Mia Sheridan-Kyland

Book as passion & BalkanDownload
1
Mia Sheridan
Roman iz serije Znak ljubavi
S engleskoga prevela
DRAGANA GROZDANIĆ
Mozaik knjiga
2
Posvećeno Shirley.
Hvala ti što si moja obožavateljica broj
dva i što si pomogla donijeti na svijet
mojega obožavatelja broj jedan.
3
LEGENDA O BIKU
Postoji legenda o usamljenom biku lutalici koji se zvao Cer. Iako nije
bio besmrtan, većina ljudi smatrala ga je takvim zbog njegove nevjerojatne
snage.
Cer je bio divlji, neukrotiv i nije pripadao nikome. Jednoga dana, božica
proljeća Perzefona zatekla ga je kako tumara cvjetnim poljem i pristupila mu.
Njezina ljepota i blagost djelovale su smirujuće na nj i on se zaljubi u nju.
Božica je ukrotila Cera, poučivši ga strpljenju i kako se mudro koristiti svojom
snagom .
Ujesen, kad Perzefona odlazi u Had, Cer putuje na nebo i postaje zviježđe
Bika. U proljeće, kad se Perzefona vraća na zemlju, Cer joj se pridružuje. I dok
on trči suncem obasjanim poljima, Perzefona mu sjedi na leđima, omogućujući
biljkama i cvijeću da procvjeta.
4
PRVO POGLAVLJE
Tenleigh — sedamnaestogodišnjakinja
Kad sam prvi put uistinu zapazila Kylanda Barretta, ukrao je sa stola u
kantini nečiji odbačen doručak. Odvratila sam pogled, nastojeći mu sačuvati
dostojanstvo. Nešto u meni govorilo je da tako postupim. Potom sam ga
ponovno pogledala dok je išao u mojemu smjeru, prema vratima, trpajući manji
dio te ostavljene hrane u usta. Pogledi su nam se sreli. Na trenutak je razrogačio
oči, a potom zaškiljio i ponovno sam pogledala u stranu. Obrazi su mi se
zažarili, kao da sam tog trena, poput uljeza, upala u nešto što je bio posve
osoban trenutak. I bio je. Trebala sam znati. I sama sam to učinila. Bio mi je
poznat taj sram. Osim toga, bila mi je poznata ona bolna praznina
ponedjeljkom ujutro nakon dugog vikenda gladi. Očigledno ni Kylandu nije
bila nepoznata.
Naravno, viđala sam ga i prije toga. Kladim se da nema te žene koja nije
zadržala pogled na njemu, njegovom nevjerojatno lijepom licu, stasu i čvrstom
tijelu. Ali tad sam ga prvi put vidjela onako istinski, prvi sam put u prsima
osjetila ono uzbuđeno pulsiranje zbog mladića koji se uvijek naizgled doimao
ležerno, kao da ne mari previše ni za što i ni za koga. Dobro sam poznavala
ljude kojima nije bilo stalo ni do koga. Nisam se željela upuštati ni u kakvu
nevolju.
Ali nisu sve djevojke iz naše škole imale takvo mišljenje, jer ako je
nekada i bio u nečijem društvu, ono je uvijek bilo žensko.
Škola je bila velika i prihvaćala je učenike iz triju gradova. U tri i pol
godine tijekom srednje škole, samo sam nekoliko puta bila na istim satovima s
Kylandom. Uvijek je sjedio otraga, rijetko kada progovarajući. Ja sam sjedila
sprijeda, da mogu vidjeti ploču. Pretpostavljam da sam bila kratkovidna, ali
nismo mogli priuštiti ni pregled vida, a kamoli naočale. Znala sam da ima dobre
ocjene. Znala sam da je nedvojbeno pametan, unatoč njegovu naizgled
nemarnu stavu. Ali nakon onoga dana u kantini, jednostavno ga nisam mogla
gledati drukčije i činilo se da ga uvijek tražim pogledom. Tražila sam ga u
prenapučenim hodnicima krcatim tinejdžerima koji se vuku odlazeći na sat,
5
poput stoke koju gone na ispašu na travnatije pašnjake, u kantini ili dok je
hodao ispred mene. Većinom bih ga vidjela kako drži ruke u džepovima ili, ako
bi bio vani, pognutu glavu, štiteći se od snažnoga vjetra. Sviđalo mi se gledati
ga kako se kreće i nisam željela da on dozna za to Ali postala sam znatiželjna.
Odjednom mi se taj izraz njegova lica prije učinio opreznim i nepovjerljivim
nego imunim i nezainteresiranim. Nešto sam malo ipak znala o Kylandu. Živio
je u brdima, poput mene. I očito nije imao što jesti, a takvih u ovim krajevima
nije nedostajalo.
Usred valovitih zelenih brežuljaka, pogleda na planine od kojih zastaje
dah, vodopada i neobično nadsvođenih mostova leži gradić Dennville, u
saveznoj američkoj državi Kentucky. Dio je to Apalačkoga gorja koji bi
posramio svaku gradsku sirotinjsku četvrt, gdje je beznađe bilo uobičajeno
poput bijeloga hrasta, a nezaposlenost prije pravilo nego iznimka.
Moja starija sestra Marlo kaže da je Bog stvorio Apalače, a potom smjesta
otišao, nikada se više ne vrativši. Nešto u meni govorilo je da su češće ljudi
razočarali Boga, a ne obratno. Ali što sam, uostalom, doista znala o Bogu?
Nisam čak ni išla u crkvu.
Jedno sam ipak shvaćala, to da je u mjestu poput Dennvillea, u
Kentuckyju, Darvin bio posve u pravu: samo su najjači opstajali.
Ali nije u Dennvilleu uvijek bilo tako loše... Nekada je tu bio otvoren
rudnik ugljena i obitelji u ovim krajevima imale su pristojnu plaću, iako su je
neki morali dopuniti bonovima za hranu. U to vrijeme u gradu je bilo barem
nekoliko uspješnih tvrtki, posla za one koji su željeli raditi i ljudi koji su imali
nešto novca za potrošiti. Činilo se da su čak i oni među nama koji su živjeli u
planinama u otužnim kućicama, kolibama i pokretnim kućama...
najsiromašniji među siromašnima... imali dovoljno da prežive u to vrijeme. Ali
tada se u rudniku dogodila eksplozija. U novinama je pisalo da je to najveća
tragedija koja se u pedeset godina dogodila u rudniku. U eksploziji su poginula
šezdeset dva muškarca, svi mahom obiteljski ljudi, hranitelji obitelji. Kylandov
otac i stariji brat tog su dana izgubili živote. Živio je u kućerku nedaleko ispod
mojega, na planini, s majkom koja je bila invalid. Nisam točno znala od čega je
bolovala.
Ja sam živjela s mamom i sestrom u maloj kamp-kućici koja se ugnijezdila
usred borova šumarka. U zimskim mjesecima vjetar bi tako snažno zavijao kroz
nju da bi se naša kućica žestoko njihala, toliko da sam bila uvjerena da ćemo se
6
prevrnuti. Ali nekako se ipak održala. Zapravo, svi smo se mi na toj planini
uspjeli nekako održati. Zasad.
Jednoga kasnog jesenjeg dana, dok sam se uspinjala cestom što je vodila
do naše kamp-kućice, privlačeći oko sebe vestu dok mi je vjetar šibao kroz
kosu, ugledala sam Kylanda. Odjednom je pokraj mene protrčala Shelly Galvin,
s namjerom da ga sustigne. Okrenuo se i kimnuo glavom prema njoj dok je
hodala pokraj njega, potvrđujući nešto što je rekla. Izgubila sam ih iz vida kad
su skrenuli iza zavoja, zadubljena u vlastite misli. Kad sam nekoliko trenutaka
potom skrenula iza zavoja, nije ih bilo nigdje na vidiku, ali dok sam prolazila
pokraj šumarka hikorija, začula sam Shellyno hihotanje i zastala proviriti kroz
grmlje. Kyland ju je prislonio uz stablo i ljubio, poput kakve divlje neukroćene
životinje. Bila mi je okrenuta leđima pa sam samo mogla vidjeti njegovo lice.
Ni sama ne znam zašto sam stajala tamo, piljeći u njih, otvoreno ih prekidajući
u tom intimnom trenutku, i zašto nisam nastavila svojim putom. Ali nešto u
načinu na koji su Kylandove oči bile sklopljene dok je iskonski, strastveno
usredotočen, usnama prelazio preko njezinih navelo me da stisnem noge kad
mi je vrelina za kolala žilama i kad me obuzela snažna požuda. Kad je prinio
ruku njezinim grudima, zaječala je iz dubine grla. Ukrutile su mi se bradavice,
kao da je dodirivao mene. Ispružila sam ruku uhvatiti se za obližnje stablo i
ona neznatna buka koju sam svojom kretnjom načinila sigurno mu je privukla
pozornost jer je iskolačio oči zagledavši se u mene dok ju je nastavljao ljubiti.
Obrazi su mu bili tek blago upali dok je jezikom činio nešto što sam mogla
samo zamišljati. O, i te kako sam zamišljala. Zarumenjela sam se od srama kad
su nam se pogledi prikovali, ne mogavši se ni pomaknuti. Zaškiljio je. Naglo
sam se vratila u stvarnost i posrćući uzmaknula, osjećajući se poniženo.
I ljubomorno. Ali jedva sam to željela priznati samoj sebi. Ne... nisam se
željela ni u kojem slučaju upuštati u nevolju.
Okrenula sam se i nastavila trčati cijelim putem gore uz planinu do svoje
kamp-kućice. Naglo sam otvorila metalna vrata i utrčala unutra, zalupivši ih za
sobom, pa se bacila na kauč pokušavajući doći do daha.
— Zaboga, Tenleigh — zapjevušila je moja mama koja je stajala u
kuhinjici miješajući u loncu na kuhalu nešto što je mirisalo na juhu od
krumpira. Kratko sam je pogledala kad sam uspjela doći do daha. U sebi sam
zaječala ugledavši je u negližeu, s lentom preko prsa na kojoj je pisalo Miss
Kentucky Sunburst. Današnji dan postajao je jako ružan. Na više načina.
7
— Bog, mama — pozdravila sam. — Vani je bilo hladno — bilo je sve

što sam ponudila kao objašnjenje. — Trebaš pomoć?
— Ne, ne. Mogu sama. Razmišljam da odnesem nešto toplo Eddieu u
grad. On voli moju krumpirovu juhu, a večer će biti baš hladna.
Načinila sam grimasu. — Mama, Eddie je večeras kod kuće sa svojom
suprugom i obitelji. Ne možeš mu nositi juhu od krumpira.
Licem joj je preletjela tamna sjena, ali vedro mi se osmjehnula i
odmahnula glavom. — Ne, ne, on je napušta, Tenleigh. Nije ona prava za nj.
On voli mene. A večeras će mu biti hladno. Vjetar... — Nastavila je miješati
juhu, pjevušeći neku nepoznatu melodiju, neznatno se smiješeći sama za sebe.
— Mama, jesi li danas uzela lijek? — upitala sam.
Naglo je podignula glavu i zbunjen pogled zamijenio je onaj slabašni
smiješak. — Lijek? O, ne, dušo, ne trebam više lijek. — Odmahnula je glavom.
— Od toga mi se sve vrijeme samo spava... smiješno se osjećam. — Zakrenula
je svojim slatkim nosićem, kao da je to bilo nešto najgluplje. — Ne, skinula sam
se s tog lijeka. I divno se osjećam!
— Mama, Marlo i ja ti po stoti put govorimo da se ne možeš tek tako
skinuti s tog lijeka. — Prišla sam joj i položila ruku na njezinu nadlakticu. —
Mama, neko ćeš se vrijeme osjećati bolje, ali poslije će ti biti lošije. Znaš da sam
u pravu.
Lice joj se neznatno objesilo dok je stajala miješajući gustu juhu. Potom
je odmahnula glavom. — Ne, ovaj će put biti drukčije. Vidjet ćeš. Ovaj put
Eddie će nas sve preseliti u onu svoju lijepu kuću. Shvatit će da me treba uza
se... da nas sve treba uza se.
Ramena su mi klonula kad sam osjetila shrvanost. Bila sam previše
umorna da bih se bavila time.
Mama se potapkala po svojoj kestenjasto smeđoj kosi... istoj onakvoj
kakvu je meni podarila... i ponovno mi se vedro osmjehnula. —Još uvijek lijepo
izgledam, Tenleigh. Eddie uvijek govori da sam najljepša žena u Kentuckyju.
A imam i ovu lentu kao dokaz da ne laže. — Oči su joj poprimile onaj sanjarski
pogled kakav je oduvijek imala kad je govorila o svojoj tituli Miss Sunburst,
onoj koju je dobila kad je bila mojih godina. Okrenula se prema meni i
namignula. Zadignula mi je pramen kose i osmjehnula se. — Lijepa si, kao ja
nekad — rekla je i potom se namrštila. — Da barem imam novca da te uključim
8
u neka natjecanja. Kladim se da bi pobijedila, baš kao ja nekoć. — Duboko je

uzdahnula i ponovno se posvetila miješanju juhe.
Prenula sam se kad su se vrata naglo otvorila i u kućicu upala Marlo,
zadihana i zarumenjelih obraza. Nacerila mi se. — Ajme majko, koji oštar
vjetar danas. — Kimnula sam joj, ne osmjehnuvši se, pokazavši očima prema
mami koja je žlicom prebacivala juhu u plastičnu posudu. Nestalo je osmijeha
s Marloina lica.
— Hej, mama, što to radiš? — upitala je kad je skinula jaknu i odbacila
je u stranu.
Mama je podignula pogled i lijepo se osmjehnula. — Nosim juhu Eddieju
— rekla je i stavila poklopac na posudu s kojom je ušla u naš mali dnevni
boravak — blagovaonicu.
— Ne nosiš, mama — rekla je Marlo, kojoj je glas zazvučao ogorčeno.
Mama je zatreptala, pogledavši je. — O, da, Marlo, nosim.
— Daj mi tu juhu, mama. Tenleigh, idi joj po lijek.
Mama je počela žestoko odmahivati glavom dok sam se provlačila pokraj
nje po njezin lijek, koji smo si jedva mogle priuštiti, lijek koji sam kupila metući
podove i brišući prašinu kod Rustysa, u gradskoj trgovini namirnicama u
vlasništvu jednog od najvećih drkadžija u gradu. Lijek zbog kojega smo Marlo
i ja preskakale obroke, samo kako bismo imale dovoljno novca kupiti ga.
Čula sam iza sebe komešanje i požurila prema kupaonici u kojoj sam iz
ormarića s lijekovima drhtavim rukama dograbila bočicu s maminim
tabletama.
Kad sam se trčeći vratila u glavnu prostoriju kamp-kućice, mama je jecala
i juha je bila prolivena posvuda po podu i po cijeloj Marlo. Mama je klečala u
svem tom neredu, rukama zaklonivši lice, i jecala. Kad je Marlo od mene uzela
lijekove, zapazila sam da i njoj ruke drhte.
Spustila se na pod k našoj mami i kleknula u onaj nered, privijajući je uza
se i zibajući je.
— Znam da me još uvijek voli, Mar. Znam da me voli — cvilila je mama.
— Lijepa sam. Ljepša sam od nje!
— Ne, mama, ne voli te — rekla je vrlo obzirno Marlo. — Žao mi je. Ali
mi te volimo. Tenleigh i ja te silno volimo. Potrebna si nam, mama.
9
— Samo trebam nekoga da vodi brigu o nama. Samo trebam nekoga da

nam pomogne. Eddie će nam pomoći ako ja samo...
Ali ta misao izgubila se u njezinim jecajima dok ju je Marlo šutke
nastavila zibati. Riječi nisu imale nikakav učinak na našu mamu kad je bila u
takvu stanju. Sutra će ona već skinuti onu lentu. Sutra će cijeli dan ostati u
krevetu. A za nekoliko dana lijek će početi djelovati pa će se ponovno donekle
vratiti u normalu. Potom će zaključiti kako joj više ne treba i potajno se skinuti
s njega, pa ćemo opet prolaziti sve to. Morala sam se zapitati treba li jedna
sedamnaestogodišnjakinja biti tako umorna. Umorna do same srži... u duši
iscrpljena?
Pomogla sam im da ustanu i pružila mami lijek i čašu vode, odvela je do
kreveta, a potom se tiho vratila u glavnu prostoriju. Počistile smo onu juhu od
krumpira, žlicom je vraćajući natrag u plastičnu posudu marke Tupperware,
spašavajući koliko smo mogle. Nismo živjele životom u kojemu je bacanje
hrane ikada bilo prihvatljivo, čak ni one koja je bila na podu. Poslije smo je,
iste večeri, žlicama stavile u zdjelice i pojele za večeru. Prljava ili ne, u svakom
slučaju napunila nam je želuce.
10
DRUGO POGLAVLJE
Tenleigh
Bog, Rusty — rekla sam vedro, utrčavši u prodavaonicu mješovite robe

u kojoj sam radila četiri dana nakon škole. Disala sam otežano i bila mokra od
kiše. Rukom sam prošla kroz kosu. Vani se upravo počelo razvedravati.
— Opet kasniš — rekao je Rusty, mršteći se.
Šćućurila sam se u sebi na taj njegov osoran ton i pogledala na sat. Bilo
je nemoguće pješice stići iz škole u Evanslyju za sat i petnaest minuta. Dobar
dio puta pretrčala sam i, kao obično, u prodavaonicu stigla znojna i zadihana.
Ali Rustyja to nije ni najmanje zanimalo. — Samo dvije minute, Rusty. Ostat
ću dvije minute duže, može? — Osmjehnula sam mu se najljepše što znam.
Rusty se nato samo još više namrštio.
— Ostat ćeš petnaest, s obzirom na to da je jedna boca bila napukla u
pakiranju od šest piva koje mi je jutros Jay Crowley donio na blagajnu.
Čvrsto sam stisnula usne.
Činjenica da je Jay Crowley ranim jutrom kupovao pivo nije bila nimalo
iznenađujuća, ali nije mi jasno kakve je veze napukla boca imala sa mnom, jer
Rusty je bio taj koji je raspakirao piće. Ali samo sam bez riječi potvrdno
kimnula, odlazeći u stražnji dio prostorije po pregaču i metlu.
Bio je prvi u mjesecu pa sam morala brzo počistiti i organizirati police s
gaziranim pićima zato što će za otprilike pola sata, nakon odobrenja debitnih
kartica s bonovima za hranu, u Rusty's nahrupiti ljudi prodajući kola puna
slatkastih pića. Bilo je to vrhunsko izigravanje socijalne pomoći... uzmimo
otprilike petstotinjak dolara koje jedna četveročlana obitelj mjesečno dobije za
jelo, kupi za to gazirano piće na autocesti, na benzinskoj postaji kod JoJo’sa, i
ponovno ga proda Rustyju za pedeset centi, iako vrijedi dolar, pretvarajući tako
vladinu pomoć u dvjesto pedeset dolara gotovog novca. Gotovinom se mogu
kupiti cigarete, alkoholna pića, listići za lutriju... metamfetamin... sve ono što
se bonovima za hranu ne može. Rusty je bio sretan što će zaraditi, nikada ne
mareći za to što će djeca ostati bez večere. Ali budimo iskreni, da Rusty nije
11
otkupljivao gazirana pića, netko bi drugi to već učinio. Ovdje je to jednostavno

tako funkcioniralo.
Nekoliko sati potom, kad se rulja gotovo razišla, brisala sam prašinu
sjedne stražnje police kad se nad vratima oglasilo zvono. Nastavljajući brisati,
podignula sam pogled i krajičkom oka ugledala nekoga kako na stražnjem zidu
otvara vrata hladnjaka. Pogled mi se sreo s pogledom Kylanda Barretta kad se
okrenuo i kad sam ustala s mjesta na kojemu sam čučala, okrenuta prema polici.
Spustila sam pogled na njegovu ruku kad je sendvič zagurao pod prednjicu
jakne. Razrogačio je oči, nakratko se doimajući zaprepašteno, prije nego što je
brzo pogledao iza mene, kad sam iznenada začula korake. Okrenula sam glavu.
Niz prilaz je, mršteći se, dolazio Rusty, dok je Kyland stajao iza mene, držeći
ruku na pozamašnom sendviču ispod jakne. Pomaknem li se, bit će uhvaćen na
djelu. Odluku sam donijela u tren oka. Pretvarala sam se da sam nespretno
zapela za nešto, srušivši pritom s police nekoliko kutija u kojima su sigurno bili
ustajali Cheerios — neprodane žitarice bez šećera — i tiho vrisnula. Ni sama
ne znam točno zašto sam to učinila... možda zbog onog preneraženog
Kylandova pogleda koji je dotaknuo nešto u meni, možda zbog razumijevanja
što znači glad, koje je među nama postojalo, ali zasigurno ne zbog toga što sam
znala da će ta brza kretnja u potpunosti promijeniti cjelokupan tijek mojega
života.
Nespretno sam nagazila na one kutije, zgnječivši ih, tako da su se žitarice
rasule po podu.
— Što to radiš, glupačo? — upitao je glasno Rusty, saginjući se pokupiti
kutiju pokraj svojih nogu, kad je Kyland projurio pokraj nas. — Otpuštena si.
Gotovo je. — Čula sam cilik zvona na vratima i brzo ustala, ponovno
uspostavivši kontakt očima s Kylandom kad se okrenuo. Oči su mu bile širom
razrogačene, ali s lica mu se nije dalo ništa pročitati. Nakratko je zastao,
neznatno se lecnuo, a potom su se vrata, zanjihavši se, zalupila za njim.
— Oprosti, Rusty, slučajno se dogodilo. Nemoj me otpustiti, molim te.
Potreban mi je ovaj posao. — Koliko god sam mrzila preklinjati, imala sam one
koji su o meni ovisili.
— Dao sam ti dovoljno prilika. Sutra će na ulici u redu čekati za ovaj
posao. — Pogled mu je bio hladan i zao kad je pokazao u mene. — Trebala si
cijeniti to što imaš i biti marljivija. Taj tvoj lijepi izgled nikamo te neće dovesti
u životu ako nemaš mozga u glavi.
12
Bila sam toga uvelike svjesna. Bolno svjesna. Trebali ste vidjeti samo
moju mamu pa znati da je to točno.
Krv mi je šumila u ušima. Osjetila sam vrelinu u vratu. Skinula sam
pregaču i bacila je na pod dok je Rusty nastavio mrmljati nešto o nezahvalnoj
bezvrijednoj pomoći.
Kad sam nekoliko trenutaka potom izišla iz prodavaonice, sunce je
zalazilo za planinu iza mene... nebo je bilo okupano ružičastom i narančastom.
Bilo je hladno i u zraku se osjećao miris nedavne kiše i oštar miris bora.
Obgrlivši se, duboko sam udahnula, osjećajući se izgubljenom i shrvanom.
Gubitak posla bio je za mene iznimno ružna vijest. Marlo će me ubiti. Zaječala
sam naglas. — Ima li još što? — prošaptala sam, obraćajući se svemiru. Ali nije
svemir bio odgovoran za moj glupi izbor. Sama sam morala snositi krivicu za
to.
Katkad mi se život činio beznačajno malim i morala sam se zapitati zašto
mi koji živimo tako male živote ipak moramo osjećati veliku bol. Nije bilo baš
pošteno.
Zagurala sam ruke u džepove i pošla prema podnožju planine, noseći
školsku naprtnjaču prebačenu preko ramena. U proljeće i ljeti čitala bih dok
hodam, cesta mi je bila već toliko poznata da sam se uspijevala usredotočiti na
knjigu. Automobili su rijetko kada prolazili ovom cestom i uvijek sam imala
dovoljno vremena zapaziti ako bi se koji približavao. Ali ujesen je već bilo
previše mračno kad bih odlazila iz Rustysa... no to više neće biti problem...
Pješačila sam razmišljajući. Ni večeras nije bilo ništa drukčije. Zapravo, trebalo
mi je nešto što će mi odvratiti misli od mojih snova. Bila mi je potrebna nada
da život neće uvijek biti ovako težak. Zamislila sam se dobitnicom stipendije
Tyton Coala, koju sam nastojala dobiti sve od upisa u srednju školu. Svake
godine birao se jedan od najboljih učenika za dodjelu stipendije kojom mu je
bio omogućen odlazak na četverogodišnji studij. Svi troškovi bili su plaćeni.
Dobijem li je, napokon ću uspjeti otići iz Dennvillea, daleko od siromaštva i
očaja, prijevare oko socijalne skrbi i ovisnika o narkoticima. Napokon ću se
moći skrbiti za mamu i Marlo, odvesti ih daleko odavde, potražiti mami pomoć
profesionalnog liječnika, a ne onoga upalih očiju na besplatnoj klinici za kojega
sam pretpostavljala da je glavni u tom drogeraškom poslu i zloporabi lijekova
koji su se dobivali na recept. Zaustavit ću se kod Rustyja dok budem odlazila
iz grada i reći mu da zagura onu ustajalu kutiju žitarica Cheerio's u svoj koščati,
usrani šupak.
13
Kad sam na zavoju skrenula prema podnožju planine, ugledala sam staru
gospođu Lytle kako sjedi na stubama sada zatvorenog poštanskog ureda i jede
posljednji pakirani sendvič. Zaškiljila sam pogledavši je i neznatno se
osmjehnula kad su nam se pogledi sreli. Pogled mi je pao na omot u njezinoj
ruci, onaj na kojemu je pisalo “Sir i Šunka Rusty’s”, s velikom crvenom
oznakom s današnjim datumom. Bio je to isti onaj sendvič koji je prije samo
desetak minuta ukrao Kyland Barrett. — Dobra večer, gospođo Lytle — rekla
sam. Kimnula je i njezine tužne oči zatreptale su kad je odgrizla posljednji
komad sendviča. Gospođa Lytle trenutačno je bila gotovo dio krajolika,
alkoholičarka koja je lutala ulicama gradića, uvijek nešto mrmljala sama za sebe
i skupljala sitniš od građana kako bi imala čime kupiti piće o kojemu je bila
ovisna. Izgubila je sva tri odrasla sina i supruga u onoj nesreći u rudniku.
Pretpostavljala sam da se nadala što prije im se pridružiti. — Jeste li dobro,
gospođo Lytle? — upitala sam, zaguravši još dublje ruke u džepove. Nisam joj
mogla ništa ponuditi, čak i da mi je rekla da nije dobro, ali željela sam joj dati
do znanja da mi je stalo. Možda je i to bilo nešto.
Potvrdno je kimnula, još uvijek žvačući. — Ah, bit će da jesam —
odgovorila je nerazumljivo. — Nekamo ću se već uputiti kad završim s
uživanjem u ovoj dobroj predstavi. — Pokazala je prema zalasku sunca na
izmaku.
Zauzvrat sam kimnula, uzdahnula i osmjehnula joj se. — Onda dobro.
Laku noć.
— ‘Noć.
Kada sam krenula uz prašnjavu planinsku cestu, netko je izišao pred
mene pa sam prestrašeno vrisnula. U trenu zastavši i koraknuvši unatrag, upala
sam u blatnjavu lokvicu. Kyland.
Bijesno sam otpuhnula. — Prestrašio si me! — Izvukla sam se iz blata,
osjećajući kako su mi čarape vlažne na mjestima na kojima su mi cipele bile
šuplje ili su se odljepljivale. Baš lijepo. Hvala ti, Kylande.
Spustio je pogled na moja stopala, ali nije spomenuo uništene cipele.
Zaškiljio je, nekoliko sekunda me motreći. — Zašto s' to učinila? Tamo u
prodavaonici? Zašto s’ mi pomogla? — Vilica mu je podrhtavala od bijesa.
Uzvratila sam mu škiljećim pogledom, neznatno naherivši glavu. Bio je
bijesan na mene? Dođavola, otkud sad to odjednom? — Zašto si dao onaj
sendvič gospođi Lytle? — upitala sam. — Zašto ga nisi pojeo? — Prekrižila sam
14
ruke na prsima. — Znam da ti je hrana potrebna. — Naglo sam spustila pogled

na zemlju, pomislivši na onaj intiman trenutak u kantini kad su nam se pogledi
sreli. Ali potom sam ga ponovno brzo podignula.
Nije mi odgovorio. Ostali smo tako nekoliko trenutaka stajati bez riječi,
zagledani jedno u drugo. Naposljetku je upitao: — Dao ti je otkaz?
Lice mu je imalo napet i ozbiljan izraz. Morala sam se diviti njegovoj
snažnoj čeljusti, ravnoj liniji nosa i punoći usana. Uzdahnula sam. Ništa dobro
nije moglo proizići iz tog promatranja. — Daaa, dobila sam otkaz.
Kyland je zagurao ruke u džepove i, kad sam krenula, pošao je i on, tiho
opsovavši. — Sranje, trebao ti je taj posao.
Otpuhnula sam, važno se nasmijavši. — Misliš? Ma ne, mela sam podove
samo zato što me nadahnjuje Rustyjev šarmantan karakter. Eh, kad bi samo
bilo više takvih ljudi na svijetu. — Prinijela sam ruku k srcu, kao da je prepuno
ljubavi i divljenja.
Ako je i primijetio moj sarkazam, Kyland to ničim nije dao do znanja. —
Bio je to doista glup potez.
Zaustavila sam se i okrenula prema njemu. Zastao je i on. — Ne bi ti vlas
pala s glave da se zahvališ. Rusty bi istoga trena u New Yorku podigao
optužnicu. To bi mu uljepšalo dan, a možda čak i cijeli njegov bijedni život.
Kyland je pogledao iza mene, prema obzoru. Usisao je svoju punu donju
usnicu i namrštio se, naposljetku me pogledavši. — Da, znam. — Zastao je,
prelazeći polako pogledom po mojemu licu. Uzvrpoljila sam se dok me tako
pomno motrio, pitajući se o čemu razmišlja. — Hvala ti.
I sama sam odvojila trenutak da ga promotrim, sada kad mi je bio blizu.
Zurio je u mene. Njegove sive oči bile su na oprezu i trepavice su mu bile guste
i duge. Nije bilo lako doista mrziti nekoga tko je tako dobro izgledao. To je bila
ta životna nepravda. Zato što sam istinski željela mrziti toga mladića koji je
stajao ispred mene. Ali samo sam odvratila pogled u stranu i pošla. Koračao je
pokraj mene pa smo nekoliko minuta hodali tako bez riječi.
— Ne moraš ići sa mnom.
— Opasno je da mlada djevojka sama hoda noću. Mogu se pobrinuti za
to da ti se ništa ružno ne dogodi.
Prezrivo sam otpuhnula. — Sve govori suprotno.
15
Kyland se kratko iznenađeno nasmijao.

Pridignula sam naprtnjaču na rame. — Nego, kažeš mlada djevojka.
Imam godina koliko i ti. Možda sam i starija. U svibnju ću napuniti osamnaest.
Pogledao me postrance. — Koji datum? — izazivao je, dok je prošavši
ispred mene uzmicao kako bi me mogao gledati u lice.
— Drugi svibnja.
Razrogačio je oči. — Nemoguće. Pa tada je i moj rođendan.
Zaustavila sam se, iznenađena. — U koje si vrijeme rođen? — upitala
sam.
— Ne znam točno... nekad ujutro.
Ponovno sam pošla. Pratio me u korak. — Poslijepodne — rekla sam
oklijevajući. Mogla sam krajičkom oka zapaziti zadovoljan pogled na njegovu
licu i čvrsto sam stisnula usnice.
Nedugo potom, rekao je: — Ali ozbiljno, trebaš biti oprezna. Ima
kratkorepih divljih mačaka na ovoj planini.
Uzdahnula sam. — Najmanje što me brine su kratkorepe divlje mačke.
— Samo ti tako misli, dok ti put ne prepriječi jedna gladna. Onda će ti to
postati najveći problem.
Šaljivo sam se oglasila kad me pogledao: — A što bi ti to učinio da nam
sad jedna takva kratkorepa divlja mačka prepriječi put, Kylande Barrette?
Doimao se iznenađenim. — Znaš kako se zovem.
Ponovno sam krenula. — Mali je ovo grad. Svima znam imena. Ti ne?
— Ne. Namjerno. Ne trebam slušati ičije priče i ne želim znati ičije ime.
Naherila sam glavu, pogledavši ga. — Zašto ne?
— Zato što kad dobijem stipendiju Tyton Coala i odem odavde, ne želim
nositi hrpetinu beskorisnih podataka iz ove vukojebine.
Ponovno sam se iznenađeno okrenula prema njemu. — Pokušavaš dobiti
tu stipendiju?
Izvio je obrvu, pogledavši me. — Da, iznenađuje te to? Zar ne vidiš moje
ime na svim važnim akademskim popisima?
16
— Mi... mislim... — Odjednom se Kyland nacerio. Razrogačila sam oči i

neznatno posrnula. Nikada nisam vidjela takav osmijeh na njegovu licu, baš
nijednom. Lice mu se pretvorilo u nešto... prelijepo. Zjapila sam trenutak
gledajući u nj prije nego što sam se pribrala i ubrzala korak. Požurio je sustići
me. Odmahnula sam glavom osjećajući uznemirenost i pokušavala se sjetiti o
čemu smo ono razgovarali. Aha... o stipendiji. Da, bila sam iznenađena. Vidjela
sam Kylandovo ime na akademskom popisu, ali nisam pretpostavljala da se
prijavio za dodjelu stipendije Tyton Coala. Nikada se nije pojavio ni na jednoj
studijskoj skupini, kao ni na pripremnom tečaju. Uvijek smo dolazile samo ja,
Ginny Rawlins i Carrie Cooper. Znala sam da su predale molbu za stipendiju,
zato što smo o tome razgovarale. Mislila sam da su mi one najveća
konkurencija. Unatoč dobrim ocjenama koje je imao, Kyland se uvijek činio
nekako... nezainteresiranim?
— Kako ćeš ti dobiti stipendiju kad ću je ja dobiti? — upitala sam, izvivši
obrvu.
Kyland me nakratko pogledao i na licu mu se vidjelo da se zabavlja kad
je odmahnuo glavom. — Nema izgleda — rekao je, podsmjehujući se. — Ali
situacija zbog toga postaje sve zanimljivija, zar ne?
Blago sam za frktala. Nije meni trebalo ništa zanimljivo u životu. Trebala
mi je ta stipendija. Ah nisam mogla vjerovati da je Kyland imao baš puno
izgleda osvojiti je ako sve dosad nisam čula da je podnio zahtjev za dodjelu.
Mislila sam da nema velikog razloga za zabrinutost.
Nekoliko smo trenutaka tako hodali bez riječi, prije nego što sam upitala:
— Neće li Shelly poludjeti kada dozna da... drugu curu štitiš od kratkorepih
divljih mačaka?
Zbunjeno me pogledao. — Shelly? Zašto bi? — Zahihotao se. — Ah, da.
— Odmahnuo je glavom i provukao ruku kroz svoju zlaćano smeđu kosu.
Zapazila sam da je gusta, sjajna i da se kovrčala na zatiljku. — Shelly i ja samo
smo prijatelji.
Podignula sam obrve, ali odlučila sam ne prokomentirati to. Imala sam
dovoljno svojih briga, a ne brinuti se još i o tome s kim se ljubi Kyland Barrett.
— I, kamo ćeš ako dobiješ tu stipendiju? A nećeš je dobiti.
— Nekamo daleko odavde.
17
Kimnula sam i ugrizla se za usnicu. — Da — bilo je sve što sam rekla.

Kyland je pogledao ulijevo kad smo prošli pokraj svijetlo-plave drvene kuće
odmaknute od ceste iza koje se nad vijala šuma. Nijedno svjetlo nije gorjelo u
njoj. Kad je ponovno pogledao u mene, neznatno se mrštio.
— Hvala ti, Kylande. Znaš, baš viteški od tebe što si pješačio sa mnom uz
planinu unatoč činjenici da sam zbog tebe dobila otkaz, da si mi upropastio
jedini par cipela i ukrao rođendan. — Nastavila sam hodati i kad je ostao pokraj
mene, tiho se nasmijavši tomu što sam rekla, upitno sam ga pogledala. — Tu
sam gore, odmah uz cestu. Ne očekujem odavde više nijednu kratkorepu divlju
mačku. — Nervozno sam se osmjehnula. Nisam znala je li ikada vidio moju
kamp-kućicu, a nisam baš ni imala želju da je vidi.
Ali on je samo nastavljao hodati uz mene bez riječi. — Dakle, Tenleigh...
posao... hoće li biti sve u redu? Mislim — pogledao je nelagodno u stranu —
mogu li što učiniti?
Ugrizla sam se za usnicu. Što je namjeravao učiniti? I on je kod kuće imao
bolesnu mamu. Koliko mi je bilo poznato, bio je u još goroj situaciji od mene.
— Ne, preživjet ću.
Kyland je potvrdno kimnuo, ali kad sam ga kratko pogledala, na licu mu
je još uvijek bio onaj zabrinuti izraz.
Kad smo stigli do moje kamp-kućice, zaustavila sam se i neznatno mu se
napeto osmjehnula. — Pa, laku noć — rekla sam.
Kyland je dugo gledao gdje živim i obrazi su mi se zarumenjeli. Iz nekog
mi se razloga, dok sam tamo stajala s njim, učinila još gorom nego inače. Ne
samo što je bila sićušna i rasklimana nego se boja ljuštila i bila je hrđava. Na
prozorima je bio sloj prljavštine koji se nikako nije dao oprati, bez obzira na to
koliko vinskog octa upotrijebila. Ni njegov dom nije bio puno bolji, ali svejedno
nisam mogla ne osjetiti sram koji me obuzeo kad sam svoj dom vidjela
Kylandovim očima. Kad me ponovno pogledao, sigurno mi se na licu vidjelo
da me je sram jer je razrogačio oči u kojima sam ugledala nešto poput
razumijevanja. Naglo sam se okrenula na peti i na drhtavim nogama pošla
prema svojoj kamp-kučici.
— Tenleigh Falyn — zazvao je Kyland, dajući mi do znanja da i on zna
moje ime. Zastala sam i osvrnula se, upitno ga pogledavši.
18
Prošao je rukom kroz kosu, doimajući se na trenutak nesigurno. —

Razlog zbog kojega sam dao onaj sendvič Joan Lytle... — Zagledao se u daljinu
kao da pozorno bira riječi. — Uvijek ima netko tko je gladniji... čak i od ljudi
poput nas. Gle, glad dolazi u različitim oblicima. — Spustio je glavu. —
Nastojim to ne zaboraviti — završio je tiho, doimajući se kao da mu je pomalo
neugodno.
Ponovno je zagurao ruke u džepove, okrenuo se i udaljio od mene,
odlazeći natrag niz cestu. Naslonila sam se na bočnu stranu svoje kamp-kućice,
gledajući za njim sve dok se nije izgubio iz vida.
Kyland Barrett uopće nije bio onakav kakvog sam očekivala. To me
ujedno zbunilo i ushitilo, na način koji mi se zasigurno nije svidio.
19
TREĆE POGLAVLJE
Kyland
Hej, mama — zazvao sam, zatvarajući vrata za sobom i pogledao u

dnevni boravak gdje je njezin stolac bio ispred TV-a. Mama mi nije uzvratila
pozdrav. Nikada mi nije odzdravljala, ali već sam bio navikao na to.
Otišao sam u svoju spavaću sobu, širom otvorio prozor i stajao tako
zagledan van, u nebo u suton. Rukama sam se oslanjao na prozorsku dasku,
duboko udišući. Nekoliko trenutaka potom legao sam na krevet pokraj prozora,
položivši ruke ispod glave.
Misli su mi smjesta odletjele k Tenleigh Falyn. Nisam mogao vjerovati
da je zbog mene ostala bez posla. Naglas sam zaječao. Uglavnom je sama bila
kriva, pa zašto sam se onda ja zbog toga osjećao tako usrano? Bio je to njezin
glupi izbor da me pokrije, a ne moj. Ali hvala Bogu pa je to učinila. Da su me
uhvatili zbog krađe... ne bih se baš dobro proveo.
Ni sam nisam točno znao zašto sam ukrao onaj sendvič za gospođu Lytle,
sve dok to nisam pokušao objasniti Tenleigh. Jedini razlog zbog kojega sam
uopće dao neko objašnjenje bilo je to što joj nisam mogao ponuditi ništa drugo
da joj zahvalim za žrtvu koju je zbog mene učinila. Kad sam ugledao Joan Lytle
kako sjedi na stubama staroga poštanskog ureda, kad sam je vidio onako
pogubljenu, kao da se pokušava sama u sebe sklupčati, kao da me nešto snažno
pogodilo u trbuh. I sam sam se tako osjećao. Ali ja sam barem imao krov nad
glavom. I, na kraju krajeva, bio sam gladan samo posljednji tjedan u mjesecu,
kad bi ponestalo novca. Nešto u meni govorilo mi je da joj moram dati do
znanja da je vidim, koliko zbog nje same, toliko i zbog sebe. Zato sam ugrabio
onaj sendvič.
Glupo. Kretenski.
Još gore bilo je to da mi uopće nije bilo žao, osim zbog činjenice da je
Tenleigh bila ta koja je za to platila ceh.
Tenleigh.
20
Sjetio sam se izraza njezina lica u trenutku kad sam ugledao kamp-kućicu
u kojoj živi. Osjećala je sram, što je bilo smiješno. Moja je kuća također bila u
rasulu. Moj je život bio u rasulu. Nisam baš bio netko tko je može osuditi.
Zapravo nisam ni gledao u njezinu bezvrijednu kamp-kućicu. Gledao sam u
područje oko nje. Bilo je čisto i uredno, nigdje komadićka smeća na vidiku...
tako sam i sam održavao svoje dvorište. Duž ovog brijega po dvorištima i
posjedima bilo je razasuto smeće — bio je to još jedan način na koji su ljudi u
Dennvilleu pokazivali svoju shrvanost. Nitko na ovoj planini nije si mogao
priuštiti luksuz odvoženja smeća i većina dvorišta bila je zatrpana hrpetinom
sranja — dobra metafora za većinu života u ovim predjelima. Ali svakoga
ponedjeljka skupljao sam svoje smeće u dvije vreće koje sam odnosio niz brijeg
i praznio ih u veliki kontejner, tamo iza Rusty'sa. Potom bih te vreće za smeće
smotao i stavio u naprtnjaču. Trudio sam se da mi što duže potraju. Kada se
radilo o izboru između nekoliko limenki špageta i kutije s vrećama za smeće,
birao sam hranu. Viđao sam povremeno Tenleigh kako nosi veliku kutiju niz
planinu i pitao se što je bilo u njoj. Sigurno je i sama tako postupala. Znao sam
da je to bilo zato što je imala ponos, a to je za ljude poput nas bilo prije
prokletstvo negoli blagoslov.
Zapazio sam ja i prije toga Tenleigh. Zapravo, promatrao sam je na ono
malo predavanja koje smo pohađali zajedno. Uvijek je sjedila sprijeda, a ja bih
se uvijek smjestio otraga da imam savršen pogled. Nisam mogao skinuti pogled
s nje. Sviđalo mi se kako je nesvjesno reagirala kad bi joj se obraćao netko tko
ju je živcirao... češkala bi golu nogu i pućila usne... kako je ozbiljno
usredotočena škiljila prema školskoj ploči, grickajući svoju rumenu donju
usnicu... i kako bi se katkada, onako sanjarski, zagledala kroz prozor. Zapamtio
sam njezin profil, liniju vrata. Doživio sam onaj šuplji tegobni osjećaj u prsima
kad sam joj zapazio potplate cipela, koji su bili puni rupa i doslovno otpadali.
Vidio sam kad se koristila nekakvim čarobnim markerom da oboji one zguljene
dijelove na vrhovima, zamišljao je kako kod kuće boji ta mjesta jer joj je bilo
stalo do toga što ljudi misle o njezinim starim uništenim cipelama. Obuzimao
me bijes pri pomisli da je to morala činiti. Što je bilo posve iracionalno.
Naravno, to je značilo da se moram držati podalje, daleko od Tenleigh Falyn.
Nisam si mogao dopustiti osjećati ono što sam osjećao samo gledajući je.
Štoviše, nisam to želio.
Nakon onoga dana kad me uhvatila kako uzimam ostatke hrane, zapazio
sam da me gleda, misleći da je ne vidim. Navikao sam na ženske poglede. Nisam
odbijao priliku ako bi mi se ukazala, tko ne bi želio odvraćanje pozornosti
21
nečijeg spremnog tijela da te podsjeti na to da nisi stvoren samo za patnju? Ali,

nekako sam imao osjećaj da me Tenleigh ne gleda na taj način. Promatrala me,
kao da odgonetava nekakvu zagonetku... kao da me željela upoznati. Nisam
mogao ne upitati se zašto.
Glupo. Kretenski.
Bilo je nekakve mirnoće u njoj... nečega spokojnog, neobične neke
mješavine snage i ranjivosti. Bila je lijepa, ni to mi nije promaknulo, ali njezina
ljepota bila je nešto oko čega nije ulagala prevelik trud, što ju je činilo još
privlačnijom. Barem meni. Nije se šminkala i kosu je uglavnom vezala u običan
konjski rep. Očigledno nije smatrala da joj je izgled najvrjednija prednost. To
me navodilo da se zapitam što jest. Njezina pamet? Možda. Ali nije imala
izgleda osvojiti tu stipendiju. Radio sam na tome još prije upisa u srednju školu.
Proučavao sam sva postignuća bivših pobjednika i pobrinuo se za to da
provjerim ama baš sve. Trebala mi je ta stipendija. Cijeli moj život ovisio je o
njoj. Tako da nije ni bilo važno što me to toliko zanimalo u vezi s Tenleigh.
Uskoro ću otići i nikada se više neću osvrnuti ni na lijepu zeleno oku Tenleigh
Falyn ni na bilo koga drugoga.
Pa zašto onda nisam mogao prestati misliti o njoj?
Glupo. Kretenski.
Nedugo potom, podigao sam na krevet naprtnjaču iz koje sam izvadio
svoje školske knjige. Bilo mi je ostalo još samo pola godine dok škola ne objavi
dobitnika stipendije koja će me izvući iz ove zabiti, daleko od beznađa, daleko
od gladi, daleko od rudnika u kojemu su mi otac i stariji brat izgubili živote u
mrklom mraku, kilometrima ispod zemlje.
Nekoliko dana potom, ugledao sam Tenleigh dok je išla ispred mene
prema cesti koja je vodila k našim kućama. Držala je u rukama knjigu i čitala
hodajući. Glupe li cure... spotaknut će se i slomiti vrat. Vukao sam se za njom,
gledajući je dok hoda. Pretpostavljam da sam joj bio pomalo dužnik zbog onoga
što je učinila za mene. Mogao sam se pobrinuti za to da dođe kući sigurno iz
škole, a pobrinuo sam se i za to da me ne vidi. Pobrinuo sam se i za to da nikada
više ne progovorim s Tenleigh. Tako je bilo najbolje.
Neznatno sam se prenuo kad je odjednom skrenula na šumsku stazu.
Dođavola? Stajao sam trenutak na cesti gledajući kako nestaje u šumi. Ta
22
djevojka zaslužit će da je kratkorepa divlja mačka poždere. Ogorčeno sam

uzdahnuo i pošao za njom.
Bio sam već prošao tom stazom, bio sam prošao svakom stazom na ovoj
planini, bilo sa svojim bratom dok je još bio živ ili sam, ali pojma nisam imao
što ona tu radi, jer tu nije bilo ničega osim strmoga ruba stjenovitog vapnenca.
Nakon otprilike pet minuta klipsanja uskom stazom, probio sam se kroz
stabla. Tenleigh mi je bila uglavnom okrenuta leđima dok je stajala zagledana
u zalazeće sunce, dok je obzor blještao žut i narančast i dok su se iz oblaka
pojavljivale bijele zrake, kao da se nebo raskolilo.
Pred nama se protezalo šareno nebo... veličanstveno... kao da je nastojalo
nadomjestiti svu onu ružnoću života i našu neprestanu borbu, što mu je za
djelić, doista prolazan djelić trenutka možda i uspjelo. Da ga barem mogu
uhvatiti i zadržati. Da barem bilo što dobro mogu uhvatiti i zadržati.
Tenleigh je sjela na kamen, zagledavši se u odsjaj zalazećeg sunca. Čim
sam pošao prema njoj, iznenada je okrenula glavu i kratko vrisnula, prinijevši
ruku prsima, razrogačenih očiju. — O, Bože, kako si me prestrašio. Opet! Što
je s tobom?
— Oprosti — rekao sam i sjeo pokraj nje.
Zakolutala je očima i ponovno se naslonila, stavivši ruke ispod sebe na
stijenu pa se opet zagledala u nebo. Trenutak nije progovarala, ali naposljetku
me pogledala, podigavši obrvu. — Vjerojatno misliš da ću se zaljubiti u tebe
nastaviš li se pojavljivati ondje gdje sam ja.
Zabavljao sam se i umalo se glasno nasmijao, ali ostao sam ozbiljan.
Tenleigh me neprestano iznenađivala. Sviđalo mi se to. Potvrdno sam kimnuo.
— Vrlo moguće.
Ili još gore. Zaljubit ću se u tebe.
Tiho se nasmijala, zagledana u obzor. — Žao mi je što ti moram reći, ali
to se neće dogoditi. Zaklela sam se da se držim podalje od muškaraca.
Nakašljucao sam se iz dubine grla. — Tako sve kažu.
Pogledala me. Po razigranom pogledu koji joj je obasjavao lice vidjelo se
da se zabavlja: — Hmm, što misliš koliko će mi još vremena trebati da
podlegnem tvojemu očaravajućem šarmu?
23
Pretvarao sam se da razmišljam. — Za jednu mi je trebalo tri tjedna da je

osvojim.
— Oh, pa ta zvuči kao tvrd orah. — Izvila je obrvu, pogledavši me
krajičkom oka. — Kako ćeš znati kad sam popustila?
— Po pogledu, nečemu u očima, dobro to već znam. — Pogledao sam je,
najgnjusnije se podrugljivo smijuljeći.
Odmahnula je glavom kao da je ogorčena, ali blag osmijeh ostao joj je
titrati na usnama.
Pročistio sam grlo. Trebalo je prekinuti s tim očijukanjem. — A sada
ozbiljno. Samo se brinem za to da ti ne trebaju moje vještine zaštite od
kratkorepih divljih mačaka. Nekako sam smatrao da ti barem toliko dugujem.
Uzdahnula je i odmahnula glavom. — Ništa mi ne duguješ, sama sam
kriva za to što sam dobila otkaz. Nisi ti kriv, ja sam učinila to što sam učinila.
— Da, ali ne bi to morala učiniti da nisam krao sendviče za stare pijanice.
— Hmmm — mrmljala je — znači, mogu očekivati da će to biti redovito?
Ta usluga zaštite od kratkorepih divljih mačaka. Mislim reći dok ti se ne bacim
pred noge, a ti me odbaciš kao ostale svoje žrtve... osvojene trofeje? — rekla je
naposljetku i ponovno zadirkujući izvila obrvu.
Odmahnuo sam glavom. — Redovito? Ne, ne, nipošto. Ovo je posljednji
put da se stavljam u ulogu potencijalnog zaštitnika od kratkorepe divlje mačke
koja ti može nauditi. — Provukao sam ruku kroz kosu. — Ostajem u školi učiti
što duže mogu. Svake večeri idem kući u ovo vrijeme. Tako da je to prava
slučajnost.
Naherila je glavu. — Aha, a zašto ostaješ u školi učiti?
— Nisam tako usamljen. — Nisam znao zašto sam te riječi prevalio preko
usana. Nisam ni bio svjestan da sam ih izgovorio.
Tenleigh me znatiželjno pogledala. — Zar ne živiš s mamom?
— Mama baš nije razgovorljiva.
Tenleigh me trenutak promatrala. — Hm... gle, onda je to doista zadnji
put da me štitiš od moguće prijetnje kratkorepe divlje mačke. Idem kući ovako
kasno samo zato što sam se raspitivala za posao kod Al’sa.
— Al'sa? Premlada si za rad u kafiću.
24
Slegnula je ramenima. — Alu, čini se, ne smeta. Moja sestra radi ondje...
rekao je da mogu dobiti nekoliko smjena. Eto vidiš — osmjehnula mi se — ne
moraš više osjećati grižnju savjesti zbog toga što sam dobila otkaz. Već imam
novi posao. Odmah dostupan.
Namrštio sam se, osjetivši nekakvu neobičnu kretnju u prsima. Al’s je bio
vukojebina... poznato mjesto na kojemu si nekoga mogao pokupiti, ali bilo je
dobro da je dobila posao, zato što ga je u okolici bilo teško naći. Potom se
okrenula prema meni. — Koji lijep pogled, ha?
Pogledao sam prema nebu. — Najbolje mjesto u kazalištu.
Tenleighnim licem preletio je spokojan izraz dok je razdvojenih usnica
gledala u mene i na trenutak gotovo nisam ni mogao disati. Jesam li ovu
djevojku smatrao lijepom? Bio sam u krivu. Bila je zapanjujuća.
Osjetio sam nekakvu paniku u prsima.
— Dakle, pretpostavljam da želiš čuti moju priču? — upitala je nedugo
potom.
— Što? — upitao sam, naglo se vrativši u stvarnost. — Ne, ne želim čuti
tvoju priču. Rekao sam ti...
— Znam. Ne želiš ponijeti sa sobom nikakve beskorisne informacije kad
odeš, ali gle, moja je priča doista zanimljiva.
Podigao sam obrvu, sumnjičavo je pogledavši. Nema u ovom kraju
zanimljivih priča. Samo iscrpljujuće beskrajne priče o tragediji i tuzi. I
krezubosti.
Njezine zelene oči zasjale su kad se kratko nasmijala i odmahnula
glavom. Koža joj je bila sjajna u suton i smeđa kosa imala je zlaćan odsjaj. Kad
je okrenula glavu, dopustio sam da mi pogled odluta na njezine grudi. Batina
mi je naglo skočila u trapericama pa sam se nelagodno promeškoljio. — Moja
nije nezanimljiva, zapravo, ne bih ti to trebala reći, ali... — nastavila je gledati
prema obzoru dok sam joj proučavao profil. — Zapravo, Kylande, moj je otac
ruski princ. — Izvila je obrve i osvrnula se oko sebe kao da provjerava, želeći
se uvjeriti da nema nikoga uokolo tko bi je mogao čuti. — Vodi se prepirka oko
očeve titule i vlasništva nad zemljom. — Odmahnula je rukom. — Sve je to
jako zamršeno i uključuje sve vrste zakona ruske aristokracije koje ne bi
razumio, ali otac nas u međuvremenu skriva ovdje gdje vjeruje da smo
najsigurnije dok se pitanje njegova posjeda ne riješi. — Nagnula se prema meni.
25
— Znam da moja kamp-kućica izgleda skromno, ali sve je to varka. Unutra je,
premda je mala, luksuz, od zida do zida. I — razrogačila je oči — tu su skriveni
dragulji kraljevske obitelji.
Namignula mi je i prasnuo sam u smijeh. Bila je smiješna. Svidjelo mi se
to. Koliko je vremena prošlo kad sam zadnji put bio tako... luckast? Razrogačila
je oči kad je zapazila izraz mojega lica, a potom mi uzvratila cerekom.
Na trenutak smo piljili jedno u drugo, dok se nešto osjećalo u zraku
između nas. Prvi sam odvratio pogled, ponovno uznemiren.
— Uh, dragulji kraljevske obitelji, kažeš? Jesi li sigurna da mi možeš sa
sigurnošću povjeriti tu informaciju? Već sam poznat kao sendvičokradica.
Nakrivila je glavu. — Da, rekla je ozbiljno i nježno. — Imam osjećaj da
ti se uglavnom može vjerovati.
Ponovno smo se nekoliko trenutaka gledali i nešto u meni se ubrzalo,
nešto za što sam imao osjećaj da je opasno... nešto što nisam točno prepoznao,
ali što mi se nimalo nije svidjelo. Trebao sam prekinuti tu prokletu čaroliju.
— Povjeravam i ja tebi dragulje svoje obitelji — rekao sam naposljetku,
namignuvši joj u nastojanju da učinim vedrijim to neobično raspoloženje koje
se stvorilo među nama. — Volio bih ti ih jednom pokazati.
Tenleigh je zabacila glavu unatrag i nasmijala se. Pitao sam se kako
izgleda kada se do kraja nasmije i sada sam znao. Odjednom sam shvatio da bi
mi bolje bilo da nisam. Znatno bolje. Zato što sam se poželio izgubiti u tom
njezinom zvonkom smijehu. To me navelo na oprez i ponovno mi se u prsima
javio isti onaj osjećaj, samo ovaj put znatno snažniji. Uspravio sam se i nešto mi
je nagonski govorilo da trebam pobjeći.
Učinilo se kao da joj se izraz lica promijenio, kao da je uspjela osjetiti
moje unutarnje previranje. Smiješno. Ustala je i škiljeći sam je pogledao. —
Dođi — rekla je, okrećući mi leđa. — Želim ti pokazati nešto.
Ustao sam i pošao za njom do velike stijene. Gledao sam kako joj prilazi,
staje ispred nje, a onda se spušta i nekamo nestaje. Oprezno sam se nagnuo
preko ruba i ugledao malu mračnu špilju. Obuzela me tjeskoba i posrćući sam
ustuknuo. Tenleigh je izvirila, široko se osmjehujući.
— Dođi, dovoljno je velika za oboje, želim ti nešto pokazati.
26
— Neću — rekao sam malo grublje nego što sam namjeravao. Nestalo je
osmijeha s njezina lica pa je “izišla”, gotovo čučeći dok se izvukla. Ustala je i
zabrinuto me pogledala. Shvatio sam da ruke držim stisnute u šake, opružene
uz tijelo. Bio sam napet. Opustio sam se i zagurao ruke u džepove.
— Oprosti — promrmljala je. — Ne voliš skučene prostore? Ja...
— Ma nije mi to nikakav problem — odgovorio sam, zanijekavši.
Bojažljivo mi je položila ruku na rame. Trgnuo sam se na dodir, na
trenutak sklopio oči, a potom ih ponovno otvorio. Odmaknuo sam se.
Oštro me pogledala. — Tamo su na zidu nekakvi crteži — rekla je
naposljetku i slegnula ramenima. — Vrlo blijedi. Najvjerojatnije ih je netko
nedavno nacrtao, ali tko zna. Možda je tu prije nekoliko tisuća godina živjela
kakva spiljska obitelj.
— Nekoliko stotina tisuća.
— Što?
— Spiljski ljudi živjeli su prije nekoliko stotina tisuća godina, a ne tisuća.
Stavila je ruke na bokove. — U redu, profesore. — Izvila je svoju nježnu
obrvu i uz smijeh sam prodahtao.
— Dođi, princezo Tenleigh, bit će bolje da se vratimo na cestu prije
mrklog mraka. — Nastojao sam zvučati ležerno. Tenleigh je očito zapazila moje
neobično ponašanje kad se radilo o onoj maloj spilji.
Sunce je već bilo gotovo zašlo. Nebo je u suton bilo tamnoplavo i prve
zvijezde upravo su se pojavljivale. Nekoliko trenutaka potom, ponovno smo se
vratili na cestu, hodajući zajedno u tišini. Ponovno sam se osjećao ugodno.
Tenleigh mi se blago osmjehnula, neznatno nagnuvši glavu prema meni.
Namjestila je na rame svoju naprtnjaču iz koje je kroz poderani dio ispala
knjiga. Poderotinu je bila pričvrstila pribadačom.
Jebenom pribadačom. Obuzeo me bijes zbog te pribadače. — Ajme. —
Sagnula se podići je u istom trenutku kad i ja pa smo se oboje nasmijali kad smo
se lupili glavama. Protrljala se po glavi i ponovno nasmijala. — Ponovno taj
šarm. Nedvojbeno sam izgubljen slučaj.
27
Nasmijao sam se. — Nemoj reći da te nisam upozorio. — Podigao sam

knjigu i pružio joj je. — Tkalac iz Raveloea?*
Tenleigh je srela moj pogled i kimnula, uzevši knjigu od mene. — Puno
čitam — rekla je, zaguravši knjigu u naprtnjaču, iz nekog razloga se doimajući
posramljeno. — U knjižnici u Dennvilleu nemaju baš nekakav izbor pa neke
čitam dvaput...
— Tu? — pokazao sam glavom prema njezinoj naprtnjači.
Ponovno smo krenuli.
— Da, tu sam već pročitala.
— O čemu je?
Na trenutak nije progovarala pa sam pomislio kako mi možda neće ni
odgovoriti. Da budem iskren, nije mi baš bilo ni stalo do toga da čujem o tamo
nekom tkalcu. Mogla mi je reći bilo što. Ono što sam želio čuti bio je njezin
lijepi glas koji dopire kroz hladan planinski zrak... sviđalo mi se ono što je
govorila. Bila je drukčija. Neprestano me iznenađivala onim što joj je prelazilo
preko usana. Sviđalo mi se to. Previše mi se sviđalo.
— O Silasu Marneru koji...
Zastao sam. — Silasu?
Zaustavila se i Tenleigh, znatiželjno me pogledavši. — Da, što je u tome
loše?
Odmahnuo sam glavom i oboje smo pošli. — Ništa. Tako se zvao moj
brat.
Tenleigh se ugrizla za usnicu i podignula pogled prema meni. Na licu joj
je bio sućutan izraz. Sigurno je znala da je onoga dana moj brat bio u rudniku.
— Da, mislim da se sjećam — osmjehnula se. — Možda je tvoja mama pročitala
tu knjigu pa joj je to ime ostalo.
Odmahnuo sam glavom. — Moja mama nije... ne zna čitati.
* Silas Marner: Tkalac iz Raveloea, klasik engleske spisateljice Mary Ann Evans koja
je svoja djela objavljivala pod pseudonimom George Elliot, smatrajući da će na taj način,
pišući pod muškim imenom, lakše izgraditi karijeru spisateljice. Nap. Prev.
28
— Ah! — Nakratko me pogledala, a potom na trenutak zašutjela. —

Znam da se to dogodilo prije mnogo godina, ali... — Dotaknula mi je ruku pa
sam se neznatno lecnuo. Odmaknula ju je. — Doista mi je žao zbog tvojega
gubitka, Kylande.
Nekoliko trenutaka među nama je vladala neugodna tišina dok smo
prolazili pokraj moje neosvijetljene kuće. — I što je bilo s tim Silasom
Marnerom?
— Hm... dakle, živi u zabitnom kraju Engleske i njegov najbolji prijatelj
ga, hm, lažno optuži za krađu. Osude ga, i žena s kojom je bio zaručen i s kojom
se trebao vjenčati ostavi ga i uda se za njegova najboljeg prijatelja.
— O, Bože, zvuči kao dobra priča. Drago mi je da si našla način da
pobjegneš od surovosti Dennvillea.
Tenleigh se tako slatko nasmijala da mi je zbog toga srce u prsima
poskočilo pa sam pogledao prema njoj. Nekako sam se osjećao ponosno uspjevši
nasmijati tu djevojku. Nije to bilo dobro. Naprotiv, bilo je vrlo, vrlo loše.
Stigli smo pred Tenleighninu kamp-kućicu. Zaustavila se i naslonila na
stablo uz cestu. — Dakle, on odlazi iz grada i nastanjuje se u jednom seocetu
pokraj Raveloea. Postaje pustinjak i ima osjećaj da se sakrio... čak i od Boga. —
Nesvjesno sam se nagnuo prema njoj da ne propustim ni riječ. Naherila je
glavu, zagledavši se u daljinu. Potom je ponovno pogledala u mene i razrogačila
oči. — Ali jedne zimske večeri, cijeli mu se život promijeni kad...
— Tenleigh! — zazvao je netko iz kamp-kućice. Bila je to postarija žena
duge smeđe kose. Istu takvu boju kose imala je i Tenleigh. — Hladno je vani.
Ulazi!
— Dobro, mama — uzvratila je Tenleigh prije nego što se osvrnula
prema meni, zabrinuta lica. Ne sjećam se da sam baš često viđao Tenleighninu
mamu. Sigurno nije baš često napuštala kamp-kućicu. — Moram ići. Vidimo
se, Kylande. — To rekavši, okrenula se i ostavila me na mjestu na kojemu sam
stajao. Brzo je utrčala unutra. Njezina iznenadna odsutnost uzdrmala me i imao
sam osjećaj da sam zbog toga pomalo izgubljen. Nekoliko trenutaka stajao sam
zagledan u njezinu kamp-kućicu prije nego što sam se okrenuo i uputio kući,
dok me hladan vjetar šibao po leđima.
29
ČETVRTO POGLAVLJE
Tenleigh
Nesretna okolnost mojega otkaza kod Rusty’sa... osim očitog gubitka

prihoda, shrvanosti i mogućeg skapavanja od gladi... bila je činjenica da je to
bilo jedino mjesto na kojemu si u Dennvilleu mogao kupiti namirnice. Iz
principa sam obično pješačila desetak kilometara do Evanslyja, ali danas je kiša
lijevala kao iz kabla i jednostavno mi se nije dalo. Stoga sam progutala ponos i
ušla u prodavaonicu. Rusty je bio seronja, ali nije odbijao novac. Na svu sreću,
za pultom je bila njegova sestra Dusty. Rustyjeva sestra zvala se Dusty.*
Genetsko naslijeđe u toj obitelji doista je bilo nešto posebno. Dusty je
prilijepljen uz nos držala časopis In Touch i nije ni podignula pogled kad sam
ušla. S olakšanjem sam odahnula. Kretala sam se kroz prodavaonicu ubacujući
stvari u košaru. Rusty nije držao voće i povrće, čak ni ono u limenkama. Marlo
i ja posadile smo mali vrt na udaljenoj strani naše kamp-kućice — rajčice,
mahune, lubenice i krumpir — i ljeti smo, katkada, tjednima samo to jele.
Većina ljudi koji su živjeli na planini imala je barem nekakav mali vrt pa smo
međusobno razmjenjivali svoje domaće proizvode. Bio je to dobar način uštede
novca... kao i dobar način da se izbjegne skorbut od kojega ste lako mogli
oboljeti ako ste jeli hranu nabavljenu samo kod Rusty’sa.
U zimskim mjesecima obično bih barem jednom mjesečno pješačila kroz
snijeg do Evanslyja, obnoviti zalihe voća i povrća u limenkama. Kad smo
zagrijavali kamp-kućicu, nismo si mogli priuštiti svježe, pa smo se tri ili četiri
mjeseca zadovoljavali onim u limenkama. Potom bismo, s proljeća, Marlo i ja
pomalo s ushitom promatrale tlo kad bi izbile prve mladice.
Morali ste se radovati sitnicama u životu, kad ste se zbog krupnih stvari
poželjeli sklupčati u kut, u položaj fetusa, i od svega odustati.
— Hej, Dusty — pozdravila sam kad sam došla do blagajne. Nije me ni
primijetila, još uvijek ne dižući pogled, naslijepo uzimajući moje stvari, sve dok
nije nešto napipala, pogledala u to i utipkala cijenu.
* Engl. riječ rusty = zahrđao; dusty = prašnjav. Nap. prev.
30
— Kako je? — upitala sam, naslonivši se bokom na pult.

