MEDIJI ( u odgoju i obrazovanju)

medij (lat. medium) definira kao „posrednike u prenošenju poruka (informacija) od

pošiljatelja do primatelja nameće se zaključak da je riječ o veoma širokom i višedimenzionalnom
pojmu. To je stoga što oni postoje od kada postoji čovjek, ali su se značajno mijenjali i razvijali
tijekom povijesti. Prvim se medijima smatraju govor i pismo, a do važne je prekretnice u razvoju
medija došlo 1454. godine Guttenbergovim otkrićem tiskarskog stroja (Karović, 2016). Za tu se
godinu može reći da je „godina početka revolucije medija“ jer se tiskani mediji tad počinju masovno
širiti. Uslijedilo je otkriće pa širenje filma i radija, a potom i televizije i digitalnih medija, koji se
mijenjaju tako munjevito da tek što shvatimo, analiziramo i obuzdamo jedan do neke razumne
granice, već stiže drugi, još savršeniji u tehnološkome i funkcionalnome smislu (Kellner, 2004, str. 25).
Mediji se prema razlikama u dosegu, publici i pristupačnosti dijele na tiskane medije, radio, televiziju i
Internet, a nerijetko se govori i o masovnim medijima, odnosno medijima koji zahvaćaju široke
publike. Njih se često naziva još i mainstream medijima, a uz taj se pojam vežu medijski sadržaji
kojima istovremeno ima pristup šira publika na različitim lokacijama. (Ostrički, 2015)

funkcija medija: organizacija razmjene komunikacije, razumljivost informacija, socijalna

organizacija društva, kulturalna reprodukcija, transfer komunikacije među pojedincima te
demokratizacija obrazovanja i interkulturalna funkcija. Prema Društvu za komunikacijsku i medijsku
kulturu (2008) mediji služe informiranju, obrazovanju i zabavi, a funkcija medija je društvena
odgovornost te djelovanje u interesu javnosti, potreba pojedinca i društva u cjelini. Važno je širiti
svijest o tome da su mediji simbolički (ili znakovni) sustavi koje valja aktivno čitati, što je suprotno
tezi prema kojoj su mediji sami po sebi opasan i nerazumljiv dio stvarnosti. Valja istaknuti da je
potrebno imati i neprestano dodatno razvijati različita znanja i vještine za interpretaciju medijskih
sadržaja, kao i osiguravanje njihova povoljnog utjecaja na društvo, s posebnim naglaskom na djecu
kao dio društva koji je najizloženiji medijima.

S intenzivnim prodorom informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svakodnevni život

posljednjih godina mediji postaju jednim od najutjecajnijih čimbenika odrastanja osnovnoškolske
djece i mladih – te su oni su i odlučujući faktor za mnoga područja razvoja pojedinca i društva
općenito. To je razlog zbog kojeg inozemna znanstvena praksa već desetljećima nastoji dublje istražiti
različite utjecaje medija na djecu i mlade, a može se reći da i doprinosi hrvatske pedagogijske misli
proučavanju medijskih utjecaja na razvojne značajke i socijalizacijska obilježja djece i mladih u zadnje
vrijeme postaju sve značajniji (Livazović, 2009). Učinci dječje izloženosti medijima mogu biti povoljni,
poticajni, ali i nepovoljni, odnosno štetni, čime se opetovano potvrđuje teza da mediji sami po sebi
nisu ni dobri ni loši, već njihova uloga ovisi o načinu na koji ih pojedinac tumači i rabi. Jednako tako,
moguće je govoriti o dvama načinima utjecaja medija – izravnome i neizravnome. O izravnome je
utjecaju riječ kada mediji djeluju na djecu kao korisnike i primatelje medijskih sadržaja, a drugi se
pojam odnosi na utjecaj medija na osobe koje su značajne za djecu i njihov razvoj te na društveno i
kulturno okruženje u kojemu djeca žive.

Mediji na djecu, kao i na odrasle, uvijek djeluju u suodnosu s mnoštvom drugih čimbenika,
stoga se posljedice ne mogu mjeriti jednostavno promatrajući trenutni učinak na pojedinca, već
praćenjem postupnih promjena u društvenim normama i običajima tijekom vremena (Livazović,
2009). Posljedično se tomu nameće zaključak da se veći dio tragova kulture medija može prepoznati i
razumjeti tek nakon određenoga vremena. Važno je napomenuti da postoje čimbenici koji pojačavaju
ili smanjuju njihov utjecaj, pa tako, primjerice, gledanje nekih sadržaja može negativno djelovati na
pojedino dijete, dok na drugu djecu isti ti sadržaji ne moraju imati negativan utjecaj. Iz tog razloga
prilikom razmatranja utjecaja medija na djecu u obzir svakako treba uzeti i čimbenike poput razvojnih
osobina djeteta, svrhe i obilježja medijskih sadržaja kojima je pojedino dijete izloženo, ali i društveno
i obiteljsko okružje u kojemu se dijete nalazi (Anderson i sur., 2003). Kao što je prethodno
spomenuto, mediji imaju širok raspon učinaka i utječu na gotovo sva područja funkcioniranja i razvoja
djece i adolescenata. Najvažnija od njih jesu: emocionalni razvoj, moralni razvoj i percepcija svijeta,
društveno ponašanje, tjelesni razvoj, zdravlje i slika tijela te misaoni razvoj (Kuterovac Jagodić i sur.,
2016).

