezični element
- intervencija učitelja
- kontroliranje nastavnim materijalima
KOMUNIKACIJSKE AKTIVNOSTI
- želja za komunikacijom
- komunikacijski cilj
- važan je sadržaj, a ne forma
- raznovrsnost jezičnih elemenata
- nema intervencije učitelja
- nema kontrole nastavnim materijalima

D) FAZE U UČENJU/PODUČAVANJU JEZIKA su: uvođenje novog jezičnog elementa, vježba i komunikacijske
aktivnosti
Da) UVOĐENJE NOVOG JEZIČNOG ELEMENTA često je aktivnost koja spada u nekomunikacijsku aktivnost; učitelj
se služi kontroliranim tehnikama i traži ponavljanje i dril inzistirajući na točnosti i odmah ispravljajući pogreške; treba biti
što kraća faza i što manje se koristiti drilom
Db) VJEŽBA spada negdje između komunikacijskih i nekomunikacijskih aktivnosti; može postojati komunikacijski cilj, a
dok recimo rade u parovima nema raznovrsnosti jezičnih elemenata i nastavna sredstva određuju ono što učenici rade ili
govore
Dc) KOMUNIKACIJSKE AKTIVNOSTI su one koje pokazuju karakteristike komunikacijskog dijela kontinuuma;
učenicima se daju aktivnosti koje im stvaraju želju za komunikacijom i cilj što uključuje raznoliku uporabu jezičnih
elemenata; te su aktivnosti nužne jer potiču učenike na jezičnu samostalnost; nije nužno u potpunosti izbaciti uporabu
materinskog jezika, ali on ne smije ni u kom slučaju prevladati
Dd) ODNOS MEĐU RAZLIČITIM FAZAMA – ukoliko učitelj uvodi nove jezične elemente želi ih vježbati na umjereno
kontrolirani način; nakon uvodne faze može koristiti jednu od tehnika vježbi kako bi učenicima dao priliku koristiti nove
elemente u kontroliranom okruženju; ukoliko učitelj prati komunikacijsku aktivnost i primijeti da većina učenika teško
koristi iste jezične elemente on uvodi one elemente koje učenici mogu koristiti (prirodni slijed komunikacijske aktivnosti
do uvođenja novih jezičnih elemenata); na početnim stupnjevima učenja jezika više je uvođenja novih jezičnih elemenata i
vježbi nego komunikacijske aktivnosti – trebaju veću količinu grubo prilagođenog jezičnog unosa

E) INTEGRIRANJE VJEŽTINA – odgovornost je učitelja integrirati sve četiri vještine; iako se mogu razlikovati kao
četiri jedna vještina često se ne može uvježbavati bez druge, a često ljudi koriste različite vještine u istom trenutku iz
5
 više razloga (onaj tko sluša predavanje zapisuje podatke, a zatim piše referat o temi predavanja, opisuje što se na
predavanju govorilo svojim kolegama i nakon toga čita članak kojeg je predavač preporučio); učenici npr. Vježbaju
čitanje, a to čitanje poslije je temelj za razvijanje drugih vještina; učenici uključeni u razgovor trebaju nešto napisati
ili pročitati kako bi izvršili zadani zadatak; integriranje vještina (integrating skills) – fokus na jednu vještinu vodi
vježbanju druge i taj princip je izuzetno važan
F) GOVORNA KOMUNIKACIJA I PISANJE – razlike podrazumijevaju različite vrste vježbi s fokusom na različite
aspekte jezika; govornik ima veliki raspon izražajnih mogućnosti na raspolaganju, može koristiti različitu intonaciju i
naglasak kako bi naglasio važnost pojedinog dijela iskaza, može usporiti ili ubrzati govor te može koristiti izraze lica i
govor tijela kako bi prenio poruku; drugi sudionici u razgovoru mogu ga prekinuti, tražiti za pojašnjenje ili dati neki
drugi primjer povratne informacije; možda najvažnija razlika u pisanju i govornoj komunikaciji odnosi se na potrebu
za točnošću; izvorni govornik stalno griješi dok govori i digresira i to se, osim u formalnim razgovorima, smatra
normalnim i prihvatljivim dok se tekst u kojem su rečenice djelomično dovršene i pune grešaka smatraju nepismenim
uratkom i takvim ih ocjenjuje izvorni govornik; iz ovoga se da zaključiti da se u procesu učenja često inzistira više na
točnosti u pisanju nego točnosti u govornoj komunikaciji; onaj koji piše nema prednost promptne povratne
informacije čitaoca, ne može koristiti intonaciju niti naglasak, izraze lica ni pokrete tijela; te nedostatke treba
premostiti jasnijim pisanjem, korištenjem gramatičkih i stilističkih tehnika i stavljanjem fokusa na najvažnije točke –
najvažnija je veća potreba za logičkom organizacijom teksta od one u razgovoru jer čitalac mora razumjeti što je
napisano bez potrebe za pojašnjenjem; na kraju, postoje problemi sricanja (spelling) i pisma; englesko sricanje je vrlo
teško govornicima drugih jezika i pismo je problematično Arapima, Kinezima i ostalim narodima koji ne pišu
latinicom; učenje pisanja treba uključivati organizaciju rečenica u odlomke, kako se ti odlomci spajaju u cjelinu i na
koji način dobiti smisleni tekst

G) RAZINA ZNANJA – treba voditi računa o razini znanja učenika kako bi se tome prilagodile vježbe

H) FAZE – posebno kod komunikacijskih aktivnosti uspješnost vježbi ovisi o jasno postavljenom zadatku (učenicima
mora biti potpuno jasno što trebaju raditi i koja je svrha tih zadataka)

6. UVOĐENJE NOVIH JEZIČNIH ELEMENATA

A) ŠTO UVODIMO? – u ovoj fazi zadaća učitelja je upoznati učenike s jasnim informacijama o elementima koje uče;
učenicima se treba pokazati što znači i kako se koristi novi jezični element, također im se treba pokazati koji je
gramatički oblik novog jezičnog elementa i kako se izgovara i/ili piše
Aa) UPOZNAVANJE (presentation) SA ZNAČENJEM I UPORABOM – stvarni jezik pojavljuje se u životnim
situacijama ili kao rezultat stvarne informacije; upoznavanje sa značenjem i uporabom odvija se u kontekstu iz
nastavnih materijala ili onih materijala koje je osigurao učitelj; kontekst za uvođenje novih jezičnih elemenata mora
imati brojna obilježja: mora pokazati što novi element znači i kako se koristi u pisanom tekstu ili razgovoru, mora biti
zanimljiv, prihvatljiv za samostalnu reprodukciju rečenica
Ab) VRSTE KONTEKSTA (situacija ili informacija koja rezultira uporabom u jeziku); u razredu kontekst dijelimo
na: razred, situacije i uobličene informacije
RAZRED (classroom) – koristimo predmete u razredu za uvođenje novog jezičnog elementa, predmeti mogu poslužiti
npr. za uvođenje prijedloga, a učenici za uvođenje vrsta boja, veličina, komparaciju itd.
SITUACIJE – događaji koji nam služe za navođenje npr. sudionika, okruženja, a dvije su vrste: SIMULIRANE
ŽIVOTNE (simulated real-life) i IZMIŠLJENE PRIČE (invented stories); simulirane su osobito važne za upoznavanje
s funkcionalnim jezičnim elementima (važno je tko su sudionici razgovora i gdje se isti odvija); izmišljene priče
koriste učitelji i pisci nastavnih materijala; one pružaju neograničen raspon, ali ih je teško učiniti vjerojatnima i
sasvim se oslanjaju na maštu učitelja ili pisca materijala
UOBLIČENA INFORMACIJA (formulated information) – je informacija koja je prezentirala u obliku tablica,
grafikona, mapa i sl.; može biti simulirana životna (izmišljena država, podatci ili raspored; učitelji vole ovu metodu
jer mogu predstaviti baš one podatke koje žele; postoji opasnost traženja učenika da kažu neistinite tvrdnje pa
informacije teško izgledaju autentično) ili stvarna životna situacija (ne moramo brinuti toliko o istini već o načinu na
koji se ta informacija prezentira jer je on često ne tako savršen za jezik u učionici)
Kontekst kojeg biramo ovisi o tipu jezičnog elementa kojeg uvodimo; novi jezični element može se uvesti kroz jedan
kontekst, a faza točne reprodukcije može se odvijati u drugom kontekstu

6
B) PREDSTAVLJANJE JEZIČNE FORME – zadaća je učitelja pokazati na koji način se oblikuje (kreira) novi jezični
element i to se može učiniti na nekoliko načina: može se dati gramatičko objašnjenje (teško jer mnogim je učenicima
koncept gramatike neshvatljiv i učitelj mora tečno govoriti materinski jezik učenika); može se predstaviti usmeno
oblik i pustiti učenike da čuju da čuju i/ili vide novi jezični element i pritom obrate pažnju na gramatičke elemente od
kojih se sastoji
Ba) ANALIZIRANJE OBLIKA – učitelj mora u potpunosti biti upoznat s novim elementom kojeg podučava (npr. 3.
L. jd. – želi se naglasiti pojava S u 3. L. jd., ali 3. L. jd. Može se koristiti u presentu simple u mnogim jezičnim
konstrukcijama – nastavnik ili pisac nastavnih materijala mora odabrati gramatički uzorak (pattern) pomoću kojeg će
uvesti novi gramatički pojam tj. Može se usredotočiti na uzorak subjekt+predikat+priložna oznaka – može se
mijenjati dijelove rečenice, ali uzorak ostaje isti; ukoliko se prvi put uvodi present simple (3. L. jd.) i drži se strogo
uzorka to će pomoći učenicima da se usredotoče na novu gramatičku pojavu (S u 3. L. jd.) i uskoro će moći koristiti
novo glagolsko vrijeme u različitim uzorcima; funkcionalni jezik često sadrži iste jedinice npr. ukoliko se učenike uči
kako pozvati nekog to se čini uz pomoć konstrukcije da li bi želio+ glagol (ovaj dio se može mijenjati); učitelj mora
biti siguran u to kako se jezični element kojeg uvodi ispravno izgovara ili piše (S u 3. L. jd. Zvuči kao S, Z ili IZ
ovisno o glagolu) te kako se ispravno naglašava

C) OPĆI MODEL UVOĐENJA NOVIH JEZIČNIH ELEMENATA sastoji se od 5 komponenti: UVOD (lead in),
PROVJERA (elicitation), OBJAŠNJENJE (explanation), TOČNA REPRODUKCIJA (accurate reproduction) i
NEPOSREDNA PRIMJENA (immediate creativity)
UVOD – upoznaje ih se s kontekstom i značenjem ili uporabom novog jezičnog elementa; učenici mogu postati
svjesni određenog ključnog koncepta (pojmovi koje moraju znati kako bi shvatili kontekst tj. Značenja i uporabu
novih jezičnih elemenata)
PROVJERA – učitelj provjerava mogu li učenici producirati nove jezične elemente; ukoliko mogu bio bi gubitak
vremena i demotivirajuće dugo vježbati ono što znaju; ovisno o znanju učitelj odlučuje o sljedećoj fazi – ukoliko ne
mogu prelazi na objašnjavanje, ukoliko mogu uz manje pogreške prelazi na točnu reprodukciju, a ukoliko znaju nove
elemente, a potrebna im je kontrolirana vježba može se odmah prijeći na fazu neposredne primjene
OBJAŠNJENJE – učitelj pokazuje od čega se sastoji novi jezični element, tu može imati dril vježbu slušanja ili
objasniti nešto na materinskom jeziku
TOČNA REPRODUKCIJA – učenici moraju ponavljati i vježbati prema određenim modelima; naglasak je na
točnosti toga što učenici kažu, a ne na značenju i uporabi; učitelj mora biti siguran da učenici ispravno koriste
usvojene gramatičke oblike
NEPOSREDNA PRIMJENA – učenici koriste to što su naučili kako bi sami smislili rečenice; u ovoj fazi učitelj vidi
da li je novo gradivo zaista i u potpunosti usvojio
Ca) TEHNIKE OBJAŠNJAVANJA – dva su primjera objašnjavanja forme nove jezične strukture i namjera im je
pokazati učeniku kakva je gramatička konstrukcija rečenice
1.) OBJAŠNJAVANJE IZJAVNIH REČENICA – učitelj želi objasniti pri model na temelju rasporeda letova –
Flight 309 goes to Paris
- Učitelj izgovara rečenicu ispravno je naglašavajući dva do tri puta
- Učitelj izolira određeni dio modela
- Učitelj izdvaja ovaj dio kako bi prikazao od čega se sastoji
- Učitelj se vraća izoliranom elementu
- Učitelj ponovno producira model u cijelosti
To može potkrijepiti pisanjem rečenice na ploču i zaokruživanjem izoliranog elementa kako bi se na njega
učenici usredotočili
2.) OBJAŠNJAVANJE UPITNIH REČENICA – učitelj može slijediti gornji model naročito ukoliko se upitne
rečenice objašnjavaju odmah iza izjavnih; engleski za formiranje pitanja koristi inverziju i to često zbunjuje
učenike – He is running – Is he running?
Važnost vizualne predodžbe u gramatici ne smije se preuveličavati; mnogi učenici bolje reagiraju na pisani
podražaj, a primjeri u kojima učitelj koristi ploču kako bi naglasio važna obilježja pomaže učeniku shvatiti ih.
Cb) TOČNA REPRODUKCIJA – svrha je vježbati s učenicima oblik novog jezičnog elementa; ti su faze ovog dijela
podučavanja: grupno ponavljanje (choral repetition), individualno ponavljanje (individual repetition) i natuknica-
odgovor dril (cue-response dril)
1.) GRUPNO PONAVLJANJE – kada učitelj objasni model traži od učenika u razredu grupno ponavljanje; korisna
tehnika jer svim učenicima pruža priliku da novi jezični element odmah ponove s tim da učitelj kontrolira brzinu i

7
 naglasak; učenici razvijaju samopouzdanje, a učitelj dobiva predodžbu da li su učenici shvatili model; 3 su stvari
koje treba zapamtiti kod grupnog ponavljanja:
- Učitelj treba jasno naglasiti kada učenici govore
- Učitelj mora reći točno naglašenu rečenicu za vrijeme ponavljanja
- Učitelj ne smije ništa govoriti za vrijeme ponavljanja kako bi dobro čuo učenike
Učitelj odlučuje koliko je ponavljanja potrebno
2. INDIVIDIUALNO PONAVLJANJE provodi se kroz 3 faze: učitelj proziva učenika, učenik odgovara, učitelj daje
povratnu informaciju (riječima „dobro“ ili „da“ ili klimanjem glave učitelj daje do znanja da je odgovor u redu;
ukoliko učenik pogriješi učitelj na to ukazuje); odabir učenika za prozivanje uvijek mora biti nasumičan
3. NATUKNICA-ODGOVOR DRIL – koristi se kada učenici uče više modela; ukoliko su usvojeni i prvi i drugi
model učitelj započinje s drilom u kojem traži od učenika odabir između 2 modela, a uz pomoć natuknice; 3 su faze:
učitelj objašnjava što od učenika očekuje (izjavnu rečenicu – reci mi, upitnu rečenicu), učitelj pokazuje koji model
očekuje od učenika npr. Paris – Flight 309 goes to Paris; pokazuje sliku ili daje broj (ukoliko je prije numerirao
modele), proziva učenika; kada je učitelj siguran da je vježba uspješna i kada je predstavio sve modele (od 4 do 6
modela) učenike treba organizirati u parove (jedan učenik je učitelj i daje natuknicu, a drugi daje odgovor pa zamijene
uloge); faza točne reprodukcije ne smije trajati predugo kako učenici ne bi izgubili interes (ovisno o broju učenika i
modela koji se uvode) – ne duže od 10 minuta
Cc) ISPRAVLJANJE POGREŠAKA – sastoji se od dvije osnovne faze: ukazivanje na pogrešku i korištenje tehnike
za ispravljanje pogrešaka
1.) UKAZIVANJE NA POGREŠKU (showing incorrectness) – učitelj ukazuje na to da je učenik pogriješio –
ukoliko je učenik u stanju odmah shvatiti u ispraviti pogrešku onda se radi o propustu (MISTAKE), a ne o
pogrešci (ERROR)
a.) PONAVLJANJE (repeating) – učitelj traži od učenika da ponovi kako bi shvatio da je pogriješio, ali može se
pogrešno protumačiti da učitelj nije dobro čuo
b.) PONAVLJANJE OD STRANE UČITELJA (echoing) – učitelj ponavlja uzlaznom intonacijom, a može i naglasiti
dio u kojem je učenik pogriješio ili stati na dijelu na kojem je pogriješio
c.) NEGIRANJE (denial) – učitelj jednostavno učeniku kaže da odgovor nije bio točan i traži od njega ponavljanje
d.) PITANJE (questioning) – učitelj može pitati učenika da li je to točno – dobro jer se učenik usredotočava na
pogrešku, a loše jer je izdvojen pred ostalim učenicima u razredu
e.) IZRAZ (expression) – učitelj izrazom lica ili pokretom daje do znanja da odgovor nije bio točan –može biti loše
ukoliko taj pokret ili izraz učenik shvati kao ruganje
Ispravljanje pogrešaka treba raditi taktično i obzirno i ne smije se shvatiti kao nešto negativno; ponekad to nije
dovoljno pa učitelj mora koristiti jednu od tehnika ispravljanja
2.) KORIŠTENJE TEHNIKA ISPRAVLJANJA – ukoliko učenik nije sposoban sam ispraviti svoju pogrešku tada:
- UČENIK ISPRAVLJA DRUGOG UČENIKA – učitelj može pitati da li netko zna točan odgovor i pomoći
učeniku koji je pogriješio
- UČITELJ ISPRAVLJA UČENIKA(E) – ukoliko je učenik nesiguran potpuno u to što bi trebao biti točan
odgovor učitelj ponovno učeniku objašnjava novi jezični element; važno je nakon toga da učenik koji je
pogriješio da točan odgovor
Cd) VAŽNOST ZNAČENJA – izuzetno je vano da učenici shvate značenje novog jezičnog elementa kojeg uče; to se
provodi kroz fazu uvođenja kada se objašnjavaju ključni koncepti; provjeravanje usvajanja značenja provodi se na tri
načina: provjeravanje informacija, neposredna primjena i prijevod.
1. PROVJERAVANJE INFORMACIJA (information checking) – učitelj često provjerava da li su učenici shvatili
sve objašnjeno u uvodnoj fazi; to može učiniti postavljanjem pitanja na novu lekciju, namjerno pogriješiti i čekati
da učenici isprave ili čitati učenikove modele i reći što je točno, a što ne
2. NEPOSREDNA PRIMJENA (immediate creativity) I RAZLIČITA OKRUŽENJA – dobar pokazatelj da li su
učenici shvatili formu i primjenu novog jezičnog elementa; učitelj može tražiti od učenika da sami smisle
rečenice ili pitati nešto učenike koristeći novi model, ali ne i isti kontekst u kojem su taj model usvajali
3. PRIJEVOD – učitelj mora tečno govoriti materinski jezik učenika; prednosti su što je način brz i učinkovit, a
nedostaci su što nije moguć ukoliko učenici nisu iste nacionalnosti i to što se često ne može naći točan ekvivalent
u materinskom jeziku
D) PISANJE ZA VRIJEME OBJAŠNJAVANJA – učitelj pisanje često koristi kao potkrjepu onog što je rekao; odmah
prije ili poslije faze neposredne primjene učitelj traži od učenika da napišu rečenice koristeći novi model (ili prepišu
one s ploče, učitelj može izostaviti neke riječi ili učenici prema predlošku trebaju napisati slične rečenice); kada

