OSNOVE SUVREMENE PEDAGOGIJE

ODGOJ

UVODNO RAZMATRANJE

 odgoj nije vidljiv predmet – postaje vidljiv razumijevanjem

 razumijevanje odgoja – iz osobnog učenikovog iskustva, iz odgajateljevog iskustva,
zadaća/predmet i razumije se iz obzora određenog praktičnog/spoznajnog interesa
 odgoj – mnogoznačan termin:
a) cjelokupni proces razvoja čovjeka kao ljudskog bića, odnosno proces razvoja čovjekove
osobnosti
b) jedan od značajnih socijalnih čimbenika razvoja osobnosti
 intencionalni odgoj – socijalna djelatnost, motivirana i legitimirana namjerom pomaganja,
ubrzavanja i unaprjeđivanja čovjekovog razvoja
 funkcionalni odgoj – obuhvaća socijalne djelatnosti koje nisu pokretane pedagoškom namjerom i
socijalne odnose i događaje koje utječu na formiranje čovjeka
 odgoj se kao pedagoška djelatnost počela razvijati iz socijalizacije – sa sviješću čovjeka o
mogućnosti vlastitog razvoja u smislu unaprjeđivanja pojedinca – odgoj postaje odnos čovjeka
prema samom sebi

TRI OTKRIĆA PEDAGOŠKOG

 Harm Paschen je identificirao kroz 3 povijesne etape 3 otkrića pedagoškog:

1. pedagoška djelatnost koja se izdvaja iz procesa socijalizacije i inkulturacije
učenje o odgojivosti kao antropološkoj kategoriji (Sofisti) – učenje o načelnoj
mogućnosti učenja vrlina i vođenja individualnog procesa stjecanja znanja i
spoznavanja
2. univerzalna metoda poučavanja i učenja
veže se uz pojavu DIdactica Magna J. A. Komenskog – počinje utemeljenje odgojne
metode u antropologiji i legitimiranje odgojnog postupka određenim shvaćanjem
čovjeka
 pedagoška organizacija učenja – Komenskova didaktička načela i zahtjev za pedagoškim
utemeljenjem nastave i odgoja
nastava i odgoj postaju pedagogiji zadatak = praksa
pedagoška praksa postaje pedagogijskim znanjem legitimirana praksa koja se upravlja,
sređuje i metodizira po teorijskim spoznajama
3. sistematizacija i posredovanje profesionalnih učitelja i odgajatelja
potreba uspostavljanja posebne akademske discipline – 1799. Christian Trapp utemeljio
prvu katedru za pedagogiju
zahtjev za znanstvenim utemeljenjem – primjenom grčkog termina paidagogos u
složenim izrazima poput pedagoški takt, pedagoški odnos, pedagoška metoda itd.

RAŠIRENOST I DIFERENCIRANOST „PEDAGOŠKOG“

 pedagoška praksa metodološki raščlanjena na „predmete“ istraživanja

 pedagoška praksa se može tematizirati, odnosno razgraničiti glede različitih kriterija:
1. dobno specifično:
a) odgajanje i obrazovanje djece i mladih
b) obrazovanje odraslih – cjeloživotno odgajanje i obrazovanje
2. skupno specifično: od pojedinih skupina društva do naroda, društava i čovječanstva
3. institucionalizirano: obiteljski odgoj, škola, odgojne i obrazovne institucije
4. znanstveno: inter- i intrapozicionalna izdiferenciranost opisa, legitimiranja i objašnjenja
pedagoškog
 koncepti odgoja:
a) duhovnoznanstvena pedagogija – druge socijalne djelatnosti vidi u pedagoškom odnosu
b) empirijsko-analitička znanost o odgoju – objašnjava pedagošku djelatnost kao
organiziranu pomoć u učenju koja je sredstvo za razvoj poželjnog ponašanja učenika
c) kritičko-konstruktivistička znanost o odgoju – uspostavljaju koncept odgoja kao
komunikacijske djelatnosti

