MARTINUSOVI MEMOARI

( MARTINUS )

UVODNA RIJEČ IZDAVAČA

Kada je Martinus napustio ovaj svijet 8. Ožujka 1981 imao je 90 godina i 7 mjeseci.
Kada je imao oko sedamdeset godina osjetio je da bi trebao napisati svoje memoare. On
je međutim shvatio da će za to teško pronaći dovoljno vremena. On je u to vrijeme bio zauzet
pisanjem "Vječne slike svijeta" - djelom u četiri toma, poznatim kao "knjige simbola". On je
pretpostavljao da će mu trebati nekoliko godina da napiše svaku knjigu.
On je stoga shvatio da ako želi da njegovi memoari budu napisani, on bi ih trebao
snimiti na traku. Te bi trake kasnije mogle poslužiti drugima da napišu upotrebljivi tekst.
Martinus mi se obratio i upitao me da li bi mu mogao pomoći u tom poslu. Ja sam bio njegov
susjed i poznavao sam ga dvadeset pet godina.
U proljeće 1963 složili smo se da se stvar može riješiti na sljedeći način : Martinus će
govoriti o sebi u mojem domu tokom tri večeri jednom tjedno. On je izrazio želju da budu
prisutni i neki od njegovih starih prijatelja. Pozvali smo stoga bračni par Oluf i Kathe Palm,
koji su poznavali Martinusa gotovo četrdeset godina , i Per Bruus-Jensen-a. Mi smo zajedno
trebali predstavljati "ispitivački tim" koji će "crpiti" iz Martinusa njegova sjećanja.
Sve tri večeri bile se neslužbene. Servirao se večernji čaj i nakon kratkog razgovora
Martinus je izjavio da je spreman govoriti nam o svojem životu. Na stol ispred njega bio je
postavljen mikrofon i uključen je magnetofon.
On nam je tada počeo govoriti o svojoj majci, svojem rođenju, svojem djetinjstvu,
svojim školskim danima, o sebi kao pastiru, kao kandidatu za krizmu, kao šegrtu i kao
mljekaru. O svemu tome je bilo riječi prve večeri. Međutim, nastavili smo tako još dvije
večeri.
Memoari su sveukupno trajali gotovo pet sati.
Martinus nije želio da njegovi memoari budu izdani za njegovog života ; ja sam ih stoga
pažljivo pohranio i nekoliko godina nakon njegove smrti stavio sam ih na papir. Tokom
pisanja teksta pokušao sam iznijeti sva Martinusova sjećanja točnim kronološkim redom.
Također sam dodao neke stvari kojih se on kasnije sjetio.

Listopad 1986, Frederiksberg

Sam Zinglersen (izdavač)

Martinus, možeš li nam za početak reči nešto o svojem rođenju i tko je bila tvoja majka ?

Da, rođen sam na ponedjeljak 11. Kolovoza 1890, blizu Sindala na sjeveru Jutlanda,
kratko nakon ponoći. Moja majka nije bila udana ; ona se zvala Else Christine Mikkelsen.
Ona je bila rođena 1848 i imala je dakle četrdeset dvije godine kada me je rodila.
Ona je bila kućanica kod Lars Larsena, vlasnika velike farme "Christianshede", koja je
kasnije nazvana "Kristiansminde".
 Kada je početkom 1890 shvatila da je trudna uredila je, s obzirom da nisam mogao
ostati s njom na farmi, da me odmah po rođenju usvoje njen polubrat i njegova žena.
Ovaj par, Jens Christian i Kristine Frederiksen, imali su maleni posjed "Moskildvad",
koji se nalazi sedam do osam kilometara od Kristiansminde. Usprkos tome što su bili
siromašni i što su već imali jedanaestoro djece, oni su se složili da me posvoje. Međutim,
većina od jedanaestoro djece već je bila dovoljno stara pa su "napustili gnijezdo". Oni su se
zaposlili, tako da su kod kuće ostala samo dva dječaka, od tri i pet godina.
Rano u Kolovozu, kada je moja majka shvatila da samo što nije rodila, ona je napustila
Kristiansminde i otišla je na Moskildvad. S obzirom da su tada automobili bili vrlo rijetki
ona je taj kratak put prešla konjem i kolima.
Kasno navečer na nedjelju 10 Kolovoza počeli su trudovi. Došla je ponoć i zidni sat je
otkucao dvanaest sati. Tada se dogodilo nešto vrlo neobično : sat je sa treskom pao na tlo i
potpuno se razbio.
I tako sam se ja rodio !
Kratko nakon mojeg rođenja moja majka se vratila na Kristiansminde i ostavila me na
brigu mojim posvojiteljima.

Sat koji je pao na tlo... to je bilo nešto vrlo neobično... to je moralo biti nekakvo upozorenje.
To je moralo značiti da je jedna epoha bila gotova i da je započinjala nova !

Možeš li nam nešto reči o vremenu neopsredno nakon tvojeg rođenja ?

Bio sam vrlo boležljiva beba ; izgubio sam toliko na težini da moji posvojitelji nisu
vjerovali da ću preživjeti. 31 Kolovoza oni su požurili kako bi me krstili. Ja sam međutim
preživio bolest, ali bio sam vrlo slabašan. U školi sam bio drugi najmanji od tridesetoro
djece.
Moj je poočim zarađivao kao radnik na održavanju cesta u susjedstvu, a zimi sječom
drveća u šumi Slotved zajedno sa šumarima. Kući je pripadalo oko pet i pol jutara zemlje,
gdje su mogle pasti njegova jedina krava i nekoliko ovaca. On je također dobio dozvolu da
njegove životinje pasu duž ceste i na obroncima brežuljaka. On imao i svinje i kokoši.

Možeš li nam reči tko je bio tvoj pravi otac ?

Ja zapravo nikada nisam bio previše zainteresiran tko je bio moj otac. Na imanju
Kristiansminde postojao je međutim nadzornik koji se zvao Mikael Christian Thomsen za
kojeg se pretpostavljalo da je moj otac. Zbog toga su mi dali prezime Thomsen.
No vrlo je vjerojatno da je Lars Larsen bio moj otac. Svaki su mjesec moji posvojitelji
primali dječji doplatak sa imanja Kristiansminde, koji je uvijek bio dvostruk od dogovorenog
iznosa - a to si nadzornik Thomsen sigurno ne bi mogao priuštiti.
Kao dječaku često mi se događalo da bi ljudi koji su posječivali moj dom izjavili : "Oh,
nije li dječak isti Lars Larsen !". A bilo je još nekih stvari koje su ukazivale na to da je
Larsen bio moj otac ; na njih ću se vratiti kasnije. On nije bio oženjen, i vjerujem da je on bio
polu-židov. On se rodio 1838. Moja ga je majka uvijek zvala "muž" (1) 1 : Primjedba
prevoditelja : Danski "husbond" (koji više nije u upotrebi) ima dvostruko značenje -
"gospodar" i "muž". Kao dječak on je bio posvojen od strane jedne grofice i od nje je
naslijedio Kristiansminde, Kolskegard i Store Revstrup, koji je kasnije prodao.
Dok je on boravio na jednom od ostalih svojih posjeda moja bi pomajka ponekad bila
pozvana na imanje Kristiansminde. I ja sam također dolazio jer me moja majka povremeno
željela vidjeti. Moja bi me pomajka uzela za ruku i onda smo hodali sedam do osam
kilometara sve do imanja Kristiansminde. S obzirom da sam bio naviknut samo na maleni,
spartanski dom to je za mene bilo veliko iskustvo. Tu su bile velike i elegantne sobe sa
tepisima na podu i sa tapiserijama na zidovima. Imanje je imalo brojne životinje i svoju
vlastitu mljekaru o kojoj se brinula moja majka zajedno sa nekim djevojkama. Sjećam se da
je moja majka bila blaga i dobrodušna žena koja mi se s ljubavlju smješkala. Ali sigurnije
sam se osjećao kada sam za ruku držao svoju pomajku. Bio sam premalen da bi razumio tko
je moja prava majka.
Nakon svake posjete moja se majka pobrinula da nas seljak sa farme konjima i kolima
odveze kući.

Zar te tvoja majka nikada nije posjetila na imanju Moskildvad ?

Da, ona nas je povremeno došla vidjeti. I ona mi je obećala da će mi sigurno biti
omogućeno studiranje kada odrastem. U tom bi slučaju mogao postati školski učitelj.
No, ona je umrla kada mi je bilo jedanaest godina. Oboljela je od raka i bila je
premještena sa Imanja Kristiansminde u bolnicu Hjorring okruga, gdje je umrla 9 Studenog
1901. Njoj je bio operiran kancerogeni tumor i dobila je transfuziju. Međutim, tada doktori
još ništa nisu znali o krvnim grupama. U svojim posljednjim mjesecima ona je živjela
isključivo od mlijeka i umrla je nekoliko dana nakon operacije u 53 godini života.
Otišao sam na pogreb na imanju Kristiansminde. Tamo je njen lijes ležao otvoren u sobi
i ja sam sjedio na stolici pored lijesa dok su vrata prema blagavaonici bila otvorena, a
mnoštvo gostiju je sjedilo i jelo obilnu večeru. Ja sam to smatrao neukusnim, no tako se to
tada radilo.
Sjećam se kako je Lars Larsen koračao naprijed-natrag jecajući : "O, moja nesretna
Christine, moja nesretna Christine !" dok su mu se suze slijevale niz obraze.
Na crkvenom dvorištu kod stare crkve u Sindalu primjetio sam da ni za trenutak nije
skidao svoje oči sa mene.
On je umro deset godina kasnije u dobi od 73 godine.

Da li si nešto naslijedio od svoje majke ?

Ona nije ostavila gotovo ništa osim nekoliko brojeva Obiteljskog Žurnala i nešto odjeće.
Moj poočim je prodao odjeću za 35 kruna, što je onda stavljeno na bankovni račun za moju
krizmu.
No, meni je bilo drago što sam naslijedio brojne Obiteljske Žurnale ; uvijek mi je
nedostajalo nešto za čitanje. Nikada nije bilo novca za kupnju magazina ili knjiga.

Kako bi opisao svoj dom iz djetinjstva Moskildvad ?

Ja sam bio zadovoljan, iako je on bio vrlo malen i spartanski. Odrastao sam sa svoja dva
nešto starija polubrata. Moji su posvojitelji bili gotovo ljubazniji prema meni nego prema
svoja dva dječaka.
U kući je bila samo jedna dnevna soba i ona nije bila vrlo velika. To smo živjeli, jeli i
spavali.
Tu su bila dva kreveta koja su ispunjavala čitavu dužinu jedne strane sobe. Nas tri
dječaka spavali smo na jednom krevetu, a naši su roditelji spavali na drugom. Tu je također
bio stol i nekoliko stolica kao i ormar sa ladicama i sobna peć. To je bilo sve. U to vrijeme
nije bilo centralnog grijanja, radija, televizije, telefona, električne struje, pa čak ni zahoda.
Na izlazu iz sobe nalazila su se vrata prema malenoj kuhinji, iz koje se moglo doći
direktno u staju za krave. Vrata su se otvarala direktno prema mjestu na kojem su se nalazile
krave. Tu je bilo i mjesto za nekoliko svinja i nekoliko kokoši. Na kraju se nalazio ambar.
 Kada mi je bilo četrnaest godina kuća je bila obnovljena tako da smo i mi dobili sobu i
sudoper. No, još uvijek nije bilo zahoda, pa čak ni nužnika. Samo se otišlo u staju i čučnulo u
uglu.

Što nam možeš reći o svojim najranijim sjećanjima iz djetinjstva ?

Prvo čega se mogu sjetiti jest jedan mali događaj koji se desio kada sam imao samo
nekoliko godina. Jeli smo pri stolu u dnevnoj sobi. Imali smo puding od riže ; moja je majka
mislila da bi ja već trebao jesti sa žlicom. Ali kada je stavila žlicu u moju ruku, ja ju sam
nisam mogao usmjeriti u usta, i veći dio pudinga od riže završio je u mojim očima. Sa time je
dakle vrlo brzo bilo gotovo !
Kuća je imala slamnati krov, koji je na jednoj strani dosezao gotovo do zemlje. Zimi
kada je bilo snijega dječaci su se zabavljali tako da su se sanjkali sa krova sve od baze
dimnjaka ; ali to oni nisu smjeli činiti.
Moja je pomajka održavala kuću čistom i dobro nas je hranila. U to vrijeme
vegetarijanstvo je bilo gotovo nepoznato ; i tada se smatralo neophodnim da se jede puno
mesa i ribe. Svježa se riba mogla dobiti iz Frederikshavna. Međutim, moje je konzumiranje
mesa i ribe bilo minimalno, i kada se neka životinja trebala zaklati ja sam bježao daleko od
toga. To je za mene bila noćna mora.
Pod u dnevnoj sobi bio je bijel od ribanja. Svaki tjedan moja je pomajka kleknula na
koljena i ribala pod pijeskom i slamom. Tada su bila potpuno nepoznata kućna pomagala
poput usisača prašine.
Maleni dio od pet i pol jutara koji su bili pripojeni kući uređen je u obliku vrta, gdje je
bilo nešto cvijeća i povrća. Moja pomajka je uredila jedan ugao u njemu kao moj vlastiti mali
privatni vrt sa malenim stolom i klupom. Na stolu se nalazila vaza. Jednoga dana pronašao
sam novčić od 5 ore u vazi. Kada sam otrčao svojoj pomajci da joj to pokažem, ona je rekla :
"To ti je dao naš Gospodin jer si ti dobar dječak !".
Okolica naše kuće bila je vrlo brdovita i ja sam volio sjediti na vrhu brda odkuda se
moglo vidjeti svuda uokolo. Mogao sam vidjeti vlak koji je vozio između Hjorringa i
Frederikshavna. Mogao sam sjediti na tom brežuljku i sanjariti. Osjećao sam da mora
postojati nešto više od ovog malenog svijeta. Jednoga dana netko mi je dao dvogled ; to je
bio savršeni poklon - njime sam mogao gledati sve do Tolne brežuljaka !
Navečer smo moja dva polubrata i ja morali rano ići u krevet kako bi naši roditelji
mogli imati mira. Naš je otac sjedio i čitao dnevne novine, "Vendsyssel Times", a naša majka
je plela. No ponekad je bilo teško ostati na miru. Nas tri dječaka ležali smo u istom krevetu, a
ja sam bio u sredini. Moja su polubraća voljela ležati i gurkati me i škakljati tako da se ja
nisam mogao suzdržati od smijanja. Naš nas je otac smirivao, ali na kraju je donio šibu i mi
smo dobili svoje. No to je samo bilo za šalu. On je udarao samo vrh pokrivača, i u svakom
slučaju onaj tko je bio pokriven nije ništa mogao osjetiti. Što je više on udarao, ja sam se više
smijao. Mene je uvijek bilo lako nasmijati.
Moja polubraća počela su ići u mjesnu školu u Sindalu. Jednoga je dana došao učitelj i
pitao moju pomajku : "Gdje su tvoja dva dječaka ?"
"Oni su u školi !"
"Ne, oni tamo nisu bili čitavi tjedan !"
Ona se tome vrlo iznenadila, no tada je shvatila da su oni "markirali" i išli u šumu
umjesto u školu.
Kada su se oni vratili kući ona ih je čekala sa šibom. I tada su obojica dobili gadne
batine. Za mene je to bilo toliko strašno da sam pobjegao daleko u polje.
Jedne nedjelje, kada mi je bilo oko šest godina, dobio sam novu odjeću sa sjajnim
gumbima. Otišao sam sa svojim poočimom na livadu gdje se nalazilo tresetište. Tu je bio
jedan jarak i ja sam se zabavljao preskakujući preko njega. Odjednom se sve zamračilo.
Pomislio sam : "Što se to dogodilo ?" Pao sam u jarak koji je bio ispunjen nasjeckanim
tresetom. Na sreću, pored mene je bio moj poočim i on me uspio izvući.
Kada sam se vratio kući svojoj pomajci ona je bila vrlo ljuta i bio sam vrlo blizu toga da
dobijem svoje prve batine. No, da sam se utopio ona bi sigurno plakala.

Nisi li ti uvijek pokušavao spasiti muhe i ostala stvorenja kada su bila u nevolji ?

Da, to je istina. Ponekad bi vidio nekoliko muha ili ostalih malih stvorenja uhvaćenih u
vodu koja se prolila po stolu. Pokušao bi im pomoći.
"Ubij ih !" rekla je moja pomajka.
"Da ih ubijem ?" Ne, ja to ne mogu učiniti ; tada ne bi mogao očekivati od našeg
Gospodina da mi pomogne u slučaju da se ja utapam. Ja sam za njih nešto poput našeg
Gospodina !"
Ona je na to odgovorila : "Ti si stvarno lud !" Ona je malo razmislila o tome, no takvo
nešto za nju nije bilo normalno.
Jedno od velikih iskustava iz mojeg djetinjstva bio je godišnji nacionalni susret Kućne
Misije (1) 1 : Evangelički ogranak Danske Crkve koji se odigrao u šumi vrlo blizu moje
kuće. Bilo je ljeto i taj dan je bilo vrlo lijepo vrijeme.
Mnogi su sudionici došli u Sindal vlakom i nakon toga odšetali do šume. Oni su prolazili
pored moje kuće u svečanoj odjeći, a mnoge žene su imale lijepe suncobrane. To je bio vrlo
dugačak put za prevaliti po tako toplom vremenu da je uvijek netko navraćao da bi tražio
čašu vode.

Zar oni nisu iskoristili priliku za preobraćanje ?

Da, neki od njih su pokušavali propovijedati mojoj pomajci. Jedan od njih je pitao :
"Kakav je vaš odnos sa našim Gospodinom ?"
"Naš Gospodin i ja se sasvim dobro slažemo !"
"Oh, ja sam razgovarao sa našim Gospodinom prije nego što sam napustio svoj dom. Da
li ste danas razgovarali sa našim Gospodinom ?"
Iako je moja pomajka bila religiozna ona nije vjerovala u takve stvari, i kada su oni otišli
rekla je : "Razgovarati sa našim Gospodinom ? Kakva glupost !"
U jutro prije odlaska u školu moja dva polubrata dobivali su šalicu kave. Napokon je
došao i moj red za jutarnju kavu, i s obzirom da su šalice još uvijek bile na stolu, moja je
pomajka natočila moju kavu u jednu od njih. Ja sam bio uznemiren zbog toga jer sam želio
čistu šalicu. Ona to nije mogla razumjeti , ona nije imala osjećaja za te stvari. Ja sam stoga
okrenuo šalicu i pio sa suprotne strane.
"Ti i tvoje lijepo ponašanje ! To mora biti zbog bogatog smeća od kojeg si potekao",
rekla je. No pored toga ona je uvijek prema meni bila ljubazna. Ona je samo jednom
zamahnula prema meni, ali i tada je promašila.
Ja sam imao i nadimak : "Titte". Prvoga dana škole trebali smo reči učitelju naša imena.
Ja sam rekao : "Titte Martinus Thomsen !"
"Titte", rekao je učitelj. "Da li je tvoje ime Titte ?"
Tada su se djeca nasmijala i rekla : "Sada virite (1) jedan u drugoga !" 1 : Primjedba
prevoditelja : Igra riječi koju nije moguće prevesti. Danski "titte" znači "viriti".
Išao sam u mjesnu školu četiri godine. Škola je imala učitelja i učiteljicu. Na krovu škole
nalazilo se rodino gnijezdo i svako ga je ljeto koristio par roda. To je bilo najsjevernije
gnijezdo roda u Danskoj.
 Nakon četiri godine provedene u toj školi preselio sam se u novu, koja je bila izgrađena
na selu između velikih farmi. Tu je bio samo jedan učitelj i u ljeto i jesen škola se održavala
samo dva puta tjedno od 7 do 10 sati ujutro.

Što si ti zapravo učio u školi ?

Psalme i katekizam, malo zemljopisa i računanja, a ponekad nešto o Danskoj povijesti i o

prirodi.
Jednoga je dana učitelj objasnio da je Zemlja okrugla poput globusa. Kada sam se vratio
iz škole rekao sam svojoj pomajci što je učitelj rekao, no ona je bila vrlo skeptična. "Kakva
glupost - pa i sam možeš vidjeti da je ravna !"
Kada mi je bilo devet godina moja su dva polubrata otišla za poslom i ja sam sada ostao
sam kod kuće sa svojim posvojiteljima. No tada su oni posvojili malenu djevojčicu koja je
došla iz vrlo siromašnog doma.
To je bilo vrlo požrtvovno od moje pomajke ; ona se brinula o meni i o svoje
jedanaestoro djece, i sada je ponovno bila spremna brinuti se o još jednom djetetu. Malena
djevojčica zvala se Frida i ja sam često odlazio u šetnju sa njom u dječjim kolicima.
Mogu vam ispričati nekoliko događaja koje sam doživio kada sam imao devet ili deset
godina. Sve do tada ja zapravo nikada nisam slušao muziku. Tada nismo imali ni radio, ni
gramofon, ni televiziju, i samo su si rijetki mogli priuštiti klavir.
Šetao sam se pored kuće općinskog policijskog službenika, koja se nalazila skrivena iza
glogove živice. Trebao sam nešto obaviti za svoju pomajku i sada sam čuo najljepšu
klavirsku muziku koja je dolazila kroz otvoreni prozor, a koju je svirala žena općinskog
policijskog službenika. Stajao sam očaran i slušao sve dok muzika nije prestala. Osjetio sam
ogromnu želju da i sam naučim svirati.
Sedam godina kasnije počeo sam raditi za općinskog policijskog službenika i tada je
njegova kćer ponekad svirala za mene. Ali na to ću se vratiti kasnije.
Jednoga ljetnog dana otišao sam u šetnju sa svojom pomajkom. Napustili smo kuću i
otišli u šumu, legli smo na travu i uživali u suncu. Zaspali smo, no malo kasnije smo se
probudili jer je oko nas njuškala lisica. U šumi su se nalazile lisičje jazbine, ali sada sam po
prvi puta vidio takvu životinju.
Naš najbliži susjed imao je malenu djevojčicu koja se zvala Petra. Nekoliko godina ona je
bila moj jedini drug u igri. Iako je ona bila od mene tri godine mlađa, mi smo se dobro
slagali, i kada je ona imala sedam godina i kada je počela ići u školu ja sam joj pomagao kod
pisanja domaće zadaće i učio sam ju slovima abecede.
Jednoga su dana neki cirkusanti došli sa svojim šatorima u Sindal. U jednom od šatora
prikazivale su se "Žive slike". Nisam imao pojma što je to - no ispostavilo se da su to
filmovi, koji su u to vrijeme bili nešto potpuno novo i nepoznato. Dječja karta koštala je 15
ore. Dobio sam novac od svoje pomajke i zaputio sam se tamo.
U šatoru su bili postavljeni dugački nizovi klupa, i prva četiri reda bila su za djecu. Sjeo
sam sa ostalom djecom i predstava je mogla početi.
Prikazana su tri kratka filma, od kojih je svaki trajao samo pet minuta.
Prvi je film prikazivao neke divlje životinje u džungli. Sljedeći je bio iz Pariza, gdje su se
mogli vidjeti neki od prvih automobila kako se voze gradskim ulicama. Posljednji je film bio
iz Španjolske i prikazivao je borbu sa bikovima u areni.
Bilo mi je žao što bikovi na taj način moraju biti ubijeni, ali također sam mislio da je
uzbudljivo i impresivno da se mogu napraviti takve žive slike.
Drugom prilikom trebao sam kasno nevečer nešto obaviti u Sindalu. Mjesec je jasno sjao
kada sam se trebao vratiti kući. Pored željezničke stanice nalazilo se mjesto na kojem je vlak
za Frederikshavn prelazio preko mosta preko rijeke Uggerby. Taj se most mogao vidjeti sa
ceste ; on joj je sasvim blizu. Malo sam se zaustavio i gledao vodu koja je polako tekla ispod
mosta.
Odjednom sam ugledao nešto neobično. Ispod mosta se pojavila figura neke žene. Kosa
joj je visila u dvije pletenice ispod njenih ramena i nosila je kariranu haljinu. Izgledalo je kao
da je izašla iz jednog od granitnih zidova i lebdjela iznad vode. I, bez da je zatalasala vodu,
nestala je u suprotnom granitnom zidu mosta.
Sav sam se naježio i zaprepašten sam čekao da vidim da li će se još nešto dogoditi. No,
ništa se nije dogodilo i ja sam se požurio da ispričam svojoj pomajci što sam vidio, ali pošto
je bilo vrlo kasno nisam joj o tome govorio sve do sljedećeg jutra.
Ona je samo rekla : "Oh, pa tamo su se već mnogi ubili !"
Njoj natprirodne stvari nisu bile nepoznate.
U susjedstvu se nalazila stara kuća čije je stanovnike nekoliko godina progonio duh kojeg
su mogli čuti u obliku dječjeg plača. Zvuk je dolazio iz poda u dnevnoj sobi. Kada su
jednoga dana raskopali pod, pronašli su kostur malenog djeteta. Netko tko je prije živio u
kući želio se riješiti novorođene bebe tako da ju je zakopao ispod poda.
Znalo se da postoje žene koje su se bavile vračanjem i crnom magijom.
Jedna od najnevjerojatnijih priča koju sam često slušao bila je o jednoj siromašnoj ženi
koja nije imala novca da kupi mlijeko, ali ga je ipak ne određeni način dobivala. Kada je
vidjela da su susjedove krave na polju sa mlijekom u svojim vimenima, ona je uzela nekoliko
šila. Drška šila imala je oblik kravljeg vimena. Ona je zabola šila u stropnu gredu sobe sa
niskim stropom. Tada je ona počela "musti" šila - i mijeko je iz njih stvarno počeli istjecati.
Istovremeno je jedna od susjedovih krava ostala bez svojeg mlijeka i kada je krava trebala
biti pomužena, nitko nije razumio gdje je nestalo mlijeko.
Tada je u starim kućama bilo uobičajeno imati "Cyprianus", knjigu magije, koja se nije
smjela iznositi iz kuće. Izvorna knjiga Cyprianus potjecala je iz Srednjeg vijeka i bila je
napisana crvenom tintom ili krvlju. I mi smo u kući imali Cyprianus. To je bila mala
neukorićena knjiga ; ne znam da li je bila ispisana krvlju, ali slova su u svakom slučaju bila
crvena. Bila je mnogo starija od kuće i bila je toliko izbljedjela i ishabana da je većinom bila
nečitljiva.
Pričalo se da se jednoga dana prijašnji vlasnik kuće želio riješiti te knjige. Ona se nalazila
na polici u dnevnoj sobi ; on ju je skinuo i otišao do kuhinjske peći i bacio ju u vatru. Kada
se nešto kasnije vratio u dnevnu sobu, knjiga se ponovno nalazila na svojem mjestu na polici.
Knjiga je bila puna domaćih lijekova, prizivanja i misterija. Kao što sam već rekao,
većinom je bila nečitljiva, ali sjećam se da je tu bilo uputstvo kako momak može zadobiti
ljubav neke djevojke. On je trebao uzeti navečer sa sobom jabuku u krevet i držati ju pod
svojim pazuhom cijelu noć. Sljedeći dan on bi trebao dati jabuku djevojci, i ako bi ju ona
pojela ona bi ga trebala voljeti jednako kao što on voli nju.
Još bi jedan savjet mogao pomoći seljaku koji želi naljutiti svojeg susjeda ili koji želi
spriječiti da konji i kola prilaze njegovoj farmi. Pri punom mjesecu on treba iskopati malenu
brazdu preko puta. U tu brazdu on treba zakopati svinjske iznutrice, i onda zagladiti površinu
kako bi prikrio brazdu. To bi trebalo spriječiti pristup vozilima koja vuku konji, jer ni jedan
konj neće prijeći preko zakopanih svinjskih iznutrica.

Da li si ti imao neke dužnosti kod kuće ?

Da - trebao sam uklanjati gnoj kod krave, svinja i u kokošinjcu ; sa potoka koji je tekao
pored kuće trebao sam uzimati vodu za životinje ; a za domaćinstvo sam uzimao čistu
izvorsku vodu iz pipe.
Također sam trebao obavljati i kućanske poslove.
 Ponekad bi neka od naših ovaca ojanjila janje, o kojem se trebalo dobro brinuti. Često
sam pomagao janjetu da pije mlijeko iz boćice. Nisam mogao razumjeti kako je netko kasnije
imao srca zaklati janje.
U dobi od dvanaest godina dobio sam posao pastira na velikoj obližnjoj farmi po imenu
"Ulstedbo". Ona je obuhvaćala velike livade koje su kasnije bile isparcelizirane. Iako sam još
uvijek živio kod kuće i išao u školu, brinuo sam se i o kravama na polju. Na farmi sam
dobivao hranu zajedno sa radnicima. No to je bila tako loša hrana da ju ja baš previše i nisam
jeo. Mnogo sam bolju hranu dobivao kod kuće.

O koliko si se krava brinuo ?

Tu je bilo od 30 do 40 krava, i to je bilo vrlo veliko polje. Tada tu nije bilo ni ograde, pa
se zato o njima toliko brinulo. Vodio sam ih uokolo i one su jele velike količine trave ; kada
su se zasitile onda su ležale.
Tada sam se i ja mogao odmoriti - i u rijetkim prilikama imao sam nešto za čitati. Inače
sam kratio vrijeme rezbarenjem frula, krava ili štala od komada drveta.
Na večer sam vraćao krave nazad na farmu. U štali su sve one znale gdje im je mjesto.
Smatrao sam to lijepim poslom.

Ti si se također trebao krizmati ?

Da, to je bilo u ljeto 1904. Prvo sam trebao ići kod svećenika. Jako sam volio ići k
njemu. On je imao lijepi župni dvor sa velikim vrtom. Tu su se okupljala djeca iz dvije
škole ; sjedili smo u sobi čija su vrata bila otvorena prema vrtu. Jako sam volio Biblijsku
povijest i prvi sam odgovarao kada je svećenik nešto pitao. Također sam bio najbolji u
pamćenju psalama.
Ali jednoga dana, da se ne bi pravio previše važnim, bio sam upitan za jedan psalam
kojeg se nisam dobro sjećao. Svećenik mi je dva puta trebao pomagati ; to je bilo vrlo
neugodno.
Svećenik je bio vjerni član Unutarnje misije (1) 1 ; Evangelički ogranak Danske crkve. ;
on je proklinjao i psovao i stalno nam je prijetio paklom.
Ja se nisam mogao složiti sa onime što je on govorio, da će maleno dijete koje je umrlo
prije krštenja biti vječno prokleto, i da su prokleta ona djeca koja su rođena izvan braka. I ja
sam se rodio izvan braka, ali nisam mogao vjerovati da je naš Gospodin ljut na mene zbog
toga.
Počeo sam sumnjati da je sve što je svećenik govorio istina.
Ako se dobro sjećam, bio sam krizman u Listopadu - 2 Listopada. Dobio sam vrlo lijepu
tamnu odjeću za krizmu. Po prvi puta sam nosio uškrobljenu košulju i okovratnik, ali ja
nisam bio naviknut na takvu formalnu odjeću. Dobio sam i lijepe cipele, tako da sam bio vrlo
elegantan.

Da li je sve to kupljeno za onih 35 kruna koje si naslijedio od svoje majke ?

Ne, to nije bilo dovoljno, iako smo tada mogli za te novce dobiti mnogo više nego danas.
Dan nakon krizme ponovno mi je bilo dopušteno da obućem odjeću za krizmu.
Trebao sam ići na farmu Ulstedbo gdje sam bio pastir. Vlasnik farme želio mi je dati dar
za krizmu. To je također trebao biti oproštajni dar jer sam trebao prestati raditi kao pastir.
U to je vrijeme bilo uobičajeno da svaka farma ima psa čuvara. Farma Ulstedbo nije bila
izuzetak ; pas čuvar zvao se Vjerni. On je bio vrlo vjeran i oprezan, usprkos tome što je
postupno postajao slijep.
 Bilo je opasno za strance da mu prilaze. No, on je uvijek bio prema meni prijateljski
naklonjen i pun povjerenja. Ali tog dana se dogodio izuzetak. Pošto sam nosio svoju novu
odjeću za krizmu, mora da je ona mirisala drugačije nego obično, jer kada sam mu, kao i
obično prišao da ga potapšam i pomazim, on je postao vrlo agresivan.
Bijesno je zalajao i skočio na mene.
Kad sam se uspio udaljiti od njega, on je već uništio oba rukava moje nove jakne.
Ja sam ga umirivao svojim glasom i on je sada shvatio koga je napao.
On je postao vrlo nesretan i bio je sasvim neutješan mnogo dana.
Nakon svoje krizme trebao sam postati šegrt. Pitali su me da li želim postati krojač. No,
ja to nisam želio. Tada su me pitali da li želim postati postolar, ali ni to nisam želio. Ja sam
zapravo uvijek računao s tim da ću postati učitelj, ali za to nije bilo novaca.
Ni sam ne razumijem kako mi je pala na pamet ideja da ću postati kovač. No, to je bila
moja vlastita ideja.
Tako smo moj poočim i ja hodali cestom ka farmi Baggesvogn, koja je imala kovača.
To je bila šetnja od 7 - 8 kilometara. Farma se nalazila blizu imanja Kristiansminde.
Kovač i njegova žena bili su iz Funena i zapravo su bili vrlo ljubazni. On me želio zaposliti
kao šegrta. Ja sam još uvijek živio kod kuće. To mora da je bilo u Ožujku 1905. Morao sam
se u jutro vrlo rano ustajati i hodati 7-8 kilometara - i istim putem ići navečer kući. No, nije
mi bilo žao ; vrlo sam volio prirodu, i tada su ptice počinjale pjevati.
Nakon nekog vremena postala je slobodna kod kovača malena soba u kojoj sam mogao
spavati. To je bila vrlo malena i primitivna soba, a krevet je bio najgori koji sam ikada vidio.
Ja nisam bio velik i jak, a pokrivač je bio toliko težak da se ja gotovo nisam mogao okrenuti
u krevetu. U pokrivaču su se nalazile neke velike i teške grude, a u sobi je bilo vrlo hladno i
mirno.
Nisam volio ni svoj posao kod kovača. Trebalo je udarati dok je željezo bilo vruće, ali
kada sam ja udario samo nekoliko puta sa teškim kovačkim batom, bio sam toliko iscrpljen
da ga više nisam mogao podignuti.
Ali kovač je vikao, "Udari jače, proklet bio, udari jače !"
Ja nisam navikao na takav ton i zbog toga sam bio vrlo nesretan. Kući sam išao samo
nedjeljom.
Ali u susjedstvu su bili neki ljudi koji su primjetili tog malenog momka koji je hodao
cestom i plakao. Oni su o tome obavijestili mojeg poočima. Oni su smatrali da bi mi trebalo
pronaći neki drugi posao. I konačno sam se oslobodio tog posla.
Tada nije bilo drugog posla nego baviti se poljoprivredom.
Seoski je poštar koji je dolazio u moju kuću imao malenu farmu. Dobro sam ga poznavao
; ponekad sam mu pomagao raznositi novine. Ja sam mu sada mogao biti od koristi na farmi.
On i njegova žena bili su tako ljubazni i dobri da sam se osjećao kao kod kuće. Tu sam
mogao spavati u potkrovlju. Tu je bilo mnogo bolje nego kod kovača. Tu sam radio prigodne
poslove. Pljevio sam šećernu repu, brinuo sam se o kravama, muzao sam krave i radio brojne
druge stvari.
To je trajalo od Svibnja do Studenog. Bilo mi je 15 godina.
Nakon toga dobio sam posao kod općinskog policijskog službenika u Sindalu. On je imao
malu farmu. Tu sam proveo dvije godine i tu sam također radio razne prigodne poslove.
Nisam imao mnogo slobodnog vremena. Imao sam sobu na farmi, ali to nije bila dobra soba ;
bila je spojena sa štalom za krave. Zimi sam imao samo toplinu koja je dolazila od krava.
Soba je bila vrlo vlažna i voda je curila sa zidova. Kada je bilo ispod nule na zidovima se
stvarao led ; to baš nije bilo ugodno.
No, općinski policijski službenik bio je vrlo pristojan čovjek ; njemu je bilo gotovo 70
godina.
 Neke od njegovih krava trebalo je hraniti koncentriranom stočnom hranom i ja sam stajao
sa njim gore u sjeniku. On je bacao krmu u malena korita i govorio da je ovo za Lauru, ovo
za Botildu, ovo za Lotte, itd. To su bila imena krava i ja sam se trebao pobrinuti da svaka
krava dobije svoj dio.

Nisi li ti općinskog policijskog službenika trebao naučiti voziti bicikl ?

Da, to je istina. Svakog proljeća njemu je palo na pamet da bi volio naučiti voziti bicikl,
ali nikada mu to nije uspjelo. To se dogodilo na glavnoj ulici, koja je imala nizbrdicu. On je
sjeo na bicikl i nagazio na pedale. Tadašnji bicikli nisu se mogli upravljati pedalama i on se
spustio niz ulicu. Ja sam trebao trčati (iza njega) i držati ga za zadnji dio bicikla. Ali na kraju
ja više nisam mogao držati tempo i morao sam ga pustiti. Kada je on shvatio da ga ja više ne
pratim, počeo je vijugati i kratko nakon toga pao je pored puta gdje me čekao sve dok se
nisam prestao smijati. Uvijek me je bilo lako nasmijati.
Toga dana on više nije želio voziti bicikl. No, sljedećeg dana on je bio spreman ponovno
pokušati... ali sa istim rezultatom. Na kraju mi je dao bicikl, zbog čega sam bio vrlo sretan.
Sada sam se sam mogao naučiti voziti bicikl ; naučio sam to vrlo brzo.
Pored mene na farmi su radili jedan težak na farmi i radnik, a taj radnik je bio
alkoholičar. On je na raznim mjestima imao sakrivene boce sa alkoholom. Svakoga dana ja
sam trebao jesti sa tim polupijanim radnikom i težakom, i kašu ili juhu koju smo dobivali
trebali smo žlicom jesti iz istoga tanjura.
Meni se nimalo nije svidjelo da jedem na taj način, tako da sam često išao kući i jeo
ukusnu hranu svoje pomajke.
Nakon što sam za općinskog policijskog službenika radio dvije godine, dao sam otkaz.
Bilo mu je žao što sam to učinio jer me volio.
On je imao kćer koja je vrlo dobro svirala klavir. Ja sam jako volio muziku na klaviru i
ponekad mi je bilo dopušteno da dođem u dnevnu sobu, gdje je ona svirala za mene. Ona me
htjela naučiti svirati, no tome je došao kraj. Nikada se nije moglo dozvoliti da se seljačina
poput mene previše približi kćeri općinskog policijskog službenika.
Napustio sam općinskog policijskog službenika u Studenom 1907. Imao sam 17 godina i
sada sam trebao pronaći novi posao.
Najmlađi od moje polubraće bio je zaposlen na velikoj farmi pored Koge-a. Rekao mi da
bi, ako želim, i ja tamo mogao dobiti posao. Želio sam vidjeti nešto novo, i tako sam
napustio Jutland i završio na toj farmi na Zealand-u. Ako se dobro sjećam, ta se farma zvala
Tureby. Tu smo moj polubrat i ja bili zaposleni kao šegrti za pastira. Tu je također bio i treći
šegrt ; on je bio sin vlasnika Royal Hunt-a.
Na farmi je bilo nekoliko mljekarica koje nisu bile Dankinje. Ako se dobro sjećam one su
bile Poljakinje ili Ruskinje i one nisu govorile Danski jezik. Jedan pastir je bio vrlo okrutan
prema njima i tretirao je ove dvije strankinje kao pse. Jedne večeri one su bile pretučene. Moj
polubrat i drugi šegrt svjedočili su tome i nisu to htjeli tolerirati. Oni su zaprijetili pastiru da
će ga istući i prijavili su ga vlasniku farme. Ali vlasnik je smatrao da su djevojke dobile samo
ono što je dobro za njih.
Time je završio naš boravak na toj farmi. Mi smo odmah otišli. To je bilo oko Božića
1907.
Božić sam proveo u svojem domu sa svojim posvojiteljima.
I sada sam želio postati mljekar.
Tokom sljedećih deset godina radio sam kao mljekar u brojnim mljekarama širom
zemlje. Prijavio sam se za slobodno mjesto u mljekari Hogholt pored Sindal-a. Dobio sam
posao i počeo sam raditi u Sijećnju 1908. Tamo sam bio samo tri mjeseca tako da na to
mjesto baš nemam puno sjećanja.
 Sljedeći sam posao zadržao sedam mjeseci. To je bilo u mljekari Lonstrup. To je bilo
maleno privatno poduzeće koje je pripadalo jednom seljaku. U mljekari nas je bilo samo troje
: poslovođa, mljekarica i ja. Počeli smo sa radom rano u jutro i bili smo gotovi do ručka. No,
tada smo pomagali mljekarici. Ona i poslovođa bili su cura i dečko. No, kod njih su stvari
bile čas gore čas dolje ; u jednom trenutku su bili zaljubljeni, a u sljedećem su se svađali sve
da se kuća tresla. Prodavali smo mlijeko direktno svojim susjedima i jednoga je dana
poslovođa, po mljekaričinom mišljenju, malo previše čavrljao sa mladom djevojkom koja je
kupovala mlijeko. Malo kasnije, kada je on sjedio za svojim pisaćim stolom, njegova se
djevojka prišuljala i polila ga kantom vode. Ona je smatrala da se on treba ohladiti.
Strojevi u mljekari bili su vrlo dotrajali, ali nije bilo novaca za njihovu zamjenu. Mnoge
male mljekare kupovale su polovne centrifuge, bojlere i ostalu mljekarsku opremu koje su
odbacile veće mljekare. Regulator parnog kotla nije radio - on je imao samo dekorativnu
funkciju - i bojler je bio premali. Kako bi povećali pritisak pare u bojleru, stavljali smo utege
na sigurnosni ventil. To je povećavalo pritisak, ali je bilo opasno i protuzakonito.
Ponekad bi puknuo remen i stroj bi izmaknula kontroli. Morali smo trčati kako bi
isključili paru.
I centrifuga je bila nagnuta i stvarala je ponekad takvu buku da je kočijaš koji je dolazio
po mlijeko vani od straha cupkao na mjestu. On je čuo za priče sa drugih mjesta o bojlerima
koji su eksplodirali i prošli kroz zid i prizemljili se daleko na polju.
Ponekad bi dolazio tvornički inspektor da pregleda mljekaru. Kada bi ga poslovođa
ugledao dolje u dvorištu, on je otrčao da bi pronašao knjigu bojlera. U knjizi je on trebao
neprestano upisivati koliko je često stroj radio. No, on je to zanemarivao, i sada je žurio kako
bi nešto naškrabao u knjizi. Kada je inspektor dobio na uvid knjigu, on je mogao vidjeti da je
netko upravo pisao po njoj. Ali on je samo rekao : "Pa, vidim da ste bili vrlo vrijedni !", i na
tome je i ostalo.

Nisi li se ti nakon početka rada u mljekari počeo interesirati za fotografiju ?

