7

2006
ISSN 1331-2170
UDK 282 liturgijsko–pastoralni list

živo vrelo
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn
od 9. srpnja do 5. kolovoza 2006.

Naša tema:

Liturgijske boje
 u ovom broju:
živo vrelo
1 urednikova riječ
Vjerovati u boji

2 naša tema: Liturgijske boje

Doživljaj i interpretacija boja, I. Štengl
Simbolika boja, I. Šaško
Liturgijski kanon boja, A. Crnčević

16 otajstvo i zbilja
Biblijska razmišljanja:
I. Raguž, A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Šaško
Boje otopljene pred Svjetlom Četrnaesta nedjelja kroz godinu
Bjež, noći, tmino, oblače, Petnaesta nedjelja kroz godinu
Već ide svjetlo, nebo sja!
O varav svijete smutljivi, Šesnaesta nedjelja kroz godinu
Krist dolazi: iščezavaj! Sedamnaesta nedjelja kroz godinu
Sunačanom zrakom taknuta
Po zemlji tama trga se,
Stvar svaka boju dobiva
32 tragom svetosti

U svjetlu zvijezde žarane. Svetost slušanja i služenja, V. Tadić Stepinac

O Kriste, srećo jedina,

Prostodušno i čisto te
34 symbolon

Sa plačem, pjesmom molimo: Uistinu, dostojno je i pravedno…,

Pomozi duhu našemu! A. Crnčević

Pun svijet je boja lažljivih,

Osvijetli ti nam pravi lik,
36 Riječ i Pismo
Ti pravo svjetlo blaženih, Psalam 85., L. Marijanović
Sjaj nama licem prejasnim.

Nek bude, Kriste, Kralju blag,

38 u duhu i istini
Sa Ocem tebi slava sva Glazbeni prilog
K’o Tješitelju Presvetom
I sad i u sve vjekove. Amen. 40 trenutak
(iz Liturgije časova) Kršćansko lice kršćanskih slavlja
UREDNIKOVA riječ
živo vrelo 7 2006

Vjerovati u boji

vijet spoznajemo kroz njegovu pojavnost u bojama. Čovjek dana-

šnjice postao je posebno osjetljiv za govor boja. U boje odijevamo
svijet koji nas okružuje, pa i svoj pogled na život. Tako ćemo na
život gledati »ružičasto« ili »sivo«, u pojedinim ćemo situacijama
»pocrvenjeti«, a u drugim »problijedjeti«. Živimo u bojama. Me-
đutim, u toj obojenosti svijeta i života kao da smo zaboravili na iz-
vornost, na iskonsko »neobojeno lice« naše životne zbilje.
Jedan liturgijski himan tu spoznaju o obojenosti svijeta i o potrebi razotkri-
vanja istine koju boja skriva, preriče u molitveni vapaj: »Pun svijet je boja
varljivih, osvijetli Ti nam pravi lik. Ti, pravo svjetlo blaženih, sjaj nama li-
cem prejasnim!« Potrebno je otkriti ili ‘razgrnuti’ boju da bismo spoznali
istinu. Krist Gospodin, Svjetlo istinsko, rasvjetljava obojenost svijeta i daje
nam spoznati ga u svjetlosti, u istinitosti.
Kršćanska liturgija, premda – kao dio svijeta koji »živi u boji« – i sama
njeguje raznolikost boja, ističe potrebu razotkrivanja spasenjske zbilje is-
pod obredne obojenosti i ispod »boje« koju našoj liturgiji daju vrijeme i
kultura u kojima živimo. Boje u liturgiji, osobito na liturgijskom ruhu, kao
1
izričaj estetskoga, nisu izvanjsko urešavanje obrednih čina jer bit estetike
nije u urešavanju. Bit estetike je u zamjećivanju, u opažanju kroz čuvstva
ili osjetila (grčki ‘aisthesis’). Liturgijske boje zato postaju izabrano mjesto
teološke estetike. One oslikavaju Otajstvo, daju mu obojenost da bismo
ga mogli zamijetiti, iskusiti, doživjeti blizim ljudskom oku i našoj sposob-
nosti spoznavanja kroz boje. Osjetila omogućuju iskustvo. Osjet za boje
vodi u iskustvo gledanjem. Svaka će boja zato na svoj način reflektirati
naš pogled vjere u Otajstvo spasenja. Nekad će nam boje, u koje je zaodje-
veno Otajstvo koje slavimo, reflektirati poziv na udioništvo u slavi (bijela
liturgijska boja), nekad na nadanje i zrenje (zelena boja), nekad pak na
UREDNIKOVA

odlučnu i energičnu pomirbu protivljenjā i htijenjā (crvena boja), a nekad

opet na poniranje u dubinu otkupljene životne stvarnosti (ljubičasta).
Liturgijske je boje zato moguće razumjeti samo u svjetlu vjere. Boje i
jesu uvijek plod svjetla. Razmišljanja koja donosimo usmjerena su prema
iskrenom i kritičkom osvrtu na bezbojnost naše vjere i bezbojnost naših
slavlja. Tu bezbojnost katkad prikrivamo »šarenilom« obrednih čina ko-
ji zakrivaju pogled vjere. Potrebno je dopustiti Svjetlu da rasvijetli naš po-
gled kako bi boje otkrivale, a ne skrivale. Dok smo na svijetu, vjerujemo u
boji. Kad budemo uvedeni u slavu, bit ćemo oslobođeni svake boje – jer
riječ

gledat ćemo Ga u svjetlu, licem u lice, onakvog kakav jest.

Urednik
 NAŠA
tema
S
posobnost vida, u sustavu svih osjetilnih
moći, smatra se posebnim evolucijskim do-
stignućem kojim organizam zamjećuje i
analizira podražaje svjetlosnog sadržaja. Boje va-
lja shvatiti kao značajnu informaciju o okolini u
kojoj se organizam nalazi i zato nije slučajno da
kukci, ptice i mnoge druge životinjske vrste po-
sjeduju kodeks kromatskoga govora i lako ga je
identificirati u određenim životnim trenucima:
2 u vrijeme parenja, kod udvaranja ili u izvjesnim
emotivnim stanjima. U sisavaca se vid preferira
i nad slušnim osjetilom u primanju informacija i
komunikaciji s drugima. Ta je karakteristika uo-
čljiva i kod čovjeka: crvenilo ili bljedoća upućuju
na specifična emotivna stanja. Boje se, ovisno o
kulturnim zasadama, apliciraju na kožu ili odjeću
te daju izvjesne informacije glede stanja, nakanā
odnosno raspoloživosti za određenu vrstu kontak-
ta s drugima. Zato ne čudi interes još od davnina
za proučavanje boja i njihov utjecaj na ponašanje,
na osjećaje i njihovo izražavanje. Moć utjecanja
kroz boje uočava na primjer psihologija mase, pa
oportuno korištenje izvjesnih boja može poslužiti
u liturgiji
u persuazivne i manipulativne svrhe.
Fiziologija vida – vidni sustav
Doživljaj se boja odvija složenim procesom gleda-
nja. Riječ je o recepciji elektromagnetskih valova
odnosno o vidljivom svjetlu, duljine između 400
i 750 nm. Uz valnu duljinu svjetla odnosno bo-
BOJA
ju, oko može razlikovati i njegovu sjajnost (lumi-
Doživljaj i interpretacija boja
Psihologijske pretpostavke
za jasniju simboliku
Ivan Štengl
nanciju), a to čini pomoću fotoreceptora, u obli-
ku čunjića i štapića, koji čine mrežnicu oka. Dok
štapići imaju nizak prag za zamjećivanje svjetla,
čunjići nisu toliko osjetljivi na svjetlost, ali su
‘odgovorni’ za vidnu oštrinu i za gledanje boja.
Zbog toga se u uvjetima slabe svjetlosti čunjići pri-
lagođavaju brže od štapića, ali je njihov prag na-
kon toga razmjerno visok. Tome nasuprot, štapići
se na mrak prilagođuju sporo (i do više minuta),
ali je njihova osjetljivost velika. Vidna je oštrina
kao i razlučivanje boja najveća u srednjem dijelu
mrežnice, žutoj pjegi, odnosno njezinom udublje-
nju (foveji), prema kojoj se svjetlost usmjerava ko-
ordinacijom očnih mišića, mišića šarenice i leće.
Ona sadrži samo čunjiće. Mrežnici apsorbciju
omogućuju svjetlosti vidni pigmenti koji se nalaze
u vanjskom dijelu štapića i čunjića. Pigment u šta-
pićima zove se rodopsin ili vidni purpur, jer nakon
primanja zelenog ili modrog svjetla poprimi pur-
puran izgled. Rodopsin najbolje apsorbira svjet-
lost valne duljina 500 nm, a pigmenti u čunjićima
valne duljine 420 nm (modro), 531 nm (zeleno) i
558 nm (crveno).
U različitim su vrstama čunjića nađene tri vr-
ste vidnog pigmenta. Prema trikromatskoj teori-
ji, prikladnim miješanjem triju boja te jakosti svjet-
la, moguće je dobiti bilo koju boju. Svjetlost može
biti apsorbirana dvama odnosno trima vidnim
pigmentima u čunjićima, čime se smanjuje netoč-
nost razlučivanja boja. S tim u vezi valja napome-
nuti poremećaj sljepoće na boje: ona je genetske
prirode. Kod ljudi je normalno funkcioniranje me-
hanizama triju vrsta čunjića i riječ je o trikroma-
tima; kod nekih ljudi (dikromati) jedan je od tih
mehanizama izgubljen, a kod nekih su pak izgu-
bljena sva tri ili barem dva mehanizma (monokro-
mati). Nadalje, protanopija je stanje u kojem ne

funkcioniraju čunjići koji zamjećuju duže, u deu-
teranopiji srednje, dok u tritanopiji kraće valne
dužine. Prestane li funkcija čunjića, nastaje fun-
kcionalna sljepoća, jer gledanje štapićima nije do-
statno za normalne aktivnosti.
Kod razumijevanja percepcije boja, uz trikro-
matsku teoriju, valja spomenuti teoriju obrade su-
protnih boja; zamijećeno je, naime, da neki parovi
boja kao da aktiviraju suprotne neuralne proce-
se; tako na primjer ako na sivu plohu projiciramo
zraku svjetla zelene boje, ona će se učiniti crven-
kastom, žuta će izazvati modru, a crna bijelu boju,
no zelenocrvena se ili modrožuta boja ne pojavlju-
ju. Pretpostavlja se da su neuroni aktivirani zele-
nom bojom inhibirani crvenom, a podražavanje
neurona plavom bit će inhibirano žutom.
Jednako je prihvatljiva i teorija novijeg datu-
ma, retineks-teorija, koja gledanje boja pripisu-
je zajedničkom djelovanju živčane aktivnosti na
različitim razinama vidnog sustava, među kojima
su mrežnica i moždana kora.
Doživljaj boja
Boje u čovjeku izazivaju određeni efekt. Slijedeći
W. Kadinskog, moguće je govoriti o četiri karakte-
ristike boja: tople, hladne, jasne i mutne (tamne).
Tako promatranje žute plohe daje dojam približa-
vanja prema promatraču; ima se dojam ‘širenja’
boje, sve dok ona ne obuzme čitavo vidno polje.
Žuta boja privlači posebnu pozornost. Njoj nasu-
prot, plava boja doživljava se kao hladna. Ploha
plave boje daje dojam ‘udaljavanja’ od promatrača.
Među tople boje spada i crvena. Iako nije istog in-
tenziteta kao žuta, stimulira osjet vrlo energično,
no nije nužno doživljena kao agresivna. Na planu
percipiranja, zelena boja, koja je spoj eksploziv-
nog žutog i hladnog plavog, bit će doživljena kao
ravnoteža: blizina i udaljavanje se međusobno
anuliraju i rezultat je osjećaj smirivanja.
Boje kao dijagnostičke naznake
U psihologiji se već dugo uzima u obzir ophođenje
s bojama u dijagnostičke svrhe. Tako neki u prefe-
renciji zelene boje vide sklonost prema umjetno-
sti, ali i određenim psihičkim smetnjama. Budući
da je crvena boja dominantna i dinamična, ne bi
živo vrelo 7 2006
ju trebale voljeti osobe sklone depresiji; više bi ju
trebale voljeti žene nego muškarci. Preferencija
za žuto, po takvom shvaćanju, daje naznake sklo-
nosti ludilu, strašnome, maničnosti i deliriju, a
možda otkriva krhkost čitavoga psihičkog aparata.
Informacije ovakve vrste valja ipak shvatiti
samo kao naznake te ih se s više pouzdanja mo-
že prihvatiti samo u kombinaciji s drugim indika-
cijama. Nije, naime, moguće uspostaviti jasnu ko-
relaciju između preferencije bojā i karaktera. U
vezi s tim, daleko su značajnije asocijacije osobe
odnosno interpretiranje boja u svjetlu vlastitih do-
življaja.
Danas se podosta govori o preferencijama
pojedinih osoba za neke boje, pa pojedinci
na temelju takvih nagnuća pokušavaju ocrtati
različite ili tipične karaktere. No, riječ je samo
o indikacijama ili naznakama koje ne mogu
biti sigurni pokazatelji karakternosti osobe.
Postoje u psihodijagnostici testovi, a obilno
se njima služi psihoanalitička psihoterapija, koji
se baziraju na percepciji i interpretaciji boja. Još 3
1921. godine H. Rorschach objavljuje rezultate
svojih dugogodišnjih iskustava s testovima mrljā,
a rad na testu i njegova daljnja verifikacija i danas
pobuđuju zanimanje. Test je projektivne prirode,
a interpretacija boja – uz interpretaciju oblikā – ili
pokušaj izbjegavanja nekih boja te veličina oboje-
nih površina koje osoba interpretira, značajni su
indikatori karakteristika osobnosti.
Takav test obećava objektivnu provjeru kogni-
tivnih sposobnosti, kao na primjer sposobnost i
uspješnost inteligencije kvantitativno i kvalitativ-
no zapaziti i interpretirati, odnosno sposobnost k
induktivnom i deduktivnom načinu razmišljanja;
BOJA
provjerava mogućnost kompromitiranja te funk-
cije kroz emocionalne faktore; daje indikacije k
originalnosti i sklonost konformizmu, bogatstvo
rječnika i interesa, sposobnost održanja pažnje, a
u liturgiji
sve to kao naznake sposobnosti kontakta sa stvar-
nošću. Nadalje, taj test ispituje afektivnu kompo-
nentu osobnosti: opće emotivno stanje osobe,
sklonost k osjećanju neke od emocijā, spontanost,
 NAŠA
tema
otvorenost u odnosu na druge, sigurnost u sebe,
podnošenje frustracije, kontrola emocija itd. I
napokon, test daje informacije o općem funkcio-
niranju i čvrstoći osobnosti: snaga ega, konfliktu-
alna područja odnosno sklonost regresiji, meha-
nizami obrane i njihova rigidnost.
Simbolička vrijednost boja
Uz činjenicu da boje same po sebi mogu djelovati
na promatrača – a što je potpomognuto sjećanjima
i asocijacijama koje se vežu uz određenu boju –
tako da boje dobivaju simboličku ulogu odnosno
njima se izražavaju izvjesni aspekti čovjekova ži-
vota, doživljaja sebe i okoline. Ta je činjenica
uočljiva već u narodnoj mudrosti koja kaže da u
određenoj situaciji osoba pokazuje svoje »prave
boje« (svoje pravo lice), da joj je život »bezbojan«
ili siv (kad se želi reći da joj nedostaje poleta ili
da potiskuje emocije), ili da je nešto »napravila u
svim bojama« (da je nespretna, da je učinila nešto
strašno, odnosno da spaja nespojivo).
Budući da se radi o doživljaju, može se dogo-
diti da sjećanja ili asocijacije uz određenu boju
u isto vrijeme poprime i suprotno značenje. Ta-
4 ko je žuta boja oduvijek simbol sunca i čovjeka,
svjetla i očinstva, i njezina je prisutnost obično
tumačena kao topla i prijatna. U isto vrijeme,
zbog svojeg intenziteta, može biti doživljena kao
napadna odnosno može izazvati osjećaj nelagode
i razdražljivosti.
u liturgiji
BOJA
Svatko gleda na svijet 'svojom bojom'. A istina je
u svjetlu koje je lišeno svake obojenosti. (S. Dupont)
Jednako tako biva vezan osjećaj energičnosti
uz crvenu boju; ona je boja krvi, koja teče žilama
i znači život, te vatre koja čisti i grije, a njezina to-
plina daje život. Kad nema topline ili kad krv pre-
stane kolati tijelom, nastupa smrt. No, vatra u isto
vrijeme i uništava. Crvena boja zato može simbo-
lizirati život, ljubav, strast, ali i ljutnju, razaranje i
smrt. Za Rimljane je ona bila boja boga rata, Mar-
sa, a i mi ju danas koristimo kao simbol opasnosti
(crveno svjetlo na semaforu). U tom bismo smislu
mogli tumačiti simboliku crvene boje u liturgiji:
ona objedinjuje simboliku mržnje i agresivnosti
progoniteljā, smrt mučenikā i trijumf života.
Uz zelenu se boju obično veže asocijacija na
vegetaciju, drveće i travu; simbol je proljeća i ži-
vota koji se budi iz zimskoga sna; simbol je rasta i
obnavljanja života. Stoga će zelena boja simbolizi-
rati mladost, polet, snagu, bezbrižnost, ali jednako
tako tišinu i odmor (djeluje odmarajuće). Može
simbolizirati i nezrelost, neiskustvo. Poslovica ka-
že da je plod/situacija još »zelena« ili da je osoba
još »zelena« odnosno da nije dorasla izazovu.
Plava je boja mora i neba koje se u njemu ogle-
da. Čisto nebo stvara dojam bezgraničnog i nedo-
hvatljivog, pa simbolizira božansko, duhovno, ne-
materijalno. Simbolički se plavom bojom izražava
dubina, poniranje kroz meditaciju, pa zato može
simbolizirati i noć. Plavo more daje dojam širine,
mirnog i tajanstvenog, ali jednako tako, uz doži-
vljaj vode, može simbolizirati udomljenost, pris-
nost i majčinsku brižljivost. Dubinska psihologija
smatra da je podsvjesno vezano uz doživljaje iz
prenatalnog života u kojem je počeo.
Odsutnost boje, odnosno crna ‘boja’, simbo-
lizira nestanak i ništavilo, pa je boja tmine i noći;
simbolizira zlo, žalost i smrt. Njoj nasuprot stoji
bijela boja koja predstavlja sintezu svih boja, nji-
hovu pomirljivost, te simbolizira sklad, život, ra-
dost, nevinost, dobrotu. Uzeta je kao boja zastave
mira. No, može poprimiti i značenje suprotnoga
predznaka: problijedi se od straha (u ekstremnim
situacijama stresa kosa sijedi). Zato bijela boja
može simbolizirati strašljivost i nesigurnost.
Iznesene naznake o ljudskoj percepciji boja
mogu nam poslužiti kao pretpostavka za iščitava-
nje njihova značenjā u kršćanskoj liturgiji.