8
 učenici pišu u uvodnoj fazi uputno je ispraviti pisani rad (ukoliko pišu u udžbenike, a učenik je završio, proziva ga se
i traži da napiše prvu rečenicu na ploču, drugi učenik drugu itd.; kada su sve rečenice napisane učitelj jednu po jednu
provjerava zajedno s učenicima – učitelj može sam ispraviti ili tražiti drugog učenika da je ispravi)
E) UVOĐENJE NOVOG JEZIČNOG ELEMENTA – primjeri – proći ćemo proces uvođenja novih jezičnih elemenata
kroz 4 poglavlja: RAZRED (classroom), IZMIŠLJENJE SITUACIJE (invented story situations), SIMULIRANE
ŽIVOTNE SITUACIJE (simulated real-life situations) i UOBLIČENE INFORMACIJE (formulated information)
Ea) RAZRED – primjer na koji način koristi informacije o učenicima u razredu kao kontekst za uvođenje novih
jezičnih elemenata: prvi primjer je tradicionalan i umjetan i ne ukazuje na komunikacijsku vrijednost novih jezičnih
elemenata, ali se značenje i forma daju objasniti
1.) POSJEDOVANJE (possessions) – učitelj želi uvesti IT'S….. 'S…. i pitanje čije je to (WHOSE IS IT) – učitelj
odabire učenika i traži od ostalih u razredu da ga imenuju; zatim uzima nešto što pripada tom učeniku i pokaže
(učenici imenuju predmet – It's a pen); učitelj zatim pokušava dobiti odgovor na pitanje čija je kemijska olovka i
ukoliko je potrebno objašnjava model te traži grupno i individualno ponavljanje; zatim bira par drugih predmeta
ostalih učenika za fazu točne reprodukcije; učitelj zatim uvodi pitanje čije je što te ukoliko je potrebno provodi
dril slušanja te grupno i individualno ponavljanje, te na kraju vježba natuknica-odgovor; piše nekoliko pitanja i
odgovara s izostavljenim riječima na ploču, a učenici moraju dopuniti u bilježnicu – 10-15 minuta najviše
2.) ŠTO NETKO VOLI ILI NE (likes and dislikes) – ovaj primjer odvija se u dvije faze: u prvoj učenici uče postaviti
pitanje Do you like…?, a u drugoj uče izraz He likes/doesn't like…; učitelj pita učenike Do you like…?, traži
grupno ponavljanje odgovora Yes, I do/No, I don't; učitelj zatim naglašava pitanje Do you like?, ukoliko je
potrebno objašnjava ga i prelazi na fazu točne reprodukcije; učenici zatim rade u parovima (pitaju i odgovaraju) i
ovo je oblik neposredne primjene; učitelj može na ploču nacrtati tablicu u koju se upisuju imena i par
prehrambenih namirnica te popunjava tablicu pitajući učenika da li nešto od toga voli ili ne; zatim od učenika
traži da kažu što pojedini učenik naveden u tablici voli ili ne; može napisati jedan primjer na ploču pa tražiti da
učenici u bilježnicu napišu par različitih primjera
Eb) IZMIŠLJENE SITUACIJE – vidjet ćemo dva primjera na koji način različite vrste izmišljenih priča
osiguravaju kontekst za uvođenje glagolskih vremena
1.) DOKTOR SOWANSO – uvodi se WILL future; učenici trebaju prekriti tekst i pogledati sliku; učitelj zatim
čita odlomak po odlomak i provjerava uz pomoć pitanja da li su učenici razumjeli tekst; učenici otkrivaju dio
po dio teksta i sami čitaju; treći odlomak u kojem se pojavljuje WILL može iskoristiti za faze objašnjavanja
i točne reprodukcije; učenici mogu raditi u parovima postavljajući jedan drugom pitanja; učitelj uvodi upitni
oblik, a učenici opet rade u parovima odgovarajući na pitanja o rasporedu doktora Sowansoa; za fazu
neposredne primjene učitelj traži od učenika da postavljaju i odgovaraju na pitanja o svojim planovima
2.) DOČEK – učitelj postavlja sliku obitelji na zid i uvodi PAST CONTINUOUS; objašnjava da je jučer Mary
(gospođa koju vidimo na vratima) izašla i ostavila obitelj kod kuće, vratila se u 8 i ugledala mnoge stvari;
učitelj imenuje likove na slici i koristi ih kako bi uveo past continuous opisujući što je tko radio kada ih je
Mary ugledala; nakon par rečenica učenici sami na temelju slika smišljaju rečenice, a zatim učitelj traži od
učenika da pričaju o sebi koristeći past continuous; rade u parovima, a učitelj uvodi upitni oblik kako bi
učenici vježbali pitanja i odgovore
Ec) SIMULIRANJA ŽIVOTNA SITUACIJA – vidjet ćemo primjere predstavljanja konteksta koji pokušava
simulirati životnu situaciju
1.) VRIJEME ZA KAVU (1) – učenici čitaju ili slušaju razgovor između dvaju likova koje su već susreli u
udžbeniku; učitelj provjerava da li su učenici shvatili razgovor, a pogotovo kada jedan lik nudi šalicu kave
koju drugi lik prihvaća te kada nudi keks koji drugi lik odbija; učitelj pita Would you like a….?, a zatim
uvodi odgovore Yes, please i No, thanks; učenici vježbaju uz pitanja i dogovore, a zatim rade u parovima;
uvodi se drugo pitanje – And a biscuit=, a učenici zatim samostalno vode razgovor u fazi neposredne
primjene
2.) VRIJEME ZA KAVU (2) – učitelj može razgovor o kavi provesti i bez udžbenika; piše na ploču imena dvaju
likova i navodi da su u kafiću; pokušava od učenika dobiti pitanje Would you like a cup of coffee?; taj
razgovor pokuša do kraja napisati uz pomoć učenika, a zatim ga ispravno čita i naglašava; u fazi točne
reprodukcije učitelj traži grupno i individualno ponavljanje red po red; kada učenici usvoje razgovor vježbaju
u paru vrlo kratko, a zatim učitelj traži navođenje drugih primjera – ovo je faza neposredne primjene
3.) UPOZNAVANJE – učenici će naučiti na koji način tražiti i dati osobne informacije; učenicima se pokaže i
pročita razgovor, a zatim se vježbaju tri pitanja (Što radiš? Gdje radiš ili ideš u školu? Gdje živiš?); pisanje je
ovdje nešto drugačije – prva faza uključuje jednostavno dopunjavanje rečenica, a zatim se od učenika traži
da prema predlošku napišu par rečenica u 3. L. jd. ( o jednom liku iz razgovora); učitelj objašnjava kako se
9
 tvori 3. L. jd. I učenici u paru pišu vlastite rečenice – ovo je način uvođenja nove faze bez prolaženja kroz
usmene faze; u ovom primjeru učenici ne uče prezentacije razgovora i ne koriste ga kao model već se njime
uvodi novi jezični element u uobičajenom jezičnom kontekstu
4.) MALCOLM I ŠATOR – ovaj primjer prilagođen je radu s učenicima na višem početnom i srednjem stupnju
– uvodi se raznoliki način učenja iz konteksta razgovora među likovima koje učenici već poznaju; učitelj
kaže učenicima da grupa likova (koje poznaju) putuju kombijem – dvoje će spavati u kombiju, a gdje će
spavati ostali?; kako bi učenike natjerao da slušaju specifične informacije od njih traži da za vrijeme slušanja
zapišu gdje će koji član grupe spavati; nakon slušanja učitelj naglašava ono što su učenici trebali zapisati, a
zatim postavlja pitanja kako bi provjerio da li su učenici razumjeli dijelove razgovora; učitelj se zatim
usredotočava na jedan lik koji spava u šatori i koji je rekao – Da je padala kiša smočio bih se; učitelj može na
ploču raščlaniti ovu konstrukciju (DONE – ukazuje na korištenje past participla); učenici zatim rješavaju
vježbe u fazi točne reprodukcije, a u fazi neposredne primjene učitelj može tražiti da učenici smisle slične
rečenice o stvarima koje su im se dogodile u prošlosti, a za koje im je drago ili nije što su se dogodile
5.) CARLA PITA ZA UPUTE (directness) – učenici uče kako pitati i dati upute; dobivaju uvid u predvidljiv
tijek razgovora tj. Pojašnjenje kada se koristi i što će ljudi reći prije ili poslije; razgovor se odvija na način da
Carla pita za željeznički kolodvor, a sugovornik joj ne zna pomoći; učitelj prelazi na fazu neposredne
primjene gdje navodi par mjesta, a učenici postavljaju i pitanja i odgovaraju kao čovjek iz primjera; zatim
slušaju primjer u kojem Carla moli za informaciju gdje je poštanski ured; čovjek joj kaže ulicu u kojoj se
ured nalazi; sada učenici mogu vježbati u fazi neposredne primjene na dva načina: zna se ili ne zna gdje je
tražena lokacija tj. Mogu vježbati različite vrste razgovora jer imaju predodžbu kako će najvjerojatnije taj
razgovor teći; učenici mogu raditi u parovima uz plan grada kao predložak za razgovor
80-84 str. - ?
F) PREZENTACIJA VOKABULARA – često učitelj smatra neophodnim objasniti značenje riječi ili kraće fraze; njegov
cilj je objasniti novu riječ što brže i učinkovitije
1.) REALIA – korištenje stvarnih predmeta u razredu (pokazuje se na neki od predmeta i na taj način se objašnjava
nova riječ); korisno za pojedine riječi, ali je fundus riječi ograničen
2.) SLIKE – neophodne jer ih učitelj može koristiti na više načina; mogu biti: crteži na ploči, slike na zidu, karte,
slikovne (flash) kartice i ostali ne-tehnički vizualni prikazi; uz pomoć njih učitelj može objasniti značenje novih
riječi ili objasniti značenje pojedinih rečenica, a može koristiti i kako bi se smislila situacija ili kontekst
3.) OPONAŠANJE, RADNJA ILI KRETNJA – radnje je lakše objasniti pokretom; učitelj se pravi da nešto radi, a
kretnja pomaže pri objašnjavanju pojmova OD, DO itd.
4.) SUPROTNOST – ponekad vizualni element nije dovoljan za objašnjenje značenja pa se koriste riječi suprotnog
značenja (prazan-pun, veliki-mali…), a recimo past continuous objašnjava se uspoređujući ga s past simpleom
5.) NABRAJANJE – recimo riječ povrće teško je objasniti vizualno pa učitelj nabraja više vrsta povrća; ista je
situacija s riječi odjeća
6.) OBJAŠNJENJE – je iznimno teško posebice na početnim stupnjevima učenja te treba voditi računa da
objašnjenje uključuje informaciju o tome kada se jezični element može koristiti (kontekstualno objašnjenje)
7.) PRIJEVOD – ukoliko ga učitelj stalno koristi to će utjecati na usvajanje stranog jezika jer učenici trebaju slušati
strani jezik, a ne materinski; ukoliko učenici ne razumiju riječ, a učitelj ne može smisliti način na koji tu riječ
objasniti može je prevesti – isto vrijedi i za gramatiku; opasnost leži u pronalaženju adekvatnog prijevoda;
prijevod treba koristiti vrlo oprezno kao tehniku objašnjavanja

