English, A. R.

(2014), Herbart, Encyclopedia of Educational Theory and Philosophy

- Letters and Lectures on Education- fizička kazna samo u slučaju ekstremnih potreba, 1 sat
ako nema nadzora, mjesto mora biti prigodno odabrano, tamna soba, ruke svezane iza leđa.
Oduzimanje slobode je najčešća kazna. Takve se kazne trebaju koristit samo u slučaju
nužnosti-npr. protjerati dijete od kuće ili izbacivanje iz škole. Djeci dati novo okruženje i
nadzor da se ne vrati starim navikama.
-The Science of Education
-obrazovanje teži samoodređenju, autonomiji (Selbstbestimmung) – mogućnost kritike
vlastitih ideja, ponašanja, vrijednosti normi, mogućnost stvaranja moralnih prosudbi,
prosudbi kojima pojedinac prepoznaje druge.
- moral je najviši i cjelokupni cilj obrazovanja.
- Kantov kategorički imperativ je centar razumijevanja moralnosti, njime sudimo sebi prema
načelima humanosti i univerzalnosti. Kako učitelj može pomoći učeniku kako da prosudi sebe
o tome što je dobro/loše učiniti u danoj situaciji.
- INTERSUBJEKTIVNA VEZA između učenika i učitelja, čime učenik postaje svestrana ličnost,
postaje samostalan, ima mogućnost da razmišlja i napreduje.
- svestrana ličnost – interesiraju je druge perspektive, nove ideje, novi objekti koje susreće.
- DVOSTRUKI KONCEPT kojeg naziva „educational proper“. Učitelj koristi dva termina:
educative instruction i moral guidance.
1) educative instruction - učiteljev zadatak u kultivaciji učenikovog znanja i mogućnosti, da
uvide mnoge perspektive i da prošire svoje interese koji ne obuhvaćaju samo svakodnevni
život. Proces asocijacije u kojem učenik povezuje staro s novim, reflektira (Herbartian steps).
2) moral guidance – objašnjava učiteljevu ulogu u poticanju učenikovog moralnog razvoja.
Herbartov pojam za moral g. je „Zucht“, latinski „educare“. Moral g. se ne treba shvatiti kao
disciplina jer ona označava zadatak učitelja da spriječi učenika da si našteti, ozlijedi. Moral g.
je oblik dijaloške interakcije u kojoj učitelj pomaže učeniku kritički ispitati osobne interese i
sklonosti te ih prosuditi u odnosu na moralne ideje. Dakle, cilj je učeniku pomoći razviti
unutarnji cenzor koji dolazi u dilemama „Što trebam učiniti?“. To je osobni unutarnji kritički
glas koji govori što (ne)učiniti.
Kako učitelji mogu pomoći učenicima kultivirati unutarnji cenzor – kroz unutarnju
borbu/struggle. Ona nastaje kada se pokušavamo suočiti s prošlim odlukama te učiniti
promjene u ponašanju i razmišljanju. Učitelj ne govori učeniku što i kako učiniti, nego
ohrabruje učenike da uključe unutarnju borbu, propitaju prošle odluke, propitati kako učiniti
nešto, a da time poštuju druge oko sebe.
Cilj moralnog odgoja je razviti poziciju u kojoj učenik može prosuđivati situacije reflektivno,
ne normativno. Samo kroz unutarnju borbu i kritiku možemo naučiti kako napraviti
reflektivne prosudbe koje poštuju i druge.
5 individualnih moralnih ideja: 1) unutarnja sloboda – zahvaća potrebu kritike osobe volje u
svim prosudbama što treba učiniti, 2) ideja savršenstva – potreba za različitim
perspektivama 3) ideja dobrohotnosti/dobronamjernosti – potrebu za izražavanjem dobre
volje prema drugima, 4) ideja prikladnosti – potreba za pronalaskom argumenata u slučaju
konflikta s drugima, 5)ideja prava – potreba za ispravkom prekršenih sporazuma. Moralne
ideje- donošenje odluka što učiniti- uzeti u obzir ljude, predmete oko sebe. (nez ako je 4. i 5.
obrnuto)
Cilj odgoja je prihvatiti i slijediti ideje (normativno). Ped. je normativna disciplina koja
treba odrediti načela odgojnog djelovanja (teorijske smjernice za praktično djelovanje).