KONCEPT ODGOJA U DUHOVNOZNANSTVENOJ PEDAGOGIJI

TEMELJNI KONCEPT: OODGAJANJE KAO PEDAGOŠKI ODNOS

  odgajanje je funkcija društva – Dilthey
 konačna tajna pedagoške djelatnosti je ispravni pedagoški odnos – Nohl
 pedagoški odnos je tip međuljudskog odnosa koji se uspostavlja radi pomoći i podrške djeci i
mladima kako bi oni mogli optimalno razviti svoje prirodne mogućnosti
 odgajatelj – svoju djelatnost legitimira načelom odgojivosti, obrazovnosti i obavezi odraslih da tu
mogućnost unapređuju
 pedagoški, odnosno didaktički trokut:
DRUŠTVO KULTURA

DOGAJANIK
 DRUŠTVO: djelatnost: odgajanje, poučavanje
djelatnici: učitelj, odgajatelj, roditelj
institucije: obitelj, škole, predškolska
 KULTURA: kulturno/obrazovno dobro, predmet učenja, nastava
 ODGAJANIK: pojedinac, dijete, mladi čovjek, učenik

A: STRUKTURNI ODNOSI: KULTURA – UČITELJ – UČENIK

a) Učenik nema izravan pristup kulturi – preko pedagoški kompetentnog odraslog čovjeka dolazi u
kontakt s predmetom učenja; učenik promatran kao „manjkav“, a odgajanik shvaćen kao aktivno
biće koje ima sposobnost dijaloga i sučeljavanja sa svijetom
b) Učitelj se nalazi „između“: istodobno je u odnosu s učenikom i kulturom; njegova društvena
uloga je da zastupa kulturu s jedne, a odrastajućeg čovjeka s druge strane
kao posrednik odgajatelj je pred djecom predstavnik kulture, a on sam u svijetu kulture nema
čvrsto mjesto
društvena zadaća – odgojna i nastavna djelatnost zauzimaju u sustavu kulture i u društvenim
organizacijama posebno mjesto
na svoje zadovoljstvo i da na korist cjelini kulture može zahvatiti u njezin razvoj – najviša
zadaća odgoja; to se ostvaruje u zanimanju
koncept pedagoškog odnosa – može se pravilo interpretirati samo ako imamo na umu
intencionalitet pedagoške djelatnosti – temeljno razlikovno obilježje pedagoške glede svih
ostalih socijalnih djelatnosti
B. OBLJEŽJA PEDAGOŠKOG ODNOSA

1. odgajanikova namjera pomaganja i unaprjeđivanja razvoja odgajanika

 temeljno razlikovno obilježje pedagoškog odnosa glede svih ostalih socijalnih odnosa je
pedagoški legitimirana odgajateljeva namjera
 odgajatelj svoju namjeru legitimira načelom obrazovanosti odgajanika i njegovom potrebitosti
odgajanja – implicira mogućnost da odgajanik može razviti svoje potencijale i uspostaviti
interakcijski odnos sa svijetom
 pedagoška djelatnost je utemeljena na nadanju (optimizam), a sumnjanje, fatalizam ili defetizam
su profesionalno etički nedopustivi

2. dvojni intencionalitet odgojne djelatnosti

 konfliktna struktura odgajateljeve namjere očituje se u istodobnoj usmjerenosti na realnost

sadašnjeg razvoja odgajanika i na anticipaciju idealno-mogućeg stanja njegovog razvoja
 zadaća odgajatelja – pripremiti mladog čovjeka za anticipirani život; cilj je da postane odrastao,
djelatno sposoban
 obrazovnost – mogućnost

3. odgajatelj zastupa interese učenika

 kako odgajatelj resubjektivizira kulturu, tj. kako prevodi društva i kulture u pedagoške zadaće
koje ostavlja pred učenika?
 odgajanje treba služiti unaprjeđivanju mogućnosti razvoja odgajanika, njegovu obrazovanju i
odgajanik nesmije postati sredstvo manipulacije

4. odgojni zahtjevi (norme) su promjenjive kategorije

 odgajanje podliježe stalnim promjenama

 sadržaj norme „raditi za dobro učenika“ treba stalno propitivati i javno raspravljati

