Professional Documents
Culture Documents
Pitanja & Odgovori Iz Zavarivanja
Pitanja & Odgovori Iz Zavarivanja
Slika 2.15.
Utjecaj feromagnetnih masa na skretanje luka
a - pri zavarivanju ugaonog šava;
b - pri zavarivanju V-šava;
c - utjecaj ivice lima na skretanje luka.
10 UKUPNA TOPLINSKA MOĆ ZAVARIVAČKOG LUKA q (str 15)
gdje je:
nef -efektivni koeficijent korisnog dejstva zavarivačkog luka;
q = q1 nef
Vrijednost koeficijenata nef za razne postupke zavarivanja:
Slika 2.17
Toplinski bilans zavarivačkog luka
a - Za ručno zavarivanje obloženom elektrodom;
b - Za automatsko zavarivanje pod praškom.
15 PODJELA IZVORA TOPLINE PRI ZAGRIJAVANJU TIJELA PROCESOM ZAVARIVANJA (str 20)
Slika 3.20.
Promjena temperature pri zavarivanju u tačkama tijela A, B i C u toku
vremena
Termičkim ciklusom je definisana maksimalna temperatura do koje se
zagrijao metal u datoj tački, vrijeme zadržavanja metala iznad date
temperature i brzina zagrijavanja i hlađenja u procesu zavarivanja. Navedeni
parametri termi - čkog ciklusa zavarivanja vrše bitan utjecaj na strukturu i
svojstva šavova i zone utjecaja topline.
Slika 4.1.
Uzdužni presjek rastopa
Slika 4.21.
Shema promjena deformacije u toku kristalizacije i hlađenja šava
a - početna stvarna deformacija veća od toplinske deformacije;
b - početna stvarna deformacija manja od toplinske deformacije;
1- stvarna deformacija;
2 - toplinska deformacija.
.
25 POSTUPCI ZA SPREČAVANJE OBRAZOVANJA PRSLINA U ZAVARENOM SPOJU (str 719
Za sprečavanje obrazovanja prslina u zavarenim spojevima koriste se
slijedeći postupci:
1. Upotreba niskovodičnih elektroda (npr. Bazičnih elektroda) i to sa većim
prečnikom elektrode. Najbolje je koristiti elektrode koje su osušene pri 300
- 400 0C.
2. Upotreba austenitnih elektroda tipa 18% Cr - 8% Ni. Pri zavarivanju sa
ovim elektrodama, veća rastvorljivost vodika u austenitnom materijalu
šava zadržava vodik da ne difunduje u zonu utjecaja topline.
3. Predgrijavanje osnovnog materijala smanjuje brzinu hlađenja. To je najefikas -
niji postupak za sprečavanje obrazovanja prslina u zoni utjecaja topline. Pred -
grijavanjem osnovnog materijala postiže se slijedeće: strukturna transformacija se
pomjera ka ravnotežnim strukturama; smanjuju se lokalna naprezanja izazvana
strukturnim transformacijama; olakšava se difuzija vodika iz šava. Na slici 4.28.
prikazana je veza između tvrdoće u zoni utjecaja topline (odn. obrazovanja
martenzita) i predgrijavanja. Ukoliko je veći sadržaj ugljika u čeliku, odnosno
ukoliko je čelik više legiran, utoliko je potrebno osnovni materijal predgrijati na
višu temperaturu, kako bi se izbjeglo zakaljivanje i obrazovanje prslina u zoni
utjecaja topline.
26 PDJELA ČELIKA (str 103)
Svi čelici se mogu podijeliti prema:
- hemijskom sastavu;
- mikrostrukturi;
- načinu proizvodnje i
- namjeni.
- austenitni.
Pored ove podjele na osnovne grupe, postoje i kombinacije :
- feritno-perlitni;
- feritno - martenzitni;
- martenzitno - austenitni i dr.
27 PODJELA OBLOŽENIH ELEKTRODA (str 142)
Elektrode dijelimo prema vrsti i debljini obloge, dimenzijama,
tehnološkim svojstvima i namjeni. Prema vrsti i metalurškoj karakteristici
obloge, po važećim standardima, dijele se na :
A - kisele (oksid željeza),
AR - kisele (rutilne),
B - bazične,
C - celulozne,
O - oksidne,
R - rutilne (srednje debljine obloge),
RR - rutilne (debele obloge),
S - drugi tipovi obloge
Tip obloge je označen oznakom koju čine slova.
