Ferida Duraković: „Gost je otišao, dobro veče“ – analitičko-interpretacijski osvrt

Pjesma Feride Duraković „Gost je otišao, dobro veče“ komponirana je u šest strofa, pri čemu
strofe nemaju isti broj stihova (k tome, treću strofu čini monostih). Stihovi su vezani
slobodno, osim djelimično u prvoj strofi u kojoj se u posljednjim stihovima podudaraju
posljednji glasovi u stihu – „a“.

Prva strofa nas uvodi pjesmu neobičnim opisom stola na kojem se nalaze tri oraha („Jedan
orah, dva, tri oraha na stolu...“) i prazna zdjela za voće, koja se personificira pridjevom
„usamljena“ („...i zdjela usamljena“). Lirska slika u njoj (prvoj strofi) sugerira atmosferu
nelagode, čemu doprinosi i refleksija lirskog subjekta o uzrocima nedostatka voća u zdjeli.
Stih: „tijela su pojela njihova lijepa tijela“ zapravo objašnjava zbog čega nema voća – pojeli
su ga ljudi, za koje je ovdje upotrijebljen pojam „tijelo“, ali ne slučajno. Korištenjem pojma
„tijelo“ pjesnikinja sugerira da lirski subjekt nije zaokupljen pukom činjenicom nedostatka
voća, nego time što međuljudski odnosi i ljudske aktivnosti, općenito, ukoliko su usmjerene
samo na tjelesne porive (u našem slučaju – tjelesna potreba za jedenjem voća) obično
proizvode usamljenost, tugu, nelagodu, „egzistencijalni grč“, uništavanje nečega lijepoga, a to
lijepo je – voće: „i bacila njihov habitus u plastičnim kesama / na smeće.“ Prebacivanjem
priloške odredbe za mjesto „na smeće“ u poseban stih dodatno je intenzivirana drama koja
nastaje u opreci negativnog (smeća) naspram pozitivnog (voće).

Osjećaj usamljenosti direktno je izražen u drugoj strofi, u kojoj se spominje „gost kojeg više
nema“, tj. njegova „odsutnost“. Kako i priliči lijepoj pjesmi, sam pojam odustnost u pjesmi
ima suprotno osnovno značenje. „Odustnost“ znači da nečega ili nekoga nema, ali u pjesmi
ono ima funkciju nečega što može ispuniti prazan prostor, a što vidimo u stihu „(odustnost)
Što kao dušu ispunjava udubljenje na stolici.“ Vidimo, dakle, da se „odsutnost“ ponaša kao
još jedna “pojavnost“ koja nije materijalizirana („udubljenje na stolici“). „Udubljenje na
stolici“ nije samo obično udubljenje, nego znak, signal da je neko na stolici bio, a sada ga više
nema. Time su obične, svakodnevne stvari iz svakodnevnog svijeta („udubljenje na stolici“,
„odsutnost“...) u pjesmi dobile sasvim novo značenje, značenje nečega što uznemirava dušu
tako što je njima ispunjeno. Odnosno, duševno stanje lirskog subjekta nije ugodno, zbog
nedostatka neke osobe, a na koje ga, ponovimo, podsjeća „udubljenje na stolici“.

U trećoj strofi, ili monostihu, pjesnikinja zamjenom jednog glasa u frazi „treba otvoriti prozor
da uđe svježiji zrak“ izražava kranje pesimistično raspoloženje lirskog subjekta. Zamjenom
samo jednoga glasa, „z“ u „m“, (umjesto „da uđe svježiji zrak“ piše „da uđe svježiji mrak“)
uobičajena odluka da se otvori prozor kako bi ušao svježiji zrak, dakle kako bi se desilo nešto
bolje (svježiji zrak umjesto ustajaloga), ističe nemogućnost popravljanja stanja. Pojam
„mrak“, po sebi, nosi negativno značenje („mrak“ je tama, noć, nešto strašno, crno...), pa ako
umjesto „ustajaloga mraka“ pustimo da uđe „svježiji mrak“ ništa se suštinski neće promijeniti,
lirski subjekt, zapravo, ne vjeruje da se može dogoditi ikakva promjena nabolje – ma šta da
promijenimo formalno, negativna suština (usamljenost) se ne može promijeniti.
Nedostatak vjere u mogućnost promjene suštinskog stanja duše, raspoloženja nabolje uzrokuje
tromost, koja ne dozvoljava ikakvu akciju, odnosno bilo kakav čin koji bi promijenio sliku iz
prve strofe, koja je metafora za stanje duha lirskog subjekta: „... i tromost, što ne da / išta da
se mijenja u ovoj opštoj slici“, jer ta slika „...razara i zadavljuje svojom jednostavnošću“.