5. uzajamnost odnosa između odgajatelja i odgajanika

 odgajanik u pedagoškom odnosu nije objekt odgajateljevih namjera i aktivnosti koji samo reagira
i prihvaća
 naglasak na važnost dvosmjerne komunikacije i dijaloga između odgajatelja i odgajanika
6. autoritet i slobodno pristajanje uz autoritet (povjerenje)

 odgajatelji i učitelji mogu ispuniti svoje zadaće samo onda kad su stekli povjerenje i poštovanje
svojih učenika
 središnji ciljevi odgoja: vrline, znanje i vještine
 moralni odgoj može uspjeti samo ako je učitelj vjerodostojan
 za utemeljenje odgojnog autoriteta – važan odgajanikov doživljaj da je odgajatelj spreman
angažirati se za ozbiljenje postavljenog cilja
 autoritet je potreban odgajaniku u procesu njegova osamostaljivanja, a ne za osiguranje
odgajatelja

OSPORAVANJA HERUISTIČKE PLODNOSTI KONCEPTA PEDAGOŠKOG ODNOSA

 klasični koncept pedagoškog odnosa podvrgnut kritici – zaostajanje pedagogije za modernom

socijalnom znanosti i nemogućnost duhovnoznanstvene pozicije da objasni odnos pojedinca i
društva
 kritika je rezultirala prestankom opće valjanosti koncepta pedagoškog odnosa i znanstvenim
istraživanjima zbiljskih odnosa između odgajatelja i odgajanika
 1967. god. Roth – realistički obrat – prestanak opće valjanosti duhovnoznanstvene pedagogije

KONCEPT ODGOJA U KRITIČKO-RACIONALISTIČKOJ ZNANOSTI O ODGOJU

Zahtjev za opće valjanim znanstvenim pojmom odgoja

 zanima ih kako postići informativne spoznaje o odgoju

 Wolfgang Breznika – nastojao da uspostavi precizan znanstveni pojam odgoja – 3 tipa odgoja
1. onaj tko odgaja – odgajatelj / edukator – u ovaj pojam roditelj, učitelji, majstori, odgajateljice,
psihoterapeuti, socijalni pedagozi…
2. onaj na koga je adresirana odgojna djelatnost – odgajanik – primjenjiv na svakog čovjeka
3. djelatnosti koje poduzima odgajatelj – oblici odgajanja koja se mogu promatrati i izraziti u
intersubjektivno provjerljivim veličinama
4. cilj ili željena promjena ponašanja – cilj je opažljiva veličina tek kad je verbalno izražen i
formuliran; formulacije koje počinju s odgoj za, odgoj čega, odgoj za poziv

Temeljni koncept: odgajanje kao promjena ponašanja odnosno organizirano učenje

 konstatacija da među mnogim ljudskim djelatnostima postoje i takve koje nazivamo odgajanje
OBILJEŽJA ODGOJNE DJELATNOSTI

1. odgajateljeva namjera unaprjeđivanja osobnosti drugih ljudi

učenje – događa se samo onda kad dolazi do promjene ponašanja (svaka opažljiva akcija i
reakcija organizma); promjena ponašanja mora biti relativno trajna i ona je rezultat vježbe i
iskustva
učenje je hipotetički konstrukt koji opisuje proces kojim se ostvaruje relativno trajna promjena
ponašanja
Brezinka – odgajanje nije nužni uvjet učenja

2. promjena strukture dispozicija

odgajateljeva namjera je nastojanje da pridonese promjeni ponašanja ličnosti tj. promjeni
dispozicijske strukture ličnosti:
 postojeće dispozicije (za koje se procjenjuje da su društveno vrijedne) treba izgraditi,
stabilizirati ili diferencirati
 nove dispozicije (samo one pozitivne), na temelju postojećih općih, treba stvarati,
diferencirati i usavršavati
 negativne dispozicije za doživljavanje i ponašanje treba ukloniti kao nepoželjne, oslabiti ili
ograničiti

pojam strukture psihičkih dispozicija = ponašanje = ličnost

ponašanje – svaka reakcija organizma, tj. svaka aktivnost organizma koja se može opažati;
reakcija se poima kao kauzalno prouzročena i može se objasniti, predvidjeti i kontrolirati