28 FUNKCIJA OBLOGE ELEKTRODE (str 142)
Obloga elektrode u procesu zavarivanja vrši tri složene funkcije: električnu,
fizikalnu i metaluršku.
Električna funkcija obloge sastoji se u tome da osigura dobro uspostav -
ljanje i stabilan električni luk. U tu svrhu dodaju se tvari (spojevi natrija i kalija)
u oblogu elektrode koje kod taljenja stvaraju plinove s velikom sposobnošću
ioniza - cije i na taj način čine dobru provodljivost električnoj struji između vrha
elektrode i radnog komada.
Metalurške karakteristike pojedinih tipova obloga utvrđene su standardima za
tehničke uvjete.
29 ŽICE ZA MIG/MAG POSTUPAK ZAVARIVANJA (str151)
Kod MIG/MAG zavarivanja najčešće se koriste pune žice promjera od 0,6 do 2,4 mm. Žice
od čeličnih materijala su pobakrene ili poniklane radi boljeg električnog kontakta i zaštite od
korozije. Površina žice mora biti glatka, dimenzija vrlo tačna i treba biti uredno namotana u
kolutove koji se postavljaju u uređaj za dodavanje.
Osim punih žica koriste se i praškom punjene žice, slika 6.4. Takve žice mogu imati
raznovrsne presjeke,
ovisno o načinu proizvodnje. Praškom punjene žice koriste se uz plinsku zaštitu, a postoje
žice koje same stvaraju zaštitnu atmo - sferu raspadanjem jezgre, pa se ne zahtijeva dodatna
zaštita plinom. Pri MIG/MAG zavarivanju prijenos metala s elektrode (žice) u rastop na
radnom komadu obavlja se diskretnim komadićima metala ili metalnim kapljicama.
U skladu s ranije objašnjenim načinom prijenosa, prijenos metala može se realizirati i
pri MIG/MAG tako da se kapljice s vrha elektrode prenose kroz električni luk slobodnim
letom, ili da metalne kapljice s vrha elektrode ostaju uronjene u talini prilikom kratkog spoja
elektrode i radnog komada. Prijenos se može ostvariti i tako da se dio metala pri zavarivanju
prenese na jedan način, a dio metala na drugi način. Prema karakteristikama luka razlikujemo
četiri karakteristi - čna načina prijenosa: kratkim, štrcajućim, mješovitim lukom i impulsnim
strujama.
Prijenos metala kratkim spojevima vrši se uz male struje zavarivanja i mali napon
električnog luka. Time se ostvaruje mala količina rastopljenog metala, pa je takav način
zavarivanja podesan za zavarivanje tankih limova, zavarivanje korijenskog sloja i zavarivanje
u prisilnim položajima.
Prijenos štrcajućim lukom ostvaruje se uz jake struje zavarivanja i velike
napone električnog luka. Time se ostvaruje velika penetracija, veliki unos topline, što
je pogodno za zavarivanje predmeta velike debljine, ali samo u položenom položaju.
Ovakvim načinom zavarivanja moguće je ostvariti na primjer produktivnost od 5 do 7
kg/h žicom promjera 1,2 mm.
30 ELEKTRODE ZA TIG POSTUPAK (str 1519
Kod TIG postupka zavarivanja koristi se netopiva Wolframova elektroda. Wolframova
elektroda kod ovog postupka služi isključivo za uspostavljanje i održavanje električnog luka.
Elektrode se izrađuju od čistog wolframa (danas rjeđe) ili wolframa legiranog s malim
dodacima (1....2 %) torijevog ili zirkonijevog oksida. Ovi dodaci olakšavaju uspostavljanje
luka, stabiliziraju luk, osobito pri malim strujama, smanjuju eroziju vrha elektrode, te
povećavaju dozvoljeno strujno opterećenje. Elektrode se proizvode u promjerima od 0,8 do
9,5 mm, a dužina elektrode je 200 mm. Obično je kraj elektrodnog štapića označen kodnim
bojama koje označavaju sastav elektrode. Način označavanja je propisan pojedinim stan -
dardima. Vrh elektrode prije zavarivanja mora biti brušenjem pripremljen na pravilan oblik
koji ovisi o vrsti struje, koja će se primjeniti, veličini struje te zahtjevima na zavar (tabela
6.4.)
