DINA

- BITKA ZA CORIN
Brian Herbert Kevin JL Anderson
Premda su misaoni strojevi pobili milijarde ljudskih bića, ne
moramo te ljude zvati žrtvama. Ne moramo ih zvati gubitkom.
Kolebam se čak nazvati ih mučenicima. Svaka osoba koja umrla u
tom Velikom Ustanku mora biti ništa manje već heroj.
- SERENA BUTLER, privatna pisma Vijeću Džihada
Ne zanima me koliko dokumenata mi pokazujete - koliko
zapisa, razgovora ili prokletih megabita dokaza. Ja sam vjerojatno
jedina još živa osoba koja zna istinu o Xavieru Harkonnenu i razloge
njegova postupanja. Šutio sam sva ova desetljeća, jer je Xavier tako
tražio od mene, jer bi tako i Serena Butler željela i jer je to bilo u
interesu Džihada. No, ne pretvarajte se da je ono što govori vaša
propaganda ispravno, bez obzira koliko mnogo građana Lige vjeruje u
nju. Prisjetite se, ja sam proživio te događaje. Nitko od vas nije.
- VORIAN ATREID, privatni dopis Ligi plemića
Najteža pogreška svake misaone osobe je vjerovanje da je
jedna osobita verzija povijesti apsolutna činjenica Povijest je
zabilježena od strane niza promatrača, a ni jedan od njih nije
nepristran. Uz to, činjenice su iskrivljavane i pukim tijekom vremena
te - posebno u slučaju Butlerijanskog Džihada -tisuća godina
mračnog doba čovječanstva, namjerno pogrešnim tumačenjem od
strane vjerskih sekti te neizbježnim izobličenjem kakvo nastaje kad se
iz nehata akumuliraju pogreške. Stoga mudra osoba gleda na povijest
kao na niz poduka koje treba upamtiti, izbora i posljedica koje valja
uzeti u obzir i prodiskutirati, te pogrešaka koje se više nikada ne bi
smjele počiniti.
— PRINCEZA IRULAN, iz predgovora Povijesti Butlerijanskog
Džihada
1. DIO 69. GODINA P.C. (PRIJE CEHA)
Stroj ne uništava. On stvara, pod uvjetom da je uvijek nad njim
ruka dovoljno jaka da ga nadzire i njime vlada.
RIVEGO, muralist sa Stare Zemlje
Erazmusu se ta društvena hijerarhija medu umirućim i
beznadnim ljudima činila fascinantnom, čak i zabavnom. Njihova
reakcija je u cjelini bila dijelom eksperimentalnog procesa i on je te
rezultate smatrao vrlo vrijednima.
Odjeven u svoju grimiznu odjeću, taj je robot hodao hodnicima
svojeg vrlo pažljivo i do u detalje savršeno uređenog laboratorija na
Corrinu. Ta je odjeća sama po sebi bila afektacija za kojom je posegnuo
kako bi sebi dao što otmjeniji izgled. Nažalost, ove su žrtve u svojim
zapečaćenim ćelijama polagale malo pozornosti toj njegovoj
profinjenosti, jer su bile usredotočene na vlastitu patnju. Tu se nije dalo
ništa učiniti, jer su se ti zbunjeni ljudi vrlo teško mogli usredotočiti na
bilo što ako to nije izravno utjecalo na njih.
Desetljećima ranije, odredi učinkovitih građevinskih robota
sagradili su ovo zdanje pod visokom kupolom, strogo prema njegovim
preciznim uputama. Te brojne, dobro opremljene komore… od kojih je
svaka bila posve izolirana i sterilna… sadržavale su sve što je Erazmusu
bilo potrebno za njegove eksperimente.
Nastavljajući tako sa svojim redovitom inspekcijskim
obilaskom, taj je neovisni robot prolazio pokraj zastakljenih prozora
zapečaćenih ćelija u kojima su, vezani za krevete, ležali oni na kojima je
testirao kugu. Neki od njih su već bili paranoični i u deliriju, pokazujući
simptome djelovanja retrovirusa, dok su ostali bili užasnuti, a za to su
imali sasvim dobre i racionalne razloge.
Sada je već testiranje na tom isplaniranom oboljenju bilo pri
kraju. Postotak izravne smrtnosti iznosio je četrdeset i tri posto…
nedovoljno dobro, no to je još uvijek bilo najsmrtonosnije virusno
oboljenje zabilježeno u ljudskoj povijesti. To će poslužiti svojoj svrsi, a
Omnius nije mogao još dugo čekati. Nešto se treba učiniti brzo.
Ljudski sveti pohod protiv misaonih strojeva vukao se već
gotovo jedno stoljeće, uz mnogo razaranja i smetnje. Ti stalni i fanatični
napadi Armije Džihada nanijeli su Sinkroniziranom carstvu
neprocjenjivu štetu, uništavajući robotizirane ratne brodove tako brzo
kako su ih različite inkarnacije sveuma mogle ponovno izgrađivati. S
Omniuso-vim razvojem se neoprostivo otezalo. Na kraju je Omnius
zahtijevao neko rješenje. Kako se izravan vojni sukob nije pokazao
dovoljno učinkovitim, tražio se drugi način. Na primjer, kuga.
U skladu s izvedenom simulacijom, brzošireća epidemija mogla
bi poslužiti kao superiorno oružje pomoću kojeg bi se mogli riješiti
ljudske populacije… uključujući tu i njihove vojne snage… dok bi
pobjedničkim misaonim strojevima ostala netaknuta sva infrastruktura i
svi resursi. Kad bi ta posebno dizajnirana kuga obavila svoje, Omnius bi
se mogao oporaviti i sustavi bi opet proradili.
Erazmus je imao izvjesne sumnje glede te taktike, bojeći se da bi
ta strašna bolest mogla zbrisati ljude baš sve do posljednjega. I dok bi
Omnius mogao biti zadovoljan s takvim potpunim istrebljenjem,
autonomni robot nije pokazivao želju za takvim krajnjim rješenjem. Još
su ga uvijek poprilično zanimala ta stvorenja… posebno Gilbertus
Albans, kojega je još kao dijete bio izdvojio iz korala u kojem je držao
zapuštene i prljave zarobljene ljude i odgojio ga kao svojeg posinka. U
posve znanstvenom smislu, Erazmus je morao sačuvati dovoljno
organskog materijala za svoj laboratorij i za sva područja proučavanja
ljudske prirode.
Nisu smjeli biti svi ubijeni. Samo većina njih.
Ali ta stvorenja su se nevjerojatno oporavljala. Sumnjao je da bi
čak i najgora epidemija mogla posve istrijebiti tu vrstu. Ljudi imaju
čudnu sposobnost adaptiranja i oporavljanja, koristeći se pritom posve
neortodoksnim sredstvima. Kada bi barem misaoni strpjevi mogli to
naučiti…
Pritisnuvši svoju raskošnu odjeću tijesno uz tijelo, ovaj robot
pla-tinske kože ušao je u središnju prostoriju gdje je njegov zatočeni
prebjeg s Tlulaxa stvorio savršeni RNK retrovirus. Misaoni strojevi su
bili učinkoviti i predani svojem poslu, no bila je potrebna pokvarena
ljudska mašta da bi se Omniusova osveta realizirala kroz ovako posve
smrtonosnu akciju. Niti jedan robot ili kompjutor ne bi mogao smisliti
tako odvratnu smrt i uništenje. Za to je bila potrebna imaginacija
čovjeka koji žudi za osvetom.
Rekur Van, inženjer biologije i genetičar, sada verbalno napadan
od cijele Lige plemića, meškoljio se u svojem zaštitnom odijelu, a nije
mogao pomicati ništa osim glave, jer ruku i nogu nije ni imao. Ostatak
tijela mu je bio pričvršćen na cijevi za hranjenje i pražnjenje. Erazmus
mu je, ubrzo nakon što ga je bio zarobio, odstranio udove, jer je tako
mogao njime mnogo jednostavnije upravljati. Njemu, za razliku od
Gilbertusa Albansa, nije mogao vjerovati.
Robot je navukao vedar osmijeh na svoje lice od tekućeg metala.
- Dobro jutro, Patrljče. Danas nas čeka mnogo posla. Možda
ćemo čak i završiti s našim osnovnim testom.
Tlulakšaninovo usko lice bilo je još naboranije nego inače.
Njegove tamne, previše blizu postavljene oči zvjerale su uokolo kao kod
uhvaćene životinje. - Bilo je i vrijeme da dođeš ovamo. Već sam satima
budan i samo zurim.
-Onda si imao dovoljno vremena smisliti neke sjajne nove
zamisli.
Jedva čekam da ih čujem.
Zarobljenik je umjesto odgovora promuklo zarežao. Onda je
rekao.
- Kako ide s reptilskim obnavljanjem udova? Ima li kakvog
napretka?
Robot se nagnuo do njega i podigao biološku oblogu kako bi
pogledao golu kožu s ožiljcima na Recurovim ramenima.
- Vidi li se već nešto? - uzbuđeno je pitao Tlulakšanin. Sagnuo je
glavu pod nekim čudnim kutom, nastojeći vidjeti detalje na patrljku
svoje ruke.
- Na ovoj strani nema.
Erazmus je provjerio biološku oblogu na drugom ramenu. - Tu
bismo mogli imati nešto. Tu se javlja neka kvrga ispod kože. - Na
svakom probnom mjestu bio je pod kožu ubrizgan drukčiji stanični
katalizator, u pokušaju da se regeneriraju odsječeni udovi.
- Procijeni iz podataka s kojima raspolažeš, robote. Koliko će
potrajati dok mi noge i ruke ponovo izrastu?
- To je teško reći. Moglo bi potrajati nekoliko tjedana, a moguće
je da potraje i mnogo duže. - Robot je metalnim prstom protrljao onu
kvržicu ispod kože. - S druge strane pak, ovo bi moglo biti i nešto posve
drugo. Malo je crvenkasto, možda je to ipak samo neka infekcija.
- Ne osjećam nikakvu bol.
- Želiš li da ti to malo počešem?
- Ne. Čekat ću dok to budem mogao sam učiniti.
- Ne budi grub. Ovo bi trebao biti zajednički napor. - Iako su
rezultati izgledali obećavajuće, ovaj rad nije robotu bio prioritetan.
Imao je na umu nešto mnogo važnije.
Erazmus je malo podesio intravenoznu cjevčicu i to je s onog
uskog lica uklonilo izraz nezadovoljstva. Rekur Van je, bez sumnje,
upravo prolazio kroz jedan od svojih razdoblja naglih promjena
raspoloženja. Erazmus ga je pomno promatrao i odredio terapiju s
lijekovima koji će omogućiti da ovaj učinkovito djeluje. Možda je
mogao spriječiti da Tlulakšanin danas ne dobije onakav potpun napadaj
bijesa. Znalo se dogoditi da ga jutrom razbjesni bilo što. Drugi puta bi
ga pak Erazmus namjerno izazivao, samo da bi mogao promatrati
učinak.
Kontrola nad ljudima… pa čak i nad ovakvim odvratnim
primjerkom… bila je znanost i umjetnost. Ovaj obogaljeni zatočenik bio
je jednako toliko “objekt” kao i bilo koji drugi čovjek u ovim oborima i
komorama u kojima su krvarili. Čak i kada je Tlulakšanin bio doveden
do ruba, kad je nastojao golim zubima strgnuti cijevi sustava koji ga je
održavao na životu, Erazmus ga je uvijek mogao nagovoriti da i dalje
radi na kugi. Srećom, taj je čovjek prezirao ljude Lige čak i više no što
je mrzio svoje gospodare strojeve.
Desetljećima ranije, u vrijeme kad su Ligom plemića vladali
veliki politički nemiri, otkrivena je opskurna tajna farmi organa na
Tlulaxu, koja je izazvala užas i zgražanje slobodnih ljudi. U svjetovima
Lige javno se mnijenje okrenulo protiv genetičkih istraživanja i
pobješnjele mase su razorile te farme organa, a većinu Tlulakšana, čiji
je ugled bio nepovratno uništen, natjerala na bijeg i skrivanje.
Bježeći, Rekur Van se zatekao u dijelu svemira pod vlašću
Sinkroniziranih svjetova, noseći sa sobom ono što je smatrao
neodoljivim darom… stanični materijal za izradu savršenog klona
Serene Butler. Erazmus je bio zadivljen i prisjetio se svojeg intrigantnog
razgovora s tom zarobljenicom. Očajni Van je bio siguran da će )e
Erazmus htjeti no, nažalost, klonovi koje je stvorio nisu imali ni
Serenina sjećanja niti išta od one njezine strasti. Bili su tek blijede
kopije.
Usprkos tome što je tim klonovima nedostajala osobnost,
Erazmus je, na užas ovog čovječuljka, otkrio da mu je sam Rekur Van
vrlo zanimljiv. Neovisni robot je volio biti u njegovom društvu. Eto
konačno nekoga tko je govorio njegovim znanstvenim jezikom,
istraživača koji mu može pomoći da shvatit nešto više o tim bezbrojnim
neočekivanim rezultatima koje je dobivao od složenih ljudskih
organizama.
Prvih nekoliko godina bile su vrijeme izazova, čak i nakon što je
Tlulakšanu odstranio ruke i noge. Konačno, pažljivim obrađivanjem,
strpljivo razrađenim sustavom nagrada i kazni, pretvorio je Rekura
Vana u prilično plodonosan istraživački objekt. Situacija tog čovjeka
bez udova bila je umnogome nalik onoj u kojoj su se prije nalazili Va-
novi vlastiti robovi na tajnim farmama organa. Erazmu se to činilo
prekrasnom ironijom.
- Želiš li se čime počastiti prije negoli prijeđemo na posao? -
predložio je Erazmus. - Možda koji mesni kolačić?
Vanove su oči zasjale, jer to je bilo jedno od malobrojnih
zadovoljstava koja su mu još preostala. Spravljeni od laboratorijski
uzgojenih organizama, uključujući i ljudske patrljke, mesni kolačići su
na njegovom rodnom planetu Tlulaxu bili smatrani poslasticom. - Hrani
me, inače odbijam nastaviti raditi za tebe.
- Prečesto se koristiš tom prijetnjom, Patrljče. Povezan si s
posudom u kojoj je hranjiva otopina. Čak i ako budeš odbijao hranu,
nećeš skapavati od gladi.
- Ti želiš moju suradnju, a ne samo moje puko preživljavanje… a
ostavio si me s malo toga čime se mogu cjenjkati. - Lice Tlulakšanina se
razvuklo u grimasu.
- Onda u redu. Mesni kolačići! - povikao je Erazmus. – Četiri
Ruke, pobrini se za to.
Ušlo je jedno od onih nakaznih ljudskih stvorenja koja su
pomagala u laboratoriju i na svoje četiri transplantirane ruke balansiralo
s pladnjem punim slatkih organskih poslastica. Tlulakšanin se pomakao
u svojoj zaštitnoj odjeći, kako bi gledao tu jezivu hranu… i taj drugi par
ruku koje su nekada bile njegove.
Koristeći se izvjesnim znanjem o procesu transplantacije,
kakvog su koristili stanovnici Tlulaxa, Erazmus je obavio presađivanje
ruku i nogu ranijih robova na dva laboratorijska pomoćnika, dodajući
umjetno meso, tetive i kosti kako bi udove podesio na odgovarajuću
dužinu. Iako je to bila tek proba i iskustvo na kojem je trebao učiti, sve
je obavio izuzetno uspješno. Stvor zvan Četiri Ruke je bio posebno
uspješan pri nošenju stvari. Erazmus se nadao kako će ga jednog dana
naučiti žonglirati, što bi se Gilbertusu moglo sviđati. Ako ne to, onda bi
Četiri Ruke mogao trčati kao antilopa u ravnici.
Uvijek kada bi se neki od pomoćnika pojavio, Tlulakšanina je to
grubo podsjetilo na njegovu beznadnu situaciju.
Kako Rekur Van nije ima ruke, Četiri Ruke je koristio dvije od
svoje četiri… onaj par koji je ranije pripadao zarobljeniku… i njima
drobio mesne kolačiće, stavljajući ih u otvorena usta koja su ih lakomo
čekala. Van je izgledao poput gladnog ptića koji od majke ptice
zahtijeva crve. Smeđe-žute mrvice klizile su s njegovih obraza na crnu
kutu koja mu je prekrivala torzo, a neke od njih su pale u hranjivu
tekućinu u kojoj će se taj materijal reciklirati.
Erazmus je podigao ruku i Četiri Ruke je zastao. - Za sada je
dovoljno. Dobit ćeš još, Patrljče, ali najprije moramo obaviti posao. Daj,
zajedno ćemo pregledati današnju statistiku umrlih koji su bili
podvrgnuti različitim testovima.
Zanimljivo, pomislio je Erazmus, kako je Vorian Atreid… sin
onog izdajničkog Titana Agamemnona… pokušao sličnim sredstvima
uništiti Omniusove kopije, stavivši kompjutorski virus u kugle za
ažuriranje podataka koje je onda njegov kapetan-robot Seurat nimalo
mudro isporučio. Ali strojevi nisu jedini koji su osjetljivi na smrtonosne
zaraze…
Nakon što se malo durio, Rekur Van je oblizao usne i bacio se
na posao, proučavajući rezultate. Činilo se kako uživa promatrajući broj
žrtava. - Kako je ovo divno - mrmljao je. - Ove zarazne bolesti su
apsolutno najbolji način da se ubiju bilijuni ljudi.
Veličina u sebi nosi svoju nagradu… i svoju vlastitu groznu
cijenu.
- PIMERO XAVIER HARKONNEN posljednji unos u diktirani
dnevnik
Tijekom svoje natprirodno duge vojničke karijere, vrhovni
zapovjednik Vorian Atreid vidio je mnogo toga, ali rijetko je kada
posjetio svijet ljepši od Caladana. Za njega je taj planet oceana bio
škrinja s blagom ispunjena uspomenama, maštanjem o tome kako bi
“normalan” život trebao izgledati… bez tih strojeva, bez tog rata.
Na Caladanu, ma gdje pošao, Vor je ugledao nešto što ga je
podsjećalo na zlatno doba koje je tu proveo s Leronicom Tergiet. Ona je
bila majka njegovih sinova blizanaca, žena koja je bila njegov voljeni
sudrug duže od sedam desetljeća, mada se nikada nisu službeno
vjenčali.
Leronica je bila u njihovom zajedničkom domu na Salusa
Secundusu. Premda je već zašla u rane devedesete godine, on ju je volio
više nego ikada. Kako bi duže zadržala mladenački izgled, mogla je
uzimati redovite doze mješavine začina koji su imali moć pomlađivanja
i koji su postali vrlo popularni u bogatim plemićkim krugovima, no ona
je to odbila, smatrajući to neprirodnim pomagalom. To je bilo tako
tipično na nju!
Kao izrazita suprotnost, zato što ga je njegov otac, cymeh, silom
podvrgnuo postupku stjecanja dugovječnosti, Vor je još uvijek izgledao
kao mladić, kao da je njezin unuk. Da ne bi izgledali baš toliko različito,
Vor je redovito dodavao svojoj kosi po koju sijedu vlas. Žalio je što ju
nije poveo sa sobom na ovo putovanje na svijet na kojem su se upoznali.
Sada, gledajući van u mirno kaladansko more i promatrajući
brodice koje su se vraćale sa žetve kelpe i lova na jednu vrstu debelih
slasnih ribica, Vor je sjedio sa svojim žustrim mladim pomoćnikom,
Abulurdom Butlerom, najmlađim sinom Quentina Vigara i Wandre
Butler. Abulurd je bio i unuk Vorovog bliskog prijatelja… ali ime Xa-
viera Harkonnena se rijetko spominjalo, jer je bio nepovratno žigosan
kao kukavica i izdajnik ljudskog roda. Pomisao na tu nepravdu koja je
prerasla u legendu zapela je u Vorovom grlu poput trna, ali on tu nije
mogao ništa učiniti. Otad je već prošlo gotovo šezdeset godina.
On i Abulurd su našli mjesto u lebdećem restoranu uz morske
stijene, koji je polako klizio duž kaldanske obale tako da se stalno
mijenjao pogled na obalu i more. Svoje vojničke kape su odložili na
prozor. Valovi su se razbijali o goleme stijene na obali i za sobom
ostavljali uzane potočiće koji su se povlačili poput bijelih uzica.
Kasnopopod-nevno sunce ljeskalo se na valovima.
Odjeveni u svoje zeleno-grimizne uniforme, obojica su gledali
van u nadolazeću plimu i pili vino, uživajući u kratkom predahu od
beskonačnog Džihada. Vor je svoju odoru nosio ležerno, bez svih
odličja, dok je Abulurd djelovao svježe i uredno poput onih dobro
izglačanih rubova njegovih hlača. Baš poput njegovog djeda.
Vor je bio uzeo tog mladića pod svoje okrilje, motreći na njega i
pomažući mu. Abulurd nije nikada upoznao svoju majku… Xavierovu
najmlađu kćer… koja je, dok ga je rađala, doživjela jak udar i pala u
komu. Sada, napunivši osamnaestu, mladić se posvetio Armiji Džihada.
Njegov otac i braća stekli su ugled i mnoga odličja. Na kraju se i
najmlađi sin Quentina Butlera također proslavio.
Kako bi izbjegao očevo osramoćeno ime, Abulurdov otac je
uzeo obećavajuće i sretno prezime po majčinoj liniji, ponosan što se
mogao smatrati potomkom same Serene Butler. Otkad se, prije četrdeset
i dvije godine, ženidbom pridružio toj slavnoj obitelji, ratni heroj
Quentin je jednom ironično komentirao svoje prezime: “Nekada je
butler bio niži sluga koji je tiho izvršavao naredbe svojeg gospodara. Ali
ja objavljujem novi obiteljski moto: mi Butleri više nismo ničiji sluge.”
Njegova dva najstarija sina, Faykan i Rikov, prihvatili su tu njegovu
parolu i posvetili su svoje mlade živote borbama u Džihadu.
Toliko mnogo povijesti u nekom imenu, mislio je Vor. I koliko
prtljage to sa sobom nosi.
Duboko uzdahnuvši, pogledao je unutrašnjost restorana. Na
jednom zidu je visio transparent sa slikama Troje Mučenika: Serene
Butler, njezinog nevinog sinčića Maniona i Velikog Patrijarha Ginje.
Suočeni s tako upornim neprijateljem kao što su misaoni strojevi, ljudi
su spas tražili od Boga ili njegovih predstavnika. Kao i bilo koji
religijski pokret, Mučenici su imali svoje odane sljedbenike koji su
strogo pazili da se ovom palom trojstvu iskazuje štovanje.
Vor nije dijelio njihovo mišljenje i radije se u naporu da se
pobijedi Omniuma pouzdavao u vojnu vještinu nego da ljudska priroda,
uključujući fanatizam, ima utjecaja na njegove planove. Oni koji se ne
bi u ime Lige borili, bacali su se cvileći pred neprijateljske strojeve ako
se od njih tražilo da to učine u ime Serene ili njezinog djeteta. No iako
su ti Mučenici mogli i pomoći Džihadu, često su mu samo smetali…
Nastavljajući svoju dugu šutnju, Vor je prekrižio ruke i
razgledavao restoran. Iako mu je tek nedavno bio postavljen mehanizam
za pokretanje, sam lokal je izgledao isto kao i prije mnogo desetljeća.
Vor ga se dobro sjećao. Stolci, izrađeni u klasičnom stilu, bili su možda
oni isti, samo je zamijenjen izlizan materijal kojim su bili tapecirani.
U tišini ispijajući svoje vino, Vor se prisjetio konobarice koja je
nekoć ovdje radila, mlade useljenice koju su njegove trupe spasile iz
Peridot kolonije. Kad su na tom planetu strojevi razorili svaku zgradu
koja je bila podignuta ljudskom rukom, ona je izgubila cijelu obitelj i
kasnije je primila odličje za preživljavanje koje joj je uručio sam Vor.
Nadao se da se ona dobro snašla tu na Caladanu i da je imala lijep život.
To je bilo tako davno… Sada je ona možda već mrtva ili je neka stara
žena okružena mnoštvom unučadi.
Tijekom ovih godina Vor je često posjećivao Caladan, naizgled
zbog kontrole osmatračnice i ispostave koju su njegovi vojnici ovdje
podigli prije gotovo sedamdeset godina. Dolazio je uvijek kada je to
bilo moguće kako bi pripazio na ovaj vodeni svijet.
Vjerujući kako čini dobru stvar, Vor je još davno bio preselio
Le-ronicu i njezine sinove u središte Lige, još dok su Estes i Kagin bili
djeca; njihova je mati tada uživala u svim onim čudima, no blizancima
se Salusa nije posebno sviđala. Kasnije su se Vorovi dječaci… dječaci?
Sada su oni već bili šezdesetogodišnjaci!… odlučili vratiti na Caladan,
nikada se ne uspjevši zagrijati za vrevu Saluse Secundus, za politiku
Lige ili za Armiju Džihada. U predasima između vojnih pothvata Vor je
rijetko bio kod kuće, i kad su stasali, dječaci su se vratili na svoj svijet
oceana kako bi tamo zasnovali vlastiti dom i podizali svoju djecu… sada
već i unuke.
Nakon toliko vremena i tako malo kontakata, Estes i Kagin su
Voru zapravo bili stranci. I upravo ih je jučer, kada je Vorova vojna
grupa stigla, pošao posjetiti i onda saznao da su oni prije tjedan dana
krenuli na Salusu, kako bi proveli nekoliko mjeseci sa svojom
ostarjelom majkom. A on to nije ni znao! Još jedna propuštena prilika.
Zapravo niti jedan od njihovih susreta tijekom posljednjih
godina nije bio posebno radostan. Svaki puta su blizanci bili vrlo
pristojni, sjeli bi sa svojim ocem za kakvu kratku večeru, ali činilo se da
ne znaju o čemu bi razgovarali. I ubrzo bi se posvetili neki svojim
obvezama.
Vor bi osjetio nelagodu, rukovao se s njima i poželio im sreću i
onda se, sav sretan, posvetio svojim vojnim dužnostima…
- Razmišljate o prošlosti, zar ne, gospodine? - Abulurd je dugo
šutio promatrajući svojeg zapovjednika, no konačno je izgubio
strpljenje.
- Ne mogu ne misliti. Možda ne izgledam tako, ali prisjeti se da
sam ja starac. Ovdje me veže mnogo toga. - Vorovo se čelo namrštilo
kada je otpio gutljaj zincala, jedne od najpopularnijih vrsta kaladanskih
vina. Kada je prvi puta bio ovdje, onda je u gostionici na dokovima, čiji
su vlasnici bili Leronica i njezin otac, pio samo jako pivo proizvedeno
od kelpe…
- Prošlost je važna, Abulurde… a jednako tako i istina. - Vor je
skrenuo pogled s mora i usredotočio ga na svojeg sugovornika. – Ima
nešto o čemu sam želio razgovarati s tobom, no morao sam pričekati
dok ne postaneš dovoljno star. Možda nikada nećeš biti dovoljno
star.
Abulurd je prošao prstima kroz svoju tamnosmeđu kosu,
otkrivajući u njoj onaj crvenkasti odsjaj kakvog je imao i njegov djed.
Mladić je imao i onaj Xavierov zarazni osmijeh i razoružavajući način
na koji je gledao ljude. - Uvijek me zanima ono čemu me možete
naučiti, vrhovni zapovjednice.
- Neke stvari nije lako čuti. Ali zaslužuješ to znati. Tvoja je stvar
što ćeš s time kasnije učiniti.
Abulurd se radoznalo zagledao u njega. Restoran je zaustavio
svoje bočno kretanje i počeo se spuštati prema od vode pocrnjeloj litici,
približavajući se moru i njegovim valovima koji su se razbijali o obalu.
- To je teško, - rekao je Vor nakon dugog uzdaha. - Bolje je da
najprije popijemo naše vino. - Povukao je dug gutljaj tog jakog crvenog
vina, a onda ustao i s prozorske daske uzeo svoju vojničku kapu.
Abulurd ga je pokorno slijedio, uzevši svoju kapu i ostavljajući
napola punu čašu vina.
Izašavši iz restorana uspeli su se popločenom stazom na vrh
litice i tamo se zaustavili među vjetrom oblikovanim žbunjem i bijelim,
zvjezdolikim cvjetovima. Puhao je slan vjetar pa su morali pridržavati
svoje kape. Vor je pokazao prema jednoj klupi u zaklonu. Pod otvore
nim nebom ovo se mjesto doimalo kao golemo prostranstvo, no na tom
posebnom mjestu Vor je imao osjećaj privatnosti i važnosti.
-Vrijeme je da saznaš što se zaista dogodilo s tvojim djedom, -
rekao je Vor. Iskreno se nadao kako će mladić to otkriće uzeti k srcu,
posebno zato što to njegova starija braća nisu nikada učinili, jer im je
bila draža obmana koju su čuli u službenoj verziji nego neugodna istina.
Abulurd je teško progutao. - Pročitao sam dosje. Znam da je on
sramota moje obitelji.
Vor se namrštio. - Xavier je bio dobar čovjek i moj bliski
prijatelj. Ponekad je povijest, za koju misliš kako je znaš, tek nešto više
od pogodne propagande. - Gorko se nasmijao. - Ah, ti bi trebao pročitati
izvorne memoare mojeg oca.
Činilo se da je Abulurd zbunjen. - Vi ste jedini koji ne pljujete
na ime Harkonnena. Ja… ja nikada nisam vjerovao da bi on mogao biti
tako grozan. Konačno, on je bio otac Maniona Nevinog.
- Xavier nas nije izdao. On nije nikoga izdao. Iblis Ginjo je bio
taj koji je bio zao i Xavier se žrtvovao kako bi ga uništio prije negoli
ovaj stigne učiniti još veće zlo. Djelovanje Velikog Patrijarha dovelo je
do Serenine smrti, baš kao i ludi mirovni plan kojeg su smislili kogitori
Kule od Slonovače.
Vor je bijesno stisnuo šake. - Xavier Harkonnen je učinio ono
što nitko drugi nije bio voljan učiniti… a spasio je naše duše, ako ništa
drugo. Ne zavređuje sramotu koja mu se pripisuje. Ali za volju Dži-
hada, Xavier je bio voljan prihvatiti bilo kakvu sudbinu, pa čak i ovaj
nož kojeg mu je povijest zabila u leđa. Znao je da, ako bi se takva
golema pokvarenost i izdaja razotkrila u samom središtu Džihada, onda
bi taj sveti pohod ljudi degenerirao u skandale i međusobna optuživanja.
Ne bismo više bili usredotočeni na pravog neprijatelja.
Suze su potekle iz Vorovih sivih očiju dok je gledao u Abulurda.
- I cijelo ovo vrijeme ja… ja sam pustio da moj prijatelj bude obilježen
kao izdajica. Xavier je znao da Džihad mora biti važniji od pranja
vlastitog obraza, no ja sam već umoran od tog hrvanja s istinom,
Abulurde. Serena nam je, prije svojeg odlaska na Corrin, obojici
ostavila poruke, znajući da će najvjerojatnije biti ubijena… postati
mučenica. Objasnila je zbog čega osobni osjećaji trebaju biti ostavljeni
po strani. Xavier je osjećao to isto… on nikada nije davao ni pišljiv bob
za odličja ili kipove koje bi podizali u njegovu čast, niti kako će ga
povijest upamtiti.
Vor je prisilio svoje prste da se opuste. - Xavier je znao da
većina ljudi ne bi razumjela ono što je on učinio. Veliki Patrijarh je bio
previše siguran na svojem položaju, okružen moćnim Džipolom i
stručnjacima za propagandu. Iblis Ginjo je desetljećima stvarao
neuništiv mit o sebi samome, dok je Xavier bio samo običan čovjek koji
se borio kako je najbolje znao. Kada je saznao što je Iblis namjeravao
napraviti još jednoj ljudskoj koloniji… kada je otkrio plan kojeg je
Veliki Patrijarh napravio s Tlulakšanima i njihovim farmama organa…
znao je što mora učiniti. Nije brinuo o posljedicama.
Abulurd je zaneseno gledao u njega, s nekom mješavinom
nevjeri-ce i nade. Izgledao je tako mlad.
- Xavier je bio velik čovjek koji je izvršio ono što se trebalo
učiniti. - Vor je nemoćno slegnuo ramenima. - Iblis Ginjo je tako bio
uklonjen. Tlulakšanske farme organa bile su napuštene, njihova
odvratna istraživanja zabranjena. A Džihad se obnovio i posljednjih šest
desetljeća je sve žešći.
Mladi Abulurd je i dalje bio uznemiren. - Ali što je s istinom?
Ako ste znali da sramota mojeg djeda nije utemeljena, zašto to niste
pokušali ispraviti?
Vor je odmahnuo glavom i tužno rekao: - To nitko nije želio
čuti. Takav košmar bi samo značio nazadovanje. Čak i sada bi to
odugovlačilo naše ratne napore dok bismo gubili vrijeme uperivši
optužujući prst i vapeći za pravdom. Obitelji bi zauzele različite strane,
zaklinjalo bi se na krvnu osvetu… a tijekom svega toga Omnius bi nas i
dalje napadao.
Mladi časnik nije izgledao zadovoljno, no nije više ništa rekao.
- Razumijem što osjećaš, Abulurde. Vjeruj mi, Xavier ne bi želio
da tražim reviziju povijesti u njegovu korist. To se sve dogodilo tako
davno. Sumnjam da je ikome više stalo do toga.
- Meni je stalo.
Vorov osmijeh pokazivao je očaj i beznađe. - Da, a sada znaš
istinu. - Naslonio se na naslon klupe. - Ali naša duga borba se drži na
tankim nitima herojstva i mitova. Priče oko Serene Butler i Iblisa Ginje
bile su pomno stvarane, a sljedba Mučenika je to dvoje pretvorila u
nešto daleko veće nego su to oni ikada bili. Za dobrobit ljudi, za snagu
Džihada, oni moraju ostati besprijekorni kao simboli… čak i Veliki
Patrijarh, premda on to ne zaslužuje.
Mladićeva donja usna se tresla. - Znači, moj djed nije bio… nije
bio kukavica?
- Daleko od toga. Ja bih ga nazvao herojem.
Abulurd je spustio glavu. - Ja nikada neću biti kukavica, - proti-
snuo je, otirući suze s očiju.
- Znam da nećeš, Abulurde i želim da znaš da si mi poput sina.
Ponosan sam što sam bio Xavierov prijatelj i ponosan sam što poznajem
tebe. - Vor je stavio ruku na mladićevo rame. - Jednoga ćemo dana
možda moći ispraviti tu groznu nepravdu. Ali najprije moramo uništiti
Omniusa.
Roditi se na ovom tlu znači roditi se kao ratnik.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GROSS, svojim
učenicima
Armija Džihada se svečano zaklela da će misaonim strojevima
preoteti Honru, bez obzira na to koliko će se krvi proliti. Nakon stoljeća
tijekom kojeg se vodio sveti rat Serene Butler, ljudi su već navikli na
krajnje žrtve.
Quentin Butler, primero bome, stajao je na mostu svog
zapovjednog broda i promatrao taj planet kojeg je Omnius zarobio i koji
se sada prostirao ispred njega. Izgovorio je tihu molitvu, spremajući se
na suočenje sa svojim bezdušnim neprijateljem. Bio je krojen po kalupu
snažnih ratnih heroja, izgledao je mnogo stariji od svojih šezdeset i pet
godina; imao je valovitu, blijedo zlatnu kosu i fino isklesane crte lica,
čvrstu bradu, tanke usne i prodoran pogled. Izgledao je kao da je bio
isklesan po uzoru na klasične biste. Quentin je predvodio ovu ofenzivu,
vodeći ratnike Džihada prema pobjedi ovdje, na mjestu jednog od
njihovih najranijih i najtragičnijih poraza.
Četiri stotine ratnih brodova balista i preko tisuću kopljastih
razarača sada se okupilo kako bi oblikovali smrtonosnu omču oko tog
planeta koji je nekada, prije Honru Masakra, bio nastanjen slobodnim
ljudima. No ovoga puta misaoni strojevi nisu imali protiv Quentina
nikakvih izgleda, a da se i ne spominje silna vatrena moć koju je sa
sobom doveo.
Tijekom svih godina Džihada, hrabri ljudski ratnici su
Sinkroniziranim Svjetovima nanosili stalne i značajne gubitke,
uništavajući flote robota i razarajući njihove vejne baze. No neprijatelj
je uvijek iznova obnavljao svoje snage.
Primero, koji je osjećao ovisnost o onoj navali adrenalina i
užitku pobjede, je tijekom svoje duge vojne karijere već izveo mnoštvo
junačkih djela. Mnogo puta je pobjednički stajao na bojnom polju, usred
ruševina koje su se još dimile. Taj mu osjećaj nije nikada dosadio.
- Omnius bi samo trebao izračunati koliki su mu izgledi pa
isključiti sve svoje sustave - rekao je Faykan, Quentinov najstariji sin.
To bi nam prištedjelo i vrijeme i svu muku. - Čak viši od svojeg
oca, Faykan je imao valovitu kosu kao i on, ali visoko postavljene kosti
lica i mršave obraze naslijedio je od svoje majke Wandre. Imao je
trideset i sedam godina i bio je ambiciozan, kako u svojoj vojničkoj
službi tako i u politici Lige.
Stojeći također na mostu zapovjednog broda, njegov brat Rikov
je samo otpuhnuo: - Ako je pobjedu ovako lako postići, onda će biti
teško opravdati veliko slavlje koje nas čeka kad ovo završi. Ja bih radije
kada bi u ovome bilo malo više izazova. - Sedam godina mladi od
svojega brata, Rikov je bio za glavu niži, sa širim ramenima i
četvrtastom donjom čeljusti. Pune usne naslijedio je od obitelji
Harkonnen, mada nitko pri zdravom razumu ne bi Rikova podsjećao na
tu sramotu.
- Ja sam zadovoljan s bilo kakvom pobjedom koja će nas dovesti
korak bliže uništenju ovih demona od strojeva. - Quentin se okrenuo i
pogledao u ta dva momka željna akcije. - Biti će dovoljno slave za oba
moja sina… a malčice će preostati i za mene.
Podsvjesno je stalno izbjegavao spomenuti svog najmlađeg sina,
zbog onoga što je Abulurd i ne htjevši učinio Wandri. Uvijek je prije
polaska u bitku mislio na svoju voljenu ženu. Wandra je u svojim
kasnim godinama plodnosti slučajno ostala trudna i teškoće pri porođaju
su mu je odnijele. Oplakujući je, ignorirajući novorođenče, odveo je
ženu još dok je bila u komi u samoću i mir Grada Introspekcije u kojem
je njezina poštovana tetka Serena provodila toliko vremena u
razmišljanju. Jedan dio njega je još uvijek krivio Abulurda zato što mu
je oduzeo ženu i premda mu je savjest govorila kako to nije pošteno
prema Abulurdu, srce mu je odbijalo povjerovati da to nije tako…
Hoćemo li samo ovako zuriti u Honru? - upitao je Rikov, ne
uzimajući cijelu stvar ozbiljno, stojeći već blizu izlaza. - Ili ćemo ovo
obaviti?
Niži zapovjednici emitirali su preko sustava veze detaljne
podatke, označavali svoje položaje i javljali gotovost za puni napad.
Omniusov sveum na ovom planetu ispod njih sigurno je već shvatio u
kakvoj se katastrofalnoj situaciji nalazi. Obrambeni sustav i roboti
građeni za borbu već su otkrili dolazeći flotu Džihada, no misaoni
strojevi nisu mogli ništa učiniti protiv ovolike sile. Njihova sudbina je
već bila predodređena.
Quentin je ustao sa svog zapovjednog mjesta, strpljivo se
smiješeći svojim nestrpljivim sinovima. Osnovni plan bitke bio je
napravljen u zapovjednom centru daleke Zimie, no u ratu se sve može
promijeniti i u posljednjem trenutku. - Poslat ćemo dolje petsto paklenih
boraca, u dva vala, svaki s tovarom pulsirajućih bombi za uništavanje
skremblera telekomunikacija, ali nećemo koristiti one jake atomske
bombe, osim ako baš sve ne pode po zlu. Treba nam precizan pogodak u
sam sveumov centar, a onda će naše snage dolje na tlu demolirati
područne stanice i releje. Imamo mnogo komandosa s Ginaza.
- Da, gospodine - odgovorila su mu obojica.
- Faykane, ti ćeš predvoditi prvi val. Ti ćeš, Rikove, drugi.
Nekoliko detonacija impulsnih atomskih s visine trebalo bi poremetiti
njihove gel-krugove koji im služe umjesto mozga, dovoljno, a da se ne
pobije svu ljudsku populaciju. To će strojeve dovoljno smekšati za naše
trupe na tlu da ih pometu i eliminiraju preostale. Ljudi Honrua bit će
slobodni prije negoli padne noć.
- Ako je još itko od njih živ, - naglasio je Rikov. - Već je gotovo
devedeset godina otkako su strojevi osvojili planet.
Faykanovo lice je bilo smrknuto i kao isklesano iz kamena - Ako
ih je Omnius sve pobio, onda je to još jedan razlog više za osvetu. U
tom slučaju, ja se ne bih sustezao i zasuo bih planet kišom atomskih
bombi, baš onako kako je Armada učinila na Zemlji.
- U svakom slučaju - reče Quentin - započnimo.
Primero je pljesnuo rukama, držeći ih ispred svojeg lica, napola
u molitvi, a napola salutirajući tim pozdravom kojeg su zapovjednici
Džihada usvojili nakon smrti Serene Butler prije gotovo pola stoljeća.
Mada je govorio sinovima, te su se riječi prenosile sustavom za vezu
diljem cijele bojne, ne samo kao riječi ohrabrenja nego kao njegovo
iskreno uvjerenje. Danas će on uravnotežiti vagu povijesti i završiti s
tom pričom.
Faykan i Rikov su krenuli kroz zapovjedni brod prema glavnoj
palubi za lansiranje, odakle će povesti valove kindal borbenih letjelica.
Quentin je ostao u zapovjednom centru da bi tamo promatrao kako se
odvija napad, imajući puno povjerenje u svoje sinove. Nastavio je
promatrati zaslon na kojem se vidio planet koji je izgledao bogato:
smeđi i zeleni kontinenti, nježni bijeli oblaci i tamnoplave mrlje koje su
označavale velika mora.
Nema sumnje da je Omniusov upad ogolio pejzaž tijekom ovih
devet desetljeća, pretvorivši prekrasne šume i livade Honrua u
industrijsku noćnu moru. Preživjeli ljudi bili su zarobljeni i prisiljeni
služiti misaone strojeve. Quentin je stisnuo šake i promrmljao još jednu
molitvu kojom je tražio snagu. Sva ta šteta mogla se vremenom
nadoknaditi. Prvi korak je ponovo uspostaviti ljudsku vladavinu, osvetiti
onaj prvi Masakr…
Pet godina nakon što je Serena Butler bila pokrenula veliki
Džihad, armada ratnih brodova Lige pokušala je osloboditi taj
Sinkronizirani svijet Honru. Dobro naoružana armada, puna
entuzijazma i poticana od Velikog Patrijarha Ginje, odletjela je tamo.
Ali pokvareni uhode koji su radili za misaone strojeve zaveli su armadu,
ne otkrivši im pravi broj neprijatelja koji ih je tamo čekao.
Deset tisuća Omniusovih brodova čekalo ih je u zasjedi i onda ih
okružilo i posve preplavilo. Ljudi su na to odgovorili očajničkom
borbom, ali kamikazni robotski brodovi su na stazi oko planeta zbrisali
ratne brodove Džihada. Valovi borbenih robota su dolje na tlu potpuno
razorili naselja ljudi koji su se nadali da će biti spašeni.
Tako se namjeravano oslobađanje Honrua pretvorilo u poraz i
rasulo, u klaonicu koja je trajala sve dok svi preostali brodovi koji su
pripadali ljudima nisu bili uništeni.. Tako je u tom jednom jedinom
potezu, osim nebrojenih žrtava na tlu, bilo masakrirano i više od pet
stotina tisuća slobodnih ljudi, vojnika Džihada.
Već je odavno bilo vrijeme za osvetu, pomislio je Quentin.
- Eskadrile kindala su poletjele, primero - javio mu je njegov
poručnik.
- Pripremite naše trupe za napad na tlo kako bi osiguravali našu
prethodnicu. Želim da sve to teče glatko. Spustite sve osobne
transportere dok će ih iz zraka pokrivati koplja. - Dopustio si je jedan tu
žan osmijeh koji je ipak pokazivao samopouzdanje.
Pet stotina kindala poletjelo je sa svojih matičnih balista
brodova. Flota robota s Honrua je već odgovarala, jedni lansiranjem
letjelica u stazu, dok su se drugi okupljali, dolazeći iz svojih baza s
rubova sustava.
- Pripremite se za bitku, - rekao je Quentin. Koristite sve
Holtzmanove štitove, čim se brodovi robota pojave unutar dosega vatre,
ali ne prije.
- Da, primero. Čvrsto ćemo se držati.
Bio je uvjeren da se njegova flota može riješiti robotskih ratnih
brodova pa se stoga usredotočio na aktivnosti svojih sinova. Faykan i
Rikov su podijelili kindal eskadrile i svaki je išao vlastitim putem i
stilom; takva mješavina strategija se u ranijim borbama već pokazala
vrlo učinkovitom. Danas će slavna braća Butler dodati svojim
biografijama još jednu pobjedu.
S bolom u duši poželio je da Wandra sada može vidjeti svoje
dječake, no ona nije bila svjesna ničega što se događalo oko nje…
Prije osamnaest godina, Quentinova dva starija sina vidjela su
kako mu suze teku niz obraze kada su je ostavili u Gradu Introspekcije.
Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada si je ratni heroj dopustio
pokazati svoju ranjivost.
- Previše je boli, oče - rekao je Faykan. - ma kamo se okrenuli.
Ali Quentin je bio odmahnuo glavom. - Ovo nisu suze tuge i
boli, sine moj, - posegnuo je rukom kako bi zagrlio obojicu dječaka. -
To su suze radosnice zbog svega što mi je vaša majka dala.
Quentin nije nikada napustio Wandru. Posjetio ju je svaki puta
kada je došao na Salusu i u srcu je bio siguran da ga se ona još uvijek
sjeća. Kada bi opipao njezin puls i osjetio otkucaje njezinog srca, znao
je da je njihova ljubav to što nju još drži na životu. Nastavio se boriti u
Džihadu i tiho joj je posvetio svaku pobjedu.
Sada je podigao pogled dok je s Honrua stizalo mnoštvo
izvješća, uzbuđene poruke iz Faykanovog i Rikovljevog kindala. Ratni
brodovi su preletjeli iznad uporišnih položaja strojeva i ispustili rojeve
pulsi-rajućih bombi koje su prouzročile eksplozije razorne Holtzmanove
energije.
- Svi skrambleri su raspoređeni i spremni, primero, - javljao je
Faykan. - Glavni grad je spreman za našu sljedeću fazu.
Quentin se osmjehnuo. Na stazi se prva grupa robotskih ratnih
brodova beskorisno zalijetala u brodove Džihada, više kao neka dosadna
napast nego ozbiljna prijetnja, barem tako dugo dok se Holtzma-nova
zaštitna oplata na brodovima Džihada ne bude pregrijala.
Prerasporedio je svoje snage. - Brodovi-koplja, spustite se u
atmosferu. Neka sve jedinice s projektilima budu spremne za
bombardiranje odozgo. Recite udarnim trupama s Ginaza neka pokupe
svoj eksploziv i budu spremni očistiti grad. Očekujem da oni očiste sve
tragove otpora koje će misaoni strojevi dolje ostaviti.
Njegov podređeni je prenio zapovijed, a primero je ponovo sjeo
na svoje zapovjedno mjesto, dok su se golemi ratni brodovi približavali
kako bi osiguravali napad.
Oklopno vozilo quentina butlera probijalo se kroz ruševine u
glavnom gradu strojeva, vozeći osvajačkog zapovjednika naprijed.
Pregledavao je počinjenu štetu, tužan zbog uništavanja ovog
prekrasnog planeta. Tvornice i industrijska postrojenja prostirala su se
pejzažom, posvuda gdje je nekada bilo poljoprivredno zemljište.
Oslobođeno ljudsko roblje trčalo je ulicama, izbezumljeni,
tražeći zaklon, bježeći iz torova u kojima su bili zatvoreni, napuštajući
svoja radna mjesta gdje su sada roboti-stražari stajali ukočeni i
neuporabivi, nakon bombardiranja pulsirajućim bombama.
Quentin se prisjetio oslobađanja Parmentiera, ranije tijekom
njegove vojničke karijere. Na Parmentieru oslobođeni ljudi nisu mogli
vjerovati da su roboti napokon poraženi. Sada, u godinama prosperiteta,
otkad je prepustio privremeno vladanje tim oslobođenim planetom
Rikovu, ljudi su Quentina i braću Butler obožavali kao svoje spasitelje.
Ali ovi ovdje, preživjeli na Honru, nisu im klicali kako je on to
očekivao; izgledali su previše iznenađeni da bi znali kako reagirati…
Skupine oštrookih plaćenika i majstora mačevanja jurili su
naprijed, u ona još preostala područja u kojima se vodila borba. Previše
neovisni, oni nikada ne bi tvorili dobro organizirane borbene jedinice,
no ti plaćenici su bili učinkoviti samostalni borci i postrojbe za
uništavanje. Pronalazili su svakog robota koji se još mogao micati.
Nezaštićeni radni strojevi i čuvari, koje je sveum smatrao
potrošnom robom, bili su uništeni još tijekom prvog udara pulsirajućih
bombi. Ali sada su se pojavili roboti građeni za borbu i još uvijek su se
borili, mada su već bili oštećeni i dezorijentirani. Naoružani
pulsirajućim mačevima, brzi i smrtonosni plaćenici eliminirali su svoje
neprijatelje jednog za drugim.
Iz vozila koje je poskakivalo po neravnom tlu, Quentin je mogao
vidjeti oklopljenu citadelu odakle je Omnius bio povezan s gradom.
Kako bi doprli do tog najvažnijeg cilja, plaćenici s Ginaza borili su se
poput vihora, prilazeći sve bliže i bliže, ne obazirući se na opasnosti.
Quentin je teško uzdahnuo. Kada bi barem imao više ljudi poput
onih od prije petnaest godina, u vrijeme druge obrane Ixa, onda ne bi
trebao gubiti toliko boraca i civila. Zaklinjući se da Omnius neće
ponovo zauzeti niti jedan svijet kojeg je Armija Džihada oslobodila,
Quentin je potisnuo strojeve uz visoku, ali nužnu cijenu. I sam je bio
zaglavio u jednoj podzemnoj špilji i gotovo je živ izgorio prije negoli su
ga odande spasili… Taje bitka bila pojačala njegovu reputaciju heroja i
donijela mu tolike pohvale i priznanja da više nije znao što bi s njima.
Sada, dok su se plaćenici probijali kroz grad Honru sve bliže
Omniusu, pojavila se jedna čudna skupina ljudi i iznenadila ga. Nosili
su na brzinu sklepane transparente napravljene od krpa, boje i svega što
su mogli naći u gradu. Pjevajući i kličući, izvikivali su ime mučenice
Serene Butler. Mada su imali neznatne količine upotrebljivog oružja,
bacili su se u bitku.
Quentin je promatrao iz svojeg vozila. Već je i ranije susretao
Mučenike.
Očito su i ovdje na Honru zarobljeni ljudi potajice razgovarali o
svećenici Džihada, njezinom ubijenom djetetu i o prvom Velikom
Patrijarhu. Te vijesti su im vjerojatno donijeli oni koji su bili kasnije
zarobljeni i dopremljeni s drugih svjetova Lige. U zarobljeništvu su se
tajno molili Trojici Mučenika, nadajući se kako će se njihovi anđeli
možda spustiti s neba i uništiti Omniusa. Na Nesvrstanim planetima, u
slobodnim svjetovima Lige, pa čak i ovdje pod teškim pritiskom
Omniusove vladavine, ljudi su se zaklinjali kako će se žrtvovati za
veliku stvar ljudskog roda… upravo onako kako su to učinili Serena,
Ma-nion Nevini i Iblis Ginjo.
Sada su Mučenici, galvanizirani, srljali naprijed. Bacali su se na
preostale strojeve. Prema Quentinovoj procjeni, za svakog robota kojeg
su uspjeli onesposobiti ginulo je po pet tih fanatika, no to ih nije
pokolebalo. Jedini način na koji je primero mogao spasiti te ljude bio je
što prije okončati sukob… a to je značilo neutralizirati Omniusa u
njegovoj središnjoj citadeli.
Ako bi sve drugo propalo, Quentinu je ostajala mogućnost
bacanja puls-atomskih bombi na grad. Njihove bojeve glave bi istog
trenutka uništile Omniusa i posve razorile gel-umove misaonih
strojeva… no to bi pobilo i sve ove ljude. Quentin nije želio pobijediti uz
takvu cijenu. Barem ne tako dugo dok je imao i druge mogućnosti.
Završivši s napadom svojih kindala, Rikov i Faykan su pronašli
zapovjedno vozilo u kojem je bio njihov otac i tamo su izravno njemu
podnijeli izvješće. Vidjevši Mučenike, braća Butler su došla do istog
zaključka. - Potreban nam je napad komandosa, oče - rekao je Rikov. - I
to smjesta.
- Ovdje na bojišnici ja sam tvoj primero, a ne tvoj otac –
podsjetio ga je Quentin. - I tako ćeš me oslovljavati.
- Da, gospodine.
- Ipak je u pravu, - dodao je Faykan. - Dopusti mi povesti
skupinu plaćenika izravno na citadelu. Postavit ćemo eksploziv i razoriti
sveuma.
- Ne, Faykane, ti si sada zapovjednik, a ne razuzdan vojnik.
Takve avanture prepusti drugima.
Rikov je ponovo progovorio. - Onda meni, gospodine, dopustite
odabrati plaćenike. Za sat vremena razorit ćemo Omniusa… Sam ću ih
predvoditi.
Quentin je ponovo odmahnuo glavom. - Ovi plaćenici već znaju
što im je činiti.
Jedva je primero izgovorio te riječi, a već se začula eksplozija od
koje su se rušili udaljeni blokovi zgrada. Omniusova citadela se
pretvorila u zasljepljujući bljesak svjetlosti, a podrhtavanje tla
prouzročeno tim udarom na citadelu širilo se odande u sve većim
krugovima. Kako je bljesak postajao slabijim, tako se implozija prašine
činila sve jačom. Od sveumove utvrde nije ostao ni kamen na kamenu.
Nekoliko trenutaka kasnije, voda plaćenika je hodao prema
zapovjednom vozilu. - Taj problem smo riješili, primero.
Quentin se smješkao. - Zaista ste ga riješili. - Stisnuo je ruke
Fay-kanu i Rikovu, a onda podigao ruke u pobjednički pozdrav. - Dobro
obavljen posao. I još jedna značajna pobjeda nad Omniusom.
Staza prema pobjedi nije uvijek ravna.
-TLALOC Vrijeme za Titane
Kada je do uporišta Cymeha na Richeseu stigla još jedna
Omniusova ratna flota, Agamemnon je režeći prokomentirao tu upornu
sveumovu ludost. - Ako je taj njegov gel-mozak tako napredan, kako to
da Omnius nikada ništa ne nauči? - Kroz zvučnike njegove zastrašujuće
hodalice, generalov sintetizirani glas je imao jasan prizvuk prigušenog
nezadovoljstva.
Nije očekivao da će mu zarobljeni robot odgovoriti, ali Seurat je
rekao: - Upornost često predstavlja prednost misaonih strojeva. Ona
nam je tijekom stoljeća donijela mnoštvo pobjeda… kao što vi to dobro
znate, generale Agamemnone.
Premda Seurat naizgled nije pokazivao otpor… uostalom, on je
ipak samo jedan prokleti robot, premda autonoman… njegovi odgovori i
savjet nisu bili ni od kakve pomoći. Činilo se kao da se poigrava s
Cymehima koji su ga zarobili, odbijajući im dati odgovore, zadržavajući
nužne informacije. Nakon više od pet desetljeća to je postalo vrlo
frustrirajuće. Ali Agamemnon ga još nije mogao ubiti.
Taj Titan, general, hodao je velikim otvorenim prostorom, ljuteći
se zbog robotske flote koja je prilazila planetu. Njegova rakolika ho-
dalica bila je znano veća od onih tijela koja je nosio kada je bio tek
Omniusov poslušni psić, prije no što su se on i preživjeli Titani pobunili
i pobjegli sa Sinkroniziranih svjetova. Nakon toga misaoni strojevi su
bili osakaćeni na Bela Tegeuseu pomoću kompjutorskog virusa, kojeg je
nehotice raznosio sam Seurat. Agamemnon i njegovi Cymehi su osvojili
taj svijet, a onda su zauzeli Richese, koji im je sada služio kao baza iz
koje su djelovali.
General je mrmljao. - Ovo je sedmi puta da Omnius šalje flotu,
bilo ovamo, bilo na Bela Tegeuse. Svaki put smo ih uspješno poslali
natrag i on zna da raspobžemo s tehnologijom skremblera. Sam se
uhvatio u zamku i jednostavno nije u stanju krenuti dalje i ostaviti nas
na miru. - Ipak, nije spomenuo kako je ova borbena skupina primjetno
veća nego prethodna skupina koju je Omnius bio poslao protiv Ri-
chesea. Možda je ipak nešto i naučio…
Seuratovo glatko bakreno lice bilo je uvijek mirno i
bezizražajno.
- Vaši Cymehi su uništili mnoge Omniusove kugle s ažuriranim
podacima i time Sinkroniziranim svjetovima prouzročili značajnu štetu,
sveum mora na to odgovoriti, sve dok ne postigne željeni rezultat.
- Volio bih kada bi on umjesto toga provodio vrijeme u borbi
protiv hrethgira. Možda će se ljudska gamad i Omniusove snage
međusobno istrijebiti i tako nama svima učiniti uslugu.
- Ja to ne bih smatrao uslugom, - rekao je Seurat.
S izrazom gađenja, Agamemnon je odtutnjio dalje na svojim
nogama s pojačanim klipovima. Javio se automatski obrambeni alarm.
- Ne znam zašto te jednostavno ne razmontiram.
- Ne znam ni ja. Možda bismo trebali zajedno smisliti odgovor
na to pitanje.
General nije nikada dopustio da Seurat sazna ono što on zaista
misli. Zarobio je tog neovisnog robota zato što je ovaj proveo mnogo
vremena s Agamemnonovim izdajničkim sinom, Vorianom Atreidom.
Vorian je ranije spadao u ljude kojima se vjerovalo, imao je mnoge
pogodnosti i prilično veliku moć. Ali zbog ljubavi jedne žene, Serene
Butler, on je sve to odbacio, okrenuo se protiv misaonih strojeva i
prebjegao slobodnim ljudima.
Ovaj Titan general nije si godinama mogao objasniti zašto je
Vorian izdao njega, vlastitog oca. Agamemnon je u njega polagao tolike
nade, stvarao tolike planove. Sam je namjeravao pretvoriti Vora u
Cymeha, kako bi ga učinio dostojnim nasljednikom Titana. Sada
general nije više imao mogućnosti nastaviti svoju lozu. Neće više imati
potomstvo…
Teoretski, Seurat mu je mogao pružiti uvid u Vorianove misli i
način ponašanja. - Želite li čuti šalu, generale? Vaš sin mi ju je jednom
davno ispričao. Koliko hrethgira je potrebno da bi se napunila jedna
posuda za mozak?
Titan je zastao prolazeći ispod luka prema izlazu. Je li to razlog
zašto drži tog robota pokraj sebe, samo da bi slušao priče iz prošlih
vremena kada je Vorian bio robotov kopilot u letjelici Putnik Snova7.
Ta besmislica je bila Agamemnonova slabost koju nije smio pokazati.
- Nisam raspoložen za te stvari, Seurate. Moram se pobrinuti za
bitku. - Cymehi će pokazati svoju snagu i lansirati brodove za napad.
Odlučio se da će, kad jednom odbije tu dosadnu i napasnu
Omniusovu flotu, uništiti ovog robota i započeti nov život.
Unutar kontrolnog centra, Dante, jedan od trojice preostalih
Tita-na, bavio se inventarom i sustavom komunikacija na instalacijama
Ri-chesea. - Do sada su već doslovno pet puta ponovili svoje službene
zahtjeve. To su isti oni zahtjevi koje su postavljali i prilikom njihovog
prijašnjeg pokušaja. Čekaju na našu predaju.
- Daj da ih čujem, - zatražio je Agamemnon.
Iz zvučnika se začuo monoton glas: “Titanima Agamemnonu,
Ju-noni i Danteu. Vaši cymeh pobunjenici prouzročili su štetu na
Sinkroniziranim svjetovima pa vašu prijetnju moramo potpuno ukloniti.
Omnius je izdao naredbe da vas se odmah uhiti, a vaše sljedbenike
uništi.
- Zar oni sada očekuju da se mi zbog toga osjećamo krivima?
Junona čak nije ni ovdje. - Njegova voljena družica provodila je
posljednjih nekoliko godina kao kraljica Bela Tegeusea.
Dante je pomaknuo svoju hodalicu na čudesno ljudski način, kao
da je htio slegnuti ramenima. - Omnius nam je tisuću godina dopuštao
služiti misaonim strojevima. Prema njegovoj računici, mi bismo mu
trebali biti na tome zahvalni.
- A meni se čini kako ti učiš duhovitost od Seurata. Je li Beowulf
spreman? Želim da on na sebe preuzme veći dio toga, ako išta pode po
zlu.
- Njegova flota je spremna.
- Nitko od njih nam nije dragocjen i naoružani su skremblerskim
projektilima?
- Da, sve su to neosi i imaju jasna upute.
NeoCymehi su bili stvarani od zarobljene ljudske populacije na
Ri-cheseu i Bela Tegeuseu. Od slabog ljudskog tijela se preciznom
kirurškom intervencijom odvajao mozak, kojeg se onda stavljalo u
mehaničke hodalice. Uvijek oprezni i na sve spremni, Titani su
osiguravali lojalnost ovih konvertita ugradnjom “mrtvac” prekidača i
njihove sustave za održavanje života te time osiguravali njihov slom ako
Titani umru. Čak su i neosi na drugim cymeh-planetima, daleko odavde,
morali najmanje jednom tijekom svake dvije godine primati
obnavljajući signal, jer bi inače bili mrtvi. Ako bi general i njegova dva
sudruga bili ubijeni, svi neosi bi poumirali. Nije se radilo samo o tome
da se spriječi izdaja, nego se tako u njima poticala i fanatična želja da
zaštite Agamemnona, Junonu i Dantea.
General je gunđao. - Ne znam trebam li se nadati Beovvulfovom
preživljavanju ili uništenju. Jednostavno ne znam što bih trebao učiniti s
njim. - Koračao je na svojim metalnim nogama, čekajući da se događaji
počnu odvijati dok on bude ovako hodao.
Beowulf je bio prvi neos koji se pridružio pobuni Titana protiv
Omniusa. Kada je, temeljem informacija koje je sakupio od ljudskih
uhoda koji su radili za misaone strojeve, napao Rossak vještica Zufe
Cenve i Aureliusa Venporta, Beovvulf je doživio vrlo teška oštećenja.
Mehaničko tijelo mu se moglo lako zamijeniti ili popraviti, ali bio je
oštećen i mozak. Titani su ga zadržali uza se, ali sada je nespretni i
nedosljedni Beowulf bio više obveza i teret nego nešto korisno.
- Mislim da ću i sam otići tamo gore. Postoji li kakav ratni brod
u kojeg stane ova moja posuda za održavanje života?
- Uvijek, generale Agamemnon. Hoću li odgovoriti ovim
strojevima?
- Dat ćemo im dovoljno jasan odgovor kad ih budemo pogodili
sa skremblerskim projektilima.
Agamemnon je otišao do mjesta za lansiranje. Mehaničke ruke
su otkvačile njegovu zaštitnu posudu i premjestile njegov mozak iz
hodalice u središte kontrolnog sustava koji je povezivao niti za prijenos
misli s izlaznim senzorima njegovog mozga. Kada je general lansirao
svoj poput britve oštar ratni brod na stazu, bilo je to kao neko sportsko
leteće tijelo iza kojeg se pušila sirova snaga.
Nagomilana flota misaonih strojeva držala se predvidive taktike
i Agamemnon se već umorio od slušanja prijetećih izjava borbenih
robota. Točno je da sveum nije mogao pobiti Titane, ali njegove flote
robota su mogle prouzročiti značajna oštećenja i uništiti sve ostalo. Zar
je Omnius očekivao kako će se Cymehi jednostavno predati i, me-
taforički rečeno, sami sebi prerezati vrat?
Ali što se dalje kretao, general više nije bio tako samopouzdan.
Ova napadačka armada bila je znatno veća od onih prethodnih i da bi se
od nje obranili Cymehi će morati potrošiti mnoga obrambena sredstva.
Ako hrethgiri nisu tolikim svojim stalnim i agresivnim napadima
uspjeli zauzeti Omniusa, onda se ni šačica Agamemnonovih
pobunjenika neće moći obraniti od Omniusove vojne sile ili čak od
ljudske gamadi. Bilo koji od tih neprijatelja mogao je, ako to poželi,
poslati svoje goleme snage. General je znao da njegov položaj na
Richeseu ubrzano postaje sve teže obranjiv.
Kad je dostigao ostale brodove Cymeha, izviđači su brzo izlazili
iz skloništa tamne strane planeta kako bi uhodili robotsku flotu.
- O… o… oni se pri… pri… pripremaju za na…napad – govorio je
Beowulf užasno sporo i zamuckujući kroz sustav za komuniciranje.
Misli oštećenog neosa bile su toliko konfuzne da kroz svoje niti nije
mogao poslati jasan signal. Dok je stajao na tlu, Beowulf je jedva
uspijevao pomaknuti svoju hodalicu naprijed, a da se pritom ne spotiče i
ne udara o predmete oko sebe..
- Ja preuzimam zapovjedništvo, - rekao je Agamemnon. Nema
smisla gubiti vrijeme, pomislio je.
- P…p…primljeno na…na… zzzz…znanje. - Beowulf se barem
nije pretvarao da je još uvijek talentiran ili sposoban.
- Raširite se prema slučajnom uzorku. Otvorite vatru
pulsirajućim projektilima.
Brodovi neosa pojurili su poput žustrih malih vučića, pokazujući
svoje zube.
Robotska flota se brzo povukla i prestrojila u formaciju za
napad, ali brodovi Cymeha su bili znatno manji i bilo ih je teže pogoditi,
a i raspršili su se u svim smjerovima. Agamemnonovi branitelji
izbjegavali su vatru projektila kako bi mogli izbaciti svoje mine za
skrembliranje.
Te mine su bile male magnetne kapsule, pri čemu su se koristili
tehnologijom Holtzmanovog polja, kopiranom iz naoružanja hrethgi-ra
koje su ili zarobili na bojišnici ili su im ga dostavili ljudi uhode. Cymehi
su bili imuni na skremblirajuća pulsiranja, ali Liga plemića se u
borbama protiv misaonih strojeva koristila tom tehnologijom već stotinu
godina.
Dok su ispaljivali mine, robotska je vatra pretvorila u paru više
desetaka brodova neoCymeha, no mnogi su skrembleri poletjeli
slobodno i uhvatili se za metalni trup neprijateljskih brodova, odašiljući
ometajuće valove. S izbrisanim gel-krugovima unutar njihovih
mozgova, robotski su brodovi gubili kontrolu i sudarali se jedan s
drugim.
Vidjevši kako nema potrebe sebe dovoditi u opasnost,
Agamemnon je uživao ovako iz blizine promatrajući bitku. Misaoni
strojevi su bili uništavani čak i bolje negoli je on to očekivao.
Još se jedan brod munjevito približavao iz grada ispod njih. Dok
je grmeći jurio prema neprijateljskoj floti, Agamemnon se pitao nije li
se i Dante odlučio pridružiti borbi, no to baš nije bilo vjerojatno. Taj
birokratizirani Titan nije volio biti u središtu akcije. Ne, to mora biti
netko drugi.
Znao je kako mnogi od njegovih neoCymeha žude za borbom
protiv Omniusa i to nije bilo ništa iznenađujuće. Omnius je toliko tlačio
Richese još dok su ti neosi bili samo ljudi i bilo je posve prirodno da se
žele osvetiti. Neosi se nisu žalili što Titani njima vladaju jednakom
silom, jer Agamemnon im je omogućio da postanu strojevi s ljudskim
umom pa su mu dragovoljci opraštali njegove povremene brutalnosti.
Ovaj tajanstveni novopridošli brod uletio je u samo središte
Omniusovih snaga, ali nije otvorio vatru. Izmicao se projektilima
prolazeći iza prvih linija oštećenih letjelica koje su pripadale strojevima.
U frekvenciji za komunikacije pištali su signali, neki od njih kodirani i
na nerazumljivom jeziku strojeva, a drugi pak podrugljivo vikanje i
zviždanje neosa.
- Naglo napadnite i uništite onoliko Omniusovih brodova koliko
možete, - rekao je Agamemnon. - Otići će kući poniženi i posramljeni.
Neosi su krenuli naprijed, dok se onaj tajanstveni brod zavlačio
sve dublje u skupinu preživjelih brodova koji su pripadali misaonim
strojevima. Agamemnon je povećao domet svojih senzora i promatrao
taj usamljeni neidentificirani brod kako gubi igru. Čim je prišao
robotskim brodovima, bio je zarobljen i uvučen u skupinu, kao insekt
kojeg je dohvatio dugi gušterov jezik.
Neosi su ispalili još skremblerskih projektila. Strojevi su očito
ponovo izračunali koliki su im izgledi i zaključili kako im se ovdje ne
pruža mogućnost za pobjedu. Sada se Omniusova flota, već zbunjena
gubicima, počela povlačiti, udaljavajući se od Richesa i ostavljajući
velike gomile svojih brodova na stazi, poput smeća.
- Zaključili smo kako su nam prioritetne neke druge bitke, - ob
javio je jedan zapovjednik neprijateljskog broda; to je zvučalo kao
prilično bijedna izlika.
- Vratit ćemo se s daleko jačim snagama koje će naše gubitke
svesti na prihvatljiv broj. Pripazite se, generale Agamemnone, ona
Omniusova osuda vas i vaših Cymeha je još uvijek na snazi.
- Oh, naravno da je. A vi pripazite, - govorio je Agamemnon,
znajući da strojevi neće prekidati njegov provokativan i podsmješljiv
ton, - da nas, ako se vratite, podsjetite da vam ponovo damo vaš obrok
batina.
Ostavljajući više od stotinu oštećenih i onesposobljenih brodova
u hladnom svemiru iznad Richesa, Omniusova flota je otišla. Ipak,
Cymehi su shvatili da im kapetan robota nije odaslao praznu prijetnju.
Ti misaoni strojevi će se sigurno vratiti i sljedećeg puta Omnius će se
pobrinuti za dovoljno jaku vatrenu moć da si osigura pobjedu.
Agamemnon je shvatio da on i njegovi Titani moraju napustiti Richese i
pronaći neke druge svjetove koje će osvojiti, planete koji su na
izoliranom mjestu i gdje će moći podići neosvojive baze i širiti svoj
teritorij. Tako bi, za sada, izbjegli Omniusa.
Razgovarat će o tome s Junonom i Danteom, ali moraju se brzo
maknuti. Sveum možda i jest nespretan i predvidiv, ali jednako je tako i
uporan.
Bog nagrađuje one koji suosjećaju
- Izreka s Arrakisa
Mnogo kasnije, nakon povratka u grad i procjene štete
prouzročene napadom robota, Agamemnon je, pun bijesa, otkrio kako
pilot u onom osamljenom brodu ipak nije bio neki od ambicioznih
neocymeha.
Nekako, nakon pedeset i šest godina zarobljeništva, neovisni
robot Seurat je pobjegao, odletjevši kako bi se ponovo pridružio floti
misaonih strojeva.
Mada bi i cijeli univerzum teško mogao zadovoljiti njezinu
maštu, Norma Cenva gotovo nikada nije napuštala svoj pretrpani ured.
Njezin um je išao bilo gdje kamo je trebala poći.
Posve pribrana, stavljala je mnoštvo svojih zamisli u nacrte i na
elektronske crtače daske, a obližnji kolharski proizvodni pogoni su
odzvanjali dok su radnici pretvarali njezine vizije u stvarnost. Brod za
brodom, štitovi, strojevi i oružja. Taj je proces bio beskonačan, jer
Norma nije nikada stala. Džihad nije nikada stao.
Opazila je, bez mnogo iznenađenja, da je već opet svanulo.
Radila je cijelu noć… možda i duže. Nije imala pojma koji je datum.
Vani, u brodogradilištima Kolhara, kojima je sada upravljao
njezin najstariji sin Adrien, čula je zvuke teških strojeva. Bio je to
neki… proizvodni zvuk koji joj nije nimalo smetao. Adrien je bio jedno
od petoro djece koju je imala s Aureliusom Venportom, no ostala djece
nisu naslijedila njegov prirodni dar za poslovnost. Oni su, dvojica
sinova i dvije kćeri, bili uposleni u VenKee tvrtki i zauzimali nešto niže
položaje, radeći kao predstavnici te kompanije. Sada je Adrien bio
otišao na Arrakis kako bi nadzirao isporuku i distribuciju začina.
Radnici su sastavljali trgovačke i ratne brodove, ugrađujući u
većinu njih one sigurnije konvencionalne motore, ali neki su bili
opremljeni onim izuzetnim motorima koji su imali mogućnost nabiranja
svemira, čime se letjelica mogla u tren oka premjestiti s jednog mjesta
na drugo. Nažalost, taj je sustav ostao u biti rizičan; postotak gubljenja
tih brodova bio je tako visok da je bilo malo ljudi voljnih letjeti u njima,
pa čak ni vojnici Džihada osim u slučaju krajnje nužde.
Usprkos mnogim ometanjima napredovanja - neka su bili
prouzročena matematikom i fizikom, a druga pak fanatizmom - Norma
bi na kraju ipak pronašla rješenje, samo kad bi joj dali dovoljno
vremena. Niti jedan drugi posao nije joj bio važniji od toga.
Izašla je na svjež jutarnji zrak, zureći u kaos gradilišta, uopće ne
primjećujući buku i ne osjećajući smrad dima. Većina pogona na
Kolharu bila je namijenjena proizvodnji novih brodova kako bi
nadomjestili stalne gubitke u Ar*miji Džihada. Goleme količine
energije, materijala i rada utrošene su u vođenje tog rata koji je bio
neshvatljiv čak i umu kakav je njezin.
Ona je ranije bila djevojka vrlo niskog rasta koju je njezina mati
prezirala. Sada je Norma bila fizički prekrasna, s idejama i
odgovornostima koje su zahvaćale cijeli univerzum i protezale se u
daleku budućnost. Sada kada se tako temeljito promijenila i kada je,
nakon što ju je mučio Titan Xerxes, podigla svoju svijest na jednu višu
razinu, postala je neki kritični most između sadašnjosti i vječnosti. Bez
nje ljudski rod ne bi mogao ostvariti svoje mogućnosti.
Norma je, za sada, imala sreće. Bila je voljena i voljela je.
Aurelius, njezin emocionalni i poslovni oslonac, poginuo je zajedno s
njezinom egocentričnom majkom i oboje su pali kao žrtve rata. Normini
odnosi s njezinom majkom, Zufom, bili su teški, ali dragi Aurelius je
bio pravi dar s neba, dar koji ju je na tolike načine spašavao. I sada je
svakodnevno bio u njezinim mislima. Bez one njegove bezrezervne
vjere u nju, Norma ne bi postigla svoje glavne ciljeve niti bi ostvarila
svoje snove. On je još davno prepoznao njezine mogućnosti i riskirao je
svoj imetak kako bi je podupro.
Zahvaljujući ugovoru kojeg je Aurelius bio sklopio sa samom
Se-renom Butler, tvrtka VenKee je zadržala monopol na tehnologiju na-
biranja svemira. Jednoga dana ta nova generacija brodova postat će
važnija čak i od Holtzmanovog štita… čim Norma bude uspjela riješiti
ove navigacijske probleme. Ali svaki puta kada je uspjela pronaći dio
rješenja, otvarali su se novi problemi učinivši joj rješenje još daljim,
poput onih mnogostrukih odraza u dvorani ogledala. Poput lančane
reakcije nepoznanica.
Dok je promatrala industrijski spektakl koji se pred njom
odvijao, misli su joj lutale, stalno tražeći nedokučive odgovore.
Letjelicama za nabiranje svemira moglo se u trenu prijeći iz jedne u
drugu točku svemira - jer sam pogon je funkcionirao savršeno - ali
upravljanje tim brodovima tako da zaobiđu prepreke koje su se
ispriječile u svemiru činilo se nesavladivim izazovom. Premda je svemir
bio golem i većinom prazan, ako bi se dogodilo da letjelica pri nabiranju
svemira naiđe na zvijezdu ili planet, bila je uništena. Nije bilo izgleda
da zaobiđe prepreku ili da lansira manje letjelice za spašavanje.
Otprilike čak svaki deseti let završavao je katastrofom. Taj je
problem bio jednak kao da se s povezom na očima prolazi kroz minsko
polje. Ničiji um ne bi mogao na sve te opasnosti reagirati dovoljno brzo,
niti su se s dovoljnom preciznosti mogli u karte ucrtati putovi kroz
nabrani svemir koji bi uzeli u obzir sve opasnosti. Čak ni Norma to nije
mogla učiniti, usprkos njezinim nadljudskim umnim sposobnostima.
Prije mnogo godina bila je pronašla privremeno rješenje
koristeći se brzim kompjutorima, analitičkom aparaturom za donošenje
odluka koja je unutar jedne nanosekunde mogla i predvidjeti pogreške i
odrediti novi kurs leta. Kriomice instalirana u već postojeće letjelice za
nabiranje svemira, takva kompjutorizirana navigacijska oprema
prepolovila je broj nesreća čineći tu novu tehnologiju gotovo - gotovo -
prihvatljivom.
Ali kada su kasnije časnici Armije Džihada otkrili te
kompjutore, podigla se buka zbog koje su se umalo na Kolharu prestali
proizvoditi brodovi. Normi je bilo teško to razumjeti pa je, zbunjena i
bespomoćna, navodila dokaze uspješnosti i ukazivala na boljitak koji bi
takvi brodovi donijeli Džihadu. Ali Veliki Patrijarh Tambir Boro-Gi-njo
bio je posve obuzet gnjevom zbog te Normine «podmuklosti».
Njezin sin Adrien, vješt govornik i spretan pregovarač poput
svojeg oca, spasio je i Normu i brodogradilišta objavivši vrlo poniznu
ispriku, prihvativši se vađenja i uništavanja navigacijskih sustava, a sve
pod budnim okom službenika Lige koji su to strogo i odlučno
promatrali. On se osmjehivao, a službenici su otišli zadovoljni. - Ti ćeš
pronaći neko drugo rješenje - šapnuo je svojoj majci - znam da ćeš ga
naći.
Mada više nije smjela ugrađivati kompjutore, Norma je sakrila
na stranu nekoliko tih navigacijskih sustava… onda je opet provela
desetljeća radeći na tom problemu tako da je iznova pošla od samih
početaka, što je bio velik hendikep. Nije vidjela način kojim bi to mogla
riješiti bez korištenja računala. Pilot bi trebao predvidjeti probleme i
onda ih izbjeći prije nego se dogode, a to se činilo nemogućim.
I tako su letjelice za nabiranje svemira ostavile u VenKee
investicijama tako duboku jamu daju se nije moglo zatrpati profitom
uspješnih letova. Ta tehnologija je radila upravo onako kako ju je
Norma dizajnirala, no navigacija je i dalje ostala problem.
Srećom, VenKee je svoj osnovni prihod ostvarivao prijevozom
tereta, posebice prijevozom tajanstvene začinske mješavine s Arrakisa.
Za sada je samo Normina trgovačka firma tamo ostvarila veze i znala
izvor robe.
Norma je i sama koristila taj začin. Pokazalo se da je zaista vrlo
blagotvoran. Melange. Pripremajući se za novi radni dan, ušmrknula bi
iz crvenkastosmede kapsule bogat miris sličan cimetu, stavila to na jezik
i progutala. Više ni sama nije znala koliko je melangea uzela tijekom
ovih posljednjih nekoliko dana. Onoliko koliko joj je bilo potrebno.
Učinak začina koji joj je strujao krvotokom i mislima bio je
dramatičan. U jednom trenutku Norma je gledala kroz prozor svojeg
ureda u brodogradilištu, promatrajući kako u blizini grade novi brod.
Radnici su brzali skelama podignutim uz trup broda ili su manevrirali
duž metalne oplate koristeći se lebdećim pojasevima koje je sama
dizajnirala.
Sljedećeg je trenutka osjetila nešto, nešto nalik onoj
trenutačnosti nabiranja prostora ali ipak drukčije, drukčije na način koji
još nije razumjela. Tijekom posljednjih mjeseci povećala je dozu
melangea koju je uzimala, eksperimentirajući sa sobom jednako onako
kako je eksperimentirala s brodovima, očajnički tragajući za rješenjem
navigacijskog problema.
Naglo, u jednom mentalnom bljesku, našla se usred vizije koja
ju je odnijela daleko od Kolhara. Ugledala je visokog, mršavog čovjeka
kako stoji u velikoj, suncem ispijenoj pustinji, kako nadzire popravak
vršalice kojom se služe pri žetvi začina. Usprkos pomalo nejasnoj viziji,
jer sve je vidjela kao da promatra kroz debelo staklo, Norma je zapazila
aristokratski profil tog čovjeka i tamnu, valovitu kosu u kojoj, usprkos
tome što je imao šezdeset i četiri godine, nije bilo sijedih vlasi. I to je
bio jedan od rezultata konzumiranja melangea.
Adrien. Moj sin. On je na Arrakisu. Pomislila je to, prisjetivši se
sada kako je Adrien otišao tamo sklopiti ugovor sa Zensunijima,
sakupljačima začina na tom pustinjskom planetu.
Toliko je bio nalik svojem ocu, da je gotovo mogla zamisliti
kako gleda Aureliusa. Kad je njezin sin pokazao poslovnu oštroumnost,
Norma mu je prepustila poslove VenKee tvrtke kako bi se mogla
posvetiti svojem poslu.
Je li ta vizija stvarna? Norna nije znala što bi o tome trebala
misliti, niti je li ono što ona želi vjerovati zaista moguće.
Dok je promatrala lik svojeg najstarijeg sina, oštra bol joj je
prostrujala lubanjom, kao da ju je probola neka nazubljena oštrica, i ona
je kriknula. Pred očima je vidjela samo bljeskove i boje. Naslijepo je
posegnula za još jednom kapsulom mješavine i progutala je. Postupno,
bol je jenjavala, a njezina vizija se razbistrila.
Onaj prizor kao iz sna sada se odmicao od Adriena, kao pogled
orla koji se obrušava nad beskrajnim dinama. Tada je Norma izgubi
svijest i uroni u tminu, poput slijepog crva koji uranja u pijesak…
Kasnije je stala gola pred ogledalo. Još od njezinog poboljšanja
mentalnih sposobnosti, mogla je mijenjati svoje tijelo i postići savršeni
izgled kojeg je genetski naslijedila po majčinoj lozi. Aureliusu se ona
oduvijek sviđala zbog toga što ona jest i kako izgleda, čak i u onom
njezinom prvotnom deformiranom obliku, ali Norma se koristila tom
sposobnošću kako bi mu bila još ljepša. Više nije starjela. Sada je
pretraživala besprijekorne obrise svog ženskog tijela, one prekrasne crte
lica koje je jednom davno stvorila za čovjeka kojeg je voljela.
U sebi je osjećala izvjesnu nepovezanost s fizičkim svijetom dok
se njezino tijelo još više mijenjalo, izgleda prema svojem vlastitom
izboru. Nije se činilo da to tijelo umire ili da se raspada… ali ona je
evoluirala i uopće nije shvaćala taj proces.
Njezin fizički izgled više nije bio važan, zapravo joj je samo
smetao. Trebala je kontrolirati tu snagu, usmjeravajući je onako kako
treba, kako su to radile čarobnice prije nje, samo s mnogo jačom
skalom. Od svoje mentalne energije je tražila više nego puko formiranje
jednog ljudskog tijela i mnogo više nego čin razaranja kakav su mogle
proizvesti čarobnice njene prethodnice.
Uvijek je potrebno više energije za stvaranje nego za razaranje.
Norma se osjećala umornom od tog stresa kroz kojeg je morala
proći, iznurena tim neprestanim stvaranjem slika, testiranjem… stalnim
neuspjesima. A kada je bila umorna, trebalo joj je još melangea.
U ogledalu je promatrala kako njezino lijepo tijelo titra i treperi.
Na jednom ramenu se pojavila crvena pjega. Silom, koristeći se
mentalnom snagom, obnovila je savršenost svojeg izgleda. Nedostatak
je polako nestao.
Održavala je tijelo savršenim kao doprinos uspomeni na
Aureliusa Venporta. Njega više nije bilo, ali to je neće spriječiti da
postigne ono što je nužno.
U pustinji je ona crta koja dijeli život i smrt oštra i brza.
- Upozorenje sakupljačima začina
Na vrhu vjetrom nanesene dine, Adrien Venport je stajao podalje
od mehaničara i promatrao ih kako popravljaju stroj za žetvu začina,
dok su ostali gledali ima li ikakvog znaka približavanja pješčanog crva.
Nije znao u detalje kako taj stroj radi, ali znao je da će pod njegovim
stalnim nadzorom ovi ljudi raditi brže i jače.
Ovdje se, u suncem ispijenoj pustinji Arrakisa, činilo da vrijeme
stoji. Ocean pijeska bio je beskrajan, vrućina intenzivna, a zrak tako suh
da bi nepokrivena koža odmah ispucala. Osjećao se silno ranjivim i
imao je čudan osjećaj kako ga promatra netko skriven i moćan.
Kako bi itko mogao stajati bez strahopoštovanja na ovom
planetu?
Jedan od manjih strojeva za vađenje začina se pokvario i
VenKee je gubio novac sa svakim satom što ga je taj stroj proveo izvan
pogona. Drugi njegovi sakupljači i distributeri čekali su u gradu
Arrakisu na ovu pošiljku. Tamo, još dalje u ovom zlatnom bazenu, dva
golema ele-vatora kopala su pijesak, stvarajući od začinskog pijeska
narančastu pjegu. Golema teretna letjelica kružila je u niskom letu, dok
su oni hrabriji mehaničkim lopatama kopali naslage melangea koji je
bio hrđavo crvene boje pa punili kutije i tovarili ih na letjelicu koja će
začin odnijeti na daljnju preradu.
Kroz liniju za vezu u kojoj se čulo pucketanje statičkog
elektriciteta, neki je čovjek viknuo: - Crv na vidiku!
Posada teretnog broda pohitala je prema letjelici, dok su se
mehaničari nedaleko Adriena ukočili od straha. - Što ćemo učiniti? Ne
možemo ovaj stroj utovariti u zrakoplov i odnijeti ga odavde! - Jedan od
tih prašnjavih ljudi je bespomoćno gledao u dijelove stroja koji su ležali
na komadu cerade razastrtom na pijesku.
- Trebali ste brže raditi! - povikao je jedan od tragača za
začinima.
- Prestanite nabijati po tome i budite tiho, - rekao je Adrien,
ostavši s nogama ukopanim u pijesku. - Stojte savršeno mirno. -
Mahnuo je glavom u smjeru gdje su se nalazila ona dva golema crva. -
Oni stvaraju daleko veću buku nego mi. Nema razloga zašto bi ti
crvi obratili pozornost na nas.
S druge strane bazena se druga i treća skupina ljudi brzo penjala
na teško dizalo koje je podizala onoliko tereta u letjelicu koliko se na
nju moglo složiti. Nekoliko trenutaka kasnije to se dizalo podiglo s tla,
ostavivši dolje onaj onesposobljen stroj za žetvu… vrlo skup stroj,
pomislio je Adrien. Golemi crv je pojurio kroz pijesak ravno prema
svojem rudniku. Napušteni stroj je mirno ležao na pijesku, ali su oni
motori koji su podizali radnike u letjelicu bučili i brektali, a vibracije su
stimulirale lovački nagon crva. Kao ispaljena minobacačka granata,
pješčani crv je izletio iz svojeg zaklona u pijesku i ispružio se u zrak,
sve više i više. Dizalo je dobivalo na visini, motori letjelice radili su
punom snagom u pokušaju da izvuku dizalo izvan opasnosti, a golema
gubica crva se širom razjapila, bljujući mlazove pijeska poput bijesne
sline. Crv se propinjao i dosegnuvši najvišu točku za malo promašio
dizalo. Zvuk tog ugriza uzburkao je zrak i dizalo se zaljuljalo, dižući se
i spuštajući dok se crv srušio natrag dolje na dinu, lomeći pod sobom
one napuštene dijelove stroja. Tada je pilot ponovo uspostavio nadzor
nad svojim strojem i nastavio se uspinjati, krećući punom brzinom
prema liticama koje su oštro dijelile taj prostor. Ostavljeni radnici su,
zajedno s Adrienom, s olakšanjem mrmljali, vidjevši kako su njihovi
drugovi umakli, ali ostali su mirno stajati. Brod koji ih je trebao spasiti
nije se mogao vratiti po njih prije negoli crv ode.
Crv se srušio u onaj širok bazen, uništivši stroj za žetvu, a onda
je ponovo zaronio u pustinju. Zadržavši dah, Adrien je promatrao kako
gibanje crva mreška pijesak na površini, dok je ovaj odlazio prema
obzoru, u smjeru suprotnom od onoga odakle je došao.
Na prljavim sakupljačima začina se vidjelo koliko im je laknulo
i kako su zadovoljni što su nadmudrili tog pustinjskog demona. Kad je
strah popustio, tiho su se smijali i čestitali jedni drugima. Adrien se
okrenuo kako bi promatrao teški transporter koji se nastavio udaljavati
prema crnim liticama. Na drugoj strani litica, iza tog grebena, u kanjonu
zaštićenom od otvorenog pijeska i crva, druga stanica VenKee će im
ponuditi krevete i mjesto za odmor. I poslat će natrag posadu koja će
pokupiti Adriena i ostale.
Njemu se nije sviđalo kako je na onom mjestu gdje se sada
nalazila letjelica i iza linije stijena nebo promijenilo boju u tamno-
zelenu. - Znate li vi, ljudi, što je ovo? Sprema se oluja? - On je već
ranije čuo o nevjerojatnim pješčanim olujama na Arrakisu, ali još
nikada ih nije vidio.
Mehaničari su prestali sakupljati alat i pogledali su gore, a
dvojica sakupljača su rekli. - Da, sprema se. Malena, tek toliko, ni
približno onako loša kao što je Coriolisova oluja.
- Letjelica ulazi ravno u nju.
- Onda je to jako loše.
Dok je Adrien promatrao, letjelica se počela tresti. Svjetlosne
signale za slučaj opasnosti popratilo je pilotovo vikanje u kom-liniji.
Nalik mekim pipcima, oko letjelice se podigao pijesak i prašina, kao
nježni ljubavni zagrljaj. Letjelica se trgnula i počela se nekontrolirano
vrtjeti sve dok nije tresnula o crne stijene i iza sebe ostavila samo kratko
sukljanje narančastog plamena i crn dim koji se u onom kovitlacu brzo
rasplinuo.
Ti prokleti crvi uvijek dobiju svoje začine natrag, pomislio je
Adrien. Na ovaj ili na onaj način.
Bila je to nesretna istina o rizičnim poslovnim avanturama: bez
obzira kakve mjere opreza i zaštite poduzeli, neočekivana katastrofa vas
uvijek dočeka nespremne. - Završite sa svojim poslom što prije možete -
rekao je tihim ali čvrstim glasom - kako bismo mogli otići odavde i
vratiti se u grad Arrakis.
Kasnije, dok je, okružen sakupljačima začina, stajao na
otvorenoj tržnici, Adrien se obratio ljudima od kojih su mnogi stalno
pokušavali prevariti tvrtku VenKee. Takav im je bio običaj, a on je pak
bio dovoljno obaviješten i dovoljno je poznavao ljude pa nije dopustio
da im to i uspije.
- Previše ste podigli svoje cijene, - bez oklijevanja je rekao
golemom, bradatom sakupljaču koji je bio gotovo dvostruko veći od
njega.
Poput ostalih domorodaca i ovaj je sakupljač na sebi imao
kabanicu s uzorkom pustinjske kamuflaže i za debelim pojasom oko
struka prašnjav alat. - VenKee to ne može podnijeti.
- Skupljanje začina je opasno, - odgovorio mu je taj bradat
čovjek.
- Za to trebamo primiti pristojnu nadoknadu.
Neki drugi sakupljač je dodao: - Mnoge skupine su se izgubile
bez traga.
- Nije moja krivnja ako ljudi previše riskiraju. Ne volim kad me
se vara. - Adrien je prišao bliže skupini prijetećeg izgleda, jer je to bilo
upravo suprotno od onoga što su oni očekivali da će on učiniti. Morao
se pokazati jakim i opasnim. - VenKee vam je dao dugoročni ugovor.
Sigurni ste za svoj posao. Budite posve zadovoljni time. Ni starice ne
prigovaraju toliko koliko prigovarate vi.
Čovjek iz pustinje se ukočio čuvši tu uvredu. Bradati je
posegnuo rukom na svoj bok, kao da će izvaditi oružje. - Želiš li
zadržati svoju vodu, došljače?
Bez oklijevanja, Adrien je stavio oba dlana na tragačeva
prašnjava prsa pa ga naglo i silovito gurnuo, tako da je ovaj zateturao
unatrag i pao. Njegovi prijatelji su izvukli noževe dok su mu,
bijesnome, ostali pomagali ustati.
Adrien je prekrižio ruke na grudi i uputio im samopouzdan,
izazivački osmijeh. - A želite li vi zadržati svoj posao s VenKee
kompanijom? Zar mislite da nema drugih Zensunija koji jedva čekaju
kako bi zgrabili ono što ja nudim? Potratili ste mi vrijeme dovodeći me
ovamo na Arrakis i sada mi opet tratite vrijeme s tim djetinjastim ža-
lopojkama. Ako ste časni ljudi, ispunit ćete uvjete oko kojih smo se svi
složili. A ako niste časni, onda odbijam dalje poslovati s vama.
Premda se i dalje držao ležerno, znao je da uopće ne blefira.
Pustinjska plemena su se priviknula na sakupljanje i prodaju začina.
Tvrtka VenKee je bila jedini redoviti kupac, a Adrien je zapravo bio
VenKee. Ako on odluči staviti ove ljude na crnu listu, oni će se morati
vratiti onom bijednom životu kojeg je pustinja omogućavala… a mnogi
Zensuniji su već zaboravili kako je to.
Pogledavali su jedan drugog na onoj žezi i smradu otvorene
tržnice. Na kraju im je on ponudio neku neznatno višu cijenu za njihov
proizvod, trošak kojeg će on prebaciti na krajnje korisnike mješavine od
kojih su mnogi bili bogataši. Njegovi će kupci biti voljni platiti,
vjerojatno neće ni zapaziti razliku, jer je melange tako rijedak i skup.
Ljudi pustinje su sad odlazili, tek napola zadovoljni.
Kada su otišli, Adrien je odmahnuo glavom. - Neki perverzni
duh je zagadio i pokvario ovaj planet koliko god je mogao… a onda je
usred toga stavio začine.
Svemir se može promijeniti, ali pustinja ne. Arrakis se ravna
po svojem vlastitom satu. Čovjek koji to ne prihvati, morat će se
suočiti s vlastitom glupošću.
- Legenda o Selimu Jahaču Crva
Čim je dnevna žega malo popustila, grupa Zensunija izašla je iz
svojih skrovišta i pripremila se nastaviti svoj put niz Zaštitni Zid. Ismail
nije previše žudio za tim da se dokopa bučne i smrdljive civilizacije, no
nije želio da El’hiim ide bez pratnje do VenKee posjeda. Taj sin Jahača
Crva se previše često olako upuštao u susrete s ljudima koji dolaze s
drugih svjetova.
Ismail je prekrio svoju golu kožu zaštitnom odjećom, pokazujući
time zdrav razum, premda to mlađi članovi njegovog plemena nisu
činili. Preko isušenog lica nosio je masku kako bi spriječio gubitak
vlage koja je izdisanjem zraka izlazila iz njega. Ništa nije olako gubio.
Ostali su bili nepažljivi sa svojom vodom, jer su mislili kako
uvijek mogu kupiti nove količine. Nosili su odjeću strane proizvodnje,
koja je bila krojena više po modi nego prema potrebama koje
odgovaraju životu u pustinji. Čak se i El’hiim rugao svijetlim bojama i
prezirao pustinjsku kamuflažu.
Kad je bila na samrtnoj postelji, Ismail je dječakovoj majci
obećao kako će paziti na njega i pokušavao je - možda i previše često -
urazumiti mladića. Ali El’hiim i njegovi prijatelji bili su posve druga
generacija i u njemu su gledali ostatak nekih davno prošlih dana.
Taj jaz između El’hiima i Ismaila postajao je sve dublji. Kad je
El’hi-imova mati umirala, sin ju je preklinjao da potraži liječničku skrb
u gradu Arrakisu, ali Ismail se odlučno protivio utjecaju nepouzdanih
stranaca. Marha je poslušala svoga muža, a ne svoga sina. Prema
mišljenju El’hiima, to je izravno dovelo do njezine smrti.
Mladić je pobjegao, ukrcavši se na jedan od VenKee brodova
koji ga je odvezao na daleke svjetove, uključujući i Poritrin, koji je još
uvijek bio poharan ustankom robova tijekom kojeg su Ismail i njegovi
sljedbenici bili pobjegli na Arrakis. Na kraju se El’hiim vratio kući i
svome plemenu, ali ostao je zauvijek oblikovan onim što je vani vidio i
naučio. Njegova iskustva su ga uvjerila više nego ikad da Zensu-niji
moraju prihvatiti vanjski način života… uključujući i sakupljanje i
prodaju začina.
Ismailu se to činilo poput prokletstva, poput pljuske misiji
Selima Jahača Crva. No nije želio prekršiti svoje ranije obećanje Marhi
pa je nevoljko slijedio El’hiima, čak i u njegovoj nesmotrenosti.
- Pakirajmo se i preraspodijelimo teret, - rekao je El’hiim, a u
glasu mu se osjećalo uzbuđenje. - Do VenKee imanja možemo stići za
nekoliko sati, a onda ćemo ostatak noći imati za sebe.
Zensuniji su se smijuckali i krenuli žustrije, već razmišljajući o
tome kako će potrošiti svoj novac. Ismail se namrštio, no svoj je
komentar zadržao za sebe. Već im je toliko puta to govorio da je zvučao
kao neka krvopija koja stalno samo nešto gunđa. El’hiim, koji je za
seljane bio novi naib, imao je svoje vlastite zamisli o tome kako treba
voditi ljude.
Ismail je o sebi znao da je samo tvrdoglavi starac koji na svojim
bolnim kostima nosi teret od stotinu i tri godine. Težak pustinjski život,
kao i stalno uzimanje začina, održavali su ga zdravim i jakim, dok su
ostali postajali mekši. Mada je izgledao poput Metuzalema iz starih
zapisa, bio je uvjeren kako još uvijek može nadmudriti i pobijediti bilo
kojeg od mladića, ako bi ga neki od njih izazvao na dvoboj.
No nitko ga nije izazvao. To je bio samo još jedan od načina na
koji su odbijali slijediti stare običaje.
Podignuli su svoj težak teret koncentriranog, pročišćenog začina
melangea kojeg su pokupili po pijesku. Mada se nije slagao s prodajom
začina, Ismail je na leđa uprtio teret težak barem onoliko koliko su i
drugi nosili. Bio je spreman za polazak, dok su mlađi još uvijek prtljali
oko svoje opreme, pa je stoičkim mirom čekao dok El’hiim nije konačno
bučno i vedro krenuo. Izašli su u zalaz sunca i krenuli niz strme
obronke.
U već dugim sjenama nadolazećeg mraka, treperavo svjetlo s
VenKee imanja sjalo je kroz otvore zida koji je štitio od vjetra. Zgrade
su bile zbrka čudnih građevina podignutih bez ikakvog plana. To je bilo
nalik kanceroznoj nakupini montažnih kuća i ureda koja se rasula iz
teretnih brodova.
Ismail je stisnuo svoje plave oči koje su bile još više plave zbog
uzimanja začina i zagledao se ispred sebe. - Moji ljudi su ovo podigli,
nakon dolaska s Poritrina.
El’hiim se osmjehnuo i kimnuo. - Da, i prilično je naraslo, zar
ne?
- Mlađi naib je sada bio razgovorljiviji i s nepokrivenih je usta
rasipao mnogo vlage. - Adrien Venport dobro plaća i uvijek mu treba
našeg začina.
Ismail je koračao sporo i postojano, sigurnom nogom stajući na
rahlo kamenje. - Zar se ne sjećaš vizija koje je imao tvoj otac?
- Ne, - oštro je odgovorio El’hiim. - Uopće se ne sjećam svoga
oca.
Dopustio je crvu da ga proguta prije nego sam se ja uopće rodio i
sve što imam su samo legende. Kako mogu znati što je istina, a što mit?
- On je vidio kako će trgovina začinom uništiti naš zensunitski
način života i na kraju ubiti Šai-Huluda… ako mi to ne spriječimo.
- To bi bilo kao da pokušavaš spriječiti pijesak da ti kroz vrata
ulazi u kuću. Ja sam odabrao drugi put i tijekom proteklih deset godina
doživjeli smo veliki napredak. - Osmjehnuo se svojem poočimu – Ali ti
uvijek pronađeš nešto čemu možeš prigovarati, zar ne? Nije li bolje da
mi, domoroci Arrakisa, skupljamo začin i na tome zaradimo mi, a ne
netko drugi? Ne bismo li mi trebali biti oni koji će požnjeti začin i
donijeti je VenKee kompaniji? Inače će oni poslati ovamo strance, svoje
vlastite ljude…
- Već su ih poslali, - rekao je netko.
- Ti pitaš koji je grijeh prihvatljiviji, - odgovorio je Ismail. - Ja
ne prihvaćam nijedan.
El’hiim je odmahnuo glavom, gledajući svoje prijatelje, kao da
želi pokazati kako za starca nema više nade.
Prije mnogo godina, nakon što je Ismail prihvatio El’hiimovu
majku kao svoju ženu, pokušavao je odgajati tog mladića u skladu s
tradicionalnim vrijednostima, slijedeći vizije Selima Jahača Crva.
Možda je Ismail vršio previše jak pritisak na svojeg posinka i ne baš
mudro prisilio mladića da prihvati neki drugi smjer.
Prije no što je Marha umrla, prisilila je Ismaila na zakletvu da će
štititi i savjetovati njezinog sina, no kako su godine prolazile tako je i to
obećanje postalo nalik oštrom kamenu u cipeli. Nije mogao drugo nego
poduprijeti El’hiima da postane naib. Od tada pa nadalje, Ismail se
osjećao kao da klizi niz obronak strme dine.
Nedavno je El’hiim pokazao kako donosi loše odluke kad je
dogovorio da dvije manje letjelice dođu u jedan od skrivenih
zensunijskih logora, duboko u pustinji. El’hiim je u tome vidio pogodan
način za razmjenu dobara koja su bila previše teška da bi ih se daleko
nosilo, ali Ismailu su male letjelice bile previše slične onim brodovima
za prijevoz robova koji su ga zarobili kad je još bio dječak.
- Učinio si nas ranjivim! - Ismail se trudio govoriti tiho kako ne
bi sramotio naiba. - A što ako nas ovi ljudi namjeravaju oteti?
‘ No El’hiim je odbacio njegove brige. - To nisu lovci na robove,
Ismaile. To su obični trgovci.
- Izložio si nas riziku.
- Upustili smo se s njima u poslovni odnos. Tim ljudima se može
vjerovati.
Ismail je odmahivao glavom, puštajući bijes da raste u njemu. -
Zavela te vlastita potreba za udobnošću. Trebao bi prekinuti svu tu
trgovinu začinom i othrvati se toj napasti koju pruža udobnost.
El’hiim je bio tada uzdahnuo. - Ismaile, poštujem te… ali
ponekad si nevjerojatno kratkovidan. - Otišao je pozdraviti se s nekim
trgovcem iz VenKee kompanije, ostavivši bijesnog Ismaila…
Sada, dok se spuštala noć, skupina ljudi je stigla do podnožja
Zaštitnog Zida. Udaljene zgrade, kondenzatori vlage, solarni generatori
pojavljivali su se jedno za drugim ispred visoke litice.
Ismail je i dalje hodao svojim postojanim korakom, iako su drugi
ljudi iz pustinje ubrzali hod, jedva čekajući da se i oni domognu
civilizacije. U gradu se stalno čula kakofonija zvukova kakvi se nisu
mogli čuti u pustinji: mnoštvo ljudi je govorilo, strojevi su nabijali i
lupali, generatori su zujali. Svjetla i mirisi su ga vrijeđali. Vijest o
njihovom dolasku se već pročula ulicama tog VenKee gradića.
Zaposlenici tvrtke izašli su pred svoja boravišta kako bi ih pozdravili, a
bili su odjeveni u čudnu odjeću i nosili su neku neshvatljivu opremu.
Kad je vijest stigla u VenKee urede, predstavnik trgovaca je izašao na
cestu, sretan što ih može primiti. Podigao je ruke u znak dobrodošlice,
ali Ismailu se činilo da mu je smiješak bio ljigav i namješten.
El’hiim se srdačno pozdravio s tim čovjekom. - Donijeli smo još
jednu pošiljku i možda ćete je kupiti… ako je cijena još uvijek ista.
- Melange vrijedi kao i uvijek. A naše gradske atrakcije su vam
na raspolaganju, ako ih želite.
El’hiimovi ljudi su dali svoj bučni pristanak. Ismailove oči su se
sti-snule, ali nije ništa rekao. Ukočeno je s leda skinuo svoj paket začina
i spustio ga na prašnjav pod pokraj svojih nogu, kao da to nije ništa
drugo do hrpa smeća.
Predstavnici VenKeea su veselo pozvali nosače kako bi
oslobodili pustinjske ljude njihovog tereta, odnoseći pakete melangea u
ured koji je služio kao laboratorij u kojem se roba mogla izvagati,
stupnjevati kakvoća i onda platiti.
Dok je umjetna rasvjeta postajala sve jačom kako bi otjerala
pustinjsku tminu, do Ismailovih ušiju je doprla previše glasna,
nepoznata glazba. El’hiim i njegovi ljudi su uživali trošeći novac
dobiven od ove pošiljke začina. Promatrali su mlohavo debele plesačice
čija je koža bila odbojno blijeda i pili velike količine piva spravljenog
od začina, dopustivši si da postanu sramotno pijani.
Ismail nije u tome sudjelovao. Jednostavno je sjedio i promatrao
ih, mrzeći svaku ovdje provedenu minutu i želeći se vratiti kući, u
sigurnu i mirnu pustinju.
Kako već stoljećima nije bilo povezanost i razmjene podataka
između mene i sveuma, Omnius ne zna moje misli od kojih bi se neke
mogle smatrati nelojalnima. Ali to nije zato što želim da one budu
takve. Ja sam jednostavno po prirodi radoznao.
- Emzmusovi Dijalozi
Okružen gnojnom gnjileži i smrću, krikovima od bola i svim
mogućim molbama za milost, Erazmus je marljivo i s jednakom
pozornošću vodio bilješke o svakoj testiranoj osobi. Znanstvena točnost
je tako tražila. A onaj smrtonosni RNK retrovirus bio je gotovo spreman
za uporabu.
Upravo se vratio s posljednjeg od niza sastanaka s Rekurom Va-
nom na kojima su raspravljali o tome koje bi metode širenja kuge bile
najbolje, ali robot je bio ljutit… onoliko koliko misaoni strojevi to mogu
biti… jer je Tlulakšanin stalno mijenjao temu, prigovarajući zbog sporog
napredovanja eksperimenta u vezi reptilskog ponovnog izrastanja
udova. Van je bio opsjednut pitanjem kakvi su mu izgledi da mu
ponovno izrastu udovi, ali robot je imao druge prioritete.
Kako bi ga smirio, Erazmus je popravio biološke obloge na
Vano-vim ramenima i lagao govoreći kako su rezultati bolji nego su
zaista bili. Ispod oba obloga su se zaista bile pojavile sitne kvržice sa
sasvim jasnim dokazom kako tu raste nova kost, no brzina tog izrastanja
bila je gotovo zanemariva. Možda je to samo po sebi i bilo zanimljivo,
ali to je bio tek jedan od mnogo važnih eksperimenata koji su sada bili u
tijeku. Tog jutra je zaključio kako je nužno Vanu pojačati dozu lijekova,
dovoljno jaku da tog čovjeka bez udova usredotoči na ono što je
najvažnije, a ne na glupe osobne probleme.
Odjeven u jednu od svojih najdražih luksuznih odjeća, ovoga
puta raskošno plavu, Erazmus je išao od sobe do sobe, s ljubaznim
osmjehom na svojem licu od tekućeg metala. Infekcija je sada iznosila
gotovo sedamdeset posto, uz očekivanu smrtnost od četrdeset i tri posto.