7. VJEŽBA

A) USMENA VJEŽBA – u ovom poglavlju vidjet ćemo na koji način učenici imaju organizirane usmene vježbe;
proučit ćemo: usmeni dril (oral drill), aktivnosti s izostavljenim informacijama (information gap activities), igre
(games), personalizacija i lokalizacija (personalisation and localisation) i usmene aktivnosti (oral activities).
Aa) USMENI DRIL – u tri primjera vidjet ćemo na koji način se provodi ovaj dril čiji je osnovni cilj poticanje
uporabe upitnih oblika; kako su drilovi obično vrlo kontrolirani i imaju slabi potencijal ne smiju se koristiti
prečesto niti predugo, ali s druge strane osiguravaju kontrolirani način vježbanja određenih jezičnih oblika
1. DRIL U 4 FAZE – tako se naziva jer su prisutne četiri faze pitanje-odgovor-pitanje-odgovor; učenike se
potiče da postave pitanje i na temelju odgovora postavlja se drugo pitanje; dril u četiri faze koristan je za
vježbu i ponavljanje specifičnih upitnih oblika i može se uspješno koristiti u intervalima od 5 minuta nakon
što se učenicima na prethodnom satu objasnila uporaba upitnih rečenica
10
2. MJEŠOVITI PITANJE-ODGOVOR DRIL – razlika između mješovitog pitanje-odgovor drila i drila u četiri
faze je u tome što u prvom ima više pitanja i mogu se pitati bilo kojim redom; s učenicima se prema
predlošku vježbaju pitanja, a zatim u paru rade prema sličnim predlošcima te mogu koristiti ili odgovore ili
kratke sastave; pruža mogućnost brze provjere usvojenosti jezičnih elemenata koje su učenici prije učili i
trebaju se koristiti kratko
3. RAZGOVOR O UČESTALOSTI AKTIVNOSTI – učenici rade sa posebno pripremljenim setovima
slikovnih kartica na kojima su prikazane različite aktivnosti; učenici se grupiraju po četiri i ispred njih se
postavlja (okrenuta licem prema stolu) set slikovnih kartica; učenik bira karticu i mora zatim pitati drugog
učenika iz grupe kako često radi to što je na kartici prikazano; učenici sami provode dril, a njime ne upravlja
učitelj; slučajni odabir kartica čini ovu aktivnost zabavnom i izazovnom, a grupiranje omogućava učenicima
sudjelovanje u prijateljskom i opuštenom okruženju
Ab) AKTIVNOSTI S IZOSTAVLJENIM INFORMACIJAMA – su one aktivnosti u kojima se studentima daju
različiti dijelovi informacije, razmjenom ovih dijelova informacije mogu završiti zadatak; tri primjera koja ćemo
vidjeti koriste ovaj princip kako bi potaknuli vježbanje specifičnih dijelova jezičnih elemenata, a svrha je svake
aktivnosti premostiti informacijski jaz (podatke koje nedostaju), obično zapisujući informaciju
1. INVENTURA U DUĆANU – učenici su u parovima i daju im se kartice koje ne smiju pokazati onom
drugom učeniku – jedan učenik ima podatke o određenom broju artikala u dućanu, a drugi o drugim artiklima
u dućanu i pitajući pitanja koliko čega ima popunjavaju svoje kartice – aktivnost završava kada oba učenika
popune kartice
2. GEOGRAFSKI PODATCI – u ovoj aktivnosti učenici moraju pitati i odgovarati na pitanja o različitim
gradovima, položaju, broju stanovnika, klimi itd.; učenici su opet u parovima i ne smiju jedan drugom
pokazati papire, a svaki od njih ima dio informacija o navedenim gradovima; aktivnost se završava kada
učenici imaju sasvim popunjene tablice; ova vježba korisna je za uvježbavanje pitanja o različitim
informacijama i nešto je zanimljivija od prethodnih
3. IMIGRANT U BRITANIJI – ova aktivnosti namijenjena je učenicima na srednjem stupnju znanja i pokazuje
kako se takva aktivnost može koristiti ne samo za usmenu vježbu već i za čitanje i ispunjavanje obrazaca i
sl.; učenike se opet dijeli u parove i ne smiju gledati jedan drugom u papir, a zatim ih se traži da popune
obrazac koji im se da – jedan učenik dobije podatke o imigrantu u obliku informacija, a drugi u obliku
sastava s izostavljenim riječima; ovo je primjer vježbe koja integrira različite vještine;
Ukoliko učenici nisu prije nikada radili vježbe ovog tipa učitelj im treba jasno pokazati način prije nego što
se odvoje u parove; kada se završi aktivnost ovog tipa učitelj može provesti provjeru pitajući učenike da
postavljaju pitanja i odgovaraju na pitanja – to služi ne samo provjeri jezične produkcije učenika već i da li
su ispravno shvatili informaciju
Ac) IGRE – su sastavni dio podučavanja ne samo zbog jezične prakse koju provode već i zato jer su zabavne i
mogu se koristiti na bilo kojem stupnju kako bi se osigurala privlačna i izazovna aktivnost i posebno su učinkovite
na kraju dana; vidjet ćemo četiri primjera
1. POSTAVLJANJE ISPRAVNIH PITANJA – učenike se podijeli u parove, prvom učeniku se daju kartice s
riječima, a drugi učenik treba postaviti pitanje na koje je točan odgovor riječ na kartici prvog učenika i vrlo je
izazovna aktivnost jer prvi učenik treba postaviti pravo pitanje da bi drugi učenik dao točno očekivani
odgovor
2. DVADESET PITANJA – učenike se podijeli u dvije grupe, svaka grupa mora smisliti nekoliko predmeta;
učenik iz grupe A odgovara na bilo koje pitanje bilo kojeg učenika iz grupe B, a odgovor može biti samo DA
ili NE; ukoliko grupa B otkrije o kojem se predmetu radi nakon maksimalno 15 pitanja dobiju 2 boda, ukoliko
otkriju nakon 16 do 20 pitanja dobiju 1 bod, a nakon više od 20 pitanja ne dobiju bodove; ova igra može biti
zanimljivija ukoliko se svakoj grupi daju kartice na kojima su prikazani različiti predmeti, a kartice su
okrenute licem prema stolu – onaj učenik koji odgovara na pitanja pogleda karticu i mora odgovarati na
pitanja ovisno o tome što kartica prikazuje
3. KRIŽIĆ-KRUŽIĆ – ova popularna igra omogućava učitelju vježbanje specifičnog jezičnog elementa u
zabavnom kontekstu; učenike se dijeli u dvije grupe (križić i kružić); učitelj na ploču piše
This never running
Their can't are
Isn't play can
Grupa bira polje s kojim želi igrati i član grupe mora reći rečenicu koristeći riječ iz polja; ukoliko je rečenica
točna u polje se upisuje križić ili kružić ovisno o igraču koje grupe je riječ; igra se može prilagoditi bilo

11
 kojem jezičnom elementu kojeg učitelj želi vježbati; igra može biti zabavnija ukoliko učitelj prekrije polja pa
učenici ne znaju o kojim se riječima radi
4. KVIZOVI – se mogu uvijek koristiti kako bi se vježbao pojedini jezični element; u slijedećem primjeru vidjet
ćemo vježbu was/were; učenike se dijeli u dvije grupe i svakoj grupi se da određeno vrijeme da napišu
nekoliko pitanja iz opće kulture koristeći was/were; zatim učenik iz grupe A pita pitanje učenika iz grupe B –
ukoliko je učenik ispravno postavio pitanje grupa A dobiva 1 bod, a ukoliko je učenik ispravno odgovorio na
pitanje grupa B dobiva 2 boda, ukoliko se mora najprije savjetovati s ostalim članovima grupe – grupa B
dobiva 1 bod
Ad) PERSONALIZACIJA I LOKALIZACIJA – odnosi se na one faze vježbe kada učenici koriste jezik kojeg su
nedavno naučili kako bi rekli neke informacije o sebi ili stvarima koje poznaju; učitelj potiče učenike na
realističnu komunikaciju; vidjet ćemo tri primjera ove faze:
1. PLAN PERSONALIZACIJE – učenici su nedavno učili upotrebu present continuousa za izražavanje planova
u budućnosti; učitelj pita učenike što rade za vikend te zatim traži od učenika da jedni druge pitaju za planove;
ovaj tip personalizacije može odmah tvoriti fazu neposredne primjene ili se može koristiti u fazi nakon što su
učenici naučili novi jezični element
2. LOKALIZACIJA: GUADALAJARA – učenici uče engleski u Guadalajari u Meksiku; nedavno su učili o
lokaciji mjesta (Kino je u Južnoj ulici.); učitelj učenike pita, a oni odgovaraju na pitanja o Guadalajari;
učenici se potiču na rad u parovima gdje pitaju i odgovaraju na pitanja istog tipa; može se koristiti odmah u
fazi neposredne reprodukcije, ali je primjerenija za vježbanje jezičnih elemenata nakon što se oni uvedu.
3. SOCIJALNE VJEŠTINE – ovo opisuje fazu u kojoj učenici međusobno razgovaraju o temama koje ih
zanimaju; može biti vođeno od strane učitelja, ali učenici će to htjeti sami ukoliko su već naučeni na ovakvu
vrstu vježbe; izdvoji se jedan učenik za „ispitivanje“; ideja je da ga ostali učenici pitaju što više pitanja; tema
ovisi o učenicima i prednost je što učitelj stječe dojam o tome koliko učenici napreduju u usvajanju jezičnih
elemenata koje su nedavno svjesno usvojili
Ae) USMENE AKTIVNOSTI – vidjet ćemo tri aktivnosti osmišljene kako bi potakle vježbanje specifičnog jezika
na zabavan i aktivan način
1. PRONAĐI NEKOG TKO – ova aktivnost osmišljena je kako bi učenici pitali što više pitanja; svaki učenik
dobije karticu s nekim navedenim stvarima (voli čokoladu, često ide u kino, ima 3 brata…); svi učenici ustaju
i šetaju po razredu pitajući jedan drugog pitanja poput voliš li čokoladu i ukoliko je odgovor da upisuju ime
tog učenika; aktivnost je završena kada učenik ima imena za svako pitanje; aktivnost je pogodna za grupu
učenika koji su se tek nedavno upoznali kako bi doznali više jedni o drugima
2. ŠTO NETKO VOLI II NE – ova aktivnost počinje kako vježbanje like/dislike izraza, ali može se razviti u
slobodni razgovor; učitelj i učenici odluče o temi; učitelj zatim traži od učenika da navedu dva razloga zašto
vole ili ne vole spomenutu temu koristeći I like/don't like the topic because…; prije početka vježbe učitelj
upoznaje učenike sa slažem se/ne slažem se konstrukcijom; učitelj traži od učenika da pročita jednu od
rečenica, a drugi učenik se s tom tvrdnjom može ili ne mora složiti; ova aktivnost pogodna je i za grupni rad
3. UPITNICI – korisni su jer potiču vježbanje određenog jezičnog elementa na zanimljiv način; u ovom primjeru
učenici pitaju jedan drugog o filmovima koje su pogledali ili nisu i o mišljenju kakav je film bio; kada popune
obrasce s upitnicima napišu kratke sastave prema popunjenim podatcima; ova je vježba vrlo korisna

B) PISMENA VJEŽBA – upoznat ćemo se sa pisanjem rečenica (sentence writing), usporednim pisanjem (parallel
writing), povezanost i usklađenost (cohesion and coherence) i usmeno izlaganje (oral composition)
Ba) PISANJE REČENICA – vidjet ćemo tri primjera pisanja rečenica čiji je cilj s učenicima vježbati određeni
jezični element
1. DOVRŠAVANJE REČENICA – učenici dobivaju sliku, a zatim prema podatcima sa slike moraju dovršiti
rečenice; ovo je kontrolirani tip vježbe osmišljen kako bi učenici vježbali određeni jezični element npr.
glagolska vremena, dijelove vokabulara itd.; treba se provoditi kratko i ne često, ali može biti dobar temelj za
domaći rad
2. ŠTO RADE – u ovom primjeru učenici trebaju pogledati sliku i napisati četiri rečenice o tome što ljudi na
slici rade; nešto je izazovnije od prvog zadatka
3. BOŽIĆ – u ovom primjeru učenici koriste personalizaciju kako bi napisali rečenice koristeći priloge vremena
i opisujući što rade za Božić; ovo je prigodno samo za učenike kršćanske vjeroispovijesti i u razdoblju oko
25. prosinca; ova aktivnost ima sve prednosti usmene personalizacije;
sva tri primjera koje smo vidjeli bave se produkcijom točno napisanih rečenica

12
Bb) USPOREDNO PISANJE – učenici najprije vide pisani predložak, a zatim ga koriste kao temelj za svoj
vlastiti uradak; izvorni predložak pokazati će im kako se piše na engleskom jeziku i voditi će ih do vlastite
mogućnosti pisanog izražavanja na engleskom jeziku;
1. HOTELI – učenici dobiju materijale u kojima su opisani hoteli iz turističkih brošura uz pomoć simbola;
najprije moraju pogledati tumačenje simbola; kada je učitelj siguran da učenici razumiju sve simbole traži od
učenika da prouče jedan hotel, a zatim ih pita pitanja o njemu kako bi dobio informaciju da li su razumjeli
tekst; učenike se zatim traži da napišu sličan odlomak o jednom od ostalih hotela; pisanje je u ovoj aktivnosti
kontrolirano, ali je aktivnost izazovna jer učenici trebaju protumačiti simbole kako bi izvršili zadatak
2. FOKUS ČASOPIS – ovaj primjer funkcionira na istom principu kao i s hotelima, ali kako je donekle
uključena razina personalizacije učenici imaju mogućnost biti nešto kreativniji; učenici dobiju ulomak iz
časopisa u kojem piše nekoliko rečenica o određenoj osobi i ona se na taj način predstavlja; učenici zatim
moraju zamisliti da su novi učenici u svom razredu i da se moraju na ovaj način predstaviti ostatku učenika
iz razreda; učitelj zatim može pokupiti učeničke radove i podijeliti ih ostalim učenicima u razredu; ovo je
dobra aktivnost kako bi se učenici bolje međusobno upoznali
3. INGRAMOVI – ovo je slobodnija vježba od prethodne dvije; učenicima se daje model koji mogu u mjeri u
kojoj žele oponašati; učenici dobivaju materijal u kojem se opisuje situacija u kojoj su Ingramovi zamijenili
kuću na neko vrijeme s prijateljima i Joan Ingram za sobom ostavlja pismo u kojem opisuje gdje je što u kući
i što treba obaviti; učenici imaju zadatak zamisliti da će netko biti u njihovoj kući i napisati kakve bi im
naputke ostavili; učitelj treba biti spreman pomoći učenicima s nepoznatim riječima
Bc) POVEZANOST I USKLAĐENOST – ovo je teže postići u pisanoj nego u govornoj komunikaciji; vidjet
ćemo nekoliko primjera osmišljenih da pomognu učenicima kako bi svoje pisane uratke osmislili i producirali
jasno i povezano; to ne znači nužno samo redoslijed rečenica već i korištenje veznika
1. VEZNICI: KONKORD – u ovom primjeru vidjet ćemo jednostavnu vježbu za početnike koja ih treba naučiti
upotrebi veznika I ili-ili; učenici trebaju od dvije rečenice načiniti jednu koristeći veznik I ili-ili; kada učenici
završe s vježbom učitelj od njih traži da napišu još par rečenica o Konkordu
2. VEZNICI ZAVISNO-SLOŽENIH REČENICA: FRIŽIDER – cilj je ove vježbe uvježbati učenike za
korištenje veznika zavisno-složenih rečenica (unatoč, usprkos itd.); učenici moraju pročitati priču o kupnji
frižidera i nakon čitanja moraju prepričati priču u pisanom obliku koristeći veznike unatoč, usprkos,
doduše…
3. BABAR – učenici moraju napisati povezani sastav koristeći osobne zamjenice; učitelj na ploču napiše
nekoliko ispremiješanih rečenica, a učenici ih moraju napisati točnim redoslijedom; učitelj zatim pita za
redoslijed i obrazloženje; učenici se zatim organiziraju u grupe i grupe zatim dobivaju pojedinačne rečenice
na papirićima i moraju ih staviti u redoslijed za koji smatraju da je ispravan; radi se o priči za djecu (odabir
priče ovisi o tipu učenika s kojima se vježba provodi); nakon što svaka grupa posloži rečenice učitelj im
pokazuje točan redoslijed; mogu zatim zamijeniti neke jezične elemente drugima; ovakav tip vježbe ne daje
učenicima samo priliku da shvate logiku organizacije teksta već se izražavaju uz pomoć onih elemenata koje
su tek usvojili
4. LOGIČKA ORGANIZACIJA: NEISPRAVAN PROJEKTOR – učenici imaju problema i s logičkom
organizacijom ideja koje žele uključiti u pismeno izražavanje; u slijedećem primjeru učitelj navodi ideje koje
učenici žele uključiti u pismo reklamacije, a zatim od učenika traži da ove ideje logički poslože prije samog
zapisivanja tih ideja; učenici trebaju napisati pismo reklamacije direktoru British Airwaysa kako bi se
požalili na činjenicu da su na zadnjem letu platili korištenje najma slušalica kako bi pogledali film. Nažalost,
projektor je bio neispravan pa se film nije prikazao i sad žele natrag novce. Učitelj traži od učenika da mu
kažu ideje koje će uključiti u pisma i piše odgovore na ploču redoslijedom kojim ih dobije; učenici zatim u
parovima ove ideje moraju napisati logičkim redoslijedom; na kraju samostalno mogu napisati pismo
reklamacije koristeći navedene elemente; ovaj tip vježbe može se vježbe može se prilagoditi različitom tipu
pisanja (opisnom, pripovjedačkom, uputama itd.)
Bd) USMENO IZLAGANJE – učitelj i učenici moraju zajednički smisliti priču prije nego što ju zapišu; proces
razvijanja priče omogućava učitelju i učenicima da se usredotoče na raznovrsnost jezičnih elemenata; usmeno
sastavljanje priča može imati vizualni ili auditivni podražaj tj. učitelj može učenicima pokazati niz slika,
kretnjama nešto predočiti ili niz zvukova pustiti na player
1. BOGATAŠ I PROSJAK – učitelj pokazuje učenicima sliku i traži od učenika informacije koristeći jezične
elemente koje žele; na slici učenici vide bogataša koji stoji kraj Rolls Royca, pozdravlja suprugu na vratima i
kiša jako pada; učitelj uvodi ključni koncept (npr. da se priča događa jučer i da se čovjek zove John Smith);
učitelj nadograđuje priču koristeći još četiri slike (pokazuju Johna Smitha kako ukrcava skitnicu, skitnicu u
13
 domu Johna Smitha, skitnicu i gospođu Smith kako izbacuju Johna Smitha iz kuće i skitnicu za volanom
Rolls Royca kako prolazim kraj Johna Smitha koji je u dronjcima); kada su učitelj i učenici ispričali cijelu
priču učitelj zapisuje ključne riječi iz teksta; radeći u parovima učenici završavaju cijelu priču koju zatim svi
učenici provjeravaju pišući priču na ploču
Usmene vježbe su korisne za podučavanje pripovjedačkog stila i uporabe različitih prošlih glagolskih vremena; ipak,
oduzimaju puno vremena i treba ih sporadično koristiti

