Gubitak domovine plaća se ropstvom i poniženjem

“Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”, riječi su

koje sam davno čuo i koje su mi ostale urezane u sjećanje, ali
tada ih nisam razumio niti znao šta znače. Danas, duboko sam
svjestan dubine njihovog značenja i potrebe da zažive u našem
životu.
Kada bi se reklo ropstvo i poniženje, uvijek sam zamišljao crne
afričke robove i pripadnike indijanskog naroda, koje sam kao
robove viđao predstavljene u filmovima, ali nikada nisam mislio
o tome zašto su baš oni robovi. Dugo mi je vremena trebalo da
shvatim da su robovi i poniženi postali onog trenutka kad su
drugi zaposjeli njihovu domovinu. Tada sam se sjetio i rečenice
navedene na početku i počeo sam razmišljati o tome zašto ju je
naš rahmetli predsjednik izgovorio i šta ona znači. Iako sam
znao za rat i genocid u našoj domovini, nisam znao šta je sve
prethodilo tome. Kroz razgovore sa porodicom shvatio sam da
se našem narodu spremalo ropstvo, da su neljudi željeli da nas
nestane, ali dragi Bog poslao je tada čovjeka dovoljno svjesnog
da se suprotstavi ideji našeg uništenja i da se zakune da
nećemo ostati bez svoje slobode, bez svoje domovine, da ćemo
se boriti do zadnje kapi krvi, da ćemo i živote dati, ali da
nećemo biti robovi.
I nije to bilo prvi put da su ruke osvajača bile pružene prema
našoj domovini. Od davnih vremena traje ta borba za slobodu
naše domovine i našu slobodu. Neki su mislili da će onog
trenutka kada se proglasi nezavisnost doći trenutak slobode. I
došao je, ali teško plaćen: krvlju naših domoljuba koji su bili
svjesni da će gubitak domovine značiti poniženje i ropstvo za
njih i njihovu djecu. Bili su svjesni da će budućnost naša biti
okovana lancima poniženja. I spriječili su to. Iz sveg srca su
izgovorili “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo” i
ispunili su zakletvu.