Dusty je naposljetku podignula pogled. Njezino lice obično je bilo
bezizražajno. — Život je sranje — rekla je.
Pokazala sam glavom na časopis koji je držala u ruci. — Nije za te
Kardashianove.
Zaškiljila je, ubacivši žvakaću u usta prije nego što je bacila kratak pogled
na časopis, a potom pogledala u mene. — Khloe i Kourtney osvajaju Hamptons
— prokomentirala je.
Sporo sam kimnula, prešavši jezikom preko prednjih zuba. — Mora da
je lijepo.
— O, da — rekla je. — Mora da je vrlo lijepo. — Potom se nacerila,
pokazavši mi puna usta truleži... što se u ovim krajevima obično nazivalo
“Mountain Dew usta”* Potom je, kao da mi čita misli, uzela napola praznu bocu
Mountain Dewa i potegnula dobar gutljaj. Nastojala sam ne lecnuti se. Završila
je s obračunom stvari koje sam kupila pa sam platila, uzela torbe, pozdravila se
s njom i krenula prema vratima. Dok sam kroz njih prolazila, Dusty me zazvala
imenom pa sam se okrenula, upitno je pogledavši.
— Rusty je prava pizda — rekla je.
Zatreptala sam pogledavši je i naherila glavu. — Daa — složila sam se.
— Baš jest.
Podarila mi je još jedan žućkasto smeđ širok osmijeh, podignula ruku i
palac, a potom se ponovno unijela u onaj časopis. Izišla sam iz prodavaonice.
Pošla sam prema kući, zadubljena u vlastiti svijet, nastojeći načiniti plan
za danas. Marlo je radila, a potom planirala naći se s nekim tipom kojega je
upoznala u Al’su. Doista sam željela da nema ništa s tipovima koje tamo sreće...
većina je njih uopće nije bila dostojna. Smatrala sam kako Marlo i ja imamo
* Vjeruje se da gazirano piće Mountain Dew posjeduje veliku kiselost i sadržava

veliku količinu šećera pa je iznimno štetno za zdravlje i izaziva propadanje zuba u osoba
koje ga konzumiraju u velikim količinama. Nap. prev.
31
dobar razlog biti nepovjerljive prema muškarcima, ali dok sam ih ja namjerno
izbjegavala, Marlo je držala da izlazak s velikim brojem tipova za koje nije
marila znači da je ona ta koja drži sve konce u svojim rukama.
Marlo je jednom otvorila svoje srce i nije dobro ispalo.
Prije nekoliko godina upoznala je Donalda, mladoga zgodnog ravnatelja
koji je u grad stigao zbog nekog važnog sastanka u rudniku. Tjedan dana svake
je večeri dolazio u Al’s, samo da bi sjedio na odjelu u kojemu je radila moja
sestra i gledao je dok radi, razgovarajući s njom o usudu i sudbini, što ju je
odmah oborilo s nogu, kao da je on princ na bijelom konju koji dolazi spasiti je
od sumornog života. Kao da se neki princ ikada zvao Donald... to joj je trebao
biti prvi znak.
Poljubila ga je dok je bio naslonjen na svoj sjajni crveni BMW. Obećao
joj je tada sve i svašta, govoreći joj kako će je odvesti u svoj stan u Chicagu.
Potom ju je, tri minute nakon što mu je podarila nevinost, odvezao do podnožja
planine i izbacio van uz cestu. Kad ga je upitala što je s onim stanom u Chicagu,
nasmijao joj se i rekao kako nikada sa sobom ne bi poveo ružnu dugo zubu
seljančuru. Potom je odjurio, poprskavši blatom njezinu novu bijelu vestu, onu
za koju smo desetak kilometara pješačile do Wal-Marta u Evanslyju kako bi je
kupila, onu u kojoj se osjećala lijepom. Barem dotad. Nakon toga se, tako se
činilo, Marlo nikada više nije osjećala lijepom i počela se smijati držeći ruku
preko usta kako bi sakrila zube. Istinu govoreći, bili su krupniji, ali ne na način
da su bili ružni, nego tako da su isticali njezine pune usne, kao u kakve glumice,
tako da je to izgledalo simpatično i slatko. Tako da je to bila Marlo.
Svaki put kad pomislim na onaj dan kad smo uzbuđeno hodale duž polica
Wal-Marta razgovarajući o tome kako će izgledati ta noć i špricale uzorke
parfema na zapešća, trošeći posljednji novac na vestu za taj njezin izlazak,
razbjesnim se. Budem bijesna zbog toga što smo dopustile sebi da Donalda
uključimo u svoje snove, zbog toga što smo samo sekundu potrošile na nj,
dajući mu moć da nam uništi nadu. A najviše od svega zbog toga što je Marlo
jednom luzeru koji to nije zaslužio podarila nešto dragocjeno.
Marlo mi je tu priču o Donaldu ispričala one večeri kad se u našu kamp-
kučicu vratila blatnjava, uzdrhtala i shrvana. Plakala mi je u naručju. I sama
sam plakala, zbog nje, zbog sebe, zbog uništenih snova, zbog boli od samoće i
duboke nade da će netko doći i spasiti nas. I činjenice da nitko nikada nije
došao. Naravno, obje smo to trebale znati, nakon onoga što se dogodilo našoj
mami, ali pretpostavljam da je ljubavno obećanje najjača snaga privlačenja koji
32
postoji. Nisam svaljivala krivnju na Marlo. Naš otac bio je prvi koji nas je naučio
da su muškarci krajnje sebični i nebrižni te da će gledati samo sebe, ne mareći
za druge, bez obzira na to tko sve o njima ovisio. Ali unatoč tomu bilo mi je
silno teško ne sanjariti da tamo negdje postoji netko snažan i galantan s kim ću
plesati pod zvjezdanim nebom i tko će me nazivati svojom ljubavi... i tko će to
misliti ozbiljno.
— Hej!
Tiho sam vrisnula i odskočila unatrag, ispustivši jednu od torba, pa su se
namirnice razasule po tlu. Kad sam podignula pogled, ugledala sam Kylanda.
— Tebi je to smiješno, zar ne? — upitala sam.
Podigao je ruke uvis, kao da se predaje. — Oprosti, oprosti, kunem ti se,
puka slučajnost. Vraćao sam se iz Evanslyja. Vidio sam te kako izlaziš iz
Rustysa. — Sagnuo se, pokupio moju torbu s namirnicama, a potom mi dao
znak da mu predam onu drugu. Umalo sam ga odbila, ali potom sam zaključila
kako mi barem torbe treba nositi nakon što mi je zbog njega već treći put u
tjednu srce umalo stalo.
— Hmm, uvjerljiva priča — rekla sam, izvivši obrvu.
Nacerio se kad sam mu pružila torbu. Namrštila sam se kad sam u prsnom
košu osjetila nekakvo škakljanje.
— Još uvijek se praviš snažnom, ha?
— Mogu ti reći da nije nimalo lako — rekla sam.
Moje glupo srce poskočilo je kad se nasmijao. Očito mi baš nije polazilo
za rukom držati se podalje od muškaraca... nekoliko osmijeha bilo je dovoljno
da se do ušiju zatreskam. Da budem iskrena, nije se on baš nešto puno ni trudio
da me do toga stanja dovede, što je bilo krajnje uznemirujuće.
— Kako je vječno šarmantni Rusty? — upitao je nedugo potom,
pokazujući glavom natrag prema prodavaonici.
— Nije bio Rusty. Nego Dusty.
— O, a kak’ je Dusty? Zatucana, kao obično?
Nasmijala sam se, ali ipak sam se brzo zaustavila. — To je zločesto. —
Zastala sam. — Dusty je dobro.
33
Smijuljio se. — Znam. Šalim se samo. Zapravo... uglavnom. Nekoliko

trenutaka hodali smo bez riječi.
Pogledala sam lijevo od sebe, začula kako nam se približava automobil i
promatrala crni Mercedes koji je sporo prolazio pokraj nas. Brzo sam odvratila
pogled, okrenuvši glavu prema Kylandu. Namrštio se. — Poznaješ Edwarda
Kearneyja? — upitao je.
Nastavila sam gledati u nj, sve dok nisam čula da se automobil provezao
pokraj nas. Odmahnula sam glavom. — Ne. Zapravo ne poznajem — rekla sam,
neznatno se zarumenjevši dok sam gledala u stražnji kraj automobila koji se
udaljavao... automobila koji je stajao više od godišnje plače trojice rudara.
Kyland nije trebao znati za prljavo rublje moje obitelji. Pitala sam se što
Edward Kearney radi vozeći se kroz ovaj gradić... Tu nije bilo ničega što bi ga
moglo zanimati. Ali trebala sam znati.
— Našli su razne prekršaje što se tiče sigurnosti u starom rudniku —
rekao je Kyland, ne skidajući još uvijek pogled sa stražnjeg dijela onog
automobila. — Nakon urušavanja, Tyton Coal platio je kaznu. Kaznu —
ponovio je ogorčeno.
— Znam — rekla sam. — Čula sam za to. — Nisam ga mogla kriviti što
je u vezi s tim bio ogorčen. Previše je izgubio. Neko vrijeme hodali smo bez
riječi, dok je oko nas odzvanjao pjev ptica ispunjavajući tišinu. Nekoliko
trenutaka potom raspoloženje se naizgled popravilo i Kylandova ramena bila
su opuštenija.
Dok smo se približavali stazi koja je vodila do stijene do koje me Kyland
prije nekoliko dana dopratio, rekao je: — Uskoro će zalazak sunca. Bismo li
trebali uhvatiti taj prizor, princezo?— Kad mi je namignuo, hormoni kao da su
mi pomalo podivljali.
Prebacila sam težinu sjedne noge na drugu. — Čuj... išla sam kući uroniti
u našu hidromasažnu kadu, u vruću kupku, pojesti možda nekoliko bombona,
ali... Ah, naravno.
Kyland se osmjehnuo i usmjerio me prema onoj vlažnoj stazi.
— Da ne bi bilo nismo znali — rekao je — ako je to tvoj način da me
namamiš u šumu kako bi me mogla iskoristiti, želim da odmah znaš kako ne
pripadam toj vrsti mladića.
Prezrivo sam otpuhnula. — Ah, ti baš jesi ta vrsta mladića.
34
Osvrnuo se iza sebe, pretvarajući se da je uvrijeđen. Nasmijala sam se. —

Osim toga, ti si taj koji mene mamiš. Bila je to tvoja zamisao.
Ovaj put kratko me pogledao. Njegov kočoperan osmijeh postao je za
nijansu mračniji kad je rekao: — Možeš imati povjerenje u mene.
Nasmijala sam se. — Upitno. — Ali dok smo hodali, ipak sam se
zapitala... Činilo se da mu nikada ne nedostaje ženskoga društva, pa što je onda
radio sa mnom? Zašto se neprestano pojavljivao na mjestima na kojima sam
bila ja?
Izbili smo na drugu stranu i smjestili se na isti onaj kamen na kojem smo
već sjedili. Kyland je moje torbe s namirnicama smjestio uza se, na kamen koji
je najvećim dijelom bio suh.
Kratko smo tako sjedili gledajući zalazak sunca, onu crvenu i narančastu
boju iznad magle, kao da je cijelo nebo bilo u plamenu. Noge su nam se doticale
i osjećala sam njegovo toplo bedro uz svoje. U zraku se još uvijek osjećao miris
kiše i kišne kapi blistale su na stablima oko nas.
Još prije samo nekoliko trenutaka šalili smo se i smijali, ali odjednom se
raspoloženje između nas ponovno promijenilo. Pogledala sam Kylanda. Lice
mu je bilo napeto. O čemu je razmišljao kad se odjednom tako zamislio?
— Nikad mi nisi rekla što je onom tipu Silasu promijenilo život —
naposljetku je progovorio.
Zaškiljila sam, pogledavši ga. Gledao je ravno preda se, kao da ne mari za
moj odgovor.
— Zašto ne pročitaš knjigu? — ponudila sam mu.
— Ufff! Samo mi još to treba. Tratiti vrijeme na čitanje o još nečijem
usranom životu.
— Pa zašto onda pitaš za to?
— Samo da imamo o čemu razgovarati.
— Aha, tako — rekla sam, izvivši obrvu.
Nekoliko trenutaka oboje smo šutjeli, dok nisam upitala: — Na koje si se
koledže prijavio? — Znala sam da se, poput mene, morao prijaviti ako se nadao
dobiti stipendiju.
35
— Na sve na istočnoj obali — rekao je, još uvijek zagledan u nebo.

Nedugo potom okrenuo se prema meni, rekavši: — Uglavnom na one u New
Yorku ili njegovoj okolici. Cio život nekako osjećam da sam... — zastao je, kao
da traži pravu riječ kojom bi to opisao — ... stvoren učiniti nešto, shvaćaš?
Nešto. — Glas mu je postao živahan dok je govorio i odjednom se doimao
posramljeno. — A ti?
Pročistila sam grlo. — Prijavila sam se na nekolicinu tu u blizini i
nekoliko njih u Kaliforniji.
Pogledao me. — Kaliforniji?
Slegnula sam ramenima. — Oduvijek sam željela vidjeti ocean.
Kyland nije skidao pogled s mene i naposljetku je neznatno kimnuo. —
Da — samo je rekao. Uzvratila sam mu piljenjem, spustivši pogled na njegove
usnice i odjednom se nešto zapalilo u zraku, nešto nevidljivo, ali svejedno
stvarno. Osjetila sam to. Znala sam da je i Kyland to osjetio po tome kako se
neznatno prenuo. Promeškoljio se na mjestu na kojem je sjedio. Osjećala sam
kako mi rumenilo oblijeva obraze i iznenadila se kako je bilo teško pravilno
disati. U izrazu Kylandova lica bilo je nešto snažno i bolno. Primaknuo se samo
malo bliže, toliko da sam izbliza mogla vidjeti pjegice na nosu ispod njegove
preplanule kože... kao da mu je djetinjstvo bilo smješteno neposredno ispod
nje. Vanjski rub njegovih sivih očiju bio je nježno plav, kao da su negdje u
daljini bili sunčani dani.
— Kylande...
— Tenleigh. — Kad se nagnuo prema meni, osjetila sam njegov dah. Glas
mu je bio napet. Udahnula sam njegov miris i osjetila žmarce niz kralježnicu.
Bila je to mješavina čistog planinskog zraka koji je mirisao na borove i nečega
što je nedvojbeno bio on... nečega što mi se obraćalo šaptom na vrlo prisan i
tajnovit način. Nečega što nisam morala analizirati da bih ga razumjela.
Zatreptala sam i ponovno spustila pogled na njegove usnice. Bože, kakve je
lijepe usne imao. Činile su se sočnima. Bi li bile sočne na mojima? Srce mi je
divljački udaralo u prsima dok sam čekala da me poljubi. Primaknuo se
centimetar bliže i zadržala sam dah.
— Je li te već netko poljubio, Tenleigh? — izgovorio je hrapavim glasom,
pružajući ruku prema mojoj glavi, zavlačeći mi prste u kosu.
36
— Nije — prošaptala sam, svijajući tijelo prema njemu. Nije, ali željela
bih to. O, Bože, baš bih željela. Osjećala sam se doslovno opijena iščekivanjem.
Hoće li me dodirivati dok me bude ljubio? Hoće li njegove ruke prelaziti mojim
tijelom ispod odjeće? Osjetila sam snažan elektricitet koji mi se penjao uz bedra
i završio u međunožju.
Jako mi se sviđao. Bio je drag mladić, ali preuzet će kontrolu. Krv mi je
šumila, kolajući žilama.
Nekoliko okamenjenih trenutaka netremice me gledao, dok nije stisnuo
oči i odvojio se od mene. Duboko sam uzdahnula kad sam mu se primaknula,
a potom se pribrala, naglo se odmaknuvši.
Kyland je ustao i odjednom se okrenuo od mene, dišući otežano. — Ne
bi trebala svoj prvi poljubac dati meni.
Što?...
Zatreptala sam, osjećajući se zaprepašteno, kao da me ošamario. Shrvalo
me poniženje. Duboko u grlu nakašljucala sam se i obgrlila se.
Pogledao me škiljeći. — Zašto se ni s kim nisi poljubila? Slegnula sam
ramenima, osjećajući vrelinu. Koža mi se naježila. Podignula sam bradu. —
Nikada prije nisam naišla na nekoga s kim bih se željela poljubiti — rekla sam,
nastojeći zvučati ležerno. Ali to je, zapravo, bilo točno.
— A sa mnom se želiš poljubiti?
Prezrivo sam frknula.
Šupak umišljeni.
Dakle, Kyland ne samo što me nije namjeravao poljubiti... nego je poželio
da se osjetim posramljeno i neiskusno. To je bio onaj pravi razlog zbog kojega
sam namjerno izbjegavala muškarce. — Više ne. — Ustala sam, pokupila svoje
torbe s namirnicama i prošla pokraj njega. Ali zaustavio me, zgrabio za ruku i
povukao. Naglo sam se okrenula oko sebe. — Pusti me — prosiktala sam. — U
pravu si. Ne želim te poljubiti. Otići ću odavde na koledž i dopustiti nekom
pravom muškarcu da me poljubi, a ne glupom seljačini koji misli da su njegove
usne Božji dar za djevojke iz Kentuckyja. Kyland mi je pustio ruku, doimajući
se istinski povrijeđenim.
— Ne mislim to.
37
Proizvela sam nekakav zvuk nalik gnušanju i nastavila hodati. Osjećala

sam da sam sva zajapurena i drhtala sam, uzalud pokušavajući odbaciti onaj
osjećaj duboke povrijeđenosti i razočaranja.
— Dobro, ne bi ni trebao. Nemaš ništa što nema drugi muškarac,
Kylande Barrette — doviknula sam i potrčala natrag prema cesti, žurno
hodajući cijelim putem do kuće. Pojma nisam imala je li Kyland pošao za
mnom ili nije i samoj sam sebi rekla da me nije briga za to.
38
PETO POGLAVLJE
Tenleigh
Sljedeće nedjelje, koja je bila iznimno vjetrovita, spuštala sam se s Marlo

niz brijeg. Ona je išla na posao, a ja u knjižnicu u Dennville.
— Nemoj se dugo zadržati, dogovoreno? — rekla je Marlo kad smo se
spremale razdvojiti.
— Neću. Trebam samo nekoliko novih knjiga. — Trudile smo se najviše
što možemo da mamu nikada dugo ne ostavljamo samu u kamp-kućici. Ne bi
učinila ništa nesmotreno ako je na pravi način uzimala lijekove, ali nikako
nismo mogle znati je li ih uzela. .. nismo joj ih mogle na silu sasuti niz grlo, a
brojenje nije bilo djelotvorno. Dobro je znala sakriti tablete koje nije uzela ako
je odlučila skinuti se s lijekova. U svakom slučaju, mama je bila ono što biste
nazvali osjetljivom. Ako nije spavala, nije joj smetalo što je ostajala sama.
Iskreno, bilo je iscrpljujuće, ali dodijeljene su nam takve karte pa smo se
snalazile najbolje što smo znale, s obzirom na to da drugog izbora nismo imale.
Često sam se pitala kako je to imati roditelje koji se brinu o tebi, a ne
obratno.
Kad smo zakoračile na pločnik Glavne ulice, u susret nam je dolazio
muškarac zagledan u mobitel u rukama. — O, Bože, skreni! — prosiktala je
Marlo.
— Ha?
Muškarac je iznenada podigao pogled. — Oprosti — rekao je, okrznuvši
mi rame, pa načinio krupan korak ulijevo. — Hej, pa to je Tenleigh, zar ne?
Kladila bih se da sam čula Marlo kako očajno stenje. — Jest. Dobar dan,
doktore Nolane. — Pogledala sam nakratko Marlo koja se škrto lažno
smješkala. Nikada dotad nisam upoznala doktora Nolana, ali vidjela sam ga i
znala da je zubar koji je otvorio ordinaciju u Evanslyju. Očito je bio tu da spasi
apalačka usta od pića Mountain Dew — hrabar pothvat, možda uspije
nekolicini ljudi osmijeh učiniti vedrijim. Nisam si mogla pomoći i svaki put bih
se u sebi zgranula kad bih vidjela kakvo dijete kako povlači gutljaj iz boce pune
39
gazirane tekućine. Nepotrebno je reći, ali baš sam se zgranula. Većina njegovih
klijenata je očito, ako su uopće mogli platiti, plaćala stvarima poput viskija
domaće proizvodnje, ali ipak je ostao tu. Iznenađujuće trijezan.
Ono što sam još znala o doktoru Nolanu bilo je to da je prije nekoliko
mjeseci Marlo s njim imala avanturu za jednu noć, kad je jedne nedjelje
navratio u Al's na poslijepodnevno pivo.
I da ga je sve otada ignorirala.
— Zovi me Sam — rekao je, pogledavši preko mene Marlo. — Bog,
Marlo. Kako si? — upitao je, gurnuvši naočale navrh nosa. Istina, bio je
privlačan poput Clarka Kenta. Kosa mu je imala previše strog razdjeljak, imao
je naočale crnih okvira i košulju zakopčanu do grla, ali unatoč tomu bio je
zgodan i doimao se u dobroj formi. Pogledala sam Marlo, izvivši obrvama.
— Bog, Same. Dobro sam. Kako si ti? — rekla je, široko mu se
osmjehnuvši, posve lažnim osmijehom.
Ako je neki muškarac bio spreman onesvijestiti se, onda je to bio on. —
Hm, dobro sam. Navraćao sam nekoliko puta do Al'sa, ali nisi radila — rekao
je i jagodice su mu se zarumenjele. Predivno.
Nacerila sam se, pogledavši Marlo.
— Uh, žao mi je čuti da sam ti nedostajala, Same. Sigurno imaš puno
posla u ordinaciji. — Marlo je govorila sporo i naglašeno službeno. Zaškiljila
sam, pokušavši joj bolje pročitati izraz lica.
— Ah, da... zatrpan sam poslom. — Nastupilo je neugodno zatišje koje je
on brzo pokušao ispuniti. — Znaš da je propadanje zuba u Apalačima prava
pošast. — Pogledavao je od Marlo do mene. — Naravno, tvoji su lijepi. Sigurno
vodiš brigu o njima. Oralna higijena je vrlo... sigurno ih dobro četkaš koncem,
što je sjajno. Vjerojatno su najveći problem gazirana pića, ili soda, kako vi to
ovdje nazivate. I, naravno, loša prehrana... — Načinio je grimasu, kao da mu je
taj razgovor bio bolan.
Zatomila sam cerek. — Uočile smo problem. To što činiš vrijedno je
divljenja.
Odmahnuo je glavom. — O, ne, ja tu dobivam više od svih. Kad
dvanaestogodišnjak dođe u moju ordinaciju usta punih truleži, a od mene iziđe
lijepa osmijeha, gle, teško je objasniti taj osjećaj. Imam mogućnost nekome
promijeniti život, shvaćaš? — Pogled mu se razvedrio i glas mu je bio prepun
40
entuzijazma. — Ništa se ne da usporediti s tim. — Očito je strastveno pristupao

svojemu poslu. Predivno.
— Odakle si, Same? Imaš naglasak.
Zahihotao se. — S Floride. A meni vi imate naglasak. — Bacio je pogled
prema Marlo. — Sviđa mi se.
Ajmeee.
Pogledala sam Marlo, koja se nije pomaknula. — Dakle... moram na
posao, ugodan dan, Same. Tenleigh, vidimo se kod kuće.
— Ah. Ideš na posao? — upitao je Sam. — Povest ću te. Svakako se
vraćam u Evansly. Upravo sam po kućama u ovom kraju ostavljao posjetnice,
dajući ljudima do znanja da ih mogu besplatno pregledati ako su
zainteresirani...
Marlo je oklijevala pa sam se ubacila. — Baš lijepo! Koja sreća, Mar.
Vidimo se kod kuće.
Razrogačila je oči pogledavši me, ali osmjehnula se Samu. — Može.
Sjajno. Hvala ti, Same.
Okrenuli su se i pošli prema njegovu automobilu. Sam mi je mahnuo, a
Marlo razrogačila oči u stilu “razgovarat ćemo poslije”. Krenula sam prema
knjižnici, smijuljeći se u sebi. Ili se Marlo silno trudila da joj se Sam ne sviđa ili
joj se doista nije sviđao. Da sam morala pogađati, rekla bih da je ono prvo.
Viđala sam Marlo s tipovima za koje sam činjenično znala da je nisu zanimali i
nije se tako ponašala. Osim toga, pred Samom nije skrivala osmijeh. Što mi se
najviše sviđalo... navodio ju je da se osjeća lijepom.
Otvorila sam vrata knjižnice... koja se sastojala od samo jedne omanje
prostorije s nekoliko polica na kojima je bilo onoliko knjiga koliko je na njih
moglo stati. Pomogla sam jednom od svojih srednjoškolskih učitelja prikupiti
sredstva da je prije nekoliko godina osnuje i ljudi su donirali koliko su mogli.
Proračun je bio mali i nije se moglo kupiti puno knjiga, ali bilo je bolje išta
nego ništa. Obično je bila prazna. Stoga me iznenadilo kad sam ugledala nekoga
kako stoji pokraj police na stražnjem zidu, prelistavajući knjigu.
Ušla sam tiho, i kad sam se približila, ugledala sam Kylanda. Glupog
Kylanda. Nisam mogla pogriješiti, prepoznala sam njegova široka leđa i smeđu
kosu boje karamele koja mu se kovrčala na zatiljku. Činilo se da vraća knjigu
na policu. Kad sam pročistila grlo, naglo se okrenuo, još uvijek držeći knjigu u
41
rukama. Skrenula sam pogled od njegova zbunjena lica na naslov knjige koju
je držao. Tkalac iz Raveloea.
Naslonila sam se bokom na jednu od polica i prekrižila ruke preko svojih
slojevitih vesta. Osjećaj zadovoljstva prošao mi je tijelom kad sam ga obuhvatila
pogledom. Vidi, vidi.
Kyland me škiljeći pogledao i naslonio se na policu iza sebe, sišući donju
usnicu. Stajali smo tako na trenutak piljeći jedno u drugo, kao u nekoj
neobičnoj pat-poziciji. Unatoč činjenici da sam ja bila jedina koja je tu trebala
biti ogorčena. — Malu djevojčicu. To je našao one zimske večeri. Napuštenu u
snijegu — rekao je.
Sporo sam kimnula, prelazeći pogledom preko njegova lica i kose, onako
nemarne i lijepe. Pogledi su nam se prikovali. — Dala je smisao njegovu životu.
Navela ga je da se osjeća živim, onako kako se nikada u životu nije osjećao.
Nastavio je netremice piljiti u mene. — A potom izgubio sve zlato koje
je zaradio nakon samonametnutog izgnanstva.
Slegnula sam ramenima. — Da, ali nije mu bilo važno. Nije mario za to
onda kad je našao Eppie. Ispostavilo se da je ona njegovo najveće blago. Na
kraju je ona bila ono što je dalo smisao njegovom usamljeničkom životu.
Nešto je preletjelo Kylandovim licem. Polako se okrenuo i vratio knjigu
na mjesto. Sigurno ju je posudio prošli tjedan... nakon što smo razgovarali o
njoj, onda kad sam je vratila. Okrenuo se prema meni.
— Hoćeš li posuditi neku drugu? — upitala sam.
Odmahnuo je glavom. — Neću — izgovorio je odlučno i odrješito.
Pošla sam prema njemu, vratiti onu koju sam bila upravo pročitala.
Najplavlje oko * Nagnula sam se prema Kylandu, kako bih vratila knjigu na
svoje mjesto. Nije se pomaknuo da bi izbjegao moju blizinu.
Pročistila sam grlo. — Gle, ako si mi naumio dokazati da nisi nepismeni
seljačina, što sam ti prišila, onda...
— Tenleigh. — Naglo sam ga pogledala u oči kad se oglasio hrapavim
glasom. Prestala sam govoriti.
* The Bluest Eye (1970.), roman američke spisateljice Toni Morrison. Nap. prev.
42
Bilo je nečeg snažnog i odlučnog u izrazu Kylandova lica. U zraku se

osjećala silna napetost. Oboje smo stajali bez riječi. Kyland je stezao vilicu.
Primaknuo mi se još bliže i srce mi je počelo divljački udarati. Disala sam
isprekidano. Bože dragi, bio je lijep, mogla sam osjetiti miris njegove kože,
jasan i muževan, s blagom natruhom soli. Poželjela sam otvoriti usta i udahnuti
zrak oko nas kako bih ga osjetila na jeziku. Želudac mi se okrenuo i oči na
trenutak zatreptale. Nastavio je piljiti i činilo se da zapaža govor mojega tijela.
Doimao se... bijesnim? Silovitim. Isprsila sam se uspravivši se i podignula
bradu. Nisam shvaćala što se događa, ali nisam ni uzmicala od toga nečega, ma
što to bilo.
Kyland se približio mojemu tijelu, sve dok mu se lice nije našlo tik iznad
mojega. Podignula sam pogled prema njemu dok mi je krv pobješnjelo nadirala
kroz tijelo. — Odlazim odavde, Tenleigh. Ništa me neće zaustaviti. Ni ti ni bilo
što drugo. Nitko. Čuješ li me? — Glas mu je zvučao napeto i pogled mu je bio
gorljiv i bijesan.
Oštro sam dahtala, pokušavajući obuzdati svoje ustreptalo srce. Nisam ni
željela da ostane tu. Nisam ni željela da se, iz bilo kojeg razloga, osjeća mojim
dužnikom. Ali željela sam da me poljubi. Tu, na licu mjesta. Spustila sam
pogled na njegove usne i još jednom snažno otpuhnula. Kyland je prigušeno
zadihano prostenjao i prislonio usne uz moje. — Ostavljam ovo mjesto iza sebe
kad odem. Sve u vezi s ovim mjestom. Pa čak i tebe.
A zašto ne bi? Nisam mu nitko i ništa.
— Dobro — prodahtala sam. Nakratko je zastao i oči su mu bljesnule, a
potom su mu se usne obrušile na moje. Obujmio mi je lice rukama i provlačio
prste kroz moju kosu, gurajući mi jezik u usta. Imala sam osjećaj da će mi se
cijelo tijelo raspasti kad sam ga obujmila oko vrata i prislonila se uz njegov
ukrućen ud, rastapajući se priljubljena uz njega. Zaječao je, zvučeći izmučeno,
i naherio mi glavu, prodirući sve dublje jezikom u moja usta. Prostenjala sam
dok mi se jezik poigravao s njegovim, kušajući ga. Odvojila sam se od njegovih
usana, nastojeći doći do daha kad mi je gricnuo vrat, ostavljajući poljupce duž
njega. — To, o, Bože, Kylande, nastavi samo — preklinjala sam. Da me tamo
na licu mjesta položio na pod i vodio ljubav sa mnom, ne bih mu se opirala.
Bila sam blizu tomu da ga baš to zamolim. Krv mi je bijesno nadirala između
nogu izazivajuću ono snažno bubnjanje zbog potrebe koju sam osjećala. Grudi
su mi bile napete i bolne.
43
Ponovno je priljubio usne uz moje, izvlačeći i uvlačeći jezik, kao da me

se ne može zasititi. Svidjelo mi se to. Željela sam da taj poljubac potraje vječno.
Da nikad ne prestane.
Odjednom se Kyland odvojio od mene i ustuknuo, otežano dišući,
doimajući se ošamućeno i pomalo još uvijek bijesno, dok je izbočina na
njegovim trapericama, koja se izdizala poput šatora, dovoljno govorila o
njegovoj uzbuđenosti. — Jebote, Tenleigh. Što to činiš?
Krv mi se odjednom zaledila, baš kao što je prije nekoliko trenutaka bila
uzavrela. Razrogačila sam oči, piljeći u nevjerici u nj. — Što... što ja to činim?
Nato se Kyland samo okrenuo i izišao iz javne knjižnice Dennville,
ostavivši me samu i zbunjenu, izranjavanih usana i srca.
Dopustila sam mu da mi to ponovno učini! Što nije bilo u redu s njim?
Što nije bilo u redu sa mnom? Naslonila sam se leđima na policu s knjigama i
zaklela se da nikada više neću dopustiti Kylandu Barrettu da me ponizi. Nije
on jedini imao planove otići odavde. Zašto bih ga uopće morala više
zamjećivati? Bože, kako sam ga mrzila.
Nekako sam ipak posumnjala kako vjerojatno ne bih danonoćno

razmišljala o nekome koga mrzim.
Dođavola.
Ali pobrinula sam se za to da cijeli sljedeći tjedan izbjegnem Kylanda
Barretta. Jednom sam ga vidjela na kraju školskoga hodnika pa sam se naglo
okrenula tako da nisam morala proći pokraj njega i kad sam drugi put pogledala
kroz prozor učionice, ugledala sam ga vani kako hoda sa Shelly Galvin. Brzo
sam odvratila pogled, ljubomora mi je razdirala prsa, čineći me bijesnom i
krhkom. Osjećala sam bol u srcu. Činilo se da mu nije bio problem ljubiti nju.
Eto zašto sam imala plan izbjegavati muškarce u ovim krajevima. .. Ili su
sebi davali za pravo iskorištavati druge ih su bili propalice iz zabiti. Nakratko
sam bila pomislila da je Kyland drukčiji. Ali nije bio. Namjerno me ponizio,
znajući da mi se sviđa. Dakle, nikad više. Očito je uokolo bilo obilje djevojaka
koje su jedva čekale da se poigra s njima. Neće on nikada umrijeti od
usamljenosti. Sama sam se u to uvjerila. Sjedila sam grickajući olovku, ne
mogavši prestati misliti na nj. Dođavola... sviđao mi se. Dopustila sam sebi
razmišljati o njemu dok sam ležala na malom kauču u našoj kamp-kućici,
44
tonući u san. Sanjarila sam o tome kako me gleda u oči, kao onda dok smo
sjedili zagledani u zalazak sunca. Sanjarila sam kako me dodiruje, ljubi, kako
me voli čak. Sanjarila sam zamišljajući ga bez košulje na sebi i kako prstima
prelazim preko njegove tople preplanule kože... Iako su me misli upozoravale
da prestanem sanjariti, sama pomisao na to slala je elektricitet ravno u srce.
Prestani, Tenleigh. Jednostavno prestani, glupačo. Glupačo blesava.
Plan izbjegavati muškarce: ponovno službeno uspostavljen.
Nakon škole odlazila sam u knjižnicu kako ne bih srela Kylanda na putu
uz brijeg do njegove kuće. Znala sam da više neće doći posuđivati knjige. Bila
sam sigurna... sviđalo mi se tu. Bio je to kao moj osobni ured. Mogla sam sjediti
za stolićem u stražnjem dijelu prostorije, rasprostrti zadaću i imati svu
potrebnu privatnost. Nitko u ovome gradu nije bio previše zainteresiran za
čitanje osim mene. Osim toga, bilo je puno udobnije tu nego za malim stolom
na izvlačenje u našoj kamp-kućici, onim koji bi svaki put zaškripao kad bih ga
pritisnula, čim bih pokušala napisati nešto.
Ocrtavao mi se dah dok sam početkom prosinca brzo hodala prema maloj
zgradi petstotinjak metara udaljenoj od moje kuće. Žurno sam ušla, zatvorivši
vrata za sobom, udišući pomalo zagušljiv zrak. Unutra nije bilo grijanja, ali bilo
je toplije nego vani, a zasigurno će biti toplije nego u našoj kamp-kućici u kojoj
je uvijek bio propuh. Rasprostrta sam svoje stvari na stol u stražnjem dijelu
prostorije i započela pisati zadaću. Zadržala sam se nad zadatkom, ne želeći
otići, sretna u svojoj osami.
Trebala mi je nova knjiga. Ustala sam pregledati ih i zapazila mali bijeli
papir koji je izvirivao iz knjige Najplavlje oko, one koju sam vratila netom prije
nego što me Kyland poljubio. Prisjetivši se njegova poljupca, djetinje sam
naglas zašmrckala u tihoj prostoriji, zato što mi je tako odgovaralo, a potom
posegnula za knjigom. Izvukla sam onaj komad papira i srce mi je poskočilo
kad sam ugledala sitni ukošen rukopis.
Jedna od najsumornijih knjiga koje sam u životu pročitao. Ne pruža ni

najmanju nadu. Navodi me na to da se poželim baciti s najbliže stijene. — KB
Zastala sam, ponovno pročitavši rečenice. KB. Kyland Barrett. Je li on to

pokušavao ispasti zabavan? Obuzeo me bijes kad sam sjela napisati odgovor.
45
Samo neuki seljober ne bi shvatio pravi smisao ovoga romana, a to je da

svi mi vodimo u sebi razgovor koji nas zarobljuje ili oslobađa. A što se stijene
tiče, predlažem Dead Man}s Bluff — samo ime je optimistično, kao i tvoj razlog.
Osim toga, najviša je u ovom kraju i nudi puno nazubljenog kamenja u podnožju,
što ti doslovno jamči propast. — TF
Tiho sam se osmjehnula i ponovno zagurala papir u onu knjigu,

ostavljajući ga da strši s gornje strane. Potom sam ustala, pregledavajući knjige
koje sam pročitala, tražeći najdepresivniju i naj uznemirujuću te naposljetku s
police izvukla Brighton Rock, ostavivši očitu prazninu na mjestu gdje je
prethodno stajala.
Vratila sam je nakon dva dana i, tri dana poslije, kad sam se vratila u
knjižnicu, na vrhu je virila poruka:
Uživao u čitanju, posebno me se dojmio jedan lik, Pinkie. — KB
Gnjevno sam prodahtala i brzo nažvrljala:
Samo se istinski poremećenoj osobi može svidjeti zlikovac i sociopat, vođa

bande koji je okrutno uništio lijepu i pristojnu djevojku koja ga je voljela. Što se
dogodilo s Dead Mans Bluffom? — TF
Potom sam bacila pogled po polici, birajući knjigu koja nije bila samo
depresivna, nego i gnjusna.
Pet dana poslije, Cesta *
Uzbudljiva priča o apokalipsi... opstanku... ljudožderstvu... podzemnim
bunkerima. Knjiga koju bi svaki muškarac požderao!—KB
* The Road, kod nas preveden kao Cesta, postapokaliptični je roman američkoga pisca
C McCarthyja iz 2006. Nap. prev.
46
Namrštila sam se.
Vidim što si učinio s riječju “požderao”. Pravi si duševni bolesnik. — TF
Dala sam si oduška birajući uvjerljivo najdepresivniju knjigu ikad

napisanu.
Četiri dana poslije: Stakleno zvono.*
Lijep pokušaj. Pročitao sam te. — KB
Ne želeći to, glasno sam se nasmijala. Dođavola s njim. Nastojala sam

ostati bijesna, a evo me tu, smijem se njegovoj glupoj poruci. Smijeh mi je
polako iščeznuo s lica. Dok sam pogledom prelijetala po polici u potrazi za
nekom drugom knjigom, obuzelo me malodušje. Naslonila sam se na policu s
knjigama, grickajući usnu. Sviđao mi se. I što sad? Nisam znala zašto se trudio
zabavljati sa mnom, ali vidjela sam što se dogodi sa ženom kad se zakači za
muškarca koji nije zainteresiran za nju. Neću tome težiti. Neću. Bolje je to
ostaviti takvo kakvo jest. Neću poticati tu igru. To bi samo stvorilo nadu. A
kada se radilo o Kylandu, neću je gajiti. Uzdahnula sam, pokupila svoje stvari i
napustila knjižnicu, pognuvši glavu dok sam se, štiteći se od hladnoće, klipšući
vraćala na planinu.
* The Bell Jar — Stakleno zvono, jedini je roman poznate američke spisateljice i
pjesnikinje Sylvie Plath koja istražujući samu sebe piše o halucinacijama i duševnoj bolesti.
Nap. prev.
47
ŠESTO POGLAVLJE
Kyland
Sljedećeg tjedna svakog sam jutra odlazio u malenu knjižnicu, ali nikada
nije bilo poruke za mene. Pokušao sam samog sebe uvjeriti da nije važno... bilo
je to samo zabavno odvraćanje pozornosti i zapravo sam istinski uživao u
čitanju knjiga. Pomogle su mi prebroditi nekoliko samotnih noći. Istina, bio
sam razočaran što je Tenleigh našu prepisku očito okončala. Pomislio sam kako
je možda još uvijek bijesna na mene. Postupio sam kretenski kad sam je
poljubio. Prinio sam prste usnama, kao da se mali dio nje još uvijek tamo
zadržao. Bože, kako je imala dobar okus, bolji nego što sam mogao zamisliti.
Trebala mi je silna snaga da se odvojim od nje i od tada svake noći sanjam o
tom prokletom poljupcu. Ali neću to više učiniti. Ma koliko to želio. Neću od
nje uzeti ništa što joj nikada ne bih mogao vratiti... Tenleigh je već puno toga
bilo oduzeto u životu. Nije trebalo da joj još ja uzmem tu čistoću. .. neću na
sebe preuzeti odgovornost da joj pružim lažnu nadu, a potom je ostaviti na
cjedilu kad odem. Zaslužila je bolje. Što se mene tiče, nisam želio ni na koji
način biti povezan s Dennvilleom i Kentuckyjem. Želio sam otići i nikada se
više u životu ne osvrnuti... ni na koji način. Nisam trebao stvarati nikakve veze
s djevojkama sanjarskih pogleda koje bi od mene očekivale da im pišem
ljubavna pisma iz studentskih soba. Namjeravao sam ljubiti mnoge, sada i
nakon što odem, ali nijedna od njih neće biti Tenleigh Falyn. Tako je
jednostavno trebalo biti.
Izišao sam iz knjižnice i za sobom čvrsto zatvorio vrata.
— Hej, Ky — začuo sam, vraćajući se cestom kući, ruku zaguranih u
džepove. Jutro je bilo oštro i hladno i na tlu je još uvijek bilo snijega koji se
zadržao nakon što je nekoliko puta u posljednje vrijeme napadao, a ja sam,
glupo, zaboravio ponijeti rukavice.
— Osvrnuo sam se i ugledao Shelly. — Hej — rekao sam. Osmjehnula se
i ubrzala korak kako bi me sustigla. Kad je došla do mene, provukla je ruku
ispod moje, privila me k sebi i rekla:
— Brrr! Hladno je jutros.
48
Potvrdno sam kimnuo, poželjevši je se otresti, ali sam se suzdržao. Shelly

i ja petljali smo nešto kad je nekome od nas dvoje to odgovaralo. Još od
petnaeste godine. Smatrao sam to neobveznim i bio uvjeren da i ona misli tako.
Iako se činilo da joj se nije sviđalo kad bi doznala da sam s nekom drugom.
Potajno sam se nadao da će naći mladića i da će se udaljiti od naših povremenih
neobveznih viđanja. Počeli su mi biti dosadni. Ali Shelly je, poput mene, očito
voljela tako neobvezne veze. Osim toga, udovoljavala je još jednom mojemu
uvjetu: nije živjela na planini. Bila je siromašna, ali ne očajnički siromašna. Nije
bila siromašna onako kako je siromašna bila Tenleigh. Nešto me stegnulo u
prsima i zaškrgutao sam. Nisam se trebao brinuti ni o čijem opstanku osim o
svojemu.
— Kamo si pošla? — upitao sam.
Pogledala me kroz trepavice. — Idem do Rusty'sa po nešto što je baka
zaboravila kupiti za ručak. Ali... — zavodnički me pogledala — nitko neće
zapaziti da me nema ako se malo zadržim.
— Idem kući, Shelly. Mama me treba — slagao sam. Oneraspoložila se.
— Ah, dobro onda. Hej, hoćeš li poslije sa mnom u školu na predstavu. Izvode
Božićnu priču. — Nacerila se.
Znao sam da Shelly nastoji otići od kuće kad god može. Bila je zarobljena
tamo s ocem i četvoricom braće. Mama joj je umrla još dok je bila mala. Opisala
je svoj dom kao pravi zoološki vrt, ali iskreno govoreći, meni se to nije činilo
nimalo lošim. Barem nitko nikada nije bio usamljen.
—Je li već vrijeme Božića? — upitao sam. Znao sam jako dobro da je
božićno vrijeme i nisam ga volio. Uspješno sam izbjegao najveći strah koji sam
obično osjećao u to doba godine čitanjem i malim knjižnim klubom koji smo
Tenleigh i ja bili uspostavili, ali sada ću se morati pozabaviti njime.
Tenleigh. Prestani Kylande. Prestani misliti na Tenleigh.
Obgrlio sam Shelly i privukao je bliže. Osmjehnula se pogledavši me. —
Dvadeset četvrti je, Ky — rekla je. — Zimski praznici započeli su prije dva
dana... nisi li primijetio?
Uzdahnuo sam. — Ma primijetio sam. Samo sam se šalio. — Zapravo,
izići poslije iz kuće uopće nije zvučalo loše, jer uvijek su u stanci nudili
nekakvu hranu. Moglo bi biti još nečega osim keksa i mafina. Prošle godine
imali su one male kobasice omotane slaninom...
49
— U redu, može, hajdemo večeras pogledati tu predstavu. Zvuči svečano.

— Zaustavili smo se ispred Rusty’sa.
— Dobro. Ići će i moja braća pa se nađemo tamo. — Čvršće me stegnula.
— A ako poslije budeš slobodan... — Pustila je da ideja ostane visjeti u zraku,
otpuhnula mi poljubac i udaljila se.
Uzdahnuo sam.
Našao sam se sa Shelly pred školom. Čizme su mi bile mokre od hodanja

kroz snijeg. Stresao sam ih toptanjem nogu i rukom otresao snijeg s kose, dok
se Shelly široko osmjehivala, pretvarajući se da drhturi. — Brrr! — rekla je,
privlačeći oko sebe svoj crveni kaputić. — Zagrij me. — Okačila mi se o ruku
i priljubila uz mene. U nosnicama sam osjetio snažan miris njezina parfema od
vanilije.
Ušli smo u toplo predvorje. Nasred otvorenog prostora bilo je veliko
ukrašeno božićno drvce. Cijela škola bila je tu zbog božićne predstave.
Vjerojatno zato, pomislio sam, što će mnogi roditelji iz Evanslyja, oni koji su
radili u uredima uprave u rudniku, biti tu. Kad sam se osvrnuo oko sebe,
ugledao sam ih nekolicinu, odavali su ih debeli zimski kaputi, čizme i šeširi s
krznenim obrubom. Shelly me uzela za ruku i povela unutra prema nekolicini
praznih sjedala blizu sredine gledališta. Čuo se tih žamor, čavrljanje i smijeh.
Prostorija je bila nejasno osvijetljena i bilo je toplo. Odjednom mi je bilo drago
da sam po ovakvom vremenu do klipsao ovamo. Jedva sam čekao da nam
ponude nekakvo osvježenje tijekom predaha... mjesec je bio težak. Zagrijati
kuću, barem toliko da se preživi, postao je gotovo jednak prioritet kao jesti.
Kad sam bio mlađi, znao sam odlamati ugljen s brane uz autocestu. Ali to je
bilo protuzakonito, pa sam smatrao da nije vrijedno rizika. Bio sam blizu svemu
onomu čemu sam stremio... vrlo blizu. Išao sam za Shelly, provlačeći se pokraj
ljudi koji su već sjedili u redu koji je izabrala.
Kad smo sjeli, Shelly je skinula jaknu i naslonila se, zadovoljno
uzdahnuvši kad me uhvatila za ruku. Pogledao sam je... i susreo se s
Tenleighnim pogledom. Sjedila je tik do Shelly. Neznatno sam se prenuo i
nisam mogao obuzdati osmijeh koji mi se smjesta pojavio na licu. — Tenleigh
— rekao sam, naginjući se naprijed. Osjetio sam nekakvo olakšanje u prsima,
kao da sam previše dugo čekao da je vidim. Jesam li? Tenleigh se doimala
pomalo zaprepašteno, ali nije rekla ništa, spustivši pogled s mojega do krila na
50
kojemu su moja i Shellyna ruka bile isprepletene. Brzo sam je ispustio, kao da
sam uhvaćen u nekoj nedopuštenoj radnji. Shelly me pogledala, namrštivši se.
Potom je pogledala Tenleigh koja je sjedila do nje pa ponovno mene, još se više
mršteći. Opet me uhvatila za ruku kad su prigušili svjetla. Naslonio sam se na
naslon sjedala, dok mi je srce ubrzano tuklo. Osjećao sam se nelagodno i
nervozno, ne znajući ni sam točno zašto. Tenleigh i ja bili smo samo prijatelji,
ništa više od toga... ako smo uopće bili i to. Kao Shelly i ja. Iako sam, naravno,
bio znatno prisniji sa Shelly. Pa zašto sam onda smatrao da sam učinio nešto
nažao Tenleigh? Zašto sam odjednom osjećao grizodušje i bio rastrojen zbog
njezine prisutnosti? Zašto sam odjednom osjećao poriv da joj to objasnim?
Predstava je započela, ali nisam čuo ni riječi. Pokušao sam krajičkom oka
vidjeti Tenleigh, ali ona se nagnula unatrag pa mi je Shelly sada priječila pogled
na nju. Brzo sam pogledao prema njoj kad je neko dijete zaplakalo malo niže u
našem prolazu i zapazio kako kruto pilji ravno pred sebe.
Odjednom je Shelly dohvatila svoju jaknu koja je bila odostraga i raširila
je po svojemu krilu kao da joj je hladno, prebacivši pola jakne po meni. Osjetio
sam kako mi rukom prelazi po međunožju i neznatno poskočio. Prešla mi je
dlanom preko uda, a potom ga stegnula kroz traperice, i dalje gledajući ravno
naprijed, blago se smješkajući. Posegnuo sam ispod jakne, odmaknuo joj ruku i
položio je na jaknu. Kad je pogledala prema meni i izvila obrve, kimnuo sam
glavom prema pozornici, pokazujući na nešto, ni sam ne znam što.
Pogledao sam Tenleigh. Glava joj je još uvijek bila usmjerena prema
pozornici, ali uspio sam vidjeti da je imala spušten pogled i gledala postrance
prema Shellynoj jakni koja nas je pokrivala i mjestu na kojemu su se naše ruke
pomicale pod tkaninom.
Pročistio sam grlo kad je u nejasno osvijetljenom kazalištu nakratko
bacila pogled prema meni, razdvojivši usne. Razrogačila je oči, a potom
ponovno naglo okrenula glavu naprijed, ne obazirući se na mene.
Shelly me uhvatila za ruku koja je sada bila na jakni i palcem činila male
krugove po mojoj koži.
Tijekom prve polovine predstave sjedio sam napet i bilo mi je neugodno,
uzaludno dajući sve od sebe da se usredotočim na izvedbu. Bio sam bolno
svjestan Tenleigh, kao da je bila nekakav magnet koji mi nije dopuštao da
osjećam išta drugo osim njezinu privlačnost.
51
Osjetio sam silno olakšanje kad su se upalila svjetla i zatreptala za predah.

Ustao sam i pogledao Tenleigh koja je stajala odmah uz Shelly, ali ona se već
bila okrenula i uputila prema drugom kraju reda u kojemu smo sjedili, odlazeći
s ostalima prema predvorju.
Pošao sam za ljudima ispred sebe na drugu stranu prolaza, Shelly je bila
odmah iza mene, i osvrtao se u svim smjerovima, gledajući glave onih ispred
mene kad smo se slili u predvorje.
Shelly je nešto govorila iza mene, ali nisam obraćao pozornost.
Miris kave i slastica ispunio je otvoreni prostor i Shelly me povukla
prema redu za stolom. — Jesi li gladan? — upitala je.
Uvijek. Ali trenutačno ne hrane, nego... nečega čemu nisam znao ime.
Potvrdno sam kimnuo Shelly i stao u red s njom, ne prestajući se osvrtati
oko sebe.
Odjednom su se otvorila ulazna vrata i na njima se pojavila neka žena,
čija je kosa bila zastrta snijegom. Bila je u mokroj večernjoj haljini, bez jakne.
Preko ramena i oko haljine imala je nekakav otrcani stijeg. Zatreptao sam i
usredotočio se na nju. Sranje. Bila je to Tenleighnina mama. Doimala se poput
lude, pokisla kao miš. Haljina joj je bila pripijena uz tijelo i posve jasno
ocrtavala izbočene ružičaste bradavice i tamni trokut stidnih dlaka. Osjetio
sam tjeskobu.
Snažno je drhtala, ali činilo se da se pri pogledu na gomilu u trenu
zagrijala kad joj se lice razvuklo u vedar osmijeh. Isprsila se i klizeći ušla u
predvorje u kojemu su sada svi utihnuli, zbunjeno piljeći u nju, dok su se mlađa
djeca podrugljivo smijuljila.
Očajnički sam se osvrtao oko sebe, pogledom tražeći Tenleigh, osjećajući
potrebu da je zaštitim od toga nečega što sam slutio da dolazi, nečega što me
obuzimalo i zbog čega sam se osjećao očajno.
— Eddie — zapjevušila je Tenleighnina mama, brzo se krećući prema
nekome u stražnjem dijelu predvorja. — Eddie, ljubavi, oprosti što kasnim. —
Naglo sam okrenuo glavu i pogled mi se najprije čvrsto prikovao za Tenleigh
koja je stajala okamenjena, zaprepaštena izraza lica, a potom sam, slijedeći
njezin pogled, pogledao prema Edwardu Kearneyju, potpredsjedniku za
iskopavanja ugljena u rudniku Tytonu i administratoru godišnje stipendije
Tyton Coala. Stegnuo sam vilicu.
52
Sranje. Jebiga.
Piljio je u Tenleighninu majku kad je pošla prema njemu. Razrogačenih
očiju. Izraz njegova lica odavao je čisti neskriveni užas. Njegova supruga, koja
je stajala pokraj njega, tiho je prozborila: — O, moj Bože — i prigrlila
djevojčicu kojoj je moglo biti otprilike desetak godina. Glas joj je odavao
gnušanje.
Odjednom su se vrata ponovno naglo otvorila i svi su okrenuli glave
prema ženi u kojoj sam prepoznao Tenleighninu sestru koja je upala u
prostoriju. Bila je mokra i drhtala je poput majke, jer ni sama nije bila propisno
odjevena za snijeg. Pošao sam što sam brže mogao prema Tenleigh kad je
Tenleighnina sestra zazvala: — Mama! Dolazi ovamo! — Osvrnuo sam se
prema njoj kad se posramljeno nasmijala, osvrćući se uokolo, očito se nastojeći
ponašati što je moguće ležernije u toj grozno neugodnoj situaciji pred
mnoštvom ljudi.
Osjetio sam kako me netko čvrsto uhvatio za ruku i povukao. Kad sam
se osvrnuo, shvatio sam da je to Shelly. Oslobodio sam je se i ponovno se
okrenuo prema Tenleigh.
Tenleighna mama osvrnula se, zbunjujuće se osmjehujući. Kad je
ugledala kćer, zastala je i rekla: — Zaboga, Marlo, što to radiš?
— Mama, ne bismo trebale biti ovdje — rekla je, posežući za njom.
Približio sam se Tenleigh. Čuo sam da me Shelly jednom zazvala, ali nisam se
obazirao na nju.
— Naravno da bismo trebale biti ovdje — rekla je. — Tu je Eddie! Eddie!
— ponovno je zazvala, nastojeći mu se što više približiti. — Eddie, dušo, znala
sam da ćeš biti ovdje i cijeli sam taj put prevalila...
— Mama — prosiktala je Marlo, povukavši je još snažnije. Sada je i
Tenleigh išla prema njima, udaljujući se od mene. Poželio sam je dozvati, ali
nisam htio privlačiti pozornost na nju.
— Pobogu, pa to je luđakinja — čuo sam sa svoje desne strane Edwarda
Kearneyja. — Hajdemo odavde, Diane. Postoje bočna vrata.
Tenleigh je došla do majke i uzela je za drugu ruku, pokušavši pomoći
Marlo da je povede prema ulaznim vratima. Ali kad je njezina majka ugledala
Eddieja i njegovu obitelj na odlasku, pokušala je potrčati naprijed. Marlo je
53
zateturala nastojeći je dohvatiti i Tenleigh se spotaknula o njezina stopala pa

se opružila na pod, bolno vrisnuvši. Sranje! Sranje! Sranje!
Marlo je uhvatila majku koja je počela vrištati: — Eddie! Eddie! —
Okrenuvši se, žena je zamahnula i udarila kćer, koja je sada i sama vrisnula.
Posegnuo sam za Tenleigh, uhvatio je ispod ruku, pridigao i privukao k
sebi pa je pomaknuo u stranu dok je njezina majka nastavljala vrištati, cmizdriti
i udarati Marlo. Pokušao sam priskočiti Marlo u pomoć, kad je nekolicina
muškaraca — u kojima sam prepoznao mjesne policajce čija su djeca sigurno
sudjelovala u predstavi — potrčala naprijed. Ustuknuo sam kad su se dočepali
Tenleighnine majke. Grebla ih je noktima, dozivajući Eddieja.
Dok se borila s njima, haljina joj je spala s ramena, obnaživši joj dojku.
Odvratio sam pogled.
— Uzmi je u svoj automobil, Bille — rekao je jedan. — Doslovno je
pothlađena. — Onaj koji se zvao Bili skinuo je sportsku jaknu i prebacio je
preko ramena Tenleighnine majke, iako se ona nastavila slabašno opirati.
— Hoćete li nas odvesti u bolnicu? — čuo sam kako Marlo pita policajce
kad sam pogledao Tenleigh.
—Ja ću te otpratiti kući — rekao sam joj. Tenleigh me nije ni pogledala.
Pogled joj je i dalje bio usredotočen na majku i Marlo. I sam sam okrenuo glavu
prema njima.
Marlo je pogledala iza sebe kada su muškarci pridignuli njezinu majku i
počeli je izvoditi iz zgrade. Na njezinu licu vidjela se panika dok je pogledavala
od majke do Tenleigh. Nije znala kako ostaviti sestru. Stisnuo sam
Tenleighninu ruku. — Ja ću je otpratiti kući. Pobrinut ću se za to da joj se ništa
ne dogodi. — Marlo je kratko pogledala Tenleigh koja je potvrdno kimnula,
dajući do znanja da pristaje na to. Marloino lice neznatno se opustilo i samo je
usnama oblikovala: “U redu, red je na mene. Nađemo se kod kuće.” Tenleigh
je ponovno kimnula. Pogled joj je bio tako tužan da me to potreslo do srži.
Dok su njezinu majku odvlačili iz zgrade, ponovno sam pogledao
Tenleigh. Doimala se u šoku, obrazi su joj bili snažno zajapureni i vrat
prekriven crvenim mrljama dok je gledala ravno pred sebe. — Tenleigh —
zazvao sam obzirno kad je izvukla ruku.
Pogledi su nam se sreli i pri pogledu na patnju koju sam joj zapazio u
očima, nešto me snažno stegnulo u prsima. Umalo sam podigao ruku i
54
masiranjem pokušao odagnati bol. Dok joj je pogled sporo lutao po prostoriji,
ljudi su još uvijek zjapili u nju i sašaptavali se dovoljno glasno da njihov šapat
dopre do nas;
— … luda … davnašnja avantura … nikad kako treba … pogoršalo …
sramotno … odvratno …
Poželio sam da svi jebeno umuknu. Tenleigh to ne zaslužuje.
— Tenleigh, idem samo nekome reći da odlazim pa ću te odvesti kući,
dogovoreno? — Kada me pogledala, činilo se da joj je u pogledu bilo nekakvo
razumijevanje, ali nije rekla ni riječi, dok joj je lice i dalje imalo isti onaj shrvan
izraz. — Dobro — potvrdio sam. — Odmah se vraćam. Ne miči se odavde.
Odmah se vraćam. — ponovio sam.
Pošao sam natrag prema Shelly … nije došla sa mnom, ali mislio sam da
joj se trebam javiti. Čuo sam kako se vrata iza mene zatvaraju i kad sam se
osvrnuo, Tenleigh više nije bilo. Sranje. Pogledao sam prema mjestu na kojem
je stajala Shelly, promatrajući me s puno očekivanja, ali samo sam nakratko
zastao, a potom se okrenuo i potrčao za Tenleigh.
55
SEDMO POGLAVLJE
Tenleigh
Suze su potekle prije nego što sam načinila tri koraka izvan školskih
vrata. Iznenadan zapuh hladnoće bio je poput šamara. Imala sam osjećaj da je
to tjelesna inačica onoga što sam upravo emotivno iskusila, pred većinom
učenika i povećim brojem roditelja. .. poniženje, silan sram i neugodu. Potrčala
sam brže dok mi je vjetar poput oštrice britve šibao kožu i dok sam se klizala
po zaleđenoj cesti.
— Tenleigh! — čula sam nečije dozivanje iza sebe. Kyland. Glupi Kyland
morao je sjesti dva mjesta dalje od mene u mračnom kazalištu dok ga je cura
milovala ispod jakne. Nisam imala pravo biti obuzeta strašnom, bolnom
ljubomorom. A bila sam. Nije me čak želio ni poljubiti. Posve očito mi je to dao
do znanja odgurnuvši me od sebe, pa ipak sam, vidjevši ga s drugom djevojkom,
duž kralježnice osjetila strašnu povrijeđenost i bol. Poželjela sam zaplakati i
zadaviti, nju... njega ili oboje, ni sama nisam bila sigurna koga. Ali nisam bila
u pravu... bila sam mu nitko. Cio svoj život bila sam nitko i ništa. Moj život bio
je mali i ništavan. I silno je boljelo.
— Odlazi, Kylande! — vrisnula sam, osvrnuvši se prema njemu, štucajući
i ubrzavajući.
— Stani, Tenleigh! Ozlijedit ćeš se. Stani!
— Što tebe briga za to? — doviknula sam, ne prestajući trčati,
poskliznula se i raširivši ruke uspravila se prije nego što sam pala.
— Tenleigh — čula sam kako me sustiže pa sam zagrabila malo snijega,
okrenula se i bacila ga na nj, tiho zajecavši. Znala sam da se ponašam kao...
nezrelo derište. Ali činilo se da nemam što izgubiti. Ona gruda snijega pogodila
ga je u rame, a ja sam se okrenula i nastavila trčati. Koračala sam nespretno i
nezgrapno po snijegu.
— Zaboga, Tenleigh! — uskliknuo je Kyland. Okrenula sam se, zagrabila
još snijega i počela ga iznova i iznova bacati na nj, dok se on saginjao i psovao,
i dalje mi prilazeći. Ponovno sam se okrenula i potrčala. Načinila sam otprilike
56
tri koraka kad su noge poletjele ispod mene pa sam se ispružila u snijeg koliko
sam duga i široka. Vrisnula sam i ostala ležati, jecajući, zagledana u vedro
zimsko nebo, dok su mi krupne pahulje slijetale na lice. Osjećala sam se krajnje
očajno i osamljeno. Brzo sam zapazila približavanje Kylandovih koraka, a
potom me podigao. Njegove tople ruke bile su oko mene. Nisam prestajala
plakati, ali ona borbenost u meni je nestala. — Psst — čula sam Kylandov
nježan muževan glas. — Psst, uz tebe sam. Sve je u redu. Sve je u redu,
Tenleigh. Uz tebe sam.
Drhtureći, obujmila sam ga oko vrata, nastojeći se priviti uz njegovo
toplo tijelo i prigrliti umirujuće riječi.
Kratko me nosio, a potom spustio, privijajući me uz sebe, dok sam plakala
i dok su mi suze tekle iz naizgled nepresušnog rezervoara boli. Mrmljao je
nešto naslonjen na moje tjeme, nešto što nisam razumjela, neke utješne riječi.
Iako im nisam mogla odgonetnuti smisao, svejedno su me umirile.
Ponovno sam pomislila na sva ona lica oko sebe dok su moju mamu vukli
po podu u pohabanoj prozirnoj haljini. Snažno sam stisnula oči. Sigurno je to
bila najgora bol na cijelome svijetu... kad te osramoti netko tko bi te trebao
štititi, a ne poniziti. Ipak, beskrajno sam je voljela.
Nedugo potom suze su prestale, ali nisam podignula glavu. Kyland me
nastavio čvrsto držati i kad sam se naposljetku osvrnula oko sebe, zapazila sam
da sjedimo u veži zatvorenog frizerskog salona... zaštićeni od snijega malom
nadstrešnicom iznad vrata. Sjedili smo tamo zajedno i disali, neznatno
drhtureći. Kylandove ruke bile su oko mene dok sam čvrsto šakama stiskala
njegov kaput, tražeći utjehu u njegovoj blizini.
— Kylande — naposljetku sam promrmljala.
— Reci, Tenleigh.
— Oprosti što sam bacala snijeg na tebe — prošaptala sam.
— U redu je. Zaslužio sam to... Tenleigh, žao mi je zbog onoga večeras.
Onoga sa Shelly... to... — Nije znao što točno reći.
Shrvano sam uzdahnula. — Nemaš se zbog čega ispričavati. Jasno si dao
do znanja da nismo ništa jedno drugom. — Kyland nije rekao ništa, i kad sam
podignula pogled prema njemu, zamišljeno je jezikom prelazio preko donje
usnice, blago se mršteći. Ponovno sam spustila pogled. Stegnulo me u prsima.
Nisam ga krivila zato što me nije želio poljubiti. Tko bi još želio poljubiti kćer
57
gradske lude? Tko bi se želio vezati za djevojku poput mene? Došaptavanja koja
sam katkada čula od školske djece bila su istina... nisam bila ništa drugo nego
smeće iz kamp-kućice. On je možda bio siromašan, ali njega roditelji nisu
ponižavali u javnosti. Zapravo, njegov otac i brat umrli su junački, marljivo
radeći i privređujući za svoju obitelj. Moj otac samo me jednom pogledao i
odmaglio.
— Kylande — ponovno sam zazvala.
— Reci, Tenleigh — ponovio je.
Podignula sam glavu i sudarila se s pogledom njegovih tamnih očiju... pri
nejasnom osvjetljenju ispod natkrivenih vrata. — Moram ti nešto reći.
Podigao je ruku i palcem obrisao suzu koja mi se zadržala na obrazu. —
Što mi to moraš reći? — upitao je nježno.
— Zapravo nisam kći ruskoga princa.
Zatreptao je, a potom se nenadano grleno i toplo nasmijao.
I sama sam se kratko nasmijala i počela izvlačiti iz njegova naručja. Ali
prigrlio me još čvršće pa sam se ponovno privila uz njega, znajući da to ne bih
trebala činiti. Odjednom nisam marila za to, trebalo mi je malo nježnosti. Bog
je bio svjedok da mi je trebalo. Toga trenutka namjeravala sam uzeti ono što
mi je Kyland pružao. Možda je bilo privremeno, ali zasad će biti dovoljno.
— Znači, nema obiteljskih dragulja? — priupitao je.
Odmahnula sam glavom. — Nema čak ni obiteljskih oblutaka. Nema čak
ni obiteljskog zrnca pijeska.
Vidjela sam kako mu se usne izvijaju u osmijeh.
— Bila je to samo glupa igra pretvaranja koju smo moja sestra i ja nekada
davno igrale.
— Nije bila glupa — promrmljao je.
— Bila je — rekla sam, i glas mi se ponovno slomio. Kyland nije ništa
odgovorio, samo me još čvršće stisnuo. Voljela bih da sam znala kako je opasno
za djevojčice poput nas pretvarati se da smo princeze. Tada je sanjariti o bilo
čemu bilo opasno. Snovi su se izjalovili, a stvarnost je samo još snažnije
zaboljela.
— Moram i ja tebi nešto reći — oglasio se.
58
— Što? — zašmrcala sam.

— Nema nikakvih kratkorepih divljih mačaka na našoj planini. Zapravo
ima, ali nisu opasne za nas. Usluga ‘zaštite od kratkorepih divljih mačaka’ bila
je samo prijevara.
— Znam — rekla sam nježno. I ja sam uživala u njegovu društvu.
Shvatila sam da mi je zbog toga to i rekao.
Grlili smo se tako u veži još neko vrijeme dok vjetar nije promijenio
smjer i ponovno nas našao, pa smo oboje zadrhtali.
— Trebam te odvesti kući — rekao je Kyland, pomažući mi ustati.
— Dobro sam sada. — Tiho sam posramljeno uzdahnula. — Znam da si
ostavio Shelly...
— Shelly je došla s braćom. Išao sam onamo zbog hrane i da se ugrijem.
— Zagurao je ruke u džepove.
Ah.
— I ja isto — priznala sam. Oboje smo spustili pogled i kad smo se
ponovno pogledali, posramljeno smo se nasmijali.
— Tenleigh... oprosti zbog onog poljupca. — Načinio je grimasu. —
Hoću reći... sranje... nije mi žao što sam te poljubio. Žao mi je što to neću
ponovno učiniti. — Kratko se nelagodno nasmijao. — Hoću reći da mi je žao
zbog mene, a ne zbog tebe. Znam da propuštam priliku. Propuštam... Istina je
zapravo, Tenleigh — ranjivost mu se ogledala na licu — možda si to čak
zapazila, nisam baš nekakav ulov.
Preplavila me sućut. Pretpostavila sam da nijedno od nas nije bilo baš
nekakav ulov, ali nekako se zbog toga nisam osjećala nimalo bolje. Kad je
Kyland govorio to da nije nekakav ulov, imala sam osjećaj da je to laž za koju
ni sam nije bio svjestan da je izgovara.
— Nemam ništa za ponuditi. A za šest mjeseci više neću ni biti ovdje —
rekao je.
— Kylande — prekinula sam ga — što kažeš na to da ostanemo samo
prijatelji. Pretpostavljam da bih mogla iskoristiti prijatelja, ha? — Zastala sam,
razmišljajući. — Kad oboje odemo odavde, pod bilo kakvim okolnostima, i kad
oboje budemo nekakve prilike, rado ćemo se sjetiti prijatelja kojega smo nekad
imali kod kuće i to će biti to. U redu? Jednostavno. — Oči su mi ponovno bile
59
pune suza, iako ni sama nisam znala zašto. Nije bilo jednostavno. Voljela bih
da jest. — Imaš li ti uopće prijatelja? — upitala sam. Prečesto sam ga viđala
samog.
Odmahnuo je glavom, piljeći u mene, dok mu se u mislima odmotavao
neki film. Nisam uspjela protumačiti izraz njegova lica. — Nemam pravog
prijatelja otkad mi je brat poginuo.
Imala sam osjećaj da mi je u prsima napuhan balon. Bol koju sam osjećala
zamijenila je bol koju sam oćutjela za nj i bilo je teško do kraja udahnuti. —
Čini se da bi nam oboma dobro došao.
— Da — rekao je naposljetku. U glasu mu se osjećala tuga. — Da.
60
OSMO POGLAVLJE
Tenleigh
Pošli smo, oboje pognutih glava, štiteći se od oštrine vjetra i hladnoće.