Wolframova elektroda se u redu ne smije topiti, pa se naziva “netopivom”, no
uslijed erozije vrha, te njegovom prljanju u slučaju nehotičnog kontakta s radnim
komadom, što se brušenjem mora ukloniti, ona se ipak postupno troši. Trajnost
elektrode dužine 170 mm prosječno je 30 sati rada. Osnovna uloga ove elektrode je da
topi dodatni materijal.
31 ZAŠTITNI PLINOVI PRI ZAVARIVANJU (str 152)
Zaštitni plinovi pri zavarivanju. Radi sprečavanja prodora azota (N) i kisika (O) iz zraka u
rastop, koriste se inertni ili aktivni gasovi, a ponekad i smješa plinova. Najčešće se pri
zavarivanju u zaštitnom plinu koriste argon i ugljični dioksid.
Argon (Ar) spada u grupu inertnih gasova. To je plin bez boje, mirisa i ukusa. Nije
toksičan. U zraku ga ima oko 0,93 zapreminska procenta.Izuzetno je inertan i ne gradi
nikakva poznata hemijska jedinjenja. Argon se dobija iz tečnog vazduha frakcionom
destilacijom. Temperature ključanja pri atmosferskom pritisku iznose:
za azot (dušik) -195,8 0C
za vazduh -191,5 do -194,5 0C
za argon -185,92 0C
za oksigen (kisik) -183 0C
Ova razlika u temperaturama ključanja omogućava izdvajanja argona iz tečnog zraka
frakcionom destilacijom.Poslije prečišćavanja dobija se argon željene čistoće. Pri zavarivanju
se koristi argon čistoće minimum 99,96 zapreminska procenta. Takođe, određen je maksimal -
ni iznos sadržaja u argonu za kisik, vodik, dušik i vlagu, kako bi se zaštitio rastop od unošenja
štetnih plinova i na taj način dobio kvalitetan materijal šava. Za potrebe zavarivanja argon se
koristi iz čeličnih boca zapremine 40 litara. Boce su obojene sivom bojom.Argon se u bocama
nalazi u plinovitom stanju pod pritiskom od 150 bara na temperaturi od 15 0C. Pritisak argona
u boci raste sa porastom temperature okoline. U jednu bocu se može smjestiti 10 kg argona
pod pritiskom od 150 bara.
Kod trošenja argona pritisak u boci ne smije pasti ispod 1-1,5 bara zbog mogućnosti
prodora zraka i vlage u nju. Ako se to ipak dogodi, boca se mora prije punjenja sušiti,
vakumirati i isprati argonom, kako bi se iz boce odstranili svi štetni plinovi i vlaga. Pune boce
argona pod pritiskom ne smiju se bacati niti nositi na rukama, već se moraju prenositi do
radnog mjesta ručnim kolicima ili kotrljanjem u nagnutom položaju.
Za veće potrošače ekonomičnije je nabavljati tečan argon koji se trans - portuje i
skladišti na niskoj temperaturi u specijalnim dobro izolovanim rezervoa - rima, kako bi se
gubici uslijed isparavanja argona sveli na minimum. Iz ovih rezervoara argon se preko
isparivača direktno ubacuje u razvodnu mrežu.
Na svaku bocu montira se reducir venitil koji smanjuje visoki pritisak argona u boci
na potreban znatno niži radni pritisak. Na reducir ventilu se nalazi manometar visokog
pritiska i mjerač protoka argona radnog pritiska.
Ugljendioksid (CO2) spada u grupu aktivnih plinova. To je plin bez boje, bez mirisa i
slabo kiselog ukusa. Veoma je postojan pa se razlaže tek na visokim temperaturama. Srednji
sadržaj CO2 u zraku je 0,03 zapreminska procenta. Na slici 6.5. je prikazan fazni dijagram
CO2. Uz povišenje pritiska CO2 se na normalnoj temperaturi lahko prevodi u tečno stanje.