Da, to je istina ! U to vrijeme amatersko fotografiranje je bile nešto novo i nepoznato. U

većim gradovima radili su pravi fotografi koji su imali studio u kojem se mogao napraviti
vlastiti portret, povodom vjenčanja, krštenja ili nekog drugog obiteljskog događaja. Oni nisu
koristili filmove već staklene ploče, i oni koji su se slikali morali su biti potpuno mirni i nisu
smjeli treptati, jer je ekspozicija trajala nekoliko sekunda.
Jednoga dana vidio sam oglas u novinama koji je glasio : "Sada svatko može fotografirati
!" U oglasu je stajalo da ako netko pošalje iznos od 11 kruna i 75 ore (1) 1: Jedna kruna
sadrži 100 ore. "Amaterskom Fotografu", Vimmelskaftet, Copenhagen, on će dobiti paket u
kojem se nalazi sve što je amateru potrebno : kameru, ploče, svjetiljke za mračnu komoru,
duboku posudu za tekućinu za razvijanje i kupelj za fiksiranje zajedno sa pismenim uputama.
To je upravo bilo nešto za mene ; tako sam ja naručio i dobio taj paket. Proučio sam
upute, ali one su bile vrlo kratke, i s obzirom da ja sa takvim stvarima nisam imao nikakvih
iskustava, proteklo je dosta vremena prije nego što sam uspio u pravljenju slika. Upute su
govorile da je potrebno imati mračnu komoru kada se žele promijeniti ploče i kada ih se želi
razviti. Ali ja nisam imao mračnu komoru, i pošto je bila sredina ljeta, bilo je vrlo svjetlo.
Tada sam se sjetio da se gore u potkrovlju nalazi nekoliko velikih praznih bačava. Jedna
od njih bi mogla poslužiti kao mračna komora. U jednu od bačava smjestio sam malenu
stolicu i spustio sam se u nju sa svjetiljkom za mračnu komoru i ostalom opremom. Dok sam
sjedio sve mi je to bilo na koljenima. Preko bačve sam prebacio vreču i sada je sve bilo u
tami osim slabašne svjetlosti koja je dolazila od svjetiljke za mračnu komoru, koja se
sastojala od svijeće u čaši sa nekim crvenim materijalom oko nje.
 Kada sam počeo raspakiravati staklene ploče, svjetiljka se zapalila. Požurio sam da
ugasim vatru, ne razmišljajući o tome da bi ta malena količina svjetlosti mogla uništiti ploče.
Nakon što sam smjestio prvu ploču u kameru, bio sam spreman ići van i snimati
fotografije. Nisam znao kakvu ekspoziciju trebam koristiti, tako da sam dugme držao
pritisnutim dulje od jedne minute ! To je naravno bilo predugo, i kasnije, kada sam počeo
razvijati fotografije u buretu, ispostavilo se da je ploča bila previše izložena i potpuno crna.
Pokušao sam sa novom pločom i držao sam ju izloženu kraće vrijeme, ali rezultat je bio isti.
Tada sam se sjetio da se u Hjorring-u nalazio pravi fotograf ; i tako sam sjeo na svoj
bicikl i odvezao se k njemu. Ispričao sam o svojim nevoljama i zamolio ga da mi pokaže
ispravno izloženu ploču. Pokazao mi je ploču na kojoj je bila snimljena jedna soba i začudio
sam se brojnim jasnim detaljima. On mi je objasnio da su gotovo sigurno sve moje ploče
postale neupotrebljive kada se zapalila svjetiljka. On mi je dao nekoliko dobrih savjeta i na
kraju me uputio u novu trgovinu fotografske opreme malo dalje niz ulicu. Tu sam kupio
detaljnije upute i nekoliko novih ploča.
Ja više nisam snimao fotografije u Lonstrup-u, jer sam se preselio u Funen. Dobio sam
posao u mljekari u Hasselager-u, koji se nalazio između Nyborg-a i Svendborg-a. Tamo sam
proveo tri godine, od 1. Studenog 1908 do 1. Studenog 1911.
To je bila najstarija mljekara u susjedstvu ; ona je bila vrlo ruševna i imala je užasne
strojeve ; sanitarni uslovi danas sigurno ne bi bili prihvaćeni. Ali godinu za godinom ona se
obnavljala i uvodili su se novi strojevi.
U svoje slobodno vrijeme bavio sam se svojim novim hobijem. Kupio sam veću kameru ;
ali sam još uvijek radio početničke greške.
Na nekim velikim imanjima koja su dostavljala mljekari mlijeko radili su strani radnici,
uglavnom Poljaci. Ja sam se biciklom odvezao do tih imanja i snimao sam grupne slike
radnika i obećao sam im da ću se vratiti nakon nekoliko dana i pokazati im rezultate. Svi su
oni željeli kupiti slike.
Ja sam sam razvijao ploče i nakon što su bile isprane one su se trebale osušiti. Kako bi se
brže osušile stavio sam ih pored parnog bojlera. No tu je bilo pretoplo i želatina se istopila i
iscurila, tako da su ljudi na slikama postali izduženi u licu. Stoga sam se idućeg dana
ponovno odvezao do Poljaka da bi ih uslikao.
Jednoga sam se jutra strašno opekao prilikom nesreće u mljekari. Pored jednog od
strojeva nalazila se ispod poda posuda sa kipućom vodom sa poklopcem. Dok sam na
trenutak izašao van drugi je mljekar uklonio poklopac. Ja to nisam mogao vidjeti jer je tamo
uvijek bilo puno pare. I tako sam zakoračio u kipuću vodu. Uhvatio sam se za slavinu i
izvukao sam se van, ali noga me užasno boljela. Skakutao sam uokolo stenjući. Kada sam
konačno skinuo čarapu, koža je otpala zajedno sa njom. Tada je došla žena mojeg poslodavca
i pomogla mi. Oni su zapravo trebali zvati doktora, ali su ipak željeli spriječiti troškove.
Umjesto toga poslali su jednog seljaka da u ljekarni kupi "Jajno ulje" (2) 2 : Na prijelazu
stoljeća ova se mješavina od jednakih djelova vapnene vode i lanenog sjemena koristila kao
losion za opekotine. Tada su moji suradnici sjedili oko mene sve do podneva mijenjajući
obloge.
Moja se noga malo ohladila tako da je bol manje ili više popustio, i tada sam završio u
krevetu, gdje sam ostao mjesec dana. Jedini način na koji sam si mogao ispuniti vrijeme dok
sam bio vezan za krevet bilo je čitanje nekih starih kriminalističkih romana. Oni još uvijek
nisu htjeli zvati doktora, no svaki sam dan kupao nogu u otopini borne kiseline iz domaće
ljekarne. No to nije baš puno pomoglo. Kada sam konačno ustao iz kreveta nisam se mogao
oslanjati na tu nogu, tako da su mi dali posao u kancelariji.
Nakon nekog vremena ponovno sam nastavio svoj posao u mljekari, ali još uvijek sam
imao ožiljke na mjestima gdje je otpala koža.
 Drugom prilikom sam istegnuo mišić. To se dogodilo kada sam trebao podići tešku
posudu sa maslacom na kola i tada sam osjetio probadajuću bol u leđima. Nakon tri tjedna
još sam uvijek osjećao tu bol u leđima.
Jednom drugom prilikom trebao sam, zajedno sa još jednim radnikom, odnijeti jednu vrlo
tešku bačvu sa sirom na tavan. Prije nego što smo u tome uspjeli osjetio sam vrlo intenzivan
bol u leđima tako da sam jedva mogao disati.
Odmah sam završio u krevetu. Došao je moj poslodavac i tješio me govoreći da je to
vjerojatno samo lumbago (krstobolja) i da će najvjerojatnije proći samo od sebe. Trebao bi
samo ostati u krevetu nekoliko dana. No, ponovno sam osjećao užasan probadajući bol
čitavim svojim tijelom.
Sljedeći sam dan shvatio da moram ići doktoru. Ustao sam iz kreveta i odšetao do
doktora, koji je živio u blizini. On je prvo želio znati da li imam dovoljno novaca, i tada je
pitao da li su moji roditelji imali tuberkulozu.
Kada je otkrio da sam istegnuo mišić, on mi je propisao tretman koji se sastojao u trljanju
leđa jodom i trebao sam oko svojeg tijela čvrsto omotati veliki ručnik. Nisam trebao ležati u
krevetu.
Moj je poslodavac bio grub prema meni - on je smatrao da zbog toga nisam morao ići
doktoru. No, ja sam smatrao da bi to njemu trebalo biti svejedno jer bi sam platio doktora.
Tjedan dana kasnije ponovno sam bio u formi.
Ja sam se uvijek vrlo lako ustajao u jutro ; bilo mi je sasvim dovoljno pet sati sna. To je
bila prednost jer je posao u mljekari počinjao vrlo rano. Zbog toga sam dobio zadatak da u
jutro budim sve ostale. Jedna od onih koje sam budio bila je i mljekarica koja se zvala Marie.
Mnogo godina kasnije, kada sam se već odavno preselio u Copenhagen i počeo svoj rad kao
pisac i predavač, susreo sam Marie na jednom od svojih predavanja u Odense-u. Sada je ona
postala mala debeljuca i bila je udana. Njeno mi je lice bilo poznato, ali nisam se mogao
sjetiti gdje smo se sreli. No, tada je ona prišla i pozdravila me govoreći : "Ovo nije prvi puta
da si nas probudio, Martinus !" I tada sam se sjetio.

Dok si se nalazio u mljekari Hasselager nisi li se ti počeo interesirati za mađioničarstvo ?

Da, to je bilo u Hasselager mljekari. Došao sam do različitih mađioničarskih naprava, od

kojih sam neke sam izradio. I ponekad sam nastupao pred poprilično velikom publikom.

Možeš li se sjetiti nekih svojih trikova ?

Imao sam jedan koji sam nazvao "Čarobna lopta". Koristio sam crvenu loptu, koja je bila
veličine lopte za kriket. Prvo sam držao loptu u svojoj ruci i pretvarao se da joj dajem neku
"čaroliju", i onda sam ju stavio na stol, gdje se ona počela kretati sama od sebe, prvo malo u
jednom smjeru, onda u drugom i na kraju u trećem.
Otkrio sam tajnu lopte u "Obiteljskom žurnalu". Ona se sastojala u ovome : koristeći
jednu vrlo domišljatu metodu trabalo je izbušiti vrlo uske kanale u lopti. Onda su se ti kanali
ispunili živom. Na kraju je trebalo zatvoriti kanale i obojati loptu. Kada se nakon toga lopta
položila na stol sa pravom stranom na gore, živa je čitavu jednu minutu uokolo pokretala
loptu.
Imao sam brojne druge trikove u svojem programu, a neke i sa igračim kartama. Moj
najsenzacionalniji trik vjerojatno je bio vožnja automobila povezanih očiju. Imao sam
poznanika koji mi je za ovaj trik dao svoj auto na raspolaganje. ( Ja sam nisam imao ni auto
ni vozačku dozvolu. ) Izvodio sam trik na tržnici, gdje su bila postavljene različite prepreke.
Najsumnjičaviji član publike trebao je sjediti na stražnjem sjedalu točno iza mene i sve
nadgledati. Sjeo sam se za upravljač i upalio auto. Tada se to činilo pomoću ručice na
prednoj strani. Povezali su mi oči, i sada smo se vrlo lijepo vozili naprijed pored svih
prepreka, a da se nismo zabili u niti jednu od njih. Svojoj sam publici rekao da mi je to bilo
moguće zahvaljujući čitanju misli. Čovjek koji je sjedio iza mene trebao je položiti svoje
ruke na moju glavu, svaku ruku sa jedne strane, i ja sam trebao čitati njegove misli.
To je zapravo bila vještina koju je svatko mogao naučiti. To nije bilo čitanje misli već
čitanje mišića. Samo je trebalo biti svjestan reakcija nadglednika. On naravno nije želio da se
u nešto zabijem i on je nesvjesno pomicao svoje ruke.
Ali publika je bila impresionirana. . Govorili su : "Ovaj mljekar zna nešto više od molitve
Oče naš".
Jedan je seljak imao dva sina, koji su me vrlo voljeli. Pošto sam izvodio trikove i bio
zabavan često su me u toj obitelji zvali na objed. Inače nije bilo uobičajeno da sluge i
zaposlenici provode vrijeme sa gazdom i gazdaricom i njihovom obitelji.
Jedan je radnik na farmi bio toliko ljubomoran na mene da je postao ljut na mene. Ali ja
sam uvijek prema njemu bio dobar i ljubazan, i nije prošlo mnogo vremena da sam uspio
ublažiti njegovu netrpeljivost i tada je on postao vrlo sretan i počeo se prema meni ponašati
pristojno.
Nakon što sam na farmi Hasselager proveo tri godine, želio sam se vratiti na Jutland, i u
Studenom 1911 dobio sam posao u mljekari Moballe.
Moballe ("Sluškinjina stražnjica") bilo je neobično ime, koje se u početku gotovo nisam
usudio izgovoriti. To je bila velika i moderna zadružna mljekara blizu Horsens-a. Ovdje sam
uglavnom radio na proizvodnji maslaca. To je bio lijep i čist posao i svi smo nosili bijela
radna odijela. Ovdje sam proveo osamnaest mjeseci.
Imao sam puno slobodnog vremena i imao sam brojne prijatelje sa susjednih farmi. To su
bila mirnodopska vremena ; tokom dugih ljetnih večeri ležali smo u jarku pored ceste,
zabavljali se i uživali u druženju.
Otamo sam otišao u Svibnju 1913 kada su me pozvali u mornaricu. Trebao sam po prvi
puta putovati u Copenhagen, ali prije toga sam proveo tjedan dana odmora kod kuće sa
svojim posvojiteljima.
I tako sam došao u Copenhagen, dan prije nego što sam se trebao javiti u vojarnu
mornaričke baze. Copenhagen je za mene bio najveća avantura do tada. Tu je bilo toliko toga
za vidjeti : svi ti ljudi, elegantne i lijepe trgovine, osvijetljene ulice, Tivoli vrtovi i mnogo
više. Svoju prvu noć u Copenhagenu proveo sam u hotelu.
Sljedeći dan morao sam se javiti u vojarnu, gdje su nas zadužili sa odjećom. Sami smo
morali prišiti gumbe.
Prvo sam sudjelovao u pokusnim vožnjama torpednog broda. Mornarica je upravo dobila
potpuno nove torpedne brodove iz Francuske, i brod na kojem sam ja služio zvao se "Morž".
Na brodu su prilikom prvih vožnji bili i neki francuski inžinjeri. Brod je imao vrlo visoku
nadgradnju koja se pokazala nepraktičnom, jer kada je on bio na uzburkanom moru on bi
toliko posrtao da je voda ulazila u dimnjak. Zbog toga su se brodovi morali prepraviti.
Živjeli smo u mornaričkim barakama i svaki dan sam sudjelovao u probnim vožnjama.
Jako sam volio život na moru. Bilo je ljeto i vrijeme je bilo lijepo.
Brzina broda bila je 32 čvora, no tada mu je bilo potrebno 25 tona ugljena na sat, i ja sam
ga ubacivao u peć. Pošto sam bio mljekar i bio sam upoznat sa parnim bojlerima, bio mi je
dodijeljen zadatak da ubacujem ugljen. To je bio vrlo prljav i neugodan posao ; nakon
odrađene smjene bilo se gotovo nemoguće u potpunosti oprati.
Ali jednoga dana glavni ložač mi je rekao : "Ti očigledno nisi navikao na takav posao, no
ja ću ti uskoro pronaći bolji posao !"
Kada su probne vožnje bile gotove, brod je bio dodijeljen mornarici. S obzirom da je
glavni inžinjer trebao teklića ja sam dobio posao.
 Tada sam bio vrlo sretan. Drugi su glavnog inžinjera zvali "Staro gunđalo", no prema
meni je uvijek bio dobar i ljubazan.
Moj posao bio je vrlo lagan i brzo gotov. Ja sam samo trebao laštiti njegove cipele i
praviti mu brodski ležaj koji je tokom dana bio sofa, a tokom noći krevet. Još sam se trebao
brinuti o nekim sitnicama.
Brod je sudjelovao u vojnim vježbama u Kattegat-u. Po noći smo plovili bez svjetala i
pod okriljem tame pokušali smo se toliko približiti velikim brodovima "Peder Skram" i
"Herluf Trolle" da smo ih mogli "torpedirati". Uspjeli smo u tome nekoliko puta.
Kao teklić nisam morao sudjelovati u vježbama, već sam se mogao popeti na palubu i
uživati u predstavi.
Kada smo pristali u ovoj ili onoj luci moj je zapovjednik znao da želim ići na kopno, tako
da mi je dao propusnicu prije nego ostalima. Tog sam ljeta jako pocrnio. Već sam bio od
prije poprilično taman. Jednoga dana ukrcao se na brod zapovjednik sa drugog torpednog
broda. Kada me ugledao rekao je : "Kakvog tu Indijca imate ?"
Uvijek je vladala vedra i prijateljska atmosfera. Pošto sam bio sa sela bio sam laka žrtva
zadirkivanja drugih. Nikada prije nisam čuo tako nešto.
Mi smo se trebali naučiti veslati, tako da smo ušli u velike čamce na vesla. U početku bi
se neki od nas prevalili na leđa. Jednoga je dana zapovjednik rekao : "Da li znate da petkom
streljamo sve one koji ne znaju veslati ?"
"Ne - nisam to znao", odgovorio sam.
Kada smo na jesen bili gotovi sa mornaricom, usidrili smo se u doku, gdje smo radili sa
stalnim osobljem. Oni su bili vrlo ljubazni i pristojni. Često sam bio pozvan na kavu u
njihove domove u Nyboder-u.
Dok sam radio na dokovima živio sam i jeo nekoliko mjeseci na brodu "Peder Skram".
No, mi smo radili što smo manje mogli, a trajno osoblje još manje. Oni su znali sjediti na
zahodu satima i čitati novine.
Pri kraju moje mornaričke službe radio sam na kraljevskoj jahti "Dannebrog". Brod se
trebao obnoviti i moj posao uglavnom se sastojao u bojanju vitala i ostalih metalnih djelova
crvenom olovnom bojom.
Bila je Veljača 1914 i moja je mornarička služba, koja je trajala osam mjeseci, bila
gotova.
Tada nitko nije mogao sanjati da će za šest mjeseci izbiti Prvi svjetski rat. To su bila
miroljubiva vremena i poznati su političari i drugi ljudi govorili da su ljudi postali previše
napredni da bi išli u rat. Bila je tu međutim jedna osoba koja nam je rekla prilikom naše
demobilizacije : "Vidjet ćete - uskoro ćete ponovno biti ovdje !"
Vratio sam se svojim posvojiteljima u Sindal i tamo sam ponovno pokušao pronaći
posao. Dobio sam posao u mljekari Tirstrup u Mols-u. To je bila mala mljekara ; tamo sam
ostao samo do Rujna jer je plaća bila premala. No, dok sam još bio u mljekari Tirstrup izbio
je rat. To je bilo u Kolovozu, i, iako naša zemlja nije bila uključena u rat, očekivao sam da ću
vrlo skoro biti unovačen. No, to je ipak potrajalo jer su prvo bili pozvani oni koji su živjeli
na Zealand-u.
U Listopadu sam dobio posao u velikoj zadružnoj mljekati u Skals-u, blizu Viborg-a. No,
u Studenom sam ponovno bio pozvan u mornaricu i morao sam se vratiti u Copenhagen.
Zbog mnogo poziva vojarne su bile prenapućene, ali nije bilo zapovjednika ; oni su bili
na brodovima. Zbog toga su zapovijedali neki obični nacionalni službenici. Ali pošto njih
nisu uzimali za ozbiljno bilo je mnogo neposluha. Najsmješnije je bilo tokom noći u
spavaonici, gdje se bilo teško naspavati. I tako kada je jedan od nacionalnih službenika koji
je bio službujući ušao i zahtijevao tišinu, našao se netko na drugom kraju koji je kukurikao
kao pijetao, a drugi koji je lajao poput psa. Kada je on došao do tog kraja sobe bilo je
potpuno tiho - ali tada je buka počela negdje drugdje. Ja sam ležao pod pokrivačem i smijao
se, ali nisam se usudio glasno se smijati kada je on bio u blizini.
Nakon što je bilo tako nekoliko dana jedan iz grupe mi je rekao da njega od sutra puštaju
kući. Pitao sam kako je to moguće.
"To je zato jer imam loše zube. Zbog toga te mogu odbiti."
"Tada i ja želim da me pošalju kući jer i ja imam loše zube."
Otišao sam kod mornaričkog doktora i on me uputio kod zapovjednika vojnih liječnika.
On je naveo sve moguće prigovore, ali ja sam nastavio tvrditi da ne mogu žvakati
mornaričku hranu. On je želio znati što ja obično jedem u svojem civilnom životu.
"Jedem mliječne proizvode, kašu i takvu hranu."
On je vjerojatno shvatio da sam pretjerivao jer sam naravno mogao jesti ostalu hranu. Ali
on nije mogao zaobići činjenicu da sam imao loše zube. I tako sam došao pred otpusni sud,
gdje sam bio oslobođen daljnje vojne službe i mogao sam ići kući.
Među mornarima u barakama se proširila glasina da te mogu odbiti zbog loših zubiju i
neki su to pokušali, ali sada je doktor tome stao na kraj.

Prije nego što završimo sa tvojom vojnom službom, voljeli bi znati kako si ti gledao na svoju
ulogu u mornarici

Uvijek sam smatrao vojsku nužnim zlom. Ali u to vrijeme nije se mogao uložiti prigovor
savjesti ; inače bi ja izbarao upravo to. Većim dijelom svojeg boravka u mornarici ja nisam
bio pod zapovjedništvom i nikada nisam nosio oružje. Da sam se slučajno našao u situaciji
kada bi morao upotrijebiti vatreno oružje, pucao bi ravno u zrak. U svakom slučaju bilo bi
me vrlo teško naučiti ciljati sa puškom jer ja ne mogu odjednom zatvoriti samo jedno oko.
Nakon toga sam dobio novi posao mljekara u mljekari Herrested na Funen-u. To je bila
velika i moderna zadružna mljekara i tamo sam bio do Studenog 1915. Tamo sam stekao
puno prijatelja i, kada su oni vidjeli da znam mađioničarske trikove, potaknuli su me da se
pojavim u seoskoj sali koja je bila potpuno ispunjena vlasnicima farmi i seljacima koji nikada
prije nisu vidjeli nešto slično.
U toj sam mljekari radio deset mjeseci.

Zašto si ti tako često mijenjao poslove ?

Iz različitih razloga. Djelomično zbog potrebe za promjenom, a djelomično zato jer na

svim tim mjestima nisam bio potpuno zadovoljan. U jednoj mljekari vlasnik je tražio od
mene da dolijevam vodu u mlijeko, ali ja to nisam želio. U drugoj mljekari poslovođa je
koristio svaku priliku da ode u birtiju i napije se, i tada sam ja morao obavljati i svoj i njegov
posao i biti odgovoran za sve.
Drugi razlog zašto sam morao napustiti posao bio je naravno to što sam morao otići u
mornaricu.
Dok sam bio u Herrested-u ponekad sam vozio bicikl do Hasselager-a, gdje sam prije
radio u mljekari četiri godine. Tamo su silno željeli da se vratim i ja sam prihvatio njihovu
ponudu ; tako da sam od sredine Prosinca 1915 ponovno bio zaposlen u mljekari Hesselager.
Tamo sam imao mnogo starih prijatelja i poznanika i svi su oni bili vrlo ljubazni, pa čak i
radnik na farmi koji je prije na mene bio ljubomoran. Ponekad smo zajedno išli na
biciklističke izlete kroz predivnu prirodu Funen-a. Razgovarali smo o raznim stvarima, i on
je jednoga dana spomenuo da se boji duhova. Odlučio sam se našaliti sa njime, i jedne
mračne večeri sakrio sam se i čekao iza jednog drveta pored ceste, jer sam znao da će on tuda
proći biciklom. Kada sam ga vidio da dolazi, prebacio sam preko glave bijelu plahtu,
iskoračio sam naprijed, mahao rukama i vikao : "Huu, huu !" On je odjednom jako požurio,
pritisnuo je pedale i pobjegao.
Sljedeće nedjelje trebao sam posjetiti njegovu obitelj koja je živjela u Slagelse-u. Trebali
smo ići na biciklistički izlet i ja sam bio pozvan. Vozili smo se biciklima do Nyborga i išli
smo na trajekt do Korsor-a. Otamo smo se vozili biciklima do Slagelse-a, gdje smo imali
nedjeljnu večeru sa njegovom obitelji.
Navečer kada smo se istim putem vračali natrag, pitao sam ga da li se pred neku večer
susreo sa nekim duhom. Sada je on shvatio što se dogodilo, ali i njemu je to bilo smiješno.
U toj mljekari ja sam bio zadužen za proizvodnju maslaca, i sada sam imao koristi od
iskustava na tom području koja sam stekao na svojim prethodnim poslovima. Uspio sam
toliko podići kvalitetu maslaca da je on postao jedan od najboljih u zemlji.
Ali sada, nakon što sam bio u mornarici, imao sam veliku želju da se vratim u
Copenhagen. Podnio sam zahtjev za posao u mljekari Ishoj, koja se nalazi blizu
Copenhagena. Dobio sam posao i počeo sam raditi u Travnju 1917.
Vlasnik je bio vrlo ljubazan čovjek ; tamo sam bio vrlo sretan. Pored mene tu su bila još
dva mljekara, koji su bili oženjeni i imali su djecu. Ali dugoročno gledano nije bilo dovoljno
posla za sve nas, i vlasnik je morao jednoga od nas otpustiti. Pošto je on mislio da nije u redu
otpustiti jednoga od oženjenih, on je o tome razgovarao sa mnom. Složili smo se da bi trebao
pronaći nešto drugo, no do tada sam mogao ostati. Ja si nisam mogao zamisliti da ću raditi
kao mljekar čitavi život, ali od nečega se moralo živjeti.
Došao je Siječanj 1918 i jednoga sam dana otišao u Copenhagen. Dobio sam ideju da bi
trebao pokušati dobiti posao u zaštitarskoj službi. Predstavio sam se u njihovom glavnom
uredu i pitao sam čovjeka iza stola da li bi od mene imali koristi.
Čovjek me na kratko pogledao, i pokazujući mi na veliku hrpu zahtjeva, rekao : "I sam
vidiš da je to poprilično beznadežno !"
Ali iz ovog ili onog razloga on je u mene imao povjerenja jer je odjednom rekao :
"Možeš li odmah doći ako mi nekoga zatrebamo ?"
"Da, naravno."
Vratio sam se na Ishoj i u roku od tjedan dana došla je poruka da bi se sutra trebao javiti
zaštitarskoj firmi. Tu su me zaposlili i zadužili sa uniformom. Moj prvi posao noćnog čuvara
bio je u Nordhavn-u (Sjevernoj luci).
Tamo sam šetao i patrolirao svake noći i promatrao valove na vodi. Bilo je vrlo mirno i
tiho. Svake noći je dolazio službeni inspektor. Nakon nekoliko tjedana on je rekao : "Uskoro
ćemo ti pronaći bolje mjesto, tako da više ovuda ne moraš šetati."
Nakon samo nekoliko dana dobio sam poruku da bi sada trebao biti noćni čuvar u velikoj
vili sa parkom u Vedbek-u.
Prve večeri me otpratio tamo službeni inspektor. Otišli smo vlakom. Vila je bila vrlo
velika i nalazila se u parku od 45 000 kvadratnih metara, i onuda su lutale srne. Vlasnik je
bio Johan Levin, burzovni mešetar, koji je zaradio mnogo novaca tokom rata. Vila, koja je
zimi bila prazna, zvala se "Bakkehuset" i nalazila se na adresi Strandvejen 373.
Vlasnik i njegova žena živjeli su zimi u apartmanu sa 24 soba blizu Mramorne crkve u
Copenhagenu, i u Bakkehuset su se vraćali tek u proljeće. Prošlo je nekoliko mjeseci prije
nego što sam susreo gazdu i gazdaricu.
Ja sam stanovao u Norrebro okrugu u Copenhagenu. To je bilo u Frejasgade (Freja ulici).
Ovdje sam stanovao u malenoj namještenoj sobi. Ali moja je gazdarica bila pomalo naporna ;
previše je pazila na namještaj i pokrivala je novinama sofu i naslonjač. Ona se bojala da ih ne
zaprljam ; tu sam živio samo nekoliko mjeseci.
Tada sam dobio bolju sobu u ulici Jagtvej broj 52A. Moja se nova gazdarica zvala
Gospođa Henriksen.
 Svake sam večeri odlazio na vlak za Vedbek obučen u svoju čuvarsku uniformu. Trebao
sam biti na poslu u vili u 10 sati na večer.
U parku su se nalazili neki kontrolni satovi koje sam trabao navijati u određeno vrijeme.
Na taj način se moglo vidjeti da sam u pravo vrijeme obavio svoje noćne obilaske. Inspektor
je to provjeravao svake noći.
U parku je bilo nekoliko starijih kuća. Jednu od njih je koristio vrtlar, koji je tamo živio
tokom čitave godine. Meni je bilo dozvoljeno da koristim drugu kuću, i kada nisam bio na
svojim noćnim obilascima parka, sjedio sam tamo u udobnom okruženju.

Kako si provodio svoje vrijeme ?

Sjedio sam i čitao knjige i magazine, ili sam vježbao sviranje na violini koju sam upravo
kupio.
Nakon nekoliko tjedana inspektor je rekao da sam oslobođen kontrolnih satova u parku.
"Oni su nam potrebni u gradu, i oni ovdje više nisu potrebni. Ti vodi brigu o svojim
dužnostima, iako te više nećemo provjeravati !"
Meni nije bio dozvoljen ulazak u gazdinu i gazdaričinu vilu, ali je vrtlar imao pristup do
instalacija centralnog grijanja u podrumu vile. On se trebao pobrinuti da tokom zime bude
barem malo toplo u vili.
Jedne večeri krajem Travnja, kada sam došao kao i obično oko 10 sati navečer, vidio sam
da su se uselili gazda i gazdarica.
Kada sam krenuo u svoj prvi obilazak parka ugledao me gazda i pozvao me : "Halo, da li
si ti noćni čuvar ? Kako ti ide ? Kako si ?"
On me pitao o raznim stvarima i konačno mi je dao malenu kovanicu. Prvo sam pomislio
da je to kovanica od 10 ore, ali tada sam otkrio da je to bila zlatna kovanica od dvadeset
kruna. Kasnije sam dobio mnogo više zlatnih kovanica od dvadeset kruna. On je bio vrlo
bogat - novac mu je samo pritjecao.
Gazda i gazdarica imali su konobara, sobaricu, kuhara, vozača, vrtlara i noćnog čuvara.
Ovaj zadnji sam bio ja.
Usprkos tome što je vladala opća nestašica tokom i nakon Prvog svjetskog rata i što je
vlada uvela racionalizaciju, u toj kući nije ništa nedostajalo. Tu nije nedostajalo goriva,
petroleja, kave, šećera, odjeće ili drugih životnih potrepština.
Kada je vrijeme bilo dovoljno lijepo, gazda je znao u jutro plivati u moru prije nego što
se odvezao u svoj ured u gradu. On je imao svoj privatni mol za kupanje, a tu je bila i malena
baraka na plaži. Nakon plivanja konobar ga je morao istrljati ručnikom i obući ga.
Gazda i gazdarica jako su se voljeli zabavljati. Kada sami nisu imali goste u vili, oni su
bili pozivani na zabave skoro svake većeri. Među gostima često sam viđao Adama Poulsena,
glumca, koji je kasnije postao privremeni direktor Kraljevskog kazališta. I princ Gustav je
također povremeno bio njihov gost.
Ponekad bi me konobar upozorio da će gazda i gazdarica doći kasno kući iz posjete
prijateljima ili sa zabave koju su priredili neki od njihovih poznanika.
"Pobrini se da budeš kod kapije u 2 i 30 - možeš biti siguran da ćeš dobiti napojnicu. "
Prilaz je bio opremljen velikom i čvrstom kapijom od kovanog željeza, pored koje se
nalazio stakleni paviljon. Ovdje sam mogao tokom noći sjediti satima i uživati u pogledu na
more. I kada su se gazda i gazdarica vraćali u svojoj limuzini kući ja sam bio na pravom
mjestu i otvarao sam kapiju. I tada bi dobio obaveznu zlatnu kovanicu od dvadeset kruna.

Ti si sigurno bio potpuno budan kod vrtne kapije !

Da, u to možete biti sigurni !

 Sredinom ljeta u parku su se održavale velike zabave sa svjetlima, krijesovima i
vatrometima. I tada bi lokalno stanovništvo, koje se sastojalo od ribara i seljaka, stajalo sa
druge strane žive ograde i promatralo svu tu ljepotu. Ponekad bi netko viknuo : "Ratni
profiteru".
Prije kraja prvog ljeta i prije nego što su gazda i gazdarica napustili vilu i vratili se u svoj
apartman od 24 sobe u gradu, oni su me tako dobro upoznali da mi je sada bilo dozvoljeno
ući u vilu tokom noći, tako da više nisam morao sjediti u hladnom paviljonu u parku, već
sam mogao boraviti pored instalacija centralnog grijanja u podrumu vile.

Nisi li ti tamo doživio nešto natprirodno ?

Da, to je točno. To se dogodilo jedne noći ; mislim da je to bilo nešto poslije 2 sata u
jutro. Dok sam sjedio i čitao, odjednom sam osjetio nečiju prisutnost u prostoriji. Podigao
sam pogled sa knjige - i vidio sam figuru kako stoji u kutu pored hrpe ugljena. Prepoznao
sam tu figuru ; to je bila moja rođakinja. To je bila kćer mojih posvojitelja. Jako sam se
čudio tom viđenju - ona je stajala potpuno mirno i promatrala me. Onda je odjednom otišla.
Nekoliko dana kasnije dobio sam poruku da je ona umrla točno u to vrijeme.
Jedne druge noći isto sam tako sjedio u podrumu i čitao. Vani je bilo potpuno mračno, ali
sada sam vidio kroz prozor da netko dolazi. To je bio službeni inspektor koji se obično
pojavljivao svake noći. Nosio je uniformu sa sjajnim gumbima ; mogao sam kroz prozor
jasno vidjeti te gumbe.
Pozvao sam ga : "Uđi !"
Ali onda je on nestao. Nisam mogao razumjeti gdje je nestao, i kada sam ga susreo
sljedeće večeri pitao sam ga zašto nije ušao.
On nije mogao vjerovati da sam ga vidio, jer on uopće nije bio tamo. On je bio na svojoj
uobičajenoj kontroli u Skodsborg -u ; tamo je on sjedio i pričao sa jednim čovjekom i nakon
toga je zaspao. U svojim snovima on je nastavio svoj obilazak, i ja sam to doživio tu
"misaonu sliku" ili taj "san".
Jednom drugom prilikom sjedio sam isto tako u podrumu. Upravo sam završio svoj
ponoćni obilazak parka. Noć je bila mirna i tiha. Odjednom se začuo strahoviti tresak, koji je
odzvanjao čitavom kućom, činilo se kao da će se kuća srušiti. Ustao sam i dodirnuo svoju
glavu. Osjetio sam da mi se podigla kosa na glavi.

Možeš li detaljnije opisati taj zvuk ?

Da - možete li zamisliti kako bi to zvučalo kada bi u sobi neposredno iznad moje

podrumske prostorije nekoliko velikih klavira palo na pod sa velike visine. Prvo sam čuo taj
strahoviti tresak, a nakon toga su se čuli neki zveketavi zvukovi, kao da vibrira mnoštvo
klavirskih žica. Bio sam naravno svjestan da nitko ne baca uokolo velike klavire, ali morao
sam odmah istražiti što se to događa. Satima sam hodao čitavom vilom, ali nije se moglo
vidjeti ništa neobično, ni unutra ni vani. Sve je ponovno bilo tiho i normalno, i shvatio sam
da je to morala biti neka nadnaravna pojava.
Sledećeg sam dana to ispričao vrtlaru kada je on došao provjeriti instalacije centralnog
grijanja, no požalio sam zbog toga jer se on toliko uplašio da se više nije usudio biti sam u
vili.
On mi je rekao da se tamo prije mnogo godina nalazila stara gostionica i da se tamo
dogodilo jedno ubojstvo. On je rekao da se nakon takvog događaja lako pojavljuju duhovi.

Da li si ti samo tada doživio tu neobičnu pojavu ?

 Ne. Dugo nakon toga to se ponovno dogodilo, ali tada je to bilo u parku i zvuk ni
približno nije bio tako glasan. Šetao sam pored prozora kada sam čuo iste zvukove, no sada
se činilo kao da dolaze izdaleka.

Kakav su utisak takva iskustva ostavila na tebe ?

Ja sam se već prije susretao sa takvim stvarima i ne mogu reći da su me one plašile ;
moja je pomajka često govorila o takvim stvarima.
Jako sam volio svoj posao noćnog čuvara, ali nisu svi noćni čuvari imali tako ugodan
posao kao što je bio moj.
Ali nakon što je prošlo nekoliko godina primjetio sam da gazdina i gazdaričina
financijska situacija više nije bila tako dobra kao prije. Zlatne kovanice od dvadeset kruna
postale su kovanice od pet kruna, i sve je ukazivalo na to da će oni uskoro morati prodati
vilu. Ako bi se to dogodilo završio bi moj ugodni posao noćnog čuvara u toj vili i tada bi mi
zaštitarska firma vjerojatno dodijelila drugi posao na kojem bi trebao ići u obilaske sa
ključevima od trgovina i tvornica u sporednim ulicama i predgrađima Copenhagena.
Ja to nisam želio ; i tako sam pokušao pronaći drugi posao. Podnio sam zahtjev u policiji
i tramvajskoj kompaniji. U policiji su mi rekli da nisam dovoljno visok, ali sam dobio
pozitivan odgovor od tramvajske kompanije. No, u međuvremenu sam shvatio da vožnja
tramvaja do kraja života nije nešto za mene. Postojali su drugi poslovi za koje sam smatrao
da bi mi više odgovarali, npr. posao umjetnika, učitelja, fotografa i sl.
No, sada sam podnio zahtjev za posao u pošti. Predstavio sam se u Glavnoj pošti i ovdje
sam, zajedno sa drugim kandidatima, imao informativni razgovor sa upraviteljem pošte.
On nam je održao jedan mali govor upozorenja. On nije mogao razumjeti da mladi ljudi
podnose zahtjev za posao u pošti. Ovdje bi oni mogli provesti dvadeset, trideset ili četrdeset
godina bez ikakvih rezultata. Vani u trgovačkom svijetu oni bi barem mogli postati nešto.
Ali sve je završilo time da su me primili i ja sam započeo svoju karijeru poštara 2.
Siječnja 1920.
U jutro sam se morao javiti na posao u Glavnoj pošti, i tada bi me slali u poštu
Kobmagergade ili u neku drugu poštu gdje su me trebali.
Zadužili su me sa triciklom sa četiri vreće na njemu, i bio sam zadužen za pražnjenje
poštanskih sandučića. Na ulicama je bilo snijega i leda i ja sam se "skijao" preko Frue Plads-
a i kroz Norregade i Stroget.
To je bilo najgore moguće vrijeme da se počne raditi kao poštar, prvo zbog zimskih
uvjeta sa ledom i bljuzgom, a drugo jer je oko Nove godine uvijek bilo vrlo mnogo pisama i
razglednica sa novogodišnjim pozdravima, kao i računa. No, najgore je bilo to što je tokom
tog perioda vladao telefonski štrajk. Pošto ljudi nisu mogli telefonirati jedni drugima, oni su
morali koristiti pisma i razglednice. Čim bi završio svoj obilazak na triciklu i ispraznio svojih
četrdeset poštanskih sandučića, morao sam krenuti u novi obilazak. Poštanski sandučići su
bili toliko prenatrpani pismima da se oni ponekad nisu mogli otvoriti.
Četiri vreće za koje sam imao mjesta na svojem triciklu nisu mogle primiti tako mnogo
pisama, tako da sam pitao svojeg nadređenog što da radim.
"Samo trebaš gurnuti nogu u vreću i zgaziti sva pisma !"
Ali meni se nije svidjela ideja da na taj način oštećujem pisma ; tako da sam se
zadovoljio sa ručnim pritiskanjem svih pisama.
Ja sam trebao imati tjedno jedan dan slobodno, ali ako je pošta odjednom trebala
slobodnog poštara, oni su poslali mene ; na taj način sam bio prevaren za brojne slobodne
dane.
Neko sam vrijeme dostavljao pisma u Norrebro. Tu sam se trebao penjati na četvrti ili
peti kat najmanje na četrdeset mjesta. Tu nije bilo dizala i zbog telefonskog štrajka imao sam
pisma za većinu stanara. Ponekad kada sam bio gore sa pismom za stan na lijevoj strani na
četvrtom katu i kada sam ponovno sišao, otkrio sam da sam imao i pismo za desni stan na
četvrtom katu, i ponovno sam se morao penjati. Ali naučio sam se pažljivije sortirati pisma
prije početka svojeg obilaska.
Kada su posljednja pisma bila dostavljena imao sam sat i pol slobodno i mogao sam se
biciklom odvesti kući i jesti. Iako sam živio u sobi koju sam unajmio od Gđe. Henriksen u
ulici Jagtvej, jeo sam u gostionici u istoj zgradi.
Nakon ručka morao sam se ponovno javiti u pošti i otići u isti obilazak sa četrdeset
četvrtih ili petih katova.
Na nekoliko tjedana bio sam premješten u Adelgade i Borgergade, koji su se tada
sastojali od brojnih kuća koje su bile zrele za restauraciju. U tom kvartu su živjeli brojni
strani radnici sa vrlo neobičnim imenima ; večinom su to bili Poljaci. Mnogi od njih su
živjeli u potkrovlju. Trebalo se penjati ljestvama i prelaziti sa potkrovlja na potkrovlje. Ali ti
ljudi su bili vrlo ugodni i pristojni. Međutim na jednom me mjestu jedna žena totalno
izgrdila. Dostavio sam pismo za koje se ispostavilo da je staro šest mjeseci. Pismo je palo iza
nekih polica u pošti i tamo je ležalo šest mjeseci. Kada je ona otkrila koliko je pismo bilo
staro ona je počela na mene vikati i galamiti. No, ja sam brzo pobjegao i nastavio sa svojim
obilaskom.
Jednoga sam dana primio pismo od svoje pomajke u Sindalu, u kojem me obavijestila da
mi je umro poočim. Jednoga dana u Siječnju on je došao kući umoran od svojeg posla
rušenja stabala u šumi. On je odmah otišao u krevet, i dan nakon toga, 24. Siječnja, on je bio
mrtav.
Sada je moja pomajka morala prodati kuću i odseliti se. Malena djevojčica, Frida, koju su
moji posvojitelji posvojili prije mnogo godina, sada je imala dvadeset godina i imala je svoj
dom, i ona se brinula o našoj pomajci posljednjih pet godina njenog života. Niti jedno od
njene vlastite mnogobrojne djece nije joj pomoglo u njenoj starosti, već sam joj ja slao novac
svaki mjesec.
U gostionici u kojoj sam jeo, ponekad sam sjedio i razgovarao sa mladim čovjekom koji
je bio činovnik u velikoj Kopenhaškoj mljekari "Enigheden (Jedinstvo)". On je znao da sam
prije bio mljekar i da nisam bio baš previše zadovoljan svojim sadašnjim poslom poštara.
Jednoga dana mi je rekao da napušta svoj posao u Enigheden-u. U Ožujku je trebao
početi novi posao u drugoj firmi, tako da bi u uredu u Enigheden-u ostalo jedno slobodno
mjesto. On je mislio da bi ja volio raditi njegov posao.
On mi je predložio da čim prije odem u Enigheden i razgovaram sa direktorom kako bi se
prijavio za to slobodno mjesto. Nekoliko dana kasnije ja sam otišao tamo i razgovarao sa
direktorom. Rekao sam mu kako stvari stoje, da nemam uredske prakse, da sam samo bio
obični mljekar, ali da mislim da bi mogao savladati taj slobodni posao.
Direktor je bio vrlo ljubazan i rekao je da bi me volio uzeti na probni rad. On nije
smatrao vrlo bitnim to što nisam imao uredske prakse, jer mnogi činovnici nisu bili tako
dobri u računanju i pisanju kao mljekari.
Prije nego što sam započeo svoj novi posao u Ožujku, morao sam dati otkaz kako bi
prekinuo svoj posao u pošti. Tu je bilo još nekoliko mladih poštara koji su isto tako željeli
dati otkaz, i sada smo svi trebali doći kod upravitelja pošte.
Kada je saznao da želimo napustiti poštu, rekao je : "To volim čuti ! Ostati ovdje godinu
za godinom ne vodi nigdje. "
Počeo sam raditi u uredu mljekare Enigheden u Ožujku 1920. U mljekari je bilo
zaposleno oko 100 vozača. Svaki od njih je imao konjsku zapregu za prijevoz mlijeka.
Svaki dan vozači su trebali ispuniti obrazac narudžbe u kojem su navedeni proizvodi koje
su trebali dostaviti naredno jutro. Tu je bilo u pitanju punomasno mlijeko, nemasno mlijeko,
mlaćenica, mlijeko za djecu, vrhnje, šlag, maslac, sir, itd. Ja sam trebao sakupiti sve te
obrasce narudžbe i izračunati koliko od svakog proizvoda treba proizvesti tokom noći. Do 4
sata u jutro, kada su dolazili vozači, svi su proizvodi trebali biti spremni za ukrcaj na kola, i
oni su to vozili do kupaca kojih je bilo po cijelom gradu.
Prvih dana mi je pomagao činovnik čiji sam posao preuzeo. No, on mi nije baš puno
pomogao jer je dobio gripu , i ja sam se sam trebao snalaziti.
Moja mjesečna plaća bila je 285 kruna dok sam bio na probnom radu, i to je bila dobra
plaća, ista kakvu sam zarađivao i u pošti. I kada sam nakon kratkog vremena bio zaposlen za
stalno, dobio sam povišicu od 65 kruna.
Bilo nas je sveukupno 15 činovnika i sjedili smo u velikom uredu, svaki za svojim
stolom. Drugi su bili malo mlađi od mene. Knjigovođa je sjedio pored prozora, i vrata
direktorovog ureda uvijek su bila otvorena. Smatrao sam da je bilo lijepo raditi u Enigheden-
u.
Dobivali smo mnogo telefonskih poziva sa narudžbama iz brojnih gradskih mljekara, i ja
sam, zajedno sa ostalim činovnicima, trebao na njih odgovarati.
Onih 100 vozača, kada nisu vozili, nalazili su se dolje u štalama. Prvoga dana jedan
činovnik mi je trebao pokazati štale i predstaviti me vozačima. Bio sam pomalo uplašen kada
sam čuo kako vozači nazivaju činovnika "glupom svinjom" i drugim imenima koja ne bi
trebalo ponavljati. Oni su također bili vrlo grubi jedni sa drugima. Pomislio sam : "Oh, da li
ću sa takvima ovdje morati raditi ?" Ali pošto sam uvijek prema njima bio ljubazan ali čvrst,
oni su me uskoro jako zavoljeli i mi smo dobro surađivali.
Neki vozač bi se ponekad napio i zaboravio ispuniti svoju narudžbu za naredni dan. Kada
bi on došao sljedeće jutro za njega ne bi bilo ničega, i on bi mogao izgubiti posao. No, tada
bi mu ja pomogao i ispunio za njega narudžbenicu najbolje što sam mogao. I tada bi vozač
došao sljedeće jutro i zahvalio mi riječima : "To je bilo lijepo od tebe !"
Nekoliko dana nakon tog događaja jedan je vozač namjerno propustio ispuniti svoju
narudžbenicu. On nije bio pijan, ali on je očigledno vjerovao da ću mu ja uvijek pomoći. Ja
sam međutim shvatio da bi to otišlo predaleko kada bi dozvolio da me na taj način
iskorištavaju ; tako ja nisam ispunio narudžbenicu umjesto njega.
Poslovođa u mljekari Enigheden zvao se Lyngsie, i jedan me činovnik upozorio na njega.
Ako bi se jednoga dana javio na telefon kada on zove, morao bi u svakom slučaju udovoljiti
onome što on kaže, jer bi u protivnom mogao biti otpušten.
Jednoga dana sam se javio na telefon kada je on zvao i on je želio razgovarati sa
direktorom.
"Da, samo trenutak", rekao sam, i požurio da ga nađem. Pošto on nije bio u svojoj
kancelariji, otrčao sam dolje u štale gdje sam ga napokon uspio pronaći. Ali Lyngsie je
postao bijesan što mora tako dugo čekati i on je želio znati sa kakvim je to nemogućim
momkom razgovarao.
Direktor me upozorio da drugi puta budem pažljiviji : "Ti nemaš pojma kako je on bio
bijesan."
"Da, ali ja sam vas pokušao pronaći !"
"Ne, ti si trebao reći da ja nisam u svojoj kancelariji, ali da ćeš se ti pobrinuti da nazovem
kasnije. "
Postupno sam se počeo dobro slagati sa svim činovnicima. Kao što sam već spomenuo, ja
sam bio najstariji, a imao sam oko 30 godina.
Ali odnosi između činovnika nisu bili dobri ; bilo je puno neprijateljstva i svađa.
Ja sam to pokušao promijeniti. Razgovarao sam sa njima i konačno su oni postali vrlo
dobri i stvorila se potpuno drugačija i ugodna atmosfera u uredu.
Kao što sam već spomenuo, ja sam se trebao javljati na telefon. Jednoga je dana nazvao
jedan čovjek i tražio da razgovara sa direktorom. On je sjedio za svojim stolom kada sam mu
rekao da ga netko treba na telefonu.
 On me upitao tko je to i ja sam mu rekao njegovo ime.
"Reci mu da danas nisam ovdje", rekao je.
"Ne, ja to ne mogu reći", odgovorio sam ; "to nije istina !"
Direktor je bio malo zatečen, i tada je rekao ; "Da, reci mu da sam otišao na ručak."
"Ali ni to nije istina !"
Direktor nije bio naviknut da mu netko proturiječi na taj način, i svi su činovnici bili
znatiželjni kakva će biti njegova reakcija. Ali na opće čuđenje on se nije naljutio. Nakon što
je na trenutak promislio, rekao je : "Dobro - daj mi da razgovaram sa njime !"
Ponekad sam mnogo razmišljao o tome što će biti samnom. Ja nisam imao iste želje ili
sklonosti kao moje kolege, koji su se posvetili zaljubljivanju i razmišljanju o braku. Shvatio
sam da se nikada neću ženiti ; užasavala me pomisao na vezanost za jednu osobu. No, isto
sam tako smatrao užasnim da ću kao do sada svaki dan ići na posao, ispisati 10 000 brojeva,
onda ići kući i jesti, i možda tu i tamo otići u kino. Sljedeći dan ponovno odlazak na posao,
ispisivanje 10 000 brojeva, itd.
Silno sam želio pronaći posao na kojem ću moći biti od koristi drugim ljudima.
Razmišljao sam o tome da postanem misionar, ali pošto nisam bio crkveno orijentiran, morao
sam tu ideju izbaciti iz glave.
U uredu je bio jedan mladi čovjek koji je imao još jedan posao. On je, poput mene,
tokom dana bio činovnik, a navečer je bio muzičar. On se zvao Ove Hubert i on je svake
večeri svirao u kazalištu Apollo, koje se nalazilo blizu vrtova Tivoli.
On mi je jednoga dana pokazao knjigu koju je posudio od jednog drugog muzičara u
kazalištu. Taj je muzičar također imao dva posla : on je tokom dana bio pisac. On se zvao
Lars Nibelvang i on je bio vrlo zainteresiran za religioznu filozofiju.
On je Ove Hubertu posudio jednu od svojih brojnih knjiga. Ne sjećam se koji je bio
naslov knjige, ali to je bilo nešto o reinkarnaciji i meditaciji. Meni je to bilo nešto potpuno
nepoznato. Kada sam ga upitao što je to reinkarnacija, dobio sam odgovor da to ima veze sa
našim prethodnim životima.
Iako je pomisao da smo već živjeli prije bila za mene potpuno nova, odmah sam smatrao
da to zvuči ispravno. On mi je mnogo toga ispričao što je pročitao u toj knjizi, i smatrao sam
to vrlo uzbudljivim.
Stoga sam rekao da bi jako volio pročitati tu knjigu, i nekoliko dana kasnije dobio sam
poruku da bi mi ju Nibelvang volio posuditi, ali da bi osobno trebao doći k njemu na Amager
(4) 4 : Amager je otok koji čini dio Copenhagena i podići ju, jer bi on volio razgovarati
samnom. I tako sam nekoliko dana kasnije otišao k njemu.