Nakon kraćega klipsanja noge su mi bile mokre i ponovno sam zadrhtala.
Kyland me obujmio i privukao k sebi. Nisam se opirala. Kad smo stigli do
Dennvillea, snijeg je prestao. Noge su mi još uvijek bile mokre, ali bilo mi je
malo toplije od hodanja i Kylandove topline.
— Trebala bih nazvati bolnicu kako bih bila sigurna da su Marlo i mama
stigle — rekla sam. Ispred staroga poštanskog ureda bila je telefonska
govornica... koliko mi je poznato, rijetkost u današnje vrijeme. Ali gore na
našoj planini signal za mobitel bio je nestalan i mnogi nisu imali fiksne
telefonske linije. Što se nas tiče, nismo si mogli priuštiti ni jedno ni drugo.
Kyland je kimnuo i poveo me do male govornice gdje sam se poslužila
telefonskim imenikom u kojemu sam našla broj bolnice u koju će, znala sam,
Marlo odvesti mamu... bolnice koja je prihvaćala Medicaid* Izvukla sam iz
džepa pedeset centi. Nekoliko trenutaka potom uspjeli su me spojiti s katom na
kojemu je bila moja mama i dati mi Marlo na telefon.
— Hej, Ten. Žao mi je. Pazila sam na nju. Dođavola, baš tad sam se
tuširala. Jesi li već stigla kući?
— Jesam, nemoj si predbacivati, Marlo. Obje znamo da nije tvoja krivnja.
Dobro sam. Vjeruj mi. Trebaš li me? Vjerojatno bih uspjela smisliti nekakav
način da dođem...
— Ne, red je na mene. Ti si zadnji put ovdje ostala. Čak si i nastavu
propustila. A ja do utorka ne moram raditi. Samo mi je žao što ćeš blagdan
morati provesti sama. Možda ostanemo nekoliko dana ovdje. Nisam čak ni
pomislila na to da je Božić dok nisam stigla ovamo i ugledala božićno drvce u
predvorju.
— Dobro sam. Ne brini se za mene. Volim te. — Obje smo znale da Božić
u našoj kamp-kućici nije značio baš mnogo, nego je bio kao svaki drugi dan.
* Medicaid je najveći izvor financiranja medicinskih i zdravstvenih usluga za osobe
niskih prihoda u Sjedinjenim Državama. Nap. prev.
61
— Volim i ja tebe, seko. Hej, zovu me da nešto popunim. Nazovi me na

ovaj broj ako nešto zatrebaš. Može? Bit ću sklupčana u čekaonici, ali
provjeravat ću poruke u prostoriji za medicinske sestre. Gle, barem će biti na
toplom u čekaonici.—Dogovoreno. Bog, Mar.
— Volim te.
Na trenutak sam zastala, zagledana u telefon, i kada me Kyland upitno
pogledao, pušući u ruke da ih utopli, rekla sam: — Dobro su. Smještene su. Bit
će tamo tijekom Božića, što... A gle... — Uspravila sam se i duboko udahnula.
— Tako je kako je. — Ponovno sam utihnula, razmatrajući nešto. Uzela sam
telefonski imenik, potražila jedan broj u Evanslyju i nazvala. Nakon što je
dvaput zazvonilo, začuo se muški glas.
— Bog, doktore Nolane? Same?
— Da? Kako vam mogu pomoći?
Pročistila sam grlo. — Ovdje Tenleigh Falyn... Ja... mogu li... —
Odjednom se javila sumnja. Marlo će me ubiti. Što sam to činila?
— Tenleigh, što se dogodilo? — Zvučao je napeto.
— Ja... zapravo... naša mama, ah... imala je nekakvu nezgodu pa je Marlo
sada s njom u bolnici i samo sam mislila, znaš, pitala sam se bi li možda htio...
— Odmah oblačim jaknu, Tenleigh. Na kojemu je katu?
— Dvanaestom. — Znala sam to napamet.
Na trenutak je utihnuo. — Na odjelu za duševne bolesnike?
— Da — prošaptala sam, sklopivši oči. Zbog srama sam ponovno
posumnjala u to što činim. — Znam da si zubar, a ne liječnik, ali pomislila
sam... Bože, ma ne znam ni sama. Oprosti. Badnja je večer. — Pogledala sam
Kylanda koji me pomno motrio dok sam šeprtljavo obavljala telefonski
razgovor.
— Dobro si postupila. Barem mogu otići praviti Marlo društvo. Jesi li ti
dobro?
Odahnula sam. — Jesam, dobro sam. Lijepo od tebe — rekla sam.
Skvičeći. Obuzela me zahvalnost.
62
Kylandovo lice odavalo je zabrinutost, ali samo sam kimnula, dajući mu

do znanja da je sve u redu.
— Doista mi je drago da si me nazvala. Hvala ti, Tenleigh.
— U redu. Hvala. Iskreno, hvala. Bog, Same.
Spustila sam slušalicu i duboko smirujuće uzdahnula. Marlo će me
vjerojatno ubiti, ali dobro sam se osjećala zbog toga što sam učinila. Možda
Marlo ne želi izlaziti s njim, ali tip je bio drag. Osjećala sam da je dobar. Osim
toga, svatko je mogao potražiti pomoć od nekolicine dragih prijatelja, zar ne?
— Bio je to Marloin prijatelj — rekla sam Kylandu. — Samo sam ga
nazvala vidjeti hoće li otići praviti Marlo društvo. Kat na kojemu je moja mama
nije baš najugodnije mjesto.
Tužno je kimnuo i zaputili smo se uz brijeg. Bilo mi je drago da mi u tom
trenutku Kyland nije postavljao nikakva pitanja... nisam bila baš spremna išta
mu reći. Nakon pola sata bili smo ispred moje kamp-kućice. Otvorila sam vrata
pa smo žurno upali unutra. Marlo je barem zatvorila vrata prije nego što je
potrčala za mamom jer bi u protivnom unutra bilo za smrznuti se. Dah nam se
još uvijek ocrtavao u zraku. Uključila sam one dvije male prijenosne grijalice
koje smo imali, iako sam znala da će trebati vremena da u našoj staroj kamp-
kućici, u kojoj je puhalo sa svih strana, bude donekle ugodno. Počela sam
skidati mokre čizme i kad sam podignula pogled prema Kylandu, zapazila sam
da nelagodno stoji pokraj vrata.
— Trebaš se osušiti — rekla sam. — Mislim... osim ako se ne moraš
vratiti kući. Ah! — Lupila sam se po čelu. — Moraš se vratiti. Tvoja mama...
Odmahnuo je glavom. — Ne, mama je dobro. Ne čeka me. Samo. .. volio
bih da mogu ponuditi odvesti te do bolnice. Hoće li te sestra trebati tamo?
Odbacila sam čizme u stranu i počela skidati mokre čarape, još uvijek
drhtureći. — Neće. Izmjenjujemo se. Tako to činimo — rekla sam. Nisam dalje
objašnjavala, ali Kyland je kimnuo kao da razumije, skidajući i sam cipele i
čarape. Skinuli smo kapute i dobacila sam mu deku koja je dotad bila
premotana na kauču na kojemu sam spavala. Jednu sam omotala oko sebe i
ponovno se smjestila natrag, pokazavši glavom na mjesto pokraj sebe.
Na trenutak je oklijevao, a potom i sam sjeo, privukavši onu deku oko
sebe.
63
— Sviđa mi se tvoje drvce — rekao je, pokazavši na naše malo božićno

drvce. Osmjehnula sam se. Same smo ga posjekle. Bilo je malo i nismo imale
mnogo ukrasa, ali imale smo nisku bijelih lampica koje sam voljela. Stoga je
čak i naša mala zapuštena kamp-kućica izgledala lijepo pri odsjaju tih
treperavih svjećica.
— Hvala.
Na trenutak smo šutjeli prije nego što je progovorio: — Tenleigh,
razumjet ću ne budeš li željela razgovarati o tome, ali ako...
Uzdahnula sam. — O mojoj mami? Misliš, što nije u redu s njom?
Potvrdno je kimnuo. Ali pogled mu je bio pun nježnosti.
Omotala sam onu deku čvršće oko sebe, napokon osjećajući toplinu.
Vjetar je tugaljivo zviždao u stablima ispred kuće.
— Moj tata doveo ju je ovamo kad je bila trudna s Marlo. Napustio nas
je kad sam imala tri dana. Izišao je kroz vrata ove kamp-kućice i nikada se više
nije ni osvrnuo.
— Sranje, žao mi je.
Odmahnula sam glavom. — Neka ti ne bude žao. Barem ne zbog mene.
Nikada ga nisam upoznala, a nakon onoga što je učinio mami, drago mi je da i
nisam.
— Je li zbog toga?... — Kyland je zastao, činilo se da traži prave riječi.
— ... takva kakva jest? — Odmahnula sam glavom. — Nije. Zapravo. ..
možda joj je to samo pogoršalo stanje, ne znam, ali moja mama nikada nije bila
posve stabilna, uvijek je bila malo gore pa malo dolje... katkada i sumanuta.
Liječnik u gradu koji joj propisuje lijek kaže da ima depresivni poremećaj, ali
nisam sigurna. Čini se da je u pitanju nešto malo više od toga. Mislim da on ni
sam ne zna o čemu govori.
Spustila sam pogled, osjećajući se ogoljeno. Nikada ni s kim drugim, osim
s Marlo, nisam razgovarala o tome.
— Moja mama upoznala je tatu na jednom od svojih natjecanja. Nekoć
je bila kraljica ljepote... osvojila je titulu Miss Kentucky Sunburst, što joj je
donijelo slavu. — Ozbiljno sam se nasmijala, a potom na trenutak utihnula,
prije nego što sam nastavila. — U svakom slučaju, moj tata radio je kao član
osoblja zaduženog za rasvjetu i ludo su se zaljubili. Ili barem tako mama kaže.
64
Ona je potjecala iz dobre obitelji, ali kad im je rekla da je trudna i kad je

pobjegla s tetoviranim mladićem iz maloga rudarskoga grada, razbaštinili su je.
Godinama je pokušavala stupiti u kontakt s njima, ali nisu prihvaćali čak ni
njezine pozive. — Odmahnula sam glavom. — Tada ju je doveo ovamo.
Nekoliko godina radio je u rudniku, a potom zaključio da mu žena i obitelj baš
i ne odgovaraju, i odmaglio. Eto, to je bilo to. — Pljesnula sam rukom o ruku
pokazavši što je moj otac učinio s nama. Riješio nas se, odbacio nas.
Kyland me zamišljeno promatrao, ne kao da me sažalijeva, nego kao da
je shvatio i jednostavno prihvatio. To me potaknulo da nastavim.
— A što se dogodilo s tvojom mamom i Edwardom Kearneyjem? —
upitao je.
Napućila sam usnice. — Upustili su se u nekakvu avanturu kad sam imala
osam godina, a Marlo jedanaest. Rekao joj je da će ostaviti suprugu, brinuti se
o nama i odvesti nas u svoju veliku kuću u gradu. Moja mama smatrala ga je
nekom vrstom spasitelja.
— Jesi li sigurna da je to istina? Mislim, ako je tvoja mama imala malo
iskrivljenu...
Odmahnula sam glavom. — Tako joj je rekao. Ova kamp-kućica je mala
i zidovi su tanki. — Izravno sam ga pogledala.
Razrogačio je oči. — Dolazio je ovamo?
— Aha. Sve vrijeme.
Provukao je ruku kroz kosu, stisnuvši usnice. — Pobogu, koja jebena
svinja. — Doimalo se kao da želi reći još nešto, ali je odustao.
— Mislim da mu se sviđalo. Dolaziti ovamo. Mogla sam mu to vidjeti po
pogledu. To mu je stvaralo neko čudno uzbuđenje. Ostavljao je novac na stolu
prije odlaska.
Kylandu se iz dubine grla oteo zvuk gnušanja.
— U svakom slučaju, to je tako potrajalo nekoliko godina. Iskoristio je
moju mamu kao da je kurva. A ona je mislila da je njegova ljubav. — Ponovno
sam odmahnula glavom. — Jedne godine mama nas je odvukla u grad, suočiti
se s njim i njegovom suprugom.
Nas tri propješačile smo petnaestak kilometara do njegove kuće i
pokucale mu na vrata. Osjećala sam silno poniženje. — Pogledala sam u stranu,
65
prešavši kažiprstom preko donje usnice kad mi se očaj toga trenutka vratio u
sjećanje. Nisam željela sresti Kylandov pogled. Kyland nije rekao ništa,
čekajući da nastavim.
— Edward je došao do vrata i kad mu je mama rekla zašto je došla,
pljunuo je. — Pogledala sam Kylanda. — Pljunuo ju je — ponovila sam. — A
potom joj pred nosom zalupio vrata. — Gledala sam u nešto iza Kylanda,
zamišljajući kako je nebo bilo tamnoplavo u sumrak, onaj shrvan pogled na
maminu licu i onu prašinu koju su naše cipele dizale dok smo se u tišini vraćale
kući, sve vrijeme ne dižući pogled.
— Tenleigh... — prošaptao je. — Silno mi je žao.
Kimnula sam. — To je jednostavno tako.
— Nije ni čudo što se držiš podalje od muškaraca — rekao je, slabašno se
osmjehnuvši.
Dobronamjerno me zadirkivao i uzvratila sam mu osmijeh. — Zato je
dobro da smo samo prijatelji.
Zahihotao se. Nedugo potom upitao je: — Osjećaš li se čudno podnoseći
zamolbu za stipendiju kad znaš da je dodjeljuje Edward Kearney?
Slegnula sam ramenima. — Zapravo ne. Dodjeljuje ju Tyton Coal. On je
samo njihov predstavnik. Ako mi to pomogne da odem odavde, spremna sam
odbaciti sav ponos koji bih mogla imati u vezi s tim.
Kimnuo je, doimajući se zamišljeno, spuštena pogleda.
Potom mi se približio pa smo se gledali oči u oči. Bože, kako je bio
zgodan. Pogledi su nam se sreli i zadržali. Zatreptala sam i osjetila kako mi se
utrobom razliježe toplina. — Jesi li za malo vruće čokolade?
— O, da, naravno.
Ustala sam, ona deka još uvijek je bila omotana oko mene, i pošla prema
kuhinjici s prednje strane kamp-kućice. Kyland je pošao za mnom. I sam je bio
omotan dekom. Dok sam stavljala vodu da zakuha, Kyland me promatrao,
naslonjen bokom na okvir malih vrata. Odvratila sam pogled, usredotočena na
obavljanje zadatka. Odjednom se činilo da je njegova muževnost ispunila
kamp-kučicu. Možda zato što nisam bila navikla dijeliti prostor s muškarcem
ili zato što sam toga bila odveć svjesna. Mrzila sam to. Nije mi se svidjelo zato
što smo bili prijatelji. Sama sam to izjavila. Istina, nakon što je rekao da me
66
nikada više neće poljubiti. Ali ako se nećemo poljubiti, onda nam i nije bilo
preostalo ništa drugo nego biti prijatelji. Duboko sam udahnula i ulila vrelu
vodu u one dvije šalice u koje sam već bila usula mješavinu vruće čokolade.
Isključila sam kuhalo, a potom jednu šalicu pružila Kylandu. Ruke su nam se
okrznule dok je od mene preuzimao ručku i oboje smo žurno podigli pogled.
— Oprosti — prošaptala sam.
— Zbog čega?
Zatreptala sam. — Hm... — Zbog toga što ne mogu prestati željeti da me
ljubiš sve dok ne ostanem bez daha. Zbog toga što ne mogu prestati misliti na
tvoj okus. Zbog toga što se pitam hoću li ikada više u životu osjetiti onakvo
uzbuđenje kao onda kad su tvoje usne prvi put dotaknute moje. Zbog laganja i
pretvaranja da sam sretna time što sam ti samo prijateljica. — Zbog toga što je
tako vrela. — Spustila sam pogled na šalicu u njegovoj ruci.
— Dobro da je vrela. To će nas zagrijati.
Kimnula sam, provukavši se pokraj njega. Trebalo mi je malo mjesta.
Ono što mi je zapravo trebalo bio je zapuh mrzloga vjetra u lice, ali nisam se
željela ponovno smrzavati sad nakon što sam se konačno malo ugrijala.
Što su prijatelji činili?
— Hoćeš... hoćeš da odigramo Scrabble ili nešto slično? Imam nekoliko
društvenih igara. Pripadale su mojemu ocu.
— Naravno, Što imaš?
— Samo malo da pogledam. — Prišla sam ormariću i zavirila u nj, na
najgornju policu. Prošla je cijela vječnost otkad smo Marlo i ja igrale neku
društvenu igru. Odjednom mi se to učinilo doista zabavnom zamisli. Scrabble...
Uno... Monopoly...
— Monopoly! — rekao je Kyland oduševljeno. Nasmijala sam se i
posegnula za igrom.
Sjela sam na kauč i Kyland je sjeo pokraj mene. Privukla sam stolić za
kavu bliže i počela ga postavljati, odlažući ispred sebe pliticu za novac, kako
bih mogla biti bankar, i pružala mu karte nekretnina.
— Radije bih bio bankar — rekao je.
Namrštila sam se. Uvijek sam ja bila bankar. Ali, na kraju krajeva, bio je
moj gost, pa sam mu pružila pliticu s novcem.
67
— I uvijek sam cipela — nastavio je.

Gle, to je bilo neprihvatljivo. — Ja sam uvijek cipela — obavijestila sam
ga.
— A ne, ne. Uh, ja sam uvijek cipela.
— A zašto bi, uostalom, želio biti stara otrcana cipela? Ne želiš li biti
luksuzan automobil? — Izvila sam obrvu prema njemu, pokušavajući ga
nasamariti dok sam visoko držala automobil, uzvišeno zamahujući rukom
prema njemu.
— Ne. Cipela predstavlja težak rad. A težak rad vodi do bogatstva. Ja sam
uvijek cipela.
Izvila sam obrve.
— A zašto ti želiš biti cipela?
— Zato što cipela izgleda skromno. Nitko ne očekuje da će se cipela
pojaviti iz pozadine i sve pobijediti. Svi pogledom prate luksuzan automobil, a
ne cipelu. Taj tip leti odmah ispod radara ili možda hoda. Namignula sam.
Kyland se nasmijao, doimajući se zadovoljno. — Sviđa mi se taj odgovor.
Predlažem da bacimo kocku.
Nacerila sam se. — Dogovoreno.
Zakotrljala sam je prva. — Četiri.
Kyland je zakotrljao drugi. Trojka. Nasmijao se. — U redu, ti si cipela.
Pravedno i pošteno.
Sat potom preživjeli smo slom burze, bili duboko umiješani u nekoliko
prodaja zemljišta i prošli “kreni” više puta nego što sam uspjela pratiti. Kyland
je pobjeđivao i nije mi bilo drago. Stala sam na još jednu njegovu prokletu
željeznicu.
Nasmijao se i naglo sam ga pogledala. — Što je tako smiješno?
— Nikad ne bih pomislio da si tako natjecateljski raspoložena, Tenleigh
Falyn. — Nacerio se, posve zadovoljan samim sobom.
— Grrr — progunđala sam, brojeći novac za željeznicu.
— Savjet u Monopolyju: uvijek prvo kupi željeznicu.
68
Zaškiljila sam, pogledavši ga. — Ne pobjeđuješ baš još toliko da bi mi

mogao nuditi savjete o strategiji pobjeđivanja, gospodine. — Zastala sam. —
Nikad ne kupujem željeznicu. Željeznice su dosadne.
— Gle, trebala bi. U usporedbi s ostalim vlasništvom, dotok prihoda od
željeznica s vremenom postaje sve trajniji. Posjedovati ih sve četiri znači imati
stalnu dobit. Možeš ih iskoristiti za financiranje drugih stvari.
Podignula sam pogled prema njemu, zastavši. Naherila sam glavu. Znala
sam da se spremao dobiti stipendiju, ali nisam bila svjesna toga koliko je Kyland
zapravo bio pametan. Odjednom mi je sinulo... nije mogao ostati ovdje. Morao
je otići odavde ako je želio iskoristiti tu svoju pamet. Obuzela me golema tuga,
ali bila sam zbunjena. Biti pametan nije bilo nešto tužno... posebno kad takvih
nije bilo puno u Dennvilleu u Kentuckyju.
— Ne bih ti trebao davati sve ove savjete, ali očito bi ih... — prešao je
rukom preko kartona, ukazujući na činjenicu da je pobjeđivao — ... mogla
iskoristiti.
Nasmijala sam se. — Šupak — promrmljala sam. Nasmijao se i on. Sat
potom posve sam bankrotirala, doslovno kipteći od bijesa. Kyland nije mogao
sakriti da se zabavlja. Bilo je izluđujuće.
Ali, zapravo, cijelu se vječnost nisam tako dobro zabavila.
— U redu... priznajem. Službeno si me zbrisao i objesio da se osušim.
Čestitam. — Pokupila sam karton i ubacila dijelove igre u kutiju dok se Kyland
smijao.
— Budeš li imala sreće, dat ću ti mogućnost za uzvrat.
— Hmm.
Kad se na vratima moje kamp-kućice začulo kucanje, zbunjeno sam
podignula pogled.
— Tko je? — doviknula sam.
— Buster.
— Buster... — rekla sam, požurivši otvoriti vrata. Zapuh hladnoga zraka
naveo me da ustuknem. — Uđite. — Buster West bio je moj susjed, jedan od
najstarijih na brijegu, neobičan, ali dobrodušan tip koji nam je ljeti donosio
košare pune rabarbare.
69
— Bog, malena — rekao je, osmjehujući se i skidajući kapuljaču.

— Otkud vi po ovakvom vremenu, Bustere?
— Samo sam donio božićni dar. — Pogledom je odmjerio Kylanda.
— Bustere, poznajete li Kylanda Barretta? Živi dolje niz brijeg...
— Naravno, kako ne. Bog, sinko, kako ti je mama?
— Bog, gospodine. Ah, dobro je. Znate, ne izlazi baš često van. Buster se
namrštio. — Ne, ne bih rekao da izlazi. — Pogledao je Kylanda, trenutak
predugo. Zašto? Bacila sam pogled prema Kylandu koji je držao ruke u
džepovima i gledao u pod.
— A, evo ga. — Buster je pružio nešto umotano u papirnati ručnik.
Preuzela sam to od njega.
— Niste trebali. — Nelagodno sam se osmjehnula, premještajući težinu
s noge na nogu. Točno sam znala što je unutra i nisam to željela otvoriti pred
Kylandom. Ali Buster je stajao tamo doimajući se iznimno zadovoljnim i pun
očekivanja pa sam odmotala papir i podignula komad izrezbarenog drva, dajući
sve od sebe da se ne naježim od pomisli. Nisam si mogla pomoći kad sam osjetila
kako me obuzima vrelina, rumenilo koje se širilo sve do vrata. Buster je
izrađivao pornografske rezbarije. Koliko je meni bilo poznato, uzimao je
prizore iz Kama sutre. Ova je prikazivala ženu koja kleči ispred muškarca i puši
mu dok je on povlači za kosu, zabacujući glavu u ekstazi.
Dakle.
— Ajme, Bustere. Ovo je... vrlo... romantično.
Kyland je ispustio nekakav zvuk kao da se guši i nakašljucao se.
Buster se sanjarski osmjehnuo. — Jest — rekao je, ali potom se doimao
zabrinuto. — Kako je Annabelle? — upitao je, misleći pritom na moju mamu.
— Ponovno je u bolnici.
Potvrdno je kimnuo. — Shvatio sam. Vidio sam je kad je istrčala odavde
s onom lentom. Odmah sam otišao po Marlot — rekao je, stavljajući na kraju
slovo “t” poput ostalih s planine. Sirota djevojka se tuširala. — Odmahnuo je
glavom. — Drago mi je da će je zakrpati.
Da, moglo se i tako reći. Samo sam kimnula. — Hej, imam i ja nešto za
vas — rekla sam, posegnuvši za malom limenkom ispod božićnog drvca.
70
Pružila sam je Busteru koji se nacerio. — Čaj od lavande, meni najdraži,

pravi si dragulj, gospodična Tenleigh.
Nasmijala sam se. — Nema na čemu. — Zapravo, kuhala sam mu čaj od
lavande uvijek kad sam mogla, ne samo za Božić, jer sam znala da ga voli. Nije
to bilo ništa previše uzbudljivo, ali bio je drag kad se ponašao kao da jest.
— Eto, sretan vam Božić oboma. — Navukao je kapuljaču, osmjehnuo se
Kylandu, a potom me poljubio u obraz. Usne su mu bile hladne i suhe.
— I vama, također — rekla sam.
Kyland je zabacio glavu i nasmijao se. Pridružila sam mu se. — Kunem
se da tome starcu nisu sve koze na broju... Ali volim ga.
Kyland je odmahnuo glavom, još uvijek se smijuljeći. — Mogu li vidjeti?
Pružila sam mu figurice koje je pomno pregledao, okrećući ih i prevrćući
u ruci. — Dođavola, taj Buster je luđački nadaren za rezbarenje. — Trenutak
je nastavio gledati i učinilo se da se odjednom sjetio da ga promatram. Lice mu
se uozbiljilo i pročistio je grlo.
Ostavila sam dar pod svoje malo drvce i okrenula se prema Kylandu, čiji
je izraz lica bio silovit i uzavreo. Sva sam se naježila i osjetila kako me oblijeva
vrelina. Nisam znala kako objasniti tu napetost između nas. Bili smo prijatelji.
Je li tako?
— Znaš, bolje da sad pođem kući, za svaki slučaj, ako me mama zatreba.
Kimnula sam. — Da. U redu. Naravno. — Bacila sam pogled na sat,
zapazivši da je već skoro deset.
Kyland se doimao nesigurnim. — Sigurna si da je sve u redu? — upitao
je kada je na brzinu navukao čarape i obuo cipele.
— Da — osmjehnula sam se. — Sada jesam. Hvala ti. — Spustila sam
pogled, osjećajući se iz nekog razloga ponovno sramežljivo.
— Puno ti hvala.
Kimnuo je i spustio pogled na moje usne prije nego što me je ponovno
pogledao u oči. Oboje smo se istodobno pokrenuli, ja prema vratima da ga
pustim van, a on uzeti jaknu koja je sada bila suha. Obukao ju je.
— Kratkorepe divlje mačke — rekli smo oboje u isti glas i potom se
nasmijali.
71
Kyland se uozbiljio. — Čuvat ću se, obećavam — rekao je, zadržavši

pogled ponovo na meni.
— Dobro.
— Dobro.
Sišao je niz one dvije stube i stajao na snijegu. — Zaključaj za mnom.
Otići ću tek kad čujem klik.
Kimnula sam. — Laku noć, Kylande.
— Laku noć, Tenleigh.
Zatvorila sam vrata i kliknuvši zakrenula ključem. >Sporo sam se vratila
do kauča, privlačeći deku oko sebe, i sjela piljeći u prazno, pogleda usmjerena
u naše malo božićno drvce. Kamp-kućica odjednom se doimala tihom i
samotnom. Nešto nije bilo u redu … nešto me zabrinjavalo. Osjetila sam
napetost. Trebala sam nešto učiniti, ali nisam mogla shvatiti što. Prije nego što
sam uspjela nešto smisliti, dok su mi se oči sklapale, legla sam na leđa i za
nekoliko trenutaka čvrsto zaspala.
Ponovno sam se probudila tek kad je svjetlost božićnog jutra provirila
kroz prozor naše kamp-kućice i zimski crvendaći u zboru zapjevali na pozdrav.
72
DEVETO POGLAVLJE
Kyland
Padao je snijeg. Stajao sam pokraj prozora zagledan u čist, bijelim

snijegom prekriven krajolik koji bi svakoga naveo da uzdahne u čudu. Nije
uvijek sniježilo na Božić. Neki bi rekli da je ovaj bio poseban. Meni nije. Božić.
Obuzimala me tuga i davao sam sve od sebe da je odagnam. Bio je to dan kao i
svi drugi na kalendaru. Da nisam obraćao pozornost, samo bi proletio. Današnji
dan nije bio ništa drukčiji od bilo kojeg drugog dana, osim u mojim mislima.
— Priberi se, Kylande — promrmljao sam, otpijajući još jedan gutljaj vruće
kave.
Na vratima se začulo kucanje pa sam se neznatno prenuo. Tko je sada,
dođavola? Tko je još išao k nekome na božićno jutro? Namrštio sam se prilazeći
ulaznim vratima. — Tko je? — upitao sam, držeći se na oprezu.
— Tenleigh. — Zatreptao sam. Tenleigh? Sranje. Na trenutak sam zastao
prije nego što sam tek neznatno odškrinuo vrata.
Stajala je držeći u rukama svoje malo božićno drvce. Preko ruke je imala
prebačenu ručku papirnate vreće. Bojažljivo se osmjehivala dok su pahuljice
krasile njezinu tamnu kosu; nekolicina ih se zadržala na njezinim gustim
trepavicama. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće i dah joj se ocrtavao u zraku.
Bila je zapanjujuća. Odškrinuo sam vrata još malo da je mogu bolje vidjeti.
— Što ti radiš ovdje? — upitao sam. Dođavola, kako je to zazvučalo
hladno. Ali trebala je otići. Nije mogla ući.
Osmijeh joj je nestao s lica i na trenutak je spustila pogled prije nego što
je podignula oči prema mojima i prošaptala. — Koliko dugo nje nema?
Čelo mi se naboralo. — Nje? Koga?
— Tvoje mame.
Razrogačio sam oči dok smo tako preko praga gledali jedno u drugo.
Snijeg se nastavio taložiti u njezinoj kosi i na tamnoj jakni.
73
— Što... zašto si?... — zaustio sam. Ali potom sam duboko uzdahnuo i
provukao ruku kroz kosu. — Kako si znala?
Izraz lica postao joj je nježan. — Svjetla nikada nisu upaljena u tvojoj
kući... i po još nekoliko stvari... — Odmahnula je glavom. — Zapravo, samo
sam pretpostavila. — Ugrizla se za usnicu i srce mi je ludo poskočilo u prsima.
Prinio sam ruku i blago ga izmasirao, kao da se radilo o nečemu tjelesnom. —
Žao mi je što sam bila u pravu. — Zastala je. — Samo sam pomislila kako, ako
si sam, nemaš tu nikakav Božić. Pa sam ti — pružala je ispred sebe malo drvce
— donijela Božić. — Osmjehivala se s puno nade.
Otvorio sam širom vrata i mahnuvši rukom dao joj znak da uđe. Šire se
osmjehnula, a olakšanje joj se vidjelo u pogledu kad je ušla u moju kuću. Na
trenutak je samo stajala osvrćući se oko sebe. Zagurao sam ruke u džepove
pokušavajući to mjesto vidjeti njezinim očima. Bilo je malo i namještaj je bio
star... isti onaj koji je mama dobila u nasljedstvo od moje bake, onda kad je baka
umrla, namještaj koji nije bio lijep onda, a nedvojbeno nije ni sada, ali držao
sam kuću čistom i urednom.
Tenleigh je zadržala pogled na fotelji i stolu pokraj nje na kojemu je bila
fotografija moje mame... ona koju sam tu u početku stavio, silno se nadajući da
će se vratiti... ona koju sam stvorio naviku pozdravljati. Doista sam je trebao
skloniti.
Tenleigh se okrenula prema meni, osmjehujući se. — Lijepo je — rekla
je. Dođavola, srce mi je ponovno poskočilo u prsima jer sam mogao vidjeti da
ona to doista, istinski misli, što je bilo neprihvatljivo. Djevojka poput Tenleigh
trebala je ovo mjesto smatrati smetlištem, kakvo je i bilo. Ali nije. Nešto me
zbog toga razbjesnilo jednako koliko i ispunilo nekom neobičnom radošću.
— Mogu li uzeti tvoju jaknu? Tvoje božićno drvce? Tvoju papirnatu
vreću?
Nasmijala se i odložila drvce na moj niski stolić za kavu pa slegnuvši
ramenima počela skidati kaput. Pritisnula je prekidač na drvcu. — Svjetla rade
na baterije — rekla je. — Možemo ih staviti bilo gdje. — Stavila ih je na stolić
za kavu, onako kako joj se najviše sviđalo, a potom ustala, spustila pogled na to
i na licu joj se opet javio onaj nesigurni pogled. Nastupilo je neugodno zatišje.
Pogledala je u mene. — Oprosti, Kylande — prošaptala je, neznatno
odmahujući glavom. — Upala sam ti ovamo. Samo sam. — Ponovno se ugrizla
za usnicu. — Što si namjeravao raditi danas?
74
— Gledati malo TV... učiti... uroniti u samoću.

Nije se nasmijala. Pretpostavljam da je shvatila da se nisam šalio, iako me
jedino njezina reakcija navela da toga postanem svjestan.
— Imaš TV? — upitala je.
— Ponekad. Kad imam struju.
Potvrdno je kimnula pa smo oboje na trenutak ostali bez rijeci.
— Što joj se dogodilo? — upitala je naposljetku vrlo tiho. Zastao sam.
Nikada nikome nisam pričao o tome. Nikome to nisam mogao reći. Nikada
nisam ni namjeravao to nekome ispričati. Ali u tom trenutku, iz nekog
neobičnog razloga, očajnički sam želio ispričati Tenleigh sve o tome.
— Napustila nas je. Tjedan prije nesreće u rudniku.
Oči su joj bile prepune sućuti, ali nije ništa rekla.
— Mojemu ocu bilo je silno neugodno. — Odmahnuo sam glavom i
počešao se po zatiljku, nastojeći odagnati one uspomene, iako sam ih otkrio. —
Silno posramljen zbog toga. Bio je ponosan čovjek. Naveo nas je da se
zakunemo kako to nikome nećemo reći dok on na to ne bude spreman.
Mislim... Mislim da je možda pokušavao izmisliti neku priču koja bi zvučala
bolje od one jednostavno nas više nije htjela. — Zastao sam. — Ili se možda
nadao da će se vratiti. Mama nikada nije bila zadovoljna životom kakav smo
vodili. Moj otac nije imao završenu ni srednju školu. Nije baš zarađivao puno
u rudniku. Sve vrijeme svađali su se. — Prošao sam rukom kroz kosu i načinio
grimasu. — Gle, Tenleigh, tvoj je otac tebe napustio kad si imala samo tri dana
i to boli jer te nije želio upoznati. Ali moja mama je mene poznavala... znala je
da je volim. I svejedno je otišla.
— Kylande — prošaptala je.
Odmahnuo sam glavom, ne uspijevajući zaustaviti riječi koje su, kako se
činilo, same od sebe iz mene pokuljale. — Onda se dogodila ona nesreća u
rudniku... — Duboko sam drhtavo uzdahnuo, iznenađen jer sam još uvijek to
proživljavao. Imao sam osjećaj da sam s tim vrlo dugo živio. Ali govoriti o tome
na neki je način bilo oživiti ga.... — Poginuli su i činilo se da svaka obitelj na
ovoj planini za nekim tuguje. Nitko nije primijetio da se mama nije pojavila ni
na jednom pogrebu... ili su smatrali da je bila shrvana tugom. I ostali su bili.
Čekao sam da se vrati. Mislio sam da je morala čuti. Morala je. Sigurno je znala
da sam sam. Čekao sam i čekao da se vrati po mene, ali nikad se nije vratila. —
75
Duboko sam uzdahnuo. — Nisam želio da me pošalju u neku udomiteljsku

obitelj. Želio sam dobiti mogućnost te stipendije. Želio sam priliku u... životu.
Jedini način na koji sam to mogao postići bilo je raditi na tome. Zato sam, kad
su me ljudi pitali, govorio da je nepokretna. — Slegnuo sam ramenima.
— Nije ni čudo — rekla je tužno.
— Što nije ni čudo?
— Nije ni čudo što ti se ovdje nimalo ne sviđa.
Zagledao sam joj se u oči.
— Ne moraš više biti usamljen. — Pružila je ruku i čvrsto uhvatila moju.
U pogledu joj je bila tuga. Ruka joj je bila hladna i meka. Doimala se malom u
mojoj.
— Tenleigh... ne shvaćaš. Bez obzira na to dobio ja tu stipendiju ili ne
dobio, odlazim odavde. Već za nekoliko mjeseci, odlazim. Ako je nekim
slučajem ne dobijem, prodat ću sve što imalo vrijedi u ovoj kuci, stopirat ću i
otići odavde. Dobit ću negdje posao i probijati se po svijetu. Neću ostati ovdje.
Bez obzira na sve. Ne mogu raditi u rudniku. I ne mogu više biti gladan. Otići
ću odavde i neću se osvrnuti. Nikada više neću ni pomisliti na Dennville u
Kentuckyju.
Nekoliko trenutaka prelijetala je pogledom po mojemu licu prije nego
što je potvrdno kimnula, oslobodivši mi ruku. — Već si to rekao. I rekla sam ti
da je u redu.
Bože. Ta djevojka.
— Da, čini mi se da jesam.
— Doista to mislim. Imaš prijatelja. — Osmjehnula mi se s puno nade.
Ali nekakva sjenka preletjela joj je pogledom.
Prijatelji. Da. Tako smo odlučili. Nije me to usrećilo sinoć, a ni sada
nisam bio sretan zbog toga.
Činilo se da su se molekule u zraku ubrzale i zagrijale zrak oko naših
tijela. — Nego — rekla je vedro — donijela sam ti božićni dar.
Polako sam izvio obrvu, nastojeći odagnati onu vrelinu koja je počela
kolati kroz moj sustav. Želio sam je. Želio sam je skinuti golu. Želio sam brzo i
snažno ući u nju i promatrati joj lice dok to činim. Želio sam znati o čemu
76
razmišlja dok moje tijelo ispunjava njezino. Želio sam je čuti kako govori, čuti
kako onaj njezin naglasak koji se trudila sakriti postaje sve izraženiji kad je na
neki način bila uzbuđena. Želio sam vidjeti onu žestoku stranu nje koju je samo
u rijetkim trenucima pokazivala, poput iznenadne zapanjujuće munje koja
sijevne na vedrom nebu bez oblačka. Želio sam joj oduzeti nevinost... i to ne
nježno. Želio sam joj nanijeti bol, onako kao ona meni svaki put kad bih je
pogledao. Želio sam je obilježiti, učiniti svojom, dati svima do znanja da
pripada meni, samo meni.
Jebote!
Ne.
Ne.
Ne.
Nisam si mogao dopustiti pomišljati bilo što od toga. Odlazio sam odavde,
a Tenleigh je ostajala. I to je bilo to. Nisam bio toliki magarac da joj oduzmem
nevinost, a potom odmaglim iz grada i nikada joj se više ne javim. Neću to
učiniti... ni njoj ni sebi. Želio sam novi početak. Nisam želio nijedan dio sebe
ostaviti u Dennvilleu. Četiri sam jebene godine radio na tome. I sad mi je bilo
nadohvat ruke. Lijepa djevojka sjajne duše, toliko da sam poželio zaškiljiti
gledajući je, neće me izbaciti iz kolosijeka.
Izvadila je nešto iz one papirnate vreće koju je odložila na pod i upitno
me pogledala. — Doista imaš žestok izraz lica.
Naglo sam se vratio u stvarnost. — Oprosti. Samo sam se malo zamislio.
Tenleigh je naherila glavu. — Možemo li pokušati ne razmišljati danas?
Samo danas? Može li biti kao sinoć kad smo samo uživali zajedno? Nije bilo
tako loše, zar ne? — Podignula je pogled, pogledavši me kroz trepavice.
— Ne, u tome i jest problem. Poželjet ću nešto više.
Pogledala me, trepćući.
— Sranje, Tenleigh. — Prošao sa rukom kroz kosu i okrenuo se od nje.
— To nije... — Glasno sam uzdahnuo. — Što imaš tu za mene?
Odjednom se doimala nesigurnom. — Ah... gle — kratko je spuštena
pogleda piljila u nekakav mali predmet umotan u papir i nelagodno se
smijuljila. — Ovo se odjednom čini čudnim.
77
Podigao sam obrvu. — A sad ga doista želim. — Ispružio sam ruku.

Oklijevala je, ali ipak je stavila onaj predmet u moju ruku. Doimao se nalik
onome koji joj je sinoć dao Buster. Zastao sam. — Ne može biti... — Brzo sam
ga odmotao i, naravno, jedna Busterova erotska rezbarija našla mi se na dlanu:
žena koja kleči dok je muškarac jebe odostraga, držeći je čvrsto rukama za
bokove, dok ona izvija leđa. Dođavola, bilo je besramno, ali vraški me napalilo.
Proklet bio ako nisam poželio isto to raditi s tom djevojkom koja je stajala
ispred mene. Tu. Sada. Osjećao sam trzaje svojega tijela.
Podigao sam pogled prema Tenleigh koja se odjednom doimala
posramljenom. — Imam ih cijelu zbirku — rekla je. — Mislila sam da ćeš se
možda nasmijati na to. — Riječi su joj izblijedjele kad smo se zagledali jedno u
drugo. Nije mogla znati koliko me to napalilo. Ne bi mi to ni dala da je znala
koliko sam želio raditi baš to što je izrezbario Buster. S njom. Njoj. Ponovno
sam spustio pogled na figuricu.
A onda si nisam mogao pomoći. Prasnuo sam u smijeh, dok mi je onaj
smiješni predmet bio u ruci. Smijala se i Tenleigh, u početku bojažljivo, a
potom sve glasnije, dok oboje nismo stajali tamo pucajući od smijeha. Napokon
sam se pribrao dovoljno da priđem kuhinjskom prozoru i odložim ga tamo.
Savršeno.
Ponovno sam se vratio do Tenleigh, osmjehujući se. — Hvala ti. Ozbiljno
to mislim. — I mislio sam. Nije joj bila namjera dati mi ručno izrezbaren komad
drva. Namjera joj je bila nasmijati me. I uspjelo joj je, nasmijala me. Što se mene
tiče, bio je to najbolji od svih darova.
— A donijela sam i šunku — rekla je, kimnuvši glavom prema papirnatoj
vreći. — Al je to dao svakom zaposleniku na puno radno vrijeme. Moja sestra
ju je dobila. Možda je možemo poslije malo ugrijati.
— Naravno, to...
Prije nego što sam uopće imao vremena potpuno joj odgovoriti, pljesnula
je rukama pa sam se prenuo i ostao bez riječi.
— Sanjkanje!
— Što?
— Sanjkanje. To bismo mogli danas. Marlo i ja smo nekada znale uzeti
dvije unutarnje gume iz nečijeg dvorišta, popeti se na brijeg. .. znam neka od
najboljih mjesta.
78
Piljio sam u nju. — Kladim se da ja znam još bolja. Moj brat i ja smo se
također nekada sanjkali.
Nacerila se i zabacila glavu. — Doista? Čudi me da nikada nismo naletjeli
jedni na druge.
Tiho sam se nasmijao i odmahnuo glavom. Samo je Tenleigh imala
sposobnost u potpunosti mi promijeniti raspoloženje. Kako to da sam joj upravo
govorio o najtraumatičnijem iskustvu u životu i sada se smijao?
— Sviđa mi se ta zamisao. Što ćemo još raditi?
Stajali smo tako na trenutak se gledajući, sve dok nije slegnula ramenima
i rekla: — Dakle... spreman?
— Da. — Ali stajao sam mršteći se na trenutak. — Dat ću ti bratovu
odjeću za snijeg. Morat ćeš je zavrnuti i nekoliko ćemo stvari improvizirati,
ali... imam samo jedan komplet za sebe.
Kimnula je, no pogled joj je bio oprezan, kao da je pokušavala pročitati
jesam li za to ili nisam. Istinu govoreći, čak ni sam to nisam znao. Uzdahnuo
sam i otišao po odjeću. U roku petnaest minuta ovaj dan pretvorio se u nešto
posve neočekivano i, tako me ispunila neizvjesnost, bio sam preplavljen
strašću.
Ta djevojka.
79
DESETO POGLAVLJE
Tenleigh
Nakon petnaest minuta bili smo umotani skrivajući se iza stabala uz

kamp-kućicu Della Walkera. Po njegovu dvorištu bilo je razbacano smeće,
napola prekriveno snijegom.
Pomislili biste kako smo mogli samo ući na njegov posjed i uzeti ono što
nam je trebalo, s obzirom na to da se radilo samo o smeću. Ali ljudi u planini
čudno su se ponašali u vezi s onim što je njihovo i Dell bi vjerojatno izišao van
sa sačmaricom kad bi nas ugledao da prekapamo po njegovu smeću. Ako bismo
ga pitali može li nam to dati, vjerojatno bi shvatio kako to ima nekakvu
vrijednost i pokušao nam naplatiti. Osim toga, Dell je bio zla stara hulja. Zla
stara hulja sa sačmaricom. I sklon obilnom konzumiranju žestokih pića.
Kyland je pokazao na jednu unutarnju gumu napola prekrivenu
snijegom, tristotinjak metara udaljenu od mjesta na kojemu smo se skrivali.
Prinio je prst usnama i namignuo mi. Osjetila sam one blage leptiriće u trbuhu.
Kimnula sam. Potom sam ga gledala dok je brzo pritrčao do maloga spremišta
na desnoj strani, sagnuo se i provukao iza njega. Nekoliko trenutaka potom
ugledala sam ga kako trči kroz snijeg do one unutarnje gume, podiže je i vješa
na rame dok brza natrag. Ponovno se sagnuo kako bi prošao iza spremišta. Tiho
sam se nasmijala u ruku na koju je bila navučena debela čarapa i plastična
vrećica preko nje, zavezana oko mojega zapešća. Improvizirane vodootporne
rukavice.
Dok sam ga čekala, pomislila sam na ono što mi je rekao u kući. Bila sam
užasnuta i zaprepaštena kad sam o tome ranije razmišljala. Negdje u dubini
duše znala sam da je to istina. Ali kad je to potvrdio, iznova sam se šokirala.
Siroti Kyland... živjeti sve vrijeme sam... tugovati za cijelom svojom obitelji.
Nije bilo nikoga tko bi mu pomogao prebroditi to. A tek usamljenost. Kako ju
je preživio? Odjednom mi je postala jasna njegova potreba da ode iz Dennvillea.
Shvatila sam njegovu potrebu da započne život negdje gdje ga ništa neće
podsjećati na silnu bol s kojom je zasigurno sve ove godine živio. To me navelo
da ga poželim voljeti, što nije bilo dobro. Nimalo. Jer neće mi uzvratiti ljubav.
Neće si dopustiti da mi uzvrati ljubav, pa makar to želio, što možda i ne želi.
80
Pretpostavila sam da to tako mora biti. Nisam ga čak mogla ni kriviti zbog toga.
Izbjegavao je vezivanje, ali ne i djevojke, dok sam ja mladiće izbjegavala u
svakom pogledu. Oboje nam je ugled narušilo to što smo bili napušteni.
Potrčao je do šumarka, otežano dišući. Obrazi su mu bili rumeni i na licu
mu je bio osmijeh. Doimao se ljepšim nego ikad.
Uh. Dvostruko uh.
— Spreman? — prošaptala sam.
— Jesam — prodahtao je, još uvijek se smiješeći.
Pošli smo uz brijeg nakon što smo se domogli druge unutarnje gume koja
je pripadala Cletusu Ruckeru, na isti način na koji smo se dočepali one Della
Walkera. Kyland me poveo uz brijeg do mjesta za koje mi je obećao da je
najbolji brežuljak za sanjkanje na planini. Bio je u pravu.
Kad smo se probili kroz borovu šumu, stajali smo navrh brijega koji se
spuštao u savršenom nagibu, navrh strmog, ali dugačkog spusta koji je na kraju
omogućavao dovoljno vremena da se na ravnoj površini u podnožju zaustaviš
prije početka nove šume.
— O, moj Bože — uskliknula sam, pogledavši ispod. — Marlo će umrijeti
kad vidi što smo propustile sve ove godine.
Kyland je potvrdno kimnuo. — Uf, uf. Ne smiješ otkriti položaj ovoga
brijega za sanjkanje. To je najveća tajna. Strogo povjerljivo.
Nasmijala sam se. — Dobro. Ali kako si ga našao?
Položio je unutarnju gumu na snijeg, pa sam, slijedeći njegov primjer,
spustila svoju gumu pokraj njegove. — Našao ga je moj brat. Volio je ova brda.
Kunem ti se da smo istražili svaki njihov centimetar. — Nije se osmjehivao, ali
u izrazu njegova lica vidjela se nježnost. Uzela sam ga za ruku i gotovo
sramežljivo podigao je pogled susrećući se s mojim, kao da se prisjećao dana
dok je bio mali.
— Držimo se za ruke dok se spuštamo.
Kimnuo je pa smo oboje sjeli na gume i udobno se smjestili.
Kyland je pogledao u mene, uputivši mi pogled koji mi se svidio na
njegovom licu... koji nikada prije nisam vidjela... pogled zadihanog iščekivanja,
kao da će se nešto doista posebno dogoditi. Od izraza njegova lica zastao mi je
81
dah. Bilo je u njemu nekakve čistoće, kao da ga vidim prvi put. Bio je to savršen
neskriven ushit i bila sam dio toga. Nisam željela da taj trenutak prestane prije
nego što ga pohranim u sjećanje.
— Spremna? — upitao je nježno.
— Spremna.
Pogledala sam preko brijega u stabla ispod nas i grad Dennville još dalje
ispod. Dim se lijeno izvijao iz dimnjaka i farme duhana bile su tek točkice na
obzoru. Odozgo je postojao samo mir, sloboda i ljepota. Duboko sam udahnula,
kao da sam u plućima mogla uhvatiti osjećaj tog trenutka i tamo ga zadržati
zauvijek.
Oboje smo se nagnuli naprijed i čvrsto se uhvatili za ruke, dok su naše
unutarnje gume sve brže i brže klizile niz brijeg, povećavajući brzinu tako da
sam zabacila glavu i vrisnula, a potom se nekontrolirano nasmijala. Vjetar je
šibao kroz moju kosu dok me Kyland čvrsto držao za ruku, rukom koja je bila
snažna i topla. Obično su se unutarnje gume vrtložile, ali s obzirom na to da
smo se čvrsto držali, išli smo ravno nizbrdo. Kad sam ga pogledala, i on se
smijao.
Polako smo se zaustavili ispred šumarka, vukući noge po snijegu.
Kyland je pogledao prema meni, rumenih obraza, široko se cereći. —
Ponovno? — upitao je.
Nasmijala sam se i potvrdno kimnula pa smo se sporo vratili uz brijeg.
Cijelo poslijepodne igrali smo se poput djece, spuštajući se nizbrdo.
Vrištala sam dok je Kylandov duboki smijeh odjekivao tihim brežuljcima.
Pravili smo anđele u snijegu, pokazivali na tri žarko crvena kardinala i ugledali
nekoliko jelena kako grickaju grančice na rubu šume. Bio je to najbolji Božić u
mojemu životu.
Na vrhu brijega smo užinali, sjedeći na unutarnjim gumama. Jeli smo
zgnječene sendviče s kobasicom i raznim dodacima koje je Kyland umotao u
masni papir i zagurao u džep prije polaska.
Kad je sunce pomalo počelo zalaziti, Kyland je rekao da bismo trebali
poći. Bila sam mokra i bilo mi je hladno, ali bila sam spremna ne obazirati se
na to zbog trenutačno dobre zabave.
— Hoćemo li se još jednom spustiti? — upitala sam.
82
— Može. — Nasmijao se.

— Hajdemo to ovaj put dobro izvesti.
— U redu. Gurnut ću te i spustiti se odmah iza tebe.
Kimnula sam, nacerivši se. Smjestila sam se na svoju unutarnju gumu i
osvrnula prema njemu, dati mu do znanja da sam spremna.
— Ovaj će biti brz.
— Dobro! — rekla sam, smijući se.
Kyland je položio obje ruke na moju unutarnju gumu i snažno me gurnuo
niz brijeg. Odmah sam se počela vrtložiti dok me hladan zrak šibao po licu pa
sam opetovano vriskala.
Odjednom je moja unutarnja guma udarila u nešto ispod snijega, što
nismo otkrili tijekom svih spustova niz brijeg koje smo načinili. Poletjela sam
u zrak vrišteći i moja unutarnja guma odletjela je ispred mene. O, ne, ovo će
boljeti.
Pala sam licem u snijeg, ostavši bez zraka u plućima. Negdje iznad sebe
čula sam kako me Kyland glasno doziva. Ležala sam tamo neozlijeđena, ali
iznenađena, nosom i ustima priljubljena uz hladan i mokar snijeg.
Odjednom me je netko preokrenuo i ugledala sam Kylandov uspaničen
pogled. Piljio je u mene. — O, Bože, Tenleigh — zazivao je gušeći se. — Reci
mi da je sve u redu.
Doimao se prestrašeno, prelijećući pogledom po cijelom mojemu licu.
Osjećala sam se ošamućeno, ali nisam bila ozlijeđena. — Dobro sam —
prodahtala sam. — Dobro sam, Kylande.
Ramena su mu se opustila i snažno je odahnuo. Nastavljao je zuriti u
mene. U izrazu njegova lica pojavila se nekakva silina, kao da je nešto odlučio.
Činilo se da se taj trenutak usporio i zaustavio. U tišini sam ga promatrala,
čekajući da nešto učini. Otvorio je usta kao da želi nešto reći, a potom ih naglo
zatvorio, stežući vilicu.
Potom se sagnuo i njegove mekane i tople usne našle su se na mojim
smrznutim usnicama. Prelazio je jezikom preko njih i dah mu se miješao s
mojim prije nego što je ponovno priljubio usne uz moje i dopustio da se
poljubac produbi. Imao je okus po ostacima soli iz naših sendviča i po nečemu
još dubljem i muževnijem: potrebi.
83
Otkucaji mojega srca ubrzali su se i toplina mi je zakolala žilama,

završavajući u naletu vlažnosti mojega međunožja. Ipak sam se suzdržala. Već
je to bio učinio, a potom me odgurnuo od sebe. Molim te, nemoj me ovaj put
odgurnuti.
— Uzvrati mi poljubac, Tenleigh — prošaptao je, napetim glasom. —
Bože, molim te, uzvrati mi poljubac. — Ponovno su mu usne nježno okrznule
moje.
Samo to mi je bilo potrebno.
Obujmila sam ga oko vrata i zabacila glavu. Pogledi su nam se sreli prije
nego što je priljubio tijelo uz moje i čvrsto mi uhvatio lice dlanovima. Jezikom
je prešao duž ruba mojih usana i smjesta sam se otvorila, zaječavši kad sam
osjetila njegov okus. Sav se pretvorio u muško i planinski zrak, i moje tijelo
privijalo se uz njegovo želeći prihvatiti baš sve što je nudio.
Jezici su nam se dodirnuli i isprepleli, a potom je i on zaječao, uvlačeći
jezik što je moguće dublje u moja usta. Tijelo mi je bilo ustreptalo i oživjelo pa
sam njegov poljubac osjećala sve do nožnih prstiju.
Svijet oko mene iščeznuo je i ona je hladnoća nestala. Postojao je samo
on i njegove vrele slinave usne na mojima... u mojima... i taj okus njega i težina
njegova tijela koje je pritiskalo moje.
— Kylande, Kylande — stenjala sam besramno kad je odvojio usne od
mojih i kad sam na vratu odjednom osjetila njegov uzavreo dah. Izvila sam
glavu unatrag, prema snijegu, kad su mu usnice lagano poput perca dotaknule
nježnu kožu mojega vrata. To je samo poslalo još koju iskru prema mojemu
međunožju i bradavice su mi se poput oblutaka gotovo bolno ukrutile ispod
slojeva odjeće koju sam imala na sebi. — Treba mi... o, Bože... — Sve. Sve mi
je trebalo. Tijelo mi je bilo bolno, prazno i beznadno.
— Želim te odvesti kući — prošaptao je uz moju kožu.
Sledila sam se. — Što? Je li me to ponovno odbijao? Kunem se da bih mu
oči iskopala.
Podigao je glavu. — Svojoj kući. — Spustio je pogled na moje usnice.
Ponovno mi se zagledao u oči. Bilo je nečega nalik strahu u njima, kao da je
očekivao da ću ga povrijediti.
Ili kao da će povrijediti samoga sebe.
84
— Neću ti oduzeti nevinost, ali tako mi Bog pomogao, potrebno mi je da

te dodirnem, potrebno mi je kušati te.
0, da, da, i ja to želim. Potvrdno sam kimnula, progutavši knedlu u grlu.
— Ali mislila sam... — prošaptala sam.
Odmahnuo je glavom. — Ne mogu ti odoljeti. Pokušao sam. Doista sam
pokušao. — Ponovno je ovlaš usnicama dodirnuo moje pa sam otvorila usta i
upila njegov dah.
— Ne želim da odustaneš od mene.
Naslonio je čelo na moje, držeći mi još uvijek lice između svojih dlanova.
— Ne želim ti nanijeti bol. Ne želim nanijeti bol sebi.
Odmahnula sam glavom. — Shvaćam da odlaziš, Kylande. Znam već.
I svejedno te želim. Možda ne bih trebala. Ali želim te.
— Ovo ništa neće promijeniti. Moram znati da si toga svjesna. —
Namrštio se, odmahujući glavom. — Znam da ispadam šupak. Znam. Ispadam.
Samo...
— U redu je. Vjeruj mi. U redu je.
Pogledom je prelazio po mojemu licu, kao da se pokušava uvjeriti u to da
govorim istinu. Naposljetku se nagnuo naprijed i još jednom spustio topao
poljubac na moje usne. Ljubio me sve dok nismo oboje ponovno zadahtali i
između nogu osjećala sam gotovo bolno pulsiranje.
Kyland se naglo odvojio od mojih usana i kleknuo, povukavši me za
sobom. — Hajdemo — rekao je grubim odsječnim glasom, kao da i sam osjeća
bol.
Ustali smo i pošli uz brijeg, stoti put toga dana. Ali sada je odjednom zrak
oko nas plesao nekom statičkom energijom i snijeg je blještao odbijajući se od
površine.
Hodali smo tako bez riječi duž staze koja je vodila kroz šumu, držeći
unutarnje gume na ramenima. Maloprije mi je bilo hladno i bila sam gladna,
ali sada se nisam mogla usredotočiti ni na što drugo osim na onu vlažnost
između bedara. Sa svakim korakom oštro sam otpuhivala dah. Osjećala sam
Kylanda iza sebe, kao da je samo zbog njegove prisutnosti zrak oko mene bio
nekako teži.
85
Naposljetku se na vidiku pojavila njegova kuća. Čvrsto me uzeo za ruku

pa smo nekoliko posljednjih metara pretrčali. Iz prsa mi se prolamao smijeh.
Nisam znala jesam li bila nervozna ili prepuna očekivanja, ili nešto drugo, ali
cijelo moje tijelo brujalo je.
— Ostani tu na tren — rekao je Kyland, uzevši moju unutarnju gumu,
pa otišao do stražnjega dijela kuće, ostaviti ih negdje gdje ih nisam mogla
vidjeti. Potom se vratio, ponovno me uzeo za ruku i uvukao u svoju kuću,
zatvorivši i zaključavši vrata za nama.
86
JEDANAESTO POGLAVLJE
Kyland
Spremao sam se načiniti vjerojatno najveću pogrešku u životu, ali

jednostavno više nisam mario. Previše me stajalo pokušavati dokazati kako me
Tenleigh ne privlači. Nekih dana bilo je poput punog radnog vremena. Nisam
više mogao. Hormoni su pobijedili. Ali nešto mi je govorilo da to što me je
privlačilo k njoj nisu bili samo hormoni... taj dio vraški me prestrašio. Imao
sam potrebu dotaknuti njezinu golu kožu više i od čega u životu. Kao onih
jutara ponedjeljkom u školi kad bih nakon što cijeli vikend ništa ne bih jeo
posezao za hranom koju je netko ostavio na stolu u školskoj kantini, bila je to
iskonska reakcija, ona koju sam jedva uspijevao kontrolirati... nagon za
preživljavanjem, tako je Tenleigh djelovala na mene. Toliko sam je očajnički
želio da sam imao osjećaj kako jedan dio mene umire od gladi za njom.
Neću je uzeti posve. Ali morao sam imati dio nje... barem to. Je li to bilo
normalno? Nije moglo biti. Nikada takvo što nisam osjećao ni prema jednoj
djevojci prije. Možda sam je se trebao samo zasititi pa da taj osjećaj počne
jenjavati, da ga mogu kontrolirati. Pola toga sigurno je bilo samo očekivanje.
Je li tako?
Tenleigh je prva ušla u moju kuću, a potom se okrenula pogledati me. —
Ponovno ti lice ima onaj žestoki izraz — prošaptala je.
Njezine zelene oči bile su razrogačene i usnice crvene od hladnoće i
mojih poljubaca.
Dođavola, bio mi je toliko krut da sam gotovo osjećao bol.
— Trebamo skinuti ovu mokru odjeću sa sebe — rekao sam, ne obazirući
se na njezin komentar kad sam počeo skidati kaput.
Kimnula je i obrazi su joj se zarumenjeli. Imala je spušten pogled dok je
skidala jaknu.
Doimala se nedužnom i lijepom. Oklijevao sam.
87
Naglo je podignula pogled prema meni, s nekakvom odlučnošću u očima.

Načinila je pet-šest koraka prema meni, a potom su se njezine usne našle na
mojima. Čvrsto sam držao njezino lice između dlanova dok su joj se iz prsa
otimali blagi uzdasi. Sva ona samokontrola koju sam još prije nekoliko sekunda
imao, izgubila se.
Otišla nekamo daleko.
Negdje u istočnu Aziju.
Uzmicali smo dok smo se ljubili, lickali i sisali usne i jezike. Imala je okus
po nečemu što nisam mogao točno odrediti, nečemu toliko ukusnom da me
dovodilo do sljedeće razine ludila. Ljubiti nju bila je kap koja se prelila preko
ruba razuma. Poput opijenosti. Osjećaj je bio toliko snažan da sam ga jedva
mogao opisati. Moji poljupci nisu bili nježni... bili su divlji i razorni. Rastaljena
snažna želja pulsirala mi je žilama.
Nekako smo uspjeli doći do moje sobe i kad je stražnjim dijelom nogu
udarila od moj mali krevet, sjela je, a potom legla na nj. Smjesta sam se spustio
za njom i nastavio je ljubiti, stišćući svoj pulsirajući nabrekli ud uz nju, stenjući
zbog probuđenih osjećaja. Kako ću se oduprijeti tome da je ne pojebem?
Potreba koju sam osjećao da uronim u njezino toplo ovlaženo središte bila je
toliko snažna da sam doslovno drhtao zbog nje. Ali oduprijet ću se. Morao sam,
odvojio sam se od njezinih usana i pogledao je u lice prepuno uzbuđenja, no
ona lijepa nedužnost nije bila nestala.
— Vodi ljubav sa mnom — prošaptala je.
Hoću! Neću.
Na trenutak sam čvrsto sklopio oči, a potom joj se ponovno zagledao u
lice. Izludit će me. — Ne mogu, Tenleigh. Neću — rekao sam. — Ali dat ću ti
ono što ti je potrebno, dogovoreno?
Izraz povrijeđenosti preletio joj je licem, ali samo je potvrdno kimnula.
Kratko sam je još jednom poljubio, a potom se opustio i izuo joj čizme,
skinuo vlažne čarape i debele hlače. Nijedna djevojka nije bila poželjnija u tako
smiješnoj i neumjesnoj odjevnoj kombinaciji.
Ispod hlača imala je obične pamučne ružičaste gaćice. Kita mi je ponovno
počela pulsirati i umalo sam zaječao.
Slab sam na tebe, Tenleigh.
88
Uspravila se u sjedeći položaj i skinula nekoliko majica, i kad je

naposljetku skinula potkošulju dugih rukava koja je bila donja, sjedila je ispred
mene u bijelom grudnjaku iz kojeg su joj grudi ispadale, kao da je bio nekoliko
brojeva manji. Vjerojatno i jest.
Na trenutak sam samo netremice piljio u nju. Doimala se kao ostvarenje
sna. Koža joj je bila blijedo žućkasta i tamna kosa padala joj je preko ramena,
spuštajući se niz leđa. Grudi su joj bile okrugle i bujne, struk uzak, a noge duge
i lijepo oblikovane. Nisam vidio ništa ljepše u životu od Tenleigh Falyn koja je
sjedila na mojemu krevetu u običnom pamučnom donjem rublju. Mišići trbuha
napeli su mi se.
— Tenleigh — prošaptao sam. — Prelijepa si.
Zatreptala je pogledavši me, a potom se sramežljivo osmjehnula. Zapazio
sam da joj se koža naježila. — Upadaj ispod pokrivača — rekao sam, pokazavši
prema krevetu.
Osvrnula se, a potom ugrizla za usnicu, ali odgrnula je prekrivač, deke i
gornju plahtu i na leđa legla na moj jastuk, navukavši sve to preko sebe.
Oslobodio sam se svoje odjeće takvom brzinom da se uopće ne sjećam
skidanja, ali osjetio sam hladnoću na svojoj goloj koži i uvukao se pod deke, k
njoj. Ponovno sam joj zaposjeo usne. Kad su se hladne gole kože naših tijela
naposljetku dotaknule, oboje smo uzdahnuli. Povukao sam pokrivače visoko,
gotovo preko naših lica, i trebalo je samo nekoliko trenutaka da se nađemo u
našoj maloj toploj kukuljici.
Prinio sam ruku do njezinih grudi i palcem joj lagano protrljao
bradavicu. Tenleigh mi je prodahtala ime i ud mi je poskočio. Neću više moći
dugo izdržati prije nego što svršim po sebi da me i ne dodirne. Bože, ta djevojka.
Trebao sam je navesti da svrši, a poslije se pod tušem pobrinuti za sebe.
— Tenleigh, jesi li ikada doživjela orgazam? — upitao sam nježno,
prelazeći usnama uz njezin vrat. Odmahnula je glavom.
— Ni onda kad si samu sebe zadovoljavala? — priupitao sam.
— Naša kamp-kućica je mala... — rekla je. Kimnuo sam, pogledom
upijajući lijepe crte njezina lica. Nešto toplo razlijegalo mi se prsima kad sam
shvatio da ću biti prvi koji će je navesti da svrši. Neću biti prvi koji će voditi
ljubav s njom, ali imao sam ovo. To je bilo moje i samo moje.
89
Posegnuo sam rukama ispod nje pa je izvila leđa. Raskopčao sam joj
grudnjak, skinuo ga i bacio na pod. Promatrala mi je lice. Pogled joj je bio
satkan od žudnje i nervoze.
Sagnuo sam se pod pokrivače i prislonio usta uz njezinu bradavicu,
nježno je sišući. Imala je okus raja pod mojim jezikom.
— O, Bože, Kylande — prostenjala je, prinijela ruke k mojoj glavi i
provukla mi prste kroz kosu. Trenutak sam lizao i sisao jednu bradavicu,
oblizujući je jezikom, sve dok nije pridignula bokove prema meni. Pomaknuo
sam svoje bokove u stranu kako bih izbjegao tom slatkom mučenju prislanjanja
njezina tijela uz moj nabrekao ud i premjestio usta na drugu bradavicu.
— Tako si dobra — govorio sam u predahu, sišući je.
— Aaah — ječala je. Mogao sam osjetiti kako na jastuku okreće glavu
sjedne strane na drugu. Rukom sam joj prešao preko svilenkastog ravnog
trbuha, ne skidajući usta s njezinih dojki, i kad sam joj zavukao prst ispod
gaćica, između nogu, i sam sam zaječao.
Bila je skliska od uzbuđenosti. Gurnuo sam prst u nju i polako ga izvlačio
i uvlačio, oponašajući kretnju koju sam želio učiniti nekim drugim dijelom
svojega tijela. Disanje joj je postalo isprekidano. Prinio sam svoj sada vlažan
prst do klitorisa, kružeći nježno oko njega dok je vrištala.
Poželio sam uroniti lice u njezino međunožje i kušati je tamo, ali imali
smo cijelu noć pred sobom... barem sam se tomu nadao. Pristane li ostati,
navest ću je da se dobro osjeća, na meni sve moguće poznate načine.
Nastavio sam joj palcem milovati klitoris dok sam gurao prst u njezin
vlažan otvor. Uzdahnula je i izvila se prema mojoj ruci.
— Reci mi o čemu razmišljaš — preklinjao sam. Reci mi gdje su ti misli
sada, lijepa Tenleigh. — Želio sam je, a nisam je mogao posve imati. Ali mogao
sam imati dio... njezino slatko reagiranje, njezin užitak i ono što joj se kovitlalo
kroz misli. To sam mogao imati. Barem zasad.
Zaječala je. — Ne mogu... shvatiti. — Duboko je prostenjala dok sam
prstima mijenjao tempo. — Mislim da sam imala probleme i brige, ali sad se
ničega ne mogu sjetiti. Osjećam samo da je dobro, ah, Bože, Kylande, kako je
to dobro.
90
Osmjehnuo sam joj se i nježnost mi je preplavila prsa. Bila je lijepa, na

sve moguće načine. Bila je svilenkasta, meka, topla i mirisala je na nj. Bože,
nadao sam se da neće požaliti zbog ovog.
Kružio sam prstom sve brže i ponovno sklopio usne oko njezine
bradavice.
Nekoliko trenutaka potom vrisnula je. Tijelo joj je postalo napeto i osjetio
sam zadovoljstvo kao nikada prije.
— O, Bože, o Bože — stenjala je. Nagnuo sam se i gledao joj lice dok je
svršavala, otvorivši oči. Pogledala me s čuđenjem, a potom se osmjehnula, tako
lijepo da sam se neznatno prenuo. Tenleigh je bila lijepa djevojka, u to nije bilo
sumnje, ali svako malo učinila bi nešto ili načinila nekakav izraz koji bi me
opčinio i ostavio bez riječi. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka.
— Ajme — rekla je.
Tiho sam se zahihotao, a potom legao na bok. Glava mi je bila na jastuku
uz njezinu dok mi je nabrekli ud pulsirao zbog potrebe da se olakšam.
— Na brzinu ću se istuširati — rekao sam, počevši se uspravljati u sjedeći
položaj.
— Ne — rekla je ona ustajući i pogurnula me natrag. — Sad ću ja tebe
zadovoljiti. Pošteno je pošteno.
— Tenleigh — prostenjao sam — do kraja ćeš me uništiti. Nasmijala se,
a potom se pomicala sve dok njezino tijelo nije pokrilo moje.
Nekako je bila dobro upućena u sve tehnike mučenja i primjenjivala je
ama baš svaku na meni.
— Reći ću ti sve što želiš znati — stenjao sam. — Sve.
Nasmijala se. — Što? — Potom je rukom prešla niz moj prsni koš i više
uopće nisam mogao govoriti.
Pomaknula se u stranu i rukom prešla niz moje bedro. — Dotakni me,
molim te. — Sada sam preklinjao. I nije me bilo briga.
Rukom je bojažljivo pošla uz moje bedro, a potom, konačno, uhvatila
moj ud, obavila ga prstima i lagano stegnula. Naježio sam se po cijelom tijelu i
ponovno zaječao kad sam osjetio provalu užitka u sebi. Položio sam ruku na
njezinu i pokazao joj kako kliziti gore-dolje na način koji mi se sviđao. Sagnula
91
se i poljubila me. Ponovno sam imao njezin okus na usnama dok joj se glatko
tijelo trljalo uz moje i dok je pomicala ruku gore-dolje, klizeći po mojemu udu.
Ljubila me niz vilicu, u bočnu stranu vrata, njezin dah škakljao me po uhu dok
me njezina ruka milovala. Tenleigh je bila posve nedužna, ali svaka njezina
kretnja, svaki dodir, svaki dah na mojemu tijelu bio je tako savršen i silno
uzbuđujući. Jedva sam izdržao dvije minute prije nego što je eksplodirao tako
silan orgazam da sam zaječao i uzdrhtao. Valovi ekstaze pomalo su se smanjili
i Tenleighna ruka sada je usporila kad su njezini vlažni ljepljivi prsti olabavili
stisak.
Osmjehnula mi se. Bio sam ošamućen. Jedva sam znao gdje sam. —
Sranje — naposljetku sam promrmljao. Tenleigh se nasmijala, nagnula prema
meni i obujmila me oko struka.
— Nije ni čudo što ljudi gube razum zbog seksa — rekla je. —
Nevjerojatno je.
Nasmijao sam se. Bože, poželio sam da je mogu podučiti svemu što postoji
pa da spozna kako seks može biti sjajan. Poželio sam da mogu njoj dopustiti da
me nauči kako seks može biti sjajan. Jer nekako sam bio siguran da će biti s
njom. Pribrao sam se. Na svu sreću, to se nije moglo dogoditi i morao sam se
neprestano podsjećati na to.
Zakotrljao sam se na svoju stranu, što je i Tenleigh učinila, pa smo sada
bili okrenuti jedno prema drugome. Prelazio sam prstom preko njezina lica,
povlačeći ga preko profinjene jagodične kosti. — Je li ti dovoljno toplo?
— Jest — prošaptala je.
— Gladna?
Potvrdno je kimnula.
— Što kažeš na to da sada stavim onu šunku u pećnicu? Imam krumpira
i malo mahuna iz limenke.
Osmjehnula se. — Zvuči poput prave božićne večere, gospodine
Barrette.
— Dobro, gospodična Falyn, dolazi ovamo. I ponesi taj prekrivač.
Kad smo ustali, otišao sam u kupaonicu oprati se i vratio se u spavaću
sobu navući traperice. Kuća je bila hladna, ali ne za smrznuti se. Na svu sreću,
imao sam malo ugljena za peć od kovanog željeza u dnevnom boravku. Zagrijat
92
ću večeras kuću da nam bude ugodno, pa makar to značilo da ću se ostatak

tjedna morati smrzavati. Vrijedilo je to učiniti za nju. Samo za tu djevojku.
Posvetio sam se loženju vatre dok se Tenleigh smjestila na kauču. Onaj
prekrivač bio je omotan oko nje i lampice s maloga božićnog drvca obasjavale
su joj lice.
Stavio sam šunku i krumpire u pećnicu i prišao sjesti pokraj nje dok
večera bude gotova. Samo noćas dopustit ću si uživanje u darovima Dennvillea
u Kentuckyju. Na kraju krajeva, bio je Božić.
93
DVANAESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Večerali smo sjedeći na podu ispred peći na drva u Kylandovu

dnevnom boravku, držeći tanjure na stoliću za kavu. Nikada mi u životu hrana
nije bila ukusnija. Kuća mu je bila topla, moj želudac pun i osjećala sam se
istinski sretnom. Možda nisam samoj sebi trebala dopustiti biti tako radosna,
ali nisam si mogla pomoći. Mogla sam prihvatiti to da Kyland uskoro odlazi.
Mogla sam prihvatiti to da se neće osvrnuti iza sebe. Ali, hoću li ja biti dobro
ako mu se približim? Vjerojatno neću. Ipak, nešto me vuklo k njemu, nešto
čemu sam se teško odupirala, nešto što je pružalo tako dobar osjećaj. Nisam mu
se željela oduprijeti. Naposljetku sam shvatila snagu tog privlačenja. Napokon
sam imala nagovještaj onoga što su moja mama i sestra osjetile... i napokon
shvatila zašto Marlo nije željela iskusiti bol prekida. U mojoj situaciji bila sam
uvjerena... iznova, činjenično... da će ovo završiti. Možda je tako bilo bolje,
barem neću biti u potpunom šoku kad spakira torbu i ode. Imat ću vremena
pripremiti se. Ali dobijem li ja tu stipendiju, oboje ćemo spakirati torbe... i
živjeti odvojene živote. Pa ipak sam željela ostati tu s njim. Jesam li bila u krivu
osjećajući da vrijedi patiti poslije za ovaj osjećaj sreće sada, bez obzira na to
koliko privremen bio.
— A tko sad ima onaj žestoki izraz lica?
Prenula sam se, pogledala Kylanda i nasmijala se.
— Kršim vlastito pravilo — prodahtala sam, tiho se smijući.
Kyland se zahihotao, a potom zastao. — Jako mi je drago što si ovdje, za
slučaj da se pitaš. Ovaj dan je... nevjerojatan. Ti si nevjerojatna. Želim da to
znaš.
— Zašto to zvuči kao da me izbacuješ?
Kyland je odmahnuo glavom. — Naprotiv, nadam se da ćeš ostati. Volio
bih ako bi ostala sa mnom večeras.
— I ja bih voljela ostati — prošaptala sam. Kyland je otpuhnuo i
osmjehnuo se, kao da mu je moj odgovor donio veliko olakšanje.
94
Kad se na njegovim vratima začulo kucanje, oboje smo se zbunjeno

pogledali. Kyland je zastao, kao da razmatra hoće li se javiti ili ne. Ali potom
smo pred njegovim vratima čuli zvuk bendža. Nasmijala sam se. — O, Bože,
teče rakija.
— Ah, sranje — rekao je Kyland, sada se i sam smijući. Dok je prilazio
vratima, ustala sam, privlačeći prekrivač oko sebe. Nisam bila dolično
odjevena, ali znala sam onu skupinu seljaka pred njegovim vratima i to koliko
vole rakiju da neće ni primijetiti.
Kyland je naglo otvorio vrata. Stajali smo tamo smijući se dok smo slušali
skupinu pijanih seljaka kako izvode svoju inačicu “Zvončića”, svirajući bendžo
i domaće instrumente, glasno pjevajući i cerekajući se. Bili su grozni i smiješni,
uglavnom zato što su bili razulareno pijani. Nisam se mogla prestati
osmjehivati. Bili su doma.
Stara Sally Mae, koja je imala samo tri zuba u ustima, uzela je Kylanda
za nadlakticu i izvela s njim mangupski dvokorak, okrećući ga oko sebe tako
da se glasno smijao. Srce mi se stegnulo pri pogledu na neskrivenu sreću na
njegovu licu. Na trenutak se svijet usporio, dok se nije sveo samo na nj, koji se
smijao držeći se ruku pod ruku sa Sally. Onaj izraz radosti na njegovu licu sve
se više pojačavao dok ju je vrtio, naklonivši joj se džentlmenski na kraju kad
mu je izvela naklon klecanjem, očijukajući. Naslonila sam se na dovratak koji
mi je poslužio kao potpora.
Ponudili su nas rakijom iz vrča i potegnula sam nekoliko gutljaja koji su
me zapekli. Imala je okus po akumulatorskoj kiselini, pa sam zakašljala. Isto je
učinio i Kyland koji je, načinivši grimasu, nadlakticom obrisao usta. Potom su
se plešući udaljili niz snježnu cestu, pa se njihova kloparajuća glazba izgubila
u vedroj hladnoj noći.
Kyland je zatvorio vrata i pružio ruku prema meni. Čvrsto sam je
uhvatila, još uvijek držeći onom drugom rukom prekrivač oko sebe. Zavrtio
me jednom rukom oko sebe, onako kako je to učinio sa Sally Mae, pa sam se
zahihotala i pala na njegova mišićava prsa. Imao je najljepše tijelo. Bilo je
mišićavo i vitko, ramena su mu bila široka, a struk uzak. Neće biti moje
zauvijek, ali uživat ću u njemu dok budem mogla.
— Ludi su — rekao je Kyland, nacerivši mi se.
— Jesu — složila sam se, smijući se. — Ali nevjerojatni.
95
Kyland me ponovno povukao za sobom do svoje spavaće sobe gdje smo,

smijući se, pali na njegov krevet. Poljubio me, ali oboje smo se pribrali kad se
poljubac produbio. Uzdahnula sam i obujmila ga oko vrata, prešavši noktima
po njegovu tjemenu.
Kad je zaječao, osjetila sam žmarce između nogu. Je li seks takav bio
svima? Kako su parovi koji su doista bili jedno za drugo ikada izlazili iz kuća?
Daje Kyland moj... da mi je obećan i da zajedno živimo u istoj kući... poželjela
bih ga tu zadržati cio dan. Zahihotala sam se priljubljena uz njegove usne i
odvojila.
— Što je smiješno?
— Ništa nije smiješno. Jednostavno mi se sviđa seks.
— Nisi se ti još poseksala — rekao je, protrljavši nos uz moj.
— Ti bi to mogao popraviti — predložila sam. — Na pilulama sam otkad
i moja sestra. Dobije besplatna pakiranja na klinici. Redovito ih uzimam. —
Osjećala sam se nesigurno i sramežljivo kad sam mu otkrila taj podatak, ali
kontrola začeća bila je djelomično razlog zbog kojeg je oklijevao pa sam mu
željela dati do znanja da se o tome ne treba brinuti.
— Tenleigh — prostenjao je.
— Želim te, Kylande. Želim da mi budeš prvi. Ne smeta mi ako ćeš
potom otići.
— Ne, ne, ne govori tako. Nemoj se tako osjećati. Meni smeta. Ja to ne
mogu učiniti. — Odmahnuo je glavom da to naglasi. Zataknuo mi je pramen
kose iza uha. — Tenleigh, jednoga dana upoznat ćeš muškarca koji će ti
poželjeti dati život, koji će ti poželjeti dati sve što može. Neću uzeti ono što
treba biti njegovo. Neću uzeti to što pripada tebi i što mu trebaš dati kao dar.
— Riječi su mu bile nježne, ali vilica mu je bila napeta.
Odgurnula sam ga, osjećajući se nerazumno povrijeđena i bijesna. — Ti
doista znaš kako upropastiti trenutak, znaš to? — Ustala sam povukavši onaj
pokrivač za sobom. — Koja djevojka želi slušati o nekom drugom tipu kad je
ljubi onaj kojega ona u tom trenutku želi? Pretpostavljam da ćeš mi potom
govoriti o ženi koju ćeš smatrati vrijednom toga da joj jednoga dana podariš
cijeloga sebe, kad jednom uspiješ otići odavde. Moram li slušati i o noj?
Pretpostavljam da će biti profinjena i svjetovna. Možda čak pripadnica visokog
96
društva u New Yorku? Govorit će kao prava dama, a ne kao seljančura iz