U posljednjoj strofi ponavljaju se slika koja se ponavlja u svakoj strofi, poslije koje dolazi stih
koji upućuje na konačna značenja pjesme:

„Tri, dakle, oraha, i zdjela, gost

kojeg nema, tromost,

i oko tamno, kroz okno, u čiju zjenicu tone ova slika.“

O kakvom ili čijem se oku radi? Da li neko s one strane prozora gleda kroz okno u sobu, ili
neko iz sobe gleda kroz prozor vani? Taj neko je označen metonimijom „oko“, ali da li je u
pitanju ljudsko biće čije je oko tamno ili nešto drugo?

Prije nego što pokušamo odgovoriti na ova pitanja, skrenut ćemo pažnju na efekat koji se
postiže specifičnim organiziranjem riječi u stihu: oko gleda kroz okno. Kao što se dubina
značenja postigla zamjenom jednoga glasa u prethodnim stihovima, tako i veza između riječi
oko – okno nije tek puka igra riječi. Sami po sebi ovi pojmovi imaju prenesena značenja: oko
nije samo organ vida, nego može simbolizirati sposobnost viđenja nečeg višeg od prosječnog,
može biti „ogledalo duše“ a u tom slučaju njegova funkcija možda je i važnija od funkcije
običnog čula, receptora vanjskih pojava. Također, pojam okno iako označava okvir predmeta /
prozora, upućuje nas na značenje granice, ograničenja. Vidimo, dakle, da je sam ovaj stih
višeznačan, odnosno da otvara prostor za razmišljanje na razne teme.

Vratimo se našim pitanjima. Čije je oko (u koje tone slika, tj. koje vidi opisanu sliku) i da li se
radi o oku živog bića, čovjeka, ili nečega drugoga?

Da bismo došli do odgovora na ovo pitanje najprije trebamo riješiti pitanje pozicije, mjesta sa
kojeg nam lirski subjekt govori, odnosno opisuje sliku i izražava, metaforički, vlastito
duševno raspoloženje.

Da bi slika prostora u kojem su „na stolu“ „tri oraha“ i „prazna zdjela“, i u kojem je
„udubljenje na stolici“ mogla biti percipirana cjelovito, onda onaj koji gleda (u čije „oko...
tone slika“) može biti i u sobi i van nje. Međutim, ako je u sobi, onda ne može istovremeno
obuhvatiti sliku i gledati kroz okno. Logično, da bi oko subjekta u čiju „zjenicu tone slika“ i
vidljivo je kroz okno, mora biti van prostora u kojem su „na stolu“ „tri oraha“ i „prazna
zdjela“. Ali sada imamo dodatno pitanje. Da li je taj koji gleda, neko ili nešto?

Bez obzira što poezija dozvoljava izobličavanje stvarnoga svijeta ona, ipak, operira pojavama
koje su prihvatljive zdravom razumu (osim u posebnim slučajevima kada se kao motivi
uzimaju bića, predmeti i pojave nepripadni objektivnoj realnosti). Ako prihvatimo da ono u
čije oko „tone slika“, čije oko gleda, nije neko, nego nešto, onda to nešto nije neko
nadnaravno biće. Pa, šta je ako nije čovjek ili neko nadnaravno biće (duh, anđeo, demon,
vanzemaljac...)? Upravo u odgovoru na ovo pitanje prepoznajemo bit, suštinu pjesničkog
izražavanja.

Precizan, tačan, jasan odgovor nemoguće je dati. Sve što možemo reći je da je „oko tamno,
kroz okno, u čiju zjenicu tone ova slika“ simbol ili metafora za uvjerenje, stav, mišljenje ili
duhovnu orijentaciju prema kojima je promjena nabolje nemoguća. To „oko tamno“
pozicionirano je vani, s one strane prozorskog okna. Nalazi se, dakle, u onom „svježijem
mraku“ kojeg treba „pustiti da uđe“. „Oko tamno“ u koje „tone“ slika, koje je u „mraku“ – sve
su to pojmovi koji imaju negativan značenjski potencijal. U suglasju za depresivnom
atmosferom slike u sobi, otkriva nam i značenje naslova pjesme: „Gost je otišao, dobro veče.“
Odlazak gosta, zapravo, ne pravi nikakvu promjenu, jer promjena nije moguća.

Možemo reći da pjesma „Gost je otišao, dobro veče“ govori o usamljenosti ljudi i osjećanju
ispraznosti do kojeg dovodi svođenje ljudskoga bića samo na njegovu tjelesnu dimenziju, jer
je čovjek, osim što je tjelesno i biće duha, inteligencije, emocije.