Professional Documents
Culture Documents
Svi Skraćeni Tekstovi
Svi Skraćeni Tekstovi
Svi Skraćeni Tekstovi
Realistički obrat
Heinrich Roth
-realistički obrat - pozivi na povratak (natrag k stvarima, izvornoj prirodi, običnom narodu,
služenju čovjeku, humaniziranju radnog svijeta)
-pojavom prirodnih znanosti dolazi do pokušaja “eksperimentalne pedagogije” - neuspjeh,
“znanost o čovjeku” nije učinila korak k primjerenom prikupljanju iskustva ili su pristupile na
krivi način; protjerana na usko područje istraživanja te je razočarala teoretičare i praktičare
- Pedagogija primarno ne analizira ljudsku prirodu kakva jest, već se pita o promjenjivosti te
prirode, o mogućnostima čovjekovog kultiviranja i obrazovanja, o njegovom mogućem
duhovnom liku, njegovom mogućem duhovnom optimumu
- Pedagogija postavlja pitanje o obrazovnom smislu uvida, sadržaja i normi uloženih u
znanost i umjetnost naše kulture, o značenju koje oni imaju za dugovno samoostvarenje
čovjeka, za produktivno, ponovno otkrivanja i nastavljanje ključnih duhovnih sila kulture u
mladoj generaciji i tako odgovorno sudjeluje u kritičkom posredovanju između predaje,
postojećeg i postajućeg
- Pedagogija može ispuniti zadaću samo ako surađuje s znanostima o čovjeku i predmetnim
znanostima koje postaju temeljnim i pomoćnim znanostima; osebujnost i autonomija
pedagogije se sastoji u postavljanju pitanja koje s njom ne dijeli ni jedna druga znanost
- Pedagogija se može oslanjati na sve iskustveno-znanstvene metode koje su razvile njezine
temeljne i pomoćne znanosti, ali s obzirom na specifična pitanja koja postavlja, mora razviti
vlastite istraživačke metode
- u svima temeljnim i pomoćnim znanostima pedagogije izvršen je realistički obrat - u njih se
u većoj mjeri ugrađuju iskustveno-znanstvene metode, što pedagogija tek treba učiniti, što
pedagogija tek treba učiniti i na originalan način ih razvijati na svom području
2 primjera:
- psihologija - izgubila bi svoje dostojanstvo kao znanost o čovjeku kad bi odustala od
sveobuhvatnog učenja o ličnosti, ali danas ne može postojati bez empirijskih
istraživanja na svim njezinim područjima
- sociologija (Helmut Plessner) - kritika sociološkog pojmovlja, za slamanje robovlja
nad tiranijom krivih pojmova, upravo kao istraživanje činjenica, a ne kao normativna
znanost; kao teorija društvenih pojava sociologija danas postaje kvascem kritike,
oruđem slobode
- Roth: pedagogija kao znanost mora izvršiti realistički obrat k znanstveno-metodološkom
potvrđivanju svoje iskustvene osnovice, jer to iziskuje njezina znanstvena situacija i
dopuštva stanje njenog znanstvenog samorazumijevanja
- Pedagogija može očekivati da ostale znanosti o čovjeku prihvate temeljnu pedagošku misao
(da je čovjek homo educandus), tako one mogu očekivati da se pedagogija sučeli s njihovim
metodama i rezultatima
- ako se čovjek bavi “dubinskim promišljanjem ljudskog bitka iz druge ruke”, zaboravlja da su
se vremena promijenila s pojavom i jačanjem pojedinačnih znanosti o čovjeku koje su tada
još bile uključene u filozofiju i pedagogiju
- Pedagogija s pravom u sklopu povijesti i duhovne povijesti živi od obrade svojeg povijesnog
materijala - pedagogiji je prijeko potrebno neprekidno obnavljanje posredovanja njezine
predaje, povijest njezinih otkrića, njezinih izvora
- Pedagogijom se mora baviti “more philosophorum” jer ona je razmatranje zadaće koja
nadmašuje područje kontrole iskustvenoznanstvene metodike
- Pedagogija imperativno ostaje vezana uz norme, neizbježno se sučeljava s pitanjem
legitimnosti i produktivnosti svojih odgojnih normi i pedagoških uzora - pozvana je na
posredovanje između vremena i generacija - egzistencijalno najsnažnije pogođena
preobrazbom sadržaja i normi; izložena problematici nezaustavljivih povijesnih preobrazbi i
vječnoj odgojnoj zadaći
- Pedagogija je kao teorija i razmišljanja o oblikovanju prakse, ujedno i teorija regulatornog
djelovanja; spada u niz društvenih znanosti koje su orijentirane praksu; ne smije izmicati
