Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavat i selam na poslanika

Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i one koji ih u dobru

slijede! Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov
rob, poslanik i miljenik!
Cijenjena braćo, konačnicu puta kojim svaki čovjek hodi poznaje samo Allah. Samo
On zna sve stanovnike Dženneta i Vatre, i nama nije dozvoljeno za bilo koga tvrditi
kako je džennetlija ili džehenemlija, bez obzira na to kakva njegova djela u našim
očima bila. Međutim, postoje naznake koje upućuju na ono što čovjeka čeka
nakon smrti. Svaki se čovjek rađa u islamu pa ga njegovi roditelji odgoje ili kao
kršćanina ili kao jevreja ili kao vatropoklonika. Ali, postoje i oni koji je rode kao
muslimani i koje roditelji odgoje kao muslimane, ali koji krenu putem zablude,
Allah da nas sačuva. Nema veće počasti za čovjeka od života u vjeri, u islamu, od
života u pokornosti Allahu, koji ga je stvorio. Na tom putu čovjek biva iskušavan i
stoga mu je ustrajnost najpotrebnija. Da bi se čovjek zadržao na Allahovom putu,
potrebno je da vodi računa od društvu.
U tom smislu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek je na vjeri
svoga prijatelja, pa neka svako od vas vodi računa o tome koga će uzeti za
prijatelja.” (Ebu Davud i Tirmizi)
Često vjernike, muslimane, one koji su odrasli kao muslimani i želja za bogatstvom
ili ljubav prema nekome odvedu od puta spasa. Kako bismo se sačuvali toga,
poslušajmo sljedeće istinito kazivanje iz historije islama i uzmimo pouke:
Imam Zehebi u djelu Sijeru alamin-nubela bilježi jedan događaj koji se desio za
vrijeme islamske države čiji je glavni grad bio Bagdad. U tom periodu muslimani su
ratovali sa Bizantijom, državom s kojom su graničili. Na tim graničnim područjima
muslimani su imali vojen karaule u kojima je boravila muslimanska vojska i branila
islamsku državu od upada bizantijske vojske. U jednoj od tih karaula bio je jedan
mladić od osamnaest godina i bio je veoma susretljiv, fin, imao je lijep glas. Jedan
savremenik tog mladića kazuje: “Kada je potpisano primirje između islamske
države i Bizantije, iskoristili smo to vrijeme i otišli u Antaliju, grad koji se danas
nalazi na istoku Turske. Otišli smo kao trgovci da trgujemo i na tom putovanju
zadržali smo se određeno vrijeme i vratili se, a taj mladić se izgubio. Vratili smo se,
tražili ga i na kraju smo se vratili u karaulu bez njega. Deset godina nakon tog
događaja ponovo sam otišao u Antaliju trgovačkim poslom i ušao sam u jedan
ogroman dućan opremljen sa mnogo robe i ugledao sam čovjeka u kršćanskoj
odori. Prepoznao sam ga: bio je to mladić koji je bio hafiz. Nazvao sam mu selam i
upitao: “Muhammede, jesi li to ti?”, a on je odgovorio da jeste. Tada sam ga
upitao: “Otkud ti u kršćanskom dućanu? Nisam te vidio deset godina. Šta se
dogodilo s tobom?” Tada mi je on rekao: “Prije deset godina, kada sam došao
ovdje, vidio jednu lijepu kršćanku koja mi se svidjela i stupio sam u kontakt s
njom. Kazao sam joj da sam musliman i tražio da se uda za mene. Ona mi je rekla
da je kćerka jednog bogatog kršćana i da on ima samo nju od djece, i za onoga ko
želi da se njome oženio postoji jedan uslov: da se prekrsti i tada će sve bogatstvo
njenog oca postati njegovo. S obzirom na to da sam bio mlad, pun poleta, hafiz
Kur’ana, pomislio sam da bih se mogao oženiti njome, a poslije joj objasniti kako
je islam lijepa vjera i ona će prihvatiti islam, a ja cu dobiti i jare i pare, što bismo
mi rekli. Tada sam ja otišao, prekrstio se, prihvatio kršćanstvo i vjenčao se sa
njom. Međutim, dunjalučki poslovi su me obuzeli i razvukli od istoka do zapada I
nisam imao kad s njom sjesti da popričam a kamoli da joj objasnim šta je islam.”
Tada sam mu rekao: “Pa ti si, čovječe, bio hafiz Kur’ana! Šta bi sa Kur’anom? Je li
išta od Kur’ana ostalo u glavi?” A on je tada rekao: “Ostala su samo dva ajeta.”
Upitao sam ga koja su to dva ajeta, a on je rekao: “Rubema jevedulezime keferu
lev kanu muslimin! Zerhum jekulu vejetemeteu ve julhihimul emelu fesevfe
jalemun! – Nevjernici će uistinu zažaliti što nisu postali muslimani. Pusti ih neka
jedu i naslađuju se i neka ih zavara nada, saznat će oni šta ih čeka.”
Ovo je jedan primjer da razmislimo šta čeka čovjeka kada okrene leđa Kur’anu,
kada se udalji od islama. Stoga, dobro razmislimo o ovoj predaji, ne dozvolimo
sebi da ono što je vječno zamijenimo za prolazna dunjalučka dobra. I uvijek
dovimo Allahu da nas učvrsti na Svom putu i da podari da živimo i umremo a da
On bude zadovoljan nama. Jer, na kraju, ni bogatstvo ni djeca ni lijepa žena neće
nam pomoći na dan kada spustimo ruke ni za se i kada nas ponesu ka vječnom
prebivalištu. Molim Allaha da nas učvrsti u Svojoj vjeri! Amin!