OPĆA PEDAGOGIJA

Suradnja škole (razrednika) i obitelji

Marko Luburić

Škola je zajednica u kojoj bi trebali vladati ljubav, topla međuljudska komunikacija i briga za
sve članove te mjesto gdje se svi žele osjećati sigrno i zaštićeno.
Suradnja škole s obitelji (roditeljima) je zajednička aktivnost obitelj i školskih djelatnika koja
bi trebala težiti stvaranju uvjeta za kvalitetan razvoj djeteta, sukladno njegovim
sposobnostima i mogućnostima.
Zadaća škole je kontinuirano poticanje roditelja na suradnju i jačanje međusobne
komunikacije koja bi se trebala bazirati na potunoj otvorenosti i iskrenosti obje strane te na taj
način ostvarivati ciljeve koji su prvenstveno u interesu djeteta. Kad se usvoji pravilo
ravnopravnosti i zajedničkog interesa za dobrobit djeteta lakše će biti ostvarenje zadatih
ciljeva. Djeca koja svjedoče produktivnom partnerstvu škole i roditelja, u pravilu imaju
dodatnu motivaciju za rad i učenje.
Zajednički kontinuirani rad ima prednosti za nastavnike, roditelje i djecu.
Kvalitetnom suradnjom škole i obitelji ostvaruje se povoljan utjecaj na učenje, uspjeh i
ponašanje učenika. Također, omogućava se stalno praćenje rada i razvoja učenika te
uspješnije sagledavanje i otklanjanje mogućih poteškoća koje usporavaju razvoj ili mogu
dovesti do raznih oblika delikventnih ponašanja.
Informativni i roditeljski sastanci imaju veliki značaj jer pružaju jedinstvenu priliku za
uspostavljanje i razvijanje timskog rada i postavljanje temelja za izgradnju partnerske
suradnje škole i obitelji. Potencijalna nezainteresiranost roditelja ne bi trebala obeshrabriti
nastavnika već ga motivirati da osmisli i realizira što kreativnije roditeljske sastanke koji se
neće svoditi na stalna kritiziranja bez prijedloga poboljšanja ili mogućnosti roditelja da daju
svoje prijedloge za unaprijeđenje.
Dobrobiti partnerske suradnje se ogledaju u jačanju samopouzdanja i roditelja i nastavnika,
poučavanju samokontroli, razvijanju roditeljskih vještina i znanja o potrebama djeteta itd.
Rezultat dobre suradnje škole i obitelji koji se odnosi na učenike je jačanje samopštovanja i
samopouzdanja, postizanje boljih rezultata u učenju, razvoj pozitivnih socijalnih stavova i
ponašanja, učenje samostalnosti te podizanje svijesti o svojim potrebama i mogućnostima.
Roditelji će u partnerstvu sa školom biti sigurniji u obavljanju roditeljskih dužnosti, imati veći
interes za “školski život” djeteta jer će biti bolje informirani, imati potporu u ispunjavanju
roditeljske uloge te na taj način dati doprinos kvalitetnijem radu škole.
Nastavnik u odnosu sa roditeljima treba: poštovati roditelje, njihovu osobnost i individualne
karakteristike; nastojati razumjeti probleme, konflikte i stresne događaje s kojima se roditelji
suočavaju; svakom roditelju pristupati s puno pozornosti i empatijom; stvoriti mirnu i
prijateljsku atmosferu za razgovor; imati pozitivna očekivanja od svakog djeteta i to isto
poticati kod roditelja; u najtežim odgojnim situacijama isticati pozitivne strane djeteta jer je
svjestan da pohvala potiče motivaciju roditelja za aktivno sudjelovanje u odgojno-
obrazovnom radu u školskoj zajednici; nastojati da svaki sastanak sa roditeljima završi s
nadom u pozitivan ishod odgojno-obrazovnog rada.
Nastavnik ne bi trebao biti generator stvaranja dodatnog pritiska na učenike i razvoja stigme u
slučaju loših obrazovnih postignuća. Naprotiv, zadatak mu je davati prijedloge rješenja u
svrhu poboljšanja situacije i pomoći učeniku. U prisustvu drugih roditelja ili učenika
nastavnik nikada ne bi trebao govoriti o učenikovim (ne)postignućima već takve informacije
saopćavati individualno.
Rodielji u osnosu sa nastavnikom trebaju: poštovati i uvažavati individualne razlike među
nastavnicima; imati razumijevanje za svakodnevne probleme s kojima se nastavnici susreću,
kao i za razinu nastavničkog stresa; razvijati partnerstvo sa nastavnicima i općenito školskom
zajednicom; uvažavati nastavničke kompetencije, znanja i preporuke; izbjegavati izostanke sa
roditeljskih sastanaka te informirati nastavnike o svim bitnim događajima koji su aktualni u
životu učenika.
I jedni i drugi učeniku žele najbolje, žele da dijete bude sretno, zadovoljno i uspješno.
Nažalost, u velikom broju slučajeva neki roditelji i nastavnici postaju neprijateljski
raspoloženi jedni prema drugima. Izvori sukoba roditelja i nastavnika su mnogobrojni.
Najčešće roditelji i nastavnici opažaju istu stvar različito. Roditelji su posebn osjetljivi po
pitanju ocjena njihovog djeteta jer mnogi smatraju da je za (ne)uspjeh odgovoran nastavnik i
na taj način mogu optuživati nastavnike za nepravednost i time „pravdati“ određeni neuspjeh
u školi.
Od iznimne važnosti za opstanak odgojno-obrazovnog partnerstva jesu redoviti susreti
roditelja i nastavnika.
Razlikujemo dva osnovna tipa suradnje škole i roditelja su:

 Roditeljski sastanci
 Individualni sastanci

Roditeljski sastanci su dobra prilika da se čuje koji koristan savjet, ali i porazgovara s ljudima
s kojima imate nešto zajedničko s obzirom na to da odgajaju djecu iste dobi i vrlo sličnih
interesa. Roditeljski sastanci nisu samo prilika da se uspostavi pravi kontakt između roditelja i
nastavnika već da se i roditelji povežu međusobno. Na taj način roditelji kroz zajedničku
komunikaciju mogu pronaći rješenja za neke probleme svoje djece ili dati sugestije za rad s
njima; što će čitati, kako ih potaknuti na čitanje, kako se nositi s pubertetom. Roditelji su
jedino zvanje za koje se ne stječu znanja, nego postoje samo emocije, ljubav.
Individualni sastanci su prigoda za redovito nadziranje napredovanja djeteta. Za dobru
suradnju s nastavnicima potrebno je poštovati radno vrijeme i dolaziti na informacije u ono
vrijeme kada su razrednici predvidjeli vrijeme prijema roditelja.

Koliko god vremena učitelji provodili s djecom u školi i što god radili da ih odgoje u duhu
tolerancije, multikulturalnosti i cjeloživotnog učenja, presudnu ulogu u razvijanju dječjih
vrijednosti ipak ima njihova obitelj – roditelji, skrbnici, bake i djedovi, oni s kojima su
odrasli.