______________________________________________http://www.istorijaonline.

com

BARSKI RODOSLOV (LETOPIS POPA DUKLJANINA)

PRIJEVOD LATINSKE REDAKCIJE

Zamoljen od vas, voljene braće u Kristu i časnih svećenika svete stolice nadbiskupije
Dukljanske crkve, kao i od mnogih starijih, a osobito mladih našeg grada, koji uživaju ne
samo u slušanju ili čitanju o ratovima, nego i - kako je mladima običaj - u sudjelovanju u
njima, da sa slavenskog jezika na latinski prevedem "Knjigu o Gotima", koja se latinski
zove "Kraljevstvo Slavena", u kojoj su opisana sva njihova djela i ratovi, čineći nasilje
nad vlastitom starošću, potrudio sam se pokoriti vašem zahtjevu, prisiljen bratskom
Ijubavlju. A ipak, neka nitko od čitatelja ne misli da sam napisao išta drugo osim onoga
što sam pročitao i čuo da se istinitim pripovijedanjem navodi od naših očeva i davnih
starijih.

I. Dok je u gradu Konstantinopolu vladao car Anastazije, koji je sebe i mnoge druge
umrljao eutihijevskom herezom, a u Rimu stolovao Gelazije Drugi - u to su se vrijeme u
Italiji proslavili velikom svetošću kapuanski biskup German i biskup karusinske stolice
Sabin i časni muž Benedikt s planine Cassina - sa sjeverne je strane izišlo pleme, koje se
nazivalo Gotima, pleme divlje i neukrotivo, prvaci kojega su bila tri brata, sinovi kralja
Senulada, imena kojih su ova: prvi je bio Brus, drugi Totila, a treći Ostroilo.
II. I tako je Brus, stariji od ostalih, nakon očeve smrti zasjeo na njegovo prijestolje i
vladao na njegovu mjestu u zemlji u kojoj je rođen. A Totila i Ostroilo, da bi postali
poznati, po savjetu i volji prvorođenog brata, skupljajući vrlo veliku i snažnu vojsku izišli
su iz svoje zemlje i dolazeći su porazili provinciju Panoniju i ratovanjem je stekli. Poslije
toga su sa snažnim mnoštvom stigli u Templanu. Tada jc kralj Dalmatinaca, koji je
boravio u velikom i divljenja vrijednom gradu Saloni, poslao glasnike i pismo kralju
provincije Istre da skupi plemensku vojsku kako bi im zajedno izišli ususret i branili se.
Oba dakle, skupljajući vojsku svojeg plemena, izišli su Gotima ususret. I tako su dolazeći
podigli logor do njih. Tada su osam dana - jer tabor je bio blizu - nastupajući s jedne i
druge strane po skupinama teško ranjavali jedni druge i ubijali se. Osmog pak dana s
obiju su strana izišli kršćani i pogani u oružju i došlo je do velike bitke od trećeg dnevnog
sata sve do večeri. I po sudu Boga, kojemu nitko nije drzak prigovarati zašto tako čini, jer
se valjda u kršćanima skrivao neki velik grijeh, okrutni su Goti stekli pobjedu, a dio je
kršćana poginuo i ubijen je kralj Istre i mnogo je tisuća kršćanskih ljudi bilo mrtvo od
oštrice mača i vrlo je mnogo tisuća odvedeno kao roblje. A dalmatinski se kralj izbavio s
vrlo malo vojnika i pobjegao u svoj grad Salonu. Poslije toga, budući da je vojska Totile i
brata mu Ostroila bila velika i njoj je prirastao brojan narod, oni su se posavjetovali sa
svojim velikašima i podijelili vojsku. I Totila se, prelazeći sa svojom vojskom Istru i
Akvileju, usmjerio prema Italiji i tamo stupio u mnogo velikih bitaka, opustošio vrlo
mnogo oblasti i gradova i popalio ih. Odatle navaljujući na otok Siciliju za kratko je
vrijeme okončao život, kako mu je prorekao sluga božji Benedikt. A brat mu Ostroilo,
navalivši sa svojom vojskom na provinciju Iliriju, započinjući okrutne ratove, budući da
nije bilo nikoga tko bi mu se mogao odupirati, osvojio je cijelu Dalmaciju i morske
oblasti, dok nije stigao u prevalitansku oblast. Tada je zadržao nešto vojnika za sebe, a

1
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

svojeg sina, po imenu Senulata, poslao je u Transmontane da podjarmi oblasti iza

planine. U međuvremenu je car konstantinopolskog grada skupljao vojsku i poslao je
protiv Ostroila, jer je čuo da je on ostao s malo njih u prevalitanskom gradu. Osim toga,
oni koje je bio poslao car našli su, kako je rečeno, Ostroila s malo njih; a ipak, budući da
je on bio hrabra duha, spremio se za rat. I tako stupivši u rat Ostroilo je pao i ubijen je, a
oni koji su bili s njim okrenuli su se u bijeg. A carovi ljudi, skupljajući od njih plijen,
vratili su se u svoju zemlju.
III. Slušajući pak sin mu Senudilaus o smrti oca, došao je što je mogao brže s vojskom,
kaneći naći carove ljude, da osveti očevu smrt, ali nije ih našao. Zatim je preuzeo
kraljevstvo i kraljevao na očevu mjestu i oplodio sina kojega je nazvao Silimir. A granice
njegova kraljevstva bile su od Valdevina do Polonije, uključujući kako morske oblasti,
tako i one iza planine. I čineći mnoge nepravde i progone nad kršćanima, umro je u
dvanaestoj godini svojeg kraljevanja.
IV. Na vlasti ga je naslijedio njegov sin Silimir, koji je, iako pogan i divljak, ipak prema
svima bio miroljubiv, volio je kršćane i nimalo ih nije progonio. Sklopio je s njima i
ugovor i postali su mu dankom podložni. Napunio je zemlju mnoštvom Slavena, a zemlja
je u tim danima mirovala. Oplodio je i sina, kojega je nazvao Bladin. A u dvadeset prvoj
godini svojeg vladanja je umro.
V. Kraljevstvo je primio sin mu Bladin i pošao očevim putom. Držao je kraljevstvo
svojih očeva u miru. Oplodio je i sina, kojega je nazvao Ratomir, koji je od djetinjstva
počeo biti vrlo surov i ohol. Osim toga, za Bladinova kraljevanja bezbrojno mnoštvo
naroda krenulo je od velike rijeke Volge, prema kojoj su dobili ime - po rijeci Volgi
naime sve do današnjeg dana zovu se Vulgari. Oni su sa ženama, sinovima i kćerima i sa
svim novcem i prilično velikom imovinom stigli u provinciju Siloduksiju. Na čelu im je
bio netko po imenu Kris, kojega su svojim jezikom nazivali kagan, što u našem jeziku
znači car. Pod njim je bilo osam prvaka, koji su kraljevali narodu i sudili mu, jer je on bio
prilično velik. Navaljujući dakle na Siloduksiju osvojili su je. Zatim su uspješno ratujući
osvojili cijelu Makedoniju, a nakon toga cijelu provinciju Latina, koji su se u to vrijeme
zvali Rimljani, a sada Morovlahi, to jest Crni Latini.
Car je i s njima vodio mnogo ratova sjedeći na svojem prijestolju, ali ne uspijevajući ni u
kojem svladati ih poslao je k njima, sklopio mir i tako ih ostavio. Slično je i Bladin,
videći da je mnoštvo tog naroda krajnje veliko, s njima sklopio mir. Oba su se naroda
počela međusobno veoma voljeti, to jest Goti, koji su i Slaveni, i Vulgari, osobito zato što
su oba naroda bila pogani i što je svima bio jedan jezik. Zatim su Vulgari, već sa svih
strana sigurni, sebi izgradili vile i sela i sve do današnjeg dana se naselili na zemlji koju
su osvojili.
VI. Međutim je Bladin umro, a na njegovu je mjestu zavladao sin mu Ratomir. On je od
djetinjstva bio neprijatelj kršćanskog imena i počeo je bez mjere progoniti kršćane i htio
njihovo ime satrti iz zemlje i iz svojeg kraljevstva. Uništio je i mnoge njihove gradove i
mjesta, a neke je poštedio, primajući ih u ropstvo. A kršćani, videći da su izloženi velikoj
neprilici i progonima, skupljali su se i počeli po vrhovima planina i utvrdenim mjestima
graditi utvrdenja i zgrade, kako su mogli, da barem tako izmaknu njegovim rukama dok
im ne dođe Bog i oslobodi ih.
VII. Kad je preminuo i Ratomir, od njegova potomstva su nakon njega vladala četiri
nepravedna kralja, ali ne istovremeno, nego jedan poslije drugoga, svaki u svoje vrijeme.
U njihovo su vrijeme kršćani uvijek bili proganjani. A budući da su bili neprijatelji i

2
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

progonitelji kršćana, smatramo predugačkim pričati o njihovima nepravednim

postupcima i životu, jer žurimo stići na bolje i ugodnije stvari. Ipak, u njihove dane
mnogi su kršćani iz primorskih oblasti i onih iz planine, ne želeći se kaljati njihovim
prljavim običajima, svakodnevno bježali i sa svih se strana povezivali s onima koji su
boravili u planinama i utvrdenijim mjestima, birajući trpjeti s njima progonstvo i
oskudicu i spasiti svoje duše radije nego se neko vrijeme veseliti s poganima i s njima
izgubiti duše.
VIII. A nakon smrti četiriju nepravednih kraljeva od njihova je potomstva rođen neki
Zuanimir, koji je po preuzimanju vlasti prestao progoniti kršćane. U njegovo je vrijeme
poput ruže zacvao u gradu Tesalonici neki filozof, po imenu Konstantin, sin nekog
patricija Leona, čovjek po svemu najsvetiji i u božanskim knjigama najdublje učen od
mladosti. Taj je sveti čovjek, potaknut od Duha Svetoga, otišao iz svojeg grada
Tesalonike i došao u provinciju Cezareju i tamo je mnogo dana raspravljao s više filozofa
i pobio ih, a svojim je naukom i propovijedanjem preobratio cijelu Cezareju na vjeru
Isusa Krista i svi su pokršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Poslije toga preobratio je
svo pleme Bugara i oni su slično kršteni u vjeri Svetoga Trojstva.
IX. Međutim je umro kralj Saramir, a njegovo je kraljevstvo primio čovjek po imenu
Svetopelek. A za vladavine kralja Svetopeleka papa Stjepan je poslao pismo časnom
Konstantinu Učitelju, pozivajući ga k sebi. Čuo je naime o njemu da je svojim
propovijedanjem preobratio bezbroj ljudi i zbog tog ga je razloga htio vidjeti. I tako je
najsvetiji čovjek Konstantin zaredio svećenike, a sastavio je pismo za slavenski jezik i
preveo s grčkog pisma na slavensko Kristovo Evandelje, Psaltir i sve božje knjige Starog
i Novog zavjeta, pa im je i misu uredio po grčkom običaju i tako ih učvrstio u Kristovoj
vjeri i pozdravljajući sve koje je obratio na Kristovu vjeru žurno je pošao u Rim po
apostolskoj naredbi. A dok je prolazio kroz kraljevstvo kralja Svetopeleka, bio je od
njega primljen s počastima. Tada je božji čovjek Konstantin, kojem je poslije papa
Stjepan, kad ga je posvetio za monaha, nadjenuo ime Kiril, stao kralju propovijedati
Kristovo Evandelje i vjeru Svetog Trojstva. Na njegovo propovijedanje kralj Svetopelek
povjerovao je u Krista i pokršten je sa svim svojim kraljevstvom, te je postao pravovjeran
i istinit štovatelj Svetog Trojstva. Zadržavši se poslije toga nekoliko dana kod kralja,
najblaženiji čovjek ga je učvrstio u Kristovoj vjeri i nauci, te pozdravljajući se sa svima
Kristovim štovateljima krene u
Rim.
U to je vrijeme nastalo veliko veselje i kršćani, silazeći iz planina i skrivenih mjesta,
kamo su se bili raspršili, počeli su slaviti ime Gospodina koji spašava one koji se u njega
uzdaju. Poslije toga kralj Svetopelek je zapovjedio kršćanima, koji su se služili latinskim
jezikom, da se svi vrate u svoja mjesta i ponovo izgrade gradove i mjesta koja su nekoć
razorili pogani. Kralj je također odlučio da se u njegovo vrijeme dozovu u sjećanje i
upamte i popišu međe i granice svih provincija i oblasti njegova kraljevstva, da bi svaka
provincija i oblast znala i prepoznavala svoje granice i međe. Skupivši dakle sve mudrace
iz svojeg kraljevstva obratio im se tim pitanjem, ali u to vrijeme nije se našlo nikoga tko
bi o toj stvari mogao kralju dati siguran odgovor. Tada kralj, pun božje mudrosti, služeći
se zdravim razumom, poslao je mudre i plemenite ljude za izaslanike časnom i
apostolskom čovjeku papi Stjepanu i caru konstantinopolskog grada Mihaelu, moleći i
tražeći da se udostoje poslati po mudrim ljudima stare privilegije koje sadrže popise
međa i granica ili zemalja. A kad su kraljevi izaslanici stigli u Rim i priopćili papi