Potreban pritisak za predvođenje CO2 u tečno stanje na 150C iznosi 52 bara, dok na 311 0C
iznosi 73 bara. Iznad temperature od 31 0C, CO2 se nikakvim pritiskom ne može prevesti u
tečno stanje. Zbog toga se ta pozicija na faznom dijagramu naziva kritična tačka (slika 6.5.,
tačka B). Tačka A na slici 6.5. se zove trojna tačka, jer su u njoj moguće sve tri faze CO 2:
čvrsta, tečna i gasovita.
Pri hlađenju na atmosferskom pritisku CO 2 prelazi direktno u čvrsto stanje ("suhi
led") mimoilazeći tečnu fazu. Ugljični-dioksid ne gori i ne potpomaže sagorijevanje. U
atmosferi CO2 gore samo materije čiji je afinitet prema kisiku mnogo veći nego kod ugljika
(na primjer, magnezij).
Slika 6.5.
Fazni dijagram CO2
Ugljičnidioksid se dobija na više načina. Izvori sirovina su:
prirodni izvori ugljičnog dioksida;
gasovi alkoholnog vrenja skrobnih materija;
otpadni gasovi nekih procesa hemijske industrije;
gasovi koji se dobijaju sagorijevanjem raznih vrsta goriva.
U tehnici zavarivanja se koristi čist ugljičnidioksid, pri čemu sadržaj CO 2 mora
iznositi najmanje 99,8 zapreminska procenta. Prisustvo vodene pare i dušika u boci sa CO 2
veoma negativno utječe na kvalitet materijala šava.
Distribucija CO2 se vrši u tečnom stanju pod pritiskom u čeličnim bocama. Najčešće
se upotrebljavaju u tehnici zavarivanja boce zapremine 40 litara u koje može da se smjesti 30
kg CO2. Pritisak punjenja boca se kreće od 70 do 100 bara u zavisnosti od spoljne tempera -
ture. U boci se pored tečne nalazi i parna faza CO 2, jer je zabranjeno napuniti čitavu bocu
tečnim CO2, pošto bi pritisak u njoj naglo porastao sa porastom spoljne temperature. Boce su
obojene sivom bojom. Na svaku bocu se montira reducir ventil radi smanjenja visokog
pritiska CO2 u boci na potreban znatno niži radni pritisak. Na reducir ventilu se nalazi
manometar visokog pritiska i mjerač protoka CO2 radnog pritiska. Na reducir ventil se
montira specijalni isparivač (električni grijač niskog napona) koji omogućava dobijanje potre -
bnih količina gasovitog CO2, sprečavajući zamrzavanje tog ventila uslijed nagle ekspanzije
plina.
U bocama mora pritisak zaostalog plina iznositi najmanje 1-1,5 bara. Ako to nije
ispunjeno, boca se mora prije punjenja produhavati ugljičnimdioksidom kako bi se iz nje
odstranio zrak. Pune boce sa CO 2 ne smiju biti izložene udarcima niti zagrijavanju. Pri
zagrijavanju tečni CO2 naglo isparava. To može izazvati nagli porast pritiska i dovesti do
eksplozije boce. Pri oduzimanju plina iz boce, tečni CO 2 isparava oduzimajući toplinu od
okolne sredine, što dovodi do pada tempera - ture čitavog sistema. Ako je brzina oduzimanja
plina veća od 3 kg/h, temperatura u boci može toliko da opadne da tečni CO 2 pređe u čvrsto
stanje, što dovodi do pada pritiska u boci i onemogućavanja daljeg korišćenja plina.
Preporučuje se da brzina oduzimanja plina iz boce iznosi oko 2 kg/h. Veće količine tečnog
CO2 mogu se čuvati i transportirati u specijalnim dobro izolovanim rezervoarima. U njima se
tečni CO2 nalazi na niskoj temperaturi pod pritiskom od 20 bara.
Pošto je teži od zraka, CO 2 ispunjava prostoriju potiskujući zrak naviše. To može da
dovede do gušenja prisutnog osoblja. Zbog toga je neophodno dobro provjetravati prostoriju u
kojoj se vrši zavarivanje u zaštiti CO2.
Oksid torijuma znatno poboljšava emisionu sposobnost volframove elektrode,
smanjuje temperaturu vrha elektrode i omogućava znatno povećanje gustine struje.
Volframove elektrode su cilindričnog oblika, dok im je vrh zašiljen u konus.