Autorska skupina Halberstadt, Denham i Dunsmore (2001) pisala je o tome da djeca, osobito
djevojčice, upravo iz medijskih sadržaja nerijetko uče imenovati i prepoznavati vlastite emocije te se
nositi s njima. Osim toga, povoljnog učinka vezanog za prepoznavanje emocija, postoje i neke
negativne reakcije koje se javljaju posljedično izlaganju određenim medijskim sadržajima. Kao
najčešća se neugodna emocija izazvana medijskim sadržajima može istaknuti strah (Van der Molen,
Valkenburg i Peeters, 2002).

Izlaganje određenim medijskim sadržajima utječe i na moralni razvoj djece, njihovo

razumijevanje tuđih osjećaja te rasuđivanje o dobru i zlu, a u tom se kontekstu najviše problematizira
utjecaj nasilnih sadržaja:
Čak i kad je nasilje prikazano kako bi se dokazala neka moralna ili obrazovna pouka, kako bi se
predstavili društveni sukobi ili kršenje dječjih prava, ono može imati negativan utjecaj na gledatelje.
Nasilje se sve više povezuje sa mnogim asocijalnim postupcima koji ugrožavaju dobrobit djece i njihov
zdravi razvoj. (Kolucki, Lemish, 2013, str. 11).
 Autori Anderson i sur. (2003) pišu da učestalo i dugotrajno izlaganje nasilnim sadržajima u
medijima može povećati rizik od agresivnog ponašanja, misli i osjećaja, a to se ponajviše odnosi na
dječake. Uz to se kod djece može javiti i smanjena osjetljivost, odnosno habituacija ili hipoteza o
neosjetljivosti na nasilje (Zgrabljić Rotar, 2005). Usprkos tomu, valja naglasiti da djeca iz medijskih
sadržaja usvajaju i pozitivne obrasce društvenog ponašanja, kao što su pomaganje, empatija,
altruizam i tolerancija (Kuterovac Jagodić i sur., 2016), a danas se u kontekstu zdravog moralnog
razvoja posebno ističe važnost kritičkog razmišljanja (Globokar, 2018).

Kada se tumači utjecaj medija na djecu, ne može se zanemariti ni utjecaj na tjelesni razvoj. Stalna
prisutnost medija u životima djece i mladih nerijetko rezultira slabijim kretanjem i manje zdravim
načinom života te prekomjernom tjelesnom težinom (Foretić, Rodek, Mihaljević, 2009; Henderson,
2007). Jednako tako, uporaba medijskih sadržaja jedan je od čimbenika koji utječu na stvaranje slike
o vlastitome tijelu i zadovoljstvo njime. Tomu je tako posebice stoga što medijski sadržaji
prezentiraju, promoviraju, a katkad i nameću nerealne standarde ljepote, izazivajući pritom kod
djevojčica i dječaka nezadovoljstvo vlastitim izgledom i niži stupanj samopouzdanja (Patekar, 2019).

1.1. Kako mediji mijenjaju učenje i obrazovanje?

Mlađe se generacije razlikuju od starijih, i to ne samo po svojim sklonostima određenim

životnim navikama i stavovima, već i prema načinu primanja informacija i učenju (Carr, 2008). Do
toga je došlo uslijed radikalnih društvenih promjena, zbog kojih je razmišljanje i procesuiranje
informacija posve drukčije u odnosu na prethodne naraštaje. U tom je kontekstu važna i zanimljiva
podjela društva na „digitalne domaćine“ i „digitalne useljenike“ (Prensky, 2001). Skupina „digitalnih
urođenika“ (u literaturi još i „digitalni domaćini“, „djeca medija“. „generacija Z“, „N-generacija“,
„digitalni domorodci“, „rođeni digitalci“ i drugo) sada je već odrasla, a njezina je glavna odlika da
pripadnici te generacije masovne medije shvaćaju samopodrazumijevajućim dijelom svoje stvarnosti.
Autor Prensky (2001) piše da su „digitalni urođenici“ navikli ubrzano primati informacije, paralelno
obrađivati i raditi nekoliko poslova istovremeno te uživati u trenutnim zadovoljstvima i čestim
nagradama, a upravo ih to razlikuje od „rođenih useljenika“, koji se još uvijek trude „ići u korak“ s
novom tehnologijom te na taj način udovoljiti zahtjevima suvremenosti.

Budući da je glavna osobina „digitalnih domorodaca“ sposobnost multitaskinga, ne

iznenađuje što rezultati istraživanja „Medijska pismenost u Hrvatskoj“ (Čižmar, Obrenović, 2013)
upućuju na to da će u budućnosti biti važnije znati se snalaziti na internetu, tj. pronaći željenu
kvalitetnu informaciju, obraditi je i u kratkom je vremenu upotrijebiti nego posjedovati standardna
činjenična znanja. Učenje danas postaje proces koji objedinjuje stvaranje, mišljenje, kritičku
osviještenost i interpretaciju. Prema tome, djeca i mladi trebaju naučiti:
(…) kako što uspješnije integrirati informacije iz višestrukih izvora u svrhu kreiranja novog znanja,
kako kritički razmišljati o informacijama, kako sudjelovati u suradnji koju omogućuju informacijsko-
komunikacijske tehnologije, kako razumijevati perspektive drugih s kojima se susreću kroz suradnju,
kako uviđati i u obzir uzimati povezanosti ekonomskih i ekoloških sustava i slično. (Vrkić Dimić, 2014,
str. 389)