3
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Stjepanu kraljeve riječi, časni se papa veoma obradovao, najviše zato što mu se pružila
prilika poslati najmudrije ljude koji će novog i u vjeri tada još slabog kralja i njegov
narod nahraniti i zasititi nebeskim kruhom i riječju života. I tako je poslao svojeg vikara,
po imenu Honorija, svećenika kardinala svete rimske crkve, kojemu je dao i moć
razrješavanja i vezivanja, razaranja i razbijanja, građenja i sađenja, kako je tomu običaj
kad se iz rimske stolice po svijetu šalje legate ili vikare, i s njim druga dva kardinala.
Zapovjedio mu je da sa sobom uzme i biskupe, koji bi učvršćivali u vjeri još slab narod,
posvećivali biskupe i crkve i svakodnevno u njihova srca usađivali riječ života.
I tako su biskupi i kardinali po dolasku našli kralja na ravnici Dalmi, koji ih je primio s
velikom počasti i poštovanjem. Tada je kralj zapovjedio da se na istoj ravnici Dalmi
skupe svi narodi njegove zemlje i kraljevstva. Medutim, dok su se narodi skupljali, stigli
su plemeniti i mudri izaslanici. poslani od cara Mihaela, Leon i Joan, i drugi mudri, koje
su kralj i kardinali dočekali s počastima. Dakle, svi skupljeni, koji su govorili kako
latinskim, tako slavenskim jezikom, po zapovijedi Honorija, apostolskog vikarija, i
kršćanstvu najodanijeg kralja Svetopeleka održali su sabor od dvanaest dana na kojem se
osam dana raspravljalo o božjem zakonu i svetom pismu i o crkvenom položaju, a ostalih
četiri dana govorilo se o kraljevoj vlasti, o vođama i knezovima i o kraljevskom položaju.
Na istom su saboru pred svim narodima ponovo pročitani i stari privilegiji, kako latinski,
tako grčki, poslani od apostolske stolice i od cara, o podjeli provincija i oblasti ili
zemalja, kako su bili napisani i uređeni od starih careva. I to je odobrio kralj i sav narod.
Kad je sabor završio dvanaestog dana, kralj je okrunjen rukama vikara Honorija i
kardinala i biskupa, i to okrunjen po običaju rimskih kraljeva, i došlo je do velikog
veselja u narodu i u čitavu njegovu kraljevstvu.
Poslije toga kralj je zapovjedio da se posvete nadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u
Diokleji. Slično tomu, posvećeno je mnogo biskupa, a crkve, koje su bile razrušene i
ostale oskvrnute ponovo su izgrađenc i posvećenc. Kralj je također odredio da nitko ni u
čemu ne smeta nijednoj crkvi i da nema nikakvu moć ili vlast nad nekorn crkvom, jedino
nadbiskup ili biskup, pod čijom je nadležnošću ta crkva, a tko bi postupio drugačije,
povrijedio bi kraljevsku krunu.
Poslije toga, prema sadržaju privilegija, pročitanih pred narodom, napisao je privilegije i
podijelio provincije i oblasti svojeg kraljevstva i njihove međe i granice ovako: ono što je
uz tok voda, koje teku s planina i utječu u more u južnom smjeru nazvao je Primorjem, a
vode, koje s planina teku u sjevernom smjeru i utječu u veliku rijeku Dunav nazvao je
Sumbra. Zatim je Primorje podijelio u dvije provincije: od mjesta Dalme, gdje je tada
boravio kralj i gdje je tada bio održan sabor, sve do Valdevina nazvao je Bijelom
Hrvatskom, koja se naziva i Donjom Dalmacijom. Toj je Donjoj Dalmaciji, uz odobrenje
gospodina pape Stjepana i njegovih izaslanika, odredio za metropoliju Solinsku crkvu, u
nadležnost koje je postavio ove crkve: Split, Trogir, Skardonu, Arauzonu, koja je sada
tvrdava Jadre, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzij. Isto tako je od
istog mjesta Dalme do grada Bambalona, koji se sada zove Dirahij, proglasio Crvenom
Hrvatskom, koja se zove i Gornja Dalmacija. I kao što je Donjoj Dalmaciji odredio za
metropoliju Solinsku crkvu, Gornjoj su na sličan način po starom pravu odredili
Dukljansku crkvu za metropoliju, u nadležnost koje su stavili ove crkve: Antibarij,
Budvu, Kotor, Ulcinj, Suacij, Skadar, Drivast, Polet, Srbiju, Bosnu, Tribuniju, Zahumlje.
Srbiju pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine: jednu od velike rijeke
Drina prema zapadu sve do planine Pina, koju je nazvao Bosnom, a drugu od iste rijeke

4
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Drine prema istoku sve do Lapije i Labskog jezera, koju je nazvao Raškom.
U svakoj je pak provinciji postavio nekoga od svoje braće po krvi za bana, to jest
vojvodu, i od plemenitijih iz svake pokrajine župane, to jest knezove, i satnike, to jest
centurione. A svakom je banu, to jest vojvodi, dao pravo imati pod sobom sedam
centuriona da pravilno i pravedno sude narodu i ubiru poreze i predaju ih banovima, a
banovi zatim da pola predaju kralju, a pola zadrže za sebe. A knezovima, to jest
županima, naredio je da pod sobom imaju jednog satnika, koji će, slično, sa županom
pravedno suditi narodu, i knezovi, to jest župani, da plaćaju dvije trećine kralju, a trećinu
da zadrže za svoje potrebe, a banovima ili vojvodama ne polažu nikakav račun, nego da
svaki služi i bude podređen županu odnosne pokrajine i oblasti, ali račun polaže jedino
kralju. Postavio je mnoge zakone i dobre običaje, a ako bi ih tko htio upoznati, neka
pročita slavensku knjigu koja se zove "Metodije", i tamo će naći kolika je dobra uveo
najdobrohotniji kralj.
I tako, po svršetku svega, kardinali i biskupi i carski izaslanici, pušteni od kralja i
zahvaljujući Bogu i kralju, s velikom čašću i bogatim darovima, koje im je dao kralj,
vratili su se u svoja mjesta. Slično njima, novouvedeni banovi, župani i centurioni sa
svim narodom hvaleći Boga i pozdravljajući kralja otišli su svaki u svoju pokrajinu i
oblast.
Nadalje, najsvetiji je kralj vladao četrdeset godina i četiri mjeseca, a rodio je sinove i
kćeri i umro sedamnaestog dana mjeseca ožujka. Pokopan je u crkvi svete Marije u gradu
Duklji uz počasti i velike svečanosti. Tada su se skupili ljudi i plačući naricali nad njim, a
u istoj crkvi, u kojoj je pokopan prozvali su vladarom njegova sina Svetolika; tamo su ga
posvetili i okrunili nadbiskupi i biskupi. Naposljetku, po tom je danu postao običaj sve
kraljeve te zemlje birati i postavljati u istoj crkvi.
X. Svetolik je dakle po primitku kraljevstva slijedio tragove svojeg oca i išao putom
Gospodinovih zapovijedi i sa svima bio u miru. Rodio je sinove i kćeri i umro dvanaeste
godine svojeg kraljevanja, a na njegovu je mjestu zavladao sin mu Vladislav.
XI. Vladislav, po prirodi hrabar, po primitku kraljevstva zaboravio je svojeg Gospodina
Boga i skrenuo s puta svojih otaca. Nije pravilno koračao pred Gospodinom, nego se
okaljao mnogim nečistoćama. I tako, dok je jednog dana kretao u lov, po božjem jc sudu
pao u jamu i poginuo.
XII. Na njegovu je mjestu zavladao brat mu Tomislav, po prirodi hrabar ali nije bio poput
brata. Za Tomislavova kraljevanja ugarski kralj Atila pokrenuo je vojsku da ga porazi.
Ali kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik stupio je s njim u brojne bitke i svaki ga
puta nagnao u bijeg. Kraj Tomislav rodio je sinove i kćeri i umro u trinaestoj godini
svojeg kraljevanja.
XIII. Sin mu Sebeslav stupio je na očev kraljevski položaj. U to su vrijeme došli Grci i
opsjeli grad Skadar. Čuvši za to, kralj Sebeslav je skupio mnogo ljudi i došao do njihova
tabora. A Grci su poraženi i mnogi su poginuli od mača, bezbroj njih je zarobljen, dok su
se ostali okrenuli u bijeg. Za to je vrijeme ugarski kralj Ati1a ušao s vojskom u zemlju
kralja Sebeslava i opljačkao, uništio i spalio najveći dio te zemlje te se vratio u svoje
mjesto. Zatim je krenuo prema zapadu, a kralj Sebeslav ga nije sreo i počeo je vraćati
svoju zemlju. Rodila su mu se dva sina blizanca. Jednoga je nazvao Razbivoj, što se
latinski kaže "ruina gentis", a drugoga Vladimir. Kraljevao je dvadeset četiri godine i
umro.
XIV. Poslije njega su vladali njegovi sinovi. Međusobno su podijelili kraljevstvo, jer su

5
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

bili blizanci. Razbivoj je vladao Primorjem, a Vladimir Sumbrom. On je dobio za ženu