8. KOMUNIKACIJSKE AKTIVNOSTI

A) AKTIVNOSTI USMENE KOMUNIKACIJE – podijeliti ćemo primjere u sedam područja: postizanje dogovora
(reaching a consensus), prenošenje informacija (relaying instructions), komunikacijske igre (communication
games), rješavanje problema (problem solving), međusobna razmjena informacija (interpersonal exchange),
smišljanje priča (story construction) i simulacija i podjela uloga (simulation and role play)
Aa) POSTIZANJE DOGOVORA – u ovim primjerima učenici se trebaju međusobno dogovoriti nakon razgovora
i zadatak nije završen dok ne postignu dogovor; ovakve aktivnosti potiču slobodnu i spontanu uporabu jezika i
sada ćemo vidjeti tri primjera:
1.) ODLAZAK U NEW YORK – učenicima je rečeno da idu na odmor i moraju odlučiti o deset predmeta koje
će ponijeti sa sobom i o tim predmetima trebaju postići dogovor; svaki od učenika u parovima treba sastaviti
listu predmeta ikada su gotovi trebaju se usuglasiti oko jedinstvene liste od deset predmeta
2.) MORALNE DVOJBE – učenicima je opisana situacija u kojoj nadziru pisanje važnog ispita i vide učenika
koji vara na ispitu jer ima šalabahtere; imaju opciju: ignorirati ga, upozoriti učenika ukoliko nastavi
prepisivati da će ga prijaviti, tražiti od učenika da napusti pisanje ispita, poderati njegov ispit i napisati da je
bio odsutan ili prijaviti učenika nastavniku u kojem slučaju će biti izbačen iz škole/fakulteta; učenike se dijeli
u manje grupe kako bi postigli dogovor o tome koju bi opciju izabrali
3.) ČITANJE ZADATAKA – učenici trebaju odlučiti o točnim odgovorima na zadatke čitanja s
razumijevanjem; ovakve vježbe uključuju dosta integracije vještina
Ab) PRENOŠENJE INFORMACIJA – grupa učenika posjeduje informacije neophodne za izvršenje zadatka; bez
da te informacije podijele s drugom grupom moraju tu grupu učenika uputiti na izvršenje tog zadatka
1.) TRADICIONALNI PLES – maloj skupini učenika daju se upute za tradicionalni engleski ples; ostali učenici
u razredu moraju otplesati taj ples bez da vide te upute, a navode ih učenici iz grupe koja ima upute
2.) IZRADA MODELA – maloj skupini učenika daje se materijal za izradu modela (kockice, Lego kockice itd.)
i od toga moraju izraditi model; ta skupina učenika sada mora uputiti druge učenika u izradu identičnog
modela koji naravno mora biti skriven
Ac) KOMUNIKACIJSKE IGRE – temeljen se na principu informacijskog jaza; učenici moraju koristiti sve
jezične elemente koje poznaju
1.) OPIŠI I NACRTAJ – jedan učenik ima sliku koju drugi učenik ne smije vidjeti; drugi učenik treba nacrtati
identičnu sliku slušajući upute prvog učenika i/ili postavljajući pitanja; na kraju trebaju usporediti slike
2.) PRONAĐI SLIČNOSTI – učenici su u parovima i da im se dvije slike koje su različite, ali imaju određeni
broj sličnosti; bez da gledaju jedan drugom u sliku moraju otkriti koje su to sličnosti; na kraju uspoređuju
slike da vide uspješnost
3.) OPIŠI I POREDAJ – učenici rade u parovima; jedan učenik ima sliku na kojoj su određeni predmeti
poredani određenim redoslijedom; drugi učenik ima te predmete, ali su odvojeni i nisu poredani; drugi
učenik treba predmete staviti u isti redoslijed kao kod prvog učenika;
Ad) RJEŠAVANJE PROBLEMA – aktivnosti slične onima postizanja dogovora; razlika je u tome što su učenici
suočeni s problemom za koji postoji rješenje
1.) DVOJBA (PUSTINJA) – učenici raspolažu brojnim informacijama i moraju donijeti odluku; upoznaju se s
pričom aviona koji je prisilno sletio u pustinju i dobiju spisak predmeta koji su spašeni i trebaju napisati listu
sedam najvažnijih predmeta koji su im potrebni za preživljavanje ili spašavanje i usuglasiti stavove s ostalim
članovima skupine; učenici su uključeni u čitanje i razgovor
2.) DUĆANI U KINGSTONU – učenici se podijele u parove ili skupine; svaki par ili skupina dobiju
informaciju da u gradu Kingstonu postoji supermarket, pekara i knjižara; zatim dobiju informacije o radnom
vremenu svakog dućana i moraju riješiti logički problem koji dan je kupac otputovao u Kingston, a knjižara
je bila otvorena; učenici rade tablicu i rješavaju problem; uključeni su u čitanje i raspravu
Ae) MEĐUSOBNA RAZMJENA INFORMACIJA – poticaj na razgovor dolazi od strane samih učenika

14
 1.) OTKRIVANJE – učenici su u parovima i moraju otkriti kakva su imali iskustva, u ovom slučaju sa filmom;
učenik u paru dobije ili pismo A ili B; A mora otkriti od učenika B koji je film gledao, o čemu se radi u
filmu, što B misli o tome; mogu i zamijeniti uloge
2.) OMILJENA HRANA – učenici su u parovima ili malim skupinama kako bi saznali stvari o djetinjstvu
učenika i o tome što je svatko od njih najviše volio kada je bio dijete; svaki učenik mora ispuniti upitnik na
način da učenika u paru pita pitanja iz upitnika i odgovore upisuje u upitnik
Af) SMIŠLJANJE PRIČA – cilj je ovih aktivnosti dati učenicima djelomične informacije i od njih zatim zatražiti
da koriste te informacije kao dio priče koju moraju smisliti pitajući druge učenike (koji raspolažu ostatkom
potrebnih informacija) za ostale dijelove priče
1.) SLUČAJ BOLNICE – svaka skupina dobije dio priče; učenici iz grupa se miješaju na način da je svaki član
nove grupe vidio drugu sliku; jedan drugom govore što je na njihovim slikama i na taj način sastavljaju
priču; dobivaju četiri slike; zatim učitelj sakuplja te slike i učenike grupira u druge skupine, a učenici
pokušavaju sastaviti dijelove priče; učitelj na kraju pokazuje sve slike svim učenicima
Ag) SIMULACIJA I PODJELA ULOGA – ideja vodilja ove tehnike je osmisliti pretvaranje životnih situacija u
razredu: učenici simuliraju stvarni svijet; od učenika se traži da se pretvaraju da su u zračnoj luci, da organiziraju
ponovno sastajanje generacije; pokušava se, na jedan umjetan način, učenicima omogućiti vježbanje životnog
engleskog na način na koji se on koristi u engleskim govornim područjima; učenici trebaju nešto odglumiti, ali ne
u klasičnom smislu već to znači da su voljni sudjelovati u aktivnosti; za vrijeme ove aktivnosti učitelj može igrati
jednu od uloga ili može usmjeriti razgovor; važno je da su učenici dobro pripremljeni za ovaj zadatak; treba im
osigurati sve potrebne informacije, ali nenametljivo i kada je to nužno za uspješnost aktivnosti jer u protivnom
učenici nemaju slobodu izražavanja
1.) TURISTIČKI AGENT – učenici se dijele u parove u kojima dobivaju uloge turističkog agenta i klijenta;
klijent želi rezervirati hotel, ali inzistira u tome da hotel mora udovoljavati određenim kriterijima (cijena,
dobra hrana itd.); turistički agent ima sve informacije o hotelima; učenicima se daju pisma A i B u pismu A
turistički agent ima navedene informacije o pojedinim hotelima, a u pismu B klijent ima zahtjeve kojima
treba hotel udovoljiti;
2.) DOGOVARANJE SUSRETA – učenici trebaju organizirati okupljanje radi proslave rođendana, godišnjice
itd. ; učitelj izmišlja razlog okupljanja; učenici se moraju dogovoriti o mjestu i razlogu okupljanja u skladu s
informacijama koje dobiju (svatko od njih dobije papirić na kojem piše gdje želi izaći i kada i izmisliti razlog
zašto je to najbolji odabir)
3.) RAZGOVOR ZA POSAO – učenici su u parovima i moraju smisliti pitanja za one koji intervjuiraju
potencijalne kandidate; zatim rade u grupama od 5 učenika u kojoj će jedan od učenika biti onaj vodi
razgovor za posao, a ostali će biti potencijalni kandidati; svaki kandidat i onaj koji intervjuira dobivaju
papiriće na kojima ocjenjuju jedni druge ovisno o svojim kvalitetama za traženi posao; na kraju se zbrajaju
bodovi i bira najbolji kandidat
4.) ČUDOVIŠTE IZ LOCH NESSA – četvero učenika tvrdi da je vidjelo čudovište i opisuje ga policijskom
službeniku koji mora iz toga iz njihovih iskaza sastaviti podatke o čudovištu; svaki od učenika u grupi dobije
karticu na kojoj je opisan dio čudovišta, a iz kojeg policijski službenik sastavlja zapisnik s podatcima o
čudovištu
5.) TYNE UMJETNIČKA GALERIJA – učenici dobiju tekst s podatcima o galeriji, a zatim dobiju pet
umjetničkih radova o kojima galerija razmišlja o kupnji; kako je vlasnik galerije osjetljiv na javno mnijenje
pozvao je nekoliko ljudi da kažu svoje mišljenje o tih pet umjetničkih radova; učenici dobivaju uloge tih
ljudi s njihovim argumentima, a jedan učenik dobiva ulogu vlasnika galerije; ukoliko nitko od učenika nije
dovoljno sposoban preuzeti ulogu vlasnika to može učiniti učitelj

B) PISANE KOMUNIKACIJSKE AKTIVNOSTI – proučiti ćemo različite vrste promicanja pisane komunikacije u
razredu: prenošenje informacija (relaying instructions), razmjena pisama (exchanging letters), igre u pisanju
(writing games), tečno pisanje (fluency writing), smišljanje priča (story construction), pisanje izvještaja i oglasa
(writing reports and advertisements)
Ba) PRENOŠENJE INFORMACIJA – jedna skupina učenika ima informaciju o izvršavanju zadataka i trebaju
uputiti drugu grupu na izvršavanje zadatka dajući im pisane upute
1.) IZRADA MODELA – mala skupina učenika dobije materijal od kojeg trebaju napraviti određeni model
(kockice, Lego itd.); nakon toga napišu upute koje će pomoći drugoj skupini učenika izraditi model; postoji
mogućnost trenutne povratne informacije jer učenici mogu vidjeti da li su dobro napisali upute gledajući u
skupinu učenika koja izrađuje model
15
2.) DAVANJE UPUTA – učenici pišu upute od mjesta gdje se nalaze do nekog mjesta u istom gradu, ne smiju
imenovati odredište; učenici daju upute svom paru koji mora pogoditi koje je to odredište slijedeći upute
3.) PISANJE NAREDBI – učitelj kaže učeniku da napiše naredbu za jednog od svojih kolega u razredu na
komadu papira; ta pisana poruka prosljeđuje se učeniku koji treba izvršiti naredbu
4.) PISANJE PORUKA – učenici trebaju napisati pitanje drugom učeniku iz grupe koji zahtijeva odgovor,
poruka se zatim daje učeniku kojem je pitanje upućeno, a zatim taj učenik piše odgovor koji se daje prvom
učeniku
Bb) RAZMJENA PISAMA – učenici pišu jedan drugom pismo i zatim primaju odgovore; u primjerima koji
slijede pisanje se temelji na simulaciji i određivanju uloga
1.) POZIVANJE – učitelj traži od učenika u razredu da ispune kalendar događanja idući tjedan u kojem moraju
imati najmanje tri potvrđena dogovora; učitelj zatim učenike stavlja u parove i traži od svakog učenika da
napiše poziv učeniku u paru na neku aktivnost idući tjedan; pisma se razmjenjuju, a zatim učitelj traži od
učenika da napišu odgovor vodeći računa o kalendaru i svojim željama
2.) DOPISIVANJA – učenici pišu pisma dopisivanja (dijelovi u časopisima gdje navodni stručnjaci daju savjete
o svemu od bračni problema do problema sa susjedima); učitelj učenike odvaja u male grupe i traži od njih
da smisle neki problem i zatim napišu pismo; pisma svake grupe daju se drugoj grupi koja mora razmisliti o
najboljem savjetu, a zatim napisati odgovor; odgovori se zatim daju grupi koja je pisala o problemu, a
najzabavniji odgovori mogu se staviti na pano
3.) PRITUŽBA KUPCA – učenici su podijeljeni u male skupine od kojih svaka dobije oglas; bilo bi idealno
kada bi mogli dobiti oglase koje su pripremili učenici iz razreda; učenici sada trebaju zamisliti da su kupili
oglašeni predmet, ali nisu njime iz nekog razloga zadovoljni i trebaju napisati pismo reklamacije; pisma se
daju različitim grupama; nova grupa treba proučiti pismo reklamacije i odlučiti što će s njim; kada odluče
mogu napisati odgovor pa se taj odgovor vraća prvotnoj grupi koja o njemu onda razgovara
4.) PRIJAVA ZA RADNO MJESTO – učenicima se pokaže oglas u kojem se oglašava radno mjesto u odjelu
odnosa s javnošću avio kompanije; učenici se pismeno moraju prijaviti na to radno mjesto pišući što
privlačnije molbe za posao; učitelj zatim dijeli učenike u skupine i njima se daju neka od pisama; svaki član
grupe mora pročitati svako pismo ocjenjujući pritom onog koji se prijavio za radno mjesto; ocjene se zbrajaju
i odabire se najbolji kandidat; grupa piše dva pisma – jedno kandidatu pozivajući ga na razgovor, a u druga
ostalim kandidatima koji nisu bili uspješni na natječaju
Bc) IGRE U PISANJU – slične su igrama u govornoj komunikaciji
1.) OPIŠI I PREPOZNAJ (1) – učenici pišu opise ljudi ili mjesta, a ostali u razredu trebaju pogoditi o kojim se
ljudima ili mjestima radi; učitelj dijeli učenike u dvije skupine; učenici trebaju napisati opis poznate osobe
(ili nekog iz razreda) bez spominjanja imena; član jedne od grupa čita opis; ukoliko netko iz druge grupe
može pogoditi o kome se radi njegova grupa dobije jedan bod, ukoliko ne – ne dobivaju bodove; učitelj može
oduzeti bod grupi koja čita opis ukoliko je on pogrešan ili navodi na pogrešno rješenje
2.) OPIŠI I PREPOZNAJ (2) – učenici moraju opisati poznati povijesni događaj i trebaju dati što više podataka
o njemu; učitelj dijeli učenike u parove; svi učenici trebaju opisati neki povijesni događaj i pritom dati što je
više moguće detalja o njemu; učenici tada razmjenjuju papire i moraju iz pisanih opisa pogoditi o kojem se
događaju radi; neke od najboljih sastava učenici čitaju ispred cijelog razreda, a ostali učenici pokušavaju
pogoditi o kojem se događaju radi
Bd) TEČNO PISANJE – cilj ove aktivnosti je vrlo jednostavan: učenici trebaju napisati što više u određenom
vremenskom periodu
1.) PRIČA U SLIKAMA – učenicima se kaže da će imati slobodan sastav i da je cilj napisati što više znaju
unutar određenog vremenskog perioda; zatim im se pokazuje slijed slika i daje im se naputak da o tome pišu;
kada prođe zadano vrijeme učitelj zaustavlja učenike i skuplja radove; radove ne treba ispravljati; zadano
vrijeme je otprilike od šest do dvanaest minuta
Be) SMIŠLJANJE PRIČA – cilj je učenicima dati djelomične informacije koje zatim moraju razmijeniti s ostalim
učenicima kako bi sastavili priču
1.) SLUČAJ U BOLNICI – učenici su u grupama od 6 učenika; svaki od učenika dobije pismo (A-F); svi
članovi jedne grupe trebaju napisati zajedno dvije rečenice o svojoj slici koristeći prošla vremena kako bi se
izbjeglo pisanje u sadašnjem vremenu; svaki član grupe sada ima iste dvije rečenice; učitelj skuplja te četiri
slike i radi nove grupe u kojima je po jedan od A-F učenika; učenici sada moraju spojiti rečenice kako bi
tvorile smislenu priču; grupe sada čitaju priče i uspoređuju ih
2.) BAJKA – učenici su u grupama; ukoliko je to moguće grupe trebaju imati isti broj učenika; učenici moraju
istrgnuti list iz bilježnice i na njemu napisati: Jednom davno u velikom dvorcu na kraju šume živjela je
16
 prekrasna princeza; učenici tada trebaju nastaviti priču pišući iduću rečenicu; učenici daju taj papir učeniku
sa svoje lijeve strane i tako svaki put na papir moraju dodati po jednu rečenicu; aktivnost završava kada su
svi papir obišli jedan krug osim posljednjeg učenika i učitelj tada daje uputu učenicima da napišu završnu
rečenicu; priče se tada vraćaju prvotnim učenicima i učenici čitaju priče ostatku razreda
Bf) PISANJE IZVJEŠTAJA I OGLASA
1.) NOVINSKI ČLANAK - svi učenici u razredu trebaju napisati dvije novinske vijesti na komadu papira;
učitelj zatim skuplja papire i formira učenike u grupe i zatim dijeli papire u jednakom broju slučajnim
odabirom; učenici zatim trebaju skombinirati te vijesti (prilagođavajući gdje je to potrebno) kako bi sastavili
jedan novinski članak; taj se članak zatim čita ostatku razreda
2.) TURISTIČKA BROŠURA – učenici moraju napisati po dvije ili više rečenica o znamenitostima mjesta u
kojem žive ili idu u školu; učenike se tada podijeli u manje grupe; u svakoj grupi učenici spajaju rečenice i
koriste ih kako bi sastavili brošuru o mjestu u kojem žive ili idu u školu za turistički časopis; najbolje brošure
može se staviti na pano
3.) OGLAS – učenici raspravljaju (zajednički i/ili u parovima/grupama) što čini oglas uspješnim; učenike se
dijeli u grupe i trebaju odabrati proizvod i napisati o njemu oglas koji će se pojaviti u novinama; kada završe
zadatak razmjenjuju oglase
4.) UPITNIK O PUŠENJU – učenici će raditi u grupama i napisati izvještaj o društvenim stavovima o pušenju
temeljem upitnika kojeg moraju osmisliti; učitelj razgovara s učenicima o tome koje informacije trebaju
dobiti i kakvu vrstu pitanja bi trebali koristiti (pušači - razlozi pušenja, stav prema pušenju na javnim
mjestima, mišljenje o nepušačima koji se tuže ili nepušači - razlozi nepušenja, razlozi zbog čega su prestali
pušiti, stav prema pušenju na javnim mjestima, prijedlog za promjenu); učenici sastavljaju različite upitnike i
zatim ih provode ili na ulici ili ostalim razredima u školi itd.; grupe proučavaju informacije koje su prikupili i
pišu izvještaj sa zaključcima svog istraživanja; izvještaji se mogu uspoređivati;

