STILISTIKA

1. Koju poetiku Genette naziva generičkom?

Esencijalnu poetiku = karakteristična za zatvorene poetike. Načelo: neki tekstovi su
literarni po svojoj biti ili prirodi i zauvijek su literarni; dok drugi nisu.
Kondicionalna poetika = karakteristična za otvorene poetike.

2. Objasni Goodmanovu denotaciju i egzemplifikaciju. Po kojem načelu Genette

objašnjava stil?
Denotacija se definira kao jednostavna primjena oznake na jednu ili više stvari.
Egzemplifikacija – jedna stvar može egzemplicirati samo ono što joj pripada, odnosno
određenu osobinu koju dijeli sasvim stvarima koje je isto tako imaju. Ako moj zeleni
džemper egzemplificira zelenu boju, onda zeleno denotira boju mog džempera.
Ona može biti doslovna ili figurativna (metaforijska) – siva među bojama je ono što je
tuga među osjećajima, metaforijski egzempflificira razočaranje.

Genette je povezao čak i poistovjetio pojmove stila i egzemplifikacije. Prema Genettu,

egzemplifikacija zapravo pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao izraz,
evokaciju i konotaciju. Stoga on predlaže novu definiciju: Stil je egzemplifikacija
funkcija diskurza, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji.

3. Koje značajke karakteriziraju Spitzerovu metodu?

1) Umjetničko djelo stoji pred kritičarom kao homogen, autonoman sistem gdje
svaka pojedinost odražava cjelinu – potreba da se opus ne sjecka na sastavne
dijelove nego da se djelo obradi u cjelini.
2) U taj se sistem zapažanjem karakterističnih lingvističkih pojedinosti prodire
izvana do njegova centra, ali se sud o njemu daje iznutra – DUHOVNI
ETIMON DJELA.
3) Čitanje, uporno čitanje, jedini je put kojim filolog prodire u djelo.
4) Kritika je imanentna djelu, a kategorije za ocjenu kritičar stvara tek pošto je
prodro u bit samoga djela: nema apriorističkih kategorija, podjednako
primjenjivih na sva djela i na sve pisce.
5) Kao što se pojedinost uklapa u djelo, tako se i djelo uklapa u čitav opus jedne
ličnosti.

1
 6) Kritika je stvar simpatije, sam je izbor ujedno i sud. Korisnije je za kritiku
pretpostaviti savršenstvo djela i apologetski braniti njegovu ljepotu nego svoj
negativan dojam smatrati točnim i uživati u tome da „pogubimo od sebe
boljega“

4. Objasni Riffaterreovu zamjenu pojmova norma i odstupanje konteksta.

Pojmovi norme i odstupanja omogućavali su rješavanje pitanje književne relevantnosti
neke jezične značajke. Stil je odstupanje u odnosu na korištenje koje se u jeziku
smatra normalnim.
Riffaterre je u svom članku dao definiciju stila u kojoj je stil bio shvaćen kao
ornament, dodatak, on naglašava značenje drugim sredstvima. S obzirom da je naišao
na prigovore, Riffaterre pojašnjava svoju definiciju u kojoj je želio izbjeći da
definicija stila kao naglašavanja pretpostavlja načelo sinonimije. Tako prelazi s pojma
odstupanja u odnosu na normu na pojam odstupanja u odnosu na kontekst. S
Riffaterrom više ne izranja stari retorički smisao stila, već klasični i tradicionalni
smisao, smisao elokucijske retorike u kojoj se u prvi plan probijaju trop i figura
nauštrb podjele stihova u 3 skupine. Kasnije će Riffaterre izbjegavati govoriti o stilu
koji ubrzo postaje tabu. Njegova „strukturalna stilistika“, kako ju je tada nazivao,
prepustit će mjesto „semiotici poezije“. Stil kao odstupanje određeno kontekstom bit
će preimenovano u „agramatičnost“. Sam pojam, međutim, nije bitno promijenio
smisao: on omogućava nastavak analize odstupanja, iako je naziv stilistika morao biti
žrtvovan trenutačnim bogovima.