kontroli posljedica koje izaziva u praksi
- nadovezivanje na Karla Jaspersa - znanost o odgoju se odnosi na zdravo duhovno
postojanje, na nastajanje zdravog čovjeka i građanina
- u velike zasluge Diltheya, Nohla i Wenigera i činjenica da su odgojnu stvarnost otkrili kao
noseću osnovu znanosti o odgoju i postavili je kao zadatak odgojnoznanstvenog istraživanja
- danas se razvijaju iskustvenoznanstvene metode za utvrđivanje, kontrolu, kritiku i
usmjeravanje; vođenje, kontrola i obogaćivanje svih životnih i uzročno-posljedičnih veza
između polaznog pedagoškog stanja, željenih ciljeva i posredničkih metoda
- pedagogija treba otkriti i stvoriti metode koje dopuštaju da intuitivnu hermeneutiku
odgojne stvarnosti, postavimo na iskustvenoznanstvene osnove i tako jasnije potvrdimo
njezinu valjanost
- svaka teorija ostaje sterilnom ako ne potiče istraživanje, ne razvija istraživačke kategorije i
istraživačke metode, odnosno misaone i istraživačke modele, ona ostaje neogređenom
ukoliko se ne potvrdi istraživanjem - empirijska pedagoška istraživanja su plitka i prazna zato
što pedagogija još nije u tolikoj mjeri izgradila svoju teoriju da obuhvati i kritički zasnuje
empirijsko pedagoško istraživanje
- empirijsko istraživanje - postavljanjem produktivnih pitanja koja razvijaju pedagoške ideje
izazivamo skrivene pedagoške mogućnosti navodnih činjenica, prividno nepromjenjivih
datosti; istraživanje - otvorenost za nova iskustva, dovođenje u pitanje pukih mišljenja i
navodnih činjenica
- ponovljivost pedagoškog čina - odgojno djelovanje je ponovljivo - učenje omogućava
empirijsko istraživanje s rezultatima koji omogućavaju da sve jasnije i shvaćamo i
razjašnjavamo obrazovnu učinkovitost tih procesa
- na pitanja poput “kako se učinkovito može provoditi političko obrazovanje?” “postoje li još
neistražene darovitosti na selu i u gradu?” … dajemo neprestano različite odgovore, pa se
ona trebaju razjasniti istraživanjem
- mogućnost i nužnost pedagoškog istraživanja - zašto istraživanje pedagoškog izaziva strah?
zašto je istraživanje toliko potrebno?
- pedagoško istraživanje - leži u biti svakog istraživanja; volja za samim istraživanjem - čovjek
mora vidjeti probleme i htjeti ih istražiti tako da naposljetku iz samo stvari proizađe što je
ispravno, a što je pogrešno; ono podrazumijeva istraživanje odgojne zbilje s obzirom na
istinitost i ispravnost samog odgoja
- zašto je istraživanje toliko potrebno? - zato što je posao odgoja istodobno teži i otvoreniji
istraživanju nego što smo to do sada pretpostavljali; potrebno je i moguće stjeći uvid u
činjenice - zapreke i poticaje - koji koče ili pospješuju nastavu i odgoj - one se ne mogu
utvrditi razmišljanjem
- u empirijsko-pedagoškom istraživanju postoje razotkivajuće hipoteze koje, verificirane i
falsificirane, dovode do novog uvida u predmet
- intenzitet uzajamnih veza između teorije i istraživanja, ideje i stvarnost - pitanja koja
prodiru u bit su rezultat intenzivnih teorijskih promišljanja čiju polaznu točku tvori cjelina
predmeta u svojoj povijesnoj predaji i sadašnjoj problematici
- pedagoške činjenice nisu dane, već se izazivaju - nastaju u polju napetosti između izazova i
odgovora; uzajamna povezanost izazova i odgovora je istodobno polje i problem istraživanja;
novo razjašnjavanje ovisnosti ciljeva o sredstvima i pronalaženje produktivnih sredstava za
ciljeve te neprestana revizija ciljeva zbog neprekidnog sučeljavanja odgojne stvarnosti s
idejom koju neko društvo promovira
- otkriće ovisnosti i traganje za zakonitostima kojima je podvrgnut posao odgoja znači tek
početak uvida u uvjete koji omogućavaju da odgojem i obrazovanjem osposobimo čovjeka da
oslobodi vlastite unutarnje duhovne snage produktivnosti i vođenja, tj. da mladog čovjeka
naučimo vladati onim čime se prividno ne da vladati i što ih sprječava u duhovnom i
ćudorednom samoodređenju
- empirijsko istraživanje mora provoditi znanost o odgoju koja se osjeća suodgovornom za
zrelost i slobodu mladog čovjeka
- pedagoško istraživanje polazi od iskustva da je zabluda smatrati kako je odgojni put k
samoostvarenju, k subjektu, zrelosti, duhovnoj samostalnosti moguć, ili je takav cilj dostižan
bez uvida u duševno-duhovne procese, zakonitosti, ovisnosti, prisile, razočaranja kojima
ljudska narav podliježe u procesima prilagođavanja, učenja i obrazovanja
- raznolikost uzajamnih učinaka - čine pedagoško djelovanje sigurnijim i odgovornijim
- na osnovi istraživanja znamo za neprocjenjivo odgojno značenje prve godine života,
presudnu ulogu vez emajke i djeteta itd. - iz istraživanja ponašanja i učenja poznajemo
faktore koji upravljaju procesom učenja te se stoga borimo za školu kao mjesto “učenja bez
sankcija”, učenja koje samo sebe motivira te znamo nešto novo o ulozi koju duhovni zahtjevi
ciljanog izazova imaju za razvitak darovitosti, znamo za važnost međusobne rasprave učenika
pri razjašnjavanju spornih normi školskog reda imaju za prihvaćanje stvarnih obaveza u
međusobnom ophođenju … - to znanje ograničava i istodobno oslobađa; uči nas istini koju
nerado prihvaćamo, da slobodu zrelost i spontanost na koje se kao političari i pedagozi tako
brzo pozivamo tek moramo izboriti napram tisuću ovisnosti, nesloboda i strahova
- pozivanje na slobodu, samoodlučivanje i samoodgovornost u odgoju nije dostatno - mi
odgojem moramo ljudima staviti na raspolaganje, usaditi im u tijelo i dušu i uvide i snagu,
štoviše tehnike i postignuća koja ih oslobađaju i osposobljavaju da ovladaju sami sobom
- napredak iskustvenoznanstvenih metoda u svim znanostima o čovjeku, varijabilnost
metoda, odricanje od krivog fanatizma egzaktnosti u korist raznolikih metoda, neprestana
kritička samokontrola istraživača, proces istraživanja, kritike i kontrole, uvid u vrijednost
teorija “srednjeg dosega” - pedagogiji su omogućili ispitivati stvarnost s obzirom na njezinu
isitinitost
FROMM, REVOLUCIONARNI KARAKTER
- nije - revolucionarni karakter nije ličnost koja sudjeluje u revolucionarnim pobunama.
Bilo tko može sudjelovati u revoluciji zbog raznih razloga, bez obzira na to što osjeća,
dokle god djeluje za revoluciju. No činjenica da djeluje kao revolucionarna osoba ne daje
puno informacija o karakteru te osobe. Uz navedeno, Fromm objašnjava da
revolucionarni karakter nije buntovnik. Buntovnik je, prema Frommu, ličnost koja nije
prihvaćena, cijenjena i voljena zbog čega je duboko ogorčena autoritetomte iz tog
razloga buntovnik želi izbaciti autoritet i preuzeti ulogu autoriteta za sebe. Ostvarenjem
svoga cilja, buntovnik će se sprijateljiti s tim istim autoritetom koji je prethodno u njemu
izazivao ogorčenost. Fromm tako uspoređuje politički život dvadesetog stoljeća s
grobljem moralnih grobova ljudi koji su počeli svoju politiku kao revolucionari, ali su se
naposljetku pokazali kao buntovnici koji su samo radili u svoju svrhu. Ono što još navodi
da revolucionarni karakter nije, jest fanatik. Fromm kad govori o fanatiku ne misli na
osobe s uvjerenjem, u njegovo je doba postalo uobičajeno da se fanatikom naziva osoba
koja ima svoje uvjerenje, a realistom svaka osoba koja nema neko uvjerenje. Fanatik je,
ako se klinički opiše, prema Frommu krajnje egocentrična i sebična osoba, ličnost koja
nema poveznice sa stvarnim vanjskim svijetom. Međutim, fanatik je osoba koja je za sebe
izabrala cilj, koji može biti religiozni, politički ili neki treći i odlučio ga ostvariti. Izabrani
cilj postaje mu idolom te tako i dobiva svoj smisao, značenje života jer se poistovjećuje s
tim apsolutnim idolom. Fanatika se može usporediti s gorućim ledom, istovremeno je
hladan i strastven. Sasvim je izoliran i zatvoren prema svijetu, a opet ispunjen strašću za
ostvarenjem svog apsolutnog cilja, idola. Da bi netko prepoznao fanatika treba
prepoznati njegov strast i sjaj u očima, a ne razmišljati o tome šta fanatik govori. Fanatici
su često govorili i zvučali baš kao i revolucionari, može se reći da su zauzimali stav
revolucionara. (Fromm, 1989).
- je - Revolucionarni karakter je nezavisan i slobodan. Problem nezavisnosti javlja se kao
glavni aspekt ljudskog razvoja. Primjerice, na koji način novorođenče može biti nezavisno
ako ovisi o pomoći majke i oca? Ono ne bi preživjelo bez brige oca i majke jer je
bespomoćno, ali upravo ta bespomoćnost mu omogućuje razvoj. Također, zbog nje se
novorođenče oslanja na moć, a istovremeno je se boji. Adolescent može biti ekonomski
zavisan, ali i dalje jednim dijelom bespomoćan jer se oslanja na roditelje od kojih
posuđuje misli, vrijednosti i osjećaje. Potpuna sloboda i nezavisnost postoji samo ako
pojedinac misli, osjeća i donosi odluke za sebe, dakle, neovisno o bilo kome. Pojedinac će
na okolinu i svijet reagirati autentično jedino ako se produktivno odnosi prema svijetu.
Mara govori da čovjek da bio nezavisan i slobodan treba ostvariti vlastitu individualnost.
Revolucionarni karakter je humanist, on se identificira s čovječanstvom, nije ograničen te
kao osviješteni čovjek ima široke vidike, odnosno promatra okolinu otvorenim očima. Na
taj način može kritizirati društvo sa stajališta uma i čovječnosti. Nadalje, revolucionarni
karakter ima kritičko raspoloženje. On nema utopistički pogled na svijet, već ima realan
uvid u stvarnost. Osoba kritičkog raspoloženja ne oslanja se na “klišee” i neće se složiti s
nekim mišljenjem samo zato što ga većina odobrava. Tko nema kritičko raspoloženje
naivno podliježe stavovima koji se kontinuirano ponavljaju. Poseban odnos prema moći
jedna je od važnijih karakteristika revolucionarnog karaktera. Osoba revolucionarnog
karaktera svjesna je veličine i snage moći, ali ju nikada neće shvatiti kao nešto što je
sveto i što preuzima funkciju istine ili morala dobrote. Karakteristika revolucionarnog
karaktera je i nepokornost što je vidljivo kroz cijelu ljudsku povijest. Još od Adama i Eve
ta nepokornost je prisutna jer se Eva nije pokorila te je i uspjela nagovoriti Adam na taj
čin nepokornosti, iako su oboje snosili posljedice toga. Sljedeći primjer nepokornosti je
Prometej koji je počinio zločin ukravši bogovima vatru i zbog toga snosio posljedice.
Činovi pokoravanja i nepokoravanja su povezani jer svako nepokoravanje je jedna vrsta
pokoravanja. Čovjek se odbio pokoriti jednom principu, ali se zato pokorio drugom.
Čovjeku koji živi u suvremenom birokratskom industrijskom dobu teže je biti nepokoran,
nego čovjeku koji je živio u 19. stoljeću. Razlog zbog čega je to bilo tako je to što je u 19.
stoljeću autoritet unutar obitelji i države bio jako naglašen i vidljiv. U suvremenom dobu
to je drugačije jer je prisutna manipulacija, dakle ljudi se na neki način nesvjesno
pokoravaju određenim naredbama. Menadžeri pojedinih birokracija kao opravdanje toga
govore kako je to pokoravanje dobrovoljno jer se nisu koristili silom. Revolucionarni
karakter svoje mjesto zauzima u politici, filozofiji, religiji, umjetnosti, ali i u svakoj osobi
koja stoji iza svojih stavova. Iako je svjestan društvene stvarnosti, sumnja u ideologije
koje prikrivaju stvarnost u kojoj se nalazi te je zbog toga skeptik. Postoje ljudi poput
političkih oportunista, buntovnika i autoritaraca koji misle da su revolucionarni karakter,
a zapravo žive u zabludi jer to nisu. Revolucionarni karakter predstavlja vrhunac ljudskog
razvoja. Kada ga svi dostignu on neće postojati jer će ljudi biti potpuno razvijena ljudska
bića (Fromm, 1989).