Kentuckyja. Nosit će bisere i piti čaj svojim ružičasto...
— Prestani, Tenleigh. Nisam to mislio. Hoćeš li me na trenutak
poslušati? O, Bože, ona rakija ti je udarila u glavu pa si pobješnjela. — Tiho je
opsovao, uspravio se u sjedeći položaj i prošao rukom kroz kosu. — Shvaćaš li
zašto je to pogreška? Bože, ženo.
— Sad sam još i pogreška — kiptjela sam od povrijeđenosti. Posegnula
sam za najbližim predmetom i zavitlala ga na nj. Na svu sreću, to je bio jastuk
pa se jedva lecnuo. Osvrnula sam se oko sebe, ali jedina stvar koja mi je osim
te bila nadohvat ruke bio je još jedan jastuk, pa sam i njega bacila na nj.
Kyland je ustao, obujmio me oko struka i položio na krevet, gdje me
pridržao i sjeo navrh mene. Opirala sam se i udarala ga, ali nije popuštao. Nije
sjedio cijelom svojom težinom na meni, ali bio je jak kao bik i nije se želio
pomaknuti dok sam to ne odluči.
— Jesi li završila? — upitao je nježno. Bijesno sam ga gledala.
— Hoćeš li me poslušati na trenutak? Ono što sam rekao... ispalo je
pogrešno. — Odvratio je pogled kao da pretražuje po mislima. — Želio sam
reći da bi seks između nas sve promijenio i više ne bi bilo povratka. Osjećam
to, a mislim da i ti to osjećaš.
Prestala sam se opirati. — Mogu se nositi s tim.
— Ne želim da moraš.
— Pa to je samo seks, Kylande.
Odmahnuo je glavom. — Ne bi to tako bilo s nama. Dođavola, pa samo
ljubljenje je kod nas posve drukčije. — Doimao se bolno, kao da je već samo to
bila bolna vijest.
— Seksao si se s drugim djevojkama.
Odmahnuo je glavom. — Ali nisi ti poput njih. Nikada ni jednoj nisam
bio prvi. Bio sam s djevojkama, jesam, ali nikada na način za koji sam smatrao
da bi bio nepošten prema njima. A ako bismo se ti i ja poseksali, bilo bi to
nepošteno prema oboje.
Pretpostavila sam da bih trebala biti sretna zbog toga što ima tako visoko
mišljenje o meni, ali jedino što sam uspjela osjećati bila je povrijeđenost i
97
ljubomora, zbog toga što neće raditi sa mnom ono što je radio s mnogim drugim
djevojkama. — Dobro... pusti me da ustanem — otpuhnula sam.
— Tenleigh — zarežao je, pogledavši prema stropu, kao da je krajnje
očajan. — Drznica tvrdoglava — promrmljao je, ali u glasu mu se osjećao
smijeh.
Odjednom se Kyland odvojio od mene i strgnuo onaj prekrivač s mojega
tijela kad je skinuo odjeću sa sebe. Ponovno se brzo našao nada mnom i
ugledala sam njegov ukrućen ud kako strši ispred njega. Pomislila sam kako se
možda predomislio. Legao je na mene i raširila sam noge, očekujući ga.
Bolno je zaječao i kliznuo niz moje tijelo. Naglo sam razrogačila oči kad
sam osjetila kako njegov topao i vlažan jezik dotiče moje najosjetljivije dijelove
tijela. Ispružila sam ruke i čvrsto stisnula posteljinu, zabacila glavu i zaječala:
— Pobogu, Kylande — dahtala sam dok me oblizivao, kružeći po mojemu
nabreklom tkivu. Imala sam osjećaj da bih mogla vrištati od zadovoljstva.
Čvrsto sam ga uhvatila za glavu i besramno se stiskala uz njegovo lice,
sve dok nisam više mogla zatomiti ushit koji me razdirao, navodeći me da se
izvijam i opetovano dahćem Kylandovo ime.
Kad sam otvorila svoje umorne crvene oči, bio je nada mnom. — Jesmo
li ponovno prijatelji? — upitao je, cereći se.
Položila sam ruku na njegov obraz i ozbiljno rekla: — Nikad mi nismo
bili samo prijatelji.
Uozbiljio se. — Znam.
Osmjehnula sam se. — Ali dobar si u tome.
Zagnjurio je glavu u moj vrat. — Znam.
Odgurnula sam ga, a potom se zahihotala. — Šalim se samo.
— Ne, ne šališ.
— Dobro, ne šalim.
Uozbiljila sam se. Nisam željela razmišljati o tome kako je postao tako
dobar u tome. U prsima mi je bila užarena lopta ljubomore i ponovno sam
poželjela baciti nešto.
— Dođi — rekao je, povukavši deke preko sebe, držeći ih tako nadignute
da se ispod njih uvučem pokraj njega. Učinila sam to. Priljubio se uz moja leđa,
98
navlačeći deke preko nas. Osjetila sam njegov nabrekao ud priljubljen uz moju
stražnjicu. Izvijala sam se prema njemu pa je prosiktao. Posegnula sam iza sebe
pomilovati ga, ali zadržao mi je ruku na boku. — Pusti da te samo grlim —
rekao mi je na uho.
— Ali ti...
— Pusti da te grlim — ponovio je.
Zastala sam, ali sam se ponovno opušteno naslonila na njegova snažna
prsa. — Jesi li — ugrizla sam se za usnicu — i druge tako grlio?— usudila sam
se upitati. Zadržala sam dah, očekujući njegov odgovor. Očajnički sam željela
samo jedan njegov dio koji nije dijelio s drugom djevojkom.
— Nisam — rekao je tiho. — Samo tebe. — Ponovno sam se opustila,
osjetivši silnu radost u prsima. Prebacio je ruku preko mene i privukao me još
čvršće uza se. Bio je topao, krupan i rastapala sam se priljubljena uz njega,
osjećajući se sigurno, zaštićeno i nadasve ugodno. Uzdahnula sam i poljubio me
u rame. — Spavaj, drznico mala — prošaptao je.
Nekoliko trenutaka nismo progovarali i zapitala sam se je li zaspao.
— Neću požaliti zbog ovoga kad odeš — prošaptala sam.
Na trenutak se začuo samo zvuk vjetra ispred prozora. Potom se tiho
oglasio: — Ni ja.
Utonula sam u spokojan san. Kad sam se usred noći probudila osjetivši
kako mi Kylandova ruka lijeno klizi između nogu, uzdahnula sam i otvorila
oči, promatrajući kroz prozor pokraj njegova kreveta kako vani lagano pada
snijeg. Doveo me do orgazma, nakon čega sam mu uzvratila uslugu, milujući
ga dok nije dahtao i stenjao svršavajući, zazivajući moje ime u mračnoj
prostoriji.
U gluho doba noći začula sam nešto poput gušenja i probudila se
isprepletena s Kylandom. Koža mu je bila ljepljiva od znoja i mišići napeti. —
Kylande — prošaptala sam i lagano ga prodrmusala. Naglo se probudio.
— Sanjao si.
Duboko je udahnuo.
—Jesam.
— Što? — Provukla sam prste kroz njegovu kosu.
99
Zastao je, a potom mi odgovorio. — Njih. Tamo dolje. Žive zakopane pod
zemljom. Sanjam ih ponekad. Čini se kao da se gušim.
Privila sam se bliže uz njegovo tijelo, obujmila ga i čvrsto zagrlila. — Žao
mi je.
Glasno je otpuhnuo. — Živjeli su dolje tri dana prije nego što je nestalo
kisika. Tri dana.
Nisam to znala. Znala sam da se radilo na spašavanju, a znala sam i to da
su svi bili mrtvi kad su ih našli, ali nisam znala da su im rekli da su živjeli tri
dana. Zadrhtala sam pri samoj pomisli na to.
— I zbog toga imaš...
— Klaustrofobiju? — Zastao je. — Djelomično. Kad sam imao otprilike
sedam godina, brat i ja igrali smo se skrivača u blizini kuće Privensovih. Uvijek
smo bili vani... — Pročistio je grlo i nastavio. — Na kraju njihova posjeda bio
je nekakav stari hladnjak, pa sam ušao u nj sakriti se. Ali zatvorio se pa nisam
mogao van. — Glas mu je zvučao kao da se guši pri samom prisjećanju na to pa
sam ga poljubila u prsa i još jače stegnula. — Naposljetku su me našli, ali prošli
su sati i sati. Mislio sam da ću umrijeti ondje. Kao da sam živ zakopan. Kada su
moj otac i brat umrli na način na koji su umrli, iznova sam imao taj osjećaj i
zamišljao tjeskobu i užas koji su zasigurno proživjeli. Odjednom sam u
skučenim prostorima imao osjećaj da ću izgubiti razum. Katkada čak i ispod
tuša... zato moram držati zastore razmaknute. — Bojažljivo se zahihotao. —
Smiješno.
Odmahnula sam glavom priljubljenom uz njegova prsa. — Nije smiješno.
Nije nimalo smiješno.
Obujmio me i milovao mi ruku, grleći me. Pomislila sam na to kako je
bio posve sam... jako dugo...
— Kylande?
— Hmm?
— Kako... hoću reći kako... preživljavaš sve ovo vrijeme? Odakle ti novac
za hranu? Grijanje?
Na trenutak se nije oglasio. — Ne volim govoriti o tome, Tenleigh. Zbog
toga se, rekao bih, osjećam nekako... ogoljeno.
100
— Ne moraš. U redu je — žurno sam prošaptala. Ah, Kylande. Što radiš?

Kako se brineš o sebi? Poljubila sam njegovu golu kožu, dopuštajući usnama da
se zadrže na njoj.
Nekoliko trenutaka nismo progovarali. Naposljetku se vrlo tiho oglasio:
— Radim sve što moram. Vikendom skupljam strugotine kovina. Postavljam
klopke za bizamske štakore i zečeve pa ih prodajem ili jedem ako moram.
Skupljam zatvarače boca... sve što moram učiniti, učinim. Uglavnom sam
dobro. Ponekad imam čak i nešto novca za platiti struju. Ponekad nemam.
Uvijek je najteže pri kraju mjeseca kad poplaćam sve račune koje mogu i kad
mi ništa ne ostane.
Neću plakati. Neću plakati.
Upravo je sa mnom podijelio najintimnije tajne svojega srca. Bolje sam
od svih znala kako je to što činiš da bi opstao nešto naj osobnije... ta borba da
preživiš ponizit će te na način za koji ne želiš da netko drugi ikada za to dozna.
Jer katkada je bilo neizrecivo.
Katkada je bilo istodobno ružno i sramotno i lijepo i hrabro. Upravo mi
je to podario. Osjećala sam tugu, užas i tjeskobu zbog njega, ali i duboku
zahvalnost. Čvršće sam ga stisnula uza se. — Mislim da si nevjerojatan — rekla
sam — usto još i vrlo hrabar.
— Nisam hrabar, Tenleigh. Ustanem i živim svoj usrani život. Što mi
drugo preostaje?
Ništa nisam rekla, razmišljajući o tome, razmišljajući kako je postojalo
tisuće načina na koje je čovjek mogao odustati, ali Kyland nije izabrao ni jedan
od njih. Pojma nije imao kako je zapravo bio vrlo snažan i smion.
— Hej, Tenleigh — prošaptao je nedugo potom.
— Da?
— Ona knjiga, Cesta?
— Hmm hmm? — promrmljala sam, prisjetivši se njegove neslane šale
kad se poslužio riječju “požderati” govoreći o knjizi o ljudožderima. Pospano
sam se osmjehnula.
— Postoji u njoj rečenica koja kaže da uvijek u sebi treba održavati malu
vatru, ma koliko malu i ma koliko skrivenu.
— Da — rekla sam tiho.
101
— Pomislim katkada na tu rečenicu. Pomislim kako je ta mala vatra

nada. Pomislim kako je trebaš održavati da gori da ti pomogne prebroditi one
teške trenutke, one koji ti se učine toliko bolnima da više ne želiš nastaviti
živjeti.
Otvorila sam oči. — A što održava tvoju vatru?
— Nada da život neće uvijek biti tako bolan. Vjera da ću jednoga dana
otići odavde... da mi neće zauvijek biti hladno i da neću vječno biti gladan. To
mi daje snagu da idem naprijed. To je moja vatra. Pomaže mi da činim ono što
moram da bih opstao i pomaže mi da sebe mrzim manje zbog toga što činim.
Ah, Kylande.
Kimnula sam i ponovno ga poljubila u prsa. Obujmio me i čvrsto prigrlio
uz sebe.
Nedugo potom disanje mu je postalo ujednačeno i znala sam da je
ponovno zaspao. Ležala sam tamo u mraku dugo razmišljajući o tome kako je
nevjerojatan mladić Kyland morao postati... kad je uspio preživjeti unatoč svim
tim nedaćama. Sve do toga trenutka nisam ni znala da mi srce mogu ispuniti
strahopoštovanje i bol, radost i tuga, sve to istodobno.
102
TRINAESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Otišla sam rano sljedećega dana, navukavši odjeću u hladno jutro i

poljubila Kylanda dok je spavao. Nije više imao ružne snove, ali nisam ga željela
probuditi. Veći dio noći proveli smo budni. Zarumenjela sam se i osjetila
toplinu kad sam se sjetila što smo sve zajedno doživjeli u njegovu krevetu.
Poželjela sam se ponovno uvući pod te mekane pokrivače i ponovno iskusiti
svaki djelić njega. Ali nisam znala kad će se Marlo vratiti kući i željela sam biti
tamo kada dođe s mamom. Stoga sam se tiho iskrala iz prostorije, zatvorivši
ulazna vrata za sobom.
Ostavila sam svoje božićno drvce. Klipsala sam kroz snijeg do naše kamp-
kućice, drhteći od hladnoće. Nekako mi se jutros cio svijet činio drukčijim.
Hladnoća se činila hladnijom, zrak svježijim, borova stabla još mirisnijim, a
plavo nebo još vedrijim. Osjećala sam se živom.
Žurno sam upala kroz vrata naše kamp-kućice i uključila grijanje,
dovoljno tek da unutrašnjost učinim udobnom. Brzo sam se istuširala i odjenula
čistu odjeću, obukavši dvije veste i obuvši dva para iznošenih vunenih čarapa.
Kosu sam podignula visoko u neurednu punđu, da mi ne bude hladno od onih
mokrih pramenova.
Otišla sam u kuhinju prekopati po ormariću. Našla sam nešto zobenih
pahuljica pa sam ih skuhala i dodala im malo cimeta. Jela sam sjedeći na kauču,
omotana dekom.
Misli su mi smjesta odlutale na Kylanda. Razmišljala sam o svemu onome
što sam o njemu tek jučer doznala. Razmišljala sam o usamljenosti s kakvom se
sigurno suočavao. Pomislila sam na to koliko mu je snage trebalo da sve to
preživi i osjetila stezanje u srcu. Pitala sam se spava li još uvijek. Nadala sam se
da spava. Zapitala sam se što će se sada dogoditi između nas. Nisam znala
trebam li očekivati bilo što. Možda je ono sinoć bilo jednokratno iskustvo.
Osjećala sam silno razočaranje pri samoj toj pomisli.
Ah, Tenleigh, ne budi glupa. Neće dobro završiti po tebe budeš li se
nadala bilo čemu.
103
Uzdahnula sam i ubacila žlicom u usta još malo zobenih pahuljica. Jasno
mi je to dao do znanja. Nikada ne bih mogla reći da mi je obećao nešto više od
onoga što smo imali sinoć. Koliko sam shvatila, i tome se opirao što je moguće
duže. Nije želio nikakva vezivanja. A to je značilo — ni mene. To Što me
poljubio... to što smo međusobno uživali u našim tijelima... ništa nije
promijenilo. Jesam li se mogla nositi s tim? Nisam imala izbora. Iskreno je
ponudio ono što je mogao i ja sam prihvatila. Morala sam se nositi s time, željela
to ili ne.
Možda sam previše komplicirala, s obzirom na iskustva koja su moja
mama i sestra imale s muškarcima. Nisam li povremeno mogla uživati u
Kylandu, a onda se razići kada dođe vrijeme za to? Vjerojatno ću biti tužna...
možda i proliti koju suzu zbog toga. .. ali potom ću nastaviti sa svojim životom,
baš kao i on. Sjećanja će izblijedjeti kako život bude odmicao.
Vjerojatno je bio u pravu kad je ograničio seks između nas. Možda je o
tome razmišljao puno jasnije od mene. Na kraju krajeva, imao je više iskustva.
Namrštila sam se. Hoće li se i dalje viđati s djevojkama? Jesam li mogla tražiti
od njega da to ne čini?
Ne, nisam imala pravo. Osjetila sam silnu bol kad sam ga zamislila kako
s drugom djevojkom u svojemu krevetu čini ono sto smo mi činili.
Odložila sam praznu zdjelu na niski stolić za kavu i obgrlila se. Posve
očito sam već teško odvajala tijelo od srca.
Nekakav motor začuo se ispred kamp-kućice, nakon čega je uslijedilo
lupanje vratima, a potom se začuli koraci. Naglo sam poskočila, širom ih
otvorivši.
Marlo i Sam, koji su pridržavali mamu, bili su gotovo na vratima.
— Mama — prodahtala sam kad sam je ugledala, ispruživši ruku kroz
vrata da prihvatim njezinu dok se penjala uza stube. Umorno mi se osmjehnula
i ušla u kamp-kućicu. Marlo i Sam ušli su za njom. Brzo sam pomaknula deku
kojom sam se bila ogrnula i načinila mjesta za nju na kauču.
— Dušo, rado bih prilegla — rekla je slabašno mama.
— Naravno, mama — prošaptala sam, upitno pogledavši Marlo, koja se
doimala umornom. Ali smješkala se i kimala, pokazujući da je mama dobro.
Povela sam mamu u malu spavaću sobu koju su ona i Marlo dijelile u
stražnjem dijelu kamp-kućice, gdje je legla na krevet. Skinula sam joj cipele i
104
navukla prekrivač preko nje. Uzdahnula je. — Hvala ti, Tenleigh. — Ispružila
je ruku posegnuvši za mnom pa sam je prihvatila i sjela na krevet pokraj nje.
Lice joj je bilo prepuno tuge. — Silno mi je žao, dušice. Silno žao.
Odmahnula sam glavom. Oči su mi bile pune suza. — Samo želim da ti
bude bolje, mama — rekla sam.
— I ja. Samo ne mogu naći način kako. Sve je to silno zamršeno. Sva sam
zbrkana. Nastojim prekinuti to, dušo. Ali kad se smrači... — Odmahnula je
glavom i riječi su joj iščeznule kad je sklopila oči.
— Volim te, mama. Bez obzira na sve, volim te.
Suze su joj kliznule iz očiju. — Znam da me voliš, dušo. Zbog toga mi je
bolje. Doista. — Okrenula se na bok, dajući do znanja da je zasad dosta
razgovora. Izgledala je pospano i vjerojatno je bila pod utjecajem lijekova.
Zagladila sam joj tamnu kosu uklonivši je s lica i promatrala njezine lijepe crte
kako se opuštaju dok je tonula u san.
Sjedila sam tako još nekoliko trenutaka, nastojeći se pribrati, a potom je
ostavila samu da se odmori, zatvorivši vrata spavaće sobe za sobom.
— Čini se da joj je bolje — obratila sam se potiho Marlo. Marlo i Sam
sjedili su na kauču. Sam je bio laktima oslonjen na koljena dok se osvrtao po
našoj kamp-kućici. Na licu mu je bio izraz blagog nezadovoljstva. Vjerujem da
mu je to mjesto izgledalo poput mišje rupe.
— Bolje joj je. Zasad — rekla je Marlo i uzdahnula. Znale smo već kako
to ide. Nitko nije znao koliko će joj dugo biti bolje.
— Čuj, Same, hvala ti na pomoći — rekla je Marlo i ustala, posve jasno
dajući mu do znanja da ode. Izvio je obrvama kao da nije očekivao da će smjesta
biti otpušten, ali s obzirom na to da je bio džentlmen, ustao je poći.
— Nema na čemu. Jesi li sigurna da me ne trebaš da?... — Riječi su ostale
visjeti u zraku. Činilo se da ni sam nije bio siguran što bi to točno ponudio.
— Ne. Dobro smo sada. Hvala ti. — Osmjehnula se. Dakle, ovo je bilo
neugodno.
— Puno ti hvala, Same — rekla sam, pružajući mu ruku, toplo se
osmjehujući. — Vrlo ljubazno od tebe...
105
— Bilo mi je zadovoljstvo. — Sramežljivo je pogledao Marlo, koja je

grizla nokat. — Ako zatrebaš bilo što, molim te, ne oklijevaj me nazvati.
Kimnula sam i Marlo je pošla ispratiti ga do vrata. — Ah — rekao je,
okrenuvši se oko sebe i umalo se sudario s njom. Oboje su se nekontrolirano
nasmijali i rumenilo mu je oblilo jagodične kosti. Doista je bio zgodan
muškarac... poput štrebera s onim naočalama i razdjeljkom u kosi, ali
nedvojbeno je bilo nečega u njemu. Činilo se da mu se ona doista sviđa... ako
je bilo suditi po nezgrapnom, šeprtljavom ponašanju kad se nalazio u njezinoj
blizini.
Iz džepa je izvadio nešto nalik vrećici s lijekovima. — Pobrini se za to da
tvoja majka ovo uzima točno prema uputama. Liječnik je izgledao optimistično,
smatrajući da će joj ovaj koktel doista dobro činiti.
I prije smo već bile optimistične.
Marlo je kimnula. — Hoću. Hvala ti još jednom.
Samo je trenutak oklijevao, a potom se osmjehnuo, kimnuo nam objema
i izišao iz naše kamp-kućice, čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Nedugo potom
čule smo kako pokreće automobil.
Marlo se spustila na kauč i glasno uzdahnula.
Sjela sam pokraj nje i okrenula se tijelom prema njoj. Pogledala me ispod
oka. — Trebala bih se silno ljutiti na tebe, sestrice.
— Ali ne ljutiš se? — upitala sam.
Duboko je udahnula, doimajući se zamišljeno. — Tako se čini. Mislim da
je Sam... drag tip, uglavnom bezopasan. — Naherila je glavu i ugrizla se za
usnicu. Bio mi je od pomoći oko mame.
Kimnula sam. — Izgledala je umorno, ali bolje.
— Zbog same činjenice da je ‘liječnik’ ili možda samo to što je muško,
mnogo bolje je komunicirao s liječnicima na maminu katu nego ti i ja ikada.
Dali su joj novi koktel za koji drže da će joj pomoći.
Namrštila sam se. — Koktel... znači mješavina lijekova... znači više od
jednoga... znači...
— Znam, nećemo si to moći priuštiti. — Doimala se zabrinutom. —
Možda i neće djelovati bolje. Ali liječnik Nolan, Sam, platio je za taj drugi lijek,
106
iako sam mu rekla da ne treba. — Pogledala me, gotovo s osjećajem krivnje. —

Ali bilo je za mamu, pa sam mu dopustila. — Spustila je pogled, ponovno
grickajući usnicu.
— Ispravno si postupila, Mar — rekla sam. Ali znala sam da to više neće
učiniti. Kao što je i sama rekla, možda ta nova kombinacija lijekova ništa neće
promijeniti.
Motrila sam Marlo. — Dakle, Sam... mislim da mu se uistinu sviđaš.
Prezrivo je otpuhnula. — Naravno, zasad.
— Marlo...
— Ne, poslušaj me. Drag je tip i dobro izgleda... Ali uspješan je. Čak i ne
pripada ovdje. Uistinu ne pripada. — Zastala je, razmišljajući. — Istina,
pomogao je da mi vrijeme brže prođe i zbog toga sam mu zahvalna.
— Hvala što si ovaj put to odradila — rekla sam. — Propustila Božić...
Tužno me pogledala. — Barem sam imala društvo. A ti, ti si bila sama u
ovoj kamp-kućici. — Uhvatila me za ruku. — Pretpostavljam da si ga provela
čitajući. Je li bilo sve u redu?
Spustila sam pogled i obrazi su mi se zažarili.
— Čemu taj izraz lica?
Podignula sam pogled i zaustila nešto reći, ali sam zastala oklijevajući.
— Tenleigh... — U Marloinu glasu osjećalo se upozorenje koje je
nalagalo da mi je bolje što prije progovoriti.
Nervozno sam se osmjehnula. — Zapravo, nisam bila sama. I nisam
zapravo bila ovdje.
Razrogačila je oči. — Što? A gdje si bila, dođavola?
Znala je već da me Kyland dopratio kući. Oklijevajući, ispričala sam joj
sve što se dogodilo prije toga, o tome kako sam ga zapravo tek nedavno
upoznala iako idemo zajedno u školu i živimo vrlo blizu, o onome što se
dogodilo u knjižnici, o igri... Bila mi je sestra i najbolja prijateljica. Sve sam joj
rekla.
Kad sam završila, trenutak me promatrala. — Ajme, Tenleigh. Zasigurno
sam puno toga propustila trateći vrijeme u onoj čekaonici. — Zastala je kao da
razmatra sve što sam joj ispričala. — Barem je bio iskren s tobom dajući ti do
107
znanja gdje ti je mjesto. Barem znaš da odlazi. Nije te pokušavao na prijevaru

uvući u nešto, a potom otići kao što većina njih učini.
Tužno sam kimnula. Nisam mogla poreći da je to dosad bilo naše
kolektivno iskustvo, ali nešto u meni ipak se željelo usprotiviti tomu. Nešto u
meni još uvijek je željelo vjerovati u to da su neki muškarci dobri i časni. I da
su katkada ostajali.
Samo Kyland neće ostati. Posve je jasno to dao do znanja.
— Možeš li se nositi s tim, Ten? — upitala je obzirno Marlo.
— Ne znam — odgovorila sam iskreno. — Ali možda je to bio logičan
slijed događaja. Znaš ono, Božić je vrijeme kad su ljudi usamljeni, a postojala je
ta privlačnost između nas... — Prstom sam prešla preko usnice, prisjećajući se
osjećaja njegovih usta na svojima. — Znaš, možda se samo poklopio pravi
trenutak. Možda je to bio logičan slijed moje neveze s Kylandom Barrettom.
— Uspravila sam se u sjedeći položaj. Ali bit ću ja dobro. Uvijek sam bila. Bit
ću ja dobro, jer nisam imala drugog izbora.
Marlo se osmjehnula i stisnula mi ruku. — Idem se istuširati pa ću leći
uz mamu — rekla je i ustala zijevajući. — Gotovo nisam ni spavala u onoj
bolničkoj čekaonici. Iako, koliko čujem, ni ti nisi bila ništa bolja.
Nakon što je zatvorila vrata kupaonice za sobom, ponovno sam sama
sjedila na kauču. Nedugo potom dohvatila sam knjigu i legla na leđa. Bio mi je
problem usredotočiti se. Svladao me kovitlac misli o Kylandu i osjećaj
melankolije.
108
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Netko je nježno pokucao na vrata kamp-kućice. Probudila sam se iz

duboka sna i uspravila u sjedeći položaj. Bio je mrkli mrak. Koji je sad vrag?
Kuckanje se ponovilo. Omotala sam prekrivač oko sebe i stojeći uz vrata
tiho upitala: — Tko je?
— Kyland.
Srce mi je poskočilo. Otvorila sam vrata. Ispred mene je stajao Kyland u
kaputu i šeširu, ruku zaguranih u džepove. Imao je izraz lica koji nisam mogla
pročitati.
— Bog — osmjehnula sam se pospano. — Što ti radiš ovdje? — upitala
sam, pogledavši iza sebe u spavaću sobu.
— Ja, hm, samo sam se želio uvjeriti da si dobro.
Namrštila sam se, privijajući još čvršće onaj prekrivač oko sebe kad me
hladan zrak izvana rashladio. — Zašto ne bih bila dobro? — upitala sam.
Pogledao me, trepćući. — Uf, mislio sam da ti je mama kod kuće. Znaš,
samo sam želio provjeriti kako si, kako je... ona...
— Usred noći? Mogao si doći ranije... za dana.
Kyland je podigao pogled prema mračnom nebu obasjanom zvijezdama,
kao da je tek sada prvi put shvatio da je noć. Potom je ponovno pogledao u
mene. Izraz lica govorio je da mu je neugodno i da je nesiguran. Naherila sam
glavu proučavajući ga dok je stajao tamo pod zimskim nebom i dok mu se dah
ocrtavao na hladnoći.
— Jesi li usamljen, Ky? — upitala sam nježno.
Doimao se zaprepaštenim. — Što? — Odmahnuo je glavom. — Nisam,
hoću reći, nisam zbog toga ovdje. Nisam ovdje zbog sebe. Došao sam zbog tebe.
Naherila sam glavu, oblizujući donju usnicu. Pogled mu je pao na nju i
progutao je.
109
— Katkada je u redu poželjeti nešto za sebe.

U redu je poželjeti me. Nadam se da me želiš. O, Bože, nadam se da me
želiš.
Kimnuo je. — Znam, pomislio sam kako vjerojatno pomažeš mami da se
osjeća ugodno... Kako je ona?
— Dobro. Bolje joj je. Ustala je i pomogla spraviti večeru. Bio je to dobar
znak.
Kimnuo je, a potom smo oboje na trenutak utihnuli dok je prebacivao
težinu s noge na nogu.
— Trebaš mi reći da odem, Tenleigh. Reci ako tako misliš. Reci mi da
odem, jer sam očito to ne mogu učiniti.
Zatreptala sam pogledavši ga. — Ne želim da odeš.
Glasno je otpuhnuo i prenio još jednom težinu sjedne noge na drugu.
— Želiš da se vratim k tebi?
Pogledi su nam se sreli. — Bi li mogla? Hoću reći, možeš li? Mogla bi?
Kimnula sam. — Da, pričekaj. — Vratila sam se unutra i tiho zatvorila
vrata. Brzo sam napisala poruku Marlo, obavijestivši je da sam otišla do
Kylanda i da ću se ujutro vratiti kući. Ona će me već nekako ispričati mami.
Nismo s mamom razgovarale o takvim stvarima. Jednostavno nismo nikad. Bilo
bi čudno sada započeti.
Na sebi sam već imala donji dio trenirke i majicu dugih rukava pa sam
samo navukla čizme i jaknu i u tišini napustila kamp-kućicu.
Izraz Kylandova lica kad sam izišla bio je izraz čistog olakšanja.
— Sigurna si da je u redu to što činiš? — upitao je.
— Da, u redu je. Shvatila sam da se još nisi u potpunosti zasitio mojega
tijela — zadirkivala sam. Zastao je, doimajući se zaprepašteno.
— Ne, Tenleigh, nisam zbog toga ovdje. Nisam ovdje da te iskoristim.
Samo... spavanje s tobom sinoć bilo je tako... pa... nisam mogao i pomislio sam
kako možda ni ti nisi mogla... — Nasmijao se važno i mršteći se pogledao prema
nebu. — Baš prtljam s ovim. Probudio sam te usred noći.
110
— U redu je. I meni se sviđalo spavati s tobom. Samo spavanje. —

Osmjehnula sam se. — Zapravo, posebno mi se sviđalo sve ostalo, a spavanje je
bilo također dobro. Možemo li onda spavati? Kasno je. Ako si se zasitio
turobnih misli.
Zastao je, protrljavši zatiljak, a potom se blago zahihotao. — Ne
razmišljam ja turobno.
Prezrivo sam otpuhnula. — O, da. Mogao bi držati predavanja o tome.
Mogao bi biti najveći stručnjak za turobna razmišljanja. — Umalo sam bila
iznenađena svojom sposobnošću da se našalim i razvedrim situaciju, ali bilo mi
je iskreno drago vidjeti ga. A bila sam sretna i zato što je on želio vidjeti mene.
Ponovno se zahihotao i lupio me po ruci dok smo hodali. Raspoloženje
je bilo vedrije.
Pet minuta potom prolazili smo kroz ulazna vrata njegove kuće. Nismo
razgovarali dok smo prilazili krevetu. Skinula sam se u donje rublje. Bili smo
zajedno samo jednom i samo smo se jednom intimno dodirivali, ali nekako mi
nije bilo nimalo neugodno pred njim.
I on se skinuo u donje rublje i uvukao pod pokrivač, k meni. Privukao je
moja leđa uz svoja prsa i zagnjurio nos u moju kosu. Kad je otpuhnuo, zvučalo
je kao da je satima prije toga zadržavao dah. Privukla sam njegove ruke oko
sebe i držala ga dok me grlio.
— Hvala ti — rekao je tihim, hrapavim glasom. Nešto u njegovu glasu
zazvučalo je gotovo... očajnički. Okrenula sam se u njegovu naručju, zabrinuta.
Pogledao me pri nejasnom svjetlu u prostoriji. U očima mu je bila
nekakva bol koju nisam znala protumačiti. Namrštila sam se i položila ruku na
njegov obraz.
— Kylande — započela sam.
Ali odmahnuo je glavom, prekinuvši me. — Oprosti — rekao je.
— Zbog čega? — prošaptala sam.
— Oprosti zbog toga što se ne mogu držati podalje od tebe. Oprosti što
ne mogu prestati misliti o tebi. Oprosti što sam započinjao odlaziti do tvoje
kamp-kučice svakih pet minuta nakon što sam se probudio i vidio da te nema.
Oprosti što sam tako prokleto sebičan.
111
Iako klonulo, srce mi se vinulo u nebesa. — Nisi ti sebičan. I ti si meni

danas nedostajao. U redu je. Ne tražim od tebe ništa više od onoga što možeš
dati. Ne tražim.
— Oprosti zbog toga najviše.
— Zbog čega? Zbog čega to?
Ponovno je sporo odmahnuo glavom. — Zbog toga što ti nemam što dati.
Zbog toga što mogu samo uzeti od tebe. Sve je to pogrešno.
— Nije pogrešno ako ti ja to nudim.
— Jest. Ipak je pogrešno.
Promatrala sam u polutami rubove njegova lica i prstom prešla preko
njegove jagodične kosti, pa niz vilicu, preko punih lijepih usana.
— Gle, žao mi je što tvoju moralnu dvojbu moram smatrati potpuno
ispraznom, jer u ovome sam samo zbog tvojega tijela, Kylande Barrette. Stoga
se možeš lako izvući.
Nasmijao se, privukavši me uza se. Udahnula sam miris njegove čiste
muževne kože.
Nedugo potom upitala sam: — Jesi li ponovno usnuo kakav ružan san?
Pa zato nisi mogao spavati?
Kad je zastao, upitala sam se hoće li mi odgovoriti. Stoga sam se, kad je
njegov dubok glas ispunio tišinu, posve ukipila. — Nisu snovi onaj teški dio.
Nije najteže razgovarati o mojoj obitelji. Vjerujem da sve do sinoć ni sam to
nisam shvatio. — Drhtavo je uzdahnuo. — Prvi put sam naglas progovorio o
mami, tati i bratu otkad sam ih izgubio.
Zabacila sam glavu i ponovno ga pomilovala po obrazu. — Sigurno nije
bilo nimalo lako. Žao mi je što si svu tu bol držao u sebi.
Kimnuo je. — Proveo sam puno noći ovdje sam i kad si sinoć bila tu,
osjećaj je bio predivan. — Nakašljucao se iz dubine grla. — Tu si. I tako je
dobro.
— Znam. I sama se dobro osjećam — prošaptala sam.
Ležali smo tako čelom priljubljenim uz čelo, dah nam se miješao i nožni
prsti na trenutak dodirivali, sve dok naposljetku nisam skupila hrabrost upitati:
112
— Hoćeš li mi ispričati o svojemu bratu? Viđala sam ga povremeno u gradu, ali

nikad se nismo upoznali.
Otpuhnuo je. — Bio je... — činilo se da nekoliko trenutaka razmišlja.
...... pun života. Bio je pametnjaković i šaljivdžija. — U tami sobe usne su mu
se razvukle u osmijeh. — Uvijek se smijao. Još uvijek mogu čuti njegov smijeh
kad zatvorim oči. Znaš, smijao se cijelim svojim tijelom. Presavijao se, teturao
i to je bilo... — Osmjehnula sam se kad se potiho nasmijao. — A znao je doista
biti pravi šašavac. Neki dan, dok smo se sanjkali, kunem ti se da sam čuo njegov
smijeh kako odzvanja planinom dok sam se spuštao niz brijeg. Kunem se da
sam ga čuo.
U srcu me tako snažno stegnulo da sam tiho prodahtala. Potom smo
oboje nekoliko trenutaka šutjeli. Pustila sam ga da pribere misli.
— Bio je pet godina stariji od mene, ali sve smo radili zajedno. Trčali smo
kroz ove planine, pretvarali se da smo banda divljih Indijanaca. — Ponovno se
osmjehnuo, ali potom mu se lice uozbiljilo i na trenutak je utihnuo. — Uvijek
smo se kao djeca bojali mraka. Silas je uvijek molio mamu da ostavi upaljeno
svjetlo u hodniku. — Ponovno je zastao. — Umro je u mrkloj tami pod
zemljom, Tenleigh. — Izgovorio mi je ime gušeći se. — Nestalo je struje nakon
urušavanja i svi su bili dolje, u mrklom mraku. Ne mogu si pomoći... Ne mogu
ne pomisliti na to da se bojao. Vjerojatno je bio silno prestrašen. Čujem ga
svako malo kako mi šapće, kao onda kad mi je šaptao iz kreveta dok smo bili
djeca. 'Ustani i upali svjetlo, Ky.’ Ali ne mogu ništa učiniti za nj. Baš ništa.
Čvrsto sam stisnula oči spriječiti suze koje su prijetile poteći. — Bili su
zajedno, tvoj otac i brat. Svi ti ljudi. Kladim se da su pomagali jedni drugima
da lakše prebrode. Svi koje sam poznavala bili su vrlo dobri ljudi. Kladim se da
su na kraju svi tamo bili jedni za druge.
— Da — rekao je nježno.
Ležali smo neko vrijeme bez riječi dok se Kyland nije sagnuo i poljubio
me, sporo i duboko. Bilo je nečega drukčijeg u njegovu poljupcu, no nisam
mogla točno reći što.
Odvojio je usta, ali mi se približio tijelom. — Izluđuješ me —
promrmljao je. Okrznuo mi je lagano usnice svojima pa sam zadrhtala. —
Pomažeš mi odagnati tu tamu. Pružaš mi nekakav spokoj.
Snažno je otpuhnuo i upila sam njegov dah. — Ne znam što s tim.
113
— Uzmi to, Ky — prošaptala sam. — Zaslužuješ spokoj, dopusti da ti ga

dam.
— A što ja tebi dajem, draga Tenleigh — prošaptao je, zvučeći slomljeno.
— Što ja to tebi mogu dati?
Razmislila sam nakratko o tome. — Pomažeš mi vjerovati.
— U što?
— U dobrotu, u snagu.
U činjenicu da na ovome svijetu postoje dobri i časni ljudi.
Zagladio je pramen moje kose, uklonivši mi ga s lica.
— Osim toga, tvoja guza. Imaš vraški dobru guzu — rekla sam.
Nasmijao se, a potom brzo pribrao. — Znam.
Lagano sam ga udarila u rame pa se nacerio, pogledavši u križ.
Nasmijala sam se. — Ćaknut si — rekla sam, koristeći se riječju kojom se
ljudi na planini koriste kad žele leći “lud”.
Još uvijek se cereći, zagnjurio je nos u moj vrat. — Hmmm. Sviđa mi se
kako tvoji seljački izrazi isplivaju kad si bijesna.
Nasmijala sam se, ne osjećajući nimalo zlovolju. — Znaš li da planinski
dijalekt datira još iz vremena elizabetanskoga engleskog?
— Ne, nisam to znao — rekao je, trljajući nos duž moje vilice.
Osmjehnula sam se.
— Hmmm, hmmm, Apalači i ostala mjesta zadržali su ga jer ima puno
udaljenih predjela... odvojenih od ostatka društva na brojne načine... recimo
ono kad dodajemo slovo V na kraju nekih riječi.
— Ah. Znači kad odem u New York i kažem: ‘Privuci stolac i ohani malo.
Malčice si mi bljedunjav’, pomislit će da govorim kraljevskim engleskim?
Nasmijala sam se. — Neće, pomislit će da ti treba prevoditelj, ali zvučiš
seksi kad govoriš tako seljački.
Zapjevušio je i gricnuo mi vilicu. — Sviđa ti se to, ha? Dobro je znati.
Zato što mislim da ću se poslije... — usnicama mi je prešao niz vrat — ... spustiti
malo niže.
114
Ponovno sam se nasmijala i odgurnula ga. I on se nasmijao. Kad je smijeh

jenjao, Kyland mi je nježno sklonio kosu s lica. Pogled mu je bio prepun nečega
što nisam znala protumačiti. Usne su mu još uvijek bile pomalo izvijene u
osmijeh. Pogledom sam prešla preko njegova lijepog lica pokušavajući razlučiti
što osjeća.
Nedugo potom sagnuo se i nježno me poljubio. — A kakvi su tvoji snovi,
reci mi — prošaptao je.
Zaljubiti se u nekoga tko ostaje. Prestati tako snažno željeti da bi to
mogao biti ti.
— Hmm. Vidjeti ocean. Plesati na valovima. Otići ručati u restoran.
Imati više od jednoga para cipela. Dobiti jednu od onih kupovnih rođendanskih
torta sa savršenim ružičastim ružama u kutovima. Nabaviti svojoj mami dobra
liječnika koji zna kako je izliječiti. Biti učiteljica... nadahnuti djecu koja vole
knjige jednako koliko i ja. Živjeti u kući s dvorištem, vrtom i vlastitim
krevetom.
Na trenutak nije progovarao. Naposljetku se tiho oglasio: — Trebala bi
imati sve to, i više od toga.
— A kakvi su tvoji snovi, Kylande? Osim onih da odeš odavde. .. čemu
se ti nadaš?
Nekoliko trenutaka nije progovarao. — Želim biti inženjer. Želim imati
hladnjak uvijek napunjen hranom. Želim učiniti nešto važno, nešto doista
posebno, i želim to prepoznati kad se pojavi.
Osmjehnula sam se, zahvalna zbog toga što je taj dio svojega srca
podijelio sa mnom. — Kladim se da ćeš učiniti sve to, i više od toga— rekla
sam, osjetivši žalac tuge. Željela sam da ostvari svoje snove, ali pitala sam se
hoću li, kad ih ostvari, biti tek neznatna uspomena u njegovim mislima.
Provukao je prste kroz moju kosu i ponovno priljubio usne uz moje.
Rastopila sam se u njegovu poljupcu.
Našli smo međusobno olakšanje, uživajući u našim tijelima, baš kao
prethodne večeri, a potom isprepleteni zaspali.„ za usamljenost i hladnoću nije
bilo mjesta u toploj kukuljici naših deka.
115
PETNAESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Tijekom božićnih blagdana, gotovo svake večeri odlazila sam u

Kylandov krevet. Nije želio voditi ljubav sa mnom, unatoč tomu što sam ga
često besramno preklinjala. Bez obzira na to, postali smo pravi stručnjaci kad
je o našim tijelima bila riječ. Šapatom smo jedno drugom odavali svoje tajne,
govoreći sve ono što nam je tištalo srca. Pričao mi je o svojemu ocu i bratu, i
što je više pričao, to su riječi, činilo se, sve lakše navirale... i sve se više smiješio
i smijao zbog uspomena koje smo dijelili. Govorio mi je o svojoj mami i
povrijeđenosti koju je u sebi dugo nosio, o zbunjenosti i boli.
— Misliš li je potražiti? — upitala sam jednoga subotnjeg jutra dok smo
se izležavali u njegovu krevetu. — Hoću reći, nakon odlaska? — Kao i uvijek,
bol se na riječ “odlazak” proširila mojim tijelom.
Činilo se da na trenutak razmatra moje pitanje. — Pomišljao sam na to.
Ali koja bi svrha bila? Ostavila me. Nikad se nije vratila. Čak ako iz nekog
razloga i nije znala za nesreću u rudniku, ostaju te dvije činjenice.
Okrenula sam se licem prema njemu. — Ali možda ipak nije znala.
Možda misli da si ovdje na sigurnom, da živiš s ocem i bratom. Znam da je
otišla, ali koje god razloge imala, znala je da si ovdje s ocem. Možda se boji
vratiti jer misli kako joj nikada nećeš oprostiti zbog onoga što je učinila.
— Opraštaš li ti svojemu ocu zbog toga što te napustio? Želiš li ti njega
potražiti? Što je s tobom? — Glas mu je bio hladan. Lecnula sam se. Kyland se
zakotrljao prema meni i nakratko čvrsto stisnuo oči, položivši ruku na moj
obraz.
— Oprosti, nije bilo pošteno.
Duboko sam uzdahnula. — Ne, pitanje je bilo pošteno. Nisam poznavala
svojega oca. Mislim... mislim da mu doista opraštam, ali meni bi on bio
neznanac, a tvoja mama je tebe voljela i ti si volio nju.
— Mislim da jest. — Licem mu je preletjela bol. — Ali nije to ono
najgore... želiš li čuti najgori dio?
116
Polagano sam kimnula.

— Najgori je dio to što je, unatoč tomu koliko se trudio i koliko bio
povrijeđen, ne mogu prestati voljeti. Iako znam da to ne zaslužuje. Napustila
me ne osvrnuvši se, a ipak je volim. Kakav sam ja blesan?
— Nisi blesan — rekla sam nježno, ali mi je zbog boli koju sam osjećala
glas zvučao škripavo.
Posegnula sam za njim i zagrlila ga. Ništa drugo nisam mogla učiniti.
Dok sam ga grlila, pomislila sam na to kako je snažan i ustrajan, idući
uvijek naprijed, ne zaustavljajući se, ne odustajući, iako je imao sve razloge na
ovome svijetu da baš to učini. Pomislila sam koliko je inteligentan, brižan,
nesebičan i prepun ljubavi. — Bit će sve u redu s tobom, jak si ti — prošaptala
sam. — U svakom pogledu. Jak si kao bik i dvostruko toliko tvrdoglav.
Osmjehnula sam se i osjetila kako se i on smiješi. — Sve vrijeme održavao
si tu vatru, unatoč svemu što si izgubio, Ky. Nema ničega snažnijeg od toga,
ničega.
Toga dana ustali smo iz kreveta oko podneva, kad su sunčeve zrake
provirile kroz prozor.
Kad smo se nakon dva tjedna ponovno vratili u školu, žalila sam što više
ne mogu biti u njegovu krevetu, ali jednostavno je bilo nepraktično. Postojao
je pritisak da za završno polugodište odmah započnemo s učenjem... to je bilo
to. To nam je bila posljednja mogućnost da budemo dovoljno dobri i osvojimo
stipendiju. Što se mene tiče, problem je bio u tome što je odjednom ta stipendija
bila ono nešto što će njega udaljiti od mene ili mene od njega. Bilo je to jedino
na što sam skoro četiri godine bila usredotočena, a sada odjednom nisam znala
što misliti o tome. Nisam čak znala ni želim li je više. Nakon svega onog kroz
što je Kyland prošao i s obzirom na snagu osjećanja koje sam prema njemu
gajila, kako sam se mogla nadati oduzeti mu san, čak i ako je to značilo ostvariti
vlastiti. Kako sam mogla?
Kyland mi je rekao da će, bez obzira na to dobije li stipendiju ili ne, otići
iz Dennvillea. Imao je plan za oba slučaja. Ali, jesam li se mogla nadati da će
otići odavde odnoseći sa sobom samo majicu na leđima? Jesam li se doista mogla
nadati da će trpjeti još veću patnju nego što ju je trpio? Sama ta pomisao
ispunila me bojazni za nj i bolnom usamljenošću.
117
Brini se o sebi, Tenleigh Falyn, pomislila sam, upozorivši samu sebe. Bog
je bio svjedok da se nitko drugi nije brinuo, ali ipak sam se zapitala je li i Kyland
razmišljao drukčije o toj stipendiji. Ako jest, ništa mi nije spomenuo. Činilo se
da nijedno od nas dvoje ne želi raspravljati o tome.
Vidjela sam ga u školi, zgrabio me u hodniku za ruku u prolazu, ali nismo
imali ista predavanja ni vrijeme za užinu pa nismo ondje provodili puno
vremena zajedno.
Ali navečer smo zajedno učili, uz ostale mnogo ljepše užitke, a jednoga
dana, sredinom siječnja, kad sam naposljetku otišla u knjižnicu po novu knjigu,
zapazila sam kako iz jedne koju sam prije nekoliko tjedana vratila viri bijeli
papir.
Izvukla sam s police Lovca u žitu.
Holden Caulfield: cmizdrav i odbojan pripovjedač, vrijeđa one koje naziva

prevarantima, ali zapravo je i sam jedan od njih. — KB
Tiho sam se nasmijala i nažvrljala poruku.
Holden Caulfield: dječak koji se osjeća otuđenim od društva, koji svim

silama nastoji shvatiti svoj položaj u ovome svijetu i koji traži nekoga s kim može
ostvariti povezanost. Priča o usamljenosti. — TF
Uvijek optimist, Tenleigh Falyn, čak i kada se radi o odbojnim likovima.

— KB
Osmjehnula sam se na tu njegovu poruku. Nikada se nisam smatrala

optimistom, ali možda sam bila. Možda smo svi mi knjige doživljavali drukčije,
s obzirom na svoja srca.
U veljači su objavljena imena četvero najboljih učenika koji su se
natjecali za stipendiju Tyton Coala. Bili smo to Kyland, ja i još dvije djevojke.
Primila sam potvrdu da sam primljena na Državno sveučilište San Diego i
ponudu sam prihvatila. Činilo mi se okrutnim prihvatiti nešto što možda
118
nikada neću imati prigodu iskoristiti, ali ako dobijem tu stipendiju, morala sam
znati na koji ću se fakultet upisati. Ako ne dobijem stipendiju, povući ću
pristanak poput ostalih dvoje učenika. Nisam pitala Kylanda gdje je on
primljen. Nisam željela znati.
Cijele te zime i rano s proljeća zajedno smo učili i ljubili se dugo i sporo,
ama bas posvuda. Pješačili smo brdima i jedno drugom pokazivali svoja tajna
mjesta koja smo silno voljeli duboko u Apalačima gdje su postojali samo ljepota
i mir. Sjedili smo pokraj potoka i pecali Kylandovim štapom za pecanje koji je
sam načinio. Glava mi je počivala u njegovu krilu, grijalo nas je sunce dok je
visoka trava blago šuštala na povjetarcu. Hodali smo livadama posutim divljim
cvijećem koje sam brala i bukete stavljala u stare limenke u svojoj kamp-kućici
i u Kylandovoj kući. Provodili smo predivne noći međusobno istražujući naša
tijela, nalazeći svako mjesto koje nam je pružalo zadovoljstvo. Čitali smo knjigu
za knjigom i raspravljali o njima samo onim kratkim porukama koje su nam na
neki način pružale kratak uvid u srce onoga drugoga.
Radila sam kad sam dobila smjene. Borila sam se. Nekih noći ostajala sam
gladna i krpala novčiće da platim mamine lijekove.
I zaljubila se.
Bila je to snažna, jaka, prava i potpuna ljubav.
A on je ipak odlazio. Ne želeći se osvrtati.
Možda ću i ja otići. Osjetila bih u cijelom tijelu tjeskobu i zabrinutost
svaki put kad bih pomislila na to. Nije to bila samo zbunjenost zbog stipendije
i kako će na Kylanda utjecati to ako je ja dobijem, nego sama pomisao na to da
napustim dom. Dugo sam sanjala o tome da odem na koledž, ali odjednom me
sve to, ostaviti mamu, ostaviti Marlo, ostaviti sve što sam poznavala... i sve sto
sam voljela... jer voljela sam Dennville u Kentuckyju, unatoč činjenici da je
život tu bio bijedan... odjednom me sve to ispunilo strahom i panikom.
Možda je to također imalo veze s činjenicom da je mami bilo puno bolje
nakon uzimanja novog lijeka. Doimala se gotovo normalnom, iako se nikad,
ama baš nikad nisam poslužila tom riječju da opišem svoju mamu. Bilo joj je
bolje i bilo joj je lošije, ali nikada nije bila normalna. Kao da smo Marlo i ja
dobile drugu priliku s njom. Ali što će se dogoditi kad odem? Jedva smo zajedno
uspijevale skrpati novac za kupnju njezinih lijekova. Kad odem, imat će manje
sredstava, koliko god ona bila skromna. Ali, naravno, više neće morati mene
hraniti.
119
No, pri pomisli na to da je neću dobiti, srce bi mi sišlo u pete. Što ću

onda? Hoću li raditi puno radno vrijeme kod Al’sa kao Marlo? Koji sam drugi
izbor imala? Nije ovdje bilo poslova koji su se plaćali više od minimalca i za
razliku od Kylanda, nisam imala hrabrost hodati po cijeloj zemlji samo s
naprtnjačom na leđima. Osim toga, imala sam ovdje ljude koji su me vezali za
Dennville. Kyland nije imao nikoga... gle, nikoga osim mene. Unatoč činjenici
da smo se jako zbližili, nije mogao ostati zbog mene. Neću to ni tražiti od njega.
Katkad bih ga zatekla kako me promatra neobična izraza lica... bila je to
mješavina boli i odlučnosti. Nisam znala što mu to znači, ali činilo me
nervoznom i razdražljivom.
Jesam li se mogla nositi s tim da se još više zbližim s Kylandom, a on na
kraju ode ne osvrnuvši se? Jesam li se mogla nositi s tim da ga još više zavolim?
Ili, je li on mogao... bi li se predomislio o prekidu svih veza sada kad se naša
veza produbila i postala... recimo, dubljom nego što je bila?
Glupa Tenleigh, promrmljala sam. Sama sam se u to uvalila unatoč
činjenici da je Kyland učinio sve što je bilo u njegovoj moći da me upozori na
to. Ali nisam mogla požaliti. Nisam mogla. Voljela sam ga. Bio je dio mojega
srca i očajnički sam se nadala da sam postala dovoljan dio njegova srca da će
mu biti nemoguće ostaviti me i otići.
Uvjeravanje, spisateljice Jane Austin.
“Ali kad bol prođe, sjećanje na nju često postane ugoda.” Vjeruješ li u to,
Tenleigh? — KB
Naslonila sam se na policu s knjigama u knjižnici i prinijela nalivpero

usnama, razmišljajući. Naposljetku sam napisala:
Mislim da ima nekakvog dostojanstva u tome, onda kada prođe dovoljno

vremena i kada preživiš ono što nisi mogao ni zamisliti da možeš. Nečega što
možeš svojatati. Ponosa u spoznaji da te bol ojačala. Bol te navela na borbu da
uspiješ. Jednoga dana, kad budem živjela svoje snove, razmišljat ću o svim onim
stvarima koje su mi slomile srce i bit ću im zahvalna. — TF
Čak i tebi, Kylande.
120
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Kyland
To s Tenleigh izmaknulo je kontroli. Nisam mogao prestati žudjeti za

njom... za njezinim glasom, mislima, smijehom, mirisom, okusom, njezinim
sjajnim tijelom, usnama... jednostavno za njom. Učinio sam baš ono što sam se
zakleo da neću učiniti... vezao sam se i neće mi biti nimalo jednostavno otići
za nekoliko mjeseci. Vezao? Dođavola, bio sam doslovno opsjednut njome. Bio
sam u velikom problemu, totalno sjeban. Pa ipak ću je ostaviti i otići. Upravo
ću to učiniti. Zato što je sve ostalo bilo nezamislivo. Osjećao sam kako se
utapam u njoj i, baš kao utopljeniku, nagon mi je bio nemilosrdno mlatarati i
oduprijeti se... boriti se. Boriti se protiv onoga što mi je obuzelo dušu i tijelo.
Boriti se protiv nje.
Sjedio sam piljeći u prazno, zagledan u grad ispod, s brijega na kojemu
smo se Tenleigh i ja prije nekoliko mjeseci sanjkali... Onoga dana kad sam
započeo nešto s njom, više nije bilo povratka.
Odavde je gradić u daljini izgledao kao da bi mogao ponuditi život meni
i Tenleigh. Odavde se nije moglo vidjeti smeće, siromaštvo i bijeda i ono
neizrecivo što se događalo iza zatvorenih vrata pod okriljem noći. Stavio sam
glavu između ruku i provukao prste kroz kosu. Raspadao sam se.
Razdireš mi dušu. Napola sam agonija, napola nada.
Ah, da.
Pročitao sam te riječi u romanu Uvjeravanje i umalo sam joj ih ponovio
zagledan u njezino nježno lice, njezine usnice nabrekle od mojih poljubaca,
njezine oči pune nečega za što sam znao da je ljubav. Zaustavio sam se. Ne bi
bilo pošteno. Dopustio sam joj da uđe u mene na način na koji nikoga drugoga
nisam pustio u sebe. Ali nisam vodio ljubav s njom. I nisam joj rekao da je volim
niti sam njoj dopustio da ona to kaže meni. Zakleo sam se da će to biti ona
barijera između nas koja će mi omogućiti da odem odavde, da mi barem taj dio
srca ostane netaknut, da zadržim barem dio sebe koji nije posjedovala. Bit će
to onaj dio koji će me poticati da odem, daleko.
121
Silno sam se trudio oduprijeti joj se, ali bio sam previše slab i previše
sebičan. A sada ćemo oboje platiti ceh kad odem.
Možda bismo mogli biti zajedno... jednoga dana. Jednoga dana kad vidim
svijet i kada doznam kakav život mogu imati daleko odavde. Sigurno postoje
mjesta ispunjena srećom i nadom. Iako, ako želim biti potpuno iskren prema
samome sebi, Tenleigh mi je mrvicu toga vratila. Nakon dugo vremena uspio
sam odagnati uspomene na svoje roditelje i Silasa. Bile su previše bolne,
ispunjene pregolemom tugom. A s lošima sam morao odagnati i one dobre.
Nisam ih mogao odvojiti jedne od drugih u mislima. Ali onda je naišla ona i
pomogla mi da to učinim... zapravo nekako spontano, ne namjeravajući to.
Sada su mi se ova brda prvi put u četiri godine činila drukčijim. Kad sam se
prije nekoliko tjedana vračao kući iz škole, ugledao sam zeca koji je šmugnuo
pod grm i odjednom su se probudile uspomene, pogodivši me tako naglo da
sam se zaustavio i ostao tamo u šumi piljiti, kao da me netko mlatnuo po glavi.
Jedne godine, kad sam imao otprilike deset, a Silas petnaest godina, ugledali
smo ozlijeđenog zečića kako skakuće preko ceste. Uzeli smo ga, donijeli kući i
smjestili u staro spremište iza kuće. Hranili smo ga mlijekom koje smo mu
davali na kapaljku uz možda tek malo mekog povrća. Nazvali smo ga Bugs. Kad
je postao dovoljno snažan, pustili smo ga iz spremišta, ostavivši ga nedaleko od
mjesta uz cestu na kojem smo ga našli. Silas je rekao da na taj način ima veće
izglede naći svoju zečju obitelj. Plakao sam i Silas me nazvao velikom bebom,
ali prebacio mi je ruku preko ramena dok smo se pješice vraćali kući.
Nekoliko godina potom, Silas i ja sjedili smo vani dok su se mama i tata
unutra svađali. Silas je bio upravo navršio osamnaest godina i spremao se
maturirati. Namjeravao je raditi u rudniku. Moj tata je solidno zarađivao i imali
smo sve što nam je bilo potrebno. Ali nismo si mogli priuštiti poslati Silasa na
koledž. — Samo nekoliko mjeseci, Ky — prošaptao je. — Samo dok skupim
dovoljno novca da nas izbavim odavde, pa ćemo otići. Nećemo se ni osvrnuti.
Kamo želiš ići?
— U New York — odgovorio sam kao obično.
Potvrdno je kimnuo, kao da me prvi put čuje da to kažem. — Onda ćemo
otići onamo. Treba mi samo plaća za nekoliko mjeseci rada pa ćemo se otisnuti
na put, braco. Nikada nećeš raditi u tim rudnicima. Ti ćeš raditi nešto veliko,
nešto sjajno, nešto što je od velike važnosti. Tko zna... možda i ja budem.
Kimnuo sam i odjednom smo s naše desne strane zapazili nekakvu
kretnju. Kad smo naglo okrenuli glave, ugledali smo zeca. Bio je na rubu našega
122
dvorišta, na trenutak nas promatrao i potom hramajući od skakutao. Duboko u

duši znao sam da je to Bugs. Vidjeti ga tamo bio je znak da će sve biti u redu.
Život te može povrijediti, ali možeš ponovno ustati budeš li dovoljno snažan,
posebno ako imaš pravu osobu da ti pomogne. Silas je položio ruku na moje
rame pa smo tako sjedili sve dok kuća opet nije utihnula, kad je bilo sigurno
ponovno se vratiti u nju.
Ne samo sebi nego i svojemu bratu, dugovao sam započeti život negdje
drugdje. Živjet ću životom kakav je njemu bio uskraćen... živjet ću životom o
kakvom je on sanjao. Možda ću se, ostane li Tenleigh ovdje, jednoga dana
vratiti po nju. Ili će možda pasti u slatki zaborav. Možda će u Evanslyju
upoznati nekog dragog tipa koji radi u rudniku i s njim imati nekoliko djece.
Naravno, borit će se, katkada će morati zajedno skrpati novac za najamninu i
ona će kupovati djeci odjeću na sniženju u Wal-Martu, ali bit će dovoljno sretni
i...
Jebote, ne!
Poželio sam zaurlati od bijesa i očaja koje su te misli u meni izazvale,
čineći me još očajnijim, onako kako se u svom bijednom životu nikada nisam
osjećao. Tenleigh Falyn. Lijepa, puna nade, pametna, vatrena, milostiva
Tenleigh Falyn zaslužila je bolji život, a ne krpanje s novcem i borbu kakvu je
oduvijek vodila. Uhvatio sam se za glavu. Situacija je bila nemoguća. Osjećao
sam strašan bijes zamišljajući je kako cijeli život trpi. Uzeo sam s tla pokraj sebe
češer i bacio ga što sam snažnije mogao niz brijeg, do stabala ispod. U daljini
sam čuo da je udario u nešto, ali zvuk je bio slabašan i nije mi pružio
zadovoljstvo.
Nedugo potom ustao sam i uputio se kući, ruku zaguranih u džepove.
Puhao je topao povjetarac i posvuda uokolo bilo je razasuto divlje cvijeće koje
je Tenleigh jako voljela. Službeno je stiglo proljeće.
Bližila se završnica i imao sam puno za učiti. Ali iskreno, nisam bio
zabrinut. Znao sam sve gradivo, tako dobro da sam ga u snu mogao izrecitirati.
Bit ću šokiran ne osvojim li tu stipendiju. Ocjene su mi bile savršene. Za to sam
se pobrinuo, unatoč tomu što sam živio u stanju konstantnog previranja u
kojemu su se izmjenjivale euforija i agonija i unatoč činjenici da su mi većinu
vremena misli bile usredotočene na konstantan bol u međunožju... bol koji bi
nestao samo kad bih uronio u Tenleighino usko tijelo. Odmahnuo sam glavom
i napučio usne. — Ne — izgovorio sam naglas. — Jednostavno ne. — Misliš da
je situacija sada loša za tebe, Kylande, posjedovati je na taj način, a potom je
123
ostaviti tu. Ispustio sam glas kao da se gušim, osjetivši kako mi se diže kiselina
iz želuca.
Nekako sam se dosad tomu odupirao, pa ni sada neću popustiti. Udahnuo
sam svjež planinski zrak kad se na vidiku pojavila moja kuća. Prošao sam pokraj
Tenleighine kamp-kućice i othrvao se porivu da priđem vratima i pokucam.
Ubrzao sam korak da moje izdajničko tijelo ne odluči umjesto mene.
Vjerojatno se pitala kamo sam nestao danas nakon škole. Iskrao sam se kroz
stražnja vrata i pošao dužim putom kući... sam... kako bih je mogao izbjeći.
Ništa nije rekla, ali bio sam uvjeren da je vjerojatno bila povrijeđena. Ipak,
trebao sam joj tako početi pomalo nanositi bol. Trebala je shvatiti što se događa
i početi se udaljavati od mene kao što sam se ja udaljavao od nje. Na taj će način
za nekoliko mjeseci biti lakše nego naglo skinuti flaster. Još nekoliko mjeseci i
nikada je više neću vidjeti. Očaj mi je zakolao žilama.
Čuo sam ženski smijeh koji je dopirao iz kamp-kućice i nešto u meni
obradovalo se, jednako koliko stegnulo u bol i čežnju. Tenleigh.
Napola agonija, napola nada.
Napola bol, napola ushit.
Napola tuga, napola radost.
Napola moja propast, napola moj spasitelj.
124
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Zašto me izbjegavaš?
Naglo je okrenuo glavu, a na licu mu se čitala zatečenost. — Bože,
Tenleigh, prestrašila si me. — Pomislila sam na nekoliko onih prvih puta kad
mi je to isto učinio i osjetila stezanje u srcu. Osjećala sam da ga gubim, a još
nije bio ni otišao. Oboje smo u posljednje vrijeme imali puno posla... radila sam
barem tri puta tjedno, što je bilo dobro, ali kako su tjedni prolazili, postalo je
jasno da je to što se toliko ne viđamo bilo zbog njega. Činio je to namjerno.
Pogledala sam ga s puno očekivanja kad je napučio usnice i uzdahnuo: —
Jednostavno imam previše posla... završnica je tu, moram odlučiti što ću s
kućom, sa stvarima... — Nije dovršio započeto.
— Izbjegavaš me.
Licem mu je nakratko preletjelo nešto što se moglo protumačiti kao bol
prije nego što se pribrao. — Tenleigh — prošaptao je — ne misliš li da će biti
lakše ako mi...
— Što ako? — zahtijevala sam odgovor. Stajali smo na stazi koja je vodila
do glavne ceste pri vrhu brijega, na sporednom putu kojim je on sada već skoro
mjesec dana odlazio kući iz škole. Spustila sam pogled na svoja stopala kad nije
odgovorio. — Nedostaješ mi. Provodimo malo vremena zajedno. Sve je tako
neizvjesno... — Odmahnula sam glavom. — Nitko od nas ne zna što će se
dogoditi, pa možda...
— Odlazim. Eto što će se dogoditi. Jesi li mislila da će to između mene i
tebe... da ću se možda zbog toga predomisliti?
Osjetila sam snažnu povrijeđenost i nisam mogla ne lecnuti se. — Ne,
nisam to mislila. Ali nikada nisam očekivala... Nikada...
Mrko me pogledao kad je, čini se, shvatio smisao mojih riječi. Približio
mi se, gotovo mi se unijevši u lice kad je stao točno ispred mene. — Nemoj —
rekao je, gotovo preklinjući. — Nemoj, molim te.
125
Podignula sam pogled, skupivši svu hrabrost, ne želeći se povući. —

Nikada nisam očekivala da ću se zaljubiti u tebe. Mislila sam možda...
...bi me mogao zavoljeti. Iako odlaziš. Mogao bi otići voleći me.
Tijelo mu se ukipilo. Negdje iznad oglasio se jastreb i povjetarac je šuštao
kroz stabla koja su nas okruživala. Nije skidao pogled s mojega.
Tiho je opsovao, a potom su se njegove usne našle na mojima. Jezik mu
je bio strastven, zahtijevajući. Razdvojio mi je usnice i ušao. Nije to bio odgovor
kojemu sam se nadala, ali i to je bilo nešto. Ni blizu dovoljno, ali ipak nešto.
Kyland se odvojio od mene, otežano dišući, dok je čvrsto držao moju
glavu između svojih krupnih ruku. Pritisnuo je čelo uz moje i na trenutak smo
samo tako disali.
— Kampiram večeras.
Zatreptala sam. — Kampiraš? — ponovila sam. Nije to bio odgovor koji
sam očekivala.
Odmaknuo se i spustio pogled na mene, još uvijek napeta izraza lica. —
Aha. — Provukao je ruku kroz kosu, kroteći je. — Moja obitelj, mi... svake
godine smo to činili na moj rođendan. Sviđalo mi se to nekad... Odlazili smo u
ono polje puno lavande i... — ponovno je provukao ruku kroz kosu — ... u
svakom slučaju, nastavio sam to činiti svake godine.
Kimnula sam. — Znam o kojem mjestu govoriš. Tamo berem lavandu za
onaj čaj... i one vrećice... — Riječi su ostale visjeti u zraku. Bilo je grozno i
poželjela sam zaplakati. Ah, Kylande, već mi očajnički nedostaješ, a još nisi ni
otišao. Piljila sam u svoja stopala.
Rekla sam mu da ga volim, a nije mi uzvratio.
Kad sam podignula pogled prema njemu, škiljio je zagledan u sunce.
Nedugo potom spustio je pogled na moje lice. Bilo je nečega divljeg i sirovog u
izrazu njegova lica, ali samo je stajao gledajući me trenutak prije nego što me
uhvatio za ruku i pošao prema kući. Imala sam osjećaj da me odavno nije
dotaknuo. Osjećala sam njegovu toplu i čvrstu ruku u svojoj.
Hodali smo bez riječi. Osjećala sam bol u srcu i činilo se da Kyland
svakoga trenutka postaje sve silovitiji. Nije mi pustio ruku kad smo prošli
pokraj moje kamp-kućice pa sam nastavila hodati s njim sve dok nismo stigli
do njegove kuće.
126
Nisam znala jesam li poželjela zaplakati ili baciti nešto, ali tuga koju sam
tjednima osjećala odjednom je u meni uzavrela do bijesa.
Kyland mi je pustio ruku i otvorio vrata kuće. Ušla sam s njim, ne
shvaćajući uopće zašto sam tu.
Kad sam ušla, zgranula sam se. Bijes koji je pokuljao iz mene zamijenio
je onu zaprepašćujuću bol. Posvuda su bile naslagane kutije i peći na drva koja
je stajala nasred dnevnoga boravka više nije bilo. — Što? — upitala sam.
Kyland je pratio moj pogled. — Prodao sam je za dvjesto pedeset dolara
nekom tipu iz Evanslyja. Dovezao se ovamo i kupio je, nju i mamin servis za
objedovanje.
Zjapila sam otvorenih usta kad me preplavio očaj. Kimnula sam i suza mi
je na kraju kliznula iz oka. Posramljeno sam je obrisala.
To se događalo. Odlazio je.
— Tenleigh — rekao je Kyland, ozbiljnim glasom. — Molim te, ne plači.
— Koraknuo je prema meni. — Samo to nemoj. Molim te. — Zvučao je
očajnički. — To sam želio izbjeći. To. Ne želim da se bilo tko od nas dvoje
ovako osjeća.
Udaljavao se od mene da to olakša. Ali udaljavanjem je bol postajala samo
još veća.
— Eto, ja se tako osjećam. Nećeš mi to oduzeti! Volim te i ne moraš ništa
reći na to. Ljubav koju osjećam prema tebi je moja. I osjećat ću je ako to želim.
— Tenleigh — ponovio je, glasom koji se slamao. — Nemoj me voljeti.
Molim te, nemoj me voljeti. Ne mogu ostati ovdje. Nemoj me voljeti.
— Prekasno je. — Prkosno sam odmahivala glavom. — Prekasno je. Ne
tražim da ostaneš, ali prekasno je da te ne volim.
Izraz njegova lica odavao je patnju. — Nije moguće — rekao je,
odmahujući glavom.
— Moguće je.
Pogled mu se sreo s mojim pa mi je polako prišao. Ona žestina u njegovu
pogledu pojačavala se. Nekoliko trenutaka gledao je moje usne, kad mi se posve
približio, a potom me poljubio. Blagost njegova poljupca bila je u izravnoj
127
suprotnosti s izrazom njegova lica i energiji koja se osjećala između nas. Nisam
znala što misliti o tome.
— Volim te, Kylande — prošaptala sam kad su nam se usne razdvojile.
Položila sam ruku na njegov obraz. — I voljet ću te bez obzira na to bio ti ovdje
u Dennvilleu ili u New Yorku, u Londonu ili na Jupiteru. Volim te.
Snažno je stisnuo oči i glasno otpuhnuo. Provukao je prste kroz moju
kosu i nježno je stegnuo. — Pogreška.
Sporo sam odmahivala glavom, zbog njegovih ruku osjećala sam kako
kosom potežem skalp, zagledana u njegove oči pune boli. — Kako ljubav može
biti pogreška?
Obujmila sam ga oko leđa, zavukavši dlanove pod njegovu košulju, i
osjetila toplinu njegove glatke kože. Primaknuo se bliže u moj zagrljaj.
— Volim i ja tebe, Ten — rekao je naposljetku nježno. — Zato i jest
ovako teško. — Činio se gotovo shrvanim, kao da su same te riječi ukrale nešto
od njega.
Srce mi se vinulo u visine jednako koliko je krvarilo zbog očaja koji sam
osjećala u njegovu glasu, stojeći usred dokaza da odlazi. Čvršće sam ga zagrlila.
— Sve što želiš Ky, ma što to bilo, sve ću ti dati.
Drhtavo je uzdahnuo, a potom zašutio.
Problem je bio u tome što nisam znala mijenja li to što se nas dvoje
volimo bilo što. Zapravo, nakon svega onoga što mi je Kyland tijekom nekoliko
posljednjih mjeseci povjerio, više od bilo koga shvaćala sam zašto je trebao
otići. Zaslužio je živjeti negdje izvan ove kuće usamljenosti i gubitka. Tu je
svakodnevno viđao slike patnje koja ga je pogodila... slušao krikove svojega
brata među istim tim zidovima, u svakoj prostoriji čuo očev glas, osjećao
majčinu odsutnost, njezino napuštanje. Željela sam da ode jednako koliko je on
sam to želio, ali silno je boljelo. Ugrizla sam se za usnicu. Ali možda... možda
ako dobije tu stipendiju, možda me neće ostaviti. Možda bismo jednom nekako
mogli negdje živjeti zajedno, daleko odavde. Možda bi pristao na to,.. možda
mu nije sve iz Dennvillea u Kentuckyju nanosilo bol. Možda bi poveo sa sobom
ono jedino što nije... mene... najprije u srcu, a poslije... poslije, k svome domu,
u svoj život. Možda mu je najprije bilo potrebno da neko vrijeme živi sam, bez
svojih demona, da počne vjerovati u to kako ljubav ne mora uvijek nanositi bol
128
i da je katkada ona sama dovoljna. Čekat ću. Čekat ću koliko god to bude tražio
od mene.
Legli smo na kauč i dugo tako ostali, Kyland zadubljen u vlastite misli, a
ja u svojima. Nakon nekog vremena upitao me bih li željela ostati i učiti malo
s njim... završnica je bila u ponedjeljak. Nismo vise razgovarali o osjećanjima.
Je li ljubav tako boljela?
Za večeru smo za njegovim stolićem za kavu pojeli juhu od povrća, a
potom sam ga poljubila opraštajući se od njega. Marlo će uskoro krenuti na
posao pa sam se trebala vratiti kući, pobrinuti se za mamu.
— Neću te vidjeti ovaj vikend — rekla sam tužno. — Čuvaj se,
dogovoreno?
Kyland je potvrdno kimnuo. U pogledu mu se očitovala nekakva tužna
žudnja. Ali on je bio taj koji odlazi. Bio je to njegov izbor. Možda mu je bio
potreban. Možda mu je bilo potrebno to vrijeme na tome mjestu na kojemu je
doživio nekoliko sretnih trenutaka sa svojom obitelji, možda mu je baš to
trebalo. Možda je meni baš to trebalo. Možda sam ga jednostavno morala pustiti
da ode. Voljela sam ga. Dat ću mu sve što mu treba.
— I tebi je sutra rođendan — rekao je nježno. — Kakvi su ti planovi?
Slegnula sam ramenima. — Ah, vjerojatno će mi Marlo ispeci kolač, tvrd
kao kamen, a ja ću nešto malo čituckati. — Osmjehnula sam se. Nasmiješio se,
uklonivši mi pramen kose s čela.
— Sretan ti rođendan, Tenleigh.
— Sretan ti rođendan, Kylande.
Nekoliko trenutaka sporo smo se i strasno ljubili na njegovu kauču.
Osjetila sam da me želi. Ali kad sam se odvojila, pustio me.
Posljednji put poljubila sam ga u usta, a potom se vratila u svoju kamp-
kućicu. Imala sam osjećaj da mi se srce slama na stotine komadića i, da mi život
ovisi o tome, nisam mogla shvatiti kako ih zadržati na okupu. A nisam bila
sigurna no da to želim.
129
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Kyland
Mjesto na kojemu sam godinama kampirao sa svojom obitelji bilo je

uvijek mirnije nego što mi je ostalo u sjećanju... što je bilo dobro, jer trebala mi
je dobra doza mira. Tenleigh je rekla da me voli i uzvratio sam joj. To me
ispunilo radošću i silnim očajem. Nisam joj imao što ponuditi, a kako ću je sada
ostaviti i otići?
Umalo sam prije odlaska otišao do njezine kamp-kućice pitati je da pođe
sa mnom, ali sam se othrvao tom porivu. Problem je bio u tome što sam joj se
tri tjedna odupirao, misleći da će mi tako biti lakše. Naprotiv, moja žudnja za
njom samo se još pojačala. Čeznuo sam za njom. Duboko u utrobi osjećao sam
glad... sagorijevanje koje je, neutaženo, postajalo sve snažnije i zahtjevnije.
Znao sam da sam je odavno volio... zapravo znatno duže nego što je ona voljela
mene. Kada se to dogodilo? Kada sam to prestao biti na oprezu dovoljno dugo
da mi se njezina dragost ovije oko srca tako da se iz toga nikada neću mogu
ispetljati. Ali, zar je to sada uopće bilo važno?
Osvrnuo sam se oko sebe. Golemi drevni hrast pružao je zaklon koji smo
uvijek rabili kao naš “teren za kampiranje”. Nismo si mogli priuštiti opremu za
kampiranje pa smo se poslužili istim dekama i prekrivačima kojima smo se
obično pokrivali, ali s plastičnom ceradom ispod. Tata bi skuhao kašu, varivo
od oposuma, vjeverica i drugih divljih životinja koje su se dale uhvatiti u malu
klopku... veprovinu ako si imao pušku. Trebala je to biti delikatesa, ali poput
mnogih ostalih “delikatesa”, vjerojatno je nastala zbog skapavanja od gladi i
vjerojatnosti da će nešto što se zove delikatesa biti puno ukusnije. Koliko god
loše zvučalo, bilo je dobro. Spravio bih svake godine određenu količinu toga za
izlet, koji je padao na moj rođendan. Pomislio sam kako bi se to mojemu ocu
svidjelo.
Pogledao sam u polje lavande. Sviđalo mi se ovo mjesto, jer kad bi
zapuhao povjetarac, mogao se osjetiti miris onog ljubičastog cvijeća... opojnog
i ljekovitog istodobno. Smirujućeg. Sjeo sam na veliku otpalu granu koja je
ondje bila još kad sam bio dijete i promatrao cjepanice za vatru koje sam
poslagao na tlo ispred sebe. Zapalit ću je kad se smrači i podgrijati ono varivo.
130
Spavat ću tu zadnji put pod zvijezdama u improviziranoj vreći za spavanje.