Simbolika boja
za mistagogiju okusa boje liturgijskoga slavlja
Ivan Šaško
O
znake bojā: crveno, plavo, žuto, zeleno
itd. predstavljaju apstrakcije (doslovce: iz-
vatke) iz većega broja tonova i nijansi. Bo-
ja je nešto dinamičko što se nalazi u napetosti sa
susjednim bojama. U doživljajnome smislu lako
povezujemo boje u jedan slijed, a on je u spektru
raspoređen na sljedeći način: crveno (karmin) –
narančasto – žuto – zeleno – plavo – ljubičasto.
Prostori simbolizacije
Spektar boja koji se običnim okom primjećuje u
lūku dūge u raznim je krajevima i kulturama do-
bio simboličku vrijednost te paralelnu podudar-
nost i pripadnost, npr. prema sedam dana u tje-
dnu, prema sedam planeta ili sedam nebesa.
Pojedine boje simboliziraju materijalne elemente.
Tako crveno/narančasto obilježava vatru; žuto/
bijelo zrak; zeleno vodu, a crno/smeđe zemlju.
U prostornome smislu plavo označuje vertikalu,
okomicu (svjetloplavo gore, tj. nebo; tamnoplavo
dolje); crveno označuje horizontalu, vodoravnost
(svjetlocrveno istok; tamnocrveno zapad).
Osim toga, crno i bijelo simboliziraju dvoj-
nost vremena i vječnosti, noć i dan, spavanje i
budnost, slabost i jakost. No, crno upućuje i na
početak, izvorište, na rast i dozrijevanje u skrovi-
tosti, sve dok rođenje ne donese plod ‘na svjetlo
dana’. Kozmički, biološki i etički rasporedi boja za
razne narode sjevernih i južnih američkih Indija-
naca imaju veliko značenje u njihovim mitovima
o stvaranju, kultnim legendama i običajima, te za
razna viđenja i proricanja.
I svijet alkemije razvio je svoj kanon boja,
prema kojemu crno označuje materiju, okultno,
grijeh i kajanje; zeleno se veže uz zemlju; bijelo uz
živu, odnosno uz nedužnost i prosvjetljenje; crve-
no uz krv i trpljenje, dok zlatna boja upućuje na
krajnji, ne sasvim definiran, doseg u ostvarenju
vezanom uz tzv. ‘kamen mudraca’.
živo vrelo 7 2006
Psihološki se razlikuju tople i hladne boje.
Prema C. G. Jungu, u snu su boje izražaji nesvje-
snoga: plava kao boja neba i duha odgovara raz-
mišljanju; žuta, kao boja svjetla i zlata intuiciji;
zelena, kao boja prirode i rasta odgovara osjetlji-
vosti i znači povezanost zna i zbilje.
Razumijevanje boja nije u davanju značenja.
Vezanje neke boje uz pojedino i isključivo zna-
čenje uništava simboličku snagu koja uvijek
ostavlja prostor nedorecivosti i neizrecivomu.
Govoreći na religijsko-fenomenološki način,
boje su temeljni izražaji poput imenā. Oboje se
u teofanijama pojavljuje zajedno i shvaća se u cje-
lovitosti događaja, tako da je čašćenje objave bo-
žanskoga neodvojivo od boje. U boji (koja ima
odliku skrivanja-otkrivanja) je prisutan numen i 5
numinozno, a boja postaje njegovom oznakom.
U tim je kontekstima boja objektivna kakvoća
koja je u sebi djelotvorna. U doba prosvjetiteljstva
religijska kakvoća boja prelazi u svjesnu uporabu
boja kao simbola, a da se pritom sasvim ne doki-
da njihova vezanost uz prirodu.
Posebnu snagu simbolički govor poprima u
umjetnosti, osobito figurativnoj, ali i u književno-
sti. Sjetimo se samo pjesme Arthura Rimbauda
»Samoglasnici« koja započinje stihovima: »A cr-
no, E bijelo, I rujno, O plavo, / U zeleno: tajna
rođenja vam tu je.« Baš spoj jezika, govora, doži-
vljavanja života ima neku ‘boju’, kao što naši da-
BOJA
ni, osjećaji imaju stanovit okus i miris. Dakle bo-
ja nije samo pitanje pridavanja značenja nečemu
i ostajanju na znakovnosti i znakovitosti, nego za-
dire u simboličku snagu razmjene koja je uvijek
u liturgiji
ambivalentna. Vezati neku boju uz pojedino zna-
čenje i isključivost značenja bilo bi jednako uni-
štavanju simboličke snage koja uvijek ostavlja
prostor nedorecivosti i neizrecivomu.
 NAŠA
tema
Biblijske naznake
U Bibliji postoji mnoštvo izraza koji govore o bo-
jama ili nijansama. Posredno se obojenost uspo-
ređuje sa životinjama, raslinjem, plodovima, me-
talima, dragim kamenjem i sl. Ni u biblijskim
opisima nema jednoznačnosti. Tako se riječ adom
koristi za označivanje krvi, ali i crvenosmeđega
goveda, odnosno konja, kao i za izlazak sunca te
boju grožđa. U Iz 63,1 uporabljena riječ hamus
označuje crvenilo ružā, no jednako tako i Crveno
more, dok se u Novome zavjetu grčka riječ kokki-
nos rabi za boju vojničkoga plašta. Žuta se boja
u Novome zavjetu pojavljuje u Knjizi Otkrivenja
kao sumporasta boja. Oznaka za zeleno ponekad
znači zelenilo bilja ali se javlja i u značenju žutila
žitarica ili bljedila obraza. Bijelo i crno ne ubraja-
ju se među boje, jer je bijelo zbir svih boja, po-
jam za svjetlo, dok je crnilo negacija svih boja od
koje se svjetlo ne odbija. U starozavjetnome kul-
tu bijela je temeljna boja lana, a posebno je zani-
mljiv odnos prema grimiznome u nijansama cr-
venoga i plavoljubičastoga, što se veže uz vunenu
tkaninu. Te se boje susreću na tepisima i zavjesa-
ma, na pokrivalima svetih predmeta i kao odjeća
6 svećeničke službe. Crno, kao negacija svih boja,
predstavlja znakove tame i suprotstavljanja božan-
skome te se ne nalazi u bogoštovnoj uporabi.
Izdvojeni slučaj obojenosti –
liturgijska odjeća
Omiljeni predmet bojenja svakako je odjeća. Boje
odjeće odražavaju podrijetlo i funkciju u društvu,
a često su snažno obilježene emocionalnošću i
metafizičkom vrijednošću. Boja odjeće je tuma-
čenje društvene uloge: od jednostavnog naglaša-
vanja pozornosti na pojedinca, pa do zabrane pri-
bližavanja numinoznomu, odnosno božanskomu.
Boja odjeće nosi u sebi apotropejsku, dale zašti-
u liturgiji
tničku i egzorcističku funkciju. Pri tome se redo-
slijed pojedinih boja, od svijetloga do tamnoga
uvijek i ne poštuje, jer je on u mnogočemu ovisan
o tehničkim mogućnostima dobivanja boja iz te-
meljnih materijala u procesu bojenja.
Stara Crkva, što je svjedočanstvo njezine nu-
tarnje slobode, gotovo da nije razvila simboliku
BOJA
boja odjeće. Spisi Novoga zavjeta poznaju bijelu
Koje je boje naše liturgijsko slavlje?
J. Monfort, 2005.
boju koja označuje pročišćenost i neobojenost, ali
s druge strane bijela je i svjetlost božanske prisut-
nosti. Crna se tumačila kao boja demonskoga. Ta
suprotstavljenost boje odjeće tek je predstavljanje
dvojnosti, osobito u ivanovskome smislu, između
svjetla, sunca/dana, i tame odnosno noći. Apotro-
pejsku i egzorcističku simboliku boje odjeće Novi
zavjet zanemaruje. Magijska je praksa potpuno
nepoznata. Uporaba grimiza kao znaka vladanja
u staroj je Crkvi poznata samo iz kulturalnoga
okruženja u kojemu Crkva živi, a rabi se samo pa-
renetski, poticajno za moralni život. Uostalom,
kršćanima se tumači da im pristaje jednostavna,
čista i bijela odjeća.
Za budućnost se važnom pokazala tehnika sta-
roga načina bojenja koja je omogućavala stvaranje
skale boja od ljubičaste i zelene, do crvene i grimiz-
ne te konačno crne. U tome je nizu nedostajala na
primjer plava. Od Konstantinova vremena nada-
lje, za crkvenu se hijerarhiju (ne samo) primjenji-
vala upravo ta skala boja. Za razliku od Crkava
srednje i sjeverne Europe, Rimska će Crkva dugo
zadržati te boje kao liturgijske.
U užemu smislu, o liturgijskim se bojama mo-
že govoriti u onome trenutku kada se u zajednici
počinju raslojavati službe. Nakon toga uslijedila je
teološka interpretacija liturgije općenito, a zatim i
normiranje koje je pokušalo spojiti starozavjetnu
hramsku praksu i novozavjetnu nevezanost uz
kultnu krutost židovskih norma. Ostalo se kod

bijele boje donje odjeće u kombinaciji sa sveča-
nom gornjom odjećom (dalmatika, kazula/mis-
nica, plašt), a na isti se način odnošenja prema bo-
jama prekrivao i oltar. Općenito se razlikuje samo
između boja slavlja (bijela, grimizna, crvena, uz
primjenu zlatnoga i srebrnoga brokata) i boja ža-
lovanja i pokore (ljubičasta, žuta i crna).
Odlučujuću su ulogu imali ukus i gospodarske
mogućnosti pojedinih klerika i njihovih mjesnih
Crkava, te su se u njima razvijale posebnosti, kao
što je u Rimu bila crna za procesije izvan crkvenih
zgrada. Obvezujuća pravila o bojama u svakome
su slučaju određivana unutar krajevnih značenja.
Mogućnosti i potrebe koje je pružala teologija
unutar metodike alegorije bile su veoma slobo-
dne u izričajima, nudeći polivalentnu interpreta-
ciju. Zanimljivo je da klasični tumači liturgije iz
karolinškoga doba o bojama ne kažu ništa. Sna-
žniji se naglasak daje tek na prijelazu tisućljeća.
Kanon bojā
Mjesne crkvene odredbe u odnosu prema litur-
gijskim bojama kleričke odjeće, dobivaju strogu
obvezatnost tek onda kada je Rimska kurija po-
čela promicati kanon boja. To se dogodilo tek u
trenutku odvajanja liturgijskoga slavlja Rimske
Crkve i liturgijskih ceremonija vezanih uz razvoj
papinske dvorske liturgije, rubricistiku koje su
kanonisti detaljno uredili, ponajprije razlikujući
službe prema vremenima i osobama. Normiranje
boje odjeće formalno se dogodilo za vrijeme Ino-
centa III. (†1216.), no jasno je da je to samo potvr-
da već tada važeće prakse. Temeljne odrednice
toga uređenja vrijede do danas.
Prema Inocentu III. temeljne su boje: bijela,
crvena, crna, a između njih još i zelena kao neka
srednja boja. Ružičasta se veže uz crveno, ljubiča-
sto uz crno, a žuta uz zeleno. Podjela na različita
slavlja i funkcije utemeljena je na analoški i tipo-
loški ali ne i na rememorativni (spomen-slavlje-
nički) način alegorije. Vodeća misao proizlazi iz
kakvoće istinskih liturga, tj. svetaca i anđela. Ta-
ko su za slavlja ispovjedaocā i djevicā, za slavlja
anđela i Krista, u kojima su otajstveno djelotvorni
anđeli, rabili bijelu boju čistoće, dok su se za sla-
vlja apostola i mučenika koristili crvenom bojom
živo vrelo 7 2006
krvi mučeništva za Krista. Crna, odnosno ljubi-
časta pripadala je pokorničkim danima dok je
zelena preostala za dane bez posebnih slavlja.
Za svetkovinu Svih svetih to pravilo pomalo luta
između bijeloga i crvenoga, dok je Pedesetnica re-
memorativno isticala crveno, kao odraz ognjenih
jezika, no ponegdje se i na taj dan rabila bijela bo-
ja vezana uz Gospodnja slavlja.
Ostale mjesne Crkve i zajednice (biskupije, sa-
mostani i redovi) razvile su vlastita pravila o boja-
ma koja su obdržavale sve do najnovijega vreme-
na (ambrozijanski obred u Milanu do danas). U
nekima od tih uređenja kanon boja proširen je ta-
ko da su liturgijske boje bile još plava i žuta.
Naspram nekadašnjem precjenjivanju odredbi
o liturgijskim bojama danas se krenulo u drugu
krajnost: u svođenje ruha na čistu funkcionalnost.
Bez obzira na sve pojedinačne razlike (npr.
boja odjeće na Cvjetnicu i Veliki Petak, kad se ra-
bila crvena, ljubičasta ili crna), temeljna podjela
boja na bijelu, crvenu, ljubičastu i crnu ostala je
važećom. Nerijetko boje slavlja zamjenjuje poliva-
lentno šarenilo. U Srednjemu vijeku nedjelja je 7
bila obilježena Presvetim Trojstvom tako da je
boja nedjelje faktički bila bijela.
Razvoj od Inocenta III. do Drugoga vatikan-
skog sabora prolazio je kroz pojedinačne poku-
šaje, kao što je onaj biskupa Duranda iz Mendea
(†1296.) i Tridentskoga sabora, kada se dokidaju
mjesni običaji. Codex rubricarum iz 1960. gotovo
da nije mijenjao pravilo iz 1570. ali je dao konfe-
rencijama biskupā slobodu prilagodbe u skladu s
kulturalnim okruženjem.
Drugi vatikanski sabor ne govori o kanonu bo-
ja, ali se može reći da i danas postoje rubricistička
pojednostavljenja, kojima se suprotstavlja razno-
BOJA
likost kulturalne baštine i razvoja. Nakon precje-
njivanja pravila o bojama, ponovno se u govoru o
liturgijskoj odjeći na prvome mjestu nalazi funkci-
ja, do te mjere da se gotovo i ne razlikuje gornja
u liturgiji
od donje odjeće, a boja se nerijetko zadržava u
neutralnom području sivila. Uz to, valja napome-
nuti da se znak službe (štola) trajno ravnao i ravna
(ovisno o krajevnome ukusu) prema kanonu boja.
 NAŠA
tema
Estetski ključ »obojenosti slavlja«
Kao što je razvidno, govor o bojama u liturgiji ili o
liturgijskim bojama ne tiče se samo odjeće. To je
jedan od vidika obojenosti slavlja i to ne najvaž-
niji. Boja je dio estetskoga govora, a on ima svoj
dodir s osjetilnim u cjelini, s imaginarnim, osje-
ćajnim i konačno, s kreativnom strašću.
Govor o »liturgijskim bojama« ne svodi se na
govor o boji ruha. Ruho samo znakovno pokazuje
boju slavlja. Koje su boje naša slavlja?
Govor o bojama je dio liturgijske, a time i ži-
votne dramatičnosti. Kad se pita nekoga kakva
se boja koristi u liturgiji, trebalo bi misliti ne na
ruho, nego na pitanje: Kakve je boje tvoje slavlje?
Zar je strano pitati kakve je boje nečije jutro, pod-
ne; kakve je boje muka i radost; čime je obojen
nečiji život?... I pritom napominjem da to nije od-
nos prema psihologiziranju ili nečijemu dojmu.
Obojenost slavlja zadire u višeslojnu fascinan-
tnost, u labirint istine i u mjesto unutarnjosti čo-
vjeka i svijeta. Igra boja, uvelike zanemarena u li-
8 turgiji, izražava iscrpljenost neposrednu danost
iskustva i upućuje na nepodudarnost sa svijetom.
Činjenici bivstvovanja u svijetu razotkriva njego-
vo izvorno boravište, stanište onkraj svijeta.
U estetici liturgije uvijek je u igri dar bez pro-
tudara koji otvara prolaz između ‘točnosti’ tzv.
objektivne spoznaje i korisnosti funkcionalnoga
interesa. S te točke gledišta ostvaruje nužan odnos
milosti i slobode, vjere i razuma, jer pošteđuje
čovjeka od njegove žrtve da bi se svidio Bogu i
spašava nemogućnost sužavanja dara ‘odozgor’.
Estetska vrijednost ne podupire odnos svijeta i
nadsvijeta, već otvara svijet beskonačnoj mogu-
ćnosti iskustava, uključujući i iskustvo vjere. Este-
u liturgiji
tika tako ide onkraj nadraživanja osjetila i postaje
zalog preobraženja, novoga neba i nove zemlje.
Pitanje o bojama snažnije naglašava činjenicu
da je liturgija živuće umjetničko djelo, a to znači
da raskrinkava razna funkcionalna, pedagoška,
etička, parenetska, svršna i druga nastojanja i
uvodi put ljepote (via pulchritudinis). Liturgija
BOJA
nikada nije na službu neke logomahije (borbe
mišljenja) niti doktrinarnih izrijeka. Ona ostaje
fenomenom koji zahvaća sve percepcijske razine:
ikoničku, prostornu, čujnu, dodirnu i dr.
Liturgija koja vodi brigu o svojoj obojenosti
zatvara put koji bi ju htio suziti na služenje Riječi
i dopušta vjerniku da živi i svoju intencionalnu
svijest, jer nitko nije otkrio, izmislio obred; on pre-
lazi od jednoga kulturalnoga modela do drugoga,
preživljava u raznim oblicima religija.
Ljepota umjetnosti – a to se osobito tiče boja
– različita je od savršenosti prirode i znanosti, jer
ostaje pustolovina slobode i maštovitosti, a ne
ponavljanje savršene identičnosti. Umjetnost u
odnosu na prirodu je stvaranje drukčije zbilje s
pomoću strogoga nametanja granice i pravila. Ta-
ko je obredno umjetničko djelo stroga i regulirana
praksa koja se nadilazi uvođenjem u novi red re-
ligijsko-sakralne zbilje. Estetika obreda ne smije
se miješati s ceremonijalnim estetizmima koji sla-
ve sami sebe. Promašaji takvoga tipa mogu se vi-
djeti svakoga dana. Česti su u obredima sprovo-
da, kad se obred pretvara u performanse u kojima
se naglašava snaga, vrijednost, uspješnost pokoj-
nih; kad im se pjeva i govori na način koji oda-
je neprihvaćanje smrti, kako ih se ne bi predalo
Bogu i očuvalo snagu emocija koje nisu posta-
li sastavnim dijelom vjere u Boga. Kakve je boje
naše liturgijsko slavlje?
Na kraju evo i nekoliko kriterija koji treba-
ju voditi komunikaciju estetike i liturgijskoga sla-
vlja. Sve se ove točke mogu primijeniti na bilo
koju liturgijsku umjetnost: ne smije biti funkci-
onalna, djelotvorna, nego liturgijski ‘beskorisna’
i nenametnuta; ne smije biti u svrsi onoga što se
događa prije ili poslije slavlja, nego u svrsi slavlja;
ne smije ju se shvaćati moralnim poticajem ili
poučavanjem, nego simboličkom snagom; ne
smije biti prepuštena spontanosti, nego uređe-
na i određena, a ipak kršćanski slobodna; ne na
razini utjehe zemaljskoga, nego na razini obe-
ćanja (i kušnje); nipošto trijumfalna u svojim
odgovorima, nego izražajno kenotička, ‘obespra-
vljena’ i ponizna; ne ideološka i doktrinarna, nego
estetska i usmjerena življenomu iskustvu; ne in-
dividualistička, nego komunikativna; ne preslika-
na i serijska, već izvorna i jedinstvena.