Možeš li se sjetiti njegove adrese, i kada je to bilo ?

On je živio u Christian Svendsens Gade. To je bilo, mislim, nekoliko dana prije

Uskršnjih blagdana, 21. ožujka 1921.
On me primio vrlo prijateljski. On je bio u svojim ranim četrdesetim. Bio sam vrlo
impresioniran kada sam vidio veliki broj knjiga na njegovim policama. Gotovo sve knjige
bavile su se teozofijom, antropozofijom i sličnim religioznim i filozofskim temama. On je
bio vrlo načitan i vrlo posvećen takvim stvarima.
Kada me upitao o mojem poslu i mojim interesima, morao sam mu reći da ne znam ništa
o tim novim duhovnim pokretima, ali da sam religiozan, i da sam se, odkad pamtim, molio
Providnosti svaki dan.
Naučio sam da "molitva" također predstavlja prirodni dio tih novih duhovnih pokreta, i to
me umirilo. Da je on rekao bilo što drugo, ja bi vrlo brzo otišao. Ne mogu se sjetiti o čemu
smo još razgovarali, ali na odlasku mi je bilo dopušteno posuditi već spomenutu knjigu.
 Kada sam se opraštao od njega, on je rekao : "Vidjet ćeš, ti ćeš uskoro biti moj učitelj !"
Bilo mi je neobično da je on tako nešto rekao, jer ja to nisam mogao ni zamisliti.
Nekoliko dana kasnije uzeo sam knjigu kako bi ju čitao. Nikada nisam uspio pročitati
više od nekoliko poglavlja. Tu su se nalazile upute kako netko može meditirati na
Providnost, i ja sam to pokušao. Kasnije sam shvatio da mi je ta knjiga došla u ruke sam zato
da ja napravim tu meditaciju.
Slijedio sam upute u knjizi, ugasio sam svjetlo, spustio sam rolete, stavio povez preko
svojih očiju i udobno se smjestio u pletenu stolicu. Vladala je potpuna tama.
Odjednom se dogodilo nešto neobično. Bio sam prožet osjećajem da sam suočen sa
nečime neopisivo uzvišenim. U daljini se pojavila sjajna točka. Ona se približavala i
poprimila oblik ljudske figure. Prepoznao sam tu figuru. To je bila Thorvaldsenova (5) 5 :
Thorvaldsen je bio Danski kipar. figura Krista. Sa čuđenjem sam promatrao tu pojavu.
Tada je sve postalo mračno. Nisam se mogao ni pomaknuti. Ponovno je postalo svjetlo i
sada se figura pojavila u prirodnoj veličini i bila je potpuno živa. Bila je sjajno bijela sa
plavim sjenama. Izgledalo je kao da je napravljena od tisuća mikroskopskih vatrenih iskri.
Svjetlost je bila toliko intenzivna i živa da me podsjećala na prskalice koje se koriste
prilikom proslave Božića.
Na nekoliko trenutaka ponovno sam se našao u tami. No, svjetlost se vratila i sada je
figura bila ogromna. Ona je prošla kroz strop i dolje kroz pod. Samo sam mogao vidjeti
područje oko struka te Kristolike figure koja je bila zasljepljujuća poput sunca. Sjedio sam
kao prikovan za stolicu dok se figura polako kretala prema meni. U sljedećem trenutku je
ušla ravno u moju krv i meso.
Bio sam prožet predivnim i uzvišenim osjećajem.
Božanska svjetlost koja me na taj način obuzela, omogućila mi je da vidim čitavu
Zemlju. Vidio sam kako se Zemlja okreće, i neprestano su se pojavljivali novi horizonti sa
planinama i dolinama, zemljama i gradovima, kontinentima i oceanima.
Kada sam se konačno mogao pomaknuti, skinuo sam povez sa svojih očiju. Božanstveno
iskustvo bilo je gotovo. Vratio sam se natrag u svoj skromni materijalni svijet. Ali u mojoj je
svijesti još uvijek sjalo i blistalo kraljevstvo Božje. Bio sam u potpunosti prožet i očaran tim
iskustvom, ali i vrlo dezorijentiran. Ja nisam razumio da sam prošao kroz "inicijaciju".
Sljedećeg dana, 24. ožujka, bio je Veliki četvrtak, i ponovno sm odlučio sjesti u svoju
"stolicu za meditaciju". Bio sam vrlo znatiželjan da li će se ponovno nešto dogoditi.
Spustio sam rolete, stavio povez oko svojih očiju i sjeo na stolicu.
Samo sam nekoliko trenutaka sjedio u tami, kada sam ponovno bio okružen božanskom
svjetlošću. Našao sam se u bestežinskom stanju usred sjajnog neba. Nebom je prošla neka
vrsta sjene i time je nebo postalo još čišće i sjajnije. To se ponavljalo i svaki puta je nebo
postajalo sve sjajnije i sjajnije. Na kraju sam se našao u sveprožimajućoj zlatnoj svjetlosti, u
vatrenom oceanu. Više nisam imao tijelo i osjećao sam da je to Božja svijest.
Tada sam morao strgnuti povez sa svojih očiju jer sam osjećao kao da će mi mozak
eksplodirati.
Ponovno sam se našao u svojoj primitivnoj i skromno namještenoj sobi. No, bio sam
potpuno očaran i osjećao sam potrebu da se nekome povjerim.
Otišao sam u kuhinju kod svoje gazdarice, Gđe. Henriksen. Ispričao sam joj o svojem
čudesnom iskustvu, kako sam se našao usred vatrenog oceana.
Njen odgovor je bio : "Oh mili, ti ne bi trebao raditi takve stvari, od toga bi mogao
mentalno oboljeti".
Ona mi je naravno željela samo dobro, ali joj se više nisam usudio povjeravati ; niti sam
se usudio drugima govoriti o tome.
 No, sada sam primjetio da sam doživio čudesno proširenje svoje svijesti. Svaki puta kada
bi postavio neko pitanje ili naišao na neki problem, odgovor bi odmah došao. To kao da je
bilo neko "staro znanje". Postupno sam shvatio da moje znanje nema granica.
Kao i obično sam morao ići na posao, ali kada sam se navečer vratio kući intenzivno sam
razmišljao o tome što mi se to dogodilo. To je očigledno bilo povezano sa knjigom koju sam
bio posudio i zato sam želio nastaviti čitati. No, otkrio sam da ne mogu. Svaki puta kada sam
uzeo knjigu, imao sam osjećaj kao da je netko stavio ruku na moje čelo i zadržao me.
Ali tada sam otkrio da mi nisu nedostajale informacije koje sam mogao pronaći u knjizi.
Također sam otkrio da mi je bilo nemoguće čitati druge knjige.
Prije nekog vremena kupio sam si na otplatu polovni klavir, i sada sam se morao sjesti i
svirati kako bi imao mira od brojnih misli koje su mi prolazile glavom.
Nekoliko dana kasnije otišao sam u Amager kako bi Nibelvangu vratio knjigu i rekao mu
što sam doživio.
On je bio potpuno oduševljen. On je bio dobro upućen u duhovna područja i znao je za
inicijaciju, kozmičku svijest i sl., i on je odmah shvatio što mi se dogodilo.
On nije uzalud godinama proučavao sve religije svijeta. Nikada prije ili kasnije nisam
sreo nekoga sa tako velikim uvidom u duhovnu materiju. Međutim, u njegovom je znanju
bilo mnogo rupa, i on me sada suočio sa mnogobrojnim pitanjima.
Nikada nisam sumnjao u točnost svojih odgovora na njegova brojna pitanja, ali na
početku mi je u velikoj mjeri nedostajalo iskustvo u izražavanju. Jedino što sam do sada
napisao bila su pisma koja sam slao kući svojim posvojiteljima, i sada sam trebao odgovarati
na mnoštvo kompliciranih ili dubokih pitanja. Odgovarao sam na njih najbolje što sam
mogao, ali on je rijetko odmah bio zadovoljan sa mojim odgovorima, jer oni nisu uvijek bili
u skladu sa onime što je znao iz drugih izvora. No, to je uvijek završavalo njegovom izjavom
: "Da, sada to mogu vidjeti. Ti si u pravu ! Nitko to nikada nije vidio tako jasno. "
Nibelvang i ja bili smo mnogo godina nerazdvojni prijatelji.
Moćno iskustvo svjetlosti koje je pratilo moje "vatreno krštenje" predstavljalo je takvo
opterećenje za moj mozak da su me neko vrijeme mučile glavobolje.
Ali nakon što sam se pomolio da me se oslobodi tih bolova, ti bolovi su bili zamijenjeni
ugodnim toplim osjećajem koji je prolazio niz moja leđa.
S obzirom da moj posao u mljekari nije počinjao sve do vremena za ručak, posjećivao
sam Nibelvanga gotovo svako jutro. Njegovo je pravo ime bilo Lars Peter Larsen, ali kada je
počeo sa svojim literarnim aktivnostima promijenio je ime u Lars Nibelvang. Ali u obitelji i
među prijateljima samo su ga zvali "Lasse".
Zahvaljujući Lasse-u moje su kozmičke analize postale vrlo snažne i nepokolebljive. On
je bio sama inkarnacija duhovnih pitanja čitavog čovječanstva. On je gotovo bolje od mene
znao koje kozmičke analize ili informacije ljudi trebaju. On je bio vrlo tvrdoglav i nije bio
zadovoljan sve dok svaki problem nije bio ponovno i ponovno analiziran i razjašnjen.
On je bio toliko pun entuzijazma i žara da me to izbrusilo i zahvaljujući njemu moja su
objašnjenja postala tako čvrsta i nepokolebljiva.
Mi smo naravno shvatili da je to duhovno znanje namijenjeno čitavom čovječanstvu i da
bi ono stoga trebalo izaći u obliku knjige. S obzirom da je on imao mnogo više iskustva u
pisanju od mene, ja sam smatrao da on treba napisati knjigu, a ja bi samo objašnjavao i
pričao.
No ipak je bilo nešto u meni što mi je govorilo da se mogu naučiti pisati, i stoga sam
kupio pisaću mašinu.
I tako sam jednoga dana napisao predgovor za "Livets Bog (Knjiga života)".
Kada je to Lasse pročitao rekao je : "Ja ne bi trebao ništa pisati ! Ti sam trebaš napisati
knjigu !"
I tako sam počeo pisati.
 Ali sve što sam napisao prvih godina trebalo se, međutim, kasnije ispraviti. Nisam imao
iskustva i pisao sam tako duge rečenice da su one ispunjavale pola strane. Na početku sam
mislio da će čitatelj lakše razumjeti analize ako se niz misli ne bude prekidao korištenjem
brojnih točaka.
Prošlo je zapravo sedam godina prije nego što sam uistinu bio spreman započeti svoje
glavno djelo, "Livets Bog".
Za to vrijeme prolazio sam produljeno tjelesno čišćenje i duhovno samoispitivanje.
Nikada nisam pio alkohol ili pušio cigarete, ali sam jeo nešto mesa. Uvijek mi je bilo žao što
se životinje moraju klati, ali uvijek sam slušao da je meso neophodno jer se bez njega ne
može živjeti. U to vrijeme nije bilo baš mnogo vegetarijanaca. Ja sam nikada nisam bio neki
veliki mesojed, tako da mi nije bilo teško prestati sa time. Osjećao sam međutim da ne
trebam sa time prestati prebrzo, već sam nakon nekoliko mjeseci u potpunosti prestao jesti
meso i ribu.
U gostionici u kojoj sam se hranio, dok su drugi jeli odreske i kotlete, ja sam se u
početku trebao zadovoljiti sa umakom i krumpirima, i sendvićima, na kojima sam prije imao
jetrenu paštetu i salamu, a sada je tu bila talijanska salata, povrće i ostala vegetarijanska jela.
Bile su tu još neke stvari koje nisu imale veze sa hranom, a za koje sam shvatio da ih
moram izbjegavati. O tome sam kasnije pisao u svojim knjigama i člancima.
Ja sam uvijek imao Krista kao primjer. Svaki puta kada sam se našao u situaciji kada
nisam bio siguran što da radim, pitao sam se što bi Krist napravio, i onda sam odmah
pronašao odgovor.

Zar "Lasse" Nibelvang nije bio oženjen ?

On je bio prije u braku, ali sada je bio razveden. Kasnije se oženio jednom drugom
ženom koja je imala iste interese kao i on.
Ja sam proveo nekoliko divnih godina sa Lasse-om. Bili smo zajedno skoro svaki dan i
često smo imali vrlo iskrene diskusije.
Jednoga dana smo trebali nešto jesti. Tako je Lasse otišao u kuhinju kako bi skuhao
nekoliko jaja u loncu. Dok su se jaja kuhala mi smo se zanijeli u diskusiji i zaboravili na njih.
Tada smo začuli prasak iz kuhinje - jaja su završila na stropu. Sva je voda isparila.
Ponekad smo proveli zajedno čitavu nedjelju, i tada smo uistinu razgovarali i naširoko
raspravljali o mnogim stvarima.
Kasno navečer kada sam krenuo kući (to je bila šetnja od 5 ili 6 kilometara), on bi mi
pravio društvo. Čitavo smo vrijeme raspravljali o kozmičkim pitanjima i kada smo došli do
mojeg stana u Norrebro-u, ja sam ga otpratio natrag do Amager-a !
Lasse-u nije trebalo dugo da shvati da sam trebao dati otkaz za svoj uredski posao u
mljekari. On je zaradio popriličnu svotu novaca te godine i ponudio mi je financijsku
podršku. Ja sam sada bio slobodan od svojeg posla i mogao sam se u potpunosti posvetiti
mojem zadatku crtanja simbola i pisanja analiza. Rekao sam Lasse-u da bi se ta pomoć
trebala smatrati posudbom, koju ću vratiti kada to budem mogao.
Međutim, nekoliko mjeseci kasnije Lasse je ostao bez posla i nije zarađivao toliko kao
prije i zbog toga mi je s teškoćom pomagao. Ali tada su se pojavili drugi pomagači mojeg
rada koji su mi ponudili pomoć.

Možeš li nam reći tko su oni bili ?

Da - to je bio zubar iz Hillerod-a i njegova žena, koji su bili vrlo oduševljeni mojim
radom i oni su me podržavali neko vrijeme. On se zvao Palle Ivert i on je bio stari Lasse-ov
poznanik.
 Ali jednoga dana sam shvatio da trebam pokušati sam zarađivati za život.
Kada sam napustio svoj posao u mljekari Enigheden direktor mi je rekao da se mogu
vratiti kada god hoću. Tako sam sada stupio sa njime u kontakt. Mogao sam se vratiti na svoj
uredski posao, no dobio sam ideju da bi za mene bilo bolje da radim u samoj mljekari nego u
uredu. Mislio sam da bi me to manje psihički zamaralo i da bi se stoga bolje mogao posvetiti
svojem duhovnom radu u slobodno vrijeme.
Ali ispostavilo se da sam svakodnevno bio previše umoran da bi bilo što pisao ; tako da
je to gotovo u potpunosti mirovalo.
Direktor, koji je uvijek bio dobronamjeran prema meni, razumio je moju situaciju. On i
njegova žena ponekad su me zvali u svoju kuću. On me smatrao "prorokom" kojem se uvijek
mogao obratiti kada se javio neki problem.
Jednoga sam dana trebao odlučiti da li vozač koji je prevario mljekaru treba biti otpušten.
To je počelo jednog poslijepodneva kada su činovnici imali svoju uobičajenu pauzu za kavu
ili čaj. Dolje u mljekaru je bila poslana djevojka po bocu vrhnja. Kada je boca bila otvorena
ispostavilo se da ne sadrži vrhnje nego mlaćenicu. I sada se otkrilo da se u bocama vrhnja
zapravo nalazila mlaćenica. To je značilo da neki od vozača čini nešto nelegalno. Vozači su
mogli vraćati boce mlijeka, vrhnja i ostalih proizvoda koje oni nisu prodali tokom dana ; no
tada su oni mogli dobiti povrat novca. Ali tu je bio jedan vozač koji je vraćao mlaćenicu kao
vrhnje kako bi nelegalno zaradio nešto novaca.
Sljedeći smo dan otkrili koji je to vozač - to je bio mladić od osamnaest godina.
Poslovođa je odlučio da ga odmah otpusti. Mladić je bio vrlo nesretan i posramljen, i nije se
usudio vratiti kući svojim roditeljima.
Nekoliko dana kasnije dva su nadglednika vozača razgovarala sa direktorom o tom
slučaju, i pitali da li je moguće da se taj mladić ponovno zaposli. Ali direktor ništa nije
mogao obećati. On se obratio meni i pitao me što bi ja napravio na njegovom mjestu. Ja sam
odgovorio da se mene pita ja bi dozvolio da se on vrati na posao.
"Da - ali on nam mora poslužiti kao primjer", rekao je. "Mi ne možemo dopustiti da
vozači kradu od nas na taj način !"
Odgovorio sam da postoje mnogi drugi vozači koji bi mogli poslužiti kao takav primjer.
"Taj mladić je jedan od naših najboljih vozača ; on je ovdje još otkada je bio raznosač
mlijeka, i on je gledao kako se ostali vozači opijaju i varaju jedni druge koliko god mogu. On
nikada nije naučio ništa drugo. On zapravo nije po prirodi lopov. Ako on na ovaj način
izgubi posao godinama će ga pratiti loš glas i on nikako neće moći naći drugi posao. Ali ako
mu se dopusti da ostane ovdje možemo biti sigurni da on neće ponoviti ništa slično. On je
dobio ozbiljno upozorenje."
Direktor je odgovorio da će možda ponovno zaposliti tog vozača ; on će o tome još
razmisliti.
Jedan od ostalih vozača u mljekari bio je stariji brat vozača koji je dobio otkaz. Ja sam
razgovarao sa njime i preporučio sam mu da nagovori svojeg brata da dođe kod direktora i da
mu kaže da mu je žao zbog onoga što se dogodilo. Ja sam bio gotovo siguran da će on u tom
slučaju biti vračen na posao. I nakon tjedan dana taj se mladić vratio na posao.
Među mljekarima i vozačima se proširio glas o tome na koji sam način branio tog mladog
vozača, što je značilo da sam kod njih postao vrlo popularan.
Bilo je naravno divno biti popularan kod tako mnogo ljudi, ali ja sam svakodnevno
razmišljao o tome kako nastaviti sa svojim kozmičkim analizama i simbolima.
Nasreću, našli su se neki drugi prijatelji koji su mi pružili podršku tako da sam se od
jeseni 1922 u potpunosti mogao posvetiti svojem duhovnom radu. Morao sam međutim
živjeti vrlo štedljivo i skromno.
Lasse me želio predstaviti svojoj obitelji. On je imao sestru i šurjaka koji su živjeli u
Frederiksberg-u ; oni su se zvali Christine i Ole Sorensen. Oni su imali dvije malene
djevojčice od osam i pet godina, koje su se zvale Agnete i Emilie. Obitelj je živjela u
prizemlju kuće sa terasom (7H Pile Alle), i sa njima sam proveo mnoge sretne trenutke.
U pravilu je dolazio i Lasse. On nikada nije mogao razumjeti kako sam ja mogao uživati
u tome da ležim na podu i igram se sa djecom kada smo upravo sjedili za stolom i
razgovarali o dubokim duhovnim temama.
Jednoga je dana malena soba na drugom katu postala slobodna ; tako da su mi ju
Sorensenovi iznajmili i ja sam se uselio.
To mi je u potpunosti odgovaralo jer sam odjednom ostao bez svojeg prethodnog
smještaja. Upravo sam se iselio iz svoje sobe u Jagtvej-u gdje sam živio pet godina. Od tamo
sam se preselio u ulicu Henrik Ibsensvej, gdje mi je jedna žena iznajmila svoj stan jer se ona
trebala brinuti o jednoj drugoj ženi koja je bila bolesna i koja je živjela na jednom drugom
mjestu.
Ali moj boravak u ulici Henrik Ibsensvej bio je vrlo kratak, jer je bolesna žena umrla isti
dan kada sam se ja uselio. Zbog toga sam bio vrlo sretan što sam se mogao doseliti kod
obitelji Sorensen u ulicu Pile Alle, iako su oni imali samo malu, skromnu sobu točno ispod
krova.
Ta je obitelj bila uvijek izuzetno ljubazna i spremna mi pomoći. Ja sam sa njima jeo i
Gđa. Sorensen je prala i krpala moju odjeću.
To je od njih bilo vrlo požrtvovno jer su oni često morali razmišljati o svojim
financijama.

Da li je istina da ti u početku nisi mogao kontrolirati sposobnost vidovitosti koju si dobio ?

Da, to je bilo vrlo neugodno. Ako sam ušao u autobus ili tramvaj i ako sam sjedio preko
puta nekog čovjeka sa bolesnim organom, ja sam to mogao osjetiti u sebi.
Jedne večeri sam sjedio u tramvaju - na svojem putu kući u Norrebro - kada je ušao neki
čovjek i sjeo nasuprot mene. Osjećao sam da su njegovi organi vrlo oštećeni ozbiljnom
bolešću. Skoro sam se onesvijestio. Ustao sam i oteturao do zadnjeg dijela tramvaja, gdje
sam pokušavao ostati uspravan držeći se za rukohvat. Ostali su putnici mislili da sam pijan.
Mogao sam čuti kako govore da sam totalno pijan.
Tada je došao kondukter. On je rekao : "Ti ovdje moraš sići !"
Odgovorio sam da moram ići još tri stanice dalje.
"To nije važno. Ti ovdje moraš sići !"
Teturajući sam sišao sa tramvaja i stupio na pločnik, ali kratko nakon toga sam pao na
ulaz u podrumski prolaz, gdje sam ostao ležati u nesvijesti.
Osvijestio sam se kada su mi dvoje mladih ljudi pomogli da se ustanem.
"Da li sam ležao tamo dolje ?" pitao sam.
"Da, vidjeli smo iz tramvaja da si se srušio, i sišli smo kako bi ti pomogli. "
"To je vrlo lijepo od vas."
"Ali ti uopće nisi pijan."
"Ne - ja nikada nisam bio pijan !"
"Oh, pa u tramvaju je bilo užasno vruće - sada trebaš uzeti taxi da te odveze kući. "
"Ne, to neće biti potrebno. Sada se osjećam bolje i bez problema se mogu odšetati ostatak
puta."
Od tada pa nadalje bio sam mnogo oprezniji prilikom ulaženja u tramvaj. Ja sam se to
usudio samo kada sam vidio da je on gotovo prazan, jer u mnoštvu ljudi uvijek ima onih koji
su bolesni. Nisam se usudio ići ni u kino ako je u filmu bilo nasilja i ubijanja. Ali činio sam
sve što sam mogao da pobijedim i prevaziđem tu slabost, i konačno sam uspio.
Godinu dana prije svoje "inicijacije" doživio sam nešto vrlo neobično.
 Došao sam kući nakon posla i sjedio sam i jeo svoj večernji obrok. Na stolu je ležala
knjiga i ja sam ju pomalo čitao.
Odjednom sam naglo ustao i našao se kako stojim nasred sobe. Ali istovremeno sam još
uvijek sjedio za stolom. Pitao sam se da li sam umro.
Tada sam se ponovno pokrenuo - i sada sam ponovno sjedio za stolom i jeo.
Bio sam vrlo uplašen tim neobičnim iskustvom. Ali sada nakon što sam prošao kroz
svoju inicijaciju, shvatio sam da bez poteškoća mogu napustiti svoje tijelo.
Prvi puta kada sam to pokušao odjednom sam ugledao nepoznati grad okupan suncem.
Oko grada bio je pustinjski krajolik. Kasnije sam shvatio da sam bio u Damasku.
Drugi puta sam na taj način otišao u Jeruzalem. Uvijek se prvo formirao plavi oblak. Iz
tog oblaka pojavio bi se neki krajolik. Mogao sam vidjeti polje blizu Jeruzalema koje se
zvalo "Krvavo polje" jer ga je Juda kupio za trideset srebrnjaka koje je dobio jer je izdao
Isusa.
Jednom drugom prilikom spasio sam jednom čovjeku život. Formirao se uobičajeni oblak
i iz njega se pojavio otok na južnom moru. Vidio sam čovjeka kao sjedi pored jezera. On je
bio gotovo potpuno crn. Tu su bile i neke crnačke kolibe. Sada se iz kolibe pojavio neki
drugi čovjek. On je bio naoružan toljagom i prikradao se čovjeku koji je sjedio. On je
izgledao vrlo zao i bilo je očigledno da čovjek pored jezera samo što nije bio ubijen.
Odjednom je taj zli čovjek ugledao mene. On je bio užasnut, bacio je toljagu i pobjegao.
Iako sam na taj način mogao ljudima spašavati živote, shvatio sam da nisam dobio
kozmičku svijest kako bi izvodio takve eksperimente. To nije bila moja misija ; ja sam se
trebao koncentrirati na pisanje svojih kozmičkih analiza i na crtanje simbola.
Također može biti vrlo opasno napuštati svoje tijelo na taj način. Mogao sam vidjeti da bi
uništio svoju inteligenciju ako bi nastavio sa takvim eksperimentima. A s obzirom da mi je
bilo suđeno da koristim svoju inteligenciju na vrlo visokoj razini, nisam se usudio više raditi
takve stvari.
Ako pogledamo spiritističke medije možemo vidjeti da su njihovi osjećaji vrlo razvijeni
na račun njihove inteligencije. Oni nemaju svoje mišljenje već uvijek moraju pitati duhove, i
oni čak ne znaju da li imaju posla sa pravim duhovima.
Kao što sam već rekao, imao sam u svojoj sobi klavir. Nikada nisam naučio svirati po
notama, već sam uživao u sviranju kratkih, jednostavnih melodija po sluhu.
Jednoga sam dana stupio u kontakt sa učiteljem glazbe, jer sam sada želio naučiti svirati
klavir po notama.
Nakon svoje prve lekcije sjedio sam čitavu večer vježbajući se u čitanju nota. Ali
narednog dana, kada sam sjeo za pisaću mašinu, otkrio sam da nisam mogao napisati ni jedan
redak i shvatio sam da trebam odustati od sviranja klavira ako želim nastaviti sa pisanjem. I
tako sam se trebao rastati sa klavirom. Predao sam ga poznaniku koji je preuzeo na sebe
plaćanje ostalih rata.
Sada sam imao mir i tišinu za svoj duhovni rad u svojoj maloj sobi u ulici Pile Alle.
Polako sam postajao sve iskusniji kao pisac i, pošto sam shvatio da bi od velike pomoći
za čitatelje mojih analiza bilo ako bi one bile popraćene lako razumljivim simbolima,
postupno sam ih nacrtao oko tucet. Najviše sam razmišljao o simbolu koji je danas poznat
kao "glavni simbol". Morao sam napraviti nekoliko crteža i skica prije nego što su svi detalji
bili na svojem mjestu.
Jednoga dana, kada sam stajao kod svoje crtaće daske i stavljao završne detalje na
simbol, shvatio sam da nisam sam. Sa svake moje strane stajala je figura obučena u bijelo, to
su bili "duhovni učitelji". Potpuno tihi i mirni, oni su stajali nekoliko trenutaka sa
prekriženim rukama, i gledali simbol. Tada su oni kimnuli glavama i nestali. Od tog dana pa
na dalje osjećao sam da imam simpatije i podršku čitavog duhovnog svijeta.
 Jednoga sam dana kupio polovni projekcijski aparat i sa velikim poteškoćama prenio sam
"glavni simbol" i nekoliko ostalih simbola na dijapozitive. Pomoć sam potražio kod fotografa
koji mi je pokazao kako se mogu obojati dijapozitivi.
Sada sam bio spreman demonstrirati vječnu sliku svijeta. Osjećao sam da je vrijeme zrelo
da bi ju pokazao većem krugu zainteresiranih ljudi.
Po imenu sam znao za Carla Vetta - on je bio glavni direktor robne kuće - i znao sam da
je on vrlo zainteresiran za duhovne stvari. On je često posjećivao okultne sastanke i
kongrese. Sada sam osjećao da trebam sa njime stupiti u kontakt i napisao sam mu ljubazno
pismo uz koje sam pridodao predgovor knjizi "Livets Bog (Knjiga života)".
Dobio sam od njega prijateljski odgovor. On je sa velikim interesom pročitao moje pismo
i volio bi me upoznati sa mudrim starcem po imenu Bernhard Low, koji je bio vlasnik
tvornice i živio je u Ordrupu. On je imao ljevaonicu zvona. On je sada bio vođa
Antropozofskog društva. On će bez sumnje biti svjestan vrijednosti mojeg rada.
On je za zainteresirane ljude održavao sastanke u svojoj kući (23 Kirkevej, Ordrup) svake
nedjelje poslijepodne. Sastanci su se održavali u obliku studijskih kružoka.
U rujnu 1928 bio sam pozvan na jedan od njihovih nedjeljnih sastanaka. Otišao sam tamo
tramvajem i imao sam sa sobom svoje dijapozitive i projekcijski aparat. Pronašao sam put do
Lowove obiteljske kuće i pozvonio na vrata.
Otvorio mi je sam Low. To je bio stariji gospodin sa bijelom bradom, vrlo uspravan, sa
velikih blagim licem i lijepim plavim očima. On mi je zaželio dobrodošlicu i ušao sam unutra
i upoznao njegovu ženu, njihove dvije kćeri i zeta, koji su bili vrlo ljubazni. Tu su bili
prisutni još neki ljudi koji su bili zainteresirani za antropozofiju - uključujući i Carla Vetta.
Sjedili smo u velikoj sobi i Low mi je postavio brojna pitanja i bio je vrlo zadovoljan i
impresioniran mojim točnim i potpunim odgovorima na njegova duhovno znanstvena pitanja.
I tada su oni trebali vidjeti moje dijapozitive u drugoj sobi. Rekao sam im što simboli
znače i objasnio sam im čitavu sliku svijeta.
Oni su bili potpuno oduševljeni. Low je kasnije rekao : "Pa - ja nemam kozmičku svijest,
ali ako bi ja trebao stvoriti sliku svijeta, ona bi morala biti upravo takva. Nema drugog načina
da se to napravi !"
Na Lowov zahtjev ponovno sam došao sljedeće nedjelje i pokazao još svojih simbola. A
Low je bio spreman sa brojnim pitanjima, na koja sam i odgovorio.
Low je bio "tražilac" cijeli svoj život. On je većinu svojeg vremena posvetio djelima
Rudolfa Steinera, koji je bio univerzalni genije i koji je doživio neke "kozmičke bljeskove" i
koji je 1913 osnovao Antropozofiju.
Low je znao Steinerove odgovore na razna duhovno znanstvena pitanja i sada je želio
čuti moje odgovore na ista pitanja. Svaki puta je on mislio da su moji odgovori jasniji i
potpuniji.
Low je toliko bio zainteresiran za Rudolfa Steinera da ga je ovaj, nekoliko godina prije,
pozvao u svoj dom u Švicarskoj. Steiner je imao svoje sjedište u Dornachu na sjeveru
Švicarske. Tamo je Low bio njegov gost neko dulje vrijeme i tako je imao mogućnost da
pobliže upozna tu zanimljivu osobu.
Low je bio upoznat sa nekim starim proročanstvima, uključujući i Nostradamusova, o
dolazećem svjetskom učitelju, "čovjeku sa sjevera", koji se trebao pojaviti upravo u ovom
desetljeću. On je silno želio upoznati tog svjetskog učitelja. On je mislio da je to možda sam
Steiner. Ali kada je Low, nakon svojeg dugotrajnog boravka kod Steinera, odlazio, oni su po
posljednji puta razgovarali.
Steiner je rekao da za sto godina više neće biti Antropozofije. Low ga je tada pitao :
"Pa... što će onda biti ?"
 Steinerov je odgovor bio vrlo simboličan : "Vidim otvor u oblacima iznad tvoje
domovine, Danske. Tamo će se za nekoliko godina pojaviti novi svjetski učitelj. Pošto će
njemu trebati podrška, bilo bi divno da se nađe netko tko će mu pomoći !"
Low se vratio u Dansku, gdje je on iznova pokrenuo antropozofske studijske kružoke u
Ordrupu i također je pokrenuo studijske kružoke u provincijama.
I sada je on došao u kontakt samnom.
Nisu svi sudionici Lowovih studijskih kružoka bili jednako oduševljeni samnom. Jedan je
od njih rekao Lowu : "Mi bi, a ne Martinus, trebali iznijeti ove stvari na svjetlo dana !"
"Možeš li ti možda nacrtati takav simbol ?" pitao je Low. "Ili možeš li objasniti sliku
svijeta ?"
"Pa, ne mogu"
"Pa ni ja to ne mogu - i zato to mora biti Martinus !"
Low je uvijek bio nepokolebljivo vjeran meni, iako su neki sudionici njegovih studijskih
kružoka postupno otišli.
Njegov komentar je bio : "Oni to ne razumiju, te kamile !"
Ja sam jako volio svoje nove prijatelje, no ja sam bio u financijskim poteškoćama i
mučilo me to što nisam mogao Lasseu vratiti novac kojim mi je pomogao. U pitanju je bila
svota koja je odgovarala normalnom godišnjem prihodu. I sada je i Lasse također bio u
poteškoćama, jer nije imao posla.
S obzirom da neko vrijeme nisam imao čak ni novaca za tramvaj do Ordrupa, neko
vrijeme nisam dolazio na tjedne susrete u Lowovoj kući. Low nije mogao razumjeti zašto me
više nije viđao. Ali neka gospođa u studijskom krugu je rekla da to ona dobro može razumjeti
: "Martinus sigurno nema dovoljno novaca za tramvaj !"
"Ne - pa zar je u tako lošoj situaciji ?", rekao je Low. "Tada mu mi moramo pomoći."
Nekoliko dana kasnije Low se pojavio u mojem stanu i upitao me za moju financijsku
situaciju i saznao je od mene koliko dugujem Lasseu. Tada me zamolio da čim prije dođem
njegovoj kući.
Low i njegova žena su bili vrlo sretni kada sam ponovno došao k njima i Low mi je dao
veliku kuvertu, i rekao je da tu ima dovoljno novaca da platim preostali dug Lasseu. I tu je
bilo dovoljno novca da platim kamate i kamate na kamate, pa čak i više od toga.
Lasse je naravno bio vrlo iznenađen i sretan kada je odjednom dobio natrag sav svoj
novac i on nije želio prihvatiti nikakve kamate.
"Ti to možeš zadržati za sebe," rekao je. "I tebi je to potrebno !"
Sljedeći puta kada sam posjetio njegovu obitelj, Low mi je pokazao skupi džepni sat koji
je kupio u Švicarskoj. To je bio veliki zlatni sat na lancu i mogao je otkucavati svaki sat.
"Možeš ga imati !" rekao je Low. "Moja žena i ja smo odlučili."
"Da, možeš ga i prodati," rekla je njegova žena, "ako ti zatreba novaca."
Ja sam naravno izuzetno cijenio njihovu dobru namjeru, i zahvalio sam im mnogo puta.
To je bio vrlo lijepi sat koji se nikada nije trebao navijati. To je bilo nešto potpuno novo i
nepoznato u to vrijeme.
Sada sam ja vrlo često bio pozivan kod Lowa i on je također zvao one svoje prijatelje za
koje je znao da su uistinu zainteresirani za moj rad. Oni su također postali moji prijatelji i
među njima je bilo mnogo utjecajnih ljudi.
Moji novi prijatelji također su željeli da ih posjetim u njihovim domovima i ja sam bio
pozivan kod nekoga gotovo svaku večer. Oni su bili vrlo zainteresirani i ja sam morao
odgovarati na mnogobrojna pitanja tako da su naša okupljanja znala trajati do iza ponoći.
Također sam počeo primati brojna pisma na koja je trebalo odgovoriti.
Jednoga dana u ljeto 1929, Low je rekao : "Ti bi trebao imati nekog mladog čovjeka koji
bi ti pomagao ; ti ne možeš sam nastaviti sa ovim zadatkom."
I ja sam također osjećao da bi trebao imati nekog mladog pomoćnika.
 Još sam uvijek pisao prvi dio "Livets Bog", i Low mi je obećao da će on financirati
izdavanje knjige.
Rudolf Steiner umro je u Švicarskoj 1925. Nekoliko godina kasnije Low je pozvao
njegovu udovicu na put u Dansku. Ona je odsjela u Lowovoj kući u Ordrupu i on joj je
pričao o meni i mojem radu.
On je mislio da će ona biti zainteresirana da me upozna i on bi tada organizirao taj susret
u svojem domu, kako bi se mi mogli upoznati.
Ali Gđa. Steiner nije se htjela upoznati samnom. Njen je komentar bio : "Moj muž je već
dao svijetu sve što je potrebno !"
Low je bio vrlo iznenađen tom reakcijom, ali ja nisam.
Često sam posjećivao svoje stare prijatelje u Hillerodu, Palle Iverta, zubara, i njegovu
ženu, koji su mnogo pričali o mladom čovjeku sa kojim su se upoznali : o Gerneru Larssonu,
koji je imao 22 godine i koji je također živio u Hillerodu. Njegovo je puno ime bilo Erik
Gerner Larson. Njegov je otac uzgajao cvijeće na veliko, a Erik mu je bio šegrt. Neko
vrijeme on je bio u Greni, gdje je preuzeo trgovinu cvijećem.
No, on je uskoro morao odustati od trgovine zbog bolesti. On je bio u bolnici zbog
ozbiljnog čira na želucu. On je sada ponovno živio u Hillerodu sa svojim roditeljima, ali
doktori nisu vjerovali da će on preživjeti bolest.
Kada sam jedne nedjelje posjetio Gosp. i Gđu. Ivert upoznao sam tog mladog čovjeka.
On se šetao oko utvrde na jezeru kako bi se sa svime oprostio.
Kada sam ga pozdravio odmah sam shvatio da bi on trebao biti moj prvi pomoćnik.
Ispostavilo se da je on vrlo zainteresiran da čuje o mojem radu.
Naglasio sam mu da prvi uslov da on ozdravi jest da on postane vegetarijanac, i on je bio
vrlo voljan to učiniti. Nakon našeg prvog razgovora on je bio spreman doseliti se k meni i
postati moj sekretar.
Nisam mu mogao obećati da će mu njegova budućnost samnom biti posuta ružama, ali
osjećao sam da ga je Providnost izabrala kako bi preuzeo značajnu ulogu u mojoj misiji.
Jedna obitelj koju sam upoznao i koja je bila vrlo zainteresirana za moj rad, pomogla mi
je pronaći odgovarajući stan. Do tada sam stanovao u malenoj sobi, ali sada sam se preselio u
lijepi, udobni stan u ulici Lykkesholms Alle u Frederiksbergu. Tu se doselio i Gerner
Larsson. Bio je kolovoz 1929.

Što su na to rekli roditelji Gernera Larssona ?

U početku oni su bili jako protiv toga. Oni nisu razumjeli ništa o mojem radu ; ali kasnije
su oni postali vrlo zainteresirani.
Tokom prve godine Gerner Larson je zarađivao za život kao savjetnik u različitim
rasadnicima i trgovinama cvijećem. On je obilazio brojne velike vile kako bi uređivao
njihovo cvijeće i lončanice. On je također imao mali prihod od dekoriranja cvijećem nekih od
najvećih kina u gradu. No to je prestalo tako da je Low preuzeo na sebe njegovo uzdržavanje
kako bi on mogao raditi isključivo za mene.
Kao moj prvi suradnik ili sekretar Gerner Larson je trebao biti podučen da drži
predavanja i vodi studijske grupe u Copenhagenu i provincijama.
Ispostavilo se da je, gledano iz duhovne perspektive, on predstavljao neispisanu stranu.
On je u potpunosti prevazišao ortodoksno Kršćanstvo o kojem je učio kao dijete ; on nije
ništa znao o bilo kojem drugom religioznom učenju. On nije bio ni teozof, ni antropozof,
spiritist i ništa slično. Ukratko, on nikada nije slijedio niti jedan religozni pravac ili pokret.
Ali njegova duhovna glad je bila tako snažna da je on, poput suhe spužve, apsorbirao veliku
količinu analiza duhovne znanosti kroz naše osobne razgovore i moje odgovore na stotine
njegovih pitanja. Istovremeno je on imao razvijenu sposobnost intuicije koja mu je
omogučavala da gotovo brzinom svjetlosti shvati velike kozmičke analize ili istine bez dugog
objašnjavanja. On je dakle posjedovao sve potrebne i visokorazvijene sposobnosti koje su
neophodne da bi netko bio podučen u najkraćem mogućem vremenu da bude učitelj ili
stručnjak za duhovnu znanost.
On je u velikoj mjeri bio podučavan tokom naših šetnji prirodom. Mi smo često odlazili u
Dyrehaven (1) 1: Veliki park na sjeveru Copenhagena. Od Klampenborga šetali smo do
Kuće Petera Liepsa i tamo smo pili čaj ; tada smo šetali pored Erimitagena (2) 2 : Kraljevska
lovačka kuća (koja se više ne koristi) u Dyrehavenu., dolje do Springforbia i natrag do
Klampenborga.
Oko Eremitageslettena (Eremitage polja) postoji posebna atmosfera, vrlo posebna
atmosfera. Zrak je lakši i čišći nego što je to uobičajeno. Vidoviti ljudi mogu vidjeti da se
tamo nalazi "duhovni grad", koji je nastanjen vrlo razvijenim neinkarniranim ljudima.
Ovu posebnu atmosferu objašnjava njegovo zračenje.

Da li je istina da je Krishnamurti bio obaviješten o tebi i tvojoj misiji ?

Da. Lasse, koji je proučavao sva religiozna i filozofska učenja na svijetu, također je bio
vrlo dobro upoznat sa Teozofijom. Annie Besant, spisateljica, bila je predsjednica
Teozofskog društva, koje je imalo svoje sjedište u Indijskom gradu Adyaru. Ona je proglasila
Jiddu Krishnamurtija novim svjetskim učiteljem još dok je on bio dječak. Ali kao odrastao on
se bunio protiv njenog idoliziranja njega samoga.
Oko 1929 Lasse je napisao pismo Krishnamurtiju. Putem tog pisma Krishnamurti je
saznao za mene i moju misiju.
Na moj 39 rođendan, 11. kolovoza 1929. , Krishnamurti je raspustio društvo koje se
stvorilo oko njega i izjavio je da ne želi nikakve sljedbenike.

Kako si ti počeo držati javna predavanja ?

Jednoga je dana Low shvatio da ja ne mogu više nstaviti sa brojnim privatnim

okupljanjima gotovo svake večeri.
"Sada bi trebali iznajmiti salu", rekao je. "Tada može doći svatko tko je zainteresiran i
slušati tvoje predavanje."
Tako smo iznajmili salu koja može primiti preko 200 ljudi. To je bilo u ulici
Forhabningsholms Alle 11. Kupio sam veći projekcioni aparat kako bi mogao prikazivati
svoje simbole u sali.
Svoje sam prvo predavanje održao u ponedjeljak, 1. prosinca 1930. Sala je u potpunosti
bila ispunjena ljudima i ja sam se osjećao vrlo nervozno i sramežljivo. Kako bi spasio
situaciju, napisao sam nekoliko strana koje sam mogao naglas pročitati, ako bi to bilo
potrebno.
Izgovorio sam tihu molitvu, i nakon što sam se pomalo uhodao sa predavanjem, osjetio
sam se toliko nadahnut da sam mogao odložiti tekst i tada sam održao predavanje koje je
publika pratila sa zanimanjem čitava dva sata.
Nakon svojeg prvog javnog predavanja, održao sam još nekoliko predavanja u istoj sali.
Ali nakon toga, zbog velike posjećenosti, morali smo pronaći veću salu. Pronašli smo
jednu na Frederiksholms Kanalu, gdje se nalazila Borups srednja škola ; njena velika sala
mogla je primiti preko 500 ljudi.
Ovdje sam devet godina držao mjesečna predavanja tokom zime. Predavanja su bila
popraćena dijapozitivima, prije svega mojim simbolima. Sala je u pravilu bila ispunjena do
posljednjeg mjesta.
 Nekoliko puta godišnje također sam držao predavanja u nekim većim gradovima u
provincijama.

Možeš li se sjetiti naslova nekih svojih predavanja ?

Obrađivao sam vrlo različite teme : "Kroz vječne zone", "Stvaranje sudbine", "Osnovna
analiza svemira", "Kroz vrata smrti", itd.
Low je vodio studijske kružoke u provincijama, uglavnom na Jutlandu, i on je želio da i
tamo držim predavanja.
Otišli smo na nekoliko predavačkih tura ; išao je i Gerner Larsson. Kasnije je on preuzeo
te predavačke ture.
Putovali smo vlakom i jednom prilikom kada smo došli u Alborg, Low i Grener Larsson
jako su željeli vidjeti kraj gdje sam odrastao.
Otišli smo u Sindal i posjetili Moskildvad, moj dom iz djetinjstva, koji je sada preuzela
obitelj koju nisam poznavao. Pokazao sam im farmu gdje sam radio kao pastir. Vidjeli smo i
moju staru školu kao i župni dvor.
1930g. završio sam pisanje prvog dijela "Livets Bog (Knjiga života)", i knjiga je sada
trebala biti izdana. Low, koji je financirao štampanje knjige, nije želio da štedimo na opremi
ili materijalu. Trebali smo imati najbolji printer i najbolji papir. S obzirom da je knjiga
uključivala brojne raznobojne simbole, sve je to postalo poprilično skupo. Svota koju mi je
Low dao na raspolaganje bila je dovoljna za 1000 kopija. Međutim, zahvaljujući nekim
dobrim podržavateljima mojeg rada, bilo je moguće povećati broj kopija na 2000.
Low nikada nije vidio dovršenu knjigu. On je tiho i mirno umro tokom noći 16. lipnja
1931 u dobi od 88 godina. Njegova žena Augusta Low vjerno je ispoštivala obećanje svojeg
supruga da financira knjigu, koja je bila izdana u srpnju 1932.
Lasse je čitavo vrijeme vjerovao da će knjiga odmah postati bestseller, i da će se moj rad
vrlo brzo proširiti i da ću ja vrlo brzo postati slavan.
Ja, međutim, nisam dijelio njegov optimizam i ja nisam imao ambiciju postati slavan sve
dok sam na ovome svijetu.
Ja sam želio imati mira za svoj rad, ali to je ponekad bilo teško postići jer je sve više i
više ljudi željelo samnom razgovarati.
Tu su također bila brojna pisma na koja je trebalo odgovoriti. Međutim, moj sekretar,
Gerner Larsson mogao se pobrinuti za tu korespondenciju. 1932 on je uspostavio studijske
kružoke u Copenhagenu i u provincijama, gdje je on održao brojna predavanja.
U Copenhagenu studijski kružoci održavali su se u sali u ulici Gammal Mont 1 ; kasnije
su se oni preselili u manju salu Borups srednje škole.
1932 preselili smo se u veći stan (Joakim Larsensvej 31), i tamo smo uspostavili ured
koji smo nazvali "Livets Bog biro".
U rujnu 1933. Gerner Larsson oženio je Thoru Hammarlund, koja je poput njega bila iz
Hilleroda. Mladi bračni par preselio se u novi dom u Vanloseu.
Prošlo je sedam godina prije nego što je bio izdan drugi dio "Livets Bog". Tokom tih
sedam godina napisao sam brojne manje knjige : "Logiku", "Idealnu hranu", "Sahranjivanje",
"Uskrs", "Na rođenju moje misije", "Kultura davanja" i druge.
Ove su knjige bile izdavane u nastavcima u našem mjesečnom magazinu KOZMOS, koji
smo započeli u travnju 1933. Kasnije su one bile izdane kao male samostalne knjige.
Knjige su trebale služiti kao materijal za početnike u kozmičkom razmišljanju.

Kako je nastao Kozmos centar za odmor ?

 U srpnju 1933. proveo sam nekoliko tjedana sa Gernerom Larssonom i nekoliko naših
prijatelja na Veddinge plaži u zaljevu Sejero. Pozvala nas je obitelj koja je tamo izgradila
nekoliko kućica za odmor.
Mi smo se izvrsno proveli u toj lijepoj prirodi. Dane smo provodili ne samo u kupanju,
dugim šetnjama i biciklističkim turama, već i u interesantnim diskusijama o različitim
poglavljima upravo izdane "Livets Bog (Knjiga života)".
Složili smo se da bi bilo lijepo ako bi negdje mogli doći do kućica za odmor, malene
kolonije za odmor, gdje bi se mogli sastajati tokom ljeta i produljiti zimske studijske kružoke
na jedan ugodan način.
Jednoga dana u svibnju 1934. došao je jedan od naših prijatelja i pokazao mi oglas koji je
vidio u Berlingske Tidende (Kopenhaške novine).
"Ovdje je komad zemljišta koji bi trebali imati" rekao je.
Zemljište za prodaju bilo je veliko područje pored plaže u Odsherredu, pored malenog
sela po imenu Klint. Područje je djelomično bilo pošumljeno borovima, i zemljište je koštalo
samo 5 ore po kvadratnom alenu (1) 1 : Jedan alen iznosi otprilike dvije stope ili 0,63 metra.
Dogovorili smo se da trebamo vidjeti to zemljište.
Jedan od naših poznanika koji je imao auto bio je voljan odvesti nas u Klint. Krenuli smo
jednoga dana početkom lipnja. Bilo nas je četvero u autu ; išao je i Gerner Larsson. Nitko od
nas nije poznavao Odsherred, ali nakon kraćeg traženja pronašli smo mjesto za koje smo
mislili da je pravo.
Smatrali smo da tu vlada lijepa atmosfera.
"Samo da je to pravo mjesto !" izjavili smo spontano.
To je bilo poprilično daleko od najbližih kuća, ali raspitali smo se uokolo i uvidjeli da
smo pronašli pravo mjesto. Bilo je toliko veliko da se tu lako moglo smjestiti barem dvadeset
kućica za odmor.
Kada smo se kasnije vraćali u Copenhagen složili smo se da trebamo kupiti to lijepo
područje uz plažu.
Sljedeći smo dan stupili u kontakt sa prodavačem zemljišta i dogovorili se da ćemo se
sresti na Dan državnosti, 5. srpnja. Sastat ćemo se na tom zemljištu uz prisutnost posrednika
za prodaju i kupnju nekretnina.
Krenuli smo i došli na odredište u podne. Malo kasnije je došao prodavač zemljišta
zajedno sa posrednikom za prodaju i kupnju nekretnina. Nakon razgovora dogovorili smo
cijenu i gdje bi trebale biti granice.
Zemljište se nalazilo pored Kattegata, išlo je paralelno sa vodom i bilo je omeđeno
uskom pravokutnom plantažom novoposađenih borova. Stari drenažni kanal, koji je
završavao u moru, činio je prirodnu granicu duž jedne strane.
Sklopljen je ugovor i sada se na zemlji moglo graditi. Dogovorili smo se da ćemo prvo
izgraditi sedam kućica za odmor jednu pored druge sa pogledom na more. Kućice su trebale
biti izgrađene na plantaži na odgovarajućoj udaljenosti jedna od druge.

Tko je trebao izgraditi kućice ?

To je trebao biti jedan od naših dobrih prijatelja, koji je bio tesar. On se zvao Peter Fixen
i živio je u Odense.
Zajedno smo se dogovorili kako bi kućice trebale izgledati. Trebale su biti napravljene od
drveta i u njima je trebalo biti mjesta za četvero ljudi. Fixen je poslao nekoliko svojih šegrta
u Klint i oni su u srpnju počeli graditi kućice.
Ja sam mogao postati vlasnik tog zemljišta uz plažu i mogao sam izgraditi tih sedam
kućica samo zahvaljujući financijskoj podršci nekolicine mojih prijatelja.
Sljedećeg su proljeća kućice bile dovršene i otvorenje je bilo 15. svibnja 1935.
 Tokom prve tri sezone Gerner Larsson, njegova žena i ja živjeli smo u jednoj od kućica.
To je bila kućica koja se nalazila najdalje od kanala.
Dok sam živio u toj kućici napisao sam "Logiku".
Ostalih šest kućica bile su popunjene čitavog ljeta našim gostima koji su cijenili to lijepo
i mirno mjesto.
Ja međutim nisam mogao u miru pisati na tom mjestu. Svaki puta kada sam izišao van iz
kućice bio sam okružen gostima koji su željeli samnom razgovarati.
Shvatili smo da hitno treba proširiti koloniju za odmor, i prije početka naredne sezone
izgrađeno je još sedam kućica. Ove nove kućice, koje su bile manje i imale su mjesta samo za
dvoje ljudi, bile su izgrađene duž kanala pod pravim kutom na prve, pravo prema moru.

Nije li to bila godina kada je kolonija za odmor dobila svoju zastavu ?

Da, to je bilo u ljeto 1936. Početkom godine nacrtao sam zastavu i dao sam ju napraviti u
tvornici zastava. On je trebala biti posvećena u koloniji na Duhove.
Mi nismo znali da treba dobiti službeno odobrenje za korištenje takve zastave, i zato smo
tražili pismeno odobrenje od Državnog ministarstva. Kratko nakon toga dobili smo odgovor ;
naš je zahtjev bio odbijen ; to se nije moglo dozvoliti. Tako sam osobno otišao u Državno
ministarstvo. U to je vrijeme premijer bio Stauning. Meni međutim nije bio omogućen
razgovor sa Stauningom, već sa njegovim trajnim pomoćnikom.
Želio sam znati zašto su nas odbili. Naglasio sam da su u svim trgovačkim ulicama u
gradu bili izvješene zastave svih mogućih veličina i boja.
On je vrlo ljubazno odgovorio : "Da - mi obično ne dajemo dopuštenje za takvo nešto.
Ali nikada ništa nije bilo poduzeto po tom pitanju !"
"To znači da mi ne trebamo tražiti dozvolu za takvo nešto ?"
On na to nije mogao potvrdno odgovoriti, ali je obećao da će napraviti što može da nam
pomogne.
Nije se smjelo dogoditi da se takva zastava zamijeni sa nacionalnom zastavom ; zbog
toga je postojao samo jedan uvjet - na njoj je nešto trebalo pisati.
Sa tim sam odgovorom otišao kući, i odlučili smo da se u jedan kut zastave mogu
smjestiti slova "L.B.B." Ona su značila: "Livets Bog Biro".
Konačno smo dobili pismeno dopuštenje ; mi smo vjerojatno jedini ljudi u zemlji koji
imaju službenu dozvolu da objese neku drugu zastavu pored Dannebrog (Danska nacionalna
zastava) .
Kao što sam već rekao, zastava je trebala biti posvećena na Duhove. Bio je 31. svibanj. O
tome sam obavijestio ljude tokom svojeg javnog predavanja u ožujku.
Na dan posvećenja u koloniji za odmor pojavilo se gotovo 100 ljudi, što je bilo
izvanredno. Vrijeme nije bilo baš lijepo, i u to vrijeme rijetke su obitelji imale auto.
Vrijeme za ceremonijalno podizanje zastave bilo je određeno za točno u podne. Ljudi su
se okupili oko stupa za podizanje zastave i ja sam održao mali govor, sljedećeg sadržaja :
"Mi smo se danas okupili ovdje kako bi po prvi puta na Zemlji bili svjedoci podizanja
simbola svetog duha, matematičke formule za božanski plan svijeta, izraza vječno savršene
slike svijeta, u obliku zastave.
Ja ovdje neću davati dugačka objašnjenja jer vi već poznajete njene detalje i pojedinosti
iz mojeg rada i sa studijskih kružoka. Stoga odmah prelazim na ovu ceremoniju !"

Tko je podigao zastavu ?

Ja sam ju podigao - i završio sam svoj govor manje ili više sljedećim riječima :
 "Kao što već znate iz mojega rada svako obojano polje simbolizira šest osnovnih energija
kroz koje se ispoljava sastav samog svemira. Bijeli trokut ili piramida sa zrakama simbolizira
"božansko nešto", a to je ono što doživljava život u svakom organizmu, dok ljubičasto polje
simbolizira božansku stvaralačku sposobnost.
Ovaj sveti simbol, koji sada vidite da vijori na vjetru, predstavlja vanjski vidljivi izraz za
najvišu misaonu klimu. I zahvaljujući svojem identitetu simbola ljubavi, on ne se ne može
vijoriti u službi rata i nemira, a da ne predstavlja parodiju svoje namjere.
Tamo gdje će se ovaj simbol svjetlosti s pravom vijoriti svijetom, biti će isključeni svaki
rat, okrutnost i nemir. Na isti način njegova mentalna kopija mora se vijoriti u našim srcima.
Ovdje je također bitno da on ne bude poderan na komade snažnim olujama strasti i da on
uvijek može vijoriti i sjati u atmosferi svježih povjetaraca opraštanja i ljubavi.
Stoga želim zaključiti ovaj govor mojom toplom zahvalom od svega srca što ste se ovdje
vjerno pojavili u tolikom broju kako bi bili pored mene kada ja, po prvi puta, podižem ovaj
za nas toliko sveti simbol !"
Sljedeće se godine kolonija za odmor znatno proširila ; kupljeno je bilo veliko područje
iza plantaže. Tu se nalazio prostor za predavačku salu, rasadnik, voćnjak, kuću za goste i još
nekoliko kućica za odmor.
Godinu dana prije bila je kupljena i obnovljena stara seljačka kuća, čije se zemljište
pripojilo tom novokupljenom području.
Gerner Larsson je ovdje mogao iskoristiti svoju vještinu vrtlara ; on je sada počeo
ostvarivati naše planove za voćnjak i za rasadnik sa staklenicima i vrtom. Cilj je bio da
kolonija za odmor sama može zadovoljiti svoju potrebu za povrćem.
Dok je Gerner Larsson bio zaposlen sađenjem voćnjaka i pravljenjem rasadnika, drugi su
počeli podizati salu za predavanja. Bio je vrlo primjetan nedostatak takve sale tokom prve
dvije sezone.
Kako bi bilo financijski isplativo izgraditi salu za predavanja, neki su moji prijatelji
morali u svoje slobodno vrijeme raditi potpuno dobrovoljno. Oni su počeli raditi na četvrti
petak nakon uskrsa (Bedadag ili Dan molitve - Danski praznik) i završili su salu do praznika
Uzašašća.
Svečano sam otvorio novu salu na Duhove - bila je nedjelja, 15. svibnja 1937 - i sala je
bila dupkom puna ; u njoj je bilo sjedećih mjesta za oko 150 ljudi. Kada je nakon nešto više
od mjesec dana počela treća sezona kolonije za odmor, držao sam predavanja u sali dva puta
tjedno.

Da li je to bilo iste godine kada si ti preuzeo Vilu Rosenberg ?

Da, ali to je bilo kasnije te godine. Bilo je vrlo povoljno kupiti tu lijepu vilu, koja se
nalazila blizu kolonije, i mi smo imali veliku potrebu za adninistrativnom zgradom. Ja
praktički nisam imao mira za pisanje dok sam živio među gostima iz kolonije za odmor.
Vila je pripadala piscu Holgeru Rosenbergu više od dvadeset godina ; on ju je koristio
kao svoju ljetnu rezidenciju. Sada kada je on imao skoro sedamdeset godina on je osjećao da
je prestar da bi se brinuo za kuću i vrt.
On je bio veliki idealist i bio je vrlo zainteresiran za naš rad. On je kao svjetski putnik
godinama putovao u nepoznata područja Azije i Afrike ; on je bio poznat po svojim
putopisima u Familie Journalen (Obiteljskom žurnalu) i ostalim izdanjima.
On mi je često pričao o svojim uzbudljivim iskustvima u dalekim zemljama i pokazivao
mi je različite stvari koje je donio kući sa svojih putovanja. Sada nam je on želio predati vilu
po vrlo povoljnim i umjerenim uslovima ; u to su bili uključeni namještaj i sva oprema za
održavanje.
 S obzirom da je vila imala krov od crvenog crijepa on ju je nazvao "Crvenkapica", ali mi
smo ju preimenovali u "Vila Rosenberg". Gerner Larsson počeo je rušiti drveće koje je raslo
preblizu kući i na njihovo mjesto posadio je cvijeće i voćne grmove.
Mi smo postali vlasnici kuće u proljeće 1938.
U Copenhagenu u travnju 1939 preselili smo naš ured i moj privatni stan u veći stan na
prvom katu kuće u Glahns Alle 33. Ovdje je ured dobio toliko potrebno proširenje i moj
sekretar je mogao voditi studijske grupe za 40-50 ljudi.
Ja sam uzeo nekoliko soba za sebe, gdje sam imao dovoljno mira za svoj rad.

Da li je istina da si ti jedne večeri u Copenhagenu bio napadnut od strane huligana ?

Da. Navečer sam često znao ići tramvajem u grad. Volio sam gledati život na ulici.
Jedne sam večeri šetao duž Oster Voldgade pored botaničkog vrta. Bilo je kasno navečer
i nigdje nije bilo nikoga. Odjednom su se iza grma pojavila petorica mladića. Oni su djelovali
prijeteće i jedan od njih se upravo spremao da me udari šakom u glavu kada je najveći od
njih, koji je očigledno bio vođa bande, povikao : "Ne, ne udaraj tog čovjeka !"
On je tada istupio pred mene i mirno rekao : "Mi samo želimo tvoj novčanik i tvoj sat."
Ja sam prihvatio situaciju jednako mirno i odgovorio : "Žao mi je ali nemam kod sebe
novčanik, ali imam ovaj džepni sat. Ako misliš da na njega imaš više prava od mene, tada ga
možeš uzeti !"
On je uzeo sat i otišao kod ostale četvorice. On je stajao tamo nekoliko trenutaka i
savjetovao se sa njima. Tada se on vratio i rekao : "Ne, mi ipak ne želimo tvoj sat. Možeš ga
uzeti nazad. Ti samo trebaš ovdje stajati nekoliko trenutaka dok mi ne odemo - i tada je ovaj
slučaj završen. "
Shvatio sam da ubuduće moram biti oprezniji po pitanju šetnji po mračnim i usamljenim
mjestima.
Jednoga sam dana šetao duž ulice Norregade kada je odjednom pored mene stao tramvaj.
Vozač tramvaja je vikao prema meni : "Martinus, Martinus !" Sada sam ga prepoznao. On je
bio jedan od mojih drugova mornara. On se zvao Alfred i bilo mu je vrlo drago što me vidi.
On nije mogao zaboraviti da sam ga jednom izvukao iz nevolje ; sada mi je uzvrat ponudio
besplatnu vožnju sve do kućnog praga.
Uslugu sam mu napravio jednoga dana kada smo obojica bili mornari smješteni u
mornaričkim barakama. On se morao pojaviti pred istražnim povjerenstvom jer je jednog
jutra vikao na mornaričkog podoficira. Taj bi mornarički podoficir dolazio u našu spavaonicu
svako jutro u 6 sati i budio nas. To je jutro Alfred vikao na njega. To mornarički podoficir
nije htio tolerirati.
On se pobrinuo da se napravi istraga i Alfred se morao pojaviti pred višim časnikom. Ja
sam bio pozvan kao svjedok jer sam ja to vidio iz mojeg kreveta u spavaonici. Moj je krevet
bio odmah pored Alfredovog.
Tokom istrage pitali su me da li mogu potvrditi da je Alfred vikao. To sam naravno
mogao potvrditi, ali morao sam spomenuti da gotovo svake noći slušam kako Alfred viće u
snu ; on sigurno nije bio potpuno budan tog jutra.
To je završilo time da se Alfred izvukao sa upozorenjem.

Neki su nam prijatelji prodali dobar polovni auto. To je za nas bilo veliko olakšanje jer
smo tako često trebali putovati od Copenhagena do kolonije za odmor. Sada sam trebao
nabaviti vozačku dozvolu. S lakoćom sam položio vozački ispit ; tada to nije bilo tako
komplicirano.
1940. kolonija je dobila još 7 kućica, kuću za goste i malenu trgovinu mješovitom
robom.
 Drugi svjetski rat, koji je izbio 1939, prigušio je naše aktivnosti. Iako je Danska bila
neutralna zemlja, nas je ipak napala Hitlerova nacistička vojska 9. travnja 1940.
Kada se desio napad ja sam se nalazio na predavačkoj turneji na Jutlandu. U ponedjeljak
navečer, 8. travnja, držao sam predavanje u Vejleu. Rano iduće jutro probudila me u mojoj
hotelskoj sobi buka Njemačkih tenkova i aviona. Shvatio sam što se dogodilo : Danska je bila
okupirana. To mi je bilo potvrđeno kada sam malo kasnije sišao dolje u restoran.
Njemačke su trupe već paralizirale Copenhagen. Vrlo sam teško uspio uspostaviti
telefonski kontakt sa uredom u Copenhagenu. Moj sekretar i ostali u uredu bili su naravno
vrlo uplašeni tim nasilnim događajima i oni su htjeli da odmah prekinem svoju predavačku
turu i vratim se kući. Ali ja sam ih smirio, i s obzirom da nisam želio razočarati publiku,
nastavio sam sa svojom turnejom ; te iste večeri održao sam svoje predavanje, kao što je bilo
i planirano, u Horsensu.
Ali na povratku u Copenhagen narednog tjedna, odlučio sam prestati sa predavanjima. To
je privremeno bio kraj mojih velikih javnih predavanja. Nije bilo potrebno privlačiti pažnju
Nijemaca na nas. Sada sam se mogao, u drugu ruku, u potpunosti posvetiti svojem pisanju.
U proljeće 1941 postao je slobodan vrlo veliki stan na 4. katu imanja u Glahns Alle, gdje
smo živjeli na 1. katu. Preuzeli smo taj stan i preselili se sa 1. na 4. kat. U tom smo stanu
pretvorili dvije velike sobe u jednu i napravili smo salu za predavanje za 80 ljudi. U toj smo
sali moj sekretar i ja naizmjenično držali predavanja, ali zbog Njemačke okupacije mogli su
doći samo oni koji su se unaprijed prijavili.
Također sam imao svoj privatni stan na tom četvrtom katu. Imao je lijep pogled ; to je
bilo lijepo mjesto za život.
Još uvijek sam pisao svoje glavno djelo, "Livets Bog", a u međuvremenu sam pisao i
neke kraće članke za naš mjesečni magazin, KOZMOS : "Sudnji dan", "Mir", "O stvaranju
Livets Bog", "Mikrokozmos" i "Listovi iz Božje slikovnice", samo da spomenem neke.
"Livets Bog" sastojala se od 7 velikih knjiga. Sa izuzetkom prvog dijela, knjige su bile
izdavane po 16 strana odjednom, kao dodatak našem magazinu. Tako sam trebao pisati po 16
strana mjesečno. Pored toga sam crtao nove simbole i pripremao svoja predavanja.
Tokom godina trebao sam razgovarati sa stotinama nesretnih ljudi koji su me trebali u
svojim nesrećama i problemima kako bi dobili pomoć i utjehu.
Dugo sam vremena tražio bez rezultata naziv koji bi opisivao naše aktivnosti. Smatrao
sam da nazivi kao što su "poduzeće" ili "posao" nisu bili odgovarajući. Kao privremeno
rješenje koristio sam naziv "moj rad" ili "rad", koji je postupno bio prihvaćen od svih.
Brojni su kratki članci koje sam tokom godina napisao za naš magazin bili izdani u
obliku malih knjiga, ali tek smo 1942. uspjeli izdati tri od njih. Naše su financije neprestano
bile ograničene, ali sada je jedan dobar prijatelj mojeg rada želio financirati izdavanje
"Idealne hrane", "Na rođenju moje misije" i "Uskrs". Te su tri knjižice izašle u jesen 1942.
Kao što sam već spomenuo, novouređena sala za predavanja u našem stanu u Glahns Alle
mogla je primiti samo 80 ljudi, ali to je bilo daleko od dovoljnog kada sam ja držao
predavanja. Često sam morao držati isto predavanje dva puta tjedno kako bi mogli smjestiti
veliku publiku. Ali to mi je odzimalo previše vremena.
Shvatio sam da smo već odavno trebali potražiti veću salu.
Već je odavno postalo tradicijom u mojem radu da se problemi rješavaju na čudesan
način upravo kada su najveći. Sada je i ovaj problem bio riješen. Jedan od vjernih prijatelja
mojeg rada, veletrgovac po imenu J. Jespersen, ponudio nam je svoje veliko imanje u ulici
Mariendalsvej 94-96 u četvrti Fuglebakke u Frederiksbergu po prilično umjerenim i
povoljnim uvjetima.
U zgradi su se nalazili, između ostalog, sala za predavanja, dva stana i nekoliko ureda ; tu
je također bio dobar potencijal za kasnije proširenje zgrade.
 Poznavao sam Gosp. Jespersena od ljeta 1932. On je tada boravio nekoliko tjedana u
hotelu Lokken Seaside na zapadu Jutlanda, i tu je on došao do prvog dijela "Livets Bog", koji
je upravo bio izdan. Knjiga ga je izuzetno zainteresirala, tako da je on brzo stupio u kontakt
sa našim uredom ; otada je on bio jedan od mojih bliskih prijatelja. On je također i već prije
pomagao mojem radu.
Tu je prekrasnu zgradu prvotno izgradila jedna spiritistička zajednica, koja je u njoj
održavala svoje seanse. Kasnije je ta zajednica bila raspuštena i zgrada je bila prazna
nekoliko godina.
Tokom tog perioda mladi iz tog područja zabavljali su se razbijajući prozore, provaljujući
u zgradu i praveći štetu.
Ali tada je Gosp. Jespersen kupio zgradu i lijepo ju uredio. On je bio vrlo zainteresiran za
spiritizam i druge duhovne stvari, i on je pretpostavljao da će se seanse ponovno održavati u
zgradi. Zbog toga je on uredio salu u obliku crkve sa orguljama, crkvenim klupama, velikim
svijećnjacima i propovjedaonicom sa raskošnim baršunom i zlatnim rubovima.
No, sada nam je on ponudio mogućnost da vrlo jeftino dobijemo zgradu. On mi je o tome
već govorio prije dvije godine i tada sam bio u prilici vidjeti zgradu. Ali tada sam mislio da
je moj rad premali za tako veliku zgradu.
On je zbog toga privremeno pronašao stanare za dva stana u zgradi.
Njegov mi je ponovni kontakt samnom došao kao uže za spašavanje.
Mi se, međutim, nismo mogli odmah useliti i preuzeti zgradu jer je sala za predavanja,
kao što sam već spomenuo, bila uređena kao crkva. Trebale su biti napravljene radikalne
promjene - svjetlije boje, moderno osvjetljenje i nove stolice.
Jespersen zapravo nije mogao razumjeti neophodnost te promjene. Ali ja sam mu
objasnio da su ljudi koji će ovdje doći napustili crkvu i ako oni dođu i sve to vide, oni će
time biti otjerani ; njima je dosta takvih stvari.
Mi smo se preselili u naš novi dom 15. kolovoza 1943 ; ja sam se uselio u stan na prvom
katu koji je imao balkon. Moj sekretar i njegova žena uselili su se u drugi stan u zgradi.
Svečano sam otvorio salu predavanjem u nedjelju 3. listopada 1943. Zbog okupacije naše
zemlje još uvijek su mogli doći samo oni koji su se unaprijed prijavili. S obzirom da se
prijavilo preko 400 ljudi, morao sam održati svoje uvodno predavanje u 2 i u 5 sati.
Kao što sam rekao, postojale su dobre mogućnosti za proširenje zgrade, i nakon dvije
godine ispod kuće je bio izgrađen podrum tako da smo dobili prostor za štampariju, sobu za
uvezivanje knjiga, ured i skladište.
Kipar Harald Isenstein poklonio nam je prekrasnu figuru nazvanu "Majka i dijete", koja
je bila stavljena u maleni cvjetnjak ispred zgrade.

Nisi li ti početkom 40-tih dobio novog sekretara i predavača ?

Da, mislim da je to bilo 1942. On se zvao Mogens Moller i tada je imao 28 godina.
Tokom njegovog posjeta svojoj majci u Slagelseu, on je jednoga dana šetao jednom
gradskom ulicom kada mu je malena knjižica naslova "Martinus" zapela za oko ; ona se
nalazila u kutiji za knjige izvan jednog antikvarijata. Knjigu je napisao Gerner Larsson i to je
bila kratka biografija.
On je kupio knjigu i pročitao ju sa velikim interesom. I kada se sljedećeg dana vratio u
Copenhagen on je odmah otišao u naš ured i razgovarao sa mojim sekretarom, i kupio je još
neke od mojih knjiga.
Mogens Moller se razvio vrlo brzo i postao vrlo dobar predavač ; on je bio izabran da
drži predavanja uglavnom na Jutlandu jer su on, njegova žena i dvije kćeri bili smješteni u
Arhusu. Međutim, početak njegove karijere kao predavača nije bio bez drame. On je došao u
Arhus krajem veljače 1945 ; kratko nakon toga trebao mu se pridružiti ostatak obitelji.
 Tada je naša zemlja još uvijek bila okupirana od strane Njemačkih trupa. Mogens je
gotovo izgubio svoju ženu prve noći, jer je zgradu direktno nasuprot njegovom novom domu
digao u zrak Gestapo, Njemačka tajna policija. Eksplozija je bila toliko snažna da je oštetila i
okolne zgrade ; zahvaljujući sretnim okolnostima on je ostao na životu.
Taj je nasilni događaj međutim odgodio predavanja Mogensa Mollera samo na nekoliko
mjeseci ; on je kasnije postao vrlo cijenjeni predavač po čitavoj zemlji, a ništa manje u našoj
koloniji za odmor tokom ljeta.
On je kasnije držao predavanja u Švedskoj, a još kasnije u Njemačkoj.
Početkom 1945 svi su bili svjesni da će uskoro doći kraj ratu, a time i Njemačkoj
okupaciji Danske. Međutim u većini Danskih gradova nalazili su se Njemački vojnici. Čak su
se i u Klintu, u našoj koloniji za odmor nalazili Njemački vojnici. Oni su prisvojili Vilu
Rosenberg i zgradu za odmor naftne kompanije "Klintegarden", koja se nalazila pored nas. A
da stvar bude još gora, oni su preuzeli pet naših kućica za odmor, koje su mirno premjestili
na zemljište koje je pripadalo Klintegardenu.
Tih pet kućica bilo je preseljeno u ožujku 1945. Njemački je zapovjednik izabrao
dvadeset vojnika koji su zauzeli svoje pozicije oko prve kućice. On je mislio da tih dvadeset
vojnika može nositi kućice do Klintegardena na udaljenosti od gotovo 200 metara. On je
zapovijedio : "Dižite !", i vojnici su "dizali" koliko su mogli, ali kućica je ostala čvrsto stajati
na svojim cementnim stupovima.
Kada je zapovjednik shvatio da se preseljenje ne može izvesti na taj način, on je poslao
po prijevoznika iz Nykobinga, koji je došao sa kamionom za selidbu , i tada je preseljenje
kućica obavljeno bez poteškoća i s lakoćom.
Nasreću rat je završio nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, i mi smo uspjeli vratiti kućice
prije početka sezone u lipnju.
Kolonija za odmor se 1946 godine toliko proširila da je postala dvostruko veća i morala
se preimenovati u "Kozmos centar za odmor (Kosmos Ferieby)". Kupili smo "Klintsogard
(Farma na jezeru Klint), vlastelinski dvor koji je graničio sa našim zemljištem. Tom
vlastelinskom dvoru pripadali su veliki djelovi zemljišta koji su bili pogodni za izgradnju
ljetnikovaca. Pored toga tu su se nalazile četiri stare seljačke kuće i nekoliko dugačkih,
čvrstih, drvenih zgrada koje su se vrlo jeftino mogle preurediti u apartmane. U tim
apartmanima, pored glavne zgrade, bilo je mjesta za veliki broj naših gostiju. A u glavnoj
zgradi uređen je bio smještaj za goste i blagavaonica.
Veliko zemljišno područje koje je pripadalo vlastelinskom dvoru sada je bilo podijeljeno
na parcele sa ljetnikovcima i prodano je ljudima koji su bili zainteresirani za moj rad.
Tako su se prodavali jedan ljetnikovac za drugim.
20-30 ljetnikovaca koji su bili izgrađeni u najstarijem dijelu centra za odmor također su
bili prodani ljudima koji su bili zainteresirani za moj rad.
Kućice su morale biti prodane, kao prvo, jer je uvijek nedostajalo novaca i, kao drugo, jer
je mojim suradnicima postupno postalo nemoguće brinuti se i održavati toliko kućica, i tako
su one bile prodane podržavateljima mojeg rada.
Vlastelinski dvor "Klintsogard" smo uspjeli zadržati samo sedam godina jer se pokazao
potpuno neisplativim. On se mogao iznajmljivati samo 5-6 tjedana svake godine, a to je bilo
premalo.
Tako smo prodali Klintsogard ; novi ga je vlasnik preuredio u lječilište, a kasnije u
sanatorij.
Ali mi smo bili svjesni vrijednosti velikih zemljišnih područja koja su pripadala
Klintsogardu. Dijeljenje tih područja na parcele i njihovo prodavanje osiguralo nam je toliko
potreban novac.
Na jednoj od tih parcela bila je kasnije izgrađena nova sala za predavanja. To je bila treća
sala u centru za odmor. Nakon 11 godina prva je sala, koja je bila svećano otvorena 1937,
postala premala i 1948 je zamijenjena novom salom koja je mogla primiti dvostruko više
ljudi.
Nekoliko godina kasnije i ta je sala postala premalena i mi smo sada mogli izgraditi još
veću salu, koja je bila smještena blizu Klintsogarda. Mi ćemo možda jednoga dana ponovno
moći kupiti Klintsogard.

Kako ste pronašli sredstva za te velike projekte ?

Financijskoj situaciji je jako pomagalo to što su stotine podržavatelja mojeg rada svake
godine na moj rođendan sakupljali novac kao poklon za mene. I svake godine u prosincu oni
su na isti način sakupljali novac kao novčani Božićni poklon.
Tu je također bila jedna dama koja nam je stavila na raspolaganje jednu veliku svotu.
Ona i njen muž živjeli su u provinciji. Nakon što je on umro, ostavio joj je preko milion
Danskih kruna. Ona se preselila u Copenhagen i postala je toliko zainteresirana za moj rad da
nam je željela pomoći i dala nam je na raspolaganje jednu veliku svotu ; za uzvrat mi smo joj
trebali davati jedan udio do kraja njenog života. Trebali smo joj plaćati određenu svotu
svakih tri mjeseca sve dok je živa, svotu koja joj je bila dovoljna za život.
Zimi 1951-52 održao sam niz predavanja u velikoj sali za sastanke studentskog udruženja
u Copenhagenu. Ta je sala mogla primiti 550 ljudi. Predavanja su se održavala svakog
drugog ponedjeljka i bilo ih je sveukupno dvanaest.

Možeš li se sjetiti naslova nekih predavanja ?

Da. Govorio sam o brojnim različitim temama : "Reinkarnacija i besmrtnost", "Svemir i

živo biće", "Onkraj smrti i fizičke razine", "Najviša vatra i seksualni misterij", "Rođenje nove
svjetske kulture", itd. Predavanja su bila popraćena dijapozitivima i kasnije su bila izdana u
obliku knjiga.
U proljeće 1952 održao sam 6 predavanja u Oslu, gdje se počeo javljati interes za moj
rad.
U isto vrijeme održao sam predavanja, kao i obično, u našem institutu i u nekoliko
provinciskih gradova.
Jedan podržavatelj mojeg rada, Sam Zinglersen, kupio je na moj 64 rođendan, 11
kolovoza 1954. moju kuću iz djetinjstva, "Moskildvad" blizu Sindala. Njegov je plan bio da
vrati kuću u njen izvorni oblik i da ju "svečano otvori" na moj 100 rođendan 1990 godine.
Tamo je trebao biti muzej ; ja sam trebao detaljno objasniti kako je kuća bila uređena kada
sam bio dijete.
Područje u kojem sam proveo svoje djetinjstvo uvijek je u meni pobuđivalo tople i
ugodne osjećaje, i pri svojim rijetkim posjetama tom mjestu uživao sam lutati uokolo i
prizivati sjećanja iz prošlosti.

Nisi li ti također nekoliko puta posjetio Island ?

Da, ja sam do sada bio pet puta na Islandu. Vjerojatno ću tamo ići još nekoliko puta. Prvi
puta sam bio tamo 1952, kada me pozvao predsjednik Teozofskog društva Islanda, Gretar
Fells, koji je proveo svoje praznike u našem centru za odmor u ljeto 1952.
Svaki puta kada sam bio na Islandu tamo sam naišao na izuzetnu privrženost i ljubav, i na
mojim predavanjima u Reykjaviku i Akureyriu uvijek je bilo puno ljudi.
Prihvatio sam poziv da posjetim predsjednika Islanda i Islandskog biskupa.
Jednom sam bio pozvan na veliki crkveni susret sa 100 Islandskih svećenika. To je za
mene bilo lijepo iskustvo koje mi je pokazalo kako se sjajni primjer tolerancije i
razumijevanja može pronaći među ljudima na Islandu. Svećenici su išli na međusobne
susrete, bez obzira bili oni adventisti, članovi Unutarnje misije (1) 1: Fundamentalistička
kršćanska sekta. , spiritisti, teozofi ili antropozofi. U svojoj vlastitoj zemlji nisam mogao
naići na takvu toleranciju u crkvenim krugovima.
Ja sam, međutim, jednom susreo Danskog svećenika koji je rekao da on naravno vjeruje
u reinkarnaciju, ali da on nije mogao istupiti i govoriti o tome sa propovjedaonice.
Taj se crkveni susret, kojem je prisustvovalo 100 svećenika, održao na Sveučilištu
Reykjavik i tamo sam za stolom sjedio pored Islandskog biskupa. On me zamolio da održim
kratko predavanje o svojem pogledu na Krista.
Ja sam im tada rekao prema mojem viđenju Krist nije preuzeo na sebe kaznu za ljudske
grijehe. Takvo je viđenje plod nesporazuma i nije predstavljalo najveći aspekt njegove
misije. Njegova se veličina sastojala u tome da se on, tokom svoje agonije na križu - na
vrhuncu najužasnijih patnji - svojim posljednjim snagama, mogao moliti za svoje pogubitelje
i reči : "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine !"
Moj je govor uzrokovao veliki aplauz i biskup mi je zahvalio na predavanju rekavši da je
to došlo od srca ; on je to mogao osjetiti.
Ja sam također nekoliko puta posjetio poznatog kipara, Einara Jonssona, kojem je
Islandska država izgradila poseban muzej.
On je jednom čak želio napraviti moju bistu. Ali on se toga malo kasno sjetio. Samo sam
dva puta mogao pozirati za bistu, a to nije bilo dovoljno. On je kasnije završio bistu po
sjećanju, ali ona mi na nesreću nije baš previše sličila. Međutim, kasnije su neki drugi ljudi
napravili moju bistu.
Dobio sam poziv i od poznatog pisca, Kristmanna Gudmundssona, koji je također gajio
prijateljstvo prema mojem radu. On mi je pokazao kako je uspio napraviti čitavi mali
botanički vrt sa tisućama različitih biljaka u velikom stakleniku koji je bio ugrađen u njegovu
vilu.
Također sam bio pozvan na neke lijepe izlete autom, tako da sam mogao vidjeti
prekrasnu zemlju kao iz bajke. Vozio sam se kroz sjajno zlato ponoćnog sunca ka krajolicima
poput mjesečeve površine sa velikim poljima lave. Vidio sam zasljepljujuću svjetlost
ledenjaka koji se stapaju sa nebom i gledao sam u sjajnu unutrašnjost vulkana Hekla. Vozio
sam se do velikih nenaseljenih područja pulsirajućih psihičkih sila među planinama. Vidio
sam vruće izvore i mnoge druge rijetke pojave.
Kada sam posjetio Thingvalla i kada sam došao do vodopada Oxara, koji sam i
fotografirao, prožeo me ekstatični osjećaj blaženstva - bez ikakvog vanjskog povoda. To sam
samo osjećao kao pozdrav dobrodošlice od bića koja nisu bila od ovoga svijeta. Ovdje na
velikim Islandskim prostranstvima, tisućama milja od bučne užurbanosti ostalih nacija i
manje ili više bezbožne atmosfere, nimalo ne iznenađuje da se mogu osjetiti više razine
atmosfere duhovnog svijeta.
Stekao sam brojne prijatelje na tom lijepom otoku ; neki od njih naporno rade na
prevođenju mojih knjiga na Islandski.

Nisi li ti također bio u Japanu i Indiji ?

Da, u rujnu 1954 primio sam pismo iz Japana, koje je zapravo predstavljalo pozivnicu da
dođem u Japan i sudjelujem u kongresu svjetskih religija, a poslao ga je utjecajan pokret iz
Japana po imenu "Ananai-Kyo". Kongres je trebao trajati 10 dana, a početak mu je bio 23
listopada.
Službeni poziv bio je popraćen privatnim pismom od predsjednika pokreta Ananai-Kyo,
Shin Negamija. Slijedi sadržaj tog pisma :
 "Kao što možete vidjeti u prilogu pozivnice, Ananai Kyo je internacionalna organizacija
čiji je zadatak uspostavljanje svjetskog mira putem religije. Kao predsjednik te organizacije
veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas putem ovog osobnog pisma. Ja znam da vi radite u
korist svjetskog mira i ovo će biti dobra prilika da surađujete s nama. Ako ne možete
sudjelovati u kongresu, bio bi vam vrlo zahvalan ako bi mi poslali govor na traci. Vaš bi se
glas čuo na radiju, a govor bi se prevodio na Japanski. Unaprijed hvala i nadam se skorom
odgovoru. Ja sam vaš prijatelj u službi mira,
Shin Negami

Ovaj mi je prijateljski poziv pružio veliko povjerenje i zainteresirao me za tu stvar, i ja

sam želio poslati pozitivan odgovor, ali problem su bile financije. Sudionici kongresa su sami
morali platiti svoje putne troškove, iako je smještaj u Japanu bio besplatan.
Raspitao sam se kod nekoliko zračnih kompanija za cijenu povratne karte za Japan.
Odgovori baš nisu bili ohrabrujući : cijena je bila toliko visoka da sam mislio da je to za
mene neostvarivo, i namjeravao sam odustati od puta u Japan.
Ali, Bog je imao druge planove !
Ova se vijest proširila poput bljeska munje među brojnim podržavateljima mojega rada i
među njima se razvio snažan osjećaj da ne smijem odustati od tog putovanja. Malena grupa
prijatelja mojeg rada preuzela je na sebe sakupljanje sredstava i osigurala mi novac za
putovanje. Tada sam osjetio čitavom svojom dušom da je to bio Božji poziv. Ja sam sada
trebao donijeti to znanje ili mudrost koje mi je dao Bog mudracima na Istoku, ljudima koji su
nastojali stvoriti svjetski mir pomoću znanosti i mudrosti ili duhovne znanosti.
Poslao sam telegram u Japan i zahvalio se na pozivu. Rekao sam da bi volio doći pod
uslovom da ću tamo imati na raspolaganju Dansko-Japanskog prevoditelja.
Prije isteka 24 sata došao je telegram iz Japana : "Prevoditelj osiguran. Očekujemo vas !"
I tako sam odlučio otići.
Glas o mojem skorom putovanju na Istok došao je sve do Indije, gdje su već bili neki
prijatelji mojeg rada. Tako sam dobio poziv i od svojih prijatelja iz Indije. Oni su željeli da ja
na mojem povratnom putovanju budem njihov gost nekoliko tjedana i također da održim
nekoliko predavanja.
Pored toga dobio sam i poziv od Danskog konzula u Kairu. On je također bio jedan od
prijatelja mojeg rada i on se nadao da ću ja moći nakratko ostati u Kairu na svojem povratku
kući. Tada bi mi on pokazao neke od Egipatskih znamenitosti, prije svega piramide.
Iz Copenhagena sam krenuo u srijedu u podne, 20. listopada. Na aerodromu se pojavio
veliki broj mojih prijatelja kako bi me ispratili i zaželjeli mi sreću na putovanju.
Preletio sam SAS-om 16 000 kilometara i sletio na Tokijskom aerodromu nakon nešto
više od 2 dana.
Predstavnik Danske ambasade u Tokiju trebao me dočekati na aerodromu i pomoći mi da
se smjestim. Trebao sam prenočiti u Grand Hotelu u Tokiju i sljedeće jutro trebao sam tri
sata putovati ekspresnim vlakom do Shimizua, grada u kojem se održavao kongres.
No, zbog nesporazuma predstavnik ambasade nije se pojavio na aerodromu. To me
moglo dovesti u vrlo nezgodnu situaciju, ali nasreću Providnost je bila samnom.
Svećenik Danskih pomoraca, koji je bio u kontaktu sa ambasadom i koji je čuo za mene,
saznao je da ja dolazim. I sada je on dobio impuls da ode na aerodrom i dočeka me. On je bio
vrlo sretan što me dočekao i odveo me u moj hotel u Tokiju. On je bio izuzetno zainteresiran
za moj rad i postavio mi je mnogo duhovnih pitanja, na koja sam odgovorio.
Bilo je već vrlo kasno kada je on otišao kući, ali rano sljedećeg jutra on se ponovno
pojavio i mi smo zajedno doručkovali u hotelskom restoranu.
On je uspostavio telefonski kontakt sa organizatorima kongresa u Shimizuu, i
dogovoreno je da će mi se pridružiti dva mlada Japanca na trosatnom putovanju vlakom.
 Kada smo konačno, već u kasnim satima, došli na željezničku stanicu u Shimizuu, tamo
se okupila gomila ljudi, mašući danskom zastavom, i ja sam, zajedno sa prtljagom, bio
gotovo odnesen do velikog luksuznog auta.
Sada smo došli do kongresnog centra - vrlo velikog područja sa brojnim zgradama,
uredima, sobama i salama. Organizator kongresa upoznao me sa predsjednikom pokreta, koji
me pozvao na čaj. Ali danski prevoditelj, kojeg su mi obećali, još se nije pojavio ; tako smo
se neko vrijeme sporazumijevali gestama i gestikulacijama.
Pokazali su mi sobu u kojoj ću odsjesti, i sljedećeg je dana brojnim govorima otvoren
kongres.
Tako je prošlo nekoliko dana ; tada je konačno došla poruka da je pronađen prevoditelj.
To je bio mladi Japanac koji je živio u Danskoj osam mjeseci i podučavao Japanski u školi u
Copenhagenu ; on je pomalo govorio Danski. Proveo sam s njime čitavo popodne pokazujući
mu simbole, o kojima ću navečer održati predavanje.
Došla je večer i velika se sala ispunila ljudima koji su iz brojnih zemalja došli na
kongres. Većina tih sudionika imala je drugu boju kože.
Pokazao sam svoje simbole na bijelom platnu i objasnio sam što oni znače. Prevoditelj je
prevodio svaku rečenicu - najbolje što je mogao - na Engleski i Japanski.
Među sudionicima nalazili su se brojni znanstvenici, profesori i utjecajni ljudi ; oni su
predavanje slušali sa velikim zanimanjem. Jedan Indijski profesor rekao mi je nakon
predavanja da sam ja više znanstvenik nego filozof.
Naročito su bila zainteresirana tri Filipinska sudionika i oni su me željeli pozvati na
Filipine.
Narednog dana ponovno je bio moj red na govornici i održao sam kratko predavanje koje
sam pripremio prije nego što sam otišao od kuće ; ono je bilo prevedeno na Engleski. Ali oni
su željeli da ga prvo održim na Danskom. Većina, naravno, nije ništa razumjela, ali oni su
ipak kasnije uljudno pljeskali. Nakon toga je prevoditelj pročitao predavanje na Engleskom i
uslijedio je vrlo dugački aplauz. Nakon toga je predavanje konačno bilo pročitano na
Japanskom i publika je skoro srušila zgradu od oduševljenja.

O čemu je bilo riječi na tvojem predavanju ?

Moje je predavanje predstavljalo odgovor na neka pitanja koja smo ja i brojni drugi
sudionici kongresa dobili mjesec dana prije kongresa.
Jedno od pitanja je bilo : "Kakva je korist od religije koja se temelji na svemogućem
Bogu ?"
Ovako sam odgovorio na to pitanje :
"Takva religija, koja se na uistinu znanstveni način temelji na Bogu, dati će prije svega
ljudima cjelovito znanje koje će na očigledan način ukazati ljudima na prave uzroke svih
njihovih patnji i poteškoća, ratova i sakaćenja, bolesti i smrti, bijede i siromaštva, koji danas
predstavljaju za čovječanstvo Armagedon. To će znanje o uzroku tame primorati ljude da
promijene svoju materijalističku politiku u korist pretvaranja svih naroda na Zemlji u jedan
narod i jednu državu ili u pravo internacionalno svjetsko carstvo, kojim će upravljati ili
vladati odgovarajuća svjetska vlada.
Ta će se svjetska vlada s vremenom sastojati samo od iniciranih bića ili kozmičkih
znanstvenika.
Materijalno uređenje svijeta promijenit će se tako da će ljudi biti zaštićeni od
bezobzirnog iskorištavanja od strane drugih ljudi. U svjetskoj državi niti jedan čovjek neće
živjeti na račun drugih.
 Svako dijete koje dođe na svijet uvježbavat će se i podučavati upravo u onim područjima
za koja ima naročite sposobnosti ili talente. Na taj način će svatko pronaći svoje prikladno
mjesto.
Novac će nestati jer će postupno postati potpuno suvišan.
Mali će dio čovječanstva, pomoću strojeva, moći proizvesti sve što zadovoljava naše
materijalne potrebe. To neće stvoriti nezaposlenost, već će dovesti do ukidanja teškog
fizičkog rada.
U svojem glavnom djelu "Livest Bog" napravio sam detaljnu analizu budućnosti
čovječanstva u tom svjetskom carstvu.
Kultura tog svjetskog carstva će, nakon što dosegne svoj božanstveni konačni rezultat ili
nakon što dođe do kraja svojeg razvoja, zasjeniti sve što ljudski intelekt danas uopće može
zamisliti. Ovdje će sveutjecajna znanost odavno ukloniti mržnju i bijes, smrtonosne i
patološke vrste misli i ideja iz ljudskog mentaliteta.
A Božji duh će se u obliku svjetske religije koja se temelji na toj sveprožimajućoj
znanosti, poput toplog ljetnog sunca, uzdići nad mentalnim horizontom zemaljskog
čovječanstva i otopiti ledena područja mržnje i rata i učiniti da božanska ljubav vibrira u
svim srcima i sjaji u svim očima, učinit će da svaka ljudska ruka miluje i blagoslovi.
U takvom nadzemaljskom ili nebeskom zračenju, u tom toku zračenja Božje prisutnosti,
izblijedit će i nestati smrtonosne sjenke današnje kulturne epohe i njeni smrtonosni procesi,
njene sklonosti ka sakaćenju i pljačkanju."
Svi su govori bili prenošeni na Japanskom radiju i brojni novinari koji su tamo bili
prisutni pisali su dugačke članke za novine i magazine.
Kongres je završio 30. listopada. Većina je sudionika otišla u južni Japanski grad
Kurume, gdje je Ananai-Kyo pokret imao svoj hram.
Za to je bilo potrebno 24 sata ekspresnim vlakom ; ceremonija zatvaranja se trebala
održati početkom prosinca. Ali ja sam radije otišao u Indiju kako bi posjetio prijatelje koje
sam tamo imao.
Odletio sam u Madras, gdje me na aerodromu dočekala Anna Ornsholt, koja je mnogo
godina bila jedna od mojih najzainteresanijih sljedbenica u tuđini. Ona se preselila iz Danske
u Indiju 1925 i sada je imala 72 godine. Godinama je ona bila sekretarica poznatog
znanstvenika J. Bosea, a kasnije i od premijera Nehrua.
Njen vrlo široki krug poznanika uključivao je Tagorea, Indiru Gandi, Annie Besant i
Krishnamurtija.
Zahvaljujući njoj moje je rad dobio svoje prvo uporište u Indiji. Sada sam se susreo sa
njom na aerodromu u Madrasu. Prvo smo zajedno posjetili Danskog konzula ; nakon toga
smo otputovali vlakom do njene prekrasno smještene kuće u Nilgiri planinama u južnoj
Indiji.
Tu sam ostao nekoliko tjedana i održao sam predavanja u raznim gradovima. Anna
Ornsholt bila je izvrstan prevoditelj.
Sa svih su strana dolazili pozivi da držim predavanja i ljudi su željeli da ostanem u Indiji
barem tri mjeseca. Ja, međutim, nisam mogao tako dugo ostati, jer sam želio biti kod kuće za
Božić.
Jedan od brojnih poziva došao je od poznatog teozofa koji je bio vođa teozofskog centra
u Bangaloreu. On me nekoliko puta posjetio u Copenhagenu. Na putu u Bangalore prošli smo
kroz grad Coimbatore i tu sam na stanici bio ukrašen cvijećem od strane Indijskog mudraca
koji je došao sa svojim učenicima kako bi me pozdravio. On je pročitao neke od mojih knjiga
i sada je, u skladu sa Indijskim običajem, iskoristio priliku da mi izrazi svoju zahvalnost.
Također sam održao predavanje u teozofskom svjetskom središtu u Adyaru, blizu
Madrasa i među publikom u njihovom velikom hramu nalazili su se predsjednik Teozofskog
društva i mnoštvo starih mudraca sa velikim bradama i turbanima. Oni su sjedili na podu i svi
su bili izuzetno zainteresirani. Nakon predavanja oni su mi prišli i pružili ruku, a to je nešto
što Indijci u normalnim okolnostima nikada ne čine.
Jedan je od mudraca rekao : "Kada su "veliki" bili živi, a mislim na Helenu Blavatsky,
Annie Besant i Leadbeatera, u Teozofiji je bilo života, ali sada kada su oni mrtvi i ona je
mrtva također. Ali sada si ti došao i dao joj novi život !"
Jedan je poznati profesor želio da dođem u Bombay i održim predavanja. Ali pošto je to
tek moglo biti poslije Božića, morali smo odustati od te ideje.
Također sam imao priliku upoznati Krishnamurtija. On je odgovarao na pitanja svojih
sljedbenika u sali velikog hrama. Gledao sam kako je ušao u salu i naklonio se publici, držeći
sklopljene ruke na Indijski način.
Tada su svi sjeli na pod i počeo je sat za pitanja. Publika je postavljala brojna pitanja, na
koja je on odgovarao.
Nakon sata za pitanja ja sam ga došao pozdraviti i izrazio sam mu divljenje jer je 1929 on
odbacio svaki oblik njegovog obožavanja kao učitelja svijeta.
Na to je on vrlo kratko odgovorio da to pripada prošlosti.

Nije li Anna Ornsholt pomogla kod prevođenja tvojih knjiga na Engleski ?

Da. Ona je puno toga napravila u prevođenju "Livets Bog" i nekih ostalih mojih knjiga.
U tom velikom poslu pomagala joj je njena prijateljica, Lulu Wilding.
Došla je sredina prosinca i ja sam trebao početi razmišljati o svojem povratku kući. S
obzirom da sam predugo ostao u Indiji, morao sam odustati od svojeg planiranog slijetanja u
Cairu i od posjeta piramidama. Ali nadao sam se da ću kasnije imati priliku posjetiti Egipat i
Palestinu. Ana me odvela do aerodroma u Madrasu i oprostila se samnom.
Sletio sam na aerodrom u Copenhagenu 17. prosinca, a tamo su me dočekali brojni
prijatelji mojeg rada.
Moj sekretar, Gerner Larsson, nakon toga je nekoliko puta bio u Indiji kako bi pomogao
u širenju mojega rada ; i njemu je u velikoj mjeri pomogla Anna Ornsholt.

Na moj 70 rođendan, 11. kolovoza 1960. moji su mi prijatelji organizirali veliku proslavu
u našem centru za odmor u Klintu, gdje je bio postavljen šator koji je mogao primiti 400
ljudi. Bili su servirani kava, čaj, kruh i kolači i održani su brojni govori. Došli su brojni gosti
iz inozemstva : Šveđani, Norvežani, Finci, Islanđani, Englezi, Nijemci, Holanđani ; pa čak su
došli ljudi iz dalake Indije, Japana i Amerike.
Kao dar bila je sakupljena velika svota novca za širenje mojega rada. Također sam dobio
"Festschrift", koja je na inicijativu profesora I.G. Hannemanna bila financirana od brojnih
prijatelja mojeg rada. To je bila prekrasna knjiga od 200 strana sa 15 članaka koje su napisali
moji prijatelji.
To je bio najljepši dan koji sam imao do tada.

Jednom tjedno, obično četvrtkom, redovito sam bio pozivan u goste kod svoja dva
prijatelja, Peter Zacho i Sam Zinglersena. Ljeti smo često išli na izlet na lijepi sjeverni dio
Zealanda (Sjeland). Često su sa nama išli neki od naših brojnih poznanika ili neki bračni par.
Jako smo voljeli prekrasnu prirodu duž obale Sounda (Oresund). Također smo se vozili do
jezera Fure (Furesoen) ili do jezera Zeal (Sjelsoen) ili do nekog drugog predivnog mjesta
gdje smo uživali u zalasku sunca. I tada bi otišli do neke male gostionice gdje smo pili
večernji čaj i razgovarali.
Jako sam uživao u tim susretima četvrtkom ; oni su doprinjeli raznolikosti moje
svakodnevnice. Peter i Sam željeli su da doživim Egipat i "Svetu zemlju", Palestinu. I ja sam
to želio, ali sam shvatio da to treba čekati dok ne završim "Livest Bog".
 U jesen 1961 bio sam spreman prihvatiti njihovu prijateljsku ponudu za put u Egipat i
Palestinu. I 12. listopada odletjeli smo SAS-om u Egipat.
Navečer smo sletjeli na aerodrom u Kairu i stujardesa nas je pitala da li želimo vodića.
Ona je poznavala "najboljeg vodića u Egiptu", a on se zvao Ali Muhamed. To je bio
pedesetogodišnji Egipčanin, šeik obližnjeg grada Mena sa 10 000 stanovnika. On je radio za
SAS i govorio je pomalo Danski.
Sobe smo rezervirali u hotelu Mena House, koji je bio pola sata vožnje udaljen od Kaira.
Hotel je bio smješten samo nekoliko stotina metara od Keopsove piramide, Sfinge i dvije
manje piramide. Ali pošto je sada bilo potpuno mračno mi ništa nismo mogli vidjeti.
Međutim, rano sljedećeg jutra ustao sam i otišao na balkon, i sada sam mogao vidjeti
kako se sunce podiže iza gigantske Keopsove piramide. To je bio čudesan prizor.
Doručkovali smo u hotelskom vrtu okruženi bujnim palmama.
Tada je došao Ali, naš vodić, sa tri deve. Smatrao je da trebamo započeti dan jahanjem
oko Velike piramide. Mi nismo bili naviknuti na jahanje deva, ali nasreću to su bile tri tihe i
mirne životinje. One su poklekle kada se trebalo popeti na njih i smjestiti između dvije grbe.
Nakon jahanja mi smo, naravno, željeli vidjeti unutrašnjost piramide. Prije mnogo godina
pronađen je ulaz koji je vodio u dugački, strmi hodnik, koji je nakom ogromnog broja
stepenica završavao u Kraljevskoj komori usred piramide. Jedino što se sada nalazilo u
Kraljevskoj komori bio je crni granitni sarkofag.

Da li se taj sarkofag koristio kao kraljevska grobnica ?

Ne, to je nesporazum. On se nikada nije koristio kao lijes. Opčenito se smatra da je

piramidu sagradio Egipatski kralj Keops, koji je živio u Memfisu 2800 godina prije Krista.
Ali to je sasvim pogrešno. Piramida je zapravo stara 80 000 - 90 000 godina ; ona je
sagrađena pomoću duhovnih sila kako bi se koristila za inicijaciju budućih faraona.
Samo su duhovno najsnažniji kandidati za faraona mogli izdržati brojna mentalna
iskušenja koja su doživljavali u piramidi.
Piramidu je izgradilo u prapovijesno vrijeme jedno bratstvo ili zajednica iniciranih ljudi
koji su došli sa drugih, naprednijih planeta, kako bi pomogli u stvaranju ljudske civilizacije
ovdje na Zemlji. Oni su izgradili piramidu pomoću psihičkih sila, nekom vrstom
materijalizacije ili projekcije atoma materije.
Kada je kandidat za inicijaciju, nakon brojnih poteškoća i opasnosti u podzemnim
hodnicima i prostorijama konačno došao do Kraljičine komore i tu prošao kroz inicijaciju, on
se mogao uzdići do Kraljevske komore, gdje ga je čekalo veliko i odlučujuće iskušenje. On je
bio položen u kameni lijes i pomoću magičnih i hipnotičkih sila koje su proizlazile od
adepata koji su vodili inicijaciju, njegov je duh (ili Jastvo) bio kratkotrajno oslobođen
njegovog fizičkog organizma i u duhovnom svijetu on je bio upućen u neke od tajni svemira.
Ako se on nakon toga mogao vratiti u svoje fizičko tijelo potpuno svjestan i sjećajući se
onoga što je doživio, on je bio smatran iniciranim i povjeren mu je bio zadatak da bude kralj
ili vođa nove generacije.
U viziji sam vidio kako je tada piramida izgledala. Ona je bila zasljepljujuće bijela, jer je
bila obložena sa svih strana materijalom poput porculana. Danas se oko piramide nalazi
pustinja, ali u mojoj viziji tada se tamo nalazila plodna oaza sa bujnim palmama.
Pošto smo trebali ići u Palestinu mogli smo ostati u Egiptu samo 3-4 dana, ali ipak smo
uspjeli vidjeti mnoge zanimljive stvari, prije svega veliki nacionalni muzej Egipatske
arheologije u Kairu, koji sadrži većinu od pronalazaka iz grobnica.
Još uvijek sa Alijem kao našim vodićem posjetili smo neke od Kairskih monumentalnih
džamija, a u Arapskoj četvrti prošli smo kroz orijentalni kvart sa uskim, živopisnim
bazarskim ulicama koje su bile zakrčene ljudima. Posljednji dan navečer u nekoj vrsti
gondole doživjeli smo prekrasnu plovidbu Nilom.
No, morali smo nastaviti sa putovanjem. Oprostili smo se Alijem i odletjeli sa Kairskog
aerodroma preko Sinajskog poluotoka i planine Sinaj, gdje je Mojsije dobio ploče sa Deset
zapovijedi.
Nakon jednosatnog leta sletjeli smo na Jeruzalemskom aerodromu u Jordanu. Tada je
grad bio radvojen zidom između Jordana i Izraela. Odsjeli smo u udobnom malenom hotelu u
predgrađu Jeruzalema. On je pripadao malenoj Arapskoj obitelji i sam domaćin nam je svaki
dan posluživao ukusnu vegetarijansku hranu. Navečer je bio policijski sat zbog napete
situacije između Jordana i Izraela, tako da smo morali ostati u kući nakon što je pao mrak.
U Jordanu smo ostali pet dana. I tu smo pronašli šarmantnog vodića ; on je bio Armejac i
pokazao nam je brojna Biblijska sveta mjesta. Otišli smo do rijeke Jordan i vidjeli smo
mjesto na kojem je, prema tradiciji, Ivan Krstitelj krstio Isusa.
Posjetili smo Betlehemsku crkvu, Izakov grob, Getsemanski vrt i mnoga druga mjesta.
U blizini Getsemanskog vrta nalazila se Kaifina kuća u kojoj smo vidjeli duboki podrum
u kojem je Isus bio bičevan.
Od tamo smo se prošetali kroz Kedronsku dolinu, po Via Dolorosi (Križni put) do crkve
Svetog groba, koja se nalazi unutar gradskih zidina.
Kao što to samo ime govori, za ovu crkvu se tvrdi da je izgrađena iznad Isusovog groba,
ali postoje brojni razlozi za sumnju da je to pravo mjesto. Nekoliko različitih sekti posjeduje
svoj dio te crkve i svi oni žele čim više zaraditi od turista. Naš nam je vodić rekao da se oni
često međusobno svađaju. Ponekad, naročito tokom religijskih proslava kada se tamo nalaze
tisuće hodočasnika i posjetitelja, oni se čak i sukobljavaju. Ne bi trebalo biti tako na tako
svetom mjestu. Duhovna atmosfera nije bila tako dobra kao što bi se to moglo očekivati.
Od tamo nas je naš vodić odveo do Vrta mira izvan gradskih zidina. Taj je vrt bio
ispunjen prekrasnim cvijećem i tu je vladala potpuno drugačija mirna i uzvišena atmosfera.
Mnogi misle da je Isus bio sahranjen upravo na tom mjestu.
To je mjesto otkrio oko 1880 godine Englez General Gordon, koji je također bio i
arheolog. On je smatrao pogrešnim da se Golgota (također poznata i kao Kalvarija) nalazi
unutar gradskih zidina. On je primjetio da se nekoliko stotina metara od toga nalazi visoki,
okrugli brežuljak, koji je ličio na lubanju, i on je znao da ime Golgota znači "lubanja". On je
na tom mjestu počeo kopati. U podnožju brežuljka bile su iskopane tri grobnice. Znanost je
uspjela utvrditi da je u samo jednoj od njih bilo položeno mrtvo tijelo.
Mi smo tiho ušli u tu grobnicu i bili smo duboko ganuti njenom atmosferom. Završio je
naš put od Getsemanskog vrta do Golgote.
Ispred grobnice nalazila se kamena brazda po kojoj se kotrljao veliki kamen, poput
mlinskog kamena. U crkvi Svetog groba vidjeli smo takav kamen, koji je možda uistinu
potjecao iz Vrta mira.
Također smo otišli na Samaritansku svetu planinu Garizim, gdje je nestao Zavjetni
kovčeg. Jednog poslijepodneva posjetili smo planinu Nebo sa koje je Mojsije promatrao
Obećanu zemlju i na kojoj je kasnije umro. Tu se nalazio manastir i jedan monah nam je
pokazao okolicu.
Kada smo se kasnije autom spuštali kamenitom cestom sa planine Nebo činilo mi se da se
našem vozaču previše žuri. On se želio vratiti kući prije mraka i to je bio razlog njegove vrlo
opasne vožnje. Nisam se osjećao sigurno u takvoj situaciji ; mi smo se naravno željeli vratiti
kući sigurno i u jednom komadu. Ali baš kada je moja nelagoda dosegla svoj vrhunac
dogodilo se nešto što me odmah smirilo. U viziji sam ugledao visoku, sjajnu figuru, obučenu
u dugačku haljinu kako hoda putem ispred auta. Ja sam jedini mogao vidjeti tu figuru i
neobično je bilo to da usprkos tome što se figura kretala polagano i dostojanstveno, ona se
čitavo vrijeme nalazila malo ispred auta.
 Sada sam shvatio da smo zaštićeni ; sigurno smo se vratili u naš hotel.
Našeg petog i posljednjeg dana u Jordanu naš je vodić smatrao da trebamo doživjeti nešto
neuobičajeno. On je predložio da krenemo na cjelodnevno putovanje do antičke ruševine
grada Petre, koji se nalazi 100 kilometara južno od Mrtvog mora.
Pošto smo išli tako daleko, morali smo se ustati vrlo rano. Ušli smo u veliki taxi i sa
nama su bili vozač i vodić. Nakon nešto više od sat vremena vožnje došli smo do glavnog
grada Ammana, gdje smo natočili benzin.
Od tamo smo putovali na jug kroz prostrana pustinjska područja. Nekoliko raštrkanih
Beduinskih kampova bili su jedino što smo vidjeli na svojem 200-kilometarskom
pustinjskom putu.
Kada smo došli na nešto više od 7 kilometara od Petre auto se zaustavio u velikom
Beduinskom kampu, i rekli su nam da automobilski put više ne ide dalje. Posljednji dio puta
trebalo je prijeći na konjima. Mi za to nismo bili spremni i ja baš nisam bio zadovoljan
takvom situacijom.
Beduini su tu živjeli od iznajmljivanja konja turistima koji su išli u Petru. Vidio sam da
oni imaju barem 40 prilično malenih Arapskih konja.
Razgovarali smo o tome. Nitko od nas nije bio naviknut na jahanje, bila je sredina dana i
sunce je užareno peklo. Složili smo se da trebamo pokušati savladati taj posljednji dio puta
sada kada smo već došli tako daleko. Nije bilo druge mogučnosti nego zajahati naše konje.
Sačinjavali smo pravu malu karavanu. Vodić je jahao na čelu, a za njim vozač. Iza njih je
bio Peter, zatim ja i iza mene Sam i dva Beduinska dječaka na magarcu sa našim
namirnicama. Beduini su hodali ispred svakog konja držeći ga za uzde.
Bili smo poprilično umorni kada smo konačno došli do ruševine grada. Posljednji je
kilometar puta vodio kroz klanac sa visokim stijenama sa svake strane.
Sada smo konačno mogli sjahati sa konja i diviti se tom zanimljivom drevnom gradu. To
je bio glavni grad Arapskog plemena Nabateansa, koji su živjeli stoljećima prije i nakon
Krista. Tu ima mnogo ruševina iz ranog Rimskog carstva, između ostalog tu je Izidin hram i
amfiteatar koji je isklesan u stijeni. Naš nam je vodić pokazao okolicu i konačno smo
pronašli mjesto gdje smo mogli sjesti u sjenu i pojesti hranu koju smo ponijeli sa sobom.
Nakon toga zajahali smo ponovno naše konje i prešli 7 kilometara do Beduinskog kampa
gdje nas je čekao naš taxi.
Kada smo se kasno navečer vratili u hotel bili smo zasićeni impresijama.
Našem boravku u Jordanu sada je došao kraj i oprostili smo se sa našim ljubaznim
hotelijerom i njegovom poslugom.
Sada smo trebali doživjeti Izrael.
Naš nas je vodić odveo do granice "ničije zemlje". Za Arape je Izrael na karti bio
označen bijelom bojom ; oni nisu željeli priznati postojanje te zemlje.
Od tog smo mjesta hodali sa našim koferima gotovo pola kilometra do Izraelske granične
postaje, i sada smo bili u Izraelu - u Izraelskom dijelu Jeruzalema.
Nakon što smo se nekoliko sati odmarali u vrtu hotela Kralja Davida, otputovali smo u
Haifu, gdje smo ostali nekoliko dana. Od tamo smo išli na izlete u Nazaret, Kafarnaum, na
Galilejsko jezero i još neka Biblijska mjesta.
Još nam je ostalo četiri dana našeg odmora i mi smo odletjeli u Atenu, gdje smo vidjeli
Akropolu i ostale znamenitosti drevne Grčke.
Na kraju smo otišli u Rim, gdje smo posjetili crkvu Svetog Petra, Koloseum, Rimski
forum i katakombe.
Nakon toga smo odletjeli kući u Copenhagen. Bilo je lijepo sigurno se vratiti kući nakon
tog putovanja ispunjenog događajima. Često razmišljam o tome. Naša čudesna iskustva
postala su zlatne kopije u mojoj svijesti.
 Ovime završava Martinusov dio "Memoara". Oni su bili snimljeni na traku 1963 kada
je on imao oko 73 godine. U narednim izdanjima KOSMOS-a izdat ćemo "Nastavak"
Memoara koji je napisao Tage Buch i koji pokrivaju posljednjih 17-18 godina Martinusovog
života i rada.

Postskriptum od Tage Bucha

Kao što čitatelji ove knjige mogu primjetiti, Martinus je završio izvještaj o svojem životu
1963 kada je imao oko 73 godine. Međutim, Sam Zinglersen, na čiju inicijativu su ovi
memoari nastali, smatrao je da bi knjiga trebala imati postskriptum koji bi pokrivao
posljednjih 17-18 godina Martinusovog života i rada.
Samu je palo na pamet da bi ja mogao napisati postskriptum jer sam, poput samog Sama,
poznavao Martinusa i njegovu kozmologiju 50 godina. Nadalje, ja sam imao toliku sreću da
budem u neposrednoj blizini Martinusa od samih početaka i zbog toga se od mene očekivalo
da imam određeni uvid u njegove posljednje godine na fizičkoj razini. Sada kada imam 75
godina moje pamćenje možda nije sasvim pouzdano, ali imao sam podršku ostalih
Martinusovih prijatelja i nadu da će ono što ću iznjeti predstavljati koristan dodatak
Martinusovim vlastitim riječima.
Dakle, Martinus je pred sobom imao još preko 17 aktivnih godina tokom kojih je držao
predavanja, pisao knjige i imao udjela u upravljanju aktivnostima instituta. On je zapravo
predstavljao motivirajuću silu u svim pitanjima koja su se ticala njegovog rada. Martinus je
bio u fazi pisanja "Vječne slike svijeta" (koja je također poznata kao "knjiga simbola"), a
njen prvi dio bio je izdan 1963. Sljedeća dva dijela bila su izdana 1964 i 1968, i on je
nastavio pisati četvrti dio i uspio je završiti prvu polovicu knjige. Tada - to je moralo biti
negdje oko 1970 - on je prekinuo svoj rad jer mu je na pamet pala ideja da napiše uvodnu
knjigu za svoja djela kako bi ona mogla postati poznata široj publici. On je zamislio knjigu
od oko 150 strana koja bi osigurala prvi, lako dostupni pregled kozmičke slike svijeta i koja
bi potaknula ljude da počnu proučavati njegovo glavno djelo.
Izdavač Jarl Borgen, koji je čuo za Martinusovu ideju da izda knjigu "Treći zavjet" ( to je
bio radni naslov zamišljene uvodne knjige ), ponudio je u studenom 1971, u pismu
upućenom Martinusu, izdavanje te knjige.
Martinus je međutim napisao brojne nove analize i otišao je u još veće detalje nego prije.
On je konačno napisao manuskript za knjigu, koju je lektorirao jedan njegov dobar prijatelj ;
tada je bilo dovršeno nekoliko strana i otipkan je bio njihov čistopis. Ali Martinus je još
uvijek smatrao da manuskript nije bio spreman za izdavanje, i postupno je shvatio da nije u
skladu sa namjerom Providnosti da se samo ta malena knjiga izda pod naslovom "Treći
zavjet", već sva njegova djela trebaju imati taj naslov.
Martinus nije uspio izdati planiranu knjigu ili četvrti dio "knjige simbola", već taj
materijal postoji u obliku manuskripta i biti će s vremenom izdan nakon lekture. Međutim
jedan njen dio treba urediti jer ona postoji samo kao prva skica.
Oko 1980 Martinus je zaključio da u budućnosti njegova djela trebaju nastaviti biti
izdavana u onom obliku u kojem ih je do sada izdavao Martinusov institut.
Mi smo stoga stupili u kontakt sa Borgenom radi ugovora za izdavanje prvog dijela
njegovog glavnog djela, koji treba biti naslovljeno "Treći zavjet" sa podnaslovom "Livets
Bog (Knjiga života)", što je bio njen izvorni naslov. To je bilo 10. lipnja 1980, samo 9
mjeseci prije nego što je on napustio fizičku razinu. Martinus je želio biti siguran da će
njegove knjige uistinu biti izdane i da će ljudi za njih saznati prije njegovog odlaska ; zbog
toga je on potpisao ugovor sa tim poznatim izdavačem.
Time je njegova misija bila završena.
 Sam Martinus nije doživio novo izdanje prvog dijela "Livets Bog", jer on nije bio izdan
sve do studenog 1981.
Martinusove posljednje godina kao pisca bile su zahtjevne na mnoge načine. On je bio u
svojim 80-tima i često je bio vrlo umoran. Nadalje, njegov je vid sa godinama postajao sve
slabiji i na kraju je jedva mogao čitati ono što je sam napisao na pisaćoj mašini. S obzirom da
se Martinus osjećao ugodno samo kada je mogao raditi, na sugestiju Rolfa Elvinga, kupljen
je procesor riječi sa ekranom koji je imao poprilično velika slova, tako da je Martinus sada
mogao ponovno pisati. To je bilo oko Božića 1980, tako da je Martinus samo nekoliko
mjeseci uživao u toj novoj prednosti.
Od 1963 pa nadalje Martinus je još uvijek držao predavanja u provincijama, u institutu i
u Kosmos centru za odmor. On je također održao nekoliko predavanja u Švedskoj, a nešto
kasnije otišao je i u Englesku.
Tokom tih godina vodila se briga da se Martinusova predavanja i stvari o kojima je
govorio u drugim prilikama snime na traku. Pa čak i u samim počecima, u 50-ima, kada
tehnologija nije bila tako napredna i kada su postojale samo "čelične trake", pokušalo se
snimiti Martinusova predavanja u sali za predavanja u Mariendalsveju. To je donekle i
uspjelo, ali u međuvremenu su nestali i trake i čelični magnetofon. Martinusova predavanja
nisu mogla biti sačuvana za buduće generacije sve dok inženjer po imenu Heiberg nije 1954
počeo snimati boljom opremom Martinusova predavanja na magnetnu traku. Sada postoji
nekoliko stotina predavanja na trakama, ali to je samo maleni dio od brojnih predavanja koja
je Martinus održao tokom svih tih godina.
Martinusova misija sastojala se u stvaranju teoretske osnove za novo spasenje svijeta i
zbog toga su se njegova predavanja bavila čovječanstvom i ljudskim bićem, svijetom i
spasenjem svijeta, Bogom i ljudskim bićem poput Boga. Prema tome, predavanja su trebala
dati informaciju o toj kozmičkoj slici svijeta, istovremeno inspirirati ljude da ju proučavaju i,
što je najvažnije, potaknuti zainteresirane ljude da usklade svoj stav prema životu sa tom
slikom svijeta. On je, naprimjer, govorio o "Stvaranju čovjeka", o "Ljudskom biću poput
Boga", o "Čovjekovoj transformaciji polova", o "Situaciji čovječanstva po pitanju sudbine", o
"Nedovršenom čovječanstvu", o "Bogu i makrokozmosu", ali i o takvim temama kao što su
"Najviša vatra" (seksualna sila) i "Smrt i raj", samo da spomenem nekoliko naslova njegovih
predavanja iz 1965-6 godine.
U Švedskoj Martinus je držao predavanja 1965-8 u "Kosmos domu za odmor (Kosmos
Feriehem) u Varnhemu, gdje je on također odgovarao na pitanja, čije snimke također postoje.
Na svim tim snimkama nalazi se ogromno blago informacija, koje će koristiti svima koji
su zainteresirani. Oni koji razumiju Danski mogu ih čuti kada se one koriste kao dio
studiranja, ali one, jednom kada se stave na papir i pripreme za štampanje, mogu biti izdane
na Danskom i prevedene na ostale jezike.
Martinus je prestao držati predavanja u provincijama u jesen 1969 i njegovo posljednje
redovito predavanje bilo je održano u centru u Klintu 27. srpnja 1970. Ali sve do svoje smrti
on je održavao otvarajuće predavanje na početku ljetne sezone u Klintu (posljednji put je to
bilo 22. lipnja 1980) ; međutim nekoliko je godina Erik Gerner Larsson želio da jedan
glumac na glas čita pasuse od Hansa Christiana Andersena i da drugi otvore početak sezone,
što je i dozvoljeno. Ali studenti u koloniji za odmor vjerojatno bi više voljeli Martinusovo
predavanje, koji nije inzistirao na držanju otvarajućeg predavanja - tolerantan kao i uvijek -
već je dopustio da Erik radi po svome. Međutim, svake godine, prilikom svoje velike
rođendanske proslave Martinus je održao predavanje za goste ; ali o tome ću nešto više reći
kasnije.

Kakav je Martinus bio kao čovjek

 Gotovo je nemoguće i približno opisati Martinusa kao čovjeka. Njegov je život bio
strahovito mnogostruk sa njegovom kozmičkom sviješću i njegovim mnogobrojnim talentima
i sposobnostima. Čovjek ga najbolje može upoznati kroz njegove knjige, koje opisuju njegov
odnos prema životu u njegovoj sveukupnosti, ka svemiru, a time i ka Bogu. Ono što mi
jedino možemo opisati jest njegovo "svemirsko odijelo", kako je on jednom opisao svoje
fizičko tijelo. Ali na taj način čovjek ne može upoznati Martinusa kao čovjeka.
Kada čovjek čita ono što je Martinus sam napisao o svim vanjskim pojavama koje su se
dogodile tokom njegovog života - što je naravno zanimljivo i neophodno kako se oko njega
ne bi stvorili nikakvi mitovi - on može primjetiti dvije stvari. Prvo je da se on čitavo vrijeme
bavi samo onime što je pozitivno. Tu nema ničeg tužnog ili negativnog. To je bila njegova
karakteristika. On je više volio sve gledati u svjetloj i pozitivnoj perspektivi i nije obraćao
previše pažnje na mračne stvari i iskustva. Za njega je sve predstavljalo Božji govor, sve je
imalo ljubeću svrhu. Neugodnosti su za njega bile samo "zvona koja zvone", samo signali
upozorenja. A u svojoj večernjoj molitvi - iako je on bio u kontaktu sa Bogom tokom
čitavoga dana - on se zahvaljivao za sva iskustva tokom dana, ne samo za pozitivne i sretne
događaje, već i za one neugodne i mračne. Za njega, Bog je bio prisutan kako u svjetlosti
tako i u tami.
Druga stvar koja je karakterizirala Martinusa u njegovim pričama bila je njegova velika
preciznost, točnost i ljubav prema istini. Njemu ni na kraj pameti nije bilo da kaže ili napravi
nešto što nije bilo istinito ili ispravno. Njemu u drugu ruku nije bilo teško pomiriti se s
činjenicom da njemu bliski ljudi i ljudi općenito nisu bili sasvim otvoreni ili nisu voljeli
istinu i često su se pokušavali prikazati boljima nego što jesu. U njegovom svijetu - iz kojega
je on došao - svi su bili otvoreni. Tu je misaoni svijet vanjska pojava, tako da su svima u
okolini očigledne naše misli. Za njega je stoga bilo neobično da su čak i njegovi suradnici
bili rezervirani prema njemu i tajili su od njega svoja privatna iskustva. On je jednom
prilikom rekao svojem suradniku : "Kada mi ti sam ništa ne kažeš, ja moram pogađati !" Ali
on nam nikada ništa nije predbacivao.
Kada Martinus sam nije naglašavao životne poteškoće ili poteškoće po pitanju svojeg
rada, netko bi mogao pomisliti da ih nije bilo. Pošto je Martinus imao kozmičku svijest on je
morao imati lagan život, zar ne ? Ovdje je stoga potrebno spomenuti da su se ponekad
događale vrlo mračne situacije i velike poteškoće, kako ekonomske tako i osobne, koje je
trebalo prevladati. Upravo u svjetlu takvih događaja može se vidjeti njegova ogromna snaga
da dopusti drugima da govore i čine što žele, i da oprosti sve neugodnosti koje su mu ljudi
uzrokovali svojim neznanjem i, ponekad, primitivnim ponašanjem. Međutim, po pitanju
svojeg vlastitog područja djelovanja - njegovog pisanja i upravljanja institutom - on je
naravno bio nepokolebljiv.

Financijske krize

Da li je u Martinusovom radu bilo financijskih kriza ? Da, bilo je. Martinus je u

potpunosti bio ovisan o razumijevanju i interesu drugih ljudi. Od dana kada nam on sam
govori da nije imao dovoljno novca za tramvaj do Bernharda Lowa u Ordrupu, pa sve do
svojih posljednjih dana, u svakom pogledu je bilo financijskih problema. Martinus je morao
posuđivati novac, prvo od Lars Nibelvanga, a kasnije i od drugih. Uvijek je postojala malena
grupa pojedinaca koji su pomagali, ali sredstva su uvijek bila ograničena po pitanju onoga što
su Martinus i Erik Gerner Larsson trebali. Martinus je nekoliko puta kupio "novu" odjeću od
trgovca polovnom robom. Neko vrijeme on i Gerner imali su samo jedno pristojno odijelo ;
tako kada je jedan od njih trebao ići u grad, drugi je morao ostati kod kuće. Njegov prvi
projekcioni aparat također je bio polovan. Kasnije, kada je stekao institut u Mariendalsveju,
on se morao obratiti prijatelju koji mu je mogao pomoći i koji je to vrlo rado činio, gotovo
svaki puta kada je trebalo platiti hipoteku. Tu je često bilo u pitanju 30 000 - 40 000 kruna,
što je tada bila velika svota novca.
Kupnja Klintsogarda 1946. i naredne godine bile su financijski toliko napete i kritične da
je knjigovođa rekao Martinusu da bi on trebao predati svoje knjige računa policiji i objaviti
bankrot. Martinus si je dao dvadeset i četiri sata da razmisli o svemu i rekao : "Nećemo
predati knjige policiji ; naći će se neko rješenje." Rješenje je jedna noći palo na pamet Eriku
Gerneru Larssonu ; ono se sastojalo u tome da se ljetne kućice prodaju zaineresiranima i da
se zemlja koja je bila kupljena zajedno sa Klintsogardom podijeli na parcele i proda. Na taj
način se stabilizirala financijska situacija, kao i uzimanjem zajma od ostalih koji su bili
zainteresirani i izdavanjem dugoročnih obveznica.
Tokom svih tih većih ili manjih financijskih poteškoća Martinus je uvijek ostajao miran,
kao što je to bio slučaj sa svim ostalim životnim krizama. On je imao potpuno povjerenje u
Boga i Njegove instrumente u obliku ljudi koji su postali zainteresirani za njegov rad i koji
su postali njegovi bliski prijatelji. Njegov je rad, tada kao i danas, postojao ne temelju
poklona i prihoda koji su se mogli steći kroz različite aktivnosti, kao što su predavanja,
tečajevi, mjesečni magazin, iznajmljivanje ljetnih kućica itd., ali prije svega od poklona koji
su bili davani na Martinusov rođendan i na Božić, a također od velike praktične pomoći koja
je bila pružana.
Sve do svojih posljednjih godina on nije osjećao da će doći stvarno velike svote novca i
tek tada je rekao : "Novac će uskoro doći !" On je osjećao da će njegov rad uskoro postati
poznat i da će biti potrebno proširenje. On sam je dovoljno dugo poživio da primi velike
svote koje su nakon njegove smrti omogučile institutu da, između ostalog, izgradi novi
paviljon i da obnovi salu za predavanja u Klintu.