C) ISPRAVLJANJE PISANIH RADOVA – ovisno o cilju koji neka aktivnost treba postići pisane radove se nekad
treba ispravljati, a nekad ne; ispravak pisanih radova može raditi i učitelj i učenik; ukoliko ispravak radi učitelj
mora voditi računa o sadržaju upozoravajući učenika na to što je u radu bilo dobro, a što ne; ukoliko učitelj želi
ispravljati jezično izražavanje može koristiti mnoštvo simbola; važno je da su učenici upoznati s tim simbolima;
ukoliko učenici ispravljaju pisane uratke nema potrebe za simbolima; kada učitelj vrati pisane radove učenicima
treba im dati dovoljno vremena da vide gdje su pogriješili i na što učitelj ukazuje; učenici mogu zamijeniti uratke
i zatim ispravljati jedan drugom pogreške pokušavajući ih zamijeniti točnim rješenjima; ukoliko neki radi ima
mnoštvo pogrešaka učitelj može kopirati taj rad (brišući ime učenika), pokazati ga ostatku učenika u razredu i
tražiti od njih da navedu pogreške

9. RECEPTIVNE VJEŠTINE

A) OSNOVNI PRINCIPI – upoznat ćemo se s nekim od osnovnih principa koji su primjenjivi i na čitanje i na
slušanje unatoč činjenici da se ove vještine prakticiraju kroz različite medije (pisani tekst ili govorna
komunikacija): sadržaj (content), svrha i očekivanja (purpose and expectations) i receptivne vještine (receptive
skills)
Aa) SADRŽAJ – u svakodnevnom životu puno čitamo i slušamo i taj se jezični izričaj može podijeliti na dvije
opće kategorije: interes i korisnost; često nešto čitamo ili slušamo jer nas zanima ili barem mislimo da nas zanima
npr. čitalac nekog časopisa čita članak na stranici 35, a ne priču na stranici 66 jer misli da će ga isti više zanimati;
ista je situacija pri odabiru knjige u knjižari; kategorija interesa uključuje čitanje i slušanje radi uživanja,
intelektualnog poticaja i sl.; ponekad se ne radi o zanimljivosti teksta kojeg netko čita ili sluša već o njegovoj
upotrebljivosti npr. upute za korištenje nekog uređaja; ove dvije kategorije ne isključuju jedna drugu – neki tekst
može istovremeno biti i koristan i zanimljiv
Ab) SVRHA I OČEKIVANJA – koncept svrhe sličan je komunikacijskoj svrsi; u stvarnom životu ljudi nešto
čitaju ili slušaju zato što žele i zato što to služi nekoj svrsi (užitak ili korisnost); drugo obilježje je da nešto
očekujemo čuti ili pročitati (ukoliko uključimo radio na postaju koja emitira komedije očekujemo čuti nešto
smiješno, a ukoliko recimo uzmemo novine i naslov je Oluja na Markovu trgu očekujemo pročitati o uzavreloj
političkoj raspravi u Saboru); ljudi znači čitaju ili slušaju nešto zato jer imaju želju to učiniti i svrhu koju žele
ispuniti i obično imaju neka očekivanja o sadržaju
Ac) RECEPTIVNE VJEŠTINE – čitalac ili slušalac koristi veliki broj vještina dok nešto čita ili sluša i uspjeh
razumijevanja sadržaja tog što vidi ili sluša ovisi uvelike o njegovim specijalnim vještinama:
17
 1.) VJEŠTINE PREDVIĐANJA (predictive skills) – uspješan slušalac ili čitalac predviđa to što će čuti ili
pročitati i proces razumijevanja teksta je proces toga u kojoj mjeri sadržaj teksta odgovara tim
predviđanjima; u prvom trenutku predviđanja će biti rezultat očekivanja koje ima, kako nastavlja čitati ili
slušati predviđanja će se mijenjati kako iz teksta prima sve više informacija; jedna od osnovnih funkcija
uvodne faze kada podučavamo receptivne vještine poticanje je vještine predviđanja
2.) IZDVAJANJE ODREĐENIH INFORMACIJA (extracting specific information) – vrlo često slušalac ili
čitalac koristi receptivne vještine isključivo kako bi izdvojio određene informacije npr. čitalac pogleda neki
tekst ne zato da bi ga shvatio već da bi pronašao jednu ili dvije činjenice; slušalac može upaliti radio kako bi
čuo samo jednu vijest koju želi čuti; u oba slučaja čitalac/slušalac zanemariti će sve osim informacija koje ih
zanimaju; ukoliko se ova vještina primjenjuje na čitanje zove se SCANNING
3.) DOBIVANJE OPĆE PREDODŽBE (getting the general picture) – čitaoci i slušaoci često nešto čitaju ili
slušaju jer žele dobiti opću sliku tj. nešto pročitaju i kao rezultat toga dobili su opću sliku o sadržaju
pročitanog teksta i detaljnije informacije ih uopće ne zanimaju; vještina čitanja kako bi se dobila opća slika
(SKIMMING) pretpostavlja sposobnost čitaoca da vidi ono što je najvažnije u tekstu i odbaci sve nevažno;
slušaoci također koriste ovu vještinu jer oni koji govore često koriste dosta jezičnih elemenata koji nisu važni
za izricanje glavnih misli ili su u potpunosti suvišni
4.) SHVAĆANJE MIŠLJENJA I STAVA (inferring opinion and attitude) – slušalac ili čitalac često mora znati
shvatiti kojeg su mišljenja pisac ili govornik i kakve stavove imaju jer oni nisu uvijek direktno navedeni;
iskusan čitalac ili slušalac će uz pomoć indicija koje dobiva dok čita ili sluša shvatiti da li se pisac ili
govornik slažu s temom o kojoj raspravljaju i koje je njihovo mišljenje o osobnosti onog kojeg opisuju; ova
vještina uvelike ovisi o prepoznavanju jezičnog stila i njegovoj upotrebi kako bi se postigla odgovarajuća
svrha
5.) SPOSOBNOST ZAKLJUČIVANJA IZ KONTEKSTA – čak i izvorni govornici često naiđu na riječi u
pisanom ili govornom tekstu koje ne razumiju; najčešće to ne predstavlja nikakav problem jer iz konteksta
mogu shvatiti njeno značenje; zaključivanje iz konteksta vrlo je važno za onog koji se koristi nekim jezikom
jer će često naići na nepoznate riječi; naravno, postoji i situacija u kojem nije moguće zaključiti o značenju
neke riječi iz konteksta ukoliko postoji veliki broj riječi koje ne razumiju
6.) PREPOZNAVANJE FUNKCIJA, UZORAKA I OZNAKA – izvorni govornici znaju ukoliko pročitaju ili
čuju npr. da iza toga slijedi navođenje nekog primjera ili ukoliko pročitaju „drugim riječima“ da će taj
koncept biti objašnjen na drugi način; prepoznavanje tih obilježja razgovora važno je za shvaćanje od čega se
sastoji tekst; važno je znati prepoznati rečenice koje su generalizirane i one koje tu generalizaciju
potkrjepljuju dokazima, važno je znati prepoznati elemente koji služe za povezivanje
Vještine koje smo nabrojili dijele se u dvije glavne kategorije: tip 1 (1-3) i tip 2 (4-6)

B) METODOLOŠKA NAČELA ZA PODUČAVANJE RECEPTIVNIH VJEŠTINA

Ba) RECEPTIVNE I PRODUKTIVNE VJEŠTINE (receptive and productive skills) – usprkos činjenici da
receptivne vještine zahtijevaju mnogo involviranosti i aktivnosti od strane primaoca proces nužno ne uključuje
pretvaranje jezičnih elemenata u govor ili pisani tekst već je zadatak učenika interakcija s tekstom na način da
shvati poruku, a to je moguće čak i ukoliko učenik nije sposoban producirati jezične elemente na koje je naišao u
tekstu; rad s receptivnim vještinama uključuje rad učenika s grubo prilagođenim jezičnim unosom tj. jezičnim
elementima s kojima učenici mogu raditi iako su iznad njihove razine produkcije
Bb) VRSTE TEKSTA (types of text) – postoje autentični (oni osmišljeni za izvorne govornike – novinski članci,
reportaže na radio postajama…) i ne-autentični materijali (oni napisani ciljano za učenike stranih jezika, ali mora
se razlikovati tekstove napisane kako bi se ukazalo na određeni dio jezičnog elementa i one koji su napisani kako
bi što više ličili na autentične tekstove); imamo primjer ne-autentičnog teksta u kojem se opisuju likovi na slici,
ali taj tekst služi kako bi se uveo going to future; zatim imamo primjer teksta koji izgleda autentičnije, jezik je
jednostavan, ali takav jezik i jest u stvarnom životu; slijedi primjer razgovora o sunčanim naočalama koji zvuči
sasvim neprirodno (koristi se formalna gramatička struktura i neke jezične strukture koje se ne koriste u stvarnim
životnim situacijama) i ovaj razgovor nije ni osmišljen kao primjer govornog engleskog jezika već za
uvježbavanje vještine slušanja; primjer koji slijedi o davanju uputa o dolasku do postaje zvuči vrlo autentično
(onaj koji daje upute ponaša se kao izvorni govornik – zastaje u razgovoru, predomišlja se i daje upute
realistično); ono što treba reći je da materijal osmišljen za usvajanje receptivnih vještina mora barem biti
simulirano autentičan jer u protivnom učenici nemaju priliku nikada se naći u situaciji kakve su opisane u
potpuno umjetno osmišljenom kontekstu

18
 Bc) SVRHA, ŽELJA I OČEKIVANJA (purpose, desire and expectations) – metodologija za podučavanje
receptivnih vještina mora voditi računa o dome da ljudi nešto čitaju ili slušaju zato što imaju želju za tim, svrhu
koju žele ostvariti i očekivanja o tome što će pročitati ili čuti i prije samog čitanja ili slušanja teksta; učenicima
treba razviti želju za čitanjem kako bi imali očekivanja i imali svrhu od čitanja i slušanja
Bd) PRIMANJE I DJELOVANJE (receiving and doing) – kada ljudi nešto pročitaju ili čuju nešto učine uslijed
toga što su čuli ili vidjeli; očekujemo od učenika da iskoriste to što su pročitali ili čuli kako bi izvršili određeni
zadatak; to može značiti da daju mišljenje o tome što su pročitali, slijede neke upute, napišu razglednicu, kratki
sadržaj teksta ili vode razgovor temeljem pročitanog
Be) PODUČAVANJE RECEPTIVNIH VJEŠTINA (teaching receptive skills) – zadatak učitelja je podučiti
učenike brojnim vještinama koje će im trebati za razumijevanje pročitanog ili odslušanog teksta; vještine tipa 1
koriste se kao temelj za prve vježbe koje učenici moraju proći kada uče receptivne vještine (moraju pogledati
tekst i izdvojiti određene informacije, moraju slušati ili čitati kako bi stekli opću sliku ili moraju pokušati
potvrditi očekivanja koja su imali o tekstu) dok se vještine tipa 2 koriste na kasnijim stupnjevima učenja kada se
očekuje detaljno razumijevanje teksta; učenje vokabulara radi razvijanja strategija pogađanja te identifikacija
znakova u razgovoru ili konstrukciji teksta kako bi se odredilo mišljenje ili stav pisca ili govornika

C) OSNOVNI METODOLOŠKI MODEL ZA PODUČAVANJE RECEPTIVNIH VJEŠTINA – ovaj model nije

osmišljen da bi se slijepo slijedio već predstavlja opće metodološke smjernice; model ima pet osnovnih strategija,
a to su:
UVOD (lead in) – učitelj i učenici pripremaju se za zadatak i upoznaju se s temom za vježbu čitanja ili slušanja;
služi za stvaranje očekivanja i razvijanje interesa učenika za određenu temu
UČITELJ OBJAŠNJAVA ZADATAK (T directs comprehension task) – učitelj se treba pobrinuti da učenici
znaju što se od njih očekuje (odgovaranje na pitanja, ispunjavanje tablica, prepričavanje onog što su čuli
151 – 156 ?

1.) QE2 : DA/NE odgovori na pitanja – učitelj s učenicima razgovara o različitim vrstama odmora u uvodnoj
fazi te dolazi do teme luksuznih kruzera; učitelj zatim govori učenicima da će pročitati tekst o jednom od
takvih kruzera – QE2; učenici zatim moraju pročitati samo osam pitanja i reci da li su ih razumjeli; učitelj
zatim upućuje učenike da uz pomoć pročitanog teksta odgovore na pitanja – ne moraju razumjeti svaku riječ,
cilj je samo pronaći odgovore na pitanja i to čim brže; kada učenici završe s odgovaranjem na pitanja mogu
međusobno provjeriti odgovore; učitelj zatim provjerava kako su odgovorili i eventualno objašnjava ukoliko
ima nekih nejasnoća; kao dodatni zadatak učitelj može učenicima reći da zamisle da su na tom kruzeru i
moraju napisati razglednicu svom prijatelju na engleskom jeziku; nakon toga najzanimljivije se čitaju
2.) PRONALAŽENJE KNJIGE – u ovom primjeru učenici čitaju tekst u kojem je objašnjeno na koji način
funkcionira katalogizacija u knjižnici; tekst je koristan učenicima koji uče u britanskim knjižnicama; u
uvodnoj fazi učitelj i učenici razgovaraju o knjižnicama, koliko često ih posjećuju, što čitaju itd.; učitelj
zatim kaže učenicima da će pročitati tekst o radu knjižnice; prije čitanja teksta moraju pročitati pitanja (ako
ne znaš kako koristiti kataloge koga bi pitao, ako znaš ime pisca u kojem bi katalogu tražio knjigu, što je
možda najvažnija informacija koju iz kataloga možeš saznati, pogledaj primjer kataloške kartice i
odgovori…); učenici zatim čitaju tekst kako bi pronašli odgovore na ta pitanja i to moraju učiniti što brže;
učenici zatim moraju obrazložiti svoje odabire; učitelj zatim može prijeći na vještine tipa 2 što u ovom
slučaju uključuje zamišljeni odlazak učenika u knjižnicu gdje moraju izvršiti jedan od tri zadatka (pitaj
jednog od knjižničara kako možeš pronaći dvije knjige koje želiš: jednoj znaš naslov, a drugoj autora;
pokušao si pronaći knjigu prema kartici, ali ista nije na polici, prijavi to knjižničaru i pokušaj je dobiti; načini
kartice za dvije knjige s kojima si upoznat i upiši što više podataka znaš)
3.) PREGLED ODLAZAKA ZRAKOPLOVA – učenici vide tablicu u kojoj su prikazani letovi i vrijeme
odlazaka pojedinih zrakoplova; ovaj materijal može biti koristan više nego zanimljiv; učitelj može započeti
razgovor o zrakoplovima i putovanjima, a zatim tražiti od učenika da odgovore na pitanja o odlascima
zrakoplova što je brže moguće; učenici mogu i razgovarati na način da jedan učenik postavlja pitanja kao
putnik drugom učeniku koji ima ulogu službenika za davanje informacija;
4.) ODABERI – učenici čitaju stranicu oglasa o različitim školama za učenje jezika u Engleskoj; dobiju stranicu
s oglasima pojedinih škola, a zatim informacije iz oglasa moraju prenijeti u tablicu; kada završe uspoređuju
tablice kako bi vidjeli da li imaju upisane iste podatke; mogu na kraju odabrati školu koja im se najviše
svidjela i napisati molbu za upis;

19
 Dc) IZVRŠAVANJE ZADATAKA – učenici moraju izvršiti zadatke bez faze razumijevanja jer se
podrazumijeva opće razumijevanje teksta
1.) ROSA MORELLO: ISPUNJAVANJE OBRASCA – učenici čitaju tekst i trebaju ispuniti obrazac s osobnim
podatcima na temelju onog što su pročitali; tekst je o studentici Rosi Morello i podatke o njoj učenici upisuju
u obrazac međunarodne putovnice za studente:
2.) SLOBODNO RADNO MJESTO: MOLBA – učenici čitaju oglase kako bi se javili na njih, a zatim pišu
odgovore temeljem onog što su u oglasima razumjeli; odabiru jedan od tri ponuđena oglasa za posao i pišu
molbu; pisma se zatim mogu podijeliti manjim grupama učenika koje odlučuju o najboljem kandidatu
Dd) ČITANJE RADI OPĆEG RAZUMIJEVANJA TEKSTA – dobivanje opće slike o tekstu (ono što smo
nazvali skimming) vrsta je čitanja u kojoj je cilj čitaoca nešto brzo pročitati kako bi dobili opću predodžbu o
onom o čemu se u tekstu govori
1.) DUHOVI – učitelj s učenicima razgovara o tome vjeruju li u duhove ili ne, a zatim ih upućuje na to da će
pročitati kratki tekst o duhovima; to trebaju učiniti što brže kako bi dobili opću predodžbu o čemu se u tekstu
govor, a zatim moraju odgovoriti na pitanja ispod teksta
2.) TOMIKO U NEW YORKU – ovdje se radi s primjerom više ponuđenih odgovora od kojih je samo jedan
točan; to je prije bila česta metoda, ali sa se odustaje od nje zbog argumenta da u stvarnom životu ljudi nemaju
mogućnost takvog izbora i da taj izbor često uzrokuje više zbunjuje učenike nego što im pomaže; ta se metoda
koristi se u testiranjima; u ovom primjeru učenici trebaju odabrati među više ponuđenih odgovora, a kako bi dali
naslov pojedinom odlomku;
Čitanje radi općeg razumijevanja teksta vještina je koja uključuje izvlačenje samo ključnih dijelova teksta; čitalac
ne mora tražiti nikakve detaljne informacije već samo pokušava općenito shvatiti smisao teksta
De) ČITANJE RADI DETALJNOG RAZUMIJEVANJA TEKSTA – ovdje se govori o vještinama tipa 2 koje
uključuju rad učenika nakon čitanja teksta
1.) ODABERI: TOČNO/NETOČNO – učenici su u paru i nakon čitanja teksta trebaju odlučiti koje su od
ponuđenih tvrdnji točne ili netočne
2.) PRONALAŽENJE KNJIGE – nakon što u tekstu pronađu određene informacije učenici moraju ponovno
pogledati tekst kako bi odgovorili na pitanja;
Detaljnije proučavanje teksta daje učenicima priliku proučavati finije nijanse u pisanom tekstu i tako naučiti više
o tome kako se jezik koristi.
Df) PREPOZNAVANJE FUNKCIJE, UZORAKA I ZNAKOVA U TEKSTU – u slijedećim primjerima učenici
se moraju usredotočiti na obilježja teksta koja imaju veze s organizacijom teksta; to uključuje konstrukciju teksta
i funkcionalno slaganje materijala; čitaoci moraju biti svjesni organizacije kako bi mogli shvatiti to što čitaju
1.) LJUBIMCI: PITANJA VEZANA UZ KONTEKST – učenici trebaju prepoznati funkciju odnosnih riječi u
tekstu i suodnos tih riječi s ostalim informacijama u tekstu; učenici čitaju tekst o ljubavi Engleza prema
ljubimcima i prijedlozima vezanim uz držanje ljubimaca; učenici zatim moraju odgovoriti na pitanja vezana
uz pojedine riječi u rečenicama; zatim učitelj može tražiti od učenika da napišu neke svoje sugestije za
poboljšanje situacije vezano uz kućne ljubimce i sl.
2.) PALENTA – učenici moraju prepoznati i definirati funkciju pisanja i vidjeti kako se ista funkcija može
postići različitim vrstama jezičnog izražavanja; učenici čitaju recept o tome kako se kuha palenta, a zatim
trebaju popuniti rečenice u kojima su izostavljeni dijelovi recepta; cilj ove vježbe je ukazati učenicima da se
mogu koristiti i pasiv i imperativ kako bi se napisao recept; učenici zatim mogu napisati recept za neko od
omiljenih jela ili skuhati palentu na način opisan u receptu
3.) MODELI PONAŠANJA – cilj je pokazati učenicima kako se tekstovi funkcionalno organiziraju korištenjem
generalizacije, definicija, izuzetaka, navođenja razloga itd.; učenici najprije moraju pročitati tekst o različitim
modelima ponašanja određenih vrsta ptica; učenici zatim detaljno proučavaju prvi odlomak analizirajući
organizaciju na način da koriste funkcionalne kategorije s kojima su upoznati (generalizacija, definicija,
izuzetak, imenovanje, pojašnjavanje); učenici zatim moraju analizirati tekst na istu temu na sličan način;
moraju otkriti slijed argumenata u sedam rečenica; ovaj materijal posebno je pogodan učenicima koji se
koriste tehničkim i znanstvenim izrazima u engleskom jeziku; prepoznavanje funkcionalne organizacije
važna je vještina za razumijevanje teksta je čitalac ne zna u kojem će se smjeru smisao teksta razvijati, a i
nakon svih argumenata može se dogoditi da još uvijek u potpunosti ne razumije tekst
Dg) IZVOĐENJE ZAKLJUČKA O ZNAČENJU – učenici moraju razviti sposobnost zaključivanja o
značenju iz konteksta koja je podjednako važna i izvornim govornicima i učenicima stranog jezika; učenici trebaju
pogađati značenje riječi ili fraza odabirom između više ponuđenih odgovora

20
 1.) APOKALIPSA DANAS – učenici čitaju tekst kako bi izvukli određene informacije, a zatim odgovaraju na
pitanja o vokabularu (više ponuđenih odgovora); u ovoj vježbi nije važno samo značenje riječi već postupak
zaključivanja zbog čega su učenici odabrali pojedini odgovor
2.) LJUDI U ŠATORIMA – učenici moraju razlikovati dvije riječi (dwellers i tepee); moraju najprije pokušati
pogoditi što riječi znače; izbor ponuđenih riječi ne daje se odmah već ispod teksta (nakon što se tražena riječ
pojavila u kontekstu); proces zaključivanja je zbog toga realističniji i uključuje interakciju s kontekstom;
izvođenje zaključka o značenju vještina je koja se uvelike temelji na prosudbi mogućih značenja riječi iz
konteksta; to je nešto što čitaoci rade nesvjesno

E) MATERIJALI ZA SLUŠANJE – podučavanje vještini slušanja slijedi iste metodološke modele kao i
podučavanje čitanja; čitanje kao vještina može biti izuzetno slična čitanju, ali je tekst s kojim se slušalac susreće
znatno drugačiji od pisanog teksta; čitalac ne može vidjeti ono što pokušava čuti; dok se pisani tekst može
pogledati više puta tekst koji se sluša (ukoliko nije snimljen na CD-u) ne može se ponovno čuti; u razgovoru je
naravno moguće zamoliti nekog da ponovi što je rekao, ali ostaje činjenica da čitalac može nešto pročitati koliko
god puta želi, a slušalac ne može čuti nešto više puta; govor se uvelike razlikuje od pisanja; većina ljudi dok piše
vodi računa o ispravnoj gramatičkoj strukturi; u pisanom tekstu ideje se iznose jasno kako bi čitalac mogao
shvatiti; uvodne rečenice ukazuju na to o čemu će u odlomcima biti riječ i iznošenje jedne ideje završava prije
iznošenja druge ideje; govor je za razliku od toga bitno drugačiji; formalno predavanje može biti isplanirano, ali
spontani razgovor obično nije vrlo organiziran; dok ljudi razgovaraju obično ne kažu jako mnogo, kažu iste stvari
na više različitih načina što je suvišno; slušalac u tom slučaju mora odrediti što je važno, a što ne odbacujući
suviše dijelove razgovora; nije suvišnost to što ometa jasnoću onoga što se kaže – ljudi su često neodlučni,
ponavljaju se, kažu gramatički neispravne stvari, mijenjaju mišljenja u pola rečenice; jedna od četiri zadaće koje
treba u slušanju podučiti je naučiti učenike da shvate što je rečeno, da odbace suvišno, predomišljanje,
negramatičnost i ono što nije važno ukoliko je govornik promijenio mišljenje; najveći problem na koji nailaze i
učitelji i učenici je način na koji se materijal za slušanje predstavlja učeniku; može slušati učitelja kako bi čuo
ispravno izgovoreni tekst, ali bilo bi uputno da učenici čuju i druge kako čitaju, a ne samo učitelja pa je najčešća
metoda prezentiranja novog teksta uporabom CD playera; i u tom slučaju postoje određeni nedostatci – kvaliteta
snimke nije dobra, ljude koji govore na CD-u učenici ne mogu vidjeti, govornika na CD-u ne može se prekinuti i
zatražiti pojašnjenje; zbog svega toga: treba se prije svega dati učenicima uvod o temi o kojoj će slušati, ukoliko
je moguće treba osigurati vizualnu pozadinu tekstu kojeg se sluša; pitanja i zadatci koje se daju učenicima trebaju
biti posebno osmišljeni kako bi pomogli, a ne zbunili učenike i na kraju, treba biti siguran da je kvaliteta snimke
dobra i da je CD player ispravan
Ea) SLUŠANJE KAKO BI SE POTVRDILO PRETPOSTAVKE (listening to confirm expectations) – ovim
vježbama potiče se učenička očekivanja i interes
1.) ESKIMI – učitelj govori o Eskimima, mjestu gdje žive i o njihovom porijeklu; učenici zatim moraju napisati
kraći sastav o onome što su čuli
2.) LYNIN SUDAR – koristi se vizualni predložak kako bi se potakla očekivanja o tome što će učenici čuti;
učenicima se pokaže fotografija i traži se od njih da pogađaju što će se dogoditi; zatim učenici slušaju o tome
što se zaista dogodilo, a zatim trebaju zabilježiti što se dogodilo i podjelom uloga odglumiti situaciju; na
kraju trebaju ispričati da li se nešto smiješno, zabavno ili čudno ikada dogodilo njima, njihovoj obitelji ili
prijateljima
Eb) SLUŠANJE RADI IZDVAJANJA ODREĐENIH INFORMACIJA (listening to extract specific information)
– ova vještina ili sposobnost važna je kako za čitanje tako i za slušanje;
1.) NESREĆA NA CESTI – tema materijala je nesreća na cesti; učenicima se pokaže plan i moraju popuniti
tablice; učitelj objašnjava da je došlo do nesreće i mora biti siguran da su učenici razumjeli činjenice o
nesreći; učenici tada slušaju tri kraća razgovora i popunjavaju tablicu na materijalu; učenici zatim mogu
raditi u grupama gdje moraju napisati policijski izvještaj svom nadređenom o tome što misle da se zaista
dogodilo
2.) SPORTAŠI – učenici slušaju duži razgovor, ali trebaju iz njega izvući mali broj informacija; učitelj može
započeti razgovorom o poznatim sportašima; učenici zatim moraju proučiti tablicu koju su dobili za
popunjavanje, a zatim slušaju razgovor s CD-a; zajednički zatim provjeravaju da li su točno popunili tablice;
učenici zatim dobivaju uloge ili atletičara li poznatog političara, glumca, pisca itd., a drugi učenik u paru ima
posao onog koji intervjuira; nakon razgovora mogu napisati kraći članak za časopis o životu ličnosti koju su
intervjuirali

21
Ec) SLUŠANJE RADI KOMUNIKACIJSKIH ZADATAKA – učenici moraju slušati tekst kako bi izvršili neki
komunikacijski zadatak koji treba biti što sličniji realnoj, životnoj situaciji
1.) PORUKA NA TELEFONU – učenici trebaju zapisati poruku temeljem telefonskog razgovora kojeg čuju, a
imaju ulogu jednog od sudionika u razgovoru (glume tajnicu); učenici zatim mogu smisliti još nekoliko
mogućih sličnih razgovora i glumiti u paru
2.) AGENCIJA ZA NAJAM STANOVA – učenici moraju zamisliti da rade u agenciji za najam stanova; dobiju
na uvid formular kojeg moraju popuniti, a zatim slušaju razgovor iz kojeg moraju popuniti tražene podatke
3.) UPUTE – učenici moraju pogledati plan i učitelj im ukazuje na točkicu kraj koje piše – vi ste ovdje; učenici
slušaju tekst kako bi označili smjer kojeg čuju
4.) SLUŠANJE SLAGANJEM (jigsaw) – taj pojam uveli su Marion Geddes i Gill Sturtridge kako bi opisali
aktivnost u kojem različiti učenici dobiju različite informacije iz različitih odslušanih odlomaka, a zatim te
podatke moraju razmijeniti kako bi izvršili određeni zadatak; npr. tri učenika slušaju snimljeni razgovor;
svaki od učenika čuje različiti dio razgovora; učenici se tada sastaju kako bi razmijenili informacije i sastavili
slagalicu (jigsaw); SASTANAK – učenike se dijeli u tri grupe; svaka grupa sluša jedan telefonski razgovor u
kojem dvoje ljudi razgovara o dogovaranju sastanka; ovisno o podatcima kojima raspolažu moraju
odgovoriti na dva pitanja (kada i gdje je sastanak) i popuniti tablicu o dolascima i odlascima vlakova; svaka
grupa je tako popunila tablicu podatcima koje ima; zatim učitelj radi nove grupe na način da je učenik iz
svake grupe član neke nove od tri grupe; zatim nastupa faza razgovora (doznaj od drugih članova grupe
imena ostalih ljudi koji će prisustvovati sastanku, provjeri s ostalima u grupi da li svi znaju kada i gdje će se
točno održati sastanak, tko je kojoj osobi rekao gdje se sastanak održava, ukoliko bude problema što misliš
da će se dogoditi)
Vježbe u kojima su učenici uključeni i rade nešto na osnovu onog što su čuli izuzetno su korisne jer
odražavaju ono što su čuli i zbog toga su izuzetno motivirajuće.
Ed) SLUŠANJE RADI OPĆE PREDODŽBE (listening for general understanding) – učenici stječu osnovnu
predodžbu o glavnim informacijama u tekstu
1.) USLUGA AUTOBUSNIH TVRTKI – učenicima se kaže da će troje ljudi izraziti svoje mišljenje o radu
lokalne autobusne tvrtke; učenici moraju steći opću ideju o tome što ti ljudi misle i da li su korisnici te
usluge; kada su čuli razmišljanja ljudi popunjavaju tablicu; učenici zatim mogu intervjuirati jedan
drugog kako bi čuli mišljenja o javnom prijevozu u svom gradu
2.) ULIČNI SVIRAČ – učenike se potiče na razgovor o uličnom sviranju; zatim se učenicima pokaže niz
slika koje moraju u za to predviđeni okvir poredati točnim redoslijedom; učenici zatim slušaju razgovor
između dvoje ljudi od kojih je jedan neko vrijeme zarađivao kao ulični svirač;
Slušanje radi općeg razumijevanja teksta važna je vještina radi ohrabrivanja učenika.
Ee) PREPOZNAVANJE FUNKCIJE (recognising function) – učenici uče prepoznati različita funkcionalna
značenja ovisno o korištenju različite intonacije
1.) UPITNA FRAZA (tag questions) – učenici uče razlikovati dvije vrste intonacije u upitnim frazama; to su
pitanja u kojima na kraju pomoćni glagol služi za postavljanje pitanja; učenici rade na predlošku
razgovora i dobivaju pisano pojašnjenje uporabe različitih intonacija; to im ukazuje na činjenicu da
silazna intonacija ima funkciju iskazivanja sigurnosti s čim se slušalac treba složiti dok uzlazna
intonacija znači traženje potvrde izjave; učenici zatim vježbaju – svaki put kad čuju određeni zvuk
moraju odlučiti da li onaj koji govori traži potvrdu toga što govori ili traži od sudionika u razgovoru da
se složi s onim što je rekao;
Ef) IZVOĐENJE ZAKLJUČAKA – učenici moraju doći do zaključka o značenju
1.) SASTANAK SINDIKATA – učenike se upoznaje sa situacijom na sastanku i sudionicima sastanka;
učenici zatim jednom slušaju razgovor, a potom i opet i moraju odgovoriti na pitanja vezana uz značenje
određenih fraza; učenicima nije ponuđeno više odgovora nego moraju objasniti značenje uz pomoć riječi
kojima raspolažu u svom vlastitom vokabularu
Eg) RAZUMIJEVANJE MIŠLJENJA I STAVOVA – to je uglavnom vještina na višem stupnju znanja jezika
1.) SASTANAK SINDIKATA – koristi se isti materijal kao i ranije; jedna svrha je pružiti mogućnost
učenicima da prepoznaju korištenje različitih jezičnih oblika govornika kako bi se postigle različite
funkcije; učenici ponovno slušaju tekst, ali sada trebaju odgovoriti na pitanja koja uključuju „čitanje
između redova“; trebaju ponuđene izjave označiti kao točne ili netočne i obrazložiti svoje odgovore;
svoje odgovore temelje na odabranom jezičnom obliku, intonaciji i naglasku govornika
Eh) KORIŠTENJE CD-PLAYERA – skoro svi primjeri prikazani u ovom poglavlju uključuju korištenje CD-
playera, a u primjeru slagalice uključena su čak tri; učitelj treba voditi računa da svi učenici u razredu dobro
22
 čuju snimljeni materijal; učenike treba smiriti da je moguće izvršiti zadatak razumijevanja i da ne trebaju
paničariti; ukoliko učitelj vjeruje učenicima može i njima dozvoliti da puštaju snimke; u tom slučaju učitelj
mora biti siguran da će se učenik snaći s kontrolama na uređaju; idealna situacija bi bila ona u kojoj svaki
učenik ima svoj CD-player; učitelj mora biti voljan i spreman nekoliko puta pustiti istu snimku

10. VOĐENJE RAZREDNOG ODJELA

A) ULOGA UČITELJA – razmotriti ćemo uloge učitelja kao kontrolora (controller), pomagača (assessor), organizator
(organiser), poticatelj (prompter), sudionik (participant) i izvor (resource)
Aa) KONTROLOR – učitelj kontrolira ne samo što učenici rade već i što govore i koje jezične elemente koriste;
uvođenje novih elemenata zahtijeva ovu ulogu učitelja; zadatci drila podrazumijevaju da učitelj navede točno što se
traži u govornom ili pisanom izražavanju i tko će što reći ili napisati; ovu ulogu ipak treba malo ležernije shvatiti jer
ukoliko sve jezične elemente koje učenici koriste učitelj strogo kontrolira učenik nikada neće imati mogućnost
ispravno nešto naučiti; ova uloga pogodna je za fazu točne reprodukcije
Ab) POMAGAČ – najveći dio posla učitelja predstavlja pomaganje učeniku u radu, ali treba razlikovati ispravljanje
pogrešaka (correcting) i davanje povratne informacije (organising feedback); u fazi neposredne primjene ili za
vrijeme aktivnosti drila učitelj ispravlja pogreške, ali blago (gentle correction) tj. treba ukazati na grešku, ali ne raditi
od toga neki veliki problem; u fazi točne reprodukcije učitelj od učenika koji su učinili pogrešku traži da ispravno
izgovore rečenicu; davanje povratne informacije važan je dio pomaganja učenicima u njihovoj izvedbi kako bi
uvidjeli u kojoj su mjeri bili dobri, a u kojoj griješili; učitelj čeka dok se ne završi aktivnost ili zadatak, a zatim im
kaže učenicima koliko su to dobro učinili; moramo razlikovati dvije vrste povratnih informacija: one vezane uz
sadržaj (content feedback) i one vezane uz jezični oblik (form feedback); kada učitelj reagira na sadržaj onda ne
reagira na točnu uporabu jezika već na rezultat njihove komunikacije; cilj je dati učenicima povratnu informaciju o
stupnju komunikacijske učinkovitosti; s druge strane ukoliko se radi o povratnim informacijama vezanim uz jezični
oblik u tom slučaju učenicima se govori o tome koliko su uspješni u okviru korištenja jezičnih elemenata; učitelj mora
shvatiti kada je ispravljanje pogrešaka neprimjereno
Ac) ORGANIZATOR – možda je ovo najvažnije uloga učitelja; uspjeh brojnih aktivnosti ovisi o dobroj organizaciji i
o tome da učenici znaju što se točno od njih očekuje; dosta se vremena može izgubiti ukoliko učitelj izostavi davanje
važnih informacija ili da zbunjujuće i proturječne upute; osnovna dužnost učitelja pri organizaciji neke aktivnosti je
uputiti učenike u to o čemu će se pričati (čitati ili pisati), dati jasne upute o tome što se od njih očekuje, započeti
aktivnost, a zatim kada je gotovo dati povratnu informaciju o uspješnosti provođenja aktivnosti; učitelj nikada ne
smije pretpostaviti da su učenici shvatili naputke već treba biti siguran da je to tako; učitelj treba točno isplanirati što
će reći učenicima; ukoliko učitelj dijeli materijale i usput daje naputke o rješavanju zadataka shvatit će da ga učenici
ne slušaju već da gledaju u materijale; organizacija aktivnosti može se podijeliti u tri dijela: uvod (lead in), naputci
(instructs) i započeti aktivnosti (initiates); u uvodnoj fazi učitelj s učenicima kratko razgovara o temi o kojoj će taj dan
učiti; u fazi davanja naputaka učitelj detaljno objašnjava što se od učenika očekuje; ukoliko se radi o jednojezičnoj
skupini učenika može im i prevesti upute na materinski jezik kako bi bio siguran da su učenici razumjeli što se od njih
očekuje; u završnoj fazi započinjanja s aktivnošću učitelj provjerava da li su svi učenici razumjeli naputke i zatim
aktivnost započinje
Ad) POTICATELJ – učitelj često treba i poticati učenike na sudjelovanje ili treba sugerirati što treba sljedeće učiniti
ukoliko nastupi tišina ili su učenici zbunjeni; ovu ulogu učitelj treba diskretno provoditi i ne smije biti previše
nametljiv već pomagati učenicima samo kada je to zaista nužno
Ae) SUDIONIK – nema razloga zbog čega učitelj ne bi sudjelovao u pojedinim aktivnostima iako je to problematično
jer ne nastupa s istih pozicija kao učenici; učitelj ne smije dominirati, ali se smije uključiti ne samo kako bi poboljšao
atmosferu u razredu već i kako bi učenicima pružio priliku razgovora s nekim tko engleski jezik govori bolje od njih
Af) IZVOR – učitelj uvijek mora biti spreman pomoći ukoliko je to potrebno jer, na kraju krajeva, i raspolaže onim
jezičnim elementima koji možda nedostaju učenicima (npr. za vrijeme neke pisane aktivnosti); u nekim aktivnostima
treba učenike prisiliti da samostalno produciraju engleski jezik, ali u nekim aktivnostima učitelj mora dati na znanje
učenicima da je dostupan kao izvor informacija

B) GRUPIRANJE UČENIKA – može se odvijati kao dril (lockstep), rad u paru (pair work), rad u skupinama (group
work) i individualni rad (individual study)
Ba) DRIL – je grupiranje učenika kada svi učenici rade s učitelje i svi su uključeni u isti ritam rada i istu aktivnost;
faza točne reprodukcije obično se odvija u drilu; ovaj način ima određene prednosti: svi učenici koncentriraju se na to
što učitelj govori i učitelj je siguran da su svi čuli što govori; učenici imaju dobar govorni predložak (učiteljev) i ovaj
23
 način često je dinamičan; loše strane ovog načina su te da učenici uključeni u ovaj način rada nemaju baš priliku
uopće vježbati govornu komunikaciju i ovaj način vježbe uvijek se odvija lošim tempom – ili je učitelj prespor za
dobre učenika (pa postoji mogućnost da im postane dosadno) ili je prebrz za lošije učenike (u tom slučaju oni paničare
i neće naučiti ono čemu ih se podučava; sramežljivi učenici ne vole biti izloženi pažnji cijelog razrednog odjela; ovaj
način stoga podrazumijeva previše podučavanja, a premalo učenja
Bb) RAD U PAROVIMA – ovaj način je dobar jer automatski podrazumijeva dosta učeničke vježbe; omogućava
učenicima korištenje jezika i potiče ih na suradnju koja je važna za atmosferu u razredu i za motivaciju; i ovdje se
mogu pojaviti određeni problemi; učitelji su često zabrinuti zbog korištenja materinskoga jezika u monojezičnim
skupinama; osim toga treba voditi računa i o pogreškama, ali točnost nije jedini standard; učitelji brinu i zbog buke i
nediscipline, ali i to ovisi o tome na koji način se učitelj postavio; učitelj može prekinuti aktivnost, objasniti
učenicima problem, a ukoliko se nedisciplina i dalje odvija treba prekinuti aktivnost; učitelj mora odlučiti i na koji
način složiti parove (bolje učenike sa slabijima ili to prepustiti rasporedu prema kojem sjede);
Bc) RAD U SKUPINAMA – ovaj način rada izuzetno je dobar iz više razloga; učenici imaju priliku zaista koristiti
jezik kao sredstvo komunikacije; rad je dinamičniji od rada u parovima; postoji velika šansa da će barem jedan od
učenika u grupi biti sposoban riješiti problem ukoliko se isti pojavi; problemi mogu nastati isti kao i u radu u
parovima (buka, nedisciplina, korištenje materinskoga jezika); najveći problem je ipak složiti odgovarajuće skupine;
učitelj može skupinama dati izvršavanje različitih zadataka; to se može učiniti i radi različitih mogućnosti učenika;
problem je i u broju učenika u skupinama; ne smiju biti veće od sedam učenika; ukoliko skupina treba nešto odlučiti
bilo bi bolje da je neparan broj učenika kako bi se mogla donijeti odluka; skupine mogu biti i fleksibilne; učenici
najprije budu dio jedne skupine, a zatim se iste regrupiraju i oni postaju članovi druge skupine; treba se paziti na to da
se ne dogodi da se u pojedinoj skupini netko od učenika postavi kao vođa, ali to ovisi o aktivnosti grupe jer to i nije
loša ideja ukoliko govorimo o fazi točne reprodukcije ili vježbama vezanim uz slušanje ili čitanje; on u tom slučaju
osigurava točno izvršavanje zadatka, ispravno sakupljanje informacija itd.;
Bd) INDIVIDUALNI RAD – treba se pokušati omogućiti učenicima samostalan rad njihovim vlastitim tempom i ovaj
način je dobar jer se učenici mogu odmoriti od vanjskog pritiska i mogu se osloniti na sebe, a ne na druge učenike; u
idealnim uvjetima, ukoliko to dozvoljavaju uvjeti i materijali, individualan rad može se provesti kroz različite
aktivnosti;

C) DISCIPLINA – mnogi učitelji imaju problema s podučavanjem jer su im učenici nepažljivi, ponašaju se
neprihvatljivo ili naprosto nemaju kontrolu; disciplina u ovom poglavlju ne znači niz mjera za učenike čije je
ponašanje neprihvatljivo već se odnosi na pravila ponašanja (code of conduct) koji obvezuje kako učitelja tako i
učenike kako bi učenje bilo što učinkovitije; cilj discipline nije poduzimanje mjera kada stvari izmaknu kontroli već
osiguravanje da do toga ni ne dođe; treba se jasno postaviti pravila ponašanja i tada ne bi trebalo ni doći do problema,
a u svakom slučaju prevencija je bolja od saniranja;
Ca) UZROCI PROBLEMA S DISCIPLINOM – tri su moguća uzroka; učitelj, učenici i ustanova
1.) UČITELJ – popis stvari koje učitelj nikada ne smije zaboraviti, a kako bi izbjegao probleme: ne odlaziti na
satove nepripremljen, biti dosljedan u poštivanju pravila, ne prijetiti učenicima ukoliko te prijetnje ne namjerava
provesti, ne podizati glas, satovi uvijek moraju biti zanimljivi, učitelj mora biti pravedan u odnosu prema
učenicima i sve ih jednako doživljavati, učitelj ne smije imati negativan stav prema učenju, ne ogriješiti se o
pravila ponašanja
2.) UČENIK – postoje mnogi razlozi nediscipline učenika: vrijeme u danu u kojem se sat održava, stav učenika
prema određenom predmetu, želja za primjećivanjem, u dvoje je zabavnije (poticanje na nedisciplinu ostalih
učenika)
3.) USTANOVA – dosta ovisi o stavu ustanove prema disciplini i ponašanju učenika; ukoliko učenik stvara ozbiljne
probleme njime se trebaju pozabaviti vlasti u školi, a ne sam učitelj; učitelji trebaju biti pažljivi kada izražavaju
svoje neslaganje s politikom ustanove;
Cb) PREVENCIJA, A NE SANIRANJE – nekoliko je prijedloga kako to ostvariti:
1.) DONOŠENJE PRAVILA O PONAŠANJU – učinkovitije je to učiniti na materinskom jeziku i to odmah na
prvom satu rada s novim razrednim odjelom; pravila o ponašanju trebaju uključivati brojne stvari (kašnjenje na
sat, donošenje pribora za rad, pisanje domaćih uradaka, slatkiši za vrijeme sata, nepažnja, nepotrebno korištenje
materinskog jezika itd.); u nekoliko prvih sati učitelj mora odmah uspostaviti način učenja i podučavanja i
sankcionirati kršenje pravila o ponašanju;
2.) BITI PRAVEDAN I DOSLJEDAN – jednom kada su pravila postavljena njihovo provođenje je od iznimne
važnosti; učitelj treba biti pravedan i dosljedan; svaki put na isti način mora reagirati na kršenje pravila i to prema
svakom učeniku
24
 3.) BITI DOBRO PRIPREMLJEN ZA SAT – brojni su razlozi za to: dobro pripremljen učitelj znati će što zanima i
potiče određeni razred, ima nekoliko ideja o aktivnostima ukoliko se nešto nepredviđeno dogodi itd.
4.) BITI PRILAGODLJIV I ZANIMLJIV – dobar učitelj možda zna točno što će raditi, ali to ne znači da će pritom
biti i zanimljiv; ukoliko se to dogodi učitelj mora biti spreman odlučiti da li nastaviti s takvom aktivnošću ili brzo
prijeći na neku drugu aktivnost; ukoliko se buka u razredu poveća i situacija izmiče kontroli nekakav zadatak za
pisanje može srediti te probleme; zadatak za slušanje također može smiriti učenike; ukoliko je učitelj u stanju
promijeniti vrstu aktivnosti čim prethodna postane dosadna ili nezadovoljavajuća velika je vjerojatnost da će
izbjeći problem nediscipline; ponekad učenicima treba i predah pa se organizira kratka igra kako bi se učenici
malo odmorili i opustili;
Cc) ŠTO UČINITI U SLUČAJU NEDISCIPLINE – mnoge stvari mogu se učiniti ukoliko se učenici ponašaju
neprihvatljivo; svaka kazna koja učenike fizički ili emocionalno pogađa vjerojatno je opasna i škodljiva iz više
razloga; mogućnost kontrole ponašanje grupe učenika kada stvari izmaknu kontroli u velikoj mjeri ovisi o osobnosti
učitelja
1.) DJELOVATI ODMAH – čim se pravila prekrše to treba sankcionirati; što se duže čeka sa sankcioniranjem
kršenja pravila to je to teže izvesti
2.) ZAUSTAVITI IZLAGANJE – mnogi učitelji ne žele nastaviti sa izlaganjem dok se ne smiri situacija u razredu;
jednostavno zaustave izlaganje, ukažu učenicima na to da je takvo ponašanje neprihvatljivo i čekaju dok se stvari
ne poprave
3.) PREMJEŠTANJE – učinkovit način saniranja nediscipline je premjestiti učenika koji radi probleme na drugo
mjesto ili razdvojiti učenike koji rade probleme
4.) PROMJENA AKTIVNOSTI – često će vratiti disciplinu u razred; treba nečim zaokupiti učenike kako bi ih se
odmaklo od takvog ponašanja;
5.) RAZGOVOR IZA SATA – ukoliko neki učenik neprestano radi probleme učitelj bi trebao s njim nasamo iza sata
popričati i objasniti mu zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo i istovremeno mu pružiti priliku da objasni zašto
se ponaša na takav način
6.) KORIŠTENJE USTANOVE – ukoliko problemi prelaze mjeru potrebno je uključiti nadležne ustanove (ili u školi
ili u drugim institucijama) kako bi se problem riješio; zatražit će se pomoć i roditelja, a oni u to i moraju biti
uključeni; institucija ima i mogućnost isključenja učenika iz nastave, upozoravanja učenika na posljedice takvog
ponašanja, premještanja učenika iz jednog razrednog odjela u drugi

