Odozdo rijeka Glibuša a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku.

Gore na klisurama počivala stara zapuštena tvrđava sredinom se penjali zbijeni i ukočeni
Čardaci u nepomičnu usijanu zraku posljednjih ljetnih dana, a dolje modra i tiha Glibuša pokraj livada i
trstike: sve pritisnuto vidljivim sivkastim uzduhom i snom.
Ali malo dalje, u brežuljastu polju, veselo tekli bistri Glibušini pritoci, pa u vlažnu i toplu zraku
šumio bujan život krepka rašća, životinja i zaposlenih seljaka.
To je polje Lug zvano, sa žutim i tamnozelenim plohama kasnog kukuruza i trstike, sivkastim
strništima i srebrnkastim sjajem ovdje - ondje razlite Glibušine vode.
(D. Šimunović, Duga)

Čiča Tomina koliba bila je drvena kućica, posve blizu „kuće”, kako crnci par exellence nazivaju
zgradu u kojoj stanuje njihov gospodar. Pred kolibom je bio malen lijepo uređen vrt, u kojem su
svakoga ljeta rodile brižno uzgajane jagode, maline i razno drugo voće i povrće. Cijela je prednja strana
kolibe bila pokrivena skerletno-crvenim begonijama, nekom vrstom domaće ruže s mnogo cvjetova
koje su se tako povezivale i ispreplele da su gotovo sasvim pokrile neotesane grede kolibe. Tu je ljeti i
svakojako prekrasno jednoljetno cvijeće, kao žutelj, petunija i ljulj, imalo prikladan kutić u kojem je
moglo razvijati svoju ljepotu na radost i ponos tetke Chloe.
(Harriet Beecher Stowe, Čiča Tomina koliba)

Kao sakrita od svijeta, u uzahnu jarku, među dosta visokim bregovima, stajala je crna drvena
kuća, a tamnoj joj prilici toliko je pristajala gusta dubrava dugovječnih dubova, što se je odmah za njom
širila u bregove, podavajući joj u jedan mah i nešto od idile i nešto od onih davnih priča koje smo za
mladih dana tako rado slušali. Tik do samoga dvorca bila je drvena, niska crkvica, posvećena sv. Križu,
a umah nešto dalje sterao se vrt, onakav veliki vrt naših baba s uskim puteljcima, ogromnim lipama,
visokim voćkama, a u sredini s gustim grabarjem, prirezanim prema ukusu osamnaestoga vijeka; zatim
nepregledno dvorište s mnogim dugim zgradama, slamom pokritima, koje su sve na okupu neuredno
stajale i bile odijeljene od kućice za kuhinju, jedine od sviju zidane. Sve je to podavalo vjernu sliku
nekadašnjega života; sve je to ostalo iz davnih vremena. Kad se još spomenem onih tmurnih,
crvotočnih stijena stare kurije, sivoga joj drvenoga krova, tamnih soba s neravnim, istrošenim podom;
crnih svinutih već tramova, pa k tomu još pocrnjelih od starosti portreta nepamćeno dugo već
pokojnih ljudi, naslikanih u odorama pradavna, neobična kroja - tad shvaćam onu zamamnu
otajstvenost kojom bi me uvijek savladala starodrevna Brezovica.
(Ksaver Šandor Gjalski, Illustrissimus Battorych)

Dolje duboko iz mračne i hladne kotline čuje se šum slapa, katkada kao jauk bolesnika, a kada
užareno sunce rastjera sivu i hladnu pučinu sumraka, čuje se šum kao vječan smijeh bogova.
Do mlina vodi put strm, kao isklesan u kamenu, kroz šumu bukava, koje su kao grbave,
iznemogle starice nagnule svoje guste krošnje nad puteljak i prave s njima kao neki hodnik u kojem
stalno leži siv, gnjecav sumrak i ugodna hladovina sparnih ljetnih dana. Tu vlada mrtva tišina. Samo
odmnijevaju izdaleka udarci slapa o kamenje i lopatice mlinskih kola, a daleko u šumi kljuje žuna po
deblima i kuka kukavica.
Kroz krošnje bukava ljeska se suncu Kupa kao rastaljeno srebro, a mirni zavoji crne se među
visokim, strmim i pošumljenim koritom kao da su iz ocjeli.
Uz samu obalu poleglo se par kućica pokrivenih slamom, a nedaleko od njih žute se zelene i
crvene pačetvorine, četvorine i trokuti zasijanih protegnutih njiva.
Mlin je bio star, trošan, više sličan kakvoj prastaroj kuli u kojoj stanuju noćne ptice, a pet je
velikih krezubih mlinskih kola drijemalo vrh vode, i samo je trebalo drvom podići zapor da se voda
napusti, kolo pokrene i mlinski kamen zavrti uz buku i štropot...
(Ivan Goran Kovačić, Mlinari)