From-Structuralism-To-Deconstruction - Content File PDF

You have downloaded a document from
The Central and Eastern European Online Library
The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers
Source: Umjetnost riječi
Art of Words
Location: Croatia
Author(s): Miroslav Beker
Title: Od strukturalizma do dekonstrukcije
From Structuralism to Deconstruction
Issue: 1/1988
Citation Miroslav Beker . "Od strukturalizma do dekonstrukcije". Umjetnost riječi 1:7-32.
style:
https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=215506
CEEOL copyright 2021
.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak
Izvorni znanstveni članci

UDK (045)
MIROSLAV B E K E R (Zagreb - Filozofski fakultet)
OD STRUKTURALIZMA DO DEKONSTRUKCIjE*
UDK 82.015.19.01
Autor u širokim potezima ocrtava mijene književne teorije od

strukturalizma do dekonstrukcije. Brojnim vlastitim (i od dru-
gih autora preuzetim) primjerima pokazuje primjenu teorijskih
ideja na književnu kritiku. Na kraju želi odgovoriti na pitanje o
vitalnosti dekonstrukcije i poststrukturalizma danas te dolazi
do zaključka da se nalazimo u fazi kada se osporavaju po-
stavke toga pravca suvremene teorije.
1.
Svrha je ovog članka da ukratko ocrta duhovne protagoniste strukturalizma i
poststrukturalizma te da prikaže odjeke njihovih teza na području književne 7
teorije i kritike. Kada govorimo o strukturalizmu, nema sumnje da su lingvis-
tičke novosti Ferdinanda de Saussurea ono polazište koje ne možemo zaobići.
Od brojnih izjava o važnosti njegovih misli za suvremenu znanost navedimo
riječi Tonyja Bennetta (u knjizi Marxism and Formalism, London 1979), pre-
ma kojima značaj Saussureova utjecaja jedva da možemo preuveličati. Valja
nam stoga u nekoliko riječi opisati radikalizam Saussureova preokreta na
području lingvistike i ocijeniti njegovu važnost za suvremene književne teori-
je. Mogli bismo početi konstatacijom kako je Saussure imao kritičan stav pre-
ma tradicionalnoj lingvistici koja se bavila proučavanjem razvoja jezičnih po-
java. Nasuprot tomu, Saussure je ustvrdio da nam, ako želimo upoznati jezik
kakav je on danas, poznavanje povijesti jezika neće biti od velike koristi. Dao
je primjere iz francuskog jezika gdje prošla značenja ne utječu na nova, da-
našnja - u okviru sadašnjeg sistema jezika. Mogli bismo navesti slične pri-
mjere iz hrvatskog ili srpskog jezika. U šatri predratne omladine .šljakati« je
* U članku još jednom obrađujem područje o kojem sam pisao u dijelu svog uvoda u Suvre-
mene književne teorije. Ipak, čini mi se da se ovdje ne ponavljam - barem ne glavninom onoga
što imam reći - n~o je posrijedi proširenje, ili bolje shvaćanje/usvajanje (dijela) građe iz uvoda
spomenute knjige. Cini mi se da se autor takva uvodna prikaza prije svega treba pokušati uživjeti
u osnovne namjere autora i pravca koji prikazuje te što vjernije opisati uočene novosti i pomake.
Pri tome valja primijeniti ono što je S. T. Coleridge nazvao 'voljnom odgodom nevjerice' ('willing
suspension of disbelief'), tj. kritičke primjedbe treba privremeno izostaviti za volju što uvjerljivi-
jeg i potpunijeg prikaza teorijskih/kritičkih novosti. - Kako bih smanjio broj bilježaka naveo
sam broj stranice (knjige ili članka o kojem pišem) uz sam citat u tekstu (ako je naslov knjige, ča
sopisa ili članka već prije naveden). Prijevodi citata su moji ako nije drugačije naznačeno.

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 1 • Zagreb • siječanj - ožujak
značilo krasti, dok danas ista riječ (u šatri) znači .raditi«. Niti je izraz .milja«
za današnji .milijun. bio u upotrebi prije rata; pretpostavljam dapače da bi u
doba kad je postojao veći osjećaj za latinski i srodne jezike taj izraz više >vu-
kao. prema pojmu .tisuća«, .hiljada. nego prema današnjem .milijun •. U jed-
nom i u drugom slučaju bilo bi iluzorno upozoravati govornike (koji se danas
služe tim izrazima) na njihovo značenje u prošlosti. Možemo dakle zaključiti
(slijedeći Saussurea) da se geneza i porijeklo zanemaruju za volju uklapanja u
sistem jezika kakav je on sada. Bez obzira na prošlost i genezu, proučavanje
jezika treba se, prema tome, baviti današnjim sistemom jezika. Napomenimo
i to da je do srodne promjene osi proučavanja početkom našeg stoljeća došlo
na području filozofije u djelu Edmunda Husserla (pomak od psihologizma na
analizu konstitucije ljudske svijesti), a na sličnu tendenciju naići ćemo u tzv.
Novoj kritici (u Engleskoj i Americi), gdje je genetička strana zapostavljena za
volju proučavanja teksta u okviru sistema (normi i kriterija) našeg vremena.
Drugi je Saussureov bitan zaokret bio pomak od supstancije prema fun-
kciji. Lijepo je to ilustrirao na primjeru šahovske igre: nije važno od kakve su
grade (supstancije) šahovske figure, bitne su funkcije pojedinih figura u okviru
pravila šahovske igre. A to nas navodi na daljnje Saussureovo otkriće, pri če
mu šah opet može poslužiti kao zorna usporedba. Kad igram šah, svaki je po-
tez rezultat moje odluke, ali ona proizlazi iz sistema pravila igre. Tako su i
8 moje rečenice individualna primjena sistema pravila jezika i tek tako stječu
svoj smisao. To je navelo Saussurea na čuvenu podjelu izmedu langue i paro-
le, gdje je langue apstraktni zbir pravila, a parole konkretan primjer/slučaj pri-
mjene. Srodan je antitetički par paradigma/sintagma. Važno je istaknuti da se
paradigmatski odnosi temelje na pamćenju, a ne na fizičkoj prisutnosti, dakle
na svijesti da postoji nešto slično/srodno u istom jezičnom sklopu. Tako npr.
činjenica da je akuzativ riječi stol isti kao nominativ postaje zanimljiva tek ta-
da kad znamo (odnosno držimo na umu) da je čovjek-a akuzativ riječi čovjek,
dakle da postoji svijest o razlici u srodnom, sličnom slučaju. Odnos jednog i
drugog znaka u rečenici je sintagmatski, tj. imamo odnos prisutnosti (za razli-
ku od paradigmatskog odnosa). Karakteristike nekog znaka odreduju se pre-
ma njegovim paradigmatskim i sintagmatskim odnosima. Vrijednost znaka,
dakle, ovisi o svojstvima drugih znakova (u okviru sistema, tj. zamišljenih
svojstava), a djelomično o drugim znakovima u njegovu susjedstvu (sintagma).
Saussureov najveći doprinos razvoju moderne lingvistike vjerojatno je ipak
bila njegova razrada pojma znaka. Znak se sastoji od dva dijela: od označitelja
(tj. glasova, npr. u riječi knjiga) te označenog (tj. pojma vezanog uz te znako-
ve). Općenito je poznata Saussureova teza da označitelj nije nužno vezan uz
označeno pa tako npr. u svakom jeziku imamo drugi označitelj za riječ pas
(Hund, chien, dog, cane, itd.). No Saussure je smatrao da je znak kao takav sta-
bilna cjelina te da su označitelj i označeno poput prednje i stražnje strane lis-
ta papira (recto i verso). Upravo je to uvjerenje u stabilnost znaka kritika
poststrukturalizma osporila (o čemu će još naknadno biti riječi). Naravno, i
Saussure je znao da ta veza nije apsolutno stabilna, no za promjene (u odnosu
označitelja i označenog) govorio je da nastaju kroz povijesni razvoj.


.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak
Bitno je ipak to da uočimo kako je Saussure i za označeno ustanovio da je

proizvoljno što je manje poznato. Toga postajemo svjesni kad usporedujemo
jezike. Npr. za rodbinske odnose u slavenskim jezicima postoji razradena ter-
minologija pa tako razlikujemo izmedu strica, ujaka i tetka, dok u engleskom
za sva tri termina stoji uncle. Prema tome, kada s engleskog prevodimo riječ
uncle, nikako ne možemo biti sigurni jesmo li tu riječ dobro, odnosno točno
preveli ako nam kontekst nije poznat (tj. radi li se npr. o majčinu i očevu bra-
tu, ili o mužu majčine/očeve sestre). Nije teško pronaći suprotne slučajeve,
naime one kad je engleski jezik bogatiji terminologijom od našega. Npr. ogra-
da se na engleski može prevesti kao tence, rail(ing), balustrade. Kad sam vo-
dio nastavu engleskog jezika, znao sam dacima reći da Englezi za riječ ograda
imaju tri (ili četiri) riječi, a zapravo bi bilo ispravnije da sam rekao da Englezi
u onome što mi shvaćamo kao jedan pojam shvaćaju (ili razabiru) tri različita
pojma (balustrade = ograda od stupića, fence = ograda kao plot, railing =
ograda od prečaka). Važno je pri tome imati na umu to da opseg i kvalitet tih
riječi/pojmova redovito ovisi o mjestu, recimo .niše- koju taj pojam ima iz-
medu najbližih susjednih pojmova. Tako će .niša. ujaka na hrvatskom biti
uža od unclea, jer će naša riječ ujak brzo dotaknuti pojam stric i tetak, dok će
se engleski uncle širiti kroz to područje i doživjeti .sudar. tek s riječi otac ili
brat. Nasuprot tome, naša riječ ograda širit će se na sva područja gdje bi en-
gleski tence već bio ukliješten izmedu railing i balustrade. I što smo više život- 9
no ovisni o nekom pojmu, o nekoj pojavi, to će nam terminologija biti razra-
denija, preciznija, a moć razlikovanja veća. Tako, kao što je poznato, naš po-
jam snijeg za Eskime predstavlja više pojmova, odnosno za snijeg oni (koliko
mi je poznato) imaju petnaestak riječi/pojmova, tj. razabiru toliko raznih po-
java. Pretpostavljam da je, u drugu ruku, u jezicima naroda koji su udaljeni od
snijega (recimo na arapskom poluotoku) pojam snijeg još širi nego u nas pa
možda uključuje i ono što bismo mi nazvali susnježicom, solikom i slično.
Uz te izrazite razlike ima brojnih djelomičnih preklapanja, odnosno podu-
daranja značenja riječi. Umberto Eco u svojoj Teoriji semiotike (1976)1 navodi
Hjelmslevljev primjer djelomičnog preklapanja značenja riječi stablo/ drvo/ šu-
ma na danskom, njemačkom i francuskom
Baum arbre
trae
Holz bois
-----
skov
Wald
foret
l Umberto Eco, Theory of Semiotics, Indiana University Press, Bloomington 1976, str. 73.