Ipak, mnogi od onih koji su se oporavili ostat će, zbog pucanja tetiva,
zauvijek bogalji, a to je bila još jedna posljedica te bolesti.
Neke od žrtava eksperimenata su se krile pred njim, povlačeći se
prestrašeno u kutove svojih prljavih ćelija. Drugi su pak prema njemu
pružali ruke i molili, a u bolešću otupljenom pogledu vidio se očaj. Ti
zatvorenici, zaključio je robot, sigurno su u deliriju ili haluciniraju. Ali,
naravno, paranoja i iracionalno ponašanje su bili očekivani simptomi
tog virusa.
Erazmus je instalirao i pojačao novu garnituru senzora koji
registriraju mirise, kako bi mogao razlikovati i uspoređivati vrste
groznog smrada koji se širio kroz njegove laboratorije. Osjećao je kako
je to važan dio tog iskustva. Tijekom godina, neumornim izvođenjem
testova i mutirajući sojeve virusa, Erazmus je bio ponosan na svoja
postignuća. Bilo je lako razviti bolest koja će ubiti ta krhka biološka
stvorenja. Trik je bio samo u tome da se pronađe upravo ona koja će se
brzo širiti među populacijom, ubiti visok postotak žrtava i koju je
gotovo nemoguće liječiti.
Robot i njegov kolega s Tlulaxa su se složili oko genetički
modificiranog RNK retrovirusa koji se prenosi zrakom i koji se, mada
nešto osjetljiv na vanjske uvjete, lako prenosi preko sluznica ljudskih
otvora i otvorenih rana. Ušavši u ljudsko tijelo, virus je neočekivano
zarazio jetra - za razliku od većine sličnih oboljenja - i iz nje se brzo
širio, stvarajući enzime koji su mijenjali različite hormone u otrovne
mješavine koje jetra nije mogla preraditi.
Početni simptomi oboljenja bili su rušenje kognitivnih funkcija,
što je vodilo do iracionalnog ponašanja i otvorene agresivnosti. Kao da
je hrethgirima uopće i trebalo da ih se gura u još manje predvidive
aktivnosti!
Kako je ta prva faza simptoma bila slabo uočljiva, zaražene žrtve
su još danima funkcionirale u svom okruženju prije negoli bi shvatili da
su bolesni i tako su širili bolest na mnogo drugih ljudi. A kad su se
bolešću nastali otrovi počeli razvijati u tijelu i funkcija jetra se
progresivno smanjivala, druga faza je bila brza, nezaustavljiva i izravno
fatalna za više od četrdeset posto testiranih osoba. A kada, u vremensko
roku od nekoliko tjedana, u Ligi plemića toliki postotak umre, ostatak
društva će se brzo raspasti.
Bilo bi sjajno moći to promatrati i dokumentirati. Erazmus se
nadao kako će, kad svjetovi Lige budu jedan za drugim padali, sakupiti
dovoljno informacija iz kojih će učiti za stoljeća koja dolaze, dok će
Omnius obnavljati Sinkronizirane svjetove.
Kad je ušao u drugi odjel, gdje su bile prostorije tako izolirane
da u njih nije mogao ulaziti svjež zrak i gdje se nalazila druga skupina
od pedeset primjeraka, robot je bio zadovoljan što vidi kako mnogi od
njih ili leže grčeći se u agoniji ili su već ležali mrtvi, sklupčani u
smrdljivim mlakama bljuvotine i izmeta.
Pomno pregledavši svaku žrtvu, Erazmus je zapazio i zabilježio
različite promjene na koži, otvorene rane (samoinficiranje?), dramatične
gubitke na težini i dehidraciju. Promatrao je te leševe i njihove zgrčene
položaje u smrti, želeći otkriti skalu kojom bi kvantificirao razine
agonije koje je svaka od žrtava pretrpjela. Erazmus nije bio
osvetoljubiv; on je samo želio pronaći učinkovita sredstva kojima bi
eliminirao dovoljno ljudi i zadao smrtni udarac svjetovima Lige. I on je,
kao i kompjutorski sveum, vidio jedinu korist u tome da ljudskome
kaosu nametne red Sinkroniziranih svjetova.
Kuga je sada, bez sumnje, bila spremna za uporabu.
Mada mu to inače nije bio običaj, sada je osmijeh na njegovom
metalnom licu, koje je moglo mijenjati oblik, postao još širi.
Nakon mnogobrojnih konzultacija s Rekurom Vanom, Erazmus
je primijenio svoje inženjersko znanje kako bi dizajnirao odgovarajuće
posude za prenošenje virusa, torpeda koja će se uputiti u atmosferu
planeta. Ondje će se kuga osloboditi o zaštitnih kapsula te raspršiti
diljem planeta koje nastavaju hrethgiri. Taj RNK retrovirus bit će
donekle ranjiv u zraku, ali ipak dovoljno otporan. A kad jednom prijeđe
na ljude, brzo će se širiti.
Bilježeći konačan broj ljudi koji su podlegli virusu, Erazmus je
usmjerio svoje svjetlucave optičke niti prema jednom prozoru za
promatranje. Iza prozora je bila malena prostorija i robot je tu često
promatrao kroz staklo koje je s druge strane izgledalo kao ogledalo.
Staklo je bilo prevučeno tankim slojem pa su ljudi, sa svojim slabim
vidom, u njemu vidjeli samo odraze. Promijenio je valnu dužinu, vir-
nuo unutra i skamenio se kada je ugledao Gilbertusa Albansa kako tamo
u ćeliji gleda u njega. Kako li je ušao unutra pokraj cijelog sustava
osiguranja? Smiješio se, znajući da ga Erazmus može vidjeti.
Robot je reagirao s iznenađenjem i uzbuđenjem koje je graničilo
s užasom. - Gilbertuse, ostani gdje jesi. Ne miči se! - Aktivirao je
kontrole kako bi bio siguran da je prostorija za promatranje zapečaćena
i potpuno sterilna. - Rekao sam ti da nikada ne dolaziš u ove
laboratorije. Oni su za tebe previše opasni.
- Pečati su netaknuti, oče, - rekao je čovjek. Zbog čestog
vježbanja bio je mišićav, koža mu je bila čista i glatka, kosa gusta.
Erazmus je svejedno pročistio zrak u komori, zamijenivši ga
čistim, filtriranim zrakom. Nije mogao riskirati da se Gilbertus zarazi.
Ako to voljeno ljudsko biće bude izloženo samo jednom od minornih
uzročnika kuge, mogao bi užasno patiti i na kraju umrijeti. Neovisni
robot to uopće nije želio.
Na trenutak zanemarivši sve pokuse i ne brinući hoće li
upropastiti podatke koje je sakupljao tjednima, Erazmus je projurio
pokraj zatvorenih komora natrpanih leševima koji su čekali na
spaljivanje. Nije obraćao pozornost na njihove oči koje su zurile, na
rastvorena usta, na udove nalik ukočenim isprepletenim insektima.
Gilbertus je bio drukčiji od svih ljudi, njegove su misli bile dobro
organizirane i učinkovite, toliko bliske kompjutoru koliko je to biološki
moguće, jer ga je Erazmus osobno odgojio.
Iako mu je sada bilo već više od sedamdeset godina, Gilbertus je
još uvijek izgledao kao daje u cvijetu mladosti, zahvaljujući tretmanu
produžavanja života kojem ga je Erazmus bio podvrgnuo. Ljudi poput
Gilbertusa ne trebaju degenerirati i starjeti, a Erazmus se pobrinuo da
ovaj čovjek ima svaku moguću prednost i zaštitu.
Gilbertus nikako nije smio riskirati dolazeći u ove laboratorije s
kugom. To je bila neprihvatljiva ugroza.
Došavši do sterilizirane komore, Erazmus je razderao svoju
debelu plavu odjeću i ubacio je u cijev koja je vodila do peći za
spaljivanje; takva odjeća se uvijek može nadomjestiti drugom. Poprskao
je cijelo svoje metalno tijelo jakom dezinfekcijskim sredstvom i
antivirusnim kemikalijama, dobro pazeći da zahvati svaki zglob i otvor.
Tada se dobro obrisao i posegnuo prema čvrsto zatvorenim vratima.
Oklijevao je. Još je jednom ponovio cjelokupan proces dekontaminacije,
a nakon toga je sve to učinio još jednom. Samo zato da bi bio posve
siguran. Ako se radilo o Gilbertusovoj sigurnosti, nikada nije moglo biti
dovoljno predostrožnosti.
Kada je konačno s olakšanjem stajao pred svojim usvojenim
sinom, robot je bio čudno gol, bez svoje uobičajene raskošne odjeće.
Namjeravao je Gilbertusa prekoriti, upozoriti ga na to kako je glupo
riskirao dolazeći na ovo opasno mjesto, no neka je čudna emocija
smekšala njegove stroge riječi. Desetljećima ranije, on je psovao to
divlje dijete kad se loše ponašalo, ali sada je Gilbertus već bio potpuno
programirano i kooperativno ljudsko biće. Pravi primjer onoga što bi ta
vrsta mogla postići.
Kada ga je vidio, čovjek je tako očigledno radosno živnuo, da je
robot osjetio val… ponosa?
- Vrijeme je za našu partiju šaha. Hoćeš li poći sa mnom?
Robot je osjećao potrebu da ga makne iz te laboratorijske
zgrade.
- Igrat ću s tobom šah, ali ne ovdje. Moramo se maknuti od ovih
prostorija s kugom, nekamo gdje ćeš biti siguran.
- Ali, Oče, zar mi nisi tijekom onog tretmana za produženi život
dao svaki mogući imunitet? Ovdje bih se trebao osjećati dovoljno
sigurnim.
- Dovoljno sigurno nije isto što i posve sigurno, - rekao je
Erazmus, iznenađen vlastitom zabrinutošću koja je graničila s
iracionalnim.
Gilbertus nije izgledao zabrinuto. - Što je sigurnost? Zar me nisi
učio kako je to zapravo iluzija?
- Molim te, nemoj se bespotrebno prepirati sa mnom. Nemam
vremena za takve stvari.
- Ali pričao si mi o nekom starom filozofu koji je naučavao kako
sigurnost ne postoji, ni za biološke organizme ni za misaone strojeve.
Kakvog onda ima smisla otići odavde? Kuga će me ili zahvatiti
ili me neće zahvatiti. I tvoj vlastiti mehanizam može u bilo kojem
trenutku stati, zbog nekih razloga o kojima još nisi razmišljao. Ili može
s neba pasti meteor i obojicu nas ubiti.
- Sine moj, štićenice moj, dragi moj Gilbertuse, hoćeš li poći sa
mnom? Molim te. Možemo o tome razgovarati nadugo i naširoko, ali
negdje drugdje.
- S obzirom da si tako ljubazan, što je inače način za kojim ljudi
posežu kada žele nekim manipulirati, učiniti ću kako želiš.
Izašli su iz te zgrade s kupolom kroz prolaz koji je, dobro
zatvoren, predstavljao izvjesnu pretkomoru, a onda su izašli van i našli
se pod blago crvenkastim nebom Corrina.
Kad su već malo odmakli, čovjek je ponovno počeo razmišljati o
onome što je vidio u laboratorijima s kugom. - Oče, muči li te ikada to
što si pobio toliko ljudi?
- To sam, Gilbertuse, učinio za dobrobit Sinkroniziranih
svjetova.
- Ali oni su ljudi… kao ja.
Erazmus se okrenuo prema njemu. - Ne postoje ljudi poput tebe.
Prije mnogo godina Erazmus je izmislio posebnu riječ u čast
Gil-bertovog brzog razmišljanja, njegovog izuzetno dobrog načina
pamćenja i sposobnosti za logičko mišljenje. - Ja sam tvoj mentor, a ti si
moj mentalni vježbenik. Podučavam te kako treba spoznavati, misliti i
izvoditi mentalne vježbe. Zato ću te zvati nadimkom kojega sam
izvukao iz tih termina. Koristit ću to ime uvijek kada budem izuzetno
zadovoljan onim što budeš radio. Nadam se da ćeš to smatrati terminom
koji iskazuje moje osjećaje.
Gilbertus se osmjehnuo čuvši tu frazu. - Termin iskazivanja
osjećaja? Kakva je to riječ?
- Zvati ću te mentat.
I tako je ta riječ stvorena.
Zatim je Erazmus rekao: - Tebi je jasno da će Sinkronizirani
svjetovi donijeti korist ljudima. Zato su ovi ljudi na kojima se vrše
testovi… investicija. A ja ću se pobrinuti, moj mentate, da poživiš
dovoljno dugo da budeš mogao uživati u plodovima onoga što
planiramo.
Gilbertus se široko osmjehnuo. - Čekat ću i promatrati kako se
događaji odvijaju, Oče.
Stigavši do Erazmusove vile, ušli su u tihi botanički vrt, malen
djelić svijeta sastavljen od uspješno uzgajanih biljaka, šuma fontana i
leta kolibrića… u njihovo privatno utočište, mjesto gdje su uvijek mogli
provoditi svoje zajedničko vrijeme. Jedva čekajući početak, Gilbertus je
već ranije bio pripremio šahovsku garnituru.
Čovjek je pomaknuo pješaka. Erazmus je uvijek dopuštao
Gilber-tusu povući prvi potez, jer se činilo da je to fer i izvjestan očinski
stav. - Uvijek kad me počnu mučiti neke misli, a želim da mi um bude
sređen i da učinkovito djeluje, uvijek postupim onako kako si me učio.
Udubim se u misli i izvodim složene matematičke operacije. To mi
pomaže smiriti moje sumnje i brige. - Čekao je da robot pomakne
svojeg pješaka.
- To je savršeno, Gilbertuse. - Erazmus mu je podario onoliko
iskrenog osmijeha koliko je to mogao. - Zapravo, ti si savršen.
Nekoliko dana kasnije, sveum je pozvao Erazmusa u Središnji
toranj. Upravo je bio pristigao mali brod koji je dovezao nekolicinu
ljudi koji su bez ikakvih posljedica mogli putovati na glavni od
Sinkroniziranih svjetova. Neki mršavi čovjek izašao je iz svoje letjelice
i stao pokraj paviljona,čiji toranj se mogao mehanički pomicati. Ta
građevina od tekućeg metala u kojoj je Omnius boravio mogla je
mijenjati oblik poput kakvog živog organizma pa se najprije izdužila
nagnuvši se ulijevo, a onda se sagnula.
Erazmus je prepoznao tog tamnoputog čovjeka maslinaste kože.
Usko usađenih očiju i ćelav, bio je krupniji od Tlulakšana i nije
izgledao tako tajanstveno. Čak i sada, mnogo desetljeća nakon svog
nestanka i navodne smrti, Yorek Thurr je nastavio raditi na uništenju
ljudske rase. Potajice povezan s misaonim strojevima, on je Ligi
plemića i tom glupom Džihadu Serene Butler već nanio neizmjernu
štetu.
Nekad davno, Iblis Ginjo ga je osobno izabrao za zapovjednika
svoje Džihad policije, takozvanog Džipola. Thurr je pokazao neobičnu
sposobnost za iskorjenjivanje sitnih izdajica, ljudi koji su surađivali s
misaonim strojevima. Naravno, te njegove izuzetne sposobnosti dolazile
su od činjenice da je pružio Omniusu svoju lojalnost u zamjenu za
tretman produživanja života, premda je u to doba Thurrovo tijelo već
odavno prošlo svoje najbolje godine.
Tijekom svih tih godina dok je bio na čelu Džipola, Thurr je
nastavio oprezno slati izvješća na Corrin. Rad mu je bio besprijekoran, a
ona žrtvena janjad koju je pobio bila je nevažna, sitni špijuni žrtvovani
za višu stvar, za porast Thurrove važnosti u Ligi.
Nakon smrti Iblisa Ginje, Thurr je desetljećima radio na
prepravljanju povijesti, zlonamjerno izvrćući ulogu Xaviera
Harkonnena, dok je istodobno od Velikog Patrijarha radio velikog
mučenika. Zajedno s Ginjovom udovicom vodio je Vijeće Džihada, ali
kada je došlo vrijeme da on postane novi Veliki patrijarh, Ginjova
udovica ga je političkim malverzacijama izigrala i na to mjesto postavila
svojeg sina, a kasnije unuka. Osjetivši kako su ga izdali ljudi kojima je
služio, Thurr je od-glumio vlastitu smrt i otišao ostvariti svoja prava kod
misaonih strojeva, a oni su mu dodijelili jedan od Sinkroniziranih
svjetova, Wallach IX, gdje je mogao vladati onako kako mu se sviđa.
Sada, opazivši Erazmusa, Thurr se okrenuo i ispravio se. - Došao
sam čuti plan za razaranje Lige. Znam da su misaoni strojevi spori i
uporni, ali već je prošlo više od deset godina otkada sam došao s idejom
da razvijemo kugu. Zašto to traje tako dugo? Želim da se taj virus brzo
pusti medu ljude pa da vidimo što će se dogoditi.
- Vi ste, Yorek Thurr, došli samo s idejom. Rekur Van i ja smo
obavili sav onaj ostali, pravi posao, - rekao je Erazmus. Ćelavac se
samo namrštio i odmahnuo rukom.
Zagrmio je Omniusov glas. - Ja ću obavljati stvari prema svojem
vlastitom ritmu, a plan ću ostvariti u pravo vrijeme.
- Naravno, Gospodaru Omniuse. Ali kako osjećam izvjestan
ponos zbog onog što sam predložio, naravno da želim znati kako to
napreduje.
- Bit ćeš zadovoljan napretkom. Erazmus me je uvjerio kako je,
za naše potrebe, podgrupa virusa s kojom se sada radi dovoljno
smrtonosna, premda ubija samo četrdeset i tri posto ljudi koji su joj
izloženi.
- Thurr je iznenađeno uskliknuo - Tako mnogo! Tako
smrtonosna kuga nije nikada postojala.
- Meni to još uvijek ne zvuči dovoljno učinkovito, jer ne ubija
niti polovicu naših neprijatelja.
Thurrove tamne oči su zatreptale. - Ali, Gospodare Omnius, ne
smijete zaboraviti da će biti mnogo nepredvidivih sekundarnih žrtava
zbog infekcija, izostanka njege, gladi i nesretnih slučajeva. Ako na
svakih pet ljudi dvoje umre od kuge, a još mnoštvo njih bude oslabljeno
i borilo se za oporavak, tada neće biti dovoljno liječnika koji bi brinuli o
onima koji su zaraženi kugom… i drugim bolestima ili povredama.
Mislim da će zbrka koji će se time izazvati itekako utjecati na vlade, na
društva i na vojne krugove.
Izgledalo je kao da će se ugušiti vlastitim ushitom. - Na kraju,
Liga više neće biti u stanju poduzeti ikakvu ofenzivu protiv
Sinkroniziranih svjetova, a niti će moći sebe obraniti… ili zvati pomoć…
ako ih napadne armija misaonih strojeva. Četrdeset i tri posto! Ha, pa to
je smrtni udarac za ostatak ljudskog roda!
- Omniuse, ove ekstrapolacije Yoreka Thurra su dobre, - rekao je
Erazmus. - U ovom slučaju će upravo ta nepredvidivost ljudskog
društva prouzročiti daleko više ozbiljne štete nego što nam to pokazuje
stupanj mortaliteta kod ovog retrovirusa.
- Ubrzo ćemo imati empirijski dokaz, - rekao je Omnius. – Naš
početni plotun kapsula s kugom je spreman za lansiranje odmah, a drugi
se već proizvodi.
Thurr je sav zasjao. - Izvrsno! Želim vidjeti to lansiranje.
Erazmus se pitao nije li nešto pošlo krivo tijekom procesa kojim
je Thurru bio produžen život pa mu je zato mozak tako izopačen ili je
jednostavno oduvijek bio tako gadan i pokvaren.
- Pođi sa mnom, - rekao mu je na posljetku, - pronaći ću ti
mjesto odakle ćeš udobno moći promatrati lansiranje.
Kasnije su promatrali kako vatreni projektili lete u grimizno
nebo, pod toplom svjetlošću Corrinovog crvenog diva. - Ljudski je
uživati tijekom promatranja vatrometa, - rekao je Thurr. - Za mene je
ovo zaista prekrasan prikor. Odsad pa nadalje, ishod je nezaustavljiv
kao gravitacija. Više nas ništa ne može zaustaviti.
Nas - to je zanimljiv izbor riječi, pomislio je Erazmus. Ali ja mu
ne vjerujem u potpunosti. Um mu je ispunjen mračnim planovima.
Robot je okrenuo svoje nasmiješeno lice od tekućeg metala gore
prema nebu kako bi promatrao još jednu kišu kuginih torpeda ispaljenih
prema onom dijelu svemira gdje se nalazi Liga.
Ljudi me dočekuju kao osvajača i heroja. Borio sam se protiv
cymeha i pobijedio sam misaone strojeve. Ali neću dopustiti da tu
bude kraj mojem doprinosu. Moj posao je tek započeo.
- PRIMERO QUENTIN BUTLER Memoari o oslobađanju
Parmentiera
Nakon što su od misaonih strojeva opet preoteli Honru, Quentin
i njegove trupe su proveli još mjesec dana radeći na raščišćavanju i
obnovi te pružajući pomoć preživjelima. Polovina plaćenika s Gina-za
ostala je tamo nadzirući prijelaz vlasti i pomažući iskorijeniti svako
preostalo robotsko maltretiranje.
Kad su sve te pripreme bile obavljene, primero Butler je sa svoja
dva starija sina i skupinom ratnih brodova Džihada odletio na obližnji
Par-mentier. Borci su bili spremni za malo pošteno zasluženog odmora,
a Rikov je jedva čekao povratak svojoj ženi i njihovoj kćerki jedinici.
Prije negoli su se osvajanjem Honrua njihove granice zavukle
dublje u Omniusovo područje, Parmentier je bio onaj svijet Lige koji je
bio najbliži području Sinkroniziranih svjetova. Tijekom nekoliko
desetljeća ljudi koji su ga naselili značajno su napredovali u ponovnom
preuzimanju Parmentiera nakon godina devastacije koja se provodila
tijekom godina pod okupacijom misaonih strojeva. Sada su grube
sinkronizirane industrije bile uklonjene, kao i toksične kemikalije i
otpad, ponovo je uvedena poljoprivreda posađene šume, a korita rijeka
produbljena i preusmjerena.
Premda je Rikov Butler provodio mnogo svog vremena u armiji
Džihada, bio je također i obljubljen i učinkovit vladar ove ljudske
naseobine. Čekao je, zajedno sa svojim ocem, na zapovjednom mostu
zapovjednog balista, osmjehujući se kada se taj miran planet - njegov
dom - pojavio na vidiku. - Jedva čekam ponovno vidjeti Kohe, - rekao
je tiho. - I upravo sam shvatio da će Ravna uskoro imati jedanaest
godina. Propustio sam toliko toga u njezinom djetinjstvu.
- Nadoknadit ćeš to, - rekao je Quentin. - Želim da imaš još
djece, Rikove. Meni nije dovoljna samo jedna unuka.
- A ne možeš imati više djece ako nikada nisi nasamo sa svojom
ženom, - rekao je Faykan, bockajući brata.- Siguran sam da u gradu ima
slobodnih soba, ako bi ti rado imao malo privatnosti.
Rikov se nasmijao. - Moj otac i brat su uvijek dobrodošli u našu
kuću. Kohe bi me zaista dočekala s hladnim krevetom kada bih vas
poslao noćiti negdje drugdje.
- Obavi svoju dužnost, Rikove, - rekao je Quentin tobože
strogim glasom. - Tvoj stariji brat ne pokazuje nikakvu namjeru da si
pronađe ženu.
- Barem za sada ne, - rekao je Faykan. - Još nisam pronašao
odgovarajuće političke veze. Ali hoću.
- Kakav romantik.
Tijekom godina Rikov i Kohe su si uredili lijepo imanje na
brežuljku iznad Parmentierovog glavnog grada Niubbea. Vremenom, i
uz Riko-vu učinkovitu vladavinu, Parmentier bi, bez sumnje, mogao
postati snažan svijet Lige.
Kad se flota spustila i kada su vojnici i plaćenici dobili izlaz,
Quen-tin je otpratio svoje sinove do guvernerove kuće. Nikada ne
pokazujući u javnosti svoje osjećaje, Kohe je svojem suprugu dala samo
običan poljubac. Ravna, djevojčica plave kose i široko otvorenih očiju
koja se radije družila s knjigama nego s vršnjacima, izašla je pozdraviti
se s njima. U njihovoj kući se nalazilo lijepo ukrašeno malo svetište
posvećeno Trima Mučenicima. Kao uspomena na Maniona Nevinog, u
vazama su se nalazili svijetlo-narančasti cvjetovi nevena.
No mada je Kohe Butler bila vrlo pobožna žena koja je
ustrajavala na svakodnevnim molitvama i odgovarajućim ritualima, nije
bila fanatik poput onih iz sljedbe Mučenika koji su ovdje osnovali svoje
uporište. Stanovništvo Parmentiera se sjećalo kako su teško živjeli pod
vlašću misaonih strojeva pa su se lako okrenuli toj militantnoj religiji
usmjerenoj protiv strojeva.
Kohe se također pobrinula da njezina obitelj i osoblje zaposleno
u kući ne konzumira začin melange. - Serena Butler ga nije uzimala pa
ga nećemo ni mi. - Rikov je, kad je bio na vojnim pohodima,
povremeno uživao u tom popularnom poroku, ali kod kuće se pred
ženom pristojno ponašao.
Mala Ravna je sjedila za stolom tiho i pristojno, ponašajući se
besprijekorno.
- Koliko dugo ćeš ostati? - upitala je Kohe muža.
Osjetivši se velikodušnim, Quentin joj je ponudio odgovor. -
Faykan nema pametnijeg posla nego ići sa mnom i pobjeđivati misaone
strojeve, ali Rikov ima i druge dužnosti. Previše dugo sam ga držao
daleko od tebe, Kohe. Vladanje Parmentierom je barem jednako važno
kao i služba u Armiji Džihada. Zato, koristeći se autoritetom kojeg
imam kao primero, dajem mu produženi dopust… barem godinu dana…
tako da može ispuniti svoje dužnosti koje ima kao politički vođa, kao
suprug i kao otac.
Vidjevši oduševljenje i izraz iznenađenja i na Kohinom i na
Ravninom licu, Quentin je osjetio neku toplinu u duši. Potpuno zatečen,
Rikov nije znao kako bi reagirao. - Hvala, gospodine.
Quentin se osmjehnuo. - Dosta s tim formalnostima, sine.
Mislim da me u svojem vlastitom domu smiješ zvati ocem. - Odgurnuo
je svoj tanjur, osjećajući se mirno i pomalo pospano. Noćas će se
odmoriti u mekanom krevetu umjesto na skromnom ležaju u kabini pri-
mera. - A sada, što se tebe tiče, Faykane, ovdje ćemo se tjedan dana
odmoriti i obnoviti zalihe. Vojnicima i plaćenicima će to dobro doći.
Strojevi nisu jedini koji trebaju obnoviti svoje izvore energije. A onda
moramo poći dalje.
Faykan mu se naklonio kao na dvoru. - Tjedan dana je zaista
velikodušno.
Tijekom tih dana koje je provodio daleko od dužnosti, Quentin
je zabavljao Rikovu obitelj pričama o vojničkim zgodama tijekom
obrane Ixa i kako je bio živ zakopan u špilji koja se urušila. Priznao je
kako se u malim, mračnim i zatvorenim prostorima još uvijek osjeća
neugodno. Zatim je pričao kako je, vodeći izviđačku skupinu koja je
pošla spasiti ljude na zarobljenom planetu Bela Tegeuseu, susreo… i
pobjegao joj… Titanku Junonu.
Njegovi slušatelji su se stresli. Cymehi su uvijek bili
tajanstveniji i više zastrašujući nego tradicionalni borbeni roboti.
Srećom, otkad su se okrenuli protiv Omniusa, Titani nisu stvarali velike
nevolje.
Sjedeći tiho na kraju stola, Ravna je slušala širom raskolačenih
očiju. Quentin se osmjehnuo svojoj unuci. - Reci mi, Ravna, što ti misliš
o tim strojevima.
- Mrzim ih! To su demoni. Ako ih ne možemo sami uništiti,
onda će ih Bog kazniti. Tako kaže moja mama.
- Osim ako nisu poslani protiv nas zbog naših vlastitih grijeha, -
rekla je Kohe s opreznim tonom u glasu.
Quentin je gledao tu majku, kćer i Rikova. - Ravna, jesi li ikada
vidjela neki misaoni stroj?
- Strojevi su posvuda oko nas, - odgovorila je djevojčica. –
Teško je prepoznati koji od njih su zli.
Podigavši obrve, Quentin je ponosno pogledao Rikova. - Ona će
jednoga dana biti dobar borac.
- Ili možda političarka, - rekao je Rikov.
- Ah, dobro, pretpostavljam da Ligi trebaju i političari.
Kada je njegova bojna otišla, Quentin je odlučio vratiti se na Sa-
lusu Secundus. Uvijek je bilo poslova koje je trebalo obaviti s vladom
Lige i Vijećem Džihada, a već je prošla godina i pol otkada je posjetio
tihu Wandru u Gradu Introspekcije.
Jednog poslijepodneva plaćenici i vojnici Džihada vratili su se
ša-tlovima natrag na velike brodove koji su ih čekali na stazi. Quentin je
zagrlio Rikova, Kohe i Ravnu. - Znam, sine, da žudiš za starim danima
kada ste ti i tvoj brat bili neobuzdani vojnici koji su se borili protiv
strojeva. I ja sam to radio dok sam bio mladić. Ali moraš uzeti u obzir
svoje odgovornosti prema Parmentieru i prema svojoj obitelji.
Rikov se osmjehnuo. - Sigurno se neću buniti. Ostati ovdje, u
miru, s Kohom i Ravnom… taj mi se zadatak jako sviđa. Ja upravljam
ovim planetom. Vrijeme je da se smirim i uistinu ga učinim svojim
domom.
Stavivši na glavu svoju vojničku kapu, Quentin se popeo u
zapovjedni šatl i krenuo prema svome brodu. Skupina letjelica obavljala
je posljednje provjere pripremajući se za polazak. Svaki brod-balist i
brod-koplje imali su potpuno obnovljene zalihe namirnica i goriva i bili
su spremni za dugo putovanje natrag do glavnog svijeta Lige. Kad su
izašli iz staze i spremali se napustiti Parmentierov sustav, tehničari su
zapazili nadolazeću kišu malih projektila, nalik meteorskoj oluji, koji su
se kretali kursom koji uopće nije izgledao kao da je slučajan. - Moramo
pretpostaviti da su to neprijateljski objekti, gospodine.
- Okrenite se natrag i dajte uzbunu za planetarnu obranu! - po-
vikao je Quentin. - Svim letjelicama: Zapovijed. Natrag na Parmen-tier!
- Mada se njegovi vojnici reagirali istog trenutka, vidio je kako neće
moći stići na vrijeme. Ova torpeda koja su posve očito bila proizvedena
i gotovo sigurno su ih napravili strojevi, zaputila su se ravno prema
Parmentieru.
Dolje na površini, Rikov je oglasio uzbunu, a senzori su otkrili
staze nadolazećih projektila. Iz mnogo veće daljine jurili su brodovi
Dži-hada, spremni razoriti neprijatelja.
Ali ti projektili su se u atmosferi raspali. Nisu prouzročili
nikakvu štetu. Niti jedan od njih nije se probio do tla.
- Što je to bilo? - upitao je Faykan, naginjući se preko ramena
tehničara koji je radio na senzorima.
- Predlažem da se zaustavimo i obavimo potpunu analizu – rekao
je Quentin. - Rikove, stavljam ti ove ratne brodove na raspolaganje.
No njegov sin je to odbio. - Nema potrebe, primero. Ma što to
bilo, nije prouzročilo nikakvu štetu. Čak i ako su ih strojevi proizveli,
bili su neuspješni, nisu uspjeli ni eksplodirati niti pogoditi…
- Ipak radije sve provjeri - rekao je Quentin. - Omnius nešto
smjera.
- Parmentier ima moderne laboratorije i opremu, gospodine.
Možemo to ovdje obaviti. I obrambene snage su nam u punom sastavu.
- Činilo se da se Rikov time ponosi.
Čekajući na stazi, Quentin se svejedno osjećao tjeskobno,
pogotovo zato što mu je vlastiti sin bio na cilju napada. Ti projektili su
očito bili bez posade i nisu bili navođeni. Tko zna zašto, no za cilj su
odabrali Parmentier, planet Lige koji je bio najbliži Sinkroniziranim
svjetovima.
- Možda je to bio samo neki eksperiment navođenja - rekao je
Faykan.
Tijekom svoje karijere, Quentin je nazočio mnogo, mnogo gorim
akcijama koje su počinili misaoni strojevi. Sumnjao je da u ovome ipak
ima nešto više od onoga što je vidio.
- Uspostavite dolje status najveće budnosti, - prenio je Quentin
Rikovu. - Ovo bi mogao biti samo preludij.
Dva dana kasnije, Quentin je raspršio svoju flotu u opreznu
obrambenu crtu na rubu samog sustava, no iz dubine svemira se više
nisu pojavljivala torpeda strojeva. Konačno smiren, nije više vidio
nikakvog smisla da i dalje ostane ovdje. Nakon još jednog pozdrava
Rikovu, poveo je brodove iz staze oko Parmentiera i vratio se na Salusu
Secundus.
Svemir nam stalno šalje više protivnika negoli što možemo
podnijeti. Zašto se onda sami toliko trudimo stvoriti vlastite
neprijatelje?
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Premda je strašni tsunami pobio većinu stanovništva i zbrisao s
arhipelaga svu vegetaciju, otoci Ginaza su, nakon gotovo šest desetljeća,
ponovo bili prekriveni gustom prašumom. Ljudi su se malo-pomalo
vraćali, željni naučiti vještine majstora mačevanja koje je razvio
legendarni Jool Noret.
Ginaz je uvijek bio rasadnik odakle su stizali plaćenici koji su se
borili na strani Džihada, veliki borci koji su protiv misaonih strojeva
ratovali na svoj vlastiti način i svojim vlastitim tehnikama, radije nego
da se priključe vojnoj birokraciji Armije Džihada. Plaćenici s Ginaza su
imali visok postotak žrtava, ali i nerazmjerno velik broj heroja.
Istian Goss se rodio na tom arhipelagu i bio je član treće
generacije onih koji su preživjeli onaj katastrofalni plimni val, hrabrih
ljudi koji su se trudili ponovo nastaniti svoj svijet. Ovaj mladić je
namjeravao provesti svoj život boreći se za oslobođenje ljudi koje su
zarobili zli strojevi; to je bilo ono za što je on bio rođen. Ako prije nego
u Džihadu pogine, uspije još postati ocem i nekoliko djece, Istian će
umrijeti zadovoljan.
Chirox, mnogoruki robot za borbu, uspravio je svoje fleksibilno
tijelo i hodao plažom. Svoje sjajne optičke niti usmjerio je prema grupi
koju je sada uvježbavao. - Svi ste uspješno završili ovaj tečaj. - Njegov
glas je bio monoton i jednostavan, a ne kao kod naprednijih modela
strojeva. Bio je dizajniran tako da ima samo najosnovniju osobnost i
sposobnost komuniciranja.
- Svi ste se vi pokazali doraslima borbi protiv mojih naprednih
borilačkih metoda. Možete se ravnopravno upustiti u borbu protiv
pravih misaonih strojeva. Onako kako se borio Jool Noret. - Chirox je
jednom od onih svojih ruku pokazao prema malenom humku gdje je od
komada lave bila napravljena grobnica u kojoj je bio lijes ukrašen
kristalnom plazmom. Unutra je ležalo izubijano, ali naknadno uređeno
tijelo Noreta, čovjeka koji je posve nesvjesno utemeljio novu borbenu
školu majstora mačevanja.
Svi učenici su se okrenuli kako bi pogledali u tom smjeru. Istian
je kao znak poštovanja učinio jedan korak prema grobnici, a isto to je
učinio i njegov prijatelj i sparing partner Nar Trig. Glasom u kojem se
osjećalo divljenje, Istian je upitao: - Zar ne biste poželjeli živjeti prije
nekoliko desetljeća pa da možemo učiti od samog Noreta?
- Umjesto od ovog prokletog stroja, - tiho je zarežao Trig. - Da,
to bi bilo lijepo, ali sretan sam što živim sada kada smo mnogo bliži
porazu našeg neprijatelja… u svim njegovim inkarnacijama.
Trig je bio potomak doseljenika koji su napustili Peridot
koloniju kada su je, prije osamdeset godina zauzeli misaoni strojevi.
Njegovi roditelji su bili među onim hrabrim ljudima koji su pokušavali
obnoviti tu koloniju, ali Trig im se nije želio pridružiti. Osjećao je trajnu
i duboku mržnju prema misaonim strojevima i uložio je svoje vrijeme i
energiju u učenje kako će se boriti protiv njih.
Za razliku od Istiana koji je imao zlaćanu put i gustu kosu
bakrene boje, Trig je bio nizak, tamnoput, tamnokos, širokih ramena i
jakih mišića. On i Istian su se podjednako borili kao sparing-partneri,
koristeći se pulsirajućim mačevima napravljenim tako da svojim
djelovanjem strojevima pomute rad mozgova napravljenih od gel-
čipova. Kad se Trig borio s njihovim učiteljem, sansei robotom, njegov
bijes i strast su se rasplamsali pa se borio ljutito i bez zadrške, što mu je
donosilo rezultat bolji nego bilo kojem od učenika iz njihove skupine.
Nakon jedne žustre borbe ga je čak i Chirox pohvalio rekavši:
- Samo si ti, Nare Trigu, otkrio tehniku Joola Noreta, to potpuno
prepuštanje tijeku borbe, uopće se ne obazirući na sigurnost i
preživljavanje. U tom je bit.
Trig nije bio ponosan kada je čuo tu primjedbu. Mada je Chirox
bio reprogramiran i sada se borio na strani ljudi, mladić je još uvijek
mrzio robote u svim njihovim oblicima. Istianu će biti drago kada on i
Trig napuste Ginaz pa će taj mladić moći svoj bijes i ambicije usmjeriti
protiv pravog neprijatelja umjesto protiv ovog pukog surogata…
Chirox je nastavio govoriti toj skupini mladih i odlučnih boraca.
- Svatko od vas se u borbi protiv mene pokazao vrijednim i
spremnim boriti se protiv misaonih strojeva. Zato vas proglašavam
ratnicima svetog Džihada. - Borbeni robot je uvukao svoje udove s
oružjem, ostavivši na svom gornjem dijelu samo dvije ruke pa je tako
izgledao mnogo ljudskije. - Prije nego vas pošaljem služiti Džihadu,
slijedit ćemo tradiciju Ginaza ceremonijom koja je uspostavljena mnogo
prije vremena Joola Noreta.
- Ovaj robot nema pojma što radi, - mrmljao je Trig. – Misaoni
strojevi ne mogu shvatiti misticizam i religiju.
Istian je kimnuo. - Ali dobro je da Chirox poštuje ono u što mi
vjerujemo.
- On samo slijedi program, recitirajući riječi koje je čuo kako ih
ljudi govore. - Trig je ipak koraknuo naprijed s ostalim učenicima, dok
je robot pošao kroz mekan, vapnenački pijesak prema mjestu gdje su
stajale tri velike košare pune rezbarenih okruglih pločica izrađenih od
koralja, nalik nekoj zbirci novčića. Svaki od tih malih diskova bio je ili
prazan ili je na njemu bilo urezano ime nekog od poginulih boraca s
Ginaza. Tijekom mnogih stoljeća borbi protiv Omniusa, borci su
vjerovali kako je ta sveta misija dovoljno jaka da duh ratnika doslovce
održi na životu. Svaki puta kada je neki od njih poginuo boreći se protiv
robota, njegov duh se ponovo rađao u nekom od potencijalnihnovih
ratnika.
Tako se pretpostavljalo da i ovi učenici, uključivši tu i Istiana
Gossa i Nada Triga, u sebi nose usnulu dušu nekog drugog borca, koja
čeka da bude probuđena i nastavi se boriti sve dok se ne postigne
pobjeda; samo tada će duše tih odanih ratnika moći počivati u miru.
Kako su se tijekom Džihada Serene Butler žrtve gomilale, tako su se i
košare s tim diskovima sve više punile, ali povećavao se i broj
dragovoljaca koji su ovamo dolazili vježbati i svake godine su novi
kandidati usvajali taj borbeni duh, tako da je poticaj kod ljudi sa svakom
generacijom bio sve veći, postavši nepomirljiv i uporan kao i sami
strojevi.
- Sada će svatko od vas odabrati jedan disk, - rekao je Chirox.
- Sudbina će voditi vašu ruku koja će otkriti identitet duha koji u
vama živi.
Učenici su polako pošli naprijed, uzbuđeni, nitko od njih nije
želio biti prvi. Vidjevši to oklijevanje svojih drugova, Trig je bacio
jedan bezizražajni pogled prema robotu za vježbe, a onda se nagnuo nad
najbližom košarom. Zatvorio je oči i rukom posegnuo duboko u košaru,
prebirući, a onda izvadio jednoga koji mu je slučajno došao pod ruku.
Izvukao ga je, pogledao površinu diska i samo kimnuo, ničim ne
pokazujući što misli.
Nitko nije očekivao da će prepoznati ta imena, jer iako je među
palim plaćenicima bilo mnogo legendarnih osoba, bilo je mnogo više
onih koji su poginuli ostavivši iza sebe samo svoje ime. Na Ginazu su u
sefovima bili pohranjeni podaci o svim palim borcima. Svaki novi
plaćenik mogao je slobodno kopati po toj golemoj bazi podataka kako
bi otkrio sve što je bilo poznato o duhu onoga koji je boravio u
njegovom tijelu.
Kada se Trig odmaknuo od košare, Chirox je zapovjedio
sljedećem učeniku da izabere, a onda sljedećem… Kada je konačno
došao red na Istiana, a bio je medu posljednjima, oklijevao je osjećajući
kako ga istovremeno prožima i radoznalost i nevoljkost. On nije znao
čak ni identitet vlastitih roditelja. Mnoga djeca Ginaza bila su odgojena
u dječjim domovima i bila podijeljena u skupine za trening,
usredotočene samo na stvaranje ratnika koji će proslaviti Ginaz i služiti
mu na čast. Sada će konačno saznati ime one nematerijalne, neopisive
nazočnosti koja je čamila u njegovoj DNK, duha koji je upravljao
njegovim životom, njegovim borilačkim vještinama i njegovom
sudbinom.
Posegnuo je duboko u drugu košaru, mičući prstima,
pokušavajući odrediti koji od diskova ga zove. Podigao je pogled prema
Trigu, a onda pogledao bezizražajno, metalno Chiroxovo lice, znajući
da mora odabrati pravu pločicu. Konačno mu se jedna glatka površina
učinila hladnijom od drugih i osjetio je neku vezu ispod jagodica prstiju.
Izvukao je tu pločicu.
One neodabrane pločice su zveckale dok je izvlačio ruku, a on je
pogledao onu u ruci kako bi vidio koga je izvukao… i u nevjerici ju je
gotovo ispustio natrag u košaru. Zatreptao je. Grlo mu se osušilo. To ne
može biti! Uvijek se ponosio svojim sposobnostima, osjećao je u sebi tu
veličinu, baš kao što su i ostali učenici govorili da je u sebi osjećaju. No
iako je Istian Goss bio nadaren, nije imao nadljudske sposobnosti. Nije
mogao živjeti na razini ovakvih očekivanja.
Vidjevši kako Istian zapanjeno stoji, jedan drugi učenik se
nagnuo kako bi pogledao pločicu koju je Istian držao. - Jool Noret!
Izvukao je Joola Noreta!
Začuli su se povici i uzdasi, a Istian je promrmljao - To ne može
biti. Sigurno sam izvukao pogrešnu pločicu. Takav duh je… previše jak
za mene.
Ali Chirox je okrenuo prema njemu svoj metalni torzo, a optičke
niti su mu jasno sjale. - Drago mi je da si se vratio medu nas kako bi se
nastavio boriti, gospodaru. Sada smo daleko bliži pobjedi nad
Omniusom.
- Ti i ja ćemo se boriti rame uz rame, - rekao je Nar Trig svome
prijatelju. - Možda ćemo uspjeti čak i nadmašiti tu legendu kojoj moraš
biti dorastao.
Istian je teško progutao. Nije imao drugog izbora nego slijediti
vodstvo tog … sve do sada tihog… postojanja u njemu.
Oni koji imaju sve, ne cijene ništa. Oni koji nemaju ništa,
cijene sve.
- RAQUELLA BERTO-ANIRUL, Vrednovanja filozofskih
spoznaja
Richese će biti osuđen na propast čim se Omnius bude vratio s
većinom svojih vojnih snaga. Pobjegavši, onaj prokleti Seurat je sigurno
sveumu pružio sve vitalne informacije o pobuni Titana. Procijenivši
svoje ranije neuspjehe, strojevi će proračunima ustvrditi nužnost slanja
veće flote, prihvaćanje većih gubitaka i povratka s dovoljno ratnih
brodova i vatrene moći s kojima će moći uništiti instalacije Cymeha.
Titani tu više nemaju izgleda.
General Agamemnon je sumnjao da ima na raspolaganju više od
mjesec dana.
On i njegovi sljedbenici Cymehi moraju otići, ali nije mogao
poput bijesnog psa pobjeći na prvi raspoloživ planet koji bi možda
zdušno branili hrethgiri ili čak drugi strojevi. Nije imao dovoljno
informacija, a ni osoblja, da pronađe i pokori neko novo uporište.
Temeljem svog tisućugodišnjeg iskustva vojnog zapovjednika
znao je kako je važna točnost sakupljenih podataka i potpuna analiza
svih mogućnosti. Kako je od svih Titana još samo njih troje ostalo živo,
Agamemnon si nije mogao dopustiti bespotrebne rizike. Mada je već
živio duže od jedanaest stoljeća, bilo mu je, više no ikada, stalo da
ostane živ.
Junona, njegova ljubavnica, imala je iste ambicije i ciljeve.
Vrativši se s Bela Tegeuse, planeta kojim su također vladali Cymehi,
našla se s njim u njihovom uporištu na Richesu, okrenula prema njemu
svoju kupolu koja je služila kao glava kako bi pokazala svoje blještave
optičke niti. Čak i u toj čudnoj i nimalo ljudskoj konfiguraciji,
Agamemno-nu su njezin um i njezina osobnost bili prekrasni.
- Sada, ljubavi moja, kada smo pobjegli od Omniusa, potreban
nam je nov teritorij, novo stanovništvo kojim ćemo vladati. - Njezin
simulirani glas je imao punoću. - Brojčano nismo dovoljno jaki da
bismo se mogli suočiti ni s hrethgirima ni sa Sinkroniziranim
svjetovima. A misaoni strojevi će se vratiti na Richese. Ubrzo.
- Ako ništa drugo, Omnius nas barem ne smije ubiti.
- Slaba ti je to utjeha! Uništit će sve što smo sagradili, pobit će
sve naše pristaše i probušiti posude na našim hodalicama. Čak i ako
nismo mrtvi, mogao bi nas lišiti naše povezanosti i ostaviti nas u
vječitom paklu senzorske oskudice. To je gore od smrti… bili bismo
beskorisni.
- Nikada! Prije bih te sam ubio nego dopustio da se takvo što
dogodi, - promrmljao je Agamemnon dubokim glasom od kojeg su
stupovi prostrane komore vibrirali.
- Hvala ti, ljubavi moja.
Krećući se nezaustavljivom brzinom, projurio je kroz kolonadu,
već izdajući naredbe neoCymehima da mu pripreme njegov najbrži
brod. - Ti i Dante ostajete zasad ovdje. Ja idem pronaći nam neki drugi
svijet kojim ćemo vladati. - Bljesnuo je svojim optičkim nitima kojima
je u svoje misli upio Junonin lik. - Budemo li imali malo sreće, Omnius
nas neko vrijeme neće otkriti.
- Ja ću radije računati na tvoje sjajne sposobnosti, a ne na sreću.
- Možda će nam biti potrebno oboje.
Udaljujući se od Richesa ubrzanjem koje bi ubilo svako krhko
ljudsko biće, Titan general je putovao na svoj tajni sastanak unutar
carstva strojeva.
Wallach IX je bio nevažan Sinkronizirani svijet na kojem je
Yorek Thurr vladao bijednim krdom zarobljenih ljudi. Već desetljećima,
Thurr je bio pouzdan, tajni izvor podataka i o Omniusu i o Ligi plemića.
On je bio obavijestio Agamemnona o povratku davno izgubljene Hekate
i njezinoj neočekivanoj potpori koju je pružila hrethgirima, a otkrio mu
je i plan puta Venporta i omražene čarobnice Cenve, tako da im je
Beowulf mogao pripremiti onu zasjedu kod sustava Ginaza. Thurr nije
bio nimalo nervozan zbog toga što je sve tri sukobljene strane
manipulirao jednu protiv druge.
Titan general se udobno smjestio u ekstravagantnoj letjelici
sagrađenoj u zastrašujućem višekutnom obliku, s mnoštvom moćnog
oružja i snažnih ruku opremljenih kukama. Ta je letjelica imala
dvostruku namjenu, jer mu je služila i kao letjelica i kao hodalica za
kretanje po tlu. Kada se spustio na otvoreni trg na Wallachu IX, ispružio
je snažnu, plosnatu nogu, tijelo sada presloženo u tijelo robota i
uspravio se u zastrašujućem novom obliku. Thurrovi savjeti su mogli
biti korisni, no general mu nije nikad potpuno vjerovao.
Gomila zarobljenih ljudi je ustuknula kad se Titan teškog koraka
zaputio bulevarom prema citadeli nametljivog izgleda, koju je Thurr dao
izgraditi kada se je okrunio za kralja tog planeta. Mada je Wallach IX
naizgled ostao Sinkronizirani svijet, Thurr je tvrdio kako je izmaknuo
sveumovoj vanjskoj kontroli. Koristeći se vlastitim programima, držao
je svoju lokalnu inkarnaciju Omniusa izoliranu i u zabludi.
Agamemnon nije bio zabrinut. Da je sveum imao ovdje
postavljene tajne stražar-oči koje bi dokazale podlost i prijevaru tog
čovjeka, Thurra bi čekalo pogubljenje. Uostalom, i cymeh
pobunjenicima je već bila izrečena smrtna kazna.
Zato što mu je tijelo u kojem je sada bio bilo tako veliko, morao
je svojim oklopljenim rukama rušiti zidove i lukove građevina kako bi
mogao ući u citadelu. S vojne točke gledišta bilo je dobro na takav način
demonstrirati svoju snagu i ovom prevrtljivcu čvrsto pokazati gdje mu
je mjesto.
Kada je ušao u prijestolnu dvoranu koja je bila napravljena po
Thurrovoj zamisli, taj se čovjek nije ni zbunio niti prestrašio. Sjedio je
zavaljen na svojem kičasto ukrašenom prijestolju i pogledom koji je
odavao dosadu zurio u Cymeha. - Dobrodošli, generale Agamemno-ne.
Uvijek rado primam ovako uglednog posjetitelja.
Thurr je svoje prijestolje konstruirao na masivnom podiju. Sam
stolac i njegovo postolje bili su izrađeni od polimerom ojačanih kostiju.
Dugačke bedrene kosti tvorile su oslonac, a zaobljene lubanje bile su
kićeni temelj. Dizajn se doimao bespotrebno barbarskim, ali Thurr je
uživao u raspoloženju koje je time izazivao.
Uza zid su bile postavljene velike vitrine, a u njima je bilo
izloženo egzotično oružje. Na trenutak zadivljen ljepotom jednog
antiknog primjerka vatrenog oružja, Agamemnon se zagledao u taj
predmet. Vještina izrade vidjela se na dršci izrađenoj od bjelokosti, gdje
je bio izrezbaren prizor nasilne smrti prouzročene tim oružjem.
Agamemnon je mnogo godina sakupljao takvo oružje, diveći mu se više
kao potencijalnim muzejskim eksponatima nego kao nekoj stvarnoj
prijetnji.
- Nudite li mi neku prigodu, generale? - oprezno upita Thurr. –
Ili ste došli ovamo zatražiti uslugu?
- Ja nikada ne tražim usluge. - Agamemnon je raširio svoje
snažne ruke i središnji dio tijela, napuhnuvši se kao neka ptica. - Od
ovakvih kao što si ti, ja bih zahtijevao suradnju, a vi biste bili sretni da
mi je možete pružiti.
- Uvijek. Mogu vas ponuditi s nekim osvježenjem, no mislim da
bi neko godište dobre berbe bilo tu uzalud potrošeno.
- Mi dobivamo svjež elektrolit uvijek kada nam zatreba. Nisam
radi toga došao ovamo. Trebaju mi kopije tvojih špijunskih dosjea, tvoje
astronomske karte i geografske procjene drugih planeta. Već je davno
prošlo vrijeme kada sam širio moje carstvo Cymeha. Moram odlučiti u
osvajanje kojeg svijeta ću sada krenuti.
- Drugim riječima, planirate napustiti Richese prije negoli se
Omnius vrati kako bi vas uništio. - Pokazujući kako zna pravi razlog,
Thurr se bezobrazno nasmijao. - I dobro je što vi Cymehi planirate
unaprijed i jačate vašu obranu, jer će Omnius uskoro konačno poraziti
hrethgire i apsorbirati ih u Sinkronizirane svjetove.
- To je smjela procjena, s obzirom da Džihad traje već cijelo
stoljeće.
- Ah, ali sada strojevi mijenjaju svoju taktiku, i to zahvaljujući
meni. Mojoj ideji! - Thurr je pucao od ponosa. - Corrin im je nedavno
poslao jake viruse kuge. Očekujemo da će se epidemija proširiti diljem
svjetova hrethgira i zbrisati cijelu populaciju.
Ova informacija je iznenadila Agamemnona. - Ti, Thurre, zaista
voliš ubijati i prouzročiti veliku bol i štetu. U neko drugo vrijeme, sam
Ajax bi te rado zaposlio.
Thurr je sav zasjao. - Vrlo ste ljubazni, generale Agamemnone.
- Zar te ne brine to što bi se i sam mogao zaraziti? Jednom kad
Omnius bude saznao za tvoju izdaju, bit ćeš ostavljen umrijeti ovdje na
Wallachu IX. - Pomislio je na svog sina Voriana pitajući se bi li on
mogao podleći toj zarazi, ali onaj tretman za produženje života sigurno
je uvelike pojačao njegov imunitet.
Thurr je odmahnuo rukom - Oh, ja nisam ni predlagao to slanje
kuge sve dok nisam stekao imunitet. Od tog cjepiva sam nekoliko dana
imao čudnu groznicu, no od tada su mi misli nekako… bistrije, oštrije.
Smješkao se, gladeći glatku kožu na svojoj ćeli. - Drago mije što mogu
u povijesti ostaviti trag za sva vremena. Ta kuga, više od ičega što sam
prije učinio, pokazuje koliki je moj utjecaj. Konačno mogu biti
zadovoljan s onim što sam postigao u životu.
- Thurre, ti si vrlo pohlepan čovjek. - Agamemnon je primakao
svoje golemo tijelo bliže k onim vitrinama s oružjem. - Uspio si u sve
mu čega si se prihvatio: najprije Džipol, pa zatim vođenje Lige kada si
se krio iza suknje Camie Boro-Ginjo, a sada kao kralj u svojem
vlastitom svijetu.
- Ništa od toga nije dovoljno! - rekao je Thurr, ustavši s
prijestolja napravljenog od lubanja. - Nakon samo nekoliko desetljeća,
vladanje ovim planetom postalo je dosadno i besmisleno. Krijem se
unutar granica Sinkroniziranog carstva i nitko čak i ne zna što sam
postigao.
Tamo na Salusi Secundusu sam godinama vodio policiju
Džihada, no nitko nije vjerovao da to ja radim. Svi su mislili kako je
Veliki patrijarh vrlo inteligentan. Ha! Nakon njegove smrti, sposobnost
su pripisali njegovoj udovici i onom mlakonji od njezinog sina. Želim
ostaviti svoj vlastiti trag.
Agamemnon je to razumio, no ipak mu se ponosna ambicioznost
tog čovječuljka činila i čudnom i zabavnom. - Onda ti je najpametnije
ako meni pomogneš, Thurr, jer kad nastupi novo vrijeme Titana i kad se
moje carstvo Cymeha bude sastojalo od mnoštva planeta, naša povijest
će te pamtiti kao važan i savršen primjer.
Ponosnog držanja, zaputio se do onih vitrina, strgnuo vrata s
njihovih šarki i posegnuo u vitrinu.
- Što to radite? - upitao je Thurr. - Budite pažljivi. To su vrijedni
antikviteti.
- Platit ću ti, bez obzira kolika je cijena. - Agamemnon je
dohvatio primjerak vatrenog oružja kojem se onoliko divio.
- To nije za pro…
- Sve ima svoju cijenu. - Agamemnon je otvorio jedan pretinac
na svojem tijelu i gurnuo pušku unutra. Tamo je držao i neke druge
uspomene, različite stvarčice koje služe za ubijanje, a koje je počeo
sakupljati. Dok je Thurr u sebi bjesnio, cymeh je zatvorio svoj pretinac.
- Pošalji mi račun.
Čovjekove su oči zasjale. - Zadržite to, molim vas, kao posebni
dar kojeg vam dajem. A sada, generale, što vam treba? Više planeta
kojima biste vladali? Kad se moja kuga bude proširila, imat ćete i više
nego dovoljno prilika za osvajanje i sređivanje svjetova Lige. Uskoro će
svi planeti naseljeni hrethgirima postati groblja i sva ta područja će se
moći zauzeti. Moći ćete birati što želite.
- To nije dovoljno dobro. Ja sam osvajač, a ne podlac i pljačkaš
grobova. U ovom trenutku mi treba nova baza, negdje gdje nemaju jake
vlastite vojne snage. Moji razlozi te se ne tiču. Za tebe je važno samo to
da mi odgovoriš prije nego izgubim strpljenje i ubijem te.
- Dakle, Agamemnon se želi osjećati jakim i sigurnim. – Nimalo
zabrinut, Thurr j,e ponovo sjeo na ono svoje prijestolje napravljeno od
lubanja, razmišljajući i pritom kuckajući prstima jedne ruke o prste
druge. Ubrzo mu se na licu pojavio širok osmijeh. - Ah, postoji i
alternativa. Znajući vas Titane i vaša dugotrajna neprijateljstva, mislim
da bi vam se mogla činiti prihvatljivom.
- Tijekom stoljeća smo si napravili mnogo neprijatelja. -
Agamemnon je koračao onom svojom monstruoznom hodalicom, pod
čijom težinom su se drobile podne pločice.
- Da, ali ovo je nešto drugo. Zašto ne biste otišli na Hessru i
uništili onu kulu od slonovače u kojoj borave kogitori? Vrlo praktična
stvar je to što oni tamo imaju podignuta postrojenja za proizvodnju
elektrolita koja će vam biti od koristi. Ali mislim kako će već biti
dovoljno i to što ćete ih uništiti.
Agamemnon je brzo nekoliko puta kimnuo glavom. Misli su
silovito jurile njegovim starim mozgom. - Tu si Thurre, posve u pravu.
Napad na Hessru neće odmah privući pozornost ni hrethgira niti
Omniusa. Uništavanje kogitora će već samo po sebi biti zadovoljstvo.
Ljudska bića se trude steći ugled i dostojanstvo. To je
zajednička tema u međuljudskim odnosima na svim razinama, od
uličnih bandi do parlamenta. Zbog toga su se vodili vjerski ratovi i to
je u teoriji jednostavno, ali u praksi je vrlo složeno.
- SERENA BUTLER, komentari iz njezinog posljednjeg
intervjua
Kao vrhovni zapovjednik armije Džihada, Vorian Atreid si je
mogao priuštiti krasan dom za sebe i Leronicu, imanje s velikom
kućom. Liga bi mu to rado ponudila kao zahvalnost za njegovu službu
koja je već trajala duže od ljudskog života.
Prije mnogo godina, on je Leronici ponudio raskošan dom, no
ona je radije htjela nešto manje i jednostavno, udobno ali ne i
ekstravagantno. Pronašao je stan u interplanetarnom distriktu Zimije,
tom dijelu grada gdje su se mogle naći različite kulture, što je Leronici
oduvijek bilo fascinantno.
Kada je doveo svoju obitelj na Salusu, Vor joj je obećao sva
čuda koja je mogla zamisliti. Ustrajao je na tom obećanju, ali želio joj je
dati mnogo više od onoga što je ona od njega htjela prihvatiti. Leronica
je uvijek ostala onako dobroćudne naravi i puna ljubavi prema Voru.
Uvijek je postojano čekala da se on vrati kući i uvijek se silno radovala
kada su vrijeme provodili zajedno.
Smiješeći se sada dok je hodao susjedstvom, noseći svježe
namirnice i razne sitnice sa svojeg nedavnog posjeta Caladanu, Vor je
slušao kako ljudi govore različitim jezicima, jezicima koje je
prepoznavao sa svojih putovanja: guturalan način izgovora s Kirane III,
melodiozan govor izbjeglica s Chusuka, pa čak i dijalekte robova koji su
bili porijeklom s planeta kojima su ranije vladali strojevi.
Smiješeći se i očekujući susret, uspinjao se stubama dobro
održavane zgrade i ušao u stan na petome katu. Njihov stan sa četiri
spavaonice bio je čist i jednostavan, ukrašen samo s nekoliko antikviteta
i holoima na kojima su bile prikazane Vorove najveće vojne pobjede.
U kuhinji, koja se nalazila u stražnjem dijelu stana, ugledao je
Leronicu kako u rukama drži vrećice s namirnicama koje su izgledale
preteške da bi ih ona mogla nositi u svojim rukama. Nedavno je
proslavila svoj devedeset i treći rođendan i na njoj su se vidjele sve te
godine, jer nikada nije bila žena koja bi podlegla taštini. No iako u tim
godinama, ustrajavala je u tome da sama odlazi kupovati i voditi svoj
vlastiti društveni život u vrijeme kad je Vor bio na svojim dugim vojnim
zadacima. Kako bi se nečim zaposlila, izrađivala je stvari za ljude iz
susjedstva, ali im to nikada nije naplaćivala, jer joj novac nije bio
potreban. Kultura Saluse cijenila je vještine zanata i ručno izrađene
stvari, za razliku od predmeta masovne proizvodnje koji su te napaćene
ljude podsjećali na preciznost strojeva. Leroničini prekrivači oslikani
prizorima s egzotičnog Caladana bili su vrlo traženi.
Smiješeći se, Vor je požurio zagrliti je, stavljajući vrećice s
kupljenom robom na rub stola. Zagledao se u njezine oči boje tamnog
lješnjaka koje su, na njezinom izboranom srcolikom licu još uvijek
izgledale mladenački. Strasno ju je poljubio, jer u njoj nije vidio staricu,
nego ženu u koju se još davno zaljubio.
Dok su se grlili, pomilovala je njegovu kosu, umjetno obojenu u
sijedu. - Otkrila sam tvoju tajnu, Voriane. Čini se da ti svoju starost
kupuješ kod frizera. - Nasmijala se - Nema mnogo muškaraca koji
farbaju kosu zato da bi izgledali stariji. Tvoja prirodna kosa je tako
gusta i tamna kao što je bila kada sam te prvi puta srela, zar ne?
Posramljen, nije poricao to što je otkrila. Mada izgledom nije
mogao ni približno pokazati starost svojih stotinu i petnaest godina,
bojao je kosu kako bi nekako smanjio tu golemu razliku između njega i
Leronice. Kratka bradica koju je pustio uspjela ga je malo postarati, ali
na licu nije imao bora.
- Premda cijenim tu gestu, ne moraš se truditi. Ja te još uvijek
volim, usprkos tvojem mladenačkom izgledu. - Vragoljasto se
osmjehnuvši, ponovo se latila posla na pripremi slavlja koje mu je
pripremala kao dobrodošlicu.
Do njega dopre zamaman miris hrane. - Ah, nešto bolje od
vojničke prehrane! Kao da mi je potreban neki dodatni razlog da bih ti
se uvijek vraćao.
- Dolaze Estes i Kagin. Znaš li da su već dva tjedna ovdje?
- Da, i tek zamalo sam se mimoišao s njima na Caladanu.
- Osmjehnuo se, njoj za volju. - Jedva čekam da ih vidim.
Posljednji puta kada su bili zajedno, Vor i Estes su se posvađali
zbog neke posve nevažne sarkastične primjedbe. Nije se više mogao
sjetiti o čemu se zapravo radilo, ali takve epizode su ga uvijek rastužile.
S malo sreće, ova bi večer mogla proteći podnošljivo. On će se
potruditi, no onaj jaz među njima će ostati.
Dok su još bili u tinejdžerskim godinama, Kagin je slučajno
otkrio da im je Vor pravi otac pa je tu šokantnu novost rekao bratu.
Leronica im je pokušala ublažiti taj udarac, no to nije bilo lako. Oba
dječaka davala su prednost svojim ugodnim uspomenama na Kalema
Vazza, čovjeka koji ih je podizao kao da su mu vlastiti sinovi, sve dok
nije poginuo na moru.
Sada, dok je Leronica poslovala po kuhinji, Vor je otvorio vrata
sinovima i pozdravio se s njima. Estes i Kagin su bili šezdesetogodišnja-
ci, no usporavali su svoj proces starenja redovitim uzimanjem melan-
gea, što je njihovim očima davalo onu plavkastu sjenu. Obojica su bili
tamnokosi i imali su mršavo lice karakteristično za Atreide, ali Estes je
bio nešto viši i više se isticao, dok je Kagin prihvatio ulogu tihog,
povučenog čovjeka koji se povodio za svojim bratom. Mlad i na
smiješen, Vor je izgledao dovoljno mlad da bi mogao biti jedan od
njihovih unuka.
Rukovali su se… nije tu bilo zagrljaja ni poljubaca niti nježnih
riječi, samo poslušno iskazivanje poštovanja… prije ulaska u kuhinju.
Tek tada im se ton promijenio, jer su sav svoj šarm i ljubav pružali
svojoj majci.
Još davno, zaljubljen do ušiju, Vor je doveo Leronicu i dječake u
lijepu kuću na Salusi. Tada je, ratujući na strani Džihada, otišao na
svoje vojne pohode, ostavivši ih brinuti same o sebi, nikada ne shvativši
kako to izgleda kao da ih je napustio nakon što ih je spustio na strani
svijet gdje nemaju niti jednog prijatelja.
Svaki puta kada se vraćao kući, Vor je očekivao kako će ga
dječaci dočekati kao ratnog heroja, no dječaci su se ponašali vrlo
suzdržano. Vor se pobrinuo da mu sinovi dobiju dobro školovanje i
najbolje moguće veze i mogućnosti. Oni su te pogodnosti prihvaćali, ali
mu nisu zahvalili. Istina, prihvatili su njegovo prezime, ali tek na
Leronicino inzistiranje. Ipak i to je bilo barem nešto.
- Veliki rak i obalni puževi, - najavila je iz kuhinje vedrim
glasom. - Jedno od omiljenih jela vašeg oca. - Vor je udahnuo mirise
češnjaka i trava koji su mu otvarali tek i usta mu ispunili slinom. Sjećao
se kada mu je na Caladanu ona po prvi puta pripremila to jelo.
Leronica je u blagovaonicu unijela pladanj na kojem su bila
četiri velika raka i stavila ga na stolić za serviranje koji je pomoću
suspenzor-polja lebdio nad stolom. Prozirna ploča stola prekrivala je
umjetno napravljen bazen, minijaturni svijet morske vode, kamenja i
pijeska. Uz kamenje su se prilijepili mali puževi konusnog oblika. Vor
je taj stol dovezao ovamo s Caladana, znajući kako će se Leronica tome
radovati.
Prije negoli su sjeli, Vor je otvorio bocu jeftinog vina koje je
Lero-nici bilo najdraže. Na drugim planetima se to suho rože vino
prodavalo pod različitim imenima, no u biti je uvijek bilo proizvedeno
od iste vrste grožđa i vrlo se dobro slagalo s hranom iz mora. Leronici je
bila posebno draga razumna cijena tog vina; uvijek se ponosila time što
uspijeva štedljivo voditi domaćinstvo.
Vor je odustao od pokušaja nagovaranja neka troši više i popravi
svoj standard življenja. Nju je to ekonomiziranje radovalo i pružalo joj
osjećaj sposobnosti, jer joj je tako ostajalo više novca kojeg je mogla
donirati u plemenite svrhe. Kako je mnogim ljudima bila potrebna
pomoć, jer je Džihad stvorio mnoštvo izbjeglica, Leronica se u
luksuznom ambijentu uvijek osjećala krivom. Na neki način ga je
podsjećala na samu Serenu Butler.
Vor je imao jedan račun s kojeg je plaćao sve troškove
kućanstva, a od preostalog novca davao je Leronici koliko je željela,
tako da je to mogla donirati onako kako je htjela. Taj novac je najčešće
trošila na siromašnu djecu, pa čak i na budislamske obitelji, koje gotovo
nitko u Ligi nije volio, jer su odbijali boriti se protiv misaonih strojeva.
Također je svojim sinovima davala izdašne sume, kako bi im nekako
nadoknadila oskudne mogućnosti koje im je pružao njihov život u
ribarskim selima Caladana. Na onom pladnju nasred stola otvorile su se
četiri pregrade. Leronica je uživala sjedeći na svojem stolcu, rukujući
tim pladnjem pomoću daljinskog upravljača. Sa svake strane je na
tanjure kliznuo pečeni rak koji je još bio tako topao da se iz njega puši-
lo, a onda se pladanj podigao do pretinca na stropu i ostao tamo kako ne
bi smetao. Miris hrane ispunio je zrak.
Dva mlađa muškarca izvadili su iz džepova kutijice s
melangeom pa su ga posuli po hrani koju je Leronica s toliko truda
pripremila, a da prije toga nisu ni kušali jelo. Njihova mati nije
odobravala preveliku uporabu tog začina, no sada nije ništa rekla,
očigledno ne želeći pokvariti tu posebnu večer.
- Hoćeš li se ovog puta duže zadržati na Salusi? - upitao je Estes
oca. - Ili opet moraš otići zbog Džihada?
- Ostat ću ovdje nekoliko tjedana, - odgovorio je Vor, kojem nije
promakla natruha sarkazma koja se osjećala u pitanju. - Bit će ovdje
onaj uobičajeni niz političkih i vojnih sjednica. - Pogled mu se malo
duže zadržao na sinu.
- Naši dečki ostaju ovdje tri mjeseca, - rekla je Leronica uz
zadovoljan osmijeh. — Unajmili su si vlastiti stan.
- Putovanja svemirom su tako duga, a put s Caladana je velik
pothvat, - rekao je Kalgan glasom koji je bio sve tiši. - Činilo se da je
ovako najbolje.
Gotovo sigurno, Vor će već otići prije nego njihovi sinovi budu
odlazili. Leronica je pomakla staklenu ploču stola koja je služila kao
poklopac i tako otvorila mali akvarij. Dugačkim kliještima čupali su
žive puževe s kamenja, a onda malim vilicama vadili njihovo tijelo iz
ljuštura. Vor je svakog puža umakao u maslac začinjen travama i jeo ih,
a onda se prihvatio glavnog jela, pečenog raka.
Uhvatio je onaj Leronicin pogled smeđih očiju i uzvratio joj
osmijehom i to mu je pomoglo da se smiri. Nakon jela je, kao i obično,
slijedila kava i razgovor pa igre s Estesom i Kaginom, a onda se ona
mazila s Vorom. Kasnije će, ako bude poželjela, možda i voditi ljubav.
Njezine godine mu nisu nimalo smetale. Još ju je uvijek volio, još ju je
želio.
Te večeri je vor ležao uz nju budan, sretan što je kod kuće i
razmišljao je do dugo u noć. Njegov odnos sa sinovima nije nikada
postao blizak, a za to su bili krivi i oni, a ne samo on. Prisjećajući se
dana kada je radio kao povjerenik misaonih strojeva, Vor se pitao je li
Aga-memnonu nekako pošlo za rukom biti boljim ocem…
Mislio je na vrijeme kada je bio mlad i hrabar časnik Džihada i
kako su ga u svakoj luci opsjedale žene. Vor tada nije mogao ni
zamisliti takvu ljubav i umjesto toga bio je zaokupljen brojnim
osjećajima, s ponekom djevojkom na svakom planetu. Posebno se
sjećao prekrasne žene s Hagala koja se zvala Karida Julan; znao je da je
ona rodila kćer, ali otkako je, prije više od pola stoljeća, susreo
Leronicu, gotovo je posve zaboravio tu ženu…
Nije dovoljno što se, zbog uspomene na Xaviera, trudi pomoći
Abulurdu. Izgubio je vlastite sinove, i to još davno. Nastavit će s
pokušajima probijanja te barijere između njega i Estesa i Kagina, ali oni
su sada bili već stari i imali su svoje navike. Sumnjao je da će odnos s
njima ikada biti blizak. Ali imao je Leronicinu ljubav, a Abulurd mu je
bio kao vlastiti sin. I možda…
Džihad me odvodi na daleka mjesta, mislio je. Pokušat ću
pronaći još neku svoju djecu… ili unuke. Trebao bih ih nekako
upoznati… a i oni mene.
Serena Butler nas promatra s neba. Pokušavamo biti dorasli
njezinim očekivanjima, zadaći koju je postavila pred ljudsku rasu. Ali
bojim se da ona sigurno jeca vidjevši kako sporo napredujemo u borbi
protiv naših smrtnih neprijatelja.
- RAYNA BUTLER, Stvarne vizije
Smrtonosni virus širio se Parmentierom strašnom brzinom.
Prestrašena, Ravna Butler je promatrala iz guvernerovog doma na vrhu
brijega, s kojeg se pružao pogled na Niubbe. Bila je previše mlada da bi
razumjela sve posljedice, dok se njezin otac sa svojim timovima
stručnjaka grozničavo borio protiv te pošasti.
Nitko nije točno znao što se dogodilo niti što bi se trebalo
poduzeti.
Djevojčica je bila sigurna da je to kletva koju su na njih bacili
demonski strojevi.
U početku je bilo malo onih koji su prepoznali simptome…
neznatan gubitak težine, povišen tlak, žutilo očiju i kože, izbijanje akni i
rana na koži. Najviše je zabrinjavala nemirnost, rastresenost i paranoja
koja je vodila do još agresivnijeg ponašanja. To se manifestiralo kao
novi pokret nekog nedefiniranog fanatizma, s ispadima divljanja koje
nije imalo ni smisla niti svoj cilj.
Prije nego su guverner i njegovo osoblje stigli zaključiti kako su
pojačana aktivnost svjetine i nasilje prouzročeni bolešću, prvi val žrtava
je već zahvatila sljedeća faza ove zaraze: ozbiljan i nagli gubitak težine,
iscrpljujući proljevi, slabost mišića, pucanje tetiva, izrazito visoka
temperatura i zatim otkazivanje jetre koje je prouzročilo smrt. Nekoliko
dana kasnije su već nove tisuće ljudi, zaražene tijekom perioda
inkubacije, počele pokazivati početne simptome.
Ta bolest bez presedana pojavila se gotovo istodobno u selima i
gradovima diljem naseljenog dijela Parmentierovog kontinenta. Rikov i
njegovi stručni savjetnici zaključili su da je uzročnik neka vrsta virusa
koji se prenose zrakom, a koje su donijeli oni tajanstveni projektili koji
su poput kiše pali u atmosferu planeta.
- To mora biti nešto što nam je Omnius poslao, - objavio je
Rikov.
- Ti demonski strojevi su razvili genetički skrojene viruse kako
bi nas jednostavno istrijebili.
Raynin otac nije oklijevao. Zanemario je sve ostale prioritete
kako bi organizirao detaljan istraživački program, osiguravši najboljim
znanstvenicima na planetu neograničena financijska sredstva, resurse i
radne uvjete. Znajući kako je nužno obavijestiti ostale svjetove neka
pripaze na projektile iz svemira, iz dalekih i usamljenih vojnih baza
odabrao je nekoliko vojnika… za koje je bilo najmanje vjerojatno da su
bili izloženi virusu zaraze… pa ih je, zajedno s upozorenjem, poslao na
najbliže svjetove Lige.
Tada je, premda je bio svjestan da možda upravo izriče smrtnu
kaznu svojoj obitelji i stanovništvu svojeg svijeta, objavio kako od tog
trenutka na snagu stupa potpuna karantena Parmentiera. Srećom, otkad
je otišla bojna Quentina Butlera, nitko nije ušao u sustav. Ovamo, ovako
daleko i na samom rubu dijela svemira pod nadzorom Lige, teretni i
trgovački brodovi zalazili su neredovito, najčešće tek jedan ili dva broda
tjedno. Parmentier je još uvijek bio smatran opasnim odredištem.
Rikov je zatim zapovjedio strogu izolaciju svake osobe koja je
pokazivala i najmanje znakove zaraženosti kugom. Dok su se ljudi
zatvarali u svoje domove, a oni koji su još uvijek bili zdravi pokušavali
izbjeći epidemiju hrleći u nenastanjena područja, Rikov je odabrao
skupine muškaraca i žena koji nisu imali obitelj i njih poslao kao posadu
obrambenih vojnih stanica na stazi. Oni su trebali oboriti svakoga tko bi
pokušao napustiti Parmentier.
- Ako je to uopće u ljudskoj moći, - izjavio je - nećemo dopustiti
širenje ove bolesti diljem svjetova Lige. Na nama tu leži golema od
govornost. Ne smijemo misliti samo na sebe nego na dobrobit cijele
ljudske rase i moliti se da je Parmentier bio jedina meta.
Dok je Ravna slušala kako njezin otac drži govor, osjećala je
ponos zbog njegove hrabrosti i sposobnosti zapovijedanja. Kako je i ona
bila članica obitelji Butler, njezin otac je zahtijevao da i ona dobije
potpuno obrazovanje iz politike i povijesti pa je za nju unajmio najbolje
instruktore i tutore. Ravnina mati je bila jednako tako čvrsta u svojem
zahtjevu da mala treba dobiti solidnu religijsku indoktrinaciju. Ta tiha
djevojčica je tako dobro uravnotežila obje grupe znanja da je njezin otac
jedno rekao: - Ravna, ti ćeš jednoga dana moći postati ili privremena
namjesnica ili Velika Glavarica. - Djevojčica nije bila sigurna želi li bilo
koji od ta dva položaja, ali znala je da je on to izgovorio kao
kompliment.
Boraveći u svojoj kući zbog vlastite sigurnosti, Ravna je s
udaljenosti promatrala grad, vidjela je dim mnogih vatri i osjećala u
zraku onaj užas napetosti. Njezin otac kao da se postarao i bio je duboko
zabrinut, a svakoga je dana radio do iznemoglosti, sastajući se s
medicinskim stručnjacima i ekipama za sprečavanje zaraze.
Njezina se mati, pokazujući jasne znakove panike, satima
zatvarala u svoje privatno utočište, moleći se i paleći svijeće Trima
Mučenicima, moleći ih za spas stanovništva Parmentiera. Više od
polovice slugu ih je već bilo napustilo, neki nestajući u noći kako bi
napustili Niubbe, mada nema sumnje u to kako su neki od tih izbjeglica
prenijeli zarazu u poljoprivredna područja. Bez obzira kako daleko
bježali, nisu mogli računati na sigurnost.
Paranoično i nasilničko ponašanje onih koji su bili u prvoj fazi
zaraze združilo se sa strahom i fanatizmom onih koji još nisu postali
žrtvama virusa. Sekta Mučenika organizirala je dugačku procesiju i
kružila gradom, noseći zastave i nudeći Trima Mučenicima molitve. Ali
činilo se da duhovi Serene, Iblisa Ginje i Maniona Nevinog ne
odgovaraju na njihove vapaje.
Kako je panika sve više rasla, Rikov je organizirao grupe za
zaštitu i naoružao ih kako bi zaveo red na ulicama. Iz improviziranog
krematorija u kojem su spaljivali tijela onih koji su podlegli zarazi, dim
se je vio i danju i noću. Usprkos dezinfekciji i krajnje strogim mjerama
izolacije, zaraza se još uvijek širila.
Rikov je bio iznuren, oči su mu dobile podočnjake. - Taj stupanj
širenja zaraze je nevjerojatno visok, - rekao je Kohi. - I gotovo polovica
njih umire ako nemaju intenzivnu skrb… a mi nemamo ni približno
dovoljno osoblja, njegovateljica, liječnika ili bilo kakvog medicinskog
osoblja! Znanstvenici nisu pronašli lijek, nikakvo cjepivo, ništa što bi
bilo učinkovito. Samo mogu liječiti simptome. Ljudi nam umiru na
ulicama, jer nemamo otvorenih bolnica niti dragovoljaca koji bi barem
donosili vodu, posteljinu i hranu. Svaka postelja je zauzeta, pošiljke ne
stižu, sve se raspada…
- Svi umiru od te kletve, - rekla je Kohe. - Što se tu može osim
pomoliti se.
- Mrzim te demonske strojeve, - glasno je rekla Ravna.
Kada su primijetili da ih djevojčica sluša, majka ju je otjerala.
Ali Ravna je već čula i previše pa je razmišljala o onome što je saznala.
Milijuni ljudi će umrijeti od bolesti koju su širili ti zli strojevi. Nije
mogla zamisliti sva ta trupla, sve te prazne kuće i napuštena radna
mjesta.
Blokada planeta je već vratila dva trgovačka broda prije negoli
su se ovi uspjeli spustiti. Njihove civilne pilote poslali su do drugih
svjetova Lige kako bi proširili vijest o medicinskoj krizi na Parmentieru,
no nitko izvana tu više nije mogao ništa učiniti. Sada kada je guverner
Butler zaveo tako strogu karantenu, taj je planet bio osuđen da se kuga
razvija svojim tijekom sve dok ne prestane. Možda će svi pomrijeti,
pomislila je Ravna. Ako ih Bog ili sveta Serena ne uspiju spasiti.
Smrtonosna epidemija se već rasplamsala i na jednoj od onih
orbitalnih stanica za blokadu. Bolest je poharala odanu vojnu posadu
zatvorenu u stupici zapečaćene stanice, zarazivši sve koji su bili unutra,
tako da su svi oboljeli u isti mah. Namjeravajući pobjeći, jedan od
paranoičnih, ljutitih vojnika preuzeo je brod… i oborile su ga posade
drugih stanica. Tijekom nekoliko dana je nekolicina iznemoglih žrtava
koje su još bile u postaji također preminula. Tako je ta stanica ostala
samo beskorisna točka u svemiru. Ostali vojnici koje je Rikov osobno
odabrao, ostali su u svojim postajama i obavljali svoju dužnost.
S terase svoje kuće na vrhu brijega, Ravna je mogla osjetiti kako
povjetarac nosi valove straha i beznađa. Majka joj je zabranila odlazak
dolje u Niubbe, nadajući se da će je tako zaštititi od zaraze. Djevojčica
nije vjerovala da će joj to biti dovoljna zaštita ako je taj demonski bič
zaista bio Božja kazna, ali uvijek je slušala savjete svojih roditelja…
Jednog popodneva Kohe je otišla u svoje privatno svetište moliti
i Ravna je satima nije vidjela. Kako se kuga i dalje širila Parmentierom,
tako je Ravnina majka provodila sve više i više sati konzultirajući se sa
svecima i s Bogom, postavljajući pitanja, zahtijevajući odgovore i
moleći za pomoć. Svakog je dana sve više zvučala poput očajnice.
Konačno se Ravna osjetila dovoljno osamljenom i dovoljno
zabrinutom da se pridruži svojoj majci u njezinom iskazivanju
religioznih osjećaja. Djevojčica se sjećala kako su ona i Kohe zajedno
molile; to su bili posebni, čarobni trenuci koji su je tješili.
Kad je ušla u privatnu kapelicu, zatekla je Kohe kako leži na tlu,
slaba i shrvana groznicom. Tijelo joj se kupalo u znoju, a kosa se
zalijepila za lice. Koža joj je bila vruća kao da gori, a ona je drhtala, a
poluzatvorene oči su kolutale u deliriju.
- Majko! - Ravna je pritrčala kako bi je zagrlila, podižući joj
glavu. Kohe je pokušavala nešto re’ći, ali mala je nije mogla razumjeti.
Znajući da joj nekako mora pomoći, Ravna je prihvatila majčine
ruke i mučila se da je nekako odvuče od oltara. Mršava i štrkljasta,
Ravna nije bila snažna, ali adrenalin joj je dao odlučnost koja joj je bila
potrebna. Konačno je dovukla majku do prostorije koju je ova dijelila sa
svojim mužem. - Pozvati ću oca! On će znati što treba učiniti.
Dok je Kohe stenjala i borila se da nekako stane na noge koje su
joj otkazale poslušnost, Ravna joj je pomogla leći na nizak, mekan
krevet. Njezinoj majci je preostalo još samo toliko snage da se tamo
prostre poput kakve vreće kože bez kostiju. Ravna je odbila povjerovati
da joj je majku zahvatio taj demonski bič, uvjeravajući samu sebe kako
nitko ne može nastradati dok se moli u kapelici. Kako su Bog ili sveta
Serena mogli nešto takvo dopustiti?
Rikov je izbezumljen poziv svoje kćeri primio u prostorijama
vlade, dolje u gradu, pa je ostavio sve po strani i napustio tu hitnu
sjednicu. Hitajući kući, izvikivao je prema nebu kletve. Na ovom se
planetu nagledao već toliko smrti i nesreća da se svakoga dana vraćao
kući potresen. Sada je zurio u svoju kćer bijesnim pogledom malo
žućkastih očiju, kao da je mala izazvala tu bolest.
Držao je Kohe, podižući je na njezin krevet, no ona uopće nije
reagirala. Groznica ju je iscrpila i već je kliznula u dubok san. Znoj joj
se slijevao niz lice i vrat. Tijelo joj se u deliriju izvijalo, povraćala je i to je
sobu ispunilo odvratnim kiselim smradom Djevojčica je stajala uz
njih, željna nešto učiniti. Gledala je svoje roditelje, a oni su sada
izgledali jednako tako ugroženi kao i svi drugi. Guverner je bio
dovoljno suočen s realnošću ove epidemije da bi znao kako s ovako
teškim simptomima Kohe ima malene izglede za preživljavanje; nije joj
mogao osigurati ni liječničku pomoć niti ozdravljenje. Ravna je na
njegovom licu vidjela tu groznu spoznaju. A još gore je bilo to što se on
toliko usredotočio na mračne prognoze za ozdravljenje svoje supruge i
na tešku situaciju koja je vlada cijelim Parmentierom da nije ni zapazio
kako su se i kod njega pojavili prvi simptomi…
Kad je osjetila glad, Ravna si je sama iz smočnice uzela jelo, jer
nije mogla pronaći nikoga od posluge. Nekoliko sati kasnije, kada je
osjetila mučninu i nestabilnost na nogama, pošla je do glavne
spavaonice kako bi upitala oca što treba učiniti.
Na čelu su joj izbijale kapi znoja i djevojčica je jedva nekako
održavala ravnotežu Ljuljala se hodajući hodnikom, a kada si je
dodirnula čelo i obraze shvatila je da joj koža još nikada nije bila ovako
vruća. U glavi joj je bubnjalo, a imala je i smetnje vida, kao da joj je
netko uštrcao u oči zatrovanu vodu. Trebalo joj je mnogo vremena dok
se prisjetila kamo je zapravo krenula.
Kad se konačno dohvatila ruba vrata spavaonice, jedva se držala
na nogama i vidjela je svoju majku kako nepokretno leži na krevetu
smotana među znojem natopljenim plahtama. Otac se bio srušio pokraj
nje i ostao tamo ležati. Bacao se po krevetu i stenjao, ali nije reagirao na
požive svoje kćeri.
I tada, prije negoli je mogla išta učiniti, Ravna se nagnula
naprijed i počela povraćati. Kada je taj grč popustio i povraćanje
prestalo, kliznula je na koljena, ne mogavši više stajati uspravno.
Trebao joj je odmor, trebala je nekako vratiti snagu. Djevojčica se iz
iskustva svojih ranijih oboljenja sjećala kako ju je mati uvijek slala u
postelju i tamo je trebala ležati i moliti. Ravna je sad htjela sa sobom
ponijeti knjigu s religijskim tekstovima kako bi je čitala i ponovo čitala
neke svoje omiljene dijelove, no nije mogla izoštriti vid. Činilo se kao
da ništa više nema smisla.
Kada je dezorijentirana djevojčica napokon došla do svoje sobe,
našla je u čaši pokraj kreveta malo mlake vode pa ju je popila. Tada se,
ne znajući ni što radi niti zašto, uvukla u pretrpan ormar, u skrovište
nalik maternici, gdje je bilo mračno, tiho i udobno.
Tihim glasom koji je izlazio iz suhog grla, djevojčica je dozivala
svoje roditelje, a onda je pokušala pozvati sluge, ali nitko joj nije
odgovorio. Neko vrijeme ju je nosila rijeka delirija, bila je prepuštena
strujama i tražila je nešto što bi je spasilo da ne padne niz velik vodopad
koji se nalazio ispred nje.
Šćućurila se tamo i pustila da je bolest nosi. Ionako je većinu
svojih najdražih stihova znala napamet. Ona i njezina majka su ih tako
često zajedno recitirale. Dok su joj u glavi lebdjele misli i slike, iskreno
je i iz dubine duše mrmljala molitve, tražeći utjehu u tim svetim
zapisima. Ona divlja vrućica se sada pojačavala, osjećala je silnu
vrućinu i kao da gori iza ušiju.
Napokon, kada se već daleko odvojila od tog svijeta, od svoje
sobe, tamnog ormara i od same realnosti, sanjala je o prelijepoj bijeloj
ženi, o svetoj Sereni. Blistajući i osmjehujući se, ta je žena pokrenula
usne i rekla joj nešto važno, ali Ravna nije mogla razabrati riječi. Molila
je tu ženu neka govori jasnije, no upravo kada je pomislila kako je sad
čuje, ta vizija je zatreperila i izblijedjela. Ravna je zapala u dubok,
dubok san.
U znanosti ima neke arogancije, uvjerenja kako će
ovladavanjem tehnologije i njezinim razvojem i naš život biti bolji.
- TIO HOLTZMAN, govor pri primanju nagrade na Poritrinu
Svaki put kada je riješila dio problema navigacije kroz nabrani
svemir, činilo se kako odgovor izmiče još malo dalje izvan dosega,
plešući sve dalje, kao što to čine sitna šumska mitološka bića u drevnim
legendama. Norma Cenva je već napredovala toliko da niti jedan drugi
genij ne bi mogao shvatiti što ona radi, no nije namjeravala dopustiti
tom izazovu da je porazi.
Udubljena u svoj posao, Norma je ponekad zaboravljala jesti,
spavati, pa čak i pokretati išta osim svojih očiju i pera kojim je pisala.
Kako su dani odmicali, tako je radila sve intenzivnije, ne konzumirajući
gotovo ništa osim melangea. Činilo se kako njezino presloženo tijelo
crpi snagu iz nečeg drugog, a njezin je um tražio začin kako bi mogao
razmišljati na stratosferskoj razini, gdje su joj bile misli.
Davno prije, tijekom onog ljudskijeg dijela njezinog života, ona i
Aurelius su provodili zajedno sate, razgovarajući, jedući, doživljavajući
sitne životne radosti. Bez obzira na to što joj se događalo, Aurelius ju je
uvijek vezao s takvom stranom ljudske prirode. No u ovim godinama
koje je provodila bez njega, misli su joj odlutale, a njezine preokupacije
su postale još intenzivnije.
Njezino manipulirano tijelo prilagođavalo se njezinom
zahtjevnom radnom vremenu. Unutarnji sustav je radio usporeno kako
bi sačuvao energiju i usmjeravao je tamo gdje je bila potrebna,
kompenzirajući potrošnju njezinih teških misli. Nije se bavila izravnim
nadzorom svojih staničnih interakcija. Normi su na pameti bUe mnogo
važnije stvari.
Nezainteresirana za vremenske prilike g<a čak i za godišnja
doba na Kolharu, Norma se rijetko kada potrudila pogledati kroz prozor.
Bacila bi pogled na one aktivnosti oko gradnje brodova, tek kako bi se
uvjerila da se taj posao odvija pod Adrienovim nadzorom, sada kad se
vratio s Arrakisa.
Prostorije u kojima je radila svoje izračune bile su u sjeni
golemog novog broda za prijevoz tereta, smještenog na suhom doku. U
skladu s rasporedom, motori ove letjelice će se uskoro pokrenuti i
pripremiti za probni let. Sunce je obasjavalo njegovu gotovo dovršenu
oplatu.
Ljudi u bijelim radnim odijelima obavljali su posljednje
preglede, motajući se oko trupa i radeći na lebdećim skelama. Tri
tehničara su radila okrenuti naglavce, podešavajući nešto na donjem
dijelu letjelice. Taj će brod koristiti konvencionalnu tehnologiju koja
omogućava siguran let, ali je bio napravljen taka da se u njega može
smjestiti i Holtzmanov pogon. Norma je već desetljećima tražila da svi
VenKee brodovi budu spremni za neizbježnu budućnost, spremni za dan
kada ona riješi taj navigacijski problem.
Dosjetivši se kako bi se moglo promijeniti jednu jednadžbu,
vratila se stolu za kojim je radila izračune. Koristila je kombinaciju
primarnih brojeva i empirijskih formula, unoseći ih jednu do druge na
elektronsku crtaću dasku. Kako se osnovni problem odnosio na na-
biranje svemira i kako je pokušavala matematički reproducirati
stvarnost, Norma je fizički presavila formule iznad njih samih, jednom
ili više puta, pobrinuvši se da si osigura pogled na.nekoliko razina koji
joj je otkrivao intrigirajuća poravnanja. Ali bilo im je nemoguće koristiti
se samo riječima i brojevima kako bi zapisala to što je vidjela. Trebala
je vizualizirati svemir i postaviti zagonetku stavljajući svoje misli na
njih same. Dugo je svježi melange pjevao kroz njezin um, izoštravajući
joj misli i spoznaje. Zurila je u te izračune ispred sebe, nepomična poput
kakve statue koja je predstavljala Titane na Zemlji, prije nego su se ljudi
pobunili i sve ih porušili.
Jedva je i čula poznati zvuk koji je dopirao izvana, zavijanje
teških svemirskih motora i promjenu u visini tog zvuka kad su testirali
broj okretaja neposredno prije polijetanja. Postupno, kako je buka što je
dopirala izvana postajala sve jačom, Norma se povlačila u sebe,
usredotočivši se na svoju vlastitu mentalnu galaktiku. Jedna od njezinih
najvećih sposobnosti, a i potreba, bilo je upravo to uzmicanje pred bilo
čim što bi je moglo ometati.
Kako bi pojačale te napore, nesvjesno je posegnula prema
pladnju i uzela još tri kapsule s melangeom, brzo ih ubacivši u probavni
sustav. Miris cimeta ispunio je zrak kojeg je udisala i osjetila je kako je
iznutra obuzima neki smirujući vjetar, kao da joj se tijelo nalazi u
pustinji odakle taj začin dolazi i da je počela puhati snažna
pročišćavajuća pješčana oluja. Misli su joj bile jasnije i bistrije, a oni
zvuči izvana koji su je ometali postajali su sve tiši.
Kako uočiti navigacijski problem prije nego do njega dođe?
Kako predvidjeti katastrofu koja se događa u malom djeliću sekunde?
Pri takvim brzinama čovjek treba biti spreman reagirati prije bilo
kakvog dokaza o tome da se problem pojavio… ali to je nemoguće, to
ruši svaku pretpostavku uzročno-posljedične veze. Ne može postojati
nikakva reakcija prije negoli dođe do same akcije…
U brodogradilištu se začuo snažan prasak eksplozije, popraćen
zvukom prskanja ploča plastike i zveketom metalnih ploča. Teški
sastavni dijelovi su popadali na tlo, oštetivši zgrade skladišta, a
popločenim dvorištem je odjeknulo takvo silno cviljenje kao da su
Kolhar napale jake snage Cymeha. Val zraka nastao eksplozijom silno
je zatre-sao zgradu Norminog laboratorija, potisnuvši vanjske zidove
prema unutra. Od prejakog pritiska popucali su plastični prozori na
suprotnom zidu prostorije u kojoj je radila svoje izračune.
Ona to nije čula. Papiri, pribor i njezina šalica pali su na pod, ali
ne i elektronska daska za crtanje koju je čvrsto držala, ne skidajući oči s
nje. Za nju je na cijelom svijetu postojalo vrlo malo toga osim brojki i
formula.
Oglasile su se sirene i trube, a brodogradilištem su odjekivale
sekundarne eksplozije. Ljudi su vikali. Ekipe za spašavanje jurile su na
mjesto nesreće spašavajući ranjenike, dok su ostali radnici bježali.
Poput živog pokrivača, plamen se širio preko cijele zgrade, tvoreći
zavjese na Norminom prozoru, grijao je i odgrizao zidove… ali Norma
više nije gledala u tom smjeru. Premda joj se tijelo nije micalo, njezine
su misli izvodile vrlo složene mentalne akrobacije, ispitujući različite
kutove, razne mogućnosti. Sve više ubrzavajući. Sve bliže i bliže…
Toliko mogućnosti. AH koja od njih će biti ona prava?
Kroz nastale pukotine u zidovima u prostoriju se uvlačio
smrdljiv dim, ulazio je i kroz raspuknute plastične prozore i vukao se
nisko po podu prema njoj. Huk plamena koji je proždirao kemikalije bio
je sve jači. Vani su krici postajali sve glasniji.
Tako blizu rješenju, konačno neki odgovor!
Norma je brzo upisivala nove podatke na crtaču dasku, dodavši
treću kolonu koja je u sebi sadržavala faktor vremena u svemiru u
odnosu na udaljenost i brzinu putovanja. U jednom trenutku joj je palo
na pamet unijeti kao osnovu koordinate Arrakisa, kao da je taj pustinjski
svijet središte svemira. To joj je dalo novu perspektivu. Uzbuđena,
Norma je uspoređivala tri kolone i na um joj je pala neočekivana misao.
Tri je sveti broj: Trojstvo. Je li to ključ?
Također se prisjetila takozvanog zlatnog reza, jednog od kanona
estetike sa stare Zemlje. U mislima je postavila tri točke na istu dužinu
čiju je duljinu omeđila točkama A i B, a točku C je stavila između njih
tako da su udaljenosti AC/CB= (j). Taj simbol je staro grčko slovo fi i
označava omjer od približno 1,618. Bilo je opće poznato da se taj
segment dužine podijeljen s omjerom (j) može nabirati, uvijek ponovo
stvarajući taj omjer, beskonačno mnogo puta. Jednostavan i očit odnos,
ali temeljan. Elementaran.
Ta matematička istina ju je upućivala na neku religijsku
povezanost pa se pitala gdje je izvor te spoznaje koja se u njoj odvijala.
Božansko nadahnuće? I znanost i religija su težile objasniti ezoterične
misterije univerzuma, premda su tom rješenju prilazile iz bitno različitih
smjerova.
Arrakis. Priča se kako su odande došli drevni Muadru ili da su se
tijekom svojih lutanja bili tamo smjestili na neko vrijeme. Njihov
najsvetiji simbol je bila spirala.
Jedva držeći uzbuđenje pod kontrolom, nesvjesna cijelog tog
kaosa koji je zahvatio brodogradilište i pa i samu zgradu u kojoj je
boravila, smotala je one tri kolone u spiralu u čijoj je sredini bio
Arrakis, a onda je nastavila dalje motati te kolone. Dolazila je do sve
složenijih jednadžbi i osjetila je kako se nalazi na samom rubu važnog
otkrića.
U njezinim opečenim rukama je elektronska crtaća daska počela
tinjati, ali Norma je samo jednom običnom pomisli poništila ta
oštećenja koja su nastala na njezinoj koži i na opremi. Oko nje su lizali
plamenovi, zahvaćajući joj odjeću i kosu, pržeći joj kožu. Svaki puta,
ona se koristila tom energijom kako bi ponovo izgradila svoje stanice,
kao nešto što se tek kasnije dosjetila kako bi sve oko sebe održala
stabilnim i kako bi mogla nastaviti s radom. Na samom rubu…
Svijet njezinih izračunavanja prekinulo je neko glasno i žustro
kretanje. Neki čovjek ju je zgrabio za ramena i vičući svojim dubokim
glasom, izbio joj elektronsku crtaću dasku iz ruku i onda ju je grubo
izvukao iz tog božanskog mjesta u kojem su joj bile misli.
- Što to radite? Ostavite me na miru!
Ali čovjek se nije obazirao na te njezine riječi. Bio je neobično
odjeven…odjeća izrađena od debelog crvenog materijala potpuno mu je
prekrivala tijelo, a na glavi je nosio sjajnu, čađom umrljanu kacigu.
Izvukao ju je kroz plamenu zavjesu i mastan crn i purpuran dim.
Konačno je Norma postala svjesna povreda na svojem tijelu i koži i
vidjela da je potpuno gola. Sva njezina odjeća je izgorjela, kao da je u
tom svojem putovanju u srce svemira slučajno uronila u sunčev kotao.
Koncentriranim naporom usredotočila se na svoju unutrašnju
kemiju osjećajući promjene dok je, organ po organ, mijenjala svoje
oštećene stanice i dio po dio tretirala svoje rane. Um joj je ostao
netaknut, a tijelo je lako popravila, tu običnu organsku posudu u kojoj
su njezine sve više nerazumljive misli. No ipak nije mogla ponovo
napraviti svoju odjeću… no to joj ionako nije bilo važno.
Kad je već bila izvan njezine sobe koja se sada pretvorila u
buktinju, medicinsko osoblje ju je položilo na poljski krevet i zamotalo
ju u plahtu za zacjeljivanje. Počeli su provjeravati je li još živa.
- Nije mi ništa. - Norma se pokušavala osloboditi, no dvojica
snažnih muškaraca su je čvrsto držali.
Dotrčao je Adrien koji je bio sav izvan sebe. - Smiri se, majko.
Dobila si opekotine i moraš dopustiti ovim ljudima da se pobrinu za
tebe. Dvojica su poginuli pokušavajući te spasiti iz tog pakla.
- To je bilo nepotrebno. Posve uzaludno. Zašto bi oni riskirali
svoje živote kad ja lako mogu ponovno presložiti svoje tijelo. -
Pogledala se je - Nisam opečena, samo ste me omeli. - Kako je
popravljala gornji sloj svoje kože, tako je osjećala da joj tijelo više nije
onako vruće i to je ubrzalo katalizatore ugrađene u plahtu za
iscjeljivanje. - Pogledajte sami.
Liječnik je pozvao pomoćno osoblje. Nešto ju je ubolo u ruku,
dobila je injekciju. Izvela je kemijsku analizu te uštrcane tekućine čim
je ova potekla njezinim venama… brzo djelujući sedativ… a tada je upo-
rabila svoju moć kako bi postigla suprotan učinak. Sjela je i odgurnula
sa sebe onu plahtu za iscjeljivanje. Osoblje je pohitalo kako bi je
zaustavili, no ona je ispružila ruke - Nigdje nema opekotina. Netaknuta
sam.
Zaprepašteno medicinsko osoblje je ustuknulo i dopustili su joj
završiti to što je započela. Norma se sada usredotočila na svoje lice i
vrat na koje do tada još nije djelovala punom snagom svoje moći pa je
izbrisala duboke opekotine, a onda i onih nekoliko površinskih plikova.
Dotaknula je grubu kožu lica, osjećajući kako postaje meka, glatka i
svježa.
- Moje tijelo je pod mojim nadzorom. Već sam ga i prije
rekonstruirala, kao što to dobro znaš, Adriene.
Norma je ustala, puštajući onu plahtu da klizne na pod. Svi su s
nevjericom zurili u nju. Osim kose, koju još nije stigla obnoviti, njezina
mliječna koža je izgledala gotovo savršeno, osim velike crvene mrlje na
jednom ramenu. Vidjevši tu mrlju, Norma je usredotočila svoju moć na
taj dio pa je i ta uporna mrlja nestala.
Čudno, pomislila je. Tjednima se ta crvena mrlja sve više širila
pa je ponekad morala tome posvetiti svoju pozornost i ukloniti je.
Ranije se sve obnavljalo automatski i nakon početne metamorfoze to
nije tražilo nikakav svjestan napor.
Adrien je pohitao s onom plahtom pokriti majčinu golotinju, dok
su se timovi za hitne intervencije borili da zadrže požar pod nadzorom.
- Moram se smjesta vratiti svom poslu, - rekla je Norma. -
Molim te, pobrini se da me više nitko ne ometa. I, Adriene… sljedeći
puta mi vjeruj. Poneki moj izbor drugim ljudima izgleda čudno, no sve
je to nužan dio mojeg rada. Ne mogu ti to bolje objasniti.
Ovdje vlada prevelika strka, pomislila je. Kako više nije imala
ured u kojem bi radila, Norma je namjerno otišla prema kamenitom
brežuljku koji se uzdizao pokraj brodogradilišta, prema uzvisini gdje je
mogla sjesti i u miru razmišljati.
Od ljudi je bilo nesmotreno što su si stvorili konkurenciju - ali
nisu mogli odoljeti.
- ERAZMUS filozofske bilješke
Premda napravljen kao brod koji će misaonim strojevima
raznositi obnovljene kopije, Putnik snova je bila letjelica lijepog
klasičnog aerodinamičnog izgleda, ništa manje korisna sada nego u
vrijeme kada je Vor služio Omniusu. Prije gotovo stotinu godina Vor je
po prvi puta letio u tom crno-srebrnom brodu sa Seuratom. U Putniku
snova je pobjegao sa Zemlje spašavajući Serenu Butler i Iblisa, i još
uvijek se njime koristio kad god nije morao biti na zapovjednom mostu
ratnog broda. Putnik snova gaje na neki čudan način smirivao.
Sada je letio u Putniku snova, udobno zavaljen za upravljačem.
Nakon što se gotovo puno stoljeće borio u Džihadu, on je u svojim
misijama uživao daleko veću slobodu nego bilo koji drugi časnik. Kada
je rekao Leronici da opet odlazi sa Saluse, ona se jednostavno stoički
osmjehnula, naviknuta na njegov nemir. Sada je odlazio i zato da
izbjegne daljnje neugodne susrete sa svojim sinovima tijekom tog
njihovog dugog posjeta Zimiji, a i kako bi se upustio u potragu za
svojim potomcima. Sve u svemu, to bi se trebalo smatrati dobrim
potezom.
Nakon što je donio tu odluku, Vor je prekapao po detaljima
svojih prošlih putovanja u službi Džihada. Ali sjećanja su često bila
iskrivljena i nepotpuna, pogotovo na svjetovima koje su zlostavljali
misaoni strojevi. Bilo je tu nekoliko žena i sve su one željele dati svoj
doprinos jačanju ugnjetavane ljudske rase. Da ga nikada nisu
obavijestile o njihovoj djeci koju su napravili prije toliko godina, on bi
sada imao velikih poteškoća pri naporu da im uđe u trag.
Kao polazna točka mu je poslužila poznata mu činjenica da je s
Karidom Julan imao na Hagalu kćerku. Jednom davno, kad mu je ona to
rekla, Vor je kćeri i njezinoj majci poslao veliku količinu novca. Ipak,
otkad je susreo Leronicu, nije s njima više održavao vezu.
Vor je i previše često zanemarivao svoje veze i obveze. Počeo je
polako sagledavati stazu svog života i kako je donosio nagle i
dalekosežne odluke, a da prethodno nije razmislio o njihovim
posljedicama. Kad bi samo uspio pronaći tu kćer koju je imao s
Karidom…znao je da se zove Helmina Berto-Anirul… možda bi, za
promjenu, mogao učiniti i nešto dobro.
Slijedeći taj trag, Vor je na svoje zaprepaštenje otkrio da je
Helmina poginula u prometnoj nesreći, prije sedam godina. Ipak, za
njom je ostala njezina kći Raquella, Vorova unuka. Prema
vjerodostojnom izvješću, Raquella je sada živjela na Parmentieru,
svijetu kojeg su ljudi preoteli misaonim strojevima i kojim je upravljao
Rikov Butler.
Vor odluči posjetiti je prije negoli bude prekasno. Vijeću
Džihada i Quentinu Butleru bilo je drago kada su čuli kamo odlazi, jer
će usput moći tamo dostaviti neke političke dokumente i od Rikova
pokupiti posljednje informacije. A to se opet sasvim dobro uklapalo u
Vorov vlastiti plan.
Dao je svojoj staroj letjelici najveće ubrzanje koje je ova mogla
podnijeti. U usporedbi s vojnim i trgovačkim brodovima koji su imali
pogon za nabiranje svemira, Putnik snova je bio bolno spor, pa je na
tom dugom putovanju Vor imao dovoljno vremena pripremiti se za
susret s unukom.