5. Objasni koncepciju stila kao norme, ornamenta i devijacije

(Upotrebe pojma stila vrlo su različite i brojne. Compagnon izdvaja 6 najučestalijih
koncepata.)
 STIL JE NORMA = „dobar stil“ je imitacijski model, kanon kao takav, stil je
nerazdvojan od vrijednosnog suda.
 STIL JE ORNAMENT = koncept preuzet iz retorike, sukladno opoziciji
između riječi i stvari.
 STIL JE ODSTUPANJE = to je odstupanje u odnosu na uobičajenu uporabu
(zajedno s ornamentom).

2
 Ornament i odstupanje su nerazdvojni. Od Aristotela se stil razumijeva kao
formalni ornament određen odstupanjem u odnosu na neutralnu tj. normalnu
uporabu jezika. Stil u smislu ornamenta i odstupanja predstavlja sinonimiju.
 STIL JE ŽANR ILI TIP = prema staroj retorici, stil je izbor između različitih
izražajnih sredstava i bio je vezan uz pojam aptum-prikladnost
 STIL JE SIMPTOM = povezivanje stila i osobe.
 STIL JE KULTURA = duša nacije, očitovanje ukupnosti kulture
Jedino stil kao norma nije rehabilitaran. U svim ostalim slučajevima, stil je svoje
postojanje dokazao.

6. Barthesovo razlikovanje pojmova: JEZIK, STIL, PISMO

Barthes razlikuje JEZIK kao društvenu činjenicu kojoj pisac ne može ništa – on ju
pronalazi i mora joj se prilagoditi.
STIL se nametnuo kao priroda, tijelo, neotuđiva jedinstvenost kojoj pisac ništa ne
može jer je dio njegova bića. Stoga Barthes izmišlja PISMO. Po njemu postoje 3
pisma: uglađeno, neutralno i govorno. Ovakvom podjelom on oživljava retoriku i
klasični pojam stila (podjela pisma nalik je podjeli na stilove stare retorike: uzvišeni,
srednji, pučki).
S pismom je Barthes ponovno izmislio ono što je retorika nazivala stilom. Ponovno je
pronašao trodjelnost, podjelu na 3 žanra, tipa ili načina govora s kojim se stil
poistovjećivao čitavo tisućljeće.
Barthes se više puta vraća na neizbježan izbor pisma. „Pismo je, dakle, u biti moral
forme, ono je izbor društvenog ozračja unutar kojega pisac odlučuje smjestiti prirodu
svojega jezika.“

7. 3 aspekta stila koja su izdržali napad teorije.

1) stil je formalna varijacija na neki stabilan sadržaj
2) stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje identifikaciju i
prepoznavanje autora
3) stil je izbor između više „pisama“

8. Što Riffaterre podrazumijeva pod konvergencijom?

3
 KONVERGENCIJA = je nagomilavanje stilističkih oblika u zajedničkom djelovanju.
Npr. u rečenici ili dijelu teksta postoji akumulacija neuobičajenog reda riječi,
ponavljanje glagola, ritam stvoren ponavljanjem, metaforama itd.
Konvergencija je jedini stilski instrument koji sa sigurnošću možemo opisati kao
svjesni element, čak i ako je nastao nesvjesno ili slučajno, on ne može izbjeći piščevoj
pažnji pri ponovljenom čitanju. Bez obzira zadržava li se bez izmjena ili se razrađuje,
ipak predstavlja slučaj izuzetne svijesti o korištenju jezika i možda je najkompleksniji
stilistički oblik.

9. Koji su elementi stilske analize?(Riffaterre)

Konvergencija, kontekst, prosječni čitatelj.
KONVERGANCIJA = vidi gore!

KONTEKST = Postoji razlika između konteksta u uobičajenom smislu i stilističkog

konteksta. Stilistički kontekst nije verbalni kontekst koji ograničava polisemiju ili
dodaje konotaciju nekoj riječi. Stilistički konteksti tvore strukturu. Posljedica principa
kont. je da nam omogućava lako razgraničavanje između osobnog stila i jezika
književnosti.
Kontekst i konvergencija kao kriteriji zahtijevaju samo promatranje oblika, bez
predrasuda u pogledu njihovog sadržaja i vrijednosti dok kod PROSJEČNOG
ČITATELJA (PČ) se vrijednosni sudovi koriste samo utoliko ukoliko otkrivaju
podražaje.

PROSJEČNI ČITATELJ / PČ = osim PČ-ove sposobnosti percepcije specifičnog

karaktera stila, on je koristan i kao neurističko oruđe jer njegova percepcija
reproducira promatrani fenomen (dekodiranje književne poruke) te smješta položaj
dekodera.
Zahvaljujući PČ, analitičar može promatrati kako učinkovitost stilskog instrumenta
ostaje djelotvorna usprkos lingvističkoj evoluciji.
PČ bi trebao osigurati i neposrednost i brzinu koja je nedostižna kod drugih pristupa /
npr. ekspresivnost perifraze - efikasan, jer ga čitalac osjeća kao neobičan nadomjestak
za uobičajenu imenicu.

4
 Nedostaci PČ: ograničenje na stanje jezika koje mu je poznato (greške dodavanja –
arhaizmi se čine neuobičajeni); greške omisije – stil.elementi djela se asimiliraju u
standardno korištenje) te raznolikost stvarnih dekodera (koja dovodi do razilaženja u
shvaćanju teksta, odnosno rezultirajuća segmentacija u stil. jedinice bit će previše
složena da bi je bilo moguće interpretirati).

10. Glavnih karakteristika koji opisuju doxu književne stilistike.

Stil kao…
1) mjesto subjektivne posebnosti
2) kao izraz
3) kao otklon
4) kao diskontinuirana tekstualna činjenica
5) kao oznaka umjetnosti

11. Koju koncepciju kritizira Schaeffer?

Schaefferova stilistička kritika svjedoči o teoriji otklona koja izravno vodi k
diskontinuističkoj koncepciji stila.
OTKLON ILI VARIJACIJA = većina književ. stilistika priznaje samo stilski
obilježena lingvistička obilježja, ona kod kojih se primjećuje otklon od norme ili od
pretpostavljenoga neutralnog stanja. U tome vidimo uvjet perceptibilnosti stila.
Perceptibilnost ovisi o odnosu između obilježenih i neutralnih verbalnih elemenata. Iz
tog proizlazi da dva tipa elemenata čine sastavni dio stilskih svojstava: 1. obilježeni i
2. neutralni. Sam OTKLON postavlja probleme: on ima smisla samo ako je moguće
odrediti neutralni diskurzivni temelj, bez stilskog obilježja.
Nije jasno koji bi tip diskurza poslužio kao neutralni temelj: vernakularni diskurz ne
može ispuniti tu funkciju jer bi se u većini slučajeva izložio riziku da se uspoređuje
neusporedivo, odnosno usmeno s pisanim i jer je svakodnevna konverzacija daleko od
neutralne, ona je uvijek snažno stilski obilježena.
Informativni pisani iskaz isto ne može imati funkciju neutralnog stupnja jer čak i u
pisanom jeziku čisto informativni iskazi su tako rijetki da paradoksalno predstavljaju
stilski obilježene iskaze.
Dakle, knjiž. stilistika ne može se konstruirati baziranjem na pojmu otklona između
vanjske norme i obilježene diskurzivne činjenice jer svaka diskurzivna činjenica može
biti stilski obilježena.

5
 Čini se da pojmovi stilskog izbora i stilskih varijacije više obećavaju od pojma
otklona, a ne kao elemente koji bi se dodavali nekom neutralnom temelju.

12. Horizontalna i vertikalna podjela polja diskurza

- fotokopirati iz skripte -

13. Koje su razloge za smrt stilistike navodili njezini protivnici?

Neko je vrijeme teorija, pod utjecajem lingvistike, vjerovala da je sa stilom gotovo.
U 19. st. potisnuta je retorika i činilo se da je stil prepustio mjesto lingvistici. Stil je
postao bezvrijedan a stilistika se zadovoljila činjenicom da je osigurala međuvlađe
između razdoblja retorike i razdoblja lingvistike. No stil se ponovno rađa. Barthes u
djelu „Nulti stupanj pisma“ (1953.), Riffaterre u djelu „Kriterij za analizu stila“
(1960.) i Goodman u djelu „Status stila“ (1975.) govore o povratku stila i postupnu
rehabilitaciju stila kada su ga lingvisti htjeli uništiti i preuzeti njegove ostatke.
PRIGOVORI ZA STILISTIKU: Može li postojati znanost o pojedinačnome?
Stilistika je ostala nestabilna zbog polisemije stila.
- Stil posjeduje 2 aspekta: KOLEKTIVNI (sociolekt) i INDIVIDUALNI (idiolekt).
Stara retorika je držala 2 aspekta na okupu. S jedne strane smatrala je da stilova nema
beskrajno mnogo (već 3: pučki, srednji, uzvišeni), a opet je razlikovala npr.
Demostenov stil od Izakratova. Tu činjenicu – postoje 3 stila, svatko ima svoj stil –
rješavala je smatrajući da je osobni stil zapravo kolektivni stil koji je manje-više
prilagođen.
- Stil ovisi o dualizmu koji je književna teorija žestoko napadala. Stil se zasniva na
mogućnosti sinonimije (postoji nekoliko načina iskazivanja istoga).
- Osporavanje stilistike najviše se odnosilo na definiciju svjesnog izbora između
različitih mogućnosti.
STANLEY FISH – najveći protivnih stilistike!
- U biti, tradicionalan pojam stila, koji su lingvisti i književni teoretičari osudili kao
apsurdan i neodrživ, zasniva se na DUALIZMU. Meta njihova napada je razlikovanje
misli i izraza koji omogućuju SINONIMIJU. Za postojanje stila, potrebno je da se ista
stvar može reći na više načina = to je NAČELO.
- Problem stilistike, kako je to uočio Fish, bio je njezina kružnost: interpretacija je
pretpostavljala opis, a opis je pretpostavljao interpretaciju.
- Stil je uspio preživjeti napade lingvistike.

6
 - Kako odgovoriti prigovoru sinonimije: reći isto na drugi način znači reći nešto
drugo?
- GOODMAN = sinonimija bez koje se stil čini nezamislivim zapravo uopće nije
potrebna za postojanje stila, odnosno za legitimnost stila kao kategorije.
RJEŠENJE: kako bi se stil spasio nije potrebno vjerovati u točnu i apsolutnu
sinonimiju, već priznati da postoje različiti načini da se kaže vrlo različite stvari.
ZAKLJUČAK: zbog odustajanja od sinonimije, stil i tema ne prestaju činiti cjelinu.
Naivno načelo „postoji više načina da se kaže isto“ zamjenjuje se liberalnijom
pretpostavkom: „postoje vrlo različiti načini da se kaže približno isto.“

14. MULTIMEDIJALNI DISKURS

= ima ishodište u višedimenzionalnosti ljudskoga govora.
- Ljudski govor možemo shvatiti kao sintezu krika (kao ljudskog elementa; uzvici
bola, čuđenja, straha) i teksta (kao racionalnoga, bezličnog elementa).
- u govoru se uvijek isprepliću izrazi OBJEKTA (predmet govora) i SUBJEKTA (stav
govornika prema predmetu govora).
- informacija govorom donosi 3 razine:
1. INTELEKTUALNU = sam sadržaj
2. EKSPRESIVNU = odraz govornika
3. IMPRESIVNU = stav govornika prema sadržaju

- govorne vrednote jezika su: mimika, geste, intonacija (značajke intonacije su: unosi
u govor određeni sadržaj, element razumljivosti, a zadržava svoju razumljivost i pri
nepoznavanju određenog jezika)

- u amer. Literaturi POJAM PARAJEZIKA = POJAM VREDNOTA GOVORENOG J.

OBILJEŽJE PARAJEZIKA = odvija se mimo govornikove i recipijentove svijesti
(OSMIJEH = NESVJESTAN)
- za tumačenje multimedijalnog diskursa važno je razlikovanje JEZIKA I
PARAJEZIKA
- diskursi su : VIZUALNO-VERBALNI ZAPISI, NARODNA KNJIŽ., STRIP,
REKLAMA itd.

7
 REKLAMA = reklamama se pragmatika služi planom svakodnevna govora, ali i
poetskim planom – ARTIFICIJELNOST.
- reklama teži očuđivanju i stalno traga za novim načinima privlačenja pozornosti
- zahtjev je uspješne komunikacije da recipijent poruku interpretira unutar tipa diskurs iz
kojeg mu je odaslana
- INTERDISKURZIVNOST je obilježje MULTIMEDIJALNOG DISKURS
- multimedijalni je diskurs govor novog vremena
- interdiskurzivnost, multidiskurzivnost reklame, njezina intermedijalnost i multimedijalnost
su svojstva po kojima taj tip diskursa korelira s literarnim pomacima
- INTERMEDIJALNA PROŽIMANJA = se razabiru gdje god govoreni izraz utječe na onaj
pisani i obrnuto
 kreću se vertikalnim smjerom
 u multimedijalnom se diskursu jez. iskazu pridružuje i nejezični (riječ može upućivati
na sliku ili zvuk, a oni na riječ)
 intermedijalne veze mogu uključivati i intertekstualne i interdiskurzivne veze (Mickey
M. u reklami)

15. Koji su prema Genetteu sustavi literarnosti i koje su im temeljne osobine

Literarnost je višeslojna, te traži pluralističku teoriju koja razmatra različite načine
kojima jezik izbjegava i nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji
se mogu smatrati estetskim predmetima. Ljudski jezik poznaje 2 režima (sustava)
literarnosti: KONSTITUTIVNI I KONDICIONALNI. Prema tradicionalnim
kategorijama, konstitutivni vlada dvama tipovima literarnih praksi: fikcijom
(fiktivnost događaja o kojem se priča; može biti narativna i dramska) i dikcijom (biće
nekog teksta koji se razlikuje od njegova izričaja sposobnošću davanja primjera koja
se suprotstavlja njegovoj denotacijskoj funkciji) te poezijom.
Kondicionalni = proza – što se vidi u shemi:

Režim
Kriterij KONSTITUTIVNI KONDICIONALNI

Tema FIKCIJA

Komentar DIKCIJA

POEZIJA PROZA

8
16. Prema Kovačević/Badurina: na što se razdvajaju polja vertikalno i horizontalno
VERTIKALNA PODJELA = načelno možemo razlikovati: diskurs govora –
razg.diskurs i diskurs pisma – pisani diskurs
HORIZONTALNO
= izdvajaju se : javni d., privatni d., specijalizirani d., multlimedijalni d. i literarni d.

17. Čime Compagnon zamjenjuje pojam agregata i objasniti

Općenitosti kao jezik ili žanrovi moraju se pojmiti kao trenutačni agregati, standardi
koji se rađaju u transakciji, a ne kao norme ili podloge koje bi im mogle prethoditi
- jezik u stvarnosti ne postoji
- govor i stil, odstupanje i varijacija, jedine su stvarnosti na području jezika

- ono što nazivamo invavijantom, normom, kodom, pa čak i univerzalijom, uvijek je

samo privremeno stanje koje se može revidirati

- 3 aspekta stila su se vratila u prvi plan:

a) stil je formacija varijacija na neki (manje-više) stabilan sadržaj
b) stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje identifikaciju i
prepoznavanje
c) stil je izbor između više pisama

18. Denotacija i egzemplifikacija kod Goodmana. Na kojem od tih dvaju pojmova

definira stil?
O kontinuističkoj koncepciji stila u okviru semiotike Nelson Goodman razlikuje dvije
osi: os denotacije i os egzemplifikacije..
DENOTACIJA se definira kao jednostavna primjena oznake na jednu ili više stvari.
Dakle, to je odnos znaka i onoga na što se odnosi.
EGZEMPLIFIKACIJA = semiotički naboj svojstva koje znak posjeduje; jedna stvar
može egzemplificirati samo ono što joj pripada, odnosno određenu osobinu koju dijeli
sasvim stvarima koje je isto tako imaju. Ako moj zeleni džemper egzemplificira zelenu
boju, onda zeleno denotira boju mog džempera. Ona može biti doslovna ili figurativna

9
 (metaforijska) = siva među bojama je ono što je tuga među osjećajima, metaforijski
egzemplificira razočarenje.
Genette je povezao čak i poistovjetio pojmove stila i egzemplifikacije. Prema Genettu,
egzemplifikacija zapravo pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao izraz,
evokaciju i konotaciju. Stoga se predlaže nova definicija: Stil je egzemplifikacija
funkcija diskurs, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji.

19. Afektivna obilježja prema Ballyu

Bally afektivna obilježja dijeli na:
1. prirodne efekte = fonetski motivirane riječi u kojim postoji veza između glasa i
smisla; fonetika, kvaliteta glasova i struktura riječi
2. efekte evokacijom = odražavaju situacije u kojima se aktualiziraju i svoj izražajni
efekt dobivaju od društvene grupe koja ih koristi; semantika stila, tonovi, jezici,
rodovi

20. Koje dvije stilistike spominje Giurard?

- skripta –

21. Publicistički stil

= spada u kategoriju javnog diskursa. Ujedinjuje tematski i sadržajno raznolika
područja ljudske i društvene djelatnosti. U njemu primatelj je uvijek jedinka ali i
eksponent mase. Uključuje jezičnu demokratičnost jer je jezik medija upućen
svekolikom slušateljstvu/čitateljstvu/gledateljstvu. Značajka je publicističkog
kazivanja njegova kratkoročnost i prožimanje različitih javnih diskursa.

22. Što je parajezik i objasni njegovu ulogu u reklamnom disursu

Parajezik je svojevrsni ekvivalent pojmu vrednota govornog jezika: parajezične
znakove nije moguće prevesti u riječi. Njihovo je bitno obilježje da se velikim dijelom
odvijaju mimo govornikove i recipijentove svijesti. Reklamna se pregmatika služi
konvencionalnim planom svakodnevnoga govora, ali i imanentno poetskim planom
čime se stvara i usmjerenost na konkretan cilj. Reklama teži neprestanom očuđivanju i
stalno traga za novim načinima privlačenja pozornosti.
23. Razlika između denotativnog i konotativnog značenja

10
Denotacija označava strogo utvrđeno značenje neke jezične zajednice. Pretpostavlja da
postoji izravni i jednoznačni odnos između naziva i pojma, tj. zbiljskog predmeta koji
je označen, npr. pas označava domaću životinju. Suprotstavljen je pojmu konotacija
koji se odnosi na dodatna značenja: pas može značiti vjernost, odanost. Konotacija
označava dodatno, izvedeno značenje neke riječi ili izraza. Na konotaciji se zasnivaju
figure i gotovo sva stilska sredstva.

11
ORIJENTACIJSKI DIO

1. Kako Genette naziva poetiku koja se odnosi na sustav literarnosti koji određuje
generičke konvencije?
Esencijalna poetika

2. Pojmovi Spitzerove metode

Klik, devijacija, čitanje

3. Uz kojega autora vežemo pojam strukturalne poetike?

Riffaterre

4. Kod kontinuističke koncepcije stila Goodman razlikuje dva pojma – koja?

Os denotacije i os konotacije

5. Stil – to je sam čovjek. Čija je to tvrdnja?

Buffon

6. Tko dijeli afektivna obilježja na prirodne i evokativne efekte?

Bally

7. Uz kojeg autora vežemo pojmove književna stilistika i stilistička obilježja?

Schaeffer

8. Koja se klasična disciplina bavila pojmom stil te se smatra pretečom stilistike?

Retorika

9. O koje 3 retorike govori Molinie?

Aristotelova argumentacijska, retorika figura, normativna ili propisujuća retorika

10. Koja od navedenih formulacija opisuju stilem?

Karakterizam literarnosti, jedinica pojačanja izražajnosti

12
11. Koji stilističar razvija atomističku koncepciju koja stil pretvara u zbirku značajnih
detalja?
Leo Spitzer

12. Drugi naziv za figure dikcije?

Metaplazme

13. Genetička stilistika se bavi?

= proučavanjem odnosa između izraza i pojedinca ili kolektiva koja ga stvaraju i
upotrebljavaju

14. Predstavnici strukturalne stilistike

Tomaševski, Vinogradov, Jakobson, Riffaterre, Barthes, Greimas

15. Koju stilistiku kritizira Schaeffer u svojemu članku?

Diskontinuističku

13