3. odgajanje kao pokušaj

pokušajni karakter odgajanja – pokušaj da se unaprijedi ponašanje druge osobe u skladu s
predodžbom odgojnog cilja
razlika između cilja i rezultata odgojne djelatnosti – empirijski se istražuje koji su uvjeti u
kojima je odgajanje učinkovito, u kojima se namjera ostvaruje samo djelomično, u kojim
uvjetima nikako, a u kojim su rezultati suprotni namjeri
4. razlika u strukturi dispozicija i pozicija između odgajatelja i odgajanika
odgajatelj – subjekt odgajanja, koji poznaje cilj i način ostvarivanja cilja
 znanstveni pojam odgoja je spojiv s činjenicom da odgajatelj ili odgajanik stoje jedan s drugim u
odnosu uzajamnog djelovanja, socijalne interakcije
odgoj – djelatnosti kojima djelatnik pokušava utjecati na socijalne interakcije i/ili koristiti i
oblikovati komunikaciju s određenom svrhom

Objašnjenje odgoja u modelu svrha-sredstvo

 svrha-sredstvo – misaoni model koji se koristi svugdje gdje čovjek planira, djeluje i djelovanje
drugog čovjeka pokušava razumjeti
 uzrok-djelovanje-posljedica – objektivno događanje i stanje, odnos svrhe i sredstva je postavljen
od voljnog i djelatnog čovjeka

Prigovori glede redukcije „pedagoškog“ na stimulus

 odgajanik je promatran samo kao predmet dostupan istraživanju glede kojeg treba utvrđivati
samo nomotetičke zakone
 čovjekovo operantno ponašanje ima obilježje pokušaja i pogreške pri čemu o sjecanju određenih
načina ponašanja odlučuju pozitivna ili negativna pojačavanja
 Albert Bandura – učenje prema modelu – naglasak na vlastitoj čovjekovoj aktivnosti i kognitivnoj
preradi
 Brezinkino izjednačavanje ljudske djelatnosti i ponašanja – oba pojma obilježavaju ljudsku
aktivnost, ali s različitim naglascima: ponašanje previđa sve subjektivno i duhovno, ljudska
djelatnost promatra samo u dimenziji „opažljiva i objektivna“

KONCEPT ODGOJA U EMANCIPATORSKOJ PEDAGOGIJI

 polazi od pitanja: kako strukturirati pedagoško područje da se unapređuje autonomnost i

umnost odgojnih subjekata?
 Klaus Mollenhauer – koncept emancipatorskog odgoja
utemeljuje taj koncept u teorijama i paradigmama koje dostaju za određenje predmeta znanosti
o odgoj:
1. opravdavaju emancipatorsko orijentiranje odgojne djelatnosti – marsistička teorija
društva, kritička teorija društva frankfurtske škole
2. pomažu da se odgojni čin utemelji i obrazloži kao komunikacijska djelatnost – simbolički
interakcionizam
 3. dopuštaju istraživanje onih u uvjeta koji omogućuju promjenu odgojne prakse u smjeru
emancipatorske prakse
 ove teorije ujedinjuju koncept odgoja kroz emancipatorski interes i zahvaćaju odgojna zbivanja
na makrorazini i mikrorazini
 temeljni spoznajni interes – emancipacija subjekta i demokratiziranje društva
 Mollenhauer odredio zadaće i predmet emancipatorske pedagogije: odrediti i analizirati uvjejete
koje treba tek stvoriti kako bi odgoj bio proces emancipiranja, a ne manipuliranja pojedinca

Pojam „punoljetnost“ odnosno „emancipiranost“

 izravno pravni pojmovi koji označavaju pravnu ovlaštenost osobe da zastupa svoje interese,
zaključuje pravne poslove i obnaša politička građanska prava u okviru određenog društvenog
poretka
 punoljetnost se u pedagoškom smislu može razumjeti samo kao proces koji nikada ne završava
 u konceptu odgoja duhovnoznanstvene pedagogije – emancipacijom se podrazumijeva proces
dolaženja do punoljetnosti i cilj, tj. rezultat tog procesa – punoljetna/emancipirana osoba
 punoljetnost – kompetentnost osobe u trostrukom pogledu:
a) socijalna kompetentnost – sposobnost prosudbe i nadležnost za prosuđivanje o
socijalnim, društvenim i političkim pitanjima
b) individualna kompetentnost – sposobnost upravljanja osobom, sposobnost
samoodređenja, sposobnost i spremnost preuzimanja odgovornosti za sebe i mogućnost
odgovornog rada i djelovanja
c) stručna kompetentnost – sposobnost prosudbe i odlučivanja o određenom
predmetnom području i nadležnost za određeno područje rada odnosno predmetno
područje
 emancipacija – pedagoški cilj u okviru kritičko- konstruktivističke pedagogije
 označava čovjekovu sposobnost i spremnost da se oslobodi od društvenih odnosa koji
onemogućavaju postojanje punoljetnim i da se bori za društvene uvjete koji postajanje
punoljetnim omogućuju:
a) oslobađanje – od samovoljnih, nepravednih odnosa vladanja, nepravedne i
neopravdane ovisnosti, prisile, podčinjavanja, iracionalnosti, nerazumnosti
 b) borba – za samoodređenje, jednakopravno suodređenje, jednakost mogućnosti,
demokratiziranje, razum, racionalitet, sa svrhom stvaranja društvenih uvjeta koji
omogućuju proces emancipacije

Mollenhauer razvija koncept odgoja kao sredstva za stvaranje društvenih odnosa i uvjeta koji će
omogućiti emancipaciju čovjeka

 cilj: sposobnost i spremnost za zajedničku borbu protiv zapreka ostvarivanju sposobnosti

uvida, razumijevanja i solidarnom radu
Temeljni model: odgajanje kao komunikacijsko- interakcijsko djelovanje
 Mollenhauer koncentrira svoju teoriju na interpersonalnu razinu odgojne djelanosti
 oblikuje hipoteze koje dopuštaju opisivanje odgojnog procesa kao interpersonalnog procesa
utemeljeno je na premisi simboličkog interakcionizma
 temeljne postavke simboličkog interakcionizma koje Mollenhauer ugrađuje u koncept
emancipatorskog odgoja:
1. Pojedinac je upućen u socijalne odnose s drugima jer on samo u tim odnosima može
steći svoje „Ja“
2. U procesu socijalizacije djeci se posreduju vrijednosti i norme te sposobnosti i
umijeća koje omogućavaju uspješno sudjelovanje u socijalnim interakcijama – na
način aktivnog utjecanja
3. Socijalni procesi su dinamički, otvoreni, a posljedica toga je da svaki interakcijski
sustav mora uvijek iznova ostvarivati novu integraciju
4. Čovjek djeluje na temelju značenja koja „predmeti“(sve što čovjek u svome svijetu
može opaziti – fizički objekti, ljudi, institucije, ideali, djelatnosti..) za njega imaju te
svaki pojedinac interpretira „predmet“ tj. određuje mu značenje:
a) Zajedničko značenje – osobe, situacije, predmeti koji posjeduju za sve osobe
jedne skupine zajedničko značenje koje je utvrđeno jezičnim pravilima –
stječe se tako što osobe promatraju kako se s tim predmetima i prema njima
ophode druge osobe iz njihove skupine
b) Subjektivno značenje – zajednička značenja uvijek podliježu interpretaciji,
preradi pojedinca (npr. ako učenik postavlja učitelju pitanja za jednog može
značiti „potreba za samoaktualiziranjem i zainteresiranosti“, dok za drugog
znači „provociranje i provjera njegove kompetentnosti“
 interakcionistička teorija uloga na temelju empirijskih i fenomenoloških promatranja ukazuje na
3 značajna razlikovna momenta u shvaćanju uloge:
1. Parsons – uloge su unaprijed utvrđeni obrasci – u svim poznatim društvima postoji
nerazmjer između razvijenih potreba pojedinaca i sustava vrijednosnih predodžbi -
potpuno ispunjavanje društvenih očekivanja moguće je samo u uvjetima jake respresije
2. podudaranost između društvene definicije i individualne interpretacije uloge
pretpostavlja nepromjenjivu strukturu uloge i objašnjava obrazovanje individualiteta
u zbiljnosti se radi o tome da se izraze vlastita očekivanja i da se kreira vlastita uloga
individue se moraju sporazumjeti oko zajedničkih vrijednosti kako ne bi izgubile svoj
identitet – odlučujuće je to da ego sebe može staviti u perspektivu druge osobe te tako
može procijeniti kako će drugi reagirati – ja i drugi u interaktivnom odnosu uzajamno
interpretiraju svoje uloge – na taj način Ja oblikuje svoju ulogu (Mead – role-making)
djelovanje u određenim ulogama je interpretativno – opasnost od prekida komunikacije
3. valjane vrijednosti s visokom vjerojatnoćom se ispunjavaju budući da su ih individue u
visoko institucionaliziranim sustavima pounutrile – dominantan način socijalizacije ovisi
hoće li se pojedinac ponašati autonomno, hoće li se distancirati od uloge i stvoriti
vlastitu varijaciju uloge ili će naučenu ulogu izvršavati kako bi izbjegao društvene
sankcije
 dogovori oko vrijednosti, normi i načina zadovoljavanja potreba - moraju biti ispunjena
najmanje 3 uvjeta:
1. uloge moraju biti otvorene za osobnu interpretaciju
2. partneri u ulozi trebaju znati da se njihove interpretacije razlikuju i da je potreban
dogovor oko zajedničkog značenja
3. partner u ulozi treba biti sposoban osigurati napredak interakcije – uvažiti potrebe
drugoga i osigurati zadovoljavanje svojih potreba
 kako se stječe komunikacijska kompetencija kao spremnost i sposobnost za interakciju?
Mollenhauer:
1. Sposobnost za interakciju – uči se procesima socijalnog učenja, dijete raste u svijetu
simbola u kojemu snalazi i biva prihvaćeno od drugih ljudi ukoliko poznaje zajedničke
oznake i zna s njima komunicirati – uči interakcijom s vršnjacima, odraslima, obitelji,
uloga u obitelj: igra i preuzimanje uloga: mame, tate…
2. Simboli – moraju biti razumljivi i imati zajedničko značenje, što više simbola dijete
usvoji, lakše se može sporazumijevati i prihvatiti očekivanja u novim situacijama
Mollenhauer – važan je pedagoški kontekst tj. povezanost jedne interaktivne skupine u
kojoj se očekivanja i reakcije ponavljaju i komunikacija je ograničena na 2 odnosna ili
pojedinačne situacije
3. Formuliranje identiteta – kako čovjek uči „biti kao svatko drugi“ i istodobno razviti svoju
jedinstvenost, „biti kao nitko drugi“?
Identitet koji pojedinac stječe ima osobnu i socijalnu dimenziju:
a) Osobni identitet – dobiva se iz životne povijesti koja tijekom vremena pokazuje
određeni kontinuitet, omogućuje drugome da sam sebe identificira i razlikuje od
drugih pojedinaca
b) Socijalni identitet – osobine i načini ponašanja na temelju kojih pojedinac
pripada skupini – pojedinac ispunjava opća, ovisna o situaciji, očekivanja
drugoga
o jedinstvo ili ravnoteža između ta 2 identiteta – „ja-identitet“: subjektivni doživljaj
vlastite situacije i svojega vlastitog kontinuiteta i jedinstvenosti, koji pojedinac postupno
stječe kao rezultat njegovih različitih socijalnih iskustava
4. Pojedinac treba steći svijest o samoj komunikaciji i vrijednosnu orijentaciju: uvažavanje
drugog, tolerantnost, spremnost na dogovor – organizira se u odgojnim institucijama
5. Odgajatelj želi odgajanika privesti učenju – samome sebi priznaje velik utjecaj na
situaciju i u tome biva osnažen kroz institucije
6. Razumijevanje i sporazum – norma koja legitimira pedagošku komunikaciju
Odgajanik je promatran kao osoba koja može izgraditi pretpostavljene obrasce
ponašanja tj. može raspolagati interpersonalnom kompetencijom
Emancipatorski odgoj je moguć samo onda ako se pretpostavi da je odgajanik
sposoban, sve dok u tome nije onemogućen, za racionalno povezivanje s drugim
7. Definicija odnosne situacije – pedagoški odlučujuće događanje unutar interakcije; uspjeh
interpretacije ovisi o razvojnom stupnju i o taktikama partnera u interakciji koje su
uvjetovane institucijskim okvirom