EKONOMSKA 

ŠKOLA BRAĆA RADIĆA  

Vijenac kardinala A. Stepinca 11 
ĐAKOVO 
  
  
  
  
  
  
  
  

ZAVRŠNI RAD

POLITIKE ZA SUZBIJANJE SIROMAŠTVA

  
  
  
  

Predmet: Osnove ekonomije                    učenica:

Ella Slišković 
Mentor: Marija Milanović                                     zanimanje: ekonomist  
  
  
 
 
 Đakovo 
školska godina 2020. / 2021. 

SADRŽAJ:

1. UVOD

2. POVIJEST SIROMAŠTVA
3. OBLICI SIROMAŠTVA
4. TEORIJE SIROMAŠTVA
5. POLITIKE
6. Grafikoni koji prikazuju siromaštvo prema 2019. godini
SAŽETAK
Siromaštvo je trajan i globalan problem. On je vidljiv na svjetskoj razini.
Usprkos poboljšanju na pojedinim područjima životnog standarda
(dostupnost osnovne zdravstvene zaštite i temeljnog obrazovanja,
smanjenje nepismenosti i dječje smrtnosti, duži životni vijek itd.), broj
siromašnih u svijetu ne smanjuje se. Cilj rada je usmjeren na politike za
suzbijanje siromaštva
1. UVOD

Siromaštvo predstavlja sve popularniju temu koja

plijeni sve veći interes brojnih dionika diljem svijeta, od
pojave suvremenoga doba pa sve do danas. Riječ je o
jednom od vodećih međunarodnih problema koji sve više
pogađa i Republiku Hrvatsku..
Problem siromaštva na području Republike
Hrvatske istražuje se i mjeri već neko duže razdoblje.
Najvažniji pokazatelj pri tome jest stopa rizika od
siromaštva, a ona se kreće oko visokih 18,3%. Prema
tome, poduzimaju se ozbiljne aktivnosti, definiraju
cjelovite politike i programi te najavljuju ostale akcije
usmjerene upravo prema rješenju istoga.
Cilj ovog rada usmjeren je na politike za suzbijanje
siromaštva. Svrha rada je dati cjelovitu analizu problema
siromaštva u Hrvatskoj, kao i definirati potrebite smjernice
za otklanjanje ovog, suvremenog problema.
Rad se sastoji od tri poglavlja: uvoda, razrade i
zaključka. U prvom poglavlju rada definirani su osnovni
pojmovi vezani za siromaštvo. Drugo poglavlje odnosi se
na politike za suzbijanje siromaštva i analizu pokazatelja
siromaštva u Republici Hrvatskoj u 2019. godini. U
zadnjem poglavlju rada izneseni su glavni zaključci.

2. POVIJEST SIROMAŠTVA

1
 U razmatranju siromaštva u povijesti navodi se da
je ono staro kao i čovječanstvo, iako se cijelo vrijeme
mijenjala slika siromaštva, tako da je moguće uočiti
nekoliko evolucija predodžbe siromašnih i odnosa prema
njima.
Siromaštvo se u suvremenom društvu promijenilo
utoliko što je nekada (približno do početka prošlog
stoljeća) ono bilo obilježje većine, a danas (otprilike od
60-ih) pogađa tek manjinu stanovništva. Ujedno, dok je
siromaštvo početkom 20. stoljeća bilo akutno i ciklično, a
siromašni su živjeli u potpuno različitoj kulturi od kulture
srednjih slojeva, nakon sredine dvadesetog stoljeća ono
postaje kronično i strukturno, a uvelike nestaju razlike u
težnjama i načinu života siromašnih i srednje klase.
Velike su promjene nastale kada su ljudske
skupine počele izgrađivati naselja i baviti se
poljoprivrednom proizvodnjom. Naime, iako proizvodnja
tehnologije omogućuje proizvodnju većih količina hrane
smanjujući se vjesnost opstanka, proizvodnja još nije
dovoljna da bi omogućila sigurno preživljavanje za sve jer
je uvelike osjetljiva na prirodne pojave. Proizvodnja
materijalnog bogatstva pratilo je produbljivanje društvenih
nejednakosti pa se u društvu izdvojila manjina.
Iako su nezaposlenost i slaba razina obrazovanja
glavni uzroci siromaštva, zaposlenje danas više nije
sigurna brana protiv egzistencijalnih nedaća, pa
siromaštvo pogađa i one koji stalno rade, ali slabo
zarađuju. Tehnološki napredak i globalizacija
gospodarstva znači pojačanu ugroženost pojedinih,
najčešće klasičnih niskoakumulativnih grana
gospodarstva, pa su zaposleni u njima jače izloženi
ostajanju bez posla, nesigurnosti i/ili malim primanjima.
Kroz povijest su se razlikovali i društveni stavovi u
odnosu na siromašne osobe, pa se smatralo da postoji