Ideja SAVRŠENSTVA –povezano sa J.J. Rousseau kod kojeg je to sposobnost učenja. osnovni
princip obrazovanja. Ideja da su sva ljudska bića sposobna biti formirana od svijeta, ali i da
oni mogu formirati svijet oko sebe. Mogu biti utjecajni na druge, pa tako i obrazovani od
drugih. Kako se mogu mijenjati, tako mogu postati moralni individualci koji čine odluke
kojima poštuju druge. Povezano i s Bildung (Humboldt) - proces samotransformacije kroz
interakcije sa svijetom i drugima (education).
PEDAGOŠKI TAKT- učiteljeve sposobnosti donošenja mudrih odluka u trenutku. Biti
inovativni i improvizirati u trenutku postavljenih pitanja, razumijevanja, prijašnjih iskustva.
Moći se reflektirati i kritizirati vlastite odluke. Takt daje smisao da poučavanje nije samo
tehnički zadatak dovođenje učenika do nekih ciljeva. Iziskuje planiranje i mogućnost
razumijevanja i prosudbe što učiniti u neočekivanim situacijama koje nastaju u interakciji s
učenicima.
Minusi: Herbart ne uzima u obzir nove ideje koje učenici donose, korak po korak kruto
vođenje do znanja koje učitelji mogu regulirati.

Realistički obrat
Heinrich Roth
-realistički obrat - pozivi na povratak (natrag k stvarima, izvornoj prirodi, običnom narodu,
služenju čovjeku, humaniziranju radnog svijeta)
-pojavom prirodnih znanosti dolazi do pokušaja “eksperimentalne pedagogije” - neuspjeh,
“znanost o čovjeku” nije učinila korak k primjerenom prikupljanju iskustva ili su pristupile na
krivi način; protjerana na usko područje istraživanja te je razočarala teoretičare i praktičare
- Pedagogija primarno ne analizira ljudsku prirodu kakva jest, već se pita o promjenjivosti te
prirode, o mogućnostima čovjekovog kultiviranja i obrazovanja, o njegovom mogućem
duhovnom liku, njegovom mogućem duhovnom optimumu
- Pedagogija postavlja pitanje o obrazovnom smislu uvida, sadržaja i normi uloženih u
znanost i umjetnost naše kulture, o značenju koje oni imaju za dugovno samoostvarenje
čovjeka, za produktivno, ponovno otkrivanja i nastavljanje ključnih duhovnih sila kulture u
mladoj generaciji i tako odgovorno sudjeluje u kritičkom posredovanju između predaje,
postojećeg i postajućeg
- Pedagogija može ispuniti zadaću samo ako surađuje s znanostima o čovjeku i predmetnim
znanostima koje postaju temeljnim i pomoćnim znanostima; osebujnost i autonomija
pedagogije se sastoji u postavljanju pitanja koje s njom ne dijeli ni jedna druga znanost
- Pedagogija se može oslanjati na sve iskustveno-znanstvene metode koje su razvile njezine
temeljne i pomoćne znanosti, ali s obzirom na specifična pitanja koja postavlja, mora razviti
vlastite istraživačke metode
- u svima temeljnim i pomoćnim znanostima pedagogije izvršen je realistički obrat - u njih se
u većoj mjeri ugrađuju iskustveno-znanstvene metode, što pedagogija tek treba učiniti, što
pedagogija tek treba učiniti i na originalan način ih razvijati na svom području
2 primjera:
- psihologija - izgubila bi svoje dostojanstvo kao znanost o čovjeku kad bi odustala od
sveobuhvatnog učenja o ličnosti, ali danas ne može postojati bez empirijskih
istraživanja na svim njezinim područjima
- sociologija (Helmut Plessner) - kritika sociološkog pojmovlja, za slamanje robovlja
nad tiranijom krivih pojmova, upravo kao istraživanje činjenica, a ne kao normativna
znanost; kao teorija društvenih pojava sociologija danas postaje kvascem kritike,
oruđem slobode
- Roth: pedagogija kao znanost mora izvršiti realistički obrat k znanstveno-metodološkom
potvrđivanju svoje iskustvene osnovice, jer to iziskuje njezina znanstvena situacija i