Nikada se više neću vratiti ovamo. Nešto u meni se pomaknulo, nešto što sam
iznenađujuće osjetio kao tugu i bol u utrobi. Nisam ga točno razumio... ovo
mjesto bilo mi je odveć bolno, jer sam svaki put kad bih došao ovamo osjećao
odsutnost svoje obitelji. Istodobno je tu bila i radost koje sam se sada sjećao.
Kako je to moglo imati smisla? Nisam mogao podnijeti te proturječne osjećaje.
Želio sam osjećati mržnju prema Dennvilleu u Kentuckyju... ništa drugo.
Tenleigh. Bilo je to zbog Tenleigh. Ona je bila tu i odjednom je tu bila
ljepota. Odjednom je Dennville bila ona... djevojka koja mi je pomogla probiti
se kroz dio tame na svjetlost. Zaječao sam, a potom sjeo, nekoliko trenutaka
zagledan u travnatu površinu, razmišljajući što mi je činiti.
Kako je moj život odjednom postao tako kompliciran? I tako jasan?
Tenleigh. Napola agonija, napola nada.
Moja ljubav prema njoj bila je sve... i sva istodobno.
Lijevo od sebe zapazio sam nekakvu kretnju i podigao glavu, neznatno
se prenuvši. Bila je tamo, hodajući poljem ljubičaste lavande prema meni, kao
u snu. Srce mi je zatreperilo i ustao sam. Sve u meni brujalo je od iznenadne
radosti. Sranje.
Došla je do mene i bojažljivo mi se osmjehnula. Ruke je držala sklopljene
ispred sebe. Kosa joj je bila spletena u labavu pletenicu prebačenu preko
ramena. Na sebi je imala bijelu vestu koja joj se spuštala s ramena otkrivajući
njezinu blijedožutu kožu. Znao sam da nikada nisam vidio sliku ljepšu od
Tenleigh Falyn koja je stajala u polju lavande.
Stajala je uspravna, činilo se da skuplja hrabrost. Kad joj se pogled sreo s
mojim, rekla je: — Razmišljala sam o ovome sve od jučer i nadala se kako ne
bi imao ništa protiv da ti pravim društvo. Mislila sam da me nećeš od svih dana
odbiti baš na današnji dan. — Osmijeh joj je bio prepun nedužne nade, zbog
čega sam osjetio stezanje u želucu.
Uzvratio sam joj osmijehom. — Željela si poći sa mnom na kampiranje
za svoj rođendan?
Povukla je donju usnicu zubima i potvrdno kimnula: — Više od svega.
Odjednom sam osjetio nekakvu sreću, kao nikada dotad. Možda zbog
nenadane pojave osobe koja mi je nedostajala. Možda zbog usamljenosti koja je
upravo otplutala kad mi se Tenleigh pojavila na vidiku. Možda samo
131
zahvalnost, a Bog je znao da sam tijekom života mogao biti zahvalan za malo
toga. Široko sam joj se osmjehnuo, rekavši: — Ovo bi moglo biti opasno. Što
ako me spavanje na otvorenom pretvori u spiljskog čovjeka pa te za kosu
uvučem u svoju vreću za spavanje? — Nacerio sam se, dajući joj do znanja da
se šalim. Odavno nismo bili tako opušteni i godilo je.
—U one spiljske ljude koji su živjeli prije nekoliko tisuća godina? —
upitala je. U pogledu joj se vidjelo da se zabavlja kad mi je uzvratila
zadirkivanjem. Kad je naherila glavu, izraz lica postao joj je ozbiljan. — Ne bih
se opirala — prošaptala je, grickajući svoju punu donju usnicu.
Osjećao sam da su mi se oči razrogačile i nježnost se razlijegala prsima.
— Tenleigh — prodahtao sam. Usne su joj bile jako lijepe. Želio sam ih na
svojoj koži. Posvuda. Nije skidala pogled s mojega. Kad sam joj se približio,
preplavio me njezin miris, miris divljega cvijeća u daljini na ljetnom
povjetarcu. Odjednom sam imao osjećaj da je to nešto najprirodnije na svijetu.
Stojeći tako vani u sjeni golemoga hrasta dok se beskrajno nebo proteže
posvuda oko nas, bez ijedne zgrade na vidiku, nisam se mogao sjetiti zašto sam
se uopće ikada opirao. Da mi je život ovisio o tome, ne bih mogao znati zašto
se nismo ponašali sukladno osjećajima koji su se kovitlali u zraku oko nas,
osjećajima koje je samo Bog mogao izmisliti. Kao da je bilo nekakve čarolije u
onom povjetarcu koji je svijest sveo samo na nas dvoje koji smo stajali tamo.
Sklopio sam oči i udahnuo, osjećajući vrtoglavicu, i onaj osjećaj potrebe zakolao
mi je cijelim bićem, puštajući da me preuzme nagon. Sagnuo sam se, a ona je
zabacila glavu podižući usnice do mojih. Razdvajala ih je da mi omogući
pristup. Zaječao sam i prislonio usnice uz njezine. Svaka prolazna misao na to
zašto se ovo ne bi trebalo događati izgubila se u zvukovima naših uzdaha i
mljackanju naših razigranih jezika.
Spuštao sam ruke niz njezino tijelo, prelazeći sporo preko ženstvenih
oblina, diveći se drukčijoj građi od moje i tome kako smo savršeno pristajali
jedno drugome. — Želim ti osjetiti kožu, Tenleigh. — Gušio sam se dok sam se
odvajao od njezinih usnica i zagledao joj se u oči... oči pune požude... i ljubavi.
Sunce je upravo zalazilo i suton se brzo spuštao preko planina.
Tenleigh je nakratko pogledala improvizirani krevet koji sam postavio
na tlu ispod dugih grana stabla. Uzela me za ruku i povela da stanem pokraj
njega.
132
— Tenleigh, ja... — Pružila je ruku i stavila dva prsta na moje usnice,

spriječiti me da kažem više išta. Iskreno, ni sam nisam znao što sam namjeravao
reći. Još jedno upozorenje kako to ništa neće promijeniti? Još jedan podsjetnik
na to kako ipak odlazim? Dovoljno se naslušala tih riječi od mene i vjerojatno
ih nije željela čuti u ovom trenutku. A ni ja ih doista nisam želio izgovoriti.
Zapitao sam se jesam li ih ikada i mislio ozbiljno. Zapitao sam se puno toga.
Nismo se prestajali ljubiti. Činilo se kao da smo se ljubili cio život.
Tenleigh je bila jedina djevojka s kojom sam se ikada tako ljubio. Prije sam
uvijek brzo nastojao stvari dovesti do sljedeće razine. Ali s njom sam si
dopuštao da se rastapam u ugodi njezinih usana dok mi se tijelo polako
zagrijavalo i dok sam pamtio osjećaj njezina podatnoga tijela priljubljenog uz
svoje, toga kako su joj opojne bile usne, jezik, dah.
Nakon nekog vremena odmaknula se. Obrazi su joj bili zajapureni i
usnice vlažne i crvene. Njezina tamna kosa izvukla se iz pletenice i uokvirivala
joj lice. Katkada je njezina ljepota bila zapanjujuća. Dok sam je gledao, kao da
mi se ta slika upila u kožu, krv i dušu. Tijelo mi je pulsiralo zbog potrebe.
— Nastojat ću biti nježan — rekao sam. Razrogačila je oči, ali samo je
potvrdno kimnula. U misli su mi nahrupile slike... slike koje sam prije
odbacivao i tjerao od sebe, a koje sam sada pustio da mi se kovitlaju mislima...
slike Tenleighnine glave zabačene u strasti i njezinih nogu obavijenih oko
mojega tijela dok uranjam u nju.
Sporo smo se oslobodili odjeće, dok je onaj drugi gledao. Sve do toga
trenutka nikada nisam doživio ništa erotičnije od gledanja
Tenleigh kako se skida preda mnom, znajući da ću uskoro biti u njoj. Kad
je bila posve naga, pustio sam da mi pogled polako luta njezinim tijelom, iako
sam je već vidio golu. Ali uvijek je to bilo pri nekom nejasnom osvjetljenju
među četiri zida moje sobe, ali ovo, ovo je bilo pod zalazećim suncem kad joj
je koža bila obasjana zlaćanim svjetlom, dok je dašak hladnog povjetaraca
pretvarao njezine rumene bradavice u čvrste oblutke.
— Nevjerojatna si — prošaptao sam.
Prešla je pogledom preko mojega tijela i moj nabrekli ud pulsirao je kad
je spustila pogled na nj. Podignula je pogled prema meni i rekla: — I ti si
nevjerojatan. Ne želim da budeš nježan sa mnom, želim te osjetiti. Želim sve
ono što mi imaš dati.
133
Zajecao sam i približio joj se, osjećajući svoj bolan ud i uzavrelu krv koja
mi je kolala ispod kože.
Položio sam je na tlo, osjetivši prvi žalac žaljenja. Bila je lijepa i poželjna.
Zaslužila je da je se položi na nešto bolje od pljesnivih deka ispod stabla. —
Kylande — prošaptala je, uzevši mi lice u svoje ruke i zagledavši mi se u oči,
kao da je znala o čemu razmišljam. — Ovo mi je najbolji rođendan u životu.
Zagladio sam joj kosu s lica. — I meni.
Izvila je kralježnicu kad su moje usne našle njezinu bradavicu. Zaječala
je i priljubila tijelo uz moje. Koža joj je bila topla i tijelo podatno, meko. Njezino
reagiranje, čuđenje i opojna nedužnost bili su nešto s čime nisam imao iskustva,
nešto što me iznutra suštinski promijenilo na način na koji se nisam u tom
trenu mogao usredotočiti da bih ga shvatio. Jednostavno sam ga upio i uživao
u tome.
Nedugo potom oboje smo stenjali i izvijali se. Bio sam toliko napaljen da
sam se molio da izdržim dovoljno dugo da joj to iskustvo barem učinim
vrijednim pamćenja.
Posegnuo sam dolje između njezinih nogu i osjetio sklisku tekućinu koju
sam prinio do klitorisa pa nježno kružio, dok je dahtala prislanjajući se uz moju
ruku. Ponovno sam spustio glavu do njezinih grudi i nježno ih sisao. Stenjući
je zazvala moje ime i trenutak potom osjetio sam kako pulsira i grči se pod
mojom rukom.
Zagledao sam se u njezin požudom zamagljen pogled, uzeo ga u ruku i
onako nabreklim nježno je rastvorio. Reagirala je širenjem nogu. Ah, Tenleigh,
savršena si. Stenjao sam, nastojeći to činiti što je moguće sporije, dok je moje
tijelo vrištalo na mene da uronim u nju i pojebem je poput životinje. Toliko
sam je silno želio.
Tenleigh je položila ruke na moja ramena i sklopila oči dok sam sve
dublje prodirao u nju. Njezina toplina okruživala mi je glavić, navodeći me da
izgubim još jedan djelić kontrole koju sam tako čvrsto nastojao zadržati.
— Otvori oči, Ten — zaškrgutao sam. — Pogledaj me. — Što to pogledaj?
Kako te uzimam? Kako te činim svojom? Da, vrištalo mi je srce, ali ušutkao sam
ga. Ne. Pripadali smo jedno drugom samo tu noć. Ali to nije ništa mijenjalo.
Nije moglo promijeniti.
134
Otvorila je oči, zagledavši se u moje dok sam jednom glatkom kretnjom

uronio u nju. Lice joj se bolno lecnulo i osjetio sam kako mi tijelo prodire kroz
njezino, ali nije vrisnula. Bilo je gotovo. Toliko sam se opirao oduzeti Tenleigh
nevinost, ali sada mi nije bilo žao. Ma što se dogodilo, taj dio nje uvijek će biti
moj. Nikad neće pripadati nekom drugom muškarcu. Nikad. Promatrao sam joj
lice iz blizine kad sam se počeo pomicati u njoj. Osjećao sam blaženstvo u
mudima, u utrobi, ali nije se ponovno lecnula. Rukama mi je prelazila niz leđa,
preko stražnjice, dok sam je milovao iznutra, najprije polako, a potom sve
očajnije. Bila je tako dobra, predobra. — Svršit ću — prodahtao sam, blaženo
posljednji put prodrijevši u nju kad sam zadovoljno izlio svoje sjeme i nakon
doživljenog orgazma klonuo zaječavši uz njezin vrat. Neznatno sam se
zakotrljao u stranu da je ne zgnječim. Nekoliko trenutaka ostali smo tako
ležeći. Tenleigh je noktima prelazila gore-dolje duž mojih leđa, dok sam
nastojao uspostaviti nadzor nad disanjem. Kad sam se otkotrljao s nje, spustio
sam pogled i ugledao njezinu djevičansku krv na svojemu napola mlitavom udu
i osjetio silan ponos. Dao sam sve od sebe da ga suzbijem, ali napor je bio
uzaludan.
S puno strahopoštovanja, ponovno sam se spustio na deke.
— Bilo je nevjerojatno — dahtao sam. — Bože, Tenleigh, bilo je zbilja
nevjerojatno.
Slatko se osmjehnula i kimnula. — Da — uzdahnula je. — Bilo je.
Nismo baš mnogo spavali te noći. Bila je poput droge i nisam je se mogao
zasititi. Želio sam živjeti zauvijek zavučen duboko u nju. Sigurno ju je boljelo,
ali ništa nije rekla. Ta noć bila je satkana od znojne kože i zadovoljnih krikova
koji su odjekivali brdima. Znao sam da ću ostatak života, ma gdje bio i s kim
bio, kad pomislim na Tenleigh, pomisliti na toplinu, lavandu i nepregledno
nebesko prostranstvo.
Poslije, u neko doba, dok je sjajan polumjesec visio nad nama, ipak sam
se odvojio od nje i naložio vatru. Sjedili smo na deblu srušenoga stabla omotani
dekama i hranio sam je varivom koje sam podgrijao na otvorenom plamenu.
Negdje u daljini je bez prestanka hučala sova i Tenleigh se glasno smijala dok
sam joj nizao priče o nevoljama u koje smo Silas i ja kao djeca upadali... priče
koje dotada nije znao nitko osim mojega brata i mene. Kao da sam na taj način
ponovno oživio dio njega.
135
Kratko smo plesali pod nebom obasjanim zvijezdama. Tenleigh se smijala

kad sam je svijao. Povest ću te na maturalnu budem li mogao — rekao sam
nježno, sa žaljenjem, pridižući je tako da je tijelom bila priljubljena uz mene.
— Činio bih puno toga da mogu.
— Znam — odgovorila je, obujmivši mi dlanom obraz i poljubivši me
opojno u usta.
Toliko toga kovitlalo mi se mislima, emocije koje su mi bile poznate,
osjećaji koje nisam mogao razlučiti. Ali kad se žar ugasio i kad su se prve zrake
sunca pojavile nad planinom, pogledao sam pokraj sebe usnulu Tenleigh,
onako lijepu, podatnu i ranjivu ispod neba u rano jutro i znao što moram
učiniti. Znao sam da je to pogrešno i znao sam da ću se raspasti učinim li to.
Ali, unatoč svemu tomu, znao sam da ću to ipak učiniti.
Jednoga dana, kad budem živio svoje snove, razmišljat ću o svim onim
stvarima koje su mi slomile srce i bit ću im zahvalan.
Znao sam da to moram. Zato što nisam bio u pravu.
Sve se promijenilo. U jednoj noći, ništa više nije bilo isto.
136
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Tjedan poslije polagali smo maturu. Potražila sam Kylanda nakon škole,
ali nisam ga mogla naći. Nisam bila odveć tjeskobna zbog toga. Nisam zapravo
željela razgovarati s njim o tome kako je napisao. Već sam znala... bila sam
uvjerena da je dobio sve petice. Nije se činio ni najmanje zabrinutim, i dok smo
učili, čak i onda kada je bio rastresen, na svako pitanje iz ispitnih zadataka koje
sam mu postavila odgovorio je sa stopostotnom sigurnošću.
Ne, pravi razlog zbog kojega s njim nisam željela razgovarati o maturi
bio je taj što je to bila još jedna tema koja me podsjećala na njegov skori odlazak.
U svakom slučaju, morala sam poći kući ostaviti stvari, da mogu otići do Alsa
gdje sam radila u smjeni. Al je rekao da će imati još slobodnih smjena sad kad
je ljeto bilo na pomolu. Gosti su više navraćali u toplijim mjesecima kad je
otvorio terasu vani, a nekoliko djevojaka izgubio je kad su prešle raditi u novi
bar koji se otvorio u Evanslyju. Tako je to bila sjajna vijest. Nešto u meni
govorilo mi je da ću ostati u Dennvilleu pa je bilo dobro što ću imati redovit
prihod, barem tijekom ljeta. Poslije ću već nešto smisliti. Provest ću svoj plan
B. Osjetila sam razočaranje u prsima, ali sam ga odagnala. Učinila sam to.
Donijela sam odluku i provela je. Nije više bilo povratka.
Dok sam zadubljena u vlastite misli prolazila glavnom cestom kroz
Dennville, pogledala sam lijevo od sebe i ugledala Shelly kako razgovara s
Kylandom u veži stare napuštene zgrade. Stajala mu je vrlo blizu i gledala ga
kao da joj pripada. Obuzela me ljubomora pa sam se trgnula. Bio je naslonjen
bokom na dovratak kad je rekla nešto što nisam uspjela čuti. Ustuknula sam za
korak tako da sam sada bila skrivena iza široke drvene telefonske govornice i
povirivala na njih.
Sjajno. Sada sam još bila i uhoda.
Što sam to činila? Ugrizla sam se za usnicu razmišljajući da im priđem i
pridružim im se. Zašto sam se osjećala kao da nešto prekidam? Bili smo zajedno
samo jednu lijepu noć u polju lavande, ali i to je moralo nešto značiti. Nakratko
sam osjetila nesvjesticu, prisjetivši se te noći, ali onda se ponovno javila
137
ljubomora pa sam se osvrnula pogledavši prema Shelly i Kylandu. Zašto je dio

mene osjećao da ću se umiješati u to nešto što su imali ako priđem? Kao da sam
uljez? Prisjetila sam se njihova poljupca kojemu sam svjedočila i onoga
pipkanja u kazalištu prije nekoliko mjeseci, i odjednom sam imala osjećaj kao
da će mi pozliti. Kad sam ponovno pogledala, više ih nije bilo. Zatreptala sam
i ugledala ih ispred sebe. Shelly ga je povlačila za ruku, a on je išao za njom.
Klonula sam. Nisam znala što osjećati. Je li bio moj? Jesam li imala pravo
svojatati ga u javnosti? Iznova i iznova tvrdio je da odlazi i da mi ništa ne može
obećati. Kako sam mogla sada o tome razgovarati i zahtijevati nešto kad sam ja
bila ta koja mu je rekla da je u redu ako spava sa mnom i ipak ode? Ali onda mi
je rekao da me voli. Prevladala je zbunjenost. Ako ljubav sama po sebi nije bila
neka vrsta svojatanja, što onda jest? Je li me mogao voljeti i biti intiman sa
mnom, a i dalje osjećati slobodu da bude s ostalim djevojkama? Nisam mogla
spriječiti bol koja mi je, činilo se, tekla žilama. Osjećala sam se uspaljeno, ali
prazno... naježeno. Ne, ne bi on. Nije Kyland takav. Ako sam nešto znala o
njemu, znala sam da je častan. Nisam li?
Kući sam hodala sporo, a trebala sam požuriti. Proveli smo zajedno ono
što sam smatrala jednom lijepom noći, noći koja me promijenila. Dala sam mu
cijelu sebe... srce i dušu. Odjednom sam samo tjedan nakon toga ponovno
osjećala sumnju i nesigurnost.
— Mrzim ljubav — promrmljala sam.
Upala sam u kamp-kućicu i odbacila školske stvari na kauč. Marlo je
izišla iz kupaonice, zakopčavajući bijelu košulju.
— Hej — osmjehnula se. — Kako je prošla matura?
Nisam je ni pogledala kad sam iz ormara dograbila radnu odjeću. — Ah,
hm, mislim dobro. — Lagala sam. — Drago mi je da je gotovo. — Okrenula
sam se prema njoj i široko se osmjehnula, osmijehom za koji sam se nadala da
će joj odvratiti pozornost.
Zaškiljila je pogledavši me, ali je sporo kimnula. — U redu. Dobro. Čuj,
jesi li spremna? Ako sada krenemo, nećemo zakasniti.
— Aha, daj mi još samo dvije minute — rekla sam, požurivši u
kupaonicu.
Pet minuta potom hodale smo cestom prema gradu.
138
Danas je na programu bila važna košarkaška utakmica i mjesto će biti

krcato, pa smo jedva čekale stići onamo. Novi gosti donijet će dodatni novac i
sada kada obje budemo radile u smjeni, zaradit ćemo dvostruko. Ovaj dan
nudio je barem nešto dobro. Nisam dobivala baš puno napojnica, ali ako se gosti
dovoljno napiju, nekolicina njih zamijenit će me za konobaricu pa ću još nešto
i zaraditi. Običavala sam držati se podalje, posebice kad se radilo o pijanim
ravnateljima koji su radili u upravi rudarske tvrtke u Evanslyju, ali ne danas.
Danas ću im prepriječiti put. Namršteno sam pogledala vlastite noge u pokretu.
Možda jesu izgledali otmjeno u svojim odijelima i sa zlatnim nakitom, ali
duboko u duši bili su pravi gadovi koji su se ponašali kao da mi žene iz zabiti
imamo prokletu sreću ako privučemo njihovu pozornost. Naravno, većina
ovdašnjih djevojaka mislila je baš to pa se tako i ponašala. Čula sam jednog
posebno glasnog upravitelja koji je pijano dovikivao svojoj skupini suradnika
koji nisu bili iz grada: “Birajte, gospodo, jeftine su”, a potom se grohotom
nasmijao. Problem je bio u tome što hrana i grijanje nisu bili jeftini pa si
katkada činio ono što si morao učiniti. A ponekad bi u svoju glupu glavu utuvio
da te netko od njih želi spasiti od bijednoga života kakvim si živio.
Do šest sati te večeri smjena je bila u punom jeku i bar je bio krcat
bučnim muškarcima koji su navijali i vikali prema velikom ekranu na zidu.
Kretala sam se kroz gomilu, skupljajući na pliticu prazne čaše i odnoseći
hranu do stolova za kojima su sjedili oni koji su je naručili. Jedan posebno pijan
tip u crvenoj košulji zgrabio bi me za stražnjicu svaki put kad bih prošla blizu
pa sam svaki put zaobilazila oko stolova da ga izbjegnem.
— Dođi, ljepoto! — doviknuo je kad sam se vraćala u kuhinju staviti
prljave čaše u perilicu. — Dovuci tu svoju malu slatku guzu ovamo.
— Gnjavi li te, dušo? — upitala je Brenda, lijepa, iako pomalo oronula
postarija konobarica koja je odavno radila kod Al’sa kad sam se vratila u bar,
pokazavši kimanjem glave prema Crvenoj Košulji.
Bacila sam pogled prema njemu. — Mogu ja to riješiti, Brenda — rekla
sam, kratko joj se osmjehnuvši.
— Samo ti meni kaži ako želiš da preuzmem tvoj dio. Imam dosta toga
za pipkanje i nemam ništa protiv da to malo podijelim.
— Stisnula je pregršt svoje pozamašne stražnjice i namignula mi.
— Nasmijala sam se.
139
Uspješno sam ostatak smjene izbjegavala Crvenu Košulju koji je otišao sa

svojom skupinom prijatelja kad je utakmica završila i kad se bar počeo prazniti.
Dok sam brisala stol blizu stražnjeg dijela bara, prišla mi je Marlo. — Hej,
Ten, pitala sam Brendu i rekla je da te ona može povesti kući.
Prestala sam s brisanjem, pogledavši je. — Neznatno se uzvrpoljila. —
Zašto? — upitala sam, zaškiljivši.
— Ah — bacila je pogled prema tipu koji je sjedio za stolom pokraj vrata.
Nije mi bio poznat... vjerojatno još jedan od onih tipova koji su u gradu boravili
poslovno. Zaškiljila sam, obuhvativši ga pogledom na drugoj strani prostorije.
— To je Corey. Pitao me da izađem s njim večeras na večeru pa...
Večeru? Bilo je prekasno za bilo kakvu večeru. Pomaknula sam se u
stranu tako da me od njezina tijela Corey nije mogao vidjeti.
— Nemoj ići kući s tipom kojega si tek upoznala u baru, Mar. Jesi li već
zaboravila kako je bilo kad...
Uspravila se. — Ne, nisam zaboravila. — Bacila je preko ramena pogled
prema Coreyju i slabašno mu se osmjehnula. Kad me ponovno pogledala, rekla
je: — Nisam glupa, Ten. Znam što Corey hoće, nemam iluzija da će me oženiti
i da ćemo se odvesti u sumrak. Samo želim nečije društvo, je li to toliko loše?
Uzdahnula sam i ramena su mi klonula. — A što sa Samom?
Marlo se nakostriješila. — Što sa Samom? Samo smo prijatelji. Nisam
njegovo vlasništvo.
— Neće mu biti drago da ideš kući s Coreyjem — rekla sam.
— Ne bi mu trebalo smetati. Bilo bi to glupo od njega.
Uzdahnula sam. — Aha. — Na trenutak sam joj proučavala lice. — Čuvaj
se onda, dogovoreno? Budi onda s njim negdje gdje ima ljudi, na dobro
osvijetljenim mjestima i...
Marlo se nasmijala i sagnula se zagrliti me. — Hoću. Doći ću kući za
nekoliko sati.
— Dobro.
Vratila sam se brisanju posljednjih stolova kad se Marlo odjavila, a potom
mi mahnula kad su ona i Corey izišli kroz ulazna vrata Al’sa.
140
Pošla sam i sama se odjaviti, kad sam ugledala Brendu. Rekla je: — Dušo,
žao mi je, izišla sam zagrijati auto i neće upaliti. Dave će za otprilike jedan sat
doći po mene. Nemaš ništa protiv da malo pričekaš?
Doista nisam željela još nekoliko sati ostati u tom zadimljenom baru
čekajući Brendina supruga. — U redu je, navikla sam na pješačenje. Nije
hladno.
— Sigurna si?
—Jesam. — Osmjehnula sam se i nakon što sam sve pozdravila, izišla.
Bila je blaga proljetna noć, ali ipak sam navukla vestu i obgrlila se. Morat ću
uskoro kupiti nekoliko novih stvari. Na nekoj mojoj odjeći doslovno su bile
rupe. Porazgovarat ću s Marlo i vidjeti što si možemo priuštiti.
Borove iglice bockale su i lepršale na vjetru oko mojih stopala dok sam
klipsala kroz prašinu i lišće uz rub ceste. Kosu mi je lagano mrsio blag
povjetarac. Pogledala sam prema mjesecu, prisjetivši se kako je izgledao onda
kad je visio nad nama u dolini dok se Kyland pomicao iznad mene, znojan od
strasti. Zadrhtala sam od želje i ubrzala korak. Možda ću se zaustaviti kod
njegove kuće. Nedvojbeno sam na to imala pravo. Kad sam začula automobil
koji je dolazio iza mene, sklonila sam se što sam brže mogla dalje od ceste.
Automobil je projurio pokraj, a kad sam podignula pogled, čula sam kako
usporava i zaustavlja se uz rubnik.
Usporila sam korak i škiljeći pogledala prema srebrnom automobilu. Je
li to bio automobil brata Jemme Clark? Kad sam prišla bliže, shvatila sam da
nije. Ovaj je bio u znatno boljem stanju od njegova, još uvijek je radio na
mjestu, ali nitko nije izlazio iz njega. Potom su se vrata otvorila i s vozačeva
mjesta izišla je Crvena Košulja, lagano domahnuvši. — Hej, ljepotice, tebe
čekam. — Osmjehnuo se spuštena pogleda i pošao do mjesta na kojemu sam
ukipljeno nervozno stajala. Bacila sam pogled gore-dolje duž ceste. Nigdje nije
bilo ni žive duše.
Pokušala sam zaobići njegovo vozilo i doviknula mu: — Čekam prijevoz,
stići će svakoga trenutka po mene. Ali drago mi je bilo vidjeti vas.
Dok sam prolazila uz suvozačku stranu automobila, počeo ga je
zaobilaziti s prednje strane pa sam ubrzala korak, potrčavši, ali i on je potrčao.
Osjećala sam pulsiranje krvi od straha kad me počeo progoniti. Tiho sam
vrisnula osjetivši njegovu ruku na svojemu ramenu, ali nastavila sam trčati i na
trenutak pomislila da će odustati i vratiti se svojemu autu. Usudila sam se
141
osvrnuti i u tome trenu dograbio me za vestu i povukao je. Poletjela sam

unatrag, udarivši leđima od njegova prsa kad me obujmio ispustivši glasan
napola smijeh, napola pobjedonosan poklič. — Pusti me! — uskliknula sam,
osjetivši zbog panike suze u očima, dok sam jecala grcajući.
Nekakav automobil sporo se provezao pokraj nas. Viknula sam —
Upomoć! — kad mi se pogled sreo s pogledom vozačice, neke žene, ali samo je
odvratila pogled i odjurila cestom.
Osjetila sam vreo dah Crvene Košulje uz svoje uho. — Opusti se,
ljepotice. Imam te. Žestoka si, zar ne? Samo te želim upoznati. Bježala si od
mene tamo u baru. Hajdemo nekamo gdje se možemo upoznati. — Prešao je
rukom preko mojih dojki, čvrsto ih stegnuvši.
— Ne! — vrisnula sam, ritajući se i udarajući ga nogama u cjevanice.
Ispustio je bolan urlik i pustio me. Naglo sam se okrenula i udarila ga šakom u
bočnu stranu glave. Bijesno je urliknuo, vrativši mi udarac. Osjetila sam strašan
bol iza uha, posrnula, izgubila ravnotežu, pala na stražnjicu i ostala u prašini,
bez daha. Poput raka sam puzala unatrag po prašini dok mi se Crvena Košulja
primicao. U trenutku kad sam skočila na noge ugledala sam automobil koji je
stao odmah iza onoga koji je pripadao Crvenoj Košulji. Okrenula sam se
potrčati, kad je muškarac iskočio s vozačkoga mjesta i povikao: — Tenleigh!
Sve je u redu. — Naglo sam okrenula glavu i vidjela kako Jamie Kearney prilazi
Crvenoj Košulji. Na mjestu sam se zaustavila. Suze su mi se slijevale niz obraze
dok sam snažno udisala.
Jamie je išao sa mnom u razred. Njegov otac bio je Edward Kearney,
čovjek s kojim je moja mama imala avanturu.
— Hej, čovječe — zavapio je Crvena Košulja, koraknuvši prema njemu.
— Riješili smo ovo... — Jamie ga je udario u lice i Crvena Košulja snažno je pao
na šljunak ne ublaživši pad. Vrisnula sam i prinijela ruke ustima. Sva sam se
tresla. Dok je Jamie podigao Crvenu Košulju, prebacio ga preko ramena i odnio
do njegovog automobila, brzo sam pogledala u kakvom sam stanju. Vesta mi je
bila poderana i visjela je na mjestu na koje me Crvena Košulja zgrabila za nju.
Imala sam osjećaj da će mi se oko brzo zatvoriti zbog otekline. Prinijela sam
prst usnama i, kad sam ga spustila, na njemu je bila krv.
Jamie je onesviještenog Crvenu Košulju ubacio u njegov automobil koji
je radio na mjestu, a potom izvukao ključeve iz bravice, sagnuo se i učinio nešto
što nisam uspjela vidjeti pa se uspravio. U jednoj ruci držao je traperice, a u
142
drugoj ključeve. Zalupio je vrata, zamahnuo rukom i odbacio ključeve u šumu

pokraj ceste.
— Jesi li dobro? — upitao je, prebacivši traperice preko ruke, kad se
okrenuo prema meni.
Drhtavo sam kimala glavom kad mi je prišao. Stisnuo je usnice kad me
obuhvatio pogledom, ali nije me dotaknuo. — Uđi, odvest ću te kući.
Oklijevala sam. Posljednje četiri godine išla sam s Jamiejem u školu, ali
nisam ga previše dobro poznavala. Zapravo, izbjegavala sam ga kad god sam
mogla i gdje god sam mogla... Pretpostavljala sam da ne gleda baš previše
blagonaklono na članove moje obitelji, uključujući i mene. Bio je tamo onoga
dana kad nas je moja mama dovukla niz njegov dugačak prilaz... onoga dana
kad je njegov otac pljunuo na nas. Vidjela sam kako nas gleda kroz prozor kad
smo se okrenule.
Promatrao je kako oklijevam, a potom posegnuo u džep iz kojega je
izvukao nešto crveno i sjajno. Prišao mi je i pružio mi da uzmem to nešto iz
njegove ispružene ruke. Bio je to švicarski nožić.
— Pokušam li bilo što zbog čega bi ti bilo neugodno, ubodi me u oko
ovim — rekao je, a na usnama mu se pojavio tračak smješka.
Odahnula sam i slabašno mu se osmjehnula. Moje uznemireno srce
usporilo je dovoljno da sam mogla normalno disati. Uzela sam nožić od njega.
Ništa nisam rekla, ali pošla sam za njim do automobila i sjela na suvozačko
mjesto. Ušao je i on i ubacio traperice na stražnje sjedalo. Zbunjeno sam se
osvrnula, bacivši pogled na njih, a potom šćućureno sjela uz suvozačka vrata
kad je Jamie izvezao automobil na cestu. Osvrnula sam se kroz stražnji prozor.
Crvena Košulja još uvijek nije sjedio uspravno u svojemu automobilu.
— Što ako je mrtav? — upitala sam.
Jamie je također bacio pogled u retrovizor. — Nije mrtav. Probudit će se
sa strašnom glavoboljom i mamurlukom... i morat će se pješice vratiti do hotela
u kojemu je odsjeo... bez hlača. — Pogledao me, blago se nakreveljivši. Piljila
sam u nj neozlijeđenim okom. I sama sam se nakreveljila zamislivši ga kako se
vraća cestom, gol od pojasa naniže, ali odmah sam se uozbiljila.
— Može doznati kako se zovem — rekla sam.
Jamie je pogledao prvo u mene, a potom natrag na cestu kad je skrenuo
na put koji je vodio u brda.
143
— Neće te uznemirivati. — Trenutak je zašutio. — Ja ću se pobrinuti za

to, dogovoreno?
Pogledala sam ga. — Dogovoreno. — Ne znam zašto sam mu povjerovala
da će se pobrinuti za to, ali vjerovala sam mu. Jamie se družio s omiljenom
djecom, malom skupinom u našoj srednjoj školi onih koji su živjeli u Evanslyju,
čiji su roditelji bili na rukovodećim položajima u rudnicima... s djecom
bogataša. Nisam znala jesu li ga po svim mjerilima smatrali “bogatim”, ali po
mojima je to posve sigurno bio, naši životi razlikovali su se kao nebo i zemlja.
Usmjerila sam ga uz brdo prema svojoj kamp-kućici i kad se pred njom
zaustavio, sjedio je trenutak zagledan u nju. Previše me boljelo i bila sam
previše otupjela da bih marila za to. U tom trenutku kamp-kućica mi je
izgledala dobro i poželjela sam ući u nju i leći na onaj mali kauč na kojemu sam
spavala. Povukla sam ručku na vratima i ona su kliknula, otvorivši se.
— Hej, Tenleigh — zazvao je Jamie. Zastala sam, ali nisam se okrenula
prema njemu. — Možda nije baš pravi trenutak, ali bi li, hm, bi li željela
sljedeći tjedan poći na maturalnu zabavu? Mislio sam sa mnom?
Osvrnula sam se preko ramena. Jamie je dobro izgledao — ne onako kao
Kyland — ali imao je lijepo lice, drago zapravo. — Hvala ti, Jamie, ali, hm, ne
bih. Ne plešem i ...— Ne mogu si priuštiti ni haljinu ni cipele, a osim toga,
očajnički sam zaljubljena u nekoga.
— Hajde, duguješ mi to. — Pogledi su nam se sreli i shvatila sam da se
šali.
Odahnula sam i osmjehnula mu se. — Hvala ti, Jamie, zbog toga što si
učinio. Ali ne, ja, hm, viđam se s nekim i... — Suze su mi potekle zbog vlastitih
riječi. Jesam li se viđala s nekim? Bože, kako je sve to bilo zbunjujuće, na neki
način mi je i srce bilo jednako povrijeđeno kao oko.
— Hej — rekao je nježno. — Shvaćam. Samo sam mislio... znaš, ti i ja...
— Stisnuo je usnice, doimajući se kao da razmišlja o svojim riječima. — Nikada
se nisam istinski potrudio upoznati te i žao mi je zbog toga. Shvaćam da sad baš
više nema puno vremena, ali smatrao sam da bi možda ples... — Pogledom je
prešao preko mojega lica. — Ali u vezi si s nekim pa shvaćam da te vjerojatno
on želi odvesti na maturalnu zabavu.
Spustila sam pogled na krilo i odmahnula glavom, ali nisam progovorila.
Bi li ovaj mladić shvatio što znači imati tako malo da si nekih dana bio zahvalan
144
samo kad imaš dovoljno za pojesti. Plesovi, izlasci... sve te stvari bile su tako
daleko izvan mojega iskustva da pojma nisam imala što znači raditi bilo što od
toga. Pojma nisam imala kako je to voditi život u kojemu si imao povlasticu
brinuti se o takvim stvarima.
— Hvala ti još jednom — rekla sam.
— Tenleigh? — Osvrnula sam se iza sebe. — Ne... ne znam... hm...
— Pucaj, Jamie!
— Homić sam.
Ah. Okrenula sam se posve prema njemu. — Pa zašto bi me onda zvao
na ples?
—Jednostavno sam želio provesti vrijeme s tobom.
Naherila sam glavu. — A što bi bilo da sam pristala, nadajući se da ti se
sviđam? — upitala sam.
— Mi... mislim da o tome baš nisam dobro razmislio. Oprosti.
— Trenutak sam ga motrila, a potom uzdahnula. — Nema problema.
— Ne mogu to reći roditeljima. Zapravo, mogu. Reći ću im. Uskoro. Tako
barem mislim. Možda. — Pogledao je kroz bočni prozor na vozačevoj strani.
Duboko sam udahnula i naslonila se. — Uvjerena sam da će sve biti u
redu.
Ponovno me pogledao i odmahnuo glavom. — Ne, neće. Neće biti u
redu. Ali mislim da to svakako moram učiniti. Mislim prije nego što odem na
koledž. Na taj način će imati vremena prožvakati to dok me ne bude, znaš?
Kimnula sam. — Aha. — Ispružila sam ruku i stegnula ga za rame. — Pa,
sretno.
— Moj otac odrastao je kao ti — rekao je, bacivši pogled na moju kamp-
kućicu. — U njegovu je uredu slika straćare u kojoj je kao dječak živio u
Zapadnoj Virginiji.
Stisnula sam usnice i počešala se po bedru. — Gle, tim gore.
— Kako to misliš? — upitao je, kad mu se pogled ponovno sreo s
pogledom mojega zdravoga oka.
145
— Zna kako je bolno tako živjeti... nama je otežao. — Njemu je to bio

bolestan i uzbudljiv način da se podsjeti koliko se izdigao... i kako ostali žive
daleko ispod njega.
Jamie se neznatno lecnuo i pogled mu je nekamo odlutao prije nego što
ga je ponovno vratio. — Znam. — Na trenutak je zastao. — Ako ćeš se zbog
toga osjećati imalo bolje, ni meni se ne sviđa gdje živim, unatoč svemu što
imam. — Namrštio se kad je pogledao kroz prozor iza mene. — Onoga dana —
pogled mu je sreo moj — onoga dana kad vam je moj otac... rekao da napustite
našu kuću, gledao sam. Vidio sam. I poželio poći s vama. Vidio sam kako ste se
vas tri čvrsto uhvatile za ruke i udaljile se, kako si se naslonila na svoju sestru
i... vjerojatno će ti biti glupo i suludo ovo što ćeš sada čuti od mene, ali poželio
sam poći s vama. Poželio sam imati ono što imate vi. Obitelj.
Zaprepašteno sam piljila u nj. — A ja sam željela ono što si imao ti.
Obitelj. I — nasmijala sam se tiho — nešto hrane u hladnjaku.
Nasmijao se, a potom uozbiljio kad mu se osmijeh pretvorio u grimasu.
— Nikome nije lako, homiću — rekla sam nježno, odmahujući glavom.
— Što si rekla?
— Ništa. Hvala ti još jednom, Jamie. Laku noć.
Kimnuo je, doimajući se zabrinuto. — Laku noć, Tenleigh. I pobrini se
za to da staviš led na oko.
— Hoću. — Otvorila sam vrata njegova automobila i izišla.
Gledala sam za njim dok se okretao i odlazio natrag niz cestu, dolje prema
gradu. Trenutak sam stajala na mjestu, udišući svjež noćni zrak, razmišljajući o
onome što ću reći mami. Neću joj reći istinu. Ne bi pomoglo... nije mogla ništa
učiniti u vezi s tim i samo bi joj bilo još gore. Reći ću joj da sam natrčala na
okretna vrata na poslu.
Ali dok sam tako stajala, svladale su me emocije. Nisam željela lagati.
Željela sam da me netko drži u naručju dok plačem. Željela sam da mi netko
kaže kako će sve biti u redu. Suze su mi se slijevale niz lice dok sam gledala
prema nebu.
— Ten? — naglo sam okrenula glavu začuvši njegov glas. Kyland.
Obrisala sam suze i okrenula se licem prema njemu. Kad se približio
dovoljno da mu mogu razaznati crte lica, oklijevao je. Lice mu se izobličilo,
146
poprimivši najprije zbunjen, a potom bijesan izraz. — Dođavola, što je? —

prosiktao je, brzo mi prišavši, i okrenuo moje lice prema mjesecu i mjesečini.
— Tko ti je to učinio? — zahtijevao je odgovor.
— Kylande — prošaptala sam gušeći se i sva ona borbenost nestala je iz
mene. Obujmio me i privukao uz svoje čvrsto zaštitničko tijelo. Rastopila sam
se držeći ga šakama za prednjicu košulje, plačući. Nisam plakala samo zbog
pretučenog lica, nego zato što se to moglo ponoviti. Plakala sam jer sam bila
prestrašena i beznadna, i zato što sam — iako me Kyland držao u naručju i
unatoč svemu onome što smo imali — osjetila uskratu njegovih emocija.
Osjetila sam kako se ukipio dok su mi kapale suze i dok sam se privijala uza nj.
— Tko ti je to učinio? — ponovio je, ovaj put mirnijim glasom.
Šmrcala sam i obrisala obraze kad sam se odvojila od njega. — Nekakav
tip — prošaptala sam.
— Neki tip kod Al’sa?
Potvrdno sam kimnula. — Nisam htjela ući u njegov automobil pa mu se
to nije svidjelo.
Ništa nije rekao, vilica mu je bila napeta, a pogled usredotočen negdje
daleko iza mene.
— Znaš li mu ime?
Odmahnula sam glavom. — Nije važno, Ky. Jamie Kearney ga je
nokautirao, a potom me dovezao kući. Rekao je da će se pobrinuti za to da me
taj tip više ne gnjavi... — Nisam dovršila misao. Pojma nisam imala što je Jamie
namjeravao učiniti, ako je uopće išta imao na umu.
Kyland nekoliko trenutaka nije progovorio ni riječ. Naposljetku je
kimnuo. — Dobro je. — Spustio je pogled, a potom mi zataknuo pramen kose
iza uha. — Žao mi je što ja ništa ne mogu učiniti. Žao mi je što sam tako
beskoristan — rekao je grubo, povrijeđenim glasom.
Oklijevala sam čuvši taj glas i razrogačila ono jedno oko. — Nisi
beskoristan, Kylande. Nemoj to nikada reći.
Spustio je pogled prema meni, imao je sirov i bolan izraz lica. — Ulazi u
kuću i stavi led na oko. Imaš li Tylenol ili nešto slično? — upitao je.
147
Potvrdno sam kimnula. — Mislila sam da bih možda mogla doći k tebi
— rekla sam puna nade, ne želeći ništa drugo nego njegov zagrljaj.
— Nije ti to pametno — rekao je kratko. — Ne možemo to više činiti.
— Zašto? — upitala sam, a glas mi se izgubio i osjetila sam bol.
— Zato što sam prodao krevet i spavam na podu.
Ah.
— U redu je, spavat ću na podu s tobom — rekla sam.
Trebam te, Ky.
Odmahnuo je glavom, ponovno čvrsto stežući vilicu. — Ne. Nećeš
spavati na prokletom podu, Tenleigh. — Kad je ugledao povrijeđen izraz
mojega lica, ublažio je pogled i ispustio dug kontroliran uzdah. — Ne, nećeš
spavati na podu. Ulazi u svoju kamp-kućicu i upadaj u krevet. Doći ću ujutro
vidjeti kako si, u redu?
Poželjela sam vrisnuti na nj. Poželjela sam ga preklinjati da ostane sa
mnom, da me povede sa sobom, nešto. Zamislila sam svoju majku kako pred
svim onim ljudima vrišti na Edwarda i spustila pogled na svoja stopala,
odjednom shvativši kakvu silnu bol sigurno nosi u tom svojem poremećenom
umu. — Vidjela sam te danas sa Shelly — rekla sam. — Čekala sam da me
otpratiš kući, ali bio si s njom. — Nisam mogla skriti optužbu u svojemu glasu.
Jesam li očekivala previše?
Neko vrijeme gledao me bez riječi. — Oprosti, Ten, samo mi je željela
pokazati automobil koji je njezin brat popravio za nju. Nije bilo ništa.
Pogledom sam prešla preko crta njegova lica. Nisam se osjećala bolje. —
U redu — rekla sam. — Volim te.
Stisnuo je oči. — Volim i ja tebe. Ulazi. Želim čuti kako se vrata
zaključavaju za tobom.
Okrenula sam se i na drvenim nogama pošla prema vratima kamp-
kučice, otključala ih i otvorila. Osvrnula sam se iza sebe prije nego što sam
zakoračila unutra. Kyland je stajao nedaleko od mene i ukipljeno me
promatrao. Kimnuo je i oklijevala sam, osjetivši nešto poput straha zbog
odlučna izraza njegova lica. Nisam znala što to točno znači, ali osjećala sam da
nije dobro.
148
Zatvorila sam za sobom vrata i zaključala ih, utonuvši na kauč. Pokrila

sam lice rukama i zajecala.
149
DVADESETO POGLAVLJE
Tenleigh
Kyland je ujutro doista došao vidjeti kako sam, ali ponašao se

suzdržano, rastrzano, gotovo hladno, i nije učinio ništa da me utješi. Bila sam
očajno povrijeđena. Tjelesni bol bio je najmanje snažan od svih mojih boljki.
Marlo je kući stigla nekoliko sati nakon mene i sigurno je zapazila moje
pretučeno lice jer me probudila iz sna, zahtijevajući da joj kažem što se
dogodilo. Plakala sam joj u naručju, kao što je ona plakala u mojemu nakon što
ju je u podnožju brežuljka izbacio čovjek koji joj je oduzeo nevinost i odbacio
je.
Tjelesno me mladić koji mi je oduzeo nevinost nije povrijedio i nisam
plakala zbog svojega bolnog lica. Plakala sam zbog boli koju sam osjećala u srcu.
Tog vikenda minute su sporo prolazile. Ostala sam zavučena u svoju
kamp-kućicu, trzajući se na svaki zvuk, beznadno se nadajući da je to Kyland.
Ali nakon toga prvoga jutra, nije više dolazio niti sam ja išla k njemu. Jasno je
dao do znanja što želi i iako smo se tjelesno zbližili, to mu nije promijenilo
odluku. U svojoj svijesti već je bio otišao. Nekako sam to razumjela. I slomilo
mi je srce.
Sljedeći tjedan i tijekom sljedećeg vikenda uopće ga nisam vidjela.
Nekoliko sam puta otišla do njegove kuće, ali nisam ga zatekla tamo... ili nije
otvarao vrata.
U ponedjeljak će objaviti dobitnika stipendije. Pokušala sam osjećati
nešto u vezi s tim, ali nisam mogla. Znala sam da će se to dogoditi. Bilo je već
odlučeno... dobit će je Kyland. Namjerno sam uprskala maturu. Znala sam da
će se raditi o tome on ili ja. I znala sam da mu je bila potrebna više nego meni.
Sada mi je bilo jasno zašto. Voljela sam ga. Osim nevinosti, bilo je to sve što
sam mu imala dati. Sada sam shvaćala da ću mu, bilo da on to zaslužuje ili ne,
sve što imam podastrijeti pod noge. Osjećala sam se očajnom, ludom, napola
ludom od straha što ga zauvijek gubim. Tuga mi je snažno odjekivala u prsima.
150
U ponedjeljak jutro, dok sam hodala cestom prema školi, iznenadilo me

kad sam ugledala Kylanda koji me čekao ispred svoje kuće. Unatoč svoj onoj
povrijeđenosti od prošloga tjedna, osmijeh iz mojega srca, zbog toga što ga
vidim, smjesta mi se preselio na lice. — Bog — rekla sam.
Osmjehnuo se i on meni. — Bog. Oko ti izgleda puno bolje. — Ali pogled
mu se zadržao na modrici koja je još uvijek bila pomalo žućkasta i izraz lica
poprimio mu je nekakvu odlučnost.
Kimnula sam. — Čak me i ne boli više. — Pogledao me pitajući se lažem
li, ali nije rekao ništa.
— Nekoliko sam puta ovoga tjedna navraćala k tebi — rekla sam. — Nisi
bio kod kuće. — Nervozno sam ga kratko pogledala, nadajući se da će reći nešto
da se osjećam bolje... bilo što.
Kimnuo je. — Morao sam zaraditi nešto novca, Ten. Zbog učenja sam
zanemario neke račune, a moram i jesti.
Uhvatila me malodušnost. — Kylande, imale smo nešto viška, mogla sam
ti odvojiti malo hrane.
Dugo je šutio. Mislila sam da ništa neće reći. Naposljetku me pogledao.
U pogledu mu je bila ista ona tuga kad je rekao: — Nema potrebe, sad sam
dobro.
Toliko toga neizrečenog bilo je sada između nas. U mojemu srcu stvorila
se još jedna pukotina. Nisam bila sigurna koliko je takvih pukotina moglo
podnijeti. Nisam ni željela znati.
Neko vrijeme hodali smo u tišini dok je jutro odisalo zvukom ptičjeg
pjeva i dok mi je topao proljetni zrak milovao lice i gole ruke. Rododendroni
su bili u cvatu... prošli smo pokraj jednoga koji je bio pun crvenih cvatova što
su se doimali poput plamtećega cvjetnog pakla. Sve u prirodi bilo je novo.
Duboko sam udahnula i osjetila miris svježe zemlje i mladoga lišća. Možda smo
i mi mogli biti novi. Odjednom je svijet bio krcat mogućnostima dok je mladić
kojega sam voljela svečano hodao pokraj mene. Možda smo oboje trebali nadići
sami sebe i imati malo nade. Osim toga, za njega će ovo biti dobar dan, ali on
to još nije znao. Pogledala sam ga škiljeći. — Dakle, veliki dan danas.
Namrštio se pogledavši me. — Aha. — S mojega lica nestao je osmijeh.
Zaustavio se nasred ceste i okrenuo se prema meni. — Tenleigh, ma što se
151
danas dogodilo, ja... — prošao je rukom kroz kosu na onaj njemu svojstven
seksi, nesiguran način. — Tako je trebalo biti, u redu?
Namrštila sam se, ne shvaćajući točno na što misli. — U redu. — Svakako
sam pristala, jer znala sam već što će se dogoditi. Pomirila sam se s tim.
Ostatak puta proveli smo uglavnom u tišini, ali šutnja je bila prilično
ugodna. Nisam mu mogla pročitati raspoloženje, ali smatrala sam da je bilo za
očekivati. Ostavila sam ga samog s njegovim mislima. Vjerojatno je bio
nervozan, tjeskoban i prestrašen. Sve četiri godine njegova života, sva ta patnja,
sva ta bol, posao, žrtvovanje, glad, sve će se to svesti na jedan trenutak u
školskom predvorju u koje ćemo za nekoliko sati ući. Željela sam ga uvjeriti,
ali nisam. Nije mogao znati što sam učinila.
Toliko toga visjelo je tog jutra u zraku između nas, toliko toga što nitko
od nas dvoje nije spomenuo. Toliko tajni, toliko poluistina, toliko boli.
Kad smo stigli do školskih vrata, sagnuo se, obujmio mi lice dlanovima i
poljubio me u čelo. Usne su mu se tamo zadržale, kao da se trudio pribrati, a
potom je ustuknuo i pogledao me, slabašno se osmjehnuvši. Pogledom mi je
prelazio preko lica, kao da me želio zapamtiti, kao da se opraštao od mene.
Zaustila sam nešto reći, preklinjati ga da nešto učini, upitati ga da mi
objasni što se događa, ali pojma nisam imala što. Okrenuo se i ušao u školu. Nije
se ni osvrnuo.
Poslije mi se, kad sam se prisjećala tog skupa, činilo kao san, kao da nisam
bila tjelesno prisutna tamo kad su prozvali moje ime. Bila sam toliko spremna
čuti ime Kylanda Barretta kad su proglašavali dobitnika stipendije da moj
mozak nije ni čuo moje ime umjesto njegova. Zato sam sjedila tamo
osmjehujući se i plješćući s ostatkom učenika. Djevojka koja je sjedila pokraj
mene nasmijala se i gurnula me laktom, ljubazno se smiješeći kad je rekla: —
Ustaj!
Zatreptala sam i osvrnula se oko sebe. Ostala sam u šoku. Ne! Ne, nije
ovo ispravno. Čak sam i prošaptala: — Ne! — dok su me povlačili da ustanem
i gurkali me niz prilaz. Lica su mi se smješkala i čestitali su mi dok sam se
kretala duž reda učenika koji su povlačili noge u stranu da mi načine mjesta.
Mahnito sam se osvrtala oko sebe tražeći Kylanda i naposljetku ga ugledala
152
kako sjedi među učenicima svojega razreda. Izraz njegova lica nije ništa
odavao. — Ne! — ponovno sam prošaptala.
— Tenleigh Falyn — najavio je ponovno Edward Kearney, koji je
ozareno gledao u mene s pozornice. Ne sjećam se kako sam došla onamo, ali
odjednom sam se našla pred njim i njegov širok osmijeh koji je otkrivao
umjetne zube bio je odmah ispred mene. Nasmijao se, istim onim dubokim
prigušenim smijehom koji sam čula iz male spavaće sobe naše kamp-kućice dok
je krevet škripao i moja mama stenjala.
Osvrnula sam se prema mjestu na kojemu je sjedio Kyland, ali njega više
nije bilo tamo. Nestao je.
— Pa, čestitam — rekao je. — Vidim da je ovo popriličan šok. —
Pogledala sam prema našoj ravnateljici, gospođi Branson, koja mi se široko
nacerila. Nisam joj uzvratila smiješkom.
Ostatak tog sata protekao je kao u izmaglici. Poželjela sam skočiti i
pobjeći odatle. Poželjela sam poći za Kylandom. Poželjela sam ga utješiti,
razgovarati s njim, biti s njim. Kako se on sada osjećao. Ah, Kylande. Poželjela
sam vrisnuti.
Kako je to moglo biti, dobivala sam ono o čemu sam najviše sanjarila
tijekom četiri razreda srednje škole, a izgledalo je poput noćne more? Smiješno
kako nam se snovi u trenu mogu promijeniti.
Kad je sve bilo gotovo, kad je prošao pljesak i čestitanja i kad su mi dali
dokument u kojemu piše da je moja školarina na državnom sveučilištu San
Diego u cijelosti plaćena, uključujući smještaj u sobi u studentskom domu i da
je na moje ime otvoren račun kojim će se plaćati obroci, kad su se po svemu
sudeći svi moji snovi obistinili, otišla sam ravno u ured gospođe Branson.
— Tenleigh — rekla je. Prasnula je u iznenadan smijeh kad sam upala u
njezin ured i za sobom zatvorila vrata, vjerojatno se doimajući poput luđakinje.
— Ne mogu prihvatiti stipendiju — izletjelo mi je. — To je nekakva
pogreška.
Gospođa Branson ponovno se nasmijala, ali čelo joj se namrštilo. —
Tenleigh, dušo, nema nikakve pogreške. Gospodin Kearney već je pribavio svu
papirologiju, sve je sređeno, sve na tvoje ime. Ne događaju se pogreške kad se
radi o tako važnim stvarima. Ti si je dobila, dušo, pravedno i pošteno.
153
Odmahnula sam glavom, klonuvši na stolac sučelice njezinu radnom

stolu. Uprskala sam maturu — rekla sam. — Užasno sam griješila.
Učinila sam to zbog Kylanda. Učinila sam to zato da je on dobije.
Sve je ovo pogrešno, sve je ovo pogrešno.
Napućila je usne, promatrajući me upitno. — Vidjela sam da si se gušila
rješavajući testove, Tenleigh. Bila sam iznenađena. Uvijek si ih dobro rješavala.
— Odmahnula je rukom po zraku. — Ali očito se stipendija ne zasniva samo
na završnom broju bodova na maturi... moraš znati da je uzeto u obzir tvoje
cjelokupno četverogodišnje školovanje... koliko si sati pohađala, u kojim si sve
izvanškolskim aktivnostima sudjelovala i te stvari.
Istina je bila da nisam bila uključena u mnogo izvanškolskih aktivnosti.
Nismo ih mogli priuštiti i morala sam raditi. Nije to moglo biti točno. Ali... bilo
je.
Nakratko sam se zapitala nije li to imalo nekakve veze s mojom majkom.
Uspravila sam se sjedeći na stolcu. Je li mi gospodin Kearney dao stipendiju
zato da moju obitelj udalji iz grada? Ali, kako bi to bilo izvedivo? Nikoga nisam
mogla povesti sa sobom. Kako? Bi li moja mama i Marlo spavale sa mnom u
studentskoj sobi na krevetu na kat? Ne bi, naravno. Bila sam očajna i zbunjena.
— Želim je prenijeti na nečije tuđe ime — rekla sam, otvoreno je
pogledavši.
Namrštila se. — Nemoguće, žao mi je, ali to je apsolutno nemoguće. Sve
je već dogovoreno. — Ustala je, obišla oko stola, uhvatila me za ruke i ljubazno
me pogledala. — Tenleigh, ti si dobila stipendiju. Tvoja je. Znam... — ugrizla
se za usnicu. — Gle, znam da je katkada teško prihvatiti stvari kad si naviknut
nemati puno, ali molim te, draga Tenleigh, dopusti sebi da osjećaš sreću i ponos
zbog ovoga. Sve je to tvoja zasluga. Ostvarila si sve što je bilo potrebno da je
dobiješ. Zaslužuješ je. Tvoja je.
Ramena su mi klonula, ali kimnula sam. — Hvala vam, gospođo Branson.
— Ustala sam i izišla iz njezina ureda. Da, osvojila sam je, ali nisam je više
željela. Morala je ići Kylandu. On ju je trebao više od mene.
Izišla sam iz školske zgrade i brzim hodom vratila se natrag u Dennville.
Ovo nije bilo dobro. Neću ga ostaviti. Isplanirat ćemo već nešto drugo. Nisam
željela otići iz Kentuckyja. Nisam željela ići na koledž. Željela sam Kylandovu
ljubav i neću je pustiti ni zbog obrazovanja na koledžu ni zbog ičega drugoga.
154
Neću. Bilo je budalasto, ali nisam marila, jedina stvar na ovome svijetu koju
sam željela bio je on. U blizini podnožja našega brijega zaustavila sam se i sjela
na kamen uz prašnjavu cestu, izvadila iz naprtnjače komad papira i na brzinu
nažvrljala popis pa ustala i ostatak puta pretrčala.
Bila sam uspuhana i znojna kad sam došla do Kylandovih vrata na koja
sam snažno pokucala. Otišao je sa skupa i sigurno se već bio vratio kući. Začula
sam korake i pričekala. Nedugo potom sporo mi je otvorio vrata, zagledavši se
u mene. Uzvratila sam mu piljenjem, dašćući isprekidano.
— Mogu li ući? — upitala sam.
Ukočeno se osmjehnuo i otvorio vrata šire, pozivajući me unutra, ali još
uvijek nije progovarao.
Kad je zatvorio vrata iza mene i kad sam se okrenula prema njemu, nisam
si mogla pomoći. Briznula sam u plač. Smjesta je koraknuo prema meni i privio
me u naručje. — Psst, Tenleigh, zašto plačeš? Tako sam ponosan na tebe.
Zaslužila si ovo. Zaslužila si.
— Povukao mi je kosu unatrag i zagladio je, sklonivši mi je s lica.
— Ići ćeš na koledž. — Osmjehnuo se. Doimao se iskreno i nježno. ..
ponosno. Zbog toga sam samo još jače zaplakala. Odmahnula sam glavom.
— Ali ne želim ići na koledž — rekla sam. — Želim da ti odeš na koledž.
Odmaknuo se, kao da sam ga ošamarila. — Gle, ali to se nije dogodilo.
Jednostavno nije. Ti ćeš ići... ti ćeš se obrazovati. Ti ćeš otići odavde, Tenleigh.
Ti ćeš imati prelijep život... život ispunjen knjigama, lijepom odjećom, kućom
koja je zimi zagrijana, automobil i obilje hrane u svojemu hladnjaku. Ti ćeš
vidjeti ocean. — Glas mu je bio ispunjen strašću... i patnjom. Imala sam osjećaj
da mi vlastito srce krvari u prsima i oči su mi bile pune suza.
— Kylande — pošla sam prema njemu i položila mu ruku na obraz. —
Ne marim ni za što od toga. Želim... želim tebe. Znam da je nekoliko
posljednjih tjedana bilo... napeto, ali možemo se vratiti na ono kako je bilo
prije. Znam da možemo. A ja već imam knjige. Ako mi je hladno, zajedno ćemo
se zagrijati. Budem li gladna, naći ćemo već izlaz, kao što smo ga uvijek nalazili.
— Obuzela me nada. Ljubav mi je bila potrebna i bila sam spremna boriti se za
nju. Bila sam spremna biti blesava zbog nje. Odjednom sam shvatila da ništa na
ovome svijetu nije toliko važno kao ljubav. Prišla sam mu bliže. — Oboje ćemo
negdje naći posao... nije važno gdje... unajmit ćemo kućicu, zasaditi vrt. —
155
Povisila sam glas kad sam to zamislila i riječi su sve brže kuljale iz mene.
Shvatila sam da zvučim očajnički, ali nisam marila. Dograbila sam naprtnjaču
iz koje sam izvadila onaj popis koji sam sastavila tamo uz cestu. — Načinila sam
popis — rekla sam puna nade. — Sve ono za što ćemo morati uštedjeti prije
nego što se budemo mogli odseliti u grad. Katkada ti je lakše zamisliti kad nešto
zapišeš, učini se prije mogućim. — Spustila sam pogled na onaj komad papira
koji se tresao u mojemu drhtavom stisku. — Mislim da će nam trebati samo...
— Riječi su se izgubile kad sam zapazila kako me Kyland gleda s dubokim
žaljenjem u očima. Prestala sam govoriti i njegov sažaljiv pogled pretvorio se u
bijes. Spustila sam ruke i onaj komad papira odlepršao je odbačen na pod.
— Da se nisi usudila to reći, Tenleigh — zaškrgutao je Kyland. — Imaš
priliku, priliku za stvaran život, i odbacila bi je zbog tričavog životarenja sa
mnom. Oboje bismo se borili i škrtarili živeći u oskudici, sve dok ne bismo
zamrzili jedno drugo.
— Ne — za skvičala sam. — Ne bi bilo tako. Da, sve bih odbacila zbog
tebe. — Zato što je to bila istina. U trenu sam shvatila da bih sve odbacila zbog
njega. Znala sam da je to glupo, nerazumno i pogrešno, ali tako sam se osjećala.
Ne bih ga ostavila u toj kućici ili negdje na usamljenoj cesti kako stopira izvan
grada. Ne bih mu dopustila da pati i prosjači za hranu ni jedan jedini dan više
u životu. Ne bih. Ništa na ovome svijetu ne bi me moglo navesti na to.
Zarežao je oštro se nasmijavši pa sam se lecnula. — Živjet ćemo od
ljubavi? — upitao je, dok mu se u glasu osjećao ružan sarkazam. — Barem bi ti
od svih ljudi trebala znati kako je to glupo reći, jer nitko ne živi od ljubavi. Ali
živi od hrane. Od topline. Zar ti, tvoja sestra i tvoja mama ne preživljavate
jedva od ljubavi sve ovo vrijeme, Tenleigh?
Progutala sam veliku knedlu povrijeđenosti. — Samo sam... Ne. —
Spustila sam pogled, a potom ga ponovno pogledala. — Zašto onda ne pođeš sa
mnom? — Glas mi je pukao kod te posljednje riječi.
— Što?
Približila sam mu se. — Pođi sa mnom. Rekao si da želiš otići odavde.
Pođi u Kaliforniju. Čekat ću te. Nećeš moći odsjesti sa mnom, ali... možeš naći
posao, naći negdje gdje ćeš živjeti, možemo biti zajedno tamo.
Kunem se da sam mu na licu nakratko vidjela čežnju, ali potom se
ponovno okrenuo od mene. — Ne mogu to učiniti.
156
Spustila sam pogled, grickajući usnicu. Istina, bilo bi to teško. Jedva je