Liturgijski kanon boja
Obojenost liturgije za vjeru u boji
Ante Crnčević
D
anas smo skloni istraživati govor bojā. Je-
zik bojā i njihova značenja postali su pose-
bnim područjem ljudskoga zanimanja.
Psihologija boja i tzv. terapija bojama (kromote-
rapija) govore o utjecaju boja na ljudsku spoznaju
i na čovjekovo ponašanje. Percepcija boja pomaže
nam spoznati i razumjeti zbilju, ali katkad i dati
joj novo značenje.
Pitamo se, nadalje, što nam netko odabranom
bojom poručuje. U različitim prigodama odabire-
mo boje kojima i sami želimo nešto komunicirati.
No, boja u svom izvornom značenju nema zadaću
otkrivanja nego skrivanja. Ona je, još prema ari-
stotelovskom shvaćanju, površina ili ljuska koja
skriva unutarnju bit. Takvu joj zadaću daje i sam
pojam kojim ju nazivamo: latinska riječ color svoj
korijen nalazi u indoeuropskome kel, koji nosi
značenje skrivanja (od čega i lat. celare, prekriti,
tajiti, kriti). Boja dakle nešto komunicira samo
onomu tko uspijeva ispod njezine ljuske razaznati
bīt, zbilju. Jednako kao i riječi u govornoj komu-
nikaciji: one mogu nešto komunicirati samo ono-
mu tko razumije jezik na kojem su izgovorene. U
protivnom, one skrivaju značenje i poruku. Boje
kojima se služi kršćanska liturgija mogu, dakle,
razumjeti samo oni koji poznaju jezik liturgije.
Liturgija bojom skriva otajstvo spasenja, nudeći
ga čovjeku i njegovoj sposobnosti percepcije kroz
boje da se potrudi oko njegova otkrivanja. I upra-
vo kroz obrednu igru otkrivanja pokazuje se sva
zbiljnost i spasenjska djelotvornost otajstva. Sama
pak boja dat će otajstvu, uvijek jednom i istom,
uvijek novu obojenost, kolorit, koji omogućuje do-
živjeti ga na nov način.
Dūga i spektar spasenja
Božje djelo spasenja u biblijskoj se tradiciji, među
različitim znamenjima, prikazuje i kroz sliku dūge.
Već nakon iskustva potopa, iz kojega su Božjim
živo vrelo 7 2006
S. Dupont
spasenjskim zahvatom izbavljeni Noa i njegova
obitelj, dūga postaje znamen spasenja i saveza
između Jahve i spašenoga ljudskog roda: »Dugu
svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu
između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju na-
vučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se
Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvo-
renja svakoga živog.« (Post 9,13-14). Na istome
tragu razumijevanja simbolike dūge vidjelac iz
Knjige Otkrivenja opisuje Božje prijestolje prije 9
konačnoga suda svijeta: »Prijestolje stajaše na ne-
bu i na prijestolje sjede Netko. Taj što sjede bija-
še nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja dūga
slična smaragdu.« (4,2-3). Vidjelac pazi da Sve-
višnjega ne prikaže u ljudskom obličju. Stoga ve-
liku pažnju daje opisu svjetlosnih elemenata, me-
đu kojima prikaz duge zauzima posebno mjesto.
Nadahnuta biblijskom tradicijom, kršćanska
srednjovjekovna ikonografija prikazivala je Kri-
sta Svevladara i Suca kako sjedi na prijestolju
koje dobiva oblik dugina lūka (ogledni su primje-
ri mozaik u kupoli crkve sv. Marka u Veneciji te
freska crkve sv. Sofije u Ohridu). Uz simboliku du-
BOJA
gina spektra, ovdje je važno uočiti i simboličku
snagu dugina lūka koji se pojavljuje na nebeskom
svodu: njezin lūk na simbolički način preuzima
zadaću mosta koji premošćuje i ujedinjuje dvije
u liturgiji
oprečne stvarnosti. S takvom pretpostavkom i
njezina polikromatičnost govori o komplementar-
nosti različitih zbilja. Duga tako objavljuje da
Božji sud vodi prema konačnoj pomirbi neba i
 NAŠA
tema
zemlje, njihovu konačnom i nerazdvojnom sjedi-
njenju. Sam latinski pojam arcus (duga; lūk; ar-
cus nubifer, arcus pluvius), kao što je to slučaj i u
mnogim suvremenim jezicima (rainbow, Regen-
bogen, arcobaleno, arc-en-ciel) tu pojavu na ne-
bu zamjećuje tek kao luk (‘kišni’ ili ‘nebeski’) i
ne osvrće se na njezin koloritet. I hrvatska riječ
dūga, u svom osnovnom značenju ukazuje na
predmet ili pojavu koja je karakteristična po svo-
joj ‘lučnosti’ ili savijenosti (P. Skok).
Dok smo u svijetu, vjerujemo u boji i otajstvo
spasenja slavimo u boji da bismo vječnost uživali
u svjetlosti, koja je punina i jedinstvo svih boja.
Spektar duginih boja, koliko god se trudili ra-
zaznati njegovu raznobojnost, primarno ne govori
o različitosti nego o jedinstvu. Dugin spektar bo-
ja nastaje, naime, disperzijom zrake sunčeve
svjetlosti u kapljicama kiše. Svjetlost, po sebi bez-
bojna i nezamjetljiva, u lomu kroz kapljice kiše,
koje preuzimaju funkciju prizme, raspršuje se u
spektar u kojem ljudsko oko razlikuje sedam boja
(crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, indigo
10 i ljubičastu), iako je zapravo riječ o nizu nijansi
koje oko ne zamjećuje. Premda »ljepotu« duge
na nebu mjerimo izražajnošću i raznolikošću nje-
zinih boja, njezina simbolika stoji u jedinstvu
svjetla koje ujedinjuje sve boje.
Ta slika jedinstva u raznolikosti može poslu-
žiti kao ključ za razumijevanje liturgijskoga spe-
ktra boja. Iako govor o liturgijskim bojama sva-
u liturgiji
BOJA
Dugin luk po obojenosti svjetla
premošćuje i ujedinjuje obzorja svijeta.
kom liturgijskom slavlju pripisuje određenu boju
ruha, značenje pojedine boje nije moguće razu-
mjeti promatranjem te boje izvan cjelovitoga litur-
gijskoga spektra. Kao što iz duge nije moguće iz-
dvojiti jednu boju, jer je riječ o jednoj nedjeljivoj
zraci svjetlosti, tako i liturgijske boje možemo pro-
matrati jedino kao pojavni oblik jedne i uvijek iste
otajstvene zbilje. A otajstvo se uvijek objavljuje
kao svjetlo. To će jasno naznačiti i Opća uredba
Rimskog misala (br. 345): »Raznolikost boja bo-
goslužnoga ruha ide za tim da tijekom liturgijske
godine snažnije i na izvanjski način dođe do izra-
žaja s jedne strane vlastitost otajstava vjere koja
se slave, a s druge strane smisao za rast u kršćan-
skome životu.« Raznolikost boja otkriva različita
lica jednog te istog otajstva spasenja, nudeći uvijek
mogućnost novoga iskustva i rasta prema cjelovi-
tosti otajstva koje će se, na koncu vremena, u pu-
nini objaviti i darovati kao svjetlost, dakle kao
ponovno sjedinjenje svih objaviteljskih različitosti
koje smo zapažali kroz zemaljsku (liturgijsku) an-
ticipaciju nebeskog.
Liturgija Crkve, govoreći slikom dugine simbo-
like, jest prizma u kojoj se dar spasenja disperzi-
jom objavljuje i aktualizira da bi ga čovjek mogao
zamijetiti i iskusiti kroz raznolikost njegove pojav-
nosti, ali uvijek s ciljem da bi kroz to iskustvo – na
zemlji uvijek djelomično – čovjek rastao k punini
spasenja i konačnom gledanju Boga licem u lice.
Dok smo u svijetu, vjerujemo u boji i otajstvo spa-
senja slavimo u boji da bismo vječnost uživali u
svjetlosti, koja je punina i jedinstvo svih boja.

Svjetlo spasenja
u liturgijskoj obojenosti
Prethodno iznesene misli ukazuju da liturgijski
govor o bojama nikada ne bi smio biti sveden na
odredbe o bojama liturgijskoga ruha za pojedina
slavlja ili dane u liturgijskoj godini. Koliko god
takva normativnost bila nužna, ona ne može biti
shvaćena bez teološkoga promišljanja kojemu je
konkretni izričaj. Potrebno je stoga u bojama, ko-
je liturgijska tradicija veže uz pojedina slavlja i
blagdane, vidjeti lice otajstva na način kako ga po-
jedina boja objavljuje.
Bijela boja – prediskustvo punine
Crno (nigrum), promatrajući iz spektra boja, nije
boja. Ono je negacija obojenosti (u smislu odsut-
nosti svjetla). Crno je negacija svjetla, pa time i
svake boje, jer je svaka boja zapravo tek jedan vid
pojavnosti svjetla. U potpunome mraku gasi se
svaka boja. Crno se može interpretirati i kao pot-
puna apsorpcija svjetla, čime nestaje svaka boja.
Stoga se crna boja u percepciji zapadnjačke kultu-
re veže uz tamu, uz smrt i ništavilo, uz grijeh i pro-
past. Zato se i Sotona prikazuje crnilom, dakle
bezbojnošću, beživotnošću.
Božjom pobjedom nad zlom i nad »tamom«
čovjek je otkupljen i izveden iz tame grijeha u ko-
joj je bio utamničen. Zato se bijela boja (alba) u li-
turgijskome promišljanju razumijeva prije svega
kao rasvjetljenje tame kojom je čovjek bio zakri-
ljen. Liturgija zato jednoznačno govori o bijeloj
(vestis alba) i svijetloj odjeći (vestis candida). On-
dje gdje je kraljevala smrt, rađa se život, svjetlo.
Bijelo je, kako se razumijevalo već u antici,
punina svih boja. Raspršena zraka svjetla, u sta-
klenoj prizmi ponovno sabrana, opet se iz pojav-
nosti bojā vraća u nezamjetljivost svjetla koje zrači
toplinom. Umorni od životne obojenosti, koja je
uvijek samo znak djelomičnosti i nesavršenosti,
u nama se rađa čežnja za bjelinom savršenstva
i punine. Bijelo se predstavlja kao krajnji doseg
životnoga hoda, kao punina svjetla do kojega
nam je doprijeti kroz život obojen svakojakim
bojama. Susret s Bogom na koncu vremenā jest
rasvjetljenje ne samo tame, koja je negacija boja,
nego i rasvjetljenje sveukupne obojenosti koja
živo vrelo 7 2006
S. Dupont
Bijelo, koje ujedinjuje sve boje, otkriva doživljaj proslave i punine.
nas je za života ostavljala i zaustavljala u iskustvu
hoda, djelomičnosti i nedovršenosti.
Na istome tragu razumijevamo i biblijsku
objavu spasenja »u bjelini« i svjetlosti. Ne zausta-
vljajući se na metaforama iz proročkim viđenja
i na starozavjetnoj simbolici bijeloga, dostatno
je prisjetiti se Isusova preobraženja na gori pred 11
učenicima: »haljine mu postadoše sjajne, bijele
(leuka) veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi
mogao tako izbijeliti (leukonai)« (Mk 9,3; usp. Lk
9,29). Matejev opis unosi i mjeru sunčeva svjetla:
»Lice mu zasja kao sunce, a haljine mu postadoše
bijele kao svjetlost« (Mt 17,2). Taj znamen, učeni-
cima dan kao najava dana kad će »Sin čovječji od
mrtvih ustati« (Mk 9,9), doživjet će ispunjenje u
Gospodinovu uskrsnuću. Evanđeoska svjedočan-
stva o susretu pobožnih žena s praznim Isusovim
grobom ne propuštaju naznačiti detalj anđelā koji
se pojavljuju u svjetlosti i bjelini: »lice mu bijaše
kao munja, a odjeća bijela kao snijeg« (Mt 28,3);
BOJA
vidješe »mladića zaogrnuta bijelom haljinom«
(Mk 16,5); odnosno »dva čovjeka u blistavoj odje-
ći« (Lk 24,4).
Za spoznaju liturgijske simbolike bijeloga bit
u liturgiji
će još rječitija viđenja iz Knjige Otkrivenja. Vidje-
lac Ivan svjedoči o mnoštvu spašenih na nebu,
»odjevenih u bijele haljine« (Otk 7,9). Oni »do-
đoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i
 NAŠA
tema
ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (7,13) te dostojno
stoje pred prijestoljem Božjim. Bjelina je znak
proslave pred Bogom i znak punine s Bogom. Ta
punina, oslikana bjelinom haljine, darovana je
snagom Isusove otkupiteljske smrti. Ona »pere«
čovjeka od svake tame i od svih »boja«.
Liturgija, kao prediskustvo Pjesme pred prije-
stoljem Božjim, bijelu boju odabire ponajprije
za slavlja koja na izravniji način ističu puninu
Božjega djela spasenja. Bijela se boja uzima u li-
turgijskim slavljima vazmenoga i božićnoga vre-
mena; u Gospodnjim slavljima, koja se ne odnose
na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice
Marije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici
te na svetkovinu Svih svetih. Tim slavljima pri-
druženi su i neki drugi blagdani i svetkovine:
svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja), svetoga
Ivana Evanđeliste (27. prosinca), Katedre svetoga
Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25.
siječnja).
Očevidno je da u tim slavljima Crkva promatra
spasenjsku puninu: objavljenu (božićno vrijeme)
i po Kristu darovanu (vazmeno vrijeme) te po Bo-
žjem daru ostvarenu u životu svetih (slavlja bla-
12 žene Djevice Marije i svetaca).
Bijela boja liturgijskoga ruha nije, dakle, iz-
vanjski izraz svečanosti, kako je to u društvenoj
uporabi bijele odjeće, nego je svjedočanstvo o
prediskustvu punine spasenja i zajedništva s
Gospodinom. Današnja praksa, primjećujemo,
zazire od potpune bjeline (krivo shvaćene kao bez-
bojnost), dajući bjelini liturgijskoga ruha uvijek
nijansu »ljudskoga sivila«. Potreban je međutim
trud kako liturgijsko ruho u spomenutim slavlji-
ma i vremenima liturgijske godine, bez obzira
na sve »nijanse bijelog« i na sve urese, ne bi pret-
postavilo nikakvu drugu poruku objavi spasenja
koje se u liturgiji daruje. Bijelo ruho treba govoriti
u liturgiji
svojom bjelinom, simboličkom snagom boje, a ne
dodatnim uresima koji će bjelini pružati druga,
počesto i nekompatibilna značenja. Doista, malo
se gdje kao na liturgijskome ruhu pokazuje opa-
snost od usahnuća liturgijskoga simboličkoga go-
vora. Teško je povjerovati da »strip« izvezen na
ruhu može imati jasniju i snažniju snagu govora
BOJA
od bjeline koja se otvara kao punina spasenja.
Crvena boja – preobrazba života
Crveno (rubrum) je najjači izraz pojavnosti svje-
tla, najsnažniji oblik obojenosti. Crveno je boja
par exellence. Užarena svjetlost pokazuje se u cr-
venilu. Zato u sebi nosi značenje životne snage.
Još u najranijim vremenima borci i ratnici svoja
su tijela bojali u crveno kako bi pred protivnikom
istaknuli svoju životnost i snagu. Ponegdje su se
i tijela pokojnika premazivala žarkom crvenom
bojom – kao znak nade u neumrlost života. Mrtav
je i beživotan onaj tko je izgubio »crvenilo života«.
Zrelost i punina života u prirodi svoj krajnji doseg
pokazuje u crvenilu ploda. Kao prva boja sunčeva
spektra, tj. prva u nizu duginih boja, ona je prva
koju čovjek zamjećuje. Djeca stoga najprije nauče
raspoznavati crvenu boju. I filologija će posvjedo-
čiti slično: crveno je prva boja kojoj su mnogi je-
zici dali vlastito ime.
Odabir crvene boje za određena slavlja u krš-
ćanskoj liturgiji počiva na još istančanijim znače-
njima. Iako se uz crvenu boju vežu hrabrost i
neustrašivost, crvena boja u simboliziranju krš-
ćanskog mučeništva oslanja se na crveno koje je
znak preobrazbe. Kao što kovina u ognju postaje
žarkocrvenom da bi bila podložna preobrazbi
i zadobila željeni oblik, tako i čovjek treba pod-
nijeti put mučnog »taljenja« kao put preobrazbe.
Grci su zamijetili kako se između noćne tame i da-
njeg svjetla pojavljuju rumenilo zore i rumenilo
zalaska sunca – kao znak preobrazbe noći u dan i
dana u noć. Crveno znači mijenu, preobrazbu, pa
i kad je riječ o crvenilu krvi. Mučenička krv ne bi-
va opravdana umiranjem, nego novim životom.
Crvenilo ognja nosi snagu preobrazbe.
 živo vrelo 7 2006

Prolivena krv pashalnoga janjeta (iz novoga U zelenom se živi zrenje i nadanje.
stada) za Židove je bila znakom Božjega izbavlje-
nja, koje ih je od egipatskih sužnjeva preobrazilo
u Božje izabranike. Kristova prolivena krv postala
je otkupiteljskom, pomirbenom: čovjek je od ro-
ba pred Bogom zadobio dostojanstvo sina. Krv
mučenikā znak je iste preobrazbe. S vjerom pri-
hvaćeno mučeništvo posvjedočuje da prolivena
krv biva shvaćena kao uzdarje za već darovanu
preobrazbu u Božje sinovstvo.
Snaga preobrazbe, nošena u simbolizmu crve-
nog, čita se i u znaku ognja. Kršćanin je pozvan
dati zahvatiti se ognjem koji preobražava. Sam
Krist kaže: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što
hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49). U jednom
apokrifnom spisu nalazimo još rječitiji izrijek:
»Tko je blizu mene, blizu je ognja.« Teofanijski i
preobrazbeni aspekt ognja očit je na osobit način
u događaju Pedesetnice, kad se snaga Duha apo-

stolima daruje u obličju ognja. Kao što oganj va-
tre sve preobražava, sažižući, tako i oganj Duha
svemu daje novo obličje. Oganj Duha ne uništava,
on sažiže da bi niknuo novi život.
Takva poruka preobrazbe, čitana u crvenoj bo-
ji liturgijskoga ruha, dat će pojedinim liturgijskim
slavljima sasvim novi ključ shvaćanja. Kršćanska
liturgija crvenu boju odabire u slavlju Muke Go-
spodnje (na Cvjetnicu i Veliki petak), na nedjelju
Duhova, u dane slavlja rođenja za nebo apostolā
i evanđelistā te u slavljima svetih mučenika. Crve-
na boja u slavlju mučenika ne podsjeća dakle na
njihovu prolivenu krv kao znak okrutne smrti,
nego na preobrazbu koja je bila vrijedna vlastite
krvi. Kristova krv, pojasnit će vidjelac iz Otkri-
venja, pere i izbjeljuje: sveti i proslavljeni pred
prijestoljem Božjim stoje u bijelim haljinama,
»oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine
svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (Otk 7,14).
S. Dupont
Zelena boja – put dozrijevanja
Priroda se predstavlja u zelenilu, u boji zrenja.
Polagani, gotovo neprimjetni hod ozelenjele pri- 13
rode omogućuje doživljaj mira. Bijeg u prirodu, iz
nekontroliranog ritma svakodnevice, dovodi nas
u mirni ritam života. Mir prirode nije stanje ap-
solutne smirenosti, beživotnosti ili nepokretnosti,
nego ritam koji možemo pratiti, ritam s kojim se
ljudski duh može lako suživjeti. Čovjek je potre-
ban mira koji znači mirni rast, bez požurivanja i
zaostajanja.
Takva iskustva doživljena u prirodi daju nam
razumjeti da je »zeleno« uvijek na putu, u živo-
tnome hodu. Iako u ljudskoj psihi percepcija ze-
lenog (osobito u prirodi) potiče osjećaje smire-
nosti i odmora, zeleno nikad ne nudi iskustvo
BOJA