kćer ugarskog kralja i rodio s njom sinove i kćeri. I došlo je do čvrsta mira između Ugara
i Slavena. Zatim je Razbivoj umro u sedmoj godini kraljevanja. Vladimir je primio cijelo
kraljevstvo, a umro je u dvadesetoj godini kraljevanja.
XV. Poslije njega je vladao sin mu Hranimir, u čije se vrijeme odmetnula Bijela
Hrvatska, odakle su ga izbacili. Tada je kralj počeo skupljati vojsku iz Raške i Bosne i
krenuo na njih. A oni su se skupili na polju Helmu i stupili s njim u bitku u kojoj je kralj
pao i poginuo.
XVI. Poslije njega kraljevstvo je dobio sin mu Tvrdoslav. Vratio je kraljevstvo svojeg
oca i umro.
XVII. Poslije njega vladao je Ostrivoj, njegov nećak, jer je kralj Tvrdoslav bio bez djece.
Kralj Ostrivoj je rodio sinove i kćeri i umro u dvadeset drugoj godini.
XVIII. Tolimir, njegov sin, dobio je kraljevstvo. Za tih je dana cijela zemlja bila sretna.
Rodio je sinove i kćeri i umro.
XIX. Poslije njega kraljevao je sin mu Pribislav, koji je počinio mnoge nepravde. I tako
su se u jedno vrijeme digli bosanski velikaši s nekolicinom i ubili kralja, a tijelo mu bacili
u rijeku.
XX. Tada je njegov sin Krepimir s banom sve njih pohvatao. Uništili su ih i ubili
najgorom smrću. I tako je poslije toga Krepimir primio kraljevstvo i vladao na očevu
mjestu. U to su vrijeme stigli Alamani i zauzeli Istru i počeli prodirati u Hrvatsku. Tada
je kralj Krepimir skupio hrabru snagu svojeg plemena i stupio s njima u bitku. U bitki ih
je kralj izložio oštrici mača i progurao ih i izbacio iz čitave svoje zemlje. Poslije toga je
vođa Alemana poslao izaslanike kralju Krepimiru da svoju kćer da njegovu sinu
Svetozaru. To je kralj odobrio jer je vođa Alamana bio carov rođak, i primio je njegovu
kćer za ženu svojem sinu. I nastao je čvrst mir izmedu njih. Kralj Krepimir je vladao
dvadeset godina i jedan mjesec i umro je.
XXI. Poslije njega je vladao sin mu Svetozar, koji je bio blag i pobožan i živio u strahu
pred Gospodinom. Rodio je sina i dao mu ime Radaslav. Poslije toga je počinuo u miru.
XXII. Poslije njega kraljevao je Radaslav, koji je bio, slijedeći očeve tragove, ukrašen
svakom dobrotom. Osim toga, rodio je sina kojeg je nazvao Časlav, a on, kad je postao
mladić, počeo je biti neposlušan ocu. U to se vrijeme ban Bijele Hrvatske sa svima
svojima odmetnuo od kralja. Tada je kralj Radaslav, skupivši vojsku, dio nje dao sinu
Časlavu, a dio poveo sa sobom. Zatim su otišli i opkolili s ove i one strane odmetnike,
zarobili ih i opljačkali. Ali kralj je dopustio da slobodno odu svi koje je zarobio, dok je
sin Časlav sve, koje je zarobio, dao vojnicima za robove. Zbog toga su vojnici, koji su
bili s kraljem, bili ogorčeni te su ga ostavili i otišli njegovu sinu Časlavu. Tada je Časlav,
digavši se do obijesti, protjerao oca iz kraljevstva i na savjet vojnika ga počeo progoniti.
Naposljetku, kralj je u bijegu stigao do mjesta koje se zove Lasta. I videći da ne može
pobjeći sinu iz ruku, s nekolicinom vjernih je stigao na morsku obalu. Zatim su, obuzeti
strahom jer je Časlav sa svojima već bio blizu, kako su bili na konjima plivajući stigli do
neke stijene nedaleko od obale i uspeli se na nju. I tako je kralj izmaknuo. Nedugo poslije
po Božjoj je volji prolazio brod iz Apulije. Tada su kralj i njegovi počeli vikati i dozivati
mornare. A mornari su doplovili vidjeli što se događa. Kad su saznali o čemu se radi, s
počastima su primili kralja i sve njegove i odveli ih u grad Sipont. Odatle je krenuo u
Rim na prag apostola Petra i Pavla. A od tog se dana ta stijena zove "Radoslavov kamik",
to jest "stijena". Časlav, iako proklet od oca, počeo je vladati. U to je vrijeme u kraju

6
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Sragi živio neki mladić po imenu Tihomil, sin nekog svećenika iz sela Rabika, i pasao je
stada ovaca nekog kneza po imenu Budislav. I budući da je Tihomil bio hrabar i snažan
lovac i vrlo lako trčao, kad god jc knez išao u lov, vodio ga je sa sobom. Jednog dana,
kad je pošao u lov, Tihomil je nehotice i slučajno udario štapom, koji je nosio u ruci, kuju
po imenu Paluzija i ubio je. Zbog toga se vrlo uplašio, jer ju je knez veoma volio, dao se
u bijeg i došao Časlavu, koji ga je odmah primio.
XXIII. Za vladanja kralja Časlava ugarski knez Kis sa svojom vojskom stigao je u Bosnu
i pustošio i pljačkao tu pokrajinu. Tada je kralj skupio narod i stigao mu ususret u
Drinskoj županiji uz rijeku. Kad je tamo došlo do bitke, spomenuti mladić Tihomil, sa
svih strana ranjavajući neprijatelje, dotrčao je do ugarskog kneza i ubio ga, odsjekao mu
glavu i predao je kralju. Tog je dana palo bezbroj njih iz ugarskog plemena na mjestu
koje se zove Civedin, nešto kao "cviljenje stoke": tako su naime tamo cviljeli Ugari, dok
su bili ubijani poput svinja. A mjesto, gdje je bio ubijen knez Kis, do danas se zove
Kiskovo. Poslije toga kralj Časlav, vrlo radostan, dao je Tihomilu Drinsku županiju i dao
mu za ženu kćer raškog bana, jer je Tihomil ubio kneza Kisa. Knezova pak žena, čuvši za
muževu smrt, krenula je ugarskom kralju i zatražila pomoć i vojsku, da osveti muževu
smrt. I dobila je bezbroj ljudi, krenula na kralja Časlava i našla ga u Srijemu. Noću su
Ugari upali u kraljev tabor a da on nije znao, i kralj Časlav i sva njegova rodbina su
uhvaćeni. Kisova žena je naredila im vezati ruke i noge i baciti u rijeku Savu. I tako se
dogodilo; za grijeh, koji je počinio prema ocu, pala je bol na njegovu glavu, i propao je
on sam i sva njegova kuća.
XXIV. Poslije toga zemlja je ostala bez kralja i banovi su počeli gospodariti svojom
zemljom, svatko svojim pokrajinama i oblastima, i pokorili su sebi župane i primali od
njih poreze kako je običavao primati kralj, ali nitko se nije usudio uzeti ime kralja. I
Tihomil je po tastovoj smrti gospodario raškom zemljom, ali nije se usudio nazvati
kraljem ili banom, nego samo velikim županom, i to zato što je bio pretpostavljen ostalim
raškim županima. I tako su gospodarili zemljom dugo vrijeme.
XXV. Međutim, kad su rođaci kralja Radaslava i vojnici koji su s njim bili u Rimu čuli
što se dogodilo, zamolili su kralja da uzme ženu. On je, prisiljen njihovim molbama, uzeo
za ženu Rimljanku, rođenu od vrlo plemenitih roditelja. Ona mu je rodila sina, kojega je
nazvao Petrislav. Poslije toga je umro u dobroj starosti i pokopan je u crkvi sv. Ivana
Lateranskoga uz velike počasti.
XXVI. Poslije je Petrislav dobio za ženu plemenitu rimsku djevojku, koja mu je rodila
sina, kojega je nazvao Pavlimir. Zatim je mnogo godina živio sa svojom rimskom
rodbinom i umro. A poslije njegove smrti njegova je rodbina počela živjeti u
neprijateljstvu s ostalim Rimljanima i počeli su zametati oštre borbe u gradu, kako se to
često običava činiti. Pavlimir, već izrastao u mladića, postao je vrlo snažan i hrabar
ratnik, tako da mu u gradu Rimu nitko nije bio ravan. Zato su ga njegovi rođaci, pa i
drugi Rimljani počeli veoma voljeti i promijenili su mu ime i dali mu ime Bel, jer ga je
veoma veselilo ratovati. U to je vrijeme sa Sicilije krenula mornarica, brojno mnoštvo
saracenskih brodova. Ta se mornarica grčki zove "miria armeni", to jest, na latinskome,
"deset tisuća jedara". Uništili su sve primorske gradove, a Latini su se dali u bijeg prema
planinama, gdje su živjeli Slaveni, a kad su se Saraceni vraćali u svoju zemlju, Latini su
se htjeli vratiti u svoje gradove, ali su ih Slaveni pohvatali i zadržali kao robove. Poslije
je većina pustila Latine uz uvjet da im oni zauvijek plaćaju danak i sIuže. I tako su počeli
ponovo graditi primorske gradove uništene od Saracena. U isto je doba rimska rodbina

7
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Bela, zvanoga i Belimir, budući da nisu mogli suzbijati spletke i neprijateljstva rimskih
velikaša, zbog toga što se nisu htjeli ponižavati i sklapati s neprijateljima mir svi su otišli
iz Grada zajedno s Belom, sinovima i kćerima, njih pedeset vojnika, poveli su djecu i
žene i stigli u Apuliju. Tamo su se ukrcali na brodove i prebacili u Dalmaciju. Stigli su do
luke koja se zove Gravoza i Umbla. Slaveni su naime Belu, ili Pavlimiru, poslali glasnike
da dođe primiti kraljevstvo svojih otaca i iz tog ga je razloga pratila rodbina. Iskrcavši se
dakle iz brodova izgradili su tvrđavu i tamo živjeli. Kad su ljudi iz grada Epidaura, koji
su boravili po šumama i planinama, čuli da je stigao Bel s Rimljanima i da su izgradili
tvrđavu, skupili su se i došli i zajedno s njima izgradili grad iznad mora na morskoj obali,
koji Epidaurani svojim jezikom zovu Laus. Zato se taj grad zove Lauzij, a poslije je
nazvan Raguzij zbog promjene R u L. A Slaveni su ga nazvali Dubrovnik, to jest
Silvester (Šumovit) ili Silvestris (Šumski), jer su, kad su ga gradili, došli iz šume.
XXVII. Za to vrijeme banovi i župani zemlje čuli su da je stigao Bel, unuk kralja
Radaslava, i razveselili su se. Osobito se narod slavenske zemlje počeo sa svih strana
stjecati k njemu, prije svega stanovnici tribunijske oblasti, koji su mu došli i odveli ga uz
velike počasti u Tribuniju. Poslije su u Tribuniju stigli banovi sa županima i satnicima i
prihvatili ga s počastima, a na dan Uzašašća Gospodnjega postavili su ga za kralja. Jedini
raški župan, koji je bio od Tihomilova roda, i njegova pokrajina nisu htjeli doći kralju.
Tada je kralj Bel ljutit skupio vojsku i stigao u Rašku. Raški pak župan Ljutomir isto tako
skupivši narod pripremio se za bitku s njim. I tako, kad je došlo do bitke kraj rijeke Lima,
narod raškog župana je bio poražen i okrenuo se u bijeg. Tada ih je kralj sa svojom
vojskom gonio sve do druge rijeke, koja se zove Ibar, i dok je tamo župan u bijegu
prelazio most, neki koji su bili s njim, želeći steći kraljevu sklonost, udarili su ga mačem
i bacili s mosta u rijeku, i on je poginuo. Kralj je pak primio kraljevstvo svojih očeva, a
zemlja je pod njegovim nadzorom bila mirna. Rimljani, koji su bili s kraljem, zbog
pobjede su u Raškoj izgradili crkvu blaženoga Petra Apostola na mjestu blizu Kaldane. I
nedaleko od iste crkve kralj je na jednom brdašcu izgradio tvrđavu i prozvao je svojim
imenorn Bel. Spomenutu je crkvu odredio za biskupiju i tamo postavio biskupa i
biskupiju sve do današnjeg dana. Zatim je kralj počeo obilaziti svoju zemlju i kraljevstvo.
I tako, u jedno vrijeme, dok je bio u Srijemu, Srijemci su se udružili s Ugarima i stupili s
kraljem u bitku. Na tom su mjestu Srijemci s Ugarima poraženi i doživjeli su velik
pokolj. Zato se od tog dana sve do danas ravnica, na kojoj je bila bitka, zove po kraljevu
imenu Belina, zbog pobjede, koju je tamo zadobio kralj. Poslije toga Ugari su poslali
kralju moliti mir. Kralj je s njima ovako sklopio ugovor: da se od tog dana ne usude
prelaziti rijeku Savu, i da od mjesta gdje ona izvire i uz njen tok sve do utoka u veliku
rijeku Dunav niti kraljevi ljudi ne prelaze na drugu stranu, niti oni na ovu. To su odobrili
i sklopili mir. Zatim se kralj vratio u primorske oblasti. Jednog pak dana, dok je ulazio u
jedan tribunijski grad, preminuo je iznenadnom smrću. Pokopali su ga s velikim
počastima u istom gradu u crkvi svetog Mihaela, a ljudi su ga oplakivali mnogo dana. A
sedmog dana njegova počinka žena mu je rodila sina, kojega je nazvala Tišemir, što
latinski znači "tješitelj naroda".
XXVIII. Po kraljevoj smrti oni koji su bili od Tihomilova roda počeli su vladati Raškom,
i svi banovi, kao i prije, vladali su sami i nisu se htjeli nimalo obzirati ni na kraljicu ni na
njezina sina. Jedino se Tribunija pokoravala kraljici, jer je njena rodbina bila u Tribuniju i
Lauziju, i nisu se usudili odmetnuti od nje. A kad je dječak odrastao, doveli su mu za
ženu kćer bana Cidomira iz Bijele Hrvatske, i ona mu je rodila dva sina, Prelemira i