Centar za medijsku pismenost (eng. Center for Media Literacy) 2003. je godine u svojem
priručniku „Pismenost za 21. stoljeće“ (Thoman, Jolls, 2003) predstavio grafičku usporedbu
tradicionalnog obrazovanja, koje je u radu određeno kao „obrazovanje u 19. i 20. stoljeću“, i
suvremenog obrazovanja, odnosno „obrazovanja za život u medijskoj kulturi 21. stoljeća“. Analiza
polazi od načina na koje učenici pristupaju informacijama, a u tom se kontekstu naglašava da je u
nekadašnjim uvjetima učenicima pristup informacijama bio poprilično ograničen jer su do sadržaja
dolazili uglavnom putem tiska. Suvremeno doba i 21. stoljeće, pak, donose beskonačne mogućnosti
dolaska do informacija putem medija, a ponajviše putem Interneta (Thoman, Jolls, 2003), što se
značajno odražava na funkcioniranje i razvoj novih generacija učenika. Pedagoginja Maja Jerčić (2018)
na internetskoj platformi „Medijska pismenost – abeceda za 21. stoljeće“ upozorava da se
dostupnost informacija ne može izjednačiti s dostupnošću obrazovanja, jer „iako je informatizacija
deelitizirana i demokratizirana, slobodna, ona ne pridonosi obrazovanju u onoj punini za koju ima
potencijal“. Autorica pritom apelira na potrebu za osposobljavanjem djece i mladih za ispravnim
korištenjem informacije, odnosno „da znaju kada imaju potrebu za informacijom, za identificiranje
informacije koju mogu iskoristiti za rješavanje nekog problema, pronalazak i vrednovanje informacije,
organizaciju informacija i efikasno korištenje informacija“ (Jerčić, 2018).

S obzirom na to da informacije do učenika dolaze u različitim oblicima (tekst, glazba,

videozapisi, on-line baze podataka i slično), tradicionalni se načini učenja i podučavanja bezrezervno
trebaju zamijeniti istraživačkim i problemskim metodama. To će učenika staviti u poziciju
samostalnoga istraživača i korisnika informacija koji će biti aktivno uključen u proces traženja
informacija. Autorica Vrkić Dimić (2014) ističe neke izazove u vezi s iskorištavanjem potencijala toga
informacijskog društva u kontekstu obrazovanja. Postavlja se pitanje kako što kvalitetnije udovoljiti
obrazovnim potrebama današnjih učenika te kako odgojiti naraštaje koji će biti uspješni u snalaženju
u suvremenosti. Javljaju se „novi oblici pismenosti“, pri čemu se pismenost može odrediti kao „skup
stvaralačkih i analitičkih sposobnosti i znanja na određenome području“ (Magajna, 1994 prema
Grginič, 2007). Oblik pismenosti koji se kao imperativ postavlja mladima, njihovim roditeljima i
odgojno-obrazovnim djelatnicima jest medijska pismenost – ključ za obrazovanje u 21. stoljeću.
 U posljednjih nekoliko desetljeća bilo je nekoliko tisuća studija o učincima medija na mlade. Pa
ipak, pomalo je paradoksalno da unatoč brojnim istraživanjima odgojitelji, roditelji, pedagozi i drugi
stručnjaci još uvijek moraju puno naučiti. Razlog tomu je djelomično zbog nedostatka znanja o
dramatičnim promjenama u uporabi medija kod mladih, a djelomično zbog nedostatka znanja o tom
na koji način mediji djeluju na odgoj. U devedesetim godinama dvadesetoga stoljeća djeca i tinejdžeri
su u prosjeku provodili četiri sata dnevno uz medije; početkom dvadeset i prvoga stoljeća vrijeme
koje djeca provode uz medije povećalo se na prosječno šest (djeca) i devet sati dnevno (tinejdžeri).

Možda je iznenađujuće, ali djecu jako privlače reklame. S obzirom na komercijalnu strukturu to
zapravo ima puno smisla – prva godina života je okarakterizirana onim što neki istraživači nazivaju
istraživačko orijentirani sustav pozornosti. Drugim riječima, pozornost djece je u prvoj godini
usmjerena uglavnom na predmete koji su novi ili iznenađujući, a reklamiraju upečatljiva slušna i
vizualna obilježja.

Promjene u medijskom krajoliku nastaju ne samo razvojem novih medija nego i u

preusmjeravanju tradicionalnih medija, jer mladi i odrasli gledaju televiziju drukčije u odnosu na
prethodna desetljeća. Gledaju više programa na mreži, snimaju više programa za gledanje kasnije, a
često upotrebljavaju drugi zaslon kako bi mogli komentirati emisiju. Dok su pojava televizije i drugi
sociokulturni čimbenici utjecali na naš moderni pogled na djetinjstvo, javlja se komercijalizam u
kojem je vidljivo da mladi predstavljaju glavno tržište (Zloković i Vrcelj, 2010; Zloković, 2014).
Rasprostranjeni marketing usmjeren na mlade potječe iz pedesetih godina dvadesetoga stoljeća,
kada su oglašivači rabili marketinške tehnike za promociju stripova i filmova tinejdžerima. Ipak,
marketing za djecu i tinejdžere kakav danas poznajemo pojavio se osamdesetih godina dvadesetoga
stoljeća. U ovom novom svijetu marketinga za djecu i tinejdžere prevladava paradigma asertivna
djeteta – djeca su djeca, pametna su i autonomna (Schwieger i Ladwig, 2018).

U odgojno-obrazovnom procesu u suvremenom društvu važna je uloga medija. Uloga medija je

različita jer postoje različiti tipovi medija – tiskani, elektronski, privatni, javni i novi mediji. Dugo
vremena je uloga medija zanemarivana u odgojno-obrazovnom procesu unatoč tomu što su oni
moćni agensi socijalizacije jer utječu na oblikovanje osobna i društvena kulturnoga identiteta.

Da su mediji važni u oblikovanju identiteta istaknuo je Marshall McLuhan (1911. – 1980.) svojom
izjavom: „Medij je poruka“ (The medium is the massage). McLuhan je bio paradigmatično dijete
šezdesetih godina prošloga stoljeća i kreator mnoštva tema koje je popularizirao, primjerice: medij je
poruka, nadolazeća revolucija elektroničkih komunikacija, društveni utjecaj elektronskoga doba,
politika globalnoga sela i uvod u teoriju masovne komunikacije (Madigan, 2011). Komunikacija se
sastoji od tri elementa: pošiljatelja poruke, primatelja poruke i sadržaja poruke, a poruka je svaki
simbolički sadržaj koji sadrži određen smisao (ili se barem to pretpostavlja), a upućen je s nekom
namjerom.

Mediji djeluju kao pravi paralelni agensi socijalizacije, jer se njihovo djelovanje vidi kako na
primarnoj razini, što utječe na proces internalizacije vrijednosti, uloga, stavova, vještina i modela koje
prenose obitelj, vršnjaci ili škola, ali i na sekundarnoj razini jer daju sadržaje kojima mladi mogu
pristupiti. Činjenica koja se, međutim, čini još relevantnijom jest da utjecaj digitalnih medija djeluje
na društveno tijelo kako na razini prijenosa sadržaja, tako i na standard obrazovanja, organizaciju i
prenošenje sadržaja, odnosno znanja. Mediji u nekoj dimenziji utječu na neku novu logiku
dekodiranja opažana iskustva koja postaje osnova za djelovanje, posebice kod tzv. net generacije.
Dijete (osoba) je složen sustav komunikacije koji je strukturiran kao adaptivan odgovor na
kontinuiran razvoj interpretacijskih shema okoline i društveno proizvedene reprezentacije. Te sheme
nisu samo baza znanja pojedinaca, nego su i mogućnosti za djelovanje. Polazeći od McLuhanova
učenja (1967; 2012) možemo reći da su elektronički mediji rođeni kao odgovori koji mogu umanjiti
složenost tipografskoga konteksta, mijenjajući strukturalno stajališta i pokreću nove teorijske i
bihevioralne paradigme. Rasprostranjenost i brz razvoj nove medijske komunikacije (računala,
internet, mobilni telefoni itd.) podrazumijevaju drukčiji oblik razrade, pohranjivanja i prenošenja
vrijednosti, ideja i znanja od onih iz bliže prošlosti. Elektronički mediji konstruiraju novo svakodnevno
okružje djelovanja, odnosa, proizvodnje i postojanja koje postaje progresivno složenije jer povećava
jaz između okružja i vještina potrebnih za njegovo dekodiranje i upravljanje (McLuhan, 2008). To
može stvoriti krizu društvena tijela zbog nesposobnosti kolektivne i individualne konstrukcije
značenja te negativno utjecati na socijalizaciju. Prividan paradoks novih medija, koji na jednoj strani
mogu potencijalno povećati šanse pojedinaca, ali i staviti ih u stanje zbunjenosti i bespomoćnosti,
nastaje zato što novim generacijama, uzimajući u obzir nove potrebe društva, nedostaje čvrsta
referentna točka čime se povećava rizik izloženosti nepoželjnim utjecajima. Novi mediji uzrokuju
stvarne antropološke promjene koje utječu, dugoročno, na perceptivno i kognitivno stanje, načine
razmišljanja, konfiguraciju znanja, oblike komunikacije, modalitete odnosa, politike, kao i standarde
ponašanja i djelovanja. Mladi i adolescenti su pod velikom izloženosti medijima jer provode puno
vremena pred televizijom gledajući „filmove za djecu“ te je ovaj medij gotovo u ulozi dadilje. Dok su
novi mediji značajni na dnevnoj razini javnosti i politike, televizija zadržava svoje važno mjesto u
životu mladih.

Utjecaj medija na (mladu) osobu, bilo da se radi o pozitivnom ili negativnom, je značajan jer
proces socijalizacije se ne može smatrati neutralnim. Konkretno, više nego ikad prije, predadolescenti
uživaju gledati glumce koji nisu samo fizički nego i psihološki slični njima i gledajući takve glumce
imaju priliku za promatranje događaja i situacija koje bi mogle biti relevantne za njihove vlastite
živote. Stoga ne čudi što se predadolescenti poistovjećuju s istospolnim likovima, posebno kada ti
likovi dijele slične psihološke karakteristike. Svatko tko ima ikakve veze s adolescentima zna da su oni
masovni korisnici medija.

Adolescenti spadaju u skupinu najvećih konzumenata televizije i glazbe i najbrži su usvojitelji

digitalne tehnologije – posebno društvenih medija. Adolescenti dnevno provode približno šest sati u
interakciji s ekranima (WhatsApp, ili Snapchat), kao i više od sat vremena dnevno provedena na web
stranicama društvenih medija poput Facebooka, YouTubea i Instagrama. Najmanje vremena provode
čitajući knjige ili druge tiskovine (Lacasa, De La Fuente, Garcia-Pernia i Cortes, 2017).