Mučenici nisu dakle u slavi pred Bogom odjenuli
haljine svoga mučeništva (crveno), nego su preo-
braženi i zaodjeveni u sinove Oca (bijelo). Zato
je i svako odijevanje crvenoga liturgijskog ruha
dovršenosti ili mira koji bio shvaćen kao apsolut-
ni mir. Zeleno je znak strujanja životne snage ko-
ja teži k ispunjenju, k zrelosti. Ono nudi mir ko-
ji raste k ispunjenju. I za same ćemo plodove reći
u liturgiji

poziv na preobrazbu svih slavitelja. Duh koji
ognjem sažiže sve nestalno i smrtno, snaga je pre-
obrazbe svih koji hodočaste pred prijestolje Božje.
Potrebno je približiti se Ognju.
I. Besie
da su »zeleni«, neovisno o boji koju su odjenu-
li, sve dotle dok ne dosegnu svoju zrelost. Već je
Hildegarda iz Bingena naznačila viriditas (zele-
nost) kao stvaralačku snagu u prirodi. Zelena će
 NAŠA
tema
boja biti stoga znak životnosti, životnoga rasta,
hoda prema zrelosti i ispunjenju. Zeleno dakle ne
dopušta beznađe ili utonuće u »vječni mir«.
Kršćanska je liturgija zelenu boju liturgijskoga
ruha (virens) odabrala za slavlja u kojima Crkva
ne proslavlja neki posebni vid Božjega djela spa-
senja nego spasenjem obilježava svoj hod kroz
vrijeme. Riječ je dakle o slavljima »vremena kroz
godinu«. Zelena boja tako predstavlja Crkvu koja
raste u vremenu, dozrijeva i teži k punini. Do-
zrijeva snagom životnoga soka koji joj se daruje
milošću Duha. Crkva na zemlji trajno živi svoju
viriditas, svoju »zelenost«, svoj put zrenja. Ne tre-
ba se, stoga, bojati govoriti i o nedozrelosti Crkve.
Njezin će zreli plod biti »ubran« u novome životu.
Živimo u milosnom vremenu zrenja.
Kršćanska nada u ispunjenje vremena i u dru-
gi Kristov dolazaka na koncu vremenā pokazuje
se tako kao kršćansko zrenje u svijetu, među lju-
dima, po snazi Duha. Kršćanska simbolika nade,
koja se veže uz zelenu boju, počiva dakle na ovom
iskustvu nezaustavljivog zrenja, po snazi darova-
noj odozgo, od Svjetla i Duha.
14 Ljubičasta boja – poniranje u otajstvo
Liturgijski kanon boja poznaje i ljubičastu boju
(violaceum). Ona je zadnja u duginu spektru. Za
razliku od crvene i zelene, koje su primarne boje
(iako postoje različite teorije o nizu triju primar-
nih boja), ljubičasta je sekundarna boja, tj. na-
staje miješanjem dviju primarnih: crvene i plave
u jednakome omjeru. Za razumijevanje njezine
simbolike potrebno je, dakle, ukazati na značenja
koja ljudsko iskustvu veže uz plavu boju.
Plava boja prekriva neobuhvatljiva prostran-
stva: morsku dubinu i beskrajnost neba. Što nam
pogled dublje dopire u morsku dubinu, to plavo
postaje intenzivnije i nerazgovjetnije. Zato čovje-
u liturgiji
kovo razmišljanje u kategorijama bojā plavu boju
veže uz misterij, uz otajstveno, neistraživo. Plava
boja »komunicira« život duha. Neosporno je da
ona u čovjeku pobuđuje nutarnji mir. Znameniti
vitraji katedrale u Chartesu, kao i oni Chagallovi u
crkvi sv. Stjepana u Mainzu, u velikoj mjeri koriste
tu snagu plavog: obasjane zrakama svjetla nijan-
BOJA
se plavog potiču na sabranost, na kontempliranje
Ljubičasto pomiruje oštrinu crvenog i mirnoću plavog.
neistraživog, otajstvenog. Na temelju takvih isku-
stava u mnogi teoretskim pristupima plava se
boja veže uz iskustvo duhovnog. Nebo koje nas
okružuje, a koje ljudsko oko zamjećuje kao plavo,
nosi nam životno potreban kisik, sam inače ne-
primjetan. Tako plavetnilo objavljuje život duha,
daje ga iskusiti i živjeti – unatoč njegovoj neopi-
pljivosti i nevidljivosti.
Sljubljujući prethodno naznačena značenja
plave boje (život duha) uz značenja koja ljudsko
iskustvo veže uz crvenu boju (životna snaga, aktiv-
nost), lako je u ljubičastoj boji, koja sljubljuje cr-
veno i plavo, raspoznati životni i doživljajni (ak-
tivni) susret čovjeka s otajstvenim, duhovnim.
Riječ je o susretu, doživljaju, a ne o zamišljaju.
Posvijestimo li činjenicu da liturgija ljubičastu
boju odabire za slavlja u vremenu došašća i kori-
zme, postat će nam jasnije da ta slavlja nude is-
kustveno poniranje u otajstvo u vremenima koja
u liturgijskoj godini prepoznajemo kao posebno
intenzivna (ili »jaka«) razdoblja. Ljubičasta boja
nije dakle boja pokore, nego boja koja našu po-
koru i trud koji poduzimamo u došašću i korizmi
zaodijeva u iskustveni susret s otajstvom. Ona
pokori (i tuzi) daje obličje radosnog susreta.
Kao sekundarna boja ona ujedinjuje dvije su-
protstavljajuće zbiljnosti: »modrinu« Duha i »cr-
venilo« čovjekova života; blagost Duha i oštrinu
ljudskih čina.
Liturgijska interpretacija ljubičaste boje poka-
zuje se još jasnijom u slavljima za pokojne (spro-

vod, mise za pokojne) gdje se ljudska života ener-
gija (crveno) ujedinjuje s prostranstvom duha
(plavo). Tako smrt nije kraj, nego uranjanje u nei-
straženo prostranstvo Božjega mira.
Napominjemo da uz ljubičastu boju ruha, li-
turgija poznaje i ružičastu boju (rosaceum), ko-
ja je također sekundarna, ali slabijeg inteziteta.
Ružičasto se ruho (po izboru) može odjenuti na
treću nedjelju došašća te na četvrtu korizmenu
nedjelju. Te su nedjelje u liturgijskoj tradiciji
obilježene kao nedjelje koje daju predah intenziv-
nosti adventskog odnosno korizmenog ritma, pa
ružičasta boja daje radosno prediskustvo otaj-
stva prema čijoj proslavi vrijeme priprave teži.
Takav govor boja pridružuje se istoznačnoj poru-
ci ulaznih pjesmama u te nedjelje: na treću nedje-
lju došašća (Dominica ‘Gaudete’) ulazna pjesma
započinje riječima »Radujte se u Gospodinu
uvijek«, a na četvrtu korizmenu (Dominica ‘Lae-
tare’) riječima »Veseli se, Jeruzaleme«.
Komplementarnost boje i obreda
Prethodna razmišljanja o bojama liturgijskoga
ruha pokazuju da je potrebno uočiti zadaću bo-
ja i izvan samoga odijevanja na kojemu se najuo-
čljivije zamjećuju. Boje ruha na vidljiv način daju
pojedinim slavljima »obojenost« koja im pripa-
da. No, potrebno je nastojati da se »obojenost«
pojedinoga slavlja ne iščitava samo iz boje ruha,
nego iz cjelokupnosti slavlja: iz molitava, iz biblij-
skih tekstova, iz pjesama, iz riječi koje liturgija
prepušta predsjedatelju slavlja, iz uresa liturgij-
skoga prostora… Ako pak liturgijsko ruho sugeri-
ra doživljaj slavlja u jednoj boji, a drugi elemen-
ti slavlja (pjesme, homilija, ures crkve…) u sasvim
drugoj »boji«, ili pak u nizu različitih »boja«, on-
da ponuđena obredna »paleta« zacijelo ne stvara
skladno slavlje koje je po svojoj naravi »red« (or-
do), sklad, komplementarnost.
Potrebna je dakle unutarnja komplementar-
nost svih obrednih elemenata, na sadržajnoj i na
obredno-pojavnoj razini. Na ta će način iritirajuće
i zamarajuće »šarenilo«, koje je daleko od estets-
kih vrijednosti i poruke komplementarnosti, pre-
rastati u sklad unutar kojega je moguć istinski i
iskustveni susret s Otajstvom.
živo vrelo 7 2006
LITURGIJSKI
kalendar
SRPANJ
9. N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
10. P Svagdan: Hoš 2,16-22; Ps 145; Mt 9,18-26
11. U SV. BENEDIKT, zaštitnik Europe, blagdan
Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29
12. S Svagdan: Hoš 10,1-3.7-8.12; Ps 105,2-7; Mt 10,1-7
13. Č BLAŽENA DJ. MARIJA BISTRIČKA, blagdan
Sir 24,1-4.8-12.17-22; Ps 113,1-8; Iv 2,1-11
14. P Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis
Hoš 14,2-10; Ps 51,3-4.8-9.12-14.17; Mt 10,16-23
15. S Sv. Bonaventura, spomendan
Iz 6,1-8; Ps 93,1-2.5; Mt 10,24-33
16. N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
17. P Svagdan: Iz 1,11-17; Ps 50; Mt 10,34–11,1
18. U Svagdan: Iz 7,1-9; Ps 48,2-8; Mt 11,20-24
19. S Svagdan: Iz 10,5-7.13-16; Ps 94; Mt 11,25-27
20. Č Svagdan; ili: Sv. Ilija; Sv. Apolinar
Iz 26,7-9.12.16-19; Ps 102,13-21; Mt 11,28-30
21. P Svagdan: Iz 38,1-6.21-22.7-8; Ps: Iz 38,10-12.16;
Mt 12,1-8
22. S Sv. Marija Magdalena, spomendan
Pj 3,1-4a ili 2Kor 5,14-17; Ps 63; Iv 20,1-2.11-18
23. N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
15
24. P Svagdan: Mih 6,1-4.6-8; Ps 50; Mt 12,38-42
25. U SV. JAKOV APOSTOL, blagdan
2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28
26. S Sv. Joakim i Ana, spomendan
Jer 1,1.4-10; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mt 13,1-9
27. Č Sv. Klement Ohridski, Gorazd i drugovi, spom.
Jer 2,1-3.7-8.12-13; Ps 36,6-11; Mt 13,10-17
28. P Svagdan: Jer 3, 14-17; Ps 31,10-13; Mt 13,18-23
29. S Sv. Marta, spomendan
1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11; Iv 11,19-27 ili: Lk 10,38-42
30. N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
31. P Sv. Ignacije Lojolski, spomendan
Jr 13,1-11; Ps: Pnz 32,18-21; Mt 13,31-35
BOJA
KOLOVOZ
1. U Sv. Alfonz Marija de’Liguori, spomendan
Jer 14,17-22; Ps79,8-9.11.13; Mt 13,36-43
u liturgiji
2. S Svagdan: Jer 15,10.16-21; Ps 59; Mt 13,44-46
3. Č Bl. Augustin Kažotić, spomendan
Jr 18,1-6; Ps 146,1b-6; Mt 13,47-53
4. P Sv. Ivan Marija Vianney, spomendan
Jr 26,1-9; Ps 69,5.8-10.14; Mt 13,54-58
5. S Svagdan; ili: Posveta bazilike sv. Marije Velike
Jer 26,11-16.24; Ps 69; Mt 14,1-12
 OTAJSTVO
i zbilja

Četrnaesta nedjelja kroz godinu 9. srpnja 2006.

Prvo čitanje
Ez 2,2-5
Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok
Ulazna pjesma među njima.
Ps 48,10-11
Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote Čitanje Knjige proroka Ezekiela
usred hrama tvojega. U one dane: Uđe u me duh te me podiže na
Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše.
do nakraj zemlje doseže. I reče mi:
»Sine čovječji, šaljem te k sinovima
Zborna molitva Izraelovim, k narodu odmetničkom što se
odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su
Bože, ti si poniženjem svoga Sina se protiv mene sve do dana današnjega.
podigao pali svijet. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda
Udijeli svome narodu svetu radost. i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori
Oslobodio si ga ropstva grijeha: Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali
privedi ga uživanju vječnog veselja. – rod su odmetnički – neka znaju da je
Po Gospodinu. prorok među njima.«
Riječ je Gospodnja.
Darovna molitva
Gospodine, ovaj prinos tvome imenu Pripjevni psalam
nek nas očisti i iz dana u dan potiče Ps 123,1-4
na izgradnju novoga svijeta, Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina
16 po Kristu, Gospodinu našemu. dok nam se ne smiluje.
Oči svoje uzdižem k tebi
Pričesna pjesma koji u nebesima prebivaš.
Mt 11,28
Evo, kao što su uprte oči slugu
Dođite k meni svi, izmoreni i opterećeni u ruke gospodara
i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin! i oči sluškinje u ruke gospodarice
tako su oči naše uprte u Gospodina,
Popričesna molitva Boga našega, dok nam se ne smiluje.
Gospodine, Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
nedjelja

nahranio si nas božanskim darovima. jer se do grla nasitismo prezira.

Molimo te, obdari nas spasenjem Presita nam je duša
i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti, podsmijeha obijesnih, poruga oholih.
po Kristu, Gospodinu našemu.
Drugo čitanje
2Kor 12,7-10
Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani
ČETRNAESTA

Prijedlozi za pjevanje u meni snaga Kristova.

Ulazna: 75 Spominjemo se Čitanje Druge poslanice
Pripj. ps.: 105 Bog mi pomaže svetoga Pavla apostola Korinćanima
Prinosna: 229 Od Božje snage Braćo! Da se zbog uzvišenosti objavâ ne
Pričesna: 244 Odzivam se, Isuse bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo
Završetak: 607 Marijo, slatko ime Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.

Krhka je riječ proroka u njegovu zavičaju.
Za to sam triput molio Gospodina da
odstupi od mene. A on mi reče:
»Dosta ti je moja milost
jer snaga se u slabosti usavršuje.«
Najradije ću se dakle još više hvaliti
svojim slabostima da se nastani u meni
snaga Kristova. Zato uživam u slabostima,
uvredama, poteškoćama, progonstvima,
tjeskobama poradi Krista.
Jer kad sam slab, onda sam jak.
Riječ je Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
Lk 4, 18
Duh Gospodnji na meni je:
on me posla blagovjesnikom biti
siromasima.
Evanđelje
Mk 6,1-6
Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj.
A doprate ga učenici. I kada dođe subota,
poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga
slušali preneraženi govorahu:
»Odakle to ovome?
Kakva li mu je mudrost dana?
I kakva se to silna djela događaju po
njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja,
sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin,
i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među
nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše:
»Nije prorok bez časti
doli u svom zavičaju i među rodbinom
i u svom domu.«
I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo,
osim što ozdravi nekoliko nemoćnika
stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj
nevjeri.
Riječ je Gospodnja.
živo vrelo 7 2006
Molitva vjernika
Braćo i sestre, pred Bogom koji nam je uputio
riječ spasenja, iznesimo svoje iskrene molitve,
proseći snagu za poslušnost njegovoj riječi.
1. Obdari Gospodine svoju Crkvu, zajednicu
vjernika, sposobnošću da među mnoštvom
riječi koje preplavljuju svijet prepozna
tvoju Riječ i vjerno je živi, molimo te.
17
2. Za sve koji navješćuju tvoju riječ:
da se više pouzdaju u milost kojom ih
krijepiš nego u svoje znanje i ljudsku
mudrost, molimo te.
3. Za sve one koji su nam prenijeli blago
tvoje riječi – naše roditelje, vjeroučitelje,
svećenike: ti ih nagradi svojim dobrima,
a nas osnaži za vjernost riječi
ČETRNAESTA
koju si nam po njima zborio, molimo te.
4. Za nas ovdje sabrane: oprosti nam svako
odbijanje tvoje riječi, koju si nam slao
preko naših bližnjih, i daj da tvoja riječ
bude snaga zajedništva ove zajednice,
molimo te.
5. Braću i sestre koji su za života osluškivali
tvoju riječ nagradi vječnim gledanjem
tvoga lica, molimo te.
nedjelja
Primi Gospodine, naše molitve. Ne dopusti
da riječ spasenja koju si nam darovao u nama
usahne, nego daj da je živeći propovijedamo
svima kojima nas šalješ. Po Kristu.
 OTAJSTVO
i zbilja
Odbačeni Isus Krist
D
anašnji odlomak iz Markova evanđelja
pripovijeda nam o Isusovoj neuspjeloj mi-
siji u njegovu zavičaju, među njegovim pri-
jateljima i rodbinom. Osnovni razlog neuspjeha
izložen je u rečenici: »Nije prorok bez časti doli u
svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu«
(Mk 6,4). To znači da je stvarnost zavičaja, rodbi-
ne i doma onemogućila Isusa da čini čuda, da
ostvari poslanje u svome kraju. Tri riječi – zavičaj,
rodbina i dom – mogu se različito interpretirati, a
mi ćemo ih ovdje tumačiti kao metafore triju uza-
jamno povezanih stvarnosti: apsolutnoga znanja,
apsolutne moći i zavisti.
Odbačenost u ime znanja, moći i zavisti
Kristova rodbina i prijatelji odbacili su Krista i nje-
govu poruku jer im je bio odveć poznat: »Nije li
ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Jo-
18
nedjelja
ČETRNAESTA
Ostadoše gluhi na riječ njegovu jer mišljahu da ga poznaju.
sipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje
među nama?« (6,3). Isus im je bio poznat, ali po-
znat unutar njihova ‘apsolutnog’ znanja o njemu.
Takva poznatost apsolutnoga znanja spriječila ih
je da u njemu prepoznaju proročku dimenziju, di-
menziju nepoznatoga, neizrecivoga, koje rastvara
apsolutnost i sigurnost njihova znanja.
Na apsolutnost znanja naslanja se i druga mi-
sao: moć. Evanđelist Marko napominje da nije
mogao učiniti niti jedno čudo, »osim što ozdravi
nekoliko nemoćnika« (6,5). Tim riječima evan-
đelist poručuje da je moć rodbine i prijatelja bila
razlogom neprihvaćanja Isusa Krista. Apsolutno
znanje dalo im je apsolutnu moć, prema pozna-
toj krilatici Francisa Bacona: »Znanje je moć.«
Budući da je Isus Krist naviještao dolazak kra-
ljevstva Božjega, koje je izvan dometa čovjekove
moći, sasvim je razumljivo da njegova riječ nije
mogla biti primljena među osobama, koje se sma-
traju moćnima. Stoga su samo »nemoćnici«, tj.
osobe otvorene za božansku moć, mogli primiti
Isusa Krista. O tome piše i sv. Pavao: »Najradije
ću se još više hvaliti svojim slabostima da se nasta-
ni u meni snaga Kristova… Jer kada sam slab, on-
da sam jak« (2Kor 12,9-10). Znanje dakako jest
moć – u tome je F. Bacon imao pravo – ali tu se
radi o ljudskoj moći. U kršćanskoj poruci sada
nemoć jest moć. Radi se o nemoći poniznosti na-
spram moći božanske ljubavi. Ona osposobljava
za jednu drukčiju moć, a to je moć ljubavi.
Na ideju moći nadovezuje se i treća misao: za-
vist. Sveti Toma Akvinski definira zavist kao tugu
zbog prisutnosti dobra u drugoj osobi, koja svo-
jim dobrom ugrožava vlastitu slavu i čast. Drugim
riječima, zavidan čovjek ne podnosi podjelu do-
bra, on ga želi apsolutno posjedovati. Budući da
drugi posjeduje dobro, to se dobro doživljava kao
zlo i kao umanjivanje vlastitoga dobra. Tako ap-
solutno znanje i moć nužno uzrokuju zavist, jer
ne dopuštaju da znanja i moći ima i izvan njih sa-
mih. Možemo samo zamisliti koliko je zavisti bilo
prisutno među Isusovim prijateljima i rodbinom,

kad se počeo širiti glas o njemu, koji je počeo nad-
visivati njihovu slavu. Vjerojatno su im odgovori
bili poput: »Ah, znam ja njega, nije ti on baš ta-
kav«; »Ma, samo da znaš njegovu obitelj, onoga
brata i sestru, sigurno ne bi mislio da je taj Isus
prorok«; »A samo da vidiš onaj primitivni i zao-
stali Nazaret, sigurno ti ne bi bilo više ni na kraj
pameti da nešto dobroga može doći odande«. Iz
njihove su zavisti proizlazili mržnja, gunđanje,
klevetanje, radovanje zbog slabosti drugoga, ko-
je Toma navodi kao »kćerke zavisti«.
Odbačeni Isus Krist danas
Time dakako nismo htjeli reći da su zavičaj, ro-
dbina i dom negativne stvarnosti. Isus Krist želi
samo upozoriti kako te stvarnosti, koje su po se-
bi dobre, mogu postati negativne tamo gdje ne
pružaju više prostora za Boga, za proročko djelo-
vanje, proročku novost, tamo gdje njima vladaju
apsolutno znanje, moć i zavist.
Danas je situacija nešto drukčija. Krist bi vje-
rojatno upotrijebio druge riječi da istakne istu
opasnost. Odnosno, neke druge stvarnosti bi spri-
ječile da njegova poruka zaživi u današnjemu svi-
jetu: »aspirin-agnosticizam« (G. Steiner), koji se
svojom ravnodušnošću apsolutno lišio svake gla-
vobolje glede pitanja o Bogu i Božjega djelovanja
u svijetu; logika samoodržanja (seks i bogatstvo),
koja sve podređuje svojim potrebama; logika za-
slugā, u kojoj više nema mjesta za iskreno dariva-
nje; ustajali vjerski fundamentalizam u Crkvi i u
drugim religijama, koji Boga koristi za političku
moć ovoga svijeta i koji sve već »zna« o Bogu.
ZR
nje
Evanđelist Marko, iako na početku evanđelja Isu-
sa priznaje Nazarećaninom, u današnjem odlo-
mku ne govori o Nazaretu nego o Isusovu zavi-
čaju. Isus nije dobrodošao u svoj zavičaj. Time
evanđelist proširuje mogućnost razumijevanja:
zavičaj Isusa, »Sina Čovječjega«, jest svugdje
gdje je čovjek. Je li dobro došao u svoj zavičaj?
Ili ga već toliko »poznajemo« da nam više nema
što reći? A. C.
živo vrelo 7 2006
Za taj fundamenatalizam vrijede riječi sv. Irene-
ja Lyonskoga: »Bolje je i korisnije malo ili ništa
ne znati te se pri tomu Bogu približiti u ljubavi,
nego si umišljati puno znanja i puno iskustava te
pri tomu biti razotkriven kao bogohulnik i neprija-
telj Boga.«
Mogli bismo još nastaviti nabrajati, ali dovolj-
no je očito da opasnosti apsolutnoga znanja, moći
i zavisti i danas mogu udaljiti čovjeka od Boga, od
Krista, te ljude jedne od drugih.
Ivica Raguž
MOLITI
s Crkvom
Hrabrost u zavičaju
Prorok nije prorok u svome zavičaju
jer prorok je, pomišljamo,
uvijek netko drugi,
netko drugačiji,
netko tko ne živi našu zbilju.
Samo u strancu, u drugačijemu,
uspijevamo zamijetiti nešto novo,
19
privlačno i nasljedovanja vrijedno.
A bližnji su nam znani.
Ne dopuštamo da budu drukčiji od nas,
da nas prozivlju svojim životom
i svojom riječju.
Ne želimo čuti njihovu riječ
jer znademo da nas poznaju.
Otvori nam, Gospodine, oči vjere
ČETRNAESTA
da te prepoznamo u bližnjima svojim
i riječ tvoju osluhnemo u riječi njihovoj.
Ne dopusti da nas plaši dom naš
i ne daj da se postidimo riječi tvoje
pred bližnjima svojim.
Daj nam znati da poslani smo
proroci biti u domu i zavičaju svom,
makar i stranci među znanima
i drukčiji među istima
nedjelja
– jer prorok je uvijek drugi,
uvijek drugačiji,
uvijek s korakom naprijed.
 OTAJSTVO
i zbilja

Petnaesta nedjelja kroz godinu 16. srpnja 2006.