2
društvena skupina koja nije kriva za svoj nezavidan
položaj (invalidi, radno nesposobni i slično), ali i oni koje
su svojevoljno bili siromašni (beskućnici, alkoholičari i
drugi).
3. SIROMAŠTVO
Iako se siromaštvo najjednostavnije objašnjava kao
neposjedovanje novca ili dovoljno novca te malo ili
nedovoljno imovine, zapravo ne postoji jedinstvena
općeprihvaćena definicija siromaštva. Siromašnima su se
smatrali ljudi koji nemaju dovoljno sredstava za svoje
materijalne potrebe i ako ih uvjeti isključuju iz aktivnog
sudjelovanja u djelatnostima koje se smatraju uobičajenim
u društvu.
Siromaštvo se tako očituje na različite načine,
među kojima su nedostatak dohotka i sredstava potrebnih
da se osigura održiva egzistencija; glad i neuhranjenost,
slabo zdravlje, nedostupnost ili ograničena dostupnost
obrazovanja i drugih temeljnih usluga; povećana smrtnost,
uključujući smrtnost od bolesti; beskućništvo i
neodgovarajući stambeni uvjeti; nesigurno okruženje,
društvena diskriminacija i izolacija.
Najčešći način mjerenja siromaštva temelji se na
dohotku. Osoba se smatra siromašnom ako njezin nivo
dohotka padne ispod neke minimalne razine potrebne za
zadovoljenje osnovnih potreba. Ta se minimalna razina
obično naziva "linija siromaštva". Što je potrebno za
zadovoljavanje osnovnih potreba varira u vremenu i u
društvima. Stoga se linije siromaštva razlikuju u vremenu i
mjestu, a svaka zemlja koristi linije koje odgovaraju
njezinu stupnju razvoja, društvenim normama i
vrijednostima.
Siromaštvo se obično dijeli na dohodovno – bez
mogućnosti zadovoljavanja minimalnih životnih potreba i

3
ne dohodovno – koje obuhvaća i neka druga životno
važna obilježja, najčešće vezana uz razinu obrazovanja,
zdravlja i sl. U razmatranju ne dohodovnog siromaštva
uključuju se zdravstveno stanje, pokazatelji o prehrani i
pismenosti stanovništva.
4. VRSTE SIROMAŠTVA
Postoje četiri pristupa siromaštvu, odnosno četiri
određenja siromaštva: apsolutno, relativno, subjektivno i
ekstremno.
4.1. APSOLUTNO SIROMAŠTVO
Mjerenje apsolutnog siromaštva obično počiva na
pojmu sredstava nužnih za život. Drugim riječima, ljudi su
siromašni ako nemaju sredstva za život dostojan čovjeka.
Temelji se na minimalnim uvjetima za opstanak i
apsolutno minimalnom životnom standardu temeljenom
na točno utvrđenoj potrošačkoj košarici prehrambenih
proizvoda (za koje se procjenjuje da podmiruje
odgovarajuće minimalne prehrambene potrebe za
očuvanje zdravlja) uvećanoj za neke druge elementarne
troškove (troškovi stanovanja – komunalna naknada,
najamnina, troškovi odjeće, energije, obrazovanje, kulture,
razonode).
Koncept apsolutnoga siromaštva više se
upotrebljava u nerazvijenim zemljama i zemljama u
razvoju, koje imaju nizak stupanj životnoga standarda.
U posljednjih nekoliko godina, apsolutno
siromaštvo se značajno povećalo u Europi, posebno u
odnosu na krizu i mjere štednje koje su uslijedile.
4.2. RELATIVNO SIROMAŠTVO
Relativno siromaštvo se definira od društva do
društva u određenom vremenu. Relativno se siromaštvo
određuje prema važećem standardu nekoga društva
prihvaćenom sustavu vrijednosti. Jedni će građani biti