U svojim kasnim tinejdžerskim godinama Raquella se udala za
vojnika Džihada koji je nepunu godinu kasnije poginuo. Zatim je
studirala medicinu i posvetila se liječenju ratnih rana i olakšavanju
patnji onih koji su patili od smrtonosnih bolesti koje su još uvijek
harale. Sada joj je bilo dvadeset i devet i već je nekoliko godina radila s
uglednim liječnikom i istraživačem Mohandasom Sukom. Jesu li bili
ljubavnici? Možda. Suk je bio pranećak onog slavnog vojnog kirurga
Rajida Suka koji je služio u vrijeme Serene Butler, tijekom one rane
faze kada se Džihad zahuktao. Vor se osmjehnuo. Njegova je unuka, baš
kao i on, imala visoke aspiracije!
Kada je Putnik snova napokon prišao planetu, kroz sustav za
komuniciranje se začula glasna i oštra poruka: “Govori vam guverner
ovog planeta, Rikov Butler. Prema mojoj naredbi, Parmentier je u
strogoj karanteni. Pola našeg stanovništva je podleglo nekoj novoj vrsti
kuge koju su vjerojatno stvorili misaoni strojevi. Stopa mortaliteta je
izuzetno visoka, negdje četrdeset do pedeset posto… dok je sekundarne
smrti i opći kaos nemoguće kvantificirati. Odlazite prije negoli se
zarazite. Pronesite ovo naše upozorenje diljem Lige plemića.”
Zabrinut, Vor je aktivirao kanal za komuniciranje. - Govori
vrhovni zapovjednik Vorian Atreid. Dajte mi više detalja o situaciji u
kojoj se nalazite. - Nestrpljivo je čekao. Umjesto odgovora, Rikovljev
glas je ponovio isto upozorenje. Snimka! Vor je još jednom ponovio
svoj zahtjev, tražeći odgovor. Nitko nije odgovarao. - Ima li tu ikoga? Je
li itko živ?
Instrumenti su mu ukazali na blokadu na stazi, blokadu čiji je
primarni zadatak bio spriječiti bijeg brodova s tog planeta. Bili su
načičkani oružjem i izgledali prijeteći, no sve je bilo tiho. Najbliža od
tih stanica izgledala je poput kakvog debelog kukca, golema i okrugla, s
blještavo osvijetljenim puškarnicama duž cijele pojasne crte. Preko
linija za komunikaciju emitirane su poruke i upozorenja na svim
vodećim jezicima galaktike, prijeteći kako će uništiti svakoga tko
namjerava napustiti zaraženi planet.
Vor je opetovano slao signale najbližoj stanici, ali nitko nije
odgovarao. On je uvijek bio strašno uporan ako je odlučio postići neki
cilj. Sada kad je znao da je ovdje nastupila kriza, morao se naći s
Rikovom Butlerom. A kako je znao da je i Raquella ovdje, nije imao
namjere okrenuti se i otići, a da je ne vidi.
Jedna od preostalih stanica je napokon odgovorila na njegove
pozive. Na ekranu se pojavilo lice neke žene iscrpljenog izgleda. -
Vratite se! Zabranjeno je spuštanje na Parmentier…mi smo u strogoj
karanteni zbog kuge koju nam je poslao Omnius.
- Za ljudsko postojanje Omnius je oduvijek predstavljao kugu, -
rekao je Vor. - Recite mi nešto više o toj bolesti.
- Dolje hara već tjednima, a nas su poslali na ove postaje kako bi
smo pojačali strogu karantenu. Pola nas je oboljelo. Neke od postaja već
su napuštene.
- Riskirat ću, - rekao je Vor. - On je oduvijek bio impulzivan,
zbog čega se njegov prijatelj Xavier često znao uzrujavati. Onaj
postupak za produženje života kojem ga je prije stotinu godina bio
podvrgnuo Agamemnon, štitio ga je od bolesti; tijekom svih tih godina
nije se nikada ni prehladio. - Karantena je uvedena kako bi se spriječio
odlazak ljudi, a ne dolazak.
Ona žena mu je opsovala, nazvala ga budalom, a onda prekinula
vezu.
Nadao se da je njegova unuka pronašla nekakvo sigurno
sklonište. Kako je mogao tu, gdje se radi o milijunima ljudi, brinuti
zbog neke žene koju čak nije nikada ni vidio? Ako je bila liječnica i ako
je radila s doktorom Sukom, onda su tamo dolje Raquelline usluge bile
potrebnije nego ikada. Osmjehnuo se. Ako je njezinim venama zaista
kolala krv obitelji Atreid, onda se vjerojatno nalazi u samom središtu
zbivanja…
Spustivši se u grad Niubbe, podignut na temeljima jednog starog
Omniusovog industrijskog kompleksa, Vor je već bio siguran da će
pronaći žive ljude, premda su mnogi među njima izgledali kao hodajući
mrtvaci, kao da bi se mogli svakog trenutka srušiti. Mnogi su mrmljali
sebi u brk i činilo se da su dezorijentirani ili ljutiti. Drugi su pak bili
osakaćeni, s toliko oštećenim tetivama da su nisu mogli ni hodati ni
stajati. Neka su tijela ležala na ulicama, poslagana poput cjepanica.
Timovi iscrpljenih ljudi su terenskim kombi vozilima odvlačili tijela, no
očito su sve javne službe bile shrvane razmjerima ove epidemije.
Najprije je došao do guvernerove zgrade. Golema je kuća bila
prazna, ali vidjelo se daje nitko nije prekapao niti opljačkao. Nekoliko
puta je dozivao, ali nije bilo odgovora. U glavnoj odaji je pronašao dva
tijela, muškarca i ženu… bez sumnje Rikov i Kohe Butler. Dugo ih je
promatrao, a zatim je pretražio preostale sobe, ali nije našao nikoga, nije
bilo ni traga njihovoj kćerki Ravni niti slugama. Kućom su odjekivali
samo njegovi koraci i čulo se zujanje muha.
U sirotinjskoj četvrti je pronašao zgradu podignutu od ljubičastih
opeka, mjestimice obraslu bršljanom, mjesto koje se zvalo Bolnica za
neizlječive bolesti. Izgleda da su ovdje Mohandas Suk i Raquella
podigli hostel i istraživački centar; Vor je čitao o tome u kratkom
izvješću koje je imao.
Ako je još živa, Raquella bi trebala biti ovdje.
Stavivši na usta masku, više zato da ne osjeti smrad nego što bi
mu ta maska pružala zaštitu, Vor je ušao u dio zgrade gdje se nalazila
neuredna recepcija. Premda je prilično nova, zgrada je bila intenzivno
korištena i slabo održavana tijekom posljednjih tjedana kada su horde
bespomoćnih pacijenata upadale unutra poput osvajačke vojske.
Prošavši pokraj prazne prijavnice, pretraživao je katove, jednog
za drugim. Odjeli su bili tako natrpani i izgledali bijedno poput
boravišta za robove koje je robot Erazmus nekada davno držao na
Zemlji. Ljudi ranjeni neshvatljivom pošasti pucanja tetiva ležali su
bespomoćno kao polomljene lutke; čak i oni koji su se oporavili od
bolesti ostali su nesposobni brinuti se o samima sebi ili pomoći drugima
koji su bili bolesni ili na samrti.
Sve medicinsko osoblje je nosilo maske za disanje kao i prozirne
filmove preko očiju, poput nepropusnih povoja koji štite od zaraze do
koje bi moglo doći kroz vlažne opne. Neki su liječnici usprkos svojoj
zaštiti izgledali bolesno. Vor se pitao koliki je period inkubacije i koliko
dana bi ovi medicinski praktičari mogli izdržati njegujući bolesnike dok
i sami ne postanu neizlječivi bolesnici.
Kod svih tih iscrpljenih liječnika i sestara se raspitivao poznaju
li Raquellu Berto-Anirul. Kada ga je napokon netko uputio na šesti kat,
ušao je u prljav, smrdljiv odjel i spazio ju je već izdaleka. Pokušavao je
u njoj vidjeti neke tragove njezine bake, ali nakon tolikih godina nije se
više mogao posve jasno sjetiti kako je Karida Julan izgledala.
Dok se spretno kretala između kreveta, činilo se da je Raquella
snažna. Prozirna maska koju je nosila preko nosa i usta, kao i jednako
prozirna zaštita očiju, dopuštali su Voru da joj dobro vidi lice. Sjene
ispod očiju ukazivale su na slabu prehranu i premalo sna. Imala je prćast
nos i zlaćano-smeđu kosu začešljanu u punđu, kako joj kosa ne bi
smetala dok radi. Bila je vitkog stasa i kretala se graciozno, gotovo kao
kakva plesačica. Premda joj je izraz lica bio smrknut, nije se doimalo
kao da je već izgubila svaku nadu.
Raquella i neki mršav liječnik radili su neumorno na odjelu gdje
se nalazilo stotinu kreveta, zauzeti svatko sa svojim bolesnim ili
umirućim pacijentom. Pomoćno osoblje je odnosilo one koji su
preminuli kako bi napravili mjesta izuzetno mršavim žrtvama koje je
shrvala smrtonosna groznica i koji su pali u komu.
Jednom je slučajno pogledala prema njemu i Vor je opazio da joj
oči imaju svijetloplavu nijansu. Prije mnogo godina, dok je još imao
ljudsko obličje prije nego se pretvorio u Cymeha, njegov vlastiti otac,
zloglasni Agamemnon, imao je tako plave oči.
Vor je uhvatio njezin pogled i činilo se da je iznenađena što na
svom odjelu vidi zdravog stranca. Pošao je prema njoj i upravo zaustio
kada je ona naglo uspaničeno ustuknula. Jedan od pacijenata je s leda
skočio na Vora, zgrabivši ga za masku kroz koju je disao, a zatim je pao
na njega, neprestano ga udarajući i pljujući mu u lice. Instinktivno
uzvrativši, Vor je svojeg napadača odbacio u stranu. Taj bijednik je tada
zgrabio zastavice s likom Maniona, sina Serene Butler, i počeo tuliti
izgovarajući molitvu, preklinjući Troje mučenika za spas njega i svih tih
ljudi.
Vor ga je odgurnuo od sebe, a bolničko osoblje ga je brzo
odnijelo na dijagnostički ležaj. Pokušavajući se sabrati, Vor je ponovno
namještao masku za disanje, ali Raquella je već bila uz njega i prskala
mu lice i oči.
- Antivirusno sredstvo, - rekla je nervozno, poslovnim tonom. -
Ima ograničenu učinkovitost, ali nismo pronašli ništa bolje. Ne znam je
li vam išta ušlo u usta ili oči. Rizik od zaraze je velik.
Zahvalio joj je, ne rekavši kako vjeruje da je imun, samo
gledajući Raquelline plave oči. Nije mogao suspregnuti svoj osmijeh.
Bio je to čudan način da se susretne s unukom.
- Vorian Atreid, - rekao je doktor Suk. U nekakvom malenom,
privatnom uredu pregledao je Vora ubrzo nakon onog napada, mada je
imao mnoštvo pacijenata koji su bili u daleko gorem stanju. - Vi ste onaj
Vorian Atreid? Ludi ste što ste došli ovamo.
Sukova koža je bila tako intenzivno smeđe boje da je bila gotovo
crna. Činilo se da mu je negdje oko četrdeset godina, na licu je imao
sitne bore i krupne smeđe oči. Dječačke crte lica bile su još više
naglašene divljom grivom tamne kose koju je držao podalje od lica
zakopčavši je srebrnom kopčom i to mu je davalo izgled odraslog
djeteta.
Čak i u tom odvojenom uredu zrak je zaudarao po oštrim
sredstvima za dezinfekciju. Vor nije želio spominjati onaj tretman za
produženje života kojemu je bio podvrgnut. - Ili ću preživjeti… ili neću.
- To isto vrijedi i za sve nas. Ova Božja kazna nam daje
podjednake izglede za smrt i za preživljavanje. Suk je ispružio svoju
ruku u rukavici i rukovao se s Vorom, zatim je stisnu ruku Raquelli,
toplom kretnjom koja je pokazivala u kako su bliskim odnosima bili već
dugo vremena. Ta kriza s kugom bi mnoge bacila u zajedničko očajanje,
ali Suk i Raquella su već bili tim.
Nakon što je Suk žurno otišao dalje svojim poslom, Raquella se
okrenula prema Voru i procjenjujući ga pogledom upitala: - Što vrhovni
zapovjednik Džihada radi na Parmentieru bez svoje tjelesne straže?
- Uzeo sam dopust kako bih obavio jedan privatni posao… susreo
se s tobom.
Ovi tjedni borbe s epidemijom ostavili su joj malo mogućnosti
za izražavanje emocija. - Zašto?
- Bio sam prijatelj tvoje bake Karide, - priznao je Vor. - Vrlo
dobar prijatelj, no iznevjerio sam je. Izgubio sam je. Još davno sam
saznao da je imala kćerku, no sve do nedavno izgubio sam joj svaki
trag. Ta kćer se zvala Helmina i bila je tvoja majka.
Raquella je zurila u njega širom otvorenih očiju, a zatim kao da
je sve odjednom shvatila. - Da vi niste onaj vojnik u kojeg je baka bila
zaljubljena? Ali…
Uputio joj je kratak, stidljiv osmijeh. - Karida je bila prekrasna
žena i silno mi je žao što je više nema. Žao mi je što mnogo toga nisam
učinio drukčije, no više nisam isti kao što sam tada bio. Zato sam i
došao ovdje kako bih te pronašao.
- Moja baka je mislila da ste poginuli u Džihadu. - Obrve iznad
njezinih plavih očiju su se nabrale. - Ime koje je ona meni rekla nije bilo
Vorian Atreid.
- Iz sigurnosnih razloga morao sam se koristiti drugim imenom.
Zbog mojeg visokog čina.
- Ili možda zbog drugih razloga? Možda zato što se niste
namjera vali ikada vratiti?
- Džihad je nepouzdan gospodar. Nisam mogao davati obećanja.
Ja…- Glas gaje izdao. Nije želio lagati pa čak ni samo iskriviti
istinu.
Tijekom većeg dijela Vorovog dugog života, on je bio slobodna
duha i sama pomisao na zasnivanje obitelji ga je uvijek plašila zbog
okova i ograničenja koja su se tu podrazumijevala. Ali usprkos
nepostojanju bliskosti s Estesom i Kaginom, shvatio je kako obitelj
također i otvara neograničene mogućnosti za ljubav.
- Moj djed izgleda mlad poput mene. - Činilo se da je Raquella
zainteresirana, ali bila je toliko obuzeta ovom epidemijom da su joj
reakcije izgubile britkost i žustrinu. - Rado bih vas proučila, uzela
genetske uzorke, dokazala našu krvnu vezu… ali u ovom času to ne
može biti moj prioritet. Ne, uz sve ovo što sada radim. I čini mi se da je
tijekom ovakvih kriza osobni posjet kako bi se ušlo u trag izvanbračnoj
unuci pomalo… samozadovoljavajući potez.
Vor joj se vragoljasto osmjehnuo. - Već sam proživio osam
desetljeća Džihada i uvijek je nekakvo “krizno stanje”. Sada kad vidim što se
ovdje događa, drago mi je što nisam čekao. - Primio joj je ruku s
obje svoje. - Pođi sa mnom na Salusu Secundus. Moći ćeš pred
parlamentom dati izvješće i prenijeti poruku. Aktivirat ćemo najbolje
liječničke timove Lige da rade na liječenju i poslat ćemo ovamo svu
moguću pomoć.
Prekinula ga je. - Ako zaista vjerujete da sam unuka velikog Vo-
riana Atreida, onda ne možete ni zamisliti da bih otišla odavde kada
imam toliko posla i kada je tu toliko ljudi kojima treba pomoć. - Podigla
je obrve, a on je osjetio kako mu je toplo oko srca. Naravno, nije ni
očekivao drukčiji odgovor.
Raquella se okrenula, promatrajući ga svojim bistrim,
inteligentnim pogledom. - A ne bih ni riskirala da sama prouzročim
širenje kuge. Ipak, vrhovni zapovjednice, ako vi inzistirate na odlasku
na Salusu, onda izvijestite Ligu o tome s čime smo ovdje suočeni.
Potrebni su nam liječnici, medicinska oprema i istraživači te bolesti.
Kimnuo je. - Ako su ovu epidemiju zaista osmislili misaoni
strojevi, onda nema sumnje da ju je Omnius poslao i na druge planete, a
ne samo na Parmentier. Ostatak Lige mora biti upozoren.
Uzbuđena, Raquella je ustala. - Dati ću vam sve naše zabilješke i
rezultate testova. Kuga je ovdje izmakla nadzoru, to je neki RNK re-
trovirus. Na stotine tisuća ljudi umrlo je u kratkom roku, a pritom je
izravna stopa smrtnosti iznad četrdeset posto, a da se i ne spominju sve
bolesti izazvane sekundarno, kao što su infekcije, dehidriranje,
otkazivanje organa i tako dalje. Možemo liječiti simptome, pokušati
učiniti sve da se pacijenti osjećaju ugodnije, ali zasad ništa ne može
iskorijeniti virus.
- Ima li ikakvih izgleda za izlječenje?
- Ne, u ovim našim uvjetima ne. Nemamo ni materijala niti
osoblja da bismo se mogli svakome posvetiti. Kad god uhvati koji
slobodan trenutak, Mohandas radi u laboratoriju. Ne vidimo uobičajen
način razvoja virusa. Ovaj buja u jetrima, što je bilo posve neočekivano.
To smo otkrili tek prije nekoliko dana. Nikakvo liječenje nije… -
Zaustavila se. - Uvijek se možemo nadati.
Vor je mislio na one davne dane koje je proveo s misaonim
strojevima i bio slijep za sve zlo koje su oni prouzročili. Još davno sam
se trebao dosjetiti da bi misaoni strojevi mogli učiniti nešto ovakvo.
Omnius… ili još vjerojatnije Erazmus. Nakon kraćeg razmišljanja, Vor
je skinuo svoju masku za disanje. - To što ste ovdje postigli i sve te
nemoguće stvari koje pokušavate učiniti… to je vrlo plemenito.
Raquelline modre oči zasjale su novim žarom. - Hvala… djede.
Vor je duboko udahnuo. - Ponosim se tobom, Raquella. Više
nego što ću to ikada moći izraziti.
- Nisam navikla da mi ljudi to govore. - Činilo se da ona osjeća
neko stidljivo zadovoljstvo. Primio ju je za ramena i zagledao joj se u
lice. - Bez obzira na to, ponosim se tobom. Trebao sam te ranije
potražiti.
- Hvala ti što ti je bilo dovoljno stalo da me i sada potražiš.
- Njezina nelagoda je bila očita pa je s novim žarom rekla: - Ako
zaista možeš otići s Parmentiera, onda pođi odmah. Molit ću se da se
nisi zarazio i da sretno stigneš na Salusu. Budi vrlo oprezan. Ako… ako
si se zarazio, period inkubacije je dovoljno kratak da će se simptomi
javiti mnogo prije nego budeš blizu najbližeg svijeta Lige. Bilo
kakobilo, ako zapaziš ikakav znak zaraze, nemoj riskirati…
- Znam, Raquella. Ali čak i ako je ovdje bila na vrijeme
postavljena karantena i ako nikada nije bila nasilno probijena, bojim se
da je Omnius razaslao virus i na druge planete. Strojevi se oslanjaju na
širenje i umnožavanje. - Vidio je kako je Raquella ustuknula kad je
shvatila.
- Ako se to dogodilo, onda nikakav tvoj trud oko karantene nije
mogao spasiti čovječanstvo. To što će biti upozoreni i što će saznati sve
što ste doktor Suk i ti do sada saznali, to će im biti bolja zaštita od bilo
kakve karantene.
- Onda požuri. Oboje ćemo se boriti protiv ove kuge kako
najbolje možemo.
Vor se vratio na Putnika snova i podesio koordinate za put kući.
Lako je prošao kroz onu barikadu stanica u kojima jedva da je i bilo
ljudi pa se uplašio da to isto nisu učinili i neki od zaraženih ljudi. Dok
se uspinjao, sve više se udaljujući od Parmentiera, obuzela ga je tuga i
nadao se da će ponovo vidjeti Raquellu.
Prisjećajući se, ponovo je na njezinom licu vidio onaj kratak
bljesak zadovoljstva koji se bio pojavio kada joj je rekao kako se ponosi
njome. Taj trenutak, tako nebitan, ali predivan, bio je vrijedan cijelog
tog putovanja.
Ali sada je trebao obaviti jedan drugi zadatak za čovječanstvo.
Ako si dopustimo postati previše humani, priznati slabosti
ljubavi i suosjećanja u vrijeme kada je to najopasnije, tada stvaramo
ranjivost kojom nas misaoni strojevi mogu do kraja uništiti. Da,
ljudska bića imaju srce i dušu, što demonski strojevi nemaju, ali ne
možemo dopustiti da to bude uzrokom našeg istrebljenja.
- QUENTIN BUTLER, pismo sinu Faykanu
Vrativši se kući nakon oslobađanja Honrua, Quentin Butler je
otišao provesti neko vrijeme s Wandrom u Gradu Introspekcije.
Njegova žena nije reagirala na vanjske podražaje i bila je tiha, kao i
uvijek, ali umorni je primero volio sjediti pokraj nje, tješeći je svojom
nazočnošću i crpeći utjehu iz njezine blizine. Zagledan u Wandrino lice
mogao je vidjeti onu ljepotu, one tragove sretnih vremena. Govorio je
naglas, tiho pričao o tome što je radio tijekom svojeg posljednjeg ratnog
pohoda, pričao joj o posjetu Rikovoj obitelji na Parmentieru.
Nažalost, bio je uz nju jedva sat vremena, a već ga je pronašao
neki mladoliki kvinto. Taj je mladi časnik žustro upao u prekrasno po-
šljunčene predjele ovog vjerničkog utočišta. Vodio ga je stari učeni
metafizičar, odjeven u široko purpurno ruho, krećući se previše sporo za
mladog časnika kojemu se jako žurilo.
- Primero Butler! Upravo smo primili službenu obavijest s
Parmentiera. Guverner je još prije nekoliko tjedana poslao brod s
hitnom porukom. To je upozorenje!
Quentin je stisnuo Wandrinu nemoćnu ruku i ustao, uspravivši
se i smjesta obratio pozornost na svoju dužnost. - Neko upozorenje od
Rikova? Dajte mi da vidim tog glasnika.
- Ne možete, primero. Hoću reći, nije se spustio dolje na Salusu.
Emitira sa staze i odbija napustiti svoj brod. Boji se da će nas
sve zaraziti.
- Zaraziti nas? Što se to događa?
- I to nije sve, gospodine… vijesti već pristižu s drugih svjetova
Lige!
I dok je kvinto zamuckujući objašnjavao, Quentin ga je zgrabio
za ruku i odvukao s terena. Iza njih je ostao stari metafizičar, s mirnim
izrazom na svojem duboko izboranom licu. Tada je starac popravio
nabore svoje purpurne košulje i počeo govoriti tihoj Wandri, kao da bi
ona mogla biti dobro slušateljstvo za njegove ezoterične ideje.
Namršten zbog tjeskobe koju je osjećao, Quentin je promatrao
kako u Vijeću Džihada ponovo puštaju Rikovljevu snimljenu poruku.
Snimke je emitirao onaj izviđač iz svojeg broda koji je kružio na stazi i
prikazivale su kako se epidemija širila kroz Niubbe i seoskim
predjelima Parmentiera, ljude koji su već ležali mrtvi ili su umirali na
ulici, bolničke odjele ispunjene s daleko više ljudi nego to kapaciteti
dopuštaju… a sve je to bilo snimljeno još prije nekoliko tjedana, kada je
epidemija tek započela.
- Ove novosti su već zastarjele - rekao je Veliki Patrijarh Xander
Boro-Ginjo. - Možda su do sada već pronašli lijek. Tko zna što se u
međuvremenu dogodilo.
- Bio sam tamo kada su projektili eksplodirali u atmosferi
Parmentiera. Tada nitko od nas nije znao što to Omnius smjera. A sada
je Rikov tamo zagušen tom bolešću.
- Tko ikada može reći što Omnius smjera? - rekao je namjesnik
Interima. Brevin O’Kuković je često davao komentare koji nisu značili
apsolutno ništa.
Quentin je ignorirao tog političara. - Ako su misaoni strojevi
razvili nekakvu biološku pošast, morat ćemo stalno biti na oprezu. Ako
pošalju posude s kugom, moći ćemo ih uništiti još vani u svemiru, ali
kad se jednom bolest rasprši u atmosferu, onda ni najrigoroz-nija
karantena i medicinske mjere neće biti posve dovoljne. Ne postoje
nikakve garancije.
Mada je imao malo vremena prije hitne sjednice, Quentin je
prikupio izvješća od nedavno pristiglih brodova. Poslao je i Faykana da
pojača broj svemirskih ophodnji u blizini Saluse Secundus, proširi
mrežu sen-zora kako bi detektirali nadolazeće projektile. U normalnim
uvjetima bilo bi, među kamenim gromadama koje su se kretale unutar
sustava, gotovo nemoguće zapaziti tako malene objekte, ali kako je
Armija Džihada sada imala točne snimke prvih torpeda ispaljenim na
Parmen-tier, mogli su uspoređivati karakteristike i eliminirati lažne
znakove.
- Morat ćemo provjeravati te novosti, - rekao je namjesnik
Interima. - Morat ćemo poduzeti dobro smišljenu akciju.
Quentin je ustao. Sada kada je vrhovni zapovjednik otišao - na
Parmentier, kakve li ironije - Quentin je privremeno preuzeo
zapovjedništvo. - Morat ćemo poduzeti trenutnu akciju! Ako je Rikova
interpretacija događaja točna, onda nemamo ni trenutka za gubljenje.
Međuzvjezdanom trgovinom i putovanjima ljudi kroz svjetove Lige i
Nesvrstanih Planeta, epidemija bi ljudskoj rasi mogla nanijeti štetu bez
presedana.
Oglasila se njegova osigurana linija za komunicinlhje, i Quentin
je primio poruku. Kroz mali zvučnik dopirao je Faykandv glas, dovoljno
jasan da bi ga vijećnici mogli čuti.
- Primero, tvoje su sumnje bile točne. Upravo kao što si i
predvidio, otkrili smo nadolazeću skupinu projektila, poput onih koji su
udarili na Parmentier.
Quentin je značajno pogledao muškarce i žene koji su sjedili za
vijećničkim stolom - I, jeste li ih presreli?
- Da, gospodine.
Jedan od vijećnika je sugerirao: - Trebali bismo sačuvati jedan
takav projektil kako bismo ga mogli proučavati, kako bismo shvatili što
to Omnius radi.
Faykan mu je upao u riječ. - Sve smo ih uništili, kako ne bismo
riskirali pojavu slučajne kontaminacije.
- Sjajno obavljen posao, - rekao je njegov otac. - Organiziraj
stalni nadzor. Salusa je najvažniji svijet Lige pa će Omnius u ovom
smjeru ispaliti više nego samo jednu salvu tih projektila.
Faykan se odjavio s kom-linije, a Quentin je pogledom kružio
oko stola. - Tko još sumnja u to da je Omnius već razaslao više torpeda
na druge svjetove Lige? Moramo ih zaustaviti i poslati obavijesti prije
nego se kuga dalje proširi.
- A kako to zapravo kanite učiniti? - upitao je namjesnik
Interima, O’Kuković.
Quentin je brzo i jasno iznio svoj plan. - Raspršit ćemo armiju
Džihada tako široko koliko je to uopće moguće. Odaslati izviđače s
upozorenjima i zahtjevom za pripremanje za karantenu. Ovakva hitnost
bi čak mogla opravdati uporabu brodova za nabiranje svemira, - rekao
je, kao da mu je ta misao sinula tek naknadno. - Na svakih od deset
takvih brodova mogli bismo izgubiti jedan, ali ako se ne uspijemo
pripremiti i bdjeti nad našim drugim planetima, mogli bismo izgubiti
cijelu njihovu populaciju.
- Sve je to…uh… prilično drastično - izjavio je O’Kuković
nesigurnim glasom, gledajući oko sebe kao da traži potvrdu.
- Upravo tako… a takav je i Omniusov plan.
Quentin se osobno stavio na čelo ophodnji, kao bilo koji od
običnih časnika. Jurio je od jednog sustava planeta do drugog, pomažući
lokalnoj populaciji primijeniti zaštitne mjere. Kod drugih svjetova Lige
su zaustavljeni tuceti nadolazećih skupina projektila, no bilo je očito da
su se neki i probili. Parmentier je bio već zaražen i izoliran…a sada su
vijesti o brzom širenju epidemije pristigle s još pet planeta.
Quentin se bojao da je već prekasno.
Bile su uvedene stroge karantene, no prestrašenim ljudima je još
uvijek uspijevalo pobjeći i tako su prenosili tu pošast. Bilo je vrlo
vjerojatno da će neki od njih potražiti utočište i na Salusi Secundus. Čak
i uz drakonske mjere bilo bi gotovo nemoguće zaštititi glavni svijet
Lige. Kako bi mogli presresti svaki mali brodić očajnika? Morali bi
uočiti baš svaku letjelicu, blokirati ih i držati u karanteni tako dugo dok
bi se mogao pojaviti i najmanji znak zaraze. Srećom, ta daleka
svemirska putovanja trajala su dugo pa je do njihovog prispijeća do
Saluse već bilo posve jasno koji je zaražen.
Quentin je koračao zapovjednim mostom, promatrajući iscrpljen
izraz i zbunjenu napetost na licima svoje posade. Njegovi tehničari koji
su radili na senzorima bili su uvijek budni i spremni, svjesni da ako
dopuste da im pozornost popusti ma i za trenutak, ako samo jedan
torpedo s kugom šmugne mimo njihove straže, cijeli bi svijet mogao
umrijeti.
Nakon tolikih godina Sereninog Džihada, Liga je već bila
izmučena i nestabilna i na okupu ih je još držala zajednička mržnja
prema misaonim strojevima. Quentin se pribojavao da bi ova kuga… i
panika koja se širila još brže od same bolesti…mogla dovesti do rasula
same civilizacije.
Ja sam sva groblja koja su ikada postojala, i svi obnovljeni
životi… no to ste i vi.
- RAYNA BUTLER, Istinite vizije
Nakon što su joj se grozničave vizije pretopile u košmare i u
tminu dubokog sna, Ravna Butler je polako dolazila k sebi, grčevito se
držeći za nit života tanku poput pređe dudovog svilca. To nije bilo
nimalo nalik onim opisima raja koje je slušala od svoje majke.
Kada se napokon vratila u svoje tijelo, u svoj život i u svoj
svijet, Ravna je opazila da se sve promijenilo.
Još uvijek stisnuta u mraku zagušljivog ormara, zapazila je da joj
je odjeća prljava i kako se sve to već skorilo i sasušilo. Rukavi njezine
izblijedjele bluze bili su ružičasti od krvi koja je tijekom groznice bila
izbijala iz njezinih pora zajedno sa znojem. Mada je to otkriće bilo
čudno i uznemirujuće, Ravna je osjećala emocionalnu prazninu i tupost
svojih osjetila. Nije ni pomirisala tu svoju odjeću.
Jedva nekako ustavši na noge, Ravna je osjetila kako joj
oslabljeni mišići podrhtavaju. Bila je nevjerojatno žedna i nije mogla
shvatiti kako je mogla preživjeti bez svježe vode. Nije pokušavala ni
shvatiti što još uopće ima smisla. Svaki korak i svaki udisaj bili su mala
pobjeda i znala je kako će doći još mnogo teže stvari i da će ih morat
savladati.
Spustila je pogled na svoje tijelo i vidjela kako posvuda po
odjeći ima spetljanih pramenova svoje blijedožute kose, duge vlasi kose
koja joj je ispala. To nije imalo nikakvog smisla. Koža joj je bila blijeda
i savršeno glatka.
Krećući se bolnim koracima, polako, bojeći se da bi joj u bilo
kojem trenutku tijelo moglo prepući, djevojčica je pošla pričati svojim
roditeljima o svim onim grozničavim vizijama i religijskim spoznajama.
Sama sveta Serena joj je govorila! Ravna je bila sigurna da će uspjeti
shvatiti što joj je ta sjajna žena namjeravala reći.
Ipak, kad je stigla u glavnu prostoriju, Ravna je tamo zatekla
svoje roditelje u onom istom položaju u kakvom se sjećala da ih je
vidjela, samo sada su im tijela bila naduta i pocrnjela, u početnoj fazi
raspadanja. Mada joj je ovaj šok naglo aktivirao osjetila, Ravna je još
jedan dug trenutak ostala tamo stajati i tek tada se okrenula i otišla.
U drugim hodnicima i sobama pronašla je još dva tijela, tijela
slugu koji ipak nisu napustili guvernerov dom, kako je ona to ranije
mislila. Njezin dom je sada bio posve tih.
Barem je još uvijek tekla voda. U kupaonici je djevojčica dugo
čistila tijelo tuširanjem. Voda je izlazila iz otvora u zidu, a Ravna je
strg-nula sa sebe onu prljavu odjeću i dugo stajala pod hladnim mlazom,
stalno iznova gutajući puna usta vode. Sustav grijanja više nije radio, no
njezina koža ionako nije reagirala na promjene u temperaturi. Svi su je
zglobovi boljeli i kočili se kao da su joj se sve hrskavice pretvorile u
krhotine stakla. Održavala je ravnotežu i jednostavno otrpjela te
mlazove vode. Još je mnogo spetljane kose ispalo iz njezinog vlasišta i
nošeno malim potočićima vode pohitalo u odvod kanalizacije.
Djevojčica nije imala čime izmjeriti vrijeme koje je proteklo, a
niti ju je to zanimalo…
Kada je napokon izašla, mokra i osvježena, Ravna je stala pred
sjajno ogledalo u kojem se mogao vidjeti cijeli stas… i ugledala
strankinju. Njezino poput motke vitko tijelo promijenilo se na način koji
nije mogla ni zamisliti. Sva kosa joj je otpala. Tjeme joj je bilo ćelavo, a
nestale su čak i obrve i trepavice. Ruke, lice i grudi ove
jedanaestogodiš-njakinje bili su posve glatki, a pri dnevnom svjetlu koje
je dopiralo kroz prozore, koža joj je dobila neku odliku sjaja i
prozračnosti. Kao u anđela.
Nije znala koliko je vremena prošlo otkad je posljednji puta
nešto pojela no, mada je već skapavala od gladi, znala je da postoji
nešto što mora prije toga obaviti. Odjenula je čistu odjeću i zaputila se u
privatnu obiteljsku kapelicu u kojoj je ranije molila zajedno sa svojom
majkom. Sjedeći pred oltarom posvećenom Trima Mučenicima, dijete je
molitvom tražilo usmjerenje i prisjećalo se onoga što joj je sveta Serena
bila govorila. Konačno, kad su joj se i misli i uspomene razbistrile,
djevojčica je ustala i napokon otišla u tihu kuhinju.
Hrana se većinom pokvarila, a dio zalihe namirnica bio je
pokraden. Mora da je u onom ormaru bila danima bez svijesti. Pokraj
pulta za pripremanje hrane naišla je na tijelo još jednog kućnog sluge.
Slab vonj raspadajućeg tijela miješao se s oštrim smradom pokvarenih
mesnih namirnica. Pitala se što li je kuhar namjeravao pripremiti prije
nego ga je ova bolest oborila.
Djevojčica je najprije popila još vode, svježe, bistre tekućine
koja je dolazila iz cisterne koja je pripadala zgradi. Tijelo joj je
dehidriralo. Oči su joj upale, obrazi se tijesno priljubili uz zube. Otpila
je dug gutljaj i prestala piti tek kada joj se želudac pobunio. U ostavi je
pronašla nešto sira i pojela je malu zdjelicu hladnog gulaša iz konzerve,
no začini su bili previše jaki pa je povratila.
Još uvijek slaba, ali svjesna da joj je hrana potrebna, popila je
još vode i pronašla malen komad suhog kruha. Zasad je to bilo dovoljno
dobro. Ta je hrana imala jednostavnu, svetu čistoću koja joj je dala
nebesku snagu.
Mada se još uvijek osjećala slabom, Ravna je zaključila da se
dovoljno odmarala. Napustila je guvernerovu rezidenciju okrenuvši se
prema gradu u dolini. Ta kuga je bila kazna Božja, ali Ravna ju je
preživjela. Bila je odabrana za velika djela.
Premda je bila samo dijete, bilo joj je posve jasno što sada treba
učiniti. Ona lijepa vizija Serene Butler dala joj je upute… i sada je
Ravna imala svoju misiju.
Bosonoga, uputila se niz brežuljak.
Ljudi koje je susretala bili su mršavi i iscrpljeni i išli su za
svojim poslom. Trzali bi se na svaki iznenadni pokret. Svatko od njih je
vidio mnoge prijatelje i članove obitelji kako umiru i, ako su to mogli,
trudili su se njegovati bolesne. Mnogi od onih koji su se oporavili ostali
su šepavi ili drukčije deformirani, i to je bila okrutna šala kojom se
bolest poigrala s onima dovoljno jakim da je prevladaju. Takvi su se
koristili nekim priručnim štakama ili su puzali u potrazi za hranom,
zazivajući pomoć. Čak i oni preživjeli, koji su fizički ostali netaknuti
imali su slomljen duh i nisu bili sposobni nositi teret odgovornosti
radeći za desetoricu.
Ravna je hodala sama, bistrih očiju, tražeći ono što je morala
vidjeti. Iznad sebe je zapažala tajanstvene oblike, sjene na prozorima
stanova i zatvorenih poslovnih prostora. Iako samo djevojčica, hodala je
naprijed, uspravna i puna samopouzdanja, toliko blijeda da bi mogla biti
živi kostur… ili utjelovljenje Duha smrti. Biti će dovoljno uskladištene
hrane koju će preživjeli moći naći, ali ne budu li sklonili mrtva tijela
koja su se raspadala, ako se ne pobrinu za infekcije i ne poprave
kvarove na infrastrukturi, tada će niz tih povezanih stvari prouzročiti
znatno povećanje smrtnih slučajeva i iznad broja onih koji su umrli
zbog ove demonske pošasti.
Ravna je iz jarka podigla odbačenu metalnu polugu. Sjetila se
kako joj je otac ranije pričao o pobuni na ulicama, o ljudima koji su se
međusobno tukli. Oni sljedbenici Mučenika marširali su u očajničkim
povorkama i mnogi su ljudi… i sudionici povorki i oni posve nevini…
poginuli u tim žestokim sukobima. Sada je u ruci osjećala tu polugu,
tešku i toplu, mač kojim se treba poslužiti pravedna mlada žena koja je
od Serene Butler primila izravne naputke.
Napokon je ugledala prvi cilj njezine misije.
Ta je krhka djevojčica stala pred izlogom prodavaonice koja je
prodavala mehaničke sprave, kućanske aparate i bezazlene korisne
stvari koje su nekako izbjegle valove uličnih pobuna i pljačke. Građani
Lige su se služili ovakvim stvarima ne pitajući se o njihovu porijeklu,
ne obazirući se na činjenicu da su ti predmeti visoke tehnologije
zapravo daleki Omniusovi rođaci. Svi strojevi, sva elektronika, svi
strujni krugovi predstavljali su izazov, nasljeđe zla. Uvlačili su se u
svakodnevni život kako bi ljudi posve opušteno prihvatili tu raširenu
nazočnost strojeva.
Tiho udahnuvši, Ravna je zamahnula polugom i razbila izlog
prodavaonice, udarajući polugom po osjetljivim kućanskim aparatima, a
zatim je počela udarati metalne i plastične dijelove onih već razbijenih.
Bio je to prvi udarac protiv zla. Njezine vizije su joj govorile kako mora
iznutra iskorijeniti tu najezdu strojeva i uništiti svaki trag misaonih
strojeva, tako da će ljudi ubuduće moći izbjeći takve slabosti.
U tom svom zastrašujuće staloženom ispadu, Ravna je zdrobila
sve što joj se našlo pred očima. Kada više nije imala što razbiti,
potražila je jednu drugu zgradu, neku knjigovodstvenu firmu koja je na
drugom katu imala kalkulatore i računala. Djevojčica je i to uništila.
Neki čovjek, koji se doimao slabim i prestrašenim, došao ju je
zaustaviti, ali se naglo povukao kada je Ravna zauzela odlučan stav
psujući ga zašto je dopustio stavljanje tih strojeva u poslovni prostor.
- Ljudi će biti suočeni samo s bijedom ako ne iskorijenimo sve
oblike tih mehaničkih demona. Čula sam Božji glas i djelovat ću u
skladu s njim!
Suočen s ovakvom strastvenom izjavom, čovjek je pobjegao,
mada je to izgovorila tako sitna osoba.
Zasad, uz toliko posla koji ju je čekao, Ravna nije pravila razliku
između različitih razina tehnologije, među varijacijama sofisticiranosti
kompjutora. Neumorno je išla od posla do posla sve dok je na posljetku
nisu zaustavila dva pripadnika parmentierske službe sigurnosti. No bila
je tek dijete, kćer preminulog guvernera pa su se, vidjevši je, značajno
pogledali. - Mnogo je propatila. Samo iz sebe izbacuje svu ljutnju na
jedini način na koji to može učiniti. Sada sam previše umoran da bih se
pobrinuo za bilo što osim najhitnijih stvari.
- Pravit ću se da pola ovoga nisam ni vidio, - rekao je jedan od
njih upirući prstom prema Ravni. - Ovog puta ćemo te pustiti,
djevojčice, ali nemoj ponovo upadati u nevolje. Vrati se kući!
Ravna je uvidjela kako je već kasno. Umorna, učini kako joj je
bilo zapovjeđeno i vrati se gore u guvernerovu rezidenciju.
Ipak, sljedećeg se dana ponovo vratila sa svojom metalnom
polugom, tražeći nove mete, razbijajući sve misaone strojeve i slične
predmete.
Ovoga puta ju je pratila malena skupina promatrača, mnogi od
njih pripadnici buntovnih Mučenika. U znak potpore počeli su pjevati, a
onda su se i sami naoružali toljagama…
Vjera i odlučnost su najbolje oružje ratnika. Ali vjerovanje zna
biti pokvarljiva roba. Pripazite da se to oružje ne okrene protiv vas.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Napuštajući Ginaz, Nar Trig i Istian Goss su se nadali da će im
prva ratna misija biti izravna bitka protiv Omniusovih snaga. Umjesto
toga, novi majstori mačevanja našli su se u kompliciranoj policijskoj
akciji obnove na ponovno osvojenom Honru.
- Čovjek bi pomislio kako će onoga tko u sebi nosi duh Joola
Noreta poslati na prvu crtu bojišnice, - gunđao je Trig. - Zašto sada, kad
su oslobođeni, ovdašnji ljudi ne bi mogli sami uspostaviti red?
- Sjećaš se što su ti govorili: važna je svaka bitka koja brani
ljudski rod, - odgovorio mu je Istian, suspregnuvši uzdah. - Ako je ovaj
posao tako lak kako ti kažeš, onda ćemo ga brzo završiti i otići u druge
bitke.
Nakon što je bojna Quentina Butlera napustila Honru, preživjeli
bivši robovi su sada, pod utjecajem propagande sljedbe Mučenika,
djelomično zapali u stanje osvetoljubive histerije i košmara. Roboti-
stražari, lebdeće stražar-oči i svi podsustavi koji su služili sveumu bili
su razmontirani, memorijski čipovi iščupani, strojevi rastrgani. Nar Trig
je te vjerske fanatike promatrao s gladnom radoznalošću, sluteći u njima
bijes sličan njegovom vlastitom, bijes uperen protiv misaonih strojeva.
Nažalost, mislio je Istian, preživjeli su se toliko usredotočili na
tu svoju želju za osvetom da su pri preuzimanju vlasti stvarali daleko
više štete nego je to bilo nužno. Da su tu svoju energiju i entuzijazam
bili usmjerili ne u komadanje već pobijeđenog neprijatelja nego u
ponovnu izgradnju Honrua, ova dva majstora mačevanja bi se već borila
u pravim bitkama i ne bi ovdje gubila vrijeme.
Sada su obori u kojima su ljudi bili držani u zarobljeništvu već
bili srušeni i ljudi su boravili u bivšem uporištu strojeva, tu su podizali
šatore i skloništa koja su se dijelom oslanjala na postojeće zidove,
koristeći se dijelovima tvornica nekada sjajnog grada. Ekstravagantna i
šarolika svetišta posvećena Trima Mučenicima nicala su poput korova
diljem cijelog grada i ogoljene unutrašnjosti. Na visokim zgradama
vijorile su dugačke zastave s likovima Serene, Maniona Nevinog i Iblisa
Ginje. Umjesto povrća, farmeri sljedbenici Mučenika su zasadili polja
narančastim nevenima koji su postali cvijet koji simbolizira Se-reninog
ubijenog sinčića.
Istian i Trig su oprezno koračali ulicama. Ugled Mučenika je sve
više rastao, a njihovi sljedbenici često su održavali noćna slavlja ili se
okupljali zbog molitve. Uzimali su bilo kakav nedirnut ostatak
Omniusovih strojeva kojeg su mogli pronaći među kršem polomljenog
metala i onda ga simboličkim ritualima mrvili u komadiće.
Ipak, preživjeli su se polako umirili i svakim danom se sve više
okretali produktivnom radu. Istian se nadao da će on i Trig moći otići
čim stigne prvi brod Lige.
Ovamo su hrlili mnogi iz drugih svjetova Lige, neki kako bi
osvojili novi teritorij, dok su drugi iskreno željeli pomoći. Filantrop lord
Por-ce Bludd, pranećak Nike Bludda, koji je bio ubijen za vrijeme
velikog robovskog ustanka na Poritrinu, pružio je veliku financijsku
podršku. Obnovi i izgradnji Honrua nije manjkalo novaca, resursa i
ljudske radne snage. Jedino što je nedostajalo bilo je cilj i inicijativa…
Čuli su povik. Istian se okrenuo i ugledao nekog čovjeka kako
svom snagom trči prema njima. Bio je odjeven u odoru vojnog
administratora ove ponovno osvojene kolonije. Usprkos relativno
visokom vojnom činu, čovjek je bio plemićke krvi i bio je više birokrat
negoli vojnik. Trig je stavio ruku na dugme kojim se aktivira energija u
njegovom pulsirajućem maču i onda čekao, spreman.
- Plaćenici! Tražimo vašu pomoć. - Zaustavio se pred dvojicom
majstora mačevanja. Od napornog trčanja bio je crven u licu.
- Provaljujući u jedno skladište, radnici su naišli na tri borbena
robota i oni su još uvijek bili aktivni! Ubili su nam dvoje ljudi prije
negoli smo stigli ponovo zapečatiti prostoriju u kojoj se nalaze. Morate
se otići boriti s njima.
- Da! - Trig se osmjehnuo nekim vučjim osmjehom i okrenuo se
svojem sparing partneru. - Moramo!
Istian je izgledao odlučno i zadovoljno. - Pa onda idemo!
Dvojica majstora mačevanja su trkom slijedili administratora i
dvanaestak dobro naoružanih ratnika Džihada kroz dio grada koji je bio
pun identičnih zgrada nalik kockama, a u kojima su se nalazila
skladišta. Mogli su uništiti robote koristeći se eksplozivom ili teškim
bacačima, ali u obnovi im je trebala uskladištena roba i oprema. S druge
strane, Istian i Trig su ih se mogli riješiti bez popratnih gubitaka. Osim
toga, vojnici Džihada su željeli promatrati plaćenike s Ginaza kako se
bore u toj njihovoj najjačoj disciplini prsa o prsa protiv neprijateljskih
strojeva.
Kako su oni žurili prema svojem odredištu tako ih je gomila
slijedila. Ljudi su klicali. Neki od njih su nosili barjake s Tri Mučenika.
Trig je izazivačkom gestom podigao svoj pulsirajući mač, a pristaše
Mučenika su to burno pozdravili. Istian je svu svoju pozornost
usredotočio naprijed, mentalno se pripremajući za svojeg protivnika.
Prisjetio se drevnih legendi o hrabrim oklopljenim vitezovima koji su
pošli ubiti zmajeve u njihovim gnijezdima, dok su užasnuti seljaci sve to
promatrali i pretpostavljao je da su on i Trig sada upravo u takvoj ulozi.
Kad su se zaustavili pred zapečaćenim metalnim vratima
skladišta koje je svojim oblikom podsjećalo na kocku, Istian je vidio
kako se njihova polirana površina nabrala, puna izbočina, kao da je
netko iznutra opalio topovske kugle. Očito su se zarobljeni roboti
pokušavali probiti van.
Čim su otvorili vrata, visoki i robusni strojevi za ubijanje krenuli
su naprijed, izvlačeći iz tijela svoje šiljate dodatke, smrtonosno oružje,
bacače plamena i minobacače. Ta tri ratna stroja bila su poput bića iz
noćne more… upravo onakve mete za kakve su majstori s Ginaza bili
uvježbavani. Chirox im je obojici dao tu nužnu poduku.
Istian i Trig su istovremeno ispustili poklič i napali, podižući
svoje pulsirajuće mačeve. Činilo se da su roboti bili iznenađeni ovako
malenim protivnicima. Plamen je suknuo iz jedne od ruku koja je bila
bacač plamena, ali Trig se bacio ulijevo, otkotrljao i opet skočio na
noge. Istian se bacio naprijed, zamahnuvši mačem na tog istog
neprijatelja. Jednim je udarcem poslao mlaz energije kroz jedan od
dodatnih dijelova na robotu. Robotov bacač plamena je pao, ostavši bez
energije.
Preostala dva robota su se okrenula i spojila kada je Trig pojurio
na njih. Njegove su oči plamtjele i nije se čak potrudio ni izmaknuti se.
Ljevicom je zgrabio svoj pulsirajući mač, a desnicom mali energetski
bodež.
Bijesan na onog prvog robota, jer ga je gađao plamenom, Trig je
navalio na njega, udarajući i vitlajući mačem. Pritisnuo je dugme na
dršci mača kako bi pojačao pražnjenje energije i jednim od tih dobro
naciljanih udaraca presjekao robotu osnovnu jezgru memorije, izbri-
savši mu program za borbu i potpuno ga ugasivši.
Istian se usredotočio na drugi, još netaknuti borbeni stroj. Stroj
je podigao svoje dvije topničke ruke, ali Istian je potrčao naprijed prije
nego li ih je robot stigao usmjeriti na svoj cilj. Dvije robotske ruke
ispalile su svoj eksploziv nakon što je već zašao robotu u mrtvi kut.
Granate su eksplodirale ostavivši krater koji se dimio metar iza mjesta
gdje je Istian stajao. A sada je on zašao u ranjivu zonu robota.
Ratni stroj je uvukao svoje topničke ruke i umjesto njih izvukao
oružja sa sječivom, dodatke za ubadanje kojima je divlje vitlao oko sebe
kao da ima pandže. Istian ih je izbjegavao, puštajući svoje misli neka
teku, pokušavajući osjetiti kako ga vodi onaj duh Joola Noreta u njemu.
Kada nije mogao osjetiti njegovu nazočnost, pomislio je: Zašto si tih?
Po prvi puta Istian se borio bez razmišljanja, bez straha od
povrede ili straha od boli. Prije negoli je uopće shvatio što radi, tri ruke
tog stroja naoružane oštrim sječivima su se spustile, pale kao usahle
vrbe.
Tek sigurnosti radi, Istian je udario pulsirajućim mačem po
spuštenom topničkom oružju kako bi spriječio da robot ipak ispali
prema fanatičnim promatračima koji su srljali naprijed, kao da žele
goloruki pomoći u borbi protiv neprijatelja. Istian je znao da će se
dogoditi masakr ako Mučenici priđu previše blizu.
Urlajući poput kakvog divljaka, Trig je već udarao po
posljednjem ratnom robotu. Stroj je mlatarao svojim rukama,
pokušavajući se poslužiti nekom drugom garniturom oružja. Bilo je
očito da se brani, ne-pripremljen na ovaj bezgranični bijes agresivnog
borca. Promatrajući ga, Istian je s tugom pomislio kako je Nar Trig
trebao biti onaj u kome će se ponovo roditi duh Joola Noreta..
Škrgućući zubima, nastavio se boriti još žešće.
Jedna od robotovih ruku sa sječivom zahvatila ga je po ramenu,
a druga oštrica ga je zarežala preko grudi. No Istian se istog trenutka
nagnuo natrag, saginjući se pod nevjerojatnim kutom, tako da je na
njegovoj prsnoj kosti oštrica ostavila samo tanku krvavu crtu.
Odskočio je natrag poput opuštene opruge. Njegov pulsirajući
mač, koji je također bio podešen na najjače pražnjenje, udario je po
oklopljenom torzu ratnog stroja. Impuls ispušten iz mača izvukao je sve
iz robotovog akumulatora, paralizirajući mu mobilne sustave, umrtvivši
mu ruke i noge, deaktivirajući njegovo oružje i još mu se samo glava
bespomoćno ljuljala naprijed-natrag.
Trig je svojega udarao po vratu, stvarajući kišu iskrica, udarcima
koji su robota činili nervoznim. Trig je ponovno zamahnuo, udarcem
dovoljno jakim da njime slomi glavnu cijev i one manje koje su je
podupirale, pa je tako uspio odrezati metalnu glavu. Teško tijelo se
skljo-kalo, mrtvo.
Osjećajući kako ga ona gotovo opipljiva nazočnost adrenalina
napušta… je li to mogao biti duh Joola Noreta?… Istian se srušio,
pustivši da mu njegov iscijeđen pulsirajući mač padne na tlo. Iscrpljeni
mišići su mu podrhtavali. Pokraj njega Trig je koračao poput saluškog
tigra u kavezu, tražeći pogledom nekog novog neprijatelja.
Prije nego su se stigli okrenuti prema onom prvom robotu na
čijem se deaktiviranom tijelu glava još uvijek ljuljala amo-tamo, bijesni
Mučenici su nagrnuli naprijed. Nosili su svoje vlastito oružje: toljage,
pneumatske čekiće i metalne šipke. Poput rulje krenuli su iskaliti svoj
bijes na ova tri poražena ratna stroja, zamahujući i mlateći, vičući dok
su udarali po palim truplima.
Letjele su iskre; pojavile su se komponente od kojih su roboti
bili sastavljeni. Dijelovi s procesorima bili su zdrobljeni, provirili su
gel-čipovi i pljusnuli na tvrdi pod skladišta. Rulja se nije zaustavila sve
dok, nakon dugotrajne buke, nisu zabili šrapnele u već neprepoznatljivu
gomilu krša.
- Možemo iskoristiti taj metal, - vedro je rekao vojni upravitelj.
- Mučenici su već započeli s programom korištenja otpada
dobivenog razaranjem ratnih strojeva kako bi se od toga radio
građevinski materijal, poljoprivredni alati i potrepštine za
građevinarstvo. Stari zapisi nam govore da od mačeva treba iskovati
plugove.
- Nije dovoljno samo pobijediti te sluge sveuma, - složio se
NarTrig dubokim glasom. - Pobjeda će biti slađa ako ih pretvorimo u
nešto što će nama služiti.
- Kao što je Chirox, - spomenuo je Istian. Njegov partner nije od
govorio.
-
Zamišljao sam kako bi bilo kada bih ja bio Omnius i kakve bih
tada dalekosežne odluke donosio.
- Erazmusovi Dijalozi
Usprkos obećanjima Rekura Vana, nova verzija Serene Butler je
bila veliko razočaranje. Još jedan brzopleto napravljen klon, još jedan
promašaj.
Erazmus se nadao kako šteta nanesena takvim
eksperimentiranjem sa Serenom nije nepopravljiva. Koristeći se
sačuvanim stanicama kao pregovaračkim ulogom kada je pobjegao iz
Lige, ovaj zarobljenik s Tlulaxa je stalno pokušavao i ponovno
pokušavao stvoriti tu ženu, no uvijek je nailazio na isti problem. Te
prokrijumčarene stanice imale su sačuvan samo njezin genetski izgled, a
ne nju, ne ono što je ona u biti bila. Tajna nije bila u stanicama nego u
njezinoj duši… kako bi to Serena možda rekla.
I sada je taj trgovac ljudskim mesom koji je ostao bez udova
dureći se odbijao brinuti se o drugim klonovima koji su se razvijali.
Možda je to bilo u nekoj vezi s njegovim frustracijama vezanim
uz eksperimente reptilske regeneracije udova. Nakon obećavajućeg
početka, oni izbojci novih kostiju na njegovim ramenima su otpali,
ostavljajući za sobom inficirane dijelove sirove kože vlažne od iscjetka.
Tlulaksanac se zbog toga silno uzrujavao i takvo njegovo raspoloženje
pridonijelo je neuspjehu kloniranja Serene. Erazmus je odlučio sve to
izbjeći podešavajući Rekur Vanovu terapiju lijekovima tako da ga drži
usredotočenim na važne stvari i pruži mu selektivnu amneziju. To je
iziskivalo stalno praćenje stanja i modifikaciju.
Ne smijem pobrkati eksperimente, mislio je robot.
Sada, dok je u svojem besprijekornom vrtu promatrao kloniranu
Serenu, Erazmus se nadao kako će u njezinim očima boje lavande naići
na barem neki tračak prepoznavanja, pa makar to bio i strah. Gilbertus
je poslušno stajao uz njega. - Oče, ona izgleda baš onako kao i na svim
arhivskim snimkama, - istaknuo je.
- Izgled može varati, - rekao je Erazmus, birajući taj odgovor iz
svoje zalihe prikladnih klišeja. - Ona odgovara ljudskim standardima
ljepote, no to nije dovoljno. To nije… ono što ja tražim.
Sa svojom savršenom memorijom, robot je mogao ponoviti
svaki razgovor kojeg je vodio sa stvarnom Serenom Butler. Tako je
mogao ponoviti sve one brojne rasprave koje su vodili dok je bila
njegova robinja na Zemlji. Ali Erazmus je od nje želio neka nova
iskustva, nastavljeno razumijevanje, odgovarajući kontrapunkt,
varijaciju onakvog sjajnog uvida kakvog je dobio od Gilbertusa.
Ne, ovaj novi klon Serene jednostavno uopće ne valja.
Bila je jednako bez emocija i nezainteresirana kao i njegovi
ostali ljudski primjerci, bez ikakve memorije i one čiste tvrdoglavosti u
kojoj je Erazmus uživao. Ova je bila razvijena do pune zrelosti, ali bez
tome odgovarajućeg obrazovanja stečenog iskustvom.
- Čini se da mi ona po godinama odgovara - rekao je Gilbertus.
Zašto je on bio tako zainteresiran?
Prava Serena Butler odrasla je u Ligi plemića gdje je bila naučila
vjerovati u zanimljive gluposti, kao što je na primjer njezina ljudska
superiornost i urođeno pravo na slobodu i ljubav. Erazmus je sada žalio
što tu njezinu jedinstvenost tada nije cijenio onoliko koliko je trebao.
Sada je bilo prekasno.
- Vi me ne poznajete, zar ne? - upitao je novog klona.
- Vi ste Erazmus, - odgovorila je, ali u njezinom glasu se nije
osjetila iskra.
- I sumnjao sam da će to biti sve što ćete reći, - odgovorio je,
znajući što mora učiniti. Nije htio imati podsjetnik na pogreške na
nekom mjestu gdje će stalno gledati u to.
- Oče, molim te, nemoj je uništiti, - rekao je Gilbertus.
Robot se okrenuo i automatski navukao onaj iznenađen izraz
lica.
- Dopusti mi da s njom razgovaram, da je podučavam. Sjeti se
kako sam i ja bio neuk i divlji kada si me izvadio iz nastambe za roblje,
kako sam bio poput prazne ploče na kojoj se nije vidio moj potencijal.
Možda bih brigom i strpljenjem mogao… nešto spasiti.
Erazmus je odjednom shvatio. - Tebi se Serena Butler sviđa!
- Zanimljiva mi je. Iz onoga što si mi rekao o izvornoj Sereni,
zar mi ova ne bi bila dobro društvo? Možda i par.
Robot nije ovo očekivao, no ovakva permutacija svrhe činila mu
se intrigantnom. - I sam sam se toga trebao sjetiti. Da, moj Mentate,
pokušaj učiniti najbolje što možeš.
Proučavajući taj klon žene, Gilbertus je odjednom izgledao
nekako prestrašeno, kao da je prihvaćen izazov ipak prevelik za njega.
Robot mu je pružio podršku. - Čak ako taj eksperiment i ne
uspije, još mi uvijek ostaješ ti, Gilbertuse. Nikada ne bih mogao
poželjeti bolje biće od tebe, za pokuse… ili za družbenika.
KAKO BI MOGAO BOLJE PROUČAVATI ono što ljudi vole,
Erazmus je Gilbertusu dizajnirao mnoštvo strojeva za jačanje mišića;
neke vrlo jednostavne za primjenu, a neke znatno složenije. Gilbertus je
bio savršen primjerak, i fizički i mentalno, a Erazmus je želio to svoje
po-svojče držati u besprijekornoj kondiciji. Kao i nekom dobro ugođe-
nom stroju, i ljudskom je tijelu bilo potrebno održavanje.
Nakon tolikih ekstenzivnih programa vježbanja, Gilbertus je
postao pravi primjer besprijekorne muške fizičke kondicije. Kada se
ljudi služe svojim mišićnim komponentama, njihova se snaga pojačava;
kad se robot služi svojim mehaničkim komponentama, počinju se
habati. Pomalo čudna, ali fundamentalna razlika.
Dok ga je Erazmus promatrao, taj je čovjek bez napora trčao
kilometrima i izvodio razne druge vježbe. Um mu je bio podijeljen na
nevjerojatno mnoštvo pretinaca koji su mu omogućavali takvu vještinu.
Tijekom jednog tipičnog dana, Gilbertus je znao koristiti i više od
trideset zahtjevnih sprava za vježbanje, ne odmarajući se previše i pijući
samo vodu.
Kako je ta rutina oduzimala mnogo vremena, Erazmus je rekao:
- Dok razvijaš svoje fizičke sposobnosti, mogao bi poboljšati i
mentalne, moj Mentate. Trebao bi popraviti svoje pamćenje, vježbati
matematiku, rješavati zagonetke.
Gilbertus je zastao, teško dišući. Znoj je blistao na njegovoj kosi
boje slame, a na licu mu se pojavio izraz kojeg je robot interpretirao kao
čuđenje. - Upravo to i radim, oče. Dok razvijam tijelo, razvijam um. U
mislima prolazim bezbrojne izračune, projekcije i jednadžbe, a svaka od
njih mi pruža nov uvid koji nije dostupan običnim misliocima. - Zastao
je pa onda dodao: - Takvim si me stvorio… ili te ja navodim na to da
vjeruješ da si me ti takvim stvorio.
- Ti mene ne možeš prevariti. Zašto bi uopće želio to učiniti?
- Učio si me kako se ljudima ne može vjerovati, oče, i ja sam tu
lekciju uzeo k srcu. Čak ne vjerujem ni samome sebi.
Gilbertus je bio Erazmusov štićenik već sedam desetljeća i
Erazmus nije mogao zamisliti da bi se taj čovjek mogao potajno
okrenuti protiv misaonih strojeva. On bi osjetio promjenu u
Gilbertusovoj raspoloženju, a i Omnius bi zapazio dokaze takve izdaje…
njegove stražar-oči bile su posvuda. Robota je brinulo kako bi Omnius,
ako ikada i pomisli na takvu sumnju, mogao predložiti daje
najpametnije eliminirati Gilbertusa prije nego uopće dođe u priliku
prouzročiti štetu. Erazmus se morao pobrinuti da Omniusu ne padnu na
pamet takve sumnje.
Omnius me izazvao da od jednog divljeg djeteta stvorim
inteligentno i civilizirano biće, pomislio je Erazmus. Gilbertus je tu
nadmašio čak i najsmjelija očekivanja. Zbog njega razmišljam o
stvarima o * kojima nikada ranije nisam mislio. Naveo me da prema
njemu gajim osjećaje na način koji mi je bez njega bio nezamisliv.
Gilbertus je sada promijenio vježbu, istovremeno vježbajući i
donji dio tijela. Promatrajući ga, robot se prisjetio da je Gilbertus već
izrazio svoju odvratnost prema smrtonosnom RNK retrovirusu kuge
koja se sada već počela širiti među svjetovima Lige. Što ako bude
odlučio pomoći svojoj vlastitoj vrsti umjesto Erazmusu?
Ta situacija zahtijeva budnost. Robot je shvatio kako i sam
pokazuje izrazito ljudsku osobinu: paranoju. Mišljenje ne predstavlja
uvijek realnost. Mora postojati veza, dokumentiran dokaz koji povezuje
sumnju i činjenicu.
Uobičajen problem koji je dugo vremena bio mučio ljudske
znanstvenike bilo je pitanje kako nazočnost istraživača djeluje na
eksperiment. Erazmus je odavno prestao biti objektivni promatrač
Gilbertu-sova napretka. Ponaša li se to njegov posinak na izvjestan
način samo kako bi nešto dokazao svojem robotu-mentoru? Jesu li ove
ekstravagantne fizičke vježbe način da se pohvali svojom
superiornošću? Je li Gilbertus u svojem stavu zapravo bio veći
buntovnik od onoga što je pokazivao?
Premda zabrinjavajuće, ovakve su misli bile daleko
kompleksnije i zanimljivije od ovih posve nezanimljivih klonova
Serene. Namjerava li je Gilbertus učiniti svojom saveznicom?
Napokon je čovjek odgurnuo svoju spravu za vježbanje, skočio
dvostruki salto i spretno doskočio. - Oče, baš sam se pitao, - rekao je
glasom u kojem se jedva osjećala neka zadihanost, - čini li me to što se
koristim ovim strojevima sličnijim strojevima?
- Istraži to pitanje pa ćeš mi dati svoje analize.
- Čini mi se kako na to pitanje ne postoji definitivan odgovor.
Mogli bismo naći argumente i za jednu i za drugu stranu.
- Onda znači da je to sjajna tema za diskusiju. Uvijek sam uživao
u tim našim razgovorima.
-
Erazmus je još uvijek vodio dugačke ezoterične debate s Omniu-
som s Corrina, ali bilo mu je draže provoditi vrijeme s Gilbertusom. Od
njih dvojice, Gilbertus je u izvjesnom smislu bio zanimljiviji, mada
Erazmusu jamačno ne bi koristilo kada bi to spomenuo u razgovoru sa
sveumom.
Robot je promijenio temu. - Naše izviđačke sonde uskoro će se
vratiti sa snimkama koje pokazuju rezultat početne primjene kuge.
Završivši s treningom, Gilbertus se uputio pod tuš, usput
svlačeći sa sebe odjeću. Robot ga je promatrao, analizirao i divio se
golom tijelu, stojeći ipak dovoljno daleko da mu ovaj ne smoči raskošnu
odjeću.
- Yorek Thurr će bez sumnje biti sretan zbog sve te smrti i jada, -
rekao je Gilbertus, trljajući se. - Uživa u tome što je izdajica vlastitog
roda. On nema savjesti.
- Ni strojevi nemaju savjest. Smatraš li to nedostatkom?
- Ne, oče. Ipak, kako je Thurr čovjek, ja bih trebao biti u stanju
razumjeti njegovo ponašanje. - Stojeći pod toplim tušem, Gilbertus je
sapunao svoju bujnu plavu kosu. - Ipak, vjerujem da konačno, nakon
čitanja tolikih drevnih zapisa, znam kako mogu objasniti Thurrove
poteze. - Osmjehnuo se. - Posve jednostavno, on je lud.
Gilbertus je zatvorio slavinu, stojeći opušten i osvježen. - Posve
je jasno kako je onaj tretman za produljenje života, kojeg je zahtijevao
kao cijenu za svoje usluge, učinio njegov um nestabilnim. Možda je
tada bio već previše star. Možda ta operacija nije uspjela.
- Ili sam možda ja namjerno primijenio taj tretman…
neadekvatno, - rekao je Erazmus, iznenađen što je Gilbertus došao do
tako preciznog zaključka. - Možda mi se činilo da on ne zavređuje takvu
nagradu, a on čak ni sada ne zna točno čemu je bio podvrgnut. -
Robotovo lice od tekućeg metala oblikovalo se u osmijeh. - Ipak, moraš
priznati kako je ta zamisao s kugom zaista dobra. Posve odgovara našoj
potrebi za pobjedom, a da se pritom ne prouzroči šteta koja nije nužna.
- Tako dugo dok neki od nas prežive. - Gilbertus se obrisao
ručnikom i pronašao čistu odjeću koja ga je čekala.
- Posebno ti. Učio sam te da budeš krajnje učinkovit, s visoko
organiziranim umom, sposoban memorirati i analizirati činjenice upravo
onako kako to rade kompjutori. Kad bi drugi ljudi mogli naučiti takve
vještine, mogli bi bolje koegzistirati sa strojevima.
- Možda bih ja mogao biti bolji od stroja ili čovjeka, - zamišljeno
je rekao Gilbertus. Je li to ono čemu on teži?Detaljno ću razmotriti ovu
njegovu opasku.
Obojica su napustili zgradu vježbaonice.
Strojevi su ni više ni manje nego onakvi kakve ih napravimo.
- RAQUELLA BERTO-ANIRUL Eseji s ruba svijesti
Agamemnon, Junona i Dante su letjeli duž golemog niza
postrojenih ratnika. General je bio ushićen ponovo planirajući vojni
napad, odabirući mjesto koje je daleko od Richesa, mjesto gdje će biti
sigurni od Omniusovih tupavih pljačkaša. Mjesto gdje će se moći
pregrupirati, ojačati i planirati sljedeću fazu njihovog novog cymeh
carstva.
U pratnji Titana bile su jake snage neoCymeha s njihovim
brodovima, svaki od njih s dodatkom jednog ljudskog mozga,
međusobno povezani. Svi su ti neosi otvoreno i s velikim entuzijazmom
izjavljivali svoju lojalnost, posebno otkad su saznali da Agamemnon
može selektivno aktivirati prekidače za pojedinačno uništenje i tako u
hipu ubiti bilo kojeg od njih. On se ipak pouzdavao u njihovu lojalnost i
predanost. Kad su im jednom mozgovi bili odvojeni od bioloških tijela,
neo-cimehima i nije preostalo mnogo toga što bi mogli raditi osim
slijediti Titane.
Napustivši Richese, cijeli je roj brodova opakog izgleda skrenuo
prema zaleđenom planetoidu Hessri, gdje su kogitori već stoljećima
živjeli izolirani, boraveći u svojoj Kuli od slonovače.
- U skladu s našim očekivanjima, ovdje neće biti nikakvog
otpora, - rekao je Dante. - Ti kogitori se pretvaraju da ne sudjeluju ni u
kakvoj vanjskoj aktivnosti. Jednostavno se skrivaju i razmišljaju.
Junona je ispustila neki podrugljiv, guturalan zvuk. - Mogu se
oni pretvarati koliko žele, ali kogitori nisu nikada bili tako neutralni
kako oni to tvrde. Uvijek su morali nekamo gurati svoj nos.
- J-j-jednako su z-z-li kao i hrethgiri - emitirao je povrijeđeni
Beowulf svojim zamuckujućim glasom. Mada je bio tolerantan prema
Beowulfu zbog njegovih ranijih zasluga, Agamemnona je nerviralo što
taj neoCymeh stalno sluša privatne razgovore koje Titani vode između
sebe.
S naglašenom strpljivošću, Dante je rekao. - Želio sam reći kako
nam je pobjeda osigurana. Ne predviđam baš nikakve vojne poteškoće
pri zauzimanju Hessre.
- Ja ću ipak uživati u svakom trenutku tog zauzimanja. -
Agamemnon je usmjerio svoje snage koje su se sastojale od brodova
cymeha da opkole planet i onda se spuste. Stavivši naprijed brodove
neosa koje nije trebalo štedjeti, letjelice su se nagnule i iznad ledom
okovane utvrde drevnih filozofa skrenule u proširenu formaciju za
izvođenje napada.
Mada su kogitori Kule od slonovače tvrdili kako su
nezainteresirani za druge dijelove Galaktike i držali se svoje izolacije,
oni nisu bili posve samodostatni. Imali su već dobro uhodan posao
snabdijevanja Cymeha elektrolitom, čak i nakon što su se Agamemnon i
njegovi pobunjenici odvojili od Sinkroniziranih svjetova.
Ne želeći potpuno ovisiti o Vidadu i njegovima, Dante je na
Bela Tegeuseu i na Richesu podigao postrojenje za proizvodnju
elektrolita u vlasništvu Titana. Dok je masovna proizvodnja te tekućine
zadovoljavala neoCymehe, Agamemnon i njegovi Titani zahtijevali su
bolju kvalitetu, a niti jedan elektrolit nije bio bolji od onoga koji se
proizvodio za kogitore Kule od slonovače. Danas će Titan-general
prisvojiti tu proizvodnju, proglasiti Hessru svojim novim štabom i
započeti svoj dugo odgađani marš na povijest…
Crni tornjevi izolirane citadele virili su iz debelog leda, gotovo
opasani sporim rijekama leda koje su se stoljećima ovdje nabirale.
Nekoć visoki tornjevi koji su udomili te mozgove odvojene od tijela
izgledali su kao da se utapaju u poplavi nadirućeg snijega i leda.
Agamemnon i Junona letjeli su na vodećim pozicijama i
ushićeno aktivirali svoje bacače plamena čiji je učinak bio još više
naglašen strujom kisika iz rijetke Hessrine atmosfere. Plameni jezici su
sukljali iz letjelica Cymeha i udarali o crne kamene zidine, odlamajući
goleme gromade leda i šaljući impresivne oblake kamuflažne pare od
koje se nije vidjelo nebo.
- Ovo će nam očistiti područje djelovanja, - rekao je
Agamemnon, spuštajući svoj brod.
Dante je suhim glasom izdavao zapovijedi neoCymehima.
Njegove optičke niti su zapazile tri svećenika u žutoj odjeći kako trče
prema prozorima i balkonima tornjeva. Ovaj neočekivan napad dočekali
su zinuvši, a onda potrčali u zaklon koji im je pružala zgrada.
NeoCymehi su se nastavili spuštati poput strvinara oko golemog
broda u kojem su bili Titani. Agamemnon je premjestio posudu sa
svojim mozgom u malenu, ali snažnu hodalicu s kojom će se lako
kretati hodnicima ovog utvrđenja. Zapovjedio je skupini neosa neka
predvode napad, raznesu zidove i razbiju bočna vrata. Nakon što su
zamijenili velike letjelice malim hodalicama, umarširali su poput dobro
naoružane mehanizirane armije mrava. Iza njih čulo se trijumfalno
zveckanje Agamemnona. Pod oštrim nogama njegove hodalice po
kamenom su podu sijevale iskre.
Vani je nespretni neoCymeh Beowulf loše procijenio svoje
spuštanje na tlo, pao, otkoturao se niz liticu i bespomoćno se zaustavio u
novonastaloj pukotini u ledu. Kad su ga neoCymehi izvijestili o tome,
Agamemnon se poigrao mišlju da Beowulfa jednostavno ostavi tamo
gdje bi se mogao smrznuti i gdje bi ga moglo prekriti sporo ali
nezaustavljivo zatvaranje ledenih ralja.
Ali Beowulf je nekada bio vrijedan saveznik, daleko pouzdaniji i
nadareniji od onog nesposobnog Xerxa koji je imao mnogo duži rezime
svojih neuspjeha. Gunđajući, general je izdao naredbu da se Be-
owulfova posuda s mozgom prebaci iz oštećenog dijela u mehaničku
hodalicu kakvu su imali neoCymehi. Već mi ponestaje isprika zašto
održavam Beowulfa na životu. Taj neoCymeh oštećenog mozga više
nije bio nikakva korist i postajao je sve veći teret i smetnja.
Unutar zaleđenog utvrđenja kogitora, neoCymeh ratnici su naišli
na više desetaka svećenika u žutim odorama i uništili ih. Sam
Agamemnon je ubio dvojicu, koristeći se onim starinskim vatrenim
oružjem koje je nabavio od Thurra na Wallachu IX. Radilo je savršeno.
Idući ispred svog generala, neoCymehi su naišli na knjižnice i
radne sobe u kojima su pomoćnici nalik svećenicima provodili svoje
dane presnimavajući i prepisujući. Čini se da su bili posebno fascinirani
svim poznatim pojavljivanjima tajanstvenih Muadru runa pronađenih po
raštrkanim planetima. Dodatne prostorije, duboko u utvrđenju, bile su
određene za proizvodnju elektrolita. Ljudi odjeveni u odjeću boje
šafrana radili su tu u laboratorijima kad su neoCymehi nagrnuli unutra,
prekinuvši njihov pjev, taj ritual pretvaranja vode u tekućinu koja
podržava život.
Agamemnon je izdao precizne naredbe i poslao Dantea
neoCymehima kao pojačanje. - Saznajte kako ta postrojenja rade, a onda
po-bijte većinu ljudi koji tamo rade, ali ne sve. Nekolicinu njih moramo
ostaviti na životu.
Drugi ljudi su pobjegli u veliku središnju prostoriju gdje su se,
na svojim postoljima, nalazili kogitori Kule od slonovače. Kad je
napokon i Agamemnon zašao u tu prostoriju i ugledao kogitore u
njihovim blještavim posudama, bio je zbunjen što je tamo zatekao samo
pet mozgova koji su plutali u zasebnim posudama punim plavkaste
tekućine za održavanje života.
Jedan mozak od njih šest je nedostajao.
- Generale Agamemnone, vaš dolazak je nepotrebno
destruktivan i kaotičan, - rekao je jedan od drevnih filozofa preko
zvučnika ugrađenih u pijedestalu. - Kako vam mogu pomoći? Jeste li
došli ovamo po pošiljku elektrolita?
- To je samo djelomično točno. Namjeravam i zauzeti Hessru i
uništiti sve kogitore. Koji od vas nije ovdje? - Podigao je svoju
mehaničku ruku pokazujući njezinim oštrim vrhom prema praznom
postolju.
Naivni i puni povjerenja, mozgovi filozofa su iskreno
odgovorili. - Vidad je u svojem privremenom boravištu na Salusi
Secundus kako bi tamo savjetovao i promatrao Ligu plemića. Potrebni
su nam novi podaci da bi se diskusije mogle nastaviti.
- Nakon današnjega dana toga više neće biti, - rekla je Junona
koja je arogantno došetala svojim zastrašujućim tijelom i stala pokraj
Agamemnona. Uvijek je osjećala posebnu antipatiju prema tim
znatiželjnim kogitorima, posebno prema jednoj koja se zvala Eklo i koja
je surađivala s Iblisom Ginjom kad su zakuhali onu pobunu na Zemlji.
To je bio početak ovog odvratnog, destruktivnog Džihada.
Premda je ratni pohod Lige protiv strojeva omogućio Cymehima
podizanje njihove vlastite pobune i oslobođenje od kontrole sveuma,
Agamemnon je još uvijek gajio duboki animozitet i prijezir prema
kogitorima. - Imate li nam za reći još kakvo sjajno otkriće prije negoli
vas pobijem?
Jedan od kogitora progovorio je ženskim glasom u kojem se
osjećao neki čudan mir. - Ima toliko područja u kojima bismo vas mogli
prosvijetliti, generale Agamemnone.
- Na vašu nesreću, ne želim biti onaj kojeg biste vi smatrali
prosvijećenim.
Poslavši neoCymehe da i dalje pretražuju hodnike ovog zdanja
na Hessri, Agamemnon i Junona su krenuli naprijed. Željeli su to učiniti
sami. Bio je to način na koji su ovo dvoje Titana pokazivali jedno prema
drugome svoju ljubav.
Podižući svoje snažne mehaničke ruke, pobacali su postolja,
zdrobili prozirne posude u kojima su bili drevni kogitori i silno se
radovali kada su mehaničkim šakama drobili drhtave mozgove u tečnu
pulpu, jednog za drugim. Sve je to završilo i previše brzo.
Konačno, stojeći usred tog vlažnog rasula, Agamemnon je
izjavio kako je Hessra sada njihova.
Znanost je stvaranje dilema pri pokušaju da se razriješe tajne.
- DR. MOHANDS SUK, govor diplomantima
U bilo koje drugo vrijeme Raquella bi posve drukčije reagirala
na susret sa svojim djedom; postavila bi mu tisuće pitanja i pričala bi
mu o sebi. Vrhovni zapovjednik Vorian Atreid!
Njezinu bi majku možda više zaintrigiralo to njegovo iznenadno
pojavljivanje, ali Helmina je sada bila mrtva, baš kao i Raquellin prvi
muž. Pretpostavljala je kako je i bakin tajanstveni vojnik bio još jedna
od žrtava i kako se ne može vratiti. Džihad je uništio toliko života i
nada.
Radije bi provela više vremena s Vorom Atreidom, radije bi
radila gotovo bilo što s njim, ali Raquella nije mogla okrenuti leđa svim
onim ljudima koji su je sada trebali. S ovom kugom koju im je Omnius
poslao i koja je divljala duž cijelog Parmentiera, ona i Mohandas su
imali previše ljudi koje su trebali spasiti. Morali su pronaći lijek.
No za sada im je taj lijek izmicao. Mogli su liječiti simptome,
dati pacijentima dovoljno tekućine i spriječiti visoku temperaturu,
pomažući tako većini žrtava preživjeti, no pri pandemiji takvih razmjera
to nije bilo dovoljno. Umiralo je mnogo, mnogo ljudi.
Vor je obećao da će učiniti sve što bude mogao kako bi
pomogao, da će proširiti vijest među druge svjetove Lige o epidemiji
koja tu vlada. Čak i ako se ne stigne vratiti na vrijeme da bi pomogao
Parmentie-ru, mogao je barem upozoriti ostale planete kako bi ovi
mogli budno dočekati ovu strašnu novu taktiku strojeva. Ako to bude u
njegovoj moći, Vor će održati obećanje koje joj je dao. Znala je to,
premda je prošlo tek nekoliko sati otkako je otišao.
Bolnica za neizlječive bolesti. Taj se naziv, na nesreću, sada
činio tako prikladnim. Nije znala što bi učinila kada bi Mohandas
podlegao toj bolesti. Mislila je kako bi bilo bolje da bolest zahvati nju, a
ne njega… Do sada su, od dvadeset i dva liječnika koji su se okupili iz
područja oko Niubbe, trojica podlegli toj pošasti, četvoro ih se
oporavljalo, no još nisu mogli raditi, dok su nova dvojica pokazivali
nepogrešive znakove prve faze oboljenja od virusa. Uskoro će ona
morati liječiti i njih.
Mohandas je dovoljno detaljno proučio tu bolest da bi mogao
izvući neke osnovne zaključke, mada još uvijek nije bio pronašao
nikakav čarobni štapić. Nakon što je zrakom prenesen virus preko
sluznice ušao u tijelo i inficirao jetra, proizvode se goleme količine
proteina koji vlastite hormone tijela (kao što su testosteron i kolesterol)
pretvaraju u mješavinu sličnu anaboličkim steroidima. Jetra ne mogu
učinkovito razlagati tu “mješavinu X” (Mohandas nije imao energije da za nju
pronađe neko kreativnije ime), a niti je se može ukloniti iz
krvotoka. Kako su prirodni hormoni bili reducirani i promijenili se u
smrtonosnu “mješavinu X”, u tijelu dolazi do njezine hiperprodukcije, a sve
veće količine te otrovne mješavine uzrokuju teške mentalne i fizičke
simptome.
U zadnjoj fazi ove bolesti, smrt odnosi više od četrdeset posto od
ukupnog broja oboljelih. Dodatno se često javlja otkazivanje jetra, a i
srčani udari, prouzročeni opasnom hipertenzijom, često su bili fatalni. U
manjem broju slučajeva, tirotoksične krize su često prouzročile
otkazivanje tijela zbog hormonalne neravnoteže. U toj fazi jaka groznica
baca većinu pacijenata u duboku komu koja je znala potrajati nekoliko
dana i tek tada su prestali disati. Kod visokog postotka oboljelih lako
pucaju tetive, što dovodi do invaliditeta…
Tijekom sljedećeg sata Raquella se pobrinula za četrdeset
pacijenata. Tako se više nije čulo stenjanje i paranoično mumljanje, niti
se u očima pacijenata vidio užas ili nijeme molbe, niti se osjećala ona
odvratna i nezdrava atmosfera bolesti i smrti. Nekim ljudima je trebalo
duže vrijeme da bi podlegli virusnoj infekciji, neki su patili više nego
drugi. Neki su bili hrabri, dok su drugi bili kukavice, no na kraju to nije
bilo važno. Previše njih je umiralo.
Izašavši na hodnik, Raquella je vidjela da joj Mohandas prilazi.
Osmjehnula se tom toplom, dragom licu, vidjevši ga kako iscrpljeno i
umorno izgleda i kako su mu se oko maske za disanje usjekle bore
iscrpljenosti. Imali su vrlo malo vremena kojeg bi mogli provesti
zajedno samo kao dvoje ljudi čija je duboka uzajamna ljubav prešla u
ugodnu neraskidivu vezu. Ali nakon gledanja tolike bespomoćnosti i
smrti Raquelli je bila potrebna utjeha, pa makar i samo na nekoliko
trenutaka.
Kada su oboje prošli kroz kabinu za dekontaminaciju i zašli u
dio gdje su sobe bile sterilne, Mohandas i Raquella su konačno mogli
skinuti maske za disanje zbog kojih se ranije nisu mogli poljubiti. Držali
su se za ruke, gledajući jedno drugo kroz onaj zaštitni sloj u oči, ne
govoreći ništa.
- Ne znam koliko dugo ću još imati snage, - rekla je Raquella
umornim glasom. - Ali kako bismo se mogli zaustaviti, bez obzira na to
koliko smo umorni? - Nagnula se bliže k njemu, a on ju je uzeo u
naručje.
- Spašavamo onoliko koliko možemo. A za one koje gubimo
činiš barem to da im ovaj preostali dio života bude lakši i ugodniji, -
rekao je. - Promatrao sam te dok radiš s pacijentima, gledao sam kako
im se lica razvedre kad te vide. Imaš čudesan dar.
Raquella se osmjehnula, no vidjelo se da joj je teško. - To je
ponekad tako teško, slušati te njihove očajničke molitve. Kada ih mi ne
možemo spasiti zazivaju Boga, Serenu, bilo koga tko će ih čuti.
- Znam. Upravo je na odjelu pet preminuo doktor Arbar. Znali
smo da se to moralo dogoditi. Dva dana prije toga pao je u komu, tresla
ga je groznica i tijelo mu se nije moglo oduprijeti tom virusu.
Doktor Arbar se uzdigao iz jednog osiromašenog miljea Niubbe
kako bi stekao diplomu liječnika i tako mogao pomagati onima koji su
imali manje sreće nego on. Lokalni heroj, ustrajavao je na životu bez
pića i droge, odbijajući uzimati čak i melange začin koji je bio tako
popularan diljem svjetova Lige. Lord Rikov Butler… koji je sada
zajedno s članovima njegovog domaćinstva bio mrtav… prepustio je
svoju obilnu zalihu začina bolnici, jer ih je, u skladu s religijskim
uvjerenjima supruge, odbio konzumirati. Većina liječnika u bolnici
uzimala je začin melange svakodnevno, kako bi održavali potrebnu
snagu i energiju.
- To je još jedan liječnik manje. Čovjek se upita… - Kad je
pomislila na melange, zašutjela je usred rečenice. - Čekaj trenutak.
Mislim da vidim izvjestan uzorak po kojem se stvari događaju. - Uvijek
kada je naišla na kakav višak u zalihama začina, dala je to nekom od
pacijenata kako bi mu barem nakratko olakšala fizičku bol.
- Što je?
- Ne ću ti ništa govoriti dok ne budem sigurna. - Raquella se
žustrim korakom uputila niz hodnik, a on ju je pratio u korak. Ušla je u
prostoriju u kojoj je bila kartoteka s podacima o pacijentima. Brzo je
prebirala po kartonima, pokušavajući povući neku paralelu. Tijekom
sljedećeg sata grozničavo je pregledavala bolesničke kartone, zapravo
odvojene liste s krugovima na kojima su bili otisnuti podaci koje je
propuštala kroz stroj za očitavanje. Oko nje su se gomilale te liste.
I dokaz je postao neupitan.
- Da… da! - Teško dišući, pobjedonosno se zagledala u
Mohandasa. - Melange je zajednički nazivnik! Pogledaj. - Provela ga je
kroz podatke jednog pacijenta za drugim. Zasula ga je bujicom riječi. –
U najvećem broju slučajeva ljudi u velikom broju umiru u skladu s
njihovim imovinskim stanjem i u prvi mah se čini kako to nema
nikakvog smisla. Kuga zahvaća siromahe u daleko većem broju nego
bogate plemićke obitelji ili bogate poslovne ljude. Meni to nikada nije
imalo smisla, jer je način prehrane i sanitarni sustav podjednak u cijeloj
populaciji.
- Ali ako netko tko konzumira začin ima veće sposobnost boriti
se protiv izloženosti retrovirusu, onda će ljudi iz nižih klasa, koji si i ne
mogu priuštiti melange, umirati u većem broju! Pogledaj, čak su i ovi
pacijenti koji su dobili melange kad su već bili zaraženi kugom pokazali
bolji oporavak.
Mohandas nije mogao prigovoriti ovakvom dokazu. - A doktor
Arbar nikada nije uzimao tu stvar! Čak ako melange možda i nije lijek,
čini se da ipak olakšava stanje. Povećava otpornost. - Koračao je
laboratorijem, duboko razmišljajući. - Molekula začina je izuzetno
složena, golem protein kojeg VenKee nije nikada ni sintetizirao niti
uspio razložiti. Posve je moguće da upravo ta molekula blokira onaj
kritični protein s kojim virus pretvara normalne hormone u mješavinu
X. Bitno je to da ako je džep na enzimu obično ispunjen kolesterolom i
testosteronom pa se tada promijeni u mješavinu X, možda je melange
dovoljno blizak tim hormonima da ih drži zatvorenima u džepu,
deaktivirajući onaj enzim.
Raquella je osjetila kako ju je ovo posve obuzelo. - Nemoj
zaboraviti da rani stadiji ove bolesti uključuju paranoju, razne psihičke
poremećaje i agresivnost. Korištenje začina pomaže kod tih stanja, a
možda pomaže ljudima i zaštititi se od same infekcije.
Primio ju je za ramena. - Raquell, ako si u pravu, onda je ovo
veli napredak! Možemo obuhvatiti cijelu populaciju koja još nije
zahvaćena bolešću, imunizirati ih protiv tog virusa.
- Točno, ali moramo se brzo dati na posao, - rekla je. - A gdje
ćemo nabaviti toliku količinu melangea?
Mohandas je spustio glavu. - Problem je još znatno veći.
Sumnjaš li da je ova pokora već zahvatila i druge planete? Ta epidemija
bi se mogla kretati galaktikom poput najezde skakavaca. Moramo po
svaku cijenu proslijediti ovu novost Ligi.
Raquella je brzo udahnula zrak - Moj… Vorian Atreid… on to
može učiniti.
Požurila je iz kartoteke do napuštene prostorije za komunikacije.
Morala mu je poslati signal prije nego njegova letjelica ubrza pri izlasku
iz njihovog sustava. Kao vrhovni zapovjednik armije Džihada mogao je
inzistirati na tome da Liga dramatično poveća distribuciju začina na bilo
koji od planeta koji bi mogao biti žrtvom Omniusove kuge.
Na njezino veliko olakšanje on je, nakon duge odgode signala
primio njezin poziv. Bez ikakvog odlaganja mu je dala puno
objašnjenje, a onda čekala povratni signal. - Melange? Ako je to točno,
onda će nam trebati gomila toga. Jesi li sigurna?
- Sigurna sam. Prenesi drugima tu poruku… i čuvaj se.
- I ti, - rekao je. - Središte tvrtke VenKee na Kolharu je u blizini
moje rute kojom se vraćam na Salusu. Mogu izravno razgovarati s
ljudima koji trguju tim začinom. - Dodao je još nešto, no začulo se
pucketanje prouzročeno statičkim elektricitetom i veza se prekinula.
Uspješni rukovodilac je poput igrača pokera, jer ili skriva svoje
emocije ili pokazuje lažne, tako da ih drugi ne bi mogli koristiti protiv
njega.
-AURELIUS VENPORT
Vor je odlučio ne gubiti vrijeme pa je gotovo dva tjedna tjerao
Putnika snova takvim ubrzanjima kakva je samo robot mogao podnijeti,
kako bi Ligi donio vitalne novosti. Tijelo ga je boljelo, ali znao je kako
svaki trenutak može značiti još više izgubljenih života.
Ako je mogao, povećavši brzinu broda sve do granica
izdržljivosti svojega tijela, spasiti ma i jedan život, ta nagrada bi bila
više nego vrijedna ovog njegovog kratkotrajnog trpljenja. Agamemnon
ga je tome naučio onda kada ga je bio podvrgnuo tretmanu produženja
života: bol je mala cijena u zamjenu za život.
Tijekom tog dugačkog putovanja nije pokazao simptome ili
bolesti, ništa od onih upozoravajućih signala na koje ga je Raquella
upozorila. To je, u skladu s njezinim iskustvom, značilo da je zaista
imun na ovu Omniusovu kletvu. Zato se je, bez straha da će zaraziti
druge i straha za vlastitu sigurnost, mogao odmah baciti na posao kojeg
je trebalo obaviti.
Vor je malo promijenio kurs leta kako bi otišao u VenKee
brodogradilišta na Kolharu. Mislio je daje, pod ovakvim okolnostima,
važno razgovarati izravno s glavnim dobavljačem začina. Ovo
neočekivano Raquellino otkriće bilo je zaista zapanjujuće.
Nažalost, nimalo iznenađen, čim se približio Kolharu čuo je
preko radio-veze da se bolest već počinje širiti svjetovima Lige. Omnius
im je tu bolest odašiljao nemilosrdnom učinkovitošću, zagađujući planet
za planetom, usprkos svim naporima Lige da se zaraza spriječi. Bile su
postavljene karantene, no one obično nisu bile dovoljno striktne; a čak i
kada je predostrožnost uspjela držati epidemiju pod nadzorom, barem je
polovina ljudi unutar granica gdje se pojavila bilo ugroženo.
Samo je Vor mogao ponuditi nadu, a ona je ovisila o suradnji
VenKee korporacije. Oni koji su konzumirali začin mogli su se bolje
oduprijeti pošasti.
Tvrtka VenKee je držala monopol na izvoz melqngea, tajeći pred
Ligom svoju tehniku snabdijevanja i dobavljače. Ta je trgovačka
kompanija također imala monopol na uporabu opasnih brodova kojima
se mogao nabirati svemir, a koji su služili za transport robe. U Vorovoj
su se glavi posložili svi elementi priče: Kako bi se spriječilo ovo brzo
širenje virusa, bitno je brzo dostaviti lijekove, što pak zahtijeva letjelice
za nabiranje svemira. A začin…
Vorian se zaklinjao da neće napustiti Kolhar dok ne dobije ono
što mu treba.
Na kraju, Norma Cenva pridružila se Voru u Putniku snova i
pošla s njim na Salusu. Bila je predvidjela njegov dolazak i znala je,
nekom čudnom i neobjašnjivom preciznošću da on donosi hitne vijesti.
Kada je napokon progovorio nekoliko rečenica, Norma je zaključila tri
stvari: da je situacija kritična, da su začini bitni za preživljavanje ljudske
rase i da će poći s njim na Salusu kako bi se tamo obratila parlamentu
Lige.
Prije negoli je napustila Kolhar, poslala je trojicu sjajno plaćenih
unajmljenih pilota, sve s istim porukama, da obavijeste Vijeće Džihada
tako da oni mogu početi dalje širiti te vijesti. U vrijeme kad Vor i ona
stignu na Salusu, većina stvari bi se već trebala početi odvijati.
Tada je zapovjedila svojem sinu Adrienu da usmjeri sve
aktivnosti tvrtke VenKee na porast proizvodnje začina i to do najviše
moguće mjere. Tek je tada pošla za Vorianom u njegovu crno-srebrnu
letjelicu.
Dok su uzlijetali, Vor je koristio samo umjereno ubrzanje, no
nakon što ga je Norma uvjeravala kako njezino tijelo može podnijeti
veći stres nego njegovo, Vor je ponovo ubrzao sve do granica
izdržljivosti. Brod je letio izravnim smjerom prema Salusu Secundus.
Dok su tako putovali, Norma je bila zabavljena svojim mislim i
izračunima, okružena bilježnicom, elektronskim crtaćim daskama i
ostalom opremom iz njezinog kolharskog ureda. No, začudo, nije joj
bila potrebno ništa od tih stvari. Umjesto toga, bila je u svojim mislima,
apsorbirajući i obrađujući goleme količine podataka. Otkrila je kako joj
se mentalni kapacitet povećao iznad svih zamislivih granica.
Vor jedva da je i osjetio da na ovom putovanju ima uza se
ljudsko društvo, ali bio je i navikao putovati sam. Tijekom tih dosadnih,
tihih sati, s ljubavlju se prisjećao dana kada je pravio društvo Seuratu. U
sadašnjoj klimi rata i širenja epidemije, Voru bi dobro došlo malo
razonode i nekoliko dobrih igara ili čak i oni robotovi traljavi pokušaji
da bude duhovit.
Putnik snova se trgnuo kada je, usred dana, dotakao vjetrovito
polje zračne luke u Zimiji. Norma je izašla iz svojeg transa i kroz prozor
kabine ugledala glavni grad. - Zar smo već stigli?
Idući prema zgradi parlamenta, saznali su kako se situacija s
epidemijom tijekom ovih nekoliko tjedana ozbiljno pogoršala i da se
proširila na još desetak planeta. Najbolji znanstvenici Lige nisu znali
kako se tome suprotstaviti, premda je posebni izviđač leteći s pogonom
za nabiranje svemira već donio vijest o Raquellinom otkriću, što je
odmah prouzročilo golem porast potražnje za začinom. Čak ni spoznaja
da začin učinkovito štiti ljude u od kuge, premda je ne liječi, nije
pomogla svim onim planetima koji nisu mogli nabaviti dovoljne
količine melangea.
Norma se nadala da bi njezina izjava mogla to promijeniti.
Mentalnim izdavanjem zapovijedi, sredila je svoj vanjski izgled,
učinila svoju plavu kosu glatkom, a crte lica mekšima. Premda je njoj
fizička ljepota malo značila, barem tako dugo dok je njezino tijelo u
stanju izvršiti zadaće koje mu ona postavlja, ona je to učinila u čast
svojem pokojnom suprugu. Kad se na vrhu stuba pridružila sjajnom
stasitom vrhovnom zapovjedniku, jasno je vidjela kakvo bitno mjesto će
joj pripasti u upravo nastajućem dijelu povijesti ljudskog roda. Norma je
sebe vidjela samo u posve efemernom smislu, kao dah kisika koji
održava plamen svijeće. Nije joj bilo stalo do toga hoće li je povijest
zapamtiti; bilo joj je stalo jedino do posla. I do spašavanja života.
Jeste li spremna za ovo? - upitao ju je Vor. - Činiš mi se nekako
dalekom.
- Ja sam… posvuda - trepnula je, a onda se usredotočila na
visoku zgradu ispred sebe. - Da, ovdje sam.
Dok su prilazili dvorani parlamenta, naišla je skupina uzbuđenih
ljudi u žutoj odjeći, koji su se brzo kretali noseći prozirnu plastičnu
posudu u kojoj je bio mozak odvojen od tijela. Norma je sa zanimanjem
gledala dok je skupina prolazila pokraj njih. Premda sama nikada nije
kontaktirala s nekim od tih drevnih mozgova, njezina mati Zu-fa joj je
pričala o njihovim mističnim i opskurnim običajima.
- Vidad, jedan od kogitora iz Kule od slonovače, - rekao je Vor,
a u glasu mu se jasno osjetilo gađenje. Brzo su prošli ispod luka ulaznih
vrata i zašli u akustične dvorane u kojima je vladala vreva. - Ovoga puta
im neću dopustiti da se umiješaju kao što su se bili umiješali sa svojim
ludim pokušajem sklapanja mira.
Nakon što se Serena mučenički žrtvovala da bi popravila štetu
koju su nanijeli kogitori, Vidad je proveo više od pola stoljeća na Sa-
lusi Secundus proučavajući povijesne zapise i novije filozofske traktate.
Također je igrao i ulogu političkog obada koji se petlja u poslove Vijeća
Džihada. Vor je želio da se ovaj vrati k svojim drugovima na zaleđenom
Hessru.
Kad su stigli, sjednicom je predsjedao Veliki patrijarh Xander
Bo-ro-Ginjo, noseći oko vrata svoj upadljivo ukrašen lanac, simbol
njegovog položaja duhovnog vođe. Kraj njega je sjedio visok i mršav
O’Kuković, namjesnik u ovom razdoblju interregnuma. Premda je bio
na položaju političkog vode Lige plemića, taj je čovjek zapravo imao
vrlo malo stvarne moći; uglavnom je tek fizički zauzimao prostor, poput
komada kita s kojim se ispuni neka rupa.
Vor i Norma su zauzeli dva rezervirana mjesta u prvom redu
skupštinske dvorane. Njihov ulazak u dvoranu prouzročio je zamjetno
komešanje, mada je u tijeku bila duga sjednica na kojoj se raspravljalo o
onoj pošasti koja se tako brzo širila. Znalo se da je do tog trenutka već
bilo zaraženo petnaest planeta i svi su se pribojavali daljnjih loših
vijesti. Vijeće Džihada je već bilo predložilo ekstremnu vojnu strategiju
kako bi planet Salusu Secundus održali nezaraženim i sigurnim.
Vor je proučavao tekst dnevnog reda i u njemu vidio dug popis
izvješća i govornika, a sve je to nosilo oznaku HITNO. Uzdahnuo je. -
Ovdje ćemo biti prilično dugo.
Norma je čula paniku u glasovima govornika i vidjela ju je na
njihovim licima. Oko nje su se zastupnici nervozno došaptavali. Premda
je u sebi nastavila razmišljati i izračunavati, ipak je, slušajući hitna
izvješća koja su se nizala jedno za drugim, shvatila razmjere ove
katastrofe. Na Salusi Secundus još nitko nije bio zaražen, a pred
parlamentom je stajao ozbiljan prijedlog da se uvede potpuna blokada
kako bi se zaštitilo stanovništvo tog planeta.
Norma je uspravno sjedila na svojem stolcu kada se nazočnima
obratio sljedeći govornik: predvodnica čarobnica s Rossaka, njezina
vlastita polusestra, Ticija Cenva. Njezino lice, glatko poput alabastra,
nabiralo se pod utjecajem olujne strasti, njezina duga plava kosa i
odjeća boje kosti lagano su treperile na nepostojećem povjetarcu, a
Ticija je zurila u potpunoj tišini, izazvavši važnošću svoje nazočnosti
muk u slušateljstvu.
Promatrajući je, Norma nije od svoje polusestre očekivala
osmijeh u znak pozdrava, pa čak ni lamanje kao znak prepoznavanja.
Usprkos njihovoj izuzetnoj nadarenosti, njezina je obitelj bila
rascjepkana, svi dijelovi udaljeni jedan od drugog.
Godinama je Normina mati Normu smatrala neuspješnom i sav
svoj rad je usredotočila na Džihad. Zbog njezinih moći koje je
posjedovala kao velika čarobnica, Zufa Cenva je dugo očekivala kako
će i njezina kćer biti savršena, a kada je Zufa napokon rodila
besprijekornu Ticiju, Norma se promijenila iznad svih majčinih
očekivanja. Zato je Zufa napustila Ticiju, ostavivši je na brizi drugim
čarobnicama na Rossaku, a ona je sad svu svoju pozornost posvetila
Norminom radu. A tada je Zufa poginula, zajedno s Aureliusom.
Ticija je odrasla na Rossaku, pokazavši kako posjeduje sve one
mentalne sposobnosti za koje se njezina mati nadala da će ih imati, no
živjela je u svojevrsnom vakuumu koji se konačno ispunio ogorčenjem.
Nekoliko desetljeća kasnije došla je na položaj vrhovne
čarobnice, baš kao što je to bila i Zufa Cenva, no Ticija je bila još tvrđa
i stroža od svoje majke. Zaokupljena svojim teorijama i izračunima, a
da se i ne spominju poslovi tvrtke VenKee, Norma je rijetko odvajala
vrijeme da se vidi sa svojom polusestrom; niti jedna nije onu drugu
smatrala “prijateljicom”, čak ni u najširem smislu te riječi.
Ticija je ugledala Normu, jedan trenutak oklijevala prije nego će
započeti svoj govor, a onda je zagrmjela glasom koji kao da je u svakom
njezinom dahu nosio -munje. Slušateljstvo je zadrhtalo od snage
njezinog nastupa.
- Mi čarobnice smo godinama žrtvovale svoje živote uvijek kada
su se Cymehi obrušili na ljudski rod. Promatrala sam mnoge od mojih
sestara kako ginu, oslobađajući svoje misli kako bi njima, osim samih
sebe, uništile Cymehe… uključujući i Titane… Bila sam spremna učiniti
isto to. Bila bih sljedeća na redu… ako bi se neprijatelj pojavio. Ali sada
je, i to već desetljećima, prijetnja od strane Cymeha sve manja.
Brevin O’Kuković je zapljeskao. - Čarobnice s Rossaka su
uvelike zadužile ljudski rod.
Nezadovoljna što ju je prekinuo, Ticija mu je uputila prezriv
pogled. - I mnogi drugi su ga jednako tako zadužili, gospodine. Sada,
gledajući tu epidemiju koja briše sve pred sobom, ističem kako mi
čarobnice imamo drugo područje na kojem se očituje naša stručnost.
Zbog grubog svijeta u kojem živimo i zahvaljujući preciznim zapisima o
našem razmnožavanju tijekom mnogih generacija, mi razumijemo krv,
tu najvažniju sirovinu ljudske rase. Ako se ova pokora koju nam je
poslao Omnius još pogorša, mogli bismo ostati bez osnovnih ogranaka
naše vrste… ne bismo samo pretrpjele silne gubitke, nego bismo ostale i
bez vlastite budućnosti. Sada, kako na jednom svijetu za drugim ostaju
opustošene obitelji i gradovi, ne možemo reagirati, a da bi to bilo
previše brzo ili previše silovito. Naša vrsta je krajnje ugrožena. Čak i
sada dok se borimo kako bismo pronašli lijek za ovo odvratno biološko
oružje, moramo poduzeti drastičnu akciju za očuvanje najbolje DNK
prije negoli bude zauvijek izgubljena… deponirati ključne markere
nekih od najjačih linija, jer bi ih inače ova bolest mogla potpuno
zbrisati. Moramo ustanoviti program koji će zaštititi genetsku
informaciju svih ljudi na svim planetima. - Podigla je bradu. -Mi
čarobnice imamo sposobnosti ostvariti takav program.
Norma je gledala svoju ljutitu polusestru, pitajući se što ova želi
postići takvim prijedlogom. Kako vrhovna čarobnica nije bila posebno
suosjećajna osoba, i ona se, kao i Zufa, svim žarom posvetila Džihadu.
Ticija je svojim blijedim, električnim pogledom prešla po
dvorani, namjerno ignorirajući Normu. - Predlažem da pođemo na
prostore kamo kuga još nije doprla i spasimo zdrave kandidate.
Možemo voditi banku podataka o uzorcima krvi, spasiti osobine
pojedinih obitelji ako već ne možemo spasiti i same obitelji. Kasnije,
kad pobijedimo ovu epidemiju, moći ćemo se poslužiti tim golemim
fondom pri obnavljanju populacije.
Činilo se da ju Veliki patrijarh nije u potpunosti razumio. - Ali
čak i ako ova pošast ubije polovinu… još bi uvijek ostalo mnogo
preživjelih. Zar je pothvat takvih razmjera zaista nužan?
Nakon što je polako i duboko udahnula, Ticija je odgovorila: -
Ali hoće li to biti ona prava polovina koja je trebala preživjeti? Moramo
planirati ravnajući se prema najgorem mogućem scenariju, Veliki
Patrijarše. Moramo to učiniti prije negoli nam vrijeme istekne… poput
onog drevnog Noe, no u daleko većem opsegu. Trebamo sakupiti uzorke
s najjačim karakteristikama sa svakog planeta i to moramo učiniti prije
nego se ta pošast proširi još dalje. Trebat će nam sva DNK koju
uspijemo sačuvati kako bismo mogli jamčiti dovoljnu raznolikost za
jakost naše rase.
- Zašto jednostavno ne bismo samo spriječili tu prokletu bolest?
- povikao je jedan izuzetno uzrujan zastupnik.
- A što ćemo s već zaraženim planetima? Trebali bismo i njima
poslati nekakvu pomoć. Tim ljudima to najviše treba!
Veliki Patrijarh je zatražio da se dvorana smiri. - Već
sakupljamo golemu dragovoljnu pomoć medicinskom osoblju na
zaraženim planetima. Možda bi i čarobnice mogle ondje uzeti uzorke.
Ticija je pogledala čovjeka kao da ima posla s teškim glupanom.
— Za to je već prekasno. Neki dijelovi njihovog stanovništva će
preživjeti, ali izvor je već zagađen. Trebali bismo naše napore
usredotočiti tamo gdje mogu polučiti najbolji rezultat. Ništa se ne može
postići na svjetovima gdje se zaraza već manifestirala.