Ulazna pjesma
Ps 17,15
Ja ću se u pravednosti pojaviti pred tobom,
nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.
Zborna molitva
Bože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine
da se na pravi put vrate.
Daj svim kršćanima da odbace
što je kršćanstva nedostojno,
a traže što mu priliči.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, pogledaj darove Crkve moliteljice
da po pričesti napredujemo u svetosti života.
Po Kristu, Gospodinu našemu.
Pričesna pjesma
Iv 6,57
20
Tko jede moje tijelo i pije moju krv,
u meni ostaje, i ja u njemu,
govori Gospodin.
Popričesna molitva
Gospodine, primili smo tvoje darove.
Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva
napredujemo u svetosti života,
po Kristu, Gospodinu našemu.
nedjelja
Prvo čitanje
Am 7,12-15
Čitanje Knjige proroka Amosa
U one dane: Amasja, svećenik betelski, reče
Amosu: »Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Ju-
dinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u
Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kra-
ljevsko svetište, kraljevski hram.« Amos od-
govori Amasji: »Nisam ja prorok ni proročki
sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava. Ali
Gospodin me uze od stada i Gospodin mi
reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’«
Riječ je Gospodnja.
Pripjevni psalam
Ps 85,9ab-14
Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje
i daj nam svoje spasenje.
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svomu,
vjernima svojim. Zaista, blizu je njegovo
spasenje onima koji ga se boje
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i vjernost sastati,
pravda i mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje,
pravda će gledat s nebesa.
Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a mir tragom stopa njegovih.
Drugo čitanje
Ef 1,3-10

Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Efežanima
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega
Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim
Prijedlozi za pjevanje blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu.
Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka
Ulazna: 220 Gdje god su dvojica svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim;
PETNAESTA

Pripj. ps.: 110 Pokaži nam, Gospodine u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe,
Prinosna: 210 Sijao Isus po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje,
Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zami-
ili: glazbeni prilog ŽV 5/2005. lova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju,
Završetak: 601 Marijo, o nado ljudi imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po

Neoslonjeni
na sigurnost svijeta
propovijedahu
Blagovijest spasenja
i stigoše u slavu,
pred prijestolje Njegovo.
(Katalonija, oko 1100.)
bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u
nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumije-
vanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem što ga prije
u njemu zasnova da se provede punina vre-
menâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima
i na zemlji.
Riječ je Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
usp. Ef 1,17-18
Otac Gospodina našega Isusa Krista
prosvijetlio nam oči srca te upoznamo
koje li nade u pozivu našemu.
Evanđelje
Mk 6,7-13
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te
ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad
nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne
nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni
novaca o pojasu, nego da nose samo sandale
i da ne oblače dviju haljina. I govoraše im:
»Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne
odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne
poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod
svojih nogu njima za svjedočanstvo.« Otišavši,
propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge
zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem
i oni su ozdravljali.
Riječ je Gospodnja.
živo vrelo 7 2006
Molitva vjernika
U zahvalnosti Bogu Ocu za dar života
i za dar našega poslanja u svijetu
iskrenom molitvom zazovimo milost vjernosti
na svome putu vjere:
1. Svoju si Crkvu sazdao na vjeri Kristovih
učenika i okrijepio je snagom Duha
Svetoga. Ne dopusti da traži sigurnost
u svijetu koji prolazi, te vjerno ispunja
poslanje koje si joj udijelio, molimo te.
2. Preporučujemo ti sve svećenike, 21
osobito one koji su tek primili
milost svećeničkog reda:
obdari ih mudrošću Duha i vjerodostojnim
življenjem tvoje riječi, molimo te.
3. Tvojoj dobroti, Gospodine, povjeravamo
sav naš narod:
daj da vrednote i istine evanđelja,
koje su temelj novoga svijeta, nađu mjesta
u zajedničkim nastojanjima našega društva,
PETNAESTA
molimo te.
4. Ovu zajednicu svojih vjernika sabrao si
na ovaj sveti susret:
očisti našu nutrinu od svega
što priječi naše predanje tebi
i daj da budemo radosni navjestitelji
tvoga evanđelja, molimo te.
Svemogući Bože, usliši naše smjerne prošnje
nedjelja
i daj nam da se na hodočašću k tebi kroz ovaj
svijet znamo zemaljskim dobrima pravo služiti,
a za nebeskim trajno težiti,
po Kristu Gospodinu našemu.
 OTAJSTVO
i zbilja

Poslanje u paru

P
rvu četvoricu učenika Isus poziva u paru.
Dva para braće. Dvanaestoricu šalje u pa-
rovima. Dva po dva. U paru, dva po dva,
imaju vlast nad nečistim dusima. Nije im dana po-
jedinačno, nego u paru. I nije im dana kao posjed
kojim bi se mogli služiti kako hoće, nego su po
dvojica uvedeni u precizno određenu vlast koju
Isus ima. Vlast nad nečistim dusima ne pripada
im onako kako pripada Isusu. Njima je dana. Isus
je ima. Vlast propovijedanja blizine kraljevstva
Božjega Isusu pripada po onom što on jest. Apo-
stoli je imaju kao svjedoci njegova navještaja. Nije
njihova. On im je daje.
Dva po dva. Zašto? Isusova je volja da njegovi
apostoli budu ovisni. Najprije o njemu i njegovoj
zapovijedi, a onda u svom djelovanju i jedan o dru-
gome. O prisutnosti drugoga. O mišljenju i surad-
nji nekoga u istom poslanju. Drugi je, naravno, po-
moć. No, on je više od pomoći. Nije tu prvenstveno
da meni pomaže. On je u istom poslanju i nositelj
iste vlasti. Drugi je drugi i drukčiji. Drugi kao
22 drukčiji treba imati mjesta u mojemu radu. To je
volja Učitelja. Navještaj, vlast nad nečistim dusima
i odnos prema bolesnima traže da drugi bude tu.
Opasnost samostalnosti
Opasnost samostalnoga djelovanja, kad je riječ o
sudjelovanju u Isusovoj vlasti, nije mala ako poje-
dinac ostane sam. Nigdje nije tako opasno da se
Božja Riječ pretvori u sredstvo idolatrije navjesti-
telja, kao tamo gdje pojedinac nastupa sam i gdje je
nedjelja
bnost i neovisnost pojedinca. No, navještaj u paru
je po mjeri Isusove volje. To što Isus sam nosi
vlast naviještanja, iscjeljenja i oslobađanja ne opu-
nomoćuje svakoga da čini isto. Naprotiv! Drugi
to mogu činiti samo njegovom voljom, sudjelova-
njem u njegovu poslanju u zajedništvu s drugim.
To ne znači da je dovoljno da drugi bude tu samo
kao svjedok, prijatelj, sluga ili pomoćnik. Drugi je
tu isto kao i ja. Ja nisam nad njim. On nije nada
mnom. I ja i on smo pod istom vlašću. Isusovom.
Drugi nije samo pomoć meni. Drugi je tu da
s njim imam dodatni pristup svijetu i ljudima.
On nije pomoć u uzajamnim odnosima, nego ne-
prestana prigoda da naučim vidjeti svijet iz dvije
perspektive. Iz svoje i tuđe. Svoje i onoga uz mene.
Da naučim kako ja nisam i ne moram biti u pravu.
Drugi ima svoj pogled i to je već dovoljno da razu-
mijem kako moj pogled nije jedini.
Potom, drugi je tu da razumijem kako ne mo-
gu sve. Ne mogu sve sam. Najprije u poslanju ne
mogu ništa sam bez vlasti koju dobijem. No, i kad
je dobijem otkrijem svoje granice. Drugi je tu ne
samo da mi pokaže granice, nego da on bude s dru-
ge strane moje granice, da od njega naučim kako
trebam nositi sebe sa sviješću da ne mogu sve.

zamagljen izvor vlasti kojom to čini. Nigdje ne po-

stoji toliko opasnosti i toliko zavodljivosti da se Bo-
žja volja za iscjeljenjem pretvori u idolatriju iscje-
litelja, kao tamo gdje pojedinac dođe u prvi plan i
ostane sam. Nigdje nije toliko opasno da se Božja
volja za oslobođenjem pretvori u idolatriju oslo-
boditelja, kao tamo gdje se više ne vidi poslanje
PETNAESTA

nego samo poslani. Sve slične opasnosti velikim

dijelom nestanu ili se uvelike umanje dočim su
dvojica zajedno u istom poslanju. Navještaj Kra-
ljevstva Božjega u paru nije po mjeri suvremeno-
ga mentaliteta koji privilegira samostojnost, pose-
Posla ih dva po dva – da ne zaborave dijeliti primljeni dar.

Apostoli su poslani, ali ne mogu stići posvuda.
Ne mogu sve. Poslani su dva po dva kako bi zna-
li da su samo dio Božjega plana. Dva po dva da se
ne slome pod težinom zahtjeva, pod težinom ljud-
ske patnje koja vapi za Božjom pomoći.
Poslanje bez interesa
Na put ne trebaju nositi ništa. Kruh, torba i
novac arhaične su slike ljudskoga truda da se život
učini lakšim, predvidivim, sigurnijim. Slike ljud-
skoga truda za neovisnošću. Naravno, zabrana da
na put nose kruh, torbu i novac ne sugerira aske-
zu. O nečemu drugome je riječ. Kruh, torba i no-
vac doduše daju sigurnost, ali istovremeno traže i
moju skrb i moje vrijeme. Moje vrijeme i moja po-
zornost su onda podijeljeni. Isus apostolima kaže
da im nije potrebno nositi ništa sa sobom ne sto-
ga jer bi htio da iskuse siromaštvo i prosjačenje.
Razlog je drugi. Njima je sve osigurano! Sve će
dobiti! Besplatno! Netko drugi će se potruditi da
dobiju hranu i smještaj. Njihov trud, pozornost i
vrijeme trebaju biti usmjereni na ono što je činio
Isus. Trebaju činiti isto što i on.
Kakvo gubljenje vremena i snaga kad se na-
vjestitelji dadu na dodatno osiguranje onoga što
im je već Otac osigurao! Kakvo nepovjerenje u
Oca kada žele još jednom svojim snagama osigu-
rati osigurani život! Kakva nevjerodostojnost nji-
hove riječi kada u podnožju duše umjesto skrbi
za izgubljene, zarobljene i bolesne skriju skrb za
kruh, torbu i novac!
Odbijanje
Moguće je, naravno, da apostoli budu odbijeni.
Da ih ne prime. Apostoli tada trebaju izići. I kad
iziđu sa sebe stresti sve. Svaku zlobu, osvetoljubi-
vost, osudu. Sve. Svaki prah neprihvaćanja i ba-
vljenja onima koji su ih odbili. Trebaju otići čisti.
Bez tereta. Bez prašine koja bi ih podsjećala na
odbijanje. Bez ozlojeđenosti.
Svjedočanstvo onima koji odbiju Radosnu
vijest nije ni u čemu drugom doli u tom da aposto-
li iz odnosa s njima ne nose ništa na sebi. Kad bi
ponijeli prašinu, rasprave, ozlojeđenost, onda bi
Riječ koju navještaju unijeli u sukob i suparništvo
s drugima. Bila bi pod sumnjom da traži korist,
živo vrelo 7 2006
da je poslani propovijedaju iz sebeljublja. Nika-
kva druga nakana i namjera ne smije biti vezana
uz navještaj Riječi. Samo poslušnost Isusovoj vo-
lji, ljubav prema izgubljenima, zarobljenima i bo-
lesnima. U njihovo poslanje spada da Riječ saču-
vaju čistom od bilo kakve sjene interesā koji se
slute u slikama kruha, torbe i novca. Navještaj bli-
zine kraljevstva, vlast nad nečistim dusima i bla-
gost u ophođenju s bolesnima trebaju zaštitu od
interesa.
I apostoli su išli. Propovijedali su obraćenje,
a događala se oslobođenja i izlječenja. Redoslijed
nije nevažan. I nije nevažno Markovo opažanje ka-
ko su apostoli oslobađali mnoge i kako su mno-
gi ozdravili. Mnogi. Ne svi. I tu je poslanima po-
trebno učiti kako, i onda kada učine sve, ništa nije
u njihovoj moći i njihovoj vlasti. To je poslanima,
kada otkriju kolika je ljudska patnja koja vapi za
Božjom blizinom, najveće olakšanje.
Ante Vučković
MOLITI
s Crkvom 23
Briga za Riječ
Dao si nam, Gospodine, Riječ i Snagu
i poslao nas da budemo
svjedoci tvoje Riječi.
Zaokupljeni smo onima kojima si nas poslao.
Uočavamo njihove teškoće
i kušamo razumjeti tvrdoću njihova srca.
Stojimo na njihovu pragu –
sputani slabošću svoga svjedočanstva
PETNAESTA
i tvrdoćom njihove uronjenosti u svijet.
Zaboravljamo da si nam dao riječ, kao dar.
Nisi nam dao njih, nego riječ za njih.
Zato, Gospodine, pomozi nam otresti
prašinu neuspjeha u naviještanju riječi,
ali i prašinu uspjeha u svjedočenju za tebe.
Jer i uspjeh s riječju zaustavlja nas u svijetu,
nedjelja
kod onih koji nas prihvatiše.
Daj nam uvijek ići dalje
i brinuti se za riječ koju si nam dao –
– da je uvijek možemo dati. Amen.
 OTAJSTVO
i zbilja
Šesnaesta nedjelja kroz godinu
Ulazna pjesma
Ps 54,6.8
Evo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život
moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime
tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.
Zborna molitva
Molimo te, Gospodine,
budi nam milostiv i darežljiv.
Produbi nam nadu, vjeru i ljubav,
da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga
zakona. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Bože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina
ispunio razne žrtve starog Saveza.
Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos
Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast
nek bude na spasenje svima. Po Kristu.
24
Pričesna pjesma
Otk 3,20
Evo, na vratima stojim i kucam,
govori Gospodin: posluša li tko glas moj
i otvori mi vrata, unići ću k njemu
i večerati s njim, i on sa mnom.
Popričesna molitva
Budi, Gospodine, uza svoj narod.
Nahranio si nas nebeskim otajstvima:
nedjelja
daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi
život, po Kristu, Gospodinu našemu.
Prijedlozi za pjevanje
ŠESNAESTA
Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomaže
Pripj. ps.: 94 Gospod je pastir moj
Prinosna: 325 Evo Bože
Pričesna: 201 O svijetlo duša
Završetak: 605 K tebi oči podižemo
23. srpnja 2006.
Prvo čitanje
Jr 23,1-6
Skupit ću ostatak svojih ovaca
i podići im pastire.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju
ovce paše moje – govori Gospodin. Stoga
ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv
pastira koji pasu narod moj: »Vi ste raspršili
ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za
njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas
zbog zlodjela vaših – govori Gospodin.
I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih
zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na
ispaše njihove: bit će plodne i množit će se.
I podići ću im pastire da ih pasu te se ničega
više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti«
– govori Gospodin.
»Evo dolaze dani – govori Gospodin –
podići ću Davidu izdanak pravedni.
On će vladati kao kralj i biti mudar
i činit će pravo i pravicu u zemlji.
U njegove će dane Judeja biti spašena
i Izrael će živjeti spokojno.
I evo imena kojim će ga nazivati:
’Gospodin, Pravda naša.’«
Riječ je Gospodnja.
Pripjevni psalam
Ps 23,1-6
Pripjev: Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam!
Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Drugo čitanje
Ef 2,13-18
On je mir naš, on koji od dvoga čini jedno.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo! Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć
bijaste daleko dođoste blizu – po Krvi
Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od
dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu,
neprijateljstvo razori u svome tijelu.
Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi
da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice
sazda jednoga novog čovjeka te obojicu
u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu,
ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te
navijesti mir vama daleko i mir onima blizu,
jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu
imamo pristup Ocu.
Riječ je Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
Iv 10,27
Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospo-
din, ja ih poznajem i one idu za mnom.
Evanđelje
Mk 6,30-34
Bijahu kao ovce bez pastira.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i
izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali.
I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno
mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je
svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada
ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno
mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi
ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih
gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se
jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane
poučavati u mnogočemu.
Riječ je Gospodnja.
živo vrelo 7 2006
R. Canali
Silan svijet strča se k Isusu jer bijahu kao ovce bez pastira.
Molitva vjernika
S vjerom u Boga i s pouzdanjem u njegovu
brigu za nas, povjerimo Njemu svoju umornost
i svoje životne potrebe. Molimo zajedno:
Obnovi nas, Gospodine, svojim mirom.
1. Za tvoju Crkvu, koja živi u nestalnostima
ovoga svijeta: krijepi je svojim Duhom
da bude neumorna u naviještanju evanđelja
25
i u zalaganju za dobro svih ljudi, molimo te.
2. Za sve kojima si udijelio zadaću pastirā
i navjestiteljā tvoje riječi: ohrabri ih
da se umiju povući u osamu molitve
i slušanja tvoje riječi te životom svjedoče
ono što riječju propovijedaju, molimo te.
3. Braći i sestrama koji su izgubljeni u trci za
svojim obvezama i životnim brigama daruj
vrijeme nutarnjega mira
i istinskoga odmora, molimo te.
ŠESNAESTA
4. Za ovu sabranu zajednicu: da nam ovo
euharistijsko zajedništvo s tobom
bude hrana za novo zajedništvo
s našim bližnjima, molimo te.
5. Braću i sestre koji dovršiše ovozemaljski
hod nagradi vječnim počinkom
u tvome kraljevstvu, molimo te.
nedjelja
Svemogući Bože, na ovome stolu tvoje riječi
okrijepio si nas novom snagom života.
Nek naš život bude živa riječ
o spasenju koje si nam darovao. Po Kristu.
 OTAJSTVO
i zbilja
Odmor za radosno umaranje
E
vanđelist Marko u današnjem odlomku
svoga evanđelja Isusove učenike naziva
apostolima. To je jedini put da ih tako
naziva. Ni prije ni poslije ne koristi taj izraz koji
označava one koji su poslani. Poslanje i djelovanje
u Isusovo ime jest ono što učenike čini apostoli-
ma. Bez Isusa ne samo da ne mogu djelovati nego
bi njihovo djelovanje bilo besmisleno i besplodno.
Ono što daje smisao i plodnost njihovom djelo-
vanju jest njihova povezanost i oslanjanje na Isu-
sa. Njemu apostoli podnose izvješće, s njime dije-
le vlastite doživljaje, susrete, uspjehe i neuspjehe.
Njemu iznose sve ono što su »činili i naučavali«.
Napor apostolskog djelovanja traži i odmor.
Da bi se moglo djelovati mora se i odmarati. Isus
je toga svjestan. Više je nego znakovito da ovaj od-
lomak evanđelja čitamo u razdoblju godine kad se
najviše govori o odmoru koji nazivamo »godišnji«.
Mnogi su već negdje na putovanju, mnogi se spre-
26 maju, a mnogi zapravo i ne mogu nikamo krenuti
jer im to ne dopušta njihova financijska situacija.
U razdoblju stvaranja groznice oko godišnjeg od-
mora mnogi su još više nezadovoljni jer osjećaju
više nego ikada nemoć i socijalne razlike.
Potreba odmora
Odmor nam je svima potreban. No, kakav? Na-
ravno da će svatko reći da osobno najbolje zna
kako će se odmoriti. Možda bi nama kršćanima
današnje evanđelje moglo otvoriti neke drugačije
nedjelja
poglede na odmor. Prije svega iz perspektive
umora. Od čega smo umorni i što nas je izmorilo?
Isusove učenike izmorio je navještaj, širenje nje-
gove poruke među ljudima, svjedočenje njegove
blizine. Umorili su se susrećući ljude. Da, i to može
umoriti. Može umoriti i vjesnike evanđelja prem-
ŠESNAESTA
da se od njih očekuje da uvijek, u svakom trenu-
tku i u svakom susretu djeluju svježe i odmoreno.
Mi ćemo reći da smo se i mi umorili vršeći svoje
poslanje, poziv, obavljajući svoj posao. No, prem-
da se čini velikim naporom, nije li odmor prilika
Samoća, ako znači prazninu i usamljenost, ne odmara.
da se zapitamo kako se zapravo umaramo, na što
trošimo životne energije, čime su stalno obuzete
naše misli, naše djelovanje. Jer premda se pone-
kad sve čini važnim, nije sve jednako važno, nije
sve jednako smisleno i nije svaki umor plod do-
broga rada i djelovanja. Postoji umor koji nas čini
zadovoljnima, ali i umor koji nas čini nervoznim
i nezadovoljnim.
Od ove druge vrste umora teško se može od-
moriti i na godišnjem odmoru. Tu se umornost
može sakriti, zaliječiti, otkloniti, ali se od nje ne
može naći odmora. Možda i stoga što, kad krene-
mo na odmor, mislimo da je najbolji odmor onaj
koji nas rastresa, koji nas iz jedne žurbe prebacuje
u drugu, iz jedne buke u drugu. Nastavljamo ži-
vjeti istim ritmom, nutarnjim osjećajima, samo
na drugome mjestu.
Isus svojim učenicima poručuje: »Hajdete i vi
u osamu na samotno mjesto.« Upućuje ih na sa-
moću kao početak i mogućnost dobroga odmora.
Ne stoga što u okolici nije bilo nekog mjesta za za-
bavu, mjesta punog ljudi, nego stoga što je znao
da se u samoći koja slijedi nakon dobro izvršenog
poslanja mogu sabrati svi zvukovi, svi koraci, sve
riječi, susreti i djela i dobiti orise jedne smislene
cjeline. Kroz samoću svi događaji našega života
postaju povezani, istrgnuti iz vlastite razmrvljeno-
sti, nepovezanosti i obasjani pravim svjetlom.
 živo vrelo 7 2006