4
proglašeni siromašnima u odnosnu na druge koji si mogu
priuštiti određene sadržaje društvenog blagostanja. Kriterij
kada je netko siromašan mijenja se s vremenom i od
društva do društva. Tako će linija siromaštva biti različito
povučena u bogatijim nego u siromašnijim društvima.
Relativno siromašni ljudi u zemljama visokog
dohotka nemaju pristup kulturnim dobrima, zabavi,
rekreaciji i kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i
drugim elementima uzlazne društvene pokretljivosti.
Apsolutno i relativno siromaštvo mogu se
razmatrati i kao „siromaštvo na rubu opstanka“, odnosno
„siromaštvo uslijed nejednakosti“. Apsolutno siromaštvo
pri tome podrazumijeva nemogućnost podmirenja
najosnovnijih životnih potreba, dok relativno siromaštvo
biva stanje u kojem pojedinci ili grupe ne mogu zadovoljiti
one potrebe koje se uzimaju kao dio prihvatljivog životnog
standarda.
4.3. SUBJEKTIVNO SIROMAŠTVO
Pojam subjektivnoga siromaštva podrazumijeva
samoprocjenu; građani sami procjenjuju vlastito
blagostanje, umjesto da ga procjenjuju stručnjaci. Tomu je
tako jer oni koji su definirani kao siromašni vjerojatno će
imati i malo samopouzdanja te će se osjećati
siromašnima. Osoba koja je donedavno živjela dobro, ali
trenutačno ima novčanih poteškoća, može se osjećati
siromašno. Unatoč tomu, takve su osobe u velikoj
prednosti pred ostalim članovima društva koji ih ne
smatraju siromašnima.
Skupine koje se prema većini standarda smatraju
siromašnim možda se ne osjećaju takvima jer imaju
različitu percepciju o standardima ili manja očekivanja i
niže zahtjeve životnog standarda. To je vrlo često problem
s ruralnom populacijom koja može biti zadovoljna sa
samo nekoliko osnovnih usluga poput vode i sl.

5
4.4. EKSTREMNO SIROMAŠTVO
Ono predstavlja siromaštvo koje se javlja kao
posljedica krize industrijskog sustava pa se definira kao
stanje u kojima su obitelji nemoćne u održavanju
dosadašnje razine životnog standarda. U takvoj situaciji
javlja se neizvjesnost kao novo, nepredvidivo stanje.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća pojavio se pojam
ekstremnog siromaštva, koji se povezuje s problemima
financijske nesigurnosti i promjenama u obiteljskim
oblicima (nesigurno radno mjesto, nezaposlenost,
zaduženost, nemogućnost otplate kredita, kašnjenjem s
plaćanjem režija…)
Ekstremno stanovništvo označava situacije u kojima
obitelji ili kućanstva nisu sposobne održati dosadašnju
razinu životnog standarda, pa prelaze iz razmjerno
sigurna života u neizvjesnost s kojom se do tada nisu
susretali.
5. TEORIJE SIROMAŠTVA
U teoriji se uglavnom navode četiri najvažnije
skupine objašnjenja siromaštva kao društvene pojave:
teorija kulture siromaštva, teorija začaranog kruga, teorija
situacijske prisile i teorija koncept potklase.
1. Teorija kulture siromaštva
Teorija kulture siromaštva podrazumijeva da se
način života siromašnih bitno razlikuje od života drugih
pripadnika društva, tako da siromašni imaju sličan način
ponašanja, slične životne vrijednosti i strategiju
preživljavanja.
2. Teorija začaranog kruga
Teorija začaranog kruga smatra da siromaštvo rađa
siromaštvo te ga prenosi s pokoljenja na pokoljenje. Iako

6
siromašnoj djeci sigurno prijeti veća opasnost od budućeg
siromaštva (zbog slabije ishranjenosti, ograničenih
mogućnosti obrazovanja, nedovoljne pomoći obitelji ili
obveze da se već kao vrlo mladi brinu za obitelj), više
istraživanja govori o promjenljivosti dohotka, te ne
zadržavanju u siromaštvu (odnosno ulasku i izlasku iz
njega).
3. Teorija situacijske prisile
Teorija situacijske prisile objašnjava nastajanje
siromaštva kao odgovor na postojeće okolnosti u kojima
siromašni nisu u mogućnosti ostvariti vrijednosti i norme
uobičajene u društvu. Drugim riječima, siromašni nisu
ništa amoralniji ili neodgovorniji (na primjer, da napuštaju
obitelj ili se odaju alkoholu) nego drugi članovi zajednice,
već ih na takvo ponašanje sili bijeda i neimaština.
4. Teorija koncept potklase
Teorija koncept potklase temeljen je na vjerovanju
da postoji skupina ljudi koja se strukturno odvaja i kulturno
razlikuje od uobičajeno zaposlene radničke klase.
6. POLITIKE ZA SUZBIJANJE SIROMAŠTVA
Na razini Europske unije provodi se cjeloviti
program borbe protiv siromaštva, socijalne isključenosti i
diskriminacije. On se odnosi na sve države članice pa
tako i na Hrvatsku. U tu svrhu definirana je spomenuta
Strategija Europa 2020, ali su također provedeni i brojni
pilot projekti i programi, usvojeni razni ugovori i ostali akti,
izglasane Direktive (o rasnoj jednakosti 2000/43/EZ, o
jednakom postupanju pri zapošljavanju 2000/78/EZ, o
jednakom postupanju sa ženama i muškarcima
2006/54/EZ) te predstavljene razne poticajne mjere
(Kraatz, 2016). Međutim, pored regulacije ovoga problem
na razini EU važno je isti regulirati i politikama,