U navedenom primjeru vidimo da se samo Baum i arbre u potpunosti po-

klapaju u značenju, dok u ostalim slučajevima ima znatnih interferencija. Ne
moramo se ograničiti samo na leksik jer i u pogledu upotrebe vremena i as-
pekta glagola među raznim jezicima postoje velike razlike. Npr. engleski per-
fekt pokriva drukčiji vremenski raspon od bilo kojeg našeg vremena; naša
razlika između svršenih i nesvršenih glagola stvara gotovo nesavladive poteš-
koće govornicima jezika u kojima takve razlike ne postoje. Zaključak je iz
svega iznesenog potvrda Saussureove teze da jezik nije prozirno staklo kroz
koje promatramo svijet, nego on uvjetuje, mogli bismo čak reći kroji naše vi-
đenje svijeta. Pri tome je važno ponoviti da uz određeni pojam nije vezana
neka bit, nego mjesto u okviru sistema. Da upotrijebimo primjer kojim se slu-
ži Jonathan Culler; ako npr. izustim riječ smeđ, u mojoj svijesti ne javlja se
neka bit smeđosti, nego čitav niz pertinentnih opozicija u okviru kojih se na-
lazi smeđa boja. Dakle, za razliku od biti naglasak je na funkciji a ona ovisi o
kontekstu. Dalekosežne su posljedice te radikalne promjene naglaska; na te-
melju toga moramo zaključiti da sama stvar po sebi još ne znači mnogo, nego
je to tek njezina funkcija, uloga, kontekst u kojemu se javlja. Uzmimo jedan
drastičan primjer: podrigivanje nam se čini neukusnim, a ipak (tako me ba-
rem uvjeravaju) postoje sredine gdje podrigivanje nakon jela znači priznanje
domaćici da je priredila ukusnu hranu. Ili još jedan primjer: dok sam ležao u
10 bolnici bilo mi je redovito teže ako bi neki pacijent, koji je u bolnicu došao
nakon mene, ranije otišao kući. Premda se u takvim slučajevima u mom
zdravstvenom stanju ništa nije promijenilo, kontekst se mijenjao a time i mo-
je stanje.
Budući da je Saussure značio predobjavu sličnih promjena u drugim zna-
nostima našeg stoljeća, ne treba nas čuditi da je poznati filozof Ernst Cassirer
de Saussureova lingvistička otkrića smatrao velikim koracima u napretku
ljudske misli, ili, po Cassireru (kako ga citira Culler):
u čitavoj istoriji nauke možda nema fascinantnijeg poglavlja od uspona nove
nauke - lingvistike. Po svojoj važnosti ona se može porediti sa novom Galile-
jovom naukom koja je u sedamnaestom veku izmenila čitavu našu koncepciju
fizičkog sveta. 2
U Saussureovu načinu mišljenja mogli smo razabrati kretanje u okviru te-

meljnih opreka (npr. jezik/riječ, sinkronija/dijakronija, paradigma/sintagma
itd.). Takav način mišljenja je zatim najdosljednije proveo u djelo Claude Le-
vi-Strauss (1905 -). Primijenio je taj način mišljenja u svom dugogodišnjem
istraživanju mitova koji kao takvi neće biti predmet našeg prikaza, nego će to
biti samo ilustracija njegovog općeg shvaćanja ljudskog poimanja svijeta. Kao
uvod u pristup Levi-Straussa može nam poslužiti usporedba iz filozofije. En-
gleski je filozofski empirizam osamnaestog stoljeća - npr. u djelu Johna
Lockea - pretpostavljao da je ljudska svijest neka vrst neispisane ploče na
2 Jonathan Culler, Sosir(Saussure), preveo B. Hlebec, BIGZ, Beograd 1980, str. 139.


kojoj doživljaji ostavljaju svoje tragove, iz kojih opet proizlazi iskustvo i cjelo-
kupna ljudska svijest. Ljudska svijest tu je shvaćena kao pasivna naspram do-
življajima koji je obasipaju. Imannuel Kant nije bio zadovoljan takvim shva-
ćanjem svijesti nego je ustanovio da svijest aktivno sudjeluje u oblikovanju
naših sudova. A taj aktivni udio svijesti (uopće) temelji se na kategorijama for-
malne logike (kvaliteta, kvantiteta, modaliteta i relativiteta), jer svi se naši su-
dovi moraju izraziti putem tih kategorija, što, drugim riječima, znači da nam
svijet oko nas nije poznat sam po sebi nego tek nakon što je »prerađen« struk-
turom ljudske svijesti. Nekako je slično Levi-Strauss u svom djelu pokazao da
čovjek misli i sudi u okviru binarnih opozicija. Mogli bismo to (slijedeći pri-
mjer E. Leacha u knjizi o Levi-Straussu) ilustrirati na spektru boja. Kao što fi-
zičari ističu, spektar boja sastoji se od kontinuuma, bez skokovitih prijelaza.
No ljudska svijest iz tog kontinuuma stvara segmente pa zato govorimo o po-
jedinim bojama da bismo kasnije određenim bojama pripisivali specifična
značenja (npr. u prometnim znakovima). Da nije posrijedi objektivno razliko-
vanje boja postaje jasno iz same činjenice da ne postoji jedinstvena podjela
naziva boja u svih naroda. Poznato je npr. da neka indijanska plemena govore
o znatno manjem broju boja od nas, Rusi npr. razlikuju dvije vrste plave boje
(golubji i sinjt) itd. Nije posrijedi samo različita terminologija nego prije svega
razliČito viđenje boja. Ono što je, međutim, zajedničko u svim tim pristupima
jest artikulacija spektra sa strane ljudske svijesti i to u smislu binarnih opoz i- 11
cija. Daljnja je faza pripisivanje određene vrijednosti i važnosti pojedinim bo-
jama.
No usporedbu s Kantovom spoznajnom teorijom moramo uzeti s određe
nim ogradama. Naime, po Kantu, spoznajna je .mreža« kategorija apriorna
/transcendentalna, dok Levi-Straussove kategorije i načela klasifikacije nisu
univerzalne i utvrđene od rođenja. U Levi-Straussa (kako ističe R. Harland u
knjizi Superstructuralism, London 1987, str. 31 i dalje) možemo govoriti o tzv.
socijalnom apriorizmu koji se nalazi u međuprostoru između Kantova aprio-
rizma i empirizma engleske filozofije 18-tog stoljeća. Usporedbe radi Harland
spominje sociologa H. Durkheima, za kojega je filozofija socijalnog aprioriz-
ma treći put i alternativa naspram dileme (između apriorizma i empirizma)
tradicionalne epistemologije. Dakle, naglasak je na dinamici između općeg i
pojedinačnog, sistema i primjene, općih kategorija i njihove konkretizacije -
analogno Saussureovu razlikovanju langue-a (koje također nije apriorno) i pa-
role-a. Zanimljivo je da se nigdje ne spominje Eliotova dihotomija između
tradicije i individualnog talenta, koja se odlično uklapa u spomenuti način
mišljenja a datira upravo s početka našeg stoljeća (kao Saussure i Durkheim).
Po Levi-Straussu grčka mitologija kao cjelina tvori sistem - analogno Sa-
ussureovoj langue - a svaka je pojedina priča sintagmatska jedinica izvedena
iz tog sistema. Taj sistem kao cjelina pretpostavlja određeni raspored/odnos
životinja, ljudi i božanstava u okviru antitetičkih opreka: gore/dolje, ovaj svi-
jet/drugi svijet, kultura/priroda. I zapravo je iluzija da možemo iscrpsti sve
varijante određenog kompleksa te mitologije. Tako se Edipov kompleks ne
. javlja samo u mitu o Edipu nego ga posvuda nalazimo u transformacijama: ta-


ko Odisej (sa sinom) ubija Penelopine udvarače; Agarnemnona (posredno)

ubija Klitemnestrin ljubavnik, a njemu se potom osvećuje Agamemnonov
sin; nedužnog Hipolita ubija otac pod sumnjom da je bio ljubavnik maćehe,
itd.
Levi-Strauss je uzornim znanostima/disciplinama smatrao marksizam,
frojdizam i geologiju. Što je zajedničko tim trima, na prvi pogled različitim
disciplinama? Po Levi-Straussu to je sposobnost da uvide kako se istina razli-
kuje od onoga što nam pokazuje površinska slika, od onoga što se nudi oku.
To nam je donekle jasno kad je riječ o marksizmu i frojdizmu, ali nije odmah
očito kad je riječ o geologiji - no i tu Levi-Strauss ističe da slojevi zemlje ni-
su kronološki poredani, nego ćemo često uz prastari sloj naići na mladu na-
slagu (kao rezultat potresa, poplava i drugih poremećaja). Levi-Straussova po-
ruka, na temelju tih uzora, od velike je važnosti za strukturalizam: riječ je o
pomaku od povijesti (ili kronologije) na logične sličnosti i srodnosti, a one se
često ne poklapaju s kronologijom .• Dubinska struktura« otkriva nam uzorak
sličnosti različit od kronološkog slijeda. Na to se osvrnuo i Barthes u svom
Uvodu u strukturalnu analizu pripovjednog teksta istakavši da:
Iako se u drugim točkama razlikuju, svi bi (naratolozi - M. B.) bez sumnje
mogli potpisati Li~vi-Straussovu rečenicu: .Slijed kronološke uzastopnosti doki-
da se u bezvremenskoj matičnoj strukturi •. Suvremena analiza nastoji .dekro-
12 nologizirati. prirodni sadržaj i .relogicirati« ga, podrediti onome što je Mallar-
me, govoreći o francuskom jeziku, nazvao prvobitnim logičkim udarima. Ili pre-
ciznije - barem bismo tako željeli - naš je zadatak da damo strukturalni opis
kronološke iluzije. Pripovjedna logika mora obrazložiti pripovjedno vrijeme. 3
Opet je posrijedi primjena načela da se srodnosti i korespondencije razli-
kuju od onoga što se nudi oku. A takva je površinska varijanta i kronologija,
povijest, .udobna« mogućnost da događaje prikažemo u kronološkom slijedu.
Mogao bih prikazati razliku na ptimjeru iz vlastita iskustva. Roman osamna-
estoga stoljeća predavao sam (u posljednjih nekoliko godina) na dva načina: l.
kronološki, u povijesnom nizu, kako se djela i njihovi autori nižu iz jednog
desetljeća u drugo, i 2. prema glavnim vrstama tog romana, otprilike podje-
lom na pastoralni, pikarski i sentimentalni roman. U toj drugoj varijanti vre-
mensko-kronološko nizanje se više nije moglo primijeniti nego sam neizbjež-
no morao praviti .skokove« naprijed i natrag, kako bih se držao prikaza po
srodnosti konvencija. Naime, pikarskih romana još ima i u drugoj polovici
osamnaestog stoljeća (npr. u Tobiasa SmolIetta), dok se sentimentalni roman
javlja već u prvoj polovini toga stoljeća. Ako bih opet počeo sa sentimental-
nim romanom, za prikaz pikarskog romana morao bih skakati još u šesnaesto
stoljeće kad se javljaju prvi romani te vrste. Dakle, ako smo naglasak stavili na
srodnosti u konvencijama, kronološki je niz doveden u pitanje i postaje zane-
mariv. Taj pomak naglaska Barthes zove .logičkim udarima., za razliku od
3 Ponešto izmijenjen prijevod (Dubravke Celebrini) iz Uvoda u strukturalnu analizu pri-

povjednog teksta Rolanda Barthesa, objavljen u .Republici«, srpanj-kolovoz 1983, str. 114.