8
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Krešimira. A kad su dječaci odrasli, Tišemir je poslao sina svojem tastu, koji je vladao
Bijelom Hrvatskom, nalažući mu da skupi narod i krene protiv bosanskog bana. Sam je sa
sinom Prelimirom skupio svoju rodbinu i tribunijski narod i krenuo u bitku protiv bana
koji je vladao prevalitanskom oblašću. I tako je ban skupio narod i spremio se za bitku.
Kad je ban stupio u bitku, poražen je i ubijen. Ranjen je pao i Tišemir. Poslije je umro. A
njegov sin Prelimir je pobijedio u bitki, osvojio čitavu Crvenu Hrvatsku, okrunjen je za
kralja i počeo je vladati zemljom i kraljevstvom svojih očeva.
XXIX. Njegov pak brat Krešimir, boreći se zajedno s ujakom, opljačkali su Uskoplje,
Luku i Prevu. A bosanski ban, videći da se ne može postaviti pred njih za bitku, pobjegao
je ugarskom kralju. Zatim je Krešimir odvojio čitavu Bosnu i svladao je. Kad je umro i
otac njegove majke, vladao je Bijelom Hrvatskom.
XXX. U to je vrijeme preminuo bugarski car po imenu Petar, koji je imao sjedište u
velikom gradu Preslavi, i grčki car je skupio silnu snagu svojeg roda i osvojio čitavu
Bugarsku i podvrgao je svojem carstvu, a zatim se vratio u svoju palaču i ostavio vojsku.
Oni pak koji su bili pretpostavljeni vojsci stigli su s vojskom u pokrajinu Rašku i čitavu
je osvojili. Pobjegao je i raški župan i došao kralju Prelimiru s dva svoja sina, Pienom i
Radigradom, i kćeri po imenu Prehvala, i našli su kralja u županiji Onogostu. Kralj
Prelimir, videći da je njegova kći vrlo lijepa i skladna čitavim stasom, ranio je sebi srce
ljubavlju prema njoj. Pozvao je svoje dvorjanike i naredio im da razgovaraju sa županom,
djevojčinim ocem, o tome da, ako bi on htio dragovoljno podvrgnuti sebe i čitavu svoju
oblast kraljevskoj moći i htio prisegnuti na vjernost kralju i njegovim sinovima, treba
znati da bi kralj uzeo njegovu kćer za ženu. Kad je to župan čuo, razveselio se i prisegnuo
sam sa svojim sinovima na vjernost kralju i njegovim sinovima i obećali su da će ispuniti
sve što god naredi kralj. Tada je kralj primio njegovu kćer za ženu, a kad je svadba
proslavljena na kraljevski način, dao je svojirn rođacima Tribesu u djedinu, koju Latini
zovu "hereditas", i Radigrada je postavio za župana u Onogostu.
Nedugo poslije toga preminuo je grčki car, a kralj Prelimir i njegov tast poručili su
svojim prijateljima Rašanima da bez ikakva straha poubijaju Grke koji su im bili
nadređeni. Tako se i dogodilo. Kad su dakle u jednom danu pobijeni svi Grci, kralj je
krenuo sa svojim tastom i srodnicima i osvojio čitavu Rašku, a svojeg je tasta, kako je
tomu bilo prije, postavio za velikog župana i svoje srodnike postavio za župane pod
očevom vlašću, da gospodare tom pokrajinom i drže je, ali uz čuvanje kraljevskog prava.
Poslije toga, kralju Prelimiru rodila su se četiri sina. Njihova su imena ova: prvorođeni je
bio Hvalimir, drugi Boleslav, treći Dragislav, četvrti Spelanh. Njima je i podijelio svoju
zemlju ovako. Hvalimiru jc dao oblast Zetu s gradovima i ove županije: Lusku, Podlužje,
Gorsku, Kupelnik, Oblik, Prapratnu, Kremenicu, Budvu s Kučevom i Gripule. Boleslavu
je dao Tribuniju s ovim županijama: Libomir, Vetanica, Rudina, Kruševica, Urmo, Risan,
Dračevica, Kanali, Gernovica. Dragislavu je dao helmansku oblast i ove županije:
Stantaniju, Papavu, Jabsko, Luku, Veliku, Gorimitu, Vecenike, Dubravu i Debre.
Prevladu je dao oblast, koja se slavenski zove Podgorjc, latinski Submontana, i ove
županije: Onogoste, Moraciju, Komernicu, Pivu, Geriko, Netusine, Guisemo, Kom,
Debreku, Neretvu i Ramu. Te četiri oblasti nazvao je Tctrarhijom. Kralj Prelimir je živio
mnogo godina i vidio sinove svojih sinova. Umro je u dobroj starosti, a pokopan je u
raškoj biskupiji u crkvi svetog Petra s velikim počastima, štovanjem i slavom.
XXXI. A njegovu bratu Krešimiru rodio se sin, kojemu je on dao ime Stjepan. On je
poslije očeve smrti vladao Bijelom Hrvatskom i Bosnom, i poslije njega uvijek su

9
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

kraljevali u Hrvatskoj. Od priležnice rnu se rodio sin, hrom na obje noge, koji dugo
vrijeme nije mogao hodati. Njega je nazvao Leghet. Taj je Leghet, kad mu je otac
Kreširnir umro, doveden u Tribuniju svojem bratiću Boleslavu. Služila mu jc djevojka po
imenu Lovizza, koju je zavolio i poslije uzeo za ženu. Ona mu je rodila sedam sinova,
koji kad su narasli, postali su mladi ratnici i spretni u oružju. Sinovi kralja Prelimira su
napustili očeve stope i počeli se kruto i oholo ponašati prema narodu kojem su vladali.
Zato ih je narod počeo veoma mrziti. Ali, budući da zla volja ne može dugo biti skrivena,
ljudi su spomenutoj sedmorici braće potajno poslali glasnike i dogovorili se da će zajedno
ustati i rastjerati kraljeve sinove i nećake. I tako su po dogovoru sedam sinova s ocem i
narodom ustali na nagovor i volju oca i cijelog naroda i prognali kraljeve sinove i izložili
ih oštrici mača sve od najstarijega do najmlađega. A spasio se jedino Boleslavov sin po
imenu Silvestar sa svojom majkom i pobjegli su u Lauzij, koji je sada Raguzij, odakle je i
Silvestrova majka vukla podrijetlo.
Poslije toga Leghetovi sinovi, po obavljenju bratoubojstva ili čovjekoubojstva, počeli su
gospodariti zemljom, a njihov jc otac stolovao u Kotorskom zaljevu, u mjestu koje se
zove Trajekt, gdje jc sebi izgradio tvrđavu i dvor. Ali svemogući Bog, koji voli sve dobro
i mrzi svako zlo i grijehove, za kratko je vrijeme kugom i propašću udario oca, hroma
tijelom i duhom, i njegove sinove, kao što su oni sami udarili svoju braću i rođake. Umrli
su i nijedan od njih nije preživio.
XXXII. Kad je to narod vidio, obuzeo ga jc velik strah, i odmah su, budući da su bili bez
kralja, po dogovoru krenuli u Lauzij i doveli odatle Silvestra, koji je jedini preživio od
potomstva slavnog kralja Prelimira. i postavili ga sebi za kralja. I tako je kralj Silvestar,
dobivši kraljevstvo. upravljao čitavom Tetrarhijom u miru, u strahu pred Bogom i
pravedno. Rodio je sina, kojem je dao ime Tugemir, i počinuo u miru.
XXXIII. Tugemir je naslijedio kraljevstvo i, nakon što je uzeo ženu, rodio sina kojega je
nazvao Hvalimir. U to se vrijeme u narodu Bugara digao neki Samuel, koji se dao nazvati
carom, i stupio u mnoge bitke s Grcima i izbacio ih iz Bugarske, tako da se u tim danima
Grci nisu usuđivali približiti tamo.
XXXIV. Kad je umro i kralj Tugemir, njegov sin Hvalimir je naslijedio kraljevstvo. On
je uzeo ženu i rodio s njom tri sina: prvorođenoga je nazvao Petrislav, koji je vladao
zetskom oblašću; drugoga Dragimir, koji je vladao Tribunijom i Helmom; trećega
Miroslav, koji je držao oblast Podgorje. A pošto je podijelio zemlju sinovima, umro je u
dobroj starosti.
XXXV. I tako je u neko vrijeme Miroslav dolazio posjetiti starijeg brata i, kad se ukrcao
se u čamac i plovio preko Ba1te, iznenada se digla oluja i poginuo je on i oni koji su bili s
njim. Njegovu jc zemiju dobio njegov brat i vladao na njegovu mjestu. Poslije toga kralj
Petrislav je rodio sina, kojega je nazvao Vladimir, i počinuo u miru. Pokopan je u crkvi
svete Marije u mjestu koje se zove Gazeni.
XXXVI. A dječak Vladimir je po primitku kraljevstva rastao ukrašen svakom mudrošću i
svetošću. I tako je u isto vrijeme, dok je Vladimir bio mladić i kraljevao na mjestu svojeg
oca, spomenuti bugarski car Samuel skupio veliku vojsku i stigao u dalmatinske krajeve u
zemlju kralja Vladimira. A kralj, koji je bio svet čovjek i nije htio da itko od njegovih
ljudi nastrada u ratu, ponizno se povukao i sa svima svojim ljudima uspeo se na planinu
koja se zove Oblik. Potom je došao car s vojskom i videći da ne može svladati kralja
ostavio je dio vojske u podnožju planine, a dio je odveo sa sobom i krenuo opsjedati grad
Ulcinj. Na planini Obliku bile su otrovne zmije i čim bi one nekoga ugrizle, taj bi odmah

10
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

umro, i počele su nanositi veliku štetu kako među ljudima, tako među životinjama. Tada
je kralj Vladimir u suzama usmjerio molitvu Gospodinu, da svemogući Bog oslobodi
njegov narod od te pogubne smrti. Bog je uslišao molitvu svojeg sluge i od tog dana nitko
nije ugrizen, nego sve do danas, ako u toj planini zmija ugrize nekog čovjeka ili životinju,
ostaje zdrav i bez ikakve ozljede. I od onog dana, kad se molio blaženi Vladimir, na toj su
planini zmije bile gotovo bez otrova sve do današnjeg dana. Međutim je car poslao
glasnike kralju Vladimiru da siđe s planine sa svima koji su bili s njim, ali kralj nije
pristao. A župan tog mjesta, postavši sličnim izdajniku Judi, poslao je caru poruku:
"Gospodaru, ako tvoje veličanstvo hoće, ja ću ti predati kralja." Car mu je odgovorio:
"Ako si to kadar učiniti, znaj da ću te obogatiti i učiniti vrlo veličanstvenim." Tada je
kralj skupio sve koji su bili s njim i ovako im rekao: "Moram, najdraža braćo, ispuniti,
kako vidim, onaj stih iz Evanđelja, gdje se kaže: dobar pastir polaže dušu za svoje ovce.
Zato je bolje, braćo, da ja položim svoju dušu za sve vas i dragovoljno predam svoje
tijelo da bude rasječeno ili ubijeno, nego da vi nastradate od gladi ili mača." Zatim, kad
im je rekao to i mnogo toga drugoga, pozdravio se sa svima i krenuo caru. Car ga je
odmah poslao u izgnanstvo u ohridski kraj u mjesto, koje se zove Prespa, gdje je bio i
dvor istog cara. Poslije toga je car skupio vojsku i dugo opsjedao Ulcinj, ali nikako ga
nije uspio osvojiti. Bijesan je odatle otišao i počeo uništavati, paliti i pljačkati čitavu
Dalmaciju. Popalio je gradove Kotor i Lauzij, a i sela i cijelu pokrajinu je opustošio, tako
da je zemlja izgledala kao da je bez i jednog stanovnika. Tako je car pustošeći prošao
kako primorske, tako zagorske oblasti sve do Zadra. Poslije se preko Bosne i Raške vratio
u svoj kraj.
Međutim je Vladimir bio držan u okovima, provodeći dane i noći u postu i molitvama.
Vidio je kako mu se ukazuje Gospodinov anđeo, hrabreći ga i javljajući mu budućnost.
kako će ga Bog osloboditi iz same tamnice i kako će mučenički stići u nebesko
kraljevstvo i primiti neuveniv vijenac i nagrade vječnog života. Tada se blažcni Vladimir,
ojačan viđenjem anđela, sve više i više odavao molitvama i postu. I tako je jednog dana
kći cara Samuela, po imenu Kosara, obodrena i nadahnuta Duhom Svetim, došla ocu i
tražila od njega da smije poći sa sluškinjama i umiti glavu i noge okovanima i
zarobljenima. Otac joj je to dopustio. I tako je ona pošla i učinila dobro djelo. Međutim,
gledajući Vladimira i videći da je on lijepa izgleda, ponizan, blag i skroman i pun
mudrosti i razboritosti Gospodnje, zadržala se i popričala s njim; razgovor s njim učinio
joj se slađim od meda i saća. Ne dakle zbog strasti, nego zato što je suosjećala s
njegovom mladošću i ljepotom, i budući da je čula da je on kralj i rođen od kraljevskog
roda, zavoljela ga je i otišla pozdravivši se s njim. Zatim je, u želji osloboditi ga iz okova,
pristupila pred cara, bacila mu se pred noge i ovako progovorila: "Moj oče i gospodaru,
znam da mi kaniš dati muža kako je običaj, a sada, ako tvoje veličanstvo hoće, ili mi daj
za muža kralja Vladimira, kojega držiš u okovima, ili znaj da ću prije umrijeti nego uzeti
za muža drugoga." Čuvši to, budući da je veoma volio svoju kćer i zato što je znao da je
Vladimir rođen od kraljevskog roda, car se razveselio i pristao da joj se molba ispuni i
odmah poslao po Vladimira, naredio da ga se okupa i obuče u kraljevsku odjeću i dovede
pred njega, te mu, dobrohotno ga gledajući i ljubeći pred velikašima svojeg kraljevstva,
dao svoju kćer za ženu. I tako, kad je po kraljevskom običaju proslavio svadbu svoje
kćeri, car je Vladimira postavio za kralja i dao mu zemlju i kraljevstvo njegovih očeva i
cijelu dračku zcmlju. Zatim je car poručio Dragimiru, stricu kralja Vladimira da dođe i
primi svoju zemlju Tribuniju, skupi narod i naseli zemlju. Tako se i dogodilo.