Kad je u pitanju negativan utjecaj medija obično se sugerira da postoji povezanost nasilja u
medijima i kriminalno agresivna ponašanja. Agresija, odnosno agresivne misli, se odnosi na želju za
udaranjem nekoga ili za osvetom, a agresivno ponašanje uključuje prikaz fizičkoga ili verbalna
ponašanja (na primjer, borba, psovke ili maltretiranje) u namjeri da se nekomu naudi. Istraživači su
nastojali analizirati učinke medijskoga nasilja na neizravnu agresiju. Neizravna agresija (koja se naziva
i socijalna ili relativna agresija) uključuje agresiju u kojoj se šteta nanosi prikriveno, „iza leđa“ (širenje
glasina, nanošenje štete i pokušaj prisiljavanja drugih da isključe vršnjaka iz društvene skupine).
Istraživanja pokazuju da medijsko nasilje utječe na mlađu djecu više nego na starije. Jedan od razloga
za to je to što mlađa djeca tumače nasilje u animiranim filmovima i crtanim filmovima jednako
ozbiljno koliko i realno medijsko nasilje.

Mediji imaju pozitivne odgojne i obrazovne potencijale. Ciljevi obrazovnih medija značajno se
razlikuju, ali većina ima za cilj podržati akademske vještine mladih, socijalno-emocionalno učenje, ili
kreativnosti. Osim toga, obrazovni mediji se upotrebljavaju u domu kao alat za neformalno učenje.
Do 2004. godine internetom se služilo putem kompjutora ili malih osobnih računala. Proizvodnjom
tzv. smart mobitela otvorene su mogućnosti za upotrebu medija u obrazovne svrhe. Bežična
tehnologija i Google (net, digitalna generacija) mijenjaju društvene obrasce i načine stjecanja znanja.
Nova generacija mobitela s pametnim funkcijama osim što omogućuje pristup mobilnom internetu,
MP3, internetsko pretraživanje, kameru i fotografiranje, omogućuje i videostreaming uživo. Sve to
doprinosi kvaliteti nastave u školi i izvanškolskih aktivnosti. Zbog česte uporabe interneta pripadnici
nove generacije, koju još zovu i homo zappiensi, mogu obavljati više stvari istovremeno (Vrcelj,
Klapan, Kušić, 2009). Homo zappiensi mijenjaju metode rada nastavnika jer sve više upotrebljavaju e-
mail, IM, chat, wiki i webcast kako bi s njima komunicirali i dodijelili im zadatke.

Suvremeno društvo nameće potrebu medijske pismenosti (Tajić, 2015). U današnjem društvu
svjedoci smo pojava post-tipografskih oblika proizvodnje tekstova, distribucije i recepcije koji rabe
digitalne elektroničke medije. Informacije su dostupne u nezamislivo velikom broju i raznolikosti.
Virtualni svijet koji proizvodi ove informacije ne sjedi „vani“, nego napada „stvaran“ svijet. Ono što je
digitalno, ipak, podliježe ljudskoj agenciji i ljudskom razumijevanju jer je tehnologija samo alat, koji
ne određuje kako moramo djelovati.

U tim okolnostima moramo stjecati razumijevanje i usvajati smislene korake djelovanja upotrebe
različitih izvora. Postoji visoka stopa konzumacije medija i društvo je zasićeno njima. Mediji duboko
utječu na percepcije, uvjerenja i stavove. Važnost vizualne komunikacije i informacija raste.
Učinkovita uporaba informacija u društvu i potreba za cjeloživotnim učenjem postaju sve važniji.
Konzumacija medija se mijenja pomoću komunikacije korisnika i dostupnosti digitalnih proizvoda.

Za uporabu toga potencijala potrebna je medijska pismenost. Važnost medijske pismenosti

opravdana je ne samo količinom medijske izloženosti (Ciboci, 2018). Ona se nameće potrebnom i
zbog vitalne uloge informacija u razvoju demokracije, kulturnoga sudjelovanja i aktivna građanstva.
Moramo priznati da su djeca i mladi, gdje zabavne i kulturne poruke služe kao agent socijalizacije,
izloženi velikim količinama medijskih poruka. Adolescenti troše više vremena, konzumiraju zabavne
medije, uključujući televiziju, internet, popularnu glazbu, filmove i videoigre. Upotreba, manipuliranje
i stvaranje informacija stječe sve veću važnost posebno za one osobe koje znanje stječu oslanjajući se
sve više na internetske i računalne alate (Zgrabljić-Rotar, 2005; Zgrabljić, 2003). Uzimajući u obzir
navedenu situaciju i druge čimbenike, Europska komisija (2007, prema Zgrabljić-Rotar, 2005) shvatila
je važnost medijske pismenosti koja se temelji na činjenici da postoji potreba za izgradnjom boljega
razumijevanja kako mediji rade u digitalnom svijetu te boljega razumijevanja gospodarske i kulturne
dimenzije medija.

Medijsku pismenost karakteriziraju različite perspektive i mnoštvo definicija. Jedna od

najpoznatijih definicija, koju je osmislila Patricia Aufderheide (1992), identificira ju kao pokret koji je
osmišljen kako bi pomogao razumjeti, proizvoditi i pregovarati o značenju kulture slika, riječi i
zvukova. Medijsku pismenost možemo odrediti skupom vještina koji promiče kritički angažman
poruke koje su izradili mediji. Medijska pismenost je aktivna istraga i kritičko razmišljanje o porukama
koje primamo i stvaramo. Iako postoje različita određenja medijske pismenosti koja su oblikovana
društvenim kontekstom, može se prihvatiti određenje prema kojem je medijska pismenost
sposobnost pojedinca pristupanju medijima, razumijevanje i kritička evaluacije različitih aspekata
medija i medijskih sadržaja kao i ostvarivanja komunikacije u raznovrsnim kontekstima. Kako u
digitalnom svijetu postoji bezbroj izvora informacija važna je medijska pismenost (Zgrabljić-Rotar,
2005) jer pismene osobe su u stanju kritički promišljati dobivene sadržaje čime se štite od uvrjedljivih
sadržaja, odnosno sadržaja koji su diskriminirajući spram nekih pojedinaca ili skupina.

Važnost medijske pismenosti opravdana je ne samo zbog količine medijske izloženosti nego i zbog
vitalne uloge informacija u razvoju demokracije, kulturnoga sudjelovanja i aktivna građanstva.
Moramo priznati da su djeca i mladi, gdje zabavne i kulturne poruke služe kao agent socijalizacije,
izloženi velikim količinama medijskih poruka.

Jedan od vodećih teoretičara medijske pismenosti i pokretač medijske pismenosti u Velikoj

Britaniji Len Masterman (2001) navodi sličnu definiciju, prema kojoj je medijska pismenost
sposobnost pristupa, analize, ocjene i proizvodnje (medijskih) poruka u najrazličitijim oblicima, a ta će
se definicija uzeti i kao polazna za ovaj diplomski rad. Jednako tako, važno je istaknuti i dva trenda u
razvoju medijske pismenosti, od kojih se također polazi u ovome diplomskom radu: pomicanje težišta
s aspekta zaštite medijskih konzumenata na aspekt aktivnog odnosa i sudjelovanja u komunikaciji te
pomicanje težišta s tradicionalnih medija (tisak, radio i televizija) na online medije i nove
informacijsko-komunikacijske tehnologije (Tajić, 2013).

Medijska pismenost u literaturi se definira i kao „skup vještina, znanja i spoznaja potrebnih za
razumijevanje i kritičku analizu medijskih sadržaja, što korisnicima, a posebice djeci i mladima,
značajno pomaže u zaštiti od potencijalno neprimjerenih medijskih sadržaja“ (Kuterovac Jagodić i
sur., 2016, str. 45). Kao kratka, ali dostatna definicija može se izdvojiti ona po kojoj se medijska
pismenost kao pojam odnosi na sposobnost konzumiranja informacija dobivenih putem masovnih
medija (TV, radio, novine, Internet i sl.) te kritičkog promišljanja o njima (Špiranec, 2003, str. 3). U
dokumentu Europski pristup medijskoj pismenosti u digitalnom okruženju 1 medijsku pismenost se
opisuje kao „sposobnost pristupa medijima, razumijevanje i kritičko vrednovanje različitih aspekata
medija i medijskih sadržaja te ostvarivanje komunikacije u raznovrsnim kontekstima“ (Europska
komisija, 2007).

Slično se polazno stajalište uočava i kod drugih autora, pa se tako medijsku pismenost opisuje
i kao „kritičko gledanje (video)medijskih programa i/ili poruka, kritički odnos i propitivanje skrivenih
značenja (video)medijskih sadržaja“, da bismo, zahvaljujući toj kompetenciji, pružili manje ili više
svjestan otpor (video)medijskom zarobljavanju, ovisnosti i manipulaciji (Hadžiselimović, 2004, str.
30). Nedovoljno kritičkog razmišljanja o medijima pridonosi nižoj razini medijske pismenosti, što je
nepoželjno i potencijalno opasno. S tim se može povezati i stajalište autora Pottera (2010), koji
medijsku pismenost promatra kao proces koji se, nakon usvajanja osnovnih pojmova i razvoja
narativnih vještina, dalje razvija u smjeru skepticizma. Uz skepticizam dolazi kritički pristup, aktivnost
i istraživanje.

1
Europska komisija (2007). Europski pristup medijskoj pismenosti u digitalnom okruženju. EUR-Lex:
Pristup zakonodavstvu Europske unije. Preuzeto 16.11.2019. s https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/EN/TXT/HTML/?uri=CELEX:52007DC0833&from=EN
 Medijsku se pismenost može odrediti i kao „obrazovanje za život u globalnom medijskom
svijetu“ (Thoman, Jolls, 2003, str. 46). Postavlja se pitanje što se to točno traži od pojedinca u
medijskom svijetu, što bi on u vezi s medijima trebao znati te kakav treba biti kako bi udovoljavao
zahtjevima suvremenog društva. Medijska je pismenost, dakle, iznimno važna jer pomaže pojedincu
razviti kritičko mišljenje te razumjeti način na koji medijski prenesene poruke oblikuju našu kulturu i
društvo. Jednako tako, uči ga identificirati medijske strategije, prepoznati kako vlasnici medija
oblikuju sadržaj, tehnike uvjeravanja koje se upotrebljavaju u medijima, pristrane i pogrešne
informacije, dijelove koji nisu jasno izrečeni, ocijeniti medijske poruke prema vlastitome iskustvu,
vještinama, vjerovanjima i vrijednostima (Grgić, Gergorić, Radanović, Brakus, 2016). Osim već
spomenutoga, medijska pismenost uči pojedinca kako uspješno kreirati i distribuirati vlastite poruke
te se založiti za medijsku pravednost (Grgić i sur., 2016). Sukladno se tomu medijski pismenim
ljudima smatraju oni koji mogu donijeti informirane odluke, razumjeti prirodu sadržaja i usluga te
iskoristiti prednosti cjelokupnog raspona mogućnosti koje nude nove komunikacijske i medijske
tehnologije (Kuterovac Jagodić i sur., 2016).

U normalnim a posebno kriznim situacijama mnoga sveučilišta prelaze na online nastavu. Kako se sve
više obrazovanja usmjerava na mrežu, tako se vrši i veći pritisak na profesore da se okreću,
hibridiziraju, automatiziraju i / ili MOOC1 - potvrde svoje predavanja čime se otvara pitanje čemu
služe sveučilišta? Je li sveučilište zapravo institucija visokog obrazovanja, je li joj najveći prioritet
opće dobro izgrađeno na potrazi za istinom i njezinim slobodnim izražavanjem? Je li online nastava
sljubljena sa GOOGLE-om i drugim mrežama kojima je važan profit? Najveći prioritet profitne
korporacije je akumulacija dobiti i to daje prednost dobru svojih dioničara nad općim dobrom.