uopće imao nešto novca. Pješačiti cijelom zemljom bez zaustavljanja... i što bi
onda radio? Živio u skloništu za beskućnike dok ne bi našao posao? Možeš li
uopće dobiti posao ako si u skloništu za beskućnike? Odakle bi nabavio odjeću?
Bi li ga mogla skrivati u svojoj sobi u studentskom domu? Bi li time ugrozila
stipendiju? Dobro, logistika baš nije išla u prilog.
— U redu, ali poslušaj me sad, otići ću u Kaliforniju i, kad završim, vratit
ću se ovamo i...
— Da se nisi usudila nikada više vratiti ovamo! — viknuo je, prestrašivši
me. Pogled mu je bio žestok od bijesa. — Da se nisi usudila otići na koledž i
onda vratiti ovamo. Zašto bi to uopće razmatrala? Ovo je tvoja prilika,
Tenleigh. Zašto bi se ikada više vraćala ovamo? Cijeli smisao te stipendije i jest
u tome da možeš otići iz Dennvillea. U tome je sva bit. Ovdje nema posla... i
nema nijednog razloga na kugli zemaljskoj za povratak ovamo.
Namrštila sam se. — Tu su ljudi koje volim... tu si ti, tu je moja mama,
moja sestra.
Odmahnuo je glavom. — Završit ćeš koledž, dobiti dobar posao i platiti
da se one presele u Kaliforniju k tebi. Tada ćete sve tri imati priliku za život.
— Vratit ću se ovamo zbog tebe — rekla sam. — Ili bi ti mogao godinu
dana raditi i uštedjeti nešto novca, a potom doći u Kaliforniju. Ako moramo
čekati...
— Ne mogu to učiniti.
— Naravno da možeš — rekla sam. — Sve je moguće. Možemo raditi na
tome da se to dogodi. Zašto ne bismo mogli? — upitala sam.
Pogled mu se sreo s mojim. — Zato što je Shelly trudna— rekao je.
Na trenutak mi njegove riječi nisu doprle do svijesti, a potom mi je
ledena voda potekla venama. — Shelly je... — Riječi su ostale visjeti u zraku.
— Što? Kakve to veze ima s tobom, Kylande? — upitala sam i glas mi se slomio
izgovarajući njegovo ime.
— Moram ostati ovdje — rekao je jedva čujnim šapatom.
Svijet se oko mene zanjihao i lice mi se zažarilo. — Ne shvaćam — rekla
sam. — Kako si mogao?... Je li tvoje? Ja ne... — Uzmicala sam, i kad sam osjetila
157
zid iza sebe, naslonila sam se na nj. Kyland me promatrao oprezna lica.
Nepronicljiva. — Seksao si se s njom?
Drhtavo je uzdahnuo. — Oprosti. To između nas postalo je previše
intenzivno, jednostavno sam se morao podsjetiti da...
— Što da? — zajecala sam. Kyland se lecnuo. — Da će biti moguće
odbaciti me kada dođe vrijeme za to? — Osjetila sam shrvanost koja me poput
tjelesnog udarca pogodila u utrobu pa sam zateturala. Nije moguće da se ovo
događa. O, Bože, o, Bože. Ne. Ne. Ne, Ne. Ne. Shvatila sam da vrtim glavom
dok sam u sebi vrištala.
— Rekao si da me voliš — zakriještala sam. Položila sam ruku na glavu.
Ovo ne može biti stvarno. Učini da prestane.
Podignula sam ruku da zaustavim njegove riječi. Držala sam je ispred
sebe drhteći i odbijajući sve što mi je namjeravao reći, bilo da je to želio
potvrditi ili poreći. Sve bi bilo jednako loše. Jecaj mi se oteo iz grla.
Odjednom je Kyland krenuo prema meni. — A sad me poslušaj,
Tenleigh. Otići ćeš odavde, zaboravit ćeš Dennville i Kentucky. Odlazi odavde
i ne osvrći se, nikada više. Kada dođe vrijeme, stvorit ćeš život za sebe, svoju
mamu i sestru. Sve tri odlazite odavde. Znaš li uopće kolika je jebena rijetkost
da se ljudi poput nas uspiju iskopati iz bijede života u jednom ovakvom mjestu.
Imaš priliku. Iskoristi je.
Još uvijek sam odmahivala glavom, gledajući ga užasnuta. Nije moguće
da se ovo događa.
— Trebala si dobiti tu stipendiju. Bolje da je ja nisam dobio, jer je ionako
ne bih mogao iskoristiti.
— Dotaknuo si je — gušila sam se, šapćući užasnuto. — Dotaknuo si
mene, a potom si dotaknuo nju. Ili si dotaknuo nju, a onda ipak... — zajecala
sam. — Kojim redoslijedom se to dogodilo, Kylande? Reci mi! — vrisnula sam
i vrele suze naposljetku su potekle.
— Što sam? — upitao je, doimajući se zbunjeno.
— Jesi li me iznevjerio s njom prije ili nakon što si mi oduzeo nevinost?
— Vrištala sam i sada sam se sva tresla.
Kyland je čvrsto sklopio oči, a potom ih ponovno otvorio. — Je li važno?
— upitao je.
158
Ošamarila sam ga. Snažno. Duboka povrijeđenost bljesnula je na njegovu

licu prije nego što je sreo moj pogled. Dobro. Poželjela sam ga povrijediti do
same srži, baš kao što je on mene do kraja povrijedio, baš kao što je on mene
uništio s onih pet riječi. Zato što je Shelly trudna.
Udarala sam ga šakama u prsa. Nije podigao ruku da me odgurne ni da
me zaustavi, jednostavno je pustio da ga udaram... iznova i iznova, da ga
udaram u lice, u prsa, u ramena. Nije moguće da se to događa. Gušila sam se u
još jednom jecaju, osjećajući da će mi pozliti, osjećajući vrtoglavicu. Ponovno
sam se naslonila na onaj zid i plakala od očaja i zbunjenosti dok se kidao
posljednji komadić mojega glupog nezaštićenog srca.
Stajao je tamo zagledan u pod, ruku zaguranih u džepove. Kap krvi
kapala mu je s usnice, s mjesta na kojem sam ga sigurno porezala jeftinim
metalnim prstenom koji sam nosila na desnom kažiprstu. Gledala sam kako ta
kap sporo pada na pod i stvara mrlju na daskama, neposredno uz onaj smiješni
popis koji sam načinila. Oboje je sada počivalo dolje, posljednji ostaci nas.
Polagano sam ga pogledala. Lice mu je bilo puno tuge i činilo se da drhti.
Poželjela sam pljunuti na nj, jer bilo je to njegovo djelo. Kako se usuđivao biti
žalostan?
Uspravila sam se, nastojeći se pribrati. Kyland je naposljetku podigao
pogled do mojega, oko očiju su mu bili crveni kolutovi, i preklinjao me za
nešto. Za oprost? Nikad mu ga neću dati.
— Odlazi iz Dennvillea — rekao je hrapavim glasom. — Odlazi odavde
i ne osvrći se.
Trenutak sam ga promatrala, odjednom se osjetivši neobično prazno i
obamrlo. — Najveće si mi razočaranje u životu — rekla sam. — Nikada ti neću
oprostiti... dok sam živa.
Kimnuo je, kao da je to bilo nešto najbolje što sam mogla smisliti. —
Dobro — gušio se, a potom mi okrenuo leđa.
Hodala sam na nogama koje kao da su bile od želatine dok sam išla prema
njegovim vratima. Uzela sam naprtnjaču i onaj paket s papirima za stipendiju
koji sam bila odložila na pod pa izišla iz kuće Kylanda Barretta i iz njegova
života, ostavivši iza sebe čovjeka kojemu sam bila dovoljno glupa dati cijelo
svoje srce, onoga koji me nije želio voljeti ni zadržati, onoga koji me na
najokrutniji mogući način izdao. One sažaljive riječi kojima sam ga preklinjala
odjekivale su mi u mislima, sramotne i ponižavajuće.
159
Nisam se vratila u svoju kamp-kućicu. Otišla sam u šumu, ne trudeći se

odgurnuti grane koje su me u hodu udarale u lice, stvarajući male bolne
posjekotine na mojim obrazima. Bol me trgnula iz obamrlosti i ponovno sam
se prisjetila Kylandovih riječi. Zato što je Shelly trudna. Zaustavila sam se
pokraj loze divlje slatkovine i povratila na šumsko tlo. Potom sam nastavila
hodati, sve vrijeme držeći papire za stipendiju čvrsto privijene uz prsa, kao da
su sigurnosno uže... Bili su topli i pružali su osjećaj utjehe, onako priljubljeni
uz moje tijelo. Ni sama ne znam koliko sam dugo tako hodala, ali čak je i u tom
stanju polušoka moje tijelo točno znalo gdje sam, i naposljetku sam se,
okruživši, vratila do kamp-kučice. Sjela sam na stube, bezizražajno zagledana
u zalazak sunca odlučivši dvije stvari: prvo, otići ću u Kaliforniju čim prije,
bude li ikako moguće već sljedeći dan, i drugo, nikad se više neću zaljubiti.
Nikad više.
160
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Četiri godine poslije
Tenleigh
Svuda je lijepo poći, ali kući je najljepše doći, tako nekako glasi stara
poslovica. Bilo je kasno poslijepodne kad sam kroz prozor svojega automobila
prvi put nazrela Apalačko gorje. Čvrsto sam stiskala upravljač. Unatoč nervozi,
tjeskobi i donekle neizvjesnoj budućnosti, osjećala sam kako mi tijelom struji
blago uzbuđenje... Imala sam osjećaj da sam ponovno bila tu gdje pripadam.
Spustila sam prozor kad sam skrenula s autoceste i duboko udahnula hladan
planinski zrak, prepun mirisa borova, toliko različit od toplog povjetarca s
okusom soli u San Diegu koji sam protekle četiri godine udisala dok sam bila
na koledžu. Nisam dolazila kući tijekom ljetnih i zimskih praznika, radije sam
se odlučila za predavanja tijekom cijele godine i rano diplomirala. Ostala sam
još nekoliko mjeseci u San Diegu, završiti nešto u vezi s praksom, tako da ne
moram u zimskim uvjetima voziti kući. I eto, sada sam bila tu. Planine su bile
tek neznatno oživjele u proljeće. Bože, koliko mi je nedostajao Kentucky.
Neočekivano sam u sebi osjetila mir i nedugo potom slabašno se osmjehnula
kad sam skrenula na planinsku cestu koja je vodila do naše kamp-kućice.
— Dom — prošaptala sam. Sve će biti u redu. Vratila sam se jer sam imala
cilj. Imala sam svrhu.
Dok sam vozila uz brijeg, promatrala sam trošne kućice uz cestu.
Iznenađujuće, neke od njih izgledale su bolje nego što su mi ostale u sjećanju.
Nekoliko ljudi na planini očistilo je svoja dvorišta. E, pa to je već bilo lijepo
vidjeti za dobrodošlicu.
Ali odjednom sam osjetila silnu tjeskobu kad sam skrenula iza jednog
zavoja na cesti, znajući da ću se uskoro provesti pokraj Kylandove kuće.
Namjerno sam gledala ravno pred sebe, ne usuđujući se ni pogledati prema
plavoj kućici s moje lijeve strane. Skrenula sam na sljedećem zavoju i duboko
odahnula kad sam se našla na prašnjavom proplanku uz našu kamp-kućicu.
Ugasila sam motor i nekoliko trenutaka sjedila u automobilu, gledajući samo u
161
jedini dom koji sam do prije nekoliko godina imala. Ali, uh, u četiri godine
puno se toga promijenilo.
Iz Kentuckyja sam otišla slomljena, povrijeđena i zgažena, toliko da sam
mislila da se nikada više neću uspjeti oporaviti. Ali ako vrijeme već i nije
izliječilo rane, barem ih je učinilo podnošljivima. Preživjela sam. Protegnula
sam se kad sam izišla iz svoje male krntije od automobila, zagasito crvenog VW
Rabbita koji sam kupila za tri tisuće dolara. Nije bio baš nešto lijep, ali jedino
sam si takvo što mogla priuštiti. Istina je bila to da sam ga voljela. Bio je moj.
Bilo je to jedino što sam trenutačno posjedovala. Nakon predavanja radila sam
kao konobarica, poslužujući u velikom lancu restorana, naposljetku uštedjevši
dovoljno novca da kupim vlastito prijevozno sredstvo za povratak kući. Upravo
je prevalio nešto manje od četiri tisuće kilometara od Kalifornije do
Kentuckyja. Rekla bih da sam obavila dobar posao izabravši ga. Ili vjerojatnije
da sam imala sreću, a i to je bilo nešto. Izišla sam iz automobila i osvrnula se
oko sebe, obuhvaćajući pogledom sve kao da vidim prvi put. Kamp-kućica bila
je upravo onakva kakva mi je ostala u sjećanju: mala i otužna. Ali svejedno sam
osjetila žalac sreće. — Koliko god skromna bila, nema drugog mjesta do doma
— prošaptala sam. “Skromna” je vjerojatno bila velikodušna riječ za našu
kamp-kućicu, ali još uvijek je bila dovoljno meko mjesto za prizemljiti se. A svi
su se negdje morali prizemljiti.
Pa ipak, namjera mi je bila što prije odvesti mamu i sestru odavde. .. na
neko veće i udobnije mjesto, negdje gdje je svaka mogla imati svoju sobu.
Mama je bila u bolnici za duševne bolesnike u Lexingtonu. Tri godine
nakon mojega odlaska imala je posebno ružnu epizodu i, na svu sreću, uskočio
je Sam koji se ponudio platiti za skrb u jednoj doista sjajnoj bolnici. Bilo je to
veliko olakšanje, jer čim sam čula tu vijest, planirala sam se vratiti kući. Marlo
se nikako nije mogla sama nositi s tim. Zapravo, bila sam iznenađena kad je
Marlo pristala dopustiti Samu da plati, što je uvelike govorilo o tome koliko je
situacija bila loša. Ah, mama...
Starinska ručka zaškripala je kad sam je zakrenula i otvorila vrata. Poznat
glas naveo me da se ponovno osjetim kao mala djevojčica. — Bog — zazvala
sam. Iz kupaonice sam začula glasan uzbuđen vrisak i odjednom su se vrata
naglo otvorila i kroz njih je istrčala Marlo, bacivši se na mene. Vrisnula sam
kad me podignula i poskakivala držeći me, glasno se smijući. — Prestani!
Prestani! — zahtijevala sam. — Satima nisam piškila. Upiškit ću se u gaće.
162
Marlo me spustila, smijući se. Nacerila se i obujmila me, govoreći: —

Dobro došla kući, sekice. Diplomirana studentica.
Uzvratila sam joj osmijehom, čvrsto je stegnuvši, zadržavajući suze.
Marlo nije voljela kad sam plakala. Otišla sam brzo u zahod i kad sam se vratila,
osmjehivala se i ponovno me uzela za ruke. — Daj da te vidim. — Pogledom
je na trenutak preletjela preko mene i odmahnula glavom. — Uvijek si bila
lijepa, Ten, ali, ajme, sada si prvoklasna ljepotica.
Posramljeno sam odmahnula glavom. — Ista sam — usprotivila sam se.
— Samo imam novu odjeću i frizuru.
Odmahnula je glavom. — A, ne, ne, ne radi se tu samo o odjeći i kosi.
Nego o tebi. Izgledaš odraslo. Ali previše si mršava. Jesu li u Kaliforniji svi na
dijeti?
Prezrivo sam otpuhnula. — Jesu. Ali na malo drukčijoj od dijete
izgladnjivanjem na kojoj smo uvijek bile. Oni to tamo čine namjerno.
Napola se nasmijala i napola zaječala prinijevši ruku k čelu. — Kako si?
Doista? — upitala je, sjedajući na kauč. — Je li ti neobično vratiti se?
Sjela sam pokraj nje. — Jest. Na neki način. Zapravo, nisam još sigurna.
Na licu joj se pojavio zabrinut izraz. — Jesi li ga vidjela?
— Koga? — upitala sam, kao da ne znam točno na koga misli. Izvila je
obrve. Uzdahnula sam. — Nisam. Doslovno sam se dovezla ravno ovamo.
Kimnula je, grickajući svoju punašnu donju usnicu. — Gle, znaš da će
biti sve u redu. To je bilo davno. Znaš, udebljao se, nabacio devedesetak
kilograma, izgubio svu kosu i dobio neku vrlo ružnu bolest kože tako da je...
odvratan, neugledan. Tužno. — Stresla se.
Zjapila sam u nju otvorenih usta kad joj se krajičak usnice izvio u
osmijeh. — Što? — Potom sam se nasmijala. — Lažeš. Nije. Hoću reći, o, Bože,
bila bi to zbilja sreća za mene, ali... — Odmahnula sam glavom. — U pravu si.
Sve će biti u redu. Imam tamo posao. Imam cilj. Prošle su skoro četiri pune
godine i jednostavno moram zanemariti činjenicu da netko koga prezirem živi
malo dalje niz cestu. Vjerujem da ćemo se držati podalje jedno od drugoga.
— Prezireš li ga još uvijek, Ten?
Na trenutak sam razmislila o tome. Prezirati Kylanda bio je samo korak
ispod mrziti ga i nije mi bilo lako posve ga mrziti jer sam znala kakav može
163
biti. Ali trebalo mi je nešto za što sam se mogla uhvatiti. — Da, da, prezirem
ga. Nitko mi to neće oduzeti. Barem ne još. Kad se radi o muškarcima, nikad
ne oprosti i nikad ne zaboravi... to je moj životni moto.
Sumnjičavo me pogledala. — To je moj životni moto.
Uzdahnula sam. — Eto, prisvojila sam ga.
Ugrizla se za usnicu i kimnula u znak razumijevanja.
Jednom sam samo pitala Marlo za Kylanda, ili bolje rečeno za Shelly.
Nekoliko mjeseci nakon odlaska probudila sam se usred noći i nešto iz sna ili
nekakva napola oblikovana misao uvjerila me da je sve ono što mi je rekao onog
užasnog dana bila laž. U okrilju noći činilo se to posve mogućim, vjerojatnim
čak, da nije govorio istinu. Poznavala sam ga. A to nije nalikovalo na njega.
Nije. Komadići slagalice u koje nisam mogla proniknuti u budnom stanju složili
su se u mojoj glavi u mamurluku sna. Ali kad sam ujutro nazvala Marlo i upitala
je li nedavno u gradu vidjela Shelly, oklijevajući je potvrdila da ju je vidjela i
da joj se čini kako je nekoliko mjeseci u drugom stanju. Nekoliko mjeseci. Što
je značilo da je Kyland bio s njom negdje u isto ono vrijeme kad je spavao sa
mnom. Taj dan provela sam u krevetu sklupčana i zagledana u zid, razmišljajući
kako sporo prolazi sat, i srce mi se ponovno slamalo. Zaklela sam se da više
neću pitati za nj, i nisam. Nijednom. Čak ni u mjesecu u kojemu sam izračunala
da bi djetešce trebalo biti rođeno nisam Marlo upitala ni riječi. Trebala mi je
za to snaga volje kakvu nikada prije nisam pokazala, ali uspjelo mi je.
Onoga dana prije četiri godine kad mi je rekao što je učinio, onoga dana
kad sam istrčala iz njegove kuće i potrčala prema svojoj, vidjela sam ga
posljednji put. Te noći sestra me zibala u naručju kao da sam njezino djetešce,
a ona moja mama. Bila sam toliko šokirana i slomljena srca da nisam mogla ni
plakati. Sutradan sam otišla k ravnateljici, gospođi Branson, i zamolila je ako
se mogu nekako smjesta preseliti u San Diego. Rekla mi je da se ne mogu useliti
u studentski dom, ali ispostavilo se da je tamo imala nećakinju pa ju je nazvala
i upitala mogu li nekoliko mjeseci ostati kod nje dok predavanja ne počnu.
Iznimno ljubazno me primila. Gospođa Branson znala je za moju obiteljsku
situaciju i dala sam joj do znanja kako to ni trenutka više ne mogu podnositi.
Istina je zapravo bila to da nisam mogla živjeti u istom gradu s Kylandom
Barrettom nakon onoga dana... nimalo duže nego što sam morala. I tako sam
tjedan dana nakon što sam doznala da sam osvojila stipendiju Tyton Coala, prvi
put u životu napustila Kentucky. Otišla sam na drugu stranu zemlje,
164
ostavljajući iza sebe sve poznato. Bezizražajno sam gledala kroz prozor
zrakoplova, usredotočena samo na vlastito disanje, na udah i izdah.
— Mislim da bi trebala znati...
— Što? — upitala sam.
— Čuj, radi u rudniku pod zemljom. Viđam ga kako se vraća kući sav
prekriven ugljenom prašinom.
Osjetila sam snažan šok u prsima i na trenutak se zaledila zamislivši kako
izgleda Kyland onako crn u licu poput rudara, dok mu se vide samo zubi i
bjeloočnice. — U rudniku? — zaskvičala sam. — Ispod zemlje? Ne može biti.
— Prisjetila sam se Kylandova straha od skučenog prostora i toga kako je
prezirao tamu... njegov brat... Odmahnula sam glavom. — Nemoguće. — On
to nikada ne bi učinio.
— Gle — rekla je nježno. — Moguće je, jer radi. Znam da ne bih trebala
govoriti o njemu, ali pomislila sam kako bi možda željela znati. — Suosjećajno
me promatrala. Budeš li odlazila tamo vidjeti Jamieja, ne bih željela da budeš
neupućena.
— Hvala ti, Mar — prošaptala sam. Ruke su mi zadrhtale pri samoj
pomisli na Kylanda negdje dolje... ispod zemlje, u mraku... Znala sam da je
morao negdje raditi, ali baš nikad nisam pomislila da bi radio u rudniku Tyton
Coal. Kako?
Marlo me zabrinuto promatrala i očito želeći promijeniti temu razgovora
naposljetku vedro rekla: — Pričaj mi još malo o toj školi. — Potapkala me po
koljenu i brzo sam ponovno posvetila pozornost Marlo.
Prisilila sam se slabašno osmjehnuti. Marlo i ja često smo razgovarale o
tome. Čak sam joj bila poslala mobitel na bonove pa sam je mogla dobiti kad
sam htjela ili kad je trebalo. Nažalost, često joj je bio prazan i kad je bila u
kamp-kućici nije imala signal. Ako je bila kod Al’sa, mogle smo razgovarati
samo nekoliko trenutaka prije nego što bi joj netko, obično Al, doviknuo da se
vrati natrag na posao. Stoga smo imale puno toga propuštenog za nadoknaditi.
— Bit će na rubu grada, tamo gdje je nekad bila slastičarnica kod
Zippy’sa, prije urušavanja prilikom one eksplozije u rudniku. Marlo je
kimnula. — Nije li na tom mjestu sada knjižnica? Kimnula sam, osjetivši
duboko u sebi tugu. Ona mala zgrada. .. zapravo, doslovno spremište... bila mi
165
je jedno vrijeme utočište. .. i mjesto na kojemu sam dobila prvi poljubac...

mjesto na kojemu...
Brzo sam prekinula tijek misli usredotočivši se na Marlo. — Tu zgradu
će srušiti, kako bi načinili prostora za školu, ali pospremit ću knjige. — Duboko
sam uzdahnula. — Zapravo, već sam počela trošiti novac od subvencija. Imam
već građevinske radnike. Bit će tu puno posla, ali uzbuđena sam zbog toga.
Značit će to mnogo za djecu koja žive na ovoj planini i one koji još uvijek žive
u Dennvilleu.
Marlo je kimnula. — To sigurno. Ne mogu čak ni zamisliti kako bi bilo
ne morati svakoga jutra pješačiti desetak kilometara do škole i natrag.
Kimnula sam. Znala sam da se puno djece na planini uglavnom nije ni
trudilo... Odatle taj beskrajni krug nepismenosti, siromaštva, nezaposlenosti i
beznađa. Ali nadala sam se da ću promijeniti barem nešto od toga. Barem za
nekolicinu njih. Dođavola, barem za jedno.
Pomoći će čak i djeci koja su živjela u Evanslyju i tamo išla u školu.
Situacija je bila takva da su državne škole bile prenapučene i onima koji su ih
pohađali nije se posvećivalo dovoljno pozornosti.
Kad sam započela studiranje na koledžu u San Diegu, bacila sam se svom
snagom na učenje. Bila sam u stanju preživljavanja, nastojeći živjeti od danas
do sutra. Srce mi je bilo toliko prepuklo i povrijeđeno da sam nekih dana imala
osjećaj kako sam previše slomljena da bih se uopće uspjela pokrenuti.
Zaokupljanje misli nečim drugim osim Kylandom bio mi je pravi spas.
Jednoga kasnog jesenjeg dana na prvoj godini ušla sam u raspravu o stopi
obrazovanja i siromaštva u Kentuckyju. U maloj studijskoj skupini čiji sam član
bila rekla sam kako djeca poput mene koja žive na planini svakoga dana pješače
do škole desetak i više kilometara. Suzdržala sam se da im ne kažem ono
najgore, ali skupina je bila zaprepaštena činjenicom da tamo gdje sam živjela
malotko ima automobil ili čak grijanje. Na tom predavanju bio je mladić po
imenu Howard, koji je onako usputno spomenuo da bih trebala potražiti
subvenciju za izgradnju škole. Taj komentar mi je nekoliko mjeseci čučao u
podsvijesti, sve dok jednoga dana naposljetku nisam odlučila to malo detaljnije
istražiti.
Sljedećih nekoliko godina provela sam studirajući da postanem
profesorica engleske književnosti i aplicirala za dobivanje subvencije za
subvencijom... javno i privatno... za izgradnju škole u siromašnom gradu
166
Dennvilleu u Kentuckyju. Na moje veliko iznenađenje i radost, osigurala sam

nekoliko subvencija od nekoliko privatnih investitora netom prije nego što
sam diplomirala. Sredstva će biti dovoljna za izgradnju zgrade, pokrivanje svih
operativnih troškova i nekoliko članova osoblja.
Bila sam kod kuće. Kuće kojoj sam se vraćala.
— Dakle, misliš li raditi ovdje kad dovrše školu?
— Nisam sigurna — rekla sam tiho, prešavši prstom preko donje usnice.
— Možda. Željela sam i o tome porazgovarati s tobom, Mar. Znaš, ako bih se
vratila ovamo, to bi značilo da bi ti i mama morale još malo pričekati da odete
iz te kamp-kućice. — Namrštila sam se. — Vidjet ću mogu li raditi kod Al'sa
dok je zgrada u izgradnji, a i uštedjela sam nešto novca dok me nije bilo, jer
troškovi su mi bili plaćeni, nešto sam potrošila na automobil, ali sve ono što
nisam poslala tebi i mami stavila sam na bankovni račun. Svaka odluka, bilo da
ostanem ovdje u Dennvilleu u školi ili se sve složimo da odemo odavde tako da
mogu raditi negdje drugdje, utječe na vas.
Marlo je položila ruku na moje koljeno. — Prije svega, Tenleigh, mama
barem malo duže neće biti ovdje. Liječnici kažu kako bi bilo idealno da tamo
ostane još tri mjeseca. Tebi je trebalo samo tri i pol godine da diplomiraš. Nismo
ni očekivale da ćeš se vratiti kući prije ljeta. Možemo čekati... možemo čekati
da ti odlučiš, da izgradiš svoj san. Silno smo ponosne na tebe. — Povukla je
ruku, proučavajući svoje nokte. — U svakom slučaju ja... gle, ne provodim baš
mnogo vremena ovdje.
Izvila sam obrvu. — Sam?
Kimnula je. — Da, kod njega je lijepo. Toplo je. On je topao.
— Hej, Marlo, zacrvenjela si se — posramila sam je. — Voliš ga, zar ne?
Prštala je govoreći. — Ne, ne, to je još uvijek neobvezno. Čemu biti tu
— odmahnula je rukom pokazavši po našoj maloj trošnoj kamp-kućici — ako
mogu biti tamo. Osim toga, bliže mi je radnome mjestu.
Proučavala sam je. Nisam nasjela na to. — Dobro. Onda je sve u redu. —
Ustala sam. — Zapravo, moram ići. Za pola sata nalazim se s Jamiejem na
gradilištu.
— Kako je Jamie? — upitala je. Zapazila sam joj oklijevanje u glasu.
167
— Dobro. Trebaš ga upoznati, Mar. Doista je drag tip. Znam da to zvuči

čudno, s obzirom na ono što se događalo između naših roditelja, ali nikada me
nije prosuđivao na taj način, kao ni ja njega. Ozbiljno... i njemu je na svoj način
bilo teško.
Dok sam bila u San Diegu, moje prijateljstvo s Jamiejem procvalo je. I on
je otišao na školovanje u Kaliforniju, na Harvey Mudd, nekoliko sati
udaljenosti od mene, i kad sam bila sva u podnošenju zamolbi za subvencije,
obratila sam mu se za neke podatke o Tyton Coalu za koje sam smatrala da bi
se dali primijeniti na moj slučaj. Nekoliko puta našli smo se na ručku, koji se
produžio do večere. Uz koju čašu vina previše, ispričala sam mu o Kylandu i o
tome kako mi je slomio srce. Zapravo, to prijateljstvo mi je, s obzirom na sve,
bilo doista iscjeljujuće. Jamie mi je ispričao kako je neposredno prije odlaska
na koledž sve priznao svojim roditeljima i kako nije dobro završilo. Nije bio
siguran hoće li njegovi roditelji biti ponovno spremni prihvatiti ga u svoje
živote. U rudniku je već imao posao koji ga je čekao pa će morati imati nekakav
kontakt s ocem. Ali barem mu nisu bili uskratili financijska sredstva, no i on
se držao podalje tijekom ljeta, baš kao i ja, pa i sam malo ranije diplomirao.
Neobično kako su nam životi bili različiti, a srca slična.
Marlo je kimnula, doimajući se sumnjičavo. Nedugo potom vedro se
osmjehnula. — Drago mi je da si se vratila, sekice, silno si mi nedostajala.
Osmjehnula sam joj se, osjećajući stezanje u srcu. — I meni, pojma nemaš
koliko, Mar. — Ustala je pa sam je čvrsto stisnula, uronivši u udobnost njezina
zagrljaja, presretna što sam ponovno sa svojom najboljom prijateljicom.
Kad sam se odvojila od nje, rekla je: — Znači, suglasna si da odemo k
mami u posjet sljedeći tjedan. Očekuje nas.
— Naravno — rekla sam. — Voljela bih da možemo i prije.
Marlo je odmahnula glavom. — Dobro joj je kad se vlada po posebnom
planu. Puno bolje, Tenleigh. Pričekaj pa ćeš vidjeti. — Pogled joj se razvedrio.
Nisam je vidjela takvu još od djetinjstva. — Pričekaj dok porazgovaraš s njom.
To je... — Oči su joj zasuzile i počela se smijati onako kako je Marlo obično
činila kad je bila uplakana, što je bilo iznimno rijetko. — U svakom slučaju...
— Jedva čekam — osmjehnula sam se, uhvativši je za ruke i ponovno je
stegnuvši. — Dobro, odlazim. Znam da moraš raditi do kasno. Vidimo se
ujutro?
168
Kimnula je. — Da, vidimo se ujutro. Ponovno sam je čvrsto zagrlila, a

potom sam ponovno izišla, ušla u automobil i krenula niz planinu.
Dok sam se vozila Glavnom ulicu prema mjestu na kojemu će biti
sagrađena škola, osjetila sam istu onakvu sreću kao onda kad sam prethodno
tog dana ugledala planine. Da, bila sam doma. Bit će to dobro... bit će to posve
dobro.
Ali osjećaj je bio kratkotrajan kad sam bacila pogled ulijevo i ugledala
osobu koja me gotovo četiri godine progonila: Kylanda. Srce mi je zaigralo u
prsima i udahnula sam. Na ramenima je nosio malenog dječaka. Za njim je išla
Shelly, smijući se nečemu što je dječak govorio. Kyland joj se okrenuo i nešto
joj rekao, a potom se nasmijao. Gledala sam kako je zanjihao dječaka i spustio
ga na zemlju, dok je dječačić vrištao i smijao se. Uzeo ga je za ruku pa su
nastavili put. Srce mi je sišlo u pete i čvrsto sam držala upravljač kad su mi se
oči ispunile suzama. Nije me vidio. Udahnula sam i osjetila oštrinu planinskoga
zraka. Kao da je bio sačinjen od milijuna sitnih oštrica britve. Boljelo je disati.
O, Bože, kako je boljelo disati. Sve te godine mučila sam samu sebe slikom
Kylanda kao oca... Kylanda kao oca nečijeg tuđeg djeteta, ali stvarnost me
pogodila tako snažno da sam osjetila tjelesni bol. Istina je. Kyland je imao
dijete... sina.
Diši, Ten. Diši. Otežano sam kratko udahnula. Što li sam, dođavola,
mislila vrativši se ovamo?
169
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Tenleigh
Nisam više naletjela na Kylanda toga tjedna. Nisam ni bila baš doslovno
naletjela na nj... mislim da me nije vidio, ali pazila sam da ne odlazim nikamo
gdje sam mislila da bi mogao biti, što je uključivalo i Glavnu ulicu.
Skrenula sam taj dan s ceste i provela dvadeset minuta u automobilu,
pokušavajući samo normalno disati. Potom sam se pribrala i odvezla do mjesta
na kojemu će škola biti sagrađena. Jamie je već bio ondje, čekao me. Samo me
pogledao i upitao: — Kyland? — Kad sam potvrdno kimnula, privukao me u
naručje. Godinama nisam istinski patila zbog Kylanda Barretta, a sada sam ga
samo nakratko vidjela i već sam sva bila u rasulu. Istina, vožnja sporednim
ulicama mogla je zvučati kukavički i pomalo jadno, ali zasad mi je bilo drago
biti bijedna kukavica. Skrivanje je bilo manje bolno.
Zaustavila sam se ispred knjižnice do koje će biti sagrađena škola i
osvrnula se oko sebe. Za tjedan dana pojavit će se ekipa građevinara. Došla sam
danas malo isprazniti knjižnicu. Dovezla sam u prtljažniku kutije za knjige.
Već sam to bila dogovorila sa srednjom školom u Evanslyju. Donirali su knjige
za novu školu. Istina, činilo se da nitko baš nije mnogo posjećivao ovu
knjižnicu od mojega odlaska. Nije čak bilo smisla ni zaključavati je ni
otključavati jer će tu malu zgradu veličine spremišta srušiti čim se započne s
gradnjom.
Prije mnogo godina lobirala sam za malu knjižnicu u Dennvilleu i
pomogla da postane stvarnost. Kako nadrealno da će škola za koju sam lobirala
biti sagrađena na istome mjestu.
Trenutak sam stajala pokraj svojega automobila, zamišljajući zgradu koja
se trebala sagraditi. Imala sam njezin crtež u kamp-kućici i pogledala bih ga
kad bih se trebala podsjetiti zašto će to biti vrijedno emotivnog tereta koji ću
možda morati pretrpjeti. Duboko sam uzdahnula. Nije se radilo o meni, radilo
se o djeci koja će zbog te škole možda imati više izbora, radilo se o pružanju
nekome drugom istih mogućnosti kakve su meni bile pružene kad sam dobila
stipendiju Tyton Coala. Radilo se o podsjećanju na to da sam, iako mi je sada
170
bilo teško biti tu i iako mi je bilo teško tu odrastati, zbog te stipendije imala
izbor. Mogla sam učiniti što želim sa svojim životom... mogla sam poći kamo
sam željela. Ta stipendija oslobodila me... od siromaštva, beznađa, ograničenih
mogućnosti života kakav mi je rođenjem bio dan.
Ušla sam u knjižnicu držeći u ruci kutiju i na trenutak samo stajala,
nastojeći se pribrati dok sam udisala miris prašine i papira starih knjiga. Imala
sam pred sobom sliku sebe, vidjevši se kako sjedim za radnim stolom u
stražnjem dijelu prostorije u staroj otrcanoj odjeći, domaća zadaća bila je
rastvorena ispred mene... Prišla sam stražnjem zidu i rukom prešla duž knjiga,
gotovo očekujući da ću ugledati mali bijeli papir kako strši iz jedne od njih.
Nahrupila su sjećanja i sklopila sam oči, zadržavajući suze koje su prijetile
poteći.
— Ovo mjesto još uvijek jednako miriše — začula sam iza sebe tih glas.
Naglo sam se okrenula i duboko udahnula. Kyland. Srce mi je doslovno
iskočilo iz prsa.
Pogledi su nam se nekoliko trenutaka zadržali.
— B... Bog — naposljetku sam izustila.
Bog! Samo to si uspjela izreći nakon toliko vremena. Bog? Žalosno.
Kyland je podigao bradu. Nešto mračno i nepronicljivo bilo mu je u
izrazu lica kad se ležerno naslonio na dovratak. O, Bože, zašto? Kako je nešto
tako zlo i okrutno moglo biti tako lijepo? Činilo se da karma ne bi trebala tako
djelovati. Je li uvijek bio tako božanstven? Kad sam ga zadnji put vidjela, bio je
još dijete, a sada se lako moglo vidjeti da je muškarac. Imao je isklesane jagodice
i snažnu čeljust. Kosa mu je bila kraća, gotovo potpuno ošišana, ali bio je znatno
krupniji, viši i mišićaviji. Vilica mu je drhturila. Uspravila sam se. Bila sam
snažna i mogla sam se nositi s time. Spustila sam kutiju na pod ne sklanjajući
pogled i prekrižila ruke na prsima.
— Vratila si se — rekao je naposljetku.
— Očito.
— Zašto? — progovorio je hrapavim glasom, kao da ćuti bol. — Što,
dođavola, misliš, Tenleigh?
Osjetila sam silnu povrijeđenost i neznatno sam se lecnula prije nego što
sam se brzo pribrala. Kyland mi je uzvraćao pogled, ne kajući se.
171
— Što se to tebe tiče? — upitala sam, okrenuvši se i izvukavši s police

hrpu knjiga koje sam spustila u kutiju koja mi je bila pokraj nogu.
U trenu je bio iza mene i ruka mu se našla na mojoj nadlaktici. Spustila
sam pogled na nju. U meni se stvorio bijes, jednakom brzinom kojom sam
osjetila povrijeđenost. Neznatno sam se okrenula i stresla mu ruku, divlje
prosiktavši. — Ne dotiči me! Da me više nikada nisi taknuo!
Za djelić trenutka šok i nešto što se moglo protumačiti kao povrijeđenost
bljesnulo mu je u pogledu, a potom je ponovno zaškiljio. Nešto vrlo moćno
cvrčalo je u zraku između nas zbog čega mi je krv nadirala kroz žile i koža se
naježila. Kyland se lecnuo i ustuknuo, kao da je i sam to osjetio i na neki način
ga je zaboljelo.
— Vidjela sam te neki dan — rekla sam. — Sa Shelly i vašim sinom. —
Poželjela sam se ošamariti zbog toga što mi je kod posljednje riječi glas
zadrhtao. — Čestitam.
Kyland se zaledio i nešto mu je preletjelo licem, ali nije rekao ništa.
Čekala sam, ali kad nije progovarao, uzdahnula sam i okrenula se posve
prema njemu. — Trebaš li nešto, Kylande? Zašto si ovdje?
— Želim da se okreneš i odvezeš iz grada.
Podignula sam bradu, odlučna ne zaplakati. Šupak. Što sam mu to ikada
učinila, osim dala cijelo srce? I tijelo... da ne zaboravimo tu neznatnu činjenicu.
I on se sada prema meni ponaša ovako? — Što? Ovaj grad nije dovoljno velik
za nas oboje? Zašto ti ne odeš?
Kad se nagnuo prema meni, nakratko sam zamislila kako se saginje
poljubiti me. Tu, baš na istome tom mjestu na kojemu je stajao. Duboko sam
udahnula. — Zato što ne mogu — zaškrgutao je.
Naslonila sam se na policu s knjigama iza sebe, nastojeći načiniti
rastojanje između nas. — Točno. — Tvoj sin. Tvoja obitelj. Zaškiljila sam na
njega. — Što nas ponovno dovodi do onoga da to što ja činim sa svojim životom
nema nimalo veze s tvojim. — Idi dođavola, Kylande — prosiktala sam.
Razrogačio je oči i prignuo se bliže. Namirisala sam njegov svjež dah i
slanu muževnu kožu i duboko udahnula taj miris njega, kao da mi kisik koji
sam udisala posljednje četiri godine nije bio dostatan... kao da mu je nedostajao
onaj element koji me ispunjavao pravim životom. Mirisao je divno i bolno
poznato.
172
Dugo je piljio u mene prije nego što je hrapavim glasom progovorio: —

Odlazim u pakao. Svakoga dana. Zbog tebe. — A potom se naglo okrenuo i
krupnim korakom izišao iz knjižnice, ostavivši me uzdrhtalu i zbunjenu,
bijesnu i povrijeđenu. Ali nisam plakala, nisam više željela ni jednu jedinu suzu
pustiti za Kylandom Barrettom.
— Hej, Ale — rekla sam, ušavši nekoliko dana potom u zadimljeni bar.
— Znaš da u barovima u Kentuckyju stoji znak da je pušenje zabranjeno, ha?
— podrugljivo sam se smijuljila.
— O, da, pametnjakovićko, znam — rekao je Al. — Ali ovo je moj bar.
Mogu doći prepisati od mene ako žele.
— Buntovnik si ti, Ale — rekla sam. Istina, voljela bih da je Al poštovao
zakon s obzirom na moju sestru koja je ovdje neko vrijeme radila i njezina
pluća. Ali Al je bio Al i ono što je na njegovu radnom mjestu nedostajalo u
smislu zaštite zdravlja, nadomještao je nekim drugim kvalitetama. Isplaćivao je
pristojnu plaću i štitio svoje djevojke najbolje što je znao.
Bila sam u baru još prije nekoliko dana i pitala ga može li me uzeti u neku
smjenu. Rado me ponovno primio. Imala sam sreću pa je jedna od njegovih
konobarica koje su kod njega radile za stalno nedavno dala otkaz.
I tako sam ponovno bila tu... u Dennvilleu, u Kentuckyju, živjela u istoj
onoj rasklimanoj kamp-kućici i radila u istom zadimljenom baru, shrvana
tugom i očajem zbog istog onog lažljivog mladića koji me prevario. — Doista
si daleko dogurala, Tenleigh — promrmljala sam sama za sebe dok sam brisala
stolove i kupila pivske boce. Ali zapravo jesam. Sada sam imala diplomu. To je
mijenjalo sve. Duboko sam uzdahnula, odlučna ne dopustiti da me onaj slučajni
susret s početka tjedna potpuno uništi. Sama sam to izabrala. Izabrala vratiti se.
I morala sam se time pozabaviti. Nisam se, zapravo, nikada suočila s time, zato
što nisam morala... Zbog udaljenosti između mene i Kylanda bilo je malo lakše
pretvarati se da on ne postoji. Ali sada je bilo posve jasno da je doista postojao.
Iz nekog neznanog razloga bio je bijesan i ogorčen na mene zbog povratka.
Prezrivo sam otpuhnula. — Šupak — ponovno sam promrmljala sama za sebe.
Ostatak predvečerja brzo je protekao. Bio je petak pa sam očekivala da
će biti krcato. Otkad sam otišla, Al je dodao malu terasu koja je služila kao
pozornica i plesni podij. Večeras je imao lokalnu skupinu iz Kentuckyja, dečke
koji su svirali uživo. Do devet sati bar je bio krcat judima koji su pili, plesali i
173
bučno se zabavljali. Marlo je također radila i Sam je došao poslušati bend. Kad
je ušao, zagrlila sam ga i pokazala mu prema Marloinu odjeljku.
— Izgledaš sjajno, Tenleigh — doviknuo je nadglasavajući buku.
— Hvala, Same — široko sam mu se osmjehnula. — Ponašaš li se dobro
prema mojoj sestri?
Na licu mu je bio sramežljiv izraz bolesno zaljubljena čovjeka. Ajme. —
Uvijek — rekao je.
Nasmijala sam se, namignula mu i otpratila ga do stola. Naslonila sam se
na naslon stolca koji je gledao njemu sučelice. — Čuj, Same, prije nego što ti
donesem pivo, želim ti zahvaliti za ono što činiš za našu mamu. Marlo kaže da
se uistinu dobro oporavlja, i sve to zahvaljujući tebi.
Neznatno se lecnuo i na trenutak odvratio pogled. Jesam li ga dovela u
neugodnu situaciju? — Učinio bih sve za tvoju obitelj, za Marlo — rekao je.
Nacerila sam se. — Oduvijek si mi se sviđao, Same.
Nasmijao se i gurnuo naočale malo više na nos. Ustala sam i otišla po
pivo. Taj tip nije odustajao od moje svojeglave sestre i učinio je nešto divno za
našu mamu. Nisam mogla ne voljeti ga... pripadao je onoj nekolicini dobrih
ljudi. Koliko god sam bila sretna zbog Marlo i koliko god ona zaslužila dobra
čovjeka koji je bio spreman boriti se za nju, ipak sam osjetila melankoliju dok
sam stajala pokraj šanka čekajući Samovo pivo. Hoću li ja to ikada imati? Hoće
li mene netko na taj način voljeti? Hoću li ikada voljeti nekoga onako kako sam
voljela Kylanda? Jesam li željela uopće više nekoga tako silno voljeti? Zauvijek
sam odbijala ljubav nakon što mi je Kyland slomio srce, ali taj zavjet bio je
neodrživ. Još uvijek sam čeznula za ljubavlju. Bolno sam željela nekoga da me
čvrsto zagrli i kaže mi da će sve biti u redu, da me nježno poljubi u čelo i
posegne za mnom u mraku.
— Čini se da bi ti ovo moglo zatrebati — rekao je Al, gurnuvši prema
meni žesticu niz šank.
Trgnula sam se iz svojega snatrenja. — Što je to?
— Ne postavljaj glupa pitanja. Samo iskapi.
Nasmijala sam se. Al nije imao ništa protiv da njegove konobarice
tijekom smjene popiju žesticu-dvije. Katkad vam je bio potreban nekakav mali
poticaj da vam pomogne da prebrodite noć u kojoj vas gurkaju i pipkaju pijanci.
174
Zašto ne, dođavola? Doista mi je trebalo piće. Trebalo mi je da smirim vlastite

misli. Zabacila sam glavu unatrag i iskapila, načinivši grimasu kad me jačina
alkoholnog pića zapekla niz grlo. Nagnula sam se preko šanka, posegnula za
limetom i ugurala je u usta, okrećući leđa šanku dok sam sisala gorku tekućinu.
Drugi put toga tjedna pogled mi se sreo s kameno sivim očima. Kyland.
Cijelo tijelo mi se zaledilo i samo sam piljila u nj, dok su mi odjeci srca
odzvanjali u ušima.
Stajao je u šoku, ukipljen uz dovratak, zagledan u mene, zaprepaštena
pogleda. Odjednom se činilo da je sav zrak iz prostorije isisan kroz vrata.
Ona prodorna buka u baru iščeznula je kad su nam se pogledi sreli.
Potom se iza njega pojavila Shelly. Ustuknula sam jedan korak i leđima udarila
u šank. Njezina pojava bila je poput udarca u trbuh. Pogledala je prvo Kylanda,
a potom, prateći njegov pogled, mene. U izrazu njezina lica pojavilo se nešto
poput sućuti, pa sam odvratila pogled, okrenuvši se ponovno prema šanku.
Nekoliko puta duboko sam udahnula, nastojeći se smiriti. Dograbila sam
Samovo pivo, stavila ga na svoju pliticu i pošla prema njegovu stolu, ne
pogledavajući više prema vratima. Nadala sam se da će Kyland otići kad me
vidi. Uspravila sam se.
Kad sam se ponovno vratila do šanka, Marlo me povukla u stranu. —
Kyland je tu. Dobro si? — Njezine izražajne oči bile su razrogačene zbog
zabrinutosti.
— Dobro sam — bila sam ustrajna, iako baš nisam bila posve sigurna. —
Mislila sam da sam ja ta koja je bila bijesna, ali činilo se da me on mrzi. —
Odjednom sam osjetila silnu povrijeđenost i zbunjenost.
— Zašto bi te on mrzio? Zbog toga što si otišla odavde kad je on uprskao
svoj život?
Ugrizla sam se za usnicu. — Ne znam. Navraćaju li Kyland i Shelley često
ovamo?
Odmahnula je glavom. — Nikad ih nisam vidjela ovdje.
Namrštila sam se. — Uh! Gle, oboje moramo živjeti u ovom gradu. Ili,
bolje rečeno, ja odlučujem živjeti u ovom gradu... zasad. A on se s time mora
suočiti... ma što njegov problem bio.
Marlo je kimnula, ali doimala se nesigurnom. — Dobro, ako želiš da
prolijem po njemu pivo ili takvo što, rado ću to učiniti. To će ga otjerati odavde.
175
Nasmijala sam se, ali ona nije. — Ozbiljna sam.

— Znam da jesi, Mar. — Kratko sam je zagrlila.
Dok sam poslužila još nekoliko pića, zapazila sam da Kyland i Shelly još
nisu otišli. Zapravo, sjeli su za stol pokraj plesnog podija. Promatrala sam ih
krajičkom oka i zapazila kako on sjedi krut i ukočen te da je njoj neugodno.
Zavjetovala sam se da više neću pogledati u njihovu smjeru.
Ponovno sam otišla do šanka, zatražila od Ala još jednu žesticu i iskapila
je. Nisam večerala pa su mi one dvije žestice već dale energiju koja mi se
razlijegala žilama.
Dobro si. Dobro si.
Nekakav krupni kamiondžija, koji je popio koje pivo previše, povukao
me u svoje krilo. Nasmijala sam se i nastojala ustati, kad me ponovno privukao.
— Hej, daj, daj — rekla sam, nastojeći ublažiti situaciju — kako ću ti donijeti
pivo ako me ne pustiš?
— Radije bih se opijao tobom. — Glasno se nasmijao i rukama prešao niz
moje tijelo.
— Pusti je prije nego što ti izobličim to jebeno lice. — Smjesta sam
prepoznala Kylandov glas. Prestala sam se opirati i onaj krupni tip okrenuo je
glavu, popustivši stisak kojim me držao. Bučno sam se osovila na noge,
poravnavši suknju.
Kyland je stajao iza onoga tipa. Vilica mu je bila snažna i stegnuta i ruke
je držao niz tijelo, stisnutih šaka.
— Hej, stani malo, čovječe — nerazumljivo je izgovarao onaj tip,
okrenuvši glomazno tijelo na mjestu na kojemu je sjedio. — Nisam mislio ništa
loše. Samo sam pozdravljao damu. — Ponovno je preletio pogledom niz moje
tijelo.
— Pozdravljaj dame ustima, a ne rukama.
Pogledavala sam od Kylanda do onoga pijanca. Sada sam bila dama? A
ranije toga dana rekao je da ne može živjeti u istome gradu sa mnom.
— I to bih volio učiniti. — Zapalacao je jezikom i grohotom se nasmijao.
Kylandova šaka nejasno je proletjela pokraj mene, ravno u glavu onoga
tipa. Zaroktao je i zakolutao očima kad se srušio na hladan pod bara. Stalni
176
gosti glasno su uskliknuli. Nije to bila nikakva rijetkost kod Ala. Ali ipak su
ostali razjapljenih usta. Piljila sam na trenutak u tipa na podu, a potom
ponovno pogledala Kylanda.
Odjednom sam osjetila ljutnju. Možda zbog alkohola koji mi je tekao
žilama, možda zbog činjenice što je Kyland mislio da se može poigravati s
mojim osjećanjima ili da ga se ono što se meni događalo na bilo koji način tiče.
Možda zbog činjenice da se dvaput toga tjedna pojavio na mojemu teritoriju i
da me oba puta silno povrijedio. Odjednom sam bila bijesna.
— Kako se usuđuješ? — kiptjela sam.
Zaškiljio je. — Kako se usuđujem ovu razvratnu svinju povući od tebe?
— upitao je. — Oprosti, nisam shvatio da uživaš u zlostavljanju. Ponovno si u
ovom prokletom gradu, radiš u istom prokletom baru. — Nosnice su mu se
raširile i zapitala sam se bi li mogao kopitom zagrepsti po tlu poput razjarenog
bika.
Razrogačila sam oči. — Možda i jesam uživala u tome. U svakom slučaju,
ne tiče te se što se meni sviđa, a što ne sviđa. — Bila sam toliko bijesna da sam
drhtala. Zgrabila sam nekog tipa u prolazu i grubo ga povukla za vestu. Posrnuo
je prema meni, doimajući se iznenađeno, kad sam priljubila usne uz njegove.
Imao je okus po pivu i mirisao je na jeftin losion poslije brijanja. Odgurnula
sam ga i tip je odletio teturajući, promrmljavši: — Uh, al’ mi se sviđa ovaj bar.
Ponovno sam pogledala Kylanda. Izraz lica bio mu je zaleđen i nisam bila
sigurna mogu li ga pročitati.
— Tenleigh? — začula sam Marloin glas, ugledavši je negdje krajičkom
oka. Podignula sam ruku, dajući joj do znanja da sam dobro, ne skidajući pogled
s Kylanda.
— Radim ono što želim i kad to želim — rekla sam. A što sam to radila?
Nisam bila posve jasna. Znala sam samo da sam bijesna i izvan kontrole. Znala
sam da sam u dubini duše još uvijek povrijeđena zbog toga što me Kyland izdao
nakon što sam mu dala posljednji djelić sebe — djeliće sebe za koje je postalo
jasno da nikada nisam shvatila kako ih ponovno sastaviti.
— Jesi li to i u Kaliforniji činila? — upitao je, približivši mi se.
Podignula sam bradu, doslovno dignuvši nos prema njemu. — Sve
vrijeme, kad god sam mogla. Kad si jednom otpečatio, shvatila sam...
177
Zaprepastio me izraz sirove boli koji mu je preletio licem i riječi su mi

zamrle na usnama. Ali moj bijes svejedno se ponovno rasplamsao. Bio je
uzrujan zbog toga Što sam bila s drugim muškarcima? Koja licemjerna hulja!
Bio je tu, s njom, sa ženom s kojom me prevario... sa ženom s kojom je imao
dijete.
— Nisi to ti, Tenleigh — rekao je nježno.
Nasmijala sam mu se u lice, ružno i ogorčeno: — Ne poznaješ me više.
Ne znaš ništa o meni. Kao što ni ja više ne znam ništa o tebi.
Otvorio je usta da nešto kaže, ali potom ih je zatvorio kao da se
predomislio. — O, Bože, ne mogu ovako s tobom. — Okrenuo se i udaljio.
Osjetila sam trenutan bijes u cijelom tijelu.
— Hej, Kylande! — doviknula sam i on se naglo okrenuo. — Jesi li ikada
do kraja pročitao Orkanske visove? — Zatreptao je, a potom se namrštio,
zbunjeno me pogledavši.
— Nemam ja vremena za čitanje u posljednje vrijeme, Tenleigh.
Naslonila sam se bokom na šank, lupkajući prstom po bradi. — Samo sam
se pitala smatraš li Heathcliffa gnjusnim prevarantom kao ja?
Ponovno je pošao prema meni. — Nikada se nismo slagali u književnom
svijetu, jesmo li?
— Hmm, istina. Ali mislim da bi i maloumnik uvidio kakvo je
bezvrijedno lažljivo smeće Heathcliff.
— Više me zapanjilo što se ona glupava kretenuša Cathy... kad je
naposljetku pobjegla od onih... vriština, vratila doživjeti još veći jad. Protratiti
priliku koja joj je bila dana? Ne možeš biti veći kreten od toga.
Razrogačila sam oči i krv mi je uzavrela.
— Pa što ako se Cathy vratila zbog vriština... ma koliko mračne i tamne
bile. Barem se nije vratila zbog Heathcliffa. Heathcliff joj je posve očito bio
posljednja stvar na pameti. Zapravo, posebno me živciralo to... kako se
Heathcliff uvijek pojavljivao posvuda gdje je bila Cathy.
Jedva sam čula kako je netko iza mene za šankom rekao: — Svađaju li se
oni ili raspravljaju o knjigama?
Netko drugi odgovorio je: — Nije mi jasno. Meni se to čini kao predigra.
178
Nijedno od nas dvoje nije se obaziralo na njih.

Kyland me odmjerio od glave do pete. — Jesi li baš sigurna da je to tako?
Možda... — u trenu se doimao nesigurnim, prije negoli samo bijesnim — ...
možda joj je Heathcliff uvijek bio na pameti dok je bila odsutna. Možda Cathy
ne bi baš bila toliko bijesna svaki put kad bi se Heathcliff pojavio da joj nije
uvelike bio u mislima, da je njezin novi mladić mogao u njoj potaknuti iste one
osjećaje koje je poticao Heathcliff. — Glas mu se smekšao. — A možda je i ona
bila u Heathcliffovim mislima. Možda je bila sve ono o čemu je Heathcliff ikada
mislio, sve ono o čemu je ikada sanjao.
Mladić? Koji mladić? Zaškiljila sam. — Ma, ništa ne bi značilo. Nakon
što ju je Heathcliff izdao, nikada mu više ne bi dala priliku. Sve je pokvario.
Upropastio ju je. Bio je najsebičniji i najodvratniji lik o kojemu sam ikada čitala.
Žao mi je papira koji je iskorišten da njemu udahne život. Koja šteta dobroga
stabla.
U njegovim očima bljesnula je povrijeđenost. Zaustio je nešto reći kad je
odjednom pogledao iza sebe. Kad se osvrnuo, ugledala sam Shelly kako ga tapša
po leđima. Sva ona borbenost iz mene je nestala i osjetila sam bolno stezanje u
prsima. Na trenutak sam bila zaboravila da je tu. U koju god bitku bili
uključeni, sa samo jednim tapšanjem po ramenu, on je bio pobjednik. Izgubila
sam. Opet. Kad se ponovno okrenuo, sigurno je na mojemu licu pročitao poraz,
jer zaustio je nešto reci, ali potom je zastao, razrogačivši oči. Odvratila sam
pogled. U tom trenutku shvatila sam ono što sam oduvijek znala. Nisam mogla
mrziti Kylanda. Nije bio loša osoba. Jednostavno je bio loš prema meni. Nije
bio nesposoban za ljubav. Jednostavno je bio nesposoban voljeti mene, ne
želeći ostati sa mnom. Ali ostao je zbog Shelly. I to je bio onaj najbolniji dio.
Ona tuga koja mi je u tom trenutku tištala srce umalo me navela da padnem na
koljena.
Ne sad. Ne sad... nemoj se tu raspasti.
Brzo sam otišla u ženski zahod gdje sam se zaključala u pregradak.
Nekoliko trenutaka potom, za mnom je došla Marlo i pomogla mi da se
priberem najbolje što znam. Kad sam se vratila u bar, Kylanda i Shelly više nije
bilo.
179
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Tenleigh
Tog vikenda odradila sam nekoliko smjena kod Al’sa, ali Kyland više
nije navraćao. Na svu sreću. Bila sam još uvijek posramljena zbog javne
prepirke, ali znala sam da kod Al’sa to nije bilo ništa neuobičajeno. Zapravo,
sve je zasjenila nevjesta Gablea Clancyja, koju je upoznao putem oglasa i koja
ga je pokušala pregaziti na parkiralištu prije dva sata. Uglavnom, bila sam
povrijeđena. Bijes koji sam osjećala ipak je malo jenjao i pomogao mi da se
priberem. Povrijeđenost je boljela. Ali bilo je otrpjeti je ili podviti rep i pobjeći
iz grada. Vidjet ću ja dovršetak škole... bio je to moj san i moja ostavština gradu
u kojemu sam se rodila i odrasla... gradu koji mi je omogućio sredstva da se
obrazujem. Ali nakon toga, razmišljala sam o tome da zaposlim nekoga da
omogući nastavak godišnjeg financiranja, a potom odem nekamo... početi
iznova. Možda je to bio onaj završetak potreban da se istinski udaljim od
Kylanda. Jesam li lagala samoj sebi? Je li dio mene očajnički želio znati što će
se dogoditi ako ga ponovno vidim? Da, vjerojatno. Nisam ga doista otpustila. I
tu je bio problem. Ali bilo je bolje biti iskren u vezi s tim. Bilo je potvrđeno...
doista je bio sa ženom s kojom me prevario. Imao je sina s njom. To je bila
stvarnost. I zato je najbolje za mene bilo suočiti se s tim.
Sad si to vidjela na vlastite oči, Tenleigh. Možeš li to konačno prihvatiti
i istinski krenuti dalje? Bolje bi ti bilo, jer nemaš drugog izbora.
Tog ponedjeljka Marlo i ja planirale smo posjetiti mamu. Rano sam bila
spremna i odlučila otići pozdraviti Bustera. Nisam ga vidjela još od povratka.
Pokucala sam na njegova vrata i kad ih je otvorio, ispustio je poklič, zagrlio me
svojim medvjeđim zagrljajem i odigao od tla. Glasno sam se nasmijala. — Bog,
Bustere! I menije drago vidjeti vas.
Spustio me. — Dakle, daj da te vidim, Tenleigh, djevojko. — Odmahnuo
je glavom, smiješeći se. — Đavo me odnio ako ne izgledaš poput prave gradske
djevojke. Sad si gradska cura, gospodična Tenleigh. — Otvorio je vrata pa sam
ušla. Busterova kuća bila je prepuna drvenog, ručno rađenog namještaja. Na
svakom mogućem slobodnom mjestu bio je izrezbareni par u različitim
180
izravnim erotskim pozama. Da nisam cio život poznavala Bustera, bilo bi mi

nadasve neugodno boraviti u toj kući.
— Ja gradska djevojka? Znate dobro da nije tako, Bustere. Ja sam vam u
svakom pogledu brđanka.
Smijuljio se. — Dobro, dobro, samo sam htio provjeriti. Ali izgledaš
otmjeno.
Osmjehnula sam se kad sam sjela na stolac, koji je bio izrezbareno lice
premazano uretanskim lakom naglavce okrenutoga golog muškarca. Iza njega
je bila izrezbarena žena, kojoj su usta bila puna njegovih intimnih dijelova. Ja
sam bila a trois in the menage*. Bila je to jedina akcija u kojoj sam nakon dugo
vremena sudjelovala. Sretnica.
— Pričaj mi, što si radila sve vrijeme. Kako ti se sviđa koledž? — upitao
je Buster.
Ispričala sam mu o fakultetu koji sam pohađala, o Kaliforniji, malo o
tome kako je biti daleko od kuće, o nekolicini prijatelja koje sam upoznala i s
kojima sam bila u kontaktu te o školi koju sam gradila. Nakon što sam završila
s kratkim izlaganjem, rekla sam: — A vi, Bustere, kako ste vi?
— Dobro, bolje nego ikad. Znaš za posao koji mi brđani imamo, ha?
— Posao? — Namrštila sam se i naherila glavu.
— Naravno, mi smo ti sad ovdje pravi poduzetnici. Neki ljudi doista se
ponose time, počistili su dvorišta...
— Da — rekla sam. — Primijetila sam to. A što to točno radite?
— Uzgajamo lavandu. A imamo i nekoliko proizvoda. Idemo na sajmove
u okrugu. Čak i figurice prodajem. Dobro prolaze. — Namignuo je.
Lavandu. Lavandu?
U mislima sam vidjela polumjesec obješen iznad mene dok je lijep mladić
obožavao moje tijelo i dok se u zraku osjećao miris lavande.
Naglo sam se vratila u stvarnost. — Mogu misliti — rekla sam odsutno.
— A taj posao s lavandom... čija je to zamisao bila?
181
* Menage a trois — tri osobe (u seksualnoj vezi) koje žive u istom kućanstvu. Nap.
prev.
— Ah, Kylanda Barretta. On je to istražio. Našao je da je lavanda

najprofitabilniji komercijalni usjev za pojedince uzgajivače... može se uzgajati
čak i u stražnjem vrtu. Načinio je letak sa svim podacima i sve to. Osim toga,
to je jedini cvijet koji možeš sušiti i rabiti za ostale proizvode. Pravimo vrećice,
sapune, ulja, onaj čaj koji si mi nekada davala...
— Dakle, svi vi doista zarađujete na tome? — upitala sam, zaprepaštena.
Nikada takvo što nisam razmotrila.
— Naravno — rekao je ponosno. — Za razliku od ostalih usjeva, zarada
je tijekom cijele godine. Nikada se ništa ne baci. Prilično je jednostavno.
— Dakle, zvučite vrlo upućeno, Bustere — rekla sam, na što je kimnuo,
ponovno se osmjehnuvši.
Sjedila sam bez riječi, na trenutak odmahujući glavom. — Pa zašto onda
to svi ne rade? — upitala sam. Pomislila sam na kuče koje sam vidjela onako
trošne kakve su oduvijek bile.
Buster se počešao po svojoj rijetkoj kosi na tjemenu. — Ah, znaš, možeš
seljaka dovesti do lavande, ali ne možeš ga natjerati da je uzgaja. — Nasmijao
se i lupio se po koljenu.
I sama sam se tiho nasmijala, zapitavši se. — Shvaćam — rekla sam.
Prenulo me kucanje na Busterovim vratima. Bila je to Marlo. Na brzinu sam se
oprostila od Bustera i rekla da ću se uskoro vratiti. Kad smo se zagrlili i
pozdravili, ušla sam u svoj automobil s Marlo.
— Mar, jesi li znala za sav taj posao s lavandom?
Pogledala me. — Da, prilično zgodno. Namjeravala sam ti reći, ali činila
si mi se rastrzanom kad je o Kylandu bila riječ. Nisam mislila da bas nužno
trebaš čuti sve o tome prvi tjedan nakon povratka kuci.
Kimnula sam. — Zapravo... baš zgodno, zar ne? Mislim to da ti ljudi
zarađuju na nečemu za što ne treba nikakav početni ulog. — Ugrizla sam se za
usnicu. — Pitam se zašto sam to ne radi.
— E, to ne znam.
182
Što se događa s tobom, Kylande? Ali nisam trebala biti iznenađena.

Uvijek je bio poduzetan i radišan. Pogledaj samo kako je sve te godine uspio
sam preživjeti.
Skoro smo bile blizu njegove kuče. Okrenula sam glavu i ugledala bijeli
kamionet parkiran ispred kuče. Neznatno sam se lecnula kad su se vrata
odjednom otvorila i iz njega izišao Kyland u trapericama i košulji, sa šiltericom
na glavi i metalnom kutijom za ručak u ruci. Okrenula sam glavu, nagnuvši se
naprijed dok smo prolazili pokraj. Zaustavio se i pogledi su nam se sreli i
isprepleli, čak i iz daljine. Okrenuo se pogledati za nama i uspjela sam zapaziti
naljepnicu na braniku na njegovu kamionetu. Bila je to slika rudara s
rudarskom kacigom na glavi, kako puzi kroz mračan tunel s porukom:
“Prijatelji ispod zemlje.”
Zavalila sam se na naslon sjedala kad smo prošli, neznatno drhtureći i
duboko dišući kako bih se smirila. Postojalo je toliko toga što nisam razumjela,
toliko da sam i dalje osjećala bol.
Zašto si tako bijesan na mene, Kylande? Kako si mogao voljeti me pa me
onda tako žestoko mrziti?
— Što je značio to intenzivno silno piljenje? — upitala je Marlo,
iznenađena izraza lica kad sam pogledala u nju.
— Pojma nemam — odgovorila sam odsutno. — Doista.
Nekoliko sati potom, kad smo se zaustavile ispred bolnice, ugasila sam
automobil i ostala sjediti zagledana kroz prednje staklo. — Ajme — rekla sam
naposljetku.
Velika zgrada od opeke bila je stara, ali lijepo održavana. Bila je okružena
raskošnim bujnim travnjacima i krajolik je bio savršen. Pacijenti su šetali
uokolo, neki s medicinskim sestrama, neki bez njih, dok su ostali sjedili na
klupama postavljenim uz rubove cvjetnih gredica. Sve je bilo u sjeni stabala
divljeg kestena.
— Znam — složila se Marlo. — Doista lijepo mjesto. A imaju i najbolje
liječnike... liječnike što su život posvetili pomaganju ljudima koji imaju
duševnu bolest.
— Kako si to Sam može priuštiti? — upitala sam kad sam izišla iz
automobila.
183
— Ima ušteđevinu. Nikada nisam pitala koliko će ga ovo unazaditi.

Pogledala je kratko prema meni kad smo pošle. — Namjeravala sam mu reći da
prestane, ali onda, kad sam nakon samo nekoliko tjedana provedenih tu vidjela
mamu, jednostavno joj nisam mogla to učiniti.
Dograbila sam Marlo za ruku i stegnula je.
Nekoliko trenutaka potom prijavile smo se na recepciji i sjedile u velikoj
čekaonici.
Kad se mama pojavila iza ugla, umalo je nisam prepoznala. Imala je kosu
do ramena. Očito je bila oprana i uređena. Imala je vedar izraz lica i bila je
uzbuđena. Na sebi je imala traperice i vestu bež boje kratkih rukava. Zastala je
i prinijela ruke ustima kad sam ustala, ne vjerujući.
— Tenleigh, dijete moje — prodahtala je, pošavši prema meni.
— Mama — rekla sam, dok mi je glas zastajao. — Izgledaš nevjerojatno.
Čvrsto me stisnula uza se i udahnula sam njezin miris koji je pružao
utjehu.
— O, mama — rekla sam kad sam se odvojila od nje. Prošla sam rukom
preko njezine kose, upijajući je pogledom. Nježno se nasmijala, a potom
pogledala u Marlo i nacerila se.
— Drugo moje dijete — rekla je, zagrlivši Marlo.
— Hoćemo li prošetati? — upitala je, pokazavši kroz prozor.
Sve tri pošle smo u šetnju suncem obasjanom stazom. Puhao je blag
povjetarac i zrakom se pronosio miris svježe pokošene trave. Marlo nas je
povela prema klupi ispod stabla pa smo mama i ja sjele.
— Donijet ću nam vodu u bočicama. Želite li još nešto?
Obje smo odgovorile niječno i Marlo nas je ostavila na mjestu na kojemu
smo sjedile. Znala sam da nam ostavlja malo vremena da budemo nasamo.
Uzela sam mamu za ruke i stegnula ih. — Kako si? — upitala sam.
— Baš dobro, dušo. Imam svojih dobrih i loših dana, ali mislim da ih ima
svatko. Iznova učim kako biti normalan... učim kako razumjeti vlastite emocije
i kako se nositi s njima.
— To je dobro, mama.
184
Tiho se nasmijala. — Da, dobro je. Liječnici su ovdje isprobali na meni

nekoliko lijekova i oni na kojima sam sada čine mi se najboljima. U nekoliko
sam skupnih terapija, koje mi, čini se, pomažu više od svega. Postoje tu i drugi
ljudi koji točno razumiju kako je biti u stanju u kakvom sam ja. — Obrazi su
joj se blago zarumenjeli. — Razumiju grižnju savjesti koju imaš zbog toga što
nanosiš bol svima oko sebe, iako je to posljednje što želiš učiniti.
Ponovno sam joj stegnula ruke, a potom palcem obrisala suzu koja joj je
kliznula niz obraz. — Ne trebaš osjećati grizodušje. Ni prema meni ni prema
Marlo — rekla sam.
Kimnula je, ali izraz lica bio joj je tužan. — Ali osjećam. Trebala vam je
mama, a ti i Marlo cijeli ste svoj život morale biti majka meni. Osim toga,
strašno sam vas osramotila... — Još jedna suza potekla joj je niz obraz.
— Znam da to nisi učinila namjerno, mama. Znam to. Nema ti zbog čega
biti žao.
Duboko je udahnula i podignula pogled prema meni. — Duševni sam
bolesnik, Ten. I to se neće promijeniti. Ali postoje načini da se nosim s tim,
nešto što mogu učiniti, okidači koje mogu izbjeći. Sada to znam. I osjećam se
snažnijom. Prvi put u životu osjećam kao da imam kontrolu nad čudovištima
u svojoj glavi. Prvi put u životu imam nadu.
Zašmrckala sam i osmjehnula joj se. — I ja, mama. — Nagnula sam se
naprijed i ponovno je zagrlila. Kad sam se ponovno naslonila, upitala sam: —
Bojiš li se povratka kući, mama?
— Pomalo. Gle, vidi ovo mjesto — zamahnula je rukom oko sebe, nježno
se nasmijavši. — Poput kakva luksuznog odmora. — Osmjehnula se, a potom
se pribrala. — Ali naposljetku ću se morati vratiti u stvarnost i to je jedno od
onoga na čemu ovdje radim sa svojim terapeutima. Kad se vratim, naći ću
posao, raditi nešto... Sam mi nudi posao kod sebe na recepciji i to mi zvuči
dobro... — Duboko je udahnula. — Ali jedno znam, dijete: možeš biti na
najluksuznijem mjestu na svijetu ili u kamp-kućici na planini, ali ako si
bolestan, bolestan si.
— Naša situacija nije ti to nimalo olakšala, mama. Znam to, a zna i Marlo.
Ali sad sam ja kod kuće pa ću imati dobro plaćen posao, unajmit ću nam neku
kućicu negdje... možda nećemo imati previše, ali imat ćemo sve što nam treba.
Živjet ćemo lagodnim životom, shvaćaš?
185
Osmjehnula mi se. — Djevojčica moja... ipak se još uvijek brine o meni.