11
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Tako je Vladimir živio sa ženom Kosarom u svakoj svetosti i čednosti, voleći Boga i
služeći mu danonoćno, i u strahu pred Bogom i pravedno vladao narodu koji mu je bio
povjeren. A poslije neduga vremena preminuo je car Samuel, a carstvo dobio njegov sin
Radomir. On je bio snažan i hrabar i stupio je u mnoge sukobe s Grcima u vrijeme grčkog
cara Bazilija i zadobio svu zemlju do Konstantinopola. Bazilije pak, bojeći se da slučajno
ne ostane bez carstva, potajno je poslao Radomirovu bratiću Vladislavu izaslanike
poručujući mu: "Zašto ne osvetiš krv svojeg oca? Primi od mene zlata i srebra koliko
budeš htio i budi s nama u miru, te primi kraljevstvo Samuela, koji je ubio tvojeg oca i
svojeg brata. A ako možeš, ubi njegova sina Radomira, koji sada drže kraljevstvo." Kad
je to Vladislav čuo, složio se s tim i jednog dana, kad je Radomir išao u lov, on je jahao s
njim i udario ga i ubio. I tako je umro Radomir, a na njegovu mjestu kraljevao Vladislav
koji ga je ubio. Dobivši tako carstvo poslao je glasnike kralju Vladimiru da dođe k
njemu. Čuvši to, kraljica Kosara ga je zadržala govoreći: ``Moj gospodaru, nemoj ići, da
ti se - ne bilo tako! - ne dogodi isto što mom bratu, nego pusti mene da pođem, vidim i
čujem kako je kralj. Ako me želi uništiti, neka uništi; samo da ti ne nastradaš." Uz
muževu volju dakle kraljica je pošla svojem bratiću, koji ju je primio s počastima, ali
prijetvorno. Zatim je drugi put poslao izaslanike kralju, dajući mu zlatni križ i vjeru uz
riječi: "Zašto oklijevaš doći? Evo, tvoja je žena kod mene i nikakvo zlo nije pretrpjela,
nego uživa počasti od mene i mojih. Primi vjeru križa i dođi, da te vidim, pa da se sa
svojom ženom vratiš u svoj kraj s počastima i darovima." Kralj mu je odgovorio: "Znamo
da naš gospodin Isus Krist, koji je trpio za nas, nije pribijen na zlatan ili srebren križ,
nego na drven; zato, ako je tvoja vjera istinita i istinite tvoje riječi, pošalji mi drven križ
po rukama pobožnih ljudi, a ja ću doći vjerom i vrlinom gospodina našega Isusa Krista
uzdajući se u životvorni križ i skupocjeno drvo." Tada je on pozvao dva biskupa i jednog
pustinjaka, zlo im lažući o svojoj vjeri dao im je drven križ i poslao ih kralju. Kad su oni
došli, pozdravili su kralja i dali mu vjeru i križ. Kralj se primivši križ duboko poklonio do
zemlje, poljubio ga i spremio u njedra, te uzeo nekoliko njih i krenuo k caru.
Međutim je car naredio da mu se na putu postavi zasjeda, tako da, kad bude prolazio,
navale na njega i ubiju ga. Ali svernogući Bog, koji je čuvao svojeg slugu od djetinjstva,
nije htio zadrijemati mimo ljude. Poslao je naime svoje anđele da ga čuvaju. I kad je on
prolazio mjestom gdje su bile zasjede, zasjednici su vidjeli da kralja prate vojnici koji kao
da imaju krila i u rukama nose znakove pobjede, i kad su shvatili da su to anđeli, obuzeo
ih je strah pa su pobjegli svaki u svoj kraj. A kralj je stigao do carova dvora u mjesto,
koje se zove Prespa, i tek što je ušao, po svojem je običaju počeo moliti Boga na nebu.
Car pak, kad je doznao da je kralj stigao, rasrdio se velikom srdžbom. Pretpostavljao je
naime u srcu, da će on biti ubijen na putu prije nego što stigne k njemu, da se ne bi
učinilo da je on sudionik tog ubojstva ili da ga odobrava, jer je prisegnuo i dao križ
biskupima i pustinjaku u ruke, i zbog toga mu je pripremio zasjedu na putu. Ali kad je
vidio da mu se najopakije djelo izjalovilo, sjedeći za jelom poslao je naoružane da mu
odsjeku glavu. Dok se kralj molio, okružili su ga vojnici. A kad je to kralj vidio, pozvao
je biskupe i pustinjaka, koji su bili nazočni, i rekao: "Što je, moja gospodo? Što ste
učinili? Zašto ste me ovako prevarili? Zašto umirem bez krivice, vjerujući vašim riječima
i prisegama?" A oni se zbog srama nisu usudili gledati ga u 1ice. Tada se kralj pomolio i
ispovjedio, primio tijelo i krv Gospodina, i držeći u rukama onaj križ koji je dobio od
cara rekao: "Molite za mene, moja gospodo, i ovaj će mi častan križ zajedno s vama biti
svjedokom na dan Gospodnji da umirem bez krivice." Zatim je poljubio križ, poželio mir

12
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

biskupima i uz plač svih izišao iz crkve, a pred crkvenirn vratima odmah su ga ubili
vojnici i odrubili mu glavu 22. svibnja. Biskupi su pak uzeli njegovo tijelo i pokopali ga u
istoj crkvi uz himne i hvalospjeve. A da bi Bog objavio zasluge blaženoga mučenika
Vladimira, mnogi, koji su trpjeli od raznih bolesti, ušavši u crkvu i pomolivši se pred
njegovim grobom ozdravili su. A noću se tamo svima ukazivalo božje svjetlo i kao da je
gorjelo mnogo svijeća. Žena pak blaženog Vladimira mnogo ga je dana oplakivala
velikim plačem, većim nego što je moguće izreći. A car, kad je vidio čudesa koja je tamo
stvorio Bog, pokajao se i uplašio i dopustio svojoj sestrični da uzme njegovo tijelo i uz
počasti ga pokopa gdje god želi. Napokon je uzela njegovo tijelo i odnijela ga u mjesto,
koje se zove Krajina, gdje je bio njegov dvor, i sahranila u crkvi svete Marije. Njegovo
tijelo leži čitavo i miriše kao da je namirisano mnogim mirisima, a križ koji je dobio od
cara drži u rukama. U istoj se crkvi skuplja mnoštvo naroda svake godine na njegov
blagdan, a po njegovim zaslugama i nagovoru sve do danas tamo se ukazuju mnoga
dobročinstva onima koji mole čista srca.
Žena pak blaženog Vladimira Kosara zaredila se i živeći pobožno i sveto završila je život
u istoj crkvi i tamo je pokopana do nogu svojeg supruga.
U isto vrijeme, kad je tijelo blaženog Vladimira preneseno iz Prespe u Krajinu, car
Vladislav je skupio vojsku i krenuo osvojiti zemlju blaženog Vladimira i grad Drač, kako
mu je bilo obećano od cara Bazilija za ubojstva koja je počinio. I tako, dok je boravio kod
Drača, jednog dana, kad je objedovao i gozbovao, ukazao mu se naoružan vojnik s likom
svetog Vladimira. Obuzet jezom, glasno je počeo vikati: "Dotrčite, moji vojnici. dotrčite,
i branite me, jer me Vladimir hoće ubiti!" To rekavši ustao je sa stolice da pobjegne, ali
odmah udaren od anđela pao je na zemlju i umro tijelom i dušom. Tada su njegovi prvaci
i vojnici i svi ljudi, obuzeti velikom jezom i strahom, po taboru zapalili vatre i iste se noći
razbježali po svojim krajevima. I tako se dogodilo da je najzliji ubojica, koji je sjedeći za
jelom naredio odrubiti glavu blaženom Vladimiru i učinio ga mučenikom, sam bio ubijen
za vrijeme objeda, da postane Sotonin anđeo.
Tko hoće znati koliko se i kakvih moći i čuda Gospodin udostojao učiniti posredstvom
svojeg sluge blaženog Vladimira, neka pročita knjigu o njegovim djelima, u kojoj su
redom opisana njegova djela, i jamačno će doznati da je taj sveti čovjek bio jedan duh s
Gospodinom i Bog je bio s njim, kojem čast itd.
XXXVII. Međutim Dragimir, brat blaženog Vladimira, čuvši za carovu smrt, skupio je
narod i vojsku da vrati zemlju i kraljevstvo svojih očeva. Došavši dakle u zaljev grada
Kotora naredio jc prebaciti narod preko tjesnaca. A Kotorani su pripremili čamce i
donijeli mu ususret u izobilju kruh, vino i mnogo hranc te ga pozvali na gozbu na otok
koji se zove po svetom Gabrijelu. A on je s nekolicinom ušao u jedan čamac i stigao na
mjesto. Dok se pripremala gozba, Kotorani su vidjeli da je Dragimir s nekolicinom, a oni
brojni, i da mu nitko ne može doći u pomoć s kopna, jer je na otoku, počeli su
mcđusobno govoriti: "Bugarski je car mrtav, i mrtvi su kraljevi ove zemlje; on je jedini
preostao od njihove loze. Ako on poživi i dobije zemlju, neće nam biti dobro, jer će nas
tlačiti kao što su nas tlačili drugi kraljevi koji su bili njegovi očevi i braća. Ubijmo ga
dakle i više ncće biti nikoga iz njihove loze koji bi tlačio i mučio nas ili našu djecu."
Zatim, dok su sjedili za gozbom, to isto su među sobom ponavljali. Kad su se zagrijali
vinom, digli su se da ga ubiju. On, kad je to vidio, uzeo je svoj mač i pobjegao u crkvu, i
stojeći izvadio mač i branio se iznutra. A oni, stojeći vani, nisu se usudili ući. Tada su se
neki popeli na krov crkve i razbili ga i ubili ga gađajući ga kamenjem i drvima. Zatim su