Samoća za drukčije zajedništvo
Naravno da nas samoća ponekad plaši. No Isus ne
govori o samoći koja proizlazi iz neprihvaćanja, iz
egzistencijalnog straha i iz nemogućnosti komu-
niciranja. Iz takve samoće on nudi izlaz. On go-
vori o onoj spasonosnoj samoći bez koje bi svaki
govor bio brbljanje, svaka misao trenutak nape-
tosti, svaki odnos problem, svako djelovanje na-
por. Isus govori o samoći koja odmara, zacjelju-
je, krijepi. Takva nam je samoća potrebna svima.
Ona se može živjeti i doživjeti i ako se ne otputu-
je na neka daleka egzotična mjesta. Ona može pre-
tvoriti svako mjesto u prekrasan doživljaj Božje i
ljudske ljepote u svijetu. A i ako idemo na odmor,
koji nam je svima potreban, nemojmo zaboraviti
promisliti o tome hoćemo li se nakon povratka s
odmora umarati na isti načini ili će nam se kroz
odmor otvoriti drugačiji pogled na život i djelo-
vanje, pa i na umaranje.
U tome odmoru ne bismo smjeli zaboraviti
završetak današnjeg evanđelja: Isus se sažalio nad
mnoštvom jer bijahu kao ovce bez pastira i stane ih
poučavati. Ovo ne vrijedi samo za pastire nego za
sve nas: i na odmoru ne smijemo zaboraviti ili tek
možemo otkriti one koji su potrebni svjedočenja
naše vjere, spasonosnog dara evanđeoske poruke.
I na odmoru smo pozvani svjedočiti, naviještati,
živjeti svoju vjeru. To nije vrijeme u kojem se pre-
staje moliti, prestaje slaviti nedjeljna euharistija,
nego upravo obrnuto, vrijeme intenzivnijeg duho-
vnoga života, života koja istinski odmara.
Naravno da ovo vrijedi i za pastire. I oni se mo-
raju odmoriti ne zaboravljajući Isusovu sprem-
nost da pred izazovom naviještanja i pred potre-
bama onih koji su u nevolji ne zatvore oči, uši i
srce, imajući uvijek na umu riječi proroka Jere-
mije: »Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju
ovce paše moje!« Odmor i njima služi kako bi bi-
li bolji pastiri, kako bi bolje okupljali stado, brinu-
li se za njega. I oni se moraju pitati čime se i kako
umaraju kako bi povratak s odmora bio povra-
tak s novom željom da poput Krista budu oni koji
neumorno navještaju Riječ spasenja. To ćemo svi
moći ako se doživimo kao apostoli, kao oni koji su
poslani i kao oni koji s Učiteljem dijele sve što su
doživjeli, činili i naučavali.
Željko Tanjić
MOLITI
s Crkvom
Osama koja nije samoća
Svoje najbliže,
predane djelu koje si im povjerio,
ti, Gospodine, šalješ u osamu,
na otpočinak.
Zasigurno su,
nakon uspjeha u svome nastojanju,
27
imali potrebu biti s ljudima,
čuti njihovu zahvalnost
i osjetiti uspjeh svoga rada.
Ali, ti ih zoveš k sebi, u osamu –
– da ne zaborave od koga im je dana
snaga uspjeha.
Zoveš ih u osamu koja znači biti s tobom.
Da, Gospodine, samo kad smo s tobom
tada smo istinski »mi«,
onakvi kakvi jesmo,
ŠESNAESTA

jer ti nas jedini poznaješ.

Kao da nemamo hrabrosti biti »mi«.
Zato ili bježimo od sebe k ljudima
ZR
nje ili od ljudi bježimo k sebi.
Trajno smo u bijegu.
Osama nije osamljenost. Ona je susret sa sobom, Kao da nemamo hrabrosti
osjećaj blizine sebe. Nije zaokupljenost sobom ne- otići k tebi – u osamu,
go prihvaćanje sebe u otvorenosti životu. Potrebna
nedjelja

gdje se ogleda sve naše nastojanje

je jakost duha i iskrenost srca za taj susret. Zato i gdje otpočiva naše biće.
samoća nije bijeg, nego povratak. A povratak uvijek
Daj nam hrabrosti za osamu
otkriva zaboravljeno. U osami se otkriva ono što se
lako zaboravlja i gubi u mnoštvu. T. C.
koja je biti s tobom.
 OTAJSTVO
i zbilja

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu 30. srpnja 2006.

Ulazna pjesma
Ps 68,6-7.36
Bog je u svom svetom prebivalištu,
Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod:
on daje moć i silu narodu svome.
Zborna molitva
Bože, zaštito i uzdanje naše,
bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto.
Umnoži nad nama svoje milosrđe
da se po tvom promislu i vodstvu
tako služimo zemaljskim dobrima
te srcem prionemo za nebeska.
Po Gospodinu.
Prvo čitanje
2Kr 4,42-44
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Neki čovjek došao iz Baal Šališe
i donio čovjeku Božjem Elizeju kruh od
prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše
u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka
jedu!« Ali njegov momak odgovori: »Kako
to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On
odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer
ovako veli Gospodin: ’Jest će i preostat će.’«
I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta,
prema riječi Gospodinovoj.
Riječ je Gospodnja.
Pripjevni psalam
Ps 145,10-11.15-18

Darovna molitva Pripjev: Otvaraš ruku svoju, Gospodine,

Gospodine, prinosimo ti darove
dobivene od tvoje darežljivosti,
da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji
28 život i dovedu nas u vječnu radost,
po Kristu, Gospodinu našemu.
Pričesna pjesma
Ps 103,2
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!
Popričesna molitva
nedjelja
i sitiš nas.
Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
neka o sili tvojoj govore.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo.
Pravedan si, Gospodine,
na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.

Gospodine, primili smo pričest, Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,

spomendar muke tvoga Sina. svima koji ga zazivaju iskreno.
Molimo te da nam bude na spasenje
Drugo čitanje
što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on Ef 4,1-6
darovao, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Efežanima
SEDAMNAESTA

Braćo! Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospo-

Prijedlozi za pjevanje dinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa
Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramu strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste
Pripj. ps.: 124 Otvaraš ruku svoju (3., 5. i 6.) pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi;
Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom
Pričesna: 241 Oče naš dobri mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i
Završetak: 766 Djevice nevina pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan

Isus uze kruhove i razdijeli ih mnoštvu.
(Časoslov iz Taymoutha, Engleska, 1325.-1335.)
Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!
Jedan Bog i Otac sviju,
nad svima i po svima i u svima!
Riječ je Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
Lk 7,16
Prorok velik usta među nama!
Pohodi Bog narod svoj!
Evanđelje
Mk 6,1-15
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu
Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga
silno mnoštvo jer su gledali znamenja što
ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na
goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima.
Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet
dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da
kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče
kušajući ga; jer znao je što će učiniti.
Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara
kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto
malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih
učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje
je dječak koji ima pet ječmenih kruhova
i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče
Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je
mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet
tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu
pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako
i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se
nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite
preostale ulomke da ništa ne propadne!«
Skupili su dakle i napunili dvanaest košara
ulomaka što od pet ječmenih kruhova
pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus
učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji
ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da
kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče
se ponovno u goru, posve sam.
Riječ je Gospodnja.
živo vrelo 7 2006
Molitva vjernika
Braćo i sestre, uputimo svoje molitve nebesko-
me Ocu koji nas u Kristu hrani kruhom spasenja
i poziva nas da darovani kruh dijelimo sa svima
koji za njim gladuju. Molimo zajedno:
Nahrani nas, Gospodine, kruhom života.
1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu Duhom mu-
drosti: ne dopusti da se utopi u brigama
za ovozemaljske potrebe ljudi
i osnaži je da svijetu ustrajno dijeli
29
kruh života vječnoga, molimo te.
2. Nahrani svoje vjernike da otkriju blago
koje si u njih pohranio i potakni ih
da se svakodnevno hrane tvojom riječju,
molimo te.
3. Sve one koji raspolažu dobrima ovoga
svijeta prodahni evanđeoskom pravednošću SEDAMNAESTA
da budu radosni djelitelji tvojih dobara
svim potrebnima, molimo te.
4. Po našoj kršćanskoj ljubavi utaži, Gospo-
dine, tjelesnu glad siromašnih i potrebnih,
a po našem življenju evanđelja pokaži put
svima koji gladuju za spasenjem, molimo te.
5. Svojim blagoslovom nagradi sve one
čiju smo dobrotu osjetili u trenucima
nevolje i potrebe, molimo te.
Svemogući Bože, u ovoj otajstvenoj gozbi
nedjelja
hraniš nas kruhom života i daješ nam predokus
vječnosti. Pomozi nam da, okrijepljeni tom
snagom budemo svjedoci i graditelji
novoga svijeta, po Kristu Gospodinu našemu.
 OTAJSTVO
i zbilja
Nas se tiče neopisani dio čuda
Z
a dvjesto denara, kruha ne bi bilo dosta da
svatko nešto malo dobije – rekao je s do-
zom realizma, ako ne i sumnje, Filip Isusu.
Zbilja, denar je bila valuta koja je označavala dnev-
nicu tadašnjega radnika. Prema Mišni dnevna
porcija kruha za jednu osobu stajala je dvanaesti-
nu denara. Dakle, ako je riječ o jednome obroku,
bilo bi 4800 polovica porcija. Filip je, prema ovoj
računici, bio prilično dobar matematičar. Kruh je
bio nalik ovećoj pogači koja se nije nikada reza-
la nožem, već lomila na dijelove sustolnicima tije-
kom blagovanja.
Polazišta nemogućega
Izvješće je prepuno podudarnosti. Isus je ovdje
poput domaćina, što potvrđuje i gestom blago-
slova. Tada se u židovstvu koristila molitva koja
glasi: »Blagoslovljen da si, Gospodine Bože naš,
gospodaru svijeta koji nam daješ da iz zemlje ra-
ste kruh.« Molitva slična našoj u euharistiji tije-
kom prinošenja darova. U blizini jezera riba je
30 bila uobičajeni obrok. Naglašava se i to da je na
tome mjestu bilo puno trave. Gotovo da se time
upućuje na mesijanska vremena u kojima će pu-
stinja postati vrtom i biti plodna, kako piše Iza-
ija (35 i 60). Vjerojatno slučajnost nije niti broj
košara u koje se skupio ostatak ulomaka – dva-
naest, broj jednak broju apostolā. I u tome ostat-
ku leži simbolika, jer hrana je i za ostale. Ta, ovdje
nedjelja
ne završava govor o nahranjenima. Gospodnji stol
nije nikada zatvoreno ozračje, a zadaća je Dvanae-
storice u budućnosti omogućiti otvorenost i pozi-
vanje ljudi na Gospodnju gozbu vječnoga života.
Isus prije negoli je učinio ovo znamenje želi vi-
djeti s čime raspolaže, pozivajući svakoga od nas
SEDAMNAESTA
da provjeri što to nosi u svojoj ‘životnoj vrećici’ i
što može postati sredstvom preobrazbe, da bi so-
lidarnost dobila okus kruha. I zaprepašćuje nas
činjenica da to što posjedujemo ne može riješiti
poteškoće tolikoga mnoštva. Kao da ulazimo u
odbijanje mogućega. Isusu nije bio cilj umnožiti
kruh pomoću brašna, već pomoću ljubavi. Kao
da ne želimo prihvatiti da čudo započinje onda
… i bijaše dovoljno za sve koji gladovahu.
kada se Isusu ponudi ono što nam se čini da ni-
ti nama nije dostatno. I mi s Filipom trebamo nau-
čiti da se čudo ne može kupiti s dvjesto denara,
već s posljednjim – i to naizgled s odbačenim –
novčićem. Polazište nemogućega ne nalazi se u
onome što imamo, već u onome čega smo se oslo-
bodili i što smo darovali. Na kraju će i preostati.
Ali svijet računa drukčije. Kaže se da se za no-
sač aviona može kupiti tri milijuna tona pšenice,
a za cijenu jednoga bombardera može se izgraditi
trideset škola od dvadeset razreda. No, ni tu nije
problem. Možda je veći na razini na kojoj samo
neki mogu imati škole i samo neki mogu prodava-
ti bombardere, nakon što je stvorena mržnja, jer
da nema nepravde, brinuli bismo se o pšenici, a
očito da nekima do toga nije stalo. I da ne idemo
tako daleko, moramo priznati da danas u rukama
nemamo samo pet hljebova kruha i da bismo pu-
no toga mogli riješiti da počnemo učiti dijeliti s
drugima. A za kruh je potreban kvasac. Nitko
nije uspio nahraniti gladne time što je preraspo-
dijelio kruh, otimajući ga od jednih i dajući drugi-
ma. Hrana za ljude ne nalazi se na poljima nego u
preobraženu srcu. Ne bi li to trebao biti najvažniji
životni predmet u školama koje žele odgajati lju-
de za pravedno društvo? Ili trebamo i dalje biti ne-
znalice koje ne uspijevaju uzaludno bačen novac
pretvoriti u kruh za bližnje; trebamo li i dalje ispo-
vijedati, Isuse, da nas tvoje čudo i ne zanima; da