- Dobro, dobro - javio se namjesnik O’Kuković, namjerno se
zagledavši u sat. - Ne vidim razlog zbog čega se čarobnice ne bi mogle
pridružiti misijama koje već djeluju u svjetovima Lige. Hoćete li na
Rossaku pronaći dovoljno žena koje bi to dragovoljno učinile?
- I više nego dovoljno.
- Izvrsno! A sada, kako vidim, sljedeća stvar koju imamo na
dnevnom redu donosi nam više nade. Vrhovni zapovjednik Vorian
Atreid?
I… netko tko se zove Norma Cenva? - Bilo je jasno da
O’Kuković ne zna tko je Norma, no njegova memorija nije nikada bila
posebno pouzdana. - Imate više detalja o uporabi melangea protiv ove
pošasti?
Vor je poveo Normu prema govornici i činilo se da je Ticiju
nerviralo što je gurnuta u stranu. Premda je izvješće primljeno već
tjednima ranije, Vor je na brzinu iznio rezime svojeg putovanja na Par-
mentier i onoga što je njegova unuka otkrila. - U skladu s izvješćima
koja obilato pristižu iz drugih zaraženih područja, postoji nešto što im je
svima zajedničko. Na svakom od tih planeta postoje neobjašnjivi
džepovi imuniteta… sa zajedničkim nazivnikom. Oni koji konzumiraju
začin melange imaju veću otpornost… ako ne i imunitet. Začin. Skupa,
osvježavajuća droga. I moćno oružje protiv ove pošasti!
Vor se maknuo u stranu kako bi Normi prepustio govornicu. Ona
nije okolišala. - Zato nam je potrebno mnogo melangea i moramo ga
čim prije distribuirati. U tu svrhu vam nudim usluge tvrtke VenKee.
- To je samo trik sračunat na to da se pojača potražnja za
začinom… da se povećaju vaši profiti! - povikao je neki neprijateljski i
prijeteće raspoložen čovjek iz četvrtog reda.
- Istina je da je VenKee glavni dobavljač melangea diljem
svjetova Lige i da također imamo u vlasništvu brodove koji mogu
nabirati svemir, brodove koji mogu isporučiti melange dovoljno brzo da
to u značajnoj mjeri djeluje na bolešću zahvaćene svjetove. - Norma je s
natruhom frustracije pomislila kako bi, da je nerazumno prestrašeni
ljudi i oni koji su previše savjesno obavljali svoju dužnost unutar Lige
nisu prisilili ukloniti njezin kompjutorom pojačani navigacijski sustav,
sigurnost tih super brzih brodova do sada već mogla biti dramatično
poboljšana. Možda bi nekako potajice mogla ubaciti poneki od tih na
vigacijskih uređaja natrag u letjelice…
Nastavila je čvrstim glasom. - Već sam izdala naputak da
VenKee na Arrakisu pojača prikupljanje začina koliko god je to
moguće. U ime mojeg voljenog supruga, rodoljuba Aureliusa Venporta,
VenKee će, kao humanitarnu gestu, darovati melange kugom
pogođenim svjetovima. - U dvorani se čuo žamor iznenađenih
slušatelja. Usmjerila je pogled prema onom bezobrazniku koji je
izvikivao svoje optužbe. - Pretpostavljam kako će ovo biti odgovor na
sve sumnje i primjedbe kako mi iz ove tragedije stvaramo svoj profit.
Sa svojim jasnim osjećajem za biznis Adrien bi se vjerojatno
usprotivio ovakvoj njezinoj odluci, braneći to stavom kako je tvrtka
VenKee već dovoljno toga žrtvovala. Ali Normu u ovom trenutku nije
zanimao profit. Ovako se, jednostavno, trebalo postupiti.
Zastupnici su počeli klicati, ali Ticija Cenva, koja je sada sjedila
u prvom redu, nije im se pridružila. Nagnula se naprijed i pomalo
urotnički nešto govorila Velikom Patrijarhu. Ma što bilo to što mu je
rekla, oči bucmastog čovjeka su zasjale i žustro je kimnuo. Xander
Boro-Ginjo je ustao i zatražio tišinu.
- Zahvaljujemo tvrtki VenKee na ponudi, ali u ovim teškim i
zastrašujućim trenucima ovakva ponuda nije ni izdaleka dovoljna. Čak
ni uz nadljudske napore, jedna sama tvrtka ne može proizvesti dovoljno
začina da bi umanjila ovu krizu, ukoliko taj melange zaista pruža zaštitu
od te pošasti. Na neki način, moramo povećati žetvu melangea za
nekoliko redova veličina.
Pročistio je grlo, a na debelom licu mu se pojavio neki lukav,
neiskren smiješak. - I zato, za dobrobit ljudskog roda i zbog opstanka
naše vrste, ja ovim činom proglašavam aneksiju Arrakisa, njegovo
priključenje svjetovima Lige plemića i proglašavam ga otvorenim za
svakoga tko je voljan struganjem crpiti začine iz pijeska. Sada nije
vrijeme za oprezno i konzervativno ponašanje prema tom resursu.
Ljudskoj rasi je potreban svaki gram melangea.
Norma je opazila kako je Ticija izgledala zadovoljna ovakvim
tijekom događaja, kao da je postigla neku vrst pobjede. Svjesna hitnosti,
Norma nije mogla zamjeriti to što je Veliki Patrijarh učinio, ali se
nadala da time nije nanio i smrtni udarac tvrtki VenKee Enterprises.
Stanovnici udaljenog planeta Arrakisa nisu ni slutili što će im se
dogoditi.
Neki kažu kako to što u meni kola Harkonnenova krv
predstavlja moju sramotu, ali ja ne prihvaćam te laži koje sam čuo, te
pokušaje kojima se želi okaljati uloga moga djeda. Meni postupci
Xaviera Harkonnena govore više o časti nego o kukavičluku.
- ABULURD HARKONNEN, pismo vrhovnom zapovjedniku
Vorianu Atreidu
Omniusova pošast širila se s planeta na planet diljem Lige
plemića brže negoli su stigli uvoditi karantene ili otpočeti evakuaciju.
Slijedeći program Ticije Cenve o očuvanju genoma, armija
Džihada je razaslala brodove za spašavanje i promatračke brodove na
toliko nezaraženih svjetova koliko je to bilo moguće. Dragovoljke iz
redova čarobnica uzimale su od lokalnog stanovništva reprezentativne
uzorke genetskog materijala, tako da bi se barem krvne linije mogle
spasiti. Nekima je to izgledalo kao defetistička taktika, zastrašujući
ustupak scenariju koji bi se razvijao prema najgoroj mogućoj varijanti
kad bi se zaraza proširila posvuda.
Mada je bio tek mladi kvarto, Abulurd Butler je predvodio jednu
od tih misija, u pratnji same nepopustljive vrhovne čarobnice. Njegov
vojni čin je bio previše nizak da bi mogao očekivati bilo kakav
zapovjednički položaj, ali Abulurd se našao u ulozi nominalnog vođe
malene i brze ekspedicije na Ix, koja se, poput mnogih drugih razaslanih
skupina brodova Džihada, susretala s tisućama detalja ove krize.
Po njegovom prezimenu su neki ljudi iz Lige možda mogli
pretpostaviti kako mu je namijenjena ugledna vojnička karijera, ali
primero Quentin Butler je težnjama svojeg najmlađeg sina pružao tek
minimalnu potporu. Abulurd je pretpostavljao kako je vrhovni
zapovjednik Vorian Atreid umiješao svoje prste dodijelivši mu ovu
misiju, vjerojatno ne baš opasnu. Vorian je imao običaj da ga, čim bi se
ukazala takva prilika, malo gurne naprijed. Abulurd je pak želio pomoći
onim već zahvaćenim planetima i dopremiti im medicinsku pomoć,
dragovoljce i zalihu melangea.
Njegov, do samo najnužnijih stvari ogoljen, brod-koplje bio je
poslan na Ix kako bi prenio upute za organiziranje karantene, započeo s
pripremama za preživljavanje i sačuvao ključne uzorke krvi onih koji su
jedva preživljavali tijekom generacija dominacije strojeva. Prije gotovo
sedamdeset godina njihov planet je oslobođen stiska Sinkroniziranih
svjetova. Činilo se da je Ticija posebno zainteresirana, jer genetski
materijal stanovnika Ixa još nije bio čvrsto asimiliran u opću populaciju
Lige.
Na nesreću, upravo kada je Abulurdov brod stigao, pokazali su
se prvi simptomi epidemije: iracionalna paranoja i vladanje tipično za
ponašanje rulje, gubljenje na težini te otvorene rane i depigmentacija
kože. Nije bilo jasno jesu li naboji s kugom bili eksplodirali u zraku ili
su im tu pošast donijeli trgovci i izbjeglice koji su pristigli na Ix s
drugih planeta. Cijela sela su bila oborena na koljena, dok su druga
naselja bila na samom rubu da ih snađe ista sudbina.
Na zapovjednom mostu koplja Abulurd je ljutito govorio. -
Imamo samo jedan brod! Kako ćemo spasiti sve te ljude?
Vrhovna čarobnica se namrštila, preispitujući svoje prioritete. -
Ix je jedini planet koji ima populaciju veću od one koju bismo ikada
uspjeli spasiti. Nemojte ni pokušavati. Trebali bismo jednostavno otići
odavde. Ako im je stanovništvo već zaraženo, onda tu ionako ne mogu
ništa obaviti.
No Abulurd je namjeravao ponuditi pomoć Lige. - Otići? Pa
proveli smo tjedne na putu samo da bismo došli ovamo.
- Nema smisla, kvarto Butler.
Pokraj ove zastrašujuće žene izgledao je vrlo mlado i neiskusno,
no pomisli na to što bi Vor učinio. - Srećom, gospođo čarobnice, ovdje
sam ja zapovjednik. Vaš cilj ovog putovanja nije i jedina svrha ove
misije. - Možda on i nije sagledao cjelovitu racionalnu sliku onako kako
je to učinila čarobnica, ali osjećao je kako je u ovakvoj ljudskoj
katastrofi suosjećanje potrebnije nego ikada. On je shvaćao ljudske
sudbine, dok mu je dio koji se odnosio na sakupljanje gena bio manje
razumljiv. - Ne vidim razloga zašto im ne bismo ponudili svaku moguću
vrstu pomoći koju im možemo ponuditi. Zašto se ne bismo spustili u
neki od udaljenih gradova, na neko mjesto gdje se još nisu javili
znakovi zaraze. Onima koje nećemo moći povesti sa sobom možemo
kao pomoć podijeliti svu raspoloživu zalihu melangea. Sigurno ćete i vi
moći nešto spasiti.
- To bi zahtijevalo intenzivno testiranje, izolacije, vrlo
ekstremne postupke.
Abulurd je slegnuo ramenima. - Tada će to zahtijevati te posebne
mjere. Siguran sam da ćemo to moći obaviti.
Čarobnica ga je ljutito pogledala, ali se nije upuštala u daljnju
prepirku, jer je posada na mostu bila odaslala signal i primila najnovije
podatke koje su im uputili iz naselja raštrkanih na površini planeta.
Pregledavši ta izvješća, Ticija je usredotočila pozornost na jedno od tih
naselja koje se većim dijelom nalazilo ispod površine.
- Ako već inzistirate da tako postupimo, kvarto, onda predlažem
da započnemo tamo. Izvješće govori da je selo čisto, premda ja ne
vjerujem u njihovu sposobnost uočavanja i dokumentiranja onih prvih
još nejasnih simptoma ove pošasti. Odabrat ćemo neke od tih ljudi i
izolirati ih sve dok ne zaključimo da nisu zaraženi. Držat ćemo ih
odvojeno, provoditi testove i tada odabrati one koji nisu zaraženi.
Osigurat ću uzimanje uzoraka krvi od mnogih drugih.
Abulurd je kimnuo i izdao naredbe. Činio se previše mladim da
bi davao upute drugim pripadnicima Džihada, ali on je bio Butler i
vojnici su ga slušali.
Prostorije za posadu bile su u zasebnom dijelu broda, iza debelih
sterilnih zidova i Abulurd je zapovjedio da se stisnu po dvojica kako bi
napravili više mjesta za ljude koje će povesti brodom. Nije sebi dopustio
vjerovati da je taj napor toliko besmislen kako se činilo da Ticija
vjeruje, ali i s tako povećanim kapacitetom na brod se moglo ukrcati tek
pet stotina izbjeglica s Ixa. To se nikako nije moglo nazvati
evakuacijom; bio je to samo čin dobre volje.
Dok je brod-koplje napokon prilazio planetu, Abulurd je stajao i
promatrao prizor. Nikada ranije nije bio na Ixu, ali znao je njegovu
povijesnu važnost. - Moj otac je branio Ix u vrijeme posljednje invazije
strojeva i bio je živ zatrpan u jednom od podzemnih tunela - rekao je, ne
gledajući izravno u Ticiju. - Čudo što je to uopće preživio. - Quen-tin je
zapravo rijetko kada govorio o tome, očigledno potresen napadom
klaustrofobije uvijek kada bi se to spominjalo. Sada se Abulurd prisjetio
i priča koje mu je Vorian pričao. - A moj je djed doveo ovamo prvu
flotu, oslobodivši Ix od Omniusa. Bio je proglašen herojem Džihada.
Ticija se namrštila pogledavši mladog časnika. - No Xavier
Harkonnen se na kraju dokazao kao budala, kukavica i najgori izdajnik.
Abulurd se razljutio. - Ne znate sve pojedinosti, čarobnice.
Nemojte dopustiti da vas propaganda zaslijepi. - Glas mu je bio miran,
ali tvrd poput metala.
Fiksirala ga je svojim blijedim pogledom. - Znam da je Xavier
Harkonnen ubio mog biološkog oca, Velikog patrijarha Iblisa Ginju.
Nikakvo objašnjenje niti nesporazum ne može biti dovoljno dobra izlika
za taj zločin.
Uzrujan, Abulurd nije dalje forsirao tu temu. Čuo je kako
čarobnice s Rossaka manje zanima moralna strana nego genetika. Ili je
to Ticija dopustila svojim emocijama da utječu na njezino razmišljanje?
Ratni brod se spuštao nad svojom točkom za slijetanje.
Relativno pust krajolik se sada ispunio točkicama koje su označavale
domove i različite građevine iznikle uz ulaze u špilje i tunele. Znajući
da brod dolazi, očajni stanovnici Ixa su pokuljali iz podzemlja kako bi
okružili otvoren prostor na koji će se brod spustiti. Gomila se kretala
naprijed, vičući, pozdravljajući Abulurda i njegovu posadu kao
spasitelje i heroje. Svi su oni željeli otići s tog planeta prije negoli
pošast bolesti stigne do njihovog naselja.
Abulurdu se stisnulo srce. Vidio je izraz nade na njihovim
licima, jer još nisu shvatili koliko im malo itko može pomoći.
Cjelokupna zaliha začina koju je imao na brodu moći će ih zaštititi tek
na kraće vrijeme. Tada se podsjetio da Ticija nije željela doći ovamo i
kako će sve što uspije biti ipak bolje nego da ih jednostavno napusti i
prepusti na milost i nemilost bolesti.
Držeći gornje prostorije broda dezinficiranima i zapečaćenima,
kvarto je medu plaćenicima osobno odabrao nekolicinu stražara.
Premda se činilo da medicinska istraživanja pokazuju kako zrakom
prenošen virus može prodrijeti u organizam samo kroz sluzokožu i
otvorene rane, Abulurd je svojim ljudima zapovjedio neka odjenu
kompletna zaštitna odijela i nose standardne osobne štitnike. S takvim
stvarima nikada dovoljno opreza.
Jer već je, nakon nemarno provedene procedure i nedostatne
brige, na Salusu stiglo jedno od spasilačkih koplja transportirajući
izbjeglice sa Zanbara, a na njemu je već bilo zaraženo pola putnika i
trećina posade; nisu uza se imali dovoljno melangea kojim bi se zaštitili.
Abulurd nije namjeravao dopustiti da se takvo što dogodi njegovoj
posadi.
Čarobnica se prilagodila situaciji i čekala Abulurda da joj se
pridruži. Nije joj bila potrebna njegova pratnja… vjerojatno nije ni
željela da on bude uz nju… ali Abulurd je bio čelni časnik ove misije.
Dok će posada dijeliti melange i ostali materijal koji će stanovnicima
pomoći u nadolazećoj katastrofi, ona će medu ovim ljudima punim nade
odabrati neke.
Noseći maula puške i pištolje s iglicama, skupina s broda je
pošla uspostaviti među okupljenom gomilom neku ravnotežu i red.
Zatvoren u svojoj nepropusnoj zaštitnoj odjeći, Abulurd je zakoračio iz
letjelice i našao se pod do bola svijetlim nebom Ixa. U koplju je
tjednima udisao samo reciklirani, filtrima pročišćavani zrak; pod nekim
drugim okolnostima sada bi sa žudnjom duboko udahnuo svježi zrak.
Ticija se, mada odjevena u tešku, nezgrapnu odjeću, nastavila spuštati
niz rampu gracioznim, kliznim koracima. Glava joj se u kacigi pomicala
lijevo-desno dok je pogledom u okupljenoj masi tražila pojedince
vrijedne spašavanja.
Okupljena svjetina bila je nemirna i naizmjence su klicali i
ozbiljno međusobno razgovarali. Abulurd se odjednom zabrinuo,
upitavši se hoće li ova šačica njegovih naoružanih plaćenika biti
dovoljna ako se ovi ljudi pretvore u rulju usmjerenu protiv njih;
konačno, porast nasilja i iracionalnost bili su jedni od osnovnih
simptoma prve faze oboljenja. Oni pak ne bi mogli pucati iz svojeg
oružja prije nego ugase osobne štitove što bi ih, već samim time, učinilo
ranjivima. Morat će oprezno postupati.
- Kvarto, - pozvala ga je Ticija, kao da je odjednom ona preuzela
zapovjedništvo. - Pobrinite se da primjerci koje odaberem budu
otpremljeni na brod pa tamo očišćeni i pregledani. Držite ih u izolaciji
sve dok ne budemo sigurni da se možemo njima koristiti. Ne možemo
dopustiti da zaražene osobe kontaminiraju one druge.
Abulurd je izdao naredbe. To je bilo ono što je Liga htjela, to je
bilo ono zbog čega su došli ovamo. Spasit će barem neke od njih. Iz
broda je izašlo još deset pripadnika Džihada, također odjeveni u zaštitnu
odjeću. Nosili su Liginu “utješnu pošiljku” melangea, ali ona neće biti
dostatna.
Čarobnica je šetala kroz uznemirenu gomilu stanovnika Ixa,
strše-ći iznad većine njih. Odabirala je muškarce, žene i djecu, one koji
su izgledali zdravo, inteligentno i snažno. Mada se njezin odabir činio
proizvoljnim, Abulurdovi vojnici su odvojili kandidate i odveli ih, no
ubrzo se ona uznemirenost gomile pretvorila u bijes. Muževi su bili
odabrani, ali ne i njihove žene; djeca su bila odvojena od roditelja.
Užasnuti, stanovnici Ixa su shvatili da to nije posjet organiziran kako bi
ih se spasilo ili im pomoglo onako kako su to oni bili zamišljali.
Odzvanjali su bijesni povici. Abulurdovi plaćenici stavili su
oružje u stanje gotovosti, uzdajući da će ih osobni štitovi dostatno štititi
od bilo čega čime ih budu gađali. Jedna djevojčica je vrisnula, ne želeći
pustiti majčinu ruku. U tom času se umiješao Abulurd, ne želeći čekati
da se situacija još više zaoštri. - Čarobnice, ovo nema smisla. Ta majka
također izgleda zdravo. Zašto ih ne bismo ostavili zajedno? Osjećajući
gađenje prema toj rulji, čarobnica je svoj blijedi pogled usmjerila prema
Abulurdu, a nabrane obrve pokazivale su nestrpljenje.
- Kakvu dodatnu korist bismo imali povedemo li i majku? Ako
imamo kćer, onda imamo obiteljske gene. Bilo bi korisnije uzeti neku
osobu koja nije ni u kakvoj vezi pa tako sačuvati još jednu bitnu krvnu
liniju.
- Ali razdvajate obitelji! To nije bila namjera Lige!
- Jedan uzorak je sve što nam je potrebno od svake krvne linije.
Zašto uzimati duplikate? To je gubljenje našeg vremena i
gubitak prostora na brodu. A vi ste svjesni da nemamo dovoljno
prostora.
- Postoji li kakav drugi način? Niste mi rekli da ćemo ovo morati
obaviti na takav grozan, nehuman…
Prekinula ga je. - Nisam vam rekla, kvarto, da uopće možemo
obaviti sve ovo. Ali vi ste inzistirali. Razmislite malo: u ovim obiteljima
će, ovako i onako, izbiti kuga. Više brinem o tome kako ću sačuvati rasu
nego o nekim ganutljivim osjećajima. - Okrenula se od Abulurda i
nastavila se probijati kroz gomilu. Ne obazirući se na opasnost, Ticija je
odabirala jedan primjerak za drugim, odvajajući najbolje kandidate iz
mase onih koji su se tome nadali.
Sjedokosa starija žena i njezin proćelav muž probili su se bliže.
- Uzmite nas. Dobro ćemo vam platiti za vaš trud.
Čarobnica ih je grubo odbila. - Previše ste stari. - Tako je
odbijala i druge, naizmjence ih proglašavajući neplodnima, psihički
slabima, nedovoljno inteligentnima pa čak i neprivlačnima. Ticija si je
prigrabila ulogu genetskog suca koji ih sve ocjenjuje.
Abulurdu se to zgadilo. A ona vjeruje kako je Xavier Harkonnen
taj koji je počinio neljudska djela za koja nema isprike? Zatvorio je oči
pokušavajući se dosjetiti načina kojim bi je spriječio u ovom igranju
boga, no u svom srcu je znao da je ona u pravu. Ova misija, s tek jednim
brodom, nije mogla spasiti sve ove ljude.
- Pokušajte makar pronaći nekakav pošteniji način odabira.
Mogli bismo im dati neka izvlače brojeve. Mora postojati neki…
Prekinula ga je, ne pokazujući ni zanimanje za ono što on govori
niti poštovanje prema njegovom časničkom činu. Upitao se bi li se ona
drukčije ponašala kada bi on imao čin primera.- Još od samog početka
znate da možemo povesti samo šačicu. A sada me pustite da obavim
moj posao.
Nestrpljiva, krenula je brzo naprijed, dok su joj plaćenici krčili
put. Ljudi su se gurali naprijed, pokušavajući se spasiti, dok su drugi
izašli iz tog dijela i požurili prema mjestu gdje se bilo spustilo koplje,
kao da ga namjeravaju oteti i njime odletjeti. Kada je dio svjetine
pokušao napasti plaćenike odjeknuli su hici. Abulurd se brzo okrenuo u
smjeru iz kojeg je dopirala pucnjava. Pištolji na igle oborili su nekoliko
predvodnika gomile, no ostali su vičući pojurili naprijed. Ni pucnjevi ih
nisu zaustavili. Tek je sada zapazio kako su nekima požutjele
bjeloočnice i koža - prvi znakovi infekcije!
Oni stanovnici Ixa koji su bili odabrani nagurali su se uz rampu
za ulaz na brod i prestrašeno gledali iza sebe u ostatak gomile. Neki od
njih su izgledali kao da uopće ne žele otići, nego bi radije ostali ovdje i
umrli zajedno sa svojom obitelji.
Iako je Abulurd suosjećao s njima, nije znao kako bi im olakšao
situaciju. Stražarima je izdao naredbu neka ranjavaju, a ubijaju samo u
slučaju kad je to nužno, no gomila se već ražestila.
- Stanite, vi luđaci, - povikala je Ticija, a glas joj je odjeknuo
poput grmljavine, pojačan zvučnicima koji su je pratili, a i njezinom
osobnom telepatskom snagom. Tako izgovorena zapovijed bila je
dovoljna da gomila na trenutak zastane. - Ne možemo vas sve povesti,
možemo uzeti samo najbolje, najbolju krv i primjerke za
razmnožavanje. Ja sam ih odabrala. Ovaj vaš nemir nas sve ugrožava.
No ove njezine riječi su samo još više razjarile gomilu pa su
postali još više nasilni i požurili prema njoj i naoružanim stražarima.
Abulurd je povikao tražeći da se uspostavi red, no ni njegovi vlastiti
ljudi nisu na to reagirali.
Vrhovna čarobnica s Rossaka ispustila je nekakav zvuk gađenja.
Kad je podigla svoje ruke u rukavicama, Abulurd je na vršcima njezinih
prstiju opazio svjetlost i čuo pucketanje statičkog elektriciteta. Izvela je
snažnu nevidljivu eksploziju koja je odbacila na stotine ljudi. Popadali
su po tlu poput stabljika žita koje je otpuhao olujni vjetar. Neki su ležali
grčeći se, a spaljena koža im je bila prekrivena bijelim plikovima. Jedan
čovjek je posve pocrnio, a iz oprljene kose i opečene kože kuljao je dim.
Oko Ticije je plesao statički elektricitet, ostatak mentalne
energije koju je bila oslobodila. Stanovnici Ixa su se napokon umirili.
Oni koji su stajali podalje sada su se sa strahopoštovanjem još više
odmaknuli. Čarobnica ih je jedan dug trenutak ljutito promatrala, a onda
je vojnicima doviknula zapovjedi, tražeći da se sa posljednjim
kandidatima upute na brod, gdje će ovi posljednji biti obrađeni. -
Hajdemo s ovog planeta.
Abulurd, kojemu se cijeli prizor zgadio, čekao je pokraj rampe
broda. Bilo je očigledno da je Ticija bijesna. - Sebična gamad. Zašto li
se trudimo spasiti ovako inferiorne ljude?
Dozlogrdio mu je takav njezin stav. - Ne možete ih kriviti…
jednostavno se pokušavaju spasiti.
- Ne žaleći pritom živote drugih. Ja ovdje djelujem u interesu
ljudskog roda. Jasno je da vi nemate želudac za donošenje teških
odluka.
Suosjećanje kojem ovdje nema mjesta moglo bi nas sve
pogoditi. -Mrko ga je pogledala, jasno pokazujući namjeru da ga
uvrijedi. - Prema mojoj procjeni, kvarto Butler, vi ste slabić i nepouzdan
ste u kriznim situacijama… vjerojatno nepodoban za dužnost
zapovjednika.
Baš kao što je bio i vaš djed.
Umjesto da se osjeti povrijeđenim, Abulurd je bio ljutit i
revoltiran. Od Voriana je saznao za herojska djela Xaviera Harkonnena,
mada ih povijest nije zabilježila. - Moj djed bi ovdje pokazao više
sažaljenja nego vi. - Bilo je malo ljudi koje je zanimala prava istina, jer
je priča o Harkonnenu bila prihvaćena i ponavljala se generacijama. Ali
sada, vidjevši kako je ova žena arogantna i kako ne poznaje činjenice,
donio je impulzivnu i hrabru odluku.
Premda su njegova braća i otac s nelagodom pognuli glave,
Abulurd se nikada nije sramio svojeg obiteljskog imena. Prestat će se
skrivati. Čast mu nije dopuštala postupiti drukčije.
- Čarobnice, moj djed nije bio kukavica. Neki detalji su ostali
tajnom kako bi se zaštitio Džihad, ali on je učinio upravo ono što je bilo
nužno kako bi spriječio Velikog Patrijarha da izvrši neoprostiv zločin.
Iblis Ginjo je bio taj koji je bio zlikovac, a ne Xavier Harkonnen.
Zaprepaštena, pogledala ga je s nevjericom i neodobravanjem. -
Vrijeđate mojeg oca.
- Istina je istina. - Podigao je glavu. - Možda je Butler časno
prezime, ali to vrijedi i za Harkonnene. Odsad pa nadalje, sve do kraja
mojeg života, to je ime kojeg ću nositi. Imam pravo na svoje pravo
obiteljsko nasljeđe.
- Kakva je sad to glupost?
- I zato ćete me oslovljavati s Abulurd Harkonnen.
-
Rat je nasilni oblik poslovanja.
- ADRIEN VENPORT “Trgovački plan za Operaciju začin na
Arrakisu”
Liga plemića je to nazivala “začinskom groznicom”. Kad se
jednom pročulo kako je melange koristan kao zaštita od ove smrtonosne
pošasti, hrabri i robusni ljudi su se, u potrazi za srećom, s udaljenih
planeta zaputili na Arrakis. Dolazili su puni brodovi tragača i kopača i
svi su se oni, dolazeći na ovaj nekada izoliran pustinjski svijet, upustili
u očajničko kockanje.
Ismail je jedva mogao vjerovati vlastitim očima kada je, nakon
nekoliko desetljeća, ponovo došao u užurbanu metropolu Arrakisa.
Podsjetila ga je na već napola zaboravljenu Stardu na Poritrinu, odakle
je jednom davno pobjegao.
Na brzinu podignute zgrade širile su se žednim krajolikom,
zalazeći u kamenita podnožja planina, gomilajući se jedna iznad druge.
U zračnoj luci su brodovi dolazili i odlazili u svako doba; lokalne
letjelice i terenska vozila kretala su se amo-tamo. Stizalo je na tisuće
putnika, zaklanjajući oči pred žutim suncem Arrakisa, jedva čekajući da
se zapute među pješčane dine, nesvjesni kakve ih smrtne opasnosti tamo
čekaju.
Govorkalo se kako tamo ima toliko začina da čovjek može samo
staviti torbu preko ramena i sakupljati ga s tla… što je u izvjesnom
smislu i bilo točno, ako je čovjek znao gdje će pronaći začine. Većina
tih ljudi će za nekoliko mjeseci biti mrtva; ubit će ih pješčani crvi, sušni
pustinjski uvjeti ili vlastita glupost. Bili su posve nespremni za
opasnosti koje su ih tamo čekale. - Mogli bismo ovo iskoristiti, Ismai-le,
- rekao je El’hiim, još uvijek pokušavajući uvjeriti svojeg poočima. -
Ovi ljudi ne znaju što će zateći ovdje na Arrakisu. Možemo od njih
zaraditi novac radeći ono što nama posve prirodno leži.
- A zašto bismo mi željeli njihov novac? - zapitao je Ismail,
iskreno ne shvaćajući. - Imamo sve što možemo poželjeti. Pustinja
zadovoljava sve naše stvarne potrebe.
El’hiim je odmahnuo glavom. - Ja sam naib i dužnost mi je
učiniti sve da bi naše selo napredovalo. Ovo je prava prigoda da
došljacima ponudimo našu vještinu kretanja pustinjom i tako im
postanemo dragocjeni. Ti ljudi će i dalje dolaziti ovamo, bez obzira na
sve. Mi možemo ili jahati na crvu ili dopustiti da nas on poždere. Zar mi
nisi i sam pričao tu priču kad sam bio malen?
Starac se namrštio. - Onda nisi razumio pouku te parabole. - Ali
ipak je slijedio svojeg posinka u grad. Odgajan u drugim vremenima,
El’hiim nije nikada shvatio pravi očaj i potrebu da se izbori i štiti teško
stečena sloboda. On nikada nije bio rob.
Ismail je smrknuto promatrao brbljave došljake s drugih
svjetova. - Možda bi bilo jednostavnije samo ih odvesti u pustinju, tamo
ih orobiti i ostaviti neka umru.
El’hiim se tiho nasmijao, pretvarajući se kako je to shvatio kao
Ismailovu šalu, premda je znao da se ovaj ne šali. - Na neznanju ovih
uljeza mogli bismo zaraditi cijelo bogatstvo. Zašto ne bismo profitirali?
- Zato što bismo ih time ohrabrivali, El’hiime. Zar ti to nije
jasno?
- Njima ne treba naše bodrenje. Zar nisi čuo za kugu koju su
odaslali misaoni strojevi? Za Omniusovu pošast? Začini pružaju zaštitu
i zato je nastupila opća potražnja. Možeš ti gurati glavu u pijesak dine,
ali oni neće otići.
Čvrst stav mladića činio ga je tvrdoglavim poput Ismaila.
Ismaila je ljutila ta istina, te promjene, i negdje u skrovitom
kutku njegovog mozga bilo mu je jasno da je taj masovni dolazak
stranaca nezaustavljiv poput pješčane oluje. Osjećao je kako mu sva
njegova postignuća sada klize između prstiju. Još je uvijek sebe i svoje
pleme nazivao Slobodni ljudi Arrakisa, no ta ponosna titula više nije
imala onakvo značenje kakvo je imala nekoć.
U gradu se El’hiim vrlo lako umiješao među veletrgovce i
sakupljače, govorio je nekoliko dijalekata standardnog galaktičkog
jezika i radosno se upuštao u trgovanje sa svakim tko je htio uzeti
njegov novac. I stalno iznova, Ismailov se posinak trudio nagovoriti
starca da i on uživa u nekom segmentu luksuza kojeg si je pleme sada
moglo priuštiti.
- Ma daj, Ismaile, više nisi odbjegli rob, - rekao je El’hiim. – Svi
mi cijenimo sve što si u prošlosti učinio za nas. Želimo da sada uživaš.
Zar te ostatak svemira nimalo ne zanima?
- Dio toga sam već ranije vidio. Ne zanima me.
El’hiim se tiho nasmijao. - Previše si krut i nefleksibilan.
- A tebi se previše žuri stjecati nova iskustva.
-
- Zar je to nešto loše?
- Na Arrakisu jest… ako zaboraviš običaje koji su nam pomogli
da tako dugo opstanemo.
- Neću zaboraviti te običaje, Ismaile, ali ako pronađem nešto
bolje, onda ću to pokazati našim ljudima.
Vodio je Ismaila krivudavim ulicama, pokraj štandova tržnica na
otvorenom i bučnih trgovina. Dok su se probijali kroz skupinu
prodavača vode i hrane te trgovaca s lijekovima s Rossaka i čudnim
drogama s drugih dalekih planeta, odgurnuo je džepara. Ismail je u
tijesnim uličicama i na pragovima kuća ugledao siromašne, slomljene
ljude koji su pristigli na Arrakis da bi se obogatili, a već su izgubili
toliko da više nisu imali novca za povratak.
Da je imao novca, Ismail bi platio put svakome od njih, samo da
odu odavde.
Napokon ugledavši ono što je tražio, El’hiim je povukao starca
za rukav i pošao prema nekim omalenom došljaku s nekog drugog
svijeta koji je kupovao sramotno skupu opremu za boravak u pustinji.
- Ispričavam se, gospodine - rekao je El’hiim - pretpostavljam da
ste vi jedan od naših novih tragača za začinom. Spremate li se za
polazak tamo medu dine?
Stranac je bio sitne grade, imao je usko usađene oči i oštre crte
lica. Ismail se ukočio prepoznavši rasne značajke omraženog
Tlulaksanca.
- To je jedan od onih trgovaca mesom, - zarežao je El’hiimu,
služeći se čakobsa jezikom kako ga stranac ne bi razumio.
Posinak mu je dao znak neka ušuti, kao da je kakav dosadan in-
sekt koji zuji. Ismail nije mogao zaboraviti lovce na robove koji su
ulovili toliko mnogo Zensunija i odveli ih na mjesta kao što su Poritrin i
Zanbar. Čak i desetljećima nakon onog skandala s farmama organa na
Tlulaxu, ti manipulatori genima bili su izopćenici i drugi su ih
izbjegavali. Ali na Arrakisu je tijekom tih prvih poletnih dana začinske
groznice novac izbrisao sve predrasude.
Pridošlica s Tlulaxa se okrenuo prema El’hiimu, procjenjujući
prašnjavog naiba s očiglednim skepticizmom i gađenjem. - Što želite?
Nemam vremena.
El’hiim je napravio kretnju kojom se iskazuje poštovanje, mada
čovjek s Tlulaxa to nije zaslužio. - Ja sam El’hiim, stručnjak za pustinje
Arrakisa.
- A ja sam Wariff, čovjek koji gleda svoja posla i kojeg nimalo
ne zanimate.
- Ali trebao bih vas zanimati i nudim vam svoje usluge kao
vodič.
- El’hiim se osmjehnuo. - Moj poočim i ja vam možemo
savjetovati kakvu opremu trebate kupiti, a da izbjegnete trošak koji nije
nužan. A što je najbolje od svega, ja vas mogu odvesti izravno do polja
najbogatijih začinom.
- Nosite se u onaj pakao u kojeg vjerujete. Meni ne treba vodič,
posebno ne nekakav lopovski Zensuni.
Ismail se uspravio i rekao na čistom galaktičkom jeziku: -
Ironične riječi od jednog Tlulakšana, od rase koja krade ljudska bića i
žanje dijelove ljudskih tijela.
El’hiim je gurnuo svojeg poočima iza sebe prije nego je ova
konfrontacija mogla uzeti maha.
- Dođi, Ismaile, ima mnoštvo drugih mušterija. Za razliku od ove
tvrdoglave budale, neki tragači za začinom će zaista zgrnuti bogatstvo.
Prezirno otpuhnuvši, čovjek s Tlulaxa ih je ignorirao, kao da su
ova dvojica ljudi iz pustinje tek nešto što je sastrugao sa donova svojih
čizama.
Potkraj tog dugog i toplog dana, dok su ova dvojica odlazili iz
Arrakisa, Ismail je osjećao muku i gađenje. Ponašanje njegovog posinka
koji se s tim strancima ophodio uliznički uzrujalo ga je i više no što je to
mogao zamisliti. Napokon, nakon duge i neugodne šutnje, starac je
teškim glasom rekao: - Ti si sin Selima Jahača Crva. Kako se možeš
ovako ponižavati?
El’hiim ga je s nevjericom pogledao i podigao obrve, kao da je
njegov poočim postavio posve neshvatljivo pitanje. - Kako to misliš? Pa
osigurao sam Zensunijima četiri vođička ugovora. Ljudi iz našeg sela će
odvesti ove tragače tamo u pustinju i ostaviti ih neka obave posao dok
mi uzimamo polovicu profita. Kako možeš tome prigovarati?
- Mogu, jer to nije način na koji mi obavljamo stvari. To je
suprotno onome čemu je tvoj otac poučavao svoje sljedbenike.
El’hiim se silno trudio da ne izgubi živce. - Ismaile, kako možeš
toliko mrziti promjene? Kad se nikada ništa ne bi mijenjalo, onda bi ti i
tvoji ljudi još uvijek bili robovi na Poritrinu. Ali ti si vidio neki drugi
način, pobjegao si, došao si ovamo nastojeći stvoriti sebi bolji život. Ja
pokušavam učiniti to isto.
- Isto? Odreći ćeš se cijelog napretka kojeg smo postigli.
- Ne želim živjeti poput izgladnjelog izopćenika kakav je bio
moj otac. Ne možeš jesti legendu. Od vizija i pretkazanja nećemo se
napiti vode. Moramo se pobrinuti za sebe i uzeti ono što ova pustinja
pruža… ili će to uzeti netko drugi.
- El’hiime, mi nikada nećemo do kraja razumjeti jedan drugoga.
Mladi čovjek se suho i gorko nasmijao. - Napokon si rekao čime
se i ja mogu složiti.
Strah i hrabrost i nisu tako međusobno isključivi kako to neki
od nas vjeruju. Kad se nađem u opasnosti, ja istodobno osjetim oboje.
Je li hrabrost nadvladati strah ili je to samo radoznalost vezana uz
dosege ljudskih mogućnosti?
- GILBERTUS ALBANS, Kvantitativna analiza emocija
Kada je Omnius pozvao Erazmusa u Središnji toranj, Gilbertus
je pratio svojeg učitelja i pritom se držao skromno i neupadljivo.
Ostavio je Serenu klona u robotovim prostranim vrtovima; već je otkrio
kako ona voli promatrati ljupke cvjetove, mada je nikada nije zanimalo
znanstveno nazivlje vrsta.
Slijedeći svog robota mentora u grad, Gilbertus je imao namjeru
pozorno slušati svaku razmjenu između Omniusa i Erazmusa,
promatrajući stil rasprave, to jest razmjenu podataka. Iz toga će učiti. To
je vježba iz mentalne aktivnosti za čovjeka kojeg je Erazmus nazivao
svojim “mentatom”.
Rijetko kada se činilo da sveum zapaža Gilbertusova nazočnost;
pitao se je li Omnius tako loš gubitnik, jer ljudski se štićenik usprkos
svojem traljavom početku zaista pretvorio u superiorno stvorenje. Bilo
je očito kako Omnius ne voli da mu se dokazuje kako se prevario u
svojim pretpostavkama.
Kad su stigli do Središnjeg tornja, Omnius je rekao: - Imam
izvrsne vijesti. - Glas mu se orio iz zvučnika u srebrenim zidovima
glavne prostorije. - To je ono što bi hrethgiri nazvali dobrom viješću.
Na zaslonima postavljenim na zidove, boje su se prelijevale
poprimajući hipnotičke oblike. Gilbertus nije znao kamo bi gledao.
Činilo se da je Omnius posvuda. Stražar-oči su se kretale prostorijom
amo-tamo, lebdeći i zujeći. Na robotovom licu od tekućeg metala
oblikovao se osmijeh. - Što se dogodilo, Omniuse?
- Ukratko: naša retrovirusna epidemija djeluje devastirajuće na
ljudski rod, upravo onako kako smo predvidjeli. Armija Džihada je
potpuno zabavljena samo time kako će odgovoriti na tu krizu. Već
mjesecima nisu u stanju poduzeti nikakvu vojnu akciju protiv nas.
- Možda ćemo sad napokon moći ponovo preuzeti neke od naših
teritorija, - rekao je Erazmus, dok mu je na licu od platine još uvijek bio
fiksiran osmijeh.
-I više od toga. Razaslao sam mnoštvo robotskih špijunskih
letjelica, kako bi provjerile ranjivost Saluse Secundus i drugih svjetova
Lige. U međuvremenu, namjeravam sagraditi jaču i veću ratnu flotu
negoli je postojala ikada tijekom ljudske povijesti. Kako nam oslabljeni
hreth-giri u ovom trenutku ne predstavljaju opasnost, pozvat ću sve
svoje ratne brodove diljem Sinkroniziranih svjetova i okupiti ih ovdje.
- Stavit ćeš sva jaja u jednu košaru, - rekao je Erazmus, ponovo
odabirući odgovarajuću izreku.
- Pripremajući ofenzivne snage protiv kojih Liga plemića nema
nikakvih izgleda. Statistički sam izračunao da su mi izgledi za neuspjeh
jednaki nuli. U svim našim ranijim sukobima, vojna je moć bila previše
podjednaka da bi nam mogla jamčiti pobjedu. Sada će naša superiorna
brojnost barem stostruko nadmašiti otpor hrethgira. Sudbina ljudske
rase je zapečaćena.
- To je bez sumnje jako impresivan plan, Omniuse, - rekao je
robot. Gilbertus je tiho slušao sve to, pitajući se pokušava li ga to sveum
zastrašiti. Zašto bi se sveum gnjavio time?
- Je li to razlog zbog kojeg si nas pozvao? - upitao je Erazmus.
Glas kompjutora se dramatično pojačao, kao da ih želi zastrašiti.
- Zaključio sam kako se prije konačnog napada na Ligu plemića
sve moje komponente… moji “podanici”… moraju umrežiti. Ne mogu si
dopustiti nikakve anomalije niti diverzije. Da bi Sinkronizirani svjetovi
pobijedili, moramo djelovati sinkronizirano.
Erazmusovo lice je sada bilo glatko poput zrcala. Gilbertus je po
tome nagađao da je njegov mentor zabrinut. - Ne razumijem, Omniuse.
- Erazmuse, previše dugo sam tolerirao tu tvoju neovisnost koja
nije nužna. Sada moram standardizirati tvoje programiranje i tvoju
osobnost s mojom. Više ne postoje nikakvi razlozi zbog kojih bi ti bio
drukčiji. To mi samo predstavlja smetnju.
Gilbertusa je obuzela strepnja i silom je potisnuo svoje reakcije.
Njegov mentor će riješiti taj problem, onako kako je to uvijek do sada
činio. Sigurno je i Erazmus osjetio jednako jak šok, premda se na
njegovom robotskom licu ništa od toga nije vidjelo.
- To nije nužno, Omniuse. Mogu nastaviti s vrijednim zadacima.
To neće dovoditi ni do kakvih smetnji.
- To mi govoriš već mnogo godina. Više mi nije učinkovito
držati te drukčijim od sveuma.
- Omniuse, tijekom svoga postojanja sakupio sam mnoštvo ne
zamjenjivih podataka. Još uvijek ćeš neke od njih držati poučnima i oni
ti mogu pružiti drukčije putove spoznaje. Ako me jednostavno
asimilirate u svoju veću mentalnu bazu podataka, onda će moji putovi
odlučivanja i pogledi biti usklađeni s tvojim.
U tom slučaju on bi umro!
- Neće, budem li držao sve tvoje podatke u jednom odvojenom
programu. Odvajat ću zapise kako bih na odvojenom mjestu držao tvoje
nizove zaključaka. I time je taj problem riješen pa Erazmus kao zasebni
entitet može biti eliminiran.
Slušajući to, Gilbertus je teško progutao. Na čelu mu je izbio
znoj.
Erazmus je šutio dok su gel-spojevi njegovog mozga prevrtali na
tisuće mogućnosti, odbacujući većinu njih, tražeći neki način kojim bi
zaobišao onaj zahtjev za kojeg je znao da će konačno doći.
- Zbog veće učinkovitosti naših operacija moram završiti
preostale poslove na kojima radim. Zato predlažem da mi, prije negoli
pohraniš moje podatke i potpuno izbrišeš moju memoriju, ostaviš još
jedan dan kako bih završio nekoliko eksperimenata i sredio podatke. -
Erazmus je bio okrenut prema jednom od onih zidnih zaslona bisernog
sjaja. - Nakon toga će Gilbertus Albans moći dovršiti moj posao, ali
moram pripremiti tu primopredaju i dati mu točne upute.
Gilbertus je osjetio grč u želucu. - Oče, hoće li jedan dan biti
dovoljan? - Glas mu je prepuknuo.
- Ti si vrlo vješt učenik, moj Mentate. - Robot se okrenuo
ljudskom biću koje je bilo njegov štićenik. - Ne želimo odgađati
Omniusove planove.
Omnius je razmišljao tijekom jednog dugog i napetog trenutka,
kao da u svemu tome sluti neki trik. - To je prihvatljivo. Tražim da mi,
nakon što prođe taj jedan dan, predaš svoju jezgru s memorijom kako
bih te potpuno asimilirao.
Kasnije, u robotovoj vili, nakon što je cijeli posao bio obavljen i
nakon što su bili pripremljeni kasniji pokusi, Gilbertus se, prateći Eraz-
musa u staklenik smješten u vrtu, borio sa silnom uznemirenošću.
Autonomni robot je za ovu prigodu bio odjenuo najraskošniju
odjeću urešeno lažnim krznom kune, onakvim kakvo su nosili drevni
kraljevi. Odjeća je bila tamne grimizne boje koja je pod rumenim
svjetlom gigantske zvijezde izgledala kao usirena krv.
Gilbertus je koračao uz njega, a mišićavo tijelo mu je bilo
sakriveno pod nabranom odjećom. Čitao je on one stare priče u kojima
su nad ljudima bile izvršne nepravedne egzekucije. - Spreman sam, oče.
Učinit ću onako kako kažeš.
Robot je na svojem licu od tekućeg metala uobličio očinski
osmijeh. - Gilbertuse, ne možemo proturječiti Omniusu. Moramo
slijediti njegove zapovjedi… samo se nadam da nije odlučio i tebe
izbrisati, jer ti si moj najbolji i najuspješniji eksperiment koji mi je
donio najviše zadovoljstva.
- Čak i ako Omnius odluči uništiti me ili me bude poslao natrag
u obor za robove, zadovoljan sam s ovim lijepim životom kojeg si mi
pružio. - U Gilbertusovim očima su zablistale suze.
Činilo se da iz robota zrače napete emocije. - Želim da mi učiniš
posljednju uslugu i da osobno isporučiš Središnjem tornju jezgru s
mojom memorijom. Ponesi je u svojim vlastitim rukama. Nemam
povjerenja u spretnost nekog od Omniusovih robota.
- Neću te razočarati, oče.
Kao jedini čovjek u glavnom robotskom gradu Corrina,
Gilbertus je otišao do mjesta gdje je bio otvor stiliziranog tornja od
tekućeg metala. - Gospodaru Omniuse, donio sam ti jezgru s Eraz-
musovom memorijom, onako kako si zapovjedio. - U rukama je držao
malenu, tvrdu kuglu, držeći je tako da su je malene zujeće stražar-oči
mogle vidjeti. Pod poput krvi crvenim dnevnim svjetlom, tekući se
metal namreškao.
Meki zid od žive se naborao i onda rastvorio kako bi se pred
njim poput usta pojavila vrata. - Uđi!
Gilbertus je zakoračio u prostranu dnevnu prostoriju. Detalji su
se razlikovali od onoga što je bio vidio samo dan ranije i sada su zidovi
bili ukrašeni čudnim oblicima nalik tajanstvenim krugovima ili
hijeroglin-ma… jesu li to zaista dekoracije? Omniusovi zidni zasloni su
još uvijek tvorili kovitlace nalik kolutanju mliječnih, napola slijepih
očiju.
Tiho i s poštovanjem, Gilbertus je stao u sredinu prostorije, u
ispruženim rukama držeći onaj dragocjen dio robota. - Evo ono što ste
zahtijevali, gospodaru Omniuse. Ja… vjerujem kako ćete uvidjeti koristi
od držanja Erazmusovih misli u sebi. Iz njih možete saznati mnogo
toga.
- Kako se ljudsko biće drznulo meni govoriti koliko ja mogu
naučiti? - zagrmio je Omniusov glas.
- Nisam namjeravao iskazati nepoštovanje.
U prostoriju je ušao neki robustan robot-čuvar i ispružio svoje
debele metalne ruke prema kugli. Gilbertus je zaštitnički primakao
kuglu bliže svojem tijelu. - Erazmus mi je dao naputak da vlastitim
rukama ubacim njegovu jezgru s memorijom, kako bih bio siguran da
neće doći ni do kakve pogreške.
- Ljudi čine pogreške, - rekao je Omnius. - Strojevi ne griješe.
- Omnius je ipak napravio prolaz u svojem unutrašnjem zidu.
Gilbertus je po posljednji puta bacio pogled na malenu kuglu
koja je u sebi sadržavala svaku misao i svaku uspomenu Erazmusa,
njegovog mentora, njegovog… oca. Pije negoli ga je Omnius stigao
ukoriti zbog okolišanja, pošao je do otvora u zidu i tamo stavio jezgru
pa strpljivo čekao dok je sveum upijao sve uspomene i druge podatke,
odlažući ih u neki diskretan dio svojeg golemog i organiziranog uma.
Onaj robot zastrašujućeg izgleda gurnuo ga je od zida kada se, uz tih
škljocaj, malena kugla s memorijom ponovo pojavila iz otvora.
Sveum je kontemplativnim glasom progovorio. - Zanimljivo.
Ovi podaci su… uznemirujući. Ne poklapaju se s onim racionalnim
uzorcima. Imao sam pravo kada sam odlučio držati ih posve odvojeno
od ostatka svojeg programa.
Onaj robusni robot je podigao jezgru s memorijom. Gilbertus je
s užasom promatrao, znajući što će se sada dogoditi. Njegov gospodar
ga je bio pripremio za ovo.
- Sada kad je Erazmus potpuno pohranjen u meni, - objavio je
Omnius - neučinkovita je dvostrukost njegovog postojanja. Gilbertus
Albans, možeš ići. Tvoj posao s Erazmusom je završen.
Robusni je robot stisnuo svoje snažne metalne ruke i zdrobio
jezgru s memorijom čiji su djelići pali na pod središnjeg tornja.
Misaoni strojevi nikada ne spavaju.
- Izreka iz vremena Džihada
Dok su brojni brodovi s izbjeglicama skretali u već zatrpani dio
svemira oko Saluse Secundus, donoseći predstavnike genetskih
ogranaka ljudskog roda, Glavni planet Lige plemića dobio je nadimak
“čamac za spašavanje”. Ipak, niti jednom brodu nije bilo dopušteno
slijetanje. Umjesto toga, ostajali su u karanteni kružeći oko planeta.
Neobavljeni poslovi oko blokade prouzročili su gomilanje letjelica,
gužvu na prometnim linijama koju su tvorile tisuće, a onda i na desetke
tisuća svih mogućih tipova letjelica s više od stotinu svjetova.
Pošast zaraze je do sada zahvatila dvadeset i osam svjetova Lige
i javljalo se o milijardama mrtvih.
Vraćajući se sa svog teškog zadatka na Ixu i znajući da su mnogi
ljudi koje je tamo ostavio sada već mrtvi, Abulurd je sa svoji kopljem i s
nestrpljivom Ticijom Cenva čekao da prođe period predviđen za
moguću inkubaciju bolesti. Svaka osoba spašena s Ixa bila je izolirana,
testirana i vidjeli su se rezultati; čak i u metežu gomile mjere zaštite su
funkcionirale. Tijekom tog dugog puta do Saluse nitko od izbjeglica niti
od članova posade se nije razbolio.
Tijekom tog putovanja, a držeći se svoje novodonesene odluke,
Abulurd je svojoj iznenađenoj posadi obznanio daje ponovo prihvatio
prezime Harkonnen. Dao im je svoju vlastitu verziju događaja koji su od
Xaviera bili napravili tako omraženu ličnost, no svima drugima je to
predstavljalo daleku povijest, a mnogi su i sumnjali u tu njegovu
verziju. Naravno da su se čudili zašto kvarto sada nakon toliko vremena
poteže te probleme.
Kako je on bio zapovjednik koplja, nitko nije otvoreno dovodio
u pitanje Abulurdov izbor, no lica su im posve jasno govorila. Za
razliku od toga, na Ticiju Cenva se takve formalnosti nisu odnosile pa je
posve jasno pokazivala kako misli da je mladi časnik posve izgubio
zdrav razum.
Konačno, kada je vrijeme određeno za njihovu karantenu prošlo,
Ticija je graciozno napustila Abulurdovo društvo i pridružila se ostalim
čarobnicama, kako bi sređivala njihov golem nov katalog genetičkih
podataka. Brzi brodovi knjižnice prevozili su na tomove još
neobrađenih informacija natrag na Rossak, u njegove gradove podignute
na liticama. Abulurd nije znao što će čarobnice započeti sa svim tim
podacima o linijama razmnožavanja; što se njega tiče, on je jednostavno
bio sretan što mu je ta gruba i egocentrična žena otišla s broda.
U Zimiji, u tamošnjem vojnom stožeru, Abulurd se prijavio za
podnošenje izvještaja svome ocu. Primero Quentin Butler je bio u
žalosti otkad je od Voriana Atreida saznao za Rikovljevu smrt. Još se
uvijek borio s osjećajem osobne krivnje za tu smrt zato što je njegova
bojna bila na Parmentieru kad su tamo stigli prvi projektili s virusom
kuge. Da su barem njegovi bodovi Džihada uništili ta torpeda koja su
donosila zarazu prije negoli su ušla u atmosferu… No on je bio vrhunski
uvježban vojnik koji se posve posvetio uništavanju Omniusa. Primero
će okupiti svoje trupe, prerasporediti svoje resurse i nastaviti taj
pravedni rat.
Umjesto da Abulurda pošalje na neki drugi svijet Lige s kojeg bi
doveo još izbjeglica koji su bježali pred kugom, Quentin je svojem
najmlađem sinu zapovjedio ostanak na Salusi, gdje će pomagati oko
poslova vezanih uz karantenu i preseljenje ljudi. Taj je zadatak već
postao silno velik, jer je mnoštvo brodova s prestrašenim građanima
Lige napuštalo svoje svjetove i dolazilo na ovaj svijet koji je nosio
nadimak Čamac za spašavanje. Tu je bio lociran čitav jedan kontingent
armije Džihada kako bi spriječio bilo koju letjelicu koja je tu čekala
istek roka karantene i na liječničke potvrde, da se spusti i iskrca svoje
putnike.
Abulurd je ovu novu zadaću prihvatio energičnim kimanjem
glave. - Još nešto, oče. Nakon dubokog razmišljanja i pregledavanja
svih povijesnih dokumenata, postalo mi je očito da je tijekom povijesti
moje prezime pogreškom ocrnjeno. - Prisilio se nastaviti govoriti. Bilo
je bolje da mu to sada kaže, prije negoli primero o tome sazna iz drugih
izvora. - Kako bih ponovo vratio našu čast, odlučio sam ponovo uzeti
prezime Harkonnen.
Quentin je izgledao kao da mu je njegov najmlađi sin upravo dao
pljusku.- Ti se zoveš… Harkonnen? Kakva je sad to idiotarija? Zašto
sada? Xavier je već desetljećima mrtav. Čemu ponovo otvarati stare
rane?
- To je prvi korak u ispravljanju nepravde koja je trajala
generacijama. Već sam predao na ispravak sve svoje dokumente.
Nadam se da možeš poštovati tu moju odluku.
Činilo se da je njegov otac vrlo ljutit. - Butler je najpoštovanije i
najmoćnije prezime u cijeloj Ligi plemića. Naša obitelj potječe od loze
Serene i guvernera Maniona Butlera… a ti bi radije da te povezuju s
imenom… izdajice i kukavice?
- Ne vjerujem da je Xavier Harkonnen bio takav, - izravno je
izjavio, suprotstavivši se primerovom očitom nezadovoljstvu. Poželio je
da je sad Vorian Atreid ovdje i da mu može pružiti podršku, ali ovo je
bilo između njega i njegovog oca. - Ona priča koju su nam svima
ispričali je… iskrivljena i netočna.
Iz starijeg čovjeka koji je stajao iza pisaćeg stola zračilo je
nezadovoljstvo. - Punoljetan si, kvarto. Možeš donositi vlastite odluke,
bez obzira na to što ja ili netko drugi misli o tome. I moraš se suočiti s
posljedicama.
- Svjestan sam toga, oče.
- U ovom uredu ćeš me oslovljavati s primero.
- Da, gospodine.
- Možeš ići.
Abulurd je sjedio na zapovjednom mostu svojeg broda-koplja i
usmjeravao rojeve brodova na linije za parkiranje i na dokove na
stazama. Kontrolori prometa smješteni u visokim stanicama promatrali
su sve letjelice i vodili evidenciju o tome kako dugo je svaka od njih
bila u tranzitu. Kako se ti brodovi nisu koristili tehnologijom nabiranja
svemira, svako je putovanje sa zaraženih planeta trajalo dva tjedna, pa
da je itko od putnika bio zaražen, brzo djelujući virus bi se tijekom puta
pokazao.
Na brodovima za spašavanje Liga je izolirala skupine ljudi i
držala ih u zapečaćenim prostorijama kao zamjenu ako negdje izbije
epidemija. Nakon što bi proteklo odgovarajuće vrijeme i putnici bi
prošli pregled, prolazili bi još kroz dva dodatna procesa
dekontaminacije prije no što im je bilo dopušteno iskrcati se i smjestiti
se u saluške logore za izbjeglice. Jednom kasnije vratit će se na svoje
svjetove ili će biti raspoređeni diljem Lige.
Nadzirući cijeli taj sustav, Abulurd je neočekivano naišao na
grupu dolazećih letjelica, skupih svemirskih jahti građenih za bogate
plemiće. Zapovjedio je promjenu kursa njegovog koplja i između Sa-
luse i nenajavljenih letjelica postavio vojne brodove.
Kad je uspostavio komunikaciju s vodećom svemirskom jahtom,
Abulurd je zurio u mršavog čovjeka bistrih očiju koji se pojavio na
monitoru. Iza njega je stajala skupina dobro odjevenih ljudi. - Ja sam
lord Porce Bludd s Poritrina i dovodim izbjeglice… svi su zdravi, to vam
jamčim.
Abulurd se uspravio, požalivši što nije odjenuo službenu
svečanu odoru. - Ja sam kvarto Abulurd… Harkonnen. Hoćete li se
podvrgnuti obveznoj proceduri karantene i liječničkog pregleda kako
bismo mogli potvrditi vašu izjavu?
- Spremni smo na to, - Bludd je sada zatreptao, iznenada
shvativši. - Rekli ste Abulurd? Vi ste Quentinov sin, zar ne? Zašto ste se
nazvali Harkonnen?
Zatečen time što ga je čovjek prepoznao, Abulurd je uzdahnuo. -
Da, ja sam sin primera Butlera? Otkud znate mojeg oca?
- Znam ga odavno. Quentin ja smo zajedno radili gradeći Novu
Stardu na obalama rijeke Isana. Tamo je proveo godinu vojnog dopusta,
radeći kao inženjer Džihada. To je bilo još prije negoli se oženio s
vašom majkom.
- Je li se ova pošast od bolesti pojavila i na Poritrinu? - upitao je
Abulurd. - S tog planeta nisu primili nikakve vijesti.
- Pojavila se u nekoliko sela, ali mi smo relativno sigurni. Još od
one velike pobune robova, naselja na Poritrinu su prilično raštrkana.
Odmah sam bio izdao dekret o izolaciji. Kod nas se začin
konzumira u velikoj mjeri… u tome smo na drugom mjestu u cijeloj
Ligi… odmah iza same Saluse.
- Pa zašto ste onda došli ovamo? - Abulurd još uvijek nije
pomaknuo svoje koplje s kursa ovih brodova. Bluddov konvoj je još
uvijek bio okružen brodovima.
U očima plemića se odražavala velika tuga. - Ove obitelji su se
složile i pristale žrtvovati sve svoje akumulirano bogatstvo. Dodavši to
mojem vlastitom kapitalu, namjeravam sve to priložiti humanitarnim
naporima. Vjerujem kako obitelj Bludd ima mnogo razloga za želju da
se nekako iskupi. Ova pošast koju nam šalje Omnius najveća je
humanitarna kriza još od vremena sukoba s Titanima. Ako je ikada
postojalo pogodno vrijeme u kojem bih mogao pripomoći, onda je to
sada.
Abulurd je u sebi odao priznanje hrabrosti i odlučnosti koju je
vidio na Bluddovom licu. Prošao je jedan dug trenutak i lord je postao
nestrpljiv. - Onda, Abulurde, hoćete li nas propustiti? Nadao sam se
kako ću stići raspršiti sve moj putnike po ovim karantenama prije nego
moje brodove povedem do drugog planeta gdje ću moći nastaviti
pomagati ljudima.
- Izdaje se dopuštenje, - dao je zapovijed svojem navigatoru da
se povuku s obrambenog položaja. - Propustite ih. Neka odu do reda u
kojem se čeka za karantenu.
- Recite, Abulurde, je li vaš otac još uvijek na Salusi? - upitao je
Bludd. - Rado bih s njime porazgovarao o mojim planovima. Uvijek je
imao dara za fino podešavanje operacija.
- Vjerujem da se on još uvijek nalazi u stožeru u Zimiji. –
Quentin nije sa svojim sinom razgovarao još od onda otkad ga je bio
postavio na ovu dužnost patroliranja.
- Onda ću ga naći. A sada, mladiću, ako biste bili toliko dobri i
otpratili me na stazu Saluse gdje bih mogao isporučiti ovo što mi je bilo
povjereno. Mogla bi mi zatrebati vaša pomoć kad se tamo budem trebao
probijati kroz birokratske zavrzlame.
- Razumljivo, lorde Bludd. Dok budete čekali, imat ćete
dovoljno vremena da mojem ocu pošaljete poruke. - Abulurd je okrenuo
svoje koplje u suprotnom smjeru i poveo stranca prema Salusi
Secundus.
Izgledalo je da su se tragedije počele događati svakodnevno.
Među izbjegličkim brodovima naguranim iznad glavnog planeta,
novosti su se širile poput šumskog požara: izviđački brodovi su se
vraćali donoseći strašna izvješća o tome kako su još četiri svijeta Lige
zahvaćena kugom i kako su doživjeli gotovo neshvatljivo visoke
gubitke. U nekim gradovima su nekontrolirano divljali požari, a
stanovništvo se, boreći se već s pošasti kuge, nije moglo uhvatiti u
koštac još i s prirodnim katastrofama pa je umiralo gotovo devedeset
posto stanovništva.
Još je gore bilo slušati o još većem zlu koje je zahvatilo jedan od
pretrpanih brodova s izbjeglicama. Nakon što su proživjeli dugo
razdoblje izolacije, umorni putnici su izašli iz svojih sterilnih komora
kako bi obavili posljednji pregled. Putnicima, koje je sada već zahvatilo
olakšanje i oduševljenje, pridružio se kapetan i posada koja se sastojala
od boraca Džihada i njihovih plaćenika, ponudivši piće kojim će se to
proslaviti. Stiglo je medicinsko osoblje i rutinski obavilo konačnu
verifikaciju testova krvi, toliko imajući povjerenja u količinu vremena
koje je prošlo da su se opustili, pomiješali među putnike, razgovarali,
smijali se i grlili.
Na opći užas, jedan je čovjek počeo polako pokazivati znakove
RNK retrovirusa. Liječnici su se zaprepastili, ponovo i ponovo su
pregledavali svoje rezultate koje su dobili testiranjem krvi. Prije no što
je taj dan došao svome kraju, još su tri putnika pokazala simptome
oboljenja.
Dotad je, zbog priprema za iskrcavanje, već cijela rutina
izolacije bila prekinuta i mnogi su ljudi, izbjeglice, pripadnici Džihada,
plaćenici pa čak i neki od liječničkog osoblja, već bili izloženi zarazi.
Odlazak natrag u njihove komore za izolaciju više ne bi imalo svrhe.
Kordon vojnih letjelica okružio je taj brod, kako bi spriječili da s njega
poleti ijedan šatl.
Abulurd je svoju neugodnu dužnost obavljao četiri dana,
čekajući, slušajući patetično i očajničko dozivanje upomoć onih koji su
ostali blokirani u zaraženom brodu. Doze melangea bile su im
dostavljane kroz izoliranu medukomoru i putnici su se oko toga otimali,
očajno želeći zgrabiti bilo kakve izglede za imunitet.
Ova tragedija mu je posebno pritisnula dušu. Svi su ovi ljudi
vjerovali kako su zdravi, a sada mnogi od njih neće doživjeti trenutak
kada bi mogli nogom stupiti na Salusu Secundus. A oni pripadnici
Džihada i liječnici koji se nikada nisu ni trebali zateći u opasnosti, koji
su ondje obavljali svoj posao štiteći druge od ove pošasti, platit će
visoku cijenu zato što su samo na trenutak bili manje oprezni. Nije
postojalo ništa drugo što bi Abulurd ili bilo koji od znanstvenika Lige
mogao učiniti osim držati brod zapečaćenim i čekati.
Razdiran tim mislima, naslonio se na svome stolcu slušajući
pisma koja su izbjeglice emitirali prije negoli su se razboljeli.
Abulurdova posada je bila duboko potresena i pao im je moral.
Upravo se spremao prekinuti emitiranje tih pisama, ali onda se
zaustavio. Neće se oglušiti na patnje tih jadnih ljudi. Neće se ponašati
kao da oni nisu ni postojali niti će ignorirati njihovo beznadno stanje.
Smatrao je to svojim malim doprinosom, nečim što bi Xavier
mogao predložiti. Abulurd se samo nadao da će jednoga dana njegova
posada i njegova obitelj razumjeti zbog čega je to učinio.
Tehnologija bi trebala čovjeka rasteretiti. Umjesto toga, ona ga
je zarobila.
- RAYNA BUTLER, Prave vizije
Proteklo je više od mjesec dana otkad je smrt počela harati Par-
mentierom i neki su se već počeli nadati da se ta epidemija bliži svojem
kraju. Genetički modificiran RNK retrovirus bio je u prirodnom okolišu
nestabilan pa je tijekom tjedana gubio učinkovitost. Sada su se novi
slučajevi pojavljivali još samo izravnim prijenosom od ranije oboljelih.
Omniusova je pošast je napravila svoj posao na planetu. Oni
podložni infekcijama bili su već zaraženi, a umrlo ih je između jedne
trećine i jedne polovine. Vjerojatno se konačni broj žrtava nikada neće
saznati.
Već nekoliko dana nakon što je otpočela sa svojim poslom,
misija Ravne Butler je nadrasla i nju samu.
Unutar svake zgrade, svakog doma, svakog poslovnog prostora i
svake tvornice otkrivala je zle strojeve; ponekad posve otvoreno, a
ponekad su bili prikriveni. Ali pronalazila ih je. Ruke su je boljele od
metodičkog udaranja toljagom. Ruke su joj bile prekrivene modricama i
posjekotinama od komadića stakla i metala koji su letjeli na sve strane,
a bose noge su joj bile izranjavane i bolne, no nije se zaustavljala. Sveta
Serena joj je rekla što mora učiniti.
Promatralo ju je sve više i više ljudi, koje je sve to najprije
zabavljalo, a onda su se zbunjeno pitali zašto ona usmjerava toliko
destruktivnosti prema običnim i nedužnim strojevima za kućanstvo.
Naposljetku su i drugi počeli shvaćati njezinu opsesiju pa su i sami, s
nekim radosnim bijesom, počeli uništavati strojeve. Toliko dugo nisu
bili u stanju uzvratiti udarce, da su se sada okrenuli protiv svake
manifestacije njihovog velikog neprijatelja. U početku je Ravna samo
nastavila ići svojim putem, nimalo se ne trudeći predvoditi one koji su
je slijedili na tom njezinom putu buđenja. Kada su joj neočekivano
pristupili preživjeli članovi Mučenika, koji su već bili silni fanatici i koji
su bili voljni odbaciti vlastite živote onako kako je Serena Butler bila
odbacila svoj, skupina oko Ravne postala je organiziranija i počela je
brojčano jačati. Na stotinama sablasnih ulica Parmentiera taj je novi
pokret postao nezaustavljiv.
Mučenici su teškim korakom stupali iza krhke, eterične
djevojke, mašući trokutastim zastavama i držeći svoje štapove visoko,
sve dok im se Ravna nije zbunjeno obratila. Popevši se na neki ostavljen
stari automobil, povikala je: - Zašto trošite svoje vrijeme i snagu
nosajući ove zastave? Za koga to činite? Ja ne želim gledati boje i
zastave. Ovo je pohod, a ne nekakav povijesni spektakl.
Skočila je dolje i umiješala se među njih. Zbunjeni, odmakli su
se kako bi joj dali mjesta, kako bi ta blijeda djevojčica bez kose mogla
proći. Ravna je strgnula jednu dugačku zastavu izrađenu od tkanine, a
motku vratila čovjeku. - Tako. Sada ovo uporabi za razbijanje strojeva.
Tako dugo dok je njihova nazočnost odgovarala njezinim
ciljevima nije ju bilo briga ni tko su ti ljudi ni što ih je motiviralo.
Njezin tanak glas poprimio je neku dodatnu grubost i tvrdoću, neki ton
nepokolebljive vjere. - Ako ste preživjeli ovu kugu, onda ste odabrani
da mi pomažete.
Nekoliko pripadnika Mučenika spustilo je svoje zastave i onda
ih strgnuli s motki koje su sada mogli koristiti kao toljage ili poluge. -
Mi smo spremni!
Ćelava djevojčica ih je gledala s dječjim oduševljenjem, crpeći
osnovnu snagu iz svoje prozirne, groznicom oštećene kože. Njezine
riječi okruživale su je poput aure i slušateljstvo oko nje počelo je kimati.
Ravna nije nikada vježbala govorništvo, ali je s majkom odsluša-la
dovoljno propovijedi i dovoljno snimljenih govora karizmatičnog Iblisa
Ginje, čula je svojeg oca i svojeg djeda kako govore okupljenim
vojnicima.- Pogledajte oko sebe! Možete vidjeti prokletstvo tih
demonskih strojeva. Pogledajte sve te perfidne, te zle i opake oznake
koje su ostavili na našem tlu i našim ljudima.
Okupljena gomila je žagorila. Na praznim zgradama oko njih
prozori su bili u mraku, mnogi od njih razbijeni. Ostaci nekoliko
istrunu-lih i nepokopanih tijela ležali su po ulicama i uskim prolazima.
- Čak i prije nego nas je ova demonska pošast pogodila, strojevi
su se, malo pomalo, uvlačili u naše živote… tu, pred samim našim
nosom, i dopustili smo da nam se to dogodi! Sofisticirani strojevi,
računski strojevi, mehanička pomagala… da, pretvarali smo se da smo
se riješili svih robota i kompjutora, ali njihovi rođaci su ostali posvuda
oko nas. Ovo se više ne može tolerirati.
Ravna je podigla svoju polugu, a njezini sljedbenici su povikali.
- Kad je mene shrvala groznica, k meni je došla sama sveta
Serena i rekla mi je što moram učiniti. - Oči djevojčice napunile su se
suzama i postala je puna tuge i neke žudnje. - I sada vidim njezino lice,
prekrasno lice, lice koje zrači, okruženo bijelom svjetlošću. Još mogu
čuti njezine riječi kojima mi je otkrila glavnu Božju zapovijed:
“Ne smijete stvarati strojeve po uzoru na ljudski um.” Zastala i
podigla glas, a da pritom ipak nije vikala. - Moramo im zatrti svaki trag.
Jedan od Mučenika podigao je s poda komad šarene zastave. - I
ja sam vidio viziju Serene Butler! Posjetila me.
-I mene, - povikao je neki drugi čovjek. - Ona još uvijek bdije
nad nama i čuva nas.
Sljedbenici su počeli udarati štapovima jednim o drugi, jedva
čekajući da se upuste u uništavanje. Ali Ravna još nije bila završila svoj
govor. - I mi je ne smijemo razočarati. Ljudska rasa ne može odustati
sve dok ne postignemo potpunu pobjedu. Čujete li me? Potpunu
pobjedu.
Neki čovjek je povikao: - Uništimo sve misaone strojeve!
Jedna žena kreštavog glasa, čije je lice bilo puno ožiljaka kao da
je sama sebi htjela pandžama iskopati oči, zavapila je: - Sami smo si
krivi za svu ovu bol. Svoje smo gradove ostavili širom otvorene toj
demonskoj pošasti, jer nismo bili voljni poduzeti nužne korake.
- Sve do sada. - Ravna im je priprijetila prstom. - Moramo
uništiti svaki kompjutor, svaki stroj, bez obzira kako on nevino
izgledao!
Potpuno i posvemašnje čišćenje. Samo na taj način ćemo se
moći spasiti.
Povela je svoje uzbuđene sljedbenike dublje u grad ispunjen
smrću. Vitlajući svojim motkama, gomila je nasrnula naprijed. Njihova
je uspaljenost sve više rasla dok su se obrušavali na tvornice,
industrijska središta i knjižnice.
Ravna je znala da je ovo tek početak.
Što se Raquele ticalo, ti vandali i fanatici su još samo pridonijeli
bijedi nastaloj epidemijom i kasnijem slomu parmentierskog društva.
Krivo usmjeravajući svoju mržnju prema svim strojevima, ti divlji
ekstremisti uzimali su kao svoju metu svaki trag tehnologije,
uništavajući čak i one korisne sprave koje pomažu ljudima. Ukinuli su i
onaj neredovit sustav javnog prometa, zajedno s mnogim električnim i
komunikacijskim mrežama.
Boreći se da, nakon što je u bolnici nestalo energije, pomogne
posljednjima oboljelima od kuge, Raquella nije mogla shvatiti takve
zablude. Zar su ti luđaci Mučenici zaista vjerovali kako mogu nauditi
Omniusu koristeći se kamenjem, polugama i toljagama, neprekidno
mlateći njima po benignim strojevima?
Svakoga dana sve više njih se okupljalo ispred pretrpanog
Medicinskog centra, motreći tu golemu zgradu s nekim čudnim,
gladnim pogledom. Mnogi su stisnutih šaka dovikivali prijetnje. Kako
bi zaštitio bolnicu, Mohandas je na svaki ulaz postavio onoliko stražara
koliko ih je mogao unajmiti ili potkupiti.
U bunilu beskonačnog kruga posla i nedostatnog odmora,
Raquel-la je, noseći preko usta i nosa masku za disanje, teturala
hodnikom prema teškim vratima na drugom kraju. Do sada je dobro
pazila da se zaštiti od očitih prijenosnika zaraze, ali tako je lako učiniti
neku sitnu i smrtonosnu pogrešku. Njezino lice, kosa i odjeća uvijek su
zaudarali po sredstvima za dezinfekciju. I ona i Mohandas uzimali su
začin uvijek kad su to mogli, već zato da bi uopće mogli raditi, no zalihe
su se smanjile do gotovo ničega.
Nadala se da će se Vorian Atreid uskoro vratiti. Ovako izolirani
na Parmentieru, nisu imali pojma o tome što se događa tamo vani, u
preostalim dijelovima Lige plemića.
Sada je Raquella ušla u neku vrstu golemog sefa, u najsigurniju
prostoriju u cijeloj bolnici. Vrata tog sefa su bila djelomice otvorena, što
ju je iznenadilo. Pravilima bolnice bilo je strogo propisano da ona
moraju biti zatvorena i zaključana. Sada je sve postalo tako proizvoljno
i šlampavo.
Oprezno je gurnula teška željezna vrata, a pante su tiho
zastenjale. Unutra je jedan prestrašen čovjek podignuo pogled.
- Doktore Tyrj, što radite ovdje?
Iza njegove prozirne maske za disanje vidjelo se kako je
pocrvenio dok je pokušavao sakriti ono što je radio, ali Raquella je već
opazila kako su mu džepovi na kuti bili puni doza začina iz posljednje
pošiljke koja se čuvala u bolnici.
Svaki zaposlenik bolnice dobio je izvjesnu količinu za osobne
potrebe, jer ih je začin štitio od zaraze, no ovo sada je bila daleko veća
količina od one na koju je neki pojedinac imao pravo.
Taj malen, žilav čovjek pokušao se progurati pokraj nje, - Ne
znam na što mislite, a sada mi se maknite s puta. Čekaju me pacijenti.
Hladno ga je zaustavila, udarivši ga ukrućenom rukom posred
grudi.- Vi prodajete začin, nije li tako?
- Naravno da ga ne prodajem! - Lijevom rukom je posegnuo u
džep sa strane i spazila je kako je bljesnula neka stvar koju je pokušao
izvući.
Brzim udarcem koljenom u prepone, Raquella ga je natjerala da
se sagne od boli. Iz ruke mu je ispao skalpel i začuo se zveket kada je
pao na pod. Pozvala je u pomoć, dok je Tyrj ležao stenjući. Čula je neke
korake kako se trčeći približavaju hodnikom i pojavio se Mohan-das.
Prestrašeno je pogledao Raquellu, provjeravajući je li s njom sve u redu.
Pokazala je na začin koji je poispadao iz liječnikovih skrivenih džepova.
- Ja mogu ovo objasniti. - Tyrj je nespretno ustajao, pokušavši
vratiti svoje dostojanstvo.
Mohandas je dotaknuo pločicu na zidu sefa, pozvavši tako
skrivenog zaštitara dok je Tyrj blebetao isprike, bijesan umjesto
posramljen. Suk je grubo ispraznio liječnikove džepove, izvlačeći iz
njih jednog za drugim omote dragocjenog začina. S nevjericom je
promatrao tu hrpu melangea koju je ovaj pokušao ukrasti.
- Odvratni ste - rekla mu je Raquella kad su stigla dva zaštitara.
- Ovo nije samo krađa nego je i sebična izdaja. Izdali ste ljude
kojima ste trebali pomagati. Napustite ovu bolnicu!
- Ne možete si dopustiti ostati bez mojih usluga, - protestirao je
Tyrj.
- Ne možemo si dopustiti zadržati vas. - Stojeći pokraj nje,
Mohandas je primio Raquellinu ruku. - Više vas ne smatram liječnikom.
Ogriješili ste se o vašu zakletvu i niste ništa bolji od kakvog
ratnog profitera. - Pogledavši zaštitare, rekao je. - Izbacite ovog čovjeka
pa neka potraži svoju priliku na cesti. Možda će se prisjetiti svojeg
poziva i učiniti nešto dobro. Tamo još uvijek ima mnoštvo patnika.
Raquella i Mohandas su otišli do jednog otvorenog prozora na
drugom katu i promatrali kako zaštitari guraju tog lopova iz zgrade
prema onoj svjetini koja je vani stajala. Tyrj je pao niz stube, a onda se
osvrnuo oko sebe i zagledao u ljutite Mučenike. Njegovi očajnički
povici bili su nadglasani pokličima rulje.
- Sjetite se Maniona Nevinog!
- Živio Džihad!
Ispred svjetine je stajala blijeda, ćelava djevojka i pokazivala
prema bolnici. Raquella nije mogla čuti što djevojčica govori, no
odjednom se ta masa ljudi pokrenula i zaputila prema bolnici. Na
stubama im se Tyrj pokušao maknuti s puta, no fanatici su jurnuli
naprijed i pregazili ga. Oni stražari koji su ga gurnuli niz stube sada su
ustuknuli, bojeći se za vlastite živote.
Raquella je zgrabila Mohandasa za ruku i potrčala hodnikom
prema najbližem odjelu. “Objava uzbune”. Pritisnula je dugme u zidu i začulo
se zavijanje sirena i glasno trubljenje.
Njih dvoje su trčali do najbližeg ulaza i pokušali zatvoriti vrata.
Unajmljeni stražar koji je trebao čuvati ovo mjesto sada je nestao,
pobjegavši čim je uzbuđenje gomile bilo dosegnulo kritičnu točku.
Gomila fanatika je navalila na vrata, pritišćući ih dok se nisu rastvorila.
Usprkos Raquellinim krajnjim naporima, silan pritisak svjetine brzo ih
je nadvladao. Ostali fanatici su porazbijali prozore i kroz ostala
otvorena vrata nadirali u hodnike i na odjele.
Ćelava djevojčica je stala, poput mirnog središta tornada, te
oluje fanatika koji su odjednom bili pušteni s lanca. Promatrala je
strojeve za dijagnostiku, monitore i sprave za doziranje lijekova, a onda
je prodornim glasom rekla. - Sofisticirane medicinske sprave… zli
strojevi kamuflirani u korisnu opremu. Pokušavaju nas zarobiti!
- Stanite! - kriknuo je Mohandas kad su ti nasilni muškarci i
žene počeli rušiti dijagnostičke ekrane visoke rezolucije. - Ove sprave
nam trebaju kako bismo mogli liječiti žrtve kuge. Bez njih će ljudi
umrijeti!
Ali gomila je samo još žešće udarila. Udarali su instrumentima o
zidove ili su ih bacali kroz prozore. Mada su sada bili usredotočeni
samo na strojeve, brzo bi se mogli obrušiti i na samo medicinsko
istraživačko osoblje.
Držeći Mohandasa za ruku, Raquella je pobjegla na krov gdje je
spremna čekala letjelica za medicinsku evakuaciju. Ispod njih, u bolnici,
već je planula vatra. Nekolicina pacijenata se nekako izvukla iz svojih
kreveta, pokušavajući pobjeći iz bolnice, dok su drugi ostali zarobljeni.
Liječnici su već pobjegli. - Ovo mjesto je osuđeno na propast, -
zastenjao je Mohandas. - Svi ti pacijenti!
- Samo smo pokušavali pomoći, - rekla je Raquella glasom pre-
puklim od nevjerice. - Zar nisu mogli shvatiti da smo spašavali ljude?
Kamo ćemo sada?
Mohandas je podigao letjelicu za medicinsku evakuaciju s krova
bolnice. Uz zvuk zavijanja uzdigla se iznad sve gušćeg dima, dok je
svojim bistrim smeđim očima zurio dolje. - Ovdje u gradu smo izgubili
bitku, ali ja još uvijek nisam spreman predati se. A ti?
Uputila mu je slabašan osmijeh i stavila ruku na njegovu
podlakticu. - Ne, ne ako možemo biti zajedno. Vani, izvan gradova, ima
mnogo mjesta gdje ljudi pate i potrebna im je stručna pomoć. Ma koliko
mi to bilo žao, ostatak Niubbe će se morati potruditi i pobrinuti sam za
sebe.
Tehnologija ima zavodljivu prirodu. Mislimo kako napredak
na tom području uvijek znači poboljšanje i donosi dobrobit ljudskom
rodu. Zavaravamo sami se.
- RAYNA BUTLER Prave vizije
Kad su naredbe stigle izravno od primera Quentina Butlera,
Abu-lurd je bio razočaran što mu otac nije uz to poslao i neku osobnu
poruku, a ne samo kratki komentar.
“Otići ćeš na Parmentier, tamo gdje je Rikov umro. Kako su se
prvi znakovi te Omniusove pošasti pojavili upravo tamo, medicinski
istraživači Lige očajnički žele imati sve moguće podatke. Budeš li
mogao potvrditi da ta zaraza ima neki rok trajanja nakon čega jenjava,
imat ćemo barem nekakvu nadu. Zbog nekih svojih osobnih razloga,
vrhovni zapovjednik Vorian Atreid želi poći s tobom. Uzmi svoj brod i
odmah kreni.”
Trenutak kasnije primio je poruku, njegov vezist mu je javljao
da je šatl s vrhovnim zapovjednikom već krenuo. Abulurdu je bilo
drago. Barem će Vorian biti s njim.
Kad je taj visoki časnik stupio na brod, Abulurd je pohitao
pozdraviti ga. - Na ovom zadatku ja sam samo jedan od putnik na
brodu, -rekao je Vorian. Ti si zapovjednik i pravi se kao da me nema.
- Oh, kako bih to mogao, gospodine. Imate daleko viši čin od
mojeg.
- Ovog puta smatraj me civilom. Ovo je tvoj zadatak… ja sam tu
iz nekih osobnih razloga. Želim vidjeti je li sve u redu s mojom unukom
i hrabrim poslom kojeg tamo obavlja s medicinskim timovima. Ti
sasvim dobro razumiješ što znače osobne obveze, zar ne, tercero
Harkonnen?
Abulurd nije vjerovao da je dobro čuo. - Tercero?
Vor nije mogao prikriti osmijeh. - Zar sam zaboravio to
spomenuti? Na terenu, na licu mjesta dodjeljujem unapređenja. -
Prekapao je po džepovima sve dok nije pronašao novi set s oznakama
čina. - Bog zna da smo zbog te proklete kuge već izgubili dovoljno
časnika. Ne možeš zauvijek ostati kvarto.
- Hvala vam, gospodine.
- A sada prestani ovako blesavo zuriti u mene i pokreni već
jednom taj brod. Dalek je put do Parmentiera.
Kasnije, u svojoj kabini, Abulurd se našao s Vorianom na tihoj
čašici pića i razgovora. Nisu sjedili ovako zajedno još od onda kada je
mladić bio obznanio kako namjerava skinuti ljagu s imena Harkonnen i
vratiti čast i ugled Xavierovim postupcima.
- Abulurde, svjestan si kako te to može stajati vojničke karijere.
Da, ostali časnici znaju da si sin primera Quentina Butlera, ali činjenica
da želiš promijeniti ime kako bi iskazao čast čovjeku kojeg svi oni
vrijeđaju pokazuje ne samo otvorenu pobunu nego i slabu procjenu
situacije.
- Ili veće razumijevanje, - rekao je Abulurd. Očekivao je
Vorianovu podršku.
- To možda ti znaš, ali drugi to ne znaju. Oni su zadovoljni s
onim što misle da znaju.
- Meni to znači više od napredovanja u vojničkoj karijeri. Zar i
vi ne želite skinuti ljagu s njegovog imena? Bio vam je prijatelj.
- Naravno da želim… ali nakon više od pola stoljeća kakvu svrhu
to ima? Bojim se da nikada ne bismo mogli pobijediti.
- Kad je to opasnost od neuspjeha sprečavala časne ljude da
slijede istinu? Zar me niste sami učili tome, vrhovni zapovjednice?
Nastojim slijediti vaš savjet.
Kada je Vor shvatio kako Abulurd iskreno misli to što je rekao,
u njegovim sivim očima su se pojavile suze. - Bogami je već i vrijeme!
Kad ova kuga prestane, nastupit će pogodan dan da im se istina saspe u
grlo.
Abulurd se osmjehnuo. - Bolje je imati podršku i od jednoga
negoli ni od koga.
Kad je osamljeni brod-koplje stigao na Parmentier, stražarske
stanice koje su kružile oko planeta bile su prazne i tihe; na njima su svi
pomrli ili su se, pomireni sa sudbinom, vratili na površinu planeta.
Praveći društvo Abulurdu na zapovjednom mostu, Vor je zurio
dolje prema planetu koji je izgledao posve mirno. - Prošlo je gotovo
četiri mjeseca otkad sam otišao odavde, - rekao je. - Sada je većina Lige
devastirana žrtvama i posljedicama. Hoće li stvari ikada biti kao prije?
Abulurd je podigao glavu. - Spustimo se dolje, gospodine, i
pogledajmo s čim će se svi ti zaraženi planeti morati suočiti.
Novopečeni tercero i brižljivo probrana posada preventivno su
konzumirali značajnu količinu melangea koja bi im trebala pomoći
zaštititi se od svakog ostatka ove pošasti i dati im dodatnu zaštitu od
užasa koje će zateći na Parmentieru.
Umjesto onog glomaznog zaštitnog odijela kakvog je nosio na
Ixu, Abulurd se odlučio za masku za disanje koja mu je dobro prianjala
uz lice. Testovi provedeni unutar Lige pokazali su da se nakon primarne
zaraze retrovirus brzo raspada, a ovdje je sigurno već prošlo dovoljno
vremena. To je bila ona slamka nade za koju se Liga željela uhvatiti.
Abulurd je usmjerio šatl prema vrhu uzvisine koja se uzdigla nad
Niubbom, pokraj sablasno tihe guvernerove rezidencije. Premda je
otprilike znao što će zateći u Rikovljevom domu, morao je najprije otići
onamo. - Vi me razumijete, gospodine, zar ne? - upitao je Voriana.
- I sam imam osobnih obveza, - rekao je Vorian, uzbuđen i
zabrinut. - Ja idem u središte grada, do bolnice za neizlječive bolesti.
Mogu se samo nadati da je moja unuka još uvijek tamo.
Kako je vrhovni zapovjednik otišao sam, Abulurd je poveo ljude
u bratovu kuću. Vojnici su se raštrkali kako bi pretražili sobe goleme
prazne zgrade. Ako ništa drugo, Abulurd je namjeravao dostojno
pokopati bratovu obitelj. Brzo je prolazio prostorijama, provjeravao
sobe, Koheinu privatnu kapelicu te prostorije za dnevni boravak kojih se
sjećao još od kad je povremeno posjećivao brata.
U središnjim prostorijama pronašao je dva gotovo posve
raspadnuta tijela za koja je pretpostavio da su Rikov i njegova žena.
Plaćenici su pronašli još nekoliko tijela koja su pripadala posluzi, ali
nigdje nije bilo ni traga Abulurdovoj nećakinji. Nagledavši se već
tolikih smrti, posebice tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, više nije
osjećao ni užas niti gađenje promatrajući ostatke koji su bili već gotovo
goli skeleti. Osjećao je samo duboku tugu i žaljenje što nije bolje
poznavao svoga brata.
- Što bi ti, Rikove, mislio o mojoj odluci? - upitao je Abulurd
glasno, stojeći ondje. - Bi li ti razumio zašto želim da me znaju kao
Harkonnena? Ili bi te tvoji vlastiti mitovi ispunili s previše ponosa?
Kasnije, kad su svi sišli u centar grada, bili su iznenađeni silnim
neredom za kojeg se činilo kako je izazvan divljanjem rulje, a ne
samom bolešću. Mnoge zgrade nisu bile ništa do goli zidovi i hrpe
ruševina, prozori su bili porazbijani, a ruševine su ležale razbacane po
ulicama, trgovima i parkovima.
Kad su se momci razišli po tim ruševinama, Abulurd je slijedio
tragove koje je rulja ostavila uništavajući i tako se sve više približavao
skupini spaljenih zgrada. Kod bolnice za neizlječive bolesti zatekao je
Voriana Atreida kako slomljen i bez nade stoji na stubama ispred
zgrade, pokraj jednog porušenog znaka. - Ona nije ovdje, - rekao je.
Unutra nema nikoga. Sve je razoreno.
Abulurd je iskreno suosjećao sa svojim prijateljem. Usred tog
strašnog rata čak je i vrhovni zapovjednik bio samo ljudsko biće,
zabrinut za članove svoje obitelji.
Riskirajući, Abulurd je ušao i vidio daje bolnica detaljno
pretražena i spaljena. - Zašto bi uništili medicinski centar, - upitao je
glasno, kao da mu duhovi mrtvih pacijenata mogu odgovoriti. Jesu li se
to ljudi bili razljutili što liječnicima nije uspjelo izliječiti ih? Kakva je
strašna šteta bila uništiti jedino mjesto gdje se može organizirati obrana
protiv epidemije i olakšati posljednji dani umirućim pacijentima.
- Kad obavimo naš osnovni zadatak, poslat ćemo timove ljudi da
je traže, - rekao je Abulurd Vorianu. - Vi ih možete predvoditi.
Vrhovni zapovjednik je kimnuo. Pošao je na ulicu i tamo
nastavio tražiti. Obojica su znali da uz toliko uništenih podataka ima
vrlo malo izgleda pronaći jednu osobu.
Kasnije toga poslijepodneva, Abulurd i njegovi plaćenici su na
brežuljcima uz daleku periferiju grada otkrili čudnovatu skupinu koja se
tu okupila kako bi podijelili otetu hranu. Ti su ljudi djelovali umorno i
sa strahopoštovanjem su gledali prema malenom liku koji je stajao na
vrhu brežuljka.
Abulurd i njegovi ljudi su im prišli i vidjeli kako je to ćelava,
vrlo mlada djevojka, čija je koža bila tako blijeda da je izgledala kao
prozirno mlijeko. Djevojka im je doviknula: - Jeste li došli pridružiti se
našoj stvari, širiti glas o tome što ljudi trebaju učiniti da bi preživjeli?
Abulurd je pretraživao po svojem sjećanju ne bi li pronašao što
mu je to kod te djevojke bilo tako poznato. Bio mu je potrebno izvjesno
vrijeme kako bi si podesio sjećanje i prepoznao je, usprkos tome što na
glavi nema kosu i usprkos silnoj mršavosti njezinog tijela. - Ravna?
Ravna Butler? - Požurio je naprijed. - Preživjela si! Ja sam Abulurd…
tvoj ujak.
Djevojka ga je gledala. - Zar si došao tako izdaleka da bi nam
pomogao protiv misaonih strojeva? - Raširila je ruke kako bi njima
pokazala prema ranjenom gradu.
- Ova pošast se proširila posvuda, Ravna. Tvoj djed me je poslao
ovamo da se pobrinem za tebe i tvoju obitelj.
- Svi su mrtvi, - rekla je. - Gotovo polovina ih je umrla od kuge,
a mnogi drugi kasnije. Ne znam koliko je ljudi ostalo na Parmentieru.
- Nadam se da je ovdje ono najgore prošlo, ako se virus ponaša
onako kako se predviđa. - Zagrlio ju je. U njegovom je naručju djelo
vala krhko i eterično, kao da bi se mogla raspasti.
- Naša borba tek počinje. - Glas joj je bio snažan poput čelika.
- Ja sam već razaslala poruku. Kult Serene je u zračnoj luci
Niubbe pronašao brodove i oni su napustili Parmentier te otišli na druge
svjetove, noseći poruku koja govori što moramo učiniti.
- A kakva je to poruka, Ravna? - osmjehnuo se Abulurd. Još ju
je uvijek doživljavao kao stidljivu djevojčicu koja je provodila toliko
vremena predajući se religioznosti zajedno sa svojom majkom. – Kakav
je to Serenin kult? Nikada nisam čuo za to. - Tek je sada opazio kako ta
pošast nije samo prouzročila njezino opadanje kose, nego joj je i
pridodala godine tuge i zrelosti. Činilo se da ona predvodi ove ljude.
- Serena je i sama uništavala misaone strojeve, - rekla je Ravna.
- Kad joj je Erazmus ubio njezino dijete, bacila je jednog robota-
stražara s visokog balkona. To je bio prvi udarac kojeg su ljudi zadali
pristalicama Omniusa. Moj cilj je razoriti sve strojeve.
Abulurd je s rastućom zabrinutošću promatrao svoju nećakinju,
pitajući se što to ona smjera. Nije mogao ne prisjetiti se političkih
makinacija i sebičnih poteza Iblisa Ginje protiv kojih se Xavier
Harkonnen borio. Ipak, činilo se da Ravna nema nikakvih sebičnih
aspiracija. Ljudi su se okupili na brežuljku oko tog djeteta koje je
zračilo zadovoljstvom, a gomila je izvikivala njezino ime.
Abulurd je gledao iza sebe u one pocrnjele dokaze razaranja i
rekao nadglasavajući gomilu: - Ti…ti si, Ravna, sve ovo prouzročila?
- To je bilo nužno. Serena mi je rekla da moramo očistiti naše
planete i uništiti sve tehnološke artefakte. Moramo uništiti sve što je
kompjutorizirano, tako da misaoni strojevi više nikada neće moći
preuzeti vlast. Tim demonima se ne smije dopustiti nikakav oslonac ili
će ljudska rasa opet doći u istu opasnost. Dovoljno smo propatili i još
smo uvijek živi, - nastavila je Ravna, gledajući ga svojim prodornim,
zabrinutim pogledom. - Možemo živjeti i bez nekih… udobnosti.
Izgledala je kao model nekoga tko se žrtvuje, ne noseći uza se
ništa od osobnog vlasništva. Vjerojatno je uzimala samo minimum
onoga što joj je najnužnije, ostavljajući mnogo toga u napuštenoj
guverner-skoj rezidenciji.
Uzrujan, Abulurd je posegnuo kako bi dotaknuo nećakinjino
sitno, koščato rame. - Želim, Ravna, da se sa mnom vratiš na Salusu.
Uklo-pit ću te u ostatak naše obitelji.- A ujedno je želio i maknuti je od
ove svjetine.
- Salusa Secundus… - promrmljala je Ravna snenim glasom, kao
da je već zamislila taj scenarij.- Točno je, moji sljedbenici znaju što
ovdje trebaju činiti. U redu, ja sam ovdje na Parmentieru završila sa
svojim poslom. - Zapazio je blijesak u njezinim očima. - Došlo je
vrijeme da svoj posao nastavim negdje drugdje.
Armija Džihada se može pokušati pripremiti za sljedeći
Omniusov plan, ali uvijek ćemo biti iza misaonih strojeva, jer oni
mogu svoje zle misli razvijati kompjutorskom brzinom.
- PRIMERO QUENTIN BUTLER privatna pisma za Wandru
Kad je Abulurd otišao s vrhovnim zapovjednikom Atreidom na
Parmentier, Quentin Butler je osjetio teret odgovornosti znajući da mora
zaštititi glavni svijet Lige. Odlukom Vijeća Džihada primero je bio
vrhovni časnik saluškog sustava. Nikada nije osjetio potrebu da odvoji
trenutak vremena za sebe ili uzme ma i dan odmora. Sada je već
nekoliko mjeseci, još od onog dana kada je pouzdan glasnik stigao od
Rikova donoseći vijest o pošasti koju im je poslao Omnius, osjećao
opasnost u kojoj bi ljudi mogli biti izloženi velikoj pogibelji.
Zato je Quentin sebe svakoga dana tjerao sve više, prihvaćao se
zadataka koje nije nužno trebao obaviti baš on i želio je u isto vrijeme
biti na svakom mjestu. Vojnici Džihada kojima je zapovijedao mogli su
u vrijeme stalnog kaosa, karantena i brodova za spašavanje stanovništva
koristiti svoje slobodno vrijeme, ali Quentin to nije koristio. Njegov sin
Faykan bio je isto takav. Radije nego da iskoristi svoj itekako zaslužen
odmor, ponudio je provesti te dane birajući patrole po rubnim
područjima saluškog sustava.
- Ti i ja predstavljamo lijep primjer našim vojnicima. Zamisli sa
mo… primero zajedno s visoko rangiranim i često odlikovanim
segondom provode na straži dosadne sate.
Iz komlinije se začulo Faykanovo tiho smijanje. - Ne događa se
baš često da nam misaoni strojevi dopuste osjetiti dosadu, primero. Za
sada nemam išta protiv.
- Bojim se da Omnius ima i drugih zamisli, osim širenja kuge.
Sada smo tako ranjivi.
- Morat ćemo budno pripaziti, - rekao je Faykan.
Ta dva muškarca su modificirala dalekometne kindal letjelice i u
komuniciranju ih je dijelilo tek nekoliko svjetlosnih sekunda međusobne
udaljenosti pa su tako bili dovoljno blizu da bi mogli voditi duge
razgovore. Primero je uživao u tim jednostavnim razgovorima više nego
u bilo kakvom odlasku u kakvo ljetovalište Lige prilagođeno
razmaženim plemićima. Na izvjestan način, mada je priznavao da je
nepravedno oštar prema Abulurdu, smatrao je Faykana svojim jedinim
preostalim sinom.
Još od vremena kada je bio mladić, Quentin je bio ratni heroj, a
tu svoju reputaciju zaradio je u armiji Džihada nakon uspješnog
osvajanja Parmentiera, jedne od onih pobjeda Džihada koje su najviše
iznenadile. Premda je tada bio tek poručnik, porazio je daleko jače
snage borbenih robota koristeći se lukavstvima kojima se ponosio čak i
sam vrhovni zapovjednik Vorian Atreid. Kasnije se nikada nije uspio
otarasiti nadimka “Osloboditelj Parmentiera”. Tijekom svečanosti mu je
prekrasna Wandra Butler svojeručno pričvrstila odličja. Zaljubljen do
ušiju, Quentin joj se počeo udvarati. Bili su savršen par i kad su se
naposljetku vjenčali prihvatio je, umjesto vlastitog prezimena, slavno
ime Butlerovih.
Premda je u njezinom tijelu i sada bilo života, pitao se kakav bi
im život bio da ona nije pri rođenju Abulurda doživjela udar i da mu je
tako bolest nije oduzela. Napravio je grimasu pri pomisli na tog
njihovog najmlađeg sina koji je sada za sebe odabrao omraženo ime.
Harkotmen!
Wandrina obitelj je desetljećima postojano nastojala prevladati
tu sramotu koju im je njihov pokojni patrijarh nanio. Radili su
ekstravagantna djela, žrtvovali su se, odricali se svojih života u korist
tog beskonačnog Džihada. A sada je taj šašavi Abulurd… i to svojim
vlastitim izborom!… odabrao poništiti sav taj učinjen trud podsjećajući
svakoga na neoprostive zločine koje je počinio Xavier Harkonnen.
Gdje li je to Quentin pogriješio? Abulurd je bio inteligentan i
imao je dobro obrazovanje, trebao bi postupati drukčije. Ako ništa
drugo, barem je o tim stvarima trebao najprije raspraviti sa svojim
ocem, ali sada je ta agresivna odluka bila provedena u djelo.Quentin se
nije mogao suočiti s njim, a nije si mogao dopustiti ni posve se odreći
najmlađeg sina. Možda će se Abulurd jednoga dana iskupiti. Quentin se
samo mogao nadati kako će živjeti dovoljno dugo i doživjeti taj dan…
Za sada je imao samo Faykana.
Njih dvojica su provodili su sate ćaskajući o starim vremenima.
U mladosti su i Faykan i Rikov bili vragoljasti pa su ta slavna Braća
Butler bila dokaz očevog mota “Butlerovi nisu ničije batleri”. Ti
impulzivni mladići su znali iskriviti dobivene naredbe, ignorirali su
izravne zapovijedi i ostavili su svoj trag u povijesti Džihada.
- Nedostaje mi, oče, - rekao je Faykan - Rikov se mogao boriti
još mnogo godina. Da mu je barem bila pružena prilika poginuti u bitci,
a ne da ovako umre u krevetu, od tog prokletog virusa.
- Ovaj sveti rat je oduvijek bio neka kušnja, - rekao je Quentin.
- Ili nam kali karakter i čini nas jačim ili predstavlja peć u kojoj
će izgorjeti oni slabi. Drago mi je, Faykane, da ti spadaš među ove
posljednje. - Rekavši to, upitao se bi li Abulurd spadao u neku drugu
kategoriju. Da nije bilo te dobronamjerne mentorske skrbi vrhovnog za
povjednika Atreida i moći obitelji Butler, Abulurd bi bez sumnje bio
nekakav činovničić koji bi organizirao dostavu namirnica na izolirane
postaje.
U posljednje vrijeme Faykan je počeo živjeti smirenije, više
zagledan u prostrane političke pejzaže Lige nego u avanture. Rekao je
kako bi radije vodio ljude i društvo nego svojim naredbama slao vojnike
u smrt.
- I ti si se, oče, promijenio, - istakao je Faykan. - Znam da ti
nikada ne bi izbjegavao dužnosti, ali promatrao sam tvoj stav. Čini mi
se da više nisi srcem u tim bitkama. Jesi li se umorio od rata?
Quentin je oklijevao duže negoli je trajala stanka potrebna za
prijenos njegovih riječi. - Kako se ne bih umorio? Džihad već toliko
dugo traje, a i te smrti Rikova i njegove obitelji su me teško pogodile.
Otkad se ova pošast pojavila, to više nije rat koji je meni razumljiv.
Faykan je ispustio nekakav zvuk kojim je izrazio slaganje. - Ne
bismo se ni trebali truditi shvatiti Omniusa. Ali moramo ga se bojati i
stalno biti na oprezu, čekajući kada će se pojaviti s nekim novim
planom.
Quentin i Faykan su polako širili svoju mrežu ophodnji. Mada je
primero polako krstario hladeći besposlene motore svoje letjelice i
uvučenih štitnika, ipak nije drijemao. Pustio je da mu misli lutaju,
zaokupljen uspomenama i žaljenjima. Ipak, cijeli život proveden u
ratovanju… što na tlu, a što na zapovjednom mostu broda… naučilo ga je
spremno reagirati na i najmanju neobičnost. Samo blijesak nekog
neočekivanog pokreta mogao je značiti napad.
Mada njegov skener velikog dometa nije otkrio nikakve
neobične aktivnosti, samo nekoliko sitnih treptaja ispod praga pogreške
instrumenta, Quentin je otkrio neki svjetlucav metalni objekt.
Reflektirana svjetlost bila prejaka da bi taj predmet mogao biti
jednostavno neki kamen ili čak komet. To je bio geometrijski oblik s
glatkim metalnim oklopom… plosnate i glatke stjenke nekog umjetno
proizvedenog objekta kojeg njegovi senzori nisu očitali.
Quentin je promatrao svoje zaslone i lagano pokrenuo svoje kin-
dal motore, povećavajući ubrzanje samo toliko da smanji udaljenost i
ustanovi što je to vidio. Želio je to javiti Faykanu koji je također bio
unutar dometa komunikacija, ali bojao se da bi čak i emisija preko
osigurane linije pobudila pozornost ovog tihog uljeza.
Tajanstvena letjelica je upravo napuštala sustav, ubrzanjem tek
dovoljnim da nadjača gravitacijsku silu zvijezde. Kako taj uljez nije
proizvodio nikakvo umjetno pulsiranje energije, tako nije bilo ni
vjerojatno da će ga zapaziti na dalekometnim skenerima Lige. Ali
Quentin ga je zapazio i primicao mu se sve dok konfiguracija nije bila
nepogrešivo prepoznatljiva: brod misaonih strojeva, robotizirana
izviđačka letjelica poslana sa zadatkom špijuniranja Salusu Secundus.
Oprezno se krećući, kao da se boji da bi i neki tih zvuk u
njegovom kokpitu mogao upozoriti neprijatelja koji se ovako lukavo
kreće, napunio je brzometne topove i dva samonavodeća raketna
sustava. Quentin je pažljivo fiksirao koordinate mete.
Tada je zapazio nagli porast energije neprijateljskog broda, kao
da je nešto posumnjao. Jedna zraka za aktivno istraživanje zatitrala je
duž trupa Quentinovog broda. Pokušao je zarobiti odraznu zraku, no
neprijateljski brod ju je odmah ubrzao. Quentin je silno pojačao brzinu,
što ga je bacilo natrag na njegovo sjedalo i otežalo mu čak i podizanje
ruku kako bi njima dohvatio uređaje za upravljanje brodom.
Uvučenih usana i osjećajući pritisak u plućima, Quentin je
poslao izravni signal Faykanu, ma gdje ovaj u tom trenutku bio. -
Pronašao robota… špijunsku letjelicu! Pokušala je pobjeći iz sustava.
Moram… pokušati zaustaviti je. Tko zna… kakve podatke su pokupili.
Naglim povećanjem brzine Quentin je napola zatvorio prolaz, ali
robotska je letjelica jurnula takvim ubrzanjem kakvo ni jedno ljudsko
biće ne bi moglo preživjeti. Prije no što je odustao, Quentin je ispalio
svoje brzometne topove. Ti projektili su letjeli daleko brže nego je to
mogla Quentinova kindal letjelica i širili su se kao roj smrtonosnih
osica.