13
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

se ukrcali na čamac i pobjegli. A narod, videći što se dogodilo, vratio se u svoje krajeve.
Dragimirova žena, kad joj je muž umro, vratila se u svoju domovinu. Bila jc kći
Lutomira, velikog župana Raške. Dok se vraćala s dvjema kćcrima, i sama budući
trudnom, našla je svojeg oca mrtva. Zatim je zajedno s majkom krenula u Bosnu svojim
ujacima. Na putu je rodila muško dijete u drinskoj županiji, u mjestu koje se zove
Brusno, i dala mu ime Dobroslav. On je odgajan u Bosni dok je bio mladić, a poslije su
ga roditelji odgajali u Raguziju. Tamo je za ženu dobio lijepu djevicu, nećaku cara
Samuela, s kojom je rodio pet sinova, imena kojih su ova: Gojslav, Mihala, Saganek,
Radoslav i Predimir.
XXXVIII. Dakle, po smrti bugarskog cara Vladislava car Bazilije jc skupio veliku vojsku
i mnoštvo brodova i počeo osvajati zemlju i zauzeo čitavu Bugarsku, Rašku i Bosnu i
čitavu Dalmaciju i sve primorske oblasti sve do granica Donje Dalmacije. Međutim
Dobroslav, budući da je bio mudar i snalažljiv, počeo se pokoravati Grcima i ponašati
kao njihov pomagač i saveznik i jahao je s njima po pokrajinama, a Grcima je potajno
davao savjet da prema narodu postupaju okrutno i nepravedno. Slično je potajno govorio
i narodu: "Zašto podnosite tako veliko zlo od Grka? Nepravedno vam sude, ali odnose
vam dobra, obljubljuju žene, vaše kćeri djevice obešćašćuju i sramote. Nikad vam nisu
moji očevi, koji su bili kraljevi prije mene, činili takve stvari. To je veliko i teško zlo." I
dok je tako djelovao po pojedinim mjestima, narod je počeo obraćati pozornost na nj i
veoma ga voljeti, a Grke žestoko mrziti. Međutim se narod posavjetovao i jednog dana,
složno izmijenivši poslanike i poruke, podigao se i u jednom danu pobio sve grčke
velikaše koji su se našli po cijeloj Dalmaciji.
Zatim su se svi ljudi skupili i poručili Dobroslavu i njegovim sinovima da dođu i prime
kraljevstvo svojih očeva. On je došao s pet sinova, koji su već bili mladići i vješti vojnici,
i primio kraljevstvo. I počeo je ratovati s Grcima i osvojio zemlju sve do Aplize. Tada je
grčki car, bijesan, pozvao jednog od svojih vojvoda po imenu Armenopol, i naredio mu
da dođe i napadne kralja Dobroslava i njegove sinove. On, skupivši veliku vojsku vojnika
i pješaka, stigao je sve do zetske ravnice.
I kralj Dobroslav, skupivši vojsku, predao je dio vojske četvorici sinova i poslao ih prema
istoku u mjesto koje se zove Vranje, da tamo čekaju ishod rata, a sam je sa sinom
Radoslavom sa zapada navalio na Grke i počeli su ih žestoko ubijati. I tako je Radoslav,
moćan mladić i vješt u oružju, ranjavajući desnicom i ljevicom, stigao do vođe i kad ga je
prepoznao, udario ga je mačem i zbacio s konja na zemlju. Vidjevši to, Grci su se
okrenuli u bijeg i palo je veliko njihovo mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti. A
mnoge od njih, kad su već mislili da su spašeni, napali su kraljevi sinovi koji su bili na
istoku, i pobili ih. I došlo je do pokolja i velikog poraza Grka tog dana. A Dobroslavovo
je kraljevstvo svakodnevno raslo i umnogostručavalo se. Napokon je kralj dao svojem
sinu Radoslavu županiju, koja se zove Gacko, jer se u ratu pokazao hrabrim i
pobjedničkim. Medutim grčki car, čuvši što se dogodilo, razbješnjen velikim bijesom i
ražalostivši se u duši, odmah je poslao izaslanike s nemalo zlata i srebra da ga daju
raškom županu i bosanskom banu i prvaku helmanske oblasti da pošalju vojsku i ljude
protiv kralja. Tada su župan i ban, skupivši mnoštvo naroda, poručili Lutovitu, prvaku
helmanske oblasti, da sjedini cjelokupno mnoštvo i da sam bude prvak i vođa čitavog
naroda. I tako je učinjeno. S druge strane car, skupivši veću vojsku nego prije, poslao je u
Drač poruku nekom toparhu Kurziliju, koji je tih dana držao Drač i svu dračku zemlju, da
bude na čelu svoj vojsci i da krene i uhvati kralja s njegovim sinovima, gdje god ih našao.

14
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Kurzilije je dakle stigao sa svom vojskom i zasjeo na ravnici grada Skadra, da se tamo svi
skupe. Tamo se dakle skupilo toliko mnoštvo, da ih je zemlja jedva primila. Zatim su
prešli rijeku i stigli na ravnicu grada Bara. I prvak Lutovid stigao je u Tribuniju sa
svojom vojskom. A kralj Dobroslav je sa svojim sinovima i ljudima ostao u Crmnici, a
kad je vidio da je mnoštvo Grka veliko, bojeći se da Lutovid ne prijeđe tjesnac i on
ostane zatvoren u sredini, pozvao je pet sinova i rekao im: "Vidite, najdraži sinovi, da je
grčka vojska velika, a nas je u usporedbi s njima vrlo malo; oduprijeti im se bitkom, čini
mi se, nikako nismo u stanju. Zato ćemo postupiti ovako: dvojica od vas, Gojslav i
Radoslav, neka ostanu, a ostala trojica uzmite svatko po dcsetoricu vještih s trubama i
rogovima i uspnite se na brda i raširite po vrhovima brda, tako da se učini kao da su Grci
u sredini. A ja ću s onima koji budu sa mnom usred noći navaliti na njihov tabor. A kad
začujete zvuk trube i roga, vi slično tomu okolo s brda podignite buku iz truba i rogova i
vičite iz sve« glasa. Poslije toga postupno siđite i približite se njihovu taboru, a kad
budete blizu, nemojte se bojati, nego budite hrabri i muški se borite, jer će nam ih
svemogući Bog predati u ruke."
Kad se dakle spuštala večer, tri kraljeva sina uspeli su se na brdo i učinili sve kako ih je
uputio kralj. U to je vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, htijući prestrašiti Grke,
pristupio Kurziliju i rekao mu: "Čuvaj se, gospodine, i budi budan i pazi kako ćeš se
izvući iz ovog mnoštva. Znaj da si sa svih strana opkoljen velikim mnoštvom." Te su
riječi pročule po taboru i sve je obuzeo velik strah. Kurzilije je odmah naredio da svi
stanu pod oružje i dao je postaviti čuvare i straže daleko od tabora. Međutim se kralj,
polako i tiho stupajući u noćnim satima sa svojom vojskom, približavao njihovu taboru.
Usred noći je stigao tamo gdje su bili grčki čuvari i stražari i navalio na njih, i neke
pobio, a neke nagnao u bijeg. Kad su to vidjeli Grci, veoma su se zbunili. Uskoro je
zazvučala kraljeva truba, i oni koji su bili s kraljem svirajući rogove počeli su vikati
snažnom vikom. I kraljevi sinovi, koji su bili po brdima, slično tomu su počeli sa svih
strana svirati trube i rogove i vikati. Zatim su se polako spuštali niz padine brda i
približavali se neprijateljima. Slično je činio i kralj, a Grci su se počeli veoma plašiti, i
budući da su čuli da oni polako silaze, jer je bila noć i nisu mogli vidjeti, mislili su da je
to ogromno mnoštvo, kako su čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba i rogova i
vika već blizu i da ih napadaju, uhvatila ih je panika i dali su se u bijeg. A kad su kralj i
oni koji su bili s njim shvatio da su Grci počeli bježati, pred zoru su navalili na njihov
tabor i počeli su ih sjeći, ranjavati i pobijati, goneći ih iza leđa. Slično tomu su ih i
kraljevi sinovi žestoko udarali i ubijali sa svih strana. A kad je, ubijajući i goneći ih, kralj
sa svojim sinovima i ljudima prešao potok, koji teče kroz Prapratnu, i stigao u šumu,
Gojslav je, ne prepoznajući oca jer su bili prekriveni prašinom i krvlju pa jedan nije
prepoznavao drugoga, napao oca i zbacio ga s konja na zemlju, ali nije ga ranio. Tada je
on viknuo: "Bože, pomiluj, Bože, pomiluj!" Sin ga je odmah prepoznao po glasu, sišao s
konja i uhvatio oca za nogu govoreći: "Oprosti, oče, jer te nisam prepoznao." A otac
njemu: "Ne boj se, sine, jer božja milost je još uvijek s nama, jer me nisi ni ranio ni
ubio." Tada je kralj stao na to mjesto i nazvao mjesto imenom Božja Milost, što latinski
znači Dei misericordia. To se mjesto tako zove sve do današnjeg dana, jer je Bog kralju
ukazao milost, da on ne bude ubijen od sina, i zato što je Bog toliko mnoštvo predao
nekolicini u ruke. Kraljevi sinovi progonili su neprijatelje sve do rijeke Drine, ranjavajući
ih i ubijajući, pa i zarobljavajući, i mnogo njih svezanih doveli sa sobom pred oca u
Božju Milost. A Kurzilije je teško ranjen preživio; ali kad je stigao u ravnicu grada

15
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Skadra, umro je. Na tom je mjestu postavljen križ, koji se do danas zove Kurzilijev križ.
Zatim je kralj poslao sina Gojslava s vojskom ususret knezu Lutovidu, davši mu pedeset
Grka, koji su bili zarobljeni i ranjeni, da ih, kad se približi neprijateljima, pošalje tako
ranjene i krvlju oblivene u tabor kneza Lutovida, da Grci jave što im se dogodilo, a ako to
Grci ne bi htjeli učiniti, da im svima odrubi glavu. A to je kralj učinio zato da kneza i
njegovu vojsku obuzme strah, kad ih vide tako pobijene. Gojslav je dakle učinio sve što
mu je naredio otac. Pokrenuo je vojsku i preplovio zaljev, putujući Kanalom. Uspeo se na
brdo koje se zove Klobuk. Tada je, budući da je Lutovidova vojska bila blizu, poslao
spomenute Grke u njegov tabor. Kad su oni koji su bili s Lutovidom to vidjeli i čuli što se
dogodilo, veoma su se uplašili. A knez Lutovid, budući da je bio ratoboran i vješt u
oružju, nije se bojao ni najmanje. Zato je poručio Gojslavu govoreći: "Tvoja me
oštroumnost nimalo ne uznemirava. Ali, ako si muškarac i nešto vrijediš, uzmi sa sobom
dva vojnika, a ja ću isto tako sići u polje da se borimo, i saznat ćeš tko sam ja." Gojslav je
odobrio te riječi i odmah uzeo sa sobom dva vješta vojnika i sišao u polje. Isto tako je
sišao i knez. A kad su se počeli boriti, jedan od Gojslavovih vojnika, po imenu Udobik,
navalio je na kneza Lutovida, udario ga i bacio na zemlju. Tada je drugi počeo vikati:
"Trčite, suborci i saveznici, trčite, jer Lutovid je pao i mrtav je." Zbog njegova ubojstva
svi su počeli bježati. Lutovid pak, budući da je bio ranjen, našao je konja i dao se u bijeg.
A oni, koji su bili s njim, videći da je pao i bio ranjen, svi su se okrenuli u bijeg. A
Gojslav ih je sa svojima čitav taj dan gonio, a kad su skupili plijen, kao pobjednici su se
vratili u svoja mjesta. I od tog je dana zemlja bila u miru pod nadzorom kralja i njegovih
sinova; i nitko im se nije usudio opirati, nego su svi prema njemu bili miroljubivi.
Medutim je kralj Dobroslav dao brojna dobra onom Baraninu, koji je Kurziliju javio da je
opkoljen velikim mnoštvom i obećao mu da to djelo neće nikad zaboraviti ni on sam ni
njegovi sinovi. Zatim su kraljevi sinovi zauzeli čitavu dračku zemlju sve do rijeke Vajuše
i tamo izgradili tvrđavu i smjestili u nju hrabre ljude. Oni su svakodnevno izlazili i
pljačkali Grke i zarobljavali ih. Slavni kralj Dobroslav vladao je dvadeset pet godina, a
prikovan za postelju umro je u Prapratni u svojem dvoru. A njegovi su se sinovi skupili i
oplakali ga i pokopali u crkvi svetog Audrije u njegovoj kapeli uz veliku čast i slavu.
XXXIX. Po kraljevoj smrti njegovi su se sinovi sastali s kraljicom, svojom majkom, i
odlučili među sobom podijeliti zemlje i oblasti svojih očeva, tako da svatko posjeduje
svoj dio. Tako je Gojslav s najmlađim bratom dobio Tribuniju sa Grispuli, Mihala Oblik i
Prapratnu i Crmnicu, Saganek županiju Gorsku, Kupelnik i Bareci, a Radoslav županiju
Luku, Podlužje i Kučevo s Budvom.
Poslije toga kraljica je sa svojim prvorođenim sinom Gojslavom vladala kraljevstvom i
sinovima. A nitko od njih nije bio nazivan kraljem, dok je živjela kraljica, njihova majka,
nego su se samo nazivali knezovima. I tako je u jedno vrijeme Gojslav ostao prikovan uz
postelju, i dok je nejak ležao u postelji, neki iz Tribunije, koji su se zvali Skrobimezi,
dogovorili su se i došli mu i ubili ga dok je ležao u postelji, a njegova brata Predimira su
uhvatili i isto tako ubili. Zatim su postavili za svojeg poglavara i gospodara nekog
Domaneka.
Kad su to čuli njihova braća Mihala i Sagnek i Radoslav, skupili su vojsku i došli u
Tribuniju, uhvatili te ubojice i odredivši im razne kazne pogubili ih najgorom smrću; ali
Domanek se s nekolicinom spasio. Zatim su Mihala i Radoslav tamo ostavili Saganeka i
vratili se u Zetu. Poslije nedugo vremena Saganek se, bojeći se, i sam vratio u Zetu u
svoje županije. Domanek je ponovo došao i ušao u Tribuniju. A kad je Mihala vidio da

16
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

Saganek ne želi ići u Tribuniju, pozvao je Radoslava i rekao mu da krene i obrani

tribunijsku oblast. On je odgovorio da nikako ne želi ostaviti svoj dio koji mu je pripadao
u Zeti. Tada su Mihala i Saganek, oba brata, bojeći se da Grci ne napadnu zemlju, jer su
se Grci pripremali doći, ali nisu im htjeli izići ususret pred zemaljskim velikašima,
prisegnuli bratu Radoslavu i napisali mu privilegij da će on sam i njegovi nasljednici
imati dio Zete, a ako on uzmogne prisvojiti Tribuniju ili bilo koju drugu oblast, da će ona
pripadati njemu i njegovim nasljednicima kao nasljedstvo i posjed bez prigovora i
potraživanja njih ili njihovih nasljednika, i da to nikad neće potraživati bilo oni, bilo
njihovi nasljednici.
Tada je Radoslav skupio ljude i otišao i ušao u Tribuniju i porazio Domaneka, svladao ga
i ubio. Zatim je ušao u helmansku oblast i osvojio je.
XL. U to je vrijeme umrla kraljica, a Mihala je dobio kraljevstvo. Imao je sedam sinova,
imena kojih su ova: Vladimir, Prijaslav, Sergije, Derija, Gabrijel, Miroslav i Bodin. I
budući da je imao tih sedam sinova, po primitku kraljevstva nijc htio čuvati prisegu
svojem bratu Radoslavu, nego mu je oteo zetsku županiju i dao je svojem sinu Vladimiru.
U to je vrijeme umrla žena kralja Mihale, a on je uzeo drugu ženu, Grkinju, carovu
sestričnu. S njom je rodio četiri sina, imena kojih su ova: prvi Dobroslav, drugi Petrislav,
treći Nikofor, četvrti Teodor. Dobroslav, Nikofor i Teodor nisu mu donijeli potomstvo,
ali Petrislavu se rodio... Bodin, koji je zavladao cijelim kraljevstvom. Vladimir i njegova
braća krenuli su u Rašku i osvojili je. On ju je dao u vlast sinu Petrislavu. Poslije su
krenuli u Bugarsku i stupili u mnoge bitke s Grcima i Bugarima i osvojili cijelu
Bugarsku. Tu je pokrajinu kralj Mihala dao sinu Bodinu da njome vlada.
Međutim je Bodin na glavu stavio dijadem i dao se proglasiti carom. Grčki se car
razljutio kad je to čuo, skupio je snažno mnoštvo i poslao ga da porazi Bodina. I Bodin je
skupio mnoštvo i krenuo im ususret. Jednog su se dana oba naroda počela žestoko ubijati
i ranjavati. Tamo je bugarski car poražen i zarobljen od Grka, a po carovu nalogu poslan
je u izgnanstvo u grad Antiohiju. A ostala Bodinova braća, budući da nisu odobravala
grijeh svojeg oca prema Bogu zbog krivokletstva, jahala su po pokrajinama ovamo i
onamo i nakon što su stupili u brojne bitke svi su poginuli u ratu za očeva života, ne u
jednom danu, nego svaki u svoje vrijeme. Kralj Mihala vladao je trideset pet godina i
umro je. Pokopan je uz velike počasti u samostanu svetih mučenika Sergija i Baka.
XLI. Zatim je kraljevstvo dobio njegov brat Radoslav. On je imao osam sinova i četiri
kćeri. Imena njegovih sinova su ova: prvi Branislav, Gradislav, Hvalimir, Stanihna,
Kočapar, Gojslav, Dobroslav i Pribinek. A kralj Dobroslav bio je miroljubiv i blag i
bogobojazan cijelog svog života. Dok je on vladao, javljeno mu je da je njegov nećak
Bodin živ, a car, koji ga je poslao u izgnanstvo, da je preminuo. Čuvši za to, poslao je u
Antiohiju i dao ga oteti iz zatvora i dovesti sebi. Kad se on vratio, kralj i njegovi sinovi
radosno su ga primili, a kralj mu je dao Grepoli i Budvu. U šesnaestoj godini kraljevanja
kralja Radoslava Bodin je zaboravio dobra koja mu je učinio kralj i nije mu ostao vjeran,
nego se urotio sa svojom maćehom i njena četiri sina, koja su mu bila braća po ocu, i
zajedno sa svojom braćom odmetnuo se od kralja. A kralj, budući da je bio blag i
miroljubiv, nije htio stupiti s njim u bitku, nego se ponizno sa svojim sinovima povukao u
tribunijsku oblast. Tako je on star i preživjevši mnogo dana zaspao sa svojim očevima, a
pokopan je uz velike počasti u samostanu svetog Petra od Polja.
XLII. Poslije toga je Bodin, dobivši kraljevstvo, ušao u Zetu i počeo pokoravati svoje
bratiće. Tada je Petar, nadbiskup barske stolice, čovjek dobre uspomene, videći da je

17
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

među braćom velika svađa i nesloga, stao izmedu njih sa svećenstvom i narodom.
Porazgovarali su s njima i utvrdili mir među njima, a Bodin i braća su jedni drugima
prisegli da će živjeti u miru i slozi. Međutim se Branimiru rodilo šest sinova, imena kojih
su ova: prvorođeni Predihna, Petrislav, Gradihna, Tvrdislav, Dragel i Grubeša. A kralju
Bodinu je Jakvinta, kći Arhiriza i grada Bara, rodila četiri sina, imena kojih su ova:
Mihala, Georgije, Arhiriz i Toma.
Po sklopljenju mira Bodin je s braćom krenuo u Rašku, porazio je, osvojio i zavladao
njome. Tamo je postavio dva župana sa svojeg dvora, Velkana i Marka. Oni su prisegli da
će i oni sami i njihovi sinovi biti pravi ljudi kralja Bodina i njegovih sinova ili
nasljednika. Zatim je osvojio Bosnu i tamo namjestio kneza Stjepana. Poslije je kralj
Bodin, nakon smrti Roberta Guiscarda, oteo iz vlasti Franaka, koji su bili u Draču i u
cijeloj dračkoj zemlji, i zauzeo svu dračku zemlju i sam grad Drač. Zatim je sklopio mir s
carom i vratio mu grad.
Bodinova žena Jakvinta, videći da Branislavovi sinovi rastu i množe se, bila je vrlo
žalosna. Bojala se naime da će, ako njem muž umre, Branislav ili njegovi sinovi dobiti
kraljevstvo. Zato im je stalno zavidjela i tražila je prikladno vrijeme da uništi oca i
sinove. I tako u jedno vrijeme, kad su Branislav sa svojim bratom Gradislavom i sinom
Predihnom miroljubivo stigli kralju u grad Skadar, Jakvinta je vidjela da su stigli sami i
razveselila se, prišla kralju i drsko počela navaljivati na nj i nagovarati ga da ih uhvati i
stavi u zatvor, u protivnom da ne može s njim živjeti, ako to ne učini. Govorila mu je:
"Znam da ćeš umrijeti, a oni dobiti kraljevstvo, a tvoji će sinovi jesti za njihovim
stolom." Što dalje reći? Žena je svladala kralja Bodina, kao Herodova Heroda, i dok su
sjedili za jelom i gostili se, po kraljevu su nalogu uhvaćeni i stavljeni u zatvor, a budući
da se kralj nije htio oduprijeti volji svoje žene, postao je krivokletnik za stolom, kao što je
Herod postao ubojica. Kad su to čula njihova braća i sinovi i nećaci, skupili su svu
rodbinu i otišli u Raguzij, te ušli u grad s četrdeset ljudi u oružju. Čuvši kralj da su
pobjegli, skupio je vojsku, došao i opsjeo grad i počeo ga osvajati. Tada su braća i sinovi
kneza Branislava i oni koji su bili s njima izlazili iz grada i svakodnevno nanosili vojsci
kralja Bodina velik pokolj. Jednog dana, kad su izišli i ubili i ranili mnoge, Kočapar je
rukom bacio koplje i probo i ubio nekog Kosara, kojega je kraljica veoma voljela. Kad je
to kraljica vidjela, odmah se raspuštene kose počela snažno udarati po licu, plakati i
govoriti svojem mužu: "Jao, jao, jao! Zar ne vidiš, kralju, kako ubijaju tvoje? Njihova je
rodbina kod nas, a oni ne prestaju svakodnevno ranjavati i ubijati tvoje! Zar ne vidiš što
je učinio Kočapar? Zašto dopuštaš da žive njihova braća, koju držiš u okovima'?" Tada je
kralj u bijesu pružio svoj mač i naredio da odrubi glava knezu Branislavu i njegovu bratu
i sinu pred gradom Raguzijem, i to pred njihovom rodbinom, dodavši krivokletsvu
ubojstvo. Tada su se biskupi i opati, koji su došli moliti kralja da im ne odrubi glave,
nego da ih pomiri, videći da su im glave već odrubljene jer su zakasnili, veoma rastužili i
počeli su žestoko napadati i koriti kralja što je poslušao riječi svoje žene i ubio svoju
braću. Kralja je odmah obuzelo kajanje i gorko je zaplakao, a budući da su mu to bila
braća, dao ih je počasno pokopati. A nadbiskupi i opati su uzeli njihova tijela i uz veliku
svečanost ih pokopali na otoku svetog Benedikta na otoku koji je pred Raguzijem. Poslije
toga su njihova braća i sinovi i ostali koji su bili u gradu doznali da neki žele predati grad
kralju, te su pripremili brodove i njima svi otplovili u Split. Odatle su se prebacili u
Apuliju, a zatim u Konstantinopol do cara. Međutim je kralj zauzeo grad Raguzij i
podigao tamo tvrđavu. A poslije se vratio u Skadar. Vladao je dvadeset šest godina, a u