kronologije. Iz toga ne slijedi zaključak da je Levi-Straussova promjena na-

glaska riješila sve probleme - sigurno je da će ona dovesti do nove proble-
matike - ali bitno je to da uočimo kako za tu promjenu postoji raison dJetre.
U prilog novoj/strukturalističkoj promjeni služi i duhovita primjedba Um-
berta Eca da je život više nalik na Joyceova Uliksa - dakle da je složeniji, ne-
predvidljiviji i višeslojniji - nego što nalikuje Dumasovim Trima mušketiri-
ma, a ipak smo skloni Tri mušketira nazvati realističkim romanom, što za
Uliksa ne bismo rekli.
U pogledu strukture Levi-Strauss je neko vrijeme smatrao da je ona zatvo-
rena cjelina - iz toga je proizašla i reifikacija strukture - za razliku od shva-
ćanJa strukture kao otvorene i povezane s drugim strukturama. O toj nam os-
cilaciji svjedoče dva citata. Prvi dolazi iz Levi-Straussova odgovora Umbertu
Ecu, u kojem objašnjava kako u svojoj interpretaciji (zajedno s Jakobsonom)
Baudelaireova soneta Mačke nije mogao prihvatiti tezu o otvorenom djelu, jer
umjetničko je djelo
predmet obdaren jasnim svojstvima koja valja analitički izolirati, i ono se može
u potpunosti definirati na temelju takvih svojstava. Kad smo Jakobson i ja po-
kušali izvršiti strukturalističku analizu Baudelaireova soneta, nismo mu pristu-
pili kao .otvorenom. djelu u kojem smo mogli naći sve što su ispunile potonje
epohe; pristupili smo mu kao predmetu koji, kad je jednom stvoren, ima tako
reći tvrdoću - kristala; ograničili smo se na to da na vidjelo iznesemo ta svoj-
stva. 4 13
Dakle, u ovom slučaju Levi-Strauss ističe čvrstu strukturu, središte cjeline
s određenim svojstvima, no nadalje govori kako se priča/mit ne može ograni-
čiti, potpuno ograditi od drugih mitova, nego prelazi u srodne priče. Kao što
on kaže:
Proučavanje mitova zapravo postavlja metodološki problem činjenicom da
ne može udovoljiti Descartesovu načelu da. poteškoću valja podijeliti na onaj
dio dijelova koji je potreban da se (poteškoća) riješi. Ne postoji konačni kraj ili
termin mitskoj analizi, nema tajnog jedinstva koje bismo mogli shvatiti na kra-
ju posla rastavljanja. Teme se udvostručuju do beskonačnosti. Kad nam se učini
da smo razlučili jednu od druge, te da ih možemo držati zasebnim, to naposljet-
ku dovodi samo do toga da otkrijemo da se one opet stapaju kao reakcija na pri-
vlačnost nepredvidivih afiniteta. Kao posljedica toga jedinstvo mita samo je
tendenciozno i projektivno; ono nikad ne odražava stanje ili trenutak mita.~
U ovim je dvama citatima riječ o različitim stavovima prema priči: u
prvom posrijedi je stav prema tekstu kao zatvorenoj i zaokruženoj cjelini,
gdje struktura postaje gotovo neka vrsta ideala - a ne samo metodologija -
dok je u drugom citatu naglasak na nemogućnosti ograničenja teme, na šire-
nju (kojemu nema kraja), na međusobnoj povezanosti. Mogli bismo zaključiti
4 Citirano prema Umberto Eco, The Role of the Reader, Hutchinson, London 1981, str.
3-4.
~ Citirano prema: Jacques Derrida, Struktura, znak i igra ..., Suvremene književne teorije, SN
Liber, Zagreb 1976, str. 202 - 203.


da je prvi Levi-Straussov stav bliži onom ranijem, .klasičnom_ strukturaliz-

mu, a drugi kasnijem pojmu diseminacije u poststrukturalizmu.
2.
Za nas je ipak najvažnije da uočimo kako se teze i pojmovi izneseni do sada
očituju na području kritike - tj. na samom kritičkom poslu, u odnosu prema
djelu. Kako bismo to mogli pratiti, zamislimo ovu pričicu:
Petar je sjedio u svojoj toploj sobi dok je vani zavijao vjetar a kiša udarala po
oknima prozora. Na ulici su svjetla tinjala i svakog se časa činilo kao da bi mog-
la utonuti u sveopći mrak. Premda je u Petrovoj sobi bilo ugodno toplo, a vatra
je u peći pucketala, Petru je bilo nekako nelagodno - kao da je čuo, u trentftku
kada se huk vjetra na trenutak stišao, neko gunđanje i škripu sa stubišta. Napos-
ljetku odluči da pogleda i sa svjetiljkom u ruci pođe na stubište. Svjetiljka je bi-
la preslaba da osvijetli neznanca koji kao da se polako uspinjao mračnim stepe-
nicama. Škripa koraka po drvenim stepenicama postajala je sve glasnijom da bi
se najednom, u kolutu svjetla, u Petrovoj blizini pojavio neznanac. Petar je bio
osupnut surovim, izbrazdanim licem neznanca koji je kao ukopan stajao pred
njim. No nešto je ipak bilo poznato u izgledu tog čovjeka - i tada, najednom,
poput munje Petru sijevne da je to njegov brat kojeg već dvadeset godina nije
vidio i za kojeg se smatralo da je nestao u ratu. Braća poletješe jedan drugome u
zagrljaj u trenutku sretnog prepoznavanja nakon toliko godina.
14 Dok bi starija kritika (recimo) isticala dirljivost trenutka prepoznavanja
(osvrnula bi se, dakle, na sadržaj pričice/odlomka) i upozorila na način koji je
trebao podržati čitaočevu znatiželju, strukturalistička bi se analiza zadržala na
.šavovima-, na načinu kako je pričica satkana. Takva bi analiza (sjetimo se Sa-
ussureovih i Levi-Straussovih binarnih parova) upozorila na slijed antiteza ko-
je uvjetuju strukturu te pričice, kao što su odnos van/unutra (bitan za cijelu
pričicu), kultura/priroda (sobna toplina nasuprot razularenu elementu vjetra i
kiše, dakle prirode), a s tim u vezi i na antinomiju svjedo/mrak (svjedo =
kultura, mrak = priroda), uz ambigvitet (tinjanje uličnih svjetiljki) kojim je
taj par prikazan. Nakon toga slijedi i par gore/dolje kada Petar izlazi na stu-
bište i čuje neznanca u tami (dolje) kako se penje stepenicama - neznanac
dolazi iz tame (na svjetlo) gore, što ujedno sugerira povratak u život iz tame
/smrti. Priča je zaključena horizontalnom crtom (braća poletješe jedan dru-
gom u zagrljaj).
Kao što se već iz ovog izmišljenog odlomka može razabrati, u strukturalis-
tičkoj analizi nema vrednovanja, a drugo je svojstvo te vrste pristupa da on ni-
je nužno ograničen na književnost nego se isto tako uspješno može primije-
niti na druge umjetnosti (i ne samo umjetnosti). Neka nam kao primjer po-
služi studija poznatog engleskog antropologa Edmunda Leacha o Michelan-
gelovu prikazu postanka svijeta na stropu Sikstinske kapele.6 Leachova nam
analiza također može poslužiti kao dokaz da strukturalistički pristup posljed-
6 Edmund Leach, Michelangelo's Genesis: A structuralist interpretation of the central panels of

the Sistine Chapel celing, .Semiotica«, sv. 56, 1/2, 1985, str. 1- 31.

M. B e k e r, Od struktumlizma do dekonstrukcije (7 - 32)

njih godina nije potpuno iščezao (budući da se nalazimo u poststrukturalistič

koj fazi teorije i kritike) te da su, na kraju krajeva, granice između struktura-
lizma i semiotike neodređene.
Leach ističe da je literatura o Michelangelovu djelu u Sikstinskoj kapeli
vrlo opsežna, ali on u toj literaturi ipak nije našao zadovoljavajuće odgovore.
Raniji su kritičari, navodi Leach, uglavnom uzimali u obzir ove slike jednu po
jednu, govorili o njihovim izvorima nadahnuća, o odnosu svake slike prema
drugim Michelangelovim djelima, te o Michelangelovu utjecaju na njegove
suvremenike i sljedbenike. Pišući u uvodnom dijelu o teoriji strukturalističke
analize, Leach ističe da je umjetničko djelo tek djelomično rezultat autorova
namjernog čina, pri čemu dolaze u obzir postojeće konvencije i prilagođiva
nje djela materijalu - u Michelangelovu slučaju prilagođivanje specifičnosti
ma oblika i podjele stropa u Sikstinskoj kapeli. U tom dijelu posla rezultat je
sigurno neka vrst sporazuma/dogovora između naručitelja i stvaraoca. No dio
stvaralačkog pristUpa bit će nesvjestan, ili barem ne potpuno svjestan, on će
više izražavati način kako djeluje ljudska svijest. Jer, kao što Leach dodaje (i
kurzivom ističe), .Možemo misliti jedino one misli koje ljudski mozak može
misliti. (3). Nakon tog općeg uvoda, on pobliže opisuje kako zamišlja struktu-
ralistički pristup:
Uopćeno govoreći, strukturalistička metoda (kako je ja primjenjujem) sastoji

se od pomnog i usporednog proučavanja čitavih kompleta/garnitura (sets) ljud- 15
skih umjetnina (sets of artifacts) - projiciranih proizvoda ljudske misli - kako
bi se otkrio njihov zajednički projekt (design content). njihova zajednička struk-
tura. Pretpostavljamo da je dio te strukture ovdje zbog intencionalnih operacija
projektanta (designer) koji se na svjesnoj razini mora baviti raznim tehničkim i
naručiteljskim problemima što sam ih već spomenuo. No čini mi se da su drugi
dijelovi strukture tu slučajno, u smislu da ne služe nikakvoj praktičnoj svrsi.
Oni su tu jer su projektantu pričinili neku vrst estetske radosti a da pri tome on
zapravo ne zna zašto. Teoretičare strukturalizma zanimaju napose, premda ne
isključivo, uzorci ove druge vrste. (3)
Strukturalista posebno zanima ta djelomično svjesna logika jer vjeruje da će

nam struktura takve logike pomoći da shvatimo važnost prirode estetike i na-
čina kako djeluje ljudska svijest.
Početna se faza vjerojatno sastoji od svjesne misli da se odrede odnosi iz-

među pojmova u svijesti (concepts in the mind) i to bilo na metonimijski Ue-
dan pojam pored drugoga), ili metaforički način (koji ističe simboličku slič
nost). No daljnje kombinacije i svrstavanja takvih pojmova postaju rezultat
djelovanja mašte i pri tome postupci više nisu potpuno svjesni. Oni su .rezul-
tat neke dublje razine mentalnog procesa, neka vrst meta-mišljenja koje, sa-
mo po sebi, ne proizvodi svjesne misli nego omogućuje stvaralačku original-
nost time što se sastoji od uspostavljanja odnosa među odnosima. (5).
Leach pretpostavlja da je Michelangelo, u dogovoru sa svojim savjetnici-
ma, nužno došao do niza svjesnih odluka, kao npr. da devet omeđenih pro-
stora, uzduž stropa podijeljenih na tri grupe po tri, sugeriraju sličnost s dok-
trinom o svetom trojstvu, zatim odluku da se u samoj sredini prikaza po-


stanka svijeta nalazi stvaranje Eve, čime je trebalo istaknuti nju kao simbol
crkve koje je Papa zemaljski poglavar, a Sistina njegova ceremonijalna kapela.
No nakon tih Michelangelovih okvirnih dogovora, nužno je uslijedio niz
strukturalnih odluka, od kojih je možda na samom početku svog gigantskog
posla Michelangelo donio samo neke, dok su ostale nastajale u toku rada. Kao
što Leach pokazuje, čitav prikaz stvaranja svijeta je artikuliran utrijadama.
Prve tri prikazuju Boga u kozmosu bez čovjeka, tri prikazuju priču o raju u
kojem su Bog i čovjek još zajedno, da bi zatim tri slike govorile o Noi, gdje je
griješni čovjek u svom svijetu odijeljen od Boga. Na taj način posljednja trija-
da posreduje između dvije vanjske. To posredovanje je ponovljeno u raznim
uzorcima gdje dolazi do međusobnih korespondencija i prikrivenih aluzija.
Pri tome, nažalost, moramo izostaviti glavninu Leachova izlaganja o pojedi-
nostima, budući da se oslanjaju na priložene reprodukcije dijelova Michelan-
gelove divovske freske, koje su ovdje morale izostati.
Kao što Leach dodaje, ono što u tim trijadama posebno zanima struktura-
lista je to kako između kategorije X i suprotstavljene joj kategorije Y posredu-
je srednja kategorija Z, što ovako grafički prikazuje:
16
ambivalentna granica,
>sveto područje«podložno tabuima
Ova zajednička zona ne pripada ni jednoj ni drugoj strani, ili, u drugu ru-
ku, ona pripada objema. Ta je zona od posebnog interesa jer je >potisnuta«
(repressed). U toj zoni, tvrdi Leach, strukturalizam dotiče ne samo psihoanali-
zu nego i antropološke teorije o magiji i primitivnoj vjeri .• Ta granica, taj me-
đusloj, koji odvaja kategorije vremena i prostora, zona je svetoga, zabranje-
nog, onoga što je tabu; Bog kada ga gledamo s jedne strane ograde, a Grijeh s
druge« (20). Kao što Michelangelovo djelo daje naslutiti, na ovom je svijetu
čovjek griješan, na drugom Bog svemoćan, besmrtan, bezgrešan. A u sredini
je neka vrst neutralne zone, zona obreda, rituala. Svrha je obreda da posluži
kao most putem kojega se Božja moć dovodi u pomoć nemoćnom čovjeku. U
mitu predmeti su kulta inkarnirana božanstva, ljudska bića s božanskim svoj-
stvima, dok u vjerskom obredu svećenstvo za sebe tvrdi da posjeduje znanje
kojim će premostiti jaz, ili s božanstvom ili s nekim posvećenim posredni-
kom. Sve su biblijske priče ispunjene simbolikom i ambigvitetom značenja