Prečnik volframove elektrode iznosi od 1-4 mm a dužina 50 ili 175 mm. Volframova
elektroda se pri zavarivanju troši uglavnom zbog isparavanja. Troše - nje elektrode se
znatno povećava pri zavarivanju sa suviše velikom strujom ili zbog oksidacije usljed
nedovoljne zaštite vrha elektrode inertnim gasom. Dodiriva- nje rastopa vrhom
elektrode ili uspostavljanje luka dodirivanjem osnovnog materijala, takođe povećava
trošenje volframove elektrode.
32 ULOGA PLINA PRI ZAVARIVANJU (str 156)
Zadatak zaštitnog plina je da osigura prikladnu atmosferu, koja se da što lakše
ionizirati, te štiti vrh elektrode i talinu od kontaminacije kisikom i drugim plinovima iz
okoline. Kod TIG postupka koriste se inertni plinovi, najčešće argon (Ar), a zatim helij (He).
Kod MIG/MAG postupka zaštitni plinovi koji se koriste kod ovih postu - paka štite
rastaljeni metal od utjecaja okolne atmosfere, a dovode se na mjesto zavarivanja kroz posebnu
sapnicu na pištolju, koja se nalazi oko kontaktne cjevčice. Ionizacijom plina osigurava se
vodljivi prostor za održavanje električnog luka.
U slučaju primjene inertnog zaštitnog plina (Ar, He ili njihove mješavine) nema
reakcije rastopljenog metala s plinom pa se takvi plinovi koriste kod zavari - vanja osjetljivih
materijala na utjecaj plinova iz atmosfere (Al, Cu i njihove legure; CrNi čelici, Ti i slično).
oznavanje utjecaja zaštitnih plinova je neophodno da bi se moglo ocijeniti njihovo djelovanje.
Utjecaj zaštitnih plinova odražava se na:
električno-fizikalna svojstva električnog luka i time na prijenos metala s elektrode na
radni komad,
metalurške procese u talini zavara,
tehnološke parametre.
33 ULOGA PRAŠKA PRI EPP ZAVARIVANJA (str 164)
Električni luk se u toku procesa ne vidi jer je prekriven slojem praška i troske koja nastaje
taljenjem dijela tog praška. Prašak štiti rastaljeni metal od djelovanja okolne atmosfere,
sprečava naglo hlađenje zavara i oblikuje zavar. Takođe, on ima utjecaja na hemijski sastav
metala zavara. U pripremi za EP zavarivanje može se zaključiti da u procesu ostvarivanja
spoja sudjeluje veći postotak osnovnog materijala u odnosu na REL zavarivanje.
Najčešće se primjenjuje mehanizirana varijanta postupka, gdje je mehani - zirano dodavanje
elektrodne žice i pomicanja u smjeru zavarivanja. Postoje i polu - automatski uređaji gdje se
vođenje glave vrši ručno.
Ovaj postupak namijenjen je prvenstveno za zavarivanje i navarivanje debljih i duljih
spojeva, na primjer u gradnji velikih spremnika, brodogradnji, za čelične konstrukcije, za
šavne cijevi većih promjera, za navarivanje nehrđajućih čelika na nelegirani čelik i slično.
Praškovi se razlikuju prema hemijskom sastavu, načinu proizvodnje, obliku i veličini
zrna. Po hemijskom sastavu, praškovi su vrlo slični sastavu obloge kod obloženih
elektroda i imaju iste funkcije.
43 PREMA NAČINU PROIZVODNJE KOJE PRAŠKOVE RAZLIKUJEMO (str 165)
Prema načinu proizvodnje razliku - jemo:
rastopljene praškove
aglomerirane praškove
sinterirane praškove
miješane praškove
Slika 7.5.
Vrste šavova s obzirom na broj zavara
a - jednoprolazni šav;
b - višeprolazni šav;
c - višeslojni šav;
1, 2, 3, 4, 5 - redoslijed izvođenja zavara;
I, II, III - redoslijed izvođenja slojeva.
Slika 7.10.
Shema ručnog elektrolučnog zavarivanja obloženom elektrodom
1 - metalno jezgro elektrode; 6 - tečna troska;
2 - obloga elektrode; 7 - očvrsla troska;
3 - električni luk; 8 - očvrsli metal;
4 - krater; 9 - zona pod utjecajem topline (ZUT);
5 - talina; 10 - osnovni materijal.