18
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

dvadeset drugoj je dao odrubiti glave svojoj braći. Kad je prošlo dvadeset šest godina i
pet mjeseci njegova kraljevanja, umro je, a pokopan je po kraljevskom običaju u
samostanu svetih mučenika Sergija i Baka.
XLIII. Tada ga je na kraljevskoj vlasti htio naslijediti njegov sin Mihala, ali zbog
nevaljalosti njegove majke narod u zemlji to nije htio, nego su sebi za kralja postavili
Dobroslava, brata kralja Bodina. Za svojeg kraljevanja počeo je okrutno postupati s
narodom. U to vrijeme braća i sinovi kneza Branislava, čuvši da je kralj Bodin preminuo,
po carovoj naredbi stigli su u Drač, gdje se Gojslav oženio i tamo ostao sa svojim
nećacima. I njegov brat Kočapar krenuo je u Rašku. Odatle je sa županom Belkanom
skupivši narod pošao protiv kralja Dobroslava. A kralj je skupio narod i htio se braniti.
Kad je došlo do bitke u Duklji kod rijeke koja se zove Morača, pao je dio naroda kralja
Dobroslava, a on sam je zarobljen. Zatim su Kočapar i Belkan poslali kralja Dobroslava u
okovima u Rašku, otišli u Zetu i zauzeli je i opljačkali najveći dio Dalmacije. Poslije toga
Belkan je krenuo u Rašku, a Kočapar je ostao u Zeti. Zatim je Belkan s Rašanima kovao
spletke protiv Kočapara da ga uništi. On je to doznao i otišao u Bosnu i tamo se oženio
kćeri bosanskog bana, a nakon nedugo vremena je umro u ratu u Helmaniji.
XLIV. Međutim se sastao narod i postavio sebi za kralja Vladimira, sina Vladimira, koji
je bio sin kralja Mihale. Dok je kraljevao, volio je mir i sa svima bio u miru. Skupio je
kod sebe svu svoju braću i oženio se kćeri raškog župana, a zemlja je bila u miru
dvanaest godina. Nakon što je kralj dobio Belkanovu kćer, župan je pustio kralja
Dobroslava, koji je bio držan u okovima, jer je bio stric kralja Vladimira. Pušten, otišao
je svojem nećaku. Kad ga je vidio kralj, odmah ga je naredio uhvatiti i staviti u zatvor, a
on je ostao u zatvoru dokle god je vladao njegov nećak Vladimir. A u dvanaestoj godini
vladanja kralja Vladimira Jakvinta, na savjet nekih najgorih ljudi koji su bili neprijatelji
župana Belkana, pripremila je u Kotoru, gdje je živjela, neki smrtonosan napitak i dala im
ga. A oni su stigli u Skadar i dali su kralju piti iz ruku njegovih slugu, a on je tada,
prevaren od njih, pao u postelju. A kraljica Jakvinta, znajući da će on umrijeti, stigla je sa
svojim sinom Georgijem u Skadar posjetiti kralja. Kad ju je kralj vidio, odbio ju je i
naredio joj da iziđe van. Kad je izišla, rekla jc nazočnima: "Zašto se kralj tako ponaša?
Kakvo sam ja zlo učinila? Ako gospodin kralj hoće znati, sam stric Dobroslav, koji je
držan u okovima, uredio je da gospodin kralj umre." To je rekla u želji da uništi
Dobroslava, jer se bojala da će on naslijediti kraljevstvo. I odmah je odatle otišla i stigla u
Garizu, čekajući kraljevu smrt. Poslije je poslala tajnu poruku kraljevim ljudima, mnogo
im obećavši, da unište Dobroslava kad kralj umre. To je i učinjeno. Kralj je naime umro i
pokopan je u samostanu svetog Sergija i Baha, a kraljevi ljudi su uhvatili priliku i po
Jakvintinu savjetu se urotili protiv kralja Dobroslava, izvukli ga iz zatvora i iskopali mu
oči, uškopili ga i poslali u samostan svetog Sergija i Baha, gdje je dugo živio s monasima
i poslije umro.
XLV. Po smrti kralja Vladimira kraljevstvo je dobio Georgije, sin kraljice Jakvinte. U
drugoj godini svojeg kraljevanja htio je tajno zarobiti Branislavove sinove, ali nije uspio.
Doznali su naime za neku nakanu i otišli u Drač svojem stricu Gojslavu; samo je Grubeša
uhvaćen i poslan u zatvor u Skadru. U to je vrijeme vojvoda Kalo Joan Kumano skupio
vojsku i krenuo s Gojslavom i njegovim nećacima protiv kralja Georgija. I kralj je skupio
narod i pripremio se za bitku protiv njih. I tako, kad su stupili u bitku, strana kralja
Georgija je poražena, mnogi su ubijeni, a vrlo mnogo njih zarobljeno. A kralj se s
nekolicinom spasio i pobjegaao u Oblik. Poslije toga vojvoda i ostali napali su Skadar i

19
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

osvojili ga. Tamo su izveli Grubešu iz zatvora i po carovoj naredbi narod ga je postavio
za kralja. A vojvoda mu je ostavio vojsku i vratio se u Drač.
Za njegova kraljevanja, kralj Georgije, znajući da je Grubeša vješt vojnik i moćan i
hrabar u ratu, pobjegao je u Rašku. Njcgova jc pak majka zarobljena kod Kotora i
odvedena u Konstantinopolu, gdje je i umrla. Grubeša je vladao sedam godina, a zemlje
je u njegovo doba bila u miru i znatno se obnovila. U to je naime vrijeme Bog dao obilje
žita i vina, a zemlja se napunila svim plodovima. Konačno, u sedmoj godini njegove
vladavine došao je protiv njega kralj Georgije s Rašanima. Kralj Grubeša se spremio za
bitku protiv njega, ali u samoj bitki je poginuo hrabro se boreći i sukobljavajući pred
gradom Antibarom. Uz počasti je pokopan u biskupiji istog grada u crkvi svetog
Georgija.
Poslije toga kralj Georgije je dobio kraljevstvo, ali ne i zemlju. Poslao je poruku braći
kralja Grubeše, koja su još živjela, Dragihni i Dragilu, i sklopio s njima mir i prisegnuo
da će s njima podijeliti zemlju i neće im učiniti nikakvo zlo. Kad su oni došli, vjerovali su
mu zbog prisege. Dao im je dio zemlje i županije u Zeti i počeo ih veoma voljeti. A to je
kralj činio zato da može prevariti njihova trećeg brata Dragihnu i privući k sebi, da ih
poslije uništi. Dragihna je ostao u Raškoj i tamo se oženio ženom, koja mu je rodila četiri
sina: prvi je bio Radoslav, a zatim Ivan i Vladimir. Međutim je Dragilo sa svima iz svoje
zemlje upao u podgorsku oblast i osvojio Onogoste i mnogo drugih županija. A kralj,
videći da je mudro postupio, to mu se veoma svidjelo. Zatim je kralj na Dragilov nagovor
skupio vojsku i otišao u Rašku i u borbi je osvojio i opljačkao. Tamo su našli Uroša u
zatvoru, u koji su ga poslali rođaci, i oslobodivši ga postavili su ga za raškog župana.
Zatim se kralj sa svima svojima vratio u svoje mjesto s velikim plijenom. Gradihna se u
to vrijeme povukao u Helmaniju. Poslije, videći da se Dragilo s bratom i nećacima mudro
ponašaju i svakodnevno množe i rastu u ljubavi svih ljudi, naveden zavišću i bojeći se da
ga narod u zemlji ne voli iskreno, da slučajno ne ostane bez kraljevstva dao je uhvatiti
Mihala, sina kralja Vladimira, i poslije njega Dragila i smjestio ih u zatvor. A Dragihna
se sa svoja četiri sina Prvošem, Grubišom, Nemanjom i Sirakom spasio i pobjegao u
Drač. A čuvši da su njegov brat i nećaci u okovima, otišao je i sam u Drač. Zatim je
vojvoda Pirigordi s Dragihnom i Gradihnom skupio narod i veliku vojsku i zauzeli su
zemlju sve do Vranja i Antibara. Ali budući da je vojvoda htio ići u Konstantinopol,
Gradihna je ostavio svojeg nećaka Boroša u Obliku da čuva tvrđavu, pa su otpratili
vojvodu sve do Drača. Međutim je kralj Georgije, bijesan, naredio da se Dragilo i njegov
nećak Mihala liše vida, zato što su ga Gradihna i njegov brat napali. A pošto je vojvoda
Pirigorti otišao u Konstantinopol, u Drač je došao drugi vojvoda, Kiri Aleksije de Condi
Stephano. Međutim je kralj Georgije skupio narod i došao i opsjeo Oblik, a Boroš se sa
svojima hrabro branio. Kad je to čuo Kiri Aleksije, skupio je vojsku s Gradihnom i
njegovim bratom i krenuli su protiv kralja. A budući da je kralj već postao mrzak cijelom
narodu, nije bilo nikoga tko bi mu to javio, sve dok nije stigao vojvoda s Gradihnom i
vojskom. Oni su napali njihov tabor i ubili i ranili mnogo njih i natjerali ih u bijeg. Kralj
se tada spasio i pobjegao u Crmnicu. A vojvoda, prognavši ga, ostavio je Gradihnu s
vojskom i sam se vratio u Drač. Budući da je tada zbog pljački i ratova zemlja već bila
opustjela i svakog je dana sve više bila pusta, odmetnuo se Dekatar, a poslije i sva zemlja
kralja Georgija. A Gradihna je sa svojima počeo zauzimati zemlju i progoniti kralja. S
druge pak strane progonili su ga Rašani. A kralj se sa svojima skrivao po planinama i
šumama bježeći ovamo i onamo, a videći da ga progone sa svih strana, ne znajući što

20
______________________________________________http://www.istorijaonline.com

činiti, ušao je u tvrdavu koja se zove Obol.

Tada je Gradihna osvojio zemlju sve do Dekatara, osim tvrdave u kojoj se krio kralj.
Međutim je vojvoda došao u Skadar, a Gradihna mu je poručio da što brže stigne da se
domognu tvrdave i kralja. Kad je on došao s vojskom, opsjeli su tvrđavu. Tada su se oni,
koji su se činili kraljevim prijateljima i bližnjima i jeli njegov kruh, podigli protiv njega i
jedni izvana, drugi iznutra predali tvrđavu i kralja vojvodi Kiri Aleksiju. Vojvoda ga je
uhvatio i odveo sa sobom u Drač, odakle ge je u okovima poslao u Konstantinopol, gdje
je on umro u zatvoru.
XLVI. Poslije toga, narod se sastao i postavio Gradihnu za kralja. Kad je on primio
kraljevstvo, počeo je narodu vladati po svemu pravedno. Bio je čovjek koji se bojao Boga
i volio ga, pobožan i milosrdan, zaštitnik i branitelj udovica i siročadi i u svima svojim
djelima istaknut po svakoj dobroti. Međutim su se oni, koji su bili raspršeni po oblastima
i pokrajinama i u Apuliji, čuvši za dobrotu njegova života, vratili u svoja mjesta, u svoju
domovinu, i napunili i nastanili zemlju, koja je već ostajala gotovo uništena i pusta. U
vrijeme svoje vlasti kralj Gradihna je bio izložen i mnogima nepravednim zasjedama i
napadima zlih ljudi, ali iz svih ga je izbavio Bog. Kad se napunilo jedanaest godina
njegova kraljevanja, pošao je putom svih i počinuo u miru sa svojim očevima. Uz počasti
i veličanstveno pokopan je u samostanu svetih mučenika Sergija i Baha rukama svojih
sinova kneza Radoslava, Ivana i Vladimira.
XLVII. Poslije toga je knez Radoslav krenuo caru Emanuelu i ljubazno je od njega
primljen. On mu je dao vladati i kraljevati cijelom zemljom, kako ju je držao njegov otac.
Zatim je knez Radoslav, stigavši od cara, počeo vladati i gospodariti zemljom sa svojom
braćom. Poslije su ustali neki zlikovci, stari neprijatelji, i odmetnuli se od njega i doveli
Uroševa sina Desu i predali mu Zetu i Tribuniju. A Radoslavu i njegovoj braći ostala je
primorska oblast i grad Dekatar sve do Skadra, i oni su se neprekidno borili i ratovali
protiv Uroševa sina i ostalih neprijatelja sve dok nisu uzmogli vratiti zemlju koja se
odmetnula od njih i obraniti onu kojom su vladali. I tako dalje.

21