do kojih dolazimo permutacijama (sjetimo se Levi-Straussove interpretacije

mitova) pa je možda najbolje da citiramo relevantan odlomak iz Leachove
studije:
Već sam ranije nagovijestio da je tu (na jednoj slici na svodu) Noina žrtva
stopljena sa žrtvom Kaina i Abela. Da vas podsjetim na pojedinosti ove druge
priče: Abel je pastoralist, čovjek pustinje; Kain je poljoprivrednik, čovjek kultu-
re. Dva brata žrtvuju Bogu. Bog prihvaća Abelovu žrtvu, ali odbija Kainovu.
Ljubomorni Kain iz osvete ubija Abela. Na toj razini priča bilježi prvo ubojstvo
i porijeklo smrti. Ali Kainovo ubojstvo Abela je (samo po sebi) žrtva. Ubivši
Abela, Kain ga je nadomjestio. On postaje lutalica u šumi koju Bog posebno
štiti. Kasnije, kao graditelj prvog grada, on postaje prototip junaka kulture (cul-
ture hero), pionir osnivač. Tako, na svoj specifičan način, Kainovo ubojstvo
Abela najavljuje Kristovo raspeće. To je posljednji grijeh, ali i posljednja žrtva.
(22)
U citatu vidimo ambigvitete na koje Leach upozorava, ali također i dijalek-
tički način mišljenja karakterističan za strukturaliste. To se odnosi i na osta-
tak Leachove studije, napose na ambivalentan stav kršćanstva prema seksu.
Ta je ambivalentnost još pojačana Michelangelovom poznatom homoseksual-
nošću. Uz rasprostranjenu ambivalentnost, permutacijom dolazi do javljanja
iste ličnosti u raznim mijenama. Već smo rekli da Eva zauzima centralno
mjesto u freskama pa nije čudno da se ona kao Djevica Kraljica Neba javlja u
raznim transformacijama, kao pobjednica nad Satanom Gudita), kao napaćena 17
mati (Potop), kao supruga Božja, kao sestra, Božja kći, te posrednička kraljica
nebesa. Kao što Leach dodaje, .ne možemo znati je li Michelangelo zaista na-
mjeravao stvoriti sve te ekvivalencije, no potpuno je u skladu s ključnim po-
ložajem koji je dodijeljen Evi pa je to vjerojatno tako učinio (that he might
have done so). (28).
Na kraju Leach uspoređuje svoju analizu s poznatim prikazom Michelan-
gelova djela Herberta von Einema. Po Leachu, von Einem u biti raspravlja o
svakoj slici posebno. I premda je von Einem uočio da pojedine slike pred-
stavljaju triptihe, to je bila tek usputna konstatacija a da pri tome nije shvatio
da su to dijelovi opće strukture. Drugim riječima, bez strukturalističkog pristu-
pa von Einemova je analiza nužno morala ostati nedorečena - kako barem
Leach daje naslutiti.
Već sam rekao da je za strukturalističku analizu vrednovanje irelevantno
- svojstva strukture naći ćemo kako u trivijalnoj književnosti tako i u najvi-
šim umjetničkim dometima. Kao primjer za ovu tvrdnju uzmimo Barthesov
esej Retorika siike,7 u kojem se on za prikaz svojih teza služi reklamnim pla-
katom za talijansku tjesteninu .Panzani •. Raspravljajući o tom plakatu Bar-
thes se prvo zadržava na lingvističkoj razini, tj. na tekstu vezanom uz plakat,
između ostalog i uz naziv .Panzani •. Barthes ističe kako već sam naziv (napo-
se asonanca) sugerira karakterističnu talijanštinu (italianicite) naziva, tj. proiz-
7 Roland Barthes, Rhetoric of the Image, u: Image-Music- Text (tekstove izabrao i na engleski
preveo S. Heath), Fontana, London 1977.


voda. Na taj je način jezična poruka dvostruka: denotativna (upućujući na os-

novno značenje) i konotativna (sugerirajući udaljenije, ali ipak srodne pojmo-
ve). Povrh jezične poruke slikovni se dio plakata sastoji od niza diskontinuira-
nih znakova: od sugestija povratka s tržnice (»ceker« s hranom), rasporeda
boja koje opet sugeriraju »talijanštinu« (žuto, zeleno, crveno). Slika na plakatu
također sugerira da Panzani pruža potpunu opskrbu za pripravljanje hrane, a i
raspored predmeta »budi sjećanje na nebrojene slike hrane (neka vrst mrtve
prirode)«. Treća vrst poruke sastoji se od stvarnih predmeta na plakatu koji su
nasumce poredani na slici, tako da imamo neku vrst poruke bez koda. Može-
mo dakle zaključiti da je riječ o tri vrste poruke: lingvističkoj, kodiranoj iko-
ničkoj (slikovnoj) i nekodiranoj ikoničkoj poruci.
Najmanje jedinice značenja (semovi) organiziraju se u asocijativnim polji-
ma, u paradigmatskim artikulacijama, pa tako talijanština dobiva svoj smisao
tek u odnosu prema francuštini, njemštini itd. A taj se paradigmatski niz na
plakatu Panzani javlja (u pojedinostima) u razmještaju na slici, u specifičnoj
sintagmi koja ima denotativni karakter. To nas upućuje na strukturalnu razli-
ku između drugog (ili doslovnog) te trećeg (ili simboličkog) značenja, pri če
mu denotacija ima funkciju naturalizacije, .prizemljenja«, pretvaranja u pri-
hvatljive termine. Sintagma - kao slučajni raspored na slici - denotativne
poruke ima zadatak da naturalizira sistem konotativne poruke. Konotacija je
18 sistem te može biti objašnjavana samo paradigmatskim terminima, ikonička
(slikovna) denotacija samo je sintagma te na taj način povezuje stvari bez
ikakva sistema, ili, po Barthesu: .diskontinuirani konotatori su povezani, ak-
tualizirani, govoreni kroz sintagmu denotacije, diskontinuirani svijet simboli-
ke zaronio je u priču označenog prizora kao u sjajnu kupku nevinosti«(51).
Dakle, konotatori/simboli se javljaju kao dijelovi .priče«, sintagme, to su
dijelovi koji nas navode na daljnje slutnje i izvode. Na temelju toga Barthes
zaključuje kako je sistem/paradigmatski pristup dio kulture - tj. ljudskog
pridavanja smisla i osjećaja razlikovanja - a sintagma dio prirode, gdje se
stvari nalaze u slučajnom poretku jedna uz drugu. Prema tome, .djela masov-
nih komunikacija sva kombiniraju, različitom i nejednako uspješnom dijalek-
tikom, fascinaciju prirode, priče, dijegeze, sintagme, te razumljivosti (intelligi-
bilite) kulture, uvučene u stanovit broj diskontinuiranih simbola koje ljudi
'dekliniraju' u zaklonu živog govora« (51).
Primjer nam je trebao pokazati kako strukturalističko-semiotička kritika,
.. polazeći od dokaznog materijala koji nema veze. s (vrijednom) književu,ošću,
dolazi do dalekosežnih zaključaka i generalizacija. U Barthesovu eseju to je
krajnji izvod o prepletanju priče/sintagme (kontingencije, metonimije) i sim-
bola (metafore, prenesena značenja).
Mogli bismo navesti još jedan (opet Barthesov) primjer, gdje se struktura-
listička kritika udaljuje od književnosti. To je Barthesova studija o sistemu
odijevanja. On istražuje kako se ljudi oblače, smatrajući da to nije isključivo
stvar ličnog ukusa ili izbora nego pretpostavlja da u tom izboru postoji sistem
(nešto poput Saussureova la langue na području jezika) te dijeli langue odjev-
nih predmeta na .sistem« i .govor« (sintagmu):


.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 1 • Zagreb • siječanj - ožujak
sistem sintagma
garnitura predmeta, dijelova ili pojedi- jukstapozicija istog tipa odjeće različi
nosti koji se ne mogu nositi u isto vrije- tih elemenata: suknja - bluza - sako.
me na istom dijelu tijela i čija varijanta
odgovara promjeni smisla odijevanja;
npr. šešir, kapa, kapuljača itd.
Kako bi neki odjevni predmet postao sintagma, valja izabrati garnituru pred-
meta od kojih je svaki opet zamjenljiv drugim predmetom iz iste kategorije
(npr. šešir umjesto kape ili slično). Jedan .komplet« (npr. hlače, košulja, sako)
je poput rečenice koju pojedinac izriče u nekoj specifičnoj prilici.
3.
Premda se ne mogu odrediti čvrste vremenske granice kada je strukturalistič
ki pristup prestao biti utjecajan (vidjeli smo, na kraju krajeva, Leachovu struk-
turalističku analizu iz 1985), kritičari se slažu da je vrijeme najvećeg procvata
i doba samopouzdanja strukturalizma bilo otprilike sredinom šezdesetih go-
dina našeg stoljeća. To je vrijeme Barthesove polemike s Raymondom Picar-
dom i objavljivanja 8. broja časopisa Communications 1966, u kojem su za-
crtane smjernice naratologije. Bilo je to doba kad ~u strukturalisti vjerovali u
znanstvenost svojih metoda, u ono što Francuzi zovu scienetfite. A najjasniji 19
izraz tog samopouzdanja bio je Barthesov odgovor Picardu knjižicom Kritika
i istina (1966). Tu je Barthes izmedu ostalog rekao:
Uživamo u prednosti/koristi povijesti književnosti, ali ne i znanosti o knji-
ževnosti, i to nedvojbeno zato što još u potpunosti nismo mogli raspoznati
književni predmet (.oo) Od trenutka kad čovjek dopusti da je djelo proizvod pisa-
nja (te iz toga izvede zaključke) specifična znanost o književnosti postaje mogu-
ćom. Njezin predmet (ako jednog dana bude postojala) nikada neće moći biti
takav da djelu nameće značenje u čije ime bi svojatala pravo da odbaci druga
značenja. Takva 'znanost' bi samu sebe potkopala kad bi tako djelovala, na na-
čin na koji je do sada uvijek postupala. Ona ne bi mogla biti znanost o sadržaju
(koji bi mogla svojatati samo najrigoroznija povijesna znanost), nego znanost o
uvjetima sadržaja, tj. o formi.S
No taj optimizam i vjera da će se uskoro formirati znanost o književnosti
brzo je splasnula i većina se poznavalaca suvremenih teorija slaže da je počet
kom sedamdesetih godina prestala faza tzv. klasičnog strukturalizma i da smo
ušli u fazu poststrukturalizma. Krajem šezdesetih godina opada entuzijazam i
samouvjerenje strukturalista da će uskoro biti otkrivena sveobuhvatna grama-
tika književnih postupaka. I pored toga, došlo je do novih naratoloških prilo-
ga i u osamdesetim godinama. Naime, opće je mjesto povijesti kulture da se
na tom području pravci i struje ne redaju .čisto« i bez preklapanja, nego se
prepleću pa je tako i poststrukturalizam prepleten s tendencijama koje su mu
prethodile.
8 Roland Barthes, Critique et verite, Seuil, Pariz 1966, str. 56 - 57.