Quentin je zadržao dah promatrajući kako te točkice skreću…
prema zadanoj meti. Ali u posljednjem trenutku je robotska letjelica
nestala ostavivši tek zapanjujući nejasni prizor koji je posve sigurno
nadilazio materijalne granice metala iz kojih se tradicionalno proizvodi
trup broda. Granate koje je Quentin bio poslao eksplodirale su,
pronoseći valove energije i vibracije kroz prazan prostor. Robotski brod
je nastavio ubrzavati, mada je počeo i nepredvidivo vrludati, kao da ili
pokušava izmicati ili je na neki način oštećen.
Quentinu je pošlo za rukom još ubrzati, mada se gotovo
onesvijestio, premda je shvatio da nikada neće sustići robota. Srce mu je
još više otežalo kad mu je olovna težina gravitacije pritisnula grudi.
Robotski špijunski brod će umaknuti! Nije bilo načina da ga se zaustavi.
Proklinjući to što nije uspio, smanjio je brzinu i ponovo duboko
udahnuo boreći se protiv vrtoglavice.
Na trenutak je pomislio kako je to halucinacija, a onda je
prepoznao Faykanov kindal kako juri prema uljezu.
Robotska letjelica ga je prekasno spazila. Faykan je već otvorio
vatru. Dvije od sedam projektila koje je njegov sin ispalio pogodili su
cilj i detonirali udarivši o trup broda. Eksplozije su usmjerile snagu u
nekoliko različitih smjerova, a letjelica se prevrtala dok je iz nje sukljao
plamen i kugle rastopljenog metala. Svjetlost njegovog pregrijanog
stroja je bljesnula i onda se ugasila.
Robotska se letjelica vrtjela posve izvan kontrole, dok su joj se
dva kindala Lige približavala, pokušavajući je zrakama stabilizirati.
Radeći zajedno, vukli su letjelicu kao što bi grabežljiva vukli sočan
komad mesa.
- Budi na oprezu, - poručio je Quentin kroz komliniju. – Možda
se samo pretvara da je mrtav.
- Pogodio sam ga dovoljno jako da će se zauvijek pretvarati da je
mrtav.
Leteći jedna uz drugu, kindal letjelice su napokon zaustavile
krivudanje neprijateljskog broda. Quentin i Faykan su u svojim
kokpitima na brzinu navukli zaštitna odijela. Misaoni strojevi nisu imali
potrebe za takvim sustavima za održavanje života pa je bilo malo
vjerojatno da je unutrašnjost neprijateljskog stroja bila pod dovoljnim
tlakom.
Quentin i Faykan su izašli iz svojih kindala i lebdjeli pričvršćeni
za zarobljenu letjelicu. Surađujući, poslužili su se alatom kako bi
presjekli otvor u trupu broda i uvukli se u unutrašnjost. Kad su konačno
napravili otvor dovoljno velik da se mogu u svojim nezgrapnim
odijelima provući kroz njega, pred njima se pojavio opaki borbeni robot.
Nekolicina njegovih udova bila je načičkana raznim oružjem i okretali
su se kako bi što bolje mogli zahvatiti ovu dvojicu ljudi.
Quentin je već pokraj sebe imao spreman impuls-generator za
skrembliranje pa je mlaz uperio prema rupi koju su probili u trupu
broda, no ostatak se odbio i probio se kroz robota. Robot, građen za
borbu, počeo se grčiti i trzati, nastojeći nekako resetirati svoje sustave
izrađene od gel-krugova.
Faykan se uvukao unutra. Koristeći se masom vlastitog tijela, on
je u tom području niske gravitacije izbacio robota iz ravnoteže. Robot je
zateturao, još uvijek se trzajući, nesposoban da se resetira.
- Nabasali smo na pravu nagradu, - rekao je Faykan. – Možemo
mu promijeniti sustav pa ga reprogramirati za podučavanje majstora
mačevanja na Ginazu, baš kao što je onaj robot kojeg tamo imamo već
generacijama.
Quentin je malo porazmislio o tome, a onda je odmahnuo
glavom. Već sama pomisao na to ga je ljutila. - Ne, ne slažem se. -
Pojačao je pulsiranje skremblera, što je robota pretvorilo u nepokretnu
gomilu metalnog otpada. - Daj da sada pogledamo je li ovaj prokleti
stroj zaista njuškao oko Saluse.
Još davno, kad je Quentin polazio osnovni časnički tečaj kod
Vo-riana Atreida, naučio je one najosnovnije stvari o sustavima
podataka pohranjenih u misaonim strojevima. Smatrajući sebe
savršenim, sveum stoljećima nije mijenjao svoj operativni sustav, tako
da su Vo-rove informacije vrijedile tijekom cijelog trajanja Džihada.
Sada je Quentin pošao do kontrola deaktivirane špijunske
letjelice. Faykan je smrknuto promatrao taj sustav, pokušavajući shvatiti
svrhu goleme konveksne sprave postavljene s vanjske strane letjelice. -
To su senzori širokog dosega i projektori za izradu karata. Ovaj brod je
snimao praktički sve što se odnosi na sustav Saluse.
Quentin je promijenio smjer tijeka energije kako bi mogao
pregledati sustav podataka unutar robotizirane letjelice. Trebalo mu je
malo vremena dok je shvatio sve to što je vidio, a onda i još nekoliko
dodatnih trenutaka dok je procijenio zastrašujuću veličinu onoga što je
robotizirana letjelica učinila.
- Ovo je prepuno podataka o Ligi Svjetova: o našoj obrambenoj
moći, o našim resursima… i o tome koliko jako nas je ova pošast
pogodila. Ovdje su sakupljeni svi podaci o našoj ranjivosti! Ovaj brod je
promatrao desetak svjetova Lige i provjerio cjelokupni plan invazije.
Čini se da će glavni cilj biti Salusa Secundus. - Pokazao je na
trodimenzionalne karte, na brojne rute koje su strojevi automatski
ucrtali pronalazeći putove s najslabijim vojnim otporom. - Ovdje je sve
što je Omniusu potrebno za planiranje totalne invazije!
Faykan je pokazao na jedno polje u tim zapisima. - Sudeći po
ovome, diljem Lige je poslano stotinjak ovakvih brodova.
Quentin je kroz svoju prozirnu kacigu pogledao sina i shvatio da
je ovaj došao do istog zaključka. - Sada, kad nam je i vojska i
stanovništvo devastirano ovom pošasti, sada bi Omniusu bilo idealno
vrijeme za započinjanje njegovog konačnog općeg udara.
Faykan je kimnuo. - Misaoni strojevi su slobodnom
čovječanstvu namijenili nešto vrlo neugodno. Dobro je što smo ovoga
uhvatili.
Špijunska je letjelica bila prevelika da bi je kindal izviđački
avioni mogli tegliti natrag u unutrašnji prostor. Quentin je odvojio
jezgru kompjutorske memorije i ponio je sa sobom, dok je Faykan na
trup onesposobljenog broda pričvrstio jasnu oznaku kako bi se tehničari
Lige mogli vratiti ovamo i analizirati letjelicu.
U ovom trenutku oba su muškarca imala samo jedan prioritet:
vratiti se u Vijeće Džihada i tamo podnijeti izvješće o novostima.
Naučeni smo ratovati mačevima, snagom i krvlju. Ali kako
ćemo obraniti sebe i ostatak čovječanstva kad u borbu protiv nas
misaoni strojevi pošalju nevidljivog neprijatelja?
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Kada su nakon pojave kuge Istian Goss i Nar Trig došli na Ix,
tamo nije bilo strojeva protiv kojih bi se borili, a gotovo dvije trećine
stanovništva je pomrlo. Poljoprivredna polja i skladišta hrane bila su
spaljena tijekom pobuna; kolera se zavukla u sustave opskrbe pitkom
vodom. Oluje, koje su dolazile jedna za drugom, ostavile su već
oslabljene preživjele bez krova nad glavom. Mnogi od onih koji su se
oporavili od bolesti sada su jedva mogli hodati, jer su ih posljedice
bolesti pretvorile u invalide.
Ljudska rasa je bila obogaljena, borila se za goli opstanak i imali
su vrlo malo energije i resursa za organiziranje bilo kakvog napada na
stvarnog neprijatelja.
Tijekom ovih mjeseci otkada su napustili Honru, ova dva
novopečena majstora mačevanja su dva puta ulijetali u manje svemirske
bitke s misaonim robotima. Zajedno su s Armijom Džihada opkolili i
napali dva golema Omniusova ratna broda koje s kasnije zaplijenili i
preuredili u brodove za ljudsku uporabu. Ali pošast koja ih je zahvatila
ubila je tolike vojnike i prisilila na odgađanje toliko pomno planiranih
vojnih operacija da su ova dva plaćenika većinu svojeg vremena
provodila sudjelujući u operacijama spašavanja i pomoći pri oporavku.
Nasreću, onaj retrovirus brzo se širio među svojim žrtvama, a
onda se naglo gasio. Sada, mjesec dana nakon pojave posljednjeg
prijavljenog slučaja oboljenja na Ixu, Istian i Trig su mogli pomagati ne
izlažući se nepotrebnom riziku da se i sami zaraze. Niti jedan od njih
više nije imao ni najmanju zalihu melangea.
U samom početku je posada na Ixu uzimala tešku opremu za
kopanje pa su brojna tijela umrlih bacali u špilje, a onda bi otvore u
takve špilje raznijeli eksplozivom te ih tako zatvorili. Nedavno su se,
pak, pripadnici fanatičnog pokreta Mučenika pobunili, prigovarajući čak
i zbog posjedovanja takve vrste strojeva kakvi su bili ti namijenjeni
kopanju, obarajući se na te teške strojeve kao bolne podsjetnike na
razaranja koja su prouzročili misaoni strojevi.
Kad bi Istian znao izjaviti kako je ponašanje Mučenika
nerazumno i kratkovidno, Trig ga je uglavnom samo promatrao onim
bezizražajnim pogledom. Skrivena snaga Džihada je oduvijek bila
emocionalna, motivirajuća snaga koja je ljude gurala naprijed. - Njihova
slijepa vjera je nadjačala njihovu potrebu da ih se u nešto uvjeri,- rekao
bi Trig.
- Oni su jaki na neki sebi svojstven način.
- Ti ljudi su svjetina, i to bijesna svjetina, - Istian je stavio svoje
ruke na bokove, a svoje brončano lice okrenuo prema nebu. Zrak je bio
pun dima koji je dolazio od vatri što su ih stanovnici Ixa morali paliti
kako bi očistili kugom zaražena skloništa i spalili ostatke otpada
dobivenog uništavanjem strojeva. - Neće biti nikoga tko bi ih nadzirao.
Možda bi bilo bolje da ih pustimo osloboditi taj njihov bijes tako da i
on, poput ove pošasti, sagori u nekom svom vlastitom plamenu.
Trig je, obuzet nekom tužnom frustracijom, odmahnuo glavom.
- Mogu razumjeti potrebu tih ljudi, ali to nije nešto za što je
jedan majstor mačevanja školovan. Mi nismo ničije dadilje…
Kasnije toga dana naišli su na skupinu Mučenika staklastih
pogleda koji su nosili cijelu zbirku zaplijenjenih pulsirajućih mačeva i
ručnog oružja od kojeg je mnogo izgledalo oštećeno i popravljano na
vrlo jadan i primitivan način. Za ostatak oružja se činilo da uopće ne
funkcionira, ali su ga ljudi grabili kao da su se domogli kakvog blaga.
- Gdje ste se domogli ovog oružja? - upitao je Istian. - To je bilo
izrađeno za majstore mačevanja koji se obučavaju na Ginazu.
- Mi smo majstori mačevanja kao i vi, - odgovorio je vođa. –
Ovo smo oružje pronašli među mrtvim tijelima. Ruka Svete Serene nas
je tamo odvela.
- Ali odakle je to došlo? - upitao je Istian, izbjegavajući
religioznu konotaciju. Bilo je očito da su oni voljni napraviti izuzetak i
koristiti se tehnologijom tako dugo dok su je mogli okrenuti protiv
misaonih strojeva.
- Tijekom godina ovdje je poginulo mnogo plaćenika, - istakao
je Trig. - Od prvog osvajanja Ixa kada je Jool Noret razorio Omniusa pa
do druge obrane kada je Quentin Butler odbio napad misaonih strojeva
pa sve do sada, do ove pošasti. Mora daje ovdje ostalo mnogo
plaćeničke opreme za koju se ne zna čija je.
- Naša je - rekao je vođa. - I mi smo majstori mačevanja.
Istian se namrštio, ne želeći vidjeti kako ovi ovdje bagateliziraju
ponosno ime njegove braće. - Tko vas je podučavao da biste postali
majstori mačevanja prema visokim standardima Ginaza? Tko je bio vaš
sensej?.
Čovjek se namrštio i pomalo arogantno i svisoka pogledao Istia-
na. - Nas nisu trenirali pripitomljeni strojevi, ako je to ono što želite
znati. Mi samo slijedimo naš vlastiti put i viziju uništenja strojeva baš
onako kako i vi to možete!
Trigje iznenadio Istiana uzevši ozbiljno ovu zbrda-zdola
okupljenu skupinu. - Mi ne dovodimo u pitanje vašu odlučnost.
- Pojednostavni to svoje taktiziranje, - dodao je Istian oštrim
tonom. - Ovi ljudi će rukovati sofisticiranim pulsirajućim mačevima tek
malo bolje nego da u ruci drže kuku i motiku.
- Troje Mučenika su nam inspiracija i oni nas vode, - zarežao je
vođa. - Znamo kamo trebamo ići. Na Ixu više nema tih demonskih
strojeva, ali mi ćemo našim brodom otići izravno na Corrin u borbu s
Glavnim Omniusom i njegovim zlim slugama.
- Niti govora! Corrin je središnje uporište misaonih strojeva.
Tamo će vas uništiti, a bez ikakve svrhe. - Istian se prisjetio što se bilo
dogodilo nakon prvog napada robota na Peridot Koloniju, odakle
potječe Trigova obitelj. Jedna grupa vojnika Džihada, puna entuzijazma,
odbila je poslušati naredbe i sama se uputila napasti Corrin. Sve su ih
pobili obrambeni roboti.
- Ako želite, slobodno možete poći s nama, - rekao je vođa,
iznenadivši Istiana.
Prije negoli se stigao s nevjericom nasmijati, opazio je kod svog
prijatelja tvrd izraz lica. - Nemoj ni pomisliti na to, Nar.
- Pravi majstor mačevanja će uvijek porazmisliti kad mu se pruži
prilika boriti se protiv stvarnog neprijatelja.
- Sigurno bi vas pobili, - rekao je Istian.
Činilo se da se Trig razljutio na njega. - Svi znamo da ćemo
jednoga dana umrijeti. Bio sam spreman na to još kada sam trenirao na
Gi-nazu… a bio si i ti. Zašto bi se bojao opasnih situacija ako u sebi
nosiš duh Joola Noreta?
- Ne radi se samo o opasnosti, Nar… to je samoubojstvo. Ali čak
niti to nije ono zbog čega se protivim, protivim se jer je to strašno
besmisleno. Da, možete pobiti šačicu borbenih robota prije nego oni vas
unište, no kakva je korist od toga? Tim nećete učiniti ništa za
čovječanstvo, a Omnius će jednostavno ponovo napraviti svoje strojeve.
Nakon tjedan dana sve će biti kao da nikada i niste otišli na Corrin.
- To će biti udarac koji će pomoći Džihadu, - bio je ustrajan
Trig.
Bolje nego ostati ovdje i promatrati kako se preživjeli valjaju u
bijedi i prljavštini. Ovdje im ne mogu pomoći, ali mogu učiniti nešto
boreći se protiv Omniusa.
Istian je odmahnuo glavom. Činilo se da je vođa Mučenika u
svojoj odluci čvrst poput stijene i pun strasti kao i ranije. - Rado ćemo
povesti sa sobom jednog majstora mačevanja, ako ne i obojicu. Imamo
svemirski brod. Ovdje su ostali mnogi brodovi kad je Ix bio u karanteni
i kada su mnogi piloti umrli. Bilo nam je zabranjeno letjeti na ostale,
nezaražene planete Lige, ali sada to više nije važno.
Istian se nije mogao prisiliti da mu prestane proturječiti, - Znači,
želite uništiti sve strojeve, osim pulsirajućih mačeva i svemirskih
brodova, jer su vam ovi korisni. Vaš plan je jednostavno ludost…
- Istiane, zar te je strah pridružiti mi se? - Trigov glas je zvučao
razočarano.
- Nije me strah, ali sam previše razborit da bih to učinio. Uz duh
Joola Noreta ne idu samo borbene vještine i nepokolebljiva hrabrost,
nego i mudrost. Mene ovo ne privlači.
- Ali mene privlači, - bio je ustrajan Trig, - i ako poginem u
borbi protiv tih demonskih strojeva moj duh će ojačati i ponovo ću se
roditi u sljedećem naraštaju Ginaz boraca. Mi se možemo ne slagati s
ovim ljudima, Istiane, ali oni vide istinu i put kojeg ti ne želiš priznati.
Rastužen, Istian je mogao samo kimnuti. - Plaćenici s Ginaza
rade neovisno. Oduvijek smo tako postupali i nije sada moje govoriti što
moraš učiniti, a što ne. - Gledajući ovu čudnu skupinu entuzijasta koja
je čvrsto držala svoju kolekciju spašenog oružja, olako je predložio. -
Možda ćeš ih tijekom puta na Corrin stići naučiti kako se s ovim rukuje.
- I namjeravam to učiniti. - Trig je ispružio ruku i stisnuo
prijateljevu desnicu. - Ako Sveta Serena bude tako htjela, ponovo ćemo
se sresti.
- Ako Sveta Serena bude tako htjela. - Ali u dnu duše Istian je
znao kako za to postoji slaba nada. - Dobro se bori i neka tvoji
neprijatelji brzo pokleknu. - Nakon trenutka oklijevanja kratko je i
snažno zagrlio svog starog prijatelja, znajući da možda nikada više neće
vidjeti Nara Triga.
Dok je njegov prijatelj odlazio čvrstim korakom i uzdignute
glave, predvodeći skupinu samoukih boraca, Istian mu je po posljednji
puta doviknuo: - Čekaj, moram te nešto pitati! - Trig se okrenuo i
pogledao ga kao da pred sobom ima nekog stranca. - Nikada te nisam
pitao koje je ime bilo ispisano na koraljnoj pločici koji si na Ginazu ti
izvukao iz košare? Čiji duh živi u tebi?
Trig je oklijevao kao da već dugo vremena nije razmišljao o tom
pitanju, a onda je posegnuo u vrećicu koja mu je visjela za pojasom i iz
nje izvukao disk. Okrenuo ju je tako da je Istian mogao vidjeti njezinu
poliranu površinu… posve praznu, bez ikakvog imena na njoj. Kao da
baca novčić, dobacio je pločicu Istianu, koji ju je uhvatio na svoj dlan.
- Nemam duha koji bi me vodio, - rekao je Trig. Ja sam novi
majstor mačevanja. Stvaram svoje vlastite odluke i svoje vlastito ime.
Razvoj je sluga Smrt.
- NAIB ISMAIL, parafraza zensunijske sutre
Bez obzira na to koliko se svijet oko njega mijenjao, pustinja je
ostajala jasna i smitena, golema, otvorena i vječito čista. Ipak, ovih dana
se činilo da Ismail mora, samo da bi pronašao svoj mir, u nju zalaziti
sve dublje i dublje.
Težak život na Arrakisu i njegova izoliranost stoljećima su
odbijali uljeze. No sada je, zbog kuge, začin predstavljao previše jak
izazov pa se stranci više nisu mogli držati podalje. Ismailu se to nije
nimalo sviđalo.
Crv kojeg je dozvao svojim upornim udarcima udaraca bio je
malen, no Ismailu to nije smetalo. Nije se mislio na njemu otisnuti na
dalek put. Trebalo mu je samo da pobjegne od ove bučne glazbe s
drugih svjetova i od tih stranih tkanina kričavih boja kojima su ga sada
okruživali i njegovi vlastiti ljudi. Bilo mu je potrebno odvojiti malo
vremena za sebe kako bi pročistio svoje srce i misli.
Pomoću kuke i užeta popeo se na crva, vještinom koju je usvojio
mnogim desetljećima vježbe. Nakon što je s ostalim odbjeglim
robovima pobjegao s Poritri’na i brod im se srušio ovdje, beskrajno
strpljiva Marha mu je pokazala kako se jaši na crvima, ustrajavajući na
tome kako je to nužan dio da bi se mogla razumjeti legenda o Selimu
Jahaču Crva. Kako mu je nedostajala…
Sada, u bojama prvog svitanja, Ismail se držao za grubu,
ljuskavu površinu leđnih dijelova kolutića crva, nalik golemim
prstenima. Godio mu je topao vjetar pun pijeska koji mu je puhao u lice,
onaj šuštav zvuk struganja pijeska koji je pratio kretanje crva. Te dine,
ta golema pustoš, nekoliko stijena i vječiti vjetar, osamljene biljke i
životinje. Svaka dina se spajala sa sljedećom, pustoš s pustoši. Vjetrom
uskovitlan pijesak zamaglio je obzor, zamračio izlazeće sunce.
Nemajući u vidu neki određeni cilj, samo želeći biti sam, puštao
je životinji na volju da sama bira smjer. S njim su jezdile i uspomene
dok je razmišljao o desetljećima teškoća i promjena… i naposljetku
sreće.
Bezbrojni duhovi su pratili Ismaila kroz pustoš krajolika, no
njegove uspomene nisu bile zastrašujuće. Prihvatio je gubitak prijatelja i
obitelji i bio je zahvalan na vremenu koje je proveo s onima koje je
volio.
Prisjećao se sela podignutog na močvarnom tlu Harmonthepa
kad je bio malen dječak, a onda vremena odrastanja kada je bio rob na
Poritrinu, a prije bijega na Arrakis bio je prisiljen raditi na poljima, na
imanju izumitelja Holtzmana i u brodogradilištima. Dvije od tih sablasti
uspomena bile su nejasne, jer je dugo vrijeme učinilo svoje: uspomena
na ženu i na mlađu kćer. Trebao mu je časak da bi se prisjetio njihovih
imena, toliko je već vremena prošlo. Ozza i Falina. U vrijeme
robovskog ustanka bio je prisiljen ostaviti ih. Nasukan ovdje, konačno
je uzeo drugu ženu… a ni Marhe više nema. Osjetio je kako ga u očima
bocka pijesak, ili suze. Nije želio na ovakav način rasipati tjelesnu
tekućinu.
Ismail je preko lica i cijele glave navukao tkaninu kako bi se
zaštitio od dnevne žege. Nisu mu bile potrebne nikakve karte terena, jer
kružit će uokolo i pronaći put kući. Nakon tolikog vremena, Ismail više
nije sumnjao u vlastite sposobnosti.
U zraku se osjećala jaka aroma začina, probijajući se čak i kroz
čepove kojima je zatvorio nosnice. Crv ga je nemilice razbacivao
prolazeći kroz crveni pijesak. Mada je većinu svojeg života proveo
jašući te divovske crve, Ismail nije razumio njihovo ponašanje. Nitko to
nije razumio. Šai-Hulud je imao svoje vlastite misli i putove koje obični
ljudi nisu mogli dovoditi u pitanje.
Pri zalasku sunca uputio se prema dugom nizu stijena i odlučio
se tu ulogoriti. Kad je stigao na to osamljeno mjesto, njegove su se oštre
oči stisnule i onda je udahnuo brzo i ljutito, ugledavši sjajan metal i
okrugle oblike… u tom osamljenom kamenom otoku izniklo je malo
selo. Ismail se nije mogao sjetiti da gaje zapazio tijekom svojih ranijih
dolazaka ovamo. Naglim pokretom trznuo je kuke kako bi skrenuo crva
od te mrlje civilizacije pa skrenuo uokolo, na suprotnu stranu grebena,
desetak kilometara dalje. Iz grada bi ga, pri ovim raskošnim bojama
sutona, netko mogao vidjeti kako je objahao ovu grdosiju. Nije važno.
Priče o Selimu Jahaču Crva i njegovim banditima bile su opće poznate…
među ovim rojevima došljaka s drugih svjetova širile su se i postigle
stupanj praznovjerja.
Na udaljenom kraju grebena pustio je umornog crva da utone
medu plitke dine. Ismail je skočio podalje od grube površine kože te
životinje, a crv se ukapao dublje ispod dina. Usprkos svojim godinama,
Ismail je osjećao kako ga kretanje pomlađuje. Koračao je
neujednačenim korakom i popeo se među stijene gdje će biti na
sigurnom.
Tamo je pronašao.-točkaste lišajeve i korov koji je rastao iz
pukotina; zorni dokaz kako je život žilav i kako se lako oporavlja.
Nadao se da će njegov narod steći iste sposobnosti i da neće postati
slabi i razmaženi, usprkos El’hiimovim pokušajima da ih namami da
napuste tradicionalni način života.
Kad je Ismail pronašao mjesto za spavanje i plosnat kamen na
kojem će pripremiti hranu, odjednom je ostao zapanjen primijetivši
znakove koji su ukazivali na to da su i ovuda prošli ljudi. Ove tragove
nije ostavio netko iz pustinje, nikakav ekspert za zensunitski način
života i tehnike preživljavanja. Ne, ovo su bili glupavi i nepromišljeno
ostavljeni tragovi došljaka, nekoga tko nije znao ništa o Arrakisu.
Nakon što je trenutak porazmislio, ljutito je počeo slijediti taj
trag… otiske nogu koje su se vukle po pijesku, nekoliko odbačenih
komada alata, precijenjene metalne stvari kupljene u Arrakis Citvju.
Ismail je pokupio kompas koji je bio sjajan i nov i nije se iznenadio
kada je vidio da ne radi. Nešto kasnije naišao je na praznu čuturu za
vodu, a onda i na rastrgan ambalažni papir za zamatanje hrane. Mada je
znao kako će pustinja i vrijeme izbrisati sve te tragove, gadilo mu se
kada je vidio kako ti stranci prljaju djevičansku čistoću pustinje. Ubrzo
je naišao na razderanu odjeću. Fina tkanina nije bila stvorena za ovakve
vremenske uvjete i neumorno prženje sunca.
Konačno je Ismail došao i do samog uljeza. Spustio se niz
stijene i došao do pijeska gdje je mogao pratiti rub grebena pokraj
oceana dina. Činilo se da je taj čovjek pokušavao pronaći put natrag do
onog novog naselja koje je kilometrima daleko. Ismail je stajao pokraj
gotovo golog, suncem opečenog muškarca koji je stenjao i kašljao, još
uvijek živ, ali vjerojatno ne još dugo.
Barem ne ako mu se ne pomogne.
Stranac je podigao crno lice puno plikova, otkrivajući oštre crte
lica i oči između kojih je bio vrlo malen razmak, gledajući u Ismaila kao
da gleda u nekog demona punog žudnje za osvetom… ili u anđela koji će
ga spasiti. Ismail se sjetio. Bio je to onaj čovjek s Tlulaxa kojeg su on i
El’hiim sreli u Arrakis Citvju. Wariff.
- Potrebna mi je voda, - jedva je izustio čovjek. - Molim vas, po-
mozite mi.
Svi mišići na Ismailovom tijelu su se ukočili. - Zašto bih? Vi ste
Tlulakšanin, lovac na robove. Vaši ljudi su mi uništili život…
Činilo se da ga Wariff ne čuje. - Pomozite mi. U ime vaše… vaše
vlastite savjesti.
Naravno, Ismail je uza se imao sve nužne namirnice. Nikada ne
bi krenuo na put, a da nije posve opskrbljen. Imao je malo toga što je
bilo višak, ali uvijek je u zensunijskom selu mogao nabaviti još. Ovog
Tlulakšanina je na Arrakis namamila pomisao na laku zaradu i već je
zalutao prije negoli je i započeo svoj put!
Ismail je proklinjao vlastitu radoznalost. Da je jednostavno ostao
u logoru, ne bi ni naišao na tragove ove budale. Tlulakšanin bi umro kao
što je to i zaslužio i nikome ništa. Nije imao nikakve odgovornosti niti
obveza prema Wariffu. Ali sada, kad je Ismail bio suočen s tim
bespomoćnim patnikom, nije mu mogao jednostavno okrenuti leđa.
Sjećao se drevnih sutri iz Kurana kojima ga je učio njegov djed:
“Čovjek se mora pomiriti unutar samoga sebe prije nego bude mogao
pronaći mir u vanjskom svijetu.” Ili ona druga: “Djela nekog čovjeka su
mjerilo njegove duše.” Je li ovdje sada bila neka lekcija koju se treba
naučiti?
Uzdišući i bijesan sam na sebe, Ismail je otvorio svoju
naprtnjaču i izvukao čuturu s vodom, ulivši samo malo u Wariffova
suha usta. - Imaš sreće što ja nisam monstrum… kao što su tvoji vlastiti
ljudi.
Čovjek s opekotinama od sunca lakomo je posegnuo za vodom,
no Ismail je odmaknuo čuturu. - Samo onoliko koliko ti je dovoljno da
ostaneš živ.
Ovaj neiskusni tragač za začinom skrenuo je sa staze i pustinja
ga je zgrabila. Tamo u Arrakisu Wariff je bio grubo odbio El’hiimovu
pomoć i savjete, ali Ismailov posinak, na stranu sada sve njegove
pogreške i razočaranja, ne bi nikada dopustio da taj čovjek napravi tako
glupave pogreške kao što je ova.
Kada je Wariff otpio i drugi štedljivo dodijeljen gutljaj vode,
Ismail mu je dao komadić krekera napravljenog od mješavine začina
koji mu je istog trenutka vratio energiju. Konačno je povukao ruku
omalenog čovjeka na svoje rame i ustao, natjeravši tako Wariffa da
stane na vlastite noge. - Ne mogu te nositi sve ove kilometre do
najbližeg naselja. Moraš sam sebi pomoći, jer si sam prouzročio vlastitu
nevolju.
Wariffje zateturao. - Odvedi me do sela i možeš si uzeti svu
moju opremu. Meni nije do nje stalo.
- Te bezvrijedne igračke s drugih svjetova meni ne znače ništa.
Hodali su. Pred njima se spustila noć, već osvijetljena s dva
izašla mjeseca. Svaki zdrav čovjek bi se danju mogao ovuda kretati.
Ismail nije namjeravao pozvati crva, mada bi to znatno ubrzalo njihovo
putovanje. - Preživjet ćeš. U gradu koji pripada kompaniji pružit će ti
liječničku njegu.
- Dugujem ti svoj život, - rekao je Wariff.
Ismail ga je smrknuto pogledao. - Za mene tvoj život nije ništa
vredniji od te tvoje beskorisne opreme. Samo napusti moj svijet. Ako ne
znaš biti oprezniji i prilagoditi se pustinji, onda ti i nije mjesto na
Arrakisu.
Proces mišljenja: Gdje započinje i gdje prestaje?
Erazmusovi Dijalozi
Kada se na vojnoj paradi Erazmus pojavio u svojem tijelu, sa
svojim memorijama i sa svojom posve nedirnutom osobnošću, Omnius
je zaista bio iznenađen. Kao da se ništa nije dogodilo, ovaj neovisni
robot je došao promatrati činove novih borbenih robota i flotu nedavno
konstruiranih ratnih brodova.
Namjerno oponašajući pompozne svečanosti kakve priređuju
ljudi, Omnius je zapovjedio elitnim robotima neka pozorno ostanu na
promatračnicama, dok su mehanički vojnici marširali, vozili se ili
prolazili u mimohodu. Sve je to bila priprema za njegovo veliko
pokoravanje hrethgira. Parada se kretala ulicama i zračnim prostorom
grada Corrina, njegovim širokim bulevarima i središnjim tornjem. Ovo
pokazivanje superiornog naoružanja činilo se ekstravagantnim,
impresivnim… i nepotrebnim.
Erazmus je zauzeo mjesto u prvom redu tribine i promatrao. Je li
se od tisuća ljudskih robova očekivalo klicanje? Sto se njega tiče, on bi
radije bio s Gilbertusom. Čak je i klon Serene Butler bio mnogo
zanimljiviji od ovog… spektakla.
- Što ti radiš ovdje? - upitao je Omnius. - Kako to da još uvijek
postojiš?
- Trebam li iz ovoga zaključiti da si prestao sa svojim
neprekidnim nadziranjem koje su stražar-oči vršile u mojoj vili? Inače
bi ti bilo posve jasno što se dogodilo. – Mnoštvo robot-očiju je poput
ljutitih stršljena zujalo oko robotovog lica koje je mijenjalo oblik. - Nisi
od govorio na moje pitanje.
- Tražio si od mene da proučavam ludilo ljudske religioznosti.
Čini se da sam ustao iz mrtvih. Možda sam nekakav mučenik.
- Mučenik!? Pa tko bi oplakivao gubitak nekakvog neovisnog
robota?
- Iznenadio bi se da znaš.
Gilbertus je bio iznimno zadovoljan svojim rješenjem dileme.
Sam Erazmus je pak, vrativši se, bio silno zadovoljan vidjevši kako u
stakleniku, među cvijećem i bujajućim biljkama, pred njim stoji mišićav
čovjek.
- Sto je Omnius učinio? - izravno je upitao, vidjevši na
Gilbertusovom licu širok osmijeh. I što si ti učinio, moj mentate?
- Omnius je u sebe ukopirao tvoju jezgru s memorijom. A kada
je završio, uništio je jezgru. Točno onako kako si to predvidio.
Nedaleko od njega, klon Serena je ubrala žarkocrveni cvijet
ljiljana i prinijela ga je licu, glasnim njuškanjem udišući miris. Nije se
obazi-rala na njih.
- Onda kako to da sam ja još uvijek ovdje?
- Ovdje si zato, oče, jer sam ja pokazao malo inicijative. - Ne
mogavši se obuzdati, Gilbertus je potrčao naprijed kako bi zagrlio
robota.
- Predao sam Omniusu jezgru s tvojom memorijom, onako kako
je to i bilo zapovjeđeno. Ipak, te upute nisu govorile ništa o tome da ne
smijem napraviti kopiju.
- Izvrsno si to zaključio, Gilbertuse.
- Znači, tvoje uskrsnuće je bilo više trik negoli neka religijska
pojava. Stoga te to neće kvalificirati da se uvrstiš među mučenike.
- Stražar-oči su kružile oko Erazmusove glave. Sve aktivnosti
vezane uz paradu strojeva su se zaustavile. - I sad ja u sebi imam
izoliranu tvoju uznemirujuću osobnost i memoriju, a ti još uvijek
postojiš izvan mene. Čini se da nisam postigao ono što sam htio.
Robot je formirao osmijeh, mada je takva demonstracija emocija
Omniusu malo značila. Ipak, kako je sada sveum imao Erazmusov
identitet unutar sebe, možda se nekom od tih dijelova to sviđalo. -
Nadajmo se da će tvoja kampanja protiv Lige Svjetova postići bolje
rezultate.
- Sada, nakon unutrašnjeg proučavanja tvoje opsjednutosti s
umjetničkom nadarenošću ljudi, vidim kako je u tvojem radu bilo neke
vrijednosti. Zato ću, zasad, tolerirati tvoje daljnje postojanje.
- Drago mi je što sam… ostao živ, Omniuse.
Iz malih zvučnika kojima su bile opremljene stražar-oči,
Erazmus je začuo zvuk kakvog Omnius nikada ranije nije ispustio,
gotovo neko prezrivo frktanje: - Mučenik!
Neovisni robot je bio fasciniran vidjevši kako je sveum sav
obuzet svojom golemom istrebljivačkom armijom povučenom sa svih
Sinkroniziranih svjetova. Otkud Omniusu ova zamisao o organiziranju
ovog spektakla i parade. I kome je to namijenjeno? Očito je to preuzeo
od Armije Džihada i smatrao je to nužnim dijelom priprema za konačno
osvajanje.
Erazmus je sa svojeg ulaštenog platinastog tijela otresao zrnce
prašine. Lice od tekućeg metala sjalo je pod crvenim korinskim suncem.
Ponovo se upitao ima li glavni sveum neke sitne pogreške u svojem
programu, neke urođene osobine koje nisu mogle biti utvrđene
pregledom gel-sfere memorijske jezgre. Omnius je povremeno počinio
nesumnjive i neporecive pogreške i ponašanje mu je bilo čudno… čak
nekako poremećeno. Sada, kad je u sebi sadržavao osobu posve
odvojenu od svojeg programa, možda je postao još opasniji.
Omniusov glas se začuo iz vidljivih zvučnika smještenih
posvuda oko njega i diljem grada: - Ljudi su slabi i poraženi, naša kuga
ih je pobila na milijarde. Preživjeli su sada zaokupljeni time da nekako
održe na hrpi ostatke svoje civilizacije. U skladu s podacima dobivenim
od špijunskih letjelica koje su se vratile, njihov broj je uvelike smanjen,
a vlada im je neučinkovita. Armija Džihada je u kaotičnom stanju. Sada
ću dovršiti njihovo uništenje. Kako neprijatelj više nije u stanju
pokrenuti protiv mene ofenzivu, okupio sam svoje ratne bodove sa
Sinkroniziranih svjetova kako bih pripremio konačni napad. Sve
tvornice pojačano proizvode naoružanje, robote za borbu i ratne
brodove. Već su gotovo sve te snage na stazi iznad Corrina. Time ću
posve uništiti vlast ljudi, a Salusa Secundus će ostati prazan planet.
Upravo onako kako je to armada Lige nekad davno učinila sa
Zemljom, pomislio je Erazmus. Kao i obično, Omnius nije imao
originalnih zamisli.
Omnius je nastavio: - Kasnije, kada ostatak Lige bude
dezorganiziran i bespomoćan, lako ću uspostaviti red. Tada ću moći
sustavno istrijebiti tu rasu koja je jednom urednom svemiru prouzročila
toliko mnogo nepotrebne štete.
Ovo je Erazmusa zabrinulo. Omnius je shvaćao samo to da ljudi
predstavljaju opasnost za njega i njegovo carstvo; zato je sveum
zaključio da ih treba masakrirati. Sve njih. Ali ljudi su tako zanimljiva
genetska skupina, sposobna za tako širok raspon emocionalnog i
intelektualnog djelovanja u njihovom relativno kratkom životu.
Erazmus se nadao da neće baš svi ljudi biti uništeni.
Dok je zurio u nebo, tamo su se, u brižljivo koreografiranom
nastupu, leteći strojevi sukobljavali s onima koji su glumili neprijatelje.
Koncentriranim napadom razorili su lažne neprijatelje, a goreći dio
nekog šrapnela poletio je prema tlu.
Kakav blesav prikaz, pomislio je Erazmus.
A gore, iznad njih, gigantska je flota bila puna goriva i potpuno
naoružana, gotovo spremna za pokret na njezino mjesec dana dugo
putovanje čiji je cilj zbrisati Salusu Secundus.
Ako ne preostaje neka izvjesna nada za preživljavanje, je li
onda bolje znati da smo nastradali negoli do samog kraja jednostavno
postojati u savršeno sretnom neznanju?
- PRIMERO QUENTIN BUTLER vojni dnevnici
Informacija koja se otkrila u zaplijenjenoj robotskoj špijunskoj
letjelici bila je neporeciva. Po svojem povratku na Zimiju, ne uzevši si
ni toliko vremena koliko im je potrebno za presvlačenje odore, Quen-tin
i Faykan su zatražili razgovor sa svim dostupnim članovima Vijeća
Džihada. U prostoriji iza dobro zatvorenih vrata, Quentin im je pokazao
kompjutorsku jezgru sa svim njezinim uznemirujućim podacima koji su
bili izviđanjem sakupljeni i govorili o ranjivosti Lige. Faykan je tiho
stajao, puštajući svoga oca da govori. Članovi Vijeća će iz toga izvući
očite zaključke.
- Omnius nas namjerava napasti. Moramo saznati kako i kada.
- Dok su članovi Vijeća sjedili zatečeni i u nevjerici, Quentin je
postavio svoj smjeli zahtjev. - Zato predlažem malenu, ali važnu
izviđačku ekspediciju duboko u samo srce teritorija Sinkroniziranih
svjetova… i na sam Corrin, ako se to pokaže nužnim.
- Ali s ovom pošasti koja vlada, i karantenama…
- Možda bismo trebali pričekati povratak vrhovnog zapovjednika
Atreida. On bi se sada svakoga dana trebao vratiti s Parmentiera…
Quentin ih je prekinuo. - , zbog hitnosti koju je nametnula ta
robotska špijunska letjelica, predlažem da uporabimo izviđačke brodove
koji mogu nabirati svemir. Naglasio je svoje riječi žustrom kretnjom
ruke. - Moramo saznati što Omnius radi!
Privremeni namjesnik O’Kuković je tiho sjedio, a na licu mu je
bio izraz duboke usredotočenosti. Čak i na sjednicama Vijeća Džihada
običavao je saslušati sve strane i čekati dok se postigne konsenzus prije
no što bi objavio rezultat, kao da on ima išta s tim. Quentinu se
privremeni namjesnik nije sviđao, smatrao gaje čovjekom bez
inicijative.
Velik patrijarh Xander Boro-Ginjo izgledao je zadovoljno
odbojno, mada pomalo nesvjestan prave ozbiljnosti ove prijetnje s
kojom se čovječanstvo suočilo. Okružio se prijetvornim laskavcima i
finim stvarima pa se činilo kako je više impresioniran onim lancem koji
mu je visio oko vrata i koji je označavao njegov položaj nego
odgovornostima i moći koju je taj položaj podrazumijevao. - Ali ja sam
mislio da su te letjelice koje nabiru svemir opasne.
Faykan mu je mirno odgovorio: - Ipak ih se može koristiti onda
kada situacija to zahtijeva. Postotak gubitaka je otprilike deset posto, a
tim letjelicama obično upravljaju dobro plaćeni piloti. Tvrtka VenKee je
isporučila mnoge hitne pošiljke začinske mješavine u kugom zahvaćene
svjetove koristeći teretne brodove opremljene Holtzmano-vim
pogonom. Takvi izviđači su jedini način da vitalne poruke stignu na
vrijeme.
- U ovom slučaju to je apsolutno nužno, - inzistirao je Quentin.
- Prošlo je mnogo godina otkad smo bili poslali promatrača tako
duboko u prostor Sinkroniziranih svjetova. Sada imamo izravan dokaz
da strojevi namjeravaju protiv nas poduzeti vojni napad. Kako ćemo
znati kakve su planove razvili… osim ako sami ne pogledamo?
Presreli smo jedan špijunski brod, - rekao je Faykan, - ali znamo
da ih je Omnius lansirao mnogo i razaslao prema raznim svjetovima
Lige. Strojevi već znaju gdje nas je ta njihova pošast najteže pogodila.
Sveum sad sigurno priprema konačni napad na ljudski rod.
- To je ono što bih i ja učinio kada bi mi neprijatelj bio oslabljen,
dezorijentiran i zauzet drugim brigama, - promrmljao je Quentin.
- Moramo vidjeti što se događa na Corrinu. Jedan ili dva
izviđača koji nabiru svemir mogli bi se ušuljati onamo, steći detaljnu
sliku i onda umaknuti prije negoli nas strojevi stignu presresti.
- Zvuči vrlo rizično, - promrmljao je privremeni namjesnik,
pogledom tražeći potporu drugih članova Vijeća. - Zar ne?
Quentin je prekrižio ruke na grudi. - Upravo zato inzistiram da
osobno odem tamo.
Jedan od visokorangiranih birokrata Vijeća Džihada s namrštio.
- To je smiješno! Ne možemo riskirati časnika s tolikim
iskustvom i starješinstvom kao što ste vi, primero Butler. Čak ako i
preživite let, takva bi ekspedicija mogla dovesti do vašeg zarobljavanja i
ispitivanja.
Quentin je ljutito odbio sve takve brige. - Navest ću primjer
vrhovnog zapovjednika Atreida koji je često uzimao male letjelice za
nabi-ranje svemira i u njima išao na neprijatelja. Gospodo, kako se to iz
mojeg vojničkog dosjea jasno vidi, ja nisam tip generala iz fotelje i
kabineta… da se poslužim tim starinskim frazama. Ja ne zapovijedam
služeći se pločama za skiciranje taktike i ratnim igrama. Ja se stavljam
na čelo mojih ljudi i osobno se suočavam s opasnošću. U ovu misiju
neću povesti posadu, nego samo jednog čovjeka… mojeg sina Faykana.
Ovo je prouzročilo još veći žamor. - Želite riskirati dva istaknuta
zapovjednika? Zašto ne biste sa sobom poveli nekoliko plaćenika?
Stojeći uz njega, Faykan je iznenađeno reagirao. - Ja se ne bojim
poći, gospodine, ali je li to mudro?
- To sakupljanje podataka je silno važno. - Pogledao je svojeg
sina. - Trebamo dvostruko sakupljanje podataka, jar ako jedan od nas
poginu, možda drugi preživi.
Prije negoli je Faykan stigao proturječiti ocu, Quentin je učinio
nekoliko brzih i jedva primjetnih pokreta prstima, koristeći se tajnim
kodiranim načinom sporazumijevanja kojim su se visoko obrazovani
časnici Džihada služili tijekom bitaka. On i Faykan su ga često koristili
u bitkama, ali nikada pred političarima. Ostali članovi Vijeća su osjetili
kako nešto nije u redu, ali nisu mogli razumjeti.
Brzim pokretima prstiju Quentin je poručio: - Mi smo Butleri.
Posljednja dva Butlera. Otkad je Abulurd odlučio nabiti nam u grlo
svoje harkonensko nasljeđe! Ovo moramo mi učiniti, ti i ja. Faykan je
ostao krut, kao da je zaprepašten, a onda je kimnuo: - Da, gospodine.
Naravno. - Bez obzira na to koliko opasnom ta ideja mogla izgledati, on
bi uvijek slijedio primera. On i njegov otac su se uzajamno razumjeli, a
razumjeli su i kolika je cijena. Quentin Butler ne bi nikada povjerio taj
zadatak nekome drugom.
Quentin je okrenuo lice prema članovima Vijeća. - Liga nije bila
pokrenula pohod protiv neprijatelja još otkad je epidemija započela. Svi
naši svjetovi su bili srušeni na koljena, a alarmantno je koliko smo
ranjivi na moguć napad izvana. Već su milijarde i milijarde ljudi pomrle
i istrunule pod brojnim suncima. Zar ste očekivali da će strojevi samo
mirno sjediti i čekati da ta pošast uzme svoj danak i da neće imati
pripremljenu drugu fazu svojega plana?
Veliki patrijarh je tako problijedio kao da mu mogućnost neke
daljnje ugroze od strane strojeva uopće nije bila pala na pamet. Zgrabio
se za svoj dužnosnički lanac kao za pojas za spašavanje. Dok je Quentin
promatrao lica članova Vijeća, vidio je kako su ovi bili previše
zaokupljeni epidemijom da bi stigli razmišljati o ičem što bi moglo biti
gore od toga.
Kada su prigovori polako splasnuli do onog oklijevajućeg
prihvaćanja, privremeni namjesnik se osmjehnuo i objavio svoju
odluku. - Idite s našim blagoslovom, primero. Vidite što Omnius radi.
Ali vratite nam se brzo i sigurno.
Obojica su imali ovlaštenja za upravljanje letjelicama koje nabi-
ru svemir, premda se Armija Džihada rijetko služila tim čudnim i
opasnim brodovima. Quentin je odlučio da će on i njegov sin putovati
odvojeno kako bi povećali svoje izglede. Ako jedan od njih doživi
havariju kakve se događaju takvom tipu letjelica, drugi će se ipak
netaknut vratiti na Salusu.
Dvije izviđačke letjelice za nabiranje svemira jurnule su kroz
zakrivljenu neshvatljivost nabranog svemira i više nisu bile u
međusobnom kontaktu. Kliznule su između dimenzija, idući prečacem
kroz tkivo Galaktike. U svakom trenutku mogli su projuriti kroz neku
zvijezdu ili se sudariti s kakvim planetom ili mjesecom koji bi im se
slučajno našao na putu. Kad su jednom odredili svoj cilj i pokrenuli
Holtzma-nov pogon, nije preostalo drugo do pričekati nekoliko
trenutaka dok ne izađu na drugom kraju van… ili nestanu zauvijek.
Ako bi u ovoj misiji Quentin ili Faykan poginuli, bi li povijest
Džihada zaista zabilježila taj gubitak? Čak su i dva ratna heroja bili
previše beznačajni u usporedbi s tom kugom koju im je Omnius bio
poslao. Od te grozne epidemije je umrlo više ljudi negoli kad se zbroje
oni u Vremenu Titana i tijekom cijelog Sereninog Džihada. Omnius je
posve promijenio parametre tog rata, upravo kao što je to bila učinila i
Serena kada je pokrenula Džihad.
Taj sukob više nije o jednostavna borba, nešto što se može
razriješiti. To je bila posvemašnja borba za opstanak i pobjeda je mogla
doći samo potpunim istrebljenjem one druge strane Broj žrtava na
ljudskoj strani nije se mogao procijeniti. Nikada niti jedan povjesničar
neće moći odrediti magnitudu ove katastrofe, nikakav spomenik neće
biti dostatan da bi označio gubitke. Od sada pa nadalje, nikakvo strašno
oružje ne može biti dovoljno strašno u usporedbi s ovim. Protiv tih zlih
misaonih strojeva čovječanstvo je moralo upotrijebiti svako najrazornije
sredstvo koje je moglo smisliti.
Ljudska rasa, ako preživi, više nikad neće biti ista.
Ovo putovanje na Corrin bilo je toliko kratko koliko i
zastrašujuće.
Quentinov izviđački brod se pojavio iz nabranog svemira, a oko
njega su blistala zvjezdana polja, crni pliš posut dijamantima. Taj
pogled je ulijevao mir i spokoj, ničim ne pokazujući da se Quentin
nalazi duboko unutar onog dijela galaktike kojeg nadziru misaoni
strojevi.
U toj tišini je kružio pogledom po navigacijskog slici
konfiguracije ovdašnjeg neba, prepoznavajući zviježđa oko Corrina. Što
se tiče navigacije, letjelice za nabiranje svemira nisu bile posebno
precizne, ali barem je stigao u pravi zvjezdani sustav. Quentin se
poslužio svojim vještinama triangulacijske provjere svojeg položaja.
Bilo je izvan svake sumnje i posve očito da je crveni div u ovom
sustavu Corrinovo na-breklo, preveliko sunce.
Kad mu se u prostoru pridružio Faykan, brzo su se i oprezno
uputili prema planetu na kojem je glavna i osnovna inkarnacija Omniusa
upravljala svojim carstvom strojeva.
Quentin i Faykan su planirali brzo se uvući, izvidjeti i sakupiti
informacije pa onda otići prije negoli ih ijedan neprijateljski brod bude
stigao presresti. Bio je to jedini način koji je pružao vjerojatnost da će se
vratiti u Ligu i donijeti svježe informacije od vitalnog značenja. Dođu li
u situaciju da im se misaoni strojevi tako približe da bi mogli zarobiti
izviđačke letjelice za nabiranje svemira, Quentin i njegov sin bi mogli
aktivirati Holtzman pogon i uskočiti natrag u teritorij Lige. Ne imajući
brodove za nabiranje svemira, misaoni strojevi ih nikada ne bi mogli
uhvatili.
Ova dvojica uopće nisu bili pripravni na scenu na koju su sada
naišli.
Prostor oko Corrina bio je praktički pretrpan teškim ratnim
brodovima svih zamislivih veličina i oblika. Omnius je okupio
zastrašujuću armadu teških krstarica, robotiziranih razarača,
automatizira-nih bombardera, goleme ratne strojeve i letjelice. Bilo ih je
na stotine tisuća.
- Je li to… sve? Konačna suma svega čime Omnius raspolaže? -
Faykanov je glas preko transmitera zvučao suho i potreseno.
Kako je moguće da ih bude ovoliko?
Quentinu je dugo trebalo da uopće pronađe svoj glas. - Ako
Omnius pošalje ovu armadu na Ligu, onda nam je odzvonilo. Nema
izgleda da im se odupremo. - Zurio je tako intenzivno da su ga oči
zapekle. Konačno se ipak sjetio trepnuti.
- Strojevi nisu mogli sve to ovdje izgraditi. Omnius je sigurno
sve to dovukao s drugih Sinkroniziranih svjetova, - rekao je Faykan.
- A zašto i ne bi? Nismo bili u stanju pokrenuti se protiv njega
još od početka kuge.
Za Quentina, zaključak je bio neizbježan. Nesumnjivo će svi ti
brodovi biti poslani razoriti Salusu Secundus, zdrobiti samo srce
čovječanstva. Nakon toga bi samo projurili preko planeta Lige, gdje su
preživjeli od kuge jedva uspijevali same sebe prehraniti, a ne se braniti
od ovakve sile.
- Tako nam Boga i Svete Serene, - rekao je Faykan. - Znao sam,
oče, da su strojevi svjesni slabosti Lige, ali nikada nisam pomislio da bi
Omnius već mogao pripremati napad.
Corrin je izgledao kao nabreklo gnijezdo bijesnih stršljena koji
će se rojiti. Nakon kuge, ljudska je populacija bila na svojoj najnižoj
točki. Snage koje su imali i koje su stajale spremne kako bi ih branile od
misaonih strojeva nisu još nikada bile toliko oslabljene.
A ova Omniusova armada Sudnjeg dana činila se spremnom za
pokret.
Nada i ljubav mogu vezati dva udaljena srca, čak i preko cijele
galaktike.
- LERONICA TERGIET, privatni dnevnik
U rano predvečerje Zimijin interplanetarni distrikt je obično vr-
vio aktivnostima dok su se ulični prodavači glasno cjenkali s kupcima,
dobroćudno gnjaveći jedni druge, koristeći se psihologijom i vještim
ulagivanjem dok su pokušavali prodati svoju robu.
Vor nije bio kod kuće već više od mjesec dana. Abulurd je letio
većom brzinom od uobičajene pa su tako stigli na Salusu dan ranije.
Kao i uvijek, Vor je jedva čekao da ponovo vidi Leronicu. Ona mu je
bila uporište, njegova čvrsta točka, uvijek kada se vraćao sa zadatka.
Očekivao je da će Estes i Kagin još uvijek biti tu. Još mjesecima
ranije namjeravali su se vratiti na Kalgan, ali karantene i nesigurnost
prouzrokovana ovom pošasti komplicirali su sve planove za putovanja.
Na Salusi su bili sigurniji nego bilo gdje drugdje… a bilo mu je drago
što su blizanci bili u Zimiji zato što su pravili svojoj majci društvo dok
je Vor bio na putu. Još jedanput.
Te večeri, dok je ovako, ranije od očekivanog, ponosno koračao,
osjetio je u zraku neku lošu atmosferu, neki čudan nedostatak energije i
entuzijazma. Činilo se kako to pristaje i njegovom vlastitom
raspoloženju, jer je morao napustiti Parmentier ne saznavši novosti o
Raquelli. Mada su mu Abulurd i njegova posada dva dana pomagali u
potrazi za njom, nisu pronašli nikakvog traga Vorovoj unuci niti
njezinom medicinskom timu. Činilo se kao da su ona i Mohandas Suk
nestali s lica planeta.
Abulurd je jedva čekao povratak na Salusu, jer je nosio svoje
izvješće o zadnjem stadiju epidemije i posljedicama, onako kako mu je
to bilo zapovjeđeno.
Ove noći, u interplanetarnom distriktu Zimije, činilo se da su
ljudi potišteni; nisu kao obično čavrljali na svojim egzotičnim jezicima.
Umjesto toga samo su tiho međusobno razgovarali i okrenuli se
pogledati kada su čuli Vora kako prolazi. Ljudima iz njegovog
susjedstva
nije bilo neobično viđati ga, no ovoga puta nitko nije pozdravio
vrhovnog zapovjednika ili pokušao s njime zapodjenuti razgovor.
Ostavili su ga na miru.
Nešto nije bilo u redu. Ubrzao je korak.
Na petom katu zgrade u kojoj je stanovao, u stanu na petom
katu, zatekao je Estesa i Kagina s njihovim ženama, djecom i unučadi,
ljudima koje je Vor rijetko viđao. Zar mu je Leronica još jednom
priredila iznenađenje? Sumnjao je u to, jer nije znala točan datum
njegova povratka.
Smiješeći se, nježno je pogledao svoju unučad, ali činilo se da ga
oni ne prepoznaju. Radoznalo je pogledao dvojicu svojih sinova koji su
ga dočekali s još manje topline negoli inače, zaokupljeni nekom drugom
brigom. Izgledali su daleko stariji od svojeg oca. - Što se događa? -
upitao je Vor. - Gdje vam je majka?
- Već je bilo i vrijeme da se vratiš, - rekao je Kagin, bacivši
pogled prema svojem bratu.
Estes je uzdahnuo, odmahujući glavom. Podigao je malu, glasnu
i neobuzdanu djevojčicu i, držeći je, pokušavao je smiriti. Tada je
bradom pokazao prema spavaćoj sobi. - Radije pođi onamo. Možda joj
više nije preostalo mnogo vremena, no nikad se nije prestala nadati da
ćeš joj se vratiti.
Osjetivši pravi napad panike, Vor se probio do spavaonice. -
Leronica! Nije imao isprike za svoje prioritete, a Leronica mu nikada
nije stajala na putu pri obavljanju njegovih dužnosti prema Džihadu. A
što ako joj se nešto dogodilo?
Vor je ušao u sobu koju je tolike godine dijelio s njom. Misli mu
je preplavila neka posve nekarakteristična zabrinutost. Osjetio je miris
lijekova, bolest… kugu? Zar se Leronica, usprkos svim mjerama
predostrožnosti, nekako zarazila? Općenito uzevši, ona je uvijek
odbijala uzimati začin, što ju je činilo ranjivom. Je li on sam bio
prijenosnik, osobno imun, ali još uvijek sposoban prenijeti zarazu na
nekog drugog?
Vor je zastao pokraj samih vrata i zastao mu je dah u grlu.
Leronica je ležala na njihovom prostranom krevetu i činila se starijom i
krhkijom nego ikada prije. Liječio ju je neki poduzetni mladi liječnik
koji je iskušavao različite načine terapije.
Kada je spazila Vora kako stoji pokraj vrata, oči su joj zablistale.
- Ljubavi moja! Znala sam da ćeš doći! Pridigla se u sjedeći položaj,
kao da je upravo primila punu dozu stimulansa.
Zapanjen, liječnik se okrenuo i na licu mu se vidjelo kako mu je
laknulo. - Oh, vrhovni zapovjednice, drago mi je što…
- Što joj je? Leronica, jesi li dobro?
- Stara sam, Vor. - Lagano je odgurnula liječnika. - Ostavite nas
malo nasamo. Moramo si toliko toga ispričati.
Čovjek je ustrajao na tome da ostane još trenutak kako bi joj
pro-tresao jastuke i provjerio rezultate još jednog skeniranja. - Toliko
joj je udobno koliko je to u mojoj moći, vrhovni zapovjednice, ali
postoji…
Odavno se bojeći ovog dana, Vor nije ni čuo ostatak onoga što
mu je liječnik govorio. Umjesto toga usredotočio je cijeli svoj svijet,
svu svoju pozornost na nju. Hrabro mu se osmjehnula, blijeda od bolesti
- Žao mi je što te nisam mogla raširenih ruku dočekati na kućnom
pragu.
Kada je podigao njezinu toplu, suhu ruku, činilo mu se da drži
figuricu izrađenu od papira. - Trebao sam se ranije vratiti, Leronica.
Uopće nisam smio ići na Parmentier. Abulurd je mogao sve to obaviti.
Nisam znao…
Želio je da može pobjeći od ovoga što vidi, ali znao je da je to
nemoguće. Ovo promatranje ljubavi njegovog života kako klizi prema
smrti bilo je za njega daleko gore od ijedne bitke protiv misaonih
strojeva. Od očaja mu se vrtjelo u glavi. - Pronaći ću n=ki način kako
bih ti pomogao, Leronica. Ne brini zbog zdravstvene situacije. Sigurno
postoji neko rješenje. Ja ću ga pronaći.
Preplavila su ga razmišljanja o propuštenim mogućnostima.
Kada bi se barem i ona mogla podvrgnuti tretmanu produženje života.
Da ju je ranije barem mogao nagovoriti na redovito konzumiranje
začina. Kada bi barem njih dvoje još imali pred sobom nekoliko
zajedničkih godina. Kada bi barem njegova brižna praunuka Raquella
mogla biti ovdje i njegovati Leronicu. Ako je Raquella uopće živa…
Leroničine papirnate usne formirale su osmijeh i stisnula mu je
ruku. - Voriane, meni su devedeset i tri godine. Ti možda jesi pronašao
način kako prevladati godine, ali meni je to još uvijek misterij.
- Pomnije ga je pogledala pa posegnula rukom kako bi malo
obrisala make-up kojim je dobio bore oko usana. Ti njegovi pokušaji su
je uvijek znali razvedriti. - Nisi se nimalo promijenio.
- I ti izgledaš upravo onako divno kako si uvijek izgledala, -
odgovorio je.
Tijekom te noći i sljedećeg dana Vor se rijetko kada odvajao od
nje. Estes i Kagin i njihove obitelji ispunili su kuću i svatko je
pokušavao nekako nadvladati vlastitu uznemirenost. Čak su i blizanci
mogli vidjeti kako Leronica izgleda mnogo bolje kad je Vor bio uz nju.
Nije tražila mnogo, tek ponekad je htjela nešto slatko i Vor se
trudio da joj sve to pruži, usprkos neodobravajućim pogledima njihovih
sinova koji su se strogo pridržavali naputaka liječnika. Vor se sada
držao još samo onih slabih tračaka nade, tračaka koji su iz sata u sat bili
sve slabiji.
U samo predvečerje sljedećeg dana, dok se rumeno sunce kroz
prozore probijalo u spavaću sobu, Vor je promatrao staricu koja je
nemirno spavala. Noć ranije on je zadrijemao na jednom uskom
neudobnom ležaju i sada ga je cijelo tijelo boljelo. Prisjetio se vremena
kada je bolje spavao dok je bio sklupčan u kakvom tijesnom skloništu
nekog kvrgavog i neravnog bojnog polja.
Sada, dok su sunčeve zrake dodirivale Leroničino izborano lice,
Vor se prisjetio kako je izgledala kada ju je prvi puta susreo u taverni na
Caladanu. Nemirno se pomaknula u krevetu i otvorila oči. Vor se
nagnuo nad nju i poljubio je u čelo. U prvi tren ga nije prepoznala, no
tada joj se pogled izoštrio i uputila mu je melankoličan osmijeh. Njene
oči boje tamnog lješnjaka ostale su prekrasne… odražavale su duboku,
nesebičnu ljubav koju je prema njemu osjećala tijekom svih tih
desetljeća.
- Zagrli me, najdraži, - rekla je, a glas joj je prepukao od napora
kojeg je zahtijevalo izgovaranje tek tih nekoliko riječi. Tada je, dok mu
je srce bespomoćno ridalo, osjetio kako mu je kliznula iz ruku. U tom
trenutku, kada je posljednji puta udahnula, prošaptala je njegovo ime, a
on je odgovorio izgovarajući njezino, polako i nježno, kao daje miluje.
Kada više nije mogao zadržati suze, Vor je počeo tiho plakati.
Na vratima se pojavio Kagin. - Došao je Quentin Butler i želi te
vidjeti. Nešto u vezi Džihada, kaže da je vrlo hitno. - A tada, vidjevši
svoju majku Vora kako nad njom plače, shvatio je što se dogodilo. Lice
mu je problijedjelo. - Oh, ne! Ne! - Kagin je potrčao prema majci i
kleknuo uz njezinu postelju, no ona se nije ni pomaknula. Vor se nije
micao od nje.
Kagin je počeo glasno i grčevito jecati, izgledajući pritom tako
jadno da se Voi odvojio od Leronice i zagrlio ga. Jedan trenutak ga je
sin promatrao, dijeleći s njim tugu. Estes je ušao u sobu, a onda
zateturao i ustuknuo, kao da se nadao da će tako za još nekoliko sekundi
odgoditi realnost.
- Otišla je, - rekao je Vor. - Tako mi je žao. - U nevjerici je zurio
u ta dva tamnokosa muškarca koji su si bili toliko slični.
Estes je izgledao poput ledenog kipa; nepokretan. Kagin je
hladno promatrao svog oca. - Idi obaviti svoje vojničke poslove s
primerom Butlerom. To je uvijek tako pa zašto bi i sada bilo drukčije,
sada kad je ona mrtva? Pusti nas da budemo nasamo s našom majkom.
Tup od bola i jedva sposoban pomaknuti se, Vor je ustao i teška
koraka krenuo u dnevnu sobu. Djelujući umorno od vlastitog šoka,
Quentin Butler je stajao u stavu mirno, odjeven u besprijekornu zele-no-
grimiznu odoru Džihada.
- Zašto ste ovdje, - pitao je Vor tupim glasom. - Sada trebam
samoću.
- Nastupilo je krizno stanje, vrhovni zapovjednice. Faykan i ja
smo se upravo vratili s Corrina i naše najveće bojazni su se pokazale
opravdanima. - Duboko je udahnuo zrak. - Možda neće proći niti mjesec
dana i cijela će Liga biti uništena.
Ljudi koji su izumili misaone strojeve nisu ni pomislili da će
ovi postati neumorno oružje okrenuto protiv nas. A dogodilo se upravo
to. Mehanički duh je pušten iz boce.
- FAYKAN BUTLER
Tijekom na brzinu sazvane sjednice na kojoj se odlučivalo kakvu
strategiju će Vijeće Džihada primijeniti s obzirom na nadolazeću krizu,
Quentin Butler je osjetio kako panika raste. Vidio je to na izrazima lica
političkih vođa, na nezdravo blijedom licu Velikog Patrijarha i po onom
tajanstvenom izrazu na licu privremenog namjesnika. Nazočili su toliki
članovi, eksperti i gosti parlamenta pa su te skupine bile prisiljene
sastati se u dvorani za primanja umjesto u njihovim uobičajenim
privatnim odajama. Raspolažući tako katastrofalnim vijestima, Vijeće je
znalo da ih neće moći dugo tajiti.
- Ova pošast nije bila dovoljna, - rekao je Quentin glasno u tišini
punoj zabrinutosti koja je vladala. - Sada Omnius namjerava biti si
guran da će posve zatrti ljudski rod.
Od onog trenutka kada su prvi članovi Vijeća vidjeli snimke
Omniusove nevjerojatne istrebljivačke flote, znali su da se Liga nikada
ne bi mogla obraniti od takve sile.
- Oh, to dolazi u najgorem mogućem trenutku, - rekao je
napokon Veliki Patrijarh. Činilo se da ga sada onaj lanac kao simbol
položaja teško pritišće. - Katastrofa za katastrofom. Polovica populacije
nam je već pomrla ili umire od virusa. Društva i vlade su već posve
posustali, posvuda su izbjeglice i nemamo načina kako bismo
zadovoljili njihove potrebe… a sada se i ta ratna flota sprema napustiti
Corrin. Što ćemo učiniti?
Quentin i Faykan su se nervozno meškoljili na svojim sjedalima.
Veliki Patrijarh je trebao poslužiti drugima kao nadahnuće, a ne žaliti se
i zanovijetati.
Sada su pred većim gledateljstvom pokazali one snimke koje su
u izviđačkim letjelicama za nabiranje svemira snimili kod Corrina samo
nekoliko dana ranije. Stratezi Džihada i eksperti iz redova plaćenika s
Ginaza žurili su kako bi napravili analize, no zaključak je bio očit.
Omnius je namjeravao sve uložiti u konačnu ofenzivu protiv već
oslabljenog ljudskog roda. Meta strojeva je bila savršeno jasna: Salusa
Se-cundus. Političari su zanijemjeli i nisu pronašli način kako bi izrazili
svoj očaj.
Iza podija s govornicom, holoprojekcije osvijetljenih planeta
pokazivale su kolika je snaga preostale vojne sile Lige, dok su
zatamnjene zone pokazivale sustave koji su još uvijek bili u čvrstoj
karanteni. Gubitci izavani epidemijom uništili su armiju Džihada. Još od
osvajanja Honrua nije bilo koordinirane ofenzive protiv Omniusa i
mada je vojska imala mnoštvo praznih brodova, raspolagala je s
premalo zdravih vojnika i zato ih nije mogla sve koristiti. Usred ove
krize s kugom, pripadnici armije Džihada koji su još uvijek bili zdravi
bili su raštrkani na sve strane u karantenama ili sudjelujući u naporima
oporavka.
- Možda bismo trebali zatražiti od kogitora Vidada da još
jednom raspravi… termine primirja, - sugerirao je predstavnik s Hagala.
Vidadova posuda s mozgom stajala je na posebnom pijedestalu
na jednom kraju vijećničkog stola i uz njega su bila dva svećenika;
jedan od njih vrlo star, imenom Keats, dok je drugi bio mlad početnik
Roda-ne. Sada je Keats šapatom rekao: - Kogitor već mnogo godina nije
napuštao Zimiju, ali rado će se vratiti na Hessru i konzultirati se s
ostalim kolegama kogitorima.
Veliki Patrijarh Boro-Ginjo se s nevjericom okrenuo prema
predstavniku Hagala. - Zar se namjeravate predati Omniusu?
- A ima li itko neku bolju zamisao kako bismo mogli preživjeti?
- Nemamo vremena za takve stvari, - ljutito je rekao Faykan
Butler. - Pogledajte ove slike! Omnius je spreman pokrenuti tu flotu!
Dok mu je od moždane aktivnosti elektrolit postajao sjajno
modar, kogitor Vidad je preko zvučnika emitirao riječi: - Onda vam
preporučam evakuaciju Saluse Secundus. Snagama strojeva bit će
potrebno barem mjesec dana da stignu s Corrina ovamo. Napustite ovaj
planet i kad strojevi stignu, Omnius neće izvojevati pobjedu.
- Tu se radi o više od milijardu ljudi! - zarežao je privremeni
namjesnik.
Predstavnik plaćenika s Ginaza se glasno nakašljao. - Nakon
kuge je ostao mnoštvo praznih svjetova kamo možemo poslati mnoštvo
izbjeglica.
- To je neprihvatljivo! - povikao je Quentin, ne mogavši
povjerovati u to što čuje. - Ne možemo se jednostavno kriti. Čak i kada
bi smo uspjeli na vrijeme pobjeći sa Saluse, ništa ne bi moglo spriječiti
Omniusa u osvajaju naših oslabljenih svjetova, jednog za drugim. Liga
će nestati onog trenutka kad budemo evakuirali naše središte. - Stisnuo
je šake kao da želi nešto ugušiti, a onda se prisilio na mirnoću.
- Sada… ako je ikada vrijeme za to… sada moramo poduzeti
očajničku, odlučnu akciju.
Svi pogledi su sada bili usmjereni prema vrhovnom
zapovjedniku Vorianu Atreidu koji je kruto sjedio na jednoj strani
podija. Usprkos njegovom vječito mladenačkom izgledu, sada se činilo
da iz njega zrači bol zbog gubitka njegove žene, ali se konačno ipak
sabrao. - Moramo ih uništiti, - rekao je ledenim glasom koji je bio tvrd
kao čelik.
- To je jedino što možemo učiniti.
Čulo se kako su neki članovi Vijeća zastenjali, a privremeni
namjesnik se gotovo histerično nasmijao. - Ah, fino! Znači, rješenje je
savršeno jednostavno! Samo razorimo misaone strojeve. Trebali smo se
toga ranije sjetiti!
Vrhovni zapovjednik je samo stajao, uopće ne reagirajući.
Quentin ga je žalio i pritom pomislio na svoju vlastitu ljubav prema
Wandri. Da, Leronica je sada mrtva. Ali nadao se da će Vora tješiti
spoznaja da je proživjela dug i pun život, okružena ljubavlju svoje
obitelji… prava rijetkost u ovim burnim vremenima. Nakon stotinu
godina Džihada i ove sadašnje pošasti, svi su imali više muke i gubitaka
negoli su to mogli podnijeti.
Vor je utonuo u svoju tugu, tražeći nešto što bi mogao
povrijediti ili uništiti, neki način na koji bi se riješio te boli u svom srcu.
Njegova odora, inače uvijek čista i uredna, danas je bila izgužvana i
umrljana. Kao onaj koji vjeruje u strogu formalnost postupanja u vojsci,
Quen-tin je na svako pomanjkanje discipline gledao s neodobravanjem,
ali sada je to previdio.
- Na ovaj ili onaj način, ovo će morati biti naša posljednja bitka.
- Vorian je koračao podijem, a onda zastao i pričekao; dug
trenutak pun agonije. Šutnja ga je pritiskala dok je sabirao misli,
pokušavajući pronaći ravnotežu između svoje ljutnje i tuge. - Nakon što
smo vidjeli ove slike prikupljene izviđanjem, tko još može sumnjati u to
da su se okupile sve vojne sile strojeva? Tijekom posljednja dva dana
poslali smo na slučajno odabrane Sinkronizirane svjetove jedanaest
izviđačkih letjelica koje mogu nabrati svemir, a izvješća koja smo
primili podupiru tu tezu. U toj smo akciji izgubili dvije izviđačke
letjelice… vjerojatno zbog navigacijske pogreške… ali informacije koje
su ostale donijele bile su od bitne važnosti. - Saznali smo da su sa
Sinkroniziranih planeta povučene sve obrambene snage. Omnius je sve
raspoložive snage okupio na Corrinu kako bi s njima izveo taj jedan
jedini snažan udar.
Veliki Patrijarh je žalosno kimnuo - Od nas se očekuje da
strepimo pred tom ubojitom flotom.
- Ne, od nas se očekuje da umremo. - Sada se Vor osmjehnuo i
govorio znatno jačim glasom. - Ali Omnius ne shvaća da se ta njegova
taktika može pokazati i kao loš potez… budemo li mi to znali iskoristiti.
- O čemu vi to govorite? - upitao je privremeni namjesnik
O’Kuković.
Umjesto da odgovori političaru, Vor se zagledao izravno u
Quenti-na. Sive oči su mu sada imale neku novu oštrinu, poput krhotina
razbijenog stakla. - Zar ne shvaćate? Koncentrirajući svoje snage za
masovni udar, učinio se ranjivim svagdje drugdjel Dok se misaoni
brodovi budu u svojim golemim i tromim ratnim brodovima kretali
ovamo, armija Džihada može napasti sve njihove Sinkronizirane
svjetove koji su ostali zapravo nebranjeni!
- A kako ćemo to učiniti? - povikao je Veliki Patrijarh,
piskutavim glasom kao u djeteta.
- Moramo učiniti ono što je neočekivano. To je jedini način na
koji ljudi mogu pobijediti. - Quentin je svojim glasom nadglasao glasan
žamor, pokušavajući uvesti red medu članove Vijeća. Znao je da Vor
ima neki plan, a ovo je praktički bio jedini plan kojeg su ljudi mogli
prihvatiti. - Objasnite nam, kako, vrhovni zapovjednice. Kakvo
naoružanje mi imamo kojim bismo se mogli suprotstaviti misaonim
strojevima?
- Atomici. - Vor je pogledom prešao preko uzbuđenog slušatelj
stva. - Imamo golemu količinu nuklearnih bojevih glava. Možemo svaki
od tih svjetova pretvoriti u radioaktivni prah i pepeo, upravo onako kako
smo prije devedeset i dvije godine ostavili Zemlju. Ako je ljudska rasa
dovoljno hrabra da se ponovno lati atomskog oružja, moći ćemo
Omniusu sustavno oduzimati svijet po svijet. Razarat ćemo svaku
inkarnaciju kompjutorskog sveuma, baš onako kako on namjerava
uništiti nas.
- Ali nemamo vremena, - ponovo je zavapio Xander Boro-Ginjo,
tražeći podršku od ostalih zatečenih članova Vijeća. - Strojevi će si
gurno ubrzo krenuti! Vidjeli smo to po slikama.
- Za sada ta silna flota ostaje na Corrinu i još se uvijek
dopunjava.
Možda imamo još nekoliko tjedana prije nego krenu prema
Salusi. A čak i kad već budu krenuli, trebat će im mjesec dana dok dođu
ovamo… kako je to kogitor već istakao, - rekao je Vor, čekajući.
Quentin je odjednom pogledao Faykana. Obojica su odjednom
počela shvaćati što je vrhovni zapovjednik mislio. - Omnius nema ništa
osim letjelica klasičnog tipa!
- Ali mi imamo druge mogućnosti, - rekao je Vor, a glas mu je
bio monoton i bez emocija. - Mjesec dana nam je i više nego dovoljno
da razorimo sve Sinkronizirane svjetove… poslužimo li se letjelicama
koje nabiru svemir. Na svakome od tih svjetova možemo ponoviti našu
konačnu pobjedu kao na Zemlji, učinivši je još mnogostruko uspješ
nijom. Uništit ćemo svakog pojedinačnog sveuma, jednog za drugim,
bez milosti i oklijevanja.
Quentin je glasno udahnuo zrak, dok je u glavi razmišljao o
implikacijama. - Ali te letjelice s Holtzmanovim pogonom su već po
svojoj prirodi nepouzdane. Statistika koju vodi tvrtka VenKee pokazuje
gubitak od gotovo deset posto. Svaki puta kad će naša flota odlaziti na
Sinkronizirane svjetove gubit ćemo brodove. Postoji na stotine
Omniusovih uporišta. Gubitci će biti… jezivi!
Vor je ostao miran i sabran. - Bolje i to nego potpuno
istrebljenje. Dok će flota s Corrina polako puziti prema Salusi
Secundus, mi ćemo kliznuti oko njih i napadati nebranjene
Sinkronizirane svjetove, metodički uništavajući svaki od tih planeta i
konačno se probiti do njihovog primarnog svijeta. Tada, u trenutku kad
dođemo do samog Corrina, njihova će flota već biti previše daleko da bi
mogla odgovoriti na vrijeme.
Xander Boro-Ginjo ga je prekinuo. - Ali što će biti sa svim onim
zarobljenim ljudima koji žive na Sinkroniziranim svjetovima? Zar se od
nas ne očekuje da ih izbavimo iz ropstva? Ako se upustimo u taj
nuklearni holokaust, svi će izginuti.
- Barem će umrijeti slobodni.
- No, siguran sam da će im to biti zbilja velika utjeha, -
promrmljao je O’Kuković, no opazio je kako se raspoloženje u dvorani
sada promijenilo u Vorovu korist pa je brzo ušutio. Činilo se da su
članovi Vijeća užasnuti, ali opet nekako i puni nade. Ako ništa drugo,
sada su barem imali plan koji im je nudio neku mršavu nadu.
- Mnogo više ljudi će pomrijeti ako ne budemo odlučno
djelovali.
- Vorova odlučnost i samopouzdanje bili su zastrašujući. A
Salusa Secundus će u svakom slučaju biti uništena. Nemamo boljeg
izbora.
-
- Ali što ćemo sa Salusom? Zar ćemo je napustiti? - Glas
privremenog namjesnika imao je neugodan jecajući prizvuk.
- Žrtvovanje Saluse Secundus moglo bi biti žrtva koju moramo
platili da bismo zauvijek završili ovaj Džihad. - Namrštio se pogleda vši
prema posudi u kojoj je bio Vidadov mozak. - Kogitor je u pravu:
moramo u međuvremenu evakuirati ovaj planet.
Quentin je osjetio kako mu se okreće želudac, no pokušavao je
biti objektivan. Ovaj bi se plan mogao ostvariti. Bilo je to opasno
kockanje koje će u svakom slučaju ostaviti duboke ožiljke na dušama
ljudi. - Čak i ako flota strojeva uspije udariti na Salusu, neće više biti
nikakvog sveuma koji bi ih držao zajedno kada jednom budu obavili to
za što su programirani. Neće ih imati tko voditi niti će imati inicijative.
Tada ćemo ih lako potući.
- Oni će biti sve što će preostati od Sinkroniziranih svjetova, -
rekao je Faykan.
Poput Voriana Atreida, Quentin je sada osjetio kako je voljan
poduzeti sve što se bude pokazalo nužnim da se taj konflikt završi ili da
se pogine pri pokušaju da se to postigne. Čak ga je i ovaj posljednji
događaj, taj čudesni povratak njegove unuke Ravne, podsjetio kako su
njezini roditelji umrli na Parmentieru, a i na sve one milijarde ljudi koje
je Omnius do sada već pobio. - Slažem se s vrhovnim zapovjednikom.
To je naša najbolja prilika i ne smijemo ne iskoristiti tu mogućnost da si
osiguramo goli opstanak. Moji vojnici u armiji Džihada bit će
dragovoljci kao posade letjelica za nabiranje svemira, čak i svjesni
golemog rizika… premda ih je već toliko podleglo ovoj pošasti od
bolesti da više i nisam siguran hoćemo li ih imati dovoljno. Pomislite
samo koliko je kindal bombardera za koje ćemo trebati pilote.
Veliki Patrijarh je napućio usne. - Siguran sam da ćemo pronaći
dovoljno ljudi među članovima Mučenika koji će biti voljni popuniti
upražnjena mjesta. Oni su tražili priliku za žrtvovanje u borbi protiv tih
strojeva. - On je to vidio kao način da se jednim potezom riješe dva
problema.
- Za početak, oni bi mogli pilotirati izviđačkim letjelicama za
nabiranje svemira, - predložio je Faykan. - To je rizično, ali trebat će
nam redovite informacije s Corrina. Nema drugog načina na koji bi smo
mogli pratiti kada će snage robota krenuti prema nama. Kad se jednom
ta flota pokrene, naš će sat početi otkucavati.
Quentin se zamislio, napamet računajući. - Iz podataka
pronađenih u onom zarobljenom špijunskom brodu znamo da postoje
pet stotina i četrdeset i tri Sinkronizirana svijeta. Kako bismo izvojevali
pobjedu morat ćemo poslati dovoljno jake borbene snage na svaki od tih
planeta. To što su sakupili glavninu svojih snaga na Corrinu ne znači da
se ipak neće boriti.
- Trebat će nam na tisuće brodova s najnužnijom posadom i
mnoštvo eskadrila bombardera koji će bacati pulsne atomike, - rekao je
Faykan. Činilo se da mu je već sam opseg toga plana oduzeo dah.
- Skok za skokom, skok za skokom i svakog puta možemo
izgubiti do deset posto snaga. - Jedva je to nekako uspio progutati.
- Nema smisla čekati. Odmah ćemo lansirati sve čime
raspolažemo započeti to Veliko čišćenje. - Vor je podigao glavu. U
međuvremenu moramo iskoristiti svaki pogon Lige kako bismo mogli
započeti s proizvodnjom potrebnih atomskih glava. Imamo nekakve
zalihe, ali treba nam više pulsnih atomika nego ih je ljudska vrsta ikada
proizve la… i potrebni su nam odmah. Također trebamo u sve
raspoložive letjelice ugraditi nove ili aktivirati stare pogone za nabiranje
svemira.
Za naše prve zadatke morat ćemo se koristiti takvim letjelicama
one generacije koje smo za vojne potrebe Xavier i ja nabavili prije
šezdeset godina.
U dnu dvorane su dva svećenika odjevena u žute halje brzo
ustala, podigavši posudu s Vidadovim mozgom. - Kogitor je vrlo
zabrinut, - rekao je stari Keats. On će se vratiti na Hessru kako bi ovaj
obrat događaja raspravio sa svojim kolegama kogitorima iz Kule od
slonovače.
- Raspravljajte o tome koliko vas je volja, - rekao je Vor s
prizvukom prezira u glasu. Kad vi konačno donesete svoj zaključak, sve
će ovo već biti gotovo.
Pustimo neobuzdane ljude i misaone strojeve neka nastane
ugodne svjetove ove galaktike. Nama su draži oni izolirani, oni koji su
malo postrance, jer oni naše organske mozgove prožimaju energijom i
čine nas nepobjedivima. Čak i onda kad moji cymehi osvoje cijeli
svemir, ove nepoželjne lokacije ostat će naša obljubljena mjesta.
- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari
Titani su prebrzo pobili onih pet kogitora i sada je general Aga-
memnon požalio tu svoju previše naglu osvetu. Nakon što sam se tolika
desetljeća osjećao proganjanim i nemoćnim, trebao sam polako uživati u
svojem osvajanju.
Sada, kad je već bilo prekasno, razmišljao je kako bi bilo dobro
tanko rezuckati te stare mozgove, odstranjujući malo pomalo srebr-
nastu materijalnu osnovu mentalnog, brišući one tanke kriške s mislima
skrivenim u svakom naboru mozga. Ili je Junona mogla na neki
zanimljiv način kontaminirati onaj elektrolit u kojem je počivao mozak
kogitora pa su mogli zajedno promatrati neobične reakcije.
Ali svi su kogitori već bili uništeni. Glupa kratkovidnost.
Sada su tri Titana konsolidirali svoje osvajanje Hessre i bili su
prisiljeni zabavljati se mučenjem svećenika, ljudi koji su svoje živote
posvetili njegovanju kogitora. Svi su oni sada bili oslobođeni tereta
svog vlastitog mesa, mozak im je, poput zrelog voća, bio iščupan iz
lubanja i bez njihove privole instaliran u posude kakve su koristili
Cymehi. Robovi, kućni ljubimci, pokusne životinje.
Budući da su u početku odbili surađivati s osvajačima, ovi
hibridni sekundarni neosi bili su podvrgnuti torturi zabijanja igala u
ogoljeno tkivo mozga.
S tornja, visoko gore u blokovima leda, general Titan je
fokusirao svoja optička vlakna, rotirajući svoju kupolu kako bi sagledao
svoje hladno i mračno osvojeno područje. Tamo gdje se nešto sivo ili
crno pojavilo iz glečera, pojavile su se i čudne plave mrlje. Neki lišajevi
i na studen otporne mahovine našle su svoj životni prostor na starom
ledenom zidu, pretvarajući slabu sunčevu svjetlost u dovoljno energije
za podržavanje svojih života. Povremeno bi se odvalio kakav komad
glečera i plavkast lišaj s mnogim “ograncima” brzo bi, izložen studenom
zraku, pobijelio.
Agamemnon je na brzinu proučio neke zapise o elektrolitu,
zapise koji su kogitori vrlo detaljno vodili već cijelo tisućljeće. Očito su
se minerali i još neki elementi u tragovima iz tih lišajeva kombinirali s
izvorskom vodom koja se ulijevala u Hessrine podzemne tokove. U dnu
drevnih crnih tornjeva, unutar duboko ukopanih laboratorija i tvorničkih
hala, svećenici su se pri proizvodnji hranjivog elektrolita koristili tom
vodom.
Tisuću godina su Agamemnon i njegovi Cymehi nabavljali tu
tekućinu kako bi im očuvala mozgove svježim i budnim, a kogitori su
uspostavili neki tjeskoban i neutralan odnos s Cymehima, dopuštajući
da se, usprkos životu u izolaciji kakvu su sami odabrali, upuštaju u
ilegalnu trgovinu s tom tekućinom za održavanje života.
Ali Agamemnon nije želio biti ikome dužan. Titani osvajači su
sada konfiscirali proizvodne pogone i “toplo preporučili” sekundarnim
neosima da nastave s proizvodnjom te sjajne tekućine.
Uz klepetanje izazvano metodičkim koračanjem, još se jedan
Titan popeo na promatračnicu smještenu visoko u tornju. General je pri-
došlicu identificirao zaključivši da je to Dante, a ovaj je pak zastao i
čekao da general prvi progovori. - Završili smo s proučavanjem
posljednjih snimaka koje su naši izviđači neoCymehi napravili
snimajući Richese i Bela Tegeuse. - Zastao je, provjeravajući uživa li
punu pozornost svojeg vođe. - Novosti nisu dobre.
- Ovih dana vijesti općenito nisu dobre. O čemu se radi?
- Nakon što smo se povukli, Omniusove snage su se vratile pa
poharale oba planeta i pobile ostatak ljudske populacije koji nam je
nekada služio. Svi neosi su istina pobjegli, ali bez naših ljudskih
zarobljenika više nemamo zalihu iz koje ćemo stvarati nove Cymehe.
Agamemnon je osjetio bijes i neraspoloženje. - Sada kad se
hreth-giri grče i umiru od te proklete kuge koju im je poslao Yorek
Thurr, Omnius bi mogao ponovo usmjeriti svoju pozornost na nas. Ovo
su crni dani, Dante. Misaoni strojevi su uništili naš posljednji veliki
svijet, ostavivši nas ovdje, u zamci i bez sljedbenika, bez stanovništva
koje bismo mogli porobiti, sa samo stotinjak neosa, s nekolicinom
konvertiranih svećenika… i tri Titana.
Njegove ruke u obliku topova stalno su se trzale, kao da
nesvjesno želi izbušiti rupe kroz zid tornja. - Namjeravao sam pokrenuti
novo Vrijeme Titana, ali progonili su nas i misaoni strojevi i ljudi i one
njihove proklete čarobnice. Pogledaj što je ostalo od nas! Tko će sada
voditi našu veliku pobunu?
- Postoji mnoštvo neosa među kojima možete birati.
- Oni mogu izvršavati naredbe, ali ne mogu stvarati pobjedničku
strategiju. Niti jedan od njih ne pokazuje sposobnosti potrebne za
vojnog zapovjednika. Odrasli su u zatočeništvu i dragovoljno su se
prijavili zato da bi dobili mogućnost da im se mozak iščupa iz njihovih
lubanja. Kakva je korist od takvih? Potreban mi je borac, zapovjednik.
- Zasad smo ovdje sigurni, generale. Omnius ne zna gdje bi nas
mogao pronaći. Možda bismo trebali jednostavno biti zadovoljni na
Hessri.
Agamemnon je zarotirao kupolu koja mu je služila kao glava, a
optičke niti su divlje zasjale. - Povijest rijetko kada zabilježi one koji su
ostali zadovoljni.
Dok su dva Titana zurila u ocean zvijezda, Agamemnonova se
mreža povezala s vanjskim senzorima i začula signal nekog dolazećeg,
neočekivanog broda. Radoznalo se usredotočio na taj signal i čekao
potvrdu.
Junona se nalazila u centru za cymehe koji je bio uspostavljen u
glavnoj prostoriji, tamo gdje su pobili onih pet kogitora Kule od
slonovače. Kao što je i očekivao, njezin sladak sintetički glas dopirao je
iz izravne komlinije koja je vodila u njegovu posudu s mozgom.
- Agamemnone, ljubavi moja, imam za tebe pravo iznenađenje…
ne kog posjetitelja.
Dante, koji se nalazio na istoj frekvenciji, odgovorio je hladno:
- Zar nas je Omnius već pronašao? Zar ponovo moramo krenuti i
skrivati se?
- Meni je već dosta tog skrivanja, - rekao je Agamemnon. – Tko
je to, Junona?
Glas joj je bio poput glazbe i odavao radost. - To je onaj
posljednji od naših kogitora Kule od slonovače… Vidad se vraća kući.
Upravo emitira pozdrave petorici svojih drugova. Naravno, nitko od
njih mu ne odgovara.
Agamemnon je osjetio pravu poplavu uzbuđenja koja je strujala
sjajnim elektrolitom. - Ovo je zaista neočekivano. Vidad ne zna da su
ostali kogitori mrtvi.
- Tvrdi kako nosi hitne novosti i zahtjeva odmah razgovor.
- Možda je napokon otkrio dokaz za neki stari matematički
teorem - sarkastično je primijetio Dante. - Jedva čekam da to čujem.
- Postavite mu zasjedu, - rekao je Agamemnon. - Želim zarobiti
posljednjeg kogitora. Onda… onda se možemo pozabaviti njime.
Tijekom dugog putovanja sa Saluse Secundus, Vidad je bio
duboko zaokupljen neveselim mislima. U samom temelju postojanja
kogitora Kule od slonovače bilo je upravo to da ostanu izolirani, da se
ne upliću. I misaoni strojevi i ljudi bili su svjesna bića, inteligentni
oblici života, mada utemeljeni na potpuno drukčijim načelima. U ovom
njihovom ratu kogitori se nisu mogli opredijeliti. Kad su bili dopustili
Sereni Butler da ih odmakne od takvog dugo održavanog stava,
dogodila se katastrofa. Kao posljedica toga, Džihad se sljedećih
šezdeset godina nastavio još jačim intenzitetom.
Sada je Vidad znao da ljudi namjeravaju uništiti sve inkarnacije
Omniusa. Zahtijeva li neutralnost posvemašnje nemiješanje i kad se radi
o totalnom istrebljenju? Ili se tu dopušta intervencija u smislu pomnog
uravnoteženja snaga?
Vidad nije mogao samostalno odlučiti o tome. Šest kogitora je
tvorilo zajednicu, skupinu za raspravu koja je raspolagala s praktički
cjelokupnom mudrošću ljudskog roda. Žurio je na Hessru kako bi
potaknuo to pitanje. Nakon dugotrajne rasprave kogitori će postići
konsenzus o tome što se treba poduzeti.
Vidad je pošao na put čim je Vijeće Džihada donijelo svoje
zaključke. Nije znao koliko vremena ima na raspolaganju. Dvojica
njemu odanih svećenika upravljali su ovim brzim brodom. Rodane je
bio novak kojeg je Vidad obučavao tijekom godina koje je proveo na
Zi-miji. Keats, već strašno star, još je uvijek dobro obavljao posao, a
Patrijarh Ginjo ga je bio odabrao još davno i služio je kogitore Kule od
slonovače već gotovo sedamdeset godina; činilo se da je on sad već pri
kraju svojeg korisnog života i da će mu ovo putovanje na Hessru biti i
posljednje. Mnogi od onih koje je Ginjo bio osobno odabrao su već
pomrli i bili sahranjeni u otvorenim pukotinama glečera koji se sporo
pomicao. Vidadovim kogitorima će uskoro zatrebati novi dragovoljci.
Putujući, Vidad je svakoga dana sve sate provodio razmišljajući
o tom teškom problemu planiranog udara pulsnim atomskim oružjem.
Sve dok nisu prišli ovom ledenom planetoidu, nije smislio nikakvu
razumnu odluku. Emitirao je izravnu poruku ostaloj petorici kogitora
koji su čekali u svojoj citadeli, ali začudo, nije bilo nikakvog odgovora.
Dok je Rodane pilotirao njihovim brodom, spuštajući ga prema
odabranom glečeru, Keats je virkao kroz prozore. - Ovdje se nešto
dogodilo, - rekao je svojim hrapavim glasom. - Led oko tornjeva je sav
razrovan. Vidim kratere koji kao da su nastali… eksplozijom. Predlažem
da nastavimo oprezno.
- Moramo ustanoviti što se dogodilo, - rekao je Vidad.
Mladi pilot je kružio približavajući se citadeli, tamo gdje bi se
pod normalnim okolnostima spustili. Premda su mu oči bile stare i
suzne, Keats je prvi opazio zasjedu. - Strojevi, topovi… Cymehi! Miči
nas odavde!
Zbunjen, Rodane je bacio pogled prema posudi s mozgom
kogitora, kao da očekuje dodatne naredbe. Rukovao je kontrolnim
uređajima, ali ne dovoljno brzo.
Čim se kurs malene letjelice promijenio, Cymehi su se pojavili
iz svojih tajnih skrovišta u ledu i ispod citadele. Poletjele su letjelice, a
iz skrovišta su sada nadirale liodalice opremljene za borbu pa podigle
svoje topovima naoružane ruke i otvorile paljbu.
Dok su oko njih eksplodirale granate, eksplozije svjetlosti su
kroz letjelicu slale paralizirajuće šok-valove. Mladi pilot se nesigurno
izmicao amo-tamo, ali tada je Keats preuzeo kontrole i počeo
manevrirati daleko oštrije. - Rodane, tvoj oprez će nas ubiti.
Naposljetku se iz komlinije začulo grozničavo emitiranje, tamo
otkud je Vidad očekivao da će mu se javiti kolege kogitori. Glas se
praktički svodio na pulsirajući signal koji se jedva razabirao. Stari
filozof nije prepoznavao ni glas ni naglasak, ali riječi koje je čuo bile su
zapanjujuće. Govorio ih je jedan od svećenika.
- Titani su zauzeli Hessru! Pobili su svih pet kogitora i mnoge
svećenike… osim neke od nas, a ni mi nismo živi. Transformirali su nas
u Cymehe i prisilili nas da im služimo. Kogitore Vidad, vi ste
posljednji. Bježite! Vi morate ostat živ, to je najvažnije od svega… –
Tada su se začuli zvukovi borbe i vrištanje, jeka pulsiranja agonije
emitirane u otvoren i indiferentan svemir.
Tri letjelice Cymeha su ubrzano letjele prema njima, ispaljujući
projektile, pokušavajući ih oboriti s neba. Sada su se na otvorenom ledu
pojavile i one veće hodalice. Jedno od tih monstruoznih tijela ratnika
bilo je toliko golemo da je to morao biti jedan od Titana. Posvuda u
zraku oko njih odjekivale su eksplozije.
Keats je iz male letjelice izvlačio sve što je mogao, ne štedeći
gorivo, nastojeći postići maksimalno ubrzanje koje će ih osloboditi Hes-
sre. Zaštićen u svojoj posudi, Vidad je znao da će nemilosrdno ubrzanje
biti previše za Keatsovo staro i krhko tijelo. - Umrijet ćeš.
- Ali vi… ćete živjeti, - uspio je nekako protisnuti Keats prije no
što je utonuo u nesvijest. Nije imao snage nastaviti disati pod ovakvim
neprekidnim i brutalnim ubrzanjem. Popucalo je nekoliko njegovih
krhkih kostiju.
Rodane je lakše podnosio ovo ubrzanje. On bi mogao preživjeti.
Vidadu će biti dovoljan i samo jedan njegovatelj. Leteći vektorom koji
omogućuje automatski bijeg, udaljavali su se od zaleđene Hessre, leteći
duboko u svemir i sve dalje od Hessrinog sustava. Potjera Cymeha
imala je kratak domet pa su se povukli, a u primopredajniku su se čule
ljutite psovke.
U svojem sjedištu u kokpitu Keatsovo je staro tijelo ležalo u
onoj sivoj ukrućenosti smrti, dok se mlađi pomoćnik, teško dišući, još
uvijek borio. Kad su dosegli vanjski rub sustava, ubrzanje se automatski
počelo smanjivati i Rodane se osvijestio. Širom otvorenih očiju i u šoku
od tuge, gledao je svog mrtvog kolegu koji je dao svoj život samo da bi
kogitor mogao pobjeći.
- A kamo ćemo sada, Vidad? - upitao je pomoćnik, a u glasu mu
se osjećao prizvuk panike.
Kogitor je pomislio na petoricu svojih kolega koje su pri
osvajanju Hessre Cymehi pobili u svojem očitom pokušaju da se sakriju
pred Omniusom. Vidad je bio jedini filozof koji je mogao odlučiti o tom
kako će reagirati na prijeteći nadolazeći atomski holokaust kojeg je
Vorian Atreid želio pokrenuti. Bio je objektivan, neutralan,
inteligentan… A i nekada davno bio je čovjek. Znajući što su Cymehi
učinili svim njegovim kolegama kako je mogao ne osjetiti eho odavno
zaboravljene emocije? Je li to… želja za osvetom? Sada je imao još
jedan razlog za razgovor sa sveumom.
- Uzmi kurs prema Corrinu, - zapovjedio je.
Tijekom svih ovih godina Džihada, znali smo da moramo biti
spremni za svaku vrst napada. Na kraju se ipak vidi kako spremnost
nije dovoljna. Moramo biti voljni djelovati.
- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, obraćanje
Vijeću Džihada
Iako je Leronicina smrt ostavila u njemu osjećaj praznine, Vor
nije imao vremena za tugovanje. Imao je samo vremena biti vrhovni
zapovjednik.
I spasiti ljudski rod.
Armija Džihada je već bila zaokupljena hitnim i golemim
naporom. Brodovi za nabiranje svemira, kojima su uglavnom pilotirali
Mučenici, letjeli su potajno do Corrina i redovito donosili izvješća o
okupljanju goleme Omniusove flote. Onog trenutka kada te robotske
horde budu napustile sustav crvenog diva Corrina, ljudi će znati da je
odbrojavanje započelo.
Drugi brodovi za nabiranje svemira letjeli su od svijeta do
svijeta, pronoseći vijesti i pozivajući preživjele ljude na akciju; desetci
takvih brodova su nestali bez traga, no ostalo ih je dovoljno da bi
održavali linije komuniciranja. Planeti Lige nikad ranije nisu bili ovako
redovito izvještavani.
Vraćajući se s Parmentiera izmučenog kugom, Vor i Abulurd su
u Zimiju doveli mladu Ravnu.
Faykan, njezin stric, ju je brzo uzeo pod svoje okrilje. Bio je vrlo
blizak s njezinim ocem Rikovom pa je to što je mala uopće ostala živa
smatrao pravim čudom. Doduše, ispala joj je sva kosa, ali je barem
preživjela virus. U trenucima cinizma, Vor je mislio kako se čini da je
Faykanu najvažnije to da se s djevojkom posluži kao s političkim
oruđem za svoje vlastite svrhe, kao simbolom koji pokazuje da ljudi
zaista mogu preživjeti kugu koju im je Omnius poslao.
Možda će to pomoći.
Dok su se dijelovi Velikog čišćenja sastavljali, velika se flota
okupljala, na kartama zvijezda iscrtan je taktički plan i koordinate
svakog od Sinkroniziranih svjetova, a vrhovni zapovjednik je stavio
Faykana i Abulurda na čelo nemogućeg zadatka evakuacije Saluse
Secundus. Pobrinuo se da njegovi sinovi blizanci i njihove obitelji budu
među prvima koji će biti odvedeni negdje na sigurno. Tada se Vor,
znajući kako je preostali dio posla u sposobnim rukama, usredotočio na
primarni cilj.
Tamo daleko, u brodogradilištima na Kolharu, radilo se
danonoćno kako bi se brodovi tipa balista i koplje opremili novim
pogonom. Norma Cenva, koja nikada nije izgubila povjerenje u pogon
za nabiranje svemira, godinama je ustrajavala u zahtjevu da mnogi od
tih najvažnijih brodova budu sagrađeni tako da se ostavi mogućnost
takve ugradnje, bez obzira hoće li se ikada koristiti tom mogućnošću ili
ne. Sada je Vor čestitao na toj njezinoj dalekovidnosti.
Sve zalihe atomika bile su tu sakupljene i utovarene na postojeće
letjelice Džihada, dok su se na svim industrijaliziranim planetima Lige
grozničavo proizvodile bojeve glave.
Trebali smo to bolje isplanirati. Trebali smo predvidjeti takve
potrebe. Trebali smo ovo dočekati spremni!
Prvi tucet ratnih brodova za nabiranje svemira, onih koji su već
bili opremljeni tim čudnim Holtzmanovim pogonom, bili su natovareni
pulsnim bombama, a posade dragovoljaca letjele su na kindal
bombarderima. Oni su bili prethodnica, odmah odaslana kako bi
otpočela sa sustavnim uništavanjem svih sveumovih inkarnacija.
Napokon, tri tjedna i tri dana nakon što su se Quentin i Faykan
po prvi puta vratili s Corrina i alarmirali Ligu, jedan od Mučenika, koji
je pilotirao izviđačkim brodom za nabiranje svemira, vratio se u Zimiju.
Bio je toliko izbezumljen da je pri pokušaju slijetanja gotovo razbio
svoj brod. Dva su broda za nabiranje svemira žurila donijeti tu vijest, a
samo jedan je stigao na odredište.
- Strojevi su krenuli! Omnius je pokrenuo svoju flotu.
Čuvši to izvješće, Vor je blokirao krizu nevjerice koja se
pojavila kod drugih časnika Džihada u njegovom štabu. Samo je
kimnuo i pogledao na kalendar, označivši koliko im je vremena ostalo.
Jesu li kogitori zaista posve neutralni, onako kako to oni tvrde?
Ili je ta “neutralnost” samo eufemizam za jedan od najvećih
kukavičluka u cjelokupnoj povijesti ljudskog roda?
- NAAM STARIJI Prvi službeni povjesničar Džihada
Nakon što je određen polazak smrtonosne flote, Erazmus i
sveum više nisu imali nikakvog posla na Corrinu. Golema i nepobjediva
armada robotiziranih brodova bit će za šest dana na svom putu,
neumoljivo slijedeći svoj uprogramirani put prema Salusi Secundus. Te
su letjelice bile spore, ali uporne i nezaustavljive.
Omnius nije vidio potrebu za nekom žurbom. Plan je bio
pokrenut i njegovi su rezultati bili neizbježni.
U robotovoj grandioznoj vili, on i Omnius su raspravljali o
slikarstvu, promatrajući jedan posebno zanimljiv planinski pejzaž. - Ovo
je originalno djelo koje je stvorio jedan od zarobljenih ljudi. Vjerujem
da taj čovjek posjeduje velik talent. - Erazmus je bio iznenađen
vještinom toga roba, načinom na koji je miješao boje i odabirao motive.
Sada, kad je Omnius u sebe ukopirao robotovu neovisnu osobnost,
možda bi mogao početi razumijevati fine nijanse.
Promatrajući sliku kroz jedno od svojih letećih stražar-očiju,
Omnius nije mogao vidjeti zašto se robot tome toliko divi. - Ilustracija
je fizički netočna u četiri stotina i trideset jednom detalju. U odnosu na
specifičan proces imaginacije, sam akt slikanja je inferioran gotovo u
svakom pogledu. Zašto smatraš vrijednom ovu… umjetnost?
- Zato što je to teško izraditi, - odgovorio je Erazmus. – Proces
stvaranja je kompleksan, a ljudi su u tome pravi majstori. – Usmjerio je
svoje optička vlakna prema tom majstorskom djelu, analizirajući svaki
potez kistom. - Svakog dana promatram tu sliku i divim joj se.
Čak sam i secirao mozak tog umjetnika, kako bih što bolje
razumio sam proces kreacije, no nisam naišao ni na kakvu posebnost.
- Lako je stvarati umjetnička djela, - rekao je Omnius. –
Pretjeruješ pridajući im toliku važnost.
- Prije negoli izjaviš ovako nešto, predlažem da se sam okušaš u
aktu stvaranja. Pokušaj stvoriti nešto oku ugodno i originalno, ne
kopirajući ništa od onoga što postoji u tvojoj bazi podataka. Tada ćeš
vidjeti koliko je to teško.
Na nesreću, Omnius je prihvatio ovaj izazov.
Dva dana kasnije, Erazmus je stajao unutar zapanjujuće
transformirane inkarnacije promjenjivog Središnjeg tornja, koji je sada
stajao kao vrlo upadljiva palača sa zlatnom kupolom. Kako bi se pravio
važan sa svojim novootkrivenim umjetničkim darom, sveum je toranj
ispunio kipovima strojeva i raznim artefaktima izrađenim od blještavih
materijala u duginim bojama. Nigdje nisu bili prikazani ljudi. Omnius je
sve to izradio vrlo brzo, kao da je time htio podvući svoj stav kako je
kreativnost posve obična sposobnost koja se može procesuirati i naučiti.
No ipak je tu nedostajalo inovacije i, znajući da sveum nije čak
niti uočio razliku između ovog svog uratka i stvarnog umjetničkog
djela, Erazmus nije bio uvjeren. Gilbertus, koji se nikada nije smatrao
umjetnikom, bi to mogao bolje učiniti. Možda čak i onaj klon Serene
Butler…
Glumeći kako ga je to zainteresiralo, neovisni robot je promatrao
drugi unutrašnji zid ove palače s kupolom. Na njemu se, uokviren
zlatnim okvirom nalazio golem video prikaz Omniusove novostvorene
umjetnosti strojeva, kaleidoskop u kojem je tekući metal poprimao
različite forme. Iz vlastitih datoteka i iz iskustva, Erazmus je prepoznao
kako je taj posve umjetnički projekt bi izrađen po uzoru na one divlje
kreativne prikaze koji su kod ljudi bili izlagani po muzejima, galerijama
i u boljim kućama. Ipak, meni ovo nije nimalo stimulirajuće. Samo
imitiranje, bez ikakve inspiracije. Konačno je robot s neodobravanjem
odmahnuo glavom.
- Zar ti se ne sviđa moja umjetnost? - Omnius ga je iznenadio
prepoznavši značenje ove kretnje.
- Nisam to rekao. Čini mi se… zanimljivom. - Erazmus se nikada
nije smio opustiti, jer uvijek su tu bile stražar-oči koje su ga promatrale.
- Umjetnost je subjektivna. Ja se samo borim, na svoj nedostatan način,
da shvatim tvoje djelo.
- I nastavit ćeš se i dalje boriti. Moram pred tobom skrivati neke
tajne. - Sveum je sada ispustio bučan, ali nekako metalan i nekvalite tan
smijeh kojeg je nabavio snimajući smijeh nekog roba. Erazmus mu se
pridružio.
- Osjećam neiskrenost u tom tvom cerekanju, - rekao je Omnius.
-
Robot je znao da može modulirati svaki ton kojeg ispušta, da
može proizvesti upravo onakav ton kakvog želi. Zar me to Omnius
pokušava uhvatiti u zamku ili me zbuniti? Ako je tome tako, onda mu to
baš i ne polazi za rukom.
- Pokušavao sam biti jednako iskren kao i ti, - Erazmusov je
komentar bio dovoljno neutralan.
Prije no što se razgovor mogao nastaviti, Omnius je preusmjerio
svoju pozornost. - Neki vanjski brod prilazi Središnjem tornju.