— Osmijeh joj je postao tužan. — Nećeš morati zauvijek, vjeruj mi. Radi se o
tome, Tenleigh, dušo, da nije uvijek bilo tako loše. Kad me tvoj otac prvi put
doveo u Apalače, svidjelo mi se tu, unatoč činjenici da smo živjeli u kamp-
kućici u šumi. Voljela sam planine, brzake i zalaske sunca. A voljela sam i
ljude... ima tamo ljudi kakvih nigdje nećeš sresti, ljudi s najvećim srcem. —
Osmjehnula se pa sam se i sama nasmiješila. Što se toga tiče, bila je u pravu. —
Osim toga, bila sam silno zaljubljena. — Spustila je pogled. — Znala sam da mi
nije uzvraćao ljubav, barem ne na način na koji sam ja njega voljela, ali želim
da znaš, dijete moje, da sam voljela tvojega oca, svim srcem. Kad pogledam
tebe, tebe i Marlo, sjetim se toga i to me katkada rastuži, ali uglavnom osjećam
zahvalnost.
Ah, mama, imala sam osjećaj da mi srce krvari.
Kimnula sam, progutavši knedlu u grlu. Jesam li i ja to mogla? Hoću li i
ja jednoga dana moći biti zahvalna za ljubav koju sam imala s Kylandom unatoč
činjenici da sam na kraju završila slomljena srca?
— Sve te godine imala sam u glavi da je jedino vrijedno što sam učinila
bilo osvojiti titulu na tom glupom natjecanju ljepote. — Tužno je odmahnula
glavom. — Ali nisam bila u prvu. — Ti, ti i Marlo ste nešto najljepše što mi se
ikada dogodilo u životu.
— Mama — zakreketala sam, privukavši je u naručje i zagrlivši je.
Nakon toga smo sve tri neko vrijeme hodale, nadoknađujući propušteno
i čavrljajući kao djevojčice, prvi put u životu. Ispunila me radost i svake tri
minute poželjela sam se uštipnuti da se uvjerim u to. Mama se raspitivala o San
Diegu, o mojim predavanjima, o školi, i shvatila sam kako živahno čavrljam,
onako kako nikada prije nisam razgovarala s njom. Bilo je divno. Prvi put
nakon dugo godina sjetila sam se kako je mama draga, sramežljiva i krhka kad
je doista svoja. Bila je prelijepa.
Kad sam se, poljubivši je, oprostila od mame i ušla u automobil, neko sam
vrijeme samo sjedila, radosna, u šoku, napokon se smijući poput luđakinje,
gledajući Marlo kao da znam da sam poludjela. I ona se smijala. — Znam —
rekla je, grleći me. — I sama sam se tako ponašala kad sam je prije nekoliko
mjeseci prvi put takvu ugledala. Baš tako.
Znala sam da je ponajprije bolnica bila zaslužna za to što se mama vratila
k sebi, ali vratila se i nama. Usto je i Marlo i meni vraćen dio nas, onaj dio koji
186
smo rijetko kada doživjele: uloga kćeri. Vječno ću biti zahvalna Samu za taj
nevjerojatni dar koji je mijenjao život.
Građevinari su toga tjedna iskopali temelje. Škola se doista gradila.
Dopustila sam si na trenutak osjetiti ponos. Bilo je još uvijek puno posla za
obaviti, ali unatoč očaju koji sam osjećala zbog Kylanda, bila sam puna nade
kad se radilo o predanom radu koji sam obavila za grad. Postojali su svi razlozi
da vjerujem kako će taj projekt biti uspješan, da činim nešto što će doista biti
ključ prave promjene.
Još uvijek sam morala spakirati ostatak knjižnice, bilo je ostalo još samo
nekoliko kutija. Izbjegavala sam to — ulazak u nju bio je posebno bolan — ali
trebalo je i to okončati. U sljedećih nekoliko dana zgrada će biti srušena.
Klečala sam, prazneći najnižu policu, kad su se vrata iza mene otvorila.
Osvrnula sam se i zaprepastila ugledavši Shelly. Kad mi se slabašno osmjehnula,
namrštila sam se, a srce mi je ubrzano zakucalo. Žurno sam ustala.
— Bog, Shelly — rekla sam oprezno. Zašto je bila tu?
— Hej, Tenleigh. Mislim da se nikada nismo službeno upoznale. —
Ponovno se slabašno osmjehnula.
Otpuhnula sam i uzvratila joj smiješkom. — Mislim da si u pravu, nismo.
Dakle, drago mi je službeno te upoznati. — Nisam si mogla pomoći što je to
zazvučalo kao pitanje. Sigurno je došla zbog onoga od neku večer. Ali zašto se
tako prijateljski smješkala?
Kimnula je, i onog osmijeha je nestalo. — I meni.
Obje smo neko vrijeme šutjele prije nego što sam kimanjem glave
pokazala prema stolu. — Hoćeš sjesti?
— Naravno — provukla se i smjestila za mali stol koji mi je služio kao
radni. Naslonila sam se na policu s knjigama, obuhvativši je pogledom. Bila je
vrlo lijepa, onako sitna, guste plave kose.
— Dakle — rekla je — sigurno se pitaš zašto sam ovdje.
Kimnula sam, napeto iščekujući da čujem što mi je to imala za reći. Je li
mi na lijep način željela kazati da se gubim iz Dennvillea i ostavim nju i njezinu
malu obitelj na miru? Da prestanem praviti scene s njezinim dečkom javno u
barovima. Hoću li svaljivati krivnju na nju ako je baš to bio razlog njezina
posjeta?
187
— Jesi li vidjela Joeyja?

Zatreptala sam. — Joeyja?
— Mojega sina.
— Ah — prodahtala sam. Kylandova sina. — Samo izdaleka. — Dakle,
njime će se poslužiti da me navede da shvatim kako to što sam tu nije korisno
ni za koga.
Kimnula je. — Isti otac.
Osjetila sam bol, kao da me nešto probolo kad je Shelly ukazala na
Kylanda kao na Joeyjeva oca, ali iznenada se pojavio i osjećaj vlasništva. Isprsila
sam se. Glupa, glupa Tenleigh. Ne posjeduješ ni jedan dio Kylanda... ni jedan
jedini dio. Ako ti to trenutačno nije jasno, onda je tvoja sposobnost rasuđivanja
ozbiljno poremećena. Bilo je nerazumno, ali zašto sam ga ipak nagonski
osjećala?
— Teško je katkada kad znam da me uzeo silom.
Čekaj, čekaj, stani malo. Što to? Kyland nikada, ama baš nikada, ni za
milijun... Ah! O, moj Bože, imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Njezine
riječi potresle su me do srži. Pružila sam ruku iza sebe osloniti se na čvrstu
policu s knjigama.
—Kyland nije Joeyjev otac—prodahtala sam. Iz nekog je razloga samo
kreten mogao pomisliti takvo što i oči su mi se napunile suzama.
Odmahnula je glavom. — Nije ni mogao biti. Nismo spavali. Zapravo...
— Podignula je pogled prema meni. — Jesmo... nekada davno — odmahnula
je glavom. — Glupo tinejdžersko prtljanje. — Nježno se nasmijala. Nikad me
nije volio. Ni sad me ne voli... u svakom slučaju, ne više od prijatelja. —
Trenutak nije progovarala. — Bio je prvi kojemu sam otišla... nakon što se to
dogodilo, nakon što sam doznala da sam trudna. Ni sama ne znam točno zašto.
Možda sam ga pomalo voljela. Možda sam se nadala da će me ipak na neki način
poželjeti... vjerujem da sam se uvijek tomu nadala. Sada to shvaćam, ali tada
nisam znala. — Slegnula je ramenima.
Prišla sam i sjela pokraj nje na stol. — Lagao mi je — rekla sam. Još uvijek
sam imala osjećaj da se sve vrti oko mene, iako sam sjedila.
Okrenula se prema meni i kimnula. — Znam.
— Zašto, Shelly. Zašto bi to učinio?
188
Slegnula je ramenima. — Ne znam točno. Rekao je da će mi pomoći.

Rekao je da će ostati u Dennvilleu, da iz nekog razloga mora ostati u Dennvilleu
i da će mi pomoći ako trebam novca, a potom me upitao hoću li ja njemu
pomoći i podržati ga u laži ako me ti nešto upitaš. Nisam shvaćala zašto, ali —
uzdahnula je — u to vrijeme bila sam posebno zbrkana. Bilo mi je gotovo drago
pretvarati se da je dijete njegovo. Ali — slegnula je ramenima — nikada se nisi
ni suočila sa mnom pa nisam ni morala lagati.
— Nisam — rekla sam, piljeći ravno pred sebe. — Napustila sam grad što
je moguće prije nakon što mi je rekao da si trudna s njim. — Je li baš tako
rekao? Ili mi je samo rekao da je trudna, a ostalo sam sama zaključila? U svakom
slučaju, naveo me na netočnu pretpostavku. Želio je da tako zaključim.
Pružila sam ruku i položila je na njezine i ona mi se tužno osmjehnula.
— Kako se to dogodilo? — upitala sam nježno.
— Upoznala sam ga kod Al’sa. Otišla sam s njim u hotel uz autocestu —
rekla je. — Pošla sam dragovoljno, čak sam se namjeravala poseksati s njim.
Očito. — Na trenutak je utihnula. — Kad smo došli onamo, počeo se neobično
ponašati, želio me vezati. Nisam bila za to. Pošla sam, pa me bacio na krevet i
počeo nazivati navlakušom. Rekla sam da to nisam, ali nisam se opirala. Nikada
se nisam opirala. — Ponovno je odmahnula glavom. — Katkada se pitam jesam
li... Ali gle, kakva korist od toga, zar ne? Poseksali smo se i poslije mi je rekao
‘hvala’. — Suza joj je potekla niz obraz. — Zahvalio mi je, još uvijek to katkada
čujem u glavi. Ne znam zašto mi je u svemu tomu to najgori dio, nešto čega se
ne mogu osloboditi, shvaćaš?
Zato što mu ništa nisi dala... Uzeo je. Kimnula sam, iako nisam znala
kakav je to osjećaj. Mogla sam samo zamisliti i bol mi se javila u prsima.
— U svakom slučaju, doznala sam da sam trudna, a ostalo znaš.
— Jesi li pokušala... stupiti u kontakt s njim? — upitala sam.
— Ni prezime mu ne znam. — Kratko se slabašno nasmijala, ali doimala
se posramljenom. Rekao je da je kamiondžija, imala sam tek osamnaest, motala
sam se u baru, pokupila neznanca i otišla u jeftini hotel s njim. Nisam baš neko
oličenje kreposti.
— Ne moraš nikako izgledati da bi te netko silovao, Shelly. Svatko ima
pravo reći ne — kazala sam tiho.
189
Kimnula je i obrisala obraz, prešavši prstima ispod očiju obrisati crnu

maskaru koja joj se razmazala. Osvrnula sam se oko sebe vidjeti ima li nešto što
bi moglo poslužiti kao papirnata maramica, ali nije bilo. — Sad to znam —
rekla je. — Zapravo, razumski znam. Ian, moj dečko, puno mi pomaže.
— Imaš dečka?
— Da. Sjajan je. Želi me oženiti, posvojiti Joeyja. — Osmjehnula se
iskreno.
— Pa to je sjajno, Shelly.
— Da — uzdahnula je. Nedugo potom ponovno se okrenula prema meni.
— One večeri u baru, Kyland je zapravo došao sa mnom zato što je lan radio.
Rade zajedno dolje u rudniku. lan ima povjerenje u Kylanda. U svakom slučaju,
nisam bila kod Al’sa još od... još od one večeri. Smatrala sam kako će to biti
posljednji komad cjeline koji mi je bio potreban, da sve to ostavim iza sebe, u
prošlosti. .. i usredotočim se na budućnost. A onda ste se Kyland i ti počeli
prepirati i umalo sam nešto rekla, ali radila si... i smatrala sam da ti Kyland
treba to reći. Ali ne znam kad će to učiniti. Možda misli da nije njegovo to
ispričati. Pomislila sam kako bih, da sam na tvojemu mjestu, željela znati.
Nisam to do te mjere shvaćala sve dok vas nisam vidjela zajedno. Nisam znala
da ga još uvijek voliš.
Pogled mi je odletio prema njezinu. — Ne volim ga više.
Sumnjičavo me pogledala, ali nije ništa rekla. — Dakle, u svakom slučaju,
dobro je znati sve te činjenice. Barem nekoliko ti ih mogu dati, pa ti dalje vidi
što s tim.
— Hvala ti, Shelly. Da sam znala zašto si neku večer došla k Al’su, nikada
ti ne bih otežala.
Odmahnula je glavom. — Zapravo mi je bilo još bolje... odvratilo mi je
pozornost, nisam razmišljala, pa nisam osjetila nikakvu tjeskobu zbog toga što
sam ondje. — Nježno se nasmijala, baš kao i ja.
— Cijenim to što si došla ovamo. Žao mi je što se prije ovoga nismo bolje
upoznale.
Osmijeh koji mi je uzvratila bio je topao i drag. — Ne bi uspjelo prije.
Bila bih ljubomorna na tebe. Ali sada... gle, ako shvatiš da još uvijek gajiš
nekakva osjećanja prema Kylandu, mislim da će doista biti presretan zbog toga.
190
Zato što je Shelly trudna. Te riječi su me još uvijek progonile, još uvijek
ranjavale, još uvijek mi odjekivale u mislima.
Kimnula sam prema Shelly, ali nisam znala što misliti o svemu. Sve je to
bilo šok za mene. — Vidjela sam te onaj dan — rekla sam odsutno — kako
hodaš Glavnom ulicom. Kyland je Joeyja nosio na ramenima... — Bože, kako
je boljelo. Još uvijek sam osjećala tu bol, iako sam sada znala istinu. Shelly je
bila trudna, ali nosila je dijete drugog muškarca. Kyland je to znao i poslužio
se time.
Potvrdno je kimnula. Drag je prema njemu... poput ujaka mu je. Sve
otkad je mali kupuje mu cipele, pelene, znaš, ispomaže me. Posebice onda dok
moja braća nisu razgovarala sa mnom. Takav je Kyland.
Prije nego što sam uspjela odgovoriti, poskočila je. — Čuj, moram ići.
Joey je s mojom prijateljicom, a ona uskoro mora na posao.
I sama sam ustala. — Hvala ti još jednom, Shelly. Iskreno. Nisi to morala
učiniti i samo ti... hvala.
Kimnula je i osmjehnula se. — Sretno, Tenleigh. — Izišla je iz knjižnice,
zatvorivši vrata za sobom. Ponovno sam se naslonila na onu policu s knjigama,
glasno uzdahnuvši.
— Hvala — rekla sam u praznoj prostoriji. — Bilo mi je potrebno.
Što se, dođavola, događalo? I što se, dođavola, doista dogodilo prije četiri
godine? Zašto je, zaboga, Kyland odlučio slomiti mi srce okrutnom laži?
191
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Tenleigh
Te večeri vratila sam se u kamp-kućicu iscrpljena i prašnjava. Još uvijek

nisam mogla u potpunosti shvatiti ono što mi je Shelly rekla. U početku si
nisam mogla pomoći, nego sam se prepustila onom tihom strujanju sreće i
olakšanja koje sam osjećala u tijelu. Ali sada... sada sam ponovno bila bijesna i
povrijeđena. Ako nije napravio Shelly dijete, ako čak nije ni spavao s njom,
zašto bi me tako povrijedio? Slomio me, izbrisao me... moje srce, moje
povjerenje. Trebale su mi godine da prebolim to što mi je učinio... Da budem
iskrena, još uvijek ga nisam bila do kraja preboljela. A zašto? Samo zato da
uzmem stipendiju i odem? Samo zato što sam predložila da odustanem od nje
zbog njega? Je li mi zato to učinio? Je li doista tako očajnički žudio za tim da
odem iz grada? Je li se zabrinuo da ću pokušati zasnovati život s njim ovdje u
Dennvilleu, u Kentuckyju, radije nego iskoristiti mogućnost koja mi se
ukazala? Očito je to što je učinio djelovalo. Doslovno sam otišla iz grada istoga
dana kad mi je slomio srce. Jesam li mu taj dio mogla oprostiti? Bol koja je još
uvijek bila prisutna pod mojom kožom i izdaju... izdaju koja čak nije ni
postojala? A ako nije postojala, zašto je onda još uvijek boljela? Zato što je želio
da odem... Nije me volio dovoljno da pokuša učiniti bilo što da pođe sa mnom.
Ušla sam pod mali napukli plastični tuš i pokušala saprati taj dan sa sebe.
Potom sam odjenula spavaćicu i smjestila se na kauč. Mislila sam da neću moći
zaspati, ali sigurno sam bila umornija nego što sam pretpostavila, zato što sam
u trenu usnula.
Sljedeće čega se sjećam bilo je nekakva vika ispred moje kamp-kućice.
Naglo sam se uspravila, pokušavajući se pribrati. U kamp-kućici je bio mrkli
mrak, ali vani je nešto jako sjalo i osjetila sam dim. O, Bože. Nešto se zapalilo.
Naglo sam otvorila vrata i mahnito se osvrnula oko sebe. Vatra je plamtjela u
prednjem dijelu kamp-kućice preko puta u kojoj je Ginny Neil živjela sa svoje
dvoje djece. Istrčala sam kroz vrata pridružiti se ostalima koji su stajali na cesti
ispred kamp-kućice.
— Je li netko pozvao vatrogasce? — doviknula sam. — Jesu li svi vani?
192
— Rečeno je da su na putu — odgovorio je netko. Sranje, bila je to

najgora noćna mora za ljude poput nas koji smo živjeli visoko u planinama.
Ceste su bile uske i strme, a najbliža vatrogasna postaja bila je udaljena
petnaestak kilometara. Straćara ili mala kamp-kućica mogla je izgorjeti četiri
puta prije nego što im je trebalo da stignu ovamo.
— MaryJane! Gdje je MaryJane? — začula sam ženski vrisak.
MaryJane? Pokušala sam se sjetiti tko je MaryJane, ali nije mi uspjelo.
Ugledala sam Bustera koji je stajao među ostalima i pritrčala mu. —
Bustere, tko je MaryJane? — doviknula sam.
— Mala dvogodišnja kći Ginny Neil i Billyja Wilkesa — odgovorio je,
pokazujući na njih, razrogačenih očiju. — Vani je, zar ne?
Mahnito sam se osvrnula oko sebe i zaustavila pogled na Kylandu, koji
je pritrčao skupini, teško dašćući. — Jesu li svi vani na sigurnom? — upitao je,
nadglasavajući mnoštvo kad su se začuli povici i dozivanja MaryJane.
— Kylande, dvogodišnja djevojčica mogla bi biti unutra! — povikala
sam, potrčavši k njemu.
Billy Wilkes pošao je prema kamp-kućici u plamenu, ali bio je na
štakama, sam Bog zna zašto. Kyland je potrčao za njim. Kratko su nešto
razgovarali približavajući se kamp-kučici s čijeg su pročelja lizali plamenovi.
Srce mi je ubrzano kucalo i prinijela sam ruke usnama kad je Kyland
naglo otvorio vrata i kad je dim suknuo van. Obojica, on i Billy, ustuknuli su.
Kyland je skinuo potkošulju i stavio je preko usta, dok je Billy svoju majicu
kratkih rukava navukao preko lica. Kyland je nestao unutra, a Billy je stajao i
držao stražu pokraj vrata. Uspjela sam ga vidjeti kako nešto viče unutra, ali
nisam uspjela ćuti što govori, zbog glasne buke koju je stvarao plamen i ljudskih
glasova pokraj mene.
Nemoguće, ali srce mi je još snažnije zakucalo. Ustuknula sam sa svojim
ojađenim susjedima kad je dim u zraku postao gušći. Činilo se da je vrijeme
stalo dok sam razmišljala o tome što se događa u kamp-kućici. Plamen se vidio
samo sprijeda, ondje gdje je bila kuhinja, ali dim je bio vrlo gust i u ostalim
dijelovima. Je li itko mogao preživjeti u tome? I koliko dugo. Ky.
Stisnula sam snažno šake, držeći ruke niz tijelo, bespomoćna učiniti bilo
što drugo osim moliti se.
193
Odjednom se netko pojavio iz onoga dima, noseći nešto veliko, zamotano

u deku. Udahnula sam puno dima i pošla naprijed. Bio je to Kyland. Billy
Wilkes žurno je išao pokraj njega, onoliko brzo koliko su mu to štake dopuštale,
i kad su bili na sigurnoj udaljenosti, Kyland je predao ono nešto zamotano u
deci Billyju i sagnuo se, udišući velike gutljaje zraka i kašljući. Iz deke u
Billyjevu naručju izvirila je mala plavokosa glava.
Billy je položio kćer na travu i kleknuo pokraj nje. Svi smo pohrlili
naprijed.
— Diše li? — jecala je njezina majka, kleknuvši na travu uz nju.
— Neka netko donese vode! — doviknula sam i Buster je odgovorio: —
Odmah se vraćam!
— Čuju se otkucaji srca — rekao je netko. — Mislim da diše.
Sljedećih nekoliko trenutaka čuo se paničan plač njezinih roditelja.
Buster se vratio s vodom i oprao joj lice od čađi. Ljudi su vikali.
Naposljetku smo konačno čuli zavijanje sirene uz planinu i nedugo
potom stigla su vatrogasna vozila. Uspjeli su ugasiti vatru golemim aparatom
za gašenje požara. Zadržala se uglavnom u prednjem dijelu kamp-kućice, ali
kako je dim nanio štetu, kamp-kućica bila je uništena i sve ono što su ti ljudi
imali nestalo je. Bolje od svih znala sam da nemaju baš čime iznova započeti, a
sada nisu imali ništa. Obuzeo me očaj zbog njih, zbog svih nas. Zatomila sam
jecaj, osjećajući kako bih se svake sekunde mogla raspasti.
Unijeli su MaryJane u vozilo hitne pomoći. Disala je i plakala, što je očito
morao biti dobar znak. Koliko sam iz razgovora mogla shvatiti, spavala je u
stražnjem dijelu kamp-kućice i oboje roditelja mislilo je kako ju je onaj drugi
uzeo. U strahu i kaosu dok je Billy pokušavao u kuhinji ugasiti vatru i dok su
oboje probudili i iznijeli ostalo dvoje djece, malu MaryJane ostavili su unutra.
Nisam ni znala da Ginny živi s Billyjem Wilkesom ni da imaju zajedničku kćer.
Ginnyn suprug bio je jedan od onih koji su prije osam godina poginuli u
rudniku. Bilo mi je drago znati da je našla sreću. A sada ovo. Odjednom sam se
osjećala loše zbog toga što me Marlo nije detaljnije izvješćivala o onome što se
ovdje na planini događalo tijekom moje odsutnosti, ali bilo je manje bolno
uopće ne razgovarati o domu.
194
Zadržala sam se u blizini dok su ljudi raspravljali o tome što tko može
ponuditi toj obitelji kad se vrate iz bolnice. Cora Levin uzet će dvoje starije
djece, a Cheryl Skaggs imala je mjesta za roditelje i malu MaryJane.
Dok sam tako stajala slušajući kako se svi ispomažu, stegnulo me u srcu.
Ti ljudi lišeni svega uvijek su bili spremni pomoći jedni drugima kad su znali
da nekome treba nekakva pomoć. Bili su to dobri ljudi... dobri ljudi koji jedva
da su imali noćnu posudu u koju mogu obaviti nuždu. Ali nudili su sve ono što
su imali za dati.
— Imam nešto novca u banci — rekla sam. — Ujutro ću otići u grad
kupiti toj djeci nešto odjeće.
Svi su potvrdno kimnuli. — Hvala, Tenleigh.
Pogledala sam Kylanda koji je bio usredotočen na mene, samo na mene.
Nisam sada mogla misliti o njemu, nisam više mogla misliti o onoj laži koju mi
je rekao, nisam imala snage.
Okrenula sam se i pošla prema svojoj kamp-kućici. Kad sam bila na
nekoliko stotina metara udaljenosti, pogodila me snažna emocija i poželjela
sam pasti na koljena. Spotaknula sam se. Osjećaj je nastupio zbog boli i teške
patnje koju su ti ljudi morali trpjeti, neki od njih cio svoj život. Zbog obitelji
koja je upravo izgubila svaku sitnicu koju su posjedovali... zbog onih koji su se
trudili nadomjestiti im barem nešto od toga. Zbog toga što je bilo bolno
ponovno biti tu, a istodobno tako dobro. Bila sam umorna, silno umorna. Ali
olakšanja nije bilo. Dugo sam ga potiskivala i nisam znala kako ga sada postići.
Sjela sam na svoje ulazne stube i obujmila glavu rukama. Nitko me
odavde nije mogao vidjeti.
— Hej... — Prenula sam se kad sam pogledala u stranu i ugledala
Kylanda, koji je stajao držeći ruke u džepovima.
— Hej — rekao je tiho. Bila sam uvjerena da izgledam krajnje kaotično,
ali i Kyland je izgledao prilično loše... lice mu je bilo čađavo, košulja poderana
i prljava, izgledao je kao da je upravo utrčao u zapaljenu kamp-kućicu spasiti
malu djevojčicu.
Premjestila sam se na stubi i pokazala glavom na mjesto koje sam upravo
oslobodila. Nakratko se doimao zaprepaštenim, ali potom je smjesta prišao i
sjeo. Tijela su nam bila blizu i mogla sam osjetiti njegovu toplinu. Dobro sam
195
se sjećala njegove topline, onog osjećaja njega priljubljenog uz moja leđa usred
noći, toga kako me obavijala.
Okrenula sam se prema njemu i naslonila na rasklimani rukohvat. —
Bilo je to hrabro od tebe.
Odmahnuo je glavom. — Ti ljudi bi isto to učinili za mene.
— Da — rekla sam. — Učinili bi.
Kimnuo je, ne skidajući pogled s mene. — Znaš, sve ove godine na
mojemu ulaznom trijemu ponekad bi se pojavila košara rabarbare ili nekoliko
limenki graha, ili već nešto drugo. Još uvijek ne znam točno tko je to bio, ali
mislim... mislim da su vjerojatno znali da sam lagao kako moja mama još uvijek
živi sa mnom. Mislim da su činili za mene ono što su mogli. To me održalo na
životu nekoliko mjeseci.
Na trenutak sam zašutjela, upijajući njegove riječi. — Rabarbara, to je
bio Buster — rekla sam tiho.
Potvrdno je kimnuo, prelazeći zubima po donjoj usnici koja je bila
natečena i crvena, dok naposljetku nije prestao. Zatreptala sam odvrativši
pogled i srela se s njegovim.
Tko si ti sada, Kylande? Ne poznajem te više i zašto me to toliko boli?
— Jesi li im zato dao ideju za lavandu? — upitala sam.
Razrogačio je oči. — Tko ti je rekao za to?
— Buster.
Potvrdno je kimnuo, stisnuvši usnice. — Jesam, pročitao sam o tome i
pomislio da bih im mogao uzvratiti. Znaš, onima koji su za tu zamisao bili
zainteresirani. Doista, nije to ništa veliko.
— Čini se da je to nekoliko obitelji prilično dobrodošlo.
Ponosan bljesak javio mu se u očima. — Da.
— Ky?
— Da?
— Ipak je nešto. Mnogo, zapravo.
196
Čula sam ga kako pokraj mene otpuhuje. Neko vrijeme nismo

progovarali ni riječi, kad je naposljetku Kyland sreo moj pogled i ponovno
nježno rekao: — Strašno mi je žao, Tenleigh.
Ukipila sam se. — Zbog čega?
Prošao je rukom kroz kosu i podigao pogled prema nebu. — Zbog toga
što sam se onako ponio prema tebi neki dan, pa onda ponovno kod Al’sa. —
Odmahnuo je glavom. — Ne zaslužuješ to. Samo sam... o, Bože, Tenleigh, onda
kad si otišla odavde mislio sam... mislio sam da si napokon pobjegla s ovoga
mjesta i vidjeti te da si se vratila... i vidjeti te da... gle, poludio sam. Postao
sam... — nasmijao se, ali nije zvučalo zabavno — ‘lud’. — Zastao je. — Postao
sam lud i zao i zato oprosti.
Trenutak sam ga motrila. — Znam da si želio otići odavde, Kylande.
Znam to bolje od svih. Pretpostavljam da mogu razumjeti da si se uzrujao kad
si me vidio da činim nešto što ti ne bi učinio da si dobio tu stipendiju. Ali
izgubio si pravo procjenjivati moj izbor. — Hoćeš li mi sada reći istinu? Reći
mi zašto si mi lagao? Objasniti mi zašto si mi slomio srce? Zašto si me mogao
poslati daleko odavde?
— Znam. O, Bože, Tenleigh, znam. — Protrljao je dlanove po bedrima,
bio je odjeven u traperice, i dugo drhtavo uzdahnuo.
Pogledala sam prema nebu. — I menije žao. Ponijela sam se ludo i
nezrelo, popila sam nekoliko žestica i... Oduvijek sam bila ratoborna kad malo
popijem. — Tiho sam se nasmijala, a potom uozbiljila. — Ponašala sam se kao
moja mama nekad.
— Ah, sranje Tenleigh. — Glas mu je zastao. — Ma ne, nisi. Oboje smo,
više ja nego ti. Nisam bio u pravu. Kad sam te vidio kako ponovno radiš tamo
kod Al’sa nakon... nisam se mogao kontrolirati, poludio sam.
Tužno sam kimnula, prešavši rukama po bedrima.
— Ali — rekao je — svejedno nitko ne govori o nama. Svi pričaju o
Gableu Clancyju i njegovoj...
— ... nevjesti koju je upoznao putem oglasa — rekla sam uglas s njim. —
Da, čula sam.
Izvio je usnicu, slabašno se osmjehnuvši i zadržala sam pogled na
njegovim usnama prije nego što sam ga odvratila.
197
Nastupilo je kratkotrajno zatišje koje je prekinuo Kyland. — Gable nije

siguran je li ga doista pokušala ubiti ili joj je automobil izmaknuo kontroli zbog
noge u protezi.
Umalo sam prasnula u smijeh. — Što?
Kimnuo je. — Pa da, radim s njim. Znam više o nevjestama s protezom
umjesto noge nego što sam ikada želio znati.
Pogledala sam u njegovo ozareno lice i namjeravala mu uzvratiti
smiješkom, ali osjetila sam takav val nostalgije da sam pomislila da ću se utopiti
u njemu. Suza mi se otela iz oka i obrisala sam je, pogledavši iznenađeno svoj
prst. Odavno nisam vidjela suzu. Kyland me pogledao. Izraz lica odjednom mu
je postao sirov i bolan. Odmahnula sam glavom, kao da mogu poreći onu jedinu
emociju čiju sam težinu u tom trenutku snažno osjetila u prsima. Veliku tugu.
Tugu zbog toga što sam ga izgubila, iako je sjedio tu pokraj mene. Sve te godine
bila sam usredotočena na bijes, na puko preživljavanje, na kretanje naprijed, i
nisam sebi dopustila da se prisjetim te dragosti. O, Bože, kako mi je nedostajao.
Unatoč slomljenu srcu, unatoč gnjevu, očajnički mi je nedostajao. Osim Marlo,
bio mi je sve.
Primaknuo se bliže, ne skidajući pogled s mojega, i tiho me upitao imam
li što protiv njegova primicanja. Nisam imala, a trebala sam imati. Trebala sam
mu reći da se odmakne, trebala sam mu reći da ne želim udisati isti zrak koji
on udiše, ali nisam rekla. Pogledala sam ga u oči i nisam se odmaknula. Polako
me zagrlio, kao da sam kakva plaha životinja koja bi svakoga trenutka mogla
pobjeći. Privukao me uz svoja široka prsa. Zatomila sam jecaj i čvrsto ga
uhvatila za čađavu majicu. Stegnuo me u zagrljaj dok sam puštala suze kojima
silno dugo nisam dala da poteku i dopustila mu da me grli.
Činilo mi se da smo tako sjedili cijelu vječnost. Njegove snažne ruke bile
su oko mene i srce mu je ravnomjerno kucalo ispod mojega uha. Nakon nekog
vremena suze su presušile pa sam naherila glavu i pogledi su nam se sreli. —
Tenleigh — prošaptao je. Glas mu je bio zadimljen poput svega ostalog na
njemu, prepun potrebe.
Bilo je toliko toga što smo trebali reći jedno drugome, toliko toga što sam
željela da mi objasni. Toliko emocija koje su se kovitlale u zraku oko nas i toliko
neodgovorenih pitanja. Ali u tom trenutku činilo se da sve to može pričekati.
Stoga sam, kada su njegove usne dotaknule moje, prodahtala potaknuvši ga i
priljubila se uza nj. Možda je to bilo pogrešno. Možda... vjerojatno. Njegov jezik
198
bojažljivo je našao put u moja usta. Prostenjao je, što je zazvučalo napola kao
mučenje, a napola kao blaženstvo. Dočekala sam njegov jezik svojim i obujmila
ga oko vrata zaplevši prste u njegovu kratku kosu. Nježno mi je obujmio lice
rukama i nakrivio mi glavu. Poljubac je postajao sve dublji, i poput onoga
požara koji smo prethodno gledali, cijelo moje tijelo bilo je u plamenu goreći
od potrebe. Ali vatra je uništavala. Požar je ostavljao pustoš i pržio te do
neprepoznatljivosti. Odmaknula sam se. Kyland je ispustio tužan zvuk gubitka.
Piljila sam u njega, u njegove crvene sočne usne. Zurio je u mene kao izgladnio
čovjek zagledan u švedski stol prepun delicija. Zatreptala sam i pogledala u
stranu, nastojeći kontrolirati svoje isprekidano disanje. Željela sam ga. Nisam
li ga oduvijek željela? Zašto se sve to između nas činilo jednostavnim, a ipak
istodobno vrlo kompliciranim?
— Kylande, ja... — zaustila sam nježno.
— Znam — odgovorio je, i vjerovala sam da zna, iako ja sama u
potpunosti nisam znala.
— Trebao bi otići kuci istuširati se, a ja bih trebala... sutra imam važan
dan.
Trenutak je šutio, a potom kimnuo: — To što radiš sa školom je doista...
gle, nevjerojatno.
— Znaš što radim?
Kimnuo je. — Raspitao sam se u gradu.
— Ah.
Protrljao se po zatiljku. — Bit će bolje da krenem i pustim te da se
naspavaš.
Kimnula sam. — Dobro.
Zastao je. — Dobro. — Ustao je. — Treba li ti nešto prije nego što odem?
Odmahnula sam glavom, sjetivši se dana kad je došao ovamo i nije me
mogao pitati da odem njegovoj kući, spavati u njegovu krevetu. Je li Kyland još
uvijek bio usamljen? Nešto mi je govorilo da jest. Ali sada mu nisam mogla
ništa ponuditi. Osjećala sam se previše praznom i prepuna boli koja se zadržala.
Jednom sam mu željela dati sve, podastrijeti mu svoj život i srce pred noge, ali
trenutačno jednostavno nisam mogla.
— U redu onda, laku noć.
199
— Laku noć.
Gledala sam kako se udaljava. Nedugo potom ustala sam i vratila se
unutra. Ostatak noći okretala sam se i prevrtala. San mi nije dolazio na oči.
Slike mene i Kylanda, onakvih kakvi smo nekad bili, prolazile su mi kroz glavu,
dijelovi razgovora ispunjavali su mi misli i nahrupilo je sjećanje na njegovu
grubu ruku koja prelazi preko moje kože. Naposljetku sam utonula u grčevit
san, bas kad se prva jutarnja svjetlost u cik zore pojavila na prozorima kamp-
kućice.
200
DVADESET PETO POGLAVLJE
Kyland
Sunce je prerano provirilo kroz moj prozor. Nisam mogao zaspati nakon
što sam se vratio kući, istuširao i legao u krevet... unatoč činjenici da sam bio
iscrpljen. Istina je zapravo bila da sam jedva uspio oka sklopiti otkad se
Tenleigh vratila u grad. Tenleigh.
Srce mi je snažno udaralo u prsima. Morao sam joj reći istinu. Mislio sam
to učiniti sinoć, ali trenutak mi se nekako nije učinio pravim. Kako smo o bilo
čemu mogli razgovarati sjedeći u mraku ispred njezine kamp-kućice? Ili sam
možda samo bio kukavica? Ali nadao sam se, morao sam se nadati da će, ako se
ispričam, kad dozna istinu, naći u sebi razlog da mi oprosti.
Ali, kako se ispričati za laž, kad je sama ta laž bila jednako okrutna kao
da je bila istina?
Prinio sam ruku do glave i provukao prste kroz kosu.
O, Bože.
A tu je još bio i on... Jamie Kearney. Bijes i ljubomora sijevnuli su mi
tijelom pa sam naglo ustao iz kreveta. Ušao sam u kuhinju i naslonio se na šank.
Sve to vrijeme dok je nije bilo mučile su me misli kako se vjerojatno viđa s
drugim muškarcima i da se možda zaljubljuje u nekoga drugog. Činilo me to
ludim od ljubomore. Znao sam da me voli, ali silno sam je povrijedio. Ljubav
koju je osjećala prema meni neće biti dovoljna da je spriječi da nastavi dalje.
Ne bi ni trebala biti dovoljna... dao sam joj slobodu. Takvu sam odluku donio...
i morao sam živjeti s tim. I živio sam tako, gotovo četiri duge godine. Ali nikada
nisam očekivao da će se baš od svih ljudi vratiti s jebenim Jamiejem
Kearneyjem. Znam da ju je onoga dana spasio tamo na cesti koja vodi odavde
do Al’sa i bio sam mu zahvalan zbog toga, ali njegov otac bio je odvratna svinja
i pojma nisam imao kakav je Jamiejev karakter. Koliko mi je bilo poznato,
mogao bi biti drag tip, ali kad sam ga vidio tamo na mjestu gdje će biti
Tenleighna škola, kako je drži u naručju, jedina misao koja mi je prošla kroz
glavu bila su sva ona udaljena mjesta gore u planinama na kojima zakopano
tijelo ama baš nikad ne bi bilo pronađeno.
201
Uključio sam peć i pošao zakuhati vodu za kavu. Dok sam čekao da se
voda ugrije, u mislima sam se vratio na prethodnu noć.
Strašno sam sve uprskao od njezina povratka kući. Nisam bio spreman
suočiti se s njom. Nikada, ni za milijun godina ne bih ni pomislio da će pod tim
okolnostima biti... ovdje. Ponio sam se kao luđak ili kao pravi šupak. Nije mogla
znati da je poremetila sve moje planove. Morao sam to ispraviti.
Kad mi je Tenleigh dopustila da je zagrlim i utješim, bio je to prokleto
dobar osjećaj. Kako ću se moći nositi s tim ako mi nikada ne oprosti? Posljednje
četiri godine proveo sam u krajnjem očaju, ali kad sam je vidio kako izgleda,
onako otmjenu i sigurnu u sebe, bio sam prepun ponosa. Učinila je baš ono za
što sam znao da može učiniti. Prsa su mi se nadimala od iste one poznate tuge
i usamljenosti pri pomisli na to tko smo nekada bili i tko sam nekada bio ja.
Bez obzira na to koliko sam bio sretan zbog toga što se promijenila i koliko sam
prihvaćao to tko sam bio sada, bila je moja. Nekad me gledala s povjerenjem i
ljubavi, nekad me željela unatoč svemu što mi je nedostajalo. Nekad je bila
spremna rukama i nogama boriti se za mene. Nekad...
Prestani, Kylande, sada je sada i moraš se nositi s time.
Bio mi je potreban tuš. Bit će dug dan danas. U rudniku sam morao biti
u deset, ali želio sam navratiti do knjižnice i vidjeti je posljednji put prije nego
što je sruše. Pretpostavljao sam da će to biti danas ili sutra. Kad sam se provezao
pokraj, činilo se da joj se radnici primiču. Prokleta knjižnica... nakon
Tenleighna odlaska odlazio sam i sjedio tamo dan za danom, samo da bih joj
bio što bliže, sjedio za onim malim stolom u stražnjem dijelu i patio. Ništa
drugo nisam ni zaslužio.
Ušao sam u malu zgradu koja je sada bila prazna... osim polica koje su
bile zakucane uza zid. Nekoliko sam trenutaka tako stajao bez riječi. Što sam
zapravo radio tu? Udahnuo sam, nakratko sklopivši oči kad su mi sva ona
sjećanja, lijepa i ružna, prošla kroz misli. Čuo sam iza sebe slabašan klik i naglo
se okrenuo. Ugledao sam Tenleigh, s izrazom iznenađenja na licu.
— Bog — prodahtala je, ušavši i zatvorivši vrata za sobom.
— Bog — rekao sam i srce mi je ubrzano zakucalo. Na sebi je imala
traperice i majicu kratkih rukava s natpisom SDSU. Kosa joj je bila vezana u
konjski rep iz kojeg je bilo ispalo nekoliko pramenova.
202
Bila je najljepša žena na svijetu. Za mene je to oduvijek bila. I zauvijek

će biti.
Dok sam tako stajao promatrajući je, shvatio sam da se od sinoć nešto
između nas promijenilo. Još uvijek se doimala opreznom, ali pogled joj je bio
blaži, što mi je davalo nadu.
— Oprosti — rekao sam, koraknuvši prema njoj. — Ako ne bih trebao
biti ovdje, ja ću...
— Ne, u redu je, radnici neće doći još otprilike pola sata. — Ugrizla se
za usnicu, odvrativši na trenutak pogled od mene. — Samo sam željela provesti
malo vremena ovdje prije nego što je sruše.
Kimnuo sam. — I ja sam imao isto to na umu.
Pogledi su nam se nekoliko trenutaka zadržali i u zraku se osjećala silna
energija koju smo Tenleigh i ja, činilo se, uvijek stvarali kad smo se nalazili u
istoj prostoriji. Kimnula je, pošavši prema meni.
— Imaš leće — rekao sam nježno.
Doimala se iznenađenom. — Imam. Kako znaš?
Prošao sam rukom kroz kosu. — Nekad si škiljila, tako sam znao kad
gledaš u mene s druge strane prostorije.
Osmjehnula se. — Hm, nisam znala da je to ikada itko primijetio.
Kad se radilo o tebi, sve sam zapažao, napola sam se već bio zaljubio u
tebe prije nego što si riječ progovorila.
— A tvoj glas, mislim na naglasak... vratio se.
Tiho se nasmijala. — Isto mi je rekla i sestra. Nije dugo trebalo da se moje
tijelo prisjeti da sam djevojka iz Kentuckyja.
Moja djevojka iz Kentuckyja.
Duboko je uzdahnula i odvratila pogled, prešavši rukom duž police s
knjigama. — Ovo mjesto spasilo me od velike usamljenosti. — Izraz lica bio joj
je sjetan.
Duboko sam uzdahnuo. — I mene. Nakon što si otišla, često sam... često
sam dolazio ovamo.
Iznenađeno me pogledala i naherila glavu. — Dolazio si?
203
— Jesam, dolazio sam.

— Zašto? — prodahtala je.
— Zato što si mi nedostajala toliko da sam mislio da ću umrijeti —
priznao sam.
Razrogačila je oči i progutala: — Jesam li?
— Bogme jesi. — Zastao sam. — Bogme jesi — ponovio sam, dopustivši
sjećanju na tu tjeskobu da me nakratko osupne.
Ugrizla se za usnicu i čelo joj se blago namrštilo dok je promatrala trag
svojega prsta duž police.
— Joey nije moj, Tenleigh. Nikada nisam ni pomislio da jest — izletjelo
mi je.
Prst joj se primirio. — Znam.
Zaledio sam se na trenutak, a potom dugo otpuhnuo: — Shelly.
— Da, navratila je jučer.
Digao sam ruke, isprepleo ih i stavio pod glavu. Nisam mogao reći da sam
bio iznenađen. Zahtijevala je da kažem Tenleigh i namjeravao sam joj reći... —
Želio sam ti to sam reći. Samo... samo sam nastojao naći pravi trenutak.
Podignula je ruke, a potom ih pustila da padnu. — A kad je to pravi
trenutak da nekome kažeš da si mu slomio srce okrutnom laži? — upitala je.
— Nisi htjela otići, Tenleigh. Namjeravala si odustati od te stipendije i
ostati. Nisam ti to mogao dopustiti. Nisam mogao.
— Postojali su i drugi načini.
— Možda, ali u to vrijeme nijedan mi nije padao na pamet. Nisam mogao
smisliti ništa što bi mi jamčilo da ćeš otići i da se nikada više nećeš osvrnuti.
Prezrivo je otpuhnula. — Eto, nedvojbeno ti je uspjelo. — Odvratila je
pogled, a potom pogledala u mene. — Zašto nisi mogao poći sa mnom? Jesi li
to ikada poželio? Mislim, u ono vrijeme... jesi li me uopće želio? — Izgledala je
kao da će se svakog trenutka rasplakati. Približio sam joj se.
—Jednostavno nisam mogao. Želio sam, i te kako sam želio, ali nisam
mogao.
— Zašto? — Glas joj je zvučao zadihan i prepun tuge.
204
Približio sam joj se i ušao u njezin prostor, kao onda kad sam je prvi put
poljubio, kad sam prvi put kušao njezine opojne usnice. — Zato što sam želio
nešto više za tebe — rekao sam, nadajući se da me neće ništa više priupitati.
Ostatak je bio moj i uvijek će biti. Ramena su joj klonula, ali nije odvratila
pogled.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina.
Bacio sam pogled prema polici na kojoj su nekada bile sve one knjige
koje smo zajedno pročitali, ostavljajući jedno drugom u njima ljubavne poruke.
Barem sam ih ja takvima smatrao. — Ovdje sam se zaljubio u tebe. — Zastao
sam kad je razrogačila oči. — Pokušao sam shvatiti, nakon što si otišla. Gdje
sam to izgubio srce? Kao da trenutak... i mjesto igraju nekakvu ulogu, kao da
će mi olakšati da shvatim. I shvatio sam... bilo je to ovdje. Upravo ovdje. —
Osjetio sam u grlu ljubav pomiješanu s boli i stišao glas koji se pretvorio u
hrapav šapat. — Silno sam se zaljubio, Tenleigh. Stojeći pokraj ove police za
knjige. Dao sam ti svoje srce, a nisi čak ni bila u prostoriji. — Zavukao sam
prste u njezinu kosu. Na trenutak je sklopila oči, uzdahnuvši. — Silno sam
uprskao, beskrajno te povrijedivši, ali... moje srce je ostalo kod tebe. O, Bože.
— Sporo sam odmahnuo glavom, približivši se još malo, i priljubio tijelo uz
njezino. Zatreptala je pogledavši me i usnice su joj se razdvojile. — Nadam se
da ćeš ga jednoga dana možda ponovno poželjeti.
Pogledom je prešla preko mojega lica. Njezine krupne oči bile su prepune
emocija kojima nisam mogao naći izraz. — Reci mi o čemu razmišljaš, molim
te — preklinjao sam je.
Usnice su joj se razdvojile, ali nije prevalila ni riječ preko usana.
Pročistila je grlo i tek tada progovorila šapatom: — Razmišljala sam isto ono
što sam mislila kad smo prvi put ovako stajali ovdje. Pomislila sam: Bože,
nadam se da će me ovaj mladić odmah poljubiti.
Srce mi je preskočilo otkucaj i osjetio sam stezanje u želucu. Tijelo mi se
rasplamsalo, oživjevši nemjerljivom vrelinom strasti koju sam osjetio prema
njoj. Nagnuo sam se i zaposjeo joj usne, razdvojivši joj usnice jezikom. Kad sam
kliznuo u vlažnu unutrašnjost njezinih usana, ono iskonsko stenjanje otelo mi
se iz grla pa sam je još snažnije pritisnuo uz policu s knjigama. Imala je okus po
kavi, čokoladi i Tenleigh. Kratko je zadihano zaječala, što je u meni razbuktalo
strast. Moj ukrućeni ud pulsirao je uz njezin trbuh.
205
Odvojio sam usne od njezinih i spustio ih niz njezin vrat kad je zabacila
glavu. Liznuo sam na mjestu gdje je treperavo pulsirala u podnožju vrata, a
potom tamo zadržao usne.
— Razdireš mi dušu. Napola sam agonija, napola nada. Reci mi da nisam
stigao prekasno, da oni dragocjeni osjećaji nisu zauvijek nestali... nikoga nisam
volio osim tebe — prošaptao sam joj uz kožu, citirajući riječi za koje sam znao
da ih se sjećala.
Tijelo joj se ukrutilo, ali puls joj se ubrzao. Udahnuo sam njezin miris.
O, Bože.
Potrajalo je trenutak dok sam se pokušavao opustiti. Osim poljupca
protekle večeri prošlo je skoro četiri godine otkad nisam dotaknuo neku ženu,
od trenutka kad sam taknuo Tenleigh. Tijelo mi je bilo spremno reagirati na
ovaj način svaki put kad sam bio u njezinoj blizini.
— Tenleigh — promrmljao sam uz njezin vrat.
Provukla je prste kroz moju kosu i povukla mi glavu unatrag, sve dok se
ponovno nije zagledala u moje oči. — Što to činimo Ky? Što ja to činim? —
dometnula je, gotovo sama za sebe.
— Ne znam. Nadam se... nadam se da stremimo prema nečemu. Toliko
je toga... uzet ću sve što mi imaš za dati, Tenleigh. Sve.
Pogledom je preletjela preko mojega lica. Na njezinu je bila tuga. — Ja...
jednostavno ne znam. Ne znam mogu li.
Prislonio sam čelo uz njezino i na trenutak smo samo tako disali. — Zbog
Jamieja? — Morao sam znati. Morao sam znati je li on bio barem djelić razloga
zbog kojega je bila nesigurna pružiti nam još jednu priliku.
— Što zbog Jamieja?
Otpuhnuo sam i uspravio se. — Nije li ti on dečko? Zar se ne viđaš s
njim?
Čelo joj se na trenutak namrštilo, a potom se nasmijala: — Ne. Jamie je
homić, Ky.
Namrštio sam se. — Zar? Uh.
— Da. Jest.
Onda je sve bilo u redu. Bila je to ohrabrujuća vijest.
206
— Pretpostavljam onda da se ne viđaš s njim.

— Hm, ne. Kad sam posljednji put provjeravala, bila sam žensko.
Tiho sam se zahihotao: — Da, nedvojbeno si žensko.
Po osmijehu se vidjelo da se istinski zabavlja. Srce mi je poskočilo u
prsima. Volio sam taj osmijeh. Nedostajao mi je taj osmijeh. Žudio sam za tim
osmijehom.
— Prelijepa si — prošaptao sam.
Izraz mojega lica sigurno je bio prepun žudnje koju sam osjećao, jer su
joj se oči razrogačile i osmijeh brzo nestao s lica. Nagnula se prema meni i sreli
smo se na pola puta. Ovaj put poljupci su nam bili divlje neukrotivi i buka u
mojoj glavi postala je statična.
Tenleigh se naslonila na onu policu iza sebe i podignula nogu oko mojega
boka, namještajući moj nabrekli ud između svojih nogu. Duboko sam grleno
prostenjao kad sam uronio u njezinu mekoću. Bože, kako je bila dobra. Srce mi
je snažno udaralo u prsima.
Odjednom smo se, dašćući, pretvorili samo u ruke, dva mahnita tijela
koja su se trljala jedno uz drugo, osjećajući snažnu potrebu, ne mogavši se
kontrolirati.
Položio sam dlan preko košulje na njezinu dojku i palcem kružio oko
bradavice dok je vrištala, spuštajući ruku i rastvarajući patentni zatvarač na
mojim trapericama. Kad je obavila ruku oko moje gole batine, usisao sam zrak
i snažno se priljubio u nju. — Pobogu, Tenleigh. O, Bože — stenjao sam.
Oči su joj bile razrogačene i pune požude. Razdvojila je usnice. Zastao
sam nakratko usisati zrak pred ljepotom njezina lica u tom trenutku.
Zbacila je cipele i otvorila patentni zatvarač na svojim trapericama,
spuštajući žurno njih i donje rublje niz bokove, kako bi ih se uspjela što brže
osloboditi. Obavila je ruke oko mene, ponovno podigavši nogu. Ljubili smo se
strastveno, očajnički. Usne su mi lutale uz njezin vrat, vilicu, sišući i grickajući
njezine usnice prije nego što sam se namjestio i naglo ušao u nju. Usne su nam
se razdvojile i pogledi sreli kad je glasno prodahtala. Držao sam svoje čvrsto
zatvorene uživajući u čvrstom blaženom stisku njezina tijela. Bio sam u
Tenleigh. Radost mi se razlijegala prsima kad sam se počeo pomicati. Ponovno
je zaječala i naslonila glavu na police iza sebe, dašćući. — To. To. To. —
207
Pokušao sam usporiti. Odavno to nisam osjetio. Posegnuo sam između njezinih
nogu i pomilovao je. Usne su mi bile na njezinu vratu kad je zaječala.
— O, Bože, Ten, tako si dobra. — Nisam mogao spriječiti ono
isprekidano stenjanje koje je popratilo moje riječi kad sam u utrobi osjetio
nadolazeći orgazam. Sve sam brže pomicao prste po njoj. Bila je vrlo vlažna.
Podigao sam glavu i zagledao joj se u oči, dok je njezino stenjanje postajalo sve
glasnije. — Kylande, ja... ja... — gušila se.
— Znam, Ten, znam. — Tada se stegnula oko mene, glava joj je ponovno
pala unatrag pa je vrisnula.
— Svršit ću, Tenleigh — prodahtao sam kad sam se posljednji put snažno
zabio u nju. Orgazam me pogodio svom silinom tako da sam pao naprijed, na
nju. Nerazumljive riječi prelazile su mi preko usana dok mi se zadovoljstvo u
valovima razlijegalo niz trbuh, noge, sve do nožnih prstiju.
Oboje smo nekoliko trenutaka ostali tako, teško zadihani, postavši
svjesni stvarnosti. Imao sam osjećaj da sam došao doma... posve. Ustuknuo sam.
Tenleigh je navukla traperice i nazula cipele dok sam ga ponovno gurao pod
patentni zatvarač. Obrazi su joj bili rumeni i kad je podignula glavu, doimala
se pomalo zaprepaštenom. Nježno sam se osmjehnuo, nagnuo prema njoj i
poljubio je, zagladivši joj s lica pramenove kose, ispale iz repa.
— Pretpostavljam... pretpostavljam da nam je oboma trebalo olakšanje
— rekla je tiho, skrenuvši pogled u stranu.
Odmahnuo sam glavom. — Meni to nije bilo samo to, Tenleigh. Bilo mi
je puno više od toga. Reci mi da je i tebi značilo više od toga.
Ponovno je srela moj pogled i uzdahnula. Kimnula je: — I meni je značilo
nešto više — rekla je tiho. Osjetio sam naviranje nade u prsima, iako se doimala
zbunjenom vlastitom izjavom.
Oboje smo se blago prenuli kad smo vani čuli zaustavljanje automobila.
— To je vjerojatno Jamie — rekla je. — Navratit će ovamo prije posla.
Kimnuo sam, osjetivši olakšanje sada kad sam znao da je Jamie bio samo
prijatelj.
Tenleigh se odmaknula od mene.
208
— U svakom slučaju, bolje je da krenem. Moram biti na poslu. Ali možda

bih mogao sutra navratiti? — upitao sam, s puno nade. — Reci mi, Tenleigh.
Samo mi reci što da učinim, i učinit ću to.
Potvrdno je kimnula, grickajući usnicu. — Zašto radiš u rudniku? —
izletjelo joj je.
Zastao sam. — Zašto? Zato što mi treba posao, a ta radna mjesta su jedina
dostupna. — Lažljivac.
Napućila je usnice i odmahnula glavom. — Ne shvaćam, namjeravao si
otići. Namjeravao si nikada se više ne osvrnuti. Ako Joey doista nije tvoj, ako
si mi lagao o tome samo da me navedeš da odem, zašto si ostao?
Srce mi je ubrzano zakucalo. U tom trenutku jedva sam se mogao sjetiti
kako se zovem, a trebalo je dati suvisle odgovore. — Tako je bilo najbolje.
Shvatio sam da je Dennville moj dom. Odlučio sam ostati. To je to. — Doimala
se neuvjerenom, ali ništa više nisam rekao. — Bolje da sad pođem. Zakasnit ću
— rekao sam.
Kimnula je. — U redu. Vidimo se poslije.
— Da — rekao sam, osjećajući u sebi nadu, prvi put nakon skoro četiri
godine.
— Ugodan dan.
Osmjehnuo sam se. — I tebi, Tenleigh. — Nisam je ponovno poljubio.
Doimala se podvojenom. Ali nisam bio spreman odvojiti pogled od nje. Nisam
želio otići. Kao prije, nikada nisam želio otići. Počeo sam uzmicati, hodajući
unatrag. Kad sam došao do vrata, otvorio sam ih leđima i široko se osmjehnuo.
Uzvratila mi je osmijehom, ali i dalje se činila opreznom. Vrata između nas
zatvorila su se. Vani je Jamie sjedio u automobilu i razgovarao mobitelom.
Kratko sam mu mahnuo kad sam ušao u kamionet i odvezao se.
Dok sam se vozio, osjećao sam kako mi se prsima razliježe euforija zbog
toga što sam upravo dotaknuo Tenleigh, zbog toga što sam bio u njoj. Bože, još
uvijek sam mogao osjetiti njezin opojni mošusni miris na svojim prstima.
Nadao sam se da sam rekao dovoljno da je uvjerim kako je još uvijek volim...
da je nikada nisam prestao voljeti. Sve je još ostalo visjeti u zraku, ali napokon
sam imao nadu... nešto čega ni trunku nisam imao četiri godine.
209
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Tenleigh
Stajala sam tamo nepomično nakon što je Kyland izišao kroz vrata
knjižnice. Nisam bila sigurna što misliti... što osjećati. Što sam činila? Što smo
činili? Jesam li uopće razmatrala bilo kakvu mogućnost da ikada više iznova
započnem nešto s Kylandom? Jesam li doista bila spremna dovesti se u situaciju
da ga ponovno zavolim? Jesam li ga ikada uopće prestala voljeti? Jesam li to
upravo bila skinula sa sebe hlače i žestoko se s njim poseksala uza zid knjižnice?
Zaječala sam i prinijela ruku k čelu. Nisam znala što učiniti.
Vrata knjižnice otvorila su se i ušao je Jamie. — Hej, jesi li dobro?
Izgledaš bolesno.
Blago sam zaječala. — Mislim da jesam. Nažalost, nema lijeka za moju
boljku.
— Čujem da heroin ublažava bol.
— Smiri se, ovisniče. Nisam još na tom putu da se liječim nelegalnim
sredstvima. Ali ključna riječ je još.
— Dobro, obavijesti me. Motat ću se na uglu Guttera i Skinsoresa.
Tiho sam se nasmijala.
Prišao je do mjesta na kojemu sam stajala i naslonio se na policu. —
Kyland? Vidio sam ga kako odlazi.
— Da — prodahtala sam, gledajući ravno pred sebe. Nedugo potom
okrenula sam se prema njemu. — Jednostavno ne mogu prolaziti kroz ono kroz
što sam prošla nakon što mi je slomio srce — rekla sam. — Ne znam mogu li
mu vjerovati da neće ponovno otići od mene. Zapravo — namrštila sam se i
ugrizla za usnicu — nije mi baš posve jasno. Imam osjećaj da taji nešto od mene.
— Nekakva sjenka preletjela mu je licem i davao mi je kratke odgovore kad
sam ga pitala o rudniku... Naglo sam se vratila u sadašnjost, na ono o čemu sam
govorila. — A ako je to slučaj, kako onda mogu ponovno započeti bilo što s
njim?
210
— Znam, ali nikada nećeš znati ako ne pokušaš.

— Možda je tako najbolje.
— Možda. — Slegnuo je ramenima. — Nitko to ne može znati bolje od
tebe.
— A ja sam se nekako ponadala da ćeš mi ti reći što da učinim.
Jamie se smijuljio. — Posljednji sam od kojega možeš tražiti savjet. Osim
ako se ne radi o tome kako se nositi s roditeljima koji smatraju da si rođen sa
sramotnom ne operabilnom greškom. Onda sam vrelo mudrosti.
Osjetila sam bol u srcu zbog njega i položila mu ruku na rame. — Zar
tvoja mama još uvijek ne razgovara s tobom?
— Ne. — Doimao se smoždeno. — Očekivao sam to od oca. Nikada
nismo ni o čemu otvoreno razgovarali... nikada nismo imali nekakav odnos.
Nikada me nije uvažavao. Zasigurno nisam očekivao ni da ovo prihvati. Ali
mama... Uvijek smo bili bliski. Jednostavno sam mislio da će možda... nadao
sam se... — Riječi su mu zamrle.
— Znam, Jamie. Žao mi je.
— Moj je otac jebeni šupak, u svakom pogledu, ti barem znaš na što
mislim. — Kratko me pogledao, a potom odvratio pogled, stegnuvši usnice u
tanku crtu. — Ono kako se ponio prema tvojoj mami, način na koji se odnosi
prema svojim radnicima, svojoj obitelji, prema svima... na sve gleda samo kao
na sredstvo za dolazak do cilja.
— Nikada o tome nisam razmišljala na taj način prije nego što sam
upoznala tebe — rekla sam. — Pretpostavljam da sam uvijek mislila kako se
prema nama ponio kao prema smeću zato što je smatrao da smo smeće... da smo
za njega bile neka posebna kategorija.
Odmahnuo je glavom. — Ne. Bio sam zabrinut kako je postupio kad ti je
davao onu stipendiju. Brinuo sam se kako ćeš se osjećati kad ga... ponovno...
vidiš u svojoj kući. — Kratko me pogledao, naposljetku se zagledavši u zid
ispred sebe. Osjećao je sram koji njegov otac nikad nije osjetio. Jamie.
— U redu je. Nije došao osobno k meni. Cijela je škola bila ondje.
Na trenutak se doimao zbunjenim. — Ah. Obično je odlazio kući
dobitnika stipendije i uručio bi mu je prije nego što bi to bilo javno obznanjeno
211
u školi. — Nakratko se doimao zamišljenim. — Možda u njemu ipak ima tračak

pristojnog ponašanja kad je odlučio ne doći osobno u tvoju kamp-kućicu.
— Uh. Možda. U svakom slučaju, to je davna povijest. — Zabacila sam
glavu. — Mogu li te nešto upitati?
— Možeš, naravno.
Trenutak sam žvakala donju usnicu. — Viđaš li Kylanda u rudniku?
Hoću reći, čini li ti se da je sve u redu, da je u redu kad silazi pod zemlju? Uvijek
je to izbjegavao.
— Da budem iskren, ne provodim baš puno vremena s rudarima koji se
spuštaju pod zemlju. Ali priča se da ostavlja priličan dojam. Očito je uspješno
ugradio neke nove sigurnosne mjere, ali nikada to sebi nije pripisivao u zasluge.
Ali dečki pričaju. Omiljen je među ostalim rudarima.
— Jesi li ti ikada bio dolje?
— O, Bože, nisam. — Zadrhtao je. — Ne bih to mogao. Kimnula sam, ne
prestajući se mrštiti. — Kako ti to činiš, Kylande? Kako dan za danom silaziš
dolje u vlastiti pakao?
Činim to svakoga dana. Zbog tebe.
Zbog mene...
Misli mi je prekinuo zvuk kamiona koji su vani stizali.
— Dakle — rekao je Jamie, ustavši. — Odlazim, nazovi me poslije ili
navrati do mene.
— Ugao Guttera i Skinsoresa?
— Točno. — Namignuo je.
Nasmijala sam se. — Hvala što si navratio.
Nakon Jamiejeva odlaska, odvojila sam trenutak i osvrnula se po malom
prostoru, sklopila oči i posljednji put udahnula taj prašnjavi miris. Kad sam bila
spremna, izišla sam, zatvorivši vrata za sobom.
Sjela sam uz šank pokraj Marlo koja me tužno pogledala. — Stani malo.
Što je s tobom?
— Sam, eto što.
212
— Što je učinio?
— Pitao me da se udam za nj... ponovno.
— Ajme... koja hulja.
— Što ćeš, malena? — upitao je Al, doviknuvši mi glasno s druge strane
gotovo prazna bara.
— Dijetnu kolu s limetom — rekla sam glasno. Marlo me prije jednoga
sata nazvala i zamolila da se nađem s njom kod Al’sa da “utopi tugu” nakon
dnevne smjene. Tada još nisam točno znala što joj to znači.
— Dakle, Sam, ta zla hulja, upitao te da se obvežeš na to da te cijeli život
obasipa svojom ljubavlju. Što misliš kako brzo možemo organizirati potjeru s
vilama da ga ulove?
Duboko je uzdahnula i sjela pokraj mene. — Ha-ha. Samo se ti zezaj. Ali
rekla sam mu da se nikada neću udati za nj. Rekla sam mu, ali ne želi odustati.
Pretvara mi život u pakao.
Odlazim u pakao. Svakoga dana. Zbog tebe.
Okrenula sam se prema njoj, sjedeći na malom stolcu. — Nisi zaljubljena
u nj, Mar?
Sjedila je, gledajući ravno pred sebe. — Zapravo, možda ga volim.
Mrvicu.
— Ajme. Pa ta je romansa nevjerojatna. — Zakolutala sam očima. —
Nemoj me oboriti s nogu s previše ljubavne priče, Shakespeare.
Marlo se tiho nasmijala. — Ozbiljno, Tenleigh, poslušaj. Jednostavno ne
želim da me netko iznevjeri. Napokon se osjećam ugodno, sigurno, a brak
mijenja stvari. Jednostavno nisam sigurna mogu li mu vjerovati. Ne želim ga
zavoljeti pa gledati kako odlazi od mene — rekla je, tužno me pogledavši. — A
kada jednom shvate da ih voliš, svi oni odlaze. Znaš da sam u pravu — završila
je tiho.
Otpila sam gutljaj kole koju je Al stavio pred mene i kimnuvši mu
zahvalila. — Marlo, mislim... — ugrizla sam se za usnicu zamislivši Samovo
lice, način na koji je gledao Marlo, kao da je božica. — Što bi Sam još morao
učiniti? Hoću reći, trudi se dulje od četiri godine i nije odustao. Iskreno, imaš
sreće što nije. Sigurno si ti u vezi ta koja je teški gnjavator.
213
Namrštila se, a potom tiho nasmijala. — Da, u pravu si. Samo... ne sjećaš
se jer si bila još mala, ali ja se sjećam kad je tata otišao. Voljela sam ga, Tenleigh.
Bio je to prvi muškarac kojega sam ikada voljela i samo je otišao odavde uopće
se ne pozdravivši sa mnom. Sve te godine nikada nije došao vidjeti nas.
Nijednom. To je ono što znam o ljubavi. — Tužno je odmahnula glavom. — Pa
čak i nakon toga nadala sam se da će se ipak pojaviti netko tko će me voljeti na
pravi način. Gle, svi znamo što je od toga ispalo.
— Da! Na kraju si završila s dobrim i pristojnim tipom koji te preklinje
da se udaš za nj. — Uzdahnula sam. — Mislim da ne možeš sve muškarce
prosuđivati prema jednom ili dvojici onih koji su te iznevjerili. A tata... gle,
nije to bila tvoja krivica. No što se tiče tog Donalda, možda je postojalo
nekoliko naznaka da je uglavnom bio nepouzdan ili možda nisi ostavila
dovoljno vremena da to doznaš. Gle, u pravu si. Shvaćam. Znaš da shvaćam.
Kyland... dugo nisam mogla shvatiti što je učinio. Čak i sad me boli ono s laži.
Sve što sam o njemu znala govorilo je da je život proveo dajući se drugima na
nesebičan način, a onda... — Odmahnula sam glavom. — Ali Sam, Sam koji se
preselio u Apalače popravljati ljudima zube zbog toga što ima dobro srce, što je
Sam ikada drugo učinio osim odnosio se prema tebi kao prema kapi vode na
dlanu i plaćao za boravak naše mame u bolnici? Za Boga miloga, što još više tip
mora učiniti da ti dokaže da možeš imati povjerenja u nj, da je dobar i da te
voli?
Proučavala je svoje nokte. — Gle, zapravo smo se svađali oko još nečega.
— Pogledala me. — Očito ne plaća za maminu skrb. Istina je zapravo da nema
toliko novca. Svu svoju ušteđevinu potrošio je na to da dođe ovamo i otvori
ordinaciju, a znaš kako ga plaćaju, uglavnom kukuružnjačom i bizamskim
štakorima koje uhvate u zamku. — Odmahnula je glavom.
— Što? — prodahtala sam. — Pa tko... tko to onda plaća? — Misli su mi
se zbunjeno kovitlale. Zaboga.
Odmahnula je glavom. — Neće da kaže. Rekao je samo da je to dogovorio
s nekim tko želi ostati anoniman. Lagao je. Eto vidiš, spreman je slagati... pa
makar i zbog nečega što je bilo u našu korist. Što li je još sve sposoban slagati?
I nakon svega toga još ima petlju pitati me da se udam za nj?
O moj Bože. Srce mi je sišlo u pete.
— Moram ići — rekla sam, odjednom ustavši. — O, moj Bože, Mar.
Moram poći.
214
— Čekaj. Što je? Kamo ćeš? Nisam gotova s utapanjem tuge. Sam još cio
sat neće doći po mene. Sam, sjećaš ga se? Sam, onaj lažljivi dosadnjaković.
— Sam ti može pomoći u tvom jadikovanju — rekla sam drhtavo,
izvadivši iz novčanika nekoliko dolara koje sam bacila na šank. Znala sam da,
čim je dopuštala Samu da dođe po nju, nije mogla biti tako bijesna na nj. Samo
joj je bilo potrebno uvjeravanje.
— Tvoj novac ovdje nije dobrodošao — rekao je Al, svejedno ga zgrabivši
i stavivši u vrč za napojnice.
Okrenula sam se prema Marlo, uhvatila je za ramena i blago
prodrmusala.
— Što to radiš? — upitala je, dok joj je glas drhtao poput tijela.
— Nastojim udrmusati malo razuma u tebe — rekla sam.
— Čekaj malo, ti si ona s motom...
— Zajebi moj moto. Zajebi svoj moto. Razgovaraj s njim, Mar. Pusti da
ti objasni, poslušaj ga i prestani biti tako prokleto svojeglava. Možda te mogao
povrijediti. Ali možda i nije, možda nije. Kladim se na Sama, volim te više od
bilo koga na ovome svijetu. Uvijek bih se kladila samo tebi u prilog. Prestani
dopuštati prošlosti da ima kontrolu nad tobom... gledaj u ono što je trenutačno
pred tobom. — Pustila sam joj ramena, čvrsto je stisnula i poljubila je u obraz,
dok je otvorenih usta zjapila u mene. — Gledaj u ono što je trenutačno pred
tobom. — Potrčala sam do automobila, naglo se izvezla s parkirališta i izišla na
autocestu. Prisilila sam samu sebe nekoliko puta duboko udahnuti i čvrsto
stiskala upravljač, pokušavajući srediti misli.
O, Kylande.
Oči su mi odjednom bile pune suza kad sam postala svjesna istine, koja
me činila slabašnom i zadihanom. O, moj Bože, o moj Bože.
Kylande, ti glupi, ponosni, lijepi, nesebični čovječe.
Iz grla mi se oteo slabašan jecaj, ali progutala sam ga i ponovno se prisilila
opustiti.
Bila sam upravu. Znala sam da sam upravu. Sve je odjednom sjelo na
svoje mjesto. Sve...
215
Dok sam skretala odvesti se uz brijeg, automobil je zakašljucao i zanjihao