U čemu je pomak od strukturalizma prema poststrukturalizmu? Vratimo

se načas Saussureu - za njega je znak bio stabilna cjelina pa je govorio kako
su označitelj i označeno u čvrstoj vezi sa stabilnim značenjem. Predstavnici
poststrukturalizma tu vjeru dovode u pitanje te ističu kako se znak ne može
izdvojiti izvan utjecaja, okoline, tj. konteksta. Da to pokušamo ilustrirati na
jednom primjeru. Zamislimo da nas pred glavnim kolodvorom u Zagrebu
neki neznanac upita kako da stigne do Berislavićeve ulice. Rekli bismo mu
otprilike ovo: .Idite ravno i onda krenite u treću ulicu lijevo«. Očito je da zna-
čenje te rečenice ili pojedinih njezinih dijelova ne možemo shvatiti u izolaciji
od mogućih susjednih značenja. Tako npr. već sama činjenica što sam rekao
.idite« podrazumijeva to da Berislavićeva ulica nije daleko - posve bi druga-
čiji bio moj odgovor da je neznanac htio ići na Ksaver - tj. da neznanac ne
treba uzeti tramvaj ili taksi nego da će lako pješice stići na odredište. A .idite
ravno« podrazumijeva da neznanac ne treba skretati, lutati, vrludati itd. nego
proslijediti istim smjerom, nastaviti ravno dalje. Isto tako i .treća ulica« znači
da valja paziti da to ne bude druga ili četvrta ulica itd. Na primjeru .idite rav-
no« vidjeli smo da taj izraz (kao i svi ostali) u svom tumačenju ovisi od drugog
izraza (sličnog ili suprotnog), a ovaj opet od trećeg itd., a to je ono na što nas
upozoravaju dekonstrukcionisti. Jedan pojam upućuje na drugi a ovaj opet
upućuje na treći - kao štef nas rječnik s jedne riječi upućuje na drugu. Evo
20 što Derrida o tome kaže: .Bez obzira na to je li posrijedi govorni ili pisani
diskurs, nijedan element ne može djelovati kao znak a da ne upućuje na drugi
element koji sam po sebi nije jednostavno prisutan. Zahvaljujući toj ulanče
nosti svaki se 'element', fonem ili grafem, konstituira od traga u samom sebi
drugih elemenata lanca ili sistema .•9
Time smo pokazali uvjetovanost značenja u horizontalnom odnosu (tj.
prema susjednim značenjima), a u vertikalnom odnosu značenje također od-
stupa od predmeta svog cilja. Ta se tvrdnja temelji na uvjerenju da se sav jezik
zapravo sastoji od mrtvih metafora. Spomenimo jedan primjer: .Ambulanta
se nalazi na lijevom krilu bolnice«. Najočitija je metafora .krilo«, nešto je ma-
nje očita metafora bolnica, a i ambulanta dolazi od latinske riječi .ambulare«,
što znači hodati - riječ je dakle o pacijentima koji se mogu kretati. A za me-
taforu je bitno to da tek djelomično, odnosno periferno, pogađa predmet na
koji se odnosi. Npr. ako svom djetetu kažem: .Ti si moje zlato«, zlato se pre-
ma djetetu odnosi tek nekim svojim pridjevskim svojstvima (dragocjeno, sku-
po, sjajno). Kad je riječ o metafori, značenje dakle .ferša«, ne pogađa izravno
svoj predmet.
Za značenje je, dakle, bitno to da se prepleće s drugim značenjima (u smis-
lu traga i viška). A ipak, ističe glavni predstavnik dekonstrukcije, Jacques
Derrida (r. 1929), evropska je filozofija tijekom cijele svoje tradicije vjerovala
u apsolutne i čiste pojmove, u pojmove koji su trebali biti izvan i iznad igre
9 Jacques Derrida, Positions, Minuit, Pariz 1972, str. 37.


konteksta i razlike, kao što su npr. bitak, istina, sloboda, Bog itd. To je tzv. 10-
gocentrizam evropske filozofske tradicije od koje se filozofija (po Derridi) ni-
je oslobodila do danas.
Derrida priznaje da je de Saussure zadao težak udarac supstancijalističkom
načinu mišljenja isticanjem da pojmovi nemaju značenja sami po sebi nego
da značenja zavise o kontekstu, o spletu razlika u kojem se neki predmet na-
lazi. Taj osnovni Saussureov stav izražen je u njegovoj često citiranoj formula-
ciji da je u jeziku sve rezultat igre razlika bez pozitivnih termina. A ipak, tvrdi
Derrida, Saussure nije bio posve dosljedan u svom antisupstancijalizmu. Ne-
kim je pojavama priznavao prednost samima po sebi, dakle njihovoj supstan-
ciji. Tako je povremeno davao prednost označenom pred označiteljem, a u is-
ti mah nastavio je tradiciju evropskog mišljenja, prema kojoj govorna poruka
ima prednost pred pisanom, koju je katkada nazivao parazitskom. Poseban je
slučaj Saussureovo shvaćanje jezika kao sistema. U jednu ruku pojmovi su
pod stalnim udarom sistema razlika, koji uvjetuje njihov sadržaj i prirodu, a u
drugu ruku langue kao sistem pravila pretpostavlja da je ta igra nekako dove-
dena do kraja i da je zaustavljena, kako bi se mogla konsolidirati u sistem.
Derridina se kritika nije zadržala samo na Saussureu nego je bila ne manje
pronicljiva u osvrtu na Claudea Levi-Straussa. Derrida je uočio Levi-Strausso-
vu nedosljednost u pogledu shvaćanja središta/centra strukture. U jednu je
ruku Levi-Strauss (kao što smo već naveli) vjerovao da struktura ima svoje 21
središte kao načelo organizacije, a u drugu je ruku pisao o odsutnosti centra i
širenja mitskih tema bez čvrstog središta. Nekada je, dapače, tvrdio da se
shvaćanje organizacije mita ogleda tek u svijesti čitalaca. Derrida se pita zašto,
ako postoji neko središte (strukture) kao načelo organizacije, to središte nije
stalno, nepromijenjeno, nego nam se stalno nude razna središta, npr. bitak,
egzistencija, supstancija, istina, svijest itd. Drugi Derridin prigovor sistemske
je prirode te upozorava da ni načelo strukture ne može izbjeći određivanje
kroz suprotnosti te se, prema tome, konstituira tek u igri označenih. Krajnja
je konzekvencija takva stava ta da smo i mi sami upleteni u strukturu iz koje
nemamo mogućnosti izaći, transcendirati je. A krilatica .Sve je struktura.
znači otprilike to da je sve podvrgnuto udaru razlika, da je sve u toku, te da
zbog toga niti ne može biti neke trajne i apsolutne interpretacije. Nema za-
tvorene tekstne cjeline, iz čega proizlazi Derridina tvrdnja o decentriranu
tekstu. Pri takvom stanju stvari svaka je interpretacija samo neka vrst nado-
mještanja/popunjavanja nedostataka u samom djelu. Drugim riječima: svaka
interpretacija prijedlog je kako da se nadomjesti ili dopuni središnji smisao
teksta te da ga se na taj način (provizorno) odredi. Budući da središnji smisao
nedostaje, interpretacija nije nalaženje/otkriće toga smisla nego nadopunjava-
nje teksta. Daljnji je zaključak taj da u djelu bez središta tzv. slobodna igra
postaje idealna interpretacija. O tome sam Derrida kaže:
Ima dakle dvije interpretacije interpretacije, strukture, znaka, slobodne igre.
Jedna želi o<lgonetati. ona sanjari o odgonetanju neke istine ili nekog porijekla
koje je oslobođeno od slobodne igre i od reda znaka, te živi poput izgnanika
nužnosti interpretacije. Druga, koja više nije okrenuta prema porijelilu, po-


tvrduje slobodnu igru i pokušava prijeći preko čovjeka i humanizma, gdje je na-
ziv čovjek naziv onoga bića koje je, kroz povijest metafizike i ontoteologije -
drugim riječima, kroz povijest cijele svoje povijesti - sanjarilo o punoj prisut-
nosti, samopouzdanoj utemeljenosti, o porijeklu i kraju igre. 1O
Druga vrst interpretacija povećava ulogu čitaoca koji više nije puki potro-
šač nego je proizvođač teksta, otkrivajući cijelu galaksiju označitelja. To je va-
rijanta dekonstruktivne kritike koju sam Derrida naziva slobodnom igrom a
koja dolazi do izražaja u njegovu eseju Living On (otprilike tivjeti dalje)Y
Derrida tu obrađuje nemogućnost određivanja teme i čvrstog značenja B1an-
chotovih tekstova La folie du jour i L'Arre! de mort, pružajući primjer druge
vrste interpretacije koja je oslobođena iluzije o punoj prisutnosti, izvorišta i
kraja igre. Ipak, nakon čitanja Derridina eseja (dio kojega je fusnota ispod ci-
jelog teksta o poteškoćama prevođenja i određivanja značenja) skloni smo se
složiti s Christopherom Butlerom kada za Derridin tekst kaže da je
poziv na igru prilično zamorne vrste. Jer gotovo sve mogućnosti koje (on) pred-
laže za značenja svoje uvodne rečenice i za Blanchota daleko su od toga da bu-
du nova ili zanimljiva. Njegove primjedbe o mogućnostima intonacije slabašna
su grada lingvističkih priručnika, ovdje odjevena u njegov kićeni jezik.12
22 4.
Dekonstrukcija kao kritički postupak danas ipak znači nešto više od .slobod-
ne igre«, ona je već višeznačni pojam pa ćemo zbog toga pokušati prikazati
kako se ona javlja u četiri varijante. Poststrukturalisti najviše cijene ona djela
u kojima je forma narušena ili je (svjesno) problematizirana, gdje nailazimo
na sklonost prema .prelijevanju« značenja i prema otvorenosti djela. Joyce je
zbog toga jedan od ljubimaca tih kritičara pa bismo na poglavlju pod naslo-
vom .Nighttown« iz Uliksa mogli prikazati taj kritički postupak.13 .Fabula«
toga poglavlja (koje obaseže više od 200 stranica) vrlo je jednostavna: Stephen
je kasno noću otišao u bordel Belle Cohen i sada pripit pleše na ulici te razbi-
ja plinsku svjetiljku. Za njim dolazi njegov zabrinuti stariji prijatelj Leopold
Bloom (odnos je to gotovo jednak kao između oca i sina), nalazi Stephena u
sukobu s dvojicom britanskih vojnika te se brine za Stephena koji je ozlije-
đen. No uz to doslovno značenje poglavlje je također i varijanta epizode .Kir-
ka. iz Odiseje, Kirke zavodnice koja je osvojila Odiseja magičnom travom.
10 Citirano prema Suvremene književne teorije, Zagreb 1986, str. 208.

11 Deconstruction and Criticism (uredio Geoffrey Hartman), Routledge and Kegan Paul, Lon-
don 1979, str. 75 -175.
12 Christopher Butler, Interpretation, Deconstruction, and Ideology, Oxford University Press,
London 1984, str. 81.
13 Navedena interpretacija je ponešto proširena i modificirana verzija iz knjige R. Coward i
J. Ellis, Materialism and Linguistics, Routledge and Paul Kegan, London 1977. (Naš prijevod: Je-
zik j materijalizam. Razvoji u semiologiji i teoriji subjekta, prevela Ranka Gregurić, stručna re-
daktura J. Planinić i M. Pupovac, .$kolska knjiga., Zagreb 1985.)