Nenajavljena letjelica je uletjela u sustav izuzetno velikom
brzinom, emitirajući signale neutralnosti, usprkos svojoj konfiguraciji
karakterističnoj za brodove Lige. - Kogitor Vidad donosi Omniusu
važne vijesti. Od vitalne je važnosti da on to čuje..
- Prije nego učinim ikakve ekstrapolacije, saslušat ću što to
kogitor ima reći, - izjavio je sveum. - Ubiti ga mogu i kasnije, budem li
tako odlučio.
Uskoro su masivna ulazna vrata Zlatnog tornja kliznula u stranu
i otvorila se, a kroz njih je, u pratnji robota-stražara, dršćući ušao čovjek
u žutoj svećeničkoj halji. Mladić je bio sav u modricama i umoran,
nakon što je duže od tjedan dana proveo trpeći najopakije ubrzanje koje
je njegovo krhko tijelo bilo u stanju podnijeti. Sada je jedva nosio
posudu s elektrolitom u kojoj je bio mozak starog filozofa, iako je to
lako mogao ponijeti i neki od robota. Čovjek u žutoj halji izgledao je
toliko slab i umoran da je jedva mogao stajati na nogama.
- Prošlo je mnogo godina otkad ste posljednji puta razgovarali s
nama, kogitore Vidad, - rekao je Erazmus, istupivši pred njega poput
kakvog veleposlanika. - A rezultati tadašnjeg razgovora nisu se pokazali
korisnima po nas.
- Nisu bili nikome korisni. Mi, kogitori Kule od bjelokosti, bili
smo učinili ozbiljnu pogrešku u procjeni. - Glas je izvirao izravno iz
opnezvučnika smještene na stjenci posude.
- Zašto bih vas sada ponovo slušao? - Omnius je podesio jačinu
svojeg glasa tako da su od buke vibrirali zidovi.
- Zato što donosim relevantne podatke koji vama nedostaju. Ne
davno sam se vratio na Hessru samo zato da bih otkrio kako su tamo
Titan Agamemnon i njegovi cymeh sljedbenici postavili svoju novu
bazu. Pobili su mojih pet kolega kogitora, preuzeli naše laboratorije za
proizvodnju elektrolita i zarobili naše pomoćnike.
- Znači, tamo su se Titani otišli sakriti nakon što su napustili
Richese, - rekao je Erazmus Omniusu. To je zaista vrijedan podatak.
- Zašto ste došli čak ovamo da biste nam otkrili tu informaciju? -
pitao je sveum.- Nije logično da se uplićete u naš konflikt.
- Želim da uništite Cymehe, - rekao je Vidad. - Vi to možete
učiniti.
Erazmus je bio iznenađen. - Zar tako govori jedan prosvijećeni
kogitor?
- Nekada sam bio i ja čovjek. Ostala petorica kogitora bili su
moji kolege filozofi i sudrugovi duže od jednog tisućljeća. Titani su ih
pobili. Zar iznenađuje to što želim osvetu?
Umorni pomoćnik se mučio da nekako drži tešku posudu s
mozgom.
Omnius je u sebi vagao ovu informaciju.- Trenutačno je moja
ratna flota zaokupljena nečim drugim. Kad pobijedimo, zapovjednici
robota će se vratiti ovamo kako bi bili iznova programirani. Tada ću im
dati upute da odu na Hessru. Oni imaju trajne instrukcije da unište
svakog neocymeha i zarobe preostale pobunjene Titane. - Činilo se da
sveum uživa u ovoj novoj situaciji. - Uskoro, kad hrethgiri i Cymehi
budu poraženi, svemir će moći nastaviti racionalnim i učinkovitim
putem, pod mojim mudrim vodstvom.
Bez promjene u tonu svog simuliranog glasa, Vidad je nastavio:
- Situacija je daleko kompleksnija od toga. Liga je još prije mnogo
tjedana otkrila vašu golemu flotu. Kada sam napustio Zimiju, oni su već
promatrali kako napredujete. Oni znaju i to da su vam svi drugi
Sinkronizirani svjetovi ostali nebranjeni. - Ukratko im je iznio plan
Vijeća Džihada kako ljudi namjeravaju izvesti cijeli niz blitzkriega i
nuklearnih napada, koristeći se pritom izuzetnim pogonom za nabiranje
svemira koji trenutno savladava meduzvjezdane udaljenosti.
- Zapravo, prvi od tih atomskih udara se vjerojatno dogodio
nedugo nakon što sam ja otišao, a ja sam na ovom putovanju od Saluse
preko Hessre do Corrina već duže od mjesec dana. Naravno, to Veliko
čišćenje se odvija i sada dok mi tu razgovaramo. Zato morate biti
spremni za atomski napad u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu.
S rastućom panikom Erazmus je razmatrao moguće scenarije i
posljedice. Oni su već odavno posumnjali da su hrethgiri uspjeli
ostvariti neku vrst trenutačnog putovanja svemirom. A ratna flota ljudi,
naoružana pulsnim atomicima, zaista je već mogla uništiti mnoge
Sinkronizirane svjetove. Sada, kad je golema i ubojita Omniusova flota
otišla, čak je i Corrin bio izložen opasnostima takvog napada.
- Zanimljivo, - izjavio je sveum, obrađujući te podatke. – Zašto
biste nam vi otkrili takve podatke? Kogitori tvrde kako su neutralni, ali
sada se čini kako ste vi na našoj strani… osim ako to nije neki trik.
- Ja nemam nikakav tajni plan, - rekao je Vidad. - Kao neutralni,
mi kogitori nismo željeli vidjeti istrebljenje niti jedne od zaraćenih
strana, ni strojeva ni ljudi. Moja sadašnja odluka je posve u skladu s
takvom filozofijom.
Erazmus je promatrao kako, posvuda oko njega, u cijelom tornju
svijetle ona umjetnička svjetla i znao je da je Omnius već odaslao
poruke svojim podređenima i da se već provode obrambene pripreme i
da se van šalju najbrže letjelice s kojima raspolažu. - Ja sam izvorni
Omnius. Zbog svojeg vlastitog očuvanja moram opozvati svoju flotu i
zatražiti da se vrate i brane Corrin. Cijelu flotu. Ako ostali
Sinkronizirani svjetovi budu pružali dovoljan otpor i uspore
napredovanje ljudi, onda će vjerojatnost da se neki od mojih najbržih
brodova vrate prije negoli bude prekasno biti različita od nule. Protiv tih
neracionalnih hrethgira ne mogu riskirati. Kada bi se ovamo vratili svi
moji brodovi, ljudi se ne bi usudili napasti me.
Erazmus je znao da će potrajati dok poruka ne stigne do goleme
flote koja je već osam dana bila na putu i da će još duže potrajati dok se
ti spori brodovi okrenu i dojure natrag.
Neće biti dovoljno vremena.
U emocionalnom košmaru rata caki okorjeli ratnik može
proliti suzu nad onim što mora učiniti.
- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, Ratna
sjećanja
Dok je flota robota napredovala prema Salusi Secundus, armija
Džihada je nastavljala sa svojim Velikim čišćenjem kako bi posve
uništila nebranjene Sinkronizirane svjetove. Prije nego konačnica ove
igre dođe svome kraju, netko će biti posve uništen. Ili ljudi, ili misaoni
strojevi. Drukčijeg ishoda nije moglo biti.
Kad su Holtzmanovi motori proradili, na zapovjednom mostu
svojeg preuređenog broda Serena Pobjeda, kapetan Vorian Atreid je bio
napet. - Pripremite se za polazak. Tamo vani čeka nas Omnius.
Prije prvog skoka, brojni pripadnici Mučenika koji su činili
posadu izgovarali bi gorljivu molitvu. Vorianu je pak bilo draže
pouzdavati se u pojačane i zapečaćene navigacijske sustave koje je
Norma Cenva bila krišom ugradila u šačicu njegovih najboljih brodova.
On je oduvijek bio pragmatični zapovjednik.
- Za Boga i Svetu Serenu! - unisono je kriknula posada. Vrhovni
zapovjednik je ohrabrujuće kimnuo blijedom čovjeku koji je sjedio za
kormilom. Ovaj je izdao zapovijed, a onda nehotice zažmirio čim su
uronili u opasnu divljinu nabranog svemira. Uvijek je bio spreman
poginuti u bitci protiv strojeva. Ipak, nadao se kako neće dočekati svoj
kraj izgubivši se u svemiru ili u sudaru s kakvim asteroidom.
Još prije nekoliko desetljeća Normin prototip kompjutoriziranih
sustava navigacije je drastično popravio izglede za siguran let s
motorima za nabiranje svemira, ali je prevrtljivo i nervozno Vijeće
Džihada zabranilo uporabu tog sustava. Ipak, u VenKee
brodogradilištima, gdje su se u brodove Džihada ugrađivali
Holtzmanovi motori, Vor je s njom obavio privatni razgovor. Na
izravnu zapovijed vrhovnog zapovjednika, Norma je u navigacijske
sustave odabranih brodova kriomice instalirala onih dvanaest preostalih
navigacijskih kompjutora. Vor nije imao namjere dopustiti da mu
praznovjerje umanji izglede za pobjedu.
Sada je već tijekom posljednjih nekoliko tjedana grupa za
grupom nasrtala na Sinkronizirane svjetove, čim bi brodovi, naoružanje
i posada bili spremni. Sve u svemu, armija Džihada je za Veliko
čišćenje sastavila više od tisuću brodova. Cijela ta flota bila je
podijeljena u devedeset skupina s po dvanaest velikih brodova, a svaka
takva skkupina dobila je svoj popis ciljeva koje treba napasti. Uzletišta
odakle su ih lansirali bila su pretrpana stotinama kindal bombardera u
kojima su bile pulsne atomske bombe. Nekima od njih će upravljati
vješti ratni veterani, a ostalima dragovoljci Mučenici koji su prošli samo
ubrzani tečaj.
Svaki puta kad su se za skok iz jednog zvjezdanog sustava u
drugi koristili Holtzmanovi motori, neki od brodova su nestajali negdje
u limbu, uništeni nekim nepredvidivim rizikom. Trpeći desetpostotne
gubitke, ovakve su skupine mogle izvesti samo sedam ili osam skokova,
a nakon toga više nisu mogle biti sigurne u uspjeh. Dragovoljci su
pilotirali mnogim izviđačkim letjelicama s kojima su održavali presudnu
vezu između borbenih formacija raspršenih diljem Sinkroniziranih
svjetova.
Uključujući tu i Corrin, bilo je više od pet stotina neprijateljskih
planeta. Liga će, jednom zauvijek, uništiti sve Omniusove inkarnacije.
Barem statistički gledano, armija Džihada je za taj posao imala sasvim
dovoljno brodova…
Kad bi barem ovo putovanje, ovih nekoliko uzbuđujućih
trenutaka već završilo. Iz koordinata sektora koje su iscrtane ležale na
upravljačkoj konzoli, kao i iz jasnoće zvijezda koje je vidio oko sebe,
Vor je znao da je njegov brod uspio. Mada su i uz detaljne koordinate
skokovi često bili neprecizni, njegovi su brodovi sada stigli usred
sustava koji je bio pod nadzorom strojeva.
- Devetnaest planeta koji se okreću oko para malih žutih sunaca.
Ovo je sigurno Yondair sustav, vrhovni zapovjednice, - rekao je
čovjek za navigacijskim sustavom.
Među posadom na mostu začuli su se glasni uzdasi olakšanja.
Mučenici su opet izgovarali molitve.
- Krasno. Dajte mi izvješće o tome ima li u našoj skupini kakvih
gubitaka.
Njegovi prvi i drugi časnik, Katarina Omal i Jimbav Whit čekali
su u blizini. Omal je bila visoka i tamnoputa, jedna od najboljih časnica
u floti. Whit se iskazao već u dobi od dvadeset i pet pa je za vrijeme
izbivanja Abulurda Harkonnena bio Vorov ađutant. Potjecao je iz
ugledne vojničke obitelji i imao je ratničko iskustvo koje je uvelike
nadilazilo njegove godine. Prije mnogo desetljeća, u onom konačnom
atomskom napadu na Zemlju, Vor se je borio rame uz rame s njegovim
djedom.
- Ostali smo bez jednog broda, vrhovni zapovjednice, - rekla je
Omal.
Vor je prihvatio taj gubitak suspregnuvši ikakav vidljiv znak ne-
vjerice dok je upisivao identifikacijski kod nestale letjelice. Ovo je još
dobro, ako se uzme u obzir postotak gubitaka s kojima treba računati.
Vor je duboko uzdahnuo, a onda izdao komandu da izvedu svoj
ubitačni udar.
- Vrijeme je da učinimo ono zbog čega smo došli ovamo.
Odmah započnite bombardiranje Yondaira. Svi brodovi trebaju lansirati
svoje kindal eskadrile s pulsnim atomicima prije negoli se strojevi
pripreme za obranu.
Čak i bez one svoje goleme ratne flote, Sinkronizirani svjetovi
su ipak imali svoju lokalnu obranu, a mogli su još uvijek imati borbene
stanice u stazi oko mnogih neprijateljskih uporišta. Svaki napad na
“nebranjeni” planet strojeva zahtijevao je barem jedan dan da brodovi
Džihada dođu u povoljnu poziciju iz koje će lansirati svoje brze
bombardere s teretom pulsnih atomskih bombi i da bi se uvjerili da je
njihova zadaća bila uspješna. Usprkos njihovom gotovo trenutačnom
prelasku puta od jednog cilja do sljedećeg, pripadnicima Džihada je
ipak trebalo mnogo vremena da pročešljaju cijelo Omniusovo područje.
S preostalim ratnim brodovima iza sebe, Vor ih je poveo prema
najvećem svijetu, prema Yondairu, planetu okruženom prstenom.
Njegove eskadrile naoružane bojevim glavama razišle su se od mjesta
lansiranja i u brišućem letu se obrušile ispod tih prstena pa ispustili
bombe koje su se rasprskavale u zraku, gađajući najprije ogranke
strateških ciljeva, a onda će uporabiti sekundarne atomike kako bi po
pejzažu ispod njih proširili razaranje. Puls za pulsom uništit će svaki
gel-mozak na planetu.
Svaki ljudski zatvorenik koji se slučajno zatekao dolje, postao je,
nažalost, ono što se naziva usputnim žrtvama, ali nužnost za uništenjem
svakog sveuma dopuštala im je da se ne obaziru na sućut.
Gledajući naprijed, Vor je blokirao svaku pomisao na osjećaj
krivnje i onda izdao naredbu za pregrupiranje na samom rubu Yondairo-
vog sustava. Nakon što su potvrdili svoju pobjedu, njegovi brodovi su
se zaputili prema sljedećem svijetu koji je pripadao strojevima.
A zatim prema sljedećem.
Ako imaju imalo sreće, onda druge skupine brodova Lige rade
isto to na ostalim svjetovima koji su pod nadzorom Omniusa. Nuklearna
destrukcija širila se poput podivljalog vala, prekrivajući teritorije koje je
Omnius bio osvojio. Najprije su odabirali ona lakša uporišta strojeva,
ostavljajući Corrin za kraj.
Nije bilo načina na koji bi se sveum mogao oduprijeti ljudima,
nikakvog načina da se na vrijeme pošalju poruke s upozorenjem. Poput
brzih ubojica, brodovi Džihada naoružani atomicima su naglo do-
lijetali, udarili i onda opet nestali. Omnius će biti uništen prije negoli i
shvati što ga je snašlo.
Barem je takav bio plan…
Sutra ćemo možda poginuti, ali danas se moramo nadati. Mada
nam to neće produžiti živote, učinit će nas barem značajnijima.
- ABULURD HARKONNEN, Kronika posljednjih dana Saluse
Secundus
Unatoč tome što je stanovništvo Saluse Secundus zdušno
surađivalo u naporima, jedan mjesec nije bio ni izbliza dovoljan za
evakuaciju čitavog planeta. Morali su se pripremiti za najgore.
Iako je primarni zadatak Lige bio formiranje dovoljno velike
flote, okupljanje dragovoljaca koji će tvoriti njezinu posadu i
proizvodnja nuklearnih bojevih glava, Abulurd Harkonnen je bio
ostavljen kao pomoć svojem bratu pri organiziranju tog velikog
egzodusa s glavnog svijeta Lige.
Vrhovni zapovjednik Atreid je okupio takvu flotu letjelica koje
mogu nabirati svemir kakvu ljudski rod još nije vidio. Jedna bojna
formacija za drugom aktivirale su te svoje posebne motore i nestajale.
Proći će neko vrijeme dok se u Ligu vrate potpuna izvješća, no Abulurd
je vjerovao u ovaj očajnički plan. Svakog jutra kada je, nakon samo
nekoliko.sati sna ustajao, znao je da je zasigurno poraženo i zbrisano s
karte carstva misaonih strojeva još nekoliko Sinkroniziranih svjetova.
Na temelju onih snimaka koje su Abulurdov otac i brat bili
donijeli vrativši se s Corrina, svi su oni znali kakva vrst prijetnje se
zaputila prema glavnom svijetu Lige. Čak i kad bi se Veliko čišćenje
pokazalo uspješnim u uništavanju neprijatelja u samom njegovom
središtu, Sa-lusa Secundus će ipak gotovo sigurno posve nastradati.
Abulurd nije mogao spasiti sve ljude, ali je radio danju i noću
kako bi ih spasio što je više moguće. Faykan je iz Zimije slao
zapovijedi, vodeći računa o svakom brodu i svakoj zdravoj i sposobno;
osobi.
Upravo tog jutra je Abulurd premještao svoju komatoznu majku
iz Grada Introspekcije i smještao je u brod za evakuaciju. Kako nije bilo
dovoljno mjesta za sve ljude da ih se odveze prije negoli vrijeme istek-
ne, neki su s ljutnjom gledali tog mladog čovjeka i bilo je očigledno
kako se čude od kakve će to koristi biti ako Wandra bude spašena po
cijenu drugih. Njegova mati nije bila ničega svjesna i nije znala ni
kakvoj je opasnosti izložena niti da će biti spašena.
Abulurd je shvaćao apsurdnost tog izbora pa je čak i razmišljao
o tome da je ostavi u utvrđenom skloništu koje se u Gradu Introspekcije
nalazilo ispod razine tla. No nitko se nije mogao o njoj brinuti. Toliko
se stvari trebalo uzeti u obzir i donijeti toliko kritičnih odluka. Svaki
dah kojeg je njegova mati udahnula bio mu je važan i ostavio je
otvorenu mogućnost… ma kako malenu… da bi ona mogla preživjeti.
Nije ju mogao ostaviti. Takve vrste odluka podsjećale su ga na Ix gdje
se Ticija Cenva bila igrala boga odlučujući o tome tko će biti spašen, a
tko će ostati…
Konačno je odlučio ne obazirati se na sve one prigovore i
optužbe o favoriziranju. Ona je moja mati, govorio je samome sebi, i
ona je Bu-tler! Pozivao se na Faykanov autoritet, izdavao zapovjedi i
pobrinuo se da se one izvršavaju.
Abulurd je svakoga dana promatrao kako gomile ljudi žure
preko zračne luke kako bi se ukrcale u prvi brod kojeg se domognu i
kako se u putnički i u teretni prostor trpa daleko više ljudi negoli su ti
prostori inače primali. Vidio je paniku na njihovim licima i znao je kako
neće moći spavati dok sve ovo ne završi. Zatekao je samoga sebe kako
redovito uzima doze začina… ne više zato da bi sebe zaštitio od bolesti,
nego kako bi si dao dovoljno energije da može ustrajati u ovome.
Gledao je u nebo, prateći kako brodovi jedan za drugim
napuštaju zračnu luku Zimije. Mnogi od ovih kapetana će se ponovo
vratiti po putnike, a ostali će se, bojeći se fatalnog dolaska Omniusove
flote, jednostavno držati podalje, ostavljajući Abulurdu sve manje i
manje mogućnosti da spasi stanovništvo.
Faykan je obavljao golem administrativni posao, a stalno ga je
pratila njegova vrlo blijeda nećakinja, koja je bila uz njega još otkad je
stigla s Parmentiera. Čak i usred ove grozničave evakuacije činilo se da
Ravna Butler ima svoj vlastiti plan. Govorila je glasno i jasno pred bilo
kime tko ju je želio slušati, a kako je preboljela tu groznu bolest, mnoge
građane Lige je zanimalo što im ona ima reći. Ta je djevojka imala
čudesan glas koji se daleko čuo. Govoreći masama, Ravna je prenosila
ono što je postalo njezina misija kojoj se strasno posvetila: uništavanje
misaonih strojeva. - S Bogom i Serenom Butler na našoj strani, mi ne
možemo izgubiti.
Čuvši to, Abulurd je pomislio kako se nemaju čega bojati.
Poželio je da može nekako nadahnuti Faykana i Ravnu da usmjere
svjetinu da pomaže ili da nešto grade, umjesto pustog proklamiranja
svojih krutih uvjerenja i izazivanja kaosa.
To nije bio razuman način da se uspostavi red u ovom egzodusu
koji se oteo nadzoru. Unutar dva tjedna otišli su svi koji su željeli
napustiti planet i koji su imali pristup brodovima, no mnogi od tih
brodova nisu bili tehnički opremljeni da bi mogli otići vrlo daleko ili
nisu imali dovoljne zalihe koje bi putnicima bile dostatne za sve vrijeme
trajanja emigracije, jer nitko nije točno znao kada bi ta Omniusova flota
mogla stići.
Posve zaseban napor predstavljala su ukopavanja i nadanja kako
će ipak sve biti dobro. Inženjerske jedinice armije Džihada kopale su,
radeći golema podzemna skloništa i armirali ih mrežama izrađenim od
slitina metala i podupiračima. Oni koji ne uzmognu na vrijeme otići s
planeta požurit će u ta skloništa koja će ih zaštititi od prvog udara kad ih
počne bombardirati Omniusova flota.
Iz ranijeg iskustva su znali da će Omniusova flota napasti i onda
se vjerojatno povući. Ako roboti ipak odluče uništiti sve one preostale
ljude na glavnom svijetu Lige i ovdje uspostaviti novu Omniusovu
mrežu, onda će preživjeli biti uhvaćeni u podzemnoj zamci s malim
izgledima za preživljavanje. Čak ako i bude tako, nisu imali drugog
izbora.
Mnogi ljudi čiji su pretci generacijama živjeli na Salusi nisu
sada željeli otići. Odlučili su ostati i riskirati, mada je Abulurd vjerovao
kako će oni promijeniti svoje mišljenje čim budu spazili dolazeće ro-
botske ratne brodove. No tada će biti prekasno.
Zadatak se činio nemogućim i beznadnim. Ali Abulurd je
odlučio učiniti sve što bude mogao. Vorian Atreid mu je povjerio taj
zadatak… to je bio dovoljan poticaj koji je Abulurdu trebao.
Brodovi kojima se obavljala evakuacija nastavili su odlaziti iz
zi-mijske zračne luke i ostalih diljem Saluse. U početku su timovi i
promatrači nastojali bilježiti tko je otišao i kamo, a tko još uvijek čeka
na odlazak. No golemi brojevi su ubrzo skršili takve pokušaje. Abulurd
i njegovi kolege su provodili dane jednostavno mičući ljude s tog
planeta. Prežive li, moći će kasnije srediti sve te podatke.
Bude li Veliko čišćenje dobro teklo, a sve inkarnacije sveuma
uništene, Abulurdov otac, vrhovni zapovjednik Atreid i sve ono što je
Džihadu preostalo od flote brodova koji mogu nabirati svemir, vratit će
se ovamo na posljednju bitku protiv sada obezglavljenih robotskih
istrebljivačkih snaga.
Za sada je na stazi ostalo tek nekoliko brodova bez
Holtzmanovih motora, kao posljednja tanka crta obrane, bijedni
obrambeni kordon oko ovog svijeta. Svi preostali vojnici Džihada će tu
poginuti. Znali su dimenzije te silne flote koju je Omnius pokrenuo
protiv njih.
Ali Abulurd nije imao namjere odustati… još ne. Negdje tamo
vani, Vorian Atreid i Quentin Butler vodili su čišćenje. Dan za danom,
svijet za svijetom.
Promatrao je kako novi brodovi odlaze. U svakoj od tih letjelica
bila je šačica ljudi koji će vjerojatno preživjeti Omniusov bijes i kaznu.
To bi trebalo biti dovoljno. Nekako će, zajednički, izboriti pobjedu nad
ovim trenutcima beznađa.
Ljudska moć imaginacije je beskrajna. Ni najrazvijeniji
strojevi to ne mogu razumjeti.
- NORMA CENVA misli koje je zabilježio i dešifrirao Adrien
Cenva
Na samoj granici transa, ali još ne utonula u njega, Norma je
žvakala još dvije kapsule melangea. Aroma začina ispunila joj je usta i
nosnice i natjerala joj suze na oči. Tada je, u mislima, putovala s
Kolhara…
Veliko čišćenje se nastavljalo diljem Sinkroniziranih svjetova.
Znala je da se munjevitim atomskim napadima uništavaju Omniusove
inkarnacije na manje značajnim područjima. Planeti kojima su vladali
strojevi umirali su jedan za drugim, prije nego su ostali sveumi uopće
saznali što se događa.
To je bilo omogućeno njezinom tehnologijom nabiranja svemira.
No umjesto potpunog ponosa, Norma je u duši osjećala duboku
uznemirenost. Njezinim, začinom potaknutim, vizijama valjali su se
čudni odjeci katastrofe i imala je strahovit osjećaj krivnje.
Kako nikada nije uspjela adekvatno riješiti taj problem s
navigacijskim uređajem za pogon koji nabire svemir, mnogi vojnici su
izgubili život. Svaki puta kad su borbene jedinice skakale od jednog
cilja do drugog bilo ih je za desetinu manje. I onda, prije negoli su
dosegli sljedeći cilj, opet za desetinu manje. Oh, kakva nevjerojatna
cijena!
Sa svojim savršenim, prelijepim tijelom, izgledajući poput
kakvog anđela osvete, Norma je stajala sama na golemom ravnom
krovu tvornice u kojoj su se sastavljali motori za nabiranje svemira.
Zagledala se u noćno nebo ispunjeno treperavim zvijezdama. Neki od
njih su bili svjetovi Lige, dok su drugima dominirali misaoni strojevi… a
ovi drugi su sada bili radioaktivno zgarište, posvema mrtvi.
Te goleme udaljenosti su je dozivale. Njezina duga, plava kosa
se vijorila na svježem povjetarcu. Norma je smislila način kako će,
preklapajući tkivo svemira, premostiti čitavu galaktiku. Svaki zvjezdani
sustav kojeg je sada vidjela, a i oni udaljeniji, ležao je sada unutar
dosega ljudskih istraživanja. Holtzmanovi motori su radili, upravo
onako kako je ona i znala da će raditi. Ali nešto što je bilo teško odrediti
ostalo je izvan njezinog dosega.
Moji brodovi su još uvijek nesavršeni.
S tijelom potpuno zasićenim melangeom, gotovo da više i nije
spavala, ne na način kako je to činila kao dijete u toplim špiljama
Rossaka. U to je doba odlazila na počinak imajući u mislima vrlo malo
problema, premda joj je njezina majka rijetko kada posvećivala
pozornost. Kako bi nekako kompenzirala Zufino neodobravanje,
tadašnja se djevojčica povukla u druge sfere, uronivši u matematiku
tako ezoterično da je zašla u prostore između fizike i filozofije.
Uz pomoć i ohrabrenje Aureliusa, uskoro su važne zamisli
počele kapati u Normin gladan mozak kao prve kapi vode u ono što će
na kraju prerasti u ocean. U doba kad joj je bilo sedam godina, dok se
spremnik njezinog uma punio, uvijek je odlazila na počinak prepuna
problema i izazovnih mentalnih vježbi; mnoga rješenja su joj bila bliža
u onom polubudnom stanju netom prije no što bi je san obuzeo i rijetko
se kada budila, a da ih nije detaljno razmotrila.
Sada je negdje iza sebe začula zavijanje jednog Holtzmanovog
motora kojeg su radnici testirali u nekoj od ovih zgrada. Kako se
usredotočila na zvuk, tako je on postao dalji. Pulsirajući kroz njezina
tkiva, doza melangea ju je smirila, prigušila perceptivne senzore, a
napela ostale sposobnosti. Postupno je taj zvuk koji se stišavao potpuno
nestao, a nije više osjećala ni onaj svjež povjetarac. Činilo se da je
odlutala gore, u svoje misli, medu zvijezde.
A tamo je brod za brodom flote Džihada nabirao svemir i skakao
s jednog Sinkroniziranog svijeta na drugi. Sada je, u svojim mislima,
čula kako još jedna posada nestaje i umire, kako im se duše dijele… a
sve to zato što im ona nije mogla pronaći put. Žalila je što vrhovni
zapovjednik nije mogao instalirati njezin zabranjen kompjutorski sustav
u više, a ne samo u dvanaest glavnih brodova. Je li kompjutor koji je bio
dizajniran kako bi pomogao uništiti Omniusa ipak u svojoj biti samo
zao misaoni stroj?
Ili ih je ona možda ipak trebala usmjeriti, učiniti te skokove flote
kraćima, preko mnogo predvidivijih ruta u prostoru. To bi bilo nešto
nalik sprintu, kada se sigurne udaljenosti prelaze munjevito brzo, a onda
se, preko onih neucrtanih skokova, ide polaganije. Ali takav oprez bi im
oduzeo mnogo vremena. Vrijeme! Armija Džihada nije imala taj luksuz.
Vizija joj je bila jasna, dopuštala joj je vidjeti nuklearne oluje
koje su izbacivali brodovi Džihada, orkane koje su stvarale pulsne
atomske bombe koje su uništavale Omniusova uporišta… Ljudi, koji su
na tim planetima živjeli kao zarobljenici, su u prvi tren to dočekali
sretnim klicanjem, a tada su shvatili kako je to i njihov kraj.
Još je jedan svijet strojeva nestao, još je jedan Omnius zbrisan.
Ali sa svakim premještanjem kroz preklopljeni svemir ostajalo je i sve
manje i manje brodova Džihada.
Vraćajući se iz tog svog gotovo nesvjesnog stanja, Norma je
zapazila kako se golemi krov na kojem je stajala kupa u umjetnom
svjetlu koje je dolazilo od sjajnih kugli. U blizini je stajao Adrien i
promatrao je, a na licu mu se vidjelo kako je zabrinut. Pitala se koliko
dugo on već tu stoji. Oni zvukovi proizvodnje i testiranja su sada naglo
postali oštri i glasni i odjekivali su cijelim brodogradilištem.
- Toliko je žrtava. - Grlo joj je bilo suho i hrapavo. - Ne mogu
znati kamo će ih brod za nabiranje svemira odvesti pa su izgubljeni.
Previše hrabrih boraca Džihada, previše nevinih zarobljenika na
Sinkroniziranim svjetovima. Moji brodovi. Moj neuspjeh. Kada ovaj
Džihad konačno završi, moći ćemo se vratiti poslu.
Ipak je tijekom cijele te noći slušala krike umirućih, kako
odjekuju kroz prostor… i između njega.
Način na koji ratnik živi je, iz trenutka u trenutak,
uvježbavanje umiranja.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Prema planu kojeg je Vor napravio s primerom Quentinom Bu-
tlerom prije nego su napustili Salusu Secundus, nakon svakog napada na
neki od Sinkroniziranih svjetova između borbenih skupina kretali su se
brzi glasnici. Zbog poznatih gubitaka u svakom skoku pri nabiranju
svemira, flota Džihada se nije usuđivala slati sve svoje dijelove na neki
sastanak; ipak dragovoljci iz redova Mučenika u izviđačkim letjelicama
za nabiranje svemira smatrani su lako zamjenjivima.
Prava kiša takvih malih letjelica približavala se mjestu ranije
dogovorenom za sastanak, odašiljući svoje iscrpne dnevnike pomoću
svjetlosnih signala, a oni su tada bili primljeni, kopirani pa su ih dalje
raznosili glasnici drugih borbenih skupina, držeći zapovjednike u toku
zbivanja i obavještavajući ih o svakom napredovanju i o svim
gubitcima. Vorian Atreid je taj model razradio ugledajući se na
Omniusovu shemu odašiljanja letjelica s najaktualnijim podacima
diljem Sinkroniziranih svjetova kako bi tamošnji sveumi bili stalno
ažurirani. Ta ironija mu je pružala zadovoljstvo.
Kako su tehničari upisivali te podatke, tako su informacije
zauzimale mjesto dotadašnjih nepoznanica, svako izvješće o izvojevanoj
maloj pobjedi, neka indikacija o preživljavanju, razlog su nadanju. No
jednako su tako pristizala i ona druga izvješća. Stotinu osamdeset i četiri
izgubljena broda… dvije stotine i sedamnaest… dvije stotine trideset i
pet… dvije stotine sedamdeset i devet. Svaki let kroz nabrani svemir u
tom nuklearnom blitzkriegu bilo je grozno i nepredvidivo igranje ruskog
ruleta: ako je sve bilo u redu, slijedio je svjetlosni udar, ali ako nije bilo
u redu, slijedila je munjevita smrt.
Vor si je na trenutak dopustio tugovati za izgubljenim
brodovima, za LB Zimija i njegovim kapetanom, sjajnim vojnikom i
prijateljem s kojim je često znao popiti po čašicu. Uzajamno su
podijelili mnoge priče o bitkama i o ženama, u brojnim zračnim lukama
diljem Lige. U mislima su mu se rojila i druga lica i ljudi, svi mrtvi
heroji, ali onda je, za volju ove misije, sve te misli gurnuo u stranu.
Razmišljao je o mladom Abulurdu tamo dolje na Salusi kako se
nalazi na sigurnom u odnosu na ovo grozno iskustvo, ali je ipak i tamo
suočen s prijetnjom koja je jednako tako grozna. On i Faykan će morati
evakuirati cjelokupno stanovništvo.
Psujući ispod glasa, Vor se pitao koliko još tih skokova njegova
flota može preživjeti. Taj je broj mogao procijeniti samo oslanjajući se
na statistiku - ali to je način na koji bi strojevi analizirali svoje izglede.
Ništa u svezi s ratom nije savršeno predvidivo. Kad ovo Veliko čišćenje
završi, koliko će brodova ostati? Hoće li i on preživjeti? Ove
navigacijske sprave koje je Norma Cenva ugradila davale su im bolje
izglede negoli ih je većina imala, no hoće li to biti dovoljno?
A kada jednom završe s uništavanjem nebranjenih
Sinkroniziranih svjetova i nakon toga Corrina, ostatci flote Džihada
morat će požuriti natrag na Salusu. Tamo će organizirati obranu protiv
dolazećih ro-botskih bojnih brodova koji će još uvijek bili programirani
za napad, makar sveum i bude zbrisan. Bojna flota Džihada nanijet će
robotima onoliko štete koliko bude mogla, ginut će u plamenu i u nadi
da će uspjeti neprijatelje spriječiti u totalnom uništenju Saluse.
I on i njegovi borci su očekivali da će poginuti prije nego sve to
bude završilo. Ali on bi se sa zadovoljstvom žrtvovao kada bi znao da je
napokon kompjutorski sveum poražen. Možda bi se čak na nebu opet
našao s Leronicom, ako su vjerska uvjerenja Mučenika točna…
Na mostu svoga broda Vor je odmahnuo glavom gledajući u
najnoviju taktičku projekciju. Znao je da se tamo vani, na prostranom,
ali tihom bojištu praznog prostranstva, nastavlja bitka za bitkom. Do
sada je već sigurno uništeno tri četvrtine od ukupno petsto četrdeset i tri
Sinkronizirana svijeta.
Kako je svaka skupina glasnika donosila sumarna izvješća iz
devedeset borbenih formacija, tako je Vor nadopunjavao sliku njihovog
napredovanja kroz neprijateljski teritorij. Razmatranjem tih
nepovezanih izvješća zapazio je kako su neki od Sinkroniziranih
svjetova pružali daleko jači otpor nego se to očekivalo. Pet skupina iz
Džihadovog Velikog čišćenja nije zabilježilo uspjeh na pojedinim
ciljevima, a to je onda tražilo ponavljanje napada na istim
koordinatama. U drugom slučaju pak, zbog nekog hira prirode nabiranja
svemira, jedna skupina je pri samo jednom skoku ostala bez četiri broda
i samo su dva od brzih glasnika preživjela i donijela svoja tragična
izvješća.
Morat ćemo to nekako nadoknaditi.
- Moja grupa će to učiniti, - čuo se glas Quentina Butlera. Glas je
zvučao sumorno, kao da mu više nije bilo nimalo stalo hoće li ostati živ
ili ne. - Ako mi daš dva tvoja broda, vrhovni zapovjednice, mi ćemo se
vratiti i pomesti one mete koje su bile promašene.
Quentinov zapovjedni brod je preživio jedan od katastrofalnih
skokova. Već desetkovan, imajući u svojoj skupini još samo šest velikih
brodova, izgubio je tada još tri, i to u samo jednom jedinom skoku
prema zadanom cilju. Tamo je zapazio robotske obrambene snage,
napravio izračun svojih izgleda i uvidio da tu neće moći uništiti
Omniusa. Razočaran, okupio je svoja preostala tri balista broda i otišao
na sastanak s Vorom na ranije dogovorenoj lokaciji vrhovnog
zapovjednika. Okupili su svoje brodove, zajednički uništili još jedan od
Sinkroniziranih svjetova i onda zastali kako bi procijenili situaciju.
Quentin je jedva čekao da ponovno napadne.
- U redu, primero. Idite s mojim blagoslovom. Ne smijemo
nijedan neprijateljski svijet ostaviti neuništenim.
Prvi planetni sustavi uništeni u nuklearnim napadima Lige bili su
zapravo sveumova vojna uporišta na kojima su se Omniusove snage
snabdijevale sa svime što im je bilo potrebno. Sada je Vor s ostatkom
svoje skupine napadao važnije Sinkronizirane svjetove koji će završiti
konačnim napadom na Corrin. Tada će sve završiti.
Kada je Quentin otišao, Vor je sa svojom preustrojenom
skupinom izveo novi skok. Svemir se omotao oko njegovih snaga,
tvoreći nešto što će biti ili zagrljaj ili kobno gušenje. Što će se od toga
dogoditi, znat će kroz nekoliko trenutaka…
Kad se u dometu njegovih brodova ukazao golem planet Quadra
zajedno s njegovim srebrnim mjesecima, Vor je izdao naredbu da se
brodovi raštrkaju i priđu planetu u polukružnoj formaciji na čijem
jednom kraju je bio LB Serena Pobjeda, a onda je lansirao svoju prvu
eskadrilu bombardera. Skeneri su zapazili projektile koji su se kretali
prema njima pa je Vor zapovjedio podizanje Holtzmanovih štitova.
Iako se Veliko čišćenje odvijala već tjednima, niti jedan od
protivničkih sporih brodova nije mogao otići do nekog drugog
Sinkroniziranog svijeta dovoljno brzo da bi mogao prenijeti upozorenje.
Ali Omnius s Quadra imao je postavljen automatski obrambeni sustav
koji je reagirao na dolazak flote Džihada.
Projektili koje su roboti ispalili udarili su u Holtzmanove štitove,
odbili se i bezopasno odletjeli nekamo u svemir. Prije no što je lokalni
sveum stigao lansirati novi val, Vor je zapovjedio svojima da uzvrate
vatru svojim pulsirajućim „tržni i opali” načinom, spuštajući štit tek na
tren da bi ponovo opalili, odabirući višestruke atomske bojeve glave.
Nekoliko trenutaka kasnije, deset umjetnih mjeseca se raspuklo od
pogodaka i to je bilo popraćeno srebrnim vatrometom koji se zatim
izgubio negdje u vakuumu okolnog prostora. Već je nazirao kako bi ova
bitka mogla trajati satima, ako ne i danima…
Nakon što su gađali umjetne mjesece, a još uvijek se nisu mogli
probiti pokraj obrane sa samog planeta i Omniusovih uporišta na
Quadri, Vor je iznenađeno ustuknuo kad se njegov monitor na
zapovjednom mostu zatresao od statičkog elektriciteta. Njegov vezist
mu je javljao: - Vrhovni zapovjednice, ljudi odozdo su stupili s nama u
vezu… Bit će da su dolje zauzeli komunikacijsku mrežu.
Zaslon se ispunio nizovima prizora, izvjestan prikaz kontinenata
i gradova tamo dolje. Vor je promatrao povećane snimke, očito
napravljene bliskim nadzorom stražar-očiju u jednom od gradova
Quadre. Znao je što mora učiniti. - Ne možemo ih spasiti. Nastavite
prema planu, s punim napadom bojevim glavama.
Jedan od dragovoljaca iz reda Mučenika je kimnuo. - Bit će
primljeni u raj ako žrtvuju svoje živote za Džihad.
- Kad današnji dan završi, raj će biti pretrpan, - promrmljao je
Vor, zureći u ekran.
Gore, na dimom ispunjenom nebu iznad Quadre, srebrni su
mjeseci visjeli nisko nad metropolom ovog Sinkroniziranog svijeta.
Roboti koji su marširali ulicama nisu obraćali pozornost na te goleme
ratne mjesece, ali zarobljeni ljudi su osjetili kako ih promatraju. Bez
obzira na to što su svi ratni brodovi bili povučeni na Corrin zbog
konačnog napada na Ligu, ovdje je ostala prijetnja.
No neki od robova su šapatom skovali planove, uvijek se
nadajući…
Kad su na umjetnim satelitima zapazili erupcije bljeskova i
iskrenje, ljudi na ulicama grada su zastajali i promatrali. Mnogi su naglo
pogledali u nebo, a tada nervozno usredotočili svoju pozornost na svoje
poslove, odbijajući povjerovati.
Ipak, čovjek imenom Boris… raniji majstor mačevanja s Ginaza
kojeg su zarobili prije dvadeset i jednu godinu u beznačajnom sukobu
na Ulardi… točno je znao što se sada događa. Nade su mu počele bujati i
spustio je alat na pomičnu traku za pakiranje na kojoj je bio prisiljen
raditi. Povikao je, znajući da ne smije oklijevati: - To je ono što smo
čekali! Stigli su naši spasitelji. Moramo sad odbaciti naše lance i boriti
se zajedno s našim osloboditeljima prije negoli bude prekasno.
Među radnicima su se poput vala počeli širiti uzdasi i šapati.
Boris je istog trena zgrabio jedan od svojih teških alata i zaglavio njime
mehanizam koji je pokretao proizvodnu traku. Poletjele su iskre i
pojavio se dim. Složen sustav se zaustavio uz cviljenje koje je zvučalo
kao da strojevi trpe bol.
Oko njega su roboti-čuvari, baš kao i oni modeli izrađeni za
ratovanje, zastali primajući hitne nove upute od Quadra-Omniusa. Boris
nije mislio da će to njegovo sitno ometanje privući pozornost sveuma:
nešto tamo gore na stazi privlačilo je svu pozornost tog golemog
kompjutora.
Tijekom ovih godina zatočeništva, Borisovi kolege plaćenici,
koji su zajedno s njim bili zarobljeni na Ulardi, bili su poubijani; neki
od njih s dobrim razlogom, a drugi posve besmisleno. Boris je ostao
posljednji od ljudi iz njegovog tima i gajio je najveće nade. Sada, dok je
okupljao ljude koji su radili na ulicama, shvatio je kako im je on
posljednja nada.
Boris nije nikada prestao među porobljenim ljudima širiti svoje
planove i procjenjivati ostale zarobljenike. Kao majstor mačevanja koji
je slijedio tehniku Joola Noreta, bio je odgajan za borbu i trenirao je
borilačke tehnike sa sanseijem, robotom Chiroxom. Boris je bio svjestan
svojih sposobnosti i svojih ograničenja. Pomno je odabirao one koji su
bili voljni boriti se za slobodu, odvajajući ih od onih zarobljenika koji
su bili previše prestrašeni da bi se usudili riskirati. Sada su se poručnici,
koje je on bio osobno odabrao, već raštrkali po cijeloj Quadri.
Na liniji za pakiranje se iz zvučnika čulo grozničavo
komuniciranje. Inače su se roboti služili tim razglasom kad bi izdavali
stroge zapovjedi, ali sada se iz zvučnika začuo ljudski glas. - Ovo je
armija Džihada! Brodovi balisti, koplja i brze borbene letjelice! - Boris
je prepoznao taj glas, nekog njegovog komandosa stacidniranog na
jednom od umjetnih mjeseca. - Pojavili su se niotkuda… nevjerojatna
vatrena moć. Jedan od ovih borbenih mjeseca je već pogođen i
onesposobljen.
Boris je na nebu vidio furiozne bljeskove, kao da iskre sijevaju
iz zaglavljenog zamašnjaka. Vatra je bila usredotočena na te srebrne
kugle nisko u stazi. Kako se intenzitet napada pojačavao, Boris je brzo
udahnuo vidjevši kako se jedan od umjetnih satelita uz zaglušnu
eksploziju rasprsnuo. Komadi su se razletjeli poput ljuske od jajeta.
Doživjevši ovo razaranje kao jasan znak njihove odlučne
pobjede, neodlučni radnici su sada dobili poticaj. Odbacivši sav svoj
strah, ljudi su počeli trčati, klicati svojoj dolazećoj slobodi razbijati sve
do čega su stigli.
Ovakav kaos i njegova nepredvidivost onemogućili su
učinkovitu reakciju robota-stražara pa su misaoni strojevi pribjegli
korištenju sile i superiorne vatrene moći. I dok se gore u stazi
nastavljala žestoka bitka, dolje, na ulicama Quadre su se roboti-stražari
dali u potjeru za pobunjenim robovima, pucajući po svjetini.
Krvoproliće i krici bili su strašni.
No očajni ljudi su se opirali i ne misleći na osobnu sigurnost, pa
je Boris na trenutak osjetio val ponosa. Proveo je godine pripremajući ih
za ovo. Mnogi robovi su to smatrali tek pukom fantazijom, pukom
vježbom, ali sada se dogodilo. Ponovo im se vratila nada.
- Moramo se dobro držati! Brodovi Lige će uskoro biti ovdje.
Moramo im raskrčiti put.
Kao majstor mačevanja, Boris je mogao ni iz čega napraviti
oružje. Služio se metalnim polugama i električnim pražnjenjima.
Uništavao je automate i pronalazio načine kako će preopteretiti
generatore. U samo jednom satu uništio je mnogo misaonih strojeva i
surađivao s jednim timom koji je postavljao eksploziv kako bi raznio
sekundarno zapovjedno središte. No mada je Quadra-Omnius
suprotstavio floti Džihada male snage, iz okolice grada pristizali su novi
roboti. Bilo je mnogo tih smrtonosnih strojeva i bili su predobro
naoružani, a da bi potlačeni robovi mogli pobijediti boreći se ovako
goloruki ili s tek najprimitivnijim oružjem.
Boris nije sebi dopuštao luksuz nevjerice. Nastavio se nadati
kako će se ljudi uskoro spustiti na površinu planeta i dovesti pojačanja.
Sve se više robova upuštalo u bitku, pa čak i šačica onih u koje su roboti
imali povjerenja i koji su dotad bili na strani Omniusa, boreći se
konačno za slobodu.
Kad se konačno probio do komunikacijskog središta, Boris je
emitirao poziv za razgovor s bilo kojim zapovjednikom Lige, moleći za
spas. Kindali i oklopljeni bombarderi obrušavali su se poput jata orlova.
Vidjevši ih, preživjeli su robovi počeli klicati, a Boris je podigao šaku u
zrak.
A onda su počele bljeskati pulsne atomske bombe, najprije tamo
daleko, na obzoru. Intenzivna bijela svjetlost parala je nebo poput
munja. Valovi toplinske nuklearne energije prelazili su preko grada,
zasljepljujući plameni nakon svake runde uništavajućih nuklearnih
eksplozija.
Boris je pustio da njegovo priručno oružje padne na tlo, okrenuo
je lice prema nebu iznad svoje glave i shvatio zašto nitko nije odgovarao
na njegov apel. Ipak nisu došli ovamo da bi nas spasili, uzdahnuo je
duboko i rezignirano, dok mu se nad glavom rojila armija Džihada. Liga
je došla ovamo kako bi uništili ovdašnjeg Omniusa, a ne spašavala
šačicu zarobljenih ljudi. Mi smo samo kolateralna šteta.
Ali shvaćao je što Liga radi, čak je osjetio izvjesnu dozu ponosa
što mu se pruža prigoda poginuti u borbi… možda i u posljednjoj bitci
ovog groznog rata. Prije ovoga, Boris se nije mogao dosjetiti nikakvog
pogodnog načina za vlastitu smrt. Ako gore ova armada bude uspjela,
tada će strojevi biti uništeni. Borite se dobro i neka neprijatelj brzo
poklekne - promrmljao je sebi u bradu.
Brze letjelice su parale atmosferu planeta. Intenzivni bljeskovi
svjetlosti bili su začuđujuće tihi. Plimni val razarajuće snage prešao je
preko Borisa, preko svih ljudi i robota prije negoli su ovi uopće imali
priliku čuti ga kako dolazi.
Skupina sa zapovjednim brodom opet je nabrala svemir odlazeći
do sljedećeg sustava. Srećom, ovoga puta Vor nije izgubio niti jedan od
glavnih brodova. U skladu s podacima koje su mu donijeli posljednji
glasnici, od početnih Džihadovih oko tisuću brodova tipa balista i
koplje, sada je preostalo svega nešto manje od tri stotine.
Vor je provjeravao aktivnosti na površini Sinkroniziranog svijeta
koji je sada bio ispod njih, njihove sljedeće mete koja nije predstavljala
ništa više doli još jedno ime i mrežu koordinata. Moram o tome
razmišljati na taj način. Samo cilj i nužna pobjeda. Čak ako mu je dolje
porobljeno pučanstvo i klicalo, morao je izdati naredbu za bacanje
pulsnih atomskih bombi. Posvemašnja sterilizacija svakog pojedinog
Sinkroniziranog svijeta. Nakon što je samoga sebe uvjerio kako je to
nužno, prestao je razmišljati o tome. Očvrsnuo je svoje srce i volju, jer
nije imao drugog izbora.
Sustavno je skakao kroz nabrani svemir, napadajući sve više
neprijateljskih svjetova i tijekom tog procesa izgubio je još dva broda.
Istovremeno su njegove eskadrile bombardera izvodile svoje napade.
Sve žešći ratnici Džihada prelazili su od uporišta do uporišta, sve više
stežući područje oko Corrina, središnjeg svijeta misaonih strojeva. Svi
osim jednog preostalog sveuma bili su uništeni. Svakom svojom
uspjelom misijom flota Džihada je za sobom ostavljala devastirane
svjetove, bez da je na njima ostalo ikakva traga ljudi ili strojeva.
Konačno se susreo s ostatkom flote, onako kako je to bilo i
planirano, pa su prebrojili preživjele. Sada je tu bilo još samo dvije
stotine i šezdeset i šest brodova. Spojio ih je u jednu jedinu borbenu
skupinu pod svojim zapovjedništvom i s Quentinom Butlerom kao
svojim zamjenikom.
S onom njegovom odlučnošću, Vor nije imao vremena za tugu i
suze. Još ne. Vor će postići pobjedu, po bilo koju cijenu. Tu sad nije
moglo biti žaljenja ni kolebanja.
Sada se više nisu usuđivali zaustaviti se. Ona monstruozna flota
strojeva bila je na svojem putu prema Salusi Secundus. Bez zastajanja
da bi oslušnuo svoju savjest, Vor je okupio svoje brodove i pripremio ih
za sljedeći skok.
Prema Corrinu.
Ne postoje dva ljudska mozga koji bi bili identični. Misaonim
strojevima je to teško shvatiti.
- ERAZMUS Razmišljanja o biološkoj osjetljivosti
S gotovo pregrijanim motorima i koristeći posljednje količine
goriva za naglo kočenje i zatim ubrzavanje, prva skupina najbržih
robotskih ratnih brodova vratila se sa svojeg namjeravanog bojnog
pohoda na Salusu Secundus. Velika istrebljivačka flota se sada rasula,
prioriteti su izmijenjeni nakon izravne intervencije Omniusa. Ta grupa
robotskih bojnih brodova poslužit će kao izravni zaštitni sloj obrane
protiv Velikog čišćenja što ga provode hrethgiri. Svaka projekcija
davala je jednake rezultate. Sigurno je da će ljudski brodovi natovareni
atomicima uskoro stići.
Nakon što je od Vidada saznao zapanjujuće novosti, Omnius je
bio razaslao deset superbrzih letjelica s motorima za jednokratnu
uporabu kako bi golemu robotsku flotu vratili natrag na Corrin. Brodovi
Lige su krenuli ovamo. Je li moguće…vjerojatno?… da je ostatak
Sinkroniziranog carstva već uništen?
Brodovi su žurili, trošeći sve gorivo na stalno ubrzanje, brekćući
u svom stalnom napredovanju, ne štedeći snagu za povratak. Kad su
Omniusovi brzi glasnici nakon pet dana sustigli glavninu flote, nisu je
mogli usporiti niti zaustaviti. Umjesto toga, ispriječili su im se na kursu
kojeg se flota uporno držala, emitirali Omniusove zapovjedi i
reprogramirali brodove.
Flota misaonih strojeva se raštrkala kako bi svaki brod imao
dovoljno manevarskog prostora za okretanje. Oni najbrži imali su
prioritet i bili su prvi u grozničavom povratku kako bi postavili zaštitni
kordon oko glavnog Sinkroniziranog svijeta. Ti najbrži brodovi toliko
su forsirali svoje motore da su mnogi od njih bili oštećeni kad su se
napokon parkirali u stazu oko Corrina. Oni veći i sporiji robotski
brodovi stići će kasnije, čim to bude moguće.
U međuvremenu, Omnius je prebacio svu svoju industriju na
proizvodnju oružja i robota za borbu. Za nekoliko dana uspostavio je
početke obrane. Polako je pristizao i drugi dio goleme flote koju je
pratio i jedan brod za ažuriranje najnovijih podataka čiji je kapetan
nosio kompletnu kuglu s podacima Omniusa s jednog od uništenih
svjetova. Mjesecima prije toga, nakon što je pobjegao iz dugotrajnog
zatočeništva kod Titana, Seurat je ponovo bio na svojoj staroj dužnosti
koju je vješto obavljao. Sada je bio jedva umakao s jednog obližnjeg
Sinkroniziranog svijeta, jedne od prvih ciljeva Velikog čišćenja.
Donosio je Prvom Omniusu izravnu potvrdu da se ratna grupacija
Džihada pojavila u svemiru, niotkuda, napala s golemom količinom
pulsnih nuklearnih bojevih glava i onda opet naglo nestala, kao da ulazi
i izlazi iz nekih rupa u tkivu prostorvremena.
Sve je bilo upravo onako kako ih je kogitor Kule od slonovače
bio upozorio. Nakon što im je prenio informacije, Vidad je smatrao da
su time njegove obveze ispunjene. I dok je, kao reakciju na sve te
novosti, misaone strojeve zahvatio pravi košmar, kogitor i njegov
osamljeni poslužitelj su odmah otišli, ležerno se vraćajući na Salusu.
Omnius ih nije ni pokušao zaustaviti; sada mu je kogitor iz Kule od
slonovače bio posve nevažan.
Saznavši za Seuratov dolazak, Erazmus je odmah odlučio
posjetiti tu letjelicu i susresti se s njezinim kapetanom.
- Želio bih poći s tobom, oče - rekao je Gilbertus, ostavljajući
miran Serenin klon u vrtu, medu cvijećem.
- Tvoj jasan uvid je uvijek koristan.
Lebdećim vlakom su se prebacili u dio grada gdje je bila zračna
luka u čijem je novom dijelu, nedaleko od blještave zgrade terminala
bio parkiran lijep crno-bijeli brod. Kad se susreo s njegovim kapetanom,
Erazmus se našao suočen s neovisnim robotom kakav je i sam bio. Što
je dublje uranjao promatrajući njegove mentalne podatke, to su neke
zanimljive činjenice počele izranjati na površinu.
Robot-pilot je bio upravo primio novu kopiju s aktualnim
podacima i spremio se napustiti taj Sinkronizirani svijet, kada se
niotkud pojavila neprijateljska flota i u svojem blitzkriegu uništila
tamošnju Omniusovu inkarnaciju i onda u samo jednom bljesku opet
nestala u svemiru, bez sumnje s namjerom da i drugdje izvede isto takve
napade. Nakon toga Seurat je punom brzinom bio pojurio na Corrin,
gotovo posve iscrpivši mogućnosti motora svoje letjelice.
Erazmus se sada povukao iz veze uspostavljene među njima
dvojicom kako bi mogao obraditi ove zapanjujuće vijesti. Okrenuo se
prema Gilbertusu: - Ove akcije armije Džihada su posve neočekivane.
Ubijaju milijune i milijune ljudi koji se nalaze na Sinkroniziranim
svjetovima.
- Ne mogu vjerovati da bi ljudi svjesno odlučili pobiti toliko
predstavnika vlastite vrste, - rekao je Gilbertus.
- Moj mentate, oni su uvijek tako postupali. Samo ovoga puta
uništavaju i strojeve.
- Stidim se što sam pripadnik njihove vrste.
- Čine sve što je nužno da bi nas istrijebili,- reče Erazmus – bez
obzira na cijenu.
-Oče, ti i ja smo jedinstveni. Slobodni smo od neželjenih utjecaja
kako ljudi tako i strojeva.
- Nikada nismo slobodni od našeg okruženja ili od našeg
unutrašnjeg ustroja. U mojem slučaju mislim na programiranje i
unesene podatke, a u tvojem je to genetika i životno iskustvo. - Dok je
ovo govorio, Erazmus je zapazio par Omniusovih blistavih stražar-očiju
kako plutaju u zraku, prikupljajući i odašiljući podatke. - Obje naše
sudbine ovise o ishodu ovog velikog rata. Mnoge stvari utječu na naše
ponašanje i na okolnosti, bez obzira jesmo li mi toga svjesni ili ne.
- Ja ne želim umrijeti kao žrtva toga što oni mrze misaone
strojeve, - rekao je Gilbertus. - A isto tako ne želim ni da ti umreš.
Erazmusu se činilo da je njegov usvojeni sin vrlo tužan i posve
odan. Ali pred nekoliko desetaka godina i Vorian Atreid je isto tako
izgledao. Promijenio je fokus svojih misli i stavio svoju tešku metalnu
ruku oko Gilbertusovih ramena, oponašajući ljudsku gestu.
- Dovoljan dio naše flote se vratio da nas može zaštititi, - rekao
je kako bi ohrabrio svojeg štićenika, mada nije imao podataka koji bi
potkrijepili takvu empatičku izjavu. Misaoni strojevi će se ovdje na
Corrinu morati ukopati i uspostaviti svoje uporište iza takve neprobojne
barijere kakvu ljudi neće moći probiti.
- To se traži, - rekao je Omnius prisluškujući. - Možda sam već
postao posljednja inkarnacija sveuma.
Kada bih mogao pisati vlastiti epitaf, mnogo toga ne bih rekao,
mnogo toga ne bih nikada priznao. „Imao je srce ratnika” To je
najbolji epitaf kojem se mogu nadati.
- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, nekom
biografu
U tmini dubokog svemira, ostaci flote Džihada koja je mogla
nabi-rati svemir letjeli su u pomalo ležernoj formaciji dok je posada
grozničavo pripremala svoje ratne brodove za konačni napad na Cor-rin.
Obavljali su se popravci, pripremale bojeve glave, Holtzmanovi štitovi i
motori podešavali su se za posljednju bitku.
- Za nekoliko sati uništit ćemo i posljednjeg Omniusa, - govorio
je vrhovni zapovjednik Atreid preko komlinije koja je povezivala
brodove. - Za nekoliko sati ljudska će rasa biti slobodna, prvi puta
nakon više od tisuću godina.
Slušajući taj govor na mostu svojeg balista, primero Quentin
But-ler je kimnuo. Svuda oko njega u svemiru iskrila su se slabašna
svjetla udaljenih zvijezda, a unutrašnja rasvjeta na preostalim
brodovima za nabiranje svemira, kao i zelena boja njihovih senzora za
izbjegavanje sudara, pružali su utješan sjaj. Slušao je preko komlinije
postojanu struju brbljanja, pa nastavak vijesti o tome kako napreduju
pripreme te izvješća budnih stražara na obodu flote. Mučenici su nudili
himne, zahvalnice i molitve za osvetu.
Uskoro je sve gotovo. Corrin će biti posve nebranjen, robotska
golema flota toliko je daleko da se to može mjeriti tjednima.
Quentinu je bilo teško pri duši, jer ga je mučila spoznaja da je
upravo pobio milijarde nevinih ljudi koje je Omnius držao u
zarobljeništvu, no nastojao je ne dopustiti da mu takve užasne misli
muče savjest. U trenutcima kad mu je bilo najteže, nadahnulo ga je ono
što je vrhovni zapovjednik Atreid rekao o teškoj odluci koju je
nametnuo armiji Džihada: Mada su već prouzročili užasne gubitke,
daleko više ljudi bi poginulo da nisu bili odlučni u odluci da idu do
kraja i prihvate odgovornost za ono što se mora postići.
Potpuna pobjeda nad misaonim strojevima, bez obzira na cijenu.
Quentinu se nije sviđalo što sada mora samo ovako sjediti na
svojem brodu. Želio je opet biti u pokretu, završiti ovu strašnu zadaću.
Budu li predugo čekali, svi će početi previše razmišljati…
Corrin, glavni Sinkronizirani svijet… jedini Sinkronizirani
svijet… bio je važniji od svih ostalih. A sada je to bio jedini preostali
bastion sveuma, ulog je ovdje bio najveći, opasnost veća nego ikada.
Ako je ikakav dio one goleme robotske flote ostao ovdje kako bi zaštitio
Glavnog Omniusa, misaoni strojevi neće štedjeti svoje resurse samo da
bi sačuvali i obranili vlastitu egzistenciju. Kako su se brodovi tijekom
Velikog čišćenja već oštetili, flota Lige se smanjila, a ovo će sigurno
biti najpogibeljnija bitka od svih.
Ako prije atomskog uništenja Omnius uspije sačuvati svoju
kopiju ili ako je neki od kapetana kao što je Seurat, koji su diljem
Sinkroniziranih svjetova prenosili ažurirane podatke, uspjeli pobjeći s
gel-kuglom koja sadrži memoriju sveuma s nekog od svjetova… tada bi
sve bilo izgubljeno. Misaoni strojevi bi se mogli ponovo oporaviti i
proširiti.
Vorian Atreid je predložio inovativno rješenje. Medu oružjem
kojim je raspolagala armija Džihada bili su i puls-skrembler odašiljači
koje se moglo instalirati na tisuće satelita. Prije negoli će se ostaci
ljudske flote suprotstaviti neprijatelju na Corrinu, razastrt će mrežu
Holtzmanovih satelita oko planeta i učinkovito zarobiti sveuma…
Sada, prije konačnog udara, Quentin je promatrao svoje časnike i
tehničare kako užurbano obavljaju svoje dužnosti. Njegov privremeni
adutant stajao je u blizini, mlad i napet kao puška, spreman prenijeti
zapovjedi svojeg nadređenog ili obaviti ključne zadatke, kako bi se
Quentin mogao posve usredotočiti na predstojeći sukob… hoće li to
zaista biti posljednja bitka?
Otkad pamti, nije znao ni za što drugo osim za Džihad. Rano u
svojoj karijeri postao je ratni heroj, oženio se pripadnicom obitelji Bu-
tler i postao ocem trojici sinova koji su također služili u borbi protiv
misaonih strojeva. Njegov cijeli život bio je posvećen nepokolebljivoj
borbi. Sada je samo želio da taj rat konačno završi. Osjećao se poput
mitskog Sizifa. Ako se ikada bude vratio na Salusu…ukoliko Salusa
bude preživjela ovu bitku… posvetit će se usamljeničkom životu u
Gradu Introspekcije i završiti svoje dane sjedeći uz Wandru, zureći
slijepo u zrak…
Ali ovo je ratno vrijeme i Quentin se prisilio uzdići se iznad
ovakvih misli. One su ga i emocionalno i fizički činile slabijim. Kao
osloboditelja Parmentiera i branitelja Ixa obožavali su ga bezbrojni
pripadnici Džihada i plaćenici. Bez obzira na to koliko umornim se
osjećao, bez obzira koliko obeshrabren bio, primero to nikada nije
mogao pokazati.
Do sada je kampanja s nuklearnim bombardiranjem bila
uspješna, ali pobjede su bile postignute uz visoku cijenu. Nakon tolikih
uzastopnih skokova kroz nabrani svemir, cijela flota je sada bila tek
četvrtina one svoje prvobitne snage. Mnogi od njegovih najboljih
boraca, od kojih je s mnogima prijateljevao, bili su sada mrtvi. I toliko
je nevinih bilo pobijeno na Sinkroniziranim svjetovima, dezintegrirani u
izmaglici atomskog napada.
Sada kad su toliki otišli, Quentin je osjećao dvojak teret: breme
odgovornosti i onaj osjećaj krivnje kojeg imaju preživjeli. Jednoga
dana, kad bude imao vremena, morat će napisati pisma i posjetiti
članove obitelji… ako ostane živ. Mnogi od brodova koji su se nalazili u
skupini za završni napad već su bili oštećeni i onda uspješno popravljani
kako bi poslužili kao letjelice koje će ispaljivati bojeve glave, mada više
nisu imali neke od važnih ofenzivnih i defenzivnih sposobnosti. Na
nekima su bila oštećena topnička oruđa, dok su drugi imali već
neuporabljive Holtzmanove štitove. Desetak brodova je još uvijek
moglo nabirati svemir, ali nisu imali nikakve napadačke sposobnosti.
Njima su se samo mogli koristiti pri operaciji spašavanja ili se s njima, u
ograničenoj mjeri, mogla tek popuniti grupacija kako bi snage armije
Džihada izgledale veće nego zaista jesu.
Svaka olupina je morala odigrati svoju ulogu.
Služeći se komlinijom, Quentinov bistrooki ađutant je
preostalim ratnim brodovima emitirao one upute koje se izdaju u
posljednji trenutak. Kada je Quentin objavio da je sve spremno, vrhovni
zapovjednik Atreid je koordinirao polazak brodova za nabiranje svemira
za posljednju ofenzivu protiv Omniusa.
- Kurs prema Corrinu!
Kao odgovor, začulo se klicanje časnika i trupa, a od huke
motora koja je ispunila zvučnik Quentin je osjetio kako mu
kralježnicom prolaze trnci. Do toga su ga dovela desetljeća ratovanja.
Ako armija Džihada želi u ovom sukobu pobijediti, trebat će joj svaka
tehnička vještina koju su borci naučili u ratu i svaki usvojen instinkt.
Svemir se preklopio.
Tada, kao ribe koje iskaču iz površine oceana, oštećena ljudska
flota izronila je iz svemira. Iza goleme kugle Corrina, Quentin je spazio
rumeno sunce koje je bacalo krvave zrake, kao da predviđa kako će se
danas ovdje izgubiti ljudski životi.
Neprijateljski su se brodovi počeli pojavljivati, naizgled
niotkuda. Više od dvije stotine letjelica, sve s oznakama armije
Džihada. - Došli su nas eliminirati, Gilbertuse, - rekao je robot.
- Naša obrana će izdržati, - ustrajao je sveum, čiji je glas grmio
sa zaslona na zidu.- Proveo sam simulacije i proračune.
Jedan za drugim, prvi val brodova flote misaonih strojeva koja
se vraćala zauzimali su obrambene položaje oko Corrina, formirajući
nizove prstena i zamki. Ipak, glavnina te flote još se uvijek nalazila na
putu. Nije izgledalo da će brodovi koji su sada zauzeli položaje biti
dovoljni da bi zaustavili ljudske fanatike. Erazmus je zurio u hrethgir
napadače kako su se usmjerili prema Corrinu i znao je da su do vrha
natovareni pulsnim atomskim oružjem.
Bilo je jasno da je Omnius još jednom podcijenio ljude, svoje
neprijatelje. Erazmus je jednako tako uočio i da na brzinu organizirana
obrana, koja se sastojala od šačice robotskih ratnih brodova koji su se
vratili, nije dovoljna da bi se mogla suprotstaviti ovoj sili.
Statistički gledano, hrethgiri bi čak mogli i pobijediti.
Kada je pristiglo prvo taktičko izvješće, Quentin je prišao kako
bi izbliza pogledao projekcije. - Obrana im je jača negoli smo očekivali.
Što ovdje rade svi ti ratni brodovi? Mislio sam kako je ta golema flota
napustila Corrin još prije nekoliko tjedana. Zar su ovdje ostavili snage
koje će stražariti?
- Moguće je. Ili je možda Corrin-Omnius bio upozoren. - U
komliniji se čuo glas Voriana Atreida. - Ali još uvijek se možemo
probiti…ukoliko unesemo svu snagu u taj posljednji udar. Samo će biti
teže od onih pobjeda koje smo do sada izvojevali.
Quentin je brojio svoje brodove. Srećom niti jednog nije izgubio
u ovom posljednjem skoku od mjesta njihovog sastanka u dubokom
svemiru i to mu je sada pružilo malo ohrabrenje.
- Najprije ćemo postaviti našu mrežu satelita za skrembliranje.
Primarni cilj nam je spriječiti Omniusov bijeg. - Vor je
zapovjedio brodovima Džihada neka pošalju svoje na brzinu
konstruirane nosače od kojih je svaki bio opremljen s po dva pulsirajuća
generatora. Znanstvenici su isplanirali najučinkovitiju mrežu, tijesnu i
destruktivnu, koja će tu barijeru učiniti neprobojnom za gel-mozgove
misaonih strojeva. To je bio obrnut proces od koncepta energetskih
štitova Tia Holtzmana.
Brodovi robota nisu pošli naprijed da bi napali brodove Džihada,
nego su držali svoje tijesno povezane poziciji nisko u stazi, kao da
izazivaju ljude da im priđu. Sateliti za skrembliranje bili su porazbacani
svuda oko Corrina, poput sjemena.
- To će ih srediti, - rekao je Vor. - Pripremite se da na moju
zapovijed aktivirate mrežu skremblera.
Na Quentinovom komandnom mostu prvi je časnik vikao sa
svoje promatračke postaje. - Gospodine, stiže još neprijateljskih
brodova! Još mnogo njih!
- Tako mi boga i svete Serene, pogledajte koliko ih je! - povikao
je jedan od Mučenika dragovoljaca. - Njihova flota za uništenje Saluse
se vratila.
- Imaju stotinu puta jaču vatrenu moć nego što je naša, - rekao je
netko drugi. Nije nam ostalo dovoljno brodova da bismo se mogli boriti
s njima.
Quentin se okrenuo od one male skupine robotskih brodova koja
se bila nagurala oko samog Corrina. Iza Corrina se pojavio još dio
goleme flote, a iza nje se ukazalo nabreklo sunce. Mada to još uvijek
nije bio onolik broj brodova koliko ih je Faykan vidio tijekom svoje
nedavne ekspedicije, brodovi su i dalje pristizali, sve više i više
ispunjavajući prostor. Motori su im bili pregrijani, bili su raštrkani i
neorganizirani no jurili su svom snagom natrag u sustav Corrina.
Quentin je zurio, pokušavši procijeniti koliko ih je. -
Prokletstvo! Aktivirajte Holtzmanove štitove. Preblizu su., a mi smo
previše neprecizni… da bismo sada tu nabrali svemir.
Sa zapovjednog broda vrhovni zapovjednik Atreid je emitirao. -
Znali su da dolazimo. Nekako su saznali. Corrin-Omnius ih je pozvao
natrag kako bi se spasio prije nego mi uspijemo doći ovamo.
Golemi robotski brodovi nagurali su se jedan do drugoga kako bi
u zastrašujućem kordonu štitili posljednjeg Omniusa. Bilo je jasno kako
je to očajnički potez i činilo se da sveum zna koji ulog je u igri. Ali s
flotom Lige koja je sada bila tek na četvrtini svoje prvobitne snage i
koja je već bila teško oštećena, Quentin je zaključio… ma koliko mu se
to nije sviđalo., da nemaju dovoljnu vatrenu moć kojom bi se mogli
probiti kroz taj kordon.
Usprkos tome, duboko je udahnuo i emitirao zapovjednom
brodu:
- Došli smo predaleko da bismo sada odustali. Hoću li izdati
naredbu za napad? Možda će nas se dovoljno probiti da spustimo našu
pulsnu atomsku mrežu prije nego se oni uspiju organizirati.
Vor je jedan trenutak oklijevao. - U ovoj situaciji je to uzaludan
potez, primero. Niti jedan od naših brodova ne može se probiti u
atmosferu i izbaciti nuklearni teret. Ne želim gubiti živote ljudi.
- Mi se javljamo dragovoljno, vrhovni zapovjednice. To nam je
po sljednja prilika.
- Ne, stanite. Ne napadajte.
Quentin nije mogao vjerovati da je to čuo. - Barem nam
dopustite aktivirati satelite sa skremblerima. Tada im se neće moći
priključiti pojačanje.
- Baš suprotno, primero. Ja želim da se svi oni okupe uz Corrin.
- U glasu mu se osjećala neka natruha samozadovoljstva. –
Imam ideju.
S planeta ispod njih robotska obrana je pucala prema njima,
spremni održati samoubilačku barijeru ako brodovi Lige krenu naprijed.
Brodovi robotske flote su se i dalje okupljali skrećući u luku prema
unutrašnjosti sustava, gomilali se nad Corrinom poput najezde
skakavaca, zauzimajući položaje nisko u stazi i tvoreći tako neprobojnu
barikadu.
Sada je Quentin shvatio. - Ah, tako, puštate misaone strojeve da
sami gurnu vlastite glave u omču.
- Pa, možemo pustiti da obave naš posao umjesto nas, primero.
Val za valom, robotski brodovi koji su se vraćali formirali su
obrambeni sloj iznad Corrina. Quentin je znao da se preživjeli sudionici
Velikog čišćenja ne bi mogli boriti protiv te sile. Niti bi ikakva obrana
Saluse mogla podnijeti napad takvog neprijatelja, ali ovi su se barem
vratili ovamo. Promatrao je kako se pojavljuju posljednji, najsporiji
brodovi koji su posve zatvorili obranu posljednjeg preostalog
Sinkroniziranog svijeta.
- U redu, - rekao je vrhovni zapovjednik Atreid. - Sada
aktivirajte mrežu skremblera. - Zvučao je kao da se osmjehuje.
Iznad Corrina su se uključili mali Holtzmanovi sateliti, tvoreći
smrtonosnu mrežu oko cijelog planeta. Svaki robotski brod koji bi
pokušao proći kroz tu energetsku mrežu bio bi uništen. Bila je to linija
koju niti jedan gel-mozak nije mogao prijeći.
- Nismo ih uništili, - rekao je Vor, - ali sada su svi preostali
misaoni strojevi uredno spakirani na Corrinu. Ovi sateliti sa
skremblerima će ih za sada spriječiti da nam ne stvaraju probleme.
- Ovo i izgleda kao neriješen ishod, - rekao je Quentin kad mu je
pristiglo izvješće sa skenera. - Glas mu je zvučao beskrajno umorno i
razočarano. - Stjerani su u kut kao štakori.
Vor je procijenio situaciju i znao je kakve su mu šanse. - Sada
moramo ovdje ostaviti gotovo cijelu našu flotu kako bismo bili sigurni
da strojevi ne mogu nikamo otići… dok ne smislimo neki način kako ih
dokrajčiti. - Odvagnuo je svoj sljedeći korak, znajući da misaoni strojevi
pojačavaju svoju obranu tijekom svake sekunde njegovog oklijevanja.
Ali sateliti sa skremblerima će ih zadržati. Konačno je Vor odmahnuo
glavom.
- Sada, kad smo ovdje zarobili posljednjeg Omniusa, moramo tu
uspostaviti svoju vlast i dovesti toliko brodova koliko ih uopće možemo
odvojiti za ovaj planet… prije negoli Omnius uspije proizvesti
pojačanja. Corrin je posljednje uporište, za misaone strojeve, ali i za
ljude. - Stisnuo je šaku i udario njome o naslon za ruku na svojem
stolcu.
- Primero Quentin, uzmite šatl i dođite na moj brod. Vi i ja ćemo
se vratiti u Zimiju i tamo podnijeti izvješće.
- Da, vrhovni zapovjednice. - Quentinova leđa su bila
pogrbljena, a ramena su mu se objesila pod teretom poraza. Žrtvovali su
tolike živote, tako naporno su radili… odjednom je brzo i naglo udahnuo
zrak, jer ga je posve preplavila jedna spoznaja. Ovaj neriješen ishod
sukoba ipak je podrazumijevao neku vrst pobjede. Kako bi razveselio
svoje vojnike, objavio je preko komlinije: - Razmislite malo o tome,
ljudi… pogledajte tamo i vidjet ćete tu cijelu strašnu flotu! Prisilivši
Omniusa da sve te brodove pozove natrag, spasili smo živote svih onih
ljudi na Salusi Secundus.
- Ja bih radije da smo uništili te misaone strojeve, - promrmljao
je njegov prvi časnik, udarivši šakom o naslon stolca, očito frustriran
neobavljenim poslom.
- Još uvijek imamo vremena za to, - rekao je Quentin. – Pronaći
ćemo neki način. Pripremite se za povlačenje na sigurnu udaljenost, ali
zadržite položaj u kojem možete spriječiti svaku njihovu akciju.
Pobjeda. Poraz. Sve je to lažno i iluzija. Kročite prema vlastitoj
smrti hrabro se boreći pa vas život neće moći svrstati u svoje horde
robova.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Većina oštećene flote za nabiranje svemira, još uvijek naoružane
preostalim pulsnim-atomskim naoružanjem, ostala je uz Corrin kako bi
držala misaone strojeve u ovom nezavidnom položaju. Dan za danom,
budno su tražili i najmanju pukotinu u postavljenoj klopci. Zahvaljujući
gustoj mreži satelita za skrembliranje, snage su bile izjednačene, barem
za sada, ali ta je ravnoteža bila nestabilna.
Vorian Atreid i Quentin Butler žurili su na Salusu Secundus.
Tamo, u glavnom svijetu Lige, vrhovni je zapovjednik sastavio još
jednu flotu ratnih brodova, odvlačeći i one koji su u stazi oko Saluse bili
posljednja crta obrane čak i kada su se evakuirani počeli vraćati. Tražio
je i posljednje velike brodove, čak i one koji nisu bili opremljeni
motorima za nabiranje svemira, tražeći da bez odlaganja krenu prema
Cor-rinu. - Trebam svako koplje, svakog balistu. Svaki brod.
- To će nas ostaviti bez ikakve obrane! - povikao je privremeni
namjesnik, koji je bio jedan od prvih koji su otišli sa Saluse, a vratio se
među prvima, čim se više nije smatralo da bi planet mogao biti u
opasnosti. - Je li to u vojničkom smislu… ili u političkom… mudro?
- U ovom času nemamo ništa drugo. Ako nam ne uspije barem
zadržati Omniusa na Corrinu… ako ne pronađemo način kako uništiti
jedinog preostalog sveuma… tada nam niti jedna obrana neće biti do
voljna, - rekao je Vor. - Ja sam vrhovni zapovjednik armije Džihada, a
ovo je vojna odluka: Ja ću uzeti te brodove.
Ruke su mu bile uprljane krvlju milijarda ljudi, cijena koju je
morao prihvatiti kako bi obavio Veliko čišćenje. Nije imao namjeru
zaustaviti se sada. Quentin je bio uz njega, mračnog izraza lica, ali
uvijek kada je uzeo riječ glas mu je bio tih. - Ne možemo postati
samozadovoljni… ni sada niti ikada. Iako su zarobljeni na Corrinu,
satjeranim uza zid, misaoni strojevi su opasniji nego ikada.
- Nemamo vremena za gubljenje. Zadnji sveum se povukao na
sigurno, a strojevi će koristiti sve svoje resurse kako bi napravili novo
oružje i osnažili svoju obranu, kako bi nas spriječili da prodremo kroz
njihov kordon - govorio je Vor pred Vijećem čiji članovi su
zaprepašteno slušali. - A tijekom sljedećih tjedana ili mjeseci, za svaki
brod kojeg Omnius bude sagradio mi moramo sagraditi drugi koji će mu
se suprotstaviti. Nije važno po koju cijenu, ali ne možemo dopustiti da
se strojevi opet oslobode.
Quentin je promatrao potresene političare. - Onog časa kad
primijetimo i najmanju pukotinu u Omniusovoj obrani, morat ćemo biti
spremni prodrijeti unutra. - Izgledajući umorno i slomljeno, duboko je
udahnuo. - Za ovu smo pobjedu prodali naše duše i ne želim vidjeti da
su sve te žrtve bile uzaludne.
Vrativši se opet kući u zimiju, Vor je zurio u golemo izlazeće
zlatno sunce koje je obasjalo lijepe kuće od kojih su mnoge još uvijek
bile prazne. Vraćao se brod za brodom, vraćajući evakuirano
stanovništvo koje se krilo u sigurnim zaklonima izvan sustava Saluse.
Tijekom Velikog čišćenja Abulurd i Faykan su obavili golem posao
pripremajući Salusu za ono najgore, a sada su ta dva Butlerova sina
pogledavala svog oca, a onda i vrhovnog zapovjednika.
Leronica je već bila ovdje pokopana, mada je Vor želio da ju je
mogao sahraniti na Caladanu. Estes i Kagin su se evakuirali na Caladan
i Vor je sumnjao da će se oni ikada više vratiti na Salusu. Nisu više
imali nikakvog razloga za to.
Dok su se prvi povratnici radovali ovoj gotovo postignutoj
pobjedi, Liga je otpočela sa teškim i zamornim zadatkom izračunavanja
uspjeha i gubitaka u Velikom čišćenju. Brojne izviđačke ekspedicije su
u letjelicama za nabiranje svemira otišle dokumentirati razaranje
Sinkroniziranih svjetova. Dragovoljci iz redova Mučenika su skeni-rali i
u karte ucrtavali devastirane svjetove, jednog za drugim, kako bi
potvrdili da misaoni strojevi nisu nigdje ostali. Za nekoliko dana počela
su pristizati detaljna izvješća i holofotografije koje su prikazivale crne
svjetove s još tinjajućim požarima. To je izgledalo kao da je svaki od tih
planeta bio uronjen u kakav kotao pakla i onda ponovo bačen u svemir.
Sada sveumu nije preostao nikakav teritorij osim Corrina, niti
jedan od njegovih više od pet stotina Sinkroniziranih svjetova.
Stanovništvo Lige - oni koji su preživjeli pošast kuge i njezine
posljedice kao i sva ova stoljeća Omniusovih napada - je sada klicalo i
nazivali su to blagoslovom. Mučenici su to nazivali osvetničkim mačem
Serene…
Tijekom prvog službenog sastanka novog saziva Vijeća
Džihada, Vor je odmah predložio, a i progurao, zamisao da se sagradi
više stražarskih brodova kako bi se provodio danonoćni nadzor nad
snagama misaonih strojeva. Bojao se da bi brodovi Omniusa mogli
uspjeti u koncentriranom očajničkom pokušaju bijega kroz Holtzma-
novu mrežu skremblera i uništiti obranu Lige koja je bila stacionirana
iznad planeta. Još više svemirskih mina, još više satelita sa skrem-
blerima, više oružja i još više vojnih letjelica Lige spriječit će bijeg
Omniusa.
Armija Džihada držat će Corrin pod opsadom mjesecima,
godinama… koliko god bude potrebno.
- Danas, devedeset i tri godine nakon što nas je Serena Butler
pozvala u borbu protiv misaonih strojeva, proglašavam da je Džihad
završen! - objavio je Veliki Patrijarh Boro-Ginjo dvorani parlamenta čiji
članovi su to dočekali radosnim klicanjem, dvorani koja je bila
pretrpana ljudima što su s trga hrlili unutra. - Uništili smo Omniusa za
sva vremena!
Stojeći pokraj njega, vrhovni zapovjednik Vorian Atreid je
osjećao prazninu i iscrpljenost. Svuda oko njega ljudi su slavili, no za
njega taj rat nije bio završen tako dugo dok je još postojao i jedan jedini
misaoni stroj, tako dugo dok je Omnius imao barem jedno uporište.
U blizini je bio i Quentin Butler koji je izgledao uzrujano i malo-
dušno. Promatrači bi i mogli shvatiti njegovu opću klonulost, ali tu je
bilo i mnogo više od toga. Izgubili smo daleko previše života da bismo
postigli ovu pobjedu. Molio se da ljudski rod nikada više ne bude
prisiljen opet se služiti ovakvim oružjem…
Vor se vozio ulicom u otvorenom automobilu, a svjetina mu je
pljeskala. Više od četiri milijuna ljudi mahalo je šarenim zastavama
Džihada i bljeskalo projicirajući hologramske snimke njega, Serene
Butler i njezinog djeteta, Iblisa Ginje i drugih ratnih heroja.
Jedan nedostaje. Mislio je na Xaviera, svojeg bivšeg druga po
oružju. Možda Abulurd ima pravo. Trebali bismo barem pokušati
ispraviti pogreške iz povijesti. Ali ne dok su u svijesti ljudi rane
Džihada još tako svježe. Postoji vrijeme kada rane trebaju zacijeliti,
vrijeme za zaborav i vrijeme za ponovnu izgradnju.
Kada se automobil zaustavio u središtu Zimije, izašao je među
gomilu koja mu je s obožavanjem klicala. Muškarci su ga tapšali po
ramenima, a žene su ga ljubile. Zaštitari su mu krčili put i on se nastavio
kretati prema tribini podignutoj u samom središtu velikog trga u sjeni
golemih vladinih zgrada.
Na Vorov ustrajan zahtjev, na jednoj strani pozornice sjedio je,
odjeven u odoru, tercero Abulurd Harkonnen pa je izgledalo da mu je
taj mladić adutant, mada su Abulurd i njegov stariji brat Faykan također
trebali primiti odličja kao priznanje zbog posla kojeg su obavili ovdje na
Salusi. Veliki Patrijarh je postavio pitanje je li baš pametno stavljati
jednog Harkonnena na ovako počasno mjesto, ali mu je Vor uzvratio
takvim hladnim i gnjevnim pogledom da je Boro-Ginjo istog trenutka
povukao tu svoju primjedbu.
Nakon devet desetljeća provedenih u vojnoj službi, Vor je već
imao tolika odličja da ih nije mogao nositi sve odjednom. Na odori je
nosio samo nekoliko traka i medalja. Vrhovni zapovjednik nije imao
potrebe brojem odličja zasjeniti ikoga. Niti Leronici nikada nije bilo
stalo do tih njegovih odličja; ona bi radije da ga je imala uza se, da je
više vremena provodio kod kuće umjesto na bojnom polju.
Mada je bilo tako, ljudi su ipak osjećali potrebu pokazati mu
koliko ga cijene, iskazat svoje divljenje. I političari su željeli sudjelovati
u toj proslavi. Ja sam najslavniji čovjek u Ligi plemića, a ne dajem ni
pišljivog boba za ikakve nagrade i slavu. Samo želim mir i tišinu.
I tako je Vor primio odličja i pohvale koje mu je dao bucmasti i
samozadovoljni Veliki Patrijarh. Ovaj je čak održao i kratak, ali
uzbudljiv govor, hvaleći svakoga tko je služio u armiji Džihada i sve
one koji su nestali tijekom Velikog čišćenja.
Voru je bilo potrebno vrijeme koje bi proveo daleko od ove
proslave, vrijeme u kojem bi porazmislio o svojem životu. Trebao je
ponovo upoznati samoga sebe i otkriti je li mu tijekom njegovog dugog
života ostalo išta što bi još želio učiniti.
Okruženi zastrašujućim zidom ratnih brodova koji su se kretali
stazom oko njihovog posljednjeg bastiona u svemiru, Omnius i Eraz-
mus su procjenjivali situaciju. Iznad Corrina, u ravnoteži s obrambenim
ratnim brodovima strojeva lebdjeli su brodovi Lige, uvijek spremni da
iskoriste bilo kakvu priliku za lansiranje svojih preostalih bojevih glava.
Ovi odvratni hrethgiri će se vratiti s pojačanjem, - rekao je
Omnius. - Hoće li imati strpljenja i upornosti da u potrebnom roku
sastave potrebne snage? Ljudi se baš ne odlikuju izuzetnom
sposobnošću za dugoročno planiranje i izvedbu kakva je ovdje potrebna.
- Bez obzira na to, mi ćemo sagraditi nove brodove i postaviti
superiornu obranu. Naš najveći prioritet je da ovdje ostanemo na
sigurnom i da budemo neprobojni. Na neograničeno vrijeme, ako se to
pokaže potrebnim. Strojevi mogu trajati duže nego ljudi.
2. DIO
88. GODINA P. C. (PRIJE CEHA) DEVETNAEST GODINA
KASNIJE
Strojevi imaju nešto što će ljudima uvijek nedostajati:
beskonačno strpljenje i dugovječnost koja to podupire.
- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID Rano
vrednovanje Džihada (Peta revizija)
Dva desetljeća relativnog mira je konačno dopustilo
malobrojnim ostacima ljudskog roda pokupiti krhotine, obnoviti njihove
svjetove i društvo… i zaboraviti na veličinu prijetnje.
Svi Sinkronizirani svjetovi osim Corrina bili su nenastanjive
pustoši. Ljudi su dokazali kako i oni mogu biti jednako nemilosrdni kao
bilo koji od misaonih strojeva. Preživjeli su se stalno uvjeravali kako je
rezultat bio vrijedan tog truda. Mada su neki planeti ostali čisti, samo je
ona pošast od kuge koju im je poslao Omnius bila pobila cijelu trećinu
ukupne ljudske populacije: Sada su mnoga djeca bila rođena, uređeni su
novi gradovi i poljoprivredna zemljišta, obnovljene su trgovačke mreže.
Liga je promijenila nekoliko vladara, a ljudi su svoju pozornost
usmjerili prema svojim uskim interesima i preživljavanju.
Corrin je ostao gnojna rana u svemiru, neprobojna barikada ro-
botskih ratnih brodova, pritiješnjena pod mrežom satelita opremljenih
skremblerima i pod stalno budnim očima ljudi koji su tu stražarili u
svojim brodovima. Misaoni strojevi su se opetovano nastojali
osloboditi, no ljudi su im se svaki puta usprotivili. Bio je to pravi orkan
materijala, vojnika, oružja i brodova.
Posljednja inkarnacija Omniusa krila se pritajena iza armiranih
zidova, čekajući…
Abulurd Harkonnen je, sa svojim novoutemeljinim vojnim
činom batora, bio stacioniran sa stražarskom flotom iznad Corrina.
Tamo je još uvijek mogao obavljati vitalne poslove za Ligu, mada je
sumnjao u to da je ovu sadašnju njegovu dužnost predložio njegov brat
Faykan kako bi neugodnosti oko imena Harkonnen maknuo s očiju i
poslao ga podalje od glavnog svijeta Lige.
Nakon završetka Džihada, Faykan je napustio vojnu službu i
počeo graditi uspješnu političku karijeru pa je na kraju bio izabran za
privremenog namjesnika i to nakon što su se na tom položaju smijenila
šestorica od kojih je svaki bio slabić i bez ikakvog nadahnuća, isti
onakvi kakav je nekada bio Brevin O’Kuković. Faykan je, ako ništa
drugo, ostavljao dojam čvrstog vođe kakvog je uskrsla Liga čekala.
Abulurd je već više od pola godine bio zapovjednik stražarske
flote nad Corrinom i pazio je da se Omnius ne probije kroz obrambenu
barikadu. Nadao se da građani mirnije spavaju znajući da odani vojnici
brinu o tome da misaoni strojevi opet ne napadnu.
Sveum je nastavio s dizajniranjem i izgradnjom novih brodova,
još većeg i jačeg oružja, te jače oklopljenih probojnih brodova za bijeg
kroz ove elektronske zatvorske rešetke. Precizno poput satnog
mehanizma, strojevi su nastojali probiti obranu ljudi - nastojali su
probiti mrežu skremblera, nastojali omogućiti bijeg letjelicama koje su
ranije raznosile ažurirane kopije, pokušavali su sve čime bi omogućili
raznošenje kopija sveuma na nove svjetove. Do sada se Omnius daleko
češće bio služio grubom silom nego inovacijama, no svaki je pokušaj
bio metodički, uz postupno pomicanje parametara i pokušaje
pronalaženja tehnike koja će biti učinkovita. Taktika sveuma se s
vremena na vrijeme mijenjala, ali ne značajno - izuzmemo li nekoliko
divljih pokušaja proboja koji su sve iznenadili.
Niti jedan od tih neprijateljskih napada nije bio uspješan, ali
Abulurd je stalno morao budno paziti. Pažnja Armija čovječanstva nije
ni na trenutak smjela popustiti.
Tijekom devetnaest godina, dok su svjetove Lige polako
prožimale povijesne, političke i društvene promijene, brodovi flote koja
je stražarila pred Corrinom bili su odbili brojne samoubilačke poteze.
Sveum je iskušavao i stare i nove tehnologije, lansirajući jednu letjelicu
za drugom prema mreži skremblera, lansirajući navođene projektile pa
ih onda usmjeravajući na brodove koji su vršili redovnu ophodnju,
razbacujući mete-mamce u svim mogućim smjerovima. A kada ti
robotizirani brodovi nisu uspjeli i kad su bili oboreni, strojevi su
jednostavno sagradili nove.
Na površini planeta robotska ratna industrija nije nikada posu-
stajala; proizvodili su oružje i brodove koje će usmjeriti protiv brodova
Lige. Prostor oko Corrina bio je prepun dijelova uništenih brodova.
Istodobno, na svim svjetovima Lige su tvornice i brodogradilišta
proizvodili i slali zamjenske letjelice onako brzo kako ih je Omnius
uspijevao uništavati.
No ljudi u Ligi su uglavnom posvećivali vrlo malo pozornosti toj
tako dalekoj bojišnici.
Mnogi su članovi Parlamenta Lige negodovali zbog tih stalnih
troškova koji su nastajali sada kad je Džihad i službeno bio proglašen
“završenim”. Prioriteti ponovne izgradnje i naseljavanja zahtijevali su golema
sredstva i resurse, a ova flota na mrtvoj straži ih je stalno
cijedila. Stoljeće ispunjeno borbom i masakrima učinilo je Ligu plemića
slabom i dovelo je do ruba strpljenja zbog milijardi mrtvih ljudi i
industrije koja se orijentirala na proizvodnju ratnog materijala na račun
zadovoljavanja svih ostalih potreba.
Ljudi su žudjeli za promjenama.
Kada je, dvije godine nakon Velikog čišćenja, Vorian Atreid bio
predložio ambicioznu novu ekspediciju kojom bi iskorijenio i zadnje
poznato uporište Cymeha na Hessri, etiketirali su ga kao ljubitelja rata i
u skupštinskoj dvorani su ga doslovno nadvikali. Toliko o zahvalnosti i
divljenju prema najvećem ratnom heroju u povijesti, pomislio je
Abulurd. Otad je s tugom promatrao kako su njegovog mentora
postupno istisnuli i odbacili kao simbola krvave prošlosti i kao prepreku
do neke naivno svijetle budućnosti.
Kad barem ne bi bilo Corrina kao tako neugodnog podsjetnika.
Prestankom Džihada, armija je bila reorganizirana i prozvana
Humanitarnom armijom. Kao simbol te promjene izmijenjeni su čak i
stari nazivi činova. Mjesto učinkovitog načina napredovanja uz pomoć
rednih brojeva, sada su činovi uzeti iz davnih armija zlatnog doba
ljudske vrste, koji su datirali još iz Starog carstva pa čak i prije toga…
levenbreč, bator, burseg, bašar…
Premda mu je uzimanje prezimena Harkonnen usporilo karijeru,
Abulurdov dobar vojni dosje i tiho pomaganje vrhovnom bašaru Atreidu
donijeli su mu čin koji je bio ravan pukovniku ili segundu. Tijekom
posljednjih petnaest godina bio je služio na šest različitih svjetova,
baveći se uglavnom građevinarstvom i obnovom. Sada se,
zapovijedajući ovom flotom koja je stražarila pred Corrinom, barem
nalazio u središtu nekakvih događanja. I nakon mjeseci provedenih
ondje, Abulurd nije osjećao dosadu na način na koji su je osjećali neki
drug mladi vojnici. Većinom su ti borci, dodijeljeni stražarskoj floti, bili
premladi da bi se sjećali vremena kada su Sinkronizirani svjetovi vladali
većim dijelom galaktike. Oni se nikada nisu borili u Džihadu. Za njih je
to bila povijest, a ne nešto što bi im donosilo noćne more. Bili su prva
generacija djece rođene nakon velike pošasti, rođeni iz zaliha zdravog
rasplodnog materijala i bili su otporniji na bolesti. Znali su priče o
Džihadu i njegovim stalnim, neizlječivim ožiljcima; čuli su za hrabre
bitke u kojima je ljude predvodio Vorian Atreid - sada vrhovni bašar - i
Quentin Butler; znali su i za Tri Mučenika i još su uvijek, vjerujući
propagandi, govorili o “kukavičkoj izdaji” Xaviera Harkonnena.
Za vrijeme relativnog mira, Abulurd je ispisao nekoliko
službenih zahtjeva da se ponovno otvori istraga o navodnoj izdaji koju
je počinio njegov djed, no sve je to naišlo na gluhe uši. Od toga je
prošlo već gotovo osamdeset godina i liga je sad imala daleko važnijih
briga…
Ponekad su mladići iz Abulurdove posade pritisnuli svojeg vođu
tražeći da im priča priče iz rata, ali nije mu promakao njihov tih prezir
zbog toga što on nije postigao nešto izuzetno. Abulurd je bio zaštićen od
odlaska u neke od najvažnijih bitaka, a štitio ga je Vorian Atreid. Neki
su, pokazujući predrasude koje su naučili od svojih roditelja, tiho
komentirali kako od jednog Harkonnena i nisu očekivali ništa drugo.
Činilo se kako su ostali vojnici iz flote bili najviše impresionirani
činjenicom da je on s Parmentiera spasio Ravnu Butler, koja je bila na
čelu divljeg kulta Serene Butler.
Gledajući s mosta svog promatračkog broda dolje, na posljednje
Omniusovo uporište, Abulurd je ostajao uporan. Znao je što ovdje ima
prioritet.
Imao je četiri stotine balista i više od tisuću kopalja, impozantnu
i dobro naoružanu silu koja će tu zadržati neprijatelja, mada je sama
Holtzmanova mreža činila prvu liniju. S druge strane, glavna obrana
strojeva koja je pokrivala Corrin - i Omniusa - bila je neprobojna.
Nikakvi napadi brodova Lige nisu mogli u njoj otvoriti dovoljno veliku
pukotinu da bi kroz nju prošle njihove atomske bombe. Čak se ni
suicidalno uporni članovi Kulta Sereninih bombardera nisu mogli
probiti.
Upravljajući svojom stražarskom flotom s upornošću i
disciplinom, Abulurd je održavao jednu vježbu za drugom kako bi
održao svoje vojnike u punoj budnosti i spremnosti za bitku.
Zastrašujući ro-botski brodovi bili su postavljeni oko planeta poput
bodljikave ogrlice, držeći ga izvan dohvata. Kako li Abulurd samo želio
nasrnuti naprijed i uništiti ih, jednom zauvijek, dokazati svoju vrijednost
u pravoj bitci! Ali za to bi mu trebalo još tisuću najsnažnijih brodova
Lige… a ljudski rod, umoran i pun ožiljaka, jednostavno nije bio voljan
poduzeti taj napor.
Mogu li nas misaoni strojevi uljuljkati u osjećaj
samozadovoljstva? Natjerati nas da povjerujemo kako nemaju nikakvih
učinkovitih inovacija?
Nažalost, pokazalo se kako je bio u pravu, i to čak i prije negoli
je to očekivao.
Vojnici iz flote su se nasmrt dosađivali i odbrojavali dane kada
će ih zamijeniti novi, a oni biti poslani kućama. Odjednom se oglasila
sirena za uzbunu. Abulurd je pojurio na most svog zapovjednog broda.
- Još tri robotska broda su probila obrambeni prsten, batore
Harkonnen - javio je vojnik koji je radio za skenerom. - Kreću se ne
ovisnim putanjama i jure prema mreži skremblera.
- To su pokušavali već i prije… neće im uspjeti.
- Ovo sada je nešto novo, gospodine. Ne odvija se na uobičajeni
način.
- Gledaj kakve to motore imaju!
- Dajte znak za uzbunu. Puna obrambena formacija. Pripremite
se za presretanje, ako se išta bude uspjelo probiti. - Abulurd je prekrižio
ruke na grudima. - Nije važno kojom brzinom lete, skrembleri će im
zbrisati gel-krugove. Omnius to zna.
Ovaj novi proizvod misaonih strojeva bili su sjajni projektili,
metalni bodeži koji su se zabili u satelitsku mrežu, prolazeći kroz Holtz-
manove barijere koje su im trebale zbrisati gel-krugove s uprogrami-
ranom memorijom. No probili su se i nastavili i dalje ubrzavati.
- Pripremite oružje i otvorite vatru! - povikao je Abulurd preko
radioveze. - Zaustavite ih… možda je tu kugla sa sveumom.
- Kako su se probili? Je li to neka nova vrst štita?
- Ili je možda u raketama neki standardni automatski mehanizam
bez gel-krugova. - Nagnuo se naprijed, proučavajući ono što se moglo
očitati sa skenera. - Ali to onda znači da u tim letjelicama nema
misaonih strojeva. Što onda pilotira s tim stvarima? Zar je Omnius
skinuo prašinu s kakvog starog tipa kompjutora?
Brodovi na straži su otvorili vatru, ali novi projektili su letjeli
tako brzo da ih projektili koje su ljudi prema njima ispalili nisu mogli
pre-sresti. Sad su i drugi brodovi Lige skrenuli i počeli žustro i
konfuzno pucati baražnom vatrom, shvativši da bi jedan od projektila
možda mogao umaknuti. Ali taj nije mogao nositi kopiju sveuma, ne
nakon prolaska kroz mrežu sa skremblerima.
- Držite i Corrin na oku! - povikao je Abulurd. - Ne vjerujem da
Omnius neće pokušati još nešto dok mi tu budemo jurili za ovim
mamcem.
- Nikada nećemo uhvatiti ove rakete, batore…
- Vražju mater nećemo! - Abulurd je brzo identificirao taj trio
letjelica koji je vrlo brzo odmicao vanjskim dijelom obrambene mreže.
- Brodovi s vanjskog dijela neka krenu punom brzinom u
presretanje.
Zaustavite ih po svaku cijenu. Nikada tijekom svoje vojničke
karijere niste imali važniji zadatak. Čak ako im je želatinozna masa gel-
krugova i uništena, moglo bi se dogoditi da nose viruse kuge.
Ova primjedba je u vojnicima potaknula hladnu paniku pa su
požurili izvršiti njegove naredbe.
- Batore! Strojevi su prema satelitima lansirali jednu od svojih
čudnih letjelica. Sada se svi pokušavaju probiti.
Abulurd je stisnutom šakom udario o dlan druge ruke, - Sumnjao
sam da je to nekakva smicalica. Primaknite se bliže Corrinu! Potisnite te
njihove ratne brodove još niže! - Promatrao je oba niza podataka koji su
se očitavali i odjednom se zabrinuo slijedi li možda pogrešan mamac.
Koji od njih je pravi? Ili je Omnius sve investirao u oba?
Brodovi Lige su se približavali pucajući, izvikujući robotima
izazove i uvrede. Prsten za prstenom brodova iz flote koja je pripadala
ljudima grupirao se iznad planeta u pokušaju da nekako blokiraju
neprijateljske brodove koji su još uvijek ubrzavali.
Svaka od tri neprijateljske letjelice letjela je svojim smjerom,
krećući se divljim stazama kao da pokazuju da se nadaju da će tako
barem jedna od njih uspjeti pobjeći. Brodovi s ljudskom posadom su s
lakoćom razorili prvu od njih, prije negoli je ova dobila dovoljno
ubrzanje da pobjegne od Corrina.
U međuvremenu se glavna bitka vodila pokraj mreže
skremblera. Neki robotski brodovi su upali u smrtonosnu pulsirajuću
mrežu, nastavljajući dalje; premda su im gel-mozgovi bili uništeni,
gigantska veličina broda pretvorila ih je u goleme projektile. Flota Lige
je upora-bila svoja najmoćnija oružja kako bi im sasjekla trup u
komadiće. Na stotine novih malih skrembler-satelita bilo je ubačeno kao
zamjena, kako bi pokrpali energetske rupe u mreži prije negoli bude
prekasno.
Druga superbrza raketa bila je praćena žestokom vatrom dok je
jurila prema crvenom divovskom suncu. Prije nego je brod strojeva
mogao zaci pod okrilje tog solarnog okoliša, koji bi bio smrtonosan za
svaki biološki organizam, vatra s brodova Lige pretvorila ga je u sjajne
krhotine.
Treća superbrza raketa jurila je punom snagom svojih motora,
udaljavajući se od Corrina i od flote koja je ovdje stražarila. Oni
najudaljeniji brodovi flote Lige, koje je Abulurd postavljao u
koncentričnim prstenima sve dalje i dalje od blokiranog planeta, sada su
konačno došli, presjekli joj put i otvorili vatru.
Slijedio je pogodak za pogotkom, ali nisu mogli probiti oklop
letjelice. Još je sedam brodova flote Lige skrenulo i na vanjskom rubu
solarnog sustava obrušilo se na osamljeni brod.
U posljednjem trenutku, prije nego mu se trup slomio, prednji
dio te superbrze rakete otvorio se poput cvijeta i povratio cijeli oblak
manjih dijelova koji su se samostalno kretali i koji nisu bili veći od
dimenzija pogrebnog kovčega. Poput iskri, ovi su se dijelovi razletjeli u
svim smjerovima i time iznenadili flotu Lige.
- Omnius ima neki novi trik, - rekao je u komliniju jedan od
pilota.
Abulurd je vidio što se događa i zaključio kako su ovi mali
fragmenti pravi razlog lansiranja sve tri rakete. - Zaustavite ih! -
zapovjedio je. - To je ili neko strašno oružje ili nove kopije Omniusa
koje se trebaju posvuda proširiti. Ako sada ovdje ne uspijemo, ljudska
bi rasa to mogla stoljećima plaćati!
Vojnici su nastavili pucati svim raspoložim oruđima. Uništili su
većinu tih predmeta koji su se samostalno gibali. Ali ne sve.
Prisjetivši se torpeda s kojima je bila raspršena kuga i koji su
poput kiše padali na Parmentier i ostale svjetove Lige, Abulurd je
duboko u svom srcu osjetio užas.
- Slijedite ih prije negoli nestanu iz dometa senzora! Slijedite im
staze! - Tjeskobno je čekao dok su njegovi vojnici pokušavali ući u trag
tim predmetima. - Prokletstvo! Morat ćemo još više stegnuti našu
obranu tako da se to više ne dogodi! - Zaškrgutao je zubima. Vo-rian
Atreid će se razočarati kad sazna kako mu je ovakva potencijalna
opasnost procurila kroz prste.
- Batore Harkonnen, jedan roj tih predmeta se usmjerio prema
Salusi Secundus! - rekao je vojnik zadužen za taktiku. - Čini se da su se
ostali usmjerili prema… Rossaku.
Ne previše iznenađen, Abulurd je kimnuo. Usprkos riziku, znao
je što mora učiniti; jedino čime je mogao pobijediti te male sprave koje
su punom brzinom jurile prema svojim ciljevima.
- Uzet ću brod koji može nabrati svemir i vratiti se u Zimiju
kako bih dao znak za uzbunu. Samo se molim da se oni stignu
pripremiti na vrijeme.
Yorek Thurr je znao reći kako bi, kad bi ljudi imali zupčanike i
klipove, njegovi bili izglodani i labavi.
- Kronika Džihada pripisuje se Erazmusu
Usprkos osjećaju da mu je Corrin spasio život kada je armija
Džihada uništila Wallach IX, Yorek Thurr je požalio što je ikada došao
ovamo. Sada, nakon devetnaest beskonačnih i frustrirajućih godina,
Thurr je bio zarobljen i posve beskoristan na ovom jedinom preostalom
Sinkroniziranom svijetu.
Omnius je taj planet pretvorio u očajnički bastion, u fantastično
naoružan logor. Thurr je teorijski bio slobodan. No kakva je korist od
toga? Kako da ostavi svoj snažni trag u povijesti kada su mu ruke ovako
sputane?
Noseći na očima zaštitu koja ga je štitila od crvenog sunca, taj je
ćelav i žilav čovjek koračao izvan obora u kojem je bilo zatvoreno
ljudsko roblje i pogledavao prema visokom Centralnom tornju u kojem
je obitavao sveum.
Čim su brodovi za nabiranje svemira u svojem Velikom češćenju
bili stigli do Wallacha IX, Thurr je odmah pogodio što ljudi smjeraju
učiniti. Prije no što je prvi kindal počeo bacati atomske bombe, Thurr je
otrčao do broda za bijeg i prešao dalek put, noseći sa sobom kopiju
lokalnog sveuma kao žeton s kojim će se kasnije moći cjenjkati. U tom
je času još lako mogao pronaći neko drugo mjesto gdje bi se mogao
skrasiti. Zašto li je došao upravo na Corrin? Glupa, nimalo pametna
odluka!