nam ne treba procvjetala pustinja niti puno trave
za naše slavlje? Tko ne vidi travu rajskoga vrta na
mjestima gdje slavimo Boga, taj ne vidi ni gladne
u svijetu u kojemu živimo.
Temeljno pravilo kršćanske gramatike
Čini mi se sretnim da se čudo detaljnije ne opisu-
je, tako da se u praznome prostoru, između uzi-
manja kruha i liturgijskoga čina dijeljenja, između
Isusove molitve i odlaska i dolaska apostola, sva-
tko od nas može staviti u Kristove ruke. U tome se
prostoru ne nalaze statistički podatci, dokumenti,
učene analize, niti ono što neki nehrvatskim naziv-
kom zovu ‘resursima’… Isus u tome prostoru želi
ljude; ljude koji postaju kruhom, miješenim nje-
govom milosnom, čudotvornom riječju i pozivom
na napuštanje sebičnosti. Isus želi nas koji svojom
vjerom prihvaćamo biti darom, postajući znakom,
sakramentom njegove ljubavi za ljude…
Samo tako mogu razumjeti kako se događa
čudo. Shvaćam da se tajna nalazi u najtežoj i oslo-
bađajućoj riječi iz kršćanske gramatike: razlomiti
za druge. Dati nekomu teško može riješiti bijedu
ljudskosti, ali ‘dati se’ omogućuje susret. To za-
htijeva ne samo lomljenje kruha, već lomljenje u
sebi tolikih razloga da se drugima ne pomogne.
Prazan prostor između poražavajuće statistike i
rješenja pobuđuje strah. Svaki ga čovjek osjeća u
svojoj bespomoćnosti. Staviti glavu među ruke, ra-
spravljati o problemima, reći da se izražava za-
brinutost i da su se poduzela sva sredstva očito
je dovoljno za prve stranice i novinske stupce,
ali ne i za ljudsku glad. Ovo čudo je izazovno i za-
hvaljujući praznome, neopisanome prostoru tiče
se i nas.
ZR
nje
Pet ječmenih kruhova i dvije ribice – to je sve što
apostoli mogaše ponuditi izgladnjelome mnoštvu.
Isus stoga ne umnaža samo kruh potreban za hra-
nu mnoštvu. On umnaža i vjeru svojih učenika. Sām
mnoštvu dijeli kruh, a apostolima zapovijeda da pri-
kupe ulomke »da ništa ne propadne«. Posvješćuje im
da je On jedini koji može nahraniti mnoštvo. On će
umnožiti kruh. A naša je zadaća brinuti se da ništa ne
propadne od onoga što nam je dao. A. Crnčević
živo vrelo 7 2006
Ulomci vraćaju život u cijelosti
Onima koji prihvate biti za druge, uz sve ljudske
nesavršenosti, oni koji se daju u obiteljima, u po-
slu, u prijateljstvima, u potrebama drugih, znaju
što znače ostatci. Oni dolaze nakon učinjenoga.
Samo onda kada čovjeku ne ostane ništa od sebi-
čne navezanosti i kad ima osjećaj da si više ne pri-
pada i kada je život – prema Isusovim riječima
– izgubljen za druge, tada je moguće skupiti ulom-
ke, a skupljeni ulomci vraćaju život u cijelosti, tj.
njegov smisao i nadu.
Sveto nam pismo na brojnim primjerima po-
kazuje da Bog najčešće intervenira upravo onda
kad smo mi ljudi sa svojim snagama i sposobnosti-
ma pri kraju. Pa ipak, očekuje od nas da ispunimo
dva uvjeta: obraćenje i spremnost da podijelimo
dobra s drugima. Kako zapisa De Crescenzo: »Mi
smo anđeli samo s jednim krilom i možemo le-
tjeti samo zagrljeni.« Euharistija nas mijenja. Baš
kao što se pretvara kruh i vino u darove Kristove
prisutnosti, tako i mi Duhom Svetim promijenje-
ni postajemo Božjom prisutnošću drugima.
Ivan Šaško
MOLITI 31
s Crkvom
Obilje iz mrvica
Ondje gdje se život čini nemogućim
ti, Gospodine, stvaraš obilje.
S pet kruhova iz ruku negoga dječaka
ti hraniš mnoštvo.
SEDAMNAESTA
Sve je znak – i kruhovi, i dječak, i mnoštvo:
malenost ispunjena ljubavlju rađa obiljem.
Umnažaš kruh u znaku razlamanja
i mnoštvo sitiš po snazi dijeljenja.
A nama daješ znati da obilje ondje je
gdje kruh se lomi u zahvalnosti tebi
i u ljubavi prema drugima.
Nauči nas, Gospodine,
radosno dijeliti kruh
nedjelja
što u našim je rukama
pa i onda kad nam se čini
da ga nedostaje.
Jer ljubav rađa obilje.
 TRAGOMsvetosti
Svetost slušanja i služenja
Uz spomen svetih Marte, Marije i Lazara, prijatelja Gospodinovih
M
eđu novozavjetnim likovima, u kojima
kršćani nalaze primjer nasljedovanja
Gospodina, posebno mjesto pripada sve-
tim ženama koje su išle za Isusom. Evanđelisti ih
opisuju kao vjerne slušateljice Isusove riječi. Me-
đutim, na novozavjetnim stranicama nalazimo i
oblik nasljedovanja koji se ne raspoznaje u hodu za
Isusom, nego u primanju Isusa. Tako nasljedova-
nje iz hoda za Isusom prerasta u život s Isusom.
Evanđelisti Luka i Ivan svjedoče o Isusovu bo-
ravku u kući brižnih sestara Marte i Marije, u se-
lu Betaniji (Lk 10,38-42; Iv 12,1-9). Ivan u to is-
to društvo prijatelja smješta i uskrisenje njihova
brata Lazara (Iv 11,1-45). Pozadinu Isusova više-
kratnog navraćanja u kuću prijatelja iz Betanije
moguće je otkriti u rečenici: »Isus je ljubio Mar-
tu, njezinu sestru i Lazara« (Iv 11,5). U njihovu je
domu Isus bio dobrodošli gost. Nije li potrebno
uočiti vrijednost pojedinosti da ih Isus ljubi u nji-
32 hovu domu, u njihovoj obitelji? Nije li to opomena
svima koji bijegom od svojih bližnjih, pa i bijegom
iz obitelji, žele iskusiti Isusovu blizinu i ljubav?
Sveto zajedništvo Marte, Marije i Lazara litur-
gijska je tradicija odavna prepoznala. Ne čudi sto-
ga da u benediktinskoj tradiciji i danas (kao nekoć
i u franjevačkoj) slavi zajednički spomendan sve-
te obitelji iz Betanije: Marte, Marije i Lazara, pod
naslovom »prijatelji Gospodinovi«. Dok su toliki
sveci svoje mjesto u liturgijskom kalendaru našli
zaslugom svoga mučeništva, naučavanja, navije-
štanja, pokorništva ili skrbništva za siromašne i
svetosti
bolesne, ovi su betanijski sveci u liturgijski kalen-
dar uveli kategoriju svetosti kroz obiteljsko prija-
teljevanje s Gospodinom. Obitelj se tako pred-
stavlja kao mjesto zajedničke svetosti, premda u
različitosti darova svakoga pojedinog člana.
TRAGOM
Mnogoliko lice ljubavi
Premda u Rimskom martirologiju, popisu sveta-
ca čije štovanje Crkva priznaje, uz dan 29. srpnja
nalazimo imena Marte, Marije i Lazara, naš litur-
gijski kalendar izdvaja samo svetu Martu kao spo-
mendansko slavlje. Evanđeoski odlomak koji se
naviješta toga dana, međutim, kao da proturječi
tome izboru Marte u prvi plan liturgijskoga sla-
vljenja. U liturgijskome slavlju naviješta se evan-
đeoski odlomak u kojem Isus Marti upućuje prije-
kor što se »brine i uznemiruje« oko nebitnoga,
oko brižnoga posluživanja kod stola. U istome sla-
vlju svete Marte evanđelje ističe lik njezine sestre
Marije koja je »sjela do nogu Gospodinovih i slu-
šala njegovu riječ«. Za nju Isus kaže da je »izabra-
la bolji dio, koji joj se neće oduzeti«. Ako je Marija
odabrala bolji dio onda je zacijelo naš kalendar
izabrao onaj drugi dio. Očito je da nam je zanim-
ljivija Marta koja poslužuje, od Marije koja je Bo-
žju riječ stavila ispred svega. I nama je danas po-
služivanje, kao slika aktivizma i zaposlenosti,
izazovnija od samoga slušanja Božje riječi.
Prividno proturječje Isusova davanja predno-
sti Mariji i liturgijskoga izdvajanja Marte vodi nas
k uočavanju nužne ravnoteže između Marijina
slušanja i Martina posluživanja. Takvo čitanje
evanđeoskoga odlomka i uočavanje dvaju razli-
čitih modela služenja Gospodinu razvidno je uz-
me li se u obzir kontekst spomenutoga odlomka.
Evanđelist Luka, iznijevši Isusovu zapovijed
ljubavi, koja nerazdvojno ujedinjuje ljubav prema
Bogu i ljubav prema bližnjemu (Lk 10,25-28), tu
nerazdvojivost dvaju lica iste ljubavi razlaže kroz
dvije susljedne slike: prispodobom o milosrdnom
Samarijancu (10,29-37) i opisom Isusova susreta
s Martom i Marijom (10,38-42). Nakon takvoga
»oslikavanja« Isusove zapovijedi ljubavi slijedi
odlomak s poukom o molitvi (11,1-13). Iz takvog
strukturiranja evanđeoskoga teksta lako je uočiti
da zapovijed ljubavi zadobiva svoj cjeloviti izričaj
kroz tri nužnosti: vršiti djela ljubavi (milosrdni
Samarijanac), slušati Gospodinovu riječ (Marija)
i moliti. Kakav je redoslijed tih triju nužnosti lju-
bavi – ovdje se pokazuje nebitnim pitanjem. Bit-
no je uočiti da se nijedna od tri nužnosti ne može

Isus u Martinu i Marijinu domu.
(Centro Aletti, Roma 2002.)
isključiti niti obezvrijediti pred drugim dvjema,
kao što ni jedna od njih nema vrijednosti bez
prožimanja s drugim dvjema.
Isusov se prijekor upućen Marti počesto olako
uzima kao oslonac za prevrednovanje slušanja u
odnosu na posluživanje. Vrijedno je, međutim,
zamijetiti kako evanđelist Ivan bilježi Isusovu ne-
podijeljenu ljubav prema toj betanijskoj obitelji:
»Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara«.
Martina briga oko posluživanja Učitelja i Marijino
slušanje njegove riječi zavrjeđuju istu Učiteljevu
ljubav, jer i jedna i druga sestra iskazuju ljubav –
svaka po svome daru. Isus samo opominje na po-
gubnost isključivanja bilo kojega od ta dva dara.
Mudrost »boljega dijela«
Mnogi će se kršćani lako prepoznati u Martinu da-
ru i požrtvovnosti. Marta dočekuje Isusa i njegove
učenike u svojem domu i odmah se, iz ljubavi pre-
ma Isusu, daje na posluživanje. Gostoljubivost je
bila značajna u kulturi Bliskoga istoka, a Marta je
brižno njegovala tu uljudbenu praksu. Nije sto-
ga teško zamisliti njezinu uznemirenost kad nje-
zina sestra Marija ignorira pravila gostoljubivosti
pred tako uvaženim gostom. Marta jednostavno
ne smatra da je u tome trenutku važno ono što
čini Marija koja je »sjela Isusu do nogu« s naka-
nom da sluša njegovu riječ. Marta ne osuđuje ni-
ti obezvrjeđuje Marijino slušanje riječi, nego sa-
mo pokazuje da joj je važnije ugostiti Isusa kao
najdražega i najčasnijega gosta.
živo vrelo 7 2006
Isus ju blago prekorava zbog njezine prezau-
zetosti posluživanjem te joj daje spoznati da je uz-
nemirena mnogim stvarima koje ju odvraćaju od
slušanja Riječi. On je ne prekorava zato što se bri-
ne za domaćinstvo, nego zato što joj prezauzetost
oko zemaljskih stvari priječi da se posveti Riječi.
Podsjeća ju da je samo jedno uistinu važno: pom-
no i spremno slušanje njegove riječi, čime ne kaže
da je posluživanje (zajedno sa svime što ono uklju-
čuje) nevažno. Između svega što je važno, važno
je prvenstvo dati onome najvažnijem.
Marija je, kaže Isus, na prvo mjesto stavila
ono važnije. Ona ostaje do nogu Isusovih, sjedi i
sluša. To je stav učenika, stav koji izražava povje-
renje u učitelja i spremnost prihvaćanja njegove
riječi. Isus, potrebno je uočiti, ne hvali Mariju za-
to što je ostavila Martu samu u posluživanju. On
samo ističe vrijednost slušanja njegove riječi.
Mnogi danas, zbog prezauzetosti životnim bri-
gama, ne uspijevaju dati važnost slušanju riječi i
molitvenom zajedništvu s Gospodinom. Pa i sa-
mi, zabrinuti i uznemireni stvarima koje treba-
mo učiniti, ne uspijevamo »sjesti do nogu Učite-
ljevih«, posvetiti vrijeme slušanju njegove riječi i
molitvi. Pravo je umijeće življenja razlikovati ono 33
bitno od manje važnoga, a u šumi raznih ponuda
teško je odabrati ono najbitnije. Ne uspijevamo
pronaći pravu ravnotežu između aktivnosti i kon-
templacije. Njihova prava mjera čini se prezaht-
jevnom zadaćom. Gušeći se u akciji svakodnevice
zaboravljamo da je Isusova riječ »riječ života«.
Posljednji put Martu u Ivanovu Evanđelju su-
srećemo kod Isusovog ponovnog dolaska u Beta-
niju, gdje su mu njegovi prijatelji priredili večeru.
I dok se za Mariju kaže da je Isusu pomazala no-
ge skupocjenom pomašću i otrla ih svojom ko-
TRAGOM
som, Marta se opet spominje u samo jednom reče-
nicom: »Marta posluživaše.« Ona nije na svjetlu,
ne pokazuje se, nije u prvom planu. Ona jednosta-
vno služi Isusa. Zar ne bi bilo lijepo da s iskrenim
priznanjem mogu reći: »Služio sam i nisam zabo-
ravio riječi Učiteljevih.« Sveta betanijska obitelj
svetosti
Marte, Marije i Lazara, prijatelja Gospodinovih,
primjerom nam kazuje da je slušanju potrebno
služenje i služenju slušanje.
Vječna Tadić Stepinac
 SYM bolon
Uistinu, dostojno je i pravedno…
Poticaji za razumijevanje »Predslovlja«
Nakon prekida u trajanju od nekoliko mjeseci
obnavljamo rubriku »Symbolon« nastavljajući
s prilozima u kojima iznosimo mistagoška tuma-
čenja slavlja euharistije.
S
redišnji dio slavlja euharistije jest euharistij-
ska molitva, molitva zahvale i posvećivanja
(prex gratiarum actionis et sanctificatio-
nis). Njezin tijek i pojedine sadržajne elemente
moguće je uočiti razdjeljujući je u nekoliko osnov-
nih elemenata: iskazivanje hvale Bogu (predslo-
vlje); poklik »Svet«; epikleza ili zaziv Duha nad
donesene darove; izvješće o ustanovljenju euhari-
stije i čin posvećenja; anamneza ili spomen na Go-
spodnje djelo otkupljenja; prinos spomen-žrtve;
zagovori i zazivi; završna doksologija (»Po Kristu,
s Kristom i u kristu…«). Slijedeći pojedine dijelove
nastojat ćemo uočiti osnovne sadržajne naglaske
34 te najuzvišenije kršćanske hvalbene molitve. Za-
držimo se, u ovom odlomku naših razmišljanja,
samo na uvodnome dijelu, na Predslovlju.
Molitva »prije« ili »ispred«?
Opća uredba Rimskog misala pojašnjava da u
uvodnome dijelu euharistijske molitve, zvanom
»predslovlje« (praefatio), »svećenik u ime svega
molitva
svetoga naroda slavi Boga Oca, daje mu hvalu za
čitavo djelo spasenja ili, u neke dane blagdane i
vremena, za neki posebni vid spasenja« (br. 79).
Euharistijska je molitva dobila taj naziv zbog
svoje hvalbene naravi. Ona je radosno davanje
ili iskazivanje hvale Bogu za njegovo djelo spase-
nja. Današnja liturgijska znanost radije se prik-
EUHARISTIJSKA
lanja tim izričajima negoli izrazu »zahvaljivanje«
jer spomenuti izrazi na izravniji i vjerodostojniji
način predstavljaju euharistiju kao hvalbeno sla-
vljenje, proslavljanje par excellence. Cilj Crkve
u slavljenju euharistije nije, naime, »zahvaliti«
Bogu na način kako zahvaljujemo ljudima za nji-
hova dobročinstva. Liturgijska hvala, ili »euhari-
stiziranje« (od euharistein, iskazivati hvalu), iz-
rasta iz kontempliranja Božjega djela spasenja.
Poniranje u to djelo spasenja izaziva naše divljen-
je i našu hvalu pred Bogom, slavljenje Boga. U po-
zadini je i židovska riječ yadah koja označava sla-
vljenje Božje vjernosti zajedno s ispovijedanjem
vlastite nevjernosti pred njim.
Takav poklik hvale na osobit je način sadržan
u prvom dijelu euharistijske molitve, dijelu koji u
teološkome govoru nazivamo »predslovlje« (lat.
praefatio). Podrijetlo i osnovno značenje toga poj-
ma nisu sasvim rasvijetljeni. J. A. Jungman za-
mjećuje da u predkarolinško doba nije bilo podje-
le na praefatio i canon (predslovlje i euharistijska
molitva u užem smislu). Oba su termina rabljena
kao istoznačnice, kao pojmovi koji su označavali
cijelu molitvu hvale.
Istraživanja na području klasične filologije po-
kazuju da je pojam prae-fatio nekoć označavao
molitvu ispred nekoga (mjesno značenje), a ne
prije nečega (vremenska odrednica). Predslovlje
bi, dakle, bilo svečana molitva izrečena pred zaje-
dnicom, odnosno pred Gospodinom (coram Deo).
No postoje i drukčija značenja toga pojma. Rimlja-
ni su pojmom praefatio nazivali predžrtveni čin
koji je prethodio središnjem dijelu žrtvenoga
obreda, kao i uvodnu molitvu koja bi prethodila
samom prinosu žrtve. Ta raznolikost uporabe i
značenjā pokazuje da se pojam ni u kršćanskoj
uporabi ne može prihvatiti kao jednoznačan.
Kršćanska će liturgija taj termin preuzeti re-
lativno kasno (7.-8. st). Kojem se god tumačenju
priklonili, važno je zamijetiti da taj pojam nosi
značenje svečanoga (profetičkog) proglasa koji
poziva na slavljenje Boga zbog njegovih silnih
djela. Predslovlje je kroz cijelu liturgijsku povijest
čuvalo izrazito hvalbeni naglasak, a što je i razu-
mljivo uzme li se u obzir da je sam središnji dio
euharistijske molitve (canon) na Zapadu više sta-
vljao naglasak na prinosno (žrtveno) značenje te
na sam čin zaziva Duha nad euharistijske darove.