se prije nego što se ugasio. Očajno sam vrisnula, pokušavajući ga privesti uz rub
ceste. Zakrenula sam ključ u bravici, ali motor nije htio upaliti. Pustila sam da
mi glava padne na upravljač i nekoliko puta lagano lupila njome. Eto ti moje
sreće s automobilima. Srce mi je snažno udaralo u prsima kad sam iskočila i
potrčala.
Izgledalo je baš kao onoga dana, onoga dana kad sam trčala uz isti ovaj
brijeg, onda kad mi je srce trostruko brže kucalo, dok mi je ljubav prema
Kylandu razdirala prsa.
Pogledala sam u onaj kamen na kojemu sam sjedila dok sam sastavljala
onaj glupi popis i tiho zajecala protrčavši pokraj njega.
Kylande, Kylande, Kylande.
Što si učinio?
O, Bože, što si učinio ?
Odlazim u pakao. Svakoga dana. Zbog tebe.
216
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Kyland
Naglo sam se prenuo kada sam začuo glasno lupanje po ulaznim

vratima. Što li je sada, dođavola? Pretpostavio sam da je netko od brđana, ali
nije mi bilo jasno zašto bi tako lupali. Odložio sam papirologiju u stranu i pošao
prema spavaćoj sobi po košulju. Nakon tuširanja bio sam navukao samo hlače.
Ali kada se ono lupanje pojačalo, tiho sam opsovao i okrenuo se prema vratima.
Kad sam ih otvorio, silno sam se iznenadio. Pred vratima je stajala Tenleigh,
očito bez daha, u tamnim trapericama i bijeloj majici otvorena izreza kroz koji
se naziralo udubljenje između dojki. Sigurno je promijenila odjeću koju je
imala na sebi tog dana. Bila je prelijepa. Reagirao sam tako da mi je tijelo
oživjelo. Ali kad sam joj susreo pogled i kad su joj se oči odjednom napunile
suzama, krv mi se u trenu ohladila i koraknuo sam naprijed. Podignula je ruku
i drhtavo glasno uzdahnula.
— Ti si dobio onu stipendiju. — Odmahnula je glavom. — Nisam je
dobila ja, ti si je dobio.
Sledio sam se i u grlu mi je zastao dah. Dugo smo tako stajali piljeći jedno
u drugo. — Naposljetku sam uspio izustiti samo: — Kako si doznala?
Klonula je naslonivši se na dovratak i lice joj se izobličilo, kao da će
zajecati. — Upravo si mi rekao.
Piljio sam u nju, ne znajući što reći. Nekako se činilo besmislenim poreći
to.
O, Bože. Nikad, ama baš nikad nije trebala doznati. Nikad.
Zagurao sam ruke u džepove i stajao promatrajući je dok se pokušavala
pribrati. Kad je naposljetku progovorila, samo je upitala: — Zašto?
Slegnuo sam ramenima, kao da je bilo jednostavno jer, u suštini, zapravo
je i bilo. — Zato što sam te očajnički volio. Još uvijek te volim. Zato što te nisam
mogao ostaviti ovdje.
217
Četiri godine prije
— Kyland Barrett? — Protrljao sam znojne dlanove niz svoje traperice,

preko bedara, i ustao.
— Da — rekao sam, pomalo prebrzo.
Tajnica, mlada žena duge plave kose osmjehnula mi se kad joj je pogled
kliznuo niz moje tijelo. Bio sam grozno odjeven za taj otmjeno i besprijekorno
uređen ured. Bilo me strah sjesti na svijetlosivi kauč, bojao sam se da ću na
njemu ostaviti kakvu mrlju. Ali nisam si mogao pomoći. Jedina odjeća koju sam
imao bila je stara i otrcana i nisam je nosio samo u školu, nego sam u njoj
skupljao metalni otpad, hvatao jazavce u zamku, brao divlje grožđe...
— Gospodin Kearney će te odmah primiti — rekla je, kad sam joj se
škrto, napeto osmjehnuo.
— Hvala vam.
Pošla je ispred mene niz dugačak hodnik, njišući bokovima. Korake nam
je prigušio plišani sivi tepih. Na čistim bijelim zidovima bile su staromodne
crno-bijele fotografije onoga što su zasigurno bili počeci rudnika... muškarci u
radničkim hlačama, lica crnih od prašine, stajali su ozbiljni na ulazu, očito tek
izišli ispod zemljine površine.
Tajnica se zaustavila ispred jednih vrata na kraju hodnika koja je
otvorila, pokazujući mi da uđem. Kimnuo sam i prošao pokraj nje u ured
Edwarda Kearneyja. Vrata iza mene zatvorila su se uz blag kliktaj.
— Jesi li me zaboravio sinoć upitati nešto u vezi sa stipendijom? —
upitao je Edward Kearney prije nego što je u ruku uzeo palicu za golf, krenuvši
udariti lopticu koja je bila na podu, uz njegove noge. Gledao sam kako loptica
putuje niz zeleni tepih i tiho upada u rupu na udaljenom kraju. Pročistio sam
grlo.
— Jesam, gospodine. — Okrenuo se prema meni, naslonivši se na palicu.
— Ja, hm... oprostite. — Bilo je iznenađenje pa nisam bio pripravan. Nisam
znao da ćete doći k meni kući reći mi za stipendiju pa nisam posve jasno
razmišljao.
Njegove guste crne obrve spojile su se kad se namrštio. — O čemu to nisi
jasno razmišljao?
218
— O činjenici da je ne mogu prihvatiti. Želim je prenijeti na nekoga

drugoga.
Nasmijao se oštro i iznenađeno. — A zašto bi to želio učiniti?
Provukao sam ruku kroz kosu. — Imam osobne razloge za to, gospodine,
ali smatrao sam da je, dobijem li je, mogu nekome dati ako tako odlučim.
Kad se prethodne večeri Edward Kearney pojavio ispred moje kuće, bio
sam u šoku, umalo ostavši bez riječi. Pojma nisam imao da osobno dolazi
obavijestiti primatelja o dodjeli stipendije. Nisam bio spreman. Ali čim je
otišao, čim se ona moderna crna limuzina udaljila od moje kuće, pribrao sam
se i pripremio riječi koje sam trebao reći. I zato sam bio tu.
Edward Kearney tiho se zahihotao i okrenuo, pošavši prema svojemu
radnom stolu. Naslonio se na nj, prekriživši ruke na širokim krupnim prsima.
Nije progovarao, samo smo se gledali bez riječi. Njegova crna kosa obilno
prošarana sjedinama imala je sa strane ravan i oštar razdjeljak. Odijelo mu je
očito bilo skupo i šivano po mjeri, a cipele ulaštene do visokog sjaja, tako da si
se na njima mogao ogledati. Isprsio sam se, ne odvrativši pogled. Zaškiljio je,
ali u izrazu njegova lica bilo je neke spoznaje kad me obuhvatio pogledom.
— Ne možeš ni na koga prenijeti stipendiju. Primljen si na Sveučilište
Columbia... i prihvatio si to. Stipendija koju si dobio proslijeđena je za plaćanje
školovanja.
Nakratko sam sklopio oči. Columbia. Na trenutak sam u utrobi osjetio
stezanje zbog žestoke žudnje. Ali potom sam zamislio sliku Tenleigh s onom
modricom na oku i njezin bolan pogled. Pomislio sam na Shelly i na njezin
shrvan izraz lica kad mi je rekla da je ostala trudna s nekim bezimenim
kamiondžijom koji nije prihvatio njezino odbijanje. Ovaj grad bio je grub
prema muškarcima, ali još grublji prema ženama. Bila je to puka istina. Nisam
ni na koji način mogao povesti Tenleigh sa sobom. Nisam imao novca za
zrakoplovnu kartu, za stan za nju, dođavola, čak ni za više od nekoliko obroka.
Ako odem na četiri godine i diplomiram, što će se za to vrijeme događati s
Tenleigh? Hoće li ona shrvanost postati dio nje kao što je postala dio mnogih u
ovim rudarskim gradovima? Hoće li siromaštvo postupno izglodati onaj lijepi
duh, lijepi duh žene koju sam volio svim srcem? Kako sam je mogao ostaviti
ovdje kad je nisam mogao zaštiti? Nisam mogao. To bi me uništilo.
219
— Molim vas, sigurno postoji nešto što se može učiniti? Nekakav dopis
koji se može poslati? Nitko još ne zna za to da sam je ja osvojio. Moglo bi se to
učiniti. Osoba na koju je želim prenijeti je na popisu finalista, Tenleigh Falyn.
Kočoperno je naherio glavu, prelazeći zubima preko donje usnice. —
Vidio sam gdje živiš. Svjestan sam života kakvim živiš. I sam potječem iz takvih
uvjeta. Ona slika tamo — pokazao je na sliku na zidu, sliku male rasklimane
straćare — to je slika mjesta na kojemu sam odrastao. Morao sam se grepsti i
boriti za svaki milimetar onoga što sam postigao u životu. Znam da je i s tobom
tako. Nikada ne bih odustao od onoga za što sam se morao boriti... ni zbog koga.
A ni ti ne bi trebao. Posebno ne zbog neke žene, dođavola.
Ali nismo isti, vi i ja. Nismo nimalo slični.
— Nije ona tamo neka žena, gospodine. Ona je više od toga. Meni je ona
sve.
Nasmijao se, ali smijeh mu je zazvučao hladno. — Očito. — Promatrao
me još malo prije nego što je nastavio. — Za razliku od tebe, nisam od onih
koji daje nešto nizašto. Zato i stojim za ovim stolom. — Zaobišao je veliki stol
od mahagonija i stavio prste na kožom presvučenu plohu. — A ti stojiš s te
druge strane i preklinješ me za pomoć, u cipelama koje si prije dvije godine
iznosio. Tako nisam stigao do ovoga gdje sam sada. Nikada ništa nisam davao
besplatno. Jesam li jasan? Učinim li to, očekujem nešto zauzvrat.
— Među onima ste koji svake godine darežljivo daju stipendije. To je...
— PR, sine. Tyton Coal je pretrpio težak udarac kad je došlo do onog
urušavanja rudnika u Denvilleu. Ovakve stvari pomažu ljudima da zaborave.
Ljudi zaboravljaju, a ugljen se ponovno iskapa. Postajem vrlo bogat čovjek.
Nitkov. Kako je itko ikada poželio ovog čovjeka?
Duboko sam uzdahnuo, prisilivši se potisnuti bijes niz grlo. — Molim
vas, gospodine, sve ću učiniti. Sve ću učiniti ako mi pomognete. Odužit ću vam
se. Odredit ću nekakav plan isplate. Bilo Što.
Dugo me promatrao, pa sam već pomislio da mi neće ni odgovoriti.
— Radit ćeš za mene. Nedostaje mi rudara. Takve radne snage uvijek
nedostaje. Potpiši sa mnom ugovor da ćeš četiri godine raditi za mene dok traje
Tenleighnino školovanje, a ja ću na nju prebaciti stipendiju, smještaj i sve
ostalo.
220
Osjetio sam strašan udarac u prsa i obuzeo me silan strah, toliki da sam
umalo zateturao unatrag. Rudar. Nisam to mogao učiniti. Bilo je to jedino što
nisam mogao. Jedino što nisam mogao. Osim toga, kako ću onda naposljetku
doći onamo gdje je ona. Budem li tu... zaglavljen... ponovno.
Tenleigh.
Tenleigh.
— Učinit ću to — zakriještao sam. — Dogovoreno.
Lice mu se sporo razvuklo u osmijeh. — Mislim da ćeš barem doživjeti
najbolje pušenje u životu zbog ovoga. Ako imalo nalikuje svojoj umno
poremećenoj ludoj majci, moglo bi čak biti vrijedno toga. — Nasmijao se kao
da smo prijatelji. Nasmijao se kao da je uopće bilo nečega smiješnog u tome.
Stegnuo sam vilicu i spustio ruke, stisnutih šaka uz tijelo. Odmahnuo
sam glavom. — Neću joj reći. Ne smije znati. Nikada mi to ne bi dopustila da
dozna. Ne bi je uzela. Tenleigh, ona... — prestao sam govoriti. Žestoka je.
Odana je. Borac je. Miriše na divlje cvijeće i miješa planinski govor sa stručnim
riječima. I nevjerojatno je lijepa. Ali nisam namjeravao ovoj svinji reći išta o
Tenleigh. — Ne smije znati — dovršio sam.
— Opusti se. Šalio sam se, sinko. — Stajao sam tamo ozbiljan, dajući mu
do znanja da nisam to smatrao smiješnim. — I sam bih više volio da ona ne
dozna za to — nastavio je. — Zapravo, da nitko ne dozna. Ne želim da se
pročuje kako se stipendija može na nekoga prenijeti, pod bilo kakvim uvjetima.
Neka ovo ostane između nas. Ti nemoj nikome reći, potpiši ugovor da radiš za
mene i stipendija ide njoj. Prekršiš li, mrtav si, a stipendija će biti obustavljena.
Je li sve jasno, sinko?
Prestani me nazivati sinko, govno jedno. Sin sam čovjeka koji se do kosti
oderao danonoćno radeći za pišljivu plaću koju si mu davao. Svakodnevno je
odlazio u onu tminu pod zemljom za svoju obitelj, iz ponosa, jer učinio bi sve
za one koje voli. Ta krv kola mojim žilama. Nisam ja tvoj sin. Ja sam sin Daniela
Barretta.
— Dogovoreno. Radit ću za vas. Neću joj reći.
— Što ćeš učiniti? Kako ćeš joj to zatajiti? — upitao me zainteresirano.
— Srce ću nam slomiti, oboma. — Glas mi je zvučao mrtvo, čak i u
vlastitim ušima.
221
Stajao je promatrajući me još jedan trenutak, kao da sam izvanzemaljac

koji se upravo spustio s dalekog planeta. Naposljetku je ispružio ruku. Prišao
sam i čvrsto je stisnuo. Rukovali smo se. Stvar je bila riješena. Imao sam osjećaj
kao da sam upravo sklopio pakt s đavlom. I sada odlazio u pakao.
Tenleigh je stajala na vratima moje kuće, odmahujući glavom. Jednom je

zaustila nešto reći, ali odmah potom zatvorila usta. — Mogu li ući? — upitala
je. Oklijevao sam.
— Tenleigh, moja kuća, ne izgleda baš sjajno.
— Nijedna od naših kuća ne izgleda sjajno.
— Znam, ali hoću reći...
— Pusti me da uđem, Ky — zavapila je slabašnim glasom.
Sranje. Kad sam udahnuo toliko potreban zrak, osjetio sam se

posramljenim što će vidjeti u što mi se pretvorio dom... ili bolje rečeno, u što
se nije pretvorio. Ali bilo je vrijeme priznati joj što sam učinio. Pomaknuo sam
se u stranu i pustio je da prođe ispred mene. Zatvorio sam vrata i okrenuo se
prema njoj dok se osvrtala uokolo. Nikada nisam kupio novi namještaj ni peć.
Cijev je još uvijek visjela sa stropa, kao svakodnevni podsjetnik na život kakav
nikad nisam imao. Nikada nisam raspakirao knjige koje sam još prije četiri
godine spakirao. Ni krevet još uvijek nisam imao. Spavao sam na podu na hrpi
deka. Imao sam u blizini nekoliko grijalica da me održe na životu zimi. Posvuda
na podu bile su posude zbog vode koja je curila kroz krov.
Puno toga nisam imao, ali zato sam imao hrpe knjiga... naslagane
posvuda. Iz svih su virili komadići bijeloga papira.
Tenleigh je prinijela ruke ustima kad se osvrnula oko sebe. — Zašto? —
upitala je, a potom se zaustavila, osvrnuvši se još nekoliko puta. — Zašto živiš
tako? — Suza joj je kliznula niz obraz.
— Ne plači, Tenleigh. — Pružio sam ruku, palcem joj obrisati suzu. —
Nemaš zašto plakati, to je moj izbor. Neće to tako biti zauvijek. .. samo dok...
— Što samo dok? — prošaptala je.
222
Preletio sam pogledom po crtama njezina lica koje su odavale tugu. —

Samo dok te ne uspijem naći, samo dok ne odem odavde naći te i preklinjati te
da mi oprostiš. Tamo gdje si ti, tamo sam namjeravao poći.
Duboko je uzdahnula i ponovno prekrila usne rukama. — O, moj Bože.
Ali vratila sam se — zaplakala je. — Vratila sam se.
Pošao sam prema njoj i zagrlio je. Osjetio sam njezine suze uz svoju golu
kožu. — Psst, vratila si se pomoći djeci koja su odrasla baš poput nas. To je
dobra stvar, Ten. Junačka.
Zabacila je glavu i pogledala me. — Zašto me prije nisi došao potražiti,
Ky. Zašto?
Odmahnuo sam glavom i zagledao se kroz prozor iza nje. — Zato što sam
sklopio dogovor koji nisam mogao prekršiti. Da bih tu stipendiju prebacio na
tvoje ime, potpisao sam sporazum. Prekršim li ga, ti gubiš stipendiju. Istina, ne
znam bi li je Edward doista bio obustavio da sam ga prekršio. Ali nisam mogao
riskirati.
— Što? Ne — gušila se. — Sklopio si nagodbu da radiš u rudniku?
Kimnuo sam. — Morao sam, bio je to jedini način na koji je Edward Kearney
pristao prebaciti stipendiju na tvoje ime. Ali to je bio moj izbor. Želio sam to
učiniti.
Bijesno me pogledala i isprsila se. — Ne bih ti dopustila da sam znala.
Lice joj je bilo silno zamišljeno. Tenleigh. Žestoka djevojka. — Da sam znala,
nikada ti ne bih dopustila da se spustiš u taj rudnik zbog mene. Ni za milijun
godina. Nikada.
— Znam, Ten — rekao sam nježno. — Zar ne misliš da sam to znao? Ali
znao sam i to da ćeš, budeš li me mrzila, otići odavde i više se nikada nećeš ni
osvrnuti. Nisi ni morala doznati.
Njezine lijepe izražajne oči bile su na rubu plača zbog tjeskobe koju je
osjećala. Ta djevojka. — Zato si lagao. Da te ne bih spriječila. Da ne bih odustala
od stipendije i spriječila te da učiniš to što si planirao učiniti.
Tegobno sam otpuhnuo. — Možda je bilo pogrešno. Pokušao sam
razmotriti milijun drugih načina na koje sam mogao učiniti nešto drugo, postići
isti cilj, a da te ne povrijedim, ali... učinio sam najbolje što sam mogao pod
pritiskom, nemajući baš puno vremena razmotriti sve posljedice. Nisam uspio
smisliti neki način da se borim za nas, i to je bio moj način borbe za tebe. Na
223
kraju si otišla odavde i diplomirala, tako da više ne moram mozgati o tome. Ne

mogu iz noći u noć ležati tu i mučiti se. Postupio sam kako sam postupio i samo
se nadam... nadam se da ćeš mi jednoga dana oprostiti. Sve ću učiniti, samo da
mi oprostiš, Tenleigh. Sve.
— Ah, Kylande. — Odmahivala je glavom sjedne strane na drugu. Sada
je neskriveno plakala i srce mi je triput brže kucalo u prsima. Još uvijek mi nije
bila rekla da mi je oprostila ni da me još uvijek voli. Ali bio sam spreman čekati.
Ponovno sam je privukao uza se i poljubio je u tjeme, osmjehujući se i
ponavljajući joj ime.
Dugo smo tako stajali zagrljeni. Udisao sam njezin miris i pustio srcu da
s radošću i u potpunosti uživa u osjećaju nje u mojemu naručju. Nikada se
nisam ni usudio sanjati da ću to ponovno doživjeti.
— Oni komadići papira — rekla je nakon nekog vremena — Jesu li za
mene?
Pogledao sam u hrpu knjiga naslaganu na stoliću za kavu. — Jesu.
— Zašto? — upitala je. — Zašto si ih pisao?
— Zato što si mi nedostajala. Zato što nisam imao ni s kim drugim
razgovarati pa sam nastavljao razgovarati s tobom, iako mi nikada nisi
odgovarala. — Pridigao sam joj bradu pa mi se zagledala u oči. — Ti si,
Tenleigh, onaj glas u mojoj glavi kad se osjećam nesigurno. Još uvijek
razgovaram s tobom. Stotinu puta na dan govorim ti ono što mislim da bi
voljela čuti... ja... — Bojažljivo sam se nasmijao. — Zvučim li ti ludo?
Nasmijala se i zašmrckala. — Ne — prošaptala je. — Nimalo. — Zastala
je i kimnula glavom prema hrpi knjiga s porukama koje su izvirivale iz njih. —
Mogu li ih pročitati?
Potvrdno sam kimnuo i poljubio je u čelo. — Možeš. Kad god poželiš.
Podignula je pogled prema meni. — Kylande, sada pristojno zarađuješ,
ne misliš li da bi barem krov mogao popraviti?
— Ah... — izvrdao sam, bacivši pogled po loncima i tavama razbacanima
posvuda po podu. Prije pet godina trebao mi je novi krov, Tenleigh. Koliko mi
se čini, kuća će se urušiti. — Ustuknuo sam od nje i protrljao zatiljak... — Radi
se o tome da većinu plaće trošim na nešto drugo. Nadam se...
224
— Na moju mamu — rekla je, doimajući se gotovo shrvanom. — Plaćaš

boravak moje mame u bolnici.
— Kako znaš?
— Upravo si mi rekao.
Kratko sam se nasmijao, a potom načinio grimasu. — Dođavola, danas
sam prilično susretljiv.
Tenleigh se kratko slabašno osmjehnula. — Zašto si tražio od Sama da
kaže Marlo kako on to plaća?
— Nadam se da se Marlo ne ljuti na Sama. Platio bi on to da je mogao.
Nudi mi novac kad god može, ali ne želim ga uzeti. On doista...
— Marlo će prijeći preko toga, vjeruj mi.
— Dobro, zamolio sam ga da to pripiše sebi u zasluge zato što sam znao
da nijedna od vas ne bi prihvatila da ste znale da sam to ja. I zbog toga što sam
smatrao da će ti biti lakše odvesti mamu i sestru sa sobom u Kaliforniju bude li
tvojoj mami bolje. I zbog toga što sam znao da bi se mogla vratiti ovamo ako ti
mami ne bude bolje. I zbog toga što sam imao sredstva da to učinim. A što bih
ja drugo s tim novcem, Tenleigh?
— Štedio da možeš na koledž kad napustiš rudnik. Štedio za neki novi
početak. — Digla je ruke u zrak i pustila da joj padnu niz tijelo.
—Jesam. Štedio sam, štedio sam svaki zarađeni novčić. Osim na rabljeni
kamionet, ni na što nisam trošio, ali onda je tvoja mama... Ne zarađujem
mjesečno dovoljno da platim za njezin boravak tamo pa sam morao dodati malo
od ušteđevine. Ono malo što mi je ostalo želio sam zadržati u banci da čim prije
mogu doći k tebi i preseliti se tamo gdje si ti. Nije bilo smisla popravljati ovu
kuću kad sam znao da ću uskoro otići.
Ramena su joj se opustila. — Stavio si svoju sreću u drugi plan, najprije
zbog mene, a onda zbog moje mame.
Zastao sam, osjećajući se neugodno. Nikada nisam želio da ona dozna za
bilo što od ovog. — Navodiš me da zvučim nesebično, Tenleigh. Ali trebaš
znati da sam smišljao načine kako te vratiti. U nekima je bilo podmićivanja...
dodvoravanja. Nisam ja baš bez grižnje savjesti.
Tužno se nasmijala i odmahnula glavom. — Nemaš ti zašto imati
grizodušje.
225
Na trenutak nije progovarala. — Bio si silno bijesan kad si me prvi put

nakon povratka vidio u gradu — rekla je tužno.
Lecnuo sam se, podigavši pogled. — Znam. Oprosti, nisam bio spreman
ponovno te vidjeti. Bio sam šokiran i bijesan. Planirao sam doći po tebe i
naposljetku otići odavde, a onda si se vratila i ponovno sam bio zaglavljen
ovdje. Nisam pomislio samo da si se vratila, nego i to da si se vratila zbog
Jamieja. Mislio sam da si se vratila ovamo kako bi bila s njim i da ću to morati
svakodnevno gledati. Prošao sam već bio pakao, a to mi se učinilo kao da
ponovno počinjem živjeti takav život u nekom novom obliku.
— Kylande — rekla je tužno. — Svejedno si mogao otići. To što sam se
vratila čak ni sada ne znači da moraš ostati. — Pogled joj je nekamo odlutao, a
potom je ponovno pogledala u mene.
— Znači, da mi možeš zaviriti u srce, znala bi da znači.
Pogledala me milo, zbunjeno se osmjehujući, i poželio sam privući je u
naručje i preklinjati da više nikada ne ode. — Tenleigh, kad kažem da je moj
izbor bio postupiti tako kako sam postupio, žrtvovati svoj odlazak odavde kako
bi ti mogla otići, želim reći da sam to s radošću učinio. Ozbiljno to mislim.
Istina, patio sam, ali shvatio sam da ću rado patiti zbog tebe, jer to znači voljeti
nekoga. Biti spreman učiniti sve za nj, žrtvovati se na sve načine, patiti samo
da taj ne mora. Volio sam te tada i još uvijek te volim.
— Kylande — odmahnula je glavom... — Ne znam što reći, ovo je
previše... — Prišla je do mojega kauča i sjela na nj. Opruge su zacviljele.
Podignula je pogled prema meni. — Namjerno sam uprskala maturu — rekla
je. — Grozno sam riješila zadatke, samo da bi ti mogao dobiti tu stipendiju.
— Uspjelo je — rekao sam, sjedajući pokraj nje. — Samo, oboje smo imali
istu zamisao.
— Ne znam bih li se smijala ili plakala.
— Ni ja.
Pogledala me. — Kylande, znam da sam se vratila, ali to je moj izbor.
Mogu otići ako želim, dobiti posao negdje drugdje... gdje god želim. Ti si mi to
omogućio. Ti si mi omogućio tu slobodu, ti si mi to darovao, a sada mi dopusti
da ja tebi isto darujem. Za pola godine škola će biti sagrađena i zarađivat ću
dobro. Ne trebam se preseliti u kuću, živjet ću u kamp-kućici i žrtvovat ću se
226
za tebe, baš kao što si se ti žrtvovao za mene. Možda ti neću moći platiti neki
prestižan koledž i morat ćeš raditi kako bi platio životne troškove, ali...
— Ten — rekao sam, prinijevši prste do njezinih usana. — Ako postoji
ikakva mogućnost da ovo izgladimo, ako... — provukao sam ruku kroz kosu,
osjećajući se izloženo i ranjivo — ... ako postoji ikakva mogućnost da mi
oprostiš, da ponovno možemo stvoriti ono što smo nekada imali, onda želim
ostati ovdje. Radit ću u rudniku ili možda negdje drugdje. Ako ti...
Njezini prsti odjednom su se našli na mojim usnama, baš kao što su samo
trenutak prije moji bili na njezinima.
— Već ti je oprošteno. Nikada te nisam prestala voljeti. — Odmahnula
je glavom. — Pokušala sam, silno sam se trudila, ali nije išlo. — Volim te,
Kylande, uvijek sam te voljela.
Duboko sam uzdahnuo. Zahvalnost. Olakšanje. Ljubav. Ostavila me bez
daha. Oprostila mi je. Nikada nije uistinu otišla. Borac moj. Ta djevojka. Lijepa
moja djevojka.
Ustao sam, tako brzo da je glasno vrisnula. Kad sam je podigao u naručje,
kratko se iznenađeno nasmijala.
— Nosim te sada u svoju sobu. Žalosno, jer nemam čak ni krevet. Na
podu je prekrivač i hrpa deka na njemu. Osjećam se posramljeno i zlo mi je što
te unosim tamo, ali, tako mi Boga, ne mogu ni sekundu više čekati da te vidim
golu.
Nasmijala se. — Hajde, Kylande — naredila je. — Požuri!
Nije mi trebala reći dvaput.
227
DVADESET OSMO POGLAVLJE
Tenleigh
Bila sam u Kylandovu naručju. Nosio me u svoj krevet... krevet na

podu. Nije mi smetalo. Ni najmanje. Iako mu je kuća bila u otužnom i jadnom
stanju da sam poželjela zaplakati zbog toga kako je sve to vrijeme živio, bila
sam sretna što sam s njim bilo gdje. On je sve to učinio za mene. Kyland.
Spustio me kad smo ušli u njegovu sobu. Izgledala je isto onako kakva mi
je ostala u sjećanju, osim onoga mjesta na kojemu je nekad bio njegov krevet.
Baš kao što je rekao, na tom mjestu bio je prekrivač i navrh njega smotana hrpa
deka.
Počeli smo se sporo razodijevati i u zraku se osjećalo ono slatko
iščekivanje. Za razliku od jučerašnjeg dana, činili smo to sporo... uživajući u
svakom trenutku. Skinula sam majicu preko glave i spustila je na pod. Preda
mnom su Kylandova gola prsa već bila izložena... snažni mišići prekriveni
glatkom muževnom kožom... nakratko sam po njima preletjela pogledom.
Oblizala sam usnice, usredotočivši se na jednu tamnu smeđu bradavicu. Bože,
bio je još ljepši nego što mi je ostao u sjećanju, svaki djelić njega.
— Tenleigh, nastaviš li me tako gledati, ovo baš neće dugo potrajati.
Pogledom sam brzo našla njegov i kratko se nasmijala. — Jesi li —
pročistila sam grlo — bio s nekom drugom? U redu je ako jesi — požurila sam
dometnuti. — Naravno, neću ti zamjeriti, samo sam... meni je jučer bilo prvi
put otkad sam posljednji put bila s tobom. Želim da to znaš, čak i ako...
— Tenleigh — rekao je Kyland hrapavim glasom. Izraz na njegovu licu
bio je mješavina nježnosti i olakšanja. — Nisam bio ni s jednom drugom.
Osjetila sam veliko olakšanje u cijelom tijelu. — Zašto? — prodahtala
sam.
— Kako bih te mogao uvjeriti da mi oprostiš to što sam te naveo pomisliti
da sam s nekom spavao ako bih sve vrijeme dok te nije bilo činio to? Zato što
imam ruku koja me savršeno dobro služi i zato što ne želim nikoga drugoga
osim tebe.
228
Najprije sam osjetila nježnost, a potom mi se u mislima neminovno

stvorila slika Kylanda koji tu leži držeći u ruci svoj nabrekli ud, dovodeći se do
orgazma. Zadrhtala sam od želje i osjetila kako mi se međunožje ovlažilo.
— Ni ja nisam nikoga drugog poželjela — rekla sam.
Kyland je odahnuo. Približila sam mu se, vršcima prstiju lagano prelazeći
preko njegove kože, uz njegova ramena i niz nadlaktice. Posve se ukipio i kad
sam podignula pogled, izraz njegova lica bio je napet, gotovo bolan.
Nisam mogla vjerovati. Nisam mogla vjerovati da sam tu, s Kylandom.
Od svega je odustao zbog mene. Volio me je. Nikad me nije izdao... samo je
tražio način da mi bude što bolje u životu. Još uvijek sam ga voljela. Oduvijek
sam ga voljela. Negdje, duboko negdje u mojoj nutrini, povrijeđenost se činila
nevjerojatnom, zato što nije imalo smisla. Poznavala sam tog čovjeka.
Poznavala sam njegovo srce i dušu. I vidjela samo dobro. Zatomila sam osjećaje
koji su prijetili svladati me. Kyland je prinio ruku do mojega obraza i prstom
prešao preko jagodice pa sam se nagnula osjetiti njegov dodir. Dom.
Imala sam potrebu biti što je moguće bliže njemu, dodirivati ga posvuda,
uvjeriti se da je stvaran.
Spustila sam ruku i raskopčala traperice, povlačeći ih niz noge, zajedno
s donjim rubljem, i pale su na pod. Nakon što je Kyland učinio isto, stajali smo
goli jedno pred drugim.
Pogled mi je nakratko pao na njegov nabrekao ud i, kao prethodnoga
dana, morala sam posegnuti za njim i nekoliko ga puta cijelom dužinom
pomilovati, od glavića do balčaka. Kyland je grleno zaječao.
Kad se nagnuo prema meni, očekivala sam da će mu poljubac biti silovit,
prepun uzdrhtale požude kakvu sam i sama osjećala, ali, naprotiv, bio je
nježan... opojan i spor. Zabacio je glavu i nježno mi grickao usnice, dok
naposljetku njegov jezik nije kliznuvši dotaknuo moj, u hipnotičkom plesu.
Palila su me naša gola tijela, priljubljena jedno uz drugo, i kad sam se
odmaknula, leći na one deke na podu, spustio se sa mnom i zaposjeo mi usne,
ponovno sporo kliznuvši jezikom kroz njih.
— Oduvijek mi se sviđalo kako odgovaramo jedno drugom —
promrmljao je Kyland, pritišćući me sve jače svojim tijelom. Osjetila sam kako
se njegov ukrućen ud gnijezdi između mojih nogu i čeznutljivo zaječala. —
Raširi ih malo, Ten — rekao je, priljubljen uz moje usne. Osjetila sam silnu
229
navalu požude i poslušala ga, razdvojivši noge toliko da ga može prinijeti

mojemu otvoru.
Ušao je samo malo, prodirući centimetar po centimetar. Na licu mu je
bio izraz usredotočenog blaženstva. Bože, kako je bio lijep. Njegove visoke
jagodice imale su primjesu ružičaste, usnice su mu bile razdvojene i čelo blago
orošeno znojem. — Volim te — rekla sam.
Zaječao je. — Volim i ja tebe. Uvijek sam te volio. I uvijek ću te voljeti.
— Potom je jednom naglom kretnjom do kraja ušao u mene. Glasno sam
prodahtala zbog tog iznenadnog osjećaja punoće. Tijelo mi se opustilo nakon
njegova prodiranja kad sam ga nogama obujmila oko bokova.
Na trenutak sam se samo prisjetila kakav je osjećaj bio onda kad je prvi
put prodro u mene, razderavši mi djevičnjak i ispunivši me onako kako nikada
prije nisam bila ispunjena. Boljelo je toliko da sam mu gotovo rekla da prestane,
ali nisam. Nakon nekoliko trenutaka, onaj najjači bol počeo je polako popuštati
i mogla sam se usredotočiti na čudo koje je Kyland iznad mene izvodio,
pomičući se u meni. Bila sam očajnički zaljubljena u nj.
I još uvijek sam.
Njegove usne približile su se mojoj bradavici koju je liznuo kad se počeo
pomicati i odjednom sam se vratila u sadašnjost. Zaječala sam i provukla prste
kroz njegovu kratku kosu, noktima ga grebući po tjemenu. — I sam je zaječao
kad je odvojio usne s jedne dojke i premjestio ih na drugu, još uvijek lijeno
prodirući u mene. — Kylande, o Bože — stenjala sam. Spustila sam ruke na
njegova ramena. Ono neprestano ritmično pulsiranje zbog uzbuđenja između
mojih nogu pojačavalo se. Izvijala sam bokove, dočekujući njegova prodiranja.
— Tako si dobra, Tenleigh.
Pokušala sam nešto reći, ali riječi su mi se rastopile na jeziku kad me
pogodio najsnažniji orgazam u životu i kad sam osjetila zaprepašćujuće trnce,
sve do nožnih prstiju. Zabacila sam glavu unatrag, zacviljevši, dok sam se čvrsto
stezala i grčila oko Kylanda.
Kretnje su mu postale trzave i neujednačene, a potom je prodro
posljednji put, izlivši svoje sjeme u mene, stenjući nakon doživljenog orgazma,
priljubljen uz moj vrat.
Ležali smo tako nekoliko trenutaka, teško dišući. Tijela su nam zbog
naprezanja bila orošena znojem. Naposljetku je Kyland podigao glavu i
230
pogledao me, smiješeći se odozgor u mene. — Bože, koliko si mi nedostajala.

Pitao sam se hoće li ono jučer biti posljednji put... — Osmijeh mu je bio nježan,
ali bilo je tuge u njegovu pogledu.
Položila sam ruku na njegov obraz i palcem prešla preko jagodične kosti.
— Imamo puno toga nadoknaditi. Ali sve vrijeme ovoga svijeta je pred nama.
— Osmjehnula sam se. Srce mi je bilo prepuno sreće i radosti.
Kad ga je Kyland izvukao iz mene, blago sam se lecnula. Zakotrljao se u
stranu i neznatno pridigao navući deku preko nas. Potom me zagrlio i položio
mi glavu na svoja prsa.
— Oprosti zbog ove situacije s krevetom.
Privila sam se bliže i zakrenula nos prema njegovoj koži, udahnula, a
potom ga poljubila u bradavicu. — Kakve situacije s krevetom? — upitala sam
osmjehujući se, priljubljena uz njegova prsa.
Smijuljio se. — Ne znam. Zaboravio sam o čemu sam govorio.
I sama sam se tiho nasmijala. Oslonila sam se rukama na njegova prsa i
položila bradu na njih, kako bih mogla podići pogled prema njemu.
— Što ćemo, Ky?
Zagladio je moju kosu, sklonivši mi je s čela. — U vezi s čim?
— U vezi sa svim. U vezi s nama.
Ruka mu je zastala. — A što ti želiš?
— Želim znati gdje ćemo živjeti...
Odahnuo je. — Ah, već ćemo nešto smisliti. Kad smognem snage izići iz
ovoga kreveta s tobom. Što bi moglo biti za tri mjeseca.
Nasmijala sam se, pridignula, sjela na podvijene noge, okrenula se prema
njemu i ozbiljno ga pogledala. — Moram ostati ovdje završiti školu. Obvezala
sam se i važno mi je to. Znam da još uvijek radiš kako bio platio za maminu
skrb. — Preplavile su me ljubav i zahvalnost zbog svega što je učinio za mene
pa sam ga uhvatila za ruku. — Ali nakon toga, Kylande, mogu zaposliti nekoga
da vodi brigu oko financiranja škole, a ja mogu raditi bilo gdje. Kao što rekoh,
moram ti sada uzvratiti dar. Sada je na tebi red da odeš na koledž. — Govorila
sam ubrzano i zamisli su mi brzo i žestoko navirale. — Radije nego ostati ovdje
mogla bih poći s tobom, kamo god kreneš... bilo kamo. Dobit ću posao
231
učiteljice, uzet ćemo mali, ne previše skup stan, a mogli bismo podići i mali
zajam, ali...
Kyland se nježno, ali radosno nasmijao. Prestala sam govoriti i zagledala
se u nj, shvativši da se, prvi put otkad ga poznajem, na njegovu licu zrcalila
čista radost. — Sve je to vrlo slatko i možemo razgovarati o svemu tomu, Ten,
ali sada si bez grudnjaka, a ja se četiri godine nisam seksao pa mi je teško
usredotočiti se.
Nasmijala sam se, sagnula se i poljubila ga. Osmjehnuo se, priljubljen uz
moje usne, uzvraćajući mi poljubac. Vrisnula sam kad me preokrenuo,
gledajući odozgor u mene, cereći se onim svojim prelijepim osmijehom. —
Možemo sada što hoćemo, ljepotice. Još nekoliko mjeseci moram raditi u
rudniku i tvoja će mama još nekoliko mjeseci biti u bolnici, ali nakon toga,
svijet je naša školjka. Ili se barem takvim čini. — Spokoj. To sam zapazila na
njegovu lijepom licu. Taj osmijeh ukazivao je na spokoj, spokoj i nadu.
Kroz otvoren prozor uz Kylandov improvizirani krevet dopirao je
povjetarac njišući zastore i nepogrešivo sam osjetila miris lavande. Uzdahnula
sam i okrenula glavu. — Vani je lavanda.
Potvrdno je kimnuo. — Zato sam se poslužio računalom u knjižnici u
Evanslyju, da najprije vidim kako je zasaditi. Miris lavande podsjećao me na
tebe. Pomoglo mi je sjetiti se zašto je sve to bilo vrijedno patnje. Pomoglo mi
je usredotočiti se na ono što sam činio i zašto sam to činio. Pomoglo mi je
prisjetiti se onoga trenutka na rubu našega polja lavande nakon što smo vodili
ljubav, onda kad sam shvatio da ću učiniti sve samo da te udaljim odavde, pa
makar to značilo slomiti ti srce. — Na licu mu se vidjela tuga. — Unosio sam
je malo u kuću zimi. Najteže mi je bilo za Božić.
— Ah, Kylande — zastao mi je dah i osjetila sam kako mi se iz grla otima
teška tuga. — I meni — prošaptala sam, stinuvši oči kad sam se prisjetila onih
turobnih blagdana koje sam provela s nećakinjom naše stare ravnateljice, koja
me primila k sebi onda kad sam prvi put stigla u San Diego.
Odmahnuo je glavom. — Ne budi tužna. Sad si ovdje. Vrijedilo je. Osim
toga, tako sam doznao da je lavanda dobar usjev za stjecanje velike zarade.
Pomoglo je nekolicini ljudi. Nešto dobro proizišlo je iz svega toga.
Kimnula sam. — Da — prošaptala sam. Pridignula sam se i nježno mu
spustila poljubac na usnice.
232
Ponovno je vodio ljubav sa mnom, ali ovaj put sporo i polako. Onaj
početni očaj bio je utažen. Poslije, dok smo ležali na izmaku dana, dok su
sunčeve zrake ukoso padale kroz prozor i dok sam gledala čovjeka kojeg sam
voljela... koji je naposljetku bio tu, pokraj mene... činilo se da je svijet ispunjen
samo svjetlom i nadom.
233
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Kyland
Taj vikend bio mi je najradosniji u životu. Polovinu smo ga proveli na

podu moje spavaće sobe dok je povjetarac kroz otvoren prozor donosio miris
lavande, vodeći ljubav sve dok nam udovi nisu bili bolni i dok više nisam znao
gdje je bio moj početak ni njezin kraj. Moja Tenleigh, jedina žena koja mi je
istodobno smirivala dušu i uzbuđivala tijelo. Ništa se u tom pogledu nije
promijenilo.
Kad su nas već leđa zaboljela od tolikog ležanja, pošli smo u šetnju u naše
planine. Nekoć sam tu vidio samo očaj i siromaštvo... boli i životne borbe nije
nedostajalo u Apalačima. Ali dok sam sada hodao držeći se za ruke s Tenleigh,
vidio sam samo divlju ljepotu šume koja se upravo budila nakon duge zime.
Divlje cvijeće cvalo je posvuda, livade su bile okupane bojom, brzaci su iskrili
na sunčevoj svjetlosti i zrak je bio topao, s okusom dražesti proljeća. Bili su to
brežuljci moje krvi, zemlja mojega oca, djedova i pradjedova, koji su tu radili i
voljeli tu zemlju, crnčili u rudnicima ugljena, obrađivali zemlju i zaljubljivali
se u žene koje su im rađale ponosne kćeri i sinove Kentuckyja. Prvi put sam,
od ranog djetinjstva, osjetio snažnu ljubav prema domu, prema tim planinama,
prema ljudima koji su tu živjeli, trudeći se, ne uspijevajući i pokušavajući
ponovno, grčevito se držeći bogomdanog ponosa i njihove nepresušne ljubavi
prema Apalačima.
Bilo je u ovim dijelovima planine i nekih zatucanih svojeglavih brđana,
ali svi bi vam oni rekli isto. Bili su snažni i bili su hrabri. Uglavnom su to bili
dobroćudni ljudi koji su činili najbolje što mogu i brinuli se jedni o drugima.
Kako sam mogao zaboraviti to kad mi je sve vrijeme bilo pred očima? Možda
sam i sam bio jedan od njih. Možda sam nekima od njih usputno i sam
pomogao, samo zato što su bili moji ljudi.
Tenleigh i ja ponijeli smo užinu pa smo jeli na rubu doline, ondje gdje
sam prvi put vodio ljubav s njom i gdje sam shvatio da ću za nju žrtvovati sve
što imam: svoje snove, dušu, srce. Bilo je to mjesto koje me zauvijek
promijenilo. I sada smo obišli puni krug.
234
Sjedili smo u travi, uz rub potočića čija se voda valjala i prskala uokolo
dok smo pravili planove za budućnost. Potrošit ću nešto novca koji sam stavio
na stranu za popravak krova kuće i kupnju pokućstva. Živjet ćemo tamo dok
ne završim s poslom u rudniku i dok Tenleighna škola ne bude sagrađena i
stavljena u funkciju. Uredit ćemo lijepu sobu za njezinu mamu, a ja ću drugi
put u životu prolaziti kroz postupak prijavljivanja na neki koledž. Kada dođe
vrijeme za to i kada budem znao gdje sam primljen, svi ćemo odlučiti što dalje.
Znao sam da ostatak života ne mogu provesti radeći pod zemljom. Zasad sam
to činio i na neki sam se način privikao na to, ali još uvijek mi je bio izazov.
Svakoga dana silazio sam u tu mračnu planinu, ali uvijek sam samoga sebe
morao prisiljavati na to.
— Kako si se osjećao prvi put? — prošaptala je Tenleigh, čija je glava
počivala na mojemu krilu, gledajući me onim svojim blagim zelenim očima.
Pri odsjaju svjetlosti koja ju je obasjavala uspio sam oko vanjskoga ruba tih očiju
vidjeti plavu i zlatnu, dok su trepavice stvarale taman okvir.
— Kada? — upitao sam, spokojno se diveći teksturi kože svoje djevojke
koju sam osjećao pod vršcima prstiju, kao i njezinoj sjajnoj kosi razasutoj po
mojim bedrima dok je odozdol gledala u mene.
— U rudniku — dometnula je, kao da mi je pročitala misli koje su mi
prije samo nekoliko trenutaka bile na umu. — Kako si to uspio, Ky? Kako si se
spustio tamo? — Pomilovala me po obrazu. Okrenuo sam se prema njezinu
dlanu i poljubio joj toplu kožu ruke.
Nakratko sam sklopio oči, skrenuvši misli sa svega prostranog i
ispunjenog srećom na ona skučena mračna mjesta kroz koja sam svaki dan
prolazio. — Iskreno, prvi put bilo je kao silazak u pakao — rekao sam. — Stavio
sam nekoliko grančica lavande u džep i kad sam mislio da to ne mogu učiniti,
kad sam imao osjećaj da ću poludjeti, izvadio bih ih i pomirisao. Sklopio bih
oči, osjećajući tada da si sa mnom. Zamišljao sam ona polja lavande na laganom
povjetarcu. To me nosilo kroz te trenutke. — Slegnuo sam ramenima. —
Učinio sam to zato što sam morao. I učinio sam to zato što je moje spuštanje
pod zemlju značilo tvoju slobodu. Naposljetku, kao u većini slučajeva, pa čak i
onih groznih, naučiš živjeti s tim.
Pogled joj je bio prepun ljubavi. — Kako je dolje? — upitala je, ostavši
bez glasa.
235
— Mračno. Mračno kao u rogu. Trebala bi postojati neka posebna riječ

da taj mrak opiše. I vruće... u početku mi je bilo teško doći do daha.
Okrenula se neznatno prema mojemu trbuhu i utješno me obgrlila.
Sagnuo sam se i poljubio je u sljepoočnicu.
— Znaš, čovjek bi pomislio da će biti tiho, tako duboko ispod zemlje, ali
nije. Čuješ samo kako se premješta i stenje, kao da je nezadovoljna našom
najezdom, kao da ljudima nije mjesto dolje. Podsjeća nas da ona želi ispuniti
prostor koji smo mi iskopali. Većinom ta buka zvuči poput nekakva
upozorenja.
— Ali navikao si na to? — upitala je, kao da još uvijek ne može
povjerovati.
Zastao sam. — A da... uglavnom. Ne volim mrak i mrzim usijan i zasićen
zrak. Ne volim pogrbljen raditi cio dan. Ne volim biti zatvoren, prepušten na
milost i nemilost nečemu što je tisućama puta snažnije od mene. Ali... tu su
momci... ostali rudari koji se svaki dan spuštaju u okno obavljati posao o
kojemu mnogi ljudi pojma nemaju, čineći to ponosno i časno. Izlaze van
čađavih lica i s prašinom u plućima. Čine to zato što imaju obitelji i zato što su
to činili njihovi roditelji prije njih. Čine to zato što je to častan posao. Čine to
unatoč činjenici da mnogo ljudi pojma nema da imaju struju zbog tog ugljena.
— Svaki put kad pritisneš neku sklopku, zahvali rudaru.
Osmjehnula se. — Tako sam ponosna na tebe.
Uzvratio sam joj osmijehom. — Činim samo ono što čine tisuće ostalih
muškaraca. Ali time što sam dolje, još sam ponosniji na oca i brata. Za razliku
od prije, to mi nekako pruža spokoj zbog načina na koji su izgubili život. U
jednu ruku mi je to pakao, a u drugu dar.
— Volim te — prošaptala je. Vidjelo joj se to na licu. Shvatila je. Shvatila
je tjeskobu koju sam osjećao. Osim toga, shvatila je žrtvu i ponos. Mislio sam
da je nemoguće voljeti je više, ali još sam je više volio.
Tu djevojku.
Svoju djevojku.
— Volim i ja tebe.
236
U nedjelju smo otišli na doručak u malu zalogajnicu uz autocestu.

Ispričala mi je sve o San Diegu, o oceanu, predavanjima, prijavi za subvencije i
kafiću u kojemu je gotovo svakodnevno provodila vrijeme. Upijao sam je
pogledom, njezin entuzijazam, ljepotu, ponos, pamet. I ponosio se time što je
moja.
— Sve to vrijeme nisam se prestajao brinuti — rekao sam, ne gledajući
je u oči.
Uhvatila me za ruku pa sam se usredotočio na naše isprepletene prste. —
Za moju sigurnost? — upitala je.
Odmahnuo sam glavom. — Malo i zato, ali više sam se brinuo... brinuo
sam se da ćeš upoznati nekoga. Zaljubiti se. — Podigao sam pogled i zagledavši
se u nju, uspio sam osjetiti ranjivost koja joj je bila u očima. Razdvojila je usnice
i lice joj je poprimilo tužan izraz. Odmahnula je glavom.
— Uvijek si postojao samo ti i nitko drugi. Ni samoj sebi nisam željela
priznati da se vraćam ne samo zbog djece kojoj gradimo školu i zbog toga da se
odužim svojemu rodnom gradu... — spustila je pogled, a potom mi se zagledala
u oči — ... nego i zbog toga kako bih ponovno mogla biti blizu tebe. Iako sam
znala da će boljeti. Nisam te mogla pustiti. Nikada te nisam pustila... sve to
vrijeme. Nikada. Čak ni onda kad sam mislila da si me izdao. Ili sam možda
negdje duboko u sebi znala da je to nemoguće.
Nagnuo sam se preko stola i poljubio je.
Odvezli smo se na obrtnički sajam, udaljen nekoliko sati vožnje, preko
popločanog mosta, gdje je Tenleigh izvadila mobitel i načinila nekoliko mojih
fotografija, smijući se dok sam se napeto i neprirodno smješkao. Naposljetku
me navela da se iskreno nasmijem, praveći glupave smiješne grimase. Činila se
zadovoljnom jednom fotografijom na kojoj gledam u stranu, dok usne
razvučene u cerek otkrivaju blještave zube na mostu koji je poslužio kao
neobična starinska kulisa. Stavila ju je na zaslon mobitela. — Doista je želiš
vidjeti svaki put kad uključiš mobitel? — upitao sam, iako me to usrećilo i
nadao sam se da će je zadržati ondje.
— Aha — rekla je — volim gledati svojega zgodnog dečka, posebno kad
nije uz mene.
237
Privukao sam je k sebi i poljubio u mirisnu kosu na tjemenu. Dečko.

Činilo se da ta riječ nije bila dovoljno velika da opiše stupanj do kojeg sam joj
pripadao.
Kupio sam joj domaći sladoled, koji je spravljala starica rumenih obraza
u jarkoj suknji od pamučnog platna. Pogledala nas je i znalački se toplo
osmjehnula, kao da je razumjela nešto sto joj riječima nismo rekli.
Hodali smo držeći se za ruke dok je Tenleigh razgledala rukotvorine
domaćih umjetnika, slušajući njihov pjevan planinski govor. . .jezik pomiješan
s jednostavnošću i pjesništvom. Znao sam da su neki naši mještani s planine
koji su uzgajali lavandu bili na jednom takvom sajmu prije nekoliko tjedana.
Osjetio sam silan ponos u prsima pri samom pogledu na tolike poduzetnike iz
Apalača.
Sjedili smo ispod divovskoga stabla divljeg kestena i slušali bend koji je
svirao domaći jazz i blues, glazbu koja se pronosila zrakom, a svaka nota
pjevušila je da je ovo dom.
Nagnuo sam se prema Tenleigh i prošaptao joj na uho: — Ženit ću te.
Odmaknula je glavu i zagledala se u mene. — Želim djecu — rekla je. —
Mnogo, mnogo dječice.
Nasmijao sam se. — Koliko god želiš. Pobrinut ću se za to da ti se ostvare
svi tvoji snovi. Cio život.
Pogled joj je bio prepun nježnosti. — I ja ću se pobrinuti za to da se
ostvare svi tvoji snovi. Cio život.
Osmjehnuo sam se i sagnuo se poljubiti je. — Već jesi. Ti si moj san.
Dok je sunce zalazilo za planine vozili smo se natrag, držeći se za ruke u
kabini mojega kamioneta.
Dan smo završili vodeći ljubav uz otvoren prozor. Sad nam je na podu
već bilo poznato. Naša tijela, kao stvorena jedno za drugo, pružala su radost
bez koje sam predugo živio. U san sam utonuo sretan, zadovoljan i ispunjen
spokojem.
238
EPILOG
Šest godina poslije
Kyland
Moja supruga stajala je pokraj velike staklene stijene zagledana u

zlatne, suncem obasjane planine... bio je to prizor koji će mi vječno oduzimati
dah. Bilo je rano jutro, netom nakon izlaska sunca, ali zrak u kući bio je još
uvijek ustajao i pun vlage. Vani su se u daljini čuli zrikavci u stablima. Bit će
to još jedan vruć dan. Tenleigh je zadignula kosu sa zatiljka i prebacila je
naprijed, kao da izvodi naklon klecanjem.
Prišao sam joj, obujmivši je rukama oko nabrekla trbuha i položio ruke
na mjesto gdje sam uspio osjetiti naše dijete koje se micalo unutra. — Hej,
ljepotice — zazvao sam glasom hrapavim od sna. Uhvatila me za ruke položene
na struk, kad sam se bradom oslonio na njezino rame, udišući joj miris. —
Djetešce ti ne da spavati? — upitao sam.
— Mhm — zapjevušila je. — Snažan je, gotovan mali — protrljala je
mjesto s donje strane trbuha, kao da ju je netko udario. Još od četiri ujutro
govorim mu da spava. Bit će da je tvrdoglav.
Osmjehnuo sam se, priljubljen uz njezinu kožu, i prešavši nosom po njoj,
dopustio usnama da se tamo zadrže. Zadrhtala je i privukla me bliže. — On?
— upitao sam. — Zvuči kao ona.
Zakrenula je glavu i nježno se nasmijala, trljajući obraz uz moj.
— Nisam te željela probuditi, kao ni... Silasa.
— Silas još neko vrijeme neće biti budan. To dijete satima se igralo pokraj
potoka. — Vodio sam ga prvi put na pecanje. Svojega sina. Ponovno sam
poljubio Tenleigh u vrat. — Dobro se izmorio.
Nacerila se. — Oprezno s takvim govorom. Tako je i ovo dijete došlo
ovdje. — Ponovno se protrljala po trbuhu.
Potmulo sam zarežao. — Dođi u krevet. Rado bih ti malo izmasirao leđa.
239
Osmjehnula se, a potom zadovoljno promrmljala. Kad se okrenula, uzela

me za ruku i poveo sam je prema velikom bračnom krevetu u našoj sobi.
Prije četiri godine preselili smo se u tu staru seosku kuću, izloženu vjetru,
u predgrađu Dennvillea. Kad smo prvi put ušli u nju, bilo nam je očito da je
treba preurediti, ali kad smo zašli u dnevni boravak visoka stropa, s gredama
od cedrovine i velikim prozorom s kojega se na naše planine pružao pogled od
kojega zastaje dah, znali smo da baš tu želimo biti. Bilo je obično, ali lijepo, i
bilo je naše.
Bilo je to mjesto koje smo neumorno nastojali učiniti svojim. Bilo je to
mjesto na kojemu smo započeli naš zajednički život. Bilo je to mjesto na
kojemu sam često, s puno ljubavi dodirivao Tenleigh, nikada ne uzimajući
zdravo za gotovo to što je sada u mojemu naručju. Bilo je to mjesto na kojemu
sam svojoj supruzi, umjesto buketa, iz male prodavaonice donosio kolače sa
savršenim ružičastim cvijećem na rubovima, zato što sam znao da će je to
obradovati.
Bio je to dom preko čijeg sam praga prenio svoju nevjestu nakon Što je
uzela moje prezime, na maloj, ali lijepoj svadbi na rubu polja lavande, kojoj su
nazočili samo obitelj i najbliži prijatelji.
Tu smo, doma, doveli našega sada trogodišnjeg sina Silasa, onda kad mi
je rekla da je ponovno trudna. Bio je to dom u kojem nas je posjećivao Jamie,
znajući da je uvijek dobrodošao, prijateljski i s ljubavlju dočekivan, dom u koji
su svakoga tjedna dolazili Marlo, Sam i njihov sinčić Elijah te Tenleighna
mama, gdje smo svi sjedili za dojmljivo izrezbarenim stolom koji nam je Buster
dao kao svadbeni dar... za onim koji smo u nazočnosti djece morali pokrivati
stolnjakom.
Razgovarali smo o tome da odem na koledž, možda čak da putujem
nekamo na posao dok Tenleigh radi, ali naposljetku sam odlučio da moj život i
moje srce pripadaju tu. Stoga sam postao inženjer graditeljstva, diplomiravši
online na sveučilištu u Kentuckyju. U rudniku sam se... doslovno... izdizao
iznad razine zemlje, dobivši mjesto upravitelja nedugo nakon što se Tenleighna
mama vratila kući, a potom bio promoviran u inženjera kad sam diplomirao.
Nisam onda mogao spasiti oca i brata, ali sada sam bio zadužen za
sigurnost svih onih ljudi koji su vješali metalnu pločicu i hrabro se, dan za
danom, spuštali pod zemlju, riskirajući vlastite živote da bi osnažili Ameriku.
Nitko to nije shvaćao ozbiljnije od mene. Kad smo bili u Evanslyju i kad sam
240
vidio one ugljenom natovarene vlakove kako odlaze iz grada, čvrsto sam
uhvatio suprugu za ruku, osjećajući silan ponos.
A što se Edwarda Kearneyja tiče, umro je od srčanog udara nedugo prije
mojega i Tenleighna vjenčanja. Nikada se nije pomirio sa svojim sinom i
supruga ga je napustila nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Ne mogu reći da
me previše ražalostilo kad sam čuo da je preminuo... nikada nije pokazao da je
nešto drugo osim hladne sebične osobe koja je samo sebi ugađala, što mi je
pomoglo donijeti odluku da ostanem u rudniku. Edward Kearney umro je
posjedujući sve ono što se novcem moglo kupiti, ali prema mojemu mišljenju,
umro je nemajući ama baš ništa.
Tenleigh i ja nekoliko smo puta napuštali Dennville — jednom odlazeći
u New York na dvotjedni medeni mjesec, jednom na dodjelu moje diplome i
jednom na vikend u Louisville. Nekoć sam želio otići iz Kentuckyja, planirao
sam nikada se ne osvrnuti, ali sada sam osjećao kako me vuklo kući kad smo
bili daleko i to privlačenje govorilo mi je da sam se lijepo zabavio za praznike,
ali da sam brzo bio spreman vratiti se onamo gdje sam pripadao. U srcu sam bio
dečko iz Kentuckyja i uvijek ću to biti. Jednoga dana naši sinovi i kćeri
poznavat će i voljeti divlju ljepotu ovih brda, baš kao nekada mi.
Brđani i nekolicina ljudi iz grada i dalje su uzgajali lavandu, od čega su
stvorili poprilično unosan biznis. Godinu nakon mojega i Tenleighna vjenčanja
organizirali su veliku svečanost lavande i u mjesnim novinama Kentuckyja
izišao je članak o tome kako je siromašni rudarski gradić s tragičnom prošlošću
započeo s uzgojem cvijeća koje donosi nadu. Prenijele su to i nacionalne vijesti
pa su ljudi sa svih strana dolazili učiti o kulturi Apalača, kupovali proizvode od
mjesnih obrtnika i uživali u ljepoti ovoga kraja. Gradu je to donijelo zaradu i
sada smo to svakoga ljeta s radošću iščekivali. Siromaštvo nikada nije
jednostavan problem, ali nekolicini ljudi to cvijeće dalo je nadu, zbog čega sam
bio ponosan.
Tenleighna mama živjela je u Evanslyju, s Marlo i Samom. Povremeno
je radila u Samovoj ordinaciji i pomagala im oko Elije. Dobro se osjećala, sada
je bolje prepoznavala znakove kad bi se premorila i znala je kako doći do onih
koji joj mogu pomoći. Ljeti bi bila s nama, onda dok Tenleigh nije radila kao
učiteljica u školi u Dennvilleu, pa bi njih dvije odlazile u duge šetnje brdima,
naposljetku se upoznajući kao majka i kći.
— Je li ti udobno? — upitao sam Tenleigh dok je ležala na našem
krevetu, stavljajući jastuk između nogu. Ventilator u podnožju kreveta
241
umirujuće je zujao, pušući hladan zrak prema nama. Jednoga dana uštedjet
ćemo dovoljno i ugraditi klimu u ovu staru kuću.
—Jest, koliko to može biti s ovako velikim trbuhom — rekla je. Uspio
sam joj u glasu zapaziti smiješak. Rukama sam prešao po njezinim križima.
Uzdahnula je i opustila se.
— Volim te — rekao sam.
— Volim i ja tebe — uzvratila je šaptom.
Dok sam supruzi masirao leđa, misli su mi lutale i srce mi je bilo puno.
Jednom sam pomislio da sam samoga sebe izgubio zbog ljubavi. Ali istina je bila
zapravo posve suprotno od toga. Našao sam se, onda kad sam dao srce Tenleigh,
shvatio sam što mi je važno i što mi doista znači. I dok sam sada rukama
prelazio preko njezine glatke kože, pomislio sam kako na cijelom svijetu nema
mjesta na kojemu bih bio radije nego ovdje, u tom krevetu, živeći život kakav
sam imao. Istina je bila da smo vodili jednostavan, nimalo pomodarski život,
ali poznavali smo onu običnu radost ugodnih večeri provedenih kod kuće uz
gledanje TV-a, duboku zahvalnost zbog toga što nam je hladnjak pun hrane,
ljubav obitelji i prijatelja i onu tihu draž bijele izmaglice koja se izdiže iznad
planina koje su se mogle vidjeti s našega prozora u hladno jesenje jutro.
Odjednom sam, ležeći tamo, spoznao nešto. Ne, nisam spoznao. Osjetio
sam. Osjetio sam to u utrobi, kolalo mi je žilama.
— Ten — rekao sam, položivši glavu na njezin trbuh — znaš ono nešto?
— Koje ono nešto? — upitala je pospano.
— Ono što sam osjećao da trebam učiniti.
Okrenula je glavu i pogledi su nam se sreli. Srce mi je preskočilo otkucaj.
— Da — rekla je nježno.
— Činim to.
Nježnost joj se ogledala na licu. Prinijela je ruku k mojemu obrazu pa
sam se pridigao dočekati njezino milovanje kad je palcem prešla preko moje
jagodične kosti. — Je li ti to dovoljno? — prošaptala je.
Nagnuo sam se prema njoj i poljubio je. Nikada u životu ni u što nisam
bio sigurniji. Prošaptao sam uz njezine usne. — Više nego dovoljno... daleko
više nego što sam ikada sanjao u životu.
242
Imali smo sve što nam je trebalo. Nije to bilo ništa veliko. Većina toga
bila je obična. Ali u tom trenutku znao sam da veličina nečije kuče, automobila
i novčanika nema baš nikakve veze s veličinom nečijeg života. A moj život...
Osjećao sam da je moj život velik, ispunjen ljubavlju i smislom.
243
ZAHVALA
Posebna zahvala mojim urednicama koje su radile na zapletu priče,

Angeli Smith i Larissi Kahle, na tome što su sate i sate utrošile na nastavak ove
knjige. Obje ste mi poput sestara, a vaši savjeti neprocjenjivi su mi. Hvala što
me volite i što volite moje likove, zbog toga što želite da svi budemo u
najboljem izdanju.
Zahvaljujem svojoj urednici Marion Archer koja mi je pomogla oko
razvoja i strukture romana i savjetovala me u vezi i s izborom riječi i
pravopisom. Ne samo što moje djelo činiš boljim, puno, puno boljim, nego mi
je pravi užitak raditi s tobom. ( Svakako bih voljela da si uredila i ovu stranicu,
jer znam da, s obzirom na to da sam prepuštena sama sebi, vrvi gramatičkim
pogreškama.)
Hvala Karen Lawson, koja je dodatno izbrusila moju knjigu. Silno
cijenim tvoj rad na knjizi, do samog kraja, što je pomoglo da Kyland bude još
bolji.
Zahvaljujem svojim beta-čitateljima koji su u vrlo kratkom vremenskom
roku čitali knjigu u vrijeme njezina nastajanja: Cat Bracht, Natashi Gentile i
Eleni Eckmeyer ( koje su dva puta pročitale moj rukopis). Zahvaljujem Karin
Hoffpauir Klein, Prijateljici i stručnjakinji za duševno zdravlje, kao i Nikki
Lazaro, vječnoj bodriteljici. Još jednom zahvaljujem svojoj beta-autorici, A.L.
Jackson… Silno cijenim tvoju spremnost da pročitaš moju priču još dok se samo
sastojala od osamdeset tisuća nabacanih riječi s puno tipfelera.
Zahvaljujem i Elli Chardou na brzom formatiranju knjige. Ne mogu ti
dovoljno zahvaliti.
Velika hvala mojemu agentu Kimberlyju Broweru. Tako sam sretna što
te imam uza se... svojim entuzijazmom i ljubavlju za posao koji obavljaš učinio
si sve zabavnijim. Nikada se neću zasititi tvojih poziva koji započinju riječima:
“Sjediš li?”
Beskrajna ljubav i zahvalnost svim čitateljima i blogovima koji daju osvrt
na moje knjige, preporučuju ih i podržavaju.
Zahvaljujem svojemu suprugu; ne mogu ti ni izraziti svu ljubav i
zahvalnost zbog napora koji si uložio u nastanak Kylanda. Radeći na ovoj
244
knjizi, bili smo pravi tim. Osjećala sam silnu radost u srcu zbog tvoje ljubavi za
ovu priču. Ako nešto znam o ljubavnim pričama, onda to znam zbog tebe.
245

Mia Sheridan-Kyland

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Mia Sheridan-Kyland

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mia Sheridan-Kyland

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BalkanDownload

Roman iz serije Znak ljubavi

— Bog, mama — pozdravila sam. — Vani je bilo hladno — bilo je sve

u neka natjecanja. Kladim se da bi pobijedila, baš kao ja nekoć. — Duboko je

— Samo trebam nekoga da vodi brigu o nama. Samo trebam nekoga da

Bog, Rusty — rekla sam vedro, utrčavši u prodavaonicu mješovite robe

otkupljivao gazirana pića, netko bi drugi to već učinio. Ovdje je to jednostavno

ruke na prsima. — Znam da ti je hrana potrebna. — Naglo sam spustila pogled

Kyland se kratko iznenađeno nasmijao.

— Mi... mislim... — Odjednom se Kyland nacerio. Razrogačila sam oči i

Kimnula sam i ugrizla se za usnicu. — Da — bilo je sve što sam rekla.

Prošao je rukom kroz kosu, doimajući se na trenutak nesigurno. —

Hej, mama — zazvao sam, zatvarajući vrata za sobom i pogledao u

nečijeg spremnog tijela da te podsjeti na to da nisi stvoren samo za patnju? Ali,

djevojka zaslužit će da je kratkorepa divlja mačka poždere. Ogorčeno sam

Pretvarao sam se da razmišljam. — Za jednu mi je trebalo tri tjedna da je

Nasmijao sam se. — Nemoj reći da te nisam upozorio. — Podigao sam

— Ah! — Nakratko me pogledala, a potom na trenutak zašutjela. —

Nesretna okolnost mojega otkaza kod Rusty’sa... osim očitog gubitka

* Engl. riječ rusty = zahrđao; dusty = prašnjav. Nap. prev.

— Kako je? — upitala sam, naslonivši se bokom na pult.

* Vjeruje se da gazirano piće Mountain Dew posjeduje veliku kiselost i sadržava

Smijuljio se. — Znam. Šalim se samo. Zapravo... uglavnom. Nekoliko

Osvrnuo se iza sebe, pretvarajući se da je uvrijeđen. Nasmijala sam se. —

— Na sve na istočnoj obali — rekao je, još uvijek zagledan u nebo.

Proizvela sam nekakav zvuk nalik gnušanju i nastavila hodati. Osjećala

Sljedeće nedjelje, koja je bila iznimno vjetrovita, spuštala sam se s Marlo

entuzijazma. — Ništa se ne da usporediti s tim. — Očito je strastveno pristupao

Bilo je nečeg snažnog i odlučnog u izrazu Kylandova lica. U zraku se

Ponovno je priljubio usne uz moje, izvlačeći i uvlačeći jezik, kao da me

Nekako sam ipak posumnjala kako vjerojatno ne bih danonoćno

Jedna od najsumornijih knjiga koje sam u životu pročitao. Ne pruža ni

Zastala sam, ponovno pročitavši rečenice. KB. Kyland Barrett. Je li on to

Samo neuki seljober ne bi shvatio pravi smisao ovoga romana, a to je da

Tiho sam se osmjehnula i ponovno zagurala papir u onu knjigu,

Uživao u čitanju, posebno me se dojmio jedan lik, Pinkie. — KB

Gnjevno sam prodahtala i brzo nažvrljala:

Samo se istinski poremećenoj osobi može svidjeti zlikovac i sociopat, vođa

Namrštila sam se.

Vidim što si učinio s riječju “požderao”. Pravi si duševni bolesnik. — TF

Dala sam si oduška birajući uvjerljivo najdepresivniju knjigu ikad

Lijep pokušaj. Pročitao sam te. — KB

Ne želeći to, glasno sam se nasmijala. Dođavola s njim. Nastojala sam

Potvrdno sam kimnuo, poželjevši je se otresti, ali sam se suzdržao. Shelly

— U redu, može, hajdemo večeras pogledati tu predstavu. Zvuči svečano.

Našao sam se sa Shelly pred školom. Čizme su mi bile mokre od hodanja

Osjetio sam silno olakšanje kad su se upalila svjetla i zatreptala za predah.

zateturala nastojeći je dohvatiti i Tenleigh se spotaknula o njezina stopala pa

— Što? — zašmrcala sam.

Pošli smo, oboje pognutih glava, štiteći se od oštrine vjetra i hladnoće.

— Volim i ja tebe, seko. Hej, zovu me da nešto popunim. Nazovi me na

Kylandovo lice odavalo je zabrinutost, ali samo sam kimnula, dajući mu

— Sviđa mi se tvoje drvce — rekao je, pokazavši na naše malo božićno

Ona je potjecala iz dobre obitelji, ali kad im je rekla da je trudna i kad je

— I uvijek sam cipela — nastavio je.

Zaškiljila sam, pogledavši ga. — Ne pobjeđuješ baš još toliko da bi mi

— Bog, malena — rekao je, osmjehujući se i skidajući kapuljaču.

Pružila sam je Busteru koji se nacerio. — Čaj od lavande, meni najdraži,