Sa svojom imunošću na retrovirus kuge i s tretmanom za
produljenje života kojem se bio podvrgao, Thurr je trebao biti
nepobjediv. Instinkt je bio taj koji gaje doveo natrag u samo središte
Sinkroniziranih svjetova. Naravno, s letjelicom koja je bila opremljena
motorima za standardna svemirska putovanja, stigao je prekasno, nakon
što je cijeli holokaust već prošao i kada su ljudi već stegnuli svoju omču
oko posljednjeg sveuma. Iz svojeg broda, koji je imao oznake Lige,
Thurr je emitirao konfliktne naredbe pilotima koji su već bili iscrpljeni i
pod stresom i koji su se trudili uspostaviti blokadu. Oni nisu obraćali
pozornost na nekoga tko bi pokušao izvana letjeti na Corrin. Dok je
Omnius smišljao i okupljao svu svoju mehaničku obranu na površini i u
niskim stazama, Thurr je emitirao svoj vlastiti tajni identifikacijski kod
koji mu je omogućavao prolaz, a onda i utočište.
Ali sada nikada neće moći otići! Koga je vraga mislio? Bilo je
pogrešno vjerovati da će strojevi ipak na neki način pobijediti. Omnius
je duže od tisuću godina vladao Sinkroniziranim svjetovima… Tko bi
mogao i pomisliti da će cijelo carstvo misaonih strojeva pasti u samo
mjesec dana?
Trebao sam otići nekamo drugamo… bilo kamo.
Sada, kad je tu ova stražarska flota koja nadzire cjelokupni
sustav Corrina, ni Thurr niti sila misaonih strojeva nije se mogla probiti
kroz tu opsadu. To je bilo takvo traćenje njegovog vremena i talenta
koje je bilo još više frustrirajuće od prijašnjeg života u onoj bijednoj
Ligi. Umoran od kažnjavanja samoga sebe, već je dugo želio povrijediti
nekog drugog. Ovaj neriješeni ishod trajao je već desetljećima i Thurr je
zaista već bio umoran od toga.
Kada bi samo mogao otići tu gore, suočiti se s časnikom snaga
Lige i nekako ga izblefirati, tek toliko da uspije izaći. Nakon svih onih
poslova koje je obavio za Džipol, nakon svih njegovih postignuća,
sigurno su njegovo lice i ime još uvijek poznati, čak i nakon toliko
vremena. Camie Boro-Ginjo si je pripisala većinu zasluga, premda je
Thurr obavio posao oklevetavši Xaviera Harkonnena i pretvorivši Ginja
u sveca. Ali Camie ga je nadmudrila i prisilila ga da napusti Ligu.
Možda nije trebao tako dobro odglumiti smrt.
Thurr je stalno radio pogrešne korake.
U Erazmusovim laboratorijima je u Rekuru Vanu pronašao
srodnu dušu. On i taj istraživač s Tlulaxa koji je ostao bez vlastitih
udova, združili su svoje znanje i destruktivne instinkte u grozno
smišljenoj shemi protiv oslabljenih ljudi - i oh, kako li su samo ljudi
zaslužili svoje sudbine. Kad je Erazmus izjavio da je eksperiment s
regeneraci-jom Rekurovih udova propao, ovaj je prestao razmišljati o
bijegu. Ali Thurr je mogao biti slobodan i lutati nastanjivim planetima i
tamo ostaviti svoj trag… ako ikada uspije otići odavde.
Zurio je gore u nebo. Nije se činilo vjerojatnim da će mu to u
doglednoj budućnosti poći za rukom. Posjetio ga je onaj zanimljiv i ne-
predvidiv robot Erazmus koji je doveo i svojeg pratitelja Gilbertusa
Albansa. Činilo se da robot shvaća Thurrove frustracije, no nije mu
mogao ponuditi nikakvu nadu u vezi oslobađanja Corrina. - Možda biste
mogli razviti neku novu zamisao koja bi prevarila ovu stražarsku flotu
Lige.
- Kao što sam to učinio s kugom? Kao što sam to nedavno učinio
s brzim raketama? Čuo sam da je nekima uspjelo probiti kordon. -Škrto
se osmjehnuo - Ne bih ja trebao rješavati sve naše probleme…ali hoću,
budem li mogao. Ja želim otići odavde i to više negoli to želi bilo koji
od vaših strojeva.
Erazmus nije bio uvjeren. - Nažalost, sada će ljudska armija biti
još više na oprezu.
- Naročito kad ti mehanički proždirači dođu do svojih ciljeva i
tamo počnu djelovati. - Više od svega, Thurr je želio biti tamo, kako bi
uživao u nastalom kaosu.
Erazmus se okrenuo k onom svom prijatelju koji je imao kosu
nalik slami. Ovaj robotov “kućni ljubimac” je bio Thurru antipatičan, jer je
svoj tretman produžavanja života očito primio u puno mladoj dobi
nego je to bio slučaj s Thurrom pa je od toga imao i veće koristi.
- A što ti misliš, Gilbertuse? - upitao je robot.
Ovaj se mirno okrenuo i pogledao ćelavog čovjeka kao da to nije
ništa više do li neki neuspjeli eksperimentalni uzorak. - Mislim da u
Yoreku Thurru ima previše ljudskog ponašanja.
- Slažem se, - rekao je Erazmus, očito vrlo zadovoljan takvom
ocjenom.
- Čak ako je i tako, - ljutito se obrecnuo Thurr. - Ja sam još
uvijek unutar ljudskosti, a to ti, robote, nikada nećeš razumjeti. - Kada
je vidio kako je Erazmus ostao zatečen, osjetio je veliko zadovoljstvo.
To, naravno, nije bila sloboda, ali barem je postigao malenu
pobjedu.
Sve dok Zemlja, ta naša Mati i naše rodno mjesto, postoji u
sjećanju ljudi, ona nije potpuno uništena. Barem se možemo pokušati
uvjeravati da je tako.
- PORCE BLUDD, Kartiranje ožiljaka
Atomski udari po planetima zauvijek su ostavila traga na Quen-
tinu Butleru. Gotovo dva desetljeća kasnije, taj bivši zapovjednik još
uvijek nije mogao provesti noć bez snova o nebojenim milijunima ljudi
koje je zbrisao, a sve samo zato da bi se pobijedilo misaone strojeve.
Nije bio jedini koji se pitao nisu li najsretniji vojnici Džihada bili
oni koji su poginuli brzo i čisto, izgubljeni u tajanstvenom labirintu
nabranog svemira. Quentin je mislio kako je daleko gore morati živjeti s
takvom spoznajom, stalno zuriti u ruke uprljane krvlju.
Bila je to cijena koju je morao platiti. I morao ju je izdržati, u
čast svim onim svojim žrtvama. I nikada zaboraviti.
Ljudi su ga još uvijek zvali herojem, no to ga više nije
ispunjavalo ponosom. Povjesničari Lige su se sjećali doslovno svega što
je postigao u svojoj karijeri i još su to uljepšavali.
Ali pravi Quentin Butler bio je malo više nego prazna ljuštura,
otvrdnula i šuplja statua stvorena od uspomena, očekivanja i groznih
gubitaka. Nakon svega onoga što je bio prisiljen raditi, napustili su ga i
srce i duša. Gledao je kako Faykan i Abulurd nastavljaju živjeti. Faykan
se oženio i zasnovao krasnu obitelj, dok je njegov mlađi brat ostao
samac. Možda Abulurd ipak neće imati potomaka koji bi nastavili ime
Harkonnen.
Quentin se osjećao praznim kao i njegova obamrla žena Wandra
koja je godinama ostala u Gradu introspekcije, sama i nesvjesna ičega
oko sebe. Ponekad ju je posjećivao. Quentin je tada gledao u njezino
prazno, ali prekrasno lice i zavidio joj.
Nakon što je toliko toga iskusio i donio toliko teških odluka, bilo
mu je dosta vojne službe. Predvodio je i previše napada, poslao je
previše boraca u smrt, zajedno sa svim onim nedužnim zarobljenicima
koje je trebao moći osloboditi iz zarobljeništva u kojem su ih držali
misaoni strojevi. U stvari, oslobađao ih je od Omniusa samo ubijajući
ih.
Quentin nije mogao dalje živjeti s tim. Još godinama nakon
Velikog čišćenja služio je na nevažnim položajima, a onda je šokirao
najstarijeg sina svojom odlukom da se povuče.
Kao odgovor na to, pokušavajući tog ratnog heroja koji mu je
bio otac držati uza se, Faykan je predložio da prihvati mjesto
veleposlanika ili zastupnika u parlamentu.
- Ne, nije to za mene, - odgovorio je Quentin. - U ovim mojim
godinama ne zanima me započinjanje neke nove karijere.
Ali Veliki Patrijarh… još uvijek Xander Boro-Ginjo… je pročitao
unaprijed pripremljenu izjavu, koju mu je bez sumnje netko drugi
napisao, a u kojoj je odbio prihvatiti primerovu ostavku, nudeći mu u
zamjenu pošteno zaslužen i vremenski neograničen dopust. Quenti-nu
nije bilo stalo do semantičkih finesa, bilo mu je važno da je krajnji
rezultat isti. Našao je novo zvanje.
Njegov prijatelj Porce Bludd, sjajan prijatelj iz Quentinovih
sretnijih dana u inženjerskoj jedinici, pozvao ga je na hodočašće i da mu
se pridruži u ekspediciji.
U ovim godinama nakon Omniusove kuge i nakon Velikog
čišćenja taj plemić filantrop postao je opsjednut idejom da pomogne
planetima. Na Walgisu i Alfa Corvusu, na ta dva spržena svijeta koja su
ranije pripadala strojevima, pronašao je nešto malo preživjelih koji su
živjeli u krajnjoj bijedi. Tim ljudima je očajnički trebala pomoć,
bolovali su i gladovali, oboljeli su od različitih vrsta raka prouzročenog
slijeganjem nuklearne prašine. Njihova civilizacija, tehnologija i
infrastruktura bili su uništeni, no oni najčvršćeg duha još su se grčevito
držali života, uzajamno se pomažući.
Bludd se vratio u Ligu tražeći dragovoljce i organizirajući zračni
promet koji je obuhvaćao spasilačke konvoje koji su preživjelima
dostavljali potrebne stvari. U najtežim situacijama preseljavali su čitava
sela u područja manje zahvaćena radijacijom ili su ih premještali s tog
planeta na neki gostoljubiviji svijet Lige. S tako raštrkanom i uništenom
populacijom u ovom je poraću bila poželjna svježa krv, posebno ona od
čarobnica s Rossaka.
Neki kruti političari bili su ustrajni u stavu kako je svima
preživjelima najbolja kompenzacija koju mogu tražiti upravo samo
oslobođenje od strojeva. Quentin je sve više uviđao kako su ti ljudi isti
oni koji se nikada nisu sami ponudili žrtvovati…
Bludd, koji nije imao nikakve potrebe skupljati političke poene,
jednostavno je okrenuo leđa parlamentu Lige kad su ovi odbili pomoći.
- Ja ću dati pomoć koja mi se čini nužnom - izjavio jednom prilikom u
Zimiji. - Baš me briga budem li potrošio i zadnji cent svojeg imetka.
Ovo je moj životni poziv.
Mada je mnogo tog nevjerojatnog obiteljskog imetka propalo
tijekom pobune robova koja je uništila veći dio Strade i ubila Bluddo-
vog praujaka, goleme svote su i dalje pritjecale od brzorastuće prodaje
osobnih štitova. Činilo se da ih sada svi u Ligi nose, bez obzira na to što
nije bilo nikakve prijetnje od neprijateljskih strojeva.
Saznavši da je Quentin na dopustu, plemić ga je potražio i
pronašao.
- Ne znam hoćeš li željeti pogledati vlastitim očima, - rekao je
Bludd, a na licu mu se vidjelo suosjećanje - ali ja namjeravam obići
planete devastirane tijekom Velikog čišćenja. Bivše Sinkronizirane
svjeto ve. Te atomske eksplozije su bile dovoljno jake da unište
ekosustave i iskorijene onu pošast koju je Omnius poslao, ali neka šansa
ipak postoji, - oči su mu zasjale kad je ispružio prst - neka šansa, kažem
ti, da su neki ljudi preživjeli. A ako je tako, moramo ih naći i pomoći
im.
- Da,- rekao je Quentin, osjećajući kako mu nestaje onaj teret s
duše. Užasavao se obilaženja nuklearne pustoši tamo gdje je sam
stvarao atomsku oluju. Ali ako je postojao i neki način da barem i malo
ispravi učinjeno zlo…
Na Bluddovoj luksuznoj svemirskoj jahti bilo je znatno
komfornije nego u ratnim brodovima Lige; tu je bio i dnevni boravak, a
i veliko skladište puno lijekova i razne druge potrebne robe, te jedan
mali izviđački jednosjed u hangaru. U početku je Quentin odbijao
koristiti se svim tim komforom za kojeg je smatrao da ga nije zaslužio,
no na kraju je nekako nagovorio samoga sebe da uživa u tom putovanju.
Tijekom svoje vojničke karijere obavio je dovoljno misija, posvetivši
četrdeset i dvije godine svog života Džihadu Serene Butler.
Na tom svojem dugom putovanju Quentin i Bludd su putovali od
točke do točke koje su nekada na karti bile označene kao Sinkronizirani
svjetovi; sve su bile radioaktivna žarišta. Prije devetnaest godina
Quentin je letio od planeta do planeta, istovarujući tovar smrti. Sadašnja
je misija odisala suosjećajnošću i prisjećanjem.
Quentin je zurio dolje u razrovan pejzaž Ularde, spaljeno tlo,
pokošena stabla i biljke koje su rasle na kontaminiranom tlu. Većinu
zgrada su razrušile pulsne atomske eksplozije, ali šačica preživjelih je
od ruševina podigla barake i kolibe, preslaba skloništa za oluje koje su
nastupile nakon holokausta i prolazile ravnicama brišući sve pred
sobom.
- Navikne li se čovjek ikada na ovakve prizore? - Quentinu se
stegnulo u grlu.
Bludd ga je iz svojeg pilotskog stolca pogledao s očima punim
emocija. - Nadajmo se da ne. Za volju naše vlastite humanosti, ne
usuđujemo se navikavati na takve stvari.
Iz zraka su vidjeli kako dolje ljudi pokušavaju orati zemlju
štapovima i ostacima metala. Quentin nije mogao ni zamisliti kako oni
žive. Ovi su pak zastali u svojem radu i zurili gore - neki mašući i
kličući, a drugi odbacujući alat i bježeći u zaklon, bojeći se da ovaj
čudan brod označava povratak snaga strojeva koji će sada dokrajčiti
ljudsku rasu.
Suze su tekle s lica plemića s Poritrina. - Kada bih barem mogao
sve te ljude uzeti u brod i izravno iz isporučiti u neki svijet Lige gdje bi
imali izglede za normalan život. Sa svim mojim bogatstvom i utjecajem,
trebao bih moći sve njih spasiti. Prešao je rukom preko očiju i ruka se
ovlažila. - Zar ne misliš i ti tako, Quentine? Zašto ih ne mogu sve
spasiti?
Quentinu se srce stisnulo, a krivnja mu je poput raka izjedala
utrobu.
Premda je sekundarna radijacija djelovala na njihov sustav za
ske-niranje, Bludd je mogao otkriti tri zapuštena naselja. Sve u svemu,
manje od pet stotina ljudi je preživjelo bombardiranje. Pet stotina… od
koliko milijuna?
Ove su misli kod vojnog zapovjednika potaknule još jednu
neugodnu misao. Ako je petstotinjak krhkih ljudi moglo izdržati
atomski holokaust, što ako je i dobro zaštićena kopija sveuma ostala
neoštećena? Quentin je odmahnuo glavom. Morao je vjerovati da su ti
atomski napadi bili uspješni… jer ako se barem jedan netaknuti sveum
mogao širiti preko drugih planeta, onda su sve ove smrti i razaranja bila
uzaludna.
Čvrsto je stisnuo oči kada je Bludd spustio brod u jedno od ona
tri naselja. Odjenuli su zaštitnu odjeću i izašli van kako bi pogledali ta
jadna zapuštena strašila kojima je pošlo za rukom opstati na nečem što
je nekada bilo Sinkronizirani svijet. Ovdje su mogli opstati samo oni
najjači. Većina ljudi je umrla mlada i to na strašan način.
Bilo je to iznenađujuće, ali njih dvojica nisu bili prvi koji su u
godinama nakon Velikog čišćenja došli na Ulardu. Nakon sastanka s
mjesnim starješinama - starješinama? Najstariji je izgledao kao da mu je
jedva četrdeset godina - Quentin je otkrio da je i ovdje Kult Serene
uhvatio korijen, a širila su ga dva misionara koji su uporno preobraćali
ljude, a koje je obučila njegova unuka Ravna. Čak i pod ovim teškim
okolnostima ti su se ljudi odbijali služiti tehnologijom, shvaćajući
atomski napad kao kaznu za misaone strojeve.
Na ovakvim mjestima, gdje je malena populacija najviše trpjela i
više nije imala što žrtvovati, fanatične religije su lako uhvatile korijen.
Kult Serene se razvio od izvornog kulta Mučenika i davao je ovim
preživjelim ljudima neki fokus za njihovu ljutnju i očaj. Ravnina poruka
koju su donosili posjetitelji, zapovijedala im je da moraju uništiti sve
strojeve i da nikada ne smiju dopustiti kompjutorskoj misli da se razvije
ili da se ljudi opet njome služe.
Quentin je poštovao njezinu filozofiju učenja ljudi da žive
služeći se vlastitim umom i prirodnim izvorima. Ipak ga je ta gruba i
nefleksibilna poruka brinula. Tijekom dvadeset godina, čak i na
planetima Lige koje je bila zahvatila pošast, ali ne i nuklearno razaranje,
antiteh-nološka kampanja je bila prihvaćena s velikim žarom. Ljudi su
izbjegavali bilo koju vrstu strojeva. Svemirski brodovi s kojima su se
služili u svojem pohodu protiv strojeva bili su u tom fanatizmu
očigledna iznimka.
Sada, u ovom malenom selu na Ulardi, stanovnici su nosili
prljavu i otrcanu odjeću, kosa im je otpadala u čupercima, a lica i ruke
bila su im puna rana i izraslina.
- Donijeli smo vam hranu i lijekove, namirnice i alat s kojim si
možete poboljšati život - rekao je Bludd. Dok se kretao, njegovo
zaštitno odijelo je šuškalo. Ljudi su ga gledali gladno, kao da bi mogli
potrčati naprijed poput kakve izgladnjele gomile. - Donijet ćemo vam
još, čim to budemo mogli. Razdijelit ćemo pomoć Lige. Vi ste već
samim time što ste preživjeli dokazali svoju hrabrost i sposobnosti.
Obećavam da će od sada pa nadalje stvari biti mnogo bolje.
Tada su on i Quentin iskrcali sanduk u kojima su bili koncentrati
hrane, vitamini i lijekovi. Zatim su izvadili vreće s visokorodnim
sjemenom žitarica te gnojivo i poljoprivredne alate. - Obećavam da će
biti bolje, - ponovio je.
- Zar ti zaista vjeruješ u to? - upitao ga je Quentin kad su se
kasnije vratili u brod, umorni i izbezumljeni od onoga što su vidjeli.
Bludd je oklijevao, ponovo izbjegavajući lagan odgovor. - Ne…
ne vjerujem - ali oni moraju u to vjerovati.
Možda je to bilo simboličko putovanje, potreba da se pogleda
prvo veliko bojno polje bitke protiv strojeva u rodnom mjestu ljudske
rase. Bludd je rekao kako namjerava otići na Zemlju.
- Sumnjam da će tamo biti preživjelih, - rekao je Quentin. - To je
bilo previše davno.
- Znam, odgovorio je plemić s Poritrina. - Obojica smo bili
premladi za tu prvu pobjedu… početak ovog iscrpljujućeg Džihada.
Ipak, kao pripadnik ljudskog roda, moram to vidjeti vlastitim očima.
Quentin je pogledao svog prijatelja u oči i tamo je vidio silnu
potrebu. I on je isto to osjećao u svom srcu. - Da, mislim da bismo
obojica trebali otići u to rodno mjesto ljudskog roda. Možda možemo
nešto naučiti. Ili ćemo, gledajući u tamošnje ožiljke moći pronaći načina
da dobro obavimo preostali dio našeg posla.
Ali na Zemlji života više nije bilo.
Dok su svemirskom jahtom klizili iznad tihog i izranjavanog
pejzaža, Bludd i Quentin su pogledom tražili bilo kakvu ljudsku enklavu
koja je uspjela izbjeći nuklearno bombardiranje. Ovdje, gdje su cymehi i
Omnius metodički zatirali svaki trag ljudskog roda, armada Lige je
pobacala dovoljno atomika da sterilizira površinu cijelog planeta. Nitko
nije ostao živ. Stalno su iznova kružili, nadajući se kako će uspjeti
pronaći neki razlog za sumnju u ranija izvješća, ali Zemlja nije bila
drugo do grozan spaljen ožiljak.
Quentin je napokon napustio most. - Pođimo nekamo drugdje.
Negdje gdje bi moglo biti nekog tračka nade.
Neki kažu kako je bolje vladati u paklu nego služiti u raju. To
je defetistički stav. Ja namjeravam vladati posvuda, a ne samo u
paklu.
- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari
Nastupilo je vrijeme za promjene… zapravo su i predugo
odugovlačili. Možda su i imali sve strpljenje ovog svemira, ali
devetnaest godina je sasvim sigurno bilo dovoljno dugo.
Agamemnon je dovukao svoju izuzetno veliku hodalicu na vrh
glečera po kojem je brijao vjetar. Grub snijeg i vjetar kovitlali su se
neravnim terenom i odražavali zvijezde pod modrim nebom Hessre.
Svjetlo na tom zamrznutom planetoidu bilo je slabo, baš kakva je bila i
budućnost Cymeha. Sve do početka Velikog čišćenja.
Junona se popela do Agamemnona, a njezin golem oblik jasno je
odražavao njezinu moć i ambicije. Metalne noge su se dizale i spuštale,
opremljene izdržljivim motorima. Zato što su živjeli toliko dugo, Titani
su znali biti strpljivi, puštajući da dani protječu pokraj njih, no sada je
vremena bilo sve manje.
On i njegova družica stajali su tu, imuni na negostoljubivu
studen. Iza njih, napola zameteni i ledom okovani tornjevi utvrde koja je
pripadala kogitorima izgledali su kao spomenik koji se raspada i koji je
odavno izgubio svoj sjaj… podsjećajući Agamemnona kako je bio
prisilio robove na Zemlji da njemu podižu sjajna svetišta i spomenike.
- Ti, ljubavi moja, postaješ gospodar svega čega se dotakneš, -
rekla je Junona.
Nije znao ruga li mu se ili mu se divi zbog ove sitne pobjede. -
Ovo je jadno. Konačno, nemamo se čega bojati. Liga si jedva zna
obrisati vlastiti nos, a istrijebili su Omniusa sa svih Sinkroniziranih
svjetova osim Corrina, gdje se od njih krije iza sveg svog oružja.
- Ovako kako se mi krijemo ovdje?
- Zašto? Više nema razloga za skrivanje. - Udarcem svog teškog
metalnog uda napravio je krater u ledu ispred sebe. - Što nas sada može
zaustaviti?
Negdje duboko u Agamemnonovom mozgu misli su odzvanjale
poput daleke grmljavine. Činilo mu se sramotnim što je dopustio da
njegovi vlastiti snovi izblijede… možda je trebao jednostavno umrijeti
kao i toliki njegovi suzavjerenici. Nakon gotovo punih devet desetljeća
njihove nove pobune protiv Omniusa, general i njegova šačica
preživjelih Cymeha postigli su malo i krili su se u rupama poput
štakora.
- Umoran sam od svega ovoga, - rekao je Agamemnon. - Od
svega!
On i Junona su se uzajamno vrlo dobro razumjeli. Iznenadilo ga
je što je ona, tako ambiciozna, ostala uz njega već duže od tisućljeća.
Možda je to bilo samo zato što nije imala nikakvu drugu dobru
mogućnost… ili joj je možda zaista bilo do njega stalo.
- Reci mi točno, ljubavi moja, što to zapravo čekaš? Ovakvo
samo zadovoljstvo nas je i učinilo ovako apatičnima, baš kao i
stanovništvo Starog carstva koje smo toliko prezirali. Sve ove godine
smo samo sjedili kao… - glas joj je sada bio pun poruge na vlastiti
račun. – Kao kogitori! Galaktika je za nas otvoreno polje - posebice
sada.
Agamemnon je svojim optičkim nitima promatrao planine na
kojima nije bilo znakova života, nesmiljene i nezaustavljive plime leda.
- Nekada je postojalo vrijeme kada su misaoni strojevi služili
nama.
Sada je Omnius gotovo uništen, a hrethgiri su oslabljeni i…
trebali bi smo to iskoristiti. Ali još je uvijek velika mogućnost da ne
uspijemo.
Junonin glas, pun prijekora, bockao ga je kao i obično. - Kada si
ti to postao prestrašeno dijete, Agamemnone?
- Imaš pravo, gadi mi se moje vlastito ponašanje. Nije dovoljno
biti vladar samo zato da bi se gnjavilo nekolicinu podčinjenih. Dobro je
imati na raspolaganju robove, ali čak i to dojadi.
- Da, pogledaj samo kako se ponašao Yorek Thurr na Wallachu
IX.
Gospodario je cijelim planetom, ali ni to mu nije bilo dovoljno.
- Wallach IX sada je radioaktivna krasta, - rekao je Agamemnon.
- Kao i svi ostali Sinkronizirani svjetovi. Posve je nevažan.
- Niti jedan planet koji je nekada bio u sustavu Sinkroniziranih
svjetova ne može nikada biti nevažan, ljubavi moja. Moraš uzeti neki
drugi primjer.
Zajedno su promatrali pejzaž Hessre, beživotan kao i toliki
sprženi i isušeni Sinkronizirani svjetovi koje su nakon Velikog čišćenja
istražili i odbacili. - Mi bismo trebali potaknuti događanja, umjesto da
pasivno čekamo što će nam povijest dobaciti, - rekao je Agamemnon.
Dva Titana su okrenuli kupole koje su im služile umjesto glave i
onda, gazeći preko grubog leda, otišli natrag prema tornjevima kogi-
tora. - Vrijeme je za jedan nov početak.
Beowulf nije ništa sumnjao, iako je njegova sudbina već neko
vrijeme bila dijelom generalovog plana, plana koji se brzo razvijao. -
Njegov oštećen mozak ne može više razlikovati nijanse niti izvlačiti
zaključke, - rekao je Dante.
- Taj tupan još jedva hoda hodnikom. Dovoljno sam dugo
odgađao to s njim.
- Možda bismo ga trebali pustiti da odluta van pa naglavce padne
u kakvu ledenjačku pukotinu, - rekla je Junona. - To bi nam prištedjelo
mnoge nevolje.
- Već je bio pao u takvu pukotinu čim smo došli na Hessru. Bili
smo blesavi što smo ga spašavali, - dodao je Agamemnon.
Tri Titana su pozvala tog teturavog neoCymeha u središnju
dvoranu u kojoj su nekada stajali pijedestali kogitora. Muadru rune,
uklesane u zidu, bile su išarane opscenim škrabotinama.
Krećući se sitnim koracima zbog hodalica u kojima je hodanje
bilo ograničeno, porobljeni sekundarni neosi odlazili su na svoju
dužnost u laboratorij, gdje su nadzirali proizvodnju elektrolita za
njihove cymeh vladare.
Agamemnon je imao sve što mu je bilo potrebno.
Beovvulf je ušao teška koraka, a niti za misaone procese bile su
mu nestabilne. Signali su se iskrivljavali i preklapali pa je hodao poput
opijenog čovjeka koji se pokušava kretati iz jedne točke u drugu. - D…
d… da, Agamemnone. Zva… zvao si me?
General je pazio da mu glas zvuči neutralno. - Uvijek sam ti bio
zahvalan na tvojem doprinosu kojeg si dao pomažući pri oslobađanju
Cymeha od Omniusa. Sada se nalazimo na prekretnici. Sada će se
okolnosti pod kojima živimo, Beowulfe, dramatično okrenuti nabolje.
Ali prije toga ćemo morati obaviti ono što se često naziva veliko
pospremanje.
Agamemnon je pomaknuo svoju hodalicu. Povukao je jedno od
starinskih oružja koja je držao u vitrini na svojem tijelu. Činilo se da se
Beowulf zainteresirao.
Dante se ispružio kako bi deaktivirao motore i izvor energije na
tijelu robota čiji je mozak bio oštećen.
- Š… št… što…
Junoni glas je zvučao milo i vrlo razumno. - Beowulfe, prije
nego krenemo dalje moramo se riješiti nekog starog smeća.
- Hvala bogovima u svim njihovim inkarnacijama što Xerxes
nije još uvijek s nama i da nam ne pokušava pomoći. Ali ti, Beowulfe…
ti si katastrofa koja samo čeka kada će se dogoditi.
Titani su se okupili oko deaktivirane hodalice, pružajući svoje
artikulirane ruke i puštajući da potrebni komadi alata započnu proces
demontiranja. Agamemnon se nadao kako će sad ponovo moći isprobati
neke od antiknih predmeta iz svoje kolekcije.
- N… n… neeee….
- Čak sam i ja dugo čekao na ovo, generale Agamemnone -
rekao je Dante. - Titani su spremni za ponovni uspon koji će dugo
potrajati.
- Ono što je najvažnije jest to da širimo svoju moć, grabeći sve
više teritorija i držeći ga čeličnom šakom. Dugo vremena sam izgubio
želeći planete nastanjene hrethgirima, ali nakon Velikog čišćenja
postoje mnogi bastioni koje Cymehi trebaju osvojiti. Vrlo rado ću sa
graditi naše carstvo na grobovima Omniusa. Prije, kad sam odbaci vao
takvu pomisao, nisam ni pomislio kako bi mogla biti ironična i kakav
izvor zadovoljstva bi predstavljala. Radioaktivna prostranstva ne
predstavljaju nikakvu ugrozu našim zaštitnim oklopima, niti našim
zaštićenim posudama s mozgom. Vladanje paklom bit će tek naš prvi
korak. Tu ćemo ojačati i onda udariti na svjetove Lige.
- Nema ničeg lošeg u tome da budemo novo carstvo među ruše
vinama, ljubavi moja. - Kao da komada kakvog velikog raka, Junona je
skinula prvi par nogu s Beowulfove hodalice. - Za sada je to tek
početak.
Oštećen neoCymeh je nastavio cviliti i vapiti, a glas mu je bio
sve manje i manje artikuliran kako je strah u njemu rastao. Napokon je
Agamemnon s gađenjem razmontirao sustav zvučnika povezan s
posudom za očuvanje mozga. - Eto, sada se možemo koncentrirati i
završiti s ovom eutanazijom.
- Nažalost, - rekao je Dante, - ostali smo još samo nas troje
Titana. - Neki od naših neosa su na svoj način prilično odani, ali uvijek
su bili pasivni. Regrutiramo ih iz redova pokorenog stanovništva.
Agamemnon je prerezaoa jedan od snopa neuronskih vlakana s
Beowulfove hodalice. - Trebamo razviti novu tiransku hijerarhiju, ali ne
možemo se snabdjeti iz ovih naših smanjenih resursa. Svi ovi neosi su
ovce.
- Onda ćemo jednostavno morati potražiti negdje drugdje, -
uskočila je Junona. - Mada je Omnius dao sve od sebe kako bi ih
istrijebio, ostalo je još mnogo hrethgira. A među preživjelima su oni
najjači.
- Uključujući i mojeg sina Voriana. - Radeći na tome kako bi
razmontirao sve komponente koje su držale Beowulfa na životu, general
se sjetio dana kada je njegova lojalna uzdanica Vor s ljubavlju i
metodično čistio, polirao i obnavljao osjetljive cymeh komponente
svojega oca, na način koji je sezao sve tamo do osvita povijesti kada je
bio običaj prati noge voljenom vođi. To su bili najintimniji trenuci
između oca i sina.
Agamemnonu su nedostajali ti dani i poželio je da se odnosi s
Vo-rianom nisu pokvarili. Njegov sin je Agamemnonu bio najbolja
prilika za savršenog nasljednika, no ljudi su ga pridobili za sebe.
Junona nije osjetila da su mu misli odlutale. - Odabrat ćemo
među njima, uzeti nadarene kandidate i pridobiti ih za našu stvar.
Sigurna sam kako imamo i sredstava i načina da postignemo nešto tako
jednostavno. Kad jednom od tijela odvojimo mozak, tada je vrlo malo
toga što ne možemo manipulacijom postići.
Titan general je malo porazmislio. - Kao prvo, obavit ćemo
izviđanja ozračenih planeta i odlučiti gdje bi bilo najbolje uspostaviti
našu bazu.
- Wallach IX bi bio dobar prvi korak u tom smjeru, - rekao je
Dan te. - Blizu je Hessri.
- Slažem se, - odgovorio je Agamemnon, - i zasjest ćemo na
ostatke trona onog iritantnog Yoreka Thurra, ma koliki ti ostaci bili.
Sada je Beowulfovo mehaničko tijelo bilo rastavljeno u komade
i sada su te razbacane komponente čekale da budu reciklirane i opet
negdje upotrijebljene. Sekundarni neos je tiho prišao pa pokupio i odnio
te ostatke.
Dok je Agamemnon razmišljao o svim tim uništenim
Sinkroniziranim svjetovima, sinulo mu je da je Vorian predvodio cijelo
to nuklearno razaranje. Možda bi ipak, na neki način, upravo on mogao
biti odgovarajući nasljednik Titana.
Ako se osvrnemo kako bismo promotrili davnu povijest, jedva
je uspijemo i nazrijeti, toliko je nezamjetljivom postala.
- MARCEL PROUST, stari autor
Vor je stajao u uredu koji mu je, unutar glavnog stožera Armije
čovječanstva, simbolički pripadao i zurio kroz otvoren prozor u
večernju kišicu. Nakon vrućeg poslijepodneva licu mu je godila ova
svježa vlaga, jer je tijekom ovog tjedna Zimija bila nepodnošljivo vruća
i vlažna. Ova blaga kiša je bila ugodno osvježenje, ali ne dovoljno da se
vrhovni bašar osjeti mnogo bolje.
Činilo mu se da svakoga dana gubi bitku protiv stagnacije,
letargije i nesposobnosti za donošenje važnih odluka kakvu pokazuje
ova vlada. Predstavnici Lige su se bojali dovršiti posao koji je nužno
morao biti prljav, a sa svakom godinom koja je prolazila oni su sve više
i više toga zaboravljali. Zaokupljeni lokalnim problemima i političkim
prioritetima, uspjeli su sami sebe uvjeriti da će stalne prijetnje zvane
Omnius i Cymehi same od sebe nestati. Nije ih mogao natjerati da po-
vjeruju kako, mada su se Titani već godinama pritajili, Agamemnon nije
odustao od svoje tiranske vladavine.
Vorov dugi rat je bio završen. Quentin Butler nije bio jedini
visoki časnik koji je nakon Velikog čišćenja potražio dug i miran bijeg.
Bilo je previše lako dati najveći prioritet oporavku i ponovnoj izgradnji.
Drugi ljudi su željeli cijeli taj Džihad poslati u povijest.
Ali realno gledajući, taj rat nije bio gotov. Ne još, sve dok su i
Cor-rin i Cymehi ostali kao vrlo stvarna prijetnja ljudima. No činilo se
kako je Vor jedini koji to shvaća. Liga je odbila odobriti ofenzivne
snage, pa čak i ono redovito špijunsko izviđanje Hessre za koju se znalo
da su se tamo sklonili posljednji Titani. Samozadovoljne budale!
Veliki Patrijarh i plemstvo usmjerili su svoju energiju na
rješavanje internih problema širenja njihove administracije na
Nesvrstane planete, kako bi stvorili veće carstvo s tješnjim, jače
centraliziranim nadzorom nad svakim od svjetova. Veliki Patrijarh je
svojem lancu na vratu pridodao još nekoliko zveckavih karika.
Oslobođeni Sinkronizirani svjetovi ostat će stoljećima
nenastanji-vi, ali neki od agresivnijih članova smatrali su Nesvrstane
planete zrelim voćem. Potražnja za melangeom diljem svjetova Lige
nije jenjavala ni nakon prestanka kuge. Program ponovnog naseljavanja
izvodio se već godinama prema uputama vrhovne čarobnice Ticije
Cenve.
Sada, kad su bili zabranjeni napredni kompjutorizirani strojevi,
projekt javnih radova zahtijevao je izvore ljudske radne snage. A to je
značilo ljudsko roblje, većinom budislamiste sa zaostalih planeta. U
sabornici Lige čuli su se neki protesti protiv tretiranja drugih ljudi “baš onako
kako su ih i strojevi tretirali”, ali takav je stav imao vrlo slabu
podršku.
Kako su njegove vojničke dužnosti bile zamijenjene s uglavnom
administrativnim poslovima, javnim govorima i pojavljivanjem na
paradama, Vor je već odavno odlučio kako će nastaviti sa potragom za
svojom unukom na Parmentieru. Nakon šest mjeseci traženja, konačno
ju je pronašao.
Pobjegavši iz Bolnice za neizlječive bolesti, Mohandas Suk i ona
su se smjestili u jednom udaljenom selu koje je većinom bilo naseljeno
izoliranom grupom ljudi, sljedbenicima nevjerojatno stare religije
judaizma. Tamo im je ona za vrijeme pošasti pomagala brinući se o
njihovim potrebama, sve dok i tamo nije banula neka paranoidna rulja
koja se povodila za još starijim predrasudama i spalila im gradić, tvrdeći
kako su Židovi jednako tako krivi za kugu koliko i misaoni strojevi.
Tako su ona i Mohandas morali krenuti dalje i nastaviti svoj
posao, a pratila ih je nekolicina stanovnika židovskog naselja, krijući
svoj identitet. Čak i kada je epidemija kuge prošla, Parmentieru su
trebale godine i godine da bi se oporavio.
Kada ju je Vor pronašao, Raquella je radila u primitivnim
uvjetima. Većina njezine medicinske opreme bila je uništena pa joj je
Vor velikodušno poslao sve što joj je bilo potrebno pa i više od toga,
kao i stražare koji su se trebali pobrinuti da ona bude na sigurnom.
Ubrzo nakon toga Vor ih je oboje uzeo da mu pomognu osnovati
Humanitarnu medicinsku komisiju - takozvani HuMed - koji je sada
zamijenio Medicinsku komisiju Džihada. Vor im je tada, s vlastitim
sredstvima, kupio svemirski brod-bolnicu. Taj novi brod je omogućio
Raquelli i njezinim suradnicima putovanje galaktikom i učinkovitije
obavljanje njihova posla. Trebalo je pomno motriti na svjetove Lige
kako ne bi ponovo izbila kuga, iako je prošlo već toliko vremena…
Netko je morao biti na oprezu.
Nisu sve investicije donosile takvu korist građanima Lige.
Osvijetljenu reflektorima duž trga u Zimiji, Vor je vidio započetu
zgradu Serenine katedrale, raskošnu i nametljivog izgleda, jedan od
mnogih projekata koje je u posljednje vrijeme Ravna Butler zajedno sa
svojim sljedbenicima Kulta uspjela progurati kod vlade. Kad bude
dovršena, ta zgrada će biti najveća i najskuplja sakralna građevina ikada
sagrađena. Mada je Vor poštovao i volio Serenu… onu pravu Serenu…
više nego ikog živog, ipak je osjećao kako bi se ta energija mogla bolje
usmjeriti nekamo drugdje.
Kult Serene je rastao previše brzo i to iz sve samih pogrešnih
razloga. Iako je Ravna ostala vjerna svojem neprijateljskom pohodu na
sve strojeve, činilo se kako su mnogi od njezinih sljedbenika željeli
iskoristiti tu blijedu djevojku kao odskočnu dasku za izgradnju svog
vlastitog položaja. Vor je to jasno sagledao, iako se činilo da drugi to ne
primjećuju.
Nitko nije želio slušati kada je Vor, taj “čovjek željan rata”,
isticao očigledne probleme. Parlamentarni i vojni vođe išli su dalje sa
svojim vlastitim planovima i izostavili vrhovnog bašara iz procesa
donošenja odluka. Njegov čin je postao više ceremonijalan nego
funkcionalan. Mada je Vor još uvijek izgledao kao mladić, čak mu je i
Faykan Butler savjetovao neka prihvati odavno zarađenu mirovinu. Vor
ne bi otišao na vrhuncu slave, kao što je otišao Xavier Harkonnen. Ovo
je bilo još gore. Vorian Atreid je neprimjetno blijedeći tonuo u mrak.
Svakog je jutra rano ustajao i dok je odlazio u grad na posao
prisjećao se trenutaka osobnih kriza kroz koje je prošao. Serena, Le-
ronica… čak i Seurat, kojeg je zvao Limeni mozak.
Mrzio je što je bio ovako neučinkovit.
Voru je sada bilo stotinu trideset i pet godina, no osjećao se
znatno starijim. Kada je završio sa svojim dnevnim dužnostima u
stožeru Armije čovječanstva, nije bilo više nikoga tko bi ga kod kuće
čekao. Njegovi sinovi su sada bili starci s velikim vlastitim obiteljima i
svi su oni živjeli na dalekom Caladanu.
Voru je nedostajao njegov prijašnji ađutant Abulurd Harkonnen
koji je u njemu vidio svojeg mentora i oca i to znatno više negoli su to
Estes ili Kagin ikada osjećali. Ali Abulurd je ovu posljednju godinu
proveo u sustavu Corrina, držeći Omniusa u zarobljeništvu.
Kao da je tim mislima dozvao svojeg protežea, Vor spazi
Abulurda koji je odlučno kročio prema zgradi i kojoj je bio smješten
vojni stožer.
Odjeća mu je bila u neredu, a žurio je bez ikakve pratnje i
uvukavši glavu kako bi se štitio od lagane kišice. Po kretnjama se je
vidjelo da ima hitnog posla.
Tek napola uvjeren kako taj Abulurdov lik nije samo priviđenje,
Vor je požurio hodnikom pa grabeći po dvije stube odjednom požurio
prema vratima i tamo iznenadio onog drugog koji je namjeravao ući. -
Abulurde, to si ti!
Mladi časnik se srušio, jer je zadnjim snagama došao ovamo. -
Gospodine, dolazim ravno s Corrina. Poslužio sam se izviđačkom
letjelicom koja može nabirati svemir, jer sam morao stići prije strojeva.
Ali ne znam koliko još vremena imamo.
Premda su i Vor i Abulurd imali isti osjećaj hitnosti, ostali
članovi parlamenta imali su dojam kako je ta kriza pomalo pretjerana.
- Što bi se, nakon tolikih godina, misaoni strojevi mogli nadati
da će postići? Oni su pobijeđeni! - uskliknuo je predstavnik svijeta
Geidi Prima.
- A ako su ti projektili prošli kroz mrežu skremblera, zar onda
nije sigurno da je svaki gel-krug trebao biti izbrisan? Zato nema
nikakvog razloga za zabrinutost - kruti veleposlanik Honrua se udobno
naslonio na svojem stolcu, a na licu mu je lebdio onaj samozadovoljni
izraz.
- Uvijek ima razloga za zabrinutost, tako dugo dok postoji ma i
jedna inkarnacija Omniusa. - Vor nije mogao razumjeti odakle im to
liko samopouzdanje. Ali taj njihov stav nije bio ništa iznenađujuće:
uvijek kada su bili suočeni s nekim teškim problemom, zastupnici su o
njemu raspravljali dok sve nije postalo tako konfuzno i zbunjujuće da se
iz tog nije moglo ništa zaključiti.
Nakon Abulurdovog povratka, Vor je proveo više od tjedan dana
ugovarajući sastanke, razgovarajući izravno s ostalim nižim časnicima.
Abulurd je predao svoje snimke koje je donio, a koje su bile napravljene
na stražarskoj floti pred Corrinom i na kojima su se vidjeli ti čudni
projektili. Konačno je vrhovni bašar bio ustrajan u svojem zahtjevu da
se govorom obrati izravno parlamentu. Prema njegovim predviđanjima,
ovisno o ubrzanju i o rezervama goriva, ti superbrzi projektili mogli bi
za koji dan stići na Salusu.
- Jeste li sigurni, vrhovni bašare, da ne pretjerujete s takvom
prijetnjom kako bi razjarili ljude i time ojačali Armiju čovječanstva? -
upitao je neki sitan čovjek s Ixa. - Svi smo mi čuli vaše ratne priče.
- Budite sretni što ih niste morali sami i proživjeti, - zarežao je
Vor.
Čovjek s Ixa se smrknuo. - Odrastao sam tijekom kuge, vrhovni
bašare. Mi možda nemamo toliko ratnog iskustva kao vi, ali svi smo mi
prošli kroz teška vremena.
- Zašto bismo se bavili progonom sjena, - mrmljao je jedan drugi
čovjek kojeg Vor nije prepoznao. - Pošaljite nekoliko izviđačkih
brodova neka presretnu projektile prije negoli ovi dosegnu Salusu. Ako
ikada i dođu. Na taj se način Quentin Butler bio pobrinuo za one
projektile koji su raznosili kugu.
Veći dio jutra sastanak je protekao u tom stilu. Napokon, kad mu
se već zgadilo sve to što je čuo pod velikom zlatnom kupolom dvorane
parlamenta, Vor se iskrao van. Zastavši na vrhu kamenih stuba,
pogledao je u oblačno nebo i duboko uzdahnuo.
- Jeste li dobro, gospodine? - Abulurd je požurio prema njemu,
prolazeći između urešenih stupova prema isklesanim stubama.
- Ona ista stara glupost. Zakonodavci su zaboravili kako treba
razgovarati o bilo čemu osim cijenama nekretnina, regulaciji svemirskih
putovanja, rebalansu budžeta i opsežnim javnim radovima. Sada
napokon razumijem zašto je Iblis Ginjo formirao Vijeće Džihada kad je
prošli rat bio u punom jeku. Ljudi su s pravom progovarali drakonskoj
moći tog vijeća, ali ono je barem donosilo brze i učinkovite odluke. -
Odmahnuo je glavom. - Čini se da je sada najveći neprijatelj ljudskom
rodu upravo taj osjećaj samozadovoljstva i birokratizam.
- Svu našu pozornost smo ograničili na dugoročne prijetnje ili
projekte - istakao je Abulurd. - Naše društvo se toliko usredotočilo na
povratak normalnom životu da ne možemo usmjeriti pozornost na
prijetnju za koju smo već povjerovali kako smo je se riješili.
Sada je ponovo počela kiša, jača nego prije, ali veteran se nije
pomaknuo. Netko je poslao lebdeći kišobran nad Vorovu glavu kako bi
ga zaštitio od te vlage. Bio je to opet Abulurd. Vor mu se osmjehnuo, ali
bator je ostao zabrinut.
- Što ćemo poduzeti u svezi s ovim, gospodine? Ti projektili idu
ovamo. - Prije nego je Vor stigao odgovoriti, jak nalet vjetra odnio je
kišobran vukući ga niz kamene stube, a Abulurd je potrčao za njim kako
bi ga uhvatio.
Upravo su se obojica namjeravala vratiti u dvoranu kad je
Abulurd, konačno svladavši kišobran, pokazao rukom nekamo u daljinu.
Kišobran se, nošen vjetrom, ponovo oslobodio. Ovoga puta mladić nije
potrčao za njim.
Poput tragova koje ostavljaju pandže kakve grabljivice, srebrno-
narančaste pruge parale su nebo. - Pogledajte… oni projektili s Corri-na!
- zavapio je Abulurd, ispunjen jednako toliko stidom koliko i panikom,
jer nije bio u stanju nikoga navesti da ozbiljno shvati hitnost njegovih
upozorenja.
Vor je stisnuo zube. - Ta Armija čovječanstva vjeruje svojoj
vlastitoj propagandi. Ljudi misle kako nas neprijatelji više neće napast
jednostavno zato što smo mi dekretom proglasili Džihad završenim.
Duboko je uzdahnuo, živo se prisjećajući što to znači biti ratni
zapovjednik. - Izgleda da će mi ustrebati nečija pomoć,- rekao je okre-
nuvši se Abulurdu. - Ti i ja ćemo morati obaviti taj posao.
Norma Cenvaje znala reći kako se o njoj ne može suditi
temeljem njezinog vanjskog izgleda. Ni njezini fizički nedostaci, niti
ona klasična ljepota koja ih je kasnije zamijenila, ne predstavljaju bit
te žene. Ona je prvenstveno i iznad svega bila moždana energana.
- PRINCEZA IRULAN, Biografije Butlerijanskog Džihada
Kad se vratila na Rossak, sivo-grimizne prašume u dubokim
kanjonskim dolinama pokrenule su u Normi lavine sjećanja na
djetinjstvo. Nebo je još uvijek bilo išarano toksičnim dimom iz
udaljenih vulkana. Prašume su vrvjele najneobičnijim oblicima biljnog i
životinjskog svijeta, flora i fauna su se borile za opstanak u zaštićenim,
plodnim pukotinama.
Norma se sjećala kako je kao djevojčica odlazila u ekspedicije s
Aureliusom i njegovim botaničarima i kako su tragali za biljkama,
gljivama i bobicama, čak i za kukcima i paucima koje se moglo koristiti
u farmaciji. Tvrtka VenKee je još uvijek ubirala velike profite od
njihovih sirovina za lijekove, sakupljanih na Rossaku, mada je melange
postao glavni proizvod tvrtke.
No u svojoj nedavnoj vrlo živoj viziji Norma je vidjela kako će
ovdje gotovo sve biti razoreno. Uskoro. Nešto užasno će se dogoditi
Rossaku, čarobnicama, svima. Nadala se kako će moći uvjeriti svoju
polusestru u hitnost, premda će Ticija tražiti da joj za to pruži neki
dokaz, neki detalj ili objašnjenje. Norma nije mogla ponuditi ništa od
toga… samo vrlo snažan predosjećaj kojeg je imala tijekom svog
intenzivnog, melangeom izazvanog sna.
Ticija sigurno neće gorjeti od želje da joj povjeruje samo na
riječ.
Prije mnogo godina, Ticija je bila otišla na jedan od posljednjih
pohoda na Cymehe; ona i njezine kolegice čarobnice bile su tad
spremne osloboditi svoju mentalnu snagu i, dok budu umirale, sa sobom
u smrt povesti i Cymehe. Sve njezine kolegice su se žrtvovale i Ticija je
trebala biti sljedeća na redu. No tada su se Cymehi povukli, ostavivši
Ticiju kao jedinu preživjelu, njezinu žrtvu koja više nije bila potrebna…
i nekako je uvijek žalila što nije dobila svoju priliku. Ticijina osobnost
bila je sazdana od žaljenja, okrivljavanja i odlučnosti. Znala je pronaći
mnogo načina koji su joj zagorčali život i jednako toliko ljudi koje je
krivila za to.
Vrhovna čarobnica je uvijek ignorirala Normu, sve do te mjere
da se ponašala kao da ova i ne postoji, puštajući je neka sama radi na
Kolharu, okružena svojim brodovima i motorima za nabiranje svemira.
Bila je odana vlastitim projektima jednako toliko koliko je Norma bila
odana svojim. To je na neki čudan način pomoglo Normi razumjeti
njezinu polusestru.
Sada, kad je Džihad završio, nije više bilo poziva ženama
Rossaka da se školuju kako bi razvile onu golemu samoubilačku
mentalnu snagu. Sada su čarobnice posvetile svoju energiju proučavanju
i usmjeravanju svih onih linija krvi koje su tijekom generacija
sakupljale, zajedno sa svim onim genetičkim materijalom kojeg su
sakupile u vrijeme kad je Omniusova kuga najžešće harala.
- Meni se čini da ta tvoja inspiracija i tvoji predosjećaji dolaze
više od toga što ti je psiha izobličena prevelikom konzumacijom začina
nego iz nekog stvarnog predosjećaja, - rekla je Ticija, nakon što je
saslušala Norminu poruku. Stajale su zajedno na jednoj litici,
promatrajući dolje ispod sebe gustu prašumu.
Kao vrhovna čarobnica, Ticija nije željela imati posla sa
začinom i umjetnim stimulansima. Po njezinom sudu su samo slabići
bili prisiljeni ovisiti o drogama. Tvrtka VenKee je stvarala enormne
profite destilirajući egzotično bilje prašume kako bi iz njega dobili
stimulativna i halucinogena sredstva i lijekove. Ticiji se sve to gadilo,
baš kao i ta očita ovisnost njezine polusestre o začinu s Arrakisa.
Obje žene su posjedovale onu ledenu ljepotu, bile su visoke i
blijede puti, s platinasto plavom kosom i pravilnim crtama lica. U sebi,
Norma je sebe još uvijek vidjela kao patuljasto stvorenje, zbrčkanih crta
lica, kao ženu koja bi se lako dala prestrašiti od dominantne čarobnice
kao što je bila Ticija.
-To nije bilo nikakvo puko maštanje - rekla je Norma. - To je
bilo upozorenje. Znam da se medu čarobnicama pretkazivanja
povremeno manifestiraju kao talent. Ti sigurno imaš zabilježene
slučajeve koji to dokazuju.
- Javit ću ti ako se tvoje dragocjeno predviđanje bude ostvarilo.
Ti se samo vrati na svoj Kolhar i bavi se svojim poslom. - Ticija je
kraljevskom kretnjom podigla glavu. - Mi ovdje imamo vrlo važnih
obveza.
Norma je svojim blistavim modrim očima, koje su izgledale kao
da u sebi kriju cijeli svemir, pogledala svoju polusestru. Dodirnula je
vlastitu sljepoočnicu i zadovoljnim glasom rekla. - Stalno radim na tim
proračunima. Mogu to ovdje obavljati jednako lako kao i na Kolharu.
- Onda ćemo vjerojatno obje vidjeti hoće li se tvoji loši snovi
ostvariti.
No danima se nije ništa događalo, a Norma nije mogla dodati
nikakav novi detalj o svojem predosjećaju.
Svakog jutra tijekom njezinog već produženog posjeta, Norma je
sama odlazila u najgušće predjele prašume i tamo odabirala korijenje,
bobice i lišće pa sve to odnosila u svojim džepovima, nikada ne
objašnjavajući zašto to radi. Ona je tako čudna osoba, mislila je Ticija
promatrajući izdaleka svoju polusestru.
Odsjaj prigušene sunčeve svjetlosti blistao je na Norminoj
neprirodno zlatnoj kosi i mliječnoj koži dok se kao u transu kretala
strmom stazom s dna prašume prema visokoj udubini u litici gdje je
stajala vrhovna čarobnica. Tako udubljena u to što je radila, tako
odsutna duhom. Kako bi bilo zgodno kada bi se Norma sada spotaknula
i otkotrljala niz tu strminu u smrt…
Njihova mati je napustila Ticiju još dok je bila posve maleno
djetešce kako bi mogla sve svoje vrijeme provoditi s Normom, birajući
tu… čudakinju, a ne nju, za savršenu čarobnicu. Padni, prokleta bila!
Kad se Norma kliznim koracima popela do otvora špilje, Ticija
je i dalje nepomično zurila u nju. Norma se odmah izravno obratila
vrhovnoj čarobnici, kao da nastavlja razgovor kojeg su već neko
vrijeme vodile, vjerojatno u njezinoj glavi. - Gdje vam stoje
kompjutori?
- Zar si poludjela? Pa mi ovdje nemamo misaone strojeve! -
Ticija je bila šokirana kako je njezina polusestra otkrila njihovu tajnu.
Zar ona zaista… može predviđati? Jesam li trebala ozbiljno uzeti ono
njezino upozorenje?
Norma ju je pogledala bez ljutnje, ne vjerujući joj ni na trenutak.
- Morate se služiti vrlo sofisticiranim sustavom kako biste obradili
toliku golemu količinu genetskih podataka, osim ako vam vaši umovi
nisu uvježbani tako da su ravni organiziranosti i kapacitetima
kompjutora. - promatrala je Ticijino lice intenzitetom nekog instrumenta
za dubinsko skeniranje. - Ili obavljate traljav posao samo zato što se
bojite poslužiti se nužnim alatom, a ne izgledaš mi kao da bi bila takav
tip.
- Uporaba kompjutora je nelegalna i opasna, - rekla je Ticija,
nadajući se kako će to biti dostatan odgovor.
Norma se, kao i obično, usredotočila na problem i nije
odustajala. - Ne moraš se bojati moje sumnjičavosti ili paranoje prema
strojevima - samo sam radoznala. I sama se koristim prednostima
kompjutorskih sustava pri naporima da riješim navigacijske probleme
kod motora za nabiranje svemira. Nažalost, Liga nije priznala prednosti
tih motora pa sam morala prekinuti taj izuzetno vrijedan posao. Ja tebi
ne bih uskratila mogućnost da se poslužiš s njima za tvoja vlastita
istraživanja.
Prije negoli je Ticija uspjela smisliti nekakav uvjerljiv izgovor,
odjednom je začula piskutav zvižduk nečega stoje brzo pojurilo zrakom.
Gledano u cjelini, to je na oblačnom jutarnjem nebu izgledalo kao da su
se prema dolje usmjerile srebrne tračnice, gađajući duboke, zaštićene
rasjedne doline. Neki projektili su udarili u vrhove stabala pa propadali
kroz krošnju sve dok nisu udarili o tlo.
Norma je zagrizla donju usnu i polako kimala glavom. - Mislim
da je to početak onoga što sam vidjela u svojoj viziji. - Okrenula se
prema Ticiji - Mislim da bi trebala oglasiti uzbunu.
Čarobnice odjevene u bijele halje su, čuvši kako vani nešto
udara, požurile iz svojih špiljskih prostorija i motale se uokolo. U
podnožju litice jedan se projektil zabio u mekanu zemlju, počeo vibrirati
i onda se otvorio kao ljuska jajeta. Iz njega je poletjela prava kiša
metalnih dijelova koji su se zabijali u zemlju i uvis podizali prah,
šljunak i ostali materijal.
Usprkos svojem zastrašujućem snoviđenju, Norma je sve ovo
promatrala s nekom mirnom radoznalošću. - To mi izgleda kao neka au-
tomatizirana tvornica, premda nije tako sofisticirano kao pravi misaoni
stroj, koja se služi lokalnim izvorima da bi nešto sastavila.
- To je stroj, - rekla je Ticija. Ukrutila se i bila je spremna u
svom tijelu proizvesti onaj izvor snage koji će joj omogućiti boriti se na
je dini način na koji je znala. - Čak i ako to nije cymeh, ipak je naš
neprijatelj.
Dolje, na tlu prašume, nekoliko je ljudi u VenKee odorama
prišlo mjestu na koje je projektil pao. Neki blijedi mladić pratio ih je
poput kakvog živahnog psića; imao je izbuljene oči i deformirano tijelo,
čudovište kojeg je bilo teško i pogledati, pa se Ticija, ugledavši ga sa
svoje visoke osmatračnice, smrknula poželjevši da su ti deformirani
naprosto umrli kada su ih bili protjerali u prašumu.
Tada, kad je ta skupina znatiželjnika prišla projektilu, iz njega su
kao iz neke automatske tvornice, izletjeli prvi sastavljeni proizvod: male
sivkaste kuglice koje su letjele kao oklopljeni, gladni insekti. Podigle su
se u roju, osmotrile područje i onda masovno jurnule prema grupi iz
VenKeeja. Onaj deformirani mladić je iznenađujućom brzinom strugnuo
natrag i nestao u gustom grmlju, ali ljudi iz tvrtke VenKee nisu se
maknuli dovoljno brzo.
- Kuglice su malene, a izgleda da su im i senzori prilično
neprecizni, - rekla je Norma, u čijem glasu se još uvijek osjećao onaj
analitički prizvuk.
Ti mali metalni leteći crvi kružili su oko svojih žrtava kao oblak
bijesnih osica, a onda su napali kao malene pile, režući ljudima odjeću i
kožu i odjednom je šikljala krv i letjeli komadići ljudskog mesa. Ljudi
su vrištali i bježali udarajući oko sebe, no mali strojevi-pirane su ih
progonili trgajući s njih komadiće, uništavajući im tijela.
Tada su se ti crvi s krupnim očnjacima zaputili prema ulazima u
špilje. - Ustremili su se na nas, - rekla je Norma.
Ticija je doviknula drugim čarobnicama pa su te moćne žene s
Rossaka stale zajedno i suočile se s nadolazećim rojem. One male zu-
jalice su poletjele naprijed kao metci. Ticija se počela tresti u nastojanju
da dozove svoje mentalne sposobnosti.
Iza čarobnica su se djeca i muškarci s Rossaka povukli,
naguravši se u sigurne prostorije. Ticija i njene družice podigle su
svojim mislima vjetar koji je pucketao, izbacujući ispred sebe male
udare telekinetičke sile poput kakvog mentalnog orkana.
Skupine nadolazećih mehaničkih crva su se raspršile, a onda se u
zraku pretvorile u prah. Tada su došli drugi. Onaj projektil-tvornica
proizvodio ih je na tisuće.
- Ovo ne zahtijeva toliko napor kao uništavanje Cymeha, - rekla
je jedna od čarobnica, - ali ipak na svoj način pruža zadovoljstvo.
- Omnius je pronašao način kako će poslati novo oružje protiv
nas, čak i dok se ovako nalazi iza barikade koju mu je Liga postavila, -
rekla je Norma. - Ovi mali strojevi su programirani da nas love i
uništavaju.
U potrazi za žrtvama, metalni oblaci umjetnih insekata ispunili
su zrak ispred gradova u liticama. Čarobnice su bile okružene ozonom i
nevidljivim vjetrom. Njihova svijetla kosa je lepršala, a odjeća se
nabirala od telepatski stvorene struje. Ticija je podigla ruku i
koncentriranom silom uništila još jedan val mehaničkih crva. Tada su
čarobnice združenim naporom raznijele i samu tvornicu i mehanizam
projektila je implodirao pretvorivši se u debelu grudu metala.
- Pošaljite dolje ljude s bacačima plamena i eksplozivom, - rekla
je Ticija. - Moraju uništiti taj cilindar prije negoli se bude sam popravio.
- Osjećala se sretno i zadovoljno, čak do te mjere da je svojoj
polusestri odala priznanje što je predvidjela moguću katastrofu.
- Rat nije gotov, - rekla je Norma. - Možda tek počinje. Opet.
Ako je točno da misaoni strojevi nemaju imaginaciju, kako je
moguće da nastavljaju smišljati takve užase koje nam šalju?
- BATOR ABULURD HARKONNEN, “Izvješće o incidentu u
Zimiji”
Svi inspektori za sigurnost na Zimiji, kao i svi radoznali
promatrači koji su požurili do mjesta gdje je pao projektil bili su mrtvi.
U samo nekoliko sekunda nestale su i sve slike s mjesta događaja, jer su
te smrtonosne leteće spravice žderale sve što im se našlo na putu. Sve
veze su bile prekinute.
Očekujući od Omniusa samo najgore, Vor je pozvao jedinice
civilne zaštite i zapovjedio borcima neka okruže područje gdje je pao
projektil. Abulurd Harkonnen je bio uz njega i pomagao je izvršiti svaku
zapovijed svojeg zapovjednika. Vrhovni bašar je bio poput bijesnog
saluškog bika i nitko se nije usuđivao stati mu na put.
- Rekao sam im da trebamo ostati na oprezu, - gunđao je Vor
Abulurdu. - Rekao sam im neka ne popusti pozornost. Čak si i ti došao s
izravnim upozorenjem, ali oni nisu slušali.
- Čim provedu nekoliko godina u miru, ljudi brzo zaborave kako
je kada stalno moraš biti na oprezu, - složio se Abulurd.
- A sada, kad smo suočeni s novim napadom Omniusa,
ponašamo se kao štakori! - rekao je Vor, a u glasu mu se osjetila
primjesa gađenja.
Čak i prije negoli su saznali sve detalje ove prijetnje, Abulurd je
koordinirao jedinice stacionirane u gradskim četvrtima koje su bile
najbliže mjestu gdje je projektil pao. Koristeći se ovlaštenjima koje je
imao u izvanrednim situacijama, ponovo je aktivirao i rasporedio sve
plaćenike koji su imali ugovor s Armijom čovječanstva.
Ti projektili, veličine mrtvačkog kovčega, pali su u širokoj zoni.
Iz njih, iz tih automatskih tvornica, u rojevima su izlazili nezasitni
uređaji veličine kugličnog ležaja. Svaki od njih je imao izvor energije,
jednostavan program i oštre ralje. Poput pirana, tražili bi bilo kakav
ljudski oblik i onda ga napali i grizli.
Dok su ljudi bježali, ti mehanički leteći crvi su se rojili na svome
zadatku nezaustavljivog kidanja oko žrtve od koje su ostajali tek
komadići vlažnog mesa i djelići prožvakanih kostiju. Činilo se da su im
posebno zanimljivi vojnici u odorama i građani s tijesno pripijenom
odjećom. Žene i svećenici u njihovoj komotnoj odjeći nakratko bi
izmakli pozornosti, no nezasitne malene leteće nemani su se vraćale
kako bi još jednom pregledale teren i onda bi i njih dohvatile.
Ljudi su vrišteći bježali ulicama i padali prije no što bi se uspjeli
domoći nekog skloništa, a pirane-crvi bi nasumice rovali kroz njihova
tijela, bljujući izmrcvareno meso. Čim bi žrtva pala, odlazili su
progoniti nekog drugog.
Prvi val vojnika koji je došao intervenirati bio je vrlo brzo
uništen. Ove pirane-crvi obrušili su se na njih poput pčela-ubojica, no
neki od boraca su aktivirali svoje osobne štitove. Drugi nisu bili tako
brzi i kad su ih crvi pogodili, srušili su se kao da su bili poštrcani
otrovnim plinom. Ručno naoružanje im nije bilo ni od kakve koristi
protiv ovo-likog broja sitnih mehaničkih napadača.
Čak su se i oni zaštićeni štitom morali na kraju predati, jer su
mehanički crvi udarali o Holtzmanovu barijeru pokušavajući,
istražujući, sve dok nisu naišli na mogućnost sporog prodiranja, protiv
kakvog je Holtzmanova barijera bila beskorisna. Ispod sjajnog oklopa
briznula je krv i stanično tkivo. Crvi koji su se uspjeli uvući u trenu su
uništili mehanizam štita, mjehurići štita su počeli nestajati, a prema van
su poletjeli okrvavljeni komadi tkiva.
U zraku se rojilo sve više i više tih napadača, obitelji su bježale
u zgrade i vozila i čvrsto se unutra zatvarali, ali male nemani koje su ih
progonile uvijek su znale pronaći put unutra. Nije bilo mjesta gdje bi se
čovjek mogao sakriti.
Sprava za sakupljanje raspoloživog metala, koja je također došla
s projektilom, skupljala je raspoloživ metal i vraćala ih procesoru koji je
proizvodio nove metalne leteće crve. Cilindri palih projektila su se jače
otvorili, dublje ukopali i iz njih su izlijetali crvi poput oblaka sačme. Ti
proizvodi pokretne tvornice su demolirali Zimiju, uništavajući resurse i
rušeći zgrade kako bi se domogle novog metala i ostalih nužnih
sirovina.
Opseg razaranja se širio.
Abulurd je slijedio vrhovnog bašara koji je žurio prema
najbližem takvom mjestu. Kad je Vor izvikivao zapovijedi, neiskusni
vojnici Zimije bili su previše prestrašeni da bi oklijevali. On i Abulurd
su osnovali privremeni zapovjedni centar koji je bio smješten nedaleko
mjesta gdje je pao prvi projektil. Na ulicama je vladao paklenski kaos.
Građani su se zaključavali u zaštićene sobe i ormare, pokušavajući se
sakriti od ovih metaka koji su imali oštre zube i koji su se samostalno
kretali.
Od prvog spuštanja projektila proteklo je manje od sat vremena,
a već je bilo na tisuće mrtvih.
Napokon se i artiljerija Lige pojavila dovoljno blizu da je pali
projektil bio unutar dometa njezine vatre. Abulurd je pregledavao
izvješća. “Granate su napunjene snažnim eksplozivom. Topnici
izvještavaju da su spremni za paljbu. Jedan izravan pogodak trebao bi
raznijeti “tvornicu”, a onda možemo počistiti sav taj nered.”
Vor se smrknuo. - Izdaj naredbu za otvaranje vatre, ali ne očekuj
da će to ići tako glatko. Nema sumnje da je Omnius tu ugradio brojne
zaštitne sustave. - Odmahnuo je rukom. - Ipak, što prije saznamo s
kakvom to zaštitom raspolažu, brže ćemo pronaći i način kako ćemo tu
zaštitu zaobići.
Započela je baražna vatra koja je gađala u kratkim parabolama,
gadajuću ravno ispred sebe u najbližu takvu ukopanu tvornicu. Dok su
topovske granate letjele prema meti, oblaci onih malih metalnih pirana
kovitlali su se poput dima oko tvornice. Te gladne male sprave stisnule
su se zajedno, kao da namjeravaju napraviti barikadu protiv granata.
Horde tih malenih crva međusobno su se povezale ljepljivim vezama,
grupirajući se u različitim oblicima i tvoreći krupne prepreke.
Tada su se u skupinama zalijetali na svaku dolazeću granatu,
poput mehaničkih pijavica. U zraku su razmontirale svaku granatu,
skidajući s nje tanke djeliće metala koje su ubacivale u otvor svoje
tvornice, gdje se taj materijal mrvio i onda se iz njega proizvodilo novo
mnoštvo ubojitih crva.
Bez ikakve naredbe, jedan od svojeglavih plaćenika nadlijetao je
taj prostor malenom oklopljenom letjelicom, a kuglice iz projektila su se
ustremile na njega. Tisuće njih se skupilo u gomilu duž trupla letjelice i
odatle počele skidati metal, spojeve i elektronske sustave.
Kao svoj zadnji potez, plaćenik je uspio baciti samo jednu
bombu. Taj projektil je aktiviran u zraku prije negoli su ga kuglice stigle
do kraja razmontirati. Udar od eksplozije je samo malo pomiješao
bijesne kuglice i prouzročio tek neznatnu štetu.
Plaćenikova letjelica se raspala. Taj nesretnik je kratko vrijeme
letio zrakom, nekontrolirano se okrećući, a tada su ga mehaničke pirane
rastrgle u komadiće. Bio je mrtav prije nego su jadni ostaci njegovog
tijela udarili o tlo.
Suočeni s ovakvom groznom prijetnjom, neki od vojnika nisu
po-slušali naredbe vrhovnog bašara pa su desetci njih pobjegli sa svojih
položaja. Vorian je izgledao ljutito, ali Abulurd je rekao: - Neiskusni su
i nisu naviknuli na sve grozne stvari koje strojevi mogu učiniti.
Vor mu je na trenutak uputio slabašan osmijeh. - Drugi su se
možda malo opustili, Abulurde, ali ti u svojim vježbama nisi nikada
popustio. Mi moramo pronaći rješenje… ti i ja. Nešto učinkovito što
ćemo moći odmah primijeniti.
- Neću vas razočarati, vrhovni bašaru.
Vor ga je gledao s toplim i dubokim osjećajem ponosa. - Znam,
Abulurde. Na nama dvojici je da spasimo sve ove ljude.
Kad ljudi u ovom životu postignu raj, onda je ovaj rezultat
neminovan: postanu mekani, izgube svoje vještine i svoju britkost.
- Zensunijska sutra, Stavovi o Arrakisu
Nakon što je stari Tuk Keedair umro, Ismail je bio najstarija
osoba u Zensunijskom naselju. Keedair, robovlasnik, je izgleda bio
zatvorenik bande Selima Jahača Crva. Mada je sigurno bilo mogućnosti
da pobjegne i vrati se u civilizaciju Lige, taj trgovac robljem s Tlulaxa
je prihvatio svoju sudbinu života uz Ismaila i njegove pustinjske Zen-
sunije.
Ismail ga nikada nije nazvao prijateljem, ali vodili su mnoge
zanimljive noćne razgovore, ispijali kavu od začina i promatrali
zvijezde. Premda neprijatelji, ipak su se međusobno razumjeli. Pomalo
ironično, ali oni su imali više toga zajedničkog nego što je imala grupa
koja je trenutno bila na čelu tog naselja.
Sada je Ismail nakon večere slušao kako starješine, a među
njima je bila i njegova kćer, međusobno razgovaraju. Čak je i Chamal
govorila o gradskim stvarima, o spravama i luksuzu kojeg Ismail nije
imao niti ga je želio. Život ovih slobodnih ljudi bio je ispunjen s više
luksuza nego što su ga imali sluge u domaćinstvu znanstvenika
Holtzmana. Sve je to bilo tako nepotrebno… i opasno.
Ali sada su se potomci oslobođenih robova s Poritrina poženili s
preživjelim članovima Selimove bande. Ismailova vlastita kćer Chamal
si je uzela još dva muža i petero djece; sada je bila prihvaćena kao jedna
od cijenjenih seoskih starješina, kao mudra starica.
Ismail je želio biti siguran da nitko od njih nije zaboravio kako
su ranije živjeli i ustrajno je zahtijevao da ti ljudi koji su izvan zakona
razvijaju svoje vještine i svoju neovisnost, tako da nikada više ne bi
postali plijenom trgovaca robljem. Mada Arrakis nije bio neka obećana
zemlja kakvoj su se bili nadali kada ih je poveo u očajnički bijeg, Ismail
je ipak želio da oni zadrže taj svijet, bez obzira po koju cijenu.
Drugi su pak u njemu vidjeli tvrdoglavog, ogorčenog starca
kojem su draže teškoće iz prošlosti nego moderna poboljšanja. Prije
dvadeset godina je začinska groznica zauvijek promijenila Arrakis i
sada ovi došljaci s drugih svjetova više nikada neće otići, nego su,
naprotiv, dolazili u sve većem broju. Ismail je znao da on to ne može
zaustaviti i teška srca je shvatio kako je vizija Selima Jahača Crva bila
posve točna: trgovina začinima je uništavala pustinju. Činilo se da više
ne postoji mjesto gdje bi on i njegovi ljudi mogli živjeti nesmetano i u
miru.
Još je dvaput tijekom proteklog mjeseca naib El’hiim pozvao
trgovačke brodove da se spuste nedaleko njih, dajući im koordinate tog
zensunijskog sela za koje se pretpostavljalo da treba ostati skriveno i
sigurno, a to im je dao samo zato kako bi mogli mijenjati začine za
raznu robu.
Izgubljen u svojim mislima, Ismail je prezirno frknuo. - Ne samo
da smo postali ovisni o trgovini iz gradova, nego smo čak postali i
previše lijeni da bismo do tamo otišli!
Jedan od staraca pokraj njega slegnuo je ramenima. - Zašto
bismo odlazili na naporan put sve do grada Arrakisa kad možemo
prisiliti ove iz vanjskih svjetova da, za promjenu, malo oni rade?
Chamal je ukorila starješinu zbog tona kojim je govorio i u
kojem nije bilo poštovanja, ali Ismail ih je oboje ignorirao, namrštivši se
i ostavši pri vlastitom stavu. Ljudi su ga, bez sumnje, smatrali starim
fosilom, previše krutim da bi mogao prihvatiti napredak. Ali on je znao
gdje leži opasnost. Zbog završetka Džihada, a i zbog gubitka tolikih
radnika koje je pokosila kuga, ropstvo se je još jednom počelo širiti i
postalo je opće prihvaćeno. A trgovci robljem bi se uvijek okomili na
budislamiste…
Usprkos svojim godinama, Ismail je još uvijek imao oštar vid.
Za-virivši van u noć, bio je prvi koji je opazio dolazak brodova. Njihova
svjetla su ih jasno obasjavala i kretali su se prema selu putanjom
ravnom poput strijele… ne nikakvim nesigurnim vrludanjem, nego ravno
prema zensunijskom selu. Odmah ga je prožeo onaj oštar osjećaj
tjeskobe. - El’hiime, zar si pozvao još neke od tih bučnih i neželjenih
posjetitelja?
Njegov posinak, koji je tu sjedio i razgovarao sa starješinama,
odmah je odgovorio: - Ne očekujem nikoga. - Otišao je do ruba špilje, a
letjelice su dolazile još većom brzinom. Buka motora je podsjećala na
zvuke udaljene pješčane oluje.
- U tom slučaju se trebamo pripremiti na najgore. - Ismail je
podigao glas, prizivajući onaj .svoj autoritet kojeg je imao kad je prije
mnogo godina predvodio ove ljude.- Čuvajte svoje domove! Stižu
stranci.
El’hiim je uzdahnuo. - Nemojmo pretjeravati, Ismaile. Možda je
posrijedi posve običan razlog…
- Ili neki jako opasan. Bolje je biti spreman. Što ako su to lovci
na robove?
Bijesno je zurio u svojeg posinka pa je El’hiim naposljetku
slegnuo ramenima. -Ismail ima pravo. Nije zgorega biti oprezan. -
Zensuniji su pošli zajednički pripremiti svoju obranu, no nisu djelovali
kao da im se silno žuri.
Ovi čudni brodovi su sad kružili i približavali se, izmjenično
ubrzavajući i usporavajući. Kada su dosegli litice, neki ljudi u tamnim
odorama su se nagnuli kroz otvore i otvorili vatru iz kratkog oružja.
Zensuniji su počeli vikati i bježati u zaklon svojih špilja.
Po stijenama su odjekivale eksplozije, ali samo je jedan projektil
ušao u špilju i učinio štetu pokrenuvši malu lavinu kamenja. Trenutak
kasnije brodovi su se spustili na mjestu uz samu liticu gdje je pijesak
bio ravan. Iz letjelica je potekla bujica ljudi u otrcanim odorama. Kretali
su se poput bubica po vrućem kamenju, bez ikakve organizacije ili
plana. Ipak, oružje im je bilo posve novo.
- Čekajte, ovo su obični sakupljači začina! - povikao je El’hiim.
- S tim ljudima smo već ranije trgovali. Zašto nas sada
napadaju…
- Jer žele sve ono što mi imamo, - rekao je Ismail. - Oko njih je i
dalje pljuštala prava kiša metaka, malene eksplozije pa povici i
konfuzne naredbe.
- El’hiime, jesi li se hvalio koliko smo začina ovdje uskladištili?
Jesi li ovim trgovcima govorio koliko vode imamo u našim cisternama?
Jesi li spominjao koliko zdravih muškaraca i žena ovdje živi?
Lice njegovog posinka imalo je zapanjen i nesretan izraz. Toliko
dugo mu je trebalo da bi pobio ove optužbe da je Ismail shvatio koji je
pravi odgovor i što se zaista zbilo.
Dok je promatrao kako stranci istovaruju svoju opremu…
pojaseve za omamljivanje, mreže i zamke nalik lasu… Ismail je znao da
ovo nije obična pljačka. Zgrožen, užasnuto je povikao iznenađujuće
snažnim glasom - Trgovci robljem! Ako vas uhvate, odvest će vas u
roblje.
Čak je i El’hiim ustuknuo. Sigurno je uvidio kako su ovi došljaci
izigrali njegovo povjerenje i sada zaslužuju smrt.
Chamal je stajala uz svojeg oca i dovikivala drugima. - Morate
se boriti za svoje živote, za svoj dom i svoju budućnost! Ne dopustite da
itko od njih preživi.
Ismail ju je pogledao i kruto se osmjehnuo: - Porazit ćemo ove
ljude kako bismo dali pouku svima drugima koji bi možda krenuli na
nas. Oni misle da nismo dovoljno čvrsti. Blesavi su i nisu u pravu.
Mada prestrašeni, Zensuniji su mu klicali. Požurili su u svoje
sobe, grabili maula puške, toljage, i koplja kojima su se služili pri
jahanju crva, sve što se moglo uporabiti kao oružje. Skupina starijih
Zensunija koji su bili medu prvim odmetnicima Selima Jahača Crva
ponosno su pokazivali kristalne bodeže izrađene od zuba pješčanih crva.
Chamal je dovela skupinu žena, bijesnih i divljih očiju, koje su nosile
vlastite zakrivljene oštrice koje su bile pomno izrađene od ostataka
metala.
Ponovno osjetivši onu toplinu oko srca, Ismail je na njihovim
licima vidio odlučnost. Izvukao je svoj vlastiti kris-nož kojeg je zaslužio
kada je naučio jahati pješčanog crva. I Marha je imala jedan takav i
nakon njezine smrti naslijedio ga je El’hiim. Sada se Ismail okrenuo
svojem posinku pa je napokon i El’hiim izvukao svoj nož.
Ljudi koji su trebali postati robovlasnici sada su se uspinjali
strmim stazama na litice, jurišajući i vičući, kližući se po kamenju. Imali
su i previše povjerenja u svoje bolje naoružanje. Poznavajući naiba
El’hii-ma, očekivali su da će njegovi sumještani biti slabi pustinjski
strvinari.
Ali kad su došljaci navrli kroz otvore u špiljski grad, bili su
potpuno nespremni za otpor na kojeg su naišli. Urličući poput šakala,
pustinjski nomadi su napadali iz svakog sjenovitog kuta, natjeravši
došljake u izbe iz kojih nije bilo drugog izlaza pa ih tamo pobili.
- Mi smo slobodni ljudi! - urlao je Ismail. - Nismo robovi!
Vrišteći kao ranjena djeca, četvorica trgovaca robljem uspjela su
se sjuriti stazom prema svojim brodovima, nadajući se da će uspjeti
pobjeći. Ali šačica dragovoljaca Zensunija se već bila iskrala s poprišta
gdje se odvijala glavnina borbi, sišla s litice i uvukla se u brodove.
Krijući se unutra, dočekali su svakoga tko je ušao i prerezali mu vrat.
Kad su svi nesuđeni trgovci robljem bili poubijani, Zensuniji su
se pobrinuli za svoje ranjenike i prebrojili svoje mrtve: četiri. Kada se
El’hiim oporavio od šoka i silnog iznenađenja, poslao je posadu u
prazne brodove. - Pogledajte! Konfiscirat ćemo ove brodove od ljudi
koji su nas željeli porobiti. To je sasvim poštena nagodba.
Ismail je stao ispred naiba, a lice mu je bilo rumeno od ljutnje. -
El’hiime, govoriš kao da je to neka trgovačka transakcija! Kupovanje i
prodavanje robe, baš kao i prilikom svakog drugog putovanja u Ar-
rakis. - Upro je svojim kvrgavim prstom. - Kad si, usprkos mojem
upozorenju, dovodio te ljude ovamo, ugrozio si sve naše živote i sada
se, nažalost, pokazalo da sam ja u pravu. Nisi spreman…
Starac je napeo mišiće i napola podigao ruku kako bi ošamario
svojeg posinka, no to bi bila smrtna uvreda. El’hiim bi bio prisiljen
reagirati i izazvati Ismaila na dvoboj sa smrtnim ishodom. Jedan od njih
dvojice završio bi mrtav na podu špilje.
Ismail nije mogao dopustiti da dođe do podjele unutar plemena,
a i obećao je Marhi da će paziti a El’hiima, pa se prisilio da se suzdrži.
U očima mladog čovjeka opazio je bljesak straha.
- Imao si pravo, Ismaile, - tiho je rekao El’hiim. - Trebao sam
poslušati tvoja upozorenja.
Prestavši zuriti u mladog čovjeka, Ismail je odmahivao glavom,
a Chamal je prošla i kretnjom rješenja stavila ruku ocu na rame, premda
je pritom gledala El’hiima. - Ti nikada nećeš znati, El’hiime, kakva je to
noćna mora kada živiš kao rob. Mi smo riskirali naše živote da bismo se
oslobodili i došli ovamo.
- Neću ti dopustiti da prodaš našu slobodu, - rekao je Ismail.
Izgledalo je da je njegov posinak previše potresen da bi mu
odgovorio. Ismail se okrenuo i teškog koraka se udaljio.
- To se više nikada neće ponoviti, - povikao je El’hiim za njim.
- Obećavam ti to.
Ismail nije ničim pokazao da ga je čuo.
Kretanje ljudske civilizacije je stalna mijena dostignuća i
poteškoća i stalno je u uzlaznom kretanju. Nevolje nas mogu učiniti
jačima, ali ne čine nas sretnijima.
- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID, Rane procjene
Džihada (Peta revizija)
Njihove sljedeće odredište je na starim kartama bila upisano kao
Wallach IX. Quentin nije nikada čuo za taj svijet. Taj planet nije
zauzimao nikakvo mjesto u ljudskoj povijesti, barem koliko je on znao.
Bilo je očito kako ga ni Omnius nije smatrao nekim važnim dijelom
svojeg Sinkroniziranog carstva.
Ipak, taj je planet bio meta Velikog čišćenja. Jedna od vojnih
grupacija Džihada došla je ovamo, puštajući eskadrile bombardera da tu
ispuste bojeve glave koje će uništiti sveuma i onda su u trenu nestali, a
udarni valovi su pojurili atmosferom…
Na Wallachu IX je malo toga ukazivalo na to da je ikada bio
civiliziran, čak i prije napada… nije bilo veće industrije, samo manja
naselja. Netko je domoroce stjerao do samog ruba egzistencije još prije
negoli se armija Džihada obrušila na njih poput anđela osvete.
Ali Wallach IX je bio sljedeće odredište ucrtano u dobro
razrađen i iscrtan plan obilaska i poratne pomoći Porcea Bludda.
Poritrinski plemić je letio svojom svemirskom jahtom u brzom
izviđanju. Kraj njega je Quentin promatrao oštećen i zatrovan pejzaž
koji je ispod njih bivao sve veći. - Teško bih mogao vjerovati da ćemo
ovdje pronaći ikog preživjelog.
- Nikada ne znamo što možemo očekivati, - izjavio je Bludd sa
svojim zaraznim optimizmom. - Ali uvijek postoji nada.
Letjeli su nad sravnjenim ruševinama nekoliko starih naselja, ali
nisu zamijetili nikakav znak života; ni obnovljene zgrade niti znakove
da se negdje obrađuje zemljište. - Prošlo je već gotovo dvadeset godina,
-naglasio je Quentin. - Da je itko preživio, do sada bi se vidio neki trag.
- Moramo to temeljito obaviti, zbog osjećaja čovječnosti.
A na najveća razaranja su naišli u gradu gdje su bile najveće
zgrade.
- Razina radijacije je još uvijek visoka, - rekao je Quentin.
- Ali nije izravno smrtonosna, - dodao je Bludd.
- Ne, nije.
Iznenađujuće, ali opazili su znakove novih gradnji, uključujući
tu i goleme stupove i teške lukove koji su bili nevjesto ukrašeni. - Zašto
bi preživjeli gubili vrijeme gradeći ovakve spomenike, kad ne znaju ni
kako bi se prehranili? - upitao je Quentin. - Je li to neki način da se
prave važni?
- Opazio sam nekoliko raštrkanih izvora energije, - Bludd je
prstima prelazio preko kontrolnih uređaja. Ali još je previše radijacije
dabih ih mogao točno pokazati. Znam da bih morao investirati u malo
bolju opremljenost ove jahte. Ona nije bila dizajnirana kao vozilo za
preživljavanje.
- Zašto ja ne bih koristio onu malu izviđačku letjelicu? Tako
bismo mogli pokriti veću površinu terena.
- Prijatelju moj, zar ti se žuri? Kad napustimo Wallach IX, moći
ćemo očekivati samo duge tjedne koje ćemo provoditi putujući do druge
lokacije.
- Kad smo ovako blizu… osjećam se nekako tjeskobno. Ako
ovdje nema ničega, onda bih radije da čim prije obavimo posao i odemo
dalje.
Quentin je letio u malenom izviđačkom brodu, dizajniranom za
kratke izlete iznad površine planeta. Bluddova je jahta bila raskošno
opremljena i nije se moralo ništa raditi već samo sjediti i pustiti
komande da se pobrinu same o sebi. Ovdje je bilo daleko zanimljivije.
Bio je dobar osjećaj biti ovako sam vani, pretraživati područje i
upravljati letjelicom. Upravo onako kako je bilo i kada je prvi puta
vodio napad na Parmentier, još davno…
Lord s Poritrina spustio je svoju veliku jahtu u devastirano
područje, pokraj onoga što je nekada bila vladareva palača. Poslao je
poruku u Quentinov kokpit. - Odijevam se i izlazim pogledati one nove
tornjeve. Idem pogledati tko ih je gradio i zašto.
- Budi oprezan. - Quentin je kružio u sve većim krugovima. Nije
vidio nikakvo drveće, biljke ili neki pokret. Kao i Zemlja, Wallach IX je
bio potpuno mrtav, potpuno steriliziran. Ali podsjetio se da je to i bio
cilj armije Džihada. Ako ništa drugo, onda ovdje barem nije bilo
nikakva traga Omniusu.
Bez ikakva upozorenja oglasio se hitac i bio je pogođen, a
oštećena letjelica se počela nekontrolirano okretati. Quentin je viknuo,
nadajući se da će komlinija automatski prenijeti njegov glas. - Porce,
napadaju me! Tko…
Borio se da ponovo ovlada kontrolama letjelice. Druga
eksplozija mu je oderala krilo i jedino što je Quentin mogao učiniti jest
da se nekako drži. Prizor kojeg je vidio stalno se mijenjao i izmjenično
bi ugledao uništeno tlo pa onda opet otvoreno nebo. Odjednom je dolje
spazio neki pokret, neke velike mehaničke predmete s pokretljivim
tijelima. Roboti za borbu? Je li to Omnius nekako preživio? Ne, nije se
činilo vjerojatnim. Nekako je stabilizirao let, iako je naglo gubio visinu.
Jedan motor se zapalio. Jedva je još održavao visinu toliko da se još
koju minutu drži podalje, da poveća razmak između sebe i napadača.
Barem toliko vremena koliko je Bluddu potrebno da ponovo uđe u svoj
brod, ako bude sreće.
Pokušao je iscijediti još malo udaljenosti i snage letjelice, Drugi
eksplozivni projektil upućen od tih bizarnih strojeva eksplodirao je blizu
njega. Začni udar mu je uništio neke od kontrola.
Sada je Quentin napokon prepoznao svoje napadače. Goleme ho-
dalice, poput onih kakve se vide na povijesnim prikazima… ili poput
onih koje su ga nekad davno napale na Bela Tegeuseu: Cymehi! - Porce,
pripremi se za odlazak. Vraćam se na tvoj brod. - Ali nije znao da li
komlinija još uopće radi.
Srušit će se.
Ona golema stvorenja su dolje stupala potamnjelim pejzažom,
pojavljujući se iz svojih brloga i nastavljajući pucati u neočekivanog
izviđača. Krupnim su koracima prelazili preko otopljenog radioaktivnog
tla, žureći da ga presretnu.
Sa stražnje strane njegove letjelice kuljao je mastan dim, kao da
krv šiklja u nebo. Kokpit je zveckao i silovito se tresao. Tlo mu se brzo
približavalo. Za nijansu je izmakao još jednom pogotku ispaljenom iz
letjelica koje su bile iznad njega, ali samo toliko da pređe liniju nazub-
ljenih crnih ruševina, a onda je pao u meku udubinu u tlu.
Doji dio trupa letjelice se uz cviljenje i škripu spustio na
razmrvljeno i sterilno tlo. Podižući mnoštvo iskri i oblake prašine,
letjelica se gotovo prevrnula, ali Quentin ju je nekako uspio održati u
ravnom položaju. Polovica lijevog krila mu je otpala kad je uz glasni
tresak udario o tlo.
Udarac u grudi bio je toliko jak da je gotovo ostao bez daha.
Prozor izrađen od plazme sada se rasprsnuo kao prema shemi paukove
mreže, a masna prašina je sprečavala da vidi oko sebe. Napokon je ovaj
košmarni let završio i smrtno ranjen izviđački brod se srušio na otvoreni
teren.
Quentin je odmahnuo glavom, shvativši da je na nekoliko
trenutaka bio izgubio svijest. U ušima mu je zvonilo i osjećao je miris
dima, ulja za podmazivanje, spaljenog metala, kratkih spojeva na
elektronici… i goriva koje je polako curilo. Kad mu nije pošlo za rukom
raskopčati remenje kojim je bio pričvršćen, izvadio je nož i razrezao ga.
Tijelo ga je sada boljelo tek onoliko koliko je moglo biti naznaka bolova
koje će imati kad šok prođe. Znao da je u nevolji kad je shvatio da mu je
lijeva noga vjerojatno slomljena.
Služeći se snagom za koju više nije ni slutio da je ima, uspjelo
mu je izvući glavu i ramena iz letjelice. I spazio je kako Cymehi idu
prema njemu.
BLUDD JE PRIMIO HITAN POZIV odjeven u svoje
proturadijacijsko odijelo, dok je stajao ispred jednog ukrašenog
obeliska. Bio je podignut pokraj vladareve dvorane, kao neka vrst
smiješnog spomenika periodu Zlatnog doba. Okrenuo se kad je u
unutrašnjosti svoje kacige začuo Quentinov signal. U daljini je vidio
izviđačku letjelicu kako gori i kako ponire, daleko od njega. Letjelica je
klizila tlom derući ga, a onda se zaustavila u hrpi ruševina.
Prestrašen, Bludd je potrčao prema svojoj svemirskoj jahti,
nespretan u onom svom debelom odijelu. Osjećajući kako ga obuzima
strah, okrenuo se još jednom i ugledao strašne hodalice nalik onima koje
su nekad davno napale Zimiju. Titani su se vratili! Cymehi su postavili
bazu ovdje među radioaktivnim ruševinama Sinkroniziranog svijeta.
Poput kakvih golemih ljuštura rakova, hodalice Cymeha su
gazile preko ruševina gazeći sve što im je bilo na putu do izviđačkog
broda. Bludd je s nevjericom zurio, posve paraliziran. Nikako ne bi
stigao do srušenog broda na vrijeme, da bi mogao spasiti prijatelja.
I nakon pada letjelice, Quentin je bio pri svijesti pa je u
komliniju kratkog dometa koja je bila ugrađena u odijelo vikao: - Odlazi
odavde, Porce! Spasi se.
Bludd se brzo popeo u svoju jahtu, čvrsto zatvorio ulaz i skinuo
kacigu. Nije se ni potrudio skinuti preostale dijelove zaštitne odjeće.
Bacio se na pilotsko sjedalo, aktivirao još uvijek zagrijane motore i
vinuo se jahtom u kontaminirani zrak.
Cymehi su prilazili oborenoj izviđačkoj letjelici.
Quentin ih je gledao kako dolaze i znao je da ima manje od
minute vremena. Na sebi je imao samo letačko odijelo, bez onog koje bi
ga štitilo od štetnih zračenja, pa ne bi ni mogao duže vrijeme živjeti u
zatrovanom okolišu.
Dok su mu neprijatelji prilazili, um mu je radio strelovitom
brzinom, prisjećajući se svega što je naučio tijekom vojne obuke i
kasnijim iskustvom, razmatrajući sve mogućnosti. Izviđačka letjelica
nije bila opremljena nikakvim naoružanjem. Nije se mogao braniti… ne
ni na kakav konvencionalan način.
Ali nije se namjeravao predati bez borbe. - Butleri nisu ničije
bat-leri, - mrmljao je, ponavljajući to stalno u sebi kao mantru. Ćelije u
kojima je bilo pogonsko gorivo broda su napukle i sada je opasna
tekućina curila iz njih i tekla posvuda oko oborenog broda. Njezin miris
je bio oštar i neugodan.
Mogao je to zapaliti, mogao je izazvati eksploziju spremnika i
možda bi time natjerao Cymehe da se povuku. Ali to bi morao učiniti
rukom. Eksplozija bi i njega zahvatila i izgorio bi. Čak i to bi bilo bolje
nego dopustiti da ga Cymehi uhvate.
U onom mirnom, mrtvom zraku, Quentin je začuo neki pokret.
Teški koraci su odjekivali po tlu i goleme hodalice su prilazile, njihova
hidraulika je šumjela i čulo se zujanje njihovog oružja koje se
pripremalo za paljbu. Mogli su sada ispaliti jedan rafal i spaliti ga tu
gdje je čučao u zaklonu iza olupine svojeg broda.
Ali oni su nešto htjeli.
Zanemarujući oštar bol u slomljenoj nozi, Quentin je grozničavo
rukama prebirao po priručnom alatu kojeg je uzeo iz pretinca u kok-
pitu. Kad je odvrnuo poklopce s ćelija i otvorio ih, gorivo je pljusnulo
van. Osjetio je kako mu oči suze i kako ga peku, ali nastavio je raditi.
Od jednog jedinog električnog pulsirajućeg signala ne bi imao mnogo
koristi. Pronašao je primitivan signal koji može izazvati vruću iskru,
intenzivan pljusak.
Ne još.
Prvi cymeh je prišao oborenom brodu i počeo silovito udarati po
stražnjoj strani trupa. Quentin se zavukao natrag u pilotsko sjedalo,
skupljajući ostatke rasječenog remenja, povezujući te trake na grudima
što je bolje mogao.
Drugi mehanički stvor mu je prišao s lijeve strane, podižući
dugačke noge nalik onima u pauka. Čuo je kako mu prilazi još jedan
cymeh.
Usprkos uzbuđenju koje je u njemu raslo, hladnom je
preciznošću aktivirao vruć signal i bacio ga iza sebe prema rezervoaru
iz kojeg je istjecala tekućina, a onda, uz brzu molitvu Bogu ili Svetoj
Sereni ili bilo kome tko bi ga u tom času slušao, pritisnuo je dugme za
izbacivanje pilotskog sjedala. Izletio je iz kokpita, dok su dolje ispod
njega eksplodirali ostatci broda.
Prevrtao se u zraku, zahvatio ga je vjetar, kosa i lice su mu
gorjeli. Pogled je bio nestvaran i vrtjelo mu se, ali je spazio kako jedna
hodali-ca cymeha leži u gorućoj olupini broda. Druga je odlazila, a
očigledno oštećena noga ljuljala se udarajući o tlo i podižući iskre.
Tada je opet silovito udario o tlo. Bol je bio gotovo nepodnošljiv
i mogao je čuti kako mu u tijelu pucaju kosti: rebra, lubanja, kralježnica.
Ono remenje koje gaje držalo uz stolac sada je popucalo dok se sjedište
kotrljalo, a tijelo mu je palo na jednu stranu, kao odbačena lutka.
Promatrajući mjesto na kojem je eksplodirala izviđačka letjelica,
jedva da se i mogao usredotočiti na mnoštvo mehaničkih hodalica.
Cymehi su se koristili laserskim rezačima i teškim oštrim oružjem kako
bi rastrgali i otvorili nekoliko nedirnutih dijelova trupa, poput iz
gladnjelih stvorenja koja pokušavaju iz konzerve izvaditi slasne
zalogaje. Tada je jedan od Titana rastrgao ostatke olupine u komadiće,
dok su se druga dva zaputili prema njemu.
Crvena izmaglica mu je pomutila vid i Quentin je jedva vidio i
jedva se mogao pomaknuti, kao da su mu kod mnogih mišića bile
pokidane veze. Lijeva mu se ruka ljuljala o ručnom zglobu pod nekim
beskorisnim kutom. Njegovo letačko odijelo bilo je natopljeno
njegovom vlastitom krvlju. Ipak prisilio se kleknuti i onda puzati prema
naprijed, u agoniji, pokušavajući pobjeći u bilo kojem smjeru.
Iza njega bio je sve bliži zveket hodalica koje su mu prilazile i
taj je zvuk bio sve glasniji i sve više zastrašujuć. Cymehi su bili poput
monstruma iz njegovih najstrašniji snova. Nakon što se jednom davno
na Bela Tegeuseu jedva spasio, Quentin nije želio nikada više vidjeti
cymehe.
Čuvši razne zvuke, podigao je glavu i vidio kako se tamo u
daljini brod Porcea Bludda diže i nestaje na nebu.
Dršćućom rukom Quentin je izvukao obredni bodež. Dok su mu
ljuti cymehi prilazili, spremao se za borbu. Hodalice cymeha oborile su
se na njega, samog čovjeka, bespomoćnog i nezaštićenog u deva-
stiranom području.
Konačna analiza mogla bi pokazati kako sam ja pobio jednako
toliko ljudi koliko ih je pobio i Omnius… možda i više. Čak ako i je
tako, to mene ne čini jednako lošim kao što su misaoni strojevi. Moji
motivi su bili posve drukčiji,
- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, Nimalo sveti
Džihad
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja izviđanja, vrhovni bašar je
napokon imao kompletna i razočaravajuća aktualna izvješća: svih devet
projektila-automatskih tvornica ostalo je netaknuto; na njih nije
djelovalo ništa od svih onih mjera koje su ljudi poduzimali protiv njih.
Nastavile su izbacivati na desetke tisuća novih pirana-spravica.
Kako su ti pirana-crvi razorili gotovo sve promatračke
instrumente, uzimajući njihove komponente kao sirovinu u proizvodnji
novih vlastitih kopija, Abulurdu i Voru su bile dostupne samo letimične
snimke koje su prikazivale koliko su se te robotizirane tvornice, koje su
se ukopale u svoje kratere, proširile.
Vor je koračao amo-tamo očajnički tražeći neko nadahnuće. - A
kako bi bilo da u njihovo područje pošaljemo neku izuzetno nagriza-
juću kiselinu? Ako bismo im mogli uništiti te njihove ljuske, kiselina bi
ih tada lako izgrizla.
- To bi moglo biti dobro, vrhovni bašaru, ali bilo bi izuzetno
teško pogoditi mete, - rekao je Abulurd, još uvijek zureći u snimke. –
Ne možemo se dovoljno približiti da bi se koristili cijevima i crpkama
kojima bismo štrcali kiselinu na jame u kojima su ukopani.
- Kad bismo im mogli prići bliže, mogli bismo koristiti i
samohodne topove s plazmom, - rekao je Vor. - Ali i to je nekakav
početak.
Osim ako ti nemaš neku bolju ideju.
- Radim na tome, gospodine.
Abulurd je promatrao snimke načinjene oko najbliže jame,
zbunjen proturječjem onoga što je vidio. Sve ono čime se napadalo te
razorne spravice bilo je uništeno, njihov metal ukraden i cijela posada
masakrirana. Zgrade i strojevi bili su rastavljeni na komadiće. Oko
razjapljenog otvora tvorničkog cilindra bile su razbacane visoke hrpe
materijala od ruševina. Uokolo su ležala unakažena ljudska tijela u krvi,
sažvakana, izgledala su kao da su tuceti malih projektila eksplodi-rali
unutar svakog tijela.
- Ovi mehanički crvi su premaleni da bi mogli u sebi imati neki
sofisticirani program za selekciju, ali oni ipak nekako odabiru svoje
ciljeve. Možda su programirani tako da napadaju svaki organski
materijal na kojeg naiđu.
Abulurd je promatrao te oskudne informacije. Začudo, raskošni
pojas parka, grmlje i visoko drveće ostalo je netaknuto, posve nedirnuto.
Ptice su se držale podalje od zujećih rojeva pirana-crva, no ovi uopće
nisu obraćali pozornost na ptice.
- Ne, vrhovni bašaru. Gledajte, oni ostavljaju stabla i životinje na
miru. Napadaju ljude. Zar je moguće da su navođeni na… aktivnosti
mozga?
- To je suviše sofisticirano, a znamo i da nemaju AI tehnologiju
gel-čipova. To bi bilo uništeno još dok su prolazili kroz mrežu
skremblera na Corrinu. Ne, to mora biti nešto jednostavno i očito.
Abulurd je nastavio pregledavati snimke. Te kuglice napadaju
ljude i traže uporabiv metal i minerale kako bi proizvele još više svojih
kopija. Celuloza, cerade od tekstila i drvena građa te stabla i životinje
ostaju nedirnuti.
Zagledao se u neobičnost jedne snimke snimljene u nekom parku
Zimije. Park je bio ukrašen uobičajenim vodoskocima i kipovima, ali
jedan spomenik nekom palom zapovjedniku Džihada bio je posve
razoren, sve do samog postolja. Što je bilo još bizarnije, na drugom
spomeniku, koji je prikazivao heroja kako jaše na saluškom pastuhu,
mehaničke pirane uništile su samo ljudsku figuru, a dio s konjem
ostavile netaknut. A obje figure tog spomenika bile su izrađene od istog
kamena.
- Čekajte, vrhovni bašaru! Mislim… - zadržao je dah, prisjetivši
se neočekivanog, ali vrlo primjetnog oklijevanja kad su kuglice
napadale žene i svećenike u komotnoj odjeći koja je oko njih lepršala.
Koja je prikrivala njihovo ljudsko obličje.
Vor ga je gledao i čekao. Za sve vrijeme Abulurdove vojne
naobrazbe učili su ga kako ne smije bubnuti ono što mu prvo padne na
pamet… iako je u ovoj krizi vrhovni bašar želio čuti bilo kakvu
sugestiju, bez obzira koliko luda bila.
- To je jednostavna selekcija prema obliku, gospodine. Usađen
im je u memoriju oblik, obrazac po kojem te pirane napadaju sve što mu
je slično: dvije ruke, dvije noge i glava. Pogledajte ove kipove!
Vor je brzo kimnuo. - Jednostavno, izravno i ne baš strašno
elegantno… upravo onako kako bi Omnius to učinio. A to otvara vrata
slabosti koju možemo iskoristiti. Sve što trebamo učiniti jest prikriti,
kamuflirati naš ljudski oblik i onda možemo neprimijećeni proći pokraj
njih.
- Ali ipak, one uzimaju svaku vrst materijala koji im može
koristiti.
Vor je podigao obrve: - Misliš li reći da bismo trebali napraviti
drvene letjelice s kojih bismo bacili bombe?
- Nešto daleko jednostavnije. Mogli bismo se prekriti dekama ili
ceradom, nečim što oni ne smatraju uporabljivim. Tako bismo se mogli
prišuljati tim tvornicama dovoljno blizu da možemo napraviti neku
ozbiljnu štetu. Ipak, to nam neće pružiti nikakvu fizičku zaštitu. Ako taj
trik propadne… to će biti fatalno.
- Morat ćemo prihvatit taj rizik, Abulurde. Sviđa mi se pomisao
na to da ih tako nasamarimo. - Vor je te riječi popratio škrtim
osmijehom.
- Hoćemo li tražiti dragovoljce ili i ti misliš ono što ja mislim?
- Vrhovni bašaru, vi ste previše dragocjen da bi…
Vor ga je prekinuo. - Sjećaš li se kako su me u parlamentu Lige
prezreli i proglasili me beskorisnim starim fosilom? Jesi li vidio kako
mladi vojnici nevjesto reagiraju na ovu krizu? Koliko ih je kojima bi ti
povjerio neki opasni zadatak?
- Ja vjerujem sebi, vrhovni bašaru.
Vor ga je potapšao po ramenu. - I ja vjerujem u tebe… i u sebe.
A dalje od toga ne želim govoriti. Aktivirajmo sada taj plan, ti i ja.
Vor je prenio svoje ovlasti zapovjednika na skupinu lokalnih
časnika, od kojih je svaki zapovijedao napadom na po jedan projek-til-
tvornicu. Otvoreno im je objasnio što on i Abulurd namjeravaju učiniti i
kako će, bude li taj plan uspio, i oni moći odmah to primijeniti. A ako
ne uspiju, onda će barem ostati jasan podatak o tome što su pokušavali
učiniti pa će oni koji nastave moći pokušati s nečim učinkovitijim.
Vor je bio oduševljen Abulurdovom zamisli. - Proučavao si
moju vojnu strategiju, zar ne?
- Na što mislite?
- Ovaj plan je uz bok nekima od mojih, - odgovorio je Vor,
izvlačeći neku debelu, nabranu odjeću. - Mislim na varanje misaonih
strojeva, na trikove kojima se zavaraju njihovi senzori… onako kako
sam ih ja zavarao s onom šupljom flotom iznad Poritrina.
- Ovo se uopće ne može usporediti s vašim uspjesima, vrhovni
bašaru. Ove pirana kuglice su tupavi protivnici.
- Reci to ljudima koji su izginuli. Pođimo van.
Imali su malo vremena i malo mogućnosti, ali Vor i Abulurd su
pod danim okolnostima činili ono najbolje što su mogli. Ostali vojnici
su im pomogli kamuflirati dvije lebdeće platforme, presvukavši ih
slojevima tkanine nalik šatorskom krilu i plahtama, a sve je to bilo iz
prirodnih materijala koje kuglice nisu držale posebno vrijednom
sirovinom koju bi dostavljale svojim valjcima-tvornicama. Tada su se i
Vor i Abulurd odjenuli u isto takvu široku odjeću, tako da su, krećući se
sa svojom opremom, izgledali kao neka široka, bezoblična masa.
Na Abulurdovoj platformi se nalazila velika posuda s vrlo
koroziv-nom tekućinom, povezana s mlaznicom za raspršivanje. Vorian
je pak imao bacač plazme koja će spaliti tvornicu… ako im uspije prići
joj dovoljno blizu.
Dva su časnika krenula naprijed, jedva mogavši razabrati prostor
kamo idu. Premda su suspenzori držali njihove platforme iznad tla,
svejedno su morali prolaziti kroz ruševine i gomile rastrganih ljudskih
tijela.