Martinusovi suradnici

Po tom pitanju mogu se upotrijebiti Isusove riječi : "... jer mnogi su pozvani, ali
malobrojni su izabrani." Mnogi su mislili da će Martinusov rad jednoga dana postati svjetski
pokret i to ih je privuklo, jer su neki možda manje ili više prikriveno pretpostavljali da će u
svemu tome odigrati neku ulogu. Čovjek koji je upravo navršio 30 godina i kojem se ništa
posebno nije događalo u životu, sada kada je njegov period ponavljanja bio gotov, pitao je
jednoga dana Martinusa da li bi on mogao imati neku misiju u njegovom radu. Na to je
Martinus odgovorio (kako nam je kasnije rekao) : "U pravilu ako netko ima neku misiju, ona
gori u čovjeku da bi se izvršila." A na to je mladi čovjek odgovorio : "Neka sam proklet ako
nešto gori unutar mene !" - i na taj način je sam odgovorio na svoje pitanje.
Martinus je tokom godina stekao brojne dobre i vjerne suradnike, kako u samome
institutu, tako i "vani na terenu", za koje su Martinusove misli predstavljale njihov čitavi
život, ali koji su ipak - poput svih ostalih zemaljskih ljudi - imali svoje manje ili više
nesavršene strane.
Pored onih koje je prethodno spomenuo sam Martinus, Per Bruus-Jensen odigrao je
važnu ulogu. On je puno toga pridonio kao pisac, govornik i praktični radnik u sobi za
štampanje knjiga. U drugoj polovici šezdesetih on je živio u malenoj sobi instituta ispod
Martinusovog stana. On je ovdje studirao i kroz svakodnevni kontakt sa Martinusom bio je
upućen u njegove analize. To se kasnije odrazilo u člancima u KOSMOS-u, koji je on mnogo
godina uređivao, u knjigama i pismenim tečajevima Martinusove kozmologije, i, naravno, u
brojnim predavanjima i tečajevima.
Kasnije je došao Rolf Elving, koji se susreo sa Martinusovim mislima kao
sedamnaestogodišnjak nakon iznenadne smrti njegovog poočima. U dobi od 22 godine on je
došao kod Martinusa i, poput Per-a, bio je podučavan u kozmologiji putem privatnog
proučavanja i u dugim razgovorima sa Martinusom. Od siječnja 1971. on je živio tri godine u
malenoj sobi ispod Martinusovog stana. Rolfovo podučavanje, kao i Per-ovo, vodilo je ka
pozitivnom i aktivnom doprinosu području duhovne znanosti. Nakon svojeg povratka u
Geteborg 1974 (on je bio Šveđan), on i njegovi prijatelji osnovali su Martinusov centar i
pokrenuli su veliki interes za Martinusove analize putem predavanja, tečajeva i brošura. On
je ovdje osnovao obrazovni centar za predavače i voditelje grupa, što je podjednako koristilo
i Dancima i Šveđanima, naročito kroz podučavanje u centru u Klintu, gdje je on kasnije, kao
voditelj tamošnje škole, uveo podučavanje na različitim razinama, a od zime 1984-85 i
cjelogodišnje školovanje.
Mnogi su drugi učitelji tokom vremena sudjelovali u radu i mnogi su obavljali vrijedan
praktični rad. Naročito možemo spomenuti dvije žene iz ureda u institutu : Grethe Brinkhard,
koja je kasnije postala predsjednica vijeća, i njenu sestru Else Olsen, koje su ovdje radile
četrdeset godina i koje su obavljale sve svakodnevne poslove sa uvijek prisutnim dobrim
humorom. Nažalost svi oni koji bi možda trebali biti spomenuti, moraju se nažalost ovdje
izostaviti, no njih cijeni sam život i oni su pronašli veliko zadovoljstvo u radu u službi
čovječanstvu - iako se rad još nalazio u počecima.
Ali kako je Martinus uspijevao surađivati sa brojnim suksesivnim suradnicima koji su bili
toliko različiti ? Njegova je kozmička inicijacija za njega sigurno predstavljala teško buđenje.
Od prividno potpuno običnog čovjeka, koji je bio ispunjen ljubavlju, tolerantan i sa dobrim
smislom za humor, ali nenačitan i prilično neuk, do toga da se posjeduje najviše znanje i ima
pristup svoj mudrosti svemira, i tada biti okružen manje ili više primitivnim ljudima koji su,
u odnosu na njegovo novo znanje, bili potpuno neuki - samo je po sebi moralo uzrokovati
poteškoće. Ljudi oko njega - pa čak i njegovi suradnici - često su imali poteškoća u slijeđenju
njegovih misli. On ih je često zapanjivao potpuno novim načinom razmišljanja koji je
otkrivao. On se često morao ponavljati sa nevjerojatnom strpljivošću. Oni su mogli pogrešno
shvatiti stvari koje su se za njega podrazumijevale same po sebi.
Neki nisu razumjeli Martinusovu posebnu seksualnu prirodu, koja je dovodila do
nesporazuma. Neki su mislili da je on potpuno zastranio, uglavnom zato jer su oni sami bili
duboko usidreni u obiteljsku ljubav ili jednopolno stanje ! Kako su oni tada mogli razumjeti
dvopolno stanje ? Tom se problemu posvetio profesor I.G.Hannemann, koji je bio nećak
Bernharda Low-a i koji je poznavao Martinusa od samih početaka ; prilikom proslave
Martinusovog 75 rođendana on je to raščistio jednim elegantnim, duhovitim i sjajnim
govorom.
Možda netko može smatrati čudnim da je čak i među suradnicima bilo nerazumijevanja
po tom pitanju kada je Martinus otvoreno iznio sve detalje. U svojim djelima on je dao
dovoljno informacija o transformaciji seksualnih polova i o evoluciji od prvih stupnjeva
biljnog i životinjskog carstva, kroz proces preobražavanja zemaljskog čovjeka, do potpuno
razvijene sposobnosti ljubavi, univerzalne ljubavi, što predstavlja svakodnevni način
postojanja dvopolnog ili kozmički svjesnog bića. On je na taj način demistificirao svoj
vlastiti i seksualni život ostalih kozmički svjesnih bića. Podrazumijeva se da se univerzalna
ljubav ne može fizički izražavati ovdje u našem svijetu na isti način kao u višim svjetovima,
jer našim svijetom dominira sebičnost, jednopolno stanje i obiteljski život, i u tom području,
kao i u mnogim drugima, Martinus je morao živjeti prilično usamljeni život.
Martinusa su, naravno, ponekad pitali da li jest ili da li je ikada bio oženjen, na što je on
morao odgovoriti da nije. Ali jednom prilikom, kada je on smatrao da je čovjek koji je pitao
bio malo previše agresivan, on je odgovorio : "Da, ja sam oženjen." I tada je čovjek sa
čuđenjem ponovno postavio pitanje : "Ti si oženjen ?" "Da", odgovorio je Martinus, "Ja sam
oženjen čitavim čovječanstvom !"
U povezanosti sa ovakvom razmjenom riječi bilo bi korisno naglasiti da je potrebno biti
vrlo pažljiv kod prepričavanja onoga što je Martinus rekao, i, poput samog Martinusa,
pokušati prepričavati takve izgovorene riječi čim preciznije. Ja sam čuo da je gornja epizoda
bila prepričana na pogrešan način. Dotična je osoba rekla da je Martinus bio upitan da li on
jest ili je ikada bio zaljubljen, na što je on tobože odgovorio : "Da, ja sam zaljubljen u
svakoga." Ali Martinus se nikako nije mogao zaljubiti. Zaljubljenost zahtijeva da netko
posjeduje drugo biće samo za sebe, a on je bio daleko od toga. On je volio čovječanstvo i sve
ljude (kao i svaki oblik života), ali on nikada nije bio "zaljubljen".
Na taj način se može stvoriti sasvim pogrešna slika o Martinusu ako mu netko pripisuje
stvari koje on nije rekao ili ako čovjek nije dovoljno pažljiv kada ga citira. Sve u svemu,
najbolje se držati onoga što je Martinus sam napisao i postojećih snimljenih predavanja i
stvari koje je rekao u nekim drugim prilikama, kako bi se izbjegao rizik pogrešne
interpretacije ili pogrešnog citiranja.

Periodi bolesti

Martinus nije bio pošteđen bolesti i mnogi su se čudili da se on mogao razboljeti kada je
on razmišljao i živio u potpunom skladu sa svojim vlastitim učenjem. Ali Martinus je živio u
uslovima običnih zemaljskih ljudi, i znao je reči : "Kada smočim noge, i ja se prehladim."
On je oboljevao od ozbiljnih bolesti, koje je, međutim, brzo prevladao.
U dogovoru sa svojim doktorom, Cai Ankerbye, Martinus je dozvolio da bude smješten u
Lukasstiftelse (Institut Svetog Luke) u ljeto 1956 zbog ozbiljne želučane bolesti (rak). On je
bio operiran i vrlo se brzo oporavio. On je tada imao 66 godina i smatrao je da mu je ta
bolest bila predodređena, jer ju je također imala i njegova majka.
Martinus u "Livets Bog" piše o riziku za inicirane ljude koji trebaju voditi zemaljske
ljude :
"Pošto su se oni razvili do stupnja ljubavi zahvaljujući kojem čovjek daje svoj život za
druge, oni se ne ustručavaju napustiti svoju visoku razinu postojanja kako bi se rodili u
području principa ubijanja ili u životinjskom carstvu da bi, svojim načinom postojanja i
mudrošću, vodili i pomagali ovdašnjim bićima koja traže viši oblik postojanja.
Podrazumijeva se da je taj silazak na niže razine dobrovoljan i isključivo potaknut ljubavlju
da bi se pomoglo tragaocu da nađe put izlaska iz tame ka višim i sunčanijim područjima
života. Isto se tako podrazumijeva da taj isti silazak na nižu razinu dovodi do toga da dotična
bića u određenoj mjeri potpadaju pod životne uslove ili zakone te niže razine. Oni zbog toga
moraju biti rođeni u fizičkom organizmu mnogo niže prirode od onoga koji su oni imali na
svojoj pravoj razini postojanja. S obzirom da je organizam nižih razina rezultat
reproduktivnog kapaciteta neiniciranih bića i stoga predstavlja nastavak njihove krvi i mesa
i može zbog toga sam po sebi već imati predispozicije za neke bolesti i ostale karmičke
posljedice koje potječu od nedovršenog ili nesavršenog života roditelja, silazeće biće ljubavi
mora se zadovoljiti takvim nečistim organizmom. U večini slučajeva inicirano biće može
pretvoriti takav organizam u relativno upotrebljivi instrument za njegov inicirani duh, iako
ga ne može u potpunosti osloboditi preopterećenja što kozmička svijest neizbježno
predstavlja za organizam čija su fizička čula i fizički mozak i živčani sustav još uvijek
namijenjeni za ispoljavanje psihičkog područja svijesti neiniciranog čovjeka. Takvo trajno
preopterećenje može u nekim slučajevima potaknuti neke naslijeđene predispozicije za bolesti
organizma, tako da one dobivaju priliku za rast. Na taj način organizam iniciranog bića
može ispoljavati neke bolesti ili određeni stupanj oštećenja. Ali ovdje inicirano biće - u
povezanosti sa svojom velikom mentalnom snagom koju kozmička svijest daje svojem izvoru -
dobiva veliku pomoć iz višeg svijeta iz kojega je on došao i sa kojega se promatra njegov
kratak boravak na fizičkoj razini."
Prema tome Martinusove bolesti nisu predstavljale "karmu" u uobičajenom smislu, već
rizik u koji se on svjesno upustio preuzimajući na sebe svoj zadatak u službi spasenja svijeta.
 1976 on je bio primljen u bolnicu Frederiksberg mjesec dana prije nego što je bio
operiran zbog problema sa prostatom. Operacija je dobro prošla, ali on je trpio velike bolove.
On je ipak uzimao čim manje tableta protiv bolova radi zdravlja svojeg mozga i tom je
prilikom rekao : "Ja mogu podnijeti mnogo bola." On je bio toliko jak da ga bol nije mogao
izbaciti iz ravnoteže. Godinu dana kasnije on je ponovno bio u bolnici zbog kile u ožiljku od
operacije i on je ponovno bio operiran.
U noći na četvrtak 5. ožujka 1981., on je konačno slomio kuk. On je bio primljen u
bolnicu Frederiksberg gdje je tri dana kasnije tiho preminuo. (Vidi dio o "Martinusovim
posljednjim danima na fizičkoj razini", koji dolazi kasnije).

Putovanja u inozemstvo

Vijest o Martinusu i njegovoj kozmičkoj slici svijeta počela se širiti u inozemstvu i on je

putovao, kao što je sam opisao, u Japan, Indiju i Island. On je prvi puta posjetio Island 1952.
On je ponovno bio pozivan nekoliko sljedećih godina. 1970, u dobi od 80 godina, on je
posjetio tu zemlju posljednji puta i sve u svemu tamo je bio sedam puta. On je volio
posjećivati tu zemlju i te ljude : zemlju zbog njenih prostranih nenaseljenih ili rijetko
naseljenih područja, gdje je mentalna atmosfera bila toliko čista da su stanovnici duhovnog
svijeta, između ostalih "šumske nimfe" mogle "doseći zemaljsku sferu" ; a ljude je volio zbog
njihove tople ljubaznosti i velike tolerancije. On je sam opisao svoj pozitivni susret sa
Islandskim svećenicima i kako je otkrio da je njihova tolerancija i toplina srca zajednička
karakteristika Islandske populacije.
Martinus je vrlo rano posjetio Švedsku. On je svoje prvo predavanje održao u Malmo-u
prije Drugog svjetskog rata. Sam Martinus i Erik Gerner Larsson imali su brojne predavačke
ture po Švedskoj, gdje se njegov rad postupno širio i obuhvatio brojne gradove u južnoj
polovici zemlje. U Stockholm-u su Sigge Westerlund i njegova majka, koji su postali vrlo
zainteresirani za Martinusovu kozmologiju, osnovali Martinusov institut. Kasnije je Mogens
Moller tokom brojnih godina održavao predavanja u Švedskoj i ostatku Skandinavije, sve do
svoje smrti 1980.
Martinus je posjetio Englesku 1969. On je održao predavanja, sa Benjaminom Saxe-om
kao prevoditeljem, na dva mjesta u Londonu : u Caxton Hall-u (za Forum istine) i u Centre
House u Kensington-u.
Pored toga bio je organiziran vikend tečaj u centru kod Bourne End-a koji je unajmio
Pokret Jedinstva. Martinus je također imao vremena za obilazak Londona i za izlet do
Stonehenge-a ( koji je također na jugu Engleske). On je bio vrlo impresioniran tom
izuzetnom strukturom i rekao nam je da je ona, poput piramida u Egiptu, bila izgrađena
pomoću duhovnih sila, dematerijalizacijom kamenova (od 20 tona svaki) i njihovom
ponovnom materijalizacijom, kako bi oni bili precizno postavljeni.
Na svojim putovanjima u inozemstvo Martinus je govorio samo Danski i nikada nije
naučio neki drugi jezik. Drugi su ga mogli razumjeti putem prevoditelja. Naravno, njegova
djela i predavanja bila su prije svega poznata u Danskoj. Jedan od razloga zašto se on rodio u
Danskoj mogao bi biti taj što Danski govori tako malo ljudi da je on mogao ostati prilično
nepoznat ostatku svijeta. Jedan od razloga za to mogao bi biti, kao što je on u šali rekao, "da
su Danci bili vrlo napredni - u degeneraciji". Time što su se nalazili najniže u dolini vala, oni
su mogli biti među prvima koji će se ponovno uzdići.
Martinus je vodio bilješke o svojim putovanjima na Island i o svojim putovanjima na
Istok. Pored toga, on je godinama svakodnevno vodio dnevnik o svojim iskustvima. Ja
mislim da postoji oko trideset takvih knjižica sa kratkim bilješkama koje će svakako biti
korisne kada, jednom u budućnosti, povjesničari budu istraživali Martinusov život.
Upravljanje institutom

Martinus je radio sam od vremena njegovog kozmičkog iskustva 1921 pa sve do 1929
kada je izabrao Erika Gernera Larssona za svoj rad kao sekretara koji mu je trebao pomoći
kod dopisivanja, praktičnih stvari, grupa, itd. Kada pogleda unazad na Gernerove aktivnosti
može se reči da je Providnost u tom trenutku postavila pravog čovjeka na Martinusovu
stranu. On je bio vrlo dobar govornik, sposoban pisac i on je imao - pošto je bio uvježban
kao vrtlar - nekoliko praktičnih vještina i znao je koristiti lopatu, čekić i četku za ličenje, što
je naročito bilo korisno u koloniji za odmor. On je uvijek predvodio rad i lako je prilazio
ljudima, poticao ih i pridobivao ih da mu pomognu.
Dugo je vremena Martinus želio da vlasništvo nad novcem i zgrade koje je rad
posjedovao, koji su glasili na njegovo ime i koji su bili njegovo privatno vlasništvo, budu
promijenjeni kako bi institut i rad bili pretvoreni u neprofitnu instituciju. Međutim, bilo je
vrlo skupo napraviti takvu promjenu vlasništva.
Ali dok je Martinus bio pacijent u Lukasstiftelsen (Institut Sv. Luke) njegov mu je dobar
prijatelj - dan prije njegove operacije - donio dobru vijest da će jedan drugi prijatelj platiti
koliko je potrebno kako bi institut postao neprofitna institucija. Takva institucija trebala je
imati upravljačko tijelo ; i pravnik po imenu Eigil Hansen, koji je već dugo bio zainteresiran
za Martinusov rad, bio je izabran za člana odbora. Kada se 1965 Erik Gerner Larsson
preselio iz instituta u Vilu Rosenberg u Klintu i više nije mogao sudjelovati u radu odbora,
izabrana su dva nova člana ; on se kasnije proširio i sastojao od šest članova.
Upravljanje institutom leži u rukama tog odbora u skladu sa odredbama koje su napisane
u Pravilniku Martinusovog instituta, koji je, prije Martinusove smrti, prošao kroz brojne
promjene u odnosu na izvorna pravila instituta. U isto vrijeme naziv "odbor" bio je
promijenjen u "vijeće", a promjena je vjerojatno napravljena da bi oni umjesto "upravljanja"
zapravo trebali "savjetovati", poticati i stimulirati suradnike i ostale zainteresirane strane.
Martinus je naravno imao potpuno drugačije upravljačke principe od onih u poslovnom
svijetu, gdje su iskorištavanje i tlačenje uobičajeni. Zapravo njegovo shvaćanje najvažnijeg
principa bilo je upravo suprotno - dati ljudima slobodu. S obzirom da je cilj nedovršenog
zemaljskog čovjeka postati "pravi čovjek" - postići kozmičku svijest - i pošto se to temelji na
znanju iz vlastitog iskustva kao regulatoru vlastite odgovornosti i načina postojanja
pojedinca, samo potpuna sloboda može pružiti mogućnost pravljenja grešaka i snošenja
posljedica. Zbog toga suradnici nikada nisu osjećali nikakav pritisak ili diktaturu od strane
Martinusa, već im je on iznosio svoje želje i ono što je smatrao primjerenim, kao i svoje
razloge. Martinus se nikada nije postavljao iznad drugih i vijeće se nikada ne bi trebalo -
poput samoga Martinusa - postavljati iznad "podređenih" suradnika. Samo bi "kozmičke
analize" trebale biti "iznad", a one samo predstavljaju prepričavanje realnosti samoga života,
govor života, za one koji imaju uši za slušanje i oči za gledanje. Svakom bi stoga trebalo biti
omogućeno da radi u slobodi, jer samo u pravoj slobodi može se ispoljiti i razviti prijateljstvo
među ljudima. Sadašnji članovi vijeća imaju pravo ostati u vijeću koliko god žele, ali nakon
toga članovi će biti zamijenjeni rotacijom po naročitom redu kako je određeno Pravilnikom
instituta.

"Sastanci četvrtkom"

Radom je upravljalo i još uvijek upravlja vijeće. Ali za svakodnevne suradnike u

grupama koje su se oformile oko različitih funkcija unutar rada javila se potreba za
sastancima na kojima bi oni mogli međusobno razgovarati o raznim zadacima i njihovoj
koordinaciji, istovremeno se informirajući i međusobno inspirirajući. Zbog toga su bili
pokrenuti, početkom šezdesetih, "sastanci suradnika", kao što su u početku bili zvani ; oni su
počeli na čisto privatnoj osnovi u nečijem domu u Vanlose-u. Martinus je sudjelovao na tim
sastancima, i čuti njegove misli o budućnosti i razvoju njegovog rada predstavljalo je veliko
nadahnuće i ohrabrenje.
U početku samo je osmero ljudi sudjelovalo na tim sastancima, ali broj suradnika je
rastao i sastanci su se kasnije preselili u Institut. Martinus je nastavio prisustvovati i nakon
što su se pozabavili praktičnim stvarima i nakon što su pojedine grupe izvjestile o svojim
aktivnostima i problemima, Martinus je obično održao kratak govor u kojem se bavio ovom
ili onom stvari koja je mogla biti važna i korisna za suradnike. Ti su sastanci kasnije bili
preimenovani u "Sastanke četvrtkom", jer su se uvijek održavali četvrtkom. Tu nema
autoriteta koji bi odlučivali, pored onoga što pojedine grupa mogu odlučiti unutar svojeg
vlastitog područja rada, već su prije svega bili vrijedni kao informativni sastanci i kao
mjesečni susreti na kojima su suradnici mogli pronači inspiraciju za rad. Sve dok je Martinus
bio živ on je predstavljao prirodno središte pažnje. Ovdje je on dočekivao svoje suradnike sa
velikim zagrljajem i na isti način se od njih opraštao. On je spremno izražavao svoju ljubav
prema ljudima kada je on to mogao učiniti, a da ne bude pogrešno shvaćen.

Martinusov privatni život

Iako je Martinus godinama marljivo i postojano radio na svojem pisanju i ostalim

zadacima, on je također razumio da su mu bili potrebni periodi odmora, kada nije radio na
svojim analizama. Za Martinusa sve je imalo svoj "pravi trenutak". On je radio u skladu sa
planom Providnosti, u skladu sa voljom Božjom i on je zbog toga trebao imati vremena za
odmor i opuštanje. On je to jednom izrazio na sljedeći način : "Čovjek ne bi trebao robovati
za Boga". On je obično na večer bio slobodan, i u početku, pa čak i kasnije on je često išao u
kino, što je jako volio, ili je išao u duge šetnje ili vožnje biciklom po Copenhagenu i okolici.
Neko vrijeme njegovi prvi prijatelji nisu razumjeli da si je on - sa svojim velikim kozmičkim
sposobnostima - mogao dozvoliti slobodno vrijeme, i oni su mu stoga rekli : "Kada bi mi
imali tvoje sposobnosti mi bi radili dan i noć", na što je Martinus kroz šalu odgovorio : "To
je vjerojatno razlog zašto ih nemate !".
Dakle, Martinus je imao "privatni život", ne u smislu prikrivenog života, već kao
promjenu od rada, promjenu tokom koje je on proveo mnoge sretne i ugodne sate sa svojim
suradnicima i ostalim prijateljima. Nakon što se Sam Zinglersen doselio u susjedstvo
instituta, on je svaki tjedan jedne večeri pozivao Martinusa i neke prijatelje van, bilo u kino,
u kazalište, u Lorry (1) 1: Kazalište i restoran u Copenhagenu, u Dyrehavsbakken, u Tivoli
(2) 2: Dva centra za zabavu i razonodu, nakon čega su pili čaj u restoranu. U proljeće i ljeto
oni su odlazili na izlete autom u područje oko Copenhagena duž obale Sounda do Vedbek-a
ili Horsholm-a, do Sjelso-a i Jagerhytten-a ili na ostala prekrasna mjesta sa gostionicom ili
restoranom u kojem su mogli popiti čaj prije povratka kući. Martinus je također volio odlaziti
u šetnje od Dyrehaven-a (Parka jelena) sve do Erimitageslot-a (Dvorca pustinjaka), gdje je
on mogao sjediti na plaži i gledati na Sound. On je uživao u ljepotama prirode i na takvim
izletima znao bi citirati neku kiticu ili stih : "Šuma suosjeća sa čovjekovom patnjom". On je
znao da drveće, koje predstavlja energiju instinkta, može doprinjeti stvaranju mira u
čovjekovom umu koji je opterečen brigama, tako da čovjek može pronaći utjehu i harmoniju
u šumskom carstvu lišća.
Martinus je mnogo godina vozio auto i promijenio je tokom vremena tri različita auta, ali
prestao je voziti u dobi od 75 godina. Nakon toga smo Sam, Peter Zacho i ja sam vozili
Martinusa. On je često posjećivao svoje prijatelje i poznanike, članove vijeća i mnoge druge
ljude u njihovim domovima. Posljednjih godina on je provodio barem jednu večer tjedno sa
Sysse (moja žena) i samnom, kao što je posljednjih 15 godina slavio sa nama Badnju večer,
dok se Novogodišnja večer slavila kod Sam-a. Na obje od ovih svečanih večeri bili su
pozvani neki Martinusovi prijatelji i za sve nas one su postale svijetle točke u nizu predivnih
sjećanja na vrijeme koje je Martinus proveo ovdje na fizičkoj razini. Kada govorimo o
"prijateljima", to ne znači da je Martinus imao miljenike. Nitko kod njega nije imao neke
posebne prednosti nad drugima. On je bio sasvim neutralan kada je došlo do takvih odluka. U
takvim situacijama su odlučivale nečije prirođene sposobnosti, a ne prijateljstvo. On dakle
nije nikoga više volio od drugih, iako su mu neki ljudi bili fizički bliže od drugih. Naročito u
svojim posljednjim danima, kada on više nije bio tako pokretan, on je posjećivao prijatelje
koji su živjeli u blizini ; on često nije dolazio sam već sa grupom zainteresiranih ljudi svih
dobi.
Mi smo naravno Martinusu postavljali brojna pitanja, od kojih su neka bila dosta
apstraktna, ali i pitanja u vezi sa tekućim događajima i problemima. Na primjer, putovanja na
ostale planete - mi smo sjedili i na televiziji vidjeli kako su ljudi kružili oko mjeseca ili
hodali po njegovoj površini. Mi smo također razgovarali o "Božjoj volji" ; kako nešto može
biti u skladu ili protiv Božje volje, iako je sve podređeno Božjem stvaranju - mi smo
razgovarali o Vijetnamskom ratu, itd.
Jedne večeri kada smo razgovarali o Vijetnamskom ratu i kada smo spomenuli koje su
sve nacije bile uključene, Amerika, Sovjetski Savez, Kina, Vijetnam, itd., Martinus je dugo
slušao diskusiju i konačno rekao : "Tu uopće nije u pitanju sudjelovanje tih različitih nacija,
to je pitanje stvaranja iskustava." Svi pojedinci koji su u to bili uključeni tamo su se samo
trebali upoznati sa ratnom stvarnošću, biti ubijeni ili osakaćeni u ovome životu i možda u
narednim životima kako bi postali protivnici rata kao načina rješavanja problema.
To je bila ogromna privilegija i veliko nadahnuće za one koji su u raznim prilikama
mogli biti blizu Martinusa i promatrati njega i njegove reakcije na druge ljude i događaje ;
vidjeti njegov način postojanja i ponašanje u svim životnim poteškoćama, kao i u trenucima
sreće ; vidjeti ga na govornici - kao što su to mnogi imali priliku - u svečanim prilikama, u
njegovom odnosu prema svojim suradnicima, u bolnici ili u privatnim prilikama, itd. Na taj
način se mogla doživjeti praktična demonstracija ponašanja kozmički svjesnog bića,
njegovog smisla za humor - njega je lako bilo nasmijati - njegovih jasnih i uvjerljivih
odgovora, njegove tolerancije i njegovog neprestanog naglašavanja potrebe za opraštanjem,
koje je, kao što je on rekao "ne samo put ka zdravlju - to je put ka kozmičkoj svijesti".
To je samo nekoliko crtica o Martinusu kao "privatnoj osobi". Drugi bi također mogli
nešto reći o ostalim lijepim i poticajnim trenucima provedenim sa njime.

Glavni rođendani

Postojale su svečane prilike koje su mogle okupiti stotine Martinusovih prijatelja i onih
koji su bili zainteresirani za njegov rad. To su naročito bili njegovi "okrugli" (3) rođendani.
Primjedba prevoditelja : U Danskoj se 20-ti, 30-ti, 40-ti, itd. rođendani smatraju
"okruglima", dok se 15-ti, 25-ti, 35-ti, itd. smatraju "polukružnima". Na njegovom 70-tom
rođendanu, koji se slavio u velikom šatoru u centru za odmor, sudjelovalo je 400 ljudi.
Njegov 75-ti rođendan bio je također proslavljen u centru za odmor u velikom šatoru. U tim
prilikama održani su brojni govori, i povodom tog 75-tog rođendana profesor I.G.
Hannemann održao je svoj slavni govor pobijajući sve gluposti o Martinusu i njegovoj
posebnoj seksualnoj strukturi. Njegovo dvopolno stanje bilo je preduvjet za njegovo pisanje
svojih djela i u tome nije bilo ništa čudnog.
U njegovoj starijoj dobi njegove proslave rođendana održavale su se svake godine na
nekom drugom mjestu. Nekoliko godina proslave su se održavale u hotelu Marina u Vedbek-
u, jedne godine u Josty-u u Frederiksbergu, drugi puta u sali Sindikata inženjera, a
posljednjih godina u hotelu Sheraton. Obično je bilo prisutno 400-500 ljudi i uvijek su bili
održavani brojni govori. I Martinus je držao govore u kojima je predstavljao sliku svijeta i
razvoj svijeta i mjesto svakog pojedinog čovjeka u njemu i njegove mogučnosti razvoja. To
su uistinu bile svečane prilike nakon čega se čovjek obogačen vraćao kući.

90-ti rođendan

Naravno da je sasvim posebna bila proslava njegovog 90-tog rođendana. Broj ljudi koji
su trebali doći bio je tako velik da se mjesto održavanja trebalo promijeniti od Sheratona u
Falkonercentret (Falkon centar). Tom prilikom je došlo 1200 ljudi, dijelomično zato jer je to
bio njegov 90-ti rođendan, a djelomično zato jer je Martinus unaprijed rekao da će to biti
njegov posljednji rođendan i njegovo posljednje obračanje mnogobrojnim prijateljima. Kao i
obično, održani su brojni govori - kako od strane Danaca, tako i od strane stranih gostiju - i
to je bila veličanstvena manifestacija interesa za njegov rad i ljubavi prema Martinusu.
Govori o kojima najbolje mogu izvjestiti jesu oni u kojima sam osobno bio uključen, naime
to je bio govor koji je John Lynn iz Londona održao na Engleskom (koji sam kasnije pročitao
glasno na Danskom) i govor koji sam osobno održao nakon njegovog, prije nego što se sam
Martinus popeo na govornicu.
Ovo je bio govor John-a Lynn-a :
"Dobra večer, prijatelji ! Moje ime je John Lynn i dolazim iz Londona. Ispred delegacije
Engleskog govornog područja koja je ovdje večeras prisutna šaljem tople pozdrave i želim
sve najbolje Martinusu povodom njegovog 90-tog rođendana.
Moj prvi susret sa Martinusovom kozmologijom dogodio se 1975 kada su Tage Buch i
Mogens Moller održali niz predavanja u Londonu. Od tada sam prisustvovao
internacionalnom tjednu u Klintu posljednjih pet godina i imao sam veliku čast i privilegiju
osobnog i privatnog susreta sa Martinusom u ljeto 1978. Jedna od mojih najdragocjenijih
uspomena jest njegov divni smisao za humor. Martinus je uistinu veliki majstor mudrosti u
tradiciji svih velikih adepata, iniciranih ljudi i duhovnih učitelja koji su posjetili ovaj planet.
Skandinavija je uistinu bila blagoslovljena inkarnacijom tako velike duše u ovaj dio svijeta.
U godinama koje dolaze Martinusove kozmičke analize predstavljat će svjetlost koja će
izvesti bolesno i napaćeno čovječanstvo iz tame velikog materijalizma i lažnih vrijednosti ka
svjetlosti novog doba Vodenjaka i carstva pravog čovječanstva.
Hvala ti, Martinus, za pomoć i nadahnuće koje si dao svima nama !"
Ovo je govor koji sam ja održao nakon toga :
"Danas imamo neobičnu proslavu za neobičnu osobu, 90-ti rođendan čovjeka sa
kozmičkom sviješću. Mnogima je teško razumjeti nekoga sa kozmičkom sviješću i sve
njegove karakteristike - kako pozitivne tako i negativne - koje su bile pripisivane Martinusu.
Ovog ljeta nama je bilo postavljeno pomalo provokativno pitanje : Vi koji ste toliko
zainteresirani za Martinusa, da li ga smatrate Mesijom ? Mi smo na to odgovorili da Martinus
ne bi volio da ga se opisuje na taj način, ali da je on, putem svojih djela, omogučio svakom
pojedinom čovjeku da postupno postane svoj vlastiti spasitelj svijeta, da sam dobije Kristovu
svijest. Ali iako Martinus ne voli nazive "prorok" ili "mesija", čovjek ne može pobjeći od
činjenice da ono što "mesija" znači, a to je "obnovitelj", njemu u potpunosti odgovara. Da li
je netko drugi dao takvo obilje novih misli, novu, logičnu i savršenu sliku svijeta ? Ne !
Martinus je, svojom slikom svijeta, stvorio "misaonu zgradu". On je smjestio jednu logičnu
misao na drugu kao što netko stavlja jedan kamen na drugi prilikom gradnje neke zgrade , i
uskoro će ta misaona zgrada biti dostupna milionima ljudi na svijetu.
Tokom svoje gradnje takva zgrada mora imati nešto što će ju podržavati. Tu su uvijek
bili ljudi koji su davali podršku - ne samo u obliku novca kao što je to slučaj danas i u
drugim prilikama - već i u svakodnevnim poslovima tu su bili ljudi koji su pomagali na
mnoge načine. Uvijek je bilo ljudi koji su pomagali i oni se mogu usporediti sa skelama koje
su bile neophodne tokom gradnje. I sada je zgrada dovršena za sve praktične svrhe. Stari
majstor graditelj može vidjeti dovršenje svojeg posla.
Danas će on govoriti u javnosti vjerojatno posljednju put i kada Martinus napiše svoju
posljednju točku uskoro će doći vrijeme da nas napusti. A pomagači, skele, će malo po malo
otpadati. Već su nas napustili sposobni pomagači, i kada nas majstor graditelj Martinus
konačno napusti, otpast će i posljednje skele tako da će se zgrada, sva njegova djela, njegove
knjige početi koristiti. Ljudi svih nacionalnosti će ulaziti i izlaziti iz te misaone zgrade i učiti,
i izgradit će se brojne čisto fizičke zgrade koje će se temeljiti na toj misaonoj zgradi, to će
biti centri i škole širom planete. A skele koje su podržavale zgradu u početku dok se gradila
biti će zaboravljene, ali ne i majstor graditelj. A ni on neće zaboraviti svoje djelo. Majstor
graditelj Martinus nastavit će biti među nama i pratit će evoluciju čovječanstva sve dok i mi
sami ne dosegnemo kozmičko stanje i postanemo "ljudi poput Boga". I Martinus bi, poput
jednog ranije kozmički svjesnog bića, mogao reći : "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka
svijeta". On će biti sa zemaljskim čovječanstvom tokom njegove teške preobrazbe iz
svjetskog rata u svjetski mir, od obrambenog načina postojanja do opraštajućeg načina
postojanja.
Prema tome, Martinus nije mesija u tradicionalnom smislu, već obnovitelj. On je pisac,
genijalni znanstvenik unutar svojeg područja, a to je kozmička znanost. On je stvorio niz
djela koja su ispunjena analizama i znanstvenim rezultatima i napisana tako jednostavnim
jezikom i na takav način da ih može istraživati svatko tko ima dovoljno zrelosti i ljubavi
prema istinu. Mi ovdje imamo alat koji nam može pomoći da se promijenimo iz životinjskih
ljudskih bića u prava ljudska bića. Ja ću ovdje završiti u zahvalnosti Bogu što nam je
dozvolio da upoznamo Martinusa i zahvalit ću se majstoru graditelju, piscu u službi spasenja
svijeta, prijatelju i ljudskom biću Martinusu."

Martinusov posljednji govor

Tada se Martinus konačno popeo na govornicu, ili bolje rečeno, sjeo je na stolicu iz koje
je održao svoj posljednji govor, koji ću pokušati ukratko iznjeti :
Martinus je počeo govor izražavajući svoju zahvalnost od svega srca za sve počasti koje
je primio, ali je rekao da se ne treba zahvaljivati njemu, već se treba zahvaliti Bogu. Analize
koje su mu bile dane predstavljaju vječne realitete. On je došao do stupnja na kojem je stekao
sposobnost otkrivanja tih analiza i on je svakodnevno odlazio na posao isto kao što bilo tko
drugi ide na svoj posao. On je bio sretan što danas ima tako mnogo ljudi koji cijene
kozmičke analize.
On je to vrlo jasno dao do znanja da njegov rad ne predstavlja sektu ili neko udruženje.
On je neutralan i slobodno dostupan svakome. Njegov rad nema procedura za ulazak i
izlazak. Nitko ne može biti izbačen jer se nitko ne može pridružiti. Svatko slobodno može
čitati te analize i svatko može osnovati grupu i centre, sve dok on slijedi analize. Pristup tim
mislima je jednako slobodan kao i suncu na nebu. On je također rekao da ljudi koji pripadaju
raznim religioznim zajednicama i zadovoljni su sa time, ne bi ih trebali napuštati ako tamo
mogu dobiti inspiraciju.
Martinus je naglasio da njegov rad, koji predstavlja Treći zavjet, ima svoj centar, a to je
neprofitna institucija, čvrsta točka sa administracijom, mjera opreza da njegov rad ne
zastrani.
Značenje njegovog rada sastoji se u tome da njegove analize predstavljaju logičnu sliku
svijeta.
Usprkos njegovoj poodmakloj dobi on je govorio oko 50 minuta tokom kojih je prošao
kroz glavne točke te slike svijeta. Najvažnije je bilo to da evolucija vodi bića ka tome da
postanu "ljudska bića poput Boga i njemu nalik", kao što je bilo rečeno u priči o Postanku. I
upravo se to stvaranje dešava u svemu što se događa ili odigrava u postojanju i u prirodi.
Ljudsko se ponašanje mijenja putem nasilnih događaja, Armagedona koji je počeo sa velikim
svjetskim ratovima i kroz dolazeću tamu i velike revolucije koje se mogu očekivati na
prelasku stoljeća. Zemaljski su ljudi u prošlosti imali snažnu sposobnost instinkta i vjerovali
su u više sile i bili su vođeni od strane roditeljskog principa ili Kristovog principa, čija je
svrha bila da usmjerava ljude i da ih vodi ka stanju najvišeg savršenstva, ka kozmičkoj
svijesti, što je isto što i postati "čovjek poput Boga".
Treba razumjeti da se ta preobrazba ne može dogoditi u jednome životu i da čovjek iza
sebe ima brojne živote. To se nije moglo vidjeti iz prethodne, sada zastarjele, terminologije
jer Krist nije mogao dati svoja objašnjenja u intelektualnom obliku jer je većina ljudi u to
vrijeme bila nepismena. I tada je Martinus objasnio kako je Isus morao upotrijebiti drugi
aspekt svoje kozmičke svijesti, sa kojim je mogao izvoditi čuda, i na taj način pridobiti ljude
da vjeruju u njega. Prema tome Krist je znao da je nastavak njegovog učenja trebao doći
kasnije i rekao je svojim učenicima da ima mnogo toga što im ne može reći jer to oni ne bi
mogli razumjeti niti bi to mogli nositi, "ali govornik, sveti duh, kojeg će Otac poslati u moje
ime, on će vas naučiti sve stvari i podsjetiti vas na stvari koje sam vam rekao. On će ga
proslaviti, uzeti ono što je njegovo i dati vama." Martinus je bio vrlo jasan da taj "govornik"
nije bio čovjek. To se nije odnosilo na Krista koji će ponovno doći i propovijedati, niti na
novog spasitelja svijeta koji je osobno došao - to se odnosilo na knjige. Židovi su svoje
knjige nazivali "Talmud" (4) 4: Primjedba prevoditelja : Danski "Talsmand" znači i
"Govornik" i "Talmud".
Takve knjige će pružiti ljudima konačno rješenje misterije života, i on je otvoreno rekao
da njegovo djelo, "Treći zavjet" predstavlja nastavak Kristove misije. Pomoću njega će ljudi
sada biti vođeni ka savršenstvu, kozmičkoj svijesti, ali da bi se došlo tako daleko, rekao je
Martinus, potrebni su brojni životi. Sa Kristom je, prije gotovo 2000 godina, počela nova
svjetska epoha, dolazeća "kultura Krista". Prije toga ljudi su dobili Deset zapovijedi i one su
ih vodile, a sada im je Isus rekao kako bi trebali živjeti i ponašati se. Isus im je rekao kada će
doći "posljednji dani" : "Kada čujete za ratove i glasine o ratovima, kada brat ustane protiv
brata i kada dođe do gladi i potresa zemlje. U to vrijeme mnogi će se smatrati uskrslim
Kristom. Sve su to znakovi dolazećeg Armagedona."
Martinus je također govorio o tome kako je čak i Isus mogao predvidjeti da će zemaljski
ljudi uništavati zemlju ; on je spomenuo i atomske eksplozije i objasnio da je čovjek na taj
način dobio pristup zemljinoj životnoj sili ( zemlja je živo biće), makrokozmičkoj životnoj
sili, koju on ne može kontrolirati. Mi sami imamo međukozmičku životnu silu, kao što
mikrobića u našem organizmu imaju mikrokozmičku životnu silu. Od atomskih eksplozija
dobiva se otpad kojeg se ne možemo riješiti, ali sve je to dio Armagedona, koji nije nešto
stvarno "zlo" i nije nešto za što se bilo koga može kriviti. Katastrofe koje iz toga nastaju
donose sa sobom neophodna iskustva i sve je to dio Božjeg plana i to je jedina stvar koja
može dovesti do nestanka "zla". Martinus je smatrao da zemlja ima dovoljno prirodnih izvora
energije. On je također objasnio da postoje natprirodne sile čija je svrha kontroliranje
zemaljskih atomskih sila. Ljudi se uvijek nalaze pod zaštitom tog "roditeljskog principa".
Armagedon koji će doći iznjet će na vidjelo sve što je zlo, sve što je pogrešno ; zlo je sve
što stvara patnju i bol, depresiju i samoubojstvo, mržnju, osvetu, itd. Ali ljudi su vrlo
različiti, on je naglasio da postoje brojni ljudi, milioni ljudi, koji su humani jer su oni već
odavno prošli kroz Armagedon u svojim prethodnim životima.
Krist nije došao na zemlju samo da bi propovijedao i činio čuda ; on je došao kako bi
pokazao da će svi ljudi postati sveznajući, svemogući i sveljubeći, poput njega samoga. Ali
ljudi ne poznaju univerzalnu ljubav. To nije istovjetno zaljubljivanju ili braku, iako i to može
biti vrlo lijepo.
 Zemaljski ljudi su sada došli do stupnja na kojem su počeli tražiti rješenje. Jer politički i
ekonomski svijet se nalazi u kaosu, a u nekim je zemljama Kršćanstvo čak i zabranjeno.
Netko bi mogao pomisliti da je Kršćanstvo mrtvo, ali Martinus naglašava da nije. Krist je
dobio zadatak da postane ljudima primjer, i mi bi trebali nastojati da postanemo poput njega,
da postanemo sposobni opraštati, i da vidimo koliko daleko možemo ići. Mi trebamo otići
toliko daleko da, usred najgorih patnji koje nam netko može nanijeti, trebamo biti sposobni
moliti se Bogu da mu se oproste njegova nedjela, jer "on ne zna što čini".
Martinus kaže da je evolucija dio Božjeg stvaranja. Čovjek bi trebao surađivati sa Bogom
u tom stvaranju. Iz analiza biti će stvorena politika, nova kultura koja će pokazati čovjeku
kako treba živjeti. On je smatrao da će za ne više od 500 godina postojati "Kristoliki
političari", i za otprilike 3000 godina mnogi ljudi će doseći Kristovu svijest i mnogi će
doživjeti "Veliko rođenje" i prijeći će na kozmičku razinu.
Na kraju svojeg govora Martinus je rekao da bi se trebalo težiti razvoju Kristove svijesti.
Čovjek bi trebao, poput Krista, nositi svoj križ. Da on to nije učinio, danas ne bi bilo
Kršćanstva. I Kristovo proročanstvo o "dolasku Govornika, svetog duha" sada se ispunilo.
Duhovna je znanost došla na svijet.
Martinus je naglasio da on nije mogao sam napisati kozmičke analize. On ne bi mogao
napisati te stvari da on nije bio jedno sa Bogom. Analize su stvorene u molitvi Bogu. On je
objasnio kako se molio Bogu mnogo puta na dan. Svaki puta kada bi osjetio neugodne sile on
bi usmjerio svoj tihi um ka Bogu.
Tokom svojeg govora Martinus je mnogo puta uspio nasmijati publiku u sali, na primjer
u vezi sa njegovim govorom o molitvi, kada je rekao da Bog ne zahtijeva ništa posebno
tokom molitve. "On nije tako ograničen da bi rekao : "Klekni na koljena !"" Svake večeri on
je molio "dugačku molitvu", u kojoj se između ostalog molio za svoj rad i za ljude za koje je
znao da trebaju pomoć. Martinus je završio sa zahvalom publici i zaželio im je "beskrajno
dobru budućnost". Konačno je on rekao da iako više neće držati predavanja, on još uvijek
nije mrtav. "Čak i kada umrem, možete biti sigurni da ću ja biti sa vama, ali na drugi način.
Mnogo vam hvala na dolasku !"
Svi u potpuno ispunjenoj sali dali su Martinusu stojeće ovacije, i on je otišao mašući
svojim prijateljima, naslanjajući se na svoj štap i svojeg dobrog pomagača, Misch-u.
Večina ljudi tada je posljednji puta vidjela Martinusa.