7
strategijama te ostalim smjernicama na nacionalnoj,
regionalnoj i lokalnoj razini.
S obzirom da je siromaštvo višedimenzionalni
problem, borba protiv njega ne može biti ograničena samo
na sustav socijalne pomoći. Iz perspektive borbe protiv
siromaštva i isključenosti značajna su područja: radno
zakonodavstvo i politika plaća, politika zapošljavanja i
zaštita od nezaposlenosti, porezna politika, mirovinska
politika, zdravstvena zaštita, stanovanje, obrazovanje,
obiteljska politika, socijalna skrb i pomoć, skrb o
izbjeglicama i povratnicima te civilno društvo. Iako veliki
broj tih sustava nema kao svoj primarni cilj borbu protiv
siromaštva, oni posjeduju instrumente koji su vrlo važni s
aspekta unapređenja socijalne sigurnosti i oživotvorenja
socijalne države.

6.1. POLITIKA PLAĆA I RADNO ZAKONODAVSTVO

Hrvatska se, za razliku od većine razvijenih
zemalja, susreće sa specifičnim problemom neisplate
plaća zaposlenima. Prema Zakonu o radu plaća se
isplaćuje nakon obavljenog rada. Ova se zakonska
odredba nažalost ne primjenjuje na nekoliko desetina
tisuća radnika koji nakon obavljenog posla ne dobivaju
plaću na vrijeme ili je ne dobivaju uopće. Prema
procjenama, broj zaposlenih koji nisu primali plaće bio je
još veći prošlih godina. O težini ovoga problema govori i
podatak da najnovije promjene u radnom zakonodavstvu
daju radnicima pravo stupanja u štrajk u slučajevima
neisplaćivanja naknada za izvršeni rad.
Radnim zakonodavstvom Republike Hrvatske nije
osigurana prihvatljiva nejednakost u politici plaća. S
obzirom na vođenje politike plaća razlikuju se poslodavci
kojima je Republika Hrvatska jedini ili pretežiti vlasnik,

8
poslodavci kojima su jedinice lokalne samouprave jedini ili
pretežiti vlasnik te ostali poslodavci. U prvom slučaju
Vlada Republike Hrvatske vodi računa o prihvatljivoj
nejednakosti plaća. U drugoj kategoriji poslodavaca svaki
od njih samostalno određuje politiku plaća, uz postojanje
znatnih razlika u financijskim mogućnostima ovisno o
razvijenosti gospodarstva na pojedinom području. Iz tog
se razloga ne može voditi ujednačena politika prihvatljivih
razlika u plaćama. Poslodavci iz treće kategorije također
ne vode ujednačenu politiku prihvatljivih razlika u
plaćama, već politiku plaća prilagođavaju svojim
potrebama i stanju ponude i potražnje na tržištu rada,
osim ako ih sindikati posredno ne prisile da u sklopljenim
kolektivnim ugovorima nejednakost plaća bude
prihvatljiva.
Radnim zakonodavstvom Republike Hrvatske nije
osigurana prihvatljiva nejednakost u politici plaća. S
obzirom na vođenje politike plaća razlikuju se poslodavci
kojima je Republika Hrvatska jedini ili pretežiti vlasnik,
poslodavci kojima su jedinice lokalne samouprave jedini ili
pretežiti vlasnik te ostali poslodavci. U prvom slučaju
Vlada Republike Hrvatske vodi računa o prihvatljivoj
nejednakosti plaća. U drugoj kategoriji poslodavaca svaki
od njih samostalno određuje politiku plaća, uz postojanje
znatnih razlika u financijskim mogućnostima ovisno o
razvijenosti gospodarstva na pojedinom području. Iz tog
se razloga ne može voditi ujednačena politika prihvatljivih
razlika u plaćama. Poslodavci iz treće kategorije također
ne vode ujednačenu politiku prihvatljivih razlika u
plaćama, već politiku plaća prilagođavaju svojim
potrebama i stanju ponude i potražnje na tržištu rada,
osim ako ih sindikati posredno ne prisile da u sklopljenim
kolektivnim ugovorima nejednakost plaća bude
prihvatljiva.