Abulurdu je bilo zlo od zadaha mrtvih tijela, ali stisnuo je zube i
nastavio. Lice je prekrio tankom mrežastom tkaninom, tako da je mogao
gledati ispred sebe. S lijeve strane mu se pridružila bezoblična gomila,
vrhovni bašar. Abulurd je znao kako moraju glupo izgledati dok se
ovako kamuflirani kreću naprijed, golemi i kvrgavi ispod tih šatorskih
krila. Pirana-kuglice su lako mogle taj tekstil razderati u komadiće… ako
bi znale da trebaju napasti. Ali taj tanak sloj tkanine pružao im je
sigurnost pred primitivnim selektivnim programom. Tiho zujanje
prerastalo je u sve glasniji huk i taj se zvuk poput električnih noktiju
zabadao Abulurdu u kralježnicu. U tom trenutku nije mogao zamisliti
strasniju smrt od ovakve, kada sitni strojevi mehaničkim zubima buše
ljudsko tijelo… no mislio je i kako bi daleko gore bilo iznevjeriti
Voriana Atreida. To Abulurd ne bi učinio.
Napokon su stigli do jame u kojoj je ležao valjak-tvornica koja
je postajala sve širom. Pokretna tvornica je, poput cvijeta biljke
mesožderke, sve više i više otvarala svoje ralje. Roboti su sakupljali su
metalne dijelove i ubacivali ih u otvor, kao svećenici koji prinose žrtve
nekom gladnom bogu. Kroz strmo postavljen oluk, nalik cijevima za
ventilaciju, izbacivao se otpadni materijal i opasni plinovi. Kroz druge
otvore u tom neprestano rastućem proizvodnom kompleksu kuljale su
nove srebrne i zubate kuglice koje su odlazile u potragu za novim
žrtvama.
- Ako to ubrzo ne zaustavimo, - vikao je Vorian, nadglasavajući
okolne zvukove -ovo će postati previše veliko da bismo to mogli uništiti
naoružanjem koje možemo ponijeti u rukama.
Abulurd je stajao na rubu jame držeći pod neprozirnom odjećom
crpku i cijev za raspršivanje korozivne tekućine. Progurao je sapnicu
kroz prorez koji je u tu svrhu bio napravljen na tkanini. - Spreman sam,
vrhovni bašare.
Vor, koji je bio još nestrpljiviji od mladog batora, aktivirao je
svoju samohotku pa obasuo tvornicu golemom količinom plazme.
Slijedeći njegov primjer, Abulurd je počeo štrcati korozivnu tekućinu.
Bilo je to kao da si benzinom polio mravinjak s mravima koji
grizu. Plamen i kiselina su istog trenutka prouzročili golema oštećenja
na proizvodnom postrojenju: metali su se otapali, a energetski krugovi i
proizvodne komponente su korodirali i pucali. Otrovni dim se dizao
uvis. Sive pirana kuglice su kaotično zujale oko njih. Abulurd je držao
cijev kroz koju je štrcala smrdljiva korozivna tekućina, pazeći pritom da
ne polije sebe. Usmjeravao je mlaz na razjapljene otvore tvornice.
Nakon samo nekoliko trenutaka mobilna je tvornica zastenjala i urušila
se, kotao iz kojeg se još samo dimilo i u kojem se otapao materijal.
Vorov bacač plazme zahvatio je plamenom one robote koji su
sakupljali materijal, uništavajući i sve drugo. Plamen je zahvatio
korozivnu tekućinu i tako se proširio po već devastiranoj jami.
- Plan je uspio! - trijumfalno je emitirao Abulurd obližnjoj
vojnoj postaji gdje su časnici promatrali njihovo napredovanje. –
Razorili smo ovu tvornicu. Svi niži zapovjednici neka slijede naš
primjer. Sada prelazimo na onih preostalih osam.
- A kad budete završili s time, - dodao je sada Vor, govoreći u
sustav za komunikaciju, - još uvijek će nam ostati na stotine tisuća
pirana-kukaca koje moramo uništiti.
Leteće kuglice su još uvijek stvarale kaos zujeći ulicama i
napadajući svakoga tko se usudio izaći iz kuća kako bi provjerio
razmjere počinjenog masakra. Ali sada, kad je tvornica bila eliminirana,
nisu se više proizvodile nove proždrljive pirane.
Srećom, individualni izvori energije ugrađeni u kuglice brzo su
ga-snuli, pa su ove bile poput kakvih insekata kratkog vijeka, no prošlo
je još nekoliko groznih i dugih sati prije nego su se kuglice ugasile i
popadale po tlu kao srebrne razasute pikule.
Iscrpljeni, Vor i Abulurd su sjeli na stube zgrade parlamenta.
Više od trideset članova parlamenta bilo je pobijeno zajedno s tisućama
drugih žrtava u gradu. Tijela su im bila uklonjena, no na zidovima i
stubama još su se vidjele jezive mrlje.
- Svaki puta kad samoga sebe uvjerim kako ne mogu te strojeve
mrziti više negoli ih već mrzim, - rekao je Vor - dogodi se nešto ova
kvo što potakne još veću mržnju i odbojnost.
- Ako Omnius bude vidio ikakvu priliku, opet će se pokušati
pokrenuti protiv nas. Možda je već pronašao način kako će se osloboditi
zarobljeništva na Corrinu.
- Ili je ovo poslao iz iste zloće, - rekao je Vor. - Usprkos svim
gubicima i boli koju su ovi mali metalni monstrumi počinili, ne
vjerujem da je Omnius zaista vjerovao da bi pomoću njih zaista mogao
uništiti Salusu Secundus.
Bator je kimnuo, još uvijek silno potresen. - Mreža
Holtzmanovih satelita ostaje i dalje oko Corrina. Omnius ne može
umaknuti, osim ako nema neki drugi plan.
Vor je mladića čvrsto zgrabio za rame. - Ne možemo dopustiti
glupavim političarima da predlože popuštanje naše pažnje.
Sagnuo se i pokupio jednu kuglicu koja je ležala u pukotini
kamene stube. Ležala mu je nepokretno u ruci, a zubi su joj bili oštri
poput britve. - Njihovi mali izvori energije su potrošeni, Abulurde, ali
želim da pokupiš stotinjak tih primjeraka. Morat ćemo ih rastaviti i
analizirati, kako bi Liga mogla razviti odgovarajuću obranu, za slučaj
ako bi Omnius odlučio ponovo se poslužiti njima.
- Dat ću to u zadatak našim najboljim ljudima, vrhovni bašare.
- Stavi to sebi u zadatak, Abulurde. Želim da ti osobno budeš na
čelu tog projekta. Uvijek sam se ponosio tobom, ali danas se pokazalo
kako u tome nikada nisam pogriješio. Želim da si uz mene. Nekada
davno uzeo sam te pod svoje okrilje, jer sam osjećao da ti je potrebna
podrška. Danas si najbolji od svih ovih vojnika u Zimiji. Tvoj djed bi se
ponosio tobom.
Abulurd je osjećao kako ga je zbog te pohvale obuzela neka
toplina. - Nikada nisam požalio što sam ponovo uzeo svoje prezime,
vrhovni bašare, čak ni onda kada su se drugi zbog toga na mene
nabacivali govnima.
- Onda je možda došlo vrijeme da to ispravimo. - Vor je stisnuo
svoje sive oči. - Prošla su desetljeća otkad sam ti rekao pravu istinu o
Xavieru. Mislio sam kako će to biti dovoljno, ali trebao sam znati da
neće biti. Postoji stara izreka kako se ne treba čačkati po nevoljama.
Sve u svemu, zaključio sam da je Xavier odabrao svoj put i da je
dobro znao kako će ga povijest kasnije prikazati.
Ne mogu čak ni nagovoriti Ligu da investiraju dovoljno u
vatrenu moć kojom bismo mogli razoriti Omniusa s Corrina i preostale
cymehe. Mislio sam kako nemam izgleda uvjeriti Skupštinu da prepravi
povijest, rehabilitira Xaviera i razotkrije Iblisa Ginju kao pravog nega-
tivca. - Oči su mu sijevnule. - Ali nije pošteno ostaviti da moj stari
prijatelj plati takvu cijenu. Ti si, Abulurde, bio hrabriji od mene.
Abulurd je izgledao kao da će se ugušiti od silnog napora da
zaustavi suze. - Ja sam… samo sam učinio ono što mi se činilo da
trebam učiniti, vrhovni bašare.
- Kad mi se trenutak učini povoljnim, pokrenut ću to pitanje i
barem iznijeti svoje mišljenje o tome. - Gledao je oko sebe po krvlju
umrljanim ulicama Zimije. - Možda će napokon slušati.
Pljesnuo je Abulurda po ramenu.- Ali najprije ti moraš dobiti
ono što si zaslužio. Još od Velike čistke nisi dobio promaknuće u skladu
s tvojim zalaganjem. Mada drugi časnici to poriču, uvjeren sam kako si
bio kažnjavan zbog tog svojeg Harkonnen prezimena. Od danas se to
mijenja. - Vor je sada stajao, a izraz lica mu je bio ozbiljan i odlučan. -
Dajem ti svečano obećanje da ćeš primiti čin bašara s četiri zvjezdice…
- Bašar! - povikao je Abulurd. - Time bih preskočio dva čina. Ne
možete samo…
Vor ga je prekinuo. - Nakon ovoga danas rado bih vidio kako bi
mi se oni suprotstavili.
Usprkos svojim biološkim nedostacima, ljudi i dalje vide stvari
koje ni naši najsavršeniji senzori ne mogu opaziti, a razumiju čudne
pojmove koje gel-umovi ne mogu shvatiti. Stoga nije nikakvo čudo što
mnogi od njih polude.
- Erazmusovi Dijalozi
Nepromijenjena pat pozicija na nebu iznad Corrina, između flote
robota i ratnih brodova hrethgira koji su im stalno prijetili, nakon
gotovo dvadeset godina nije djelovala nimalo hitnom pa je Eraz-mus bio
daleko više zainteresiran za malu dramu u svojim vlastitim vrtovima.
Tu nije bilo potrebe za kompleksnim i rafiniranim špijunskim
uređajima; jednostavno je mogao neometano promatrati. Posve
usredotočen na razgovor s posljednjim klonom Serene Butler, Gilbertus
nije ni primijetio njegovu nazočnost. Činilo se da je Erazmusov štićenik
ushićen njezinom nazočnošću, mada robot nije mogao razumjeti zašto.
Nakon dvadeset godina Gilbertus se već morao umoriti od pokušaja da
iz nje sebi stvori vrijednu družicu. Ovaj klon je bio s pogreškom, imao
je mentalne nedostatke i nekako oštećen dok je Rekur Van stvarao
njezino meso.
Ali njegov je štićenik zbog nekih neobjašnjivih razloga bio
posebno vezan uz toga klona.
Gilbertus je izgledao kao privlačan i strpljiv mladić dok je ovako
sjedio s otvorenom slikovnicom. Serena je promatrala slike i obraćala
pozornost na neke njegove riječi, ali neki drugi puta bi zurila u cvijeće i
kolibriće koji su okolo oblijetali i odvlačili joj pozornost.
Iza živice od hibiskusa Erazmus je bio vrlo miran, kao da bi je
njegova nepokretnost mogla uvjeriti kako je i on samo kip. Znao je da
klon-Serena nije glupa… samo je nezainteresirana.
Gilbertus joj je dodirnuo rame. - Molim te, pogledaj ovo. -
Svrnula je pogled na knjigu, a on je nastavio glasno čitati. Tijekom ovih
proteklih godina teškom ju je mukom naučio čitati. Serena je imala
pristup svakoj knjizi i svakom zapisu unutar goleme knjižnice na Cor-
rinu, ali rijetko bi se kada odlučila otići onamo. Obično su joj misli bile
zaokupljene manje značajnim stvarima. Ipak, Gilbertus nikada nije
sustajao.
Pokazao je klon-Sereni velika umjetnička djela. Puštao joj je
glazbu najvećih majstora i izlagao joj mnoge filozofske teorije. Serenu
su više zanimale zgodne slike i smiješne priče. Kad joj je ta slikovnica
dosadila, Gilbertus je opet šetao s njom kroz vrtove.
Promatrajući te njegove slabe i beskorisne tehnike podučavanja,
Erazmus se prisjetio kako se prije mnogo godina i sam nalazio u takvoj
ulozi s jednim neposlušnim, divljim djetetom. Taj zadatak je zahtijevao
neprestan trud i usredotočenje kakvo samo strojevi mogu pokazati.
Naposljetku se sav taj robotov trud oko Gilbertusa Albansa ipak
isplatio.
Sada je promatrao svog štićenika kako pokušava napraviti istu
stvar. Bio je to zanimljiv obrat. Erazmus nije mogao zapaziti nikakav
nedostatak u njegovoj tehnici. Nažalost, rezultati jednostavno nisu bili
jednaki.
Medicinskom analizom Erazmus je ustvrdio da Serenin klon ima
biološki potencijal kojeg njezin genetski kod pruža, ali nedostajale su
joj mentalne sposobnosti. A što je još važnije, nedostaje joj količina
značajnih iskustava, onih poteškoća i izazova s kojima je prava Serena
bila suočena. Ovaj klon je uvijek bio previše čuvan, previše zaštićen…
previše bez emocija.
Odjednom se Erazmus sjetio kako bi mogao spasiti ovu
situaciju. Namjestivši širok osmijeh na svojem licu od platine, robot se
progurao kroz pukotine u živici i nagnuo se nad Gilbertusa, koji je
smiješkom uzvratio na osmijeh svog mentora. - Zdravo, oče. Upravo
smo raspravljali o astronomiji. Planiram večeras izvesti Serenu na
razgledavanje noćnog neba i prepoznavanje zviježđa.
- To si već radio i ranije, - naglasio je Erazmus.
- Da, ali večeras ćemo ponovo pokušati.
- Gilbertuse, odlučio sam ti dati dobru ponudu. Imamo još
stanica i mogućnosti mnoštva klonova koji će vjerojatno biti daleko
bolji od ovog. Vidim koliko si se trudio kako bi ovu verziju Serene
podigao do svoje razine. Nisi ti kriv što nisi uspio. Zato predlažem da ti
poklonim drugog takvog klona. - Raširio je svoj osmijeh kojeg je formi
rao tekućim metalom. - Zamijenit ćemo ovog klona novim, tako da
možeš početi iznova. Sigurno ćeš sljedećeg puta imati bolje rezultate.
Mladić ga je pogledao, a na licu mu se vidio užas i nevjerica. -
Ne, oče! Ne možeš to učiniti. - Zgrabio je Sereninu ruku. - Neću ti to
dopustiti. - Privukao je Serenu k sebi i šaptao joj, tješeći je. - Ne brini,
ja ću te štititi.
Mada nije shvatio ovakvu reakciju, Erazmus je brzo povukao
svoju ponudu. - Nema potrebe da se ovako uzrujavaš, Gilbertuse.
Pogledavši ga preko ramena, kao da ga je robot upravo izdao,
Gilbertus je brzo odveo Serenu. Robot je stajao razmišljajući,
analizirajući ono što je upravo iskusio.
Kasnije te noći, pod tamnim nebom Corrina, robot je nastavio
uhoditi Gilbertusa i klona koji su sjedili ispred vile i zurili u nebo. Mada
su tragovi brodova koji su se stalno premještali bili jasno vidljivi na
tamnom nebu, Gilbertus je pronalazio zviježđa, tražio obrise i
identificirao ih na staroj karti zvjezdanog neba. Činilo se da Serenu to
silno zabavlja pa je i ona iscrtavala neke svoje obrise po nebu.
Erazmus je bio nekako čudno uznemiren, čak zabrinut.
Provodeći godine u proučavanju Gilbertusa, barem je dobivao pozitivne
povratne informacije i nagradu kroz napredak kojeg je njegov štićenik
ostvarivao. Čak je i originalna Serena Butler, svojim oštrim jezikom i
emocionalnim raspravama bila vrijedan mentalni sparing partner.
Ali ovaj klon nije Gilbertusu ponudio ništa od toga.
Bez obzira na to koliko puta je Erazmus iznova puštao te misli
kroz svoj gel-mozak, to nije imalo nikakvog smisla. Bila je to zagonetka
koju bi jedan sofisticiran i neovisan robot trebao moći riješiti. Ali iako
je te noći satima promatrao to dvoje ljudi, nije nakon toga bio nimalo
bliže rješenju.
Što Gilbertus vidi u njoj?
Onima koji znaju kamo treba gledati, povijest daje jasne
pokazatelje koje trebamo slijediti na našem putu u budućnost.
- Povijest tvrtke VenKee
Vrativši se s Rossaka, gdje niti je očekivala niti je dobila ikakvu
zahvalnost zbog upozorenja koje im je bila donijela, Norma je, gola i
radoznala, stajala pred ogledalom. Premda nije bila tašta, provela je više
od sat vremena razgledavajući svoje tijelo. Klasična grada kostiju i
mliječna put trebale su je činiti vizijom savršenosti, ali nesavršenosti su
se javljale nesretnom učestalošću: sve veće crvene otekline, mreškanje
kože, kao i mijenjanje crta, kao da su joj kosti i mišići bili načinjeni od
plastike. Crvene mrlje su prekrivale velike površine grudi i trbuha. Čak
se činilo da joj je i stas sada niži. Deformiran.
To je tako čudno. Uvijek je, ako je to željela, mogla obnoviti
svoj izgled, ali nedostaci bi se ponovo pojavili. Norma je željela shvatiti
što se to događa.
Adrien je to opazio, ali ona mu nije mogla objasniti. Na njegovo
uporno nagovaranje, razgovarala je s jednim liječnikom u
brodogradilištima, jednom starijom liječnicom, specijalistom. Nakon
pregleda, liječnica se namrštila i stigla je brza dijagnoza. - Alergijska
reakcija, vjerojatno izazvana prekomjernim konzumiranjem melangea.
Vaš sin mi kaže da ga uzimate u enormnim količinama.
- Hvala vam, liječnice. Molim vas, ohrabrite Adriena. - Njezine
riječi u kojima nije bilo nikakvog komentara polučile su željeni učinak i
liječnica se okrenula i pošla iz prostorije.
Normi bi bilo draže ostati sama kako bi se mogla usredotočiti na
svoj posao, a nije ni imala namjeru smanjiti količinu melangea koju je
uzimala. Ovaj posljednji posjet Rossaku i vidovito upozorenje na pojavu
piranskih kuglica uznemirio ju je. Ako su ti strojevi na Corrinu zaista
uzbunili i pripremali nove užase protiv ljudi, onda ona mora svoj um
stalno držati budnim i spremnim.
Zato joj je trebalo još više začina.
Eksperimentirala je s različitim načinima uzimanja melangea: u
komadima, u prahu, kao tekućinu i plin. Ona se već i fizički i mentalno
razlikovala od bilo kojeg drugog ljudskog bića.
Mogla se riješiti ovih mrlja koje su se pojavile na koži, ali čemu
taj trud? Sada je, još uvijek stojeći pred ogledalom, učinila da jedna
mrlja na gornjem dijelu tijela izblijedi, a onda ju je namjerno vratila
natrag. Zašto? Za koga? Samo gubljenje vremena i energije. To što će
dopustiti svojem tijelu da se mijenja neće nimalo umanjiti onu ljubav
koju je u svome srcu osjećala prema Aureliusu.
Marketinške studije koje je provela tvrtka VenKee pokazale su
da neki ljudi odmah reagiraju na melange, dok se kod drugih ta reakcija
razvija vremenom. Norma je znala da velike količine začina otvaraju
neka vrata u njezinom duhu i u univerzumu, dopuštajući joj spoznaju
puta do nemogućeg. Zapravo, obratno od onog što joj je liječnica
savjetovala, namjeravala je uzimati još veće količine začina, pomičući
granice svojih sposobnosti.
Još od Velikog čišćenja Norma je živjela pod teretom vrlo
složenog osjećaja krivnje, jer je toliko letjelica koje su mogle nabirati
svemir bilo izgubljeno zajedno s njihovim članovima posade. Naravno,
od tada je napredovala u rješavanju tog problema, ali krajnje rješenje joj
je još uvijek izmicalo. Bilo je krajnje vrijeme da udvostruči svoje
napore i jednom zauvijek riješi taj problem navigacije.
Iz spremišta u svojoj privatnoj sobi izvadila je posebno
dizajniranu masku za disanje koju je stavila tako da joj čvrsto prianja
prekrivajući joj usta i nos. Kad je pritisnula dugme, plin je zašištao kroz
cijev, noseći sa sobom oštar miris melangea. Narančasto-smeđi kovitlaci
obojili su joj pogled. Jedva je mogla vidjeti išta izvan sebe, ali je zato
mogla vidjeti ono unutar.
Zahvaljujući visokoj koncentraciji začina koji se već otprije
nalazio u njezinom tijelu, učinak je bio gotovo trenutačan. Doživjela je
zapanjujuću viziju… konačno, sjajno prosvjetljenje uma u kojem je
ugledala rješenje za navigaciju… sredstva s kojima će s punom
sigurnošću izbjeći rizike koje je nosio svemir.
Ključ nije ležao u nekom uređaju ili u izračunima nego u
predviđanju, u mentalnoj sposobnosti da se unaprijed predvide sigurni
putovi kroz golemi prostor. Onako kao što je bila njezina posljednja
vizija o opasnosti na Rossaku. Ponovno uzimajući melange u dovoljno
jakoj koncentraciji mogla je otvoriti daleko više sposobnosti negoli je
itko vjerovao da bi ih ljudsko biće moglo imati. Njezini ranije
kompjutorski izračuni bili su najsiroviji pokušaj u tom smislu. Jer sa
začinom, njezin je vlastiti um mogao postati daleko superiorniji uređaj
za navigaciju.
Predviđanje.
Oporavljajući se od ovog otkrića, Norma je spazila da joj se
tijelo vratilo natrag u nešto što je podsjećalo na onu raniju zbijenu
formu, na izvorni izgled, samo sa sirovijim izgledom i većom glavom.
Zašto? Povratak organizma u raniji oblik? Neka daleka stanična
memorija? Podsvjesni izbor?
Ali um joj se širio, prštao od energije kada se usredotočio na ono
što je zaista bilo važno: Melange. Navigacija. Nabrani svemir.
Predviđanje.
Napokon odgovor!
Kako joj je tijekom vizije tijelo odabralo nov oblik, Norma ga je
takvim i ostavila, tu grubu približnost onom tijelu u kakvom je bila
odrasla, zbrčkanom i zbijenom, a s glavom znatno prevelikom za taj
njen patuljast stas.
Nije ni pokušavala preoblikovati svoju pojavnost. Bilo bi to
zaista nepotrebno trošenje energije. Njoj je cijelo to fizičko traganje za
ljepotom izgledalo plitko, beskrajno beznačajno u usporedbi sa
svemirom.
Važan je samo začin, predviđanja i nabiranje svemira…
Kad bi na brodu za nabiranje svemira bio um koji može
predvidjeti događaje, on bi predvidio katastrofe znatno prije nego bi se
one zaista dogodile i imao bi vremena zacrtati neki drukčiji put kroz
nabrani svemir. Ipak, to što je ovako samo u glavnim crtama znala svoj
odgovor, nije joj još bilo jasno kako tu metodu i fizički primijeniti. No
to je sada bilo samo pitanje vremena.
Svaki je eksperiment vodio Normu sve bliže njezinom cilju.
Činilo joj se sjajnim to što je melange jednako dobar kao sredstvo u
prevenciji kuge i za putovanja nabranim svemirom. Već je i sama ta tvar
bila čudesna… ekstremno složena molekula.
Sada je njezin posao zahtijevao stalno povećanje doza melangea,
a kroz tvrtku VenKee mogla ju je nabaviti onoliko koliko joj je trebalo.
Cijena melangea je na otvorenom tržištu vrtoglavo rasla. Prije dvadeset
godina je značajan postotak ljudske populacije preživio Omniuso-vu
kugu uglavnom zahvaljujući upravo tom začinu. Nažalost, kasnije su
njihovi prohtjevi porasli i mnogi od preživjelih su čak postali ovisnici.
Ta epidemija je promijenila i ekonomiju Lige i tvrtke VenKee i to na
dramatičan način kojeg nitko nije mogao predvidjeti.
Njezin najstariji sin je bio ambiciozan i pametan, upravo onakav
kakav je bio i Aurelius. Norma nikada nije za sebe tražila ni moć niti
bogatstvo, uzmičući pred svom tom slavom koju su joj njezina izuzetna
otkrića donosila, ali uvidjela je kako će njezino rješenje navigacije te
mogućnost sigurnog leta brodovima za nabiranje svemira omogućiti
Adrienu i njegovim potomcima širenje već ionako bogate VenKee
tvrtke u pravo trgovačko carstvo koje će biti jednako moćno kao i sama
Liga.
Znala je da je za njezine potrebe najbolji melange u plinovitom
stanju, jer je bio intenzivniji, jer je vodii njezine misli do ranije
nedodirljivih visina. Sada je jedva čekala kada će prenijeti svoju
zamisao u slijedeću fazu.
Posve je utonula u začine, posve im se predala i postala potpuno
ovisna.
Opsjednuta svojim planom, Norma je na njega prebacila radnike
i tehničare koji su u brodogradilištima radili na drugim projektima. U
usporedbi s golemim brodovima sa složenim Holtzmanovim motorima i
generatorima štita, njezin je projekt bio relativno malen i jeftin. Ali
njegova važnost bi bila najdalekosežnija od svega što je do sada
napravila.
Mada je pokušavao s njom razgovarati, Adrien nije u potpunosti
shvaćao što se to njegova majka nada da će postići, a ona nije ni
pokušavala artikulirati svoje razloge. Kasnije se činilo da je njoj teško
govoriti njegovim jezikom, no on nije prigovarao njezinim zahtjevima.
Znao je da se i oblik cijele galaktike mijenja uvijek kada Normu
obuzme neka od njezinih velikih zamisli.
Tehničari su konstruirali prozirnu, za zrak nepropusnu komoru
opremljenu ventilima koje su spojili s velikim bocama začinskog plina
pod tlakom. Kada je komora bila dovršena, Norma se zatvorila unutra,
unoseći tek jednostavan jastuk na kojem će sjediti. Sama. Zatvorivši oči
otvorila je sklopku kojom se regulira upumpavanje narančastog
začinskog plina. Duboko je udisala čekajući na učinak, dok se taj
zatvoren prostor punio s više plina negoli ga je ikada prije konzumirala.
Tako jaka koncentracija plina ubila bi neku nepripremljenu osobu, no
ona je imala visok prag izdržljivosti, a i potrebu za tim začinima.
I dok su je radnici s Kolhara promatrali širom rastvorenih očiju,
ona je duboko udisala onaj narančasti dim koji se kovitlao… osjećala je
kako tone i kako joj se misli ubrzavaju. Stanice njezinog deformiranog
tijela su plivale u tom plinu koji je mirisao na cimet i miješale se s njim.
Totalna koncentracija, potpun mir.
Ovo iskustvo ju je povelo izvan tehnologije nabiranja svemira,
izdignulo je na razinu čiste duhovnosti. Za Normu je bit ljudskog ležala
u njezinoj eteričnoj prirodi. Osjećala se poput kiparice na nekoj
kozmičkoj skali, radeći s planetima i suncima kao da su komadi gline za
modeliranje.
Bio je to kraljevski i oslobađajući osjećaj.
Ostala je zapečaćena u toj komori bez hrane i vode… samo s tim
hranjivim začinima. Oni prozirni plastični zidovi bili sada prošarani
hrđavo-smeđom bojom i jedva da je još čula ono neprekidno šištanje
plina iz mlaznica oko nje.
Napokon je plutala na mjestu na kojem je zaista mogla misliti.
Ljudskost se ne može shvatiti bez dovoljno dugog promatranja.
Srećom, mi smo u sjajnom položaju da to možemo ostvariti.
- XL ARHIVE ROSSAKA “Manifest o svrsi”
Krvne linije ljudskog roda tvorile su intrigantnu i prekrasnu
tapiseriju, ali samo za one koji su to mogli vidjeti. Petlje i niti DNK
povezivale su obitelj s obitelji, generaciju s generacijom. Nizovi
dijelova nuklearne kiseline spajale su se i razdvajale, miješajući gene i
stvarajući gotovo beskonačan broj ljudskih uzoraka. Ni Omniusov
sveum ne bi mogao shvatiti potencijal koji je ležao u bićima koja su
nicala iz te molekule oblika dvostruke zavojnice koja izaziva
strahopoštovanje.
Ticija Cenva i čarobnice s Rossaka preuzele su taj projekt kao
svoju odgovornost i svoj cilj.
Duboko unutar grada u stijeni, daleko od svih zvukova i mirisa
srebrno-grimizne prašume, daleko od ožiljaka koje su ostavili nedavni
napadi rojeva pirana-kukaca, Ticija je stajala s jednom od svojih visokih
sestara, pregledavajući njihove silno važne… i posve ilegalne…
kompjutore. Te naprave za pohranjivanje podataka su za Ligu plemića
predstavljale prokletstvo, dok su ovdje bile apsolutna nužnost. Žene
Rossaka nisu imale druge mogućnosti za sortiranje i baratanje takvim
mnoštvom genealoških sakupljenih podataka. Čarobnice su od ostatka
čovječanstva krile mnoge duboke tajne, a ovo je bila jedna od
najhrabrijih.
Čarobnice su generacijama vodile zapise o krvnim vezama na
ovom planetu. Okoliš Rossaka se poigravao s ljudskom DNK,
izazivajući česte mutacije… od kojih su neke predstavljale strahovitu
sramotu, dok su druge pak popravljale vrstu. Sređivanje tih informacija
tijekom trajanja Omniusove kuge pružalo im je golemo mnoštvo
podataka koje je trebalo slijediti i proučiti.
Okrenuvši se ženi koja je stajala pokraj nje, jednoj mladoj
čarobnici koja se zvala Karee Marques, Ticija je rekla: - Sada kad smo
sakupile osnovne krvne linije i slijedile mnoge od mogućih permutacija,
pomisli samo što možemo učiniti s takvom zapanjujućom količinom
informacija. Sada to konačno možemo iskoristiti. Stisnula je svoje
blijede usne i divila se kompjutorima. - Predviđanje. Savršenstvo. Tko
zna kakav nov ljudski potencijal možemo otkriti. Naša ograničenja
mogu biti prevladana. Zapravo, zašto bismo se zaustavile pri pokušaju
pronalaženja samo onog super-ljudskog. Možda postoje sposobnosti o
kojima nismo ni sanjale.
Ticija i Karee su napustile prostoriju ispunjenu podacima i
šumom generatora koji su proizvodili struju za kompjutore za obradu
njihovih genetičkih programa. Sve je to bilo na sigurnom i skrovitom
mjestu.
Obje su žene ušle u jednu od zajedničkih blagovaonica gdje se,
uz malen obrok i tihi razgovor, okupila skupina čarobnica i njihovih
mladih vježbenica. Ticija je uredila ovo mjesto kako bi žene mogle
zajedno jesti i porazgovarati o tekućim zadacima, a da pritom ne moraju
trpjeti isprazne muške razgovore o poslovnim stvarima. Čim je glavna
čarobnica sjela, ostale žene i njihove učenice su podigle pogled i kim-
nule joj u znak poštovanja.
Ovo ugodno raspoloženje bilo je narušeno nekom bukom iz
predsoblja, povicima i nekim nerazgovjetnim muškim glasom. Ušao je
nizak mladić širokih ramena, pomažući pri hodu nekom drugom
čovjeku. Mladićeve noge su bile kratke, a raščupana žuta kosa
neuredna. - Treba pomoć. Čovjek bolestan.
Ticijine usne su se stisnule u tanku crtu neodobravanja. Jimmak
Tero je bio jedan od Krivorođenih, od onih s urođenom manom koji su
preživjeli. Lice mu je bilo široko i okruglo, čelo se strmo uzdizalo, a
pogled plavih, široko razmaknutih očiju bio je nevin. Imao je krasnu
narav koja mu ipak nije nadoknađivala tupavost uma. Usprkos njezinom
stalnom preziru, Ticija nikada nije uspjela uvjeriti Jammaka da on
jednostavno nije dobrodošao u grad usječen u stijenu, grad u kojem su
živjeli normalni ljudi. On je stalno ovamo navraćao.
- Čovjek bolestan. Treba pomoć, - ponovio je Jimmak.
Jimmak je napola hodao, napola vukao čovjeka do stolca za
jednim od stolova u blagovaonici. Čovjek je licem tresnuo o stol. Bio je
odjeven u trenirku tvrtke VenKee s mnoštvom džepova i vrećica za
uzorke. Bio je jedan od onih koji su lutajući prašumama Rossaka tragali
za sirovinama za farmaceutske pripravke. Jimmak, taj mali divljak,
često je pomagao takvim ljudima, vodeći ih nadsvođenim labirintom
najtamnijih razina prašume.
Ticija im je prišla. - Zašto si ga doveo ovamo? Što se dogodilo?
Karee Marques je stajala pokraj Ticije. Jimmak im je pomogao
okrenuti ga na leđa. Karee je uzdahnula kad je vidjela lice tog čovjeka.
Nitko od njih nije već gotovo dvadeset godina vidio te simptome, ali
znakovi su bili posve jasni. - Omniusova kuga!
Mnoge od nazočnih žena su brzo ustale i povukle se. Ticija je
brzo zadržala dah koji joj je sada sušio jezik i grlo. Prisilila se da joj
glas zvuči mirno i analitički. Nije si mogla dopustiti da drugi vide kako
je ustuknula od straha. - Možda. Ali ako je i tako, onda je to neka
mutacija tog virusa. Vidi mu se rumenilo na obrazima, a oči su izgubile
boju. Ali ove mrlje na licu su drukčije… - Duboko u sebi je osjetila ono
zašto bi joj trebali sati vremena dok bi to ustanovila. - Ali, u biti,
vjerujem da je to isti virus.
Ticija je znala da prijetnjama od misaonih strojeva nema kraja.
Iako ih je Omnius napao s metalnim krvožednim kukcima, Normino
upozorenje bilo je izuzetno jako i ukazivalo je na daleko veću katastrofu
nego što su bile te male mehaničke ubojice. Možda su i ti srušeni
projektili bili zaraženi RNK retrovirusom… ili je, što je još vjerojatnije,
virus sada na Rossaku u latentnom stanju, ovdje gdje bi u prašumi
mogao provesti godine zrijući, mutirajući i postajući sve smrtonosnijim.
- On umire, - rekla je, gledajući u tragača za ljekarijama, a onda
je usmjerila svoj strogi pogled na Jimmaka. - Zašto se sam nisi pobrinuo
za njega? Mogao zaraziti sve vas Krivorođene pa vas riješiti svih vaših
muka. - U njezinoj blijedoplavoj kosi se začulo pucketanje energije,
znak da joj je bijes izmakao nadzoru. Ali Ticija se ponovo sabrala.
- Nisi ga smio donositi k nama, Jimmak.
Mladić je zurio u nju onim svojim telećim pogledom i djelovao
je povrijeđeno i razočarano.
- Odlazi! - rekla mu je oštro. - I budeš li našao još ovakvih
bolesnika, ne donosi mi ih ovamo.
Jimmak se udaljavao kratkim, brzim koracima, krećući se
unatrag nespretnom gracioznošću. Kad se okrenuo, korak mu je postao
neodlučan, a glavu je spustio kao da se pokušava sakriti.
Gledajući za njim, Ticija je odmahivala glavom, na trenutak
zanemarivši žrtvu kuge. Ljutila se na Krivorođene što su tamo vani u
prašumi sebi organizirali svoj bijedni život, umjesto da su zbog svojih
nedostataka jednostavno umrli. Nitko nije znao koliko takvih tamo ima.
Ona bi ih sve prezrela da jedan od njih - Jimmak - nije bio njezin vlastiti
sin.
U svijetu postoji neka izluđujuća ravnoteža. Svaki trenutak
sreće dobiva svoju ravnotežu jednakom mjerom tragedije.
- ABULURD HARKONNEN, privatni dnevnici
Za vrijeme dok se njegovo unapređenje u čin bašara probijalo
kroz birokraciju Armije čovječanstva, Abulurd Harkonnen je već
vlastoručno odabrao ekipu koja će analizirati pirana kukce. Pregledavao
je dosjee i postignuća ovdašnjih znanstvenika, mehaničara i inženjera,
birajući samo one najbolje. Pozvao se na ime vrhovnog bašara Voriana
Atreida i privremeno rekvirirao najsuvremenije opremljen laboratorijski
prostor nedaleko upravne zgrade Velikog Patrijarha.
Nađeno je na tisuće malenih nepokretnih spravica što su poput
zrnaca solike bile razasute po tlu diljem Zimije. Abulurdov istraživački
tim ih je razmontirao više od stotinu, kako bi u njima otkrili jednostavno
programirane čipove i sićušne, ali učinkovite, izvore energije koji su
kuglicama davali energiju da se mogu kretati… i ubijati.
Kako je i sam bio znanstvenik, Abulurd je redovito nadzirao
napredak u laboratorijima. - Imate li ikakvu ideju kako bismo se protiv
toga mogli boriti? - pitao je svakog muškarca i svaku ženu dok je
prolazio pokraj njihovog radnog mjesta u laboratoriju. - Kako da ih
sljedeći puta zaustavimo? Ornnius je vrlo uporan.
- Mnoštvo ideja, gospodine, - rekla je jedna inženjerka, ne dižući
pogled s jakog povećala kroz koje je promatrala minijaturni mehanizam.
- Ali prije nego išta određeno poduzmemo, moramo mnogo bolje
shvatiti kako djeluje ovo maleno ubojito oružje.
- Bi li Holtzmanovi generatori pulsova polučili kakav učinak?
Jedan drugi inženjer je odmahnuo glavom. - Vjerojatno ne bi.
Ove sprave su vrlo jednostavne. Ne koriste se tehnologijom gel-čipova,
tako da ih Holtzmanovi pulsovi ne bi mogli oštetiti. Ipak, kad jednom
shvatimo motivacijski program onda ćemo, vjerojatno, moći smisliti
jednako učinkovit program koji će ih odvraćati od njihove akcije.
- Nastavite s radom, - rekao je Abulurd. Kad je bacio pogled na
kronometar ispričao se i požurio u privremen stan kako bi se tamo
pripremio za ceremonijal. Danas će mu tijekom službene svečanosti biti
dodijeljen novi čin.
Abulurdova mala soba bila je jednostavna i sumorna. Otkad se
nedavno vratio nakon godine provedene na straži iznad Corrina, ovdje
je držao ono malo svojih osobnih stvari. Nije slušao ni glazbu koja bi ga
relaksirala. Njegov je život bio u Armiji čovječanstva i imao je malo
vremena za kupovanje, hobije, razne luksuze ili bilo što drugo.
Premda mu je već trideset i osam godina i povremeno se uplitao
u neke romantične avanture, nije se oženio niti imao djece. Nije
razmišljao o vremenu kad bi se mogao smiriti i usredotočiti na druge
prioritete. Smiješeći se, odjenuo je pažljivo izglačanu svečanu odoru.
Jedan dugi trenutak promatrao se u ogledalu. Uvježbavao je svečan
izraz lica, ali srce mu je lupalo od uzbuđenja. Žalio je što njegov otac
sada nije mogao biti ovdje. Na dan kao što je ovaj, čak bi i Quentin
Butler bio ponosan na svog najmlađeg sina.
Ali umirovljeni primero je prije nekog vremena otišao s
Porceom Bluddom u promatračku misiju na Sinkronizirane svjetove.
Tako je, za izbivanja njihova oca, Faykan pristao učiniti Abulurdu čast i
pričvrstiti mu na odoru njegov novi čin.
Još je jednom pred ogledalom provjerio svoj izgled i zaključio
kako su mu kosa, odora i izraz lica besprijekorni i u savršenom skladu s
postojećim propisima, a onda se zaputio na svečanost.
NA TOJ JE SVEČANOSTI sedamdeset i osam vojnika trebalo
primiti unapređenja i priznanja za zasluge pa je Abulurd na svojem
mjestu strpljivo čekao da niži činovi i mlađi ljudi prime svoja priznanja.
Promatrao je starije časnike, ratne veterane pune ožiljaka, uspješne
političare, sjajne taktičare koji su usmjeravali Džihad i kasnije godine
obnove. Vidjelo se kako su ponosni što sada predvode još jedan naraštaj
mladih.
Kad se Faykan u posljednjem trenutku predomislio, bio je to za
Abulurda bolno razočaranje, iako, začudo, ne i neočekivano. Namjesnik
je poslao službenu ispriku izjavivši kako neće moći biti nazočan i
svojem mlađem bratu uručiti oznake novog čina. Nije detaljnije
obrazlagao tu svoju ispriku, ali Abulurd je znao da su razlozi njegovog
brata političke naravi. Ako ništa drugo, barem nije lagao.
U golemoj akustičnoj dvorani časnici su sjedili u tišini. Iako mu
je srce u tom času bilo kao od olova, Abulurd nije dopustio da se to vidi.
Takvo ponašanje bi mu nanijelo sramotu. To što je ponovo uzeo
prezime Harkonnen nije značilo da i dalje ne poštuje ime Butlerovih.
Pokraj mjesta gdje se odvijala svečanost stajao je pijedestal na
kojem je bila prozirna posuda sa živim mozgom Vidada, posljednjeg
živog kogitora iz Kule od slonovače. Vidad se bio vratio na Salusu
ubrzo nakon Velikog čišćenja i objavio da su mozgovi svih drugih
drevnih filozofa bili pobijeni kad su Cymehi osvojili njihovo boravište.
Vidad je malo govorio o tome što je još radio tijekom svog dugog
putovanja; Abulurd je čuo kako je Vorian Atreid promrmljao kako se,
za slučaj da silna flota robota ipak udari po svjetovima Lige, kogitor
vjerojatno želio maknuti s puta. Sada je osamljen kogitor ostao na
Salusi, radoznao i voljan ili pomoći ili umiješati se, ovisno o njegovim
ezoteričnim raspoloženjima.
Kako je svečanost protjecala, Abulurd je ukočeno sjedio,
prisjećajući se svojih postignuća, kako je precizno slijedio zapovijedi,
poštovao svoje zapovjednike. Uvijek je osjećao svojom dužnošću učiniti
sve što se od njega tražilo i to ne zbog pohvala, odličja ili drugih
priznanja. Ali kada je promatrao ove druge časnike kako primaju te
znakove njihovog unapređenja, a njihovi prijatelji i obitelji to prate s
radošću i klicanjem, shvatio je kako to može biti lijepo. Suspregnuo je
uzdah.
Unapređenje Abulurda u bašara bilo je posljednje u ovom
dugotrajnoj i već pomalo zamornoj svečanosti. Kada je konačno došao i
na njega red, pošao je ukočenog držanja na pozornicu, sam. Vođa
ceremonijala je pročitao njegovo ime, a publikom se, uz pristojan
pljesak, počelo širiti tiho došaptavanje. Tada se kod časničke klupe
začulo neko komešanje. Vođa ceremonijala je objavio: - Oznake novog
čina Abulurdu Harkonnenu dodijelit će druga osoba.
Abulurd se okrenuo kad su se otvorila vrata. Lice mu je zasjalo,
a usne se razvukle u osmijeh i osjećao se kao da će mu srce iskočiti.
Stigao je vrhovni bašar Vorian Atreid.
Osmjehujući se, Vor se na pozornici pridružio Abulurdu. Taj
ratnik veteran podigao je insignije bašara kao da podiže neko žuđeno
blago. Abulurd je stajao savršeno ravno, prema propisima. Vor je
zakoračio naprijed. Iako je izgledao gotovo upola mlađi od Abulurda,
držanje mu je bilo puno štovanja i samopouzdanja.
- Abulurde Harkonnenu, u znak priznanja za junaštvo, inovacije
i hrabrost koju ste pokazali tijekom nedavnog napada na Zimiju… a da i
ne spominjemo bezbrojne druge situacije u kojima se pokazalo koliko
ste tijekom vaše karijere vrijedili armiji Džihada… drago mi je što vas
mogu unaprijediti iz čina batora u čin bašara četvrtog stupnja. Ne znam
niti jednog drugog vojnika armije Džihada koji to zaslužuje više nego
vi.
Uz te riječi vrhovni je bašar pričvrstio oznake na Abulurdove
grudi i okrenuo ga tako da je ovaj bio licem okrenut prema nazočnima. -
Dobro pogledajte vašeg novog bašara, - rekao im je, zadržavši ruku na
Abulurdovom ramenu. - On još uvijek pred sobom ima mnoge velike
stvari koje će postići za Ligu plemića.
Pljesak je bio ponešto prigušen i tek mjestimičan, no taj mladić
nije obraćao pozornost ni na što drugo osim na onaj izraz očinskog
zadovoljstva na Vorianovom licu. Ničije drugo mišljenje mu nije bilo
toliko važno, pa čak ni očevo ili bratovo.
Sada se Vor okrenuo licem prema drugim vojnim
zapovjednicima, prema dužnosnicima Lige pa čak i prema Vidadu. - A
nakon što sam svjedočio hrabrosti bašara Harkonnena u našoj
posljednjoj krizi, prisjetio sam se isto takvih djela koja je izveo njegov
djed Xavier Harkonnen. - Zastao je, kao da namjerno izaziva neka
prigovore. -Bio sam Xavierov prijatelj i znam onu pravu lojalnost koju
je nosio u srcu. I jednako tako znam, i to kao činjenicu, da je njegovo
ime bilo zlonamjerno uprljano i da je iz političkih razloga prava istina o
njemu ostala skrivena. Sada, kad je Džihad završio, više ne postoji
nikakav dobar razlog da bi se u tim lažima i dalje ustrajavalo i štitilo
ljude koji su odavno mrtvi. Predlažem da komisija Lige skine ljagu s
Harkonneno-vog imena.
Prekrižio je ruke na grudi. Abulurd je poželio zagrliti ga, ali
ostao je stajati mirno.
- Ali, vrhovni bašare… to je bilo prije osamdeset godina! - rekao
je Veliki Patrijarh Boro-Ginjo.
- Prije točno sedamdeset i šest. Zar je to zbog toga važno? – Vor
mu je uputio hladan pogled. Xanderu Boro-Ginju se jamačno ne bi
svidjeli nalazi komisije. - Već sam predugo čekao.
Tada, kao da se u gluhoj noći neočekivano razbio prozor,
Abulur-dova je radost bila uzdrmana. Neki neuredni čovjek zajapurena
lica gurao se kroz okupljene ljude. - Gdje je vrhovni bašar? Moram naći
Voriana Atreida! - Abulurd je prepoznao poritrinskog plemića Porcea
Bludda. - Donosim grozne vijesti.
Vorian se istog trenutka prebacio na onaj svoj način na koji je
djelovao u hitnim slučajevima, upravo onako kako ga je Abulurd već
vidio i ranije, u vrijeme krize s mehaničkim piranama. - Napadnuti smo
na Wallachu IX, - povikao je Bludd. Moja svemirska jahta je oštećena…
Vrhovni bašar ga je prekinuo, pokušavajući natjerati tog čovjeka
da se sabere. - Tko vas je napao? Misaoni strojevi? Zar je na nekom od
tih devastiranih svjetova Omnius još uvijek živ?
- Ne Omnius… Cymehi. Titani! Gradili su među ruševinama
svoju novu bazu. Quentin i ja smo svratili obići planet, a Titani su nas
na pali. Pogodili su nas, oborili izviđačku letjelicu u kojoj je bio
Quentin.
Raskomadali su mu brod. Pokušao sam ga spasiti, ali Cymehi su
me napali, značajno mi pritom oštetivši brod. Tada sam vidio kako su se
obrušili na Quentina.
- Cymehi! - izustio je Vor, ne mogavši vjerovati.
- Bez obzira na to koliko neprijatelja pobijedimo, - rekao je
Abulurd drhtavim glasom, zamišljajući svojeg oca kako se pokušava
boriti s tim strojevima, - uvijek se na njihovom mjestu pojave neki
drugi.
Zajedništvo čovjeka i stroja pomiče granice značenja pojma
ljudskosti.
- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari
Psiha mu je plivala u bljeskovima sjećanja, iskričavim
električnim impulsima koji su kapali iz njegovog uma. Quentin Butler je
vjerovao da umire.
Cymehi su ga lako mogli raskomadati, onako kako su to učinili s
trupom njegove srušene letjelice. Dok se u onoj radioaktivnoj atmosferi
borio da nekako umakne, radioaktivna prašina mu je već pržila meso,
pluća… a tada gaje jedna golema hodalica zdrobila…
Zadnji prizor kojeg je vidio bio je pun nevjerice i nade:
pokušavajući spasiti svog prijatelja, Porce Bludd leti prema njemu, a
tada s oštećenim brodom nekako uspijeva umaknuti Cymehima. Kad je
Porce pobjegao, Quentin je znao da sada može umrijeti s izvjesnim
olakšanjem.
Eksplozija boli, ubodi, posjekotine, opekotine… A sada su mu i
misli bile zarobljene u tom beskonačnom krugu i stalno mu iznova
vraćale posljednje prizore. Košmari, uspomene… život je kopnio.
S vremena na vrijeme, poput mjehurića što se uzdižu u kipućem
loncu, vidio je Wandru, mladu i prelijepu, inteligentnu ženu punu
životne radosti. Smijala se njegovim šalama, šetala s njim rukom pod
ruku parkovima Zimije. Jednom su išli pogledati golem spomenik
napravljen od pokidanog mehaničkog tijela nekog titana. Oh, ta jasnoća
percepcije, ta oštrina savršenog prisjećanja.
Njih dvoje su podijelili tolike radosti, no to je vrijeme bilo
prekra-tko. On i Wandra su bili savršeni par, ratni heroj i pripadnica
obitelji Butler. Tako je bilo prije negoli se sve promijenilo, prije bolesti,
prije Abulurdovog rođenja.
U ponovnim bljeskovima sjećanja…eksplozija kemijskih
podataka u njegovom mozgu, oslobođenih u njegovim posljednjim
trenutcima prije smrti?… Ponovo je vidio Porceov uspješan bijeg pred
Cymehima. Quentin se čvrsto uhvatio za tu iskricu radosti, znajući da je
na samom svom kraju postigao nešto dobro.
No tmina i zaborav su ga gušili. Unutrašnji očaj je to samo
pogoršao, kao da iznova proživljava one grozne, beskonačne sate
obrane Ixa, boreći se protiv ratnih robota u najdubljim kanalima špilja.
Jedna eksplozija je srušila strop i stijene oko njega tako da bio je živ
zakopan, ostavljen umrijeti poput sedmorice njegovih drugova. No na
kraju se kamenje pomaknulo, a Quentin ga je gurao i rovao sve dok si
konačno nije raščistio malo prostora za disanje. Vikao je i kopao
rukama, sve dok mu glas nije prepukao, a prsti se raskrvarili. I onda
konačno, konačno, kopao je prema gore i izvukao se na svježi zrak i na
slabu svjetlost… i oni zapanjeni povici suboraca koji više uopće nisu
očekivali da će ga zateći živog.
Sada je takva okrutna tmina bila posvuda oko njega i u njemu.
Vikao je, krik za krikom, ali to mu nije pomagalo, niti je odagnalo
tamu…
Nakon nekog vremena bol se promijenila i postao je posve
dezorijentiran. Nije mogao otvoriti oči. Nije čuo nikakve zvukove.
Činilo mu se da su mu sva osjetila bila oduzeta. Boravio je u nekakvom
limbu. To nije odgovaralo opisima smrti niti odlaska na nebo kakve je
čitao u religijskim traktatima i zapisima. No, opet, kako bi itko od tih
proroka mogao sigurno znati takve stvari?
Nije mogao osjetiti niti jedan dio svoga tijela, nije mogao vidjeti
sjaj stvarne svjetlosti, mada su povremeni bljeskovi preostalih neurona
nakratko sinuli u tami njegovog nesvjesnog neba.
Najednom je uslijedio nagli trzaj i činilo mu se da se okreće u
bestežinskom stanju, da pluta… pada. Vraćali su mu se iskrivljeni
zvukovi i odzvanjali oko njega u tako silnoj buci kakvu nikada ranije
nije čuo. Želio je rukama prekriti uši, ali nije mogao pronaći ruke. Nije
se mogao pomaknuti.
Tada je začuo gromovit ženski glas, kao da govori kakva božica.
- Mislim da je to dio toga, moja ljubavi. On bi sada morao biti pri
svijesti.
Quentin je pokušavao postavljati pitanja, zahtijevati odgovore,
vrištati upomoć… ali nije mogao ispustiti nikakav zvuk. Mentalno je
vikao, vikao je toliko glasno koliko je to uopće mogao zamisliti, ali nije
mogao pronaći ni svoje glasnice niti svoja pluća. Pokušavao je duboko
udahnuti, ali nije osjećao ni kucanje srca niti disanje. Da, uistinu mora
da je mrtav ili gotovo mrtav.
- Nastavi s ugradnjom preostalih komponenata, Dante, - rekao je
neki grub muški glas.
- Još će malo potrajati dok ne budemo mogli komunicirati s
njim, - rekao je drugi muški glas. Je li to glas onoga kojeg zovu Dante?
Poznato mi je to ime!
Quentin je bio radoznao, zbunjen, prestrašen. Nije imao načina
kojim bi mjerio koliko je vremena proteklo, samo je s vremena na
vrijeme osjetio neke posve nerazumljive zvukove, neke zloslutne riječi.
Napokon mu se, uz pucketanje statičkog elektriciteta i
zasljepljuju-ću svjetlost, vratio vid. Vid je postajao sve oštriji, sve dok
Quentin nije ispred sebe ugledao grozne prikaze. Cymehi!
- Sada bi te on trebao vidjeti, Agamemnone.
Agamemnon! Titan general!
Oko sebe je vidio malene hodalice koje nisu bile dizajnirane za
borbu ili za zastrašivanje, ali su ipak izgledale monstruozno. Posude s
mozgom bile su postavljene u zaštitne kaveze ispod kontrolnog sustava
hodalica.
Quentin i Cymehi su bili u nekoj vrsti sobe… nisu bili vani pod
otvorenim nebom kakvog se sjećao s Wallacha IX. Kamo su ga to
odveli? U području koje je pokrivalo njegovo vidno polje jedan je
cymeh i dalje nešto radio, podižući tanke, oštre ruke od kojih je svaka
završavala nekim čudnim kirurškim instrumentom. Quentin je
pokušavao opsovati i pobjeći, no bio je jednako neučinkovit i
nepokretan kao i prije.
- A ovo bi trebalo uspostaviti kontakt sa svim osjetilnim
završecima koji su ostali nedirnuti.
- Uključivši i receptore za bol?
- Naravno.
Quentin je zaurlao. Nikada nije osjetio takvu agoniju. Ovo je
bilo još gore od onog mraka u kojem se gušio. Sada se probadajuća bol
probila do dna duše kao da su mu sa svakog centimetra tijela gulili kožu
usijanim tupim noževima. Preglasan krik se širio zrakom i Quen-tin se
pitao je li to on na neki način proizveo taj zvuk.
- Ugasi izlaz glasa, - rekao je grubi muški glas. - Ne moram još
slušati tu dernjavu. - Agamemnon.
Stroj sa ženskim glasom zašao je u Quentinovo vidno polje,
krećući se glatko i bez ikakvih poteškoća, kao da čini zavodničke
pokrete, ali izgledao je poput opakog pauka. - To je samo neurološki
izazvana bol, igračko moja. Nije stvarna. Naviknut ćeš se na to i onda će
ti to biti samo mentalno uzbuđenje.
Quentin se osjećao kao da su mu u mozgu eksplodirale atomske
bojeve glave. Pokušavao je oblikovati riječi, ali njegov glas je odbio
poslušnost.
- Možda još ne znaš gdje si, - rekao je onaj ženski cymeh. - Ja
sam Titanka Junona. Čuo si za mene.
Quentin se stresao od straha, ali nije odgovorio. Prije mnogo
godina pokušavao je osloboditi porobljene stanovnike Bela Tegeusea,
no oni su se obrušili na njega i pokušali izručiti svog zarobljenika
Junoni. Oni nisu željeli biti oslobođeni, željeli su samo zaslužiti
“nagradu” da budu pretvoreni u neocymehe. Sjećao se kako je njezin
sintetiziran glas zvučao kao struganje metala po staklu.
- Uzeli smo te kao uzorak i donijeli sa sobom na Hessru, jednu
od naših baza u kojima djelujemo. Gradimo nova uporišta na
napuštenim sinkroniziranim svjetovima kao što je Wallach IX gdje smo
pronašli tebe, milo moje. Ali zasad je naše glavno uporište ovdje, gdje
su nekada živjeli kogitori Kule od slonovače. - Glas joj je melodično
zatreperio, nešto što je možda bio smijeh. - Već smo obavili onaj najteži
dio. Odrezali smo i odbacili polomljene kosti i meso tvojeg tijela,
ostavivši tvoj krasni mozak netaknutim.
Quentinu je bio potreban jedan dug trenutak da bi shvatio gdje
je… i što je. Odgovor je bio očit, ali on je sebe prisilio na poricanje, dok
je onaj tiši muški cymeh… Dante?… prilagodavao njegove optičke
senzore.
- Koristeći se neuronskim vlaknima, sam ćeš naučiti baratati sa
svim tim, vremenom i ovisno o tvom izboru mehaničkih tijela. Ali ti bi
sada vjerojatno želio po posljednji puta vidjeti ovo.
Quentin je na stolu prepoznao krvavo, mlitavo tijelo koje je
ranije bilo njegovo vlastito. Bilo je izubijano, puno modrica, rastrgano…
pokazivalo je kako se bio žestoko borio do posljednjeg trenutka. Tijelo
je tu ležalo kao kakva prazna odjeća napravljena od mesa, kao kakva
potrgana i odbačena marioneta. Tjeme glave bilo je odsječeno.
- Uskoro ćeš postati jedan od nas, - rekla je Junona. – Mnogi od
naših podanika to smatraju najvećom nagradom. Tvoja vojnička
stručnost bit će nam od velike koristi… primero Quentine Butleru.
Mada mu senzori glasa nisu bili spojeni, Quentin je zaurlao od
očaja.
Uspješna kreativna energija podrazumijeva i postojanje
kontroliranog ludila. U to sam uvjeren.
- ERAZMUS, Nepostojanost organskih oblika
Nakon što je cijeli dan uvježbavao svog vjernog štićenika,
Erazmus je stajao sam u Koridoru ogledala na glavnom katu svoje kuće.
Premda je bio ulovljen u ovoj stupici na Corrinu, s dubokim sumnjama
u sudbinu Omniusa i svih misaonih strojeva, još su ga uvijek uvelike
zanimala ezoterična pitanja.
S velikom pozornošću je promatrao odraze na svojem licu od
tekućeg metala, gledajući kako ono može oponašati različite ljudske
izraze lica. Radost, tuga, bijes, iznenađenje i još mnoga. Gilbertus ga je
umnogome usmjeravao dok je robot prolazio kroz cijeli taj repertoar.
Posebno mu se sviđalo kada je pravio zastrašujuće izraze kojima je
trebao izazivati strah, tu emociju koja potječe od ljudske vlastite slabosti
i smrtnosti.
Kada bi samo mogao bolje razumjeti one suptilne načine na koje
su ljudi bili superiorni, tada bi mogao u svoje tijelo inkorporirati sve one
najbolje sastojke ljudi i strojeva, što bi zatim postalo uzorkom za
naprednije serije misaonih strojeva.
Prema jednom scenariju, njega bi se moglo tretirati kao nekog
boga. To je bila zanimljiva mogućnost, no nakon svih njegovih
proučavanja nije ga posebno privlačila. Nije imao nekog velikog
strpljenja niti empatije prema iracionalnosti religije. Erazmus je tražio
samo osobnu moć kako bi kompletirao svoje fascinantne pokuse koje je
provodio na hrethgirima. Taj neovisni robot uopće nije namjeravao u
dogledno vrijeme prekinuti postojanje sebe kao stroja, niti je zamišljao
kako bi mogao biti izbačen iz uporabe i zamijenjen nekim boljim
modelom. Nastavit će raditi na vlastitom poboljšanju, a to bi ga moglo
odvesti u smjeru kojeg sada nije mogao predvidjeti. Evoluirat će. Kako
to zvuči organički. Kako to zvuči ljudski.
Stojeći pred ogledalom robot je isprobavao još neke izraze lica,
posebno uživajući u onima gdje je izgledao kao neki divlji monstrum
precrtan iz kakve stare knjige u kojoj se opisuju imaginarni demoni.
Mada je to smatrao jednim od svojih najboljih, svi izrazi lica su mu bili
previše jednostavni. Njegovo lice od tekućeg metala nije bilo pogodno
za pokazivanje suptilnih, sofisticiranih emocija.
Onda mu je nešto palo na pamet. Možda bi mogao svoje
biološke ekspertize dati Rekuru Vanu pa da ovaj smisli neko
poboljšanje, sada kad su svi eksperimenti s udovima reptila propali. To
bi za tog Tlu-lakšanina bez udova bio zanimljiv posao.
Dok se kretao svojom ukrašenom kućom prema vanjskim
zgradama, posvuda oko njega su lebdjele radoznale stražar-oči, poput
silno zainteresiranih promatrača. Robotovu pozornost je sada privuklo
djelo holo-arta i glazba… treperavi poput tekućeg metala, stilizirano
prikazani ratni brodovi strojeva u simuliranoj svemirskoj bitci. U
pozadini se čula “Metalna simfonija” Claudea Jozzinvja, jedno od
najvećih djela sintetizirane klasične glazbe koju u potpunosti izvode
samo strojevi. Erazmus je s velikim zadovoljstvom promatrao kako
simulirani brodovi, projicirani kroz leće postavljene u razne sobe
njegove kuće, plešu posvuda oko njega, pogotke njihovog oružja dok
uništavaju neprijateljske brodove i planete. Kada bi barem pravi rat bio
ovako jednostavan.
Omnius je nastavio gledati ono svoje loše umjetničko djelo, koje
je oponašalo Erazmusove napore ili rad onih majstora iz ljudske
povijesti. Sveum, za sada, nije shvatio pojam suptilnog nijansiranja.
Možda nekad ranije ni Erazmus to nije mogao, prije negoli mu je Se-
rena Butler pomogla naučiti što je to suptilnost.
Mentalnom zapovijedi, robot je zatvorio ovu svoju kulturnu
izložbu i onda otišao u veliku središnju prostoriju susjednog
laboratorijskog kompleksa gdje je onaj torzo s Tlulaxa bio, kao i uvijek,
povezan s cijevima koje su ga održavale na životu.
Robot se začudio kad je pokraj tog stupa od čovjeka spazio
malenog tamnoputog Yoreka Thurra. - Što ti radiš ovdje?
Yorek je ljutito odgovorio. - Nisam znao da moram tražiti
dopuštenje za ulazak u laboratorij. Nikada prije mi nitko nije priječio
ulazak.
Čak i nakon dvadeset godina, Thurr je još uvijek najradije nosio
elegantnu odjeću koju si je odabrao kad je još bio despotski vladar
Wallacha IX. Nije se volio toliko sirovo šepuriti kao što je to činio
Erazmus, no ipak je odabirao fine tkanine, žarke boje i impresivne sitne
dodatke. Nosio je remen ukrašen dragim kamenjem, na ćelavom
tjemenu imao je zlatni obruč, a o boku dugačak ceremonijalni.bodež
kojim je poubijao mnoge bespomoćne ljude, kad god bi ga netko
oneraspoložio. Ovdje na Corrinu je još uvijek bilo na milijune
zarobljenih ljudi među kojima je mogao birati.
- Mislili smo da ćeš biti zauzet u svojim sobama za kirurške
eksperimente, - rekao je Rekur Van podrugljivim tonom. – Komadajući
kakvog živog čovjeka ili rekonstruirajući mu tijelo. - Kao da je uboden
žalcem, Tlulakšanin je smrknuto pogledao prema Četiri Noge i Četiri
Ruke, koji je hodao u pokrajnjim odajama promatrajući opremu za
dugoročna istraživanja.
- Zar je moje ponašanje tako predvidivo? - upitao je Erazmus.
Tada je spazio kako je Thurr uspješno izbjegao početno pitanje. – Nisi
mi odgovorio. Što radiš u ovom odjelu s laboratorijima?
Čovjek se pomirljivo osmjehnuo. - Želim otići s Corrina baš
koliko i ti to želiš. Želim uništiti Ligu i oduzeti im ovo što će naizgled
biti njihova pobjeda. Prije mnogo godina bili smo prilično uspješni s
našom epidemijom izazvanom retrovirusom, a i nedavno su se naši
mehanički žderači probili kroz barikadu. Do sada su se već sigurno
probili na neke od svjetova gdje žive ljudi. - Protrljao je ruke. - Rekur
Van i ja jedva čekamo započeti s nečim novim.
-To i ja jedva čekam, gospodo. Da, zato sam i došao. - Erazmus
se zagrijao za stvar. Thurr bi tu vrlo lako mogao biti od pomoći, premda
mu još od onog tretmana za produženje života um baš i nije bio posve
stabilan.
- Imaš li već neku ideju? - Rekur Van je od silnog očekivanja
počeo sliniti, a nije si mogao obrisati usta.
- Imam mnoge zamisli, - rekao je robot, sasvim fino oponašajući
ponos. Ljudska mu je nestrpljivost bila vrlo zanimljiva i pitao se imali
to neke neposredne veze s konačnošću njihova života, s nekim
urođenim znanjem o tome da moraju sve postići u vremenu koje im stoji
na raspolaganju.
- Pogledajte ovo. - Erazmus im je pokazao različite izraze lica,
mršteći se i razvlačeći umjetna usta puna oštrih metalnih zuba.
Tlulakšanin je izgledao posve zbunjen time što je ugledao, dok
je Thurr samo izgledao kao da mu to samo ide na živce.
Napokon im je Erazmus objasnio. - Zaključio sam kako su ti
izrazi lica, zapravo kako je cjelokupan moj izraz nezadovoljavajući.
Vjerujete li da biste mogli stvoriti proces gibanja tekućeg metala koji bi
djelovao malo više živo? Želio bih da me se može zamijeniti s izgledom
nekog od ljudi, da mogu, kad god to poželim, izgledati kao da sam jedan
od njih. Tako ih onda mogu promatrati, a ne biti zamijećen.
- Mhmmmm, - rekao je bivši trgovac robljem. - Sada bi se on
počešao po glavi, samo da je imao ruke s kojima bi to mogao učiniti.
Erazmus je učinio svjesni napor da ne odbrojava dane ovog čekanja
kako bi to učinili nestrpljivi ljudi. - Ja bih to morao moći učiniti. Da,
moglo bi mi biti zabavno tako provoditi dane. Yorek Thurr me može
opskrbiti genetičkim materijalom za eksperimentiranje… - Nasmiješio se
- Njemu su dostupni mnogi izvori.
Najsmrtonosniji od svih otrova ne mogu se analizirati u
laboratorijima, jer se nalaze u umu.
- RAQUELLA BERTO-ANIRUL, Biologija duše
Prošlo je gotovo dvadeset godina otkad je Omniusova kuga
harala svjetovima Lige, ostavivši stanovništvo u ruševinama, a ugasila
se kad su oni koji su jedva preživjeli razvili imunitet i zaštitili se
začinom melangeom. Ipak, s vremena na vrijeme neki zaostali džepovi
zaraženi retrovirusom su se ponovo otvarali zahtijevajući nagle i
izvanredne mjere kako bi se spriječilo ponovno jačanje i širenje.
Nakon desetljeća prilagodavanja bogatom, kemijom ispunjenom
okolišu, punom gljivica, lišajeva i svakakvog bilja, iz prašuma i kanjona
Rossaka pojavio se novi soj… mutirani supervirus kuge koji je uvelike
nadmašio smrtonosnost čak i onog najboljeg genetičkog proizvoda
Rekura Vana.
Bili su pozvani liječnički timovi Lige, podijeljena sredstva
dekontaminacije i oni lijekovi kojih je već ponestalo. Stručnjaci su se i
dalje suočavali s velikim rizikom kako bi iskorijenili svaku mogućnost
neke nove manifestacije te Omniusove pošasti.
Otkad su prije mnogo godina jedva umakli onoj antitehnološki
raspoloženoj rulji na Parmentieru-i onda, nakon Velikog čišćenja,
ponovno uspostavivši vezu s Vorianom Atreidom, Raquella Berto-Ani-
rul i njezin kolega dr. Mohandas Suk putovali su diljem Lige, neumorno
obilazeći žarišta. Za HuMed - Humanitarnu medicinsku komisiju - je
ovaj par liječnika, koji su putovali darovanim im medicinskim brodom
Oporavak, služio kao ona najelementarnija pomoć. U svojim naporima
oko liječenja žrtava kuge obišli su više od trideset planeta. Nitko nije
bolje od njih poznavao različite oblike te pošasti.
Nakon prvih primljenih izvješća, HuMed je Raquellu i dr. Suka
poslao da se suoče s onim što se pročulo kao Rossak epidemija.
Ako se izuzme proizvodnja i distribucija lijekova, Rossak se
uvijek držao po strani. Čarobnice su bile okrenute same sebi, zabavljene
samo vlastitim radom i uvjerene kako su superiorne većini ljudi. Odmah
prepoznavši opasnost u kojoj se nalaze, Ticija Cenva je uspostavila
drakonski strogu karantenu, odbivši dopustiti odlazak čak i brodovima
tvrtke VenKee koji su prevozili farmaceutske proizvode. Rossak je bio
potpuno odsječen od ostatka Lige.
- To će karantenu učiniti učinkovitijom, - rekao je Mohandas,
brzo prešavši dlanom po Raquellinoj ruci. - Tako je pametnije.
-Ali to tim ljudima tamo neće pomoći - istaknula je Raquella.
- Vrhovna čarobnica je izdala stroge naredbe o tome kako će
svatko tko se spusti na površinu planeta morati tamo i ostati, sve dok
epidemija ne bude službeno proglašena završenom.
- To je rizik kakvog smo već i ranije prihvaćali. - Njihov je brod
zauzeo svoje mjesto kružeći na stazi oko planeta gdje bi se moglo
dogoditi da zadugo i ostane.
- Ti bi s laboratorijima trebao ostati ovdje gore, - rekla mu je.
- Nastavi raditi na testovima uzoraka koje ću ti slati. Ja mogu, s
nekimod volontera HuMeda, otići dolje i obavljati naše liječenje. Ništa
što su oni do sada razvili nije se pokazalo pravim lijekom, ali možda će
se vremenom i upornim liječenjem razjasniti ta tajanstvena komponenta
X u krvi žrtava pa se pacijentu omogući vrijeme u kojem će se othrvati
infekciji jetra i ostati živ.
Osim što su bili ljubavnici, nakon tolikih godina zajedničkog
rada, nju i dr. Suka je vezala i jaka zajednička veza nastala u poslu. Na
brodu je dr. Suk mogao proučavati taj novi Omniusov retrovirus i
obavljati svoj posao bez da ga netko prekida i bez straha od zaraze. No,
za sada, sve su indikacije ukazivale na to da je ova mutacija s Rossaka
daleko, daleko gora od one izvorne kuge.
Raquella je bila više naklonjena pomaganju ljudima koje je
zaraza zahvatila. Ona i njezina asistentica Nortie Vandego su se šatlom
spustile dolje u.gradove na stijenama iznad kanjonskih dolina gdje je
život bio moguć. Vandego je bila mlada žena čokoladno smeđe kože i
blagog glasa; prošle godine je diplomirala kao najbolja u klasi i otad je
volontirala na ovoj opasnoj dužnosti.
Stigavši u prostorije na tlu, i same su prošle kroz cijeli sustav
testova prije nego im je bilo dopušteno započeti s radom. Nakon svog
dugog i lošeg iskustva, Raquella je znala poduzeti dostatne mjere
opreza, zaštititi njihovu sluzokožu, prekriti oči, usta i nos i svaku
ogrebotinu kao i uzeti profilaktičke doze začina.
- Sve to nam je omogućila tvrtka VenKee, - rekao je jedan od
liječnika koji ih je dočekao. - Te pošiljke s Kolhara stižu nam svakih
nekoliko dana. Norma Cenva nam to nikada ne naplaćuje.
Primajući dozu začina koja joj je bila namijenjena, Raquella je
uputila zahvalni osmijeh. - Sad radije krenimo u grad na stijeni kako bih
se upoznala s razmjerima ovog problema.
Ona i Vandego su se, svaka noseći dugački zapečaćen omot s
dijagnostičkom opremom, zaputile gustim šumskim područjem. Na
rukama su imale pričvršćene ambleme na kojima je bio prikazan
grimizni križ na zelenoj podlozi, simbol HuMeda. Visoko iznad njih, u
stazi, Mohandas Suk će čekati na povratak šatla koji će mu donijeti
uzorke zaraženih tkiva koje će on tada moći uzgajati i uspoređivati s
antitijelima dobivenim od onih koji su se oporavili od oboljenja ranim
oblikom virusa kuge.
Zrak je bio ispunjen čudnim oštrim mirisima. Ljudi su se kretali
unutar niša i stajali na otvorima u špiljski grad. Tuneli su izgledali kao
da su ih kroz stijenu prokopale gladne larve.
Raquella je začula zujanje neke svijetlozelene bube kad je ova
sletjela s purpurnog lišća, preletjela nisko iznad polimeriziranog lišća i
krošnji, a onda se, uhvativši svojim tvrdim oklopljenim krilima uz-gon
vjetra, uzdigla visoko iznad stabala. Nakon posljednjeg tropskog
pljuska, zrak je još uvijek bio oštar i vlažan. Ovo mjesto je obilovalo
biološkim pogodnostima, jer je truljenjem stvaralo plodno tlo. To je bilo
savršeno tlo za razmnožavanje uzročnika bolesti kao i onoga od čega su
se mogli raditi lijekovi.
Premda je njihov dolazak, zajedno s ostalim članovima HuMeda,
bio očekivan, nitko iz naselja u stijeni nije došao dočekati ih. - Mislila
sam da će i nas i robu koju donosimo dočekati dobrodošlicom, - rekla je
Vandego. - Prema izvješćima koja smo primili, oni ovdje žive posve
izolirani i masovno umiru.
Raquella je zaškiljila gledajući u jako dnevno svjetlo. -
Čarobnice baš i nemaju puno iskustva u traženju… ili prihvaćanju… tuđe
pomoći. Ali ovo je jedan od izazova na kojeg one ne mogu utjecati
svojom mentalnom snagom, osim ako nisu u stanju tako kontrolirati
svoje tijelo da to rade stanicu po stanicu.
Raquella je sa svojom mršavom asistenticom žurno koračala
prema špiljama. Kad su došle do najvišeg nivoa otvora u stijenama,
stalno se držeći postojećih staza i mostova, raspitale su se gdje je
područje bolnice. Činilo se kako su svaki tunel i svaka prostorija
napravljeni kao da pripadaju bolnici. Više od pola stanovništva je već
bilo zaraženo, ali simptomi te nove Rossak epidemije bili su različiti pa
ih je bilo teško predvidjeti ili liječiti. Činilo se da je postotak smrtnosti
značajno viši od onih četrdeset i tri posto koliko je iznosio kod izvornog
oblika te Omniusove pošasti.
Žene iz HuMeda ušle su u lift koji ih je spuštao duž kanala uz
vanjski rub litice; to poniranje je bilo dovoljno brzo da se Raquelli
okrene želudac, kao da je i lift nestrpljivo čekao da one počnu raditi.
Čim su izašle iz lifta, usred goleme prostorije visokog stropa, dočekala
ih je neka mala i ljepuškasta žena u dugoj crnoj halji bez kapuljače.
Iznad njih su se još uzdizali katovi, tračnice i balkoni.
Žene, poput kipova u crnim odorama, žurile su hodnicima,
ulazile u sobe i izlazile.
- Hvala vam što nam pomažete ovdje na Rossaku. Ja sam Karee
Marques. - Mlada žena je imala svijetlu kosu do ramena, visoko
postavljene kosti lica i smaragdno zelene oči.
- Jedva čekamo da počnemo raditi, - rekla je Raquella.
Vandego je promatrala oko sebe svu tu tmurnu crnu odjeću. –
Mi slila sam da se čarobnice tradicionalno odijevaju u bijelo.
Karee se namrštila. Koža na njenom licu bila je prozirna i
pokazivala je samo malo mesa. - Crno odijevamo kad smo u žalosti.
Sada se čini da tu boju nećemo prestati nositi, ako se ta umiranja ovako
nastave.
Mlada čarobnica ih je provela kroz središnji hodnik, prolazeći
pokraj soba prepunih pacijenata koji su ležali na improviziranim
krevetima. Činilo se da je cijelo ovo mjesto čisto i dobro vođeno, sa
ženama odjevenim u crno koje su brinule o pacijentima, ali Raquella je
nepogrešivo osjetila onaj kiseli zadah bolesti i trulog mesa. Kod ovog
devastirajućeg oblika te bolesti ožiljci su postupno prekrivali kožu
cijelog tijela, razarajući membrane stanice kože, sloj po sloj.
Najveća je špilja bila ispunjena stotinama, možda i tisućama,
pacijenata u raznim stadijima bolesti i Raquella je samo zurila, osupnuta
veličinom posla koji se tu treba obaviti. Prisjetila se Parmentiera i kako
se Bolnica za neizlječive bolesti bila borila da bi stala na kraj prvim
znakovima epidemije. No to je bilo kao da si uzela krpu ne bi li njome
obrisala plimu.
Vandego je teškom mukom progutala. - Zar ih je toliko? Gdje
započeti?
Pokraj nje je stajala mlada čarobnica i gledala, a oči su joj bile
vlažne od frustracije i muke. - Kod ovakvog zadatka nema mjesta gdje
je početak… i nema kraja.
Tjednima je Raquella teško radila provodeći duge sate s
pacijentima, olakšavajući im vruće boli hladnim plinom melangea koji
je djelovao kroz pore. Taj tretman su zajednički razvili ona i Mohandas.
Kad je prije mnogo godina epidemiji došao kraj, nadala se kako joj to
više nikada neće trebati…
Vrhovna čarobnica i dalje se držala po strani, rijetko kada se
trudeći posjetiti ih ili zahvaliti im. Ticija Cenva je bila tajanstvena,
teško shvatljiva osoba koja je djelovala kao da plovi zrakom. Jednom,
kad su im se pogledi susreli na kakvih tridesetak metara udaljenosti,
Raquelli se učinilo da je nazrela neprijateljstvo ili neki čudan strah na
licu te žene koja je zatim požurila dalje.
Te žene na Rossaku su uvijek bile same sebi dostatne,
demonstrirale su svoje mentalne sposobnosti i bile spremne proglasiti
svoju superiornost nad drugima. Raquella je pomislila kako možda
vrhovna čarobnica ne želi priznati kako je nesposobna zaštititi svoje
vlastite ljude.
Tijekom zajedničkog obroka za sve dragovoljne medicinske
radnike, Raquella je pitala Kareeju o Ticiji. Mlada žena joj je tihim
glasom odgovorila: - Ticija ne vjeruje drugima, pogotovo ne
strankinjama kao što ste vi. Ona se više od samog virusa boji toga da će
čarobnice ostaviti dojam slabosti. A osim toga… na Rossaku ima stvari
koje bismo radije držale podalje od radoznalih očiju.
Prije negoli je zatražila hitnu pomoć od HuMeda, Ticija Cenva i
njezine čarobnice su se cijeli tjedan borile protiv kuge, koristeći se
vlastitim misaonim i genetskim sposobnostima. Čak su se i priklonile
prirodnim travama i ljekarijama koje su im osigurali farmaceutski
istraživači tvrtke VenKee koji su također bili ostavljeni na planetu
tijekom karantene. Ali niti jedan od tih pokušaja nije bio uspješan.
Glavni štab VenKee na Kolharu im je slao goleme količine
melangea u nadi da će začini spriječiti izbijanje zaraze diljem Lige. Dok
je Mohandas Suk marljivo i uporno radio u svojem orbitalnom
laboratoriju smještenom na Oporavku, Raquella mu je redovito slala
uzorke zajedno s osobnim porukama, često mu govoreći koliko joj
nedostaje. On joj je povremeno slao izvješća, sumirajući varijacije koje
je opazio na mutiranom virusu s Rossaka i teškoće zbog otpornosti koju
je taj virus pokazivao prema onom jedva učinkovitom tretmanu kojim
su se koristili prošlog puta…
Raquella je postala poznata po svojem ljubaznom ophođenju s
pacijentima, po tome kako im olakšava boli i kako se prema svakom od
njih odnosi kao prema važnom pojedincu. Ona je to naučila još davno, u
Bolnici za neizlječive bolesti. Ovdje su pacijenti češće umirali nego
ostajali živi. Takva je bila priroda ove nove epidemije. Spustila je
pogled na neku stariju, poštovanu čarobnicu koja je udahnula zadnji dah
i onda utonula u mir. Bio je to spokojan kraj, toliko drukčiji od onih
grčeva i psihičkog užasa kod nekih od žrtava koje su prije gubljenja
svijesti iskusile težak delirij.
- Ako je to najbolje što možete učiniti, onda to nije dovoljno. -
Ticija Cenva je stajala neposredno uz nju, a na licu joj se vidjela
frustriranost i ljutnja; tragovi suza su već davno usahnuli na njezinim
obrazima.
- Žao mi je. - odgovorila je Raquella, ne znajući što bi drugo
mogla reći. - Pronaći ćemo neki bolji tretman.
- Bilo bi bolje da to učinite čim prije. - Ticija je pogledom prešla
preko pretrpane prostorije kao da je do cijele te epidemije došlo
Raquellinom krivicom. Lice joj je otvrdnulo i po koščatim crtama pod
sjećalo na gavrana.
- Došla sam pomoći, a ne dokazivati neku svoju superiornost. -
Raquella se ispričala i brzo otišla na drugi odjel, gdje je nastavila s
radom.
Sjećanja su naše najjače oružje, a ona pogrešna bodu dublje
od svih.
- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari
Bio je zatvorenik bez tijela, ulovljen u limbu. Jedini predah u toj
monotoniji polupostojanja dolazio je od naglih napada boli, slika ili
zvukova kad su se drugi Cymehi udostojali spojiti njegove niti za
mišljenje s njegovim senzorima.
Ponekad je Quentin mogao oko sebe vidjeti stvarni užas, a drugi
puta bi se, u svojoj kupki od čistog elektrolita, našao kako besciljno luta
s uspomenama i sablastima u moru želja.
Pitao se je li Wandrin život bio nalik ovako nečemu, ulovljen u
zamku i odvojen od ostatka, nesposoban reagirati i komunicirati s
okruženjem. Živ zakopan, onako kako je on to bio na Ixu. Ako je
njezino iskustvo bilo imalo nalik ovome, onda mu je žao što joj još
odavno nije učinio uslugu i život joj na miran način priveo kraju.
Nije bilo načina da procijeni protok vremena, no činilo mu se da
je već prošla vječnost. Titan Junona je nastavljala govoriti, istovremeno
ga ismjehujući i tješeći, vodeći ga kroz ono što je ona nazivala “tipičnim
prilagođavanjem”. Naposljetku je ipak naučio blokirati najgore
fantomske boli prouzročene podražajem živaca. Ipak, mada se još
uvijek osjećao kao da mu se ruke, noge i grudi kupaju u rastopljenoj
lavi, on zapravo nije imao tijelo koje bi moglo osjećati patnju. Svi su
podražaji bili umišljeni… sve dok Agamemnon nije primijenio izravno
induciranje koje je slalo valove agonije kroz svaku vijugu Quen-tinovog
bespomoćnog, od tijela odvojenog mozga.
- Kad se konačno prestaneš boriti protiv onoga što jesi, - rekla
mu je Junona - kad konačno prihvatiš da si cymeh i dio novog carstva,
onda ću ti moći pokazati druge mogućnosti. Jednako ovako kako sada
osjećaš bol, imaš i centre za užitke… i vjeruj mi, oni zaista mogu biti
izvor uživanja. Na primjer, sjećam se svog ljudskog obličja i uživanja u
seksu… zapravo sam prilično često uživala u tome, prije nego je
nastupilo vrijeme Titana… ali Agamemnon i ja smo otkrili mnoge
tehnike koje su neusporedivo superiornije. Jedva čekam da ti ih
pokažem, milo moje malo.
Čudni sekundarni neosi, koji su nekada brinuli o kogitorima u
Kuli od slonovače, sada su se tromo vukli u svojim hodalicama,
prebijeni i obeshrabreni. Oni su se prilagodili svojoj novoj situaciji, ali
Quentin se zakleo da se on nikada neće predati. Ništa nije želio više
nego da može poubijati sve te Cymehe oko sebe, čak i kada bi to vodilo
u njegovu vlastitu smrt. Više mu nije bilo stalo do života.
- Dobro jutro, milo moje malo, - zagrmjele su mu Junonine riječi
u mozgu. - Opet sam se došla poigrat s tobom.
- Igraj se sama sa sobom, - odgovorio joj je. - Mogu ti ponuditi
mnoštvo prijedloga, ali svi su anatomski neizvedivi, jer više nemaš
organsko tijelo.
Junoni je ovo bilo zabavno. - Oh, ali sada smo slobodni i od
tjelesnih nedostataka i slabosti. Ograničeni smo samo svojom
maštovitoš-ću pa zapravo ništa nije “anatomski neizvedivo”. Želiš li
iskušati nešto neobično i ugodno?
-Ne.
- Oh, vjeruj mi, nikada to ne bi mogao izvesti u onom svom
starom mesu, ali jamčim ti da će ti se sviđati.
Pokušao je odbiti, ali Junonine su se ruke podigle prema njemu i
nešto je petljala oko inputa za niti koje su povezivale mozak. Odjednom
je Quentina oblio kovitlac egzotičnih užitaka koji su mu oduzimali dah.
Nije mogao ni uzdahnuti niti zastenjati, nije joj čak mogao ni reći neka
prestane.
- Najbolji seks je ionako većinom u mislima, - rekla je Junona. –
A ti si sada samo misao… i moj. Ponovo mu je pustila jedan udar, a
lavina ekstaze bila je čak teže podnošljiva od boli koju su mu zadavali u
onoj ranijoj fazi kažnjavanja.
Quentin se sad čvrsto prihvatio sjećanja na Wandru. Kad su se
zaljubili, bila je tako puna života i tako prekrasna i premda je to bilo
prije nekoliko desetljeća držao se tih sjećanja kao prekrasnih niti vrpce
nekog dara koji nema cijene. Nije osjećao želju ni za kakvim oblikom
seksualne veze s ovom zlom ženom Titanom, čak niti ako se sve to
događa samo u njegovom mozgu. To je vrijeđalo njegov osjećaj časti i
postidjelo gaje.
Junona je osjetila njegovu reakciju. - Ako želiš, mogu to izvesti
još bolje, - rekla je. Odjednom je, s uvjerljivim osjećajem buđenja
ponovo vidio svoje tijelo okruženo stvarima uzetim izravno iz njegove
prošlosti. - Mogu ti pomiješati uspomene, milo moje malo, probuditi
misli spremljene u tvojem mozgu.
Kad mu je obnovljen val orgazma zapljusnuo samo središte
mozga, on nije zamišljao ništa osim Wandre, mlade, zdrave i vitalne,
toliko različite od one smrznute lutke koju je gledao u Gradu
Introspekcije tijekom posljednjih trideset i osam godina.
Već samo to što ju je sada vidio pred sobom onakvu kakva je
bila, pružilo mu je veći užitak nego sve one erupcije stimulansa koje je
Junona tako zaigrano i sadistički puštala u njegov mozak. Sada je Quen-
tin sa žudnjom posezao za Wandrom… a Junona mu je zlonamjerno
uskratila sve osjećaje i slike, ostavivši ga ponovo povezanog samo s
mračnim limbom. U studenoj prostoriji nije mogao nazrijeti ni Cymeh
hodalicu.
Samo je dopirao .njezin glas, gromoglasan, a potom zavodljiv -
Znaš, Quentine Butleru, ti bi nam se zaista trebao dragovoljno
pridružiti. Zar ne vidiš kakve su prednosti kad si Cymeh? Ima mnogo
toga što možemo raditi. Sljedeći puta ću možda i sebe dodati tim
prizorima pa ćemo se zbilja fino provesti.
Quentin je nije mogao ušutkati, poslati je odande pa da ga ostavi
na miru. Bio je neodređeno vrijeme ostavljen u tišini bez priključenih
senzora, dezorijentiran više nego ikada, a bijes mu je tonuo pred
nepremostivom barijerom.
Stalno si je iznova ponavljao to što je upravo iskusio, kako je
želio opet tako biti s Wandrom. To je bila perverzna misao, no toliko
silno privlačna da ga je istovremeno i plašila i oduševljavala.
Činilo mu se da su njegove muke trajale stoljećima, ali Quentin
je znao da se ne može pouzdati u svoj osjećaj za vrijeme i realnost.
Njegova jedina čvrsta veza s realnim svijetom bila je pomisao na njegov
raniji život u armiji Džihada… i njegovo strastveno traženje načina kako
bi napao Titane, kako bi im naudio barem onoliko koliko su oni naudili
njemu.
Kao žrtva koju su odvojili od tijela, on im nije mogao pobjeći,
nije to mogao ni pokušati. Više nije bio čovjek, izgubio je tijelo i nije se
više mogao vratiti životu kakvog je prije poznavao. Nije želio vidjeti
svoju obitelj i prijatelje. Bit će bolje da povijest samo zabilježi da su ga
Cymehi ubili na Wallachu IX.
Što bi Faykan sada pomislio kad bi mogao vidjeti kako od
njegovog hrabrog oca nije ostalo drugo do mozak koji pluta u posudi?
Čak i Abulurd bi se stidio kad bi ga sada vidio… a što bi Wandra?
Usprkos tome što samo vegetira, bi li užasnuto reagirala vidjevši da joj
se muž prometnuo u Cymeha?
Quentin je sada bio uhvaćen u toj zamci na Hessri i Titani su
vršili pritisak na njegove misli i lojalnost. Usprkos svojim najvećim
naporima koje je ulagao odupirući im se, nije bio siguran koliko je bio
uspješan u čuvanju svojih tajni. Ako mu Junona isključi vanjske sen-
zore i umjesto toga kroz nervne niti ubaci lažne prizore i podražaje,
kako će ikada više moći biti siguran u sebe?
Cymehi su ga napokon postavili u malu hodalicu nalik onima
koje su neosi koristili za obavljanje poslova u tornjevima na Hessri.
Junona je podigla svoje artikulirane ruke i stavila Quentinovu posudu u
za to predviđeno mjesto u mehaničkom tijelu. Koristila se svojim
nježnim i preciznim prstima kako bi podesila kontrole i nervne niti. -
Mnogi od naših neosa drže ovaj trenutak svojim ponovnim rođenjem,
trenutak kad ponovno mogu zakoračiti u novi život.
Premda je njegov sintesajzer za glas bio posve spojen, Quentin
je odbio odgovoriti. Prisjetio se onih jadnih i zavedenih ljudi na Bela
Te-guseu koji su davno mogli biti spašeni, a umjesto toga oni su se
ustremili na svoje spasitelje, pozvali Junonu i bili voljni žrtvovati čak i
svoje drugove samo da bi im se pružila mogućnost da postanu Cymehi…
ovakvi.
Jesu li ti glupani uopće znali što rade? Kako bi netko mogao
tražiti ovakvo što? Vjerovali su kako će im to što postaju Cymehi
ponuditi neku vrst besmrtnosti… ali to nije nikakav život, samo
beskonačni pakao.
Agamemnon je, u svojem manjem tijelu za hodanje, ušao u
prostoriju. Junona je stala pokraj tog Titana generala. - Ljubavi moja,
gotovo sam završila s instaliranjem. Naš prijatelj će upravo napravit
svoje prve korake, kao novorođenče.
- Dobro. Tada ćeš sagledati cjelokupni potencijal svoje nove
situacije, Quentine Butleru, - rekao je Agamemnon.- Junona ti je do
sada pomagala, a i ja ću nastaviti biti tvoj dobročinitelj, ali zatim ćemo
zatražiti zauzvrat malo ljubaznosti.
Junona je spojila posljednje neuronske niti. - Sada si povezan s
ovom hodalicom, milo moje malo. Ovo je malo drukčije tijelo od onoga
na koje si navikao. Svoj raniji život si proveo zarobljen u jednoj
trapavoj hrpi mesa. Sada ćeš morati iznova učiti hodati, rastezati ove
mehaničke mišiće. Ali ti si pametan dječak. Sigurna sam da možeš
naučiti…
Quentin se pomaknuo naglim, nekontroliranim pokretom,
nemajući pojma kako bi vodio i usmjeravao svoje tijelo. Bauljao je na
mehaničkim nogama, klimajući se na sve strane. Udovi glomaznog
tijela nisu se pokretali onako kako je on mislio da će se pokretati.
Mozak mu je bio navikao upravljati s dvije ruke i dvije noge, ali ova
hodalica je imala oblik pauka. Slučajni impulsi prouzročili su trzanje
njegovih šiljatih nogu, iskorak ili hod u pogrešnom smjeru. Slučajno je
udario Junonu i pokrenuo se opet naprijed, ravno u Agamemnona, a
njegovi maleni uspjesi bili su posve slučajni.
Titan general je opsovao, ne od straha nego zato što ga je to
ljutilo i nerviralo. Junona se brzo i spretno pomaknula naprijed.
Artikulirane ruke su joj se ispružile i, dok je Quentin još uvijek
glavinjao u svim smjerovima, isključila one nervne niti koje su
njegovom tijelu davale motivacijsku energiju.
- Tako si me razočarao, - ukorila ga je. - Pa što si se nadao
postići?
Shvativši da mu je nehotice isključila sintesajzer glasa, ponovo
je uključila odgovarajuće kablove, a Quentin je zaurlao: - Kujo! Rasko-
madat ću te i probosti taj tvoj prokleti mozak!
- Sada je zaista dosta, - rekao je Agamemnon i Junona je
ponovno isključila sintesajzer.
Njezina se hodalica primaknula bliže njegovim optičkim nitima.
- Sada si cymeh, milo moje malo. Pripadaš nama, i što prije budeš
prihvatio tu činjenicu, to ćeš manje morati patiti.
Quentin je negdje duboko u sebi znao kako nema izgleda za
spas, za bijeg. Nikada više neće moći biti ljudsko biće, ali bilo mu je zlo
od same pomisli na to što je sada postao.
Junona je hodala uokolo, a glas joj je bio topao i koketan. - Sve
se promijenilo. Ti ne bi želio da te tvoji hrabri sinovi vide ovakvog, zar
ne? Tvoja jedina šansa je u tome da nam pomogneš uspostaviti novu
epohu, novo vrijeme Titana. Od sada pa zauvijek, moraš zaboraviti
svoju raniju obitelj.
- Sada smo mi tvoja obitelj, - rekao je Agamemnon.
Još od vremena kad je na staroj Zemlji živio Aristotel, ljudi su
tražili sve više i više znanja, smatrajući to dobrim za svoju vrstu. Ali
postoje iznimke, stvari koje čovjek nije smio naučiti nikada raditi.
- RAYNA BUTLER, Prave vizije
Bila je to njezina životna zadaća. Ravna Butler nije mogla
zamisliti drugu strast, neki drugi cilj koji bi se mogao usporediti s ovim.
Ta aktivna žena nije nikada sebi dopuštala povjerovati kako je neki
izazov prevelik. Tijekom dvadeset godina ona je svaki svoj dah bila
posvetila uništavanju svakog preostalog djelića sofisticiranih strojeva.
Kad su u Velikom čišćenju Sinkronizirani svjetovi konačno bili
pobijeđeni, Ravna i njezini fanatični sljedbenici su odlučili dovršiti taj
iscrpljujući posao unutar Lige plemića. Nije smio ostati ni komadić
stroja. Ljudska bića će sama obavljati svoj posao, sama rješavati svoje
vlastite probleme.
Još uvijek blijede kože i bez kose, hodala je na čelu sve veće
gomile koja je koračala širokim kolnicima Zimije. Visoke zgrade
uzdizale su se visoko iznad kompleksnih spomenika kao da su drsko
pokazivale pobjedu ljudi nakon stogodišnjeg Džihada. No još je uvijek
bilo mnogo toga što je trebalo učiniti.
Ravna je koračala na čelu, izgledala je mršava poput bakalara,
ali puna karizme. Za njom su nahrupili pripadnici Kulta, njezina
promrmljana odlučnost postajala je sve glasnijom što su vbili bliže
zgradi parlamenta, njezinom odredištu. Premda je predvodila sve te
ljude, Ravna je bila odjevena u običnu odjeću, bez ikakvog posebnog
znakovlja kojim bi isticala svoju moć. Za razliku od Velikog Patrijarha,
Ravna nije bila zainteresirana za moć. Bila je jednostavna i predana
svom svetom cilju. Vodila je svoje sljedbenike i njihovu strast
usredotočila na to da slijede bijelu, sjajnu viziju Serene.
Ljudi iza nje su klicali i pjevali, podižući barjake koji su bili
izvezeni ili oslikani likovima Serene i Maniona Nevinog. Ravna je dugo
vremena odbacivala te ikone i stilizirane slike, jer su joj bili mnogo
draži oni konkretniji pokazatelji njezine misije. No tada je shvatila da je
mnogim fanatični lojalnim sljedbenicima kulta Serene potrebna neka
stvar koja će im pružati utjehu. Napokon je prihvatila te standardne
simbole, tako dugo dok će dobar dio njezinih ljudi još uvijek nositi
toljage i oružje kojim će moći obavljati ono nužno za uništavanje
strojeva.
Sada je nastavljala svoj marš širokim bulevarom, predvodeći
svjetinu. Pridružili su im se i ljudi koji su dolazili iz sporednih ulica,
neki samo radoznali, dok su drugi iskreno željeli pridružiti se Ravninom
pohodu. Nakon godina planiranja, ovdje u srcu Lige plemića, na Sa-lusi
Secundus, zavičajnom planetu njezine obitelji, Ravna Butler je konačno
mogla ostvariti svoj san.
- Moramo nastaviti onemogućavati misaone strojeve, - pozivala
ih je. - Ljudi moraju zacrtati svoje vlastite smjerove. To nije nešto što bi
strojevi mogli učiniti. Logika i argumenti ovise o programiranju, a ne o
hardveru, a mi smo daleko najbolji program.
No prije negoli je mogla prići dovoljno blizu, grupa zimijskih
stražara nervoznog izgleda blokirala je trg ispred zgrade parlamenta. Te
trupe za osiguranje nosile su osobne štitove koji su tiho zujali i sjajili se
u onoj tišini koja je naglo nastala kada se Ravna pred njima zaustavila.
Zadržavajući dah, sljedbenici su se međusobno sudarali da bi se uspjeli
zaustaviti.
Medu pripadnicima Kulta se sada čuo ljutit žamor. Držali su
svoje toljage i metalne šipke, jednako nestrpljivi da njima lupaju i
nevjernike i strojeve. Bilo je jasno da stražari, blijedi od straha i
uzbuđenja, nisu nimalo sretni zbog te naredbe da moraju zaustaviti
Ravninu gomilu, ali izvršavali su svoj zadatak.
Da je Ravna u tom času zapovjedila svojim sljedbenicima da se
žrtvuju kako bi ostavili jači dojam, ne bi bilo dovoljno vojnika da
spriječe napad. Ali stražari u Zimiji su imali suvremeno naoružanje pa
bi mnogo Ravninih ljudi poginulo… osim ako bi to ona mogla nekako
riješiti. Izravnala je ramena i podigla svoje blijedo lice.
Usred kordona vojnika neka je žena, po činu burseg, učinila
jedan korak bliže blijedoj mladoj ženi. - Ravna Butler, moji vojnici i ja
dobili smo naredbu da ti blokiramo prolaz. Molim te, reci svojim
sljedbenicima neka se raziđu.
Pripadnici Kulta su ljutito mrmljali, a časnica je stišala svoj glas
govoreći tako da ju je samo Ravna mogla čuti. - Ispričavam se.
Razumijem zašto to radite… moji roditelji i sestra su umrli od one
demonske pošasti… ali moram slušati naredbe.
Ravna ju je dobro pogledala i znala je da burseg i misli to što
govori, znala je da ta žena ima dobro srce, ali neće oklijevati zapovjediti
svojim vojnicima da pucaju. U prvom trenutku Ravna nije odgovorila
nego je vagala mogućnosti, a tada je rekla: - Ti strojevi su do sada ubili
već dovoljno ljudi. Nema potrebe da još i ljudi ubijaju druge ljude.
Burseg nije zapovjedila svojim ljudima da spuste oružje. - Ipak,
draga ženo, ne smijem vam dopustiti prolaz.
Ravna se osvrnula i pogledala svjetinu na ulici. Ona je sa svojim
sljedbenicima bila na mnogim devastiranim svjetovima Lige i tek su se
nedavno vratili. Vidjela je stotine, čak i tisuće lica i na svima je bila
mržnja prema Omniusu. Svaka od tih osoba imala je potrebu zadati
udarac tim demonskim strojevima. Ako sada da znak, mogla bi
pokrenuti svoje fanatične sljedbenike da raskomadaju ove stražare…
Ali nije to željela učiniti.
- Čekajte ovdje, moji prijatelji, - doviknula im je. - Prije nego
krenemo dalje, moram nešto obaviti sama. - S mirnim osmjehom na licu
okrenula se prema zapovjednici. - Za sada ih mogu obuzdati, ali morate
me otpratiti u zgradu parlamenta. Zahtijevam privatnu audijenciju kod
mog strica, privremenog namjesnika.
Osupnuta, burseg pogleda svoje vojnike pa onda onu gomilu na
ulici… tamo su ljudi još uvijek pjevali, mahali zastavama i čvrsto držali
svoje hladno oružje. Mudro je zakoraknula natrag i kimnula. - Sredit ću
to. Molim vas, pođite za mnom.
Još otkad je bila djevojčica na Parmentieru, Ravna je predvodila
destruktivne pohode na misaone strojeve. Sada joj je bila trideset i jedna
godina i godinama se oko nje izgrađivao Kult Serene, naročito otkad se
pročulo kako je ta žena, mršava poput duha i zastrašujućeg pogleda, u
krvnom srodstvu sa Serenom Butler. Njezin pokret dobio je na snazi i
brzini kojom se širio, najprije preko kugom zahvaćenih svjetova, a
kasnije posvuda.
Malodušni ljudi u kojima je već bilo ugaslo srce slušali su
njezinu poruku, vidjeli vatru u njezinim očima… i vjerovali su joj.
Civilizacija im je bila uništena, stanovništvo desetkovano, a Ravna je od
njih tražila da unište sve sprave koje bi im pomogle obnoviti njihove
živote. Ali ti preživjeli su bili ono najjače što je ljudska rasa mogla
ponuditi i oni su pod njezinim snažnim vodstvom pokupili krhotine i
vlastitim rukama ponovno organizirali svoje društvo. Ravnina strasna
poruka ih je uvjerila. Premda su bili suočeni s poteškoćama, klicali su i
molili, zazivali ime voljene Serene.
Kad su njezini sljedbenici, uz imena troje mučenika zapjevali i
njezino ime, Ravna ih je odlučno pokušala zaustaviti. Nije željela da u
njoj gledaju proroka ili pretendenta na bilo kakav tron. Protestirala je
kad ju je Kult uzdigao i kad su je proglasili najvećim ljudskim bićem
nakon Serene Butler. Jednom, kad je Serena na svoju sramotu otkrila
kako joj takvo obožavanje pruža neočekivani užitak, svukla se i cijelu
noć provela gola na hladnom krovu, u čučećem položaju štiteći se od
ljutog vjetra i moleći za oproštenje i providnost koja će je voditi.
Postojala je jasna opasnost da će postati snažna osoba koju će i previše
ljudi bez pitanja slijediti.
Konačno se našla u uredu privremenog namjesnika Faykana
But-lera. Ravna je znala da je njezin stric vješt političar i da će njih
dvoje nekako pronaći neko prihvatljivo rješenje. Ta mlada žena nije bila
toliko naivna da bi pomislila kako mu jednostavno može postaviti svoje
zahtjeve, a niti je željela natjerati Faykana da zapovjedi masakr kojeg bi
onda požalio. Ravna se bojala što bi se moglo dogoditi s njezinim
svetim poslanstvom ako bi je pretvorili u još jednu mučenicu nalik
Sereni.
Iza zatvorenih vrata njegovog privatnog ureda Faykan je zagrlio
svoju nećakinju, a onda ju je držao pred sobom, udaljenu za dužinu
njegovih ruku i pogledao je. - Ravna, ti si kćer mojeg brata. Silno te
volim, ali radiš mi svu silu nevolja.
- A namjeravam i nastaviti s tim stvaranjem problema. Moja
poruka je važna.
- Tvoja poruka? - Faykan se osmjehnuo i vratio se natrag za svoj
pisaći stol, ponudivši joj hladan napitak, što je ona odbila. - Možda je i
tako, ali tko može čuti tvoju poruku uz sve ove krike i povike, uz svu
buku nastalu lomljenjem plastike i metala?
- To se mora učiniti, striče, - Ravna je ostala stajati, mada je
Faykan sjeo na svoj luksuzan namjesnički stolac. - Vidio si što misaoni
strojevi mogu učiniti. Zar me namjeravaš zaustaviti sa svojim trupama?
Radije bih da ne budeš moj neprijatelj.
- Oh, ne prigovaram ja rezultatima tvojih želja. Samo imam
problema s tvojim metodama. Imamo civilizaciju o kojoj treba voditi
računa.
- Moje metode su do sada bile uspješne.
-
Namjesnik je uzdahnuo i otpio dugi gutljaj pića. - Dopusti mi
iznijeti jedan prijedlog. Toliko ćeš mi valjda dopustiti.
Ravna je šutjela, skeptična, ali voljna razmotriti to što će njezin
stric reći.
- Mada je tvoj glavni cilj uništavanje misaonih strojeva, moraš
priznati kako se tvoji sljedbenici često… otmu nadzoru. Učine goleme
količine usputnih šteta. Osvrni se malo ovdje u Zimiji pa pogledaj
koliko smo toga ponovo izgradili nakon napada Cymeha i robota, nakon
oni malih metalnih pirana. Ovo mjesto je središte Lige Svjetova i
jednostavno ne mogu dopustiti tvojoj nekontroliranoj svjetini nasilničko
ponašanje na ulicama, razbijanja i paljenja.
Stisnuo je svoje prepletene prste, još uvijek se osmjehujući. -
Zato te molim, ne tjeraj me učiniti nešto što će svima nanijeti zlo. Ne
želim da moji stražari otvaraju vatru na tvoje sljedbenike. Čak i ako bih
pokušao minimalizirati žrtve, to bi ipak bio krvavi masakr.
Ravna se ukočila, ali znala je da su Faykanove riječi istinite. -
Nitko od nas to ne želi.
- Mogu li onda predložiti povoljniji slijed događaja? Dopustit ću
da proneseš svoje objave diljem Saluse. Možeš zatražiti od ljudi da
predaju svoje navodno zle strojeve i kućne aparate. Moći ćeš čak i
održati veliki miting na kojem ćete te strojeve uništiti. Imaj toliko velik
skup koliko želiš! Ali kada prolaziš ulicama Zimije, onda to trebate
činiti mirno i pristojno.
- Neće se svi ljudi dragovoljno odreći svojih uvjerenja. Strojevi
su ih previše zaveli i natjerali na zlo.
- Da, ali daleko više će ih stradati u emocionalnom paklu kojeg ti
pokrećeš, mlada damo. Ja mogu uvesti odgovarajuće propise koji će
zabranjivati razvoj svih sprava ili čipova koji bi čak izdaleka mogli
podsjećati na kompjutore s gel-krugovima.
Ravna je čvrsto stisnula čeljusti i nagnula se preko stola. - Čula
sam tu zapovijed izravno od Boga: Ne smijete stvarati strojeve po uzoru
na ljudski um.
Faykan se osmjehnuo. - Dobro, dobro. Možemo takvu
formulaciju koristiti u zakonima koje predlažem.
- Bit će iznimaka, ljudi će odbijati…
- Tada ćemo ih kazniti, - obećao je Faykan. Vjeruj mi, Ravna,
osobno ću se pobrinuti za to.- Oči su mu se stisnule, a na licu mu se
pojavio proračunat izraz. - Ipak, ima nešto što ti možeš učiniti za mene
kako bi mi osigurala da imam dovoljnu moć da bih ti mogao pomoći.
Ravna je šutjela, a Faykan je nastavio. - Na samom početku
ovog Džihada, Serena Butler je uzela samo titulu privremenog
namjesnika, tvrdeći kako ne zaslužuje i formalno tu titulu “do vremena
kada misaoni strojevi budu uništeni”. Da, strojevi na Corrinu su nam još
uvijek trn u oku, ali Džihad je završen. Neprijatelj je poražen. - Upro je
prstom prema Ravni. - Sada, mlada damo, ako budeš stala uz mene, kao
moja nećakinja i kao vođa Kulta Serene, ja ću si uzeti titulu stalnog
namjesnika. To će biti velik dan za ljudski rod.
- I to će ti omogućiti da budu prihvaćeni zakoni koji zabranjuju
misaone strojeve posvuda unutar Lige? Izdat ćeš takve zakone?
- Apsolutