7.3.

SPECIJALNA TEORIJA
RELATIVNOSTI
7.3. SPECIJALNA TEORIJA RELATIVNOSTI
Krajem 19. stoljeća pokazalo se da Galileijeve transformacije nisu primjenljive na
elektromagnetne pojave, zatim na gibanja tijela čija je brzina bliska brzini svjetlosti itd.
Godine 1887. američki fizičari Michelson i Morley, nakon niza eksperimenata dokazuju, da je
brzina svjetlosti u vakuumu u svim sustavima stalna, što znači da ona ne ovisi o gibanju
izvora svjetlosti ni o gibanju promatrača. Dakle, i to je u suprotnosti s Galileijevim zakonom
zbrajanja brzina. Prema tome, javilo se niz problema na koje tadašnja fizika nije imala
odgovor. Odgovor na nastale probleme dao je Albert Einstein u specijalnoj teoriji
relativnosti koju je objavio 1905. godine. Specijalna teorija relativnosti temelji se na dva
postulata:

1. Svi fizikalni zakoni imaju isti oblik u svim inercijskim sustavima.

2. Brzina svjetlosti u vakuumu ( c  2,998 10 m/s) jednaka je u svim inercijskim

8

sustavima, i ona ne ovisi o gibanju svjetlosnog izvora ni o gibanju promatrača.

Prema tome, 1. postulat specijalne teorije relativnosti Galileijevo načelo relativnosti od
zakona mehanike proširuje na sve zakone fizike. Prema 1. postulatu, gibanja inercijskih
sustava su relativna, što znači da ne možemo reći da neki inercijski sustav miruje ili da se
giba, može se govoriti samo o relativnom gibanju jednog inercijskog sustava prema drugom
sustavu. Drugi postulat kaže da je brzina svjetlosti najveća moguća brzina u prirodi i da ne
ovisi o brzini izvora svjetlosti ni o brzini promatrača. Za svjetlost ne vrijedi zakon vektorskog
zbrajanja brzina. Specijalna teorija relativnosti opisuje gibanja tijela brzinama bliskima brzini
svjetlosti. Einstein je zaključio da pri tako velikim brzinama ne vrijedi Galileijevo zbrajanje
brzina (vx=v+vx'). Zato je Einstein na temelju postulata specijalne teorije relativnosti izveo
novi obrazac za zbrajanje brzina:
v  vx '
vx 
vv '
1  2x
c

-v, brzina inercijskog sustava S' u smjeru osi x

-vx' , brzina tijela u inercijskom sustavu S' u smjeru osi x
-vx, brzina tijela u sustavu S u smjeru osi x
-c, brzina svjetlosti.

Taj obrazac zove se Einsteinovo pravilo zbrajanja brzina. Prema tom obrascu, brzina
svjetlosti ima isti iznos c u svim inercijskim sustavima S i S'. Ako brzine v i vx' imaju
suprotne smjerove, tada u Einsteinovu obrascu brzinu vx' treba uvrstiti s negativnim
predznakom. Pogledajmo sada kakve su posljedice primjene Einsteinovih postulata u nekim
slučajevima.
7.4. RELATIVNOST ISTODOBNOSTI
7.4. RELATIVNOST ISTODOBNOSTI
Pokus: U vagonu u točki C' koja se nalazi u sredini između točaka A' i B’ nalazi se
promatrač P’ koji promatra događaje iz inercijskog sustava ( S’) vezanog za vagon (slika 1.).
Istovremeno na tlu između točaka A i B u točki C nalazi se promatrač P u mirujućem
inercijskom sustavu (S). Točke A i B međusobno su udaljene kao i točke A' i B’.

A’ C’ B’

P’
P
A C B

Slika 1.

U točkama A i B nalaze se žarulje koje se mogu istovremeno upaliti.

Neka se vagon giba po tračnicama jednoliko pravocrtno brzinom v.
Očito je da će se u jednom trenutku točke na vagonu A' , B' i C' podudariti s točkama na tlu
A , B i C. U tom trenutku istovremeno bljesne svjetlost iz obje žarulje.
Hoće li ta dva bljeska svjetlosti biti istodobna za promatrača P na zemlji i za promatrača P' u
vagonu? (vidi simulaciju)

A’ C’ B’

P’
P
A C B

Budući da su udaljenosti CA i CB jednake, oba će bljeska svjetlosti stići istodobno u točku

C, pa su za promatrača P u točki C ta dva bljeska (događaja) istodobna. Međutim za
promatrača P’ u točki C' ta dva bljeska neće biti istodobna zato što se taj promatrač
pomaknuo prema točki B, pa svjetlosni signal iz točke B do promatrača P' stigne prije nego
iz točke A. Prema tome, dva ista događaja za promatrača P koji se nalazi u inercijskom
sustavu vezanom za tlo (S) su istodobna, a za promatrača P' koji se nalazi u inercijskom
sustavu vezanom za vagon (S') ti događaji slijede jedan za drugim. Iz toga proizlazi da je
istodobnost relativan pojam.