Ona mu pomaže i pretvara njegove pratioce iz svinja natrag u ljude. Uz tu

epizodu vežu se nove asocijacije: Odisejevi pratioci su svinje, što se na
grčkom kaže sysfilos, a to opet podsjeća na sifilis što opet podsjeća na element
seksa u tom poglavlju. No ni tom paralelom i asocijacijama nipošto nismo is-
crpli značenja i sugestije poglavlja jer se nameću i biblijske usporedbe.
Nemogućnost da temu svedemo na jednoznačnost prostire se i na formu.
Radi se, naravno, o romanesknom djelu, ali ono je pisano poput drame (čak i
sa didaskalijama), u dijalogu. No dobar dio toga teksta su unutarnji monolozi,
zatim slijede fantazije (koje se nadovezuju na razgovor). A kad se ta tri ele-
menta spoje dobivamo cijelu dramu u pet činova (prvo Bloom slijedi Stephe-
na, ulazi u bordel itd.).
Logika strukture tog poglavlja zapravo je logika sna (tjeskoba, seksualna
uzbuđenja, sanjarenja) i upućuje na osnovne duševne bolesti kao što su šizof-
renija, paranoja, seksualne devijacije. U poglavlju se također javljaju i osobe i
događaji iz ranijih dijelova romana, one iz prošlosti izranjaju u sadašnjost.
Ukratko, suočeni smo sa složenošću, prepletenošću i mnogoznačnošću, pri
čemu su sažimanja i svođenja na cjelinu nemoguća. Nasuprot tomu, imamo
sugestiju cikličnosti a time i najavu Joyceove teme iz njegova posljednjeg dje-
la, Finneganova opijela.
Slična je toj vrsti dekonstrukcije poststrukturalistička teorija o tekstu kao
o književnoj pojavi bez određenih granica i kao o dijelu većeg imaginarnog 23
pletiva. U vezi je to također sa stavom dekonstrukcionista da jezik ne upućuje
na zbilju/svijet nego da zapravo govori o samome sebi. Zbog toga .najpošte-
nija. je ona priča koja to i priznaje. Ne mora to biti proizvod najnovije knji-
ževnosti, tzv. (američke) metafikcije koja bogato iskorišćuje takve stavove, ne-
go nam za ilustraciju može poslužiti i odulja Andrićeva novela Prokleta Avli-
ja. Sama Avlija očito znači znatno više od tamnice u Carigradu, što su kritiča-
ri uočili i upozorili na njezin univerzalni značaj. U krajnjoj konzekvenciji
Avlija je simbol ljudske egzistencije, sudbine, onoga što bi se francuski vjero-
jatno nazvalo condition humaine. Da Avlija predstavlja konstantu i karakteris-
tičnu dinamiku ljudske sudbine autor nas podsjeća nekoliko puta, npr.:
U Avliji sve kao i uvek. Jedne puštaju, drugi dolaze na njihovo mesto, a to
se i ne primećuje. Svi su sEoredni i nevažni. Avlija živi sama za sebe, sa stotinu
promena, i uvek ista. (81) 4
I nakon toga opet: .Rečeno je napred, i istina je, da se život u Avliji stvar-
no ne menja nikad. (85). Bezbrojne su tu ljudske sudbine, ima tu krivih ali i
nedužnih, problematičnih i uglednih, putovi kojih su često ispresijecani, ali i
zagonetno nepoznati, tajanstveni. Poslužimo se za Avliju figurom srodnom
metafori - silepsom - koja je bliska poststrukturalistima (o njoj raspravlja
M. Riffaterre), a koja u svom izvornom smislu (prema grčkom syllambanein)
znači sabiranje, grabljenje. To odmah sugerira kako su u Avliji ljudi zapravo
14 Broj stranica naveden je prema: Ivo Andrić, Prokleta AvlIja (Pogovor: P. Džadžić, PovIjest
o zlu j dobru), Rad, Beograd 1982.

M. B e k e r, Od struktumIizma do dekonstrukcije (7 - 32)

ugrabljeni i na silu sakupljeni, što nas navodi i na sličnost sa sabirnim, kon-

centracionim logorom, a što nije daleko od Avlije. Avlija je, dakle, neka vrst
nukleusa, klupka (postoji li etimološka srodnost između nukltusa i klupka?),
iz kojega se poput niti izdvajaju pojedine ljudske sudbine. A te sudbine su u
biti priče, jer priča je najbolji Gedini?) način da se izrazi ljudska sudbina, to su
nizovi metonimija izvučenih iz centralne metafore/silepse. A u Andrićevoj
noveli svjedoci smo prave mise en abime, jedne priče u drugoj, od autorove
preko priče mladog fratra (koji pamti lijepe Petrove priče), pa preko fra Petra,
Zaima, do Haima i Će mala, da bi se fikcija naposljetku stopila s poviješću. Ti-
me povijest kao da postaje fikcija a fikcija je napola povijest. Jedna priča vodi
u drugu, jedna priča komentira drugu - priča zapravo govori o sebi samoj, a
to je teza koju poststrukturalisti često ponavljaju. Karakteristično je to da s
krajem Ćemalove priče nismo došli do kraja novele nego slijedi komentar o
toj priči, nakon čega se nadovezuju druge priče (čovjeka s dubokim glasom),
da bi tek kasnije uslijedio okvir povratkom na mlade fratre. Pristupivši noveli
iz toga ugla čini se naivnim analizirati pojedine likove, govoriti o njihovim
moralno-etičkim kvalitetama i slično. Adekvatnije je u noveli otkriti svojstva
koja mogu poslužiti kao primjer onoga što poststrukturalisti zovu tekstom,
izvodeći tu riječ iz etimološkog značenja glagola texere, tj. plesti, tkati, stvarati
pletivo. Takav tekst nema određenih granica, nego se nadovezuje na prošla
24 pletiva te se poput štafetne palice predaje drugim .tkalcima•. A kako se sva
ljudska sudbina izriče putem priča, tekstova (tj. nizanja doživljaja i događaja)
možemo shvatiti i Derridinu začuđujuću izjavu da il n y a pas de hors-texte (iz-
van teksta nema ničega).
Druga varijanta (u ovoj podjeli) dekonstrukcionističke kritike ima svoje
porijeklo u Derridinu duhovitom osporavanju dijalektičkih antinomija i pri-
mata jedne od dviju suprotnosti (kao što smo vidjeli u njegovoj kritici Saussu-
rea). Ta vrst dekonstrukcionističke kritike ima svog preteču u Gerardu Genet-
teu koji je još u doba .klasičnog strukturalizma., u članku Granice narativa
(1966) dekonstrukcionist avant la lettre. On tu vrlo umjesno dovodi u pitanje
npr. dihotomiju pričanje/opisivanje (pri čemu se pripovijedanju obično daje
primat a opisivanje se smatra drugorazrednim). Na jednostavnom primjeru
(.Čovjek je pošao prema stolu i zgrabio nož.) Genette pokazuje kako su već
same riječi iz narativa opisne pa bi njihova zamjena značila i promjenu opisa,
iz čega slijedi zaključak da je suprotnost između jednog i drugog načina fik-
tivna.
Kada znatno bliže našem vremenu Shlomith Rimmon-Kenan (1983) go-
vori kako dekonstrukcija i naratologija nisu suparnici nego da dekonstrukcija
dapače pruža pomoć naratologiji, vjerojatno ima na umu vlastito osporavanje
stabilnosti takvih antinomija. Naime, sama Rimmon-Kenan dovodi u pitanje
E. M. Forsterove suprotnosti između fabule i priče jer dokazuje kako nema
definitivnih granica između jednog i drugog aspekta narativa, tj. da u svakoj
priči možemo otkriti i fabulu (kauzalno nizanje događaja). No primjer na ko-
jem bih se zakratko htio zadržati poglavlje je o romanu Teška vremena, iz
knjige Dickens (1985) Stephena Connora. Za taj roman bitna je osnovna anti-


teza izmedu viktorijanskog utilitarizrna i slobodne maštovitosti. Kritičari su

najčešće isticali to da je roman suviše simetrično i .kruto. podijeljen na nave-
dene suprotnosti, no Connor pokazuje na brojnim primjerima kako tome baš
nije tako i kako su (nasuprot tome) suprotnosti često ispremiješane i prelaze
jedna u drugu. Upozorava na promjene/izmjene izmedu metonimije i meta-
fore. Tako se riječ hands - zapravo metonimija/sinegdoha za čovjeka koji ra-
di - upotrebljava metaforički za manuel ne radnike. I opis kuća (npr. Boun-
deryjeve) je metonimijski, no funkcija te kuće u romanu je izrazito metaforič
ka. Vrhunac te zamjene Connor smatra upotrebu metafore za kritiku metafo-
re, a osim toga, dodaje Connor, Dickensov je tekst sistematičan u svojoj
kritici sistema, a u prilog maštovitosti. Slično tomu, jedan od likova umjesto
riječi statistics izgovara stutterings (= mucanje), što je u jednu ruku (s obzirom
na želju da izgovori statistika) besmislica, no to je besmislica sa smislom ka-
da se radi o ljudskim osjećajima. Zadržali smo se samo na primjerima koji se
lako mogu prikazati i koji trebaju dokazati Connorovu (dekonstrukcionistič
ku) tezu o iluzornosti stabilnih i čvrstih opozicija u Teškim vremenima.
Treća varijanta dekonstrukcionističkog postupka odnosi se na razliku iz-
medu namjere i ostvarenja. Na tu razliku već su upozoravali ruski formalisti a
potom su Wimsatt i Beardsley u čuvenom eseju Intencionalna pogreška
(1942) ustvrdili da suviše važnosti ne valja pripisivati autorovoj namjeri jer
ona (često) biva iznevjerena u toku stvaralačkog postupka. Od najnovijih po- 25
ststrukturalističkih kritičara, dekonstrukcionista, Paul de Man je najviše ras-
pravljao o takvim razlikama i nedosljednostima. Pišući o jednom odlomku iz
Proustova niza U potrazi za izgubljenim vremenom de Man ističe da je autoru
metafora bila omiljena figura a ipak je grada kojom se služi metonirnijskog
porijekla. De Man je još eksplicitniji u poglavlju o Rousseauu, napose o nje-
govim IspOVijestima. Epizoda kad se Rousseau kaje što je lažno optužio slu-
žavku za kradu vrpce de Man ne smatra izrazom kajanja, nego je ta epizoda
poslužila Rousseauu kao efektan završetak drugog dijela njegovih IspOVijesti.
Umjesto iskrenosti svjedoci smo, dakle, pobjede retorike.
Imajući ove riječi na umu možemo pristupiti Šenoi za kojega znamo da ga
je rodoljublje motiviralo da piše svoja djela. Kao što on sam kaže: .Zašto piše-
mo? (...) Mi hoćemo da dignemo narod, da ga osvijestimo, da ga oplemenimo,
da mane prošlosti popravimo, da budimo u njemu smisao za sve, što je lijepo,
dobro i plemenito« (citirano prema Z. Škreb: .August Šenoa, prvi hrvatski ro-
manopisac., u Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb 1978, str.
368). A ipak, kada sam nedavno ponovo čitao Zlatarovo zlato, roman me se
najviše dojmio svojom retorikom, autorovom neprekidnom željom da postig-
ne efekte. Uzmimo prizor kada razočarani i bijesni Stjepko Gregorijanec želi
obračunati sa svojim sinom koji mu je pomrsio planove:
.Izrode,. zaškrinu Stjepko manit. Skoči k postelji, trgnu pušku - puška pla-
nu - puče .
•Isukrste!. vrisnu žensko grlo, zavjesa se razmaknu i u sobu navali na smrt
blijeda žena, raspuštene vran kose u noćnoj bijeloj haljini; crne oči gorile od


straha, usne drhtale, a raskriliv nemoćne ruke poleti prema Pavlu, viknu: .Sin-
ko! Sinko! Gdje si, jao, gdje si?«
I spazi iza dima sina si, stojećega kraj mramornog kamina. Bijaše blijed, a sa
čela mu kapala rumena krv. I baci se majka na sina kao bez svijesti, grleći ga lju-
bavnom bjesnoćom .
•Tu sam, majko, majko mila,« prodahnu Pavao i ovine strastveno ruke oko
majčine šije. 15
Možda je prvi dojam nakon čitanja ovog odlomka visoko ritmizirana (i re-
kao bih artificijelna) proza, nakon čega razabiremo čitav splet retoričkih figu-
ra: od prvih aliteracija i piskavih konsonanata do antiteza (vran kosa/noćna
bijela haljina/crne oči) pa opet do aliteracija, ponavljanja konsonanata i aso-
nancija (npr. mramornog kamina). I pred kraj dolazimo do .rumene krvi.
gdje je .rumen. u tom dramatičnom trenutku potpuno suvišna te ima svoje
opravdanje tek kao ritmička cjelina ili oponašanje klišeja iz narodne pjesme.
Možemo zaključiti da je konvencija i književna tradicija nadvladala drugu
motivaciju. Možda bi se moglo dodati da su u ono vrijeme to bila prava sred-
stva za postizanje Šenoina cilja (osvještavanje naroda), no činjenica da je ne-
punih dvadeset godina kasnije Ante Kovačić izvrgao ruglu takav način pisa-
nja (napose u .govoru. koji je napisao Rudi Bombardirović Šajkovski u Regis-
traturi) govori u prilog teze da su sazrijevali uvjeti za kritičko odstupanje od
literarne konvencije. 16
26 Navedeni tipovi dekonstrukcionističke kritike ne predstavljaju definitivne
kategorije, no vjerojatno ipak upućuju na glavne smjernice te vrste kritike. U
zaključku valja se još osvrnuti na status te kritike/teorije u okviru književnog
stvaranja uopće. Kao što tvrdi Christopher Norris, jedan od dobrih poznavala-
ca najnovijih književnih teorija, u dvadesetom stoljeću su se neki od najboljih
književnih umova okrenuli teoriji i kritici pa prema tome nije ni čudno da se
oni nisu zadovoljili time da njihov diskurs, izraz, bude tek sekundaran, reci-
mo ancilaran. Po Christopheru Norrisu:
Posve otvoreno govoreći, ima kritičkih i teorijskih tekstova koje iz različitih
razloga - stilska kompleksnost, povijesni utjecaj, raspon intelektualne snage
- ne možemo smatrati privjeskom (appendage) drugih, 'primarnih" tekstovaY
Jezik i interes tih najnovijih kritičara/teoretičara znatno se razlikuje od je-
zika i interesa njihovih preteča (npr. od sljedbenika tzv. New Criticisma). Nji-
15 August Šenoa, Zlatarovo zlato, Minerva, Zagreb 1932, str. 128.

16 Tako npr. M. Šicel govori o Kovačićevu djelu kao o .dekanonizaciji dotadašnjeg tipa pro-
ze« (Hrvatska književnost, Skolska knjiga, Zagreb 1982, str. 105); L Frangeš u članku Književnost
hrvatskog realizma u evropskom kontekstu ističe kako u Registraturi Kovačić .demitizira (...) še-
noinski Zagreb« (Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, SN Liber i Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1978, str. 388), a A. Flaker u svojoj studiji
Osebujnost hrvatskog književno-povijesnog procesa devetnaestog stoljeća (u svjetlu Kovačićeva
romana U registratun) - u istoj ediciji - govori o procesu karnevalizacije, npr.....veliko suprot-
stavljanje pučke poezije, krčmi, svadbi, pučkih svetkovina i služinskih soba, literarnosti i konven-
cijama dotadašnje književnosti...« (str. 309).
17 Iz urednikova predgovora knjizi Juliet F. Mac Cannell, Figuring Lacan, Croom Heim,
London 1986.


hov se interes više nužno ne zadržava samo na književnosti, nego postaje ne-
ka vrst novog diskursa negdje između književnosti, filozofije, psihoanalize i
(uvjetno rečeno) sociologije.
Kao da ti autori žele reći kako njihova uloga više nije tek da tumače druga
djela, nego to da je njihovo vlastito pisanje također primarno, kreativno. Stil i
način pisanja tih autora često je slikovit, ali i zakučast, ironičan. Ne mogu reći
da me taj način pisanja oduševljava pa se s nostalgijom sjećam jednog Eliota
ili Edmunda Wilsona, ali možda moramo shvatiti tu novu varijantu kritičkog
pisma kao dijela općeg usmjerenja književnosti najnovijeg vremena. A to je
usmjerenje široka i neodređena kategorija koju nazivamo postmodernizmom.
Na području književnosti postmodernizam osporava i potkopava ustaljene ro-
dove i vrste, poigrava se konvencijama te ih uzima za temu svoje obrade. De-
konstrukcija i poststrukturalizam u cjelini teorijski su aspekti ili osvještavanje
onoga što postmodernisti stvaraju u svojim djelima. O tomu govori i Chris-
topher Butler u knjizi Interpretation, Deconstruction and Ideology (London
1984) pa upozorava da najnoviji pisci svjesno iskorištavaju mnogoznačnosti i
protuslovlja, upućujući na
nipošto slučajnu činjenicu da upravo suvremeni eksperimentalni tekst kao što
ga provode u djelo francuski autori novog romana - Amerikanci poput Rober-
ta Coovera, Raya Federmana, Donalda Barthelmea i Waltera Abisha, namjerno
usvajaju protuslovlje i aporiju - najčešće aporije književne konvencije. Svjes- 27
nim protuslovljem i višeznačnošću oni izbjegavaju bilo kakve dosljedne mimet-
ske obaveze i tako dopuštaju čitaocu da se poigrava u međuprostoru namjerno
otkrivenih tehnika kreativnog pisca - u 'labirintu' (funhouse) proze (fiction)
Johna Bartha u kojem se čovjek može isto tako 'izgubiti' kao u labirintu Robbe-
-Grilleta. Tekst se dekonstruira time što upleće čitaoca u međusobno nepomir-
ljive strategije razumijevanja. IS
5.
Ostaje nam još da se ukratko osvrnemo na mjesto dekonstrukcije i poststruk-
turalizma u okviru suvremenih književnih teorija. Pitanja na koja bismo po-
kušali odgovoriti su: kako i zašto je došlo do širenja dekonstrukcije? Koja je
geografska rasprostranjenost (odnosno popularnost) toga kritičkog postupka?
I, naposljetku, da li se nazire opadanje (ili širenje) dekonstrukcije? Sto se tiče
razloga zbog kojih je sedamdesetih godina došlo do nagla porasta ugleda i (re-
lativne) popularnosti dekonstrukcije, možemo parafrazirati Terryja Eagletona
koji smatra da je faza dekonstrukcije nastupila kao (posredna) posljedica ne-
uspjeha društvenog bunta 1968, koji je buknuo na širokoj fronti od (recimo)
Praga i Pariza do Los Angelesa (gdje se očitovao pretežno kao otpor interven-
ciji u Vijetnamu). Slom toga pokušaja društvenog preobražaja ohrabrio je
konzervativne snage koje su došle na vlast u nizu zapadnih zemalja. Dekon-
IS Christopher Butier, Interpretation, Deconstruction, and Ideology, str. 75.


strukcija U svom širokom ideološkom spektru na jednom polu (najjasnije for-

muliranom u grupi oko Sveučilišta Yale) znači retoričku skepsu te se usredo-
točuje na aporije samog teksta, dok je na drugom polu znatno radikalnija ona
dekonstrukcija koja sadrži osporavanja vodećih društvenih ustanova. U jed-
nom i u drugom slučaju radi se o nekoj vrsti ironije (koja je vjerojatno viši,
nadređeni pojam dekonstrukciji), a ironija znači zauzimanje odmaka, neiden-
tificiranje s konvencionalnim značenjem ili postojećom vlašću. U slučaju re-
torički usmjerene dokonstrukcije to može značiti zauzimanje odstojanja bez
opasnosti sukoba ili polemike s postojećim ustanovama ili, kako se to engles-
ki naziva, s establishmentom. Društveno radikalna dekonstrukcija može pak
svoje sljedbenike dovesti u nelagodan položaj te je prate određeni rizici.
Kad je riječ o rasprostranjenosti dekonstrukcije, nema dvojbe da su odjeci
najbrojniji (na sveučilištima) u SAD. Naročito je zapažena tzv. Yaleska škola
dekonstrukcije retoričke orijentacije, dok lijeva varijanta uključuje poznatog
marksističkog kritičara/teoretičara Fredrica Jamesona (on je možda manje iz-
razito dekonstrukcionist, ali je svakako u duhovnim okvirima poststruktura-
lizma), pa Michaela Ryana, Gayatri Spivak i druge. U Britaniji reakcija na de-
konstrukciju i poststrukturalizam općenito je bila rezerviranija pa je u toj
zemlji to najnovije usmjerenje naišlo na prihvaćanje pretežno na ljevici. Tu je
prije svega danas poznati marksistički kritičar Terry Eagleton, zatim Rosa-
28 mund Coward i John Ellis, Catherine Belsey i Tony Bennett. Nasuprot tomu,
čini mi se da nije pretjerano ustvrditi da glavnina britanske akademske kriti-
ke (valja pri tomu imati na umu da je u anglosaskim zemljama razlika između
akademske i druge kritike manja nego u drugim sredinama) prima francuske
utjecaje (bez kojih je nezamisliv strukturalizam i njegovo nasljeđe) sa znat-
nom rezervom. Što se Njemačke tiče, citirat ću Wolfganga Isera iz jednog
članka u .Neue Ziiricher Zeitung« (16/17. III. 1986, str. 37):
Tko danas pokušava razlikovati pjesničke od drugih tekstova izlaže se sum-

nji da nije na visini svog vremena. Jedan pogled/stav (Ansicht) koji dolazi iz
Francuske, a koji je dominantan u SAD te polako prodire u njemačko jezično
područje, tvrdi da su tekstovi uvijek samo verzije drugih tekstova te na taj način
tek sudjeluju u kontinuumu teksta koji sam sebe proizvodi. Tko, dakle, govori o
kategorijalnim ili čak kvalitativnim razlikovanjima, mora pretpostaviti (...) da će
kod njega čarobni štapić .dekonstrukcije« otkriti ostatke metafizike.
I u manjim sredinama (npr. Nizozemska, Izrael i druge) nailazimo na za-

nimljive priloge diskusiji o najnovijim smjernicama književnih teorija, kako u
časopisima tako i u posebnim publikacijama (uglavnom na engleskom jezi-
ku). Vidjeli smo da Iser spominje kako se francuski utjecaj proširio u inozem-
stvu pa vrijedi navesti i to da je - kako kod dekonstrukcije tako prije i kod
naratologije - impuls koji je došao iz Francuske u potonjoj razradi i primje-
ni u drugim sredinama bio znatno plodniji. Dokonstrukcija i teorija teksta,
kao što smo vidjeli iz Iserova citata, postale su dominantni kritički stavovi u
SAD pa ćemo se na tome malo zadržati. Postavlja se pitanje: u kojoj je fazi u
toj zemlji dekonstrukcionističktl kritika? Dati potpuno siguran odgovor na to
pitanje mi je nemoguće, no ipak mi se čini da je u SAD dekonstrukcionistič-


ka kritika prošla svoj zenit. Pokušat ću to obrazložiti: nedavno sam pročitao

knjigu Howarda Felperina Beyond Deconstruction (London 1985), gdje već
sam naslov (S onu stranulpovrh dekonstrukcIje) najavljuje nešto kasniju fazu.
No ne bi bilo točno kad bismo Felperinovu knjigu smatrali novim poglav-
ljem na području književnih teorija jer je on sam još u okvirima poststruktu-
ralizma (o čemu npr. svjedoči i poglavlje iz njegove knjige Prema poststruktu-
ralističkoj praksi: jedno čitanje Shakespeareovih 'Soneta,). No taj odnos prema
poststrukturalizmu i dekonstrukciji skeptičniji je i neobvezatniji, samostalni-
ji, nego npr. u Jonathana Cullera (u njegovoj poznatoj knjizi On Deconstructi-
on, 1983). Zanimljivo je kako, nakon čitanja Felperina, Culler djeluje upravo
svečano ozbiljno te da je apsolutno odan Derridi i postupku dekonstrukcije.
Kod Felperina zapažamo odstojanje, premda je i on još u biti u istom teorij-
skom krugu. I krajnji Felperinov zaključak kako će nam za provjeravanje kri-
tičkih teorija redovito služiti .veliki klasični tekstovi. odstupa od prosječnog
poststrukturalizma koji je zazirao od takvih vrijednosnih sudova.
No možda je još karakterističniji simptom plime novih pitanja članak Ste-
vena Knappa i W. B. Michaelsa Against Theory (Protiv teonje), objavljen u ug-
lednom čikaškom časopisu .Critical Inquiry. (1984, br. 4, str. 723 -742). Au-
tori upozoravaju na protuslovlja i međusobno nepomirljive stavove raznih te-
orija te time dovode u pitanje vrijednost same teorije kao takve. To još samo
po sebi i ne bi bilo toliko značajno da nakon članka nisu uslijedila brojna pis- 29
ma čitalaca, što svjedoči o znatnom interesu za spomenutu temu. Možda u to-
mu možemo vidjeti nezadovoljstvo ne samo pojedinim teorijskim pravcima
nego i privilegiranim mjestom teorije kao kreativne književnosti - mjestom
koje je teorija u najnovije vrijeme za sebe svojatala.
Već je bilo riječi o kritičkom odnosu prema Jonathanu Culleru, čovjeku
koji je najzaslužniji za upoznavanje zainteresirane javnosti u anglosaskom svi-
jetu s idejama suvremenih francuskih kritičara i mislilaca. Kritički odmak vi-
djeli smo kod Howarda Felperina, no već je 1983. američki filozof J. P. Searle
u svom prikazu Cullerove knjige o dekonstrukciji izrekao neke pronicljive
kritičke sudove. 19 On uzima Cullerov primjer preuzet iz Nietzschea o dekon-
strukciji neksusa uzroka i posljedice. Kako Culler citira Nietzschea - tek nas
osjećaj boli navodi na to da potražimo što joj je uzrok. Po Culleru, na tom
primjeru vidimo kako je ono što smo smatrali nepobitnim redoslijedom/ne-
ksusom dovedeno u pitanje, odnosno dekonstruirano. No Searle upozorava
kako nas osjećaj boli doduše navodi da potražimo njezin uzrok, no kako iz to-
ga slijedi netočan zaključak da to proizvodi uzrok. S tim u vezi Searle također
upozoruje da Culler upotrebljava riječ porijeklo u dva različita značenja (a da
toga nije svijestan): 1. ako porijeklo treba značiti kao uzročno porijeklo i tada
je igla porijeklo boli. No 2., ako porijeklo znači način kako postupno otkriva-
mo ono što se dogodilo, tada je osjećaj boli porijeklo našeg otkrića uzroka.
19 John R. Seade, The World Turned Upside Down, .The New York Review of Books., 27.
listopada 1983, str. 74-79.