11. PLANIRANJE

A) PLANIRANJE, UDŽBENICI I NASTAVNI PLAN I PROGRAM – često odluke o sadržaju nastavnog programa
ne donose učitelji već neke više instance; mnoge ustanove predstavljaju plan za rad s udžbenicima na način da do
određenog datuma učitelji trebaju proći određeni broj poglavlja u udžbeniku; istovremeno učitelji dobiju i popis
dodatnih materijala i aktivnosti koje su na raspolaganju; u nastavnom planu i programu biti će popis jezičnih
elemenata s pretpostavkom da će ti elementi biti nepoznati učenicima i stoga ih je potrebno uvoditi prema
nastavnom planu i programu; dobri udžbenici obično sadrže zanimljive tekstove, omogućavaju postupnu jezičnu
progresiju, jasno je naznačeno što se treba naučiti, a često i sažeto ono što se učilo kako bi učenici mogli
ponoviti; dobri udžbenici odličan su predložak i pomoć učitelju koji onda ne mora smišljati materijal za rad za
svaki nastavni sat; s druge strane udžbenici često slijede istu formu od jedne do druge lekcije; učitelj koji ima
sposobnost razlikovanja i dovoljno vremena može pregledati materijal i odabrati što želi koristiti i odbaciti
dijelove lekcije koji mu izgledaju neodgovarajući, ali većina učitelja ipak imaju pritisak jer su obvezni izvršiti
planirane programe i predaju u više razreda; na njih utječe i stav škole, njihovih kolega i učenika koji često
udžbenike vide ne kao pomoć pri izvršavanju nastavnog plana i programa već kao program učenja i aktivnosti
koje treba slijepo slijediti; dva su glavna razloga zašto takav stav nije u interesu ni učitelja ni učenika; prije svega
učitelj ponavljanjem istog uzorka podučavanja od lekcije do lekcije može postati dosadan vremenom, a drugi
razlog je zabrinutost jer možda svaki udžbenik nije dobro prilagođen svakom razredu; pristup uravnoteženih
aktivnosti (balanced activities approach) posebno se bavi nedostatkom raznovrsnosti u udžbenicima jer s jedne
strane u udžbenicima često nema izbor aktivnosti već je temelj na jezičnoj prezentaciji i kontroliranoj vježbi, a s
druge strane uslijed ponavljanja istih aktivnosti može doći do toga da ih se učenici zasite i da im postane
dosadno; stoga bi udžbenik trebao biti pomagalo, a ne temelj od kojeg se ne odstupa;
B) PRINCIPI PLANIRANJA – dva su važna principa vezana uz uspješno planiranje – raznovrsnost i fleksibilnost;
raznovrsnost znači da su učenici uključeni u brojne različite aktivnosti i većem izboru materijala, a fleksibilnost
se odnosi na sposobnost korištenja više različitih tehnika, a ne biti ovisan o jednom načinu podučavanja;
25
 fleksibilnost se odnosi i na provođenje plana u učionici jer iz bilo kojeg razloga to što je učitelj planirao raditi taj
dan ne mora odgovarati pojedinom razredu u određenom trenutku; opasnost od toga da satovi postanu dosadni i
predvidljivi može se izbjeći isključivo ukoliko učitelj vjeruje da proces učenja stalno mora biti poticajan i
zanimljiv; učenici uvijek moraju znati zašto nešto rade i što se od njih očekuje; aktivnost koja će biti zanimljiva
jednom ne mora biti zanimljiva i drugom učeniku, ali ukoliko učitelj potiče različite aktivnosti vjerojatno će
zadovoljiti želje svih učenika; dobro isplaniran sat umjetnost je koja uključuje miješanje različitih tehnika,
aktivnosti i materijala na način da se pronađe idealna ravnoteža za svaki razredni odjel; ključno pitanje koje
učitelj sebi treba postaviti uoči planiranja sata je slijedeće: Što je to što će moji učenici moći osjećati, znati ili
učiniti nakon sata (ili satova), a što nisu osjećali, znali ili mogli učiniti prije početka sata (ili satova)? Odgovorom
na ovo pitanje učitelj će osmisliti ciljeve za pojedini sat;
C) ŠTO BI UČITELJ TREBAO ZNATI – prije no što učitelj razmišlja o planiranju sata trebao bi znati o trima
područjima: zanimanje (profession), ustanova (institution) i učenici (students)
Ca) dobro pripremljeni učitelj treba znati dosta o svom zvanju prije početka izrade uspješnih planova:
1.) Korištenje odgovarajućih jezičnih elemenata – učitelj treba znati koristiti jezik i poznavati pravila za tvorbu i
korištenje
2.) Vještine – učitelj mora vladati koje će tražiti od svojih učenika
3.) Pomagala – učitelj mora znati što mu je na raspolaganju i što je odgovarajuće za određenu razinu znanja
učenika (posteri, slikovne kartice, CD-ovi, CD player, projektor, setovi knjiga i materijala i naravno – ploča)
4.) Faze i tehnike u podučavanju – učitelj mora znati i prepoznati različite tehnike podučavanja; mora znati
razliku među aktivnostima u fazi točne reprodukcije i komunikacije;
5.) Repertoar – dobro pripremljeni učitelj raspolaže repertoarom aktivnosti za svaki nastavni sat
6.) Vještine potrebne za vođenje razrednog odjela – dobro pripremljeni učitelj može imati brojne uloge, znati
grupirati učenike i održati disciplinu
Cb) USTANOVA – učitelj treba znati dosta o ustanovi u kojoj radi
1.) Vrijeme, trajanje sata, frekventnost – možda izgleda glupo naglasiti da učitelj treba znati u koje vrijeme,
koliko dugo i kako često ima pojedini sat
2.) Fizički uvjeti – učitelj mora biti upoznat s uvjetima u učionici u kojoj predaje (koji su mu materijali dostupni,
utičnice za struju, broj stolica, osvjetljenje ploče, veličina učionice…)
3.) Nastavni plan i program – iznimno je važno da je učitelj upoznat s nastavnim planom i programom kojeg
treba provesti
4.) Ispiti – izuzetno je važno znati koju vrstu ispita (ukoliko je uopće potrebno) će učenicima dati i kada jer bi
učitelj trebao pokušati osigurati što uspješnije rezultate učenika
5.) Ograničenja – učitelj bi trebao biti svjestan ograničenja koje nameće ustanova; osim očitih ograničenja
prostorom i oblikom učionice postoje i ograničenja u veličini razreda, dostupnosti nastavnih pomagala,
fizičkim uvjetima itd.
Cc) UČENICI – učitelj bi trebao dosta toga znati o svojim učenicima; svaki razred je priča za sebe i stoga mu
treba prići drugačije; učitelj treba znati: tko su učenici, što učenici donose na nastavu i što učenici trebaju
1.) Tko su učenici – učitelj treba znati koliko su stari učenici, kojeg su spola, imovinski status, zvanje učenika;
učitelj bi na početku polugodišta trebao sastaviti povjerljivi upitnik kako bi dobio odgovore na ova pitanja
2.) Što učenici donose na nastavu – važni su: motivacija i stav (što učenici misle o engleskom jeziku, da li im se
sviđa, kakav im je stav prema kulturi koju engleski jezik predstavlja…), obrazovna pozadina (da li su učenici
završili fakultet ili nemaju završeno ništa iza osnovne škole, radne navike…), znanje (kako dobro učenici
znaju engleski jezik, kako dobro učenici znaju materinski jezik, opća kultura…), interesi (koji su interesi
učenika ne zaboravljajući da je interes primarni sastojak motivacije)
3.) Što učenici trebaju – ljudi uče strane jezike zbog brojnih razloga; ovisno o potrebama učenika nastavni plan i
program treba prilagoditi učenju (studenti medicine, turistički vodiči…); koje vještine imaju veću važnost,
postoji li potreba za komunikacijskim aktivnostima ili bi naglasak trebalo staviti na pisanje; izuzetno su
važne želje učenika i metodološki principi; čak i ukoliko učenici uče jezik zbog posebnih potreba (ESP)
učitelj treba uključiti raznovrsne motivacijske aktivnosti; važno je da je učenik zainteresiran za predmet, ali i
sposoban pratiti nivo predavanja;
D) PREDPLANIRANJE – učitelj koji je upoznat s ustanovom, zvanjem i učenicima spreman je izraditi plan, ali prije
no što napiše detaljni sadržaj takvog plana trebao bi općenito razmisliti o tome što će raditi i tada je potrebno
predplaniranje; ovisno o znanju studenata i nastavnom planu i programu mora uzeti u obzir: aktivnosti, jezične
vještine, vrstu jezičnih elemenata i temu i sadržaj; kada to sve zna mora odlučiti da li su takvi planovi izvedivi
zbog ograničenja i ustanove; kada je i to završio može prijeći na završnu fazu – izradu plana
26
 1.) AKTIVNOSTI – to je pojam koji daje općeniti opis onog što će se raditi u razredu; ne govorimo o jezičnim
elementima već o tome što će učenici fizički zaista i raditi; igra je aktivnost, kao i simulacija, uvođenje novih
elemenata je aktivnost kao i paralelno pisanje i rekonstrukcija priče; aktivnost je ono što učitelj odgovori na
pitanje: što ćete danas raditi u razredu?; učitelji bi trebali donijeti odluke neovisno o jezičnim vještinama ili
elementima koje trebaju podučavati; prva misao bi trebala biti vođena idejom kakav nastavni sat bi bio
prikladan za određenu grupu učenika određeni dan;
2.) JEZIČNE VJEŠTINE – učitelj treba odlučiti koje jezične vještine koristi na satu; može odlučiti da li se želi
usredotočiti na jednu vještinu ili na kombinaciju vještina; također mora voditi računa o podvještinama; sve to
treba raditi u skladu s predviđenim nastavnim planom i programom;
3.) VRSTA JEZIČNIH ELEMENATA KOJI SE KORISTE – postoje brojne mogućnosti; učitelj mora odlučiti
da li želi da jezik koji će se koristiti u razredu bude opći i nepredvidljiv (ukoliko želi organizirati aktivnost
postizanja dogovora), da li želi fokus na DA/NE pitanja i odgovore koristeći WAS/WERE; ovo su dva
ekstrema (potpuno kontrolirano i potpuno slobodno korištenje jezika)
4.) TEMA I SADRŽAJ – kakav će sadržaj sat imati?; učitelj može odlučiti da je aktivnost simulacije
odgovarajuća, ali je tema simulacije dosadna učenicima i u tom slučaju je izbor aktivnosti loš; učitelj mora
znati tko su učenici i što donose u razred kako bi bolje prilagodio temu i sadržaj sata interesima učenika;

E) PLAN – iskusniji učitelji ne pišu tako detaljno razrađene planove; plan se sastoji od pet glavnih komponenti: opis
razreda (description of the class), nedavne aktivnosti (recent work), ciljevi (objectives), sadržaji (contents) i
dodatne mogućnosti (additional possibilities)
1.) OPIS RAZREDA – što je više upoznat s grupom učitelj će više znati o razredu; opis uključuje: opis učenika,
navođenje vremena, učestalosti i trajanja sata i komentare o fizičkim uvjetima i/ili ograničenjima
2.) NEDAVNE AKTIVNOSTI – učitelj ili u glavi ili na papiru mora imati detalje o nedavnim aktivnostima
učenika; to uključuje: aktivnosti u koje su uključeni, sadržaj i tema lekcija i jezične vještine koje su
proučavali
3.) CILJEVI – učitelj mora napisati ciljeve za određeni sat; obično će ih biti više jer je više i faza na nastavnom
satu, a svaka ima neki različiti cilj; ciljevi su očekivanja koje učitelj postavlja od učenika i navode se u
uvjetima u kojima će ih učenici postići; pisani ciljevi će biti više ili manje specifični ovisno o tome u kojoj su
mjeri specifična očekivanja (aktivnosti, vještine, tip jezičnih elemenata ili kombinacija navedenog)
4.) SADRŽAJI – najdetaljniji dio plana je dio u kojem se razrađuje sadržaj; taj dio sastoji se od pet naslova:
kontekst (koji kontekst će učitelj koristiti za koju aktivnost-koja je tema učenja), aktivnost i organizacija sata
(koju će aktivnost učitelj koristiti i kako će grupirati učenike), pomagala (koja će nastavna pomagala koristiti
učitelj), jezični elementi (učitelj opisuje jezične elemente koje će koristiti), mogući problemi (predvidjeti
moguće probleme i načine rješavanja istih), dodatne mogućnosti (dodatne aktivnosti ukoliko je to nužno)
Ea) PRIMJER PLANA NASTAVNOG SATA

1.) OPIS RAZREDA – učenici starosti od 16 do 25 godina; 21 žena, 9 muškaraca (6 tajnica, 5 domaćica, 10
studenata, 3 nastavnika, 1 liječnik, 1 poslovni čovjek, 4 srednjoškolca); sat se održava ponedjeljkom i
srijedom od 19,45 do 21 sat; učenici imaju volju za učenjem, ali su često umorni pa zbog toga pati
koncentracija; otprilike su odradili 42 sata učenja engleskoga jezika
2.) NEDAVNE AKTIVNOSTI – upoznavanje sa there is/there are uz planove grada itd.; lokalizacija korištena u
parovima i frontalnom radu (lockstep); učenici su pisali kratke sastave u kojima su opisivali mjesta; jezični
elementi za pozivanje; kontrolirana vježba i pisanje rečenica; uvođenje/vježbanje present simple; vježba
slušanja u kojoj su učenici slijedili upute
3.) CILJEVI – uključiti učenike u razgovor; vježbati uporabu glagola sviđanja i uvesti način slaganja i
neslaganja s nečim: vježbati čitanje izdvajanjem određenih informacija (scanning); vježba pisanja – poticati
uporabu present simple/continuous; objasniti učenicima davanje uputa za smjer; dati učenicima priliku za
stvarnu usmenu komunikaciju
4.) SADRŽAJI –
a) cilj 1 (predviđeno vrijeme 15 minuta)
kontekst: teme za razgovor – praznici i putovanja
aktivnosti i organizacija sata: učenici pišu mišljenje izražavajući svoj stav prema temi, učenici rade
zasebno, a zatim u malim skupinama
pomagala: ploča, a učenicima papir i olovka
jezični elementi: I like/don't like, I agree, I'm afraid I don't agree
27
mogući problemi: učenici će imati problema s izražavanjem neslaganja; učitelj neće ispravljati ove
pogreške ukoliko ne budu ozbiljne, a i tada će koristiti blago ispravljanje

cilj 2 ( predviđeno vrijeme 10 minuta)

kontekst: tekst o QE2
aktivnost i organizacija sata: učenici samostalno čitaju tekst i odgovaraju na 8 DA/NE pitanja; u
parovima provjeravaju točnost odgovora; učitelj zatim kaže točne odgovore
pomagala: odlomak u udžbeniku
jezični elementi: koji se koriste u tekstu
mogući problemi: učenici možda neće koristiti ispravnu vještinu čitanja, a učitelj će im pomoći jasnim
objašnjenjem

cilj 3 (predviđeno vrijeme 15 minuta)

kontekst: učenici zamišljaju da su putnici na kruzeru QE2 pišući razglednice prijateljima/obitelji
aktivnosti i organizacija sata: učitelj objašnjava učenicima da trebaju napisati razglednice kao da su
putnici na kruzeru QE2; učitelj pojašnjava koje jezične elemente koje učenici mogu koristiti; učenici
pišu razglednice u parovima; dva para zatim čine grupu od četiri učenika kako bi usporedili i ispravili
pogreške; neke od razglednica zatim se čitaju u razredu; učitelj skuplja razglednice kako bi ih kasnije
pregledao
pomagala: učenici trebaju imati olovku i papir
jezični elementi: općeniti i prilično nepredvidljivi iako bi naglasak trebao biti na present
simple/continuous i there is/are
mogući problemi: učenici možda nemaju dovoljno bogat rječnik koji će im biti potreban pa će im u tom
slučaju pomoći učitelj

cilj 4 (predviđeno vrijeme 25 minuta)

kontekst: stranac je u gradu i ne zna gdje treba ići
aktivnost i organizacija sata: učitelj upoznaje učenike s razgovorom; učenici zatim vježbaju u parovima,
a zatim smišljaju vlastite dijaloge koristeći plan svoga grada
pomagala: ploča i plan grada
jezični elementi: izvorni razgovor…
mogući problemi: dužina dijaloga; sposobnost snalaženja učenika na planu grada; učitelj će u tom
slučaju provesti točnu reprodukciju radi rješavanja prvog problema, a navesti nekoliko primjera kako bi
riješio drugi problem

cilj 5 (predviđeno vrijeme 10 minuta)

kontekst: fotografije nadrealnih likovnih radova
aktivnost i organizacija sata: učenici rade u parovima; jedan učenik ima fotografiju koju drugi učenik
treba reproducirati bez gledanja u original
pomagala: slikovne kartice, učenici trebaju olovku i papir
jezični elementi: koji se koriste za opis, ali uglavnom nepredvidljivi
mogući problemi: buka i korištenje materinskoga jezika; učitelj će zamoliti učenike da tiho pričaju i
naglasiti važnost korištenja engleskoga jezika u ovoj aktivnosti

DODATNE MOGUĆNOSTI:
1.) učenici daju usmeni ili pisani opis omiljenog umjetničkog djela
2.) igra pitaj pravo pitanje
3.) tekst o hoverkraftu kako bi ga usporedili s QE2

28