Martinusov odlazak sa fizičke razine

Martinus je vrlo energično i brižno radio 60 godina na svojim djelima i kada je imao
gotovo devedeset godina on je bio vrlo umoran. On je tada održao svoje posljednje
predavanje i shvatio je da mu još nije preostalo mnogo vremena. Ali on je nastavio raditi. On
je svaki dan ustajao u 7 sati, obukao se, popio svoj jutarnji čaj i tada sjeo u svoju veliku
fotelju i stavio noge na podnožak i drijemao dok u 9 sati nije došao Mischa i poslužio mu
doručak. On često nije povratio svoju snagu sve do kasnijeg dijela dana i mogao je malo
pisati poslijepodne i možda nastaviti navečer. Nekoliko mjeseci prije svojeg odlaska rekao
je : "Mislim da ću jednoga dana pasti iz kreveta". On mora da je imao predosjećaj o svojim
posljednjim danima.
U utorak navečer, 3. ožujka, Martinus i Mischa radili su na procesoru riječi sve do 2 sata
ujutro, kada je Mischa rekao da je sada vrijeme za krevet. Naredene večeri oni su radili do
otprilike 10 i 30. Ja sam bio u institutu i napravio sam čaj za Martinusa poslijepodne i
navečer, i Mischa je, iako je zapravo imao svoj slobodan dan, došao navečer kako bi
pomogao Martinusu kod pisanja.
Tokom noći - to je sada bio 5. ožujak - naš je telefon zazvonio oko 4 i 30 ujutro. To je
bio Martinus koji je rekao : "Pao sam iz kreveta !" Rekao sam : "Stižem !" Moja žena Sysse i
ja došli smo u institut za otprilike 10 minuta i zajedničkim smo naporima uspjeli smjestiti
Martinusa u krevet. On je ležao na podu otprilike 1,5 ili 2 sata i pokušavao je putem telefona
dobiti svoje najbliže suradnike, ali pošto u tome nije uspio, nazvao je nas.
Mi smo pokupili Misch-u, koji je za Martinusa vodio kućanstvo, i dogovorili smo se da
ćemo pozvati doktora hitne službe i bolnička kola. Martinus je nakon toga bio smješten u
bolnicu Frederiksberg. Ispostavilo se da je slomio kuk i pošto je imao vrlo slabo srce on nije
mogao biti operiran. Njega je čekao dugi period mirovanja u krevetu kako bi kost mogla
zacijeliti. Tokom sljedeća tri dana samo je Mischa posjećivao Martinusa u bolnici. On je
dobivao tablete protiv bolova i povremeno je drijemao, ali sve ostalo vrijeme on je bio
sasvim priseban. On je izgleda sada shvatio da više neće pisati i da je njegova misija
dovršena.
Oko 1 i 30 ujutro, 8. ožujka Martinus je napustio fizičku razinu. On je imao 90 godina i 7
mjeseci.
To nas nije nimalo iznenadilo jer bi mjeseci mirovanja u krevetu bez mogučnosti
operacije zbog slabog srca bili potpuno besmisleni.
Mischa nas je nazvao i obavijestio o tome u 8 sati u nedjelju ujutro. On je jednostavno
rekao : "Martinus je umro tokom noći u 1 i 30."
Vijeće i još nekoliko ljudi okupilo se u bolnici oko Martinusovih mrtvačkih nosila i to je
bila mala, tiha grupa ljudi koja se oprostila od Martinusovog fizičkog organizma. On sam tu
više nije bio prisutan.
Nakon toga su se vijeće i bliski suradnici okupili u institutu. Među suradnicima vladala je
dobra, otvorena i sigurna atmosfera tokom tog okupljanja, čija je svrha prije svega bila
napraviti pripreme za pogrebnu ceremoniju.
Svi su bili spremni pobrinuti se da će sve odvijati u skladu sa Martinusovom posljednjom
voljom i oporukom i u skladu sa planovima koje je on sam napravio za pogreb i za budućnost
svojega rada.

Martinusov pogreb

Martinusova smrt bila je objavljena u svim glavnim novinama u Danskoj, kao i u

Norveškoj i Švedskoj. Iz tih zemalja, kao i sa Islanda i iz Engleske, došli su ljudi kako bi
sudjelovali u pogrebnoj ceremoniji koja se održala 29. ožujka 1981 u koncertnoj sali Tivoli,
koja je bila potrebnog kapaciteta i koja je mogla osigurati sve što je potrebno kako bi se
ceremonija mogla održati u dostojanstvenoj, ali i svečanoj i radosnoj atmosferi, što je bila
Martinusova želja. Njegov se hrastov lijes nalazio nasred pozornice ukrašen samo
prekrasnom zastavom, koju je on sam svojevremeno dizajnirao.
Za tu je ceremoniju bilo moguće koristiti koncertnu salu Tivoli, jer je ljetna sezona u
Tivoliju trebala početi tek za pet tjedana.
Da bi napravili lijepu, dostojanstvenu i radosnu atmosferu vijeće je unajmilo za
sudjelovanje profesionalne umjetnike. Trebao je svirati Michala Petri Trio, a glumica Ellen
Malberg trebala je pročitati "Postskriptum" kojim je Martinus zaključio svoje glavno djelo,
"Treći zavjet". Operni pjevač Per Johansen vodio je pjevanje psalama za koje je Martinus
izrazio želju da se pjevaju. To su bili ovi psalmi : "O Bože, tvoja milost doseže do neba",
"Lijepa je zemlja" i "Uvijek vedar gdje god krenuo". Muzika je bila od Telemanna, Heberlea
i Vivaldija, a bila je prekrasno izvedena od strane Petri tria. I tada se dogodilo nešto vrlo
neobično za pogrebnu ceremoniju - 1200 ljudi koji su se došli oprostiti od Martinusa
pljeskalo je nakon svakog muzičkog djela - vjerojatno i na vlastito iznenađenje. Ali muzika
je bila toliko dirljiva da je aplauz doprinjeo stvaranju sretne, svečane atmosfere koja će,
prema Martinusu, biti karakteristika pogreba u budućnosti.
 Govore su održali dva člana vijeća. Prvi je bio inženjer Ib Schleicher, čiji je govor imao
naslov "Mi nećemo tugovati". On je ukazao na bitne djelove Martinusove kozmologije i
pokazao je kako Martinusovo životno djelo predstavlja posljednji stupanj u dugom,
neprekidnom razvoju od starih, primitivnih religija, kroz novije, humanije religije, kroz
brojne religiozne stupnjeve do modernog pogleda na život, koji predstavlja prirodni nastavak
svega toga i koji može zadovoljiti najviše zahtjeve osjećaja i inteligencije, logike i
intelektualnosti. Ib je na kraju izrazio od sveg srca zahvalnost Martinusu kao čovjeku, a time
i Providnosti što je poslala to ljubeće ljudsko biće koje nam je podarilo takvo predivno
nadahnuće. To će se nadahnuće širiti i nastaviti u budućim stoljećima.
Ovaj govor, kao i onaj koji je uslijedio nakon njega, kao i izvještaj o Martinusovoj
čitavoj životnoj misiji i opis pogrebne ceremonije, izdani su u posebnom (Danskom) izdanju
KOSMOS-a (Br. 13/14 1981).
Govor Rolf-a Elving-a, čiji je naslov bio "Gost iz višeg svijeta", isto je tako sjajio
ljubavlju prema Martinusu i također je pokazao veliko razumijevanje njegove kozmičke
životne misije.
Nakon što je započeo govor sa opisom nemira, sumnji i patnji čovječanstva i prividne
nepravde na svijetu, što je dovelo do sve većeg vapaja ka nebu o "smislu života", koji je često
bio ovako formuliran : "Može li postojati ljubeći Bog kada je svijet takav kakav jest ?" Rolf
je rekao : "To je bila Martinusova misija da otkrije strukturu Vječne slike svijeta u jasnoj
svjetlosti intelektualnosti i mudrosti, i vječne zakone ljubavi sveznajućeg i svemogućeg
Boga. To je bila Martinusova misija da učini razumljivima Božje putove.
A to "činjenje razumljivim" postalo je himnom zahvalnosti za život i za vječne zakone
ljubavi koji garantiraju ispunjenje najdublje i najsveobuhvatnije želje sina Božjeg - vječno
doživljavanje života. To je postalo himnom zahvalnosti u kojoj su i srce i razum počeli
pjevati božanstvene riječi : "Sve je vrlo dobro". I u jasnim zrakama intelektualnosti i ljubavi
koje proizlaze od Martinusovog životnog djela mi pronalazimo riječi koje raspršuju oblake
nemira sa našeg mentalnog neba.
Naša nova kozmička mentalna točka ravnoteže pronači će svoj oslonac u Martinusovim
riječima, na primjer "Nikom ne može biti nanesena nepravda i nitko ne može nanijeti
nepravdu" ili u razumijevanju "neugodnog dobra", u razumijevanju reinkarnacije, evolucije i
zakona karme, u razumijevanju činjenice da ljubav prema bližnjem ili univerzalna ljubav ili
"voljeti Boga više od svega, a svojeg bližnjeg kao samoga sebe" predstavlja najdublji izvor
života, sunce nad suncima - to je ona snaga koja izvodi "izgubljenog sina" iz zone tuge,
patnje i bola ka životnim i sunčanim područjima ljubavi.
Svojim životnim djelom Martinus je otvorio novo poglavlje za tražitelja istine kojeg
muče sumnja i malodušnost. Uz pomoć iniciranog, onog koji je kozmički rođen, tražitelj
istine može se sada uzdići na najviši vidikovac života i ovdje, na jasnoj svjetlosti razuma,
doživjeti da je sve - gledano iz perspektive vječnosti - vrlo dobro.
Život, svemir, vječni Bog, predstavljaju vrhunac savršenstva ; oni su ljubav.
Martinus je dovršio svoju misiju na fizičkoj razini. Sada je otvoren put kojim se
izgubljeni sin može vratiti u kuću svojeg oca. Vječni je Otac, kroz Martinusa, ponovno
raširio svoje ruke da bi dočekao i zagrlio svojeg voljenog sina povratnika.
Dragi Martinus, ti se sada ponovno nalaziš kod kuće u svojem vlastitom carstvu, svojem
vječnom domu, kraljevstvu svjetlosti. Ja sam zbog toga od sveg srca sretan. Tvoje riječi
osvjetljavaju put koji je predamnom i moje je srce zagrijano i inspirirano brojnim lijepim
sjećanjima.
Kako je poticajno bilo osjetiti životnu radost i nadahnuće koji su te pokretali ! Kako je
divno bilo tokom mojeg proučavanja kozmičkih analiza i tokom vremena koje sam proveo s
tobom osjećati tvoju ljubeću obzirnost i duboko razumijevanje i imati takvo sjajno iskustvo
susreta sa bićem ljubavi. Ti si koncentrirao čitavu svoju dušu na potpunu želju da služiš
svojim bližnjima na najbolji mogući način. Postupno sam počeo shvaćati da se u tom
vladanju i kontroli nad primitivnim mentalnim silama nalazi ključ za najsvetije od svetih u
hramu života. Kako je ohrabrujuće znati da se taj izvor mudrosti, ta sveprodiruća kozmička
svijest ne može otvoriti bez pada i smrti samoobožavanja.
Dragi Martinus, mi danas slavimo fizički završetak tvoje misije. Ti si napustio svoje
fizičko tijelo i vratio si svoju zemaljsku pozajmicu zemlji. U toj situaciji ti si nas naučio
gledati novim očima. Naš nam je bližnji mnogo bliži nego što smo to mogli sanjati. Ti si nam
otvorio oči kako bi mi mogli prepoznati i voljeti našeg bližnjeg kada ga mi, iz naše kozmičke
perspektive, vidimo ne samo kao međukozmičko biće, već i kao mikrokozmičko i
makrokozmičko biće.
Ostvarena je tvoja ljubeća briga o živom svemiru, bezbrojnim živim bićima koja su ti
služila i koja su ti podarila fizički organizam. Sve je učinjeno kako bi se osiguralo da živi
svemir koji si ti ostavio iza sebe prijeđe u novi ciklus u skladu sa zakonima ljubavi. Ti si
otkrio novi aspekt vječne zapovijedi : "Ljubi svojeg bližnjeg kao samoga sebe." Ti si dakle
na svoj osobni način vratio zemlji ono što si od nje posudio. Ti si vratio ono što je bilo od
ovoga svijeta. Ali ti si također ostavio iza sebe nešto što nije od ovoga svijeta, nešto što
pokazuje da si ti bio gost iz nekog drugog carstva, iz višeg svijeta, što također ukazuje na to
da si ti na neki način bio stranac u ovome svijetu.
Iza tvoje zemaljske maske, iza tvojeg fizičkog organizma bila je skrivena svijest, ljubav i
mudrost koji nisu bili od ovoga svijeta. Tvoja se misija sastojala u tome da usadiš u naš svijet
najviše znanje o životu iz tvojeg carstva - carstva ljubavi. Tvoja se misija sastojala u tome da
pokažeš da je voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe znanost, visoka intelektualnost, pravi
izvor sve ljepote, svake prave sreće.
Tvoja je misija dovršena, ti si oplodio ovaj svijet mudrošću iz svojeg carstva. Carstvo
ljubavi više neće biti samo lijepa utopija ovdje na Zemlji. Nadahnuti i ojačani snagom tvojeg
načina razmišljanja i toplinom tvojih osjećaja, sve više i više ljudi - a, na kraju i čitavo
čovječanstvo - pronaći će svoj put kući, ka tvojem carstvu.
Sunce univerzalne ljubavi upaljeno je u grudima zemaljskog čovječanstva. Sav je život
sjedinjen i stopljen u vrhunskoj ljubavi i mudrosti. Bog i sin Božji postali su jedno i mi smo
ponovno sjedinjeni s tobom u raju. "

Pogrebna je ceremonija završila recitiranjem od strane glumice Ellen Malberg. Aage

Hvolby piše u svojem izvješću sa pogreba : "Vrhunac ceremonije bio je sam Martinus. Kroz
Ellen Malberginu recitaciju postskriptuma "Sin Božji u jedinstvu sa svojim Ocem", on je na
neki način sam bio glavni govornik. Putem Martinusovih vlastitih riječi mi smo, zajedno sa
njim, mogli usmjeriti našu svijest na izvor života u zahvalnosti za dar koji je čovječanstvo
primilo u obliku kozmičkih analiza."
Nakon toga sala se polako izpraznila. Martinusovi prijatelji su oprostili od njega. To je
bila oproštajna zabava koja je stvorila u umu mir i radost, ali je ostavila veliku gubitak među
suradnicima i prijateljima.
Martinusov lijes ostao je na pozornici. Kasnije su ga članovi vijeća otpratili do kapelice u
Vestre Kirkegard-u (Zapadno groblje).
Martinusov lijes ostao je u toj kapelici do proljeća 1986, nakon čega je bio premješten u
mauzolej na starom groblju u Frederiksbergu, čiji je stražnji zid bio ukrašen Martinusovom
vlastitom zastavom.

Zaključne primjedbe

U gore iznesenom pokušao sam prikazati Martinusa kao čovjeka kakvog sam ga vidio i
doživio i također citirati ili iznijeti važnije govore koji govore nešto o Martinusu i o onima
koji su ih održali. Ipak sve to daje samo blijedi odraz Martinusa i njegovog divnog, ljubećeg
načina postojanja i ponašanja, njegove poniznosti, njegovog smisla za pravdu, njegove
marljivosti i skromnosti, njegovog smisla za humor, njegovog postojanja ispunjenim
univerzalnom ljubavlju u svim životnim okolnostima. Pravi dojam o Martinusu može se
dobiti samo iz njegovih knjiga, iz njegovog djela "Treći zavjet", koje je prožeto mudrošću,
suverenošću i veličinom koje mogu pripadati samo kozmički svjesnom biću.
Tu bi se trebalo upoznati sa Martinusom kao čovjekom.
Martinus je ostavio iza sebe sliku svijeta koju je on u svojim djelima opisao kao dar svim
ljudskim bićima, čitavom čovječanstvu. Ona neće dovesti do revolucije, ali će predstavljati
izvor nadahnuća za svakog pojedinog čovjeka kako bi se promijenio u smjeru onoga što
Martinus naziva "Božjom slikom", a to je Božji način postojanja, što je zapravo istovjetno
načinu života koji je u potpunom skladu sa fizičkim i duhovnim zakonima prirode.
Njegova će djela također predstavljati nadahnuće pjesnicima, piscima, slikarima,
kiparima i ostalim umjetnicima.
Svi će oni doprinjeti promjeni svih ljudi, svih društava ka smjeru "carstva pravog
čovjeka", "novog neba i nove zemlje, gdje vlada pravda".
I kao što se dogodilo sa prethodnim učiteljima svijeta koje su stoljećima voljeli milioni
ljudi, tako će i u narednim stoljećima Bogu biti poslane molitve i zahvale miliona ljudi za
čovjeka koji je, svojim neumornim radom, stvorio logičnu sliku svijeta, novo moralno
vodstvo, znanstveni rad koji se temelji na univerzalnoj ljubavi.

Uz Martinusova mrtvačka nosila

Mi ovdje nismo došli tugovati.

Nitko to nije jasnije rekao od tebe.
Nitko to nije snažnije i jasnije dokazao.
A ti si rekao : "Pogrebi budućnosti neće biti tužnog karaktera, već naprotiv proslave
radosne zahvalnosti za vječni nastavak života."
Mi stoga ne bi zbog tebe trebali tugovati. Ti si napustio istrošeno tijelo i vratio si se u
svjetlosno postojanje iz kojega si došao i u koje ćemo svi jednoga dana doći.
Ti si imao vrlo toplu i snažnu želju da se svi naučimo razumjeti život i da zahvaljujući
tome stvorimo potpuno drugačije postojanje ovdje na Zemlji.
Gotovo svaki dan tokom posljednjih 60 godina, od tvoje 30-te pa do tvoje 90-te godine, ti
si bio zauzet svojim životnim djelom. Ti si tome posvetio sve svoje radne sposobnosti.
Usprkos tome ti si tokom čitavog svojeg života inzistirao na tome da ne želiš postati bilo
kakav predmet obožavanja. Tokom svih tih godina ti si pažljivo izbjegavao pažnju javnosti.
Ti si to činio sa stajališta da će tvoj rad postati važan tek nakon tvoje smrti.
Ti si ukazivao na pravilnost tamo gdje drugi vide samo nepravilnost.
Ti si ukazivao na pravdu tamo gdje drugi vide samo nepravdu.
Ti si ukazivao na razvoj humanosti tamo gdje drugi vide samo stagnaciju i ravnodušnost.
Ti si ukazivao na temelje optimizma i životne radosti tamo gdje su drugi vidjeli samo
beznadežnost.
Tko god je čitao tvoja djela ne može sumnjati da su ona bila stvorena od strane više
svijesti, mnogo šireg vidokruga od onoga koji je inače poznat ovdje na Zemlji.
Ali ti si rekao : "Ono što ja jesam, postat će svi nakon mene, kao što su bili svi prije
mene."
Kada smo ti mi izražavali našu zahvalnost, ti si uvijek usmjeravao našu zahvalnost ka
vječnoj Providnosti.
Tvoje se misija sastojala u otkrivanju - u jasnoj svjetlosti mudrosti - vječne slike svijeta i
Božjih vječnih zakona ljubavi.
 Tvoja je misija bila učiniti razumljivima puteve Božje.
I to "činjenje razumljivim" postalo je himnom zahvalnosti, otkrivanje neprestane
komunikacije sina Božjeg sa Bogom ; demonstracija vrhunske ljubavi između vječnog Boga i
vječnog sina Božjeg.
To je postalo himnom zahvalnosti za život i vječne zakone ljubavi koji garantiraju
ispunjenje najdublje i najsveobuhvatnije želje sina Božjeg - vječno doživljavanje života.
To je postalo himnom zahvale u kojoj i srce i mozak izgovaraju božanstvene riječi : "Gle
- sve je vrlo dobro !"
Ti si dovršio svoju misiju na fizičkoj razini postojanja i ti si sada ponovno u svojem
vlastitom carstvu, carstvu svjetlosti, tvojem pravom domu.
Zbog tebe mi se radujemo iz sveg svojeg srca.

Originalni Danski naslov : Erindringer

Prevela na Engleski : Mary McGovern, 1993.
Preveo na Hrvatski : Davorin Gruden, 2005.

Dodatak memoarima (proizvoljno dodao Davorin Gruden)

Rane godine Martinusovog duhovnog rada 1921-1928 (napisao Lars Nibelvang)

Kao Martinusov prvi učenik, prijatelj i gotovo svakodnevni pratilac od 1921 do 1928, u
vrijeme velikog siromaštva i teškoća, Lars Nibelvang (1879-1948) imao je dobru priliku
pratiti Martinusove prve skice knjige "Livets Bog (Knjiga života) i prvih simbola. Nibelvang
ovdje opisuje tih sedam teških godina.

Ja sam bio muzičar, ali mene je najviše zanimala duhovna znanost, teozofija,
antropozofija i slične religiozno-filozofske teme.
Sakupio sam vrlo veliki broj knjiga koje se isključivo bave takvim stvarima, a i sam sam
napisao nekoliko filozofskih članaka.
Ali muzikom sam zarađivao za život, i neko sam vrijeme svirao na vrlo različitim
mjestima : u kazalištima, u Tivoliju, na obiteljskim zabavama i na sindikalnim plesovima.
Početkom 1921, kada sam radio za kazalište Apollo, razgovarao sam sa jednim svojim
kolegom muzičarem.
On se zvao Ove Hubert i on je, poput mene, bio vrlo zainteresiran za religiozno-
filozofske stvari. Ponekad bi mu posuđivao neke od mojih knjiga. On je tokom dana imao
dodatni posao, bio je zaposlen u uredu mljekare "Enigheden (Jedinstvo)".
On mi je rekao da je u istom uredu bio zaposlen jedan mladi čovjek koji je imao izuzetnu
sposobnost da pozitivno utječe na svakoga tko je sa njime došao u kontakt. On se zvao
Martinus Thomsen i imao je 30 godina.
Sasvim neobavezno sam upitao : "Da li je on religiozan ?"
Vrlo iskreni odgovor je bio : "Ne znam". "On nikada nikome od nas ništa nije rekao o
religiji, niti je izrazio kritiku na račun našega ponašanja. Njegova osobnost na sve nas ima
vrlo smirujući učinak !"
Kada sam nakon nekog vremena ponovno razgovarao sa svojim kolegom, on mi je rekao
da bi taj mladi čovjek o kojem je govorio želio od mene posuditi jednu od mojih knjiga.
Ja sam odgovorio da on to može samo ako dođe u moj dom na Amager-u (1). 1: Amager
je otok koji čini dio Copenhagena.
 Jednoga dana nakon tjedan dana netko je zvonio na moja vrata. Vani je stajao mladi
čovjek sa snažnim i mirnim crtama lica. On se predstavio kao Martinus Thomsen. Pozvao
sam ga unutra i mi smo sjeli za moj maleni stol za kavu u dnevnoj sobi. Postavio sam mu
nekoliko pitanja o njegovom poslu i njegovim interesima. On je odgovorio da ga vrlo
interesira okultno, i on je smatrao da posjeduje određene duhovne sposobnosti. On je bio
religiozan, ali nije ništa znao o teozofiji, antropozofiji ili sličnim "modernim" religiozno-
filozofskim učenjima.
Ja još uvijek pred sobom mogu vidjeti njegovu beskrajnu skromnost i primjetio sam,
prije svega, njegove prekrasne i prodorne smeđe oči i blagi glas.
Kako bi ispitao njegove stavove dao sam mu naslove nekih knjiga o tome kako razviti
psihičke sposobnosti.
Dodao sam tome : "Čovjek može vrlo lako iskoristiti takve sposobnosti u financijskom
smislu samo kada zna kako !"
On je odmah sa takvim intenzitetom usmjerio na mene svoje oči da sam morao pognuti
svoj pogled.
"Ja ne želim steći znanje kako bi služio sebi, već samo da bi služio čovječanstvu !", bio je
njegov odgovor bez oklijevanja.
Ovdje sam dobio odgovor na koji sam čekao, koji sam trebao kako bi mu stavio na
raspolaganje moja vlastita iskustva i sposobnosti. Ja sam mu govorio o tisućugodišnjoj
kulturi Istoka, o drevnoj mudrosti i o tome kako je mudrost, pod novim imenom "teozofija",
postupno u novom i bolje odgovarajućem obliku bila dana ljudima na Zapadu.
On je mirno sjedio i slušao.
Odjednom je on upitao : "Reci mi, da li teozofija uči ljude da se mole Bogu, jer sam
primjetio da ljudi nemaju dobru povezanost sa Providnošću !" I sa najvećim mogućim
čuđenjem u očima on je nastavio : "Ja ne razumijem kako se ljudi usuđuju postojati bez
molitve !"
Kao odgovor na to pitanje rekao sam mu da teozofija također ohrabruje čovjeka da se
moli Bogu, jer ona podučava o zakonitim posljedicama molitve.
On je bio zadovoljan tim odgovorom i on mi je rekao da se on smatra potpuno
nenačitanim, i da nikada nije čitao bilo što drugo osim putopisnog žurnala i velike povijesti
Danske.
Prije nego što je otišao od mene, posudio sam mu jednu od mojih malih knjižica i uputio
sam ga u najosnovnija pravila meditacije.
Osjećao sam da pred sobom imam vrlo naprednu osobu koja će u skoroj budućnosti
sigurno postići sve čemu sam ja čitavi život uzalud težio. Ja naravno u ništa nisam mogao biti
siguran, ali imao sam osjećaj da će on, na ovaj ili onaj način, beskrajno mnogo značiti za moj
budući razvoj.
Kada smo se opraštali, rekao sam : "Danas sam ja tebi bio učitelj, ali osjećam da ćemo
uskoro promijeniti uloge !"
Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je on ponovno stajao u mojoj dnevnoj sobi, i
bilo je očigledno da se promijenio.
Rekao mi je da pokušao sa meditacijom i rezultat toga su bila neka vrlo neobična iskustva
svjetlosti.
To je bilo kao da se našao usred zlatnog oceana svjetlosti i ogromna figura Krista
sačinjena od zasljepljujuće svjetlosti ušla je ravno u njegovo meso i krv.
Ta svjetlosna iskustva očigledno su mu podarila neke potpuno nove osjetilne sposobnosti
i postupno sam shvatio da je on zapravo prošao kroz "inicijaciju".
Ali takvo nešto je toliko rijetko i izvanredno, da sam u početku bio donekle skeptičan.
Nisam želio dopistiti svojem srcu da pretekne moj razum.
 Ali sada je on, tokom vrlo dugog vremenskog perioda, postao gotovo svakodnevni gost u
mojem domu. A pošto njegov posao u uredu nije počinjao sve do ručka, on me, u pravilu,
posjećivao tokom jutra.
Uskoro sam shvatio da sam bio u pravu kada sam, prilikom našeg prvog susreta, rekao da
ćemo uskoro zamijeniti uloge.
On je trebao biti učitelj, a ja učenik.
Njegova je čitava pojava zračila pouzdanjem i mirom, među nama je nastala vrlo bliska
duhovna naklonost.
Sve čemu me naučio i sve što su mi demonstrirali njegovi osjećaji i misli, nije samo bilo
u skladu, već je čak predstavljalo proširenje mojih dosadašnjih najviših shvaćanja.
Stoga se može razumjeti kako je za mene postupno postalo čistim duhovnim užitkom
promatrati kako su novi pogledi tog učitelja topili moje vlastite argumente i vodili moje
prethodne poglede ka sve višoj sveobuhvatnoj svjetlosti.
On je znao reći : "Nemoj zaboraviti da ti ja prilagođavam svoje misli kako te ne bi
zaslijepio. Ja bi te mogao raskomadati velikom brzinom, ali to bi bilo protiv božanskih
zakona rasta.
Ti češ rasti mirno i sigurno, harmonično i lijepo. Postoji ravnoteža u svim stvarima.
Providnost ne dopušta da sunce dođe preblizu Zemlji jer bi ono spržilo sve živo. Ja se isto
tako držim na sličnoj udaljenosti. Ti nećeš biti pod snažnijim utjecajem mojega duha od
onoga koji će dozvoliti tvojoj svijesti da analizira tvoj svaki pojedini korak na putu, i ti ćeš
imati potpunu slobodu vratiti se svojim vlastitim mišljenjima i pogledima ako ih smatraš
boljima od mojih !"
Sretan je onaj tko susretne takvog učitelja, i sretan je onaj tko se može upoznati sa
shvaćanjem Boga koje je on kasnije dao svijetu.
I na svojem vlastitom primjeru on mi je pokazao da čovjek bez brige može doći do
beskonačne svijesti koju je Krist nazivao "Ocem". On je živio u takvom intimnom i osobnom
odnosu sa svojim nebeskim Ocem da on nije poduzimao ništa ozbiljnije bez traženja u
molitvi Očevog blagoslova.
Čovjek se jako voli družiti sa onima koje voli i on se zato neprestano treba putem molitve
obračati vječnom Ocu.
"Ja se gotovo neprestano moram moliti", rekao je, "kako bi poštedio svoju svijest pritiska
brojnih struja utjecaja koji su prisutni u atmosferi velikog grada !"
Nakon takve povjerljive izjave bolje mogu razumjeti njegov izraz čuđenja prilikom našeg
prvog susreta : "Ja ne razumijem kako se ljudi usuđuju postojati bez molitve !"
Trenutno nemam bolji odgovor od citiranja stare izreke : "Budale jure tamo gdje se
anđeli ne usuđuju prići !"

Prilikom našeg prvog susreta on je izrazio, kao što sam već spomenuo, snažnu želju za
proučavanjem okultne literature, ali već kod našeg sljedećeg susreta, do kojeg je došlo
neposredno nakon njegovog "vatrenog krštenja" i ostalih neobičnih iskustava, primjetio sam
znatan autoritet u njegovoj svijesti i povečani autoritet u njegovom inače tako blagom biću.
Sada je njegova odbojnost prema čitanju knjiga bila isto toliko jaka kao što je prethodno bila
jaka njegova želja za čitanjem knjiga.
Rekao je : "Osjećam da ne bi trebao čitati knjige", "Ne znam zašto, ali ja osjećam veliki
pritisak na svoj mozak čim uzmem neku knjigu u svoje ruke !" A sa malim osmjehom je
dodao : "Nisam neskroman, ali ja iz knjiga više nemam što naučiti !"
On je očigledno kasnije shvatio da mu nije bilo dozvoljeno čitanje knjiga drugih autora
zato da ljudi nikada ne bi mogli reči da je on neke od svojih kozmičkih analiza posudio od
drugih izvora.
 Njegov se svakodnevni posao u uredu sastojao, između ostalog, od izračunavanja koliko
različitih proizvoda : punomasnog mlijeka, obranog mlijeka, mlaćenice, vrhnja itd., mljekara
treba proizvesti tokom noći. Nakon toga su svi ti proizvodi trebali biti spremni kada je svih
100 vozača mljekare došlo rano u jutro.
Njegovo normalno radno vrijeme bilo je od 12 do 20 sati na večer, ali zbog njegove
velike savjesnosti i točnosti nije bilo neobično da on napusti ured tek oko 21 ili 22 sata.
Jednoga sam dana predložio da on treba popričati sa svojim nadređenim o svojem
produljenom radnom danu.
On je odgovorio : "Moguće je da bi netko drugi obavio moj posao u kraće vrijeme, ali ja
ne znam drugačije ; ja moram obavljati posao na svoj način. Glavno je da ga ja obavim bez
grešaka, čim je točnije moguće. Ja kontroliram sve brojeve nekoliko puta kako bi bio čim
sigurniji da je sve u redu. Ne bi volio da drugi ljudi ispaštaju zbog mojih grešaka !"
Takva je bila njegova priroda. U svakome pogledu njegova je svijest bila usmjerena na
služenje drugim ljudima. On je davao bez očekivanja.
Sjećam se kako mi je on jednoga dana sa gotovo djetinjom radošću rekao da mu je jedan
od nadređenih pružio ruku na odlasku. Ja sam ga prekinuo i rekao : "Slušaj, dragi prijatelju,
nije li to potpuno izokretanje odnosa ? To je čovjek koji je vjerojatno pun sebe pružio ruku
podređenom, a on ti zapravo, u moralnom i duhovnom pogledu, nije ni do koljena - on
zapravo i nije svjestan tvoje veličine !"
"Ne, on upravo to bi trebao znati !", odgovorio je. "Na ovoj razini on je dobio položaj
koji ja trebam poštivati, kako kod njega tako i kod drugih na sličnim položajima.
Podrazumijeva se da me on ne može vidjeti na mojoj vlastitoj razini. Ja zbog toga ne mogu
zahtijevati da me on prosuđuje prema onome što uistinu jesam !"
Jednoga sam dana izjavio : "Martinus, ne bi li ti povremeno mogao dopustiti da tvoje
znanje dođe do izražaja u tolikoj mjeri da bi ti ljudi mogli postati svjesni nekih tvojih ideja i
misli ; to bi vjerojatno bilo primljeno sa oduševljenjem i radošću, samo kada bi ti ljudi
shvatili koliko su nadmoćne tvoje misli !"
"Ne, moj prijatelju", odgovorio je, "tu ponovno griješiš. Ja poznajem njihovo stanje. Sve
dok ljudi nisu postali umorni od slušanja samih sebe, oni od mene nemaju koristi. Njihovo
vrijeme još nije došlo. Ako želiš pomoći ljudima ne pokušavaj ukazivati na njihove greške ili
dodirnuti njihove takozvane loše strane. Pokušaj, u drugu ruku, steći njihovu naklonost.
Dopusti im da osjete da ti osjećaš simpatiju i toplinu prema njihovim dobrim stranama. Tada
će te oni postupno zavoljeti. I samo tada postoji mogućnost razgovora. Čovjek ne doseže viši
stupanj morala od onoga koji on može ostvariti u praksi. Ako on poduzme samo jedan korak
dalje od toga, njegovo će znanje biti teoretsko i netko bi se mogao uvrijediti !"
Shvatio sam da kada uistinu velike duše nikada nikome ne proturiječe ili ne uzvračaju na
netaktičnost, to nije samo zbog njihovog dubokog poznavanja savršenstva božanskih zakona,
već i zbog njihove gotovo neshvatljivo velike ljubavi prema svim živim bićima. Oni će radije
dopustiti da ih smatraju naivnima i neukima, nego se prikazivati nadmoćnima pred
najslabijima ili najmanje nadarenima.

Njegov način života bio je vrlo jednostavan i skroman. Njemu je bilo dovoljno pet sati
spavanja i njegova se prehrana sastojala uglavnom od vode, mlijeka, kruha, margarina,
paradajza i krumpira.
On mi je pomogao u vrlo kritičnom trenutku u mojem životu i za njega nikakav napor
nije bio prevelik ako je on osjećao da bi mogao podržati ili malo uzdići moju svijest.
Ja sam dakle bio suočen sa najneobičnijim od neobičnih događaja u mojem životu. Na
moj je put stupio čovjek velikog i izrazitog talenta i umiješao se u moju sudbinu snažnom ali
pažljivom rukom.
 Uistinu je izuzetan osjećaj nakon čitavog života posvećenog okultnim stvarima,
odjednom se suočiti sa čovjekom koji, bez ikakvog prethodnog znanja ili izvanjskog vodstva,
otkriva korak po korak najviše istine iz dubina vlastite svijesti.
Jednoga sam dana upitao Martinusa : "Koji je najkraći put ka svijesti o Bogu ?"
Odmah je uslijedio odgovor : "Ljudi se moraju početi moliti Providnosti. Čak iako
Providnost za njih još nije postala stvarnost, oni se ipak trebaju moliti najbolje što mogu ;
postupno će to postati navika, a navika će postati sposobnost. Čovjek postupno upoznaje
onoga sa kime mnogo razgovara.
Kada tvoje oči budu zračile ljubav na sve i svakoga bez izuzetka, Bog će se početi
otkrivati svuda gdje usmjeriš svoju svijest !"
Ako sam u ovoj ili onoj prilici u prisutnosti ostalih dozvolio da me ponesu izjave o
njegovoj višoj prirodi, on bi me odmah prekinuo. "Uvijek imaj na umu da ja želim svoju
privatnost. Ja samo želim biti poput vas. Ljudi bi me trebali poznavati samo kroz moje
manifestacije. Tako je najbolje !"
Mi smo mnogo puta zajedno išli u šetnju. Kada smo jednoga dana stali ispred trgovine
polovnom robom on je ukazao na jednu malu porculansku figuru neodređenog izgleda.
"Vidiš li ovu malu figuru ? Kako li je predivna !"
"Da li stvarno misliš da je predivna ?", upitao sam zapanjen.
"Da, u mojim očima jest", on je mirno odgovorio, "Ja gledam samo na samu ideju, ali ti
gledaš samo na oblik i njenu nesavršenu vanjštinu tako da ne možeš vidjeti predivan utisak
koji daje sama ideja. Ti bi se trebao malo potruditi da vidiš iza oblika. Ali naravno - ljudi
mogu početi samo tako da se dive onome što mogu vidjeti. Prvo se čovjek divi odječi,
kasnije tijelu i na kraju duši !"
Jednom smo se šetali kroz vrlo prometne i gusto naseljene dijelove grada i došli smo na
jedno od brojnih groblja koja se nalaze u predgrađu. Bilo je proljeće i brojno je cvijeće na
sve strane širilo opijajuće mirise.
Pokazao sam drvo koje je bilo prislonjeno na zid. "Nije li ovo veliko drvce jorgovana
prekrasno ?" upitao sam pun entuzijazma.
"O, da ! Za mene je sve vrlo lijepo, sve na svojem stupnju. Ali ja bi ipak dao prednost
malenom, žutom, gotovo osušenom cvijetu koji možeš vidjeti tamo u kutu. On se mora boriti
za život jer gotovo nikada ne dobiva ni sunca ni vlage. Zapravo ja ga više volim, ne zato jer
je on po sebi bolji ili gori, već zato jer on treba više pažnje od velikog drvca jorgovana, kome
se svi dive i šalju prijateljske misli !"
Sjeli smo na klupu i gledali brojne nadgrobne spomenike i lijepo uređene grobove, koji
imaju naročitu sposobnost da usmjere um ka pobožnosti i miru. Izvan groblja život je tekao
bučno i intenzivno sa brojnim autima i ljudima koji su prolazili jedni mimo drugih. Ali ovdje
je sve odisalo mirom i sigurnošću.
Tu i tamo vidjeli bi neke stare žene kako se brinu za grobove svojih voljenih.
Malena zeba skakutala je po klupi na kojoj smo sjedili. Polagano je Martinus ispružio
prema njoj svoju ruku i rekao : "Dođi ovdje, malena ptićice, dođi !" Ptica se zaustavila i
pogledala ga, tada je raširila svoja krila i počela pjevati. On joj je nastavio govoriti
umirujućim glasom i sada sam postao svjedokom nečeg sasvim izuzetnog. Malena je ptićica
poletjela i sjela na njegovo koljeno. I ona je nastavila pjevati lepršajući krilima.
Ovaj sam prekrasni mali događaj spomenuo samo zato jer je on na prekrasan način u
skladu sa okruženjem i atmosferom koja je tamo vladala.
Ovaj je događaj dopustio mojoj svijesti da dobije kratki uvid u zlatno doba u dalekoj
prošlosti kada su se životinje hranile iz ljudskih ruku i gdje se nikada ruka nije podigla na
neko stvorenje osim da miluje i blagoslovi.
 Tko je bio taj stranac koji je postao moj svakodnevni učitelj i intimni prijatelj ? Ja ga
nisam mogao usporediti ni sa kojim od adepata ili majstora ovog stoljeća, jer je on bio
totalno nezainteresiran za sva njihova učenja.
Njegove su se misli uzdizale visoko iznad svega što sam do tada vidio ili čuo.

Još nije započeo njegov veliki posao pisanja "Livets Bog (Knjiga života)", što je bila
njegova misija. On je osjećao da mu još uvijek nedostaje rutina u izražavanju, i on je do tada
napravio samo neke grube nacrte i skice.
Moja su se pitanja njemu ponekad sigurno činila naivna.
Jednog sam dana iznenada usred razgovora upitao : "Da li znaš da postoje različite razine
postojanja ?"
"Da, naravno. Ali da li ti znaš", dodao je sa osmjehom, "da strogo govoreći postoji toliko
razina postojanja koliko i oblika svijesti - ili da, u još dubljem smislu, postoji samo jedna
razina, naime Božanska razina postojanja !"
Pri pomisli na ogromnu udaljenost koja se tokom razgovora odjednom mogla otkriti
između dva čovjeka koji su prividno zajedno šetali i razgovarali ravnopravno poput prijatelja,
jednoga sam dana izjavio : "Dragi Martinus, tolika je duhovna razlika između mene i tebe,
kao između mene i psa !"
Primjetio sam koliko ga je mučilo to što je on ponekad otkrivao nešto od svoje duhovne
veličine, što je on inače pokušavao prikriti, i tada je on odgovorio na moj ispad riječima koje
su bile tako karakteristične za njegovu skromnost : "Čovjek se nikada ne bi trebao
uspoređivati. Ne postoji ništa što je veliko i ništa što je malo. Isto tako ni razlika između nas
nije tako velika kao što misliš. Vi ste poput ptića koji još ne mogu vidjeti ništa dalje od
gnijezda. Ja sam samo odrasla ptica koja leti uokolo i donosi vam hranu. Jednoga dana i vi
ćete raširiti svoja krila i tada će se pred vašim očima otkriti ogromna panorama !"
Gledao sam u njegove duboke i nedokučive oči. Moje su riječi zamrle na mojim usnama,
ali mi smo se razumjeli.
Formulirao sam pitanje koje sam dugo i nestrpljivo čekao da postavim : "Da li ti tu i
tamo ne poželiš istraživati neke od čudesnih stvari koje se nalaze u astralnom svijetu ili
možda svoju vlastitu prošlost ?"
Njegov odgovor je bio : "Ne, da sam ja, iz vlastite koristi, usmjerio svoju svijest ka ovoj
ili onoj stvari koja ne služi čovječanstvu i koja ne pomaže razvoju njegovog morala, ja se
sada ne bi nalazio ovdje gdje jesam !" On je tome dodao : "Trebao bi razumjeti da sve dok
postoji radoznalost, svijest pripada nižoj razini !"
Tako govori onaj koji je završio svoje putovanje i postao "put, istina i život".
Uzeo sam knjigu okultista Percivala koja sadrži čudesne opise adepata, majstora i
mahatmi, i potražio mjesto koje nam govori o mahatmama u duhovnom svijetu izvan
prostora, vremena i svijeta oblika. Čitao sam mu naglas. On je pognuo svoju glavu i
nasmiješio mi se.
"Da", rekao je, "to je ispravno opisano, to je upravo tako.
Ja mogu vidjeti kroz različite svjetove oblika i opažati sve kao cjelinu. Ja sam svjestan
svega na što usmjerim svoju pažnju. Stvari prolaze ispred mojih očiju u skladu sa mojim
željama.
Ali moja je pažnja usmjerena na božanske zakone i ja sam se njima u potpunosti stavio
na raspolaganje. Svijetu se mora dopustiti da izvuče iz mene sve što bi mogao trebati, a ne
ono što bi ja osobno mogao željeti !"
"Ti si mahatma, spasitelj svijeta !", bio sam toliko uzbuđen da sam skoro vikao.
"Pst ! Mi ne bi trebali razgovarati o tome tko sam ja ili činiti usporedbe. Ja sam za
svakog nešto malo, nešto veliko ili ništa, već u skladu sa time što ta osoba može sama osjetiti
i vidjeti. Ti nikako ne bi trebao o tome raspravljati sa svojim prijateljima i poznanicima.
Moje vrijeme još nije došlo. Pored toga, ja ne podržavam brojne društvene klase ; za mene
postoji samo jedna klasa - a to su sinovi Božji.
Ja sam učitelj kojeg vam je Bog poslao i vi samo trebate slušati što vam imam za reći i
pokušati, u skladu sa svojim mogučnostima, slijediti moj primjer.
Uzgred rečeno, ja sam svačiji prijatelj i sluga najmanjem od vas !"
Sjećam se da se jednoga dana naš razgovor okrenuo na pušenje duhana.
"Određeni okultisti uče", rekao sam "da duhan ima štetan utjecaj na razvoj viših
sposobnosti ; ali kada je čovjek u potpunosti razvio te sposobnosti, on , naprotiv, ne bi trebao
škoditi. Majstor bi si u svakom slučaju mogao dozvoliti da puši duhan !"
No, ovdje sam bio prekinut.
"Ne, ja si ne mogu zamisliti da bi si majstor dopustio pušenje. Ako je netko ono što ja
podrazumijevam pod majstorom, on nikako ne može biti toliko bezobziran prema vlastitom
tijelu, svojem vlastitom univerzumu. On bi bio loš bog u svojem vlastitom univerzumu ako
bi on, iz egoističnih interesa, počeo kršiti zakon ljubavi. Zamisli kada bi naše vlastito
makrobiće, planet Zemlja, također uživalo u ovom ili onom otrovnom stimulansu koji bi
rezultirao time da mi hodamo uokolo ošamućeni i poluotrovani, praktički nesposobni za život
!"
Prilikom jedne od naših šetnji prolazili smo jednom livadom gdje smo primjetili ženu
koja je brala cvijeće.
"Zamisli", on je rekao, "da ljudi imaju srca vaditi ova prakrasna stvorenja iz njihovog
vlastitog elementa. Svaki je ubrani cvijet osuđen na smrt. Ali čak i prilikom smrti oni
odašilju svoj miris i šarm. Međutim, ljudi samo mogu djelovati u skladu sa stupnjem razvoja
koji su postigli !"