Seade takoder osporava Derridinu tezu o razlici izmedu govora i pisma.

Derrida, naime, tvrdi kako glavnina evropske filozofske tradicije daje pred-
nost govoru kao neposrednom komuniciranju, dok Seade navodi svoje protu-
argumente, ističući da je netočno tvrditi kako je to jedna od učestalih i važnih
tema evropske filozofije. Derridinu tvrdnju da je ta dilema karakteristična za
.povijest svijeta cijele jedne epohe« Seade jednostavno smatra apsurdnom.
Dodajmo samo usput da i američki filozof Richard Rorty (u Critical Inquiry,
rujan 1984) smatra da Derrida juriša na vjetrenjače, predbacujući evropskoj fi-
lozofiji logocentrizam što je daleko od stvarne situacije na području filozofije
danas.
Već je bilo govora o tomu da je u Engleskoj pozitivna reakcija na po-
ststrukturalizam pretežno ograničena na lijeve krugove, dok je središnja en-
gleska kritička tradicija ostala skeptična prema najnovijoj teoriji. Za tu skep-
tičnu i rezerviranu reakciju karakteristična je knjiga (već i po samom naslovu)
Reconstructing Literature (London 1983). Premda urednik toga zbornika, Lau-
rence Lerner, u uvodu tvrdi kako autori priloga u knjizi nisu u cjelini negativ-
no raspoloženi prema strukturalizmu i kasnijim tendencijama, očito je da im
je osnovni stav skeptičan. Po Lerneru:
Ono što zaista ujedinjuje suradnike nije njihov stav prema novom nego nji-
hov stav prema prošlosti. Trebalo bi biti moguće upitati što nas nova kritika
30 može naučiti a da pri tome odbijemo da napustimo svoju vjeru u razum, u mo-
gućnost značenja, u pojam književnosti i u potrebu vrijednosnih sudova. Mi svi
dijelimo to odbijanje. Pitamo se što možemo naučiti od tih novih i katkada ne-
simpatičnih (uncongenial) škola kritike, time što prihvaćamo nov žargon kad
(ali samo kad) nam se on čini potrebnim, ali odbijamo se ponašati kao da smo u
ratu. (9)
Uvjerenje o specifičnosti književnosti, a i ponavljanje potrebe za vrijed-

nosnim sudovima upućuje nas na razliku od osnovnih teza poststrukturaliz-
ma. Medu prilozima najkritičniji je poznati anglist John Holloway koji upo-
zorava na nedosljednosti i nejasnoće u Saussureovu djelu izmedu značenja i
vrijednosti. Dok su npr. riječi ujak i engleski uncle po značenju iste (upućuju
na isti pojam), po vrijednosti (mogli bismo reći po širini) one se razlikuju, jer
vrijednost je našeg ujaka uža od engleske riječi uncle (koja se prostire na na-
šeg ujaka, strica i tetka). No na drugome mjestu Saussure kao da se predomis-
lio pa se ne drži tih distinkcija, ističe Holloway. On dodaje da se strukturalisti
i poststrukturalisti redovito pozivaju na Saussurea, no nikada se nisu osvrnuli
na te (i slične) nedosljednosti nego svoju teoriju zasnivaju na nejasnim (nedo-
voljno definiranim, preciziranim) osnovama. Na temelju toga i drugih sličnih
dvojbenih generalizacija Holloway izvodi zaključak o nepouzdanosti pretpos-
tavki čitave poststrukturalističke teorije.
Sasvim je druge prirode prigovor Allona Whitea u zborniku The Theory of
Reading (ur. Frank Glowersmith, London 1983) na Derridin račun. Derrida,
kao što tvrdi White, preuzima od Saussurea ahistorijsko, idealističko shvaća
nje jezika, la langue, time što želi izolirati jezik u čistoj formi prije upotrebe.
Po Whiteu, .... taj apstraktni jezik nije ništa drugo do li moderni mit mono-


glosije (jednojezičnosti), univerzalne i jedinstvene samo u apstrakciji« (140). Za

razliku od toga Mihail Bahtin, sljedbenik ruskih formalista, uzima u obzir po-
vijest i društenu uvjetovanost jezika. Ističe poliglosiju, istovremenu prisut-
nost dvaju ili više jezika koji se međusobno ukrštaju u jednom sistemu kultu-
re. Dolazi do relativizacije autoriteta .osnovnog- jezika, a White to ilustrira na
primjeru Joyceova Uliksa: tu nailazimo na jezike filozofskih iskolastičkih
rasprava, a ti su jezici opet suočeni s pučkim govorom u birtijama i u bordelu
i s jezikom bulevarske štampe. No, po Whiteu, u Derridinoj misli nećemo
naći povijesnog ili socijalnog objašnjenja takvih pojava.
Najoštrija kritika na račun poststrukturalizma uslijedila je iz sredine gdje
bismo je možda najmanje očekivali, iz pera poznatog francuskog strukturalis-
ta Cvetana Todorova. U članku pod naslovom Svi/sve protiv čovječnosti/čovje
čanstva (All Against Humanity),2° Todorov ističe kako se do otprilike 1968.
vodeća kritika pitala: .Što taj tekst znači?«, da bi nakon toga vremena odgovor
kritike na to pitanje glasio: .Ništa«, ili .Bilo što«. Naime, dekonstrukcija upu-
ćuje na aporije i protuslovlja (svakog) teksta, a Todorov se pita je li moguće
vjerovati da veliki filozofi prošlosti nikad nisu uočili ta protuslovlja a danas ih
otkrivaju sasvim prosječni sljedbenici postupka dekonstrukcije. Taj novi stav
oslobađa kritičara obaveze da bude u pravu te od njega samo očekuje da bude
zanimljiv. No za razliku od toga Todorov smatra da je glavnina dekonstrukci-
onističke kritike već postala dosadna i monotona. On je toliko nezadovoljan 31
najnovijom fazom kritike da izjavljuje:
Ono čemu se nadam, premda ne vjerujem u tu mogućnost, jest to da će se
cijela ta nesretna epizoda suvremene kritike što brže zaboraviti, kako bismo
mogli iznova početi od ranijeg shvaćanja kritike. Pitanje .Što znači taj tekst? je
relevantno te moramo pokušati odgovoriti na nj, a da pri tome ne odbacimo ni
jedan kontekst - povijesni, strukturalni ili neki drugi - koji nam može po-
moći u tom zadatku.
Tek nakon što kritika napusti postupke vezane uz poststrukturalizam, kri-

tičar će opet moći preuzeti ulogu koju je, po Todorovu, uvijek imao, a to je
uloga sudionika u dvostrukom dijalogu: kao čitalac (sa svojim autorom) te kao
autor (sa svojim čitaocima).
Moglo bi se možda prigovoriti to da je ovaj posljednji dio članka montaža
negativnih osvrta na poststrukturalizam jer, nema dvojbe, mogao bi se naći is-
to takav izbor pozitivnih sudova, razrada i primjena poststrukturalizma iz po-
sljednjih godina. Usprkos tomu, čini mi se da je ovdje predložen uzorak kriti-
ke reprezentativniji za trend posljednjih nekoliko godina. Naime, u povijesti
književnih (a i drugih) idejalteorija u početku često (nakon eventualne prvot-
ne zbunjenosti) nailazimo na sklonost prema prihvaćanju novih teorija, da bi
se tek nakon nekog vremena uočile njihove nedosljednosti, nejasnoće i nedo-
rečenosti. Vjerojatno se to odnosi i na pravac kao što je poststrukturalizam.
20 Tzvetan Todorov, All Against Humanity, •The Times Literary Supplement., 4. listopada
1985, str. 1093 -1094.


Ima tu mnogo rječitosti, duhovitosti, domišljatosti i pozivanja na razne uzore,

što sve može impresionirati, pa treba proći neko vrijeme da dođu do svijesti
nedostaci koji u prvi čas nisu tako očiti.
Summary
FROM STRUCTURALISM TO DECONSTRUCTION
The author traces in broad outlines the modifications of contemporary literary

theory. On a number of examples (some of them by the author and some taken
over from other critics) he illustrates the repercussions of contemporary theory
on practical criticism. In the last section of his paper the author examines the
vitality of poststructuralism today and he reaches the conclusion that within the
last years some of its tenets have been seriously questioned from various quarters.
32

From-Structuralism-To-Deconstruction - Content File PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

From-Structuralism-To-Deconstruction - Content File PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

Source: Umjetnost riječi

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

Izvorni znanstveni članci

MIROSLAV B E K E R (Zagreb - Filozofski fakultet)

Autor u širokim potezima ocrtava mijene književne teorije od

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

Bitno je ipak to da uočimo kako je Saussure i za označeno ustanovio da je

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

U navedenom primjeru vidimo da se samo Baum i arbre u potpunosti po-

U Saussureovu načinu mišljenja mogli smo razabrati kretanje u okviru te-

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

ko Odisej (sa sinom) ubija Penelopine udvarače; Agarnemnona (posredno)

3 Ponešto izmijenjen prijevod (Dubravke Celebrini) iz Uvoda u strukturalnu analizu pri-

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

kronologije. Iz toga ne slijedi zaključak da je Levi-Straussova promjena na-

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

da je prvi Levi-Straussov stav bliži onom ranijem, .klasičnom_ strukturaliz-

6 Edmund Leach, Michelangelo's Genesis: A structuralist interpretation of the central panels of

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od struktumlizma do dekonstrukcije (7 - 32)

njih godina nije potpuno iščezao (budući da se nalazimo u poststrukturalistič­

Uopćeno govoreći, strukturalistička metoda (kako je ja primjenjujem) sastoji

Strukturalista posebno zanima ta djelomično svjesna logika jer vjeruje da će

Početna se faza vjerojatno sastoji od svjesne misli da se odrede odnosi iz-

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

do kojih dolazimo permutacijama (sjetimo se Levi-Straussove interpretacije

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

voda. Na taj je način jezična poruka dvostruka: denotativna (upućujući na os-

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

8 Roland Barthes, Critique et verite, Seuil, Pariz 1966, str. 56 - 57.

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

U čemu je pomak od strukturalizma prema poststrukturalizmu? Vratimo

9 Jacques Derrida, Positions, Minuit, Pariz 1972, str. 37.

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

10 Citirano prema Suvremene književne teorije, Zagreb 1986, str. 208.

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od strukturalizma do dekonstrukcije (7 - 32)

Ona mu pomaže i pretvara njegove pratioce iz svinja natrag u ljude. Uz tu

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Od struktumIizma do dekonstrukcije (7 - 32)

ugrabljeni i na silu sakupljeni, što nas navodi i na sličnost sa sabirnim, kon-

CEEOL copyright 2021

njih godina nije potpuno iščezao (budući da se nalazimo u poststrukturalistič