Da bismo razumjeli smisao toga uvodnog
hvalbenog dijela euharistijske molitve, korisno je
ukazati na analogiju s vazmenim hvalospjevom us-
krsnoj svijeći (Exultet): kao što hvalospjev Svjetlu
koje je rasvijetlilo našu noć započinje svečanim
pozivom na slavljenje (»Nek usklikne sad nebe-
sko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici
Božji, nek se raduje zemlja, nek se veseli i maj-
ka Crkva…«), tako i euharistijska molitva (koja
je spomensko slavlje otajstva vazma) započinje
pozivom na hvalu: »Gore srce! Hvalu dajmo Go-
spodinu Bogu našemu! Uistinu je dostojno i prave-
dno tebe vazda hvaliti…«. U predslovlju, dakle,
uočavamo ustaljeni obrazac kojim na početku
euharistijske molitve cijela zajednica biva pozva-
na da se pridruži pjesmi i činu hvale Gospodinu.
Gore srca…
U zaglavlju predslovlja susrećemo nepromjenjivi
trostruki poziv predsjedatelja okupljenoj zajedni-
ci: Gospodin s vama! (Dominus vobiscum); Go-
re srca! (Sursum corda); Hvalu dajmo Gospodi-
nu Bogu našemu! (Gratias agamus Domino deo
nostro). Trostrukim dijaloškim poklikom, koji
svećenik i zajednica međusobno izmjenjuju, ističe
se da je riječ o posebno svečanoj predsjedateljskoj
molitvi, molitvi koju svećenik – vršeći liturgijsku
službu predmolitelja – izriče u ime čitave zajedni-
ce moliteljice. Uvodni dijalog (‘protokol’) potiče
uključenje cijele zajednice u molitvu hvale.
Nakon poklika »Gospodin s vama«, koji po-
svješćuje otajstvenu Božju prisutnost, zajednica
je pozvana ujediniti se s Gospodinom, uzdižući
Gospodinu »srce«, koje je sjedište svih duhovnih
nagnuća i iskustava. U pokliku »Gore srca« lako
je razaznati starozavjetne uobičajene pozive na
molitvu koja uključuje ne samo čovjekov razum
i volju, nego sve njegove »moći«. Tako u Jeremi-
jinim Tužaljkama nalazimo poziv »Uzdignimo
svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesi-
ma!« (Tuž 3,41). Nije daleko značenjem ni Pavlov
poticaj kršćanima: »Za onim gore težite, ne za ze-
maljskim« (Kol 3,1). Sveti Ciprijan, tumačeći smi-
sao tog uvodnog poziva, pojašnjava: »Kad, pre-
mila braćo, prisustvujemo molitvi, moramo se
cijelim srcem predati i prionuti uz prošnje. Neka
živo vrelo 7 2006
bude uklonjena svaka tjelesna i svjetovna mi-
sao! Neka duh tada na ništa drugo ne misli nego
na ono što moli. Zato i svećenik pred molitvu, u
predslovlju što joj prethodi, pripravlja pameti
braće govoreći ‘Gore srca!’. (…) Time se opomin-
je da ne smije ni o čemu drugome razmišljati do-
li o Gospodinu. Neka ne dopusti da mu za vrijeme
molitve pristupi Božji neprijatelj.« (De dominica
oratione, 31).
Izričaji »Dostojno je i pravedno« te »pravo
i spasonosno«, slijedeći obrasce koji su bili uo-
bičajeni u židovstvu i helenizmu, otkrivaju i juri-
dičku kvalifikaciju euharistijske molitve. Riječ je
o »molitvi nad molitvama«, ne o molitvi na ko-
ju bi kršćanin bio pozvan tek svojim molitvenim
raspoloženjem ili osjećanjem. To je dakle molitva
u kojoj se prepoznaje identitet kršćanina i identi-
tet kršćanske molitve. Svoj identitet u hvaljenju
Boga kršćani posvjedočuju pravnim, a to znači
za njih obvezujućim, izričajem »Dostojno je i
pravedno« (Dignum et iustum est).
Vazda i svagdje…
Središnji dio predslovlja usmjerava hvalu Crkve
slaviteljice na onaj vidik Božjega djela spasenja 35
koji se u dotičnome slavlju posebno slavi. Tako će
predslovlja biti »vlastita« pojedinim blagdanima,
svetkovinama, nekim nedjeljama liturgijske godi-
ne, različitim razdobljima godine ili pak pojedi-
nim ‘kategorijama’ svetaca i blaženika. Broj pred-
slovlja kroz povijest je oscilirao od bogatstva do
siromaštva: Leonov sakramentar (5.-6. st.) dono- EUHARISTIJSKA
si čak 267 predslovlja. U misalu koji je bio u upo-
rabi do zadnje liturgijske obnove bilo je ponuđeno
tek 15 predslovlja. Poslijesaborski Missale Roma-
num pokušao je vratiti »zakopano blago« pa ih u
najnovijem izdanju misala nalazimo 98. No, bo-
gatstvo ne smije ostati skriveno u koricama Mi-
sala. Ono treba pokazati bogatstvo različitih vidi-
ka Božjega djela spasenja kojemu Crkva uvijek i
svagdje (semper et ubique) pjeva dužnu pjesmu
hvale.
Promjeljivost i mogućnost izbora predslovljā
molitva
daju zančenje i vlastitu blagdansku obojenost eu-
haristijskoj molitvi.
A. Crnčević
 RIJEČ I Pismo
Psalam 85. – Molitva za mir
P
salam 85. nastao je nakon povratka Izrae-
laca iz babilonskog sužanjstva. Perzijski
kralj Kir nakon osvajanja Babilonskog
carstva 538. pr. Kr. pušta izraelske sužnjeve da
se vrate svojim kućama. Psalam je po svom ka-
rakteru narodna tužbalica s himničkim elemen-
tima na početku te proročkim elementima utje-
he na kraju.
Nada u Božje spasenje
Po povratku iz sužanjstva Izraelci se zalažu za
obnovu Hrama i kulta u svojoj zemlji. No, poja-
vile su se i neslućene teškoće oko stvaranja dosto-
janstvenoga života. Psalmist zato podsjeća na
željno očekivanog Spasitelja i na mesijanski mir
koji su već prorekli proroci. Oni naviještaju sret-
nu budućnost. To je povratnicima ulijevalo svetu
nadu da će se Slava Božja vratiti u porušeni Hram
i u sveti grad, koji bijaše ostavila. U psalmu se
isprepliću tri motiva. Prvi je motiv Božja ljubav i
36 naklonost prema narodu u prošlosti. Šest glagola
u prošlom vremenu, kojima je subjekt Bog, poka-
zuje što je on učinio za njih: zavolio ih je, okrenuo
je ‘udes’ njihov oslobodivši ih, otpustio krivnju,
pokrio im grijehe, suspregnuo svoju ljutinu, odu-
stao od žestine svoga gnjeva (rr. 2-4).
Drugi je motiv žalopojka naroda zbog Božjega
gnjeva, njihova žarka molitva Bogu da im prite-
kne u pomoć u sadašnjosti te da se više ne srdi
na njih, što se može sažeti u dvije prošnje: »Obno-
vi nas, Bože« i »Oživi nas, Bože« (rr. 5-8). Na
kraju se psalmist sabire s nakanom da posluša
što mu to Gospodin govori. Tu je divni navještaj
razdoblja mesijanskog spasenja i mira za skoru
budućnost (rr. 9-14).
Neki egzegete smatraju da je psalam bio za-
hvalnica za dobru ljetinu i molba da zemlja i ubu-
85.
duće dade svoj urod (r. 13). No, čini se da je u
Psalmu ipak riječ o blagoslovljenom ali teškom
PSALAM
razdoblju obnove nakon sužanjstva. Psalmu 85.
veoma su bliski Ps 77 i 126, gdje se nalaze slične
teme i motivi, a potvrđuju ga i proročki tekstovi
koji se odnose na to razdoblje, kao što je Izaijina
»Knjiga utjehe«, osobito Iz 55-66, zatim proroštva
Hagaja i Zaharije.
Radosti i teškoće povratka
Bog je na dobro okrenuo nesreću naroda i pono-
vno je zavolio svoju zemlju. Prestala je Božja srdž-
ba, otpustio je krivnju narodu svome. Narod je
ponovno u svojoj zemlji. Čitav psalam odiše povra-
tkom. To je radosna povijesna činjenica za narod,
promatrana kao Božje oproštenje. Ali već po po-
vratku ljudi su se suočili sa sivom svakidašnjicom
(usp. Iz 59,9-11; Hag 1,5-6). Obnova hrama ne
napreduje željenom brzinom. Čak su ih i Samari-
janci ometali u gradnji (usp. Ezd 4,4). Zato se za-
jednica Izraela (r. 8) obraća Bogu da im pokaže
svoje milosrđe i svoje spasenje. Narod očekuje da
Bog ispuni svoja obećanja o »suhim kostima« i da
»duh svoj udahne u njih i da ožive« (Ez 37,12-14),
da ih obnovi »ko potoke negepske« (Ps 126,4).
Na molitvu naroda u tjeskobi Bog odgovara
po riječi proroka. Obnavlja svoje obećanje spase-
nja, dano narodu (r. 10). Štoviše, dat će mu svoju
Pravdu i Mir, plodove svoje Ljubavi i Vjernosti.
Bog obećava mir narodu svomu, vjernima svo-
jim. Prorok naviješta mesijansko kraljevstvo kao
kraljevstvo ljubavi i vjernosti, pravde i mira. Iako
Bog ispunjava tek kasnije svoja obećanja, psal-
mist ih promatra kao da se ona već počinju ostva-
rivati: »Blizu je njegovo spasenje onima koji ga se
boje« (usp. Iz 51,5; 56,1). »Slava će njegova živjeti
u zemlji našoj« (r. 10). Zbog zloća Izraelovih Go-
spodnja slava je bila napustila Jeruzalem (Ez 10),
što je značilo za njega žalosnu sudbinu izgnan-
stva. S njihovim povratkom vratit će se i Slava Go-
spodnja (Iz 40,3-5.9-11).
Za vrijeme teške obnove, stanovnici Jeruzale-
ma su jadikovali: »Stog’ se pravo od nas udaljilo,
zato pravda ne dopire do nas. Nadasmo se svjetlo-
sti, a ono tama; i vidjelu, a ono u tmini hodimo«
(Iz 59,9). Bog ih zato tješi: »Ustani, zasini, jer svje-
tlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvi-

na. A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina naro-
de! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja
nad tobom« (Iz 60,1-2). Božja svojstva su u Psal-
mu uosobljena: »Ljubav će se i Vjernost sastati«;
»Bog će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod
svoj«; »Pravda će stupati pred njim, a Mir tra-
gom stopa njegovih«. Plod božanske milosrdne
pravednosti jest djelo spasenja. Za nju se kaže:
»Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, mišicom svo-
jom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred
njega njegova nagrada« (Iz 40,10; 58,8; 62,11).
Psalmist je veliki optimist: ono što će Bog još dati
nadmašit će sva prijašnja dobra.
Zagrljaj neba i zemlje
Kad je Isus molio ovaj psalam, znao je kako će on
svojom poslušnošću Ocu osobno i savršeno ostva-
riti sve ono što se ovdje očekivalo i željelo. Malo
koji psalam tako jasno govori što nam je Krist do-
nio. Dok je narod molio »Obnovi nas, Bože, Spa-
2
Zavolje opet, Gospodin, zemlju svoju,
na dobro okrenu udes Jakovljev.
3
Otpusti krivnju narodu svome,
pokri sve grijehe njegove.
4
Suspregnu svu ljutinu svoju,
odusta od žestine gnjeva svoga.
5
Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš,
i odbaci zlovolju prema nama!
6
Zar ćeš se dovijeka gnjeviti na nas,
prenositi srdžbu svoju od koljena na koljeno?
7
Zar nas nećeš opet oživiti
da se narod tvoj raduje u tebi?
8
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje
i daj nam svoje spasenje.
9
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svomu.
10
Zaista, blizu je njegovo spasenje
onima koji ga se boje,
i slava će njegova živjeti u zemlji našoj.
11
Ljubav će se i Vjernost sastati,
Pravda i Mir zagrliti.
12
Vjernost će nicat’ iz zemlje,
Pravda će gledat’ s nebesa.
13
Gospodin će dati blagoslov i sreću,
i zemlja naša urod svoj.
14
Pravda će stupati pred njim,
a Mir tragom stopa njegovih.
živo vrelo 7 2006
sitelju naš«, nije slutio da je Bog već odlučio doći
u Isusu Kristu. Isusova poruka je bila prije svega
poruka mira (Lk 2,14). I samo Isusovo ime upu-
ćuje na Boga koji spašava (Lk 2,32; Iv 1,14). U Isu-
su Kristu psalamske riječi »Ljubav će se i Vjernost
sastati«, »Da poslušam što mi to Gospodin govo-
ri«, zadobivaju sasvim novo značenje.
Dirljivo je promatrati kako evanđelist Ivan
predočuje Isusa kao Riječ po kojoj nam Bog pri-
općuje sve što ima reći (Iv 1,1-14). Dirljivo je pro-
matrati kako zemlja odgovara nebu, ali i nebo od-
govara zemlji. Štoviše, tu je opisan veliki zagrljaj
neba i zemlje: »Zavolje opet Jahve zemlju svoju«.
Premda je Bog bio odbacio zemlju svoga naroda
kao ‘nevjernu ženu’ prepustivši je porobljivačima,
opet se vratio svojoj ‘prvoj ljubavi’. Kod Isusova
rođenja anđeli su pjevali o Ljubavi i Božjoj Vjer-
nosti, Pravdi i Miru među narodima. Ili drukčije:
nebo i zemlja su u neraskidivom zagrljaju. To je
objava novog svijeta!
Vjernost koja »niče iz zemlje« i Pravda koja
»gleda s nebesa« (r.12), slika je koja predstavlja
novi svijet: zemlju usmjerenu prema nebu, čo-
vjeka povezana s Bogom. Bog i čovjek obostrano
se traže: zemlja traži nebo, nebo traži zemlju. 37
Sloboda i milost je potrebna, ali bez čovjekova
odgovora ostaje neplodnom. I čovjekov napor bez
milosti osuđen je na propast. Spasenje i mir na-
stupit će suradnjom neba i zemlje, trudom i na-
stojanjem ljudi te darom Božjim. »Ljubav će se i
vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti!«. Kakva di-
vna ravnoteža: ni ljubav bez istine, tj. vjernosti,
niti vjernosti bez istine. Ljubav se i vjernost, ima-
ju ujediniti. Teško je s ljudima koji imaju istinu, a
nemaju ljubavi. Treba izmiriti pravednost i mir.
»Da poslušam što mi to Gospodin govori«.
Često se žalimo kako Bog šuti! Međutim, on ne
šuti. Treba mu samo dati da nas dovede u pitanje.
Treba ga prihvatiti i čuti, i brzo ćemo uvidjeti da
samo s njim možemo graditi svijet mira, ljubavi,
istine i pravde, što su plodovi Božje riječi koja iz-
PSALAM
miruje nebo i zemlju, ljude i sve stvorenje. To su
plodovi života s Bogom. Zato ih valja unijeti u svoj
život (usp. Iz 30,15). Mir, koji ide tragom stopa
Božjih, zaista je njegov blagoslov i sreća za koju
nikada dovoljno ne molimo.
85.
Luka Marijanović
 U DUHU
i istini

Bože, tvoj smo sveti narod

Tekst: V. Zagorac
Glazba: I. Andrić
Umjereno
1. Bo - že, tvoj smo sve - ti na - rod, sve - ćen - stvo smo kra - ljev - sko,
2. Ra - di ča - sti svo - ga Si - na pri - mi na - šu mo - li - tvu

                 
    

       
     
       
  

1. pred - vo - đe - ni Kri - stom Gla - vom pred tvoj prije - sto stu - pa - mo.
38 2. za mir svije - ta, za sve lju - de, što se spa - su na - da - ju.

                  
 
rall.
         

     
            

prilog

1. Pred - vo - đe - ni Kri - stom Gla - vom pred tvoj prije - sto stu - pa - mo.
2. Za mir svije - ta, za sve lju - de, što se spa - su na - da - ju.

                    
     
GLAZBENI

    
                
   
 živo vrelo 7 2006

Gospodine
s tropima za vrijeme kroz godinu

Priredio: I. Andrić

    
 
         

1. Gospodine, Pobjedniče smr - ti!
2. Gospodine, branitelju siro - - ma - ha!
3. Gospodine, ti si put koji vodi kO - cu! Ky - ri - e, e - le - i - son.
4. Gospodine, ti nadahnjuješ ljubav nebeskog O - ca!
(Za marijanske blagdane)


5. Gospodine Isuse, Emanuele, Spasitelju moć - ni!
   
 


   
 
         
 39
1. Kriste, uskrsnuli Božji Si - ne!
2. Kriste, utočište sla - bih!
3. Kriste, ti si istina koja prosvjetljuje na - ro - de! Chri - ste, e - le - i - son.
4. Kriste, ti spasenjem podižeš palog čo - vje - ka!

 
5. Kriste Isuse, Božji Sine, rođeni od Djevice Ma - ri - je!
   
 


      
 
          

GLAZBENI

1. Gospodine, živote i uskrsnuće na - še!

2. Gospodine, nado gre- šni - ka!
3. Gospodine, ti si život koji svijet ob - na - vlja. Ky - ri - e, e - le - i - son.
4. Gospodine, ti k vječnosti privodiš smrtno stvo - re - nje!


5. Gospodine Isuse, plode zemlje blagoslovljene Duhom Sve - tim!

     
 
prilog


 TREN
utak
Kršćansko lice kršćanskih slavlja
P
red nama su ljetni mjeseci koji mnogim krš-
ćanskim zajednicama, prije svega župnim,
donose dane vlastitih slavlja: zaštitnika ili
naslovnika župe, »zaštitnika« mjesta ili grada, da-
ne proštenja, hodočašća… Promjene koje su se
dogodile u našem društvu donijele su nam – me-
đu različitim »pretvorbama« – i pretvorbu krš-
ćanskih slavlja. Slavlja župnih zajednica (svetko-
vine svetaca, blažene Djevice Marije ili Gospodnja
slavlja) postala su fešte, fiere, dani grada, da-
ni sajma, neradni dani… Slavlju kršćanske zaje-
dnice pridružila se društvena zajednica. No, to
pridruživanje nerijetko je urodilo neželjenim gu-
bljenjem identiteta kršćanskoga slavljenja. Pre-
smiono je (bilo) nadati se da će društvena zaje-
dnica prihvatiti identitet i sadržaj kršćanskoga
slavlja. Uostalom, takvo što ne bismo smjeli niti
očekivati u građanskome društvu. Uvjerljivije
je razmišljanje da će združivanjem građanske i
vjerničke zajednice ono ‘vjerničko’ olako biti uto-
40 pljeno u ‘društveno’ (počesto bez vjerničkoga pred-
znaka).
Pred činjenicom da su dani kršćanskih slavlja
postali ‘danima’ društvenih proslava potrebno je
najozbiljnije promišljanje o nužnosti jasnijega
razgraničenja vjerničkoga i crkvenog slavljenja
od društvenog proslavljanja – na sadržajnom i
na znakovnom planu. Time se ne želi iznova podi-
gnuti zid nepovjerenja, ali je nužno čuvati iden-
titet i sadržaj, uvijek u dobronamjernosti i otvo-
renosti!
Kršćansko je slavlje, a na osobit način onaj li-
turgijski dio slavlja, po svojoj definiciji združenje
čovjeka s božanskom stvarnošću, otvaranje milo-
snom Božjem darivanju. Stoga je blagdan za krš-
ćane uvijek događanje koje se ostvaruje unutar
čitatelja
čovjeka i unutar vjerničke(!) zajednice. To isku-
stvo Duha može biti toliko snažno da se vjernička
zajednica osjeti pozvanom i ujedno odgovornom
javno manifestirati svoje iskustvo vjere i zajedni-
štva s Bogom. Priželjkivati je da javne manifesta-
PISMA
cije kršćanskih slavlja nastaju takvim slijedom is-
kustava – od nutarnjeg prema vanjsko-pojavnom
– te budu uistinu manifestacija vjere, crkvenog
zajedništva i iskustva Duha. Manifestacija je, po-
trebno je prisjetiti se, po osnovnom značenju
riječi iskustveno očitovanje onoga što se pokazu-
je, očitovanje do mjere da bude »rukom dohva-
tljivo« (lat. manu-fendere). Manifestacije je, da-
kle, očitovanje skrivenog. Smijemo se pitati jesu
li naše vjerničke manifestacije očitovanje i uprisu-
tnjenje vjere barem u približnoj mjeri.
S takvim značenjem manifestacije vjere teško
je pomiriti elemente koji su u okvir kršćanskoga
slavljenja uneseni iz konteksta društvenih prosla-
va. Vatrometi, gradske povorke (sa svim predstav-
nicima javnoga života: vojskom, policijom, va-
trogascima, školom), svečani prijemi i drugi
oblici društvenoga ceremonijala, teško mogu bi-
ti doživljeni kao izričaj ili manifestacija vjere.
Ne želimo se protiviti takvim oblicima slavlja
na društvenome planu. Međutim, kršćanska za-
jednica ne smije podleći opasnosti unošenja dru-
štvenog u kontekst vjerničkog i liturgijskog. Teško
je nekada razaznati je li pred nama na ulici proce-
sija ili svečana povorka (parada). Tu manifesta-
cija vjere ustupa mjesto demonstraciji vjere. Što
se pak sve unosi u »svečana euharistijska slavlja«
ovdje je nepotrebno spominjati.
Kao put za otkrivanje vlastitog lica kršćanskih
slavlja može nam poslužiti razmišljanje o sve ra-
širenijoj pojavi crkvenih(?) procesija na javnim
prostorima. Možda je ipak korisno pitati se jesmo
li danas nužno potrebni procesije koja će iz crkve
izlaziti na trgove. Danas smo, čini se, potrebniji
»procesije« koja će nas s trgova vratiti u crkvu,
u potrebi za ponovnim poniranje u otajstvo vjere
i iskustvo Duha. Nismo li katkad, i kao pojedinci
i kao Crkva, više na trgu negoli u crkvi, ako izraze
‘trg’ i ‘crkva’ uzmemo kao slike našega stvarnoga
životnoga okruženja i životnoga zanimanja.
Kršćanska potreba za manifestacijom vjere,
ne može biti ni zadovoljena ni njegovana javnim
ili društveno-obrednim načinom slavljenja.
 živo vrelo
god. XXIII. (2006.) br. 7 iz naših izdanja:
o
Liturgijsko-pastoralni list
za promicanje liturgijske obnove

NOVO!
Glavni i odgovorni urednik:
Ante Crnčević
Uredničko vijeće:
Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,
Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić
Predsjednik uredničkog vijeća:
msgr. Antun Škvorčević
Uredništvo:
Ante Crnčević, Ivan Andrić,
Vječna Tadić Stepinac
Grafička priprema:
Tomislav Košćak
Izdavač i nakladnik:
Hrvatski institut za liturgijski pastoral I. Dugandžić,
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Osluškujući Riječ.
Trakošćanska 47 Homiletska razmišljanja
10000 ZAGREB
Telefon: 01 309 7117 uz čitanja godine B.
Faks: 01 309 7118 252 str.
e-mail: hilp@zg.t-com.hr 65 kn
Tisak:
Offset Markulin, Lukavec
preporučujemo:
List izlazi 13 puta godišnje. Bogoslužni prostor.
Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn Crkva u svjetlu teologije,
inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD;
5,70 CAD; 7,00 AUD
arhitekture i umjetnosti
Godišnja pretplata: 169,00 Kn Zbornik radova,
inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 216 str.
74 CAD; 91 AUD 120 kn
Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo
popust od 10%. Božanski časoslov.
Uplate iz Hrvatske:
Liturgijski molitvenih za puk,
žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 1110 str.
2340009-1110174994 120 kn
model plaćanja: 02
poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj
Uplate iz inozemstva: Naša izdanja potražite:
devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
703000-012769 Trakošćanska 47, 10000 Zagreb
SWIFT: PBZGHR2X tel.: 01 309 7117
Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN: faks: 01 309 7118
HR88 2340 0091 1101 7499 4 e-mail: hilp@zg.t-com.hr
 Dodir života
u blagdansko ruho ogrnut.