Jednoga je dana iz dubina mojeg pamćenja došlo jedno sjećanje. Odjednom sam se
nejasno mogao sjetiti da sam prije nekoliko godina tokom sna dobio neobično proročanstvo.
Suština tog proročanstva bila je da ću ja jednoga dana u svojem vlastitom domu sresti
velikog duhovnog reformatora. Međutim, koliko god to neobično zvučalo, ja sam u
potpunosti zaboravio na to proročanstvo.
Ali ono se sada ponovno pojavilo sa obnovljenom snagom. Ja sam prema tome odavno
dobio prvi nagovještaj iz nevidljivog svijeta o dolasku tog učitelja.
A to nije bio jedini nagovještaj.
Jednoga dana, dok sam sjedio i potpuno se posvetio razmišljanju o svojem dramatičnom i
životu punom događaja, odjednom sam se osjetio prožet inspirirajućim valovima topline.
Izgledalo je kao da su se u mojem mozgu otvorila malena vrata i ja sam osjetio prisutnost
velike nevidljive svijesti koja mi je poslala tihu, ali jasno definiranu misao, koju je moj
mozak pretvorio u sljedeće riječi :
"Budi dobar i brižan prema svojem novom učitelju i prijatelju. On je najveća duša koju je
Bog poslao na svijet u zadnjih nekoliko tisuća godina !"

Poznavali smo se samo godinu dana, ali u tom vremenu sam naučio više nego tokom
brojnih godina marljivog proučavanja knjiga.
Ovdje bi po sjećanju iznio neke njegove riječi :
"Ja te mogu učiti samo u skladu sa mogučnostima koje Zemlja posjeduje na svojem
trenutnom stupnju evolucije. Kada bi Zemljina sveukupna količina iskustava bila veća, ja bi
ti mogao pokazati još više detalja u mojem opisivanju kozmosa. U svakom slučaju ja ti mogu
dati samo djelić mojeg osobnog znanja. To je kao da bi stajao u teretnom vagonu punom žita
i uzimao šaku tu i tamo da bi to predao tebi !"
"Ljudi moraju biti spremni vidjeti nešto što nikada prije nisu vidjeli i čuti nešto što
nikada prije nisu čuli ili o čemu nikada nisu razmišljali. U protivnom ja nisam trebao doći !"
 "Prije su propovijedali religiju na stupnju koji je bio toliko ispod vaše trenutne
inteligencije da ste vi to smatrali smiješnim : ali ja ju sada propovijedam na toliko visokom
stupnju da vi to također smatrate smiješnim !"
"Za mene su sve te stvari potpuno jasne čim na njih usmjerim svoju svijest. Ali ono što
mi predstavlja poteškoću jest pronaći riječi i simbole koji će ih intelektualno učiniti jasnima i
vama !"
"Ne može nastati ništa novo a da odmah ne nastane i njegova protuteža ; za probavu je
potrebno vrijeme i sve je probava. Prema tome, moje će učenje biti posađeno poput malenog
sjemena kojem se mora dopustiti da raste polako i sigurno. Mora se dopustiti svijesti svijeta
da se toliko razvije da ga može prihvatiti !"
Ovdje sam spomenuo ove snažne citate iz brojnih intimnih razgovora iz našeg privatnog
života samo zato da bi pokazao da je on već tada bio svjestan svojeg položaja i svoje
odgovornosti. On je govorio kao onaj tko ima autoritet i moć, ali on je također govorio sa
poniznošću i skromnošću koji su karakteristični za onoga tko je svjestan pravog izvora svojih
unutarnjih sposobnosti - naime, vječnog Boga.
Da je njegova svijest bila uvijek usmjerena na uklanjanje svakog oblika osobnog
obožavanja time što se uvijek Bogu prepuštala slava, može se vidjeti iz sljedeće izjave, koju
sam pronašao među njegovim bilješkama :
"To dakle nisam ja, već Ti - zahvaljujući dijelu tvojeg božanskog bića i ostatku tvojeg
principa koji si mi Ti dao za praktično i teoretsko prikazivanje pred očima svijeta - koji je
spasitelj svijeta za idućih nekoliko tisuća godina !"

On je sada malo po malo počeo pisati svoje glavno djelo "Livets Bog (Knjiga života)". U
početku mu je nedostajalo iskustva kao piscu i on je kasnije morao prepraviti sve što je
napisao u početku.
Ali kakvi su bili uslovi i ostale okolnosti u kojima je on započeo svoju duhovnu misiju ?
Da li je on živio u nekoj prekrasnoj vili sa pogledom na šumu ili plažu ?
Da li je mirom ispunjena priroda sjala svojim svetim i nadahnjujućim mirom na njegov
rad ?
Da li se oko njega nalazilo mnoštvo ljudi koji su ga obožavali i razumjeli i koji su bili
spremni ukloniti svaku brigu o kruhu svagdašnjem ?
O ne, velika je razlika između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti.
Rođen kao "vanbračno" dijete među jednostavnim i neukim seljacima, pastir, mljekar i
zaposlenik u uredu, živio je vrlo skromno tokom svojeg čitavog djetinjstva i mladosti - i
konačno, postao spreman biti učitelj čitavog svijeta, ali čak ga je i tada na svakom koraku
pratilo siromaštvo sa svim svojim sjenkama oskudice i ograničenja.
Ukratko takav je bio njegov život.
On je živio usred vreve i buke velikog grada u centru za aute i tramvaje. On je imao vrlo
malenu, skromno namještenu sobu gdje nije bilo mira ni danju ni noću.
Kada je bio gotov sa svojim svakodnevnim poslom u uredu u kojem je bio zaposlen - tek
tada se on mogao posvetiti istraživanju i analizama koje su trebale postati dio "Livets Bog
(Knjiga života)".
Drugim riječima, svaka duhovna koncentracija, opažanje i pisanje radili su se, takoreći,
na račun njegovog spavanja ili odmora.
U takvom načinu života protekla je cijela naredna godina.
Podrazumijevalo se da je njegov život proticao u samoodricanju u svijetu koji mu nije
odgovarao. No, ja mislim da bi to bila najveća parodija kada bi on ponudio čitavom svijetu
svoju duhovnu hranu, a da mu taj svijet za uzvrat ne bi mogao ponuditi njegov kruh
svagdašnji.
 S obzirom da sam privremeno bio jedina osoba koja je uistinu poznavala njegovu pravu
prirodu i koja je opažala djelokrug njegove misije, svatko može razumjeti kako je za mene
bilo bolno svjedočiti kako je on bio primoran rasipavati svoju svijest i sposobnosti za rad na
stvarima koje se nalaze vrlo daleko od njegove prave prirode.
Ja stoga ne bio vrijedan da se sa njime sretnem lice u lice kada ne bi iskoristio svoje
mogućnosti da mu pomognem i da mu olakšam njegov posao.
Iako moji godišnji prihodi nikada nisu bili viši od prosjeka, ipak sam uspio tokom
brojnih godina nešto ušparati.
Sa time kao osnovom odlučio sam ponuditi mu financijsku pomoć kako bi on mogao
napustiti svoj uredski posao i posvetiti se u potpunosti svojem duhovnom radu.
A pošto je on u potpunosti razumio motiv moje odluke i nije me želio uskratiti za
zadovoljstvo što u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pomažem njegovom radu,
moja je ponuda bila prihvaćena pod uslovom da se ona smatra privremenom pozajmicom
koja će biti vraćena ako i kada njegov rad dođe do neophodnog viška novca.
Moja su se skromna sredstva sada morala rastegnuti do krajnjih granica kako bi ona
mogla pokriti troškove stanarine, plina, struje, pranja odjeće, hrane i grijanja na dva različita
mjesta u velikom gradu u vrlo skupa vremena. Prve sam godine čak morao plačati porez za
obojicu.
Iako su se naše potrebe svodile na vodu, mlijeko, kruh, margarin i nešto povrća, novac se
trošio svakodnevno.
Ali usprkos tome, preuzeli smo rizik.
On je postao toliko omiljen u velikom uredu u kojem je radio nekoliko godina da su mu
njegovi nadređeni ponudili mogućnost da se vrati natrag na posao, ako bi to kasnije bilo
potrebno.
Sada se on po prvi puta mogao u potpunosti pozabaviti svojim unutarnjim svijetom. Sada
se on u potpunosti mogao koncentrirati na svoj pravi životni rad ne trošeći vrijeme na
robovanje za svoje svakodnevne prihode.
A on je gledao ne samo na unutra, već i na van. Njegova je svijest upila mentalno
materijalno iskustvo čovječanstva - materijal iskustava koji će u budućnosti odlučivati o
obliku i obimu buduće poruke.
Njemu nije bilo dovoljno opažanje principa i zakona unutarnjeg svijeta, njegova savjest
mu je nalagala da, kroz iskustvo i osobno istraživanje, pronađe načine na koje ti principi
djeluju na fizičkoj razini. Drugim riječima on je morao prodrijeti kroz brojne ogranke i
načine kombiniranja različitih misaonih područja i slijediti ljudsku misao od njene
najzakonitije radosti stvaranja do njenih najsuptilnijih ispada i zastranjenja.
To je bila volja Providnosti da knjiga "Livets Bog (Knjiga života)" ne sadrži samo odraz
zakona i principa svemira, već i privremenu sliku porođajnih muka i tame koja neizbježno
mora nastupiti prije rođenja više kulture koja je svjesnija Boga.
On je došao sa svojim istraživanjem u najfinijem obliku i sa najsuptilnijom sposobnošću
da opaža pojave i unutarnjeg i vanjskog svijeta.
On je stoga živio život koji se temeljio na samoistraživanju. On je želio da životne
činjenice govore na takav način da one dugoročno nisu mogle biti ignorirane od strane
ljudske inteligencije.
On je došao kao svačiji učitelj ; on se stoga morao upoznati sa svim vrstama pogleda na
svijet. Svaki predmet mora izdržati ispit budućnosti. Njih stoga moraju podržavati činjenice
koje predstavljaju govor samoga života.
To stoji vremena, a vrijeme je novac. Svaki je od nas, na svoj način, morao platiti svoju
cijenu. Providnost nije poslala svojeg glasnika na Zemlju kako bi njegov život bio posut
ružama.
 U to vrijeme on je napravio skice brojnih simbola i grube planove brojnih poglavlja
knjige "Livets Bog (Knjiga života)". Ali on je bio sasvim svjestan da još nije dosegnuo
vrhunac svojega duha i da su se te skice, zbog toga, trebale smatrati samo nekom vrstom
pripreme za njegov pravi životni posao.
Te godine, od 1922 do 1928, bile ispunjene samoodricanjem i oskudicom. Ja sam se
osobno upoznao sa siromaštvom u svim njegovim detaljima i aspektima. Borba za kruh
svagdašnji bila mi je poznata kao pjesma uz moju kolijevku, i pratila me tokom čitavog
mojeg djetinjstva i mladosti.
Bile su mi potrebne brojne godine da bi se isčupao iz kanđi siromaštva, ali sada nas je
ono polako ali sigurno vraćalo unazad.
S obzirom da sam ja dugo vremena bio nezaposlen, naša se situacija znatno pogoršala.
Stanarina, struja, hrana i grijanje na dva različita mjesta znatno su načeli moje skromne
rezerve.
Ponekad ja u svemu tome nisam mogao vidjeti ništa pozitivno.
Iz dana u dan trebalo se vježbati u teškoj umjetnosti hodanju duž ruba financijskog
ponora bez padanja.
Ali ponekad se moglo uzeti slobodan dan, pobjeći od svega i otići u posjetu rodbini na
selu. To se moralo napraviti kako bi se osjetio na nekoliko sati dašak iz nekog drugog svijeta
koji je bio manje opterećen od vlastitog.
Navečer se vračalo u hladnu i neudobnu sobu, koju ničija ruka nije učinila udobnom.
Na kuhinjskom stolu leži poruka :

Dragi Lasse !
Došao sam ti u posjetu. Uzeo sam nekoliko kriški kruha i margarina, malenu šalicu
vrhnja i vodu. Hvala ti za obrok !

S ljubavlju,
Martinus

Ustajem se jedno jutro jer je poštar zvonio na vratima i kroz otvor za poštu upada
nekoliko pisama. Otvaram prvo i gle - malena svijetla točka. Ponuda za posao muzičara na
sindikalnoj proslavi. Iako je to bila samo jednokratna gaža, ipak je to bila svijetla točka jer je
ponuđena svota bila sasvim pristojna.
S očekivanjem otvaram drugo pismo - porezni račun na gotovo dvostruku svotu !
Ponovno sam se probudio iz svijeta snova u grubu stvarnost. Hodanje je postalo tako
teško. Da li se to blato lijepi za moja stopala ?
Ako sam si svakih nekoliko mjeseci priuštio osvježivanje uma u kinu, ta se rasipnost
morala platiti dodatnim samoodricanjem.

Martinus se nakon nekog vremena morao vratiti na svoj posao u mljekari "Enigheden".
Njegovi su mu nadređeni ponudili da se može vratiti kada god želi. Ali ovoga je puta on
radije radio u samoj mljekari nego u uredu, jer je mislio da će na taj način manje opterećivati
svoj mozak.
Ali svakodnevno se moglo vidjeti da je on nakon posla bio preumoran da bi se mogao
posvetiti svojem duhovnom radu.

Dozvolite mi, prije nego što završim, da naglasim da mi nije bila namjera ostaviti iza
sebe osobna "Tužna sjećanja" ili novo poglavlje u "Knjizi jadikovki", ali osjećam da je moja
dužnost pokazati budućim naraštajima nešto od poteškoća sa kojima se Martinus morao nositi
prvih nekoliko godina prije nego što je njegovo ime postupno postalo poznato većem broju
ljudi.
Među mnogobronim ljudima ne mogu se naravno izbjeći neki zlobni kritičari koji bi
mogli posumnjati da je sam Martinus pravi izvor tih mnogobrojnih epohalnih kozmičkih
analiza.
Ali potpuno je apsurdna svaka sumnja da je Martinus morao "posuditi" neke od svojih
originalnih misli, ideja i analiza od nekih drugih izvora.
Tko je na tako jasan način objasnio puni ciklus spiralnog principa da se tu može otkriti
jedinstvo u svemiru ?
Recite mi tko nam je pokazao vječne osnovne principe iz takve perspektive da jedno
otkrivenje vodi ka drugome tako da sama po sebi otpada svaka diskusija o ovome ili onome
prije nego što se mogla i započeti ?
Samo onaj tko iza sebe ima takav izuzetan, sveobuhvatan i pokretački pripremni rad
može formulirati takvu rečenicu kao što je : "Reinkarnacija je zapravo samo zamjena tijela !"
Po prvi puta se suočavamo sa slikom svijeta koja pokazuje univerzalni ciklus na takav
način da kraj svake kombinacije energija vodi ka početku nove kombinacije.

Neobično je to da je prilično nenačitani čovjek usred vreve i buke velikog grada mogao
sastaviti takvu poruku ljudima u kojoj su najviše misterije i zakoni ljubavi, pomoću riječi,
simbola i boja, bili otkriveni u tolikoj mjeri i u takvoj dubini što nikada neće moći nadmašiti
naše visoke Istočne i Zapadne kulture.
Sa Martinusom je "Putovanje kroz duhovna carstva" u tolikoj mjeri poput bajke da to
obični ljudski mozak gotovo da i ne može shvatiti.

Prevela Mary McGovern, 1990 iz "Martinus - som vi husker ham (Martinus - kakvog ga se
sjećamo)", uredio Sam Zinglersen i izdao Zinglersens Forlag, Copenhagen (1989). Autorska
prava ima Martinusov institut.

Paul Brunton o Martinusu

1949 Paul Brunton je pročitao kratak pregled Martinusovih učenja i prijevod njegove
knjige "Čovječanstvo i slika svijeta". To je potaknulo Bruntona da proučava kozmologiju sa
Martinusom i od svibnja do kolovoza 1952 on je živio sa svojom ženom u Martinusovom
institutu u Kopenhagenu, gdje je on sa njime provodio 2-4 večeri tjedno. Na tim sastancima
je Martinus Bruntonu sistematično objašnjavao simbole i Brunton je imao priliku dobiti
odgovore na svoja brojna pitanja. "Čovječanstvo i slika svijeta" još nije bila izdana jer
prijevod treba prepraviti. Sljedeći članak je 1950 napisao Brunton kao predgovor knjizi
"Čovječanstvo i slika svijeta". MMcG

Tokom mojih mnogobrojnih putovanja širom svijeta, kao dio istraživačkog rada, što je
bio moj životni poziv, ja sam se bavio filozofijom, mistikom, religioznom literaturom,
organizacijama i tradicijama svake zemlje koju sam posjetio. Ali jedan drugi, ne manje važan
dio tog posla bilo je istraživanje neobično nadarenih i duhovno naprednih pojedinaca na
prilično isti način na koji je to bilo zabilježeno u knjigama Potraga u tajanstvenoj Indiji i
Potraga u tajanstvenom Egiptu. Neki od njih su živjeli povučenim životom, a drugi su bili
vođe utjecajnih pokreta.
 Tako sam se susreo sa čovjekom koji je napisao ovo djelo, koje je sada po prvi puta
predstavljeno u Engleskom prijevodu. Postali smo dobri prijatelji. On više voli da ga se zove
njegovim prvim ili kršćanskim imenom, Martinus.
Njegovo je glavno djelo Livets Bog (Knjiga života), od koje su izdani prvih pet tomova.
Šesti se tom još uvijek piše, a sedmi, koji bi trebao biti posljednji u nizu, tek treba biti
započet. Pored toga on je napisao tri knjige srednje veličine. Prva, naslova Logika,
predstavlja pokušaj da se potakne čitatelje da preispitaju svoje uobičajene ideje i
tradicionalna vjerovanja, naročito religiozna vjerovanja i da ih ponovno promisle na hrabriji i
logičniji način. Druga, Sahranjivanje, predstavlja raspravu o različitim načinima
sahranjivanja mrtvih i preporuku da se oni smjeste u cinkom obložene lijesove u nadzemne
mauzoleje. Treće i jedino prevedeno djelo (1) 1: Za današnji popis Martinusovih knjiga na
Engleskom kontaktirajte Martinusov institut. jest Čovječanstvo i slika svijeta, i ona će biti
opisana kasnije. On je također napisao nekoliko kraćih monografija i knjiga sa različitim
temama kao što su Mentalna suverenost, Idealna hrana, Naljdulje živeći idol, Što je istina i
Misterij molitve.
Kada sam prije nekoliko godina po prvi puta u Kopenhagenu susreo Martinusa, doživio
sam ga kao jednostavnog, skromnog čovjeka koji se potpuno normalno oblačio, govorio i
živio. Gledajući samo njegovu fizičku vanjštinu teško bi se moglo otkriti da je ona prikrivala
čovjeka koji je bio smatran izuzetnim živim vidovnjakom u svojoj vlastitoj zemlji i koji će,
prema mišljenju svojih učenika i u skladu sa predviđanjem u njegovim učenjima, s
vremenom biti prepoznat kao prorok modernog svijeta. Na neki način on me podjećao na
Jacoba Boehmea, "prosvjetljenog obućara iz Goerlitz-a".
Pošto je on praktično nepoznat izvan Skandinavije, za čitatelje bi bilo korisno da iznesem
neke činjenice o njegovom životu. 1950 on je proslavio svoj 60 rođendan. Njegovi su
roditelji živjeli i radili na usamljenom imanju u dijelu Danske koji se naziva Jutland, a to je
veliki poluotok koji se nalazi na zapadu zemlje. Njegov se dom nalazio u području sa
malobrojnim stanovnicima, šumama i otvorenim neravnim poljima. Takvo usamljeno
okruženje razvilo je kod njega blisku povezanost sa prirodom, omogučilo mu je da se
navikne biti sam sa svojim mislima i odnjegovalo je njegova unutarnja religiozna sremljenja.
Ljeta je provodio na pašnjacima čuvajući stada krava. Najbliža kuća nalazila se na
udaljenosti nešto većoj od jednog kilometra. On se naročito volio igrati u maloj obližnjoj
šumi. Zimi je on svakoga dana morao pola sata hodati do škole gdje su ga učili zbrajati,
pisati, čitati i još neke stvari. On mi je rekao da je najvidljiviji plod njegovog skromnog i
kratkog školovanja bilo to što mu je ono omogučilo čitanje Biblije. On je zbog toga
beskrajno zahvalan i on smatra da ta knjiga ima neprocjenjivu vrijednost kada se ispravno
tumaći. U tom se djelu neki djelovi trebaju shvatiti doslovno, dok se drugi djelovi trebaju
shvatiti simbolično ili alegorijski. Pored toga on nikada nije mnogo čitao i nije bio upoznat
čak niti sa literaturom sa kojom je danas upoznat svaki Danski školarac.
Približavajući se odrasloj dobi, on je je bio pozvan na osam mjeseci u mornaricu, nakon
čega je promijenio svoj čitavi život smjestivši se u Kopenhagenu umjesto da se vratio kući.
On se zaposlio u uredu velike mljekare i tamo je ostao nekoliko godina.
Do sada su dvije stvari ukazivale na smjer njegovog budućeg razvoja, a to su bili njegov
duboko religiozni temperament i čvrsti stav kada se našao u bilo kakvoj situaciji koja je
zahtijevala neku moralnu odluku. On bi se tada upitao : "Što bi Isus napravio u ovakvim
okolnostima ?" Odgovor koji bi uvijek dolazio iz njegove nutrine određivao je smjer
njegovog djelovanja.
Jednoga dana netko mu je posudio malenu knjižicu o Teozofiji, a to je bilo nešto o čemu
Martinus nije ništa znao, sa sugestijom da bi mu mogla biti interesantna. Martinus,
nenaviknut na čitanje, dokono je prelistao nekoliko strana i tada su se njegove oči zaustavile
na poglavlju o "meditaciji". Ta jedna jedina riječ bila je dovoljna da nešto zazvoni duboko u
njegovoj svijesti. Pokoravajući se iznenadnoj potrebi, on je sjeo na stolicu i počeo meditirati
na Boga. U gotovo istom trenutku slijedilo je njegovo prvo "kozmičko"(2) iskustvo. 2:
Pojmovi "kozmičko iskustvo" i "kozmička svijest" koriste se kako bi ukazali na potpuno
svjesnu, potpuno kontroliranu svjesnost viših dimenzija postojanja koje prate i ne
poništavaju uobičajenu fizičku dimenziju. Martinus ih ne koristi za nikakva mistično-okultna
ili yoga iskustva. P.B.
U udaljenosti on je primjetio pojavljivanje sićušne točkice sjajne svjetlosti. Ona mu se
polagano približavala, pri tome se povečavajući, sve dok nije poprimila vidljivi oblik čovjeka
- nikog drugog nego samog učitelja Isusa. Taj svijetleći oblik tada je ušao u Martinusovo
fizičko tijelo i otada je živio u njemu kao Kristova svijest.
On je sljedećeg dana ponovno ušao u isto duboko stanje na unutra okrenute svijesti i
tokom tog iskustva njemu se otkrila činjenica da je Bog prisutan u svakom dijelu svemira, da
je savršeni uzorak sakriven iza kretanja svega što postoji i da živi u nutrini svakoga bića.
Smisao i svrha nalaze se iza aktivnosti sunaca, zvijezda, planeta, godišnjih doba i čitave
veličanstvene panorame prirode.
Ono što je on intuitivno vidio predstavljalo je veliku objavu koju je on trebao prenijeti
svojim bližnjima. Taj način prenošenja bio je dvostruk. Prvi se sastojao u pisanju knjiga, i to
je bio uobičajeni i tradicionalni način, ali drugi je način bio vrlo neobičan i jedinstven - jer su
brojna od tih učenja već poznata onima koji ih proučavaju. To je bio niz obojanih crteža i
geometrijskih dijagrama koje je on nazivao "simbolima", jer oni objašnjavaju zakone, sile,
entitete i evoluciju u svemiru.
On se pokušao vratiti svojem svakodnevnom životu, ali to više nije bilo moguće. On je
morao napustiti svoj posao i započeti novi život, koji je bio u potpunosti posvećen misiji koja
mu je bila povjerena. To je bilo moguće zahvaljujući financijskoj pomoći nekolicine dobrih
prijatelja. Otada pa nadalje on se strastveno posvetio pisanju, sastavljajući dugačke rečenice,
koje su se ponekad protezale i preko čitave strane o istini koju je dobio, ali je kasnije morao
prepraviti većinu svojih rukopisa jer ih je tada smatrao nesavršenima ili neodgovarajućima.
Njemu je bilo teško pronalaziti prave riječi kojima bi opisao svoje znanje ; koje mu je
dolazilo i koje mu i dan danas dolazi u takvom obilju da ga on prepoznaje kao ogromnu
količinu znanja iz prethodnih inkarnacija koje je ponovno oživjelo. Njegova literatura ne
odgovara niti jednom poznatom Danskom stilu ; on čak i u tome izražava samoga sebe. Ona
je bliža Latinskom nego bilo kojem drugom Europskom jeziku. Taj je period velikog
ispoljavanja znanja i neprestanog poboljšavanja njegovog izražavanja trajao sedam godina.
To je bila neka vrsta šegrtovanja do postignuća potpune vještine sa kojom je započeo drugo
razdoblje svojega rada kojem je bilo suđeno da bude štampano.
Tokom tog šegrtovanja on je također eksperimentirao sa različitim oblicima asketskog
života kako bi pročistio živčani sustav svojeg tijela, kako bi on sa manje otpora primao više
vibracije duhovnih sila koje su kroz njega svakodnevno prolazile. To je bilo vrijeme velikog
stresa i patnji pošto se njegov fizički sustav polagano prilagođavao utjecaju tih sila. Međutim,
sada on ne podržava ekstremne oblike asketizma i smatra ih ili preuranjenima ili
nepotrebnima. Ipak, on i njegovi uvjereni sljedbenici smatraju sasvim prirodnim da ne puše
cigarete, ne piju alkohol, ne jedu meso i ribu, jer se te stvari smatraju štetnim otrovima koji
narušavaju tjelesno zdravlje i ometaju duhovni razvoj. On čak predviđa da će savršeno
razvijeni čovjek u dalekoj budućnosti živjeti isključivo od voća, ali kaže da bi bilo budalasto
da ga današnji čovjek u tome oponaša. Sam Martinus se nikada nije ženio, ali nije ni
upućivao na celibat.
Pored pisanih "analiza" slike svijeta, Martinus je tada počeo stvarati niz obojanih
geometrijskih slika, "simbole", kojih je do sada napravio gotovo osamdeset.
Velika kopija njegovog najvažnijeg simbola, koji je nacrtao tokom treće godine svojeg
šegrtovanja, uvijek visi na zidu iza njegovog radnog stola. Taj simbol predstavlja "Božji živi
svemir" sa kružnim tokom evolucije koji vrijedi za sva bića, uključujući Zemlju, u čitavom
svemiru. Martinus sam objapnjava svrhu svojih simbola ovim riječima : "... smatrao sam
korisnim dati vidljivi materijalni izraz tim mentalnim realitetima tako da umjesto da oni
predstavljaju samo mentalne manifestacije, koje bi bile od koristi samo uvježbanom misliocu
ili okultisti, oni se sada javljaju kao vidljive materijalne slike, koje su dostupne fizičkom vidu
i stoga se mogu istraživati jednako lako i jednostavno kao što se udaljeni krajolici sa svojim
rijekama, planinama i gradovima mogu proučavati na točno izrađenim katrama. Dakle
namjera mojih crteža je da proučavanje kozmičkog ili duhovnog svemira učinim jednako
lakim čitavom čovječanstvu, kao što je danas omogučeno proučavanje fizičkih, materijalnih
područja svakom učeniku u školi zahvaljujući zemljopisu."
Svake zime Martinus drži u Kopenhagenu predavanja publici od petsto do šesto ljudi, a
tokom drugih godišnjih doba nešto manjoj publici uvjerenih sljedbenika i zainteresiranih
slušatelja. Martinus kaže da se u takvim prilikama mogu stvoriti nove stanice u mozgu
slušatelja kao rezultat sila koje kroz njega djeluju na slušateljstvo. Sve do svoje šezdeset
druge godine on nikada nije prešao granice Danske, ali tada je otišao držati predavanja na
Island na poziv Teozofskog društva.
Maleni magazin "Kozmos", štampa se u gotovo 1000 mjesečnih primjeraka i u svakom
broju sadrži Martinusove članke, kao i članke koje su napisali ljudi koji proučavaju njegova
učenja. Njegov sekretar, Erik Gerner Larsson, sastavio je tečaj u šest dijelova, Prikaz
Martinusove duhovne znanosti, koji predstavlja pokušaj da se predstavi učenje u lakšem,
opčenitijem i popularnijem obliku. Gerner Larsson je bio jedan od prvih učenika koji je
prepoznao vrijednost tog učenja i on je posvetio svoj čitavi život njegovom gorljivom
propagiranju, nakon što je ono prije četvrt stoljeća bilo pokrenuto od Martinusa.
Gerner Larsson također uređuje i piše veliki dio dvotjednih novina Newsletter. Glavni se
članak nadugačko bavi nekim problemom koji je poslao neki čitatelj, a to može biti osobni,
religiozni ili okultni problem, za koji se procijeni da može biti dovoljno širokog interesa da
bi se njime pozabavilo na taj način. Sljedeći je članak nastavak objašnjavanja u obliku tečaja,
laganim i popularnim jezikom, učenja iz Livets Bog. U početku je i sam Martinus na jednoj
strani odgovarao na pitanja čitatelja, ali je kasnije sa tim prestao.
Oko stotinu kilometara sjeverozapadno od Kopenhagena Martinus je osnovao koloniju i
mjesto za odmor na obali blizu sela Klint. Ovdje on provodi nekoliko ljetnih mjeseci i
zajedno sa dva sekretara održava dva ili tri predavanja tjedno. Oko dvije stotine ljudi ovdje
provodi kraće ili dulje praznike u prijateljskoj, vedroj i uzvišenoj atmosferi. Ovo prijateljstvo
proizlazi od samoga učitelja i širi se čitavim mjestom, ali i samo učenje ima udjela u tome.
Martinus je jednom to ukratko opisao kao ostvarenje Isusovog savjeta da volimo svoje
bližnje kao same sebe. Doista, njegova čitava kozmologija, sa svojim opisima kretanja života
i uma kroz beskrajni prostor svemira, isključivo je namijenjena da pruži znanstvenu osnovu
ispravnosti tog savjeta i da znanje o tome pruži na intelektualnoj umjesto na emocionalnoj
osnovi.
Toliku važnost Danski prorok pridaje takvom stavu da on gorljivo očekuje da će jednoga
dana biti snimljen crtani film, čije scene će biti nacrtane rukom poput crtanih filmova Walta
Disneya. Njegovu centralnu temu predstavljat će veliki kružni simbol koji smo već
spomenuli. Taj će film predstavljati pokušaj pružanja dokaza ljudima koji posjećuju kina da
je jedina čvrsta etička osnova njihovog života upravo takva ljubav prema svim stvorenjima,
uključujući i životinje.
Mnogo sam puta čuo da Martinus na van ničime ne pokazuje da je izuzetna osoba. On
ima sasvim obično lice, masivnu glavu, široka ramena i srednje je visine. No njegova su crna
kosa i tamne oči neuobičajeni u sjevernoj Skandinavskoj zemlji, dok mi njegovi širom
rasprostranjeni učenici ukazuju na njegove vidovnjačke sposobnosti. Za čovjeka njegovih
godina njegova je vitalnost zaprepašćujuće mladenačka.
 On ne želi uzdizati svoju osobnost na račun svojih principa, on se ne želi isticati kako ne
bi prevelika pažnja bila dana čovjeku na račun njegove poruke i on ne odobrava obožavanje i
ovosnost učenika o učitelju na Orientalan način. Zbog toga on ne daje nikakve inicijacije
pojedincima, ne nudi sljedbenicima besplatne darove iznenadnog proširenja svijesti i ne daje
nikakve kozmičke bljeskove željnim kandidatima.
Martinus ima korisnu naviku da odmah može zaspati ako nema ništa za raditi. To se često
događa na primjer u tramvaju ili vlaku. Tokom privatnih razgovora on je prilično živahan, i
govori brzo i tečno. Prilikom držanja javnih predavanja on je jednako živahan, a ponekad čak
i uzbuđen. On mnogo gestikulira rukama ; on maše rukama po zraku kako bi nešto naglasio.
Ponekad čak izgleda da ga je ponijela neka tema, ali on ima potpunu kontrolu nad sobom.
On odgovara samo na najvažnija pisma upućena njemu i dozvoljava samo najvažnije
razgovore. On kaže da je mnogo važnije da se on posveti svojoj pravoj misiji služenja
čovječanstvu pisanjem knjiga, nego da se bavi pojedincima koji ga traže iz osobnih motiva.
On toliko važnom smatra knjigu Livets Bog (Knjiga života) da on ne dozvoljava da ga bilo
koji drugi posao ili aktivnost ometa u njezinom pisanju. On ponekad započinje u 4 ili 5 sati
ujutro, pišući direktno na pisaću mašinu, i nastavlja sve do 10 sati ujutro.
On je potpuno uvjeren da ga je Providnost namjerno držala podalje od obrazovanja,
učenja, kultova i pokreta kako bi on mogao izraziti svoje unutarnje znanje čistim od ideja i
djela ostalih ljudi. On je čak bio samouk i po pitanju rada na simbolima. Od svoje 12-te do
30-te godine on je samo napisao nekoliko pisama svojim roditeljima i pročitao je samo Novi
zavjet. On kaže da je u prethodnim životima naučio umjetnost pismenog izražavanja i
umjetnost crtanja, koji su sada postali dijelom njegove misije.
On je, naročito na početku svojeg pokreta, imao svoj udio u takvom kritiziranju pa čak i
klevetanju koje mora doživjeti svaki javni duhovni učitelj ili pisac koji je uistinu djelotvoran
i koji slijedi drugačiji put. Jedan od njemu bliskih ljudi rekao mi je da je njegov uobičajeni
odgovor na to bio : "Kakva šteta da si oni stvaraju još više loše karme, a time i još više
patnji ! Ja ih žalim. "
Tokom čitave svoje karijere on se mogao uvjeriti da je njegova misija dobivala svu
potrebnu pomoć. On čini sve što je u njegovoj moći, a istovremeno on vjeruje da se
Providnost brine o njenom uspjehu. Čak i kada dođe do problema i poteškoća, oni ga ne
brinu. On osjeća da je pomoć koju on dobiva izvana iznutra potaknuta od nevidljivih viših
bića kojima je dodijeljen taj zadatak i koja ga također štite. On ima potpuno povjerenje u tu
zaštitu. Za vrijeme rata on je jedne noći šetao tokom zamračenja i odjednom se pojavio neki
čovjek koji ga je upozorio da više ne ide u tom smjeru jer je tamo došlo do obračuna između
Nijemaca i pripadnika Danskog pokreta otpora. Taj je stranac odmah nakon toga nestao.
Ispostavilo se da je to bila njegova zaštita, jer bi on ušao ravno u unakrsnu vatru i bio bi
ugrožen njegov život. On kaže da je to bila psihička, a ne fizička pojava, koja je bila poslana
da bi mu se omogučio nastavak njegove misije na Zemlji.
To bi moglo zaprepastiti mnoge proučavatelje ovih stvari, ali potrebno je spomenuti da se
Martinus ne slaže sa učenjima večine mistika, bilo Zapadnih ili Istočnih, o neophodnosti
meditacije. Doista, osim u slučaju vrlo naprednih ljudi, on se snažno protivi tome. Večina se
čitatelja naviknula smatrati ju nerazdvojim dijelom misticizma. Prema njemu opasnost od
meditacije je prevelika, dok je ona bila neophodna samo u prethodnim epohama kada je
ljudska rasa bila primitivna i intelektualno nerazvijena. U našoj su epohi njeno mjesto
preuzeli molitva u kombinaciji sa upotrebom inteligencije. On smatra razvoj logičnog
intelektualnog razmišljanja apsolutno neophodnim za duhovni napredak ljudska rase na
svojem trenutnom stupnju. Treba odustati od svega što odstupa od toga i on smatra da nas
meditacija udaljava od toga.
Daljnje iznenađenje za studente je da je povezivanje religije sa meditacijom, prema
njemu, prilagođeno samo primitivnim mentalitetima, naravno ne uzimajući u obzir prethodni
izuzetak. On smatra da odumire razdoblje slijepe vjere, a da nastaje razdoblje racionalne
inteligencije. On kaže da dok su ljudi u prošlosti prihvaćali religiozne doktrine, bez obzira da
li su one bile istinite ili lažne, samo na temelju autoriteta, oni će ih sada sve više prihvaćati
samo na temelju znanstvenih dokaza. Buduće će generacije odbaciti svaku doktrinu koja ne
može izdržati taj test. On se zbog toga previše ne brine zbog širenja ateizma i materijalizma,
jer su oni rezultat mladog intelekta koji se potvrđuje na neuravnoteženi način, a s vremenom
će se uspostaviti bolja ravnoteža.
Na temelju prevaziđenosti i neodgovarajuće primitivnosti, Martinus ne odobrava rastući
interes Europljana za orijentalne religije, misticizam i yogu. On sam nije upoznat sa tim
učenjima, literaturom i svetim knjigama, osim iz razgovora. On čak nije pročitao ni
Bhagavad Gitu. On smatra djela svih Azijskih proroka, uključujući Krišnu, Budu, Krista i
Muhameda, samo kao pripremu za ispoljavanje Kristove svijesti.
Vrlo kontroverzna karaktristika praktičnih posljedica njegovog učenja i ono što je većini
ljudi teško prihvatiti jest odbijanje nošenja oružja u slučaju rata. Martinus tvrdi - kao što je to
činio Gandi u Indiji - da uistinu duhovna osoba ne može i ne želi oduzeti nečiji život, čak ni
u slučaju samoobrane. Zbog toga ljudi ne bi trebali ubijati svoje neprijatelje, pa čak ni
prilikom obrane svoje vlastite zemlje. Međutim, s obzirom da se velika većina današnjih ljudi
ne želi ugledati na takvog idealnog čovjeka, on ne vidi opasnost da bi neka nedužna zemlja
ostala bez obrane pred agresorskom nacijom.
Martinus tvrdi da on tokom noći djeluje kao nevidljivi pomagač, kada tokom sna napusti
svoje tijelo i na Korejskom ratištu pomaže upravo poginulim vojnicima da prijeđu kroz vrata
smrti mirno i sa razumijevanjem, a ne da budu zbunjeni ili da se samozavaravaju da su još
uvijek fizički živi.
Martinus je odabrao ovu knjigu Čovječanstvo i slika svijeta kao uvodno djelo za čitatelje
Engleskog govornog područja jer iako je ono skromne veličine, ono sadrži mnoge od
njegovih osnovnih principa. Ono bi trebalo predstavljati objavu za brojne ljude što se
pomoću intelektualnih analiza može napraviti kako bi čovjek došao do boljeg razumijevanja
svojeg odnosa prema svijetu, drugim ljudskim bićima i Bogu. U njoj on dokazuje, pomoću
vrlo točnih logičnih argumenata, vječno postojanje "Jastva".
On tvrdi da ratovi koji pogađaju čovječanstvo i koji se vode fizičkim oružjem koje stvara
moderna znanost, mogu biti okončani samo psihološkim oružjem koje stvara duhovna
znanost. On opisuje ograničenja znanstvenih instrumenata i pokazuje zašto oni ne mogu
dovesti čovjeka do otkrića krajnje istine o životu, koja je skrivena unutar njega, a ne nalazi se
izvan njega. On naziva materijalističko shvaćanje svemira mrtvim shvaćanjem, jer ono ne
prihvaća kao odvojene principe uistinu žive elemente misli i svijesti. On tvrdi da se ispravno
tumačenje života može tražiti i naći isključivo unutar "Jastva", koje traži objašnjenje, a ne u
tijelu, koje je samo organizam "Jastva".
Martinus daje neka nova i interesantna tumačenja nekih djelova Isusovog učenja.
Vjerovanje koje podržavaju brojne religiozne sekte da će se Isus ponovno vratiti u obliku
fizičkog uskrsnuća ili reinkarnacije, odbačeno je kao pogrešno. Martinus na Isusa gleda kao
na spasitelja svijeta čije je učenje, kada ga ispravno objasni i protumači duhovna znanost,
predodređeno da se proširi čitavom planetom, i samo to će predstavljati njegov drugi
dolazak. To širenje istine kroz njeno intelektualno prihvaćanje i duboko razumijevanje
predstavlja pravi smisao govora o "silasku svetoga duha".
Martinus može unaprijed vidjeti zlatno doba koje će nastupiti za nekoliko tisuća godina
kada će vođe i vladari čovječanstva biti duhovno inicirani, pravi mudraci nadareni
sposobnošću jasnog uvida u kozmičke realitete.
Vrijednost nekog pokreta mora se procijeniti po njegovim učincima. Moralne su
posljedice Martinusovog učenja definitivno dobre. To se može vidjeti i iz toga što se njegovi
sljedbenici neprestano uče da prestanu kriviti druge za svoje nevolje ili okolnosti zbog svoje
nesretne sudbine, i da preispitaju svoje vlastite karaktere da bi pronašli prave uzroke svojih
nevolja ili nesreća. To neizbježno dovodi do neprestanog nastojanja u poboljšavanju
karaktera i do discipline osjećaja, što donosi koristi dotičnim pojedincima i njihovim
odnosima sa ljudima u neposrednoj okolini.
Sada se čitatelj može uvjeriti da su se u Skandinaviji pojavili čovjek i učenje od žive
duhovne vrijednosti i da nije u redu da oni ostanu nepoznati ostatku svijeta. Iako Martinus u
Danskoj djeluje već dvadeset pet godina kao predavač, pisac članaka za magazin i pisac
knjiga, njegovo ime i ideje su još uvijek nepoznati čitateljskoj publici zemalja Engleskog
govornog područja. To se više ne smije dozvoliti. Zbog toga ja imam zadovoljstvo predstaviti
ga ostalim proučavateljima duhovne literature. On je čovjek kojeg je kada ga se upozna lako
zavoljeti. On je utjelovljenje inteligencije, nesebičnosti i ljubavi, a oni predstavljaju suštinu
njegovog moralnog i praktičnog učenja.