Govoreći na Sveučilištu Oxford 2000. godine, bivši predsjednik Sveučilišta Princeton William Bowen
bio je skeptičan prema prednostima internetskog obrazovanja, ističući da su ti napori "obećavajući i
rizični". S obzirom na budućnost, izjavio je da će postojat potražnja za obrazovanjem na
dodiplomskim i na postdiplomskim razinama koja i dalje naglašava neformalni i formalni oblik učenja
(nastave) te da ih je potrebno što više koristiti..Govoreći na Stanfordu 2012. godine, Bowenov
skepticizam prema internetskom obrazovanju nestao je. "Danas sam obraćenik", rekao je mnoštvu u
kampusu kojeg je stvorila Silicijska Dolina-daleko veći pristup Internetu, poboljšanja brzine interneta,
smanjenja u troškovima skladištenja, širenje sve sofisticiranijih mobilnih uređaja, i drugi pomaci
kombinirani s promjenom načina razmišljanja što sugerira to da učenje (obrazovanje) preko
digitalnih medija može dovesti do barem usporedivih ishoda učenja u odnosu na nastavu licem u lice
ali uz što nižu cijenu. Primjećuje se njegov istodobni naglasak i na troškovima i na kvaliteti nastave.

Međutim, nesporno je i da su barem neki od internetskih tečajeva koji se danas nude na američkim
sveučilištima prilično loši-mnoge škole - posebno one koje su orijentirane na profit , isključivo
internetske škole - kreiraju kolačiće kako bi privukle što je moguće više studenata što je njihov
poslovni model. Internetsko obrazovanje oslobodilo je kreatore obrazovne politike i čelnike
(privatnih) institucija ograničenja ( broj profesora, prostorni kapaciteti, ostali resursi) a temelji se
isključivo na zakonu ponude i potražnje- sloboda od ograničenog broja profesora omogućava
sveučilištima s internetskim programima da iskoriste praktički beskonačnu ponudu ( broj
zainteresiranih) studenata- iako školarine mogu biti manje online oblik obrazovanja donosi veliki
novac jer se može upisati ( i pratiti) nastavu znatno veći broj studenata nego što dozvoljavaju
prostorni kapaciteti kada je nastava licem u lice.

Otvorena pitanja su- kvaliteta nastave ( ističu se prednosti ove nastave jer svi mogu komentirati i
diskutirati ) ???

prednost - prostor koji se koristi za online nastavu dostupan je kontinuirano (24 sata dnevno), što
omogućava najefikasnije iskorištavanje vremena. Učenici sami biraju kada će pristupiti i koliko
vremena će provesti učeći. Pored toga, materijali za učenje su stalno dostupni učenicima;

online nastava omogućava interakciju između nastavnika i učenika, a to se odvija putem različitih
vidova internet komunikacije (komunikacija jedan na jedan, forumi, grupe, zajednice). To je asinkrona
komunikacija ( jasne i precizne povratne informacije, razmjena iskustava kako sa nastavnikom, tako i
sa vršnjacima, pruža više vremena za osmišljavanje i koncipiranje odgovora, kao i dodatno
istraživanje tematike prije davanja odgovora.

pristupanje različitim izvorima na internetu-koji su bitni za gradivo koje se proučava i integracija tih
sadržaja u jedinstven sustav znanja i vještina (kompetencija)-. Internet u nastavi predstavlja bazu
znanja koji mogu koristiti i nastavnik i učenik. Mediji (online nastava ) pridonosi razvoju digitalnih
vještina;

Nedostaci koji se odnose na realizaciju online nastave- može izostati pojašnjenje; nemogućnost
kontrole u postupku ocjenjivanja-nastavnik ne može sa 100% sigurnosti znati da učenik nije koristio
pomoć prilikom izrade domaćih zadataka ili rješavanja testa. Pojedini sustavi i platforme za učenje
nude mogućnost da tijekom rješavanja zadataka e može biti otvoren nijedan drugi prozor u
pretraživaču što može utjecati na objektivnu procjenu učeničkih znanja.

Tehnički problemi- električna energija, gubljenje internetske veze i slično.

Postoje i drugačiji pristupi uporabi digitalnih medija u nastavi -online nastava- ona nastava u kojoj
je više od 80% nastavnog procesa realizirano primjenom suvremene informatičke tehnologije na
način da su polaznici i nastavnici fizički odvojeni jedni od drugih :

osim prostorne udaljenosti sudionika nastavnog procesa sve češće raspravlja i o vremenskoj
udaljenosti, odnosno vremenskoj komponenti online nastavnog procesa i učinkovitosti nastavnog
procesa ovisno o tome odvija li se online nastava sinkrono ili asinkrono. Sinkrona online nastava je
ona nastava koja se posredstvom informatičke tehnologije i interneta odvija u realnom vremenu, ali
su sudionici nastavnog procesa prostorno udaljeni, dok asinkronu online nastavu karakterizira uz
prostornu i vremenska udaljenost sudionika nastavnog procesa.