dopuštva stanje njenog znanstvenog samorazumijevanja
- Pedagogija može očekivati da ostale znanosti o čovjeku prihvate temeljnu pedagošku misao
(da je čovjek homo educandus), tako one mogu očekivati da se pedagogija sučeli s njihovim
metodama i rezultatima
- ako se čovjek bavi “dubinskim promišljanjem ljudskog bitka iz druge ruke”, zaboravlja da su
se vremena promijenila s pojavom i jačanjem pojedinačnih znanosti o čovjeku koje su tada
još bile uključene u filozofiju i pedagogiju
- Pedagogija s pravom u sklopu povijesti i duhovne povijesti živi od obrade svojeg povijesnog
materijala - pedagogiji je prijeko potrebno neprekidno obnavljanje posredovanja njezine
predaje, povijest njezinih otkrića, njezinih izvora
- Pedagogijom se mora baviti “more philosophorum” jer ona je razmatranje zadaće koja
nadmašuje područje kontrole iskustvenoznanstvene metodike
- Pedagogija imperativno ostaje vezana uz norme, neizbježno se sučeljava s pitanjem
legitimnosti i produktivnosti svojih odgojnih normi i pedagoških uzora - pozvana je na
posredovanje između vremena i generacija - egzistencijalno najsnažnije pogođena
preobrazbom sadržaja i normi; izložena problematici nezaustavljivih povijesnih preobrazbi i
vječnoj odgojnoj zadaći
- Pedagogija je kao teorija i razmišljanja o oblikovanju prakse, ujedno i teorija regulatornog
djelovanja; spada u niz društvenih znanosti koje su orijentirane praksu; ne smije izmicati
kontroli posljedica koje izaziva u praksi
- nadovezivanje na Karla Jaspersa - znanost o odgoju se odnosi na zdravo duhovno
postojanje, na nastajanje zdravog čovjeka i građanina
- u velike zasluge Diltheya, Nohla i Wenigera i činjenica da su odgojnu stvarnost otkrili kao
noseću osnovu znanosti o odgoju i postavili je kao zadatak odgojnoznanstvenog istraživanja
- danas se razvijaju iskustvenoznanstvene metode za utvrđivanje, kontrolu, kritiku i
usmjeravanje; vođenje, kontrola i obogaćivanje svih životnih i uzročno-posljedičnih veza
između polaznog pedagoškog stanja, željenih ciljeva i posredničkih metoda
- pedagogija treba otkriti i stvoriti metode koje dopuštaju da intuitivnu hermeneutiku
odgojne stvarnosti, postavimo na iskustvenoznanstvene osnove i tako jasnije potvrdimo
njezinu valjanost
- svaka teorija ostaje sterilnom ako ne potiče istraživanje, ne razvija istraživačke kategorije i
istraživačke metode, odnosno misaone i istraživačke modele, ona ostaje neogređenom
ukoliko se ne potvrdi istraživanjem - empirijska pedagoška istraživanja su plitka i prazna zato
što pedagogija još nije u tolikoj mjeri izgradila svoju teoriju da obuhvati i kritički zasnuje
empirijsko pedagoško istraživanje
- empirijsko istraživanje - postavljanjem produktivnih pitanja koja razvijaju pedagoške ideje
izazivamo skrivene pedagoške mogućnosti navodnih činjenica, prividno nepromjenjivih
datosti; istraživanje - otvorenost za nova iskustva, dovođenje u pitanje pukih mišljenja i
navodnih činjenica
- ponovljivost pedagoškog čina - odgojno djelovanje je ponovljivo - učenje omogućava
empirijsko istraživanje s rezultatima koji omogućavaju da sve jasnije i shvaćamo i
razjašnjavamo obrazovnu učinkovitost tih procesa
- na pitanja poput “kako se učinkovito može provoditi političko obrazovanje?” “postoje li još
neistražene darovitosti na selu i u gradu?” … dajemo neprestano različite odgovore, pa se
ona trebaju razjasniti istraživanjem
- mogućnost i nužnost pedagoškog istraživanja - zašto istraživanje pedagoškog izaziva strah?
zašto je istraživanje toliko potrebno?
- pedagoško istraživanje - leži u biti svakog istraživanja; volja za samim istraživanjem - čovjek
mora vidjeti probleme i htjeti ih istražiti tako da naposljetku iz samo stvari proizađe što je
ispravno, a što je pogrešno; ono podrazumijeva istraživanje odgojne zbilje s obzirom na
istinitost i ispravnost samog odgoja
- zašto je istraživanje toliko potrebno? - zato što je posao odgoja istodobno teži i otvoreniji
istraživanju nego što smo to do sada pretpostavljali; potrebno je i moguće stjeći uvid u
činjenice - zapreke i poticaje - koji koče ili pospješuju nastavu i odgoj - one se ne mogu
utvrditi razmišljanjem
- u empirijsko-pedagoškom istraživanju postoje razotkivajuće hipoteze koje, verificirane i
falsificirane, dovode do novog uvida u predmet
- intenzitet uzajamnih veza između teorije i istraživanja, ideje i stvarnost - pitanja koja
prodiru u bit su rezultat intenzivnih teorijskih promišljanja čiju polaznu točku tvori cjelina
predmeta u svojoj povijesnoj predaji i sadašnjoj problematici
- pedagoške činjenice nisu dane, već se izazivaju - nastaju u polju napetosti između izazova i
odgovora; uzajamna povezanost izazova i odgovora je istodobno polje i problem istraživanja;
novo razjašnjavanje ovisnosti ciljeva o sredstvima i pronalaženje produktivnih sredstava za
ciljeve te neprestana revizija ciljeva zbog neprekidnog sučeljavanja odgojne stvarnosti s
idejom koju neko društvo promovira
- otkriće ovisnosti i traganje za zakonitostima kojima je podvrgnut posao odgoja znači tek
početak uvida u uvjete koji omogućavaju da odgojem i obrazovanjem osposobimo čovjeka da
oslobodi vlastite unutarnje duhovne snage produktivnosti i vođenja, tj. da mladog čovjeka
naučimo vladati onim čime se prividno ne da vladati i što ih sprječava u duhovnom i
ćudorednom samoodređenju
- empirijsko istraživanje mora provoditi znanost o odgoju koja se osjeća suodgovornom za
zrelost i slobodu mladog čovjeka
- pedagoško istraživanje polazi od iskustva da je zabluda smatrati kako je odgojni put k
samoostvarenju, k subjektu, zrelosti, duhovnoj samostalnosti moguć, ili je takav cilj dostižan
bez uvida u duševno-duhovne procese, zakonitosti, ovisnosti, prisile, razočaranja kojima
ljudska narav podliježe u procesima prilagođavanja, učenja i obrazovanja
- raznolikost uzajamnih učinaka - čine pedagoško djelovanje sigurnijim i odgovornijim
- na osnovi istraživanja znamo za neprocjenjivo odgojno značenje prve godine života,
presudnu ulogu vez emajke i djeteta itd. - iz istraživanja ponašanja i učenja poznajemo
faktore koji upravljaju procesom učenja te se stoga borimo za školu kao mjesto “učenja bez
sankcija”, učenja koje samo sebe motivira te znamo nešto novo o ulozi koju duhovni zahtjevi
ciljanog izazova imaju za razvitak darovitosti, znamo za važnost međusobne rasprave učenika
pri razjašnjavanju spornih normi školskog reda imaju za prihvaćanje stvarnih obaveza u
međusobnom ophođenju … - to znanje ograničava i istodobno oslobađa; uči nas istini koju
nerado prihvaćamo, da slobodu zrelost i spontanost na koje se kao političari i pedagozi tako
brzo pozivamo tek moramo izboriti napram tisuću ovisnosti, nesloboda i strahova
- pozivanje na slobodu, samoodlučivanje i samoodgovornost u odgoju nije dostatno - mi
odgojem moramo ljudima staviti na raspolaganje, usaditi im u tijelo i dušu i uvide i snagu,
štoviše tehnike i postignuća koja ih oslobađaju i osposobljavaju da ovladaju sami sobom
- napredak iskustvenoznanstvenih metoda u svim znanostima o čovjeku, varijabilnost
metoda, odricanje od krivog fanatizma egzaktnosti u korist raznolikih metoda, neprestana
kritička samokontrola istraživača, proces istraživanja, kritike i kontrole, uvid u vrijednost
teorija “srednjeg dosega” - pedagogiji su omogućili ispitivati stvarnost s obzirom na njezinu
isitinitost
 FROMM, REVOLUCIONARNI KARAKTER
- nije - revolucionarni karakter nije ličnost koja sudjeluje u revolucionarnim pobunama.
Bilo tko može sudjelovati u revoluciji zbog raznih razloga, bez obzira na to što osjeća,
dokle god djeluje za revoluciju. No činjenica da djeluje kao revolucionarna osoba ne daje
puno informacija o karakteru te osobe. Uz navedeno, Fromm objašnjava da
revolucionarni karakter nije buntovnik. Buntovnik je, prema Frommu, ličnost koja nije
prihvaćena, cijenjena i voljena zbog čega je duboko ogorčena autoritetomte iz tog
razloga buntovnik želi izbaciti autoritet i preuzeti ulogu autoriteta za sebe. Ostvarenjem
svoga cilja, buntovnik će se sprijateljiti s tim istim autoritetom koji je prethodno u njemu
izazivao ogorčenost. Fromm tako uspoređuje politički život dvadesetog stoljeća s
grobljem moralnih grobova ljudi koji su počeli svoju politiku kao revolucionari, ali su se
naposljetku pokazali kao buntovnici koji su samo radili u svoju svrhu. Ono što još navodi
da revolucionarni karakter nije, jest fanatik. Fromm kad govori o fanatiku ne misli na
osobe s uvjerenjem, u njegovo je doba postalo uobičajeno da se fanatikom naziva osoba
koja ima svoje uvjerenje, a realistom svaka osoba koja nema neko uvjerenje. Fanatik je,
ako se klinički opiše, prema Frommu krajnje egocentrična i sebična osoba, ličnost koja
nema poveznice sa stvarnim vanjskim svijetom. Međutim, fanatik je osoba koja je za sebe
izabrala cilj, koji može biti religiozni, politički ili neki treći i odlučio ga ostvariti. Izabrani
cilj postaje mu idolom te tako i dobiva svoj smisao, značenje života jer se poistovjećuje s
tim apsolutnim idolom. Fanatika se može usporediti s gorućim ledom, istovremeno je
hladan i strastven. Sasvim je izoliran i zatvoren prema svijetu, a opet ispunjen strašću za
ostvarenjem svog apsolutnog cilja, idola. Da bi netko prepoznao fanatika treba
prepoznati njegov strast i sjaj u očima, a ne razmišljati o tome šta fanatik govori. Fanatici
su često govorili i zvučali baš kao i revolucionari, može se reći da su zauzimali stav
revolucionara. (Fromm, 1989).
- je - Revolucionarni karakter je nezavisan i slobodan. Problem nezavisnosti javlja se kao
glavni aspekt ljudskog razvoja. Primjerice, na koji način novorođenče može biti nezavisno
ako ovisi o pomoći majke i oca? Ono ne bi preživjelo bez brige oca i majke jer je
bespomoćno, ali upravo ta bespomoćnost mu omogućuje razvoj. Također, zbog nje se
novorođenče oslanja na moć, a istovremeno je se boji. Adolescent može biti ekonomski
zavisan, ali i dalje jednim dijelom bespomoćan jer se oslanja na roditelje od kojih
posuđuje misli, vrijednosti i osjećaje. Potpuna sloboda i nezavisnost postoji samo ako
pojedinac misli, osjeća i donosi odluke za sebe, dakle, neovisno o bilo kome. Pojedinac će
na okolinu i svijet reagirati autentično jedino ako se produktivno odnosi prema svijetu.
Mara govori da čovjek da bio nezavisan i slobodan treba ostvariti vlastitu individualnost.
Revolucionarni karakter je humanist, on se identificira s čovječanstvom, nije ograničen te
kao osviješteni čovjek ima široke vidike, odnosno promatra okolinu otvorenim očima. Na
taj način može kritizirati društvo sa stajališta uma i čovječnosti. Nadalje, revolucionarni
karakter ima kritičko raspoloženje. On nema utopistički pogled na svijet, već ima realan
uvid u stvarnost. Osoba kritičkog raspoloženja ne oslanja se na “klišee” i neće se složiti s
nekim mišljenjem samo zato što ga većina odobrava. Tko nema kritičko raspoloženje
naivno podliježe stavovima koji se kontinuirano ponavljaju. Poseban odnos prema moći
jedna je od važnijih karakteristika revolucionarnog karaktera. Osoba revolucionarnog
karaktera svjesna je veličine i snage moći, ali ju nikada neće shvatiti kao nešto što je
sveto i što preuzima funkciju istine ili morala dobrote. Karakteristika revolucionarnog
 karaktera je i nepokornost što je vidljivo kroz cijelu ljudsku povijest. Još od Adama i Eve
ta nepokornost je prisutna jer se Eva nije pokorila te je i uspjela nagovoriti Adam na taj
čin nepokornosti, iako su oboje snosili posljedice toga. Sljedeći primjer nepokornosti je
Prometej koji je počinio zločin ukravši bogovima vatru i zbog toga snosio posljedice.
Činovi pokoravanja i nepokoravanja su povezani jer svako nepokoravanje je jedna vrsta
pokoravanja. Čovjek se odbio pokoriti jednom principu, ali se zato pokorio drugom.
Čovjeku koji živi u suvremenom birokratskom industrijskom dobu teže je biti nepokoran,
nego čovjeku koji je živio u 19. stoljeću. Razlog zbog čega je to bilo tako je to što je u 19.
stoljeću autoritet unutar obitelji i države bio jako naglašen i vidljiv. U suvremenom dobu
to je drugačije jer je prisutna manipulacija, dakle ljudi se na neki način nesvjesno
pokoravaju određenim naredbama. Menadžeri pojedinih birokracija kao opravdanje toga
govore kako je to pokoravanje dobrovoljno jer se nisu koristili silom. Revolucionarni
karakter svoje mjesto zauzima u politici, filozofiji, religiji, umjetnosti, ali i u svakoj osobi
koja stoji iza svojih stavova. Iako je svjestan društvene stvarnosti, sumnja u ideologije
koje prikrivaju stvarnost u kojoj se nalazi te je zbog toga skeptik. Postoje ljudi poput
političkih oportunista, buntovnika i autoritaraca koji misle da su revolucionarni karakter,
a zapravo žive u zabludi jer to nisu. Revolucionarni karakter predstavlja vrhunac ljudskog
razvoja. Kada ga svi dostignu on neće postojati jer će ljudi biti potpuno razvijena ljudska
bića (Fromm, 1989).

FROMM, IMATI I BITI

-većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini
prihvatljiv način života
-učenje: imanje: zapisivanje, mehaničko učenje, vlasnik tuđih iskaza, ne obogaćuje i ne
proširuje ga, cilj je zadržati naučeno, nove ih misli uznemiruju jer stavljaju u pitanje njihovu
ukrućenu bazu podataka.
-učenje: bivanje:: nisu tabula rasa, imaju pitanja, primaju i reagiraju, nakon predavanja
drugačiji no prije.
- sjećanje: mehaničko i logičko (povezivanje suprotnosti, aktivno obnavljanje riječi, ideja,
slike). Modus bivanja, slobodne asocijacije, prisjećanje nečeg davno viđenog, produktivno.
Imanje – fotografije kao otuđeno sjećanje i pamćenje (odavanje papiru-imam tu
informaciju).
-razgovor- imanje- izlažu svoju robu, razmišljaju što imaju, priprema. bivanje- spontani, ego
ne stoji na putu.
- čitanje- jeftini romani koje čitamo iz zabave, žele odgovore, nisu proširili svoje spoznaje-
imanje. Bivanje- Balzacov roman u kojem moramo sudjelovati, produktivno.
-izražavanje autoriteta- RACIONALNI JE DOBAR, ne mora naređivati. Racionalni autoritet
zasnovan je na mjerodavnosti pa osobi koja se o njega oslanja pomaže da se razvija.
Iracionalni autoritet se zasniva na sili i služi izrabljivanju podređenih osoba. mjerodavnost
počiva: obično su to iskustvo, mudrost, velikodušnost, umješnost. Mjerodavan u vođenju
rata, a ne mjerodavan u stanju mira. Sve dok ima titulu, pretpostavlja se da ima osobine
mjerodavnosti.
-imam znanje (u obliku informacija) imati više znanja.
-znam: Spoznavanje=deiluzioniranje, produktivno mišljenje, vidjeti stvarnost u njezinoj
goloti, kritičko, znati neznanje, znati dublje.

URIE BRONFENBRENNER-Toward an Experimental Ecology of Human Development

TEORIJA SUSTAVA U PEDAGOGIJI
-sugerira šire perspektive u proučavanju, teoriji, metodi.
-Ekologija ljudskog razvoja znanstvena je studija progresivnog, međusobnog smještaja,
tijekom cijelog životnog vijeka, između rastućeg ljudskog organizma i promjenjivog
neposredna okruženja u kojima živi, kao što na proces utječu odnosi koji se dobivaju unutar i
između tih neposrednih postavki. To je ugniježdeni raspored strukture.
-1. mikrosistem- kompleks relacija između rastućeg pojedinca i okoline. Dom, škola, radno
mjesto.
-Istraga se smatra ekološki valjanim ako se provodi u naturalističkom okruženju i uključuje
objekte i aktivnosti iz svakodnevnog života. ekološka valjanost, kako je trenutačno
definirano, je očito određen jednom za svagda od strane u kojem se provodi ispitivanje,
bez obzira na pitanje koje se istražuje. Ekološka valjanost odnosni se na mjeru na koju
ekološko iskustvo od subjekta u znanstvenoj istrazi ima svojstva za koja se pretpostavlja da
ima istražitelj. Ako je istraživanje provedeno izvan laboratorija, ne znači da je ekološki
valjano?
-ekološki okoliš: topološki kao ugniježdeni ispod strukture. Okoliš je ono što utječe na
razvoj i rast djece.
-Proces ljudskog razvoja vidio je kao oblikovanu interakciju pojedinca i njegove okoline.
Istraživao je utjecaj okoliša u kojem dijete biva i njegov odnos s okolinom. Ekološko
okruženje strukturirao je kao: Mikrosistem, Mezosistem, Egzosistem, Makrosistem te
Kronosistem
- Ekološko okruženje je definirao kao „strukturu unutar strukture“. U početku je postojalo 4
takve strukture, a kasnije je dodao i petu.
Berger i Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje
-Društvo kao objektivna zbilja« i »Društvo kao subjektivna zbilja«, od kojih prvi sadrži naše
temeljno razumijevanje problema sociologije znanja, a potonji to razumijevanje primjenjuje
na razinu subjektivne svijesti, gradeći time most prema problemima socijalne psihologije.
-ono što je zbiljsko meni, ne mora biti zbiljsko tebi.
- Naša je teza, dakle, da se sociologija znanja mora baviti bilo čime što se u nekom društvu
prihvaća kao „znanje“. mora nastojati razumjeti procese kojima se to vrši. Drugim riječima,
bavi se analizom socijalne konstrukcije zbilje.
-Scheler, Talcot Parson
- Drugim riječima, društvo određuje prisutnost (Dasein)", ali ne i narav (Sosein)" ideja.
- Sociologija znanja je, prema tome, postala pozitivna metoda za proučavanje gotovo svakog
aspekta ljudske misli.
-Manheimm; Razlikovao je partikularni, totalni i opći pojam ideologije. Prema njemu, soc.
znanja mora pomoći razumijevanju ljudskih zbivanja.
-zbilja svakodnevnog života: Dakle, moja je svijest sposobna da se kreće kroz različite sfere
zbilje. Drugačije rečeno, svjestan sam svijeta na takav način da se on sastoji od višestrukih
zbilja. Kad se krećem od jedne zbilje k drugoj, ju taj prelaz doživljavam kao neku vrst šoka
(buđenje iz sna). Zbilju svakodnevnog života shvaćam kao uređenu zbilju. Njeni fenomeni
prethodno su sređeni u obrascima koji izgledaju neovisni o tome kako ih ja shvaćam, te
kao da, se tom shvaćanju nameću.
- Jezik koji se koristi u svakodnevnom životu stalno mi pribavlja nužne objektivacije i
postavlja poredak unutar kojega one imaju smisla, i u kojem svakodnevni život za mene ima
značenje.
- Ona je naprosto tu, kao samoevidentni i prinudni fakticitet. Ja znam da je ona zbiljska.
Konačna zbilja- odvraćaju pažnju od zbilje svakodnevnog života- televizija, teatar i zavjesa.
Jezik služi za objektiviranje mojih iskustva. Jezik me prisilno uklapa u svoje obrasce. jezik je
gipko ekspanzivan tako da mi dopušta da opredmetim široku raznovrsnost iskustava što mi
pridolaze tokom života. Jezik također tipizira iskustva, dopuštajući mi da ih supsumiram pod
široke kategorije u čijim odrednicama ona mogu imati značenje ne samo za mene, već i za
moje bližnje. Zbog svoje sposobnosti da transcendira »ovdje i sada«, jezik tvori mostove
među različitim zonama unutar zbilje svakodnevnog života i integrira ih u smislenu cjelinu.
- Jezik nije sposoban samo da konstruira simbole koji su visoko apstrahirani od svakodnevnog
iskustva, već i da te simbole »vrati« i oprisutni ih kao objektivno zbiljske elemente u
svakodnevnom životu.
- Zbilja svakodnevnog života sadrži tipizirajuće sheme u čijim odrednicama shvaćamo druge i
»izlazimo s njima na kraj« u suočavanjima licem u lice. Dakle isto može biti u obliku
tipizirajućih shema.
- objektivacije jest označavanje, to jest ljudska proizvodnja znakova.
LYOTARD, POSTMODERNO STANJE
-Naša je radna pretpostavka da znanje mijenja svoj položaj kada društva ulaze u
postindustrijsko doba i kulturu koju nazivamo postmodernom.
- izvanjštenje znanja u odnosu na „poznavatelja“. Staro načelo koje tvrdi da je stjecanje
znanja neodvojivo od obrazovanja (Bildung) duha, čak i osobe, zastarijeva i zastarjet će.
Trebamo obrazovanje koje nas mijenja, unutarnje ja (samoobrazovanje duha-bildung)
zastarijeva.
-merkantilizacija- znanje gubi moć i vrijednost (namijenjeno tržištu- znanje je roba)
Znanje prestaje biti samo sebi svrhom, gubi svoju “uporabnu vrijednost”.
-borba za ovladavanje informacijama svjetskih sila
- načelo po kojem društvo postoji i napreduje samo ako su poruke koje kruže bogate
informacijama i jednostavne za tumačenje. Za ideologiju komunikacijske “transparentnosti”,
koja ide ruku pod ruku s komercijalizacijom znanja.
- vrste jezika koju zovemo znanost i ove druge koju zovemo etika
- te da su znanje i moć dvije strane istog pitanja: tko odlučuje o onome što znanje jest i tko
zna što treba odlučiti? Pitanje znanja u informatičkom dobu više je no ikad pitanje vlasti.
DENOTATIVNI ISKAZ- Sveučilište je bolesno. Imamo pošiljatelja (onaj koji izjavljuje),
primatelja (onaj koji prima) i referenta (ono o čemu se u iskazu radi). pošiljatelj je ovim
iskazom stavljen i izložen u poziciji “znalca” (on zna što se događa sa sveučilištem); primatelj
je stavljen u položaj da se s time složi ili ne, a referent je također uhvaćen na način kako to
čine denotativni iskazi, kao nešto što traži da ga se ispravno identificira i izrazi u iskazu koji ga
izlaže.
PERFORMATIVNI ISKAZ- Sveučilište je otvoreno. Pošiljatelj mora imati autoritet. učinak koji
ima na referenta podudara s njegovim izjavljivanjem: Sveučilište je otvoreno samim iskazom
o njegovom otvorenju u datim okolnostima. To dakle nije predmet primateljeve rasprave ili
provjere, on se odmah nalazi u tako stvorenom novom kontekstu.
PRESKRIPTIVNII ISKAZ- Drugačiji je slučaj s iskazima poput: Dajte sredstva sveučilištu, gdje se
radi o preskripcijama. Možemo ih podijelit na naredbe, uputstva, zapovjedi, upite, molbe…
pošiljatelj ima autoritet i od primatelja očekuje poslušnost.
-jezičnim igrama Ovim terminom označuje da svaku od različitih kategorija iskaza možemo
odrediti pravilima koja pobliže objašnjavaju njihova svojstva i upotrebu.
- Glede jezičnih igara trebamo primijetiti tri stvari. Prvo, njihova pravila nemaju legitimnost u
njima samima, već su predmet izričitog ili neizričitog ugovora među igračima. Drugo, ako se
pogriješe pravila nema igre, čak i najmanja promjena nekog pravila mijenja prirodu igre, a
neki “potez “ ili iskaz koji nije po pravilima ne spada u igru što su je ova pravila odredila. 3.
govoriti znači boriti se, u smislu igranja, a činovi jezika proizlaze iz opće agonistike. To nužno
ne znači da igramo kako bismo pobijedili. Neki potez možemo povući iz zadovoljstva da smo
ga izmislili.
SIMONE DE BEAUVOIR – DRUGI SPOL
-znakovito je što uopće postavlja pitanje što je žena, muškarci to nikad ne pitaju
-žena predstavlja negativ-tako da joj je svako određenje nametnuto kao ograničenje, žena se
ne smatra autonomnim bićem, muškarac se poima bez žene, ne i obratno.
-ona je neesencijalno nasuprot esencijalnome, on je subjekt i Apsolut, ona je Drugo. Ona je
drugo unutar cjeline čija su dva dijela jedno drugome nužna.
-drugost je temeljna kategorija ljudske misli. Nijedan se kolektiv ne definira kao Jedan, a da
odmah ne postavi Drugo nasuprot sebi.
-one se ne predstavljaju autentično, ne kažu mi, nego žene. Nemaju prošlost, vjeru, povijest
koja bi im bila vlastita. Interesi, društveni položaji drže ih raspršenima među muškarcima.
-svu su povijest pisali/stvarali muškarci
-zašto je baš muškarac na početku odnio pobjedu? Zakone su smišljali i pisali muškarci pa su
davali prednost svome spolu. Svim su silama htjeli pokazati da je ženina inferiornost željena
na nebu i korisna na zemlji.
-drugom se spolu dopuštala „jednakost u različitosti“
-neki se muškarci boje ženske konkurencije, lakše je sukobit se sa ženom nego muškarcem (i
slab muškarac osjeća se jakim nad ženom)
-Što je za autoricu sreća? Ne znamo koje vrijednosti obuhvaća, ne možemo mjeriti tuđu
sreću. Pojam slobode kojom definira šanse pojedinca da bude ono što jest. Neka žena je
sretna u haremu, neka kao kućanica, neka kao radnica.
-subjekt ostvaruje slobodu samo neprestanim posezanjem za novim slobodama
-ne znamo što znači sreća ni koje vrijednosti obuhvaća.