9
6.2. POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA I ZAŠTITA
NEZAPOSLENIH
S obzirom na razinu nezaposlenosti i rast broja
nezaposlenih među siromašnima, od iznimne važnosti za
borbu protiv siromaštva je područje politike zapošljavanja i
zaštite od nezaposlenosti. Hrvatski zavod za
zapošljavanje već nekoliko godina provodi programe
usmjerene na smanjenje nezaposlenosti i otvaranje novih
radnih mjesta, ali i na zapošljavanja teško zapošljivih
skupina. Možemo reći da se kod nas i u svijetu u teže
zapošljive osobe najčešće ubrajaju sljedeće kategorije
stanovništva: dugotrajno nezaposlene osobe, mlade
osobe bez radnog iskustva, muškarci stariji od 45 i žene
starije od 40 godina, osobe niže obrazovne razine,
nekvalificirani radnici, osobe lošijeg socioekonomskog
statusa, osobe s umanjenom radnom sposobnošću. Od
programa koje je realizirao Hrvatski zavod za
zapošljavanje treba istaći: sufinanciranje zapošljavanja
mladih osoba (do 30 godina starosti) bez radnog iskustva;
sufinanciranje zapošljavanja uvođenjem u posao,
odnosno osposobljavanjem; sufinanciranje stručnog
osposobljavanja, prekvalifikacije i dokvalifikacije te
zapošljavanje putem javnih radova.
Kad je riječ o zaštiti od nezaposlenosti, novčana je
naknada najznačajnije i najučestalije pravo koje se koristi
za vrijeme nezaposlenosti (u ostala prava ulaze pravo na
novčanu pomoć, pravo na naknadu troškova tijekom
obrazovanja, pravo na jednokratnu novčanu pomoć, pravo
na naknadu putnih i selidbenih troškova, pravo na
mirovinsko osiguranje). Udio korisnika novčane naknade
u populaciji nezaposlenih u posljednjih desetak godina
kretao se uglavnom između 10% do 20%, ovisno o
gospodarskoj situaciji i promjeni zakonske regulative.
Novčana naknada igra važnu ulogu i sa stajališta

10
siromaštva jer veliki dio tih sredstava odlazi upravo
pojedincima s niskim dohocima. Također, obuhvat i visina
naknade nisu radno destimulativni.
6.3. POREZNA POLITIKA
Porezni sustav doprinosi realiziranju socijalnih
ciljeva uglavnom na dva načina: putem izuzeća od
poreznih obveza ili ublažavanjem poreznih nameta. Od
poreza se izuzimaju različiti oblici socijalnih transfera
ovisno ili neovisno o ukupnom dohotku pojedinca.
Ublažavanje poreznih obveza postiže se kroz veću
progresivnost poreznog sustava, tj. da se manji dohoci
oporezuju manjim poreznim stopama. Potvrđeno je da
progresivni porezni sustavi i izdašniji javni socijalni
transferi smanjuju nejednakosti i siromaštvo. Imajući na
umu ograničeni utjecaj poreznog sustava na redistribuciju
dohotka, instrumenti porezne politike mogu se promatrati
kao podrška i dopuna mjerama socijalne i druge politike.
Ograničenost utjecaja porezne politike na siromaštvo
proizlazi iz činjenice da pojedinci s niskim primanjima ne
plaćaju porez na dohodak, odnosno nisu u mogućnosti
koristiti povlastice koje su na raspolaganju drugim
poreznim obveznicima.
6.4. MIROVINSKA POLITIKA
Po najnovijem izvješću Eurostata, kojima raspolaže
SUH, čak 1,4 milijuna stanovnika u Hrvatskoj je
siromašno. Svaki treći muškarac u Hrvatskoj stariji od 65
godina u zoni je rizika od siromaštva i socijalne
isključenosti, te svaka druga žena te dobi koja živi sama.
Razloge toga u Sindikatu vide u nizu izmjena kojima se
zbog recesije održavao mirovinski sustav, neadekvatnoj
socijalnoj politici, a posebno bodovnom sustavu u
obračunu koji je na snazi od 1991., a kojim je značajno
smanjena stvarna vrijednost mirovina. Stoga je, smatra
predsjednica SUH-a, trostupanjski model državne

11
mirovine, kojemu je svrha zaštita stanovništva od
siromaštva u starosti, u Hrvatskoj potpuno podbacio.
Mirovine nisu dovoljno usklađivane sa stvarnim
rastom plaća, čime je smanjena njihova vrijednost i realna
kupovna moć umirovljenika. Vlast prešućuje da je
Hrvatska, od 28 zemalja EU, među četiri zemlje s najnižim
udjelom prosječne mirovine u prosječnoj bruto plaći.
6.5. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
Hrvatski zdravstveni sustav obilježen je dvjema
bitnim karakteristikama: visokim troškovima te
nezadovoljstvom sustavom. Možda se najveći problem
tranzicijskog razdoblja ogleda u težoj i nejednakoj
dostupnosti zdravstvene zaštite, što zbog proširenog
trenda neformalnog plaćanja ili korištenja privatnih
zdravstvenih usluga najvjerojatnije najviše pogađa
siromašnije skupine stanovništva. O tome u Hrvatskoj
nema pouzdanih istraživanja, ali se takav zaključak lako
može izvesti na osnovi analize hrvatskoga zdravstvenog
sustava te svjetskih iskustava koji jasno ocrtavaju
probleme teže dostupnosti kvalitetne zdravstvene zaštite
siromašnijim grupama stanovništva, te ukazuju na
prisutnost niza bolesti vezanih uz rizično ponašanje među
donjim društvenim slojevima (posebice nekvalitetna
ishrana, alkoholizam i sl.).
Zbog niza problema zdravstvenog sustava, on je
već podvrgnut cjelovitoj i dalekosežnoj reformi. Zamišljena
zdravstvena reforma treba zadovoljiti dva osnovna
zadatka: financijski stabilizirati sustav te, istodobno,
zdravstvenu zaštitu učiniti kvalitetnijom i dostupnijom.
Mogućnost kombinacije ova dva cilja opterećena je nizom
problema, a realizacija često ovisi o nizu konkretnih
odluka. Stoga je važno istaći da ova dva cilja moraju biti
jasno vidljiva u svakom pojedinačnom reformskom
zahvatu. Riječ je o tome da se konačni cilj reforme može

12
postići samo ukoliko pojedina rješenja posebno fokusiraju
problem kvalitete života i dostupnosti zdravstvenih usluga
siromašnijim skupinama stanovništva.
6.6. OBITELJSKA POLITIKA
U Hrvatskoj, pored odredbi Ustava kojima se
naglašava obveza države da štiti obitelj, u više se zakona
pobliže određuje zaštita obitelji i djece. U tom pogledu
važan je Obiteljski zakon iz 2021. godine, Zakon o
dječjem doplatku iz 2021. godine, Zakon o radu, zatim
zakoni o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju i drugi.
S aspekta ublažavanja siromaštva, značajni
instrumenti obiteljske politike jesu porodne naknade i
dječji doplatci. Posebno su značajni doplatci za djecu.
Demografska kriza u kojoj se nalaze gotovo sve europske
zemlje utjecala je na trend univerzalizacije dječjeg
doplatka, što znači da se dodjeljuje svoj djeci. Prema
novom Zakonu o doplatku za djecu, čija je primjena
počela u studenom 2000. godine, doplatak pripada svoj
djeci, bez obzira na status zaposlenosti roditelja.
Dosadašnje pravo koje se protezalo samo na aktivno
osigurane osobe, umirovljenike, hrvatske branitelje i
prognanike proširuje se na poljoprivrednike, nezaposlene
osobe i osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost. Zbog
spomenutih promjena naglo je porastao broj korisnika,
broj djece i svote novca potrebne za realizaciju prava na
dječji doplatak. Proširenje dječjeg doplatka predstavlja
značajnu potporu siromašnim obiteljima s djecom.
6.7. STANOVANJE
Socijalno značenje stana proizlazi iz činjenice da je
stan primarna čovjekova potreba, da je bez stana
nemoguće zamisliti život čovjeka i obitelji, kao i od toga da
je stan nezamjenjiv, pa bi ga stoga svatko morao imati.
Zbog toga socijalno značenje stana i stanovanja uvjetuje
razne državne i društvene pomoći i potpore, prisutne u

13
gotovo cijelom svijetu, bez obzira na razinu razvijenosti
pojedine zemlje. Stambene potrebe ne podmiruju se
isključivo po tržišnim principima ponude i potražnje.
Stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih
kategorija stanovništva dio je programa socijalne skrbi koji
se odnose na stambeno zbrinjavanje specifično ranjivih
skupina: invalida, azilanata te pripadnika etničkih i rasnih
skupina. U većini razvijenih zemalja doneseni su posebni
propisi kojima se reguliraju ovi problemi. Na stambenom
zbrinjavanju ovih skupina naročito insistira Europska
socijalna povelja Vijeća Europe.
6.8. OBRAZOVANJE
Kvalitetno obrazovanje najbolje je sredstvo
prevencije siromaštva i najefikasniji način bijega iz
siromaštva. Pojedinci bez obrazovanja češće postaju
siromašni, a djeca iz siromašnih obitelji rjeđe stječu više
stupnjeve obrazovanja. Djeca siromašnih roditelja imaju
manje šansi razviti jezik, socijalne vještine i “naviku
učenja”, koja je ključna za akademski uspjeh. Osim toga,
postoji korelacija između školske spreme i
nezaposlenosti, što upućuje na imperativ permanentnog
obrazovanja u uvjetima tržišnog gospodarstva i brzih
promjena u kvalifikacijskoj strukturi radne snage. Mnogi
su pojedinci prisiljeni osposobljavati se za nova zanimanja
kako bi izašli iz statusa nezaposlenih.
Stopa nepismenosti za ukupno stanovništvo koja je
1953. iznosila 16,3% smanjena je 2011. na 0,8%, broj
nepismenih žena bio je za 3,8 puta veći od broja
nepismenih muškaraca, a od ukupnog broja nepismenih
osoba starih 10 i više godina 65% je otpadalo na
nepismene žene starije od šezdeset godina.
Rizik siromaštva posebice je velik među onim
mladim ljudima koji ne završavaju obrazovanje i ne stječu
nikakve kvalifikacije. Godine 2011. od ukupnog

14
stanovništva staroga 15 i više godina 2,7% je bez školske
spreme, 6,9% s nepotpunom osnovnom školom, 21,3%
sa završenom osnovnom školom, 52,6% sa srednjom
školom, 16,4% sa završenom visokom školom, a
nepoznato je 0,2%.
6.9. SOCIJALNA SKRB I POMOĆ
Nakon 1992. godine, poglavito zbog ratnih
okolnosti, u Hrvatskoj postoje takoreći dva sustava
zbrinjavanja socijalno ugroženog stanovništva, od kojih je
jedan bio namijenjen prognanicima, izbjeglicama i drugim
izravnim žrtvama rata, a drugi ostalom socijalno
ugroženom stanovništvu.
Kad je riječ o drugom sustavu, treba istaknuti
Zakon o socijalnoj skrbi iz 1998. godine kojim su korisnici
dobili pravo na: savjetovanje, pomaganje u prevladavanju
posebnih teškoća, pomoć za uzdržavanje, pomoć za
podmirenje troškova stanovanja, jednokratnu novčanu
pomoć, doplatak za pomoć i njegu, pomoć i njegu u kući,
osobnu invalidninu, osposobljavanje za samostalan život i
rad, skrb izvan vlastite obitelji i druge pomoći.
6.10. SKRB O IZBJEGLICAMA I POVRATNICIMA TE
CIVILNO DRUŠTVO
Temeljem Zakona o područjima posebne državne
skrbi korisnicima privatne imovine dodijeljene privremeno
u posjed i na korištenje po posebnim propisima, te
državljanima Republike Hrvatske svih djelatnosti i
zanimanja koji mogu pridonijeti ekonomskom i socijalnom
razvitku područja posebne državne skrbi, ako nemaju u
vlasništvu stan ili obiteljsku kuću, daje se u najam stan ili
obiteljska kuća u državnom vlasništvu ili dodjeljuje u
vlasništvo građevinsko zemljište u vlasništvu države i
osnovni građevinski materijal.
Nezaobilazna je uloga civilnoga društva kao
dobrodošlog nadopunjujućeg partnera u borbi protiv

15
siromaštva i socijalne isključenosti. Najveća civilna
društva u Republici Hrvatskoj su Hrvatski Crveni križ,
zakonski definiran kao nacionalna, humanitarna,
dobrovoljna društvena organizacija od opće koristi koja
djeluje na razini Republike i jedinica lokalne samouprave i
Hrvatski Caritas, kao humanitarna organizacija najveće
vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj s prisutnošću u
gotovo svakom mjestu u kojem postoji župni ured.
Carinskim i poreznim propisima razrađen je sustav
carinskih i poreznih olakšica za određenu robu (hrana,
lijekovi, posteljina, odjeća/ obuća, higijenske potrepštine)
koju besplatno ili uz plaćanje uvoze humanitarne
organizacije. 
7. GRAFIKONI KOJI PRIKAZUJU SIROMAŠTVO PREMA
2019. GODINI
7.1. Stopa rizika od siromaštva prema dobi i spolu
Stopa rizika od siromaštva prema dobi i spolu u 2019.
najviša je u osoba u dobi od 65 ili više godina te je
iznosila 30,1%. U toj je dobnoj skupini razlika prema spolu
najveća te je stopa rizika od siromaštva u žena iznosila
33,6%, a u muškaraca 24,9%. Najniža je stopa rizika od
siromaštva u osoba u dobi od 25 do 54 godine i iznosila je
12,9%. U muškaraca te dobi iznosila je 13,6%, a u žena
12,1%

16
 Izvor: Eurostat – Income and Living Conditions, 24. rujna 2020.
7.2. Stopa rizika od siromaštva prema najčešćem statusu
u aktivnosti

Izvor: Eurostat – Income and Living Conditions, 24. rujna 2020.

U 2019. stopa rizika od siromaštva prema najčešćem

statusu u aktivnosti bila je najviša za nezaposlene osobe i
iznosila je 45,3%. Za nezaposlene muškarce iznosila je
55,0%, a za nezaposlene žene 36,6%. Stopa rizika od
siromaštva prema najčešćem statusu u aktivnosti bila je
najmanja za zaposlenike, 4,2%. Za žene je iznosila 3,5%,
a za muškarce 4,8%.

7.3. POKAZATELJI SIROMAŠTVA, USPOREDBA

IZMEĐU ZEMALJA EUROPSKE UNIJE I REPUBLIKE
HRVATSKE U 2019.
Usporedba nekih pokazatelja siromaštva, prema
raspoloživim podacima za 2019. među zemljama
Europske unije, navedenima u tablici 9., pokazuje
sljedeće:
- najvišu stopu rizika od siromaštva imala je Rumunjska
(23,8%) potom Letonija (22,9%), Bugarska (22,6%),
Estonija (21,7%), Španjolska (20,7%) i Litva (20,6%), gdje

17
 je više od petine stanovništva imalo ekvivalentan ukupni
raspoloživi dohodak ispod praga rizika od siromaštva. U
Hrvatskoj je stopa siromaštva iznosila 18,3%.
- najniže stope rizika od siromaštva zabilježene su u Češkoj
(10,1%), Finskoj (11,6%), Sloveniji (12,0%), Mađarskoj
(12,3%) i Danskoj (12,5%).
- najviše osoba u riziku od siromaštva ili socijalne
isključenosti bilo je u Bugarskoj (32,5%), Rumunjskoj
(31,2%) i Grčkoj (30,0%), a najmanje je osoba u takvu
položaju bilo u Češkoj (12,5%), Sloveniji (14,4%) i Finskoj
(15,6%). Prema tom pokazatelju, u Hrvatskoj je bilo
23,3% osoba u riziku od siromaštva ili socijalne
isključenosti.

Izvor: Eurostat – Income and Living Conditions, 24. rujna 2020.

18
8. ZAKLJUČAK
Problem siromaštva u Hrvatskoj predstavlja
problem financijske nesigurnosti i promjenama u
obiteljskim oblicima, a misli se na nesigurnost zaposlenja,
nezaposlenost, zaduženost i slično. Za kvantificiranje
ovoga problema koriste se mnogi pokazatelji, a osnova je
linija siromaštva koja se različito definira među zemljama
svijeta.
Poseban fokus u Hrvatskoj dan je orijentaciji na pojedince
i njihove potrebe, a strategija siromaštva zasniva se na
osiguranju uvjeta za realizaciju ciljeva poput borbe protiv
siromaštva, smanjenja nejednakosti u društvu i
sprječavanja novih kategorija siromašnih, kao i smanjenja
broja siromašnih te uspostave koordiniranog sustava
potpore.
Uspješna borba protiv siromaštva pretpostavlja
pravodobno i precizno praćenje promjena važnih s
aspekta blagostanja socijalno depriviranih skupina
građana.
S obzirom na manjkavost informacija u samom
sustavu socijalne skrbi, smatramo važnim za ovo područje

19
sljedeće: unaprijediti sustav prikupljanja podataka,
potrebno je povećati opseg i kvalitetu prikupljenih
podataka, imajući u vidu i važnost vremenske dinamike pri
skupljanju podataka. Korisno bi bilo imati instrumente koji
će davati diferenciranu sliku korisničke populacije, važno
je imati preciznu evidenciju o sredstvima koja se troše za
pojedine namjene. Pojedine stavke u sustavu socijalne
skrbi trebaju biti jasno razdvojene, kako bi se moglo
jednostavno vidjeti koliko se sredstava iz sustava troši na
pojedine programe te koji dio sredstava odlazi na isplatu
naknada, plaće zaposlenicima, institucionalnu skrb itd.

9. LITERATURA
knjige,udžbenici:

20
Datum predaje rada:___________________________________
(mentor je prihvatio izradbu)

Potpis mentora: _______________________________________

Ocjena pisanog rada:____________________________________

Datum obrane rada: ____________________________

Ocjena obrane rada:____________________________

Konačna ocjena: ______________________________

21
Povjerenstvo:

1. mentor: ________________________________

2. profesor struke :__________________________

3. profesor struke:___________________________

Prostor za izdvojeno mišljene ili eventualni komentar:

22