Asinkrona nastava je do pojave suvremenih informatičkih medija i interneta zapravo bila jedini
mogući način obrazovanja na daljinu stoga što su polaznici trebali čekati da im se dostave zadatci, a
nastavnici su s druge strane trebali čekati odgovore polaznika. Sinkrona nastava je, pak, aktualizirana
dostupnošću interneta i informatičke tehnologije i kao takva pružila je brojne nove mogućnosti online
nastave. U tom smislu, suvremena asinkrona nastava je ona koja se realizira putem elektroničke
pošte, blogova i rasprava putem različitih internetskih alata, dok se sinkrona realizira putem
videokonferencija i neposrednog dopisivanja sudionika nastavnog procesa. Analiza učinkovitosti
asinkrone i sinkrone nastave potaknula je istraživače na proučavanje oblika komunikacije sudionika
nastavnog procesa, odnosno osim učenja i podučavanja sadržaja, aktualizirala je važnost nastavnog
ozračja i kvalitete komunikacije i suradnje u nastavnom procesu.
 u online nastavi, neovisno o tome je li sinkrona ili asinkrona, postoje tri vrste komuniciranja
sudionika nastavnog procesa-prva vrsta se odnosi na sadržaj predmeta, odnosno na postavljanje
pitanja i odgovora vezanih za nastavnu problematiku, razmjenu mišljenja i dijeljenje informacija.
Druga vrsta komuniciranja u online nastavi odnosi se na planiranje zadataka (odnosi se na planiranje
rada, podjelu zadataka, uključivanje polaznika i suočavanje s konfliktima) a treća se vrsta
komuniciranja odnosi na socijalnu podršku u online nastavi (uključuje suradnju, emocionalnu
podršku, savjetovanje, razgovor o neakademskoj problematici i slično).

u sinkronoj i u asinkronoj online nastavi ostvarivo poticanje pozitivnih socijalnih odnosa te razmjena
iskustava i mišljenja korištenjem blogova, poruka, videokonferencija i slično. Također, za obje ističu
da pravilnim komuniciranjem mogu podržavati nastavu usmjerenu na polaznika, odnosno
konstruktivistički pristup organiziranju i realiziranju nastavnog procesa. -razlika između sinkrone i
asinkrone online nastave u tome što asinkrona više usmjerava sudionike na sadržaj predmeta
podučavanja, povećava povratne informacije o nastavnoj problematici i procesiranju informacija, dok
sinkrona online nastava utječe na povećano sudjelovanje, motivaciju i razmjenu mišljenja sudionika
nastavnog procesa. Dobrobiti asinkrone nastave ogledaju se u većim mogućnostima za
individualizaciju nastavnog procesa, mogućnostima za dublje proučavanje nastavne problematike jer
ne zahtijeva neposrednu povratnu informaciju, osiguravanje dovoljno vremena za učenje i obavljanje
zadataka. Prednosti sinkrone nastave su mogućnosti aktivnog sudjelovanja u nastavnom procesu i
neposrednije povezivanje sudionika nastavnog procesa što može biti i prednost i mana sinkrone
nastave. Naime, moguće je da puno vremena odlazi na šale, pitanja, digresije i slično, dok s druge
strane omogućava nastavnicima da uoče moguće probleme i prepoznaju individualne stilove učenja
polaznika koji nisu primjetni asinkronom nastavom te potiče grupnu koheziju. Asinkrona nastava
negativno može utjecati na nemotivirane polaznike stoga što oni neće učiti ako nisu potaknuti od
nastavnika te negativno može utjecati na one polaznike koji loše planiraju vrijeme potrebno za
učenje, dok sinkrona negativno može utjecati na introvertirane pojedince, odnosno one koji se ne
mogu odvažiti na iskazivanje vlastitog mišljenja ili znanja. Također, dok se kod asinkrone nastave
polaznici i po nekoliko puta mogu vraćati na zadatak ako ga nisu dobro shvatili, kod sinkrone nastave
je moguće da neke sadržaje nisu čuli ili razumjeli te nisu pitali nastavnike za dodatna objašnjenja i na
takav način su ostali uskraćeni za potrebna znanja. O učinkovitosti asinkrone i sinkrone online
nastave u obrazovanju odraslih gotovo da i nema istraživanja. Međutim, upravo je u obrazovanju
odraslih važno proučavati i pravilno dozirati sinkrone i asinkrone oblike online nastave. Naime, kao i u
neposrednom nastavnom procesu, moguće je da je odraslima zbog radnih obveza teško sudjelovati u
sinkronom nastavnom procesu. Nadalje, u obrazovanju odraslih treba paziti na informatičku
pismenost polaznika, jer ukoliko se polaznici slabo snalaze pri primjeni informatičke tehnologije,
primjereno je očekivati da će se doživljavati neuspješnima, gubiti motivaciju za učenje i u konačnici
odustajati od obrazovanja. Za uspješnost online nastave i učenja optimalnim se čini sukladno
predznanjima, interesima, potrebama i motivima polaznika s jedne strane te ishodima učenja i
sadržaju obrazovanja s druge, organizirati takav nastavni proces u kojem će se kombinirati asinkrona i
sinkrona online nastava. U konačnici, iako se radi o još uvijek nedovoljno istraženom aspektu online
nastave, čini se da i s obzirom na ovu problematiku ključnu ulogu ima nastavnik, odnosno njegova
motiviranost, didaktičko – metodička kompetentnost, komunikacijske vještine te druge stručne i
generičke kompetencije s posebnim naglaskom na kompetentnost u strukturiranju nastavnih
sadržaja. Drugim riječima, ukoliko nastavnik umije pravilno didaktički oblikovati nastavne materijale i
motivirati polaznike te im pomoći kada naiđu na poteškoće, čini se da će nastava biti uspješna,
polaznici zadovoljni, a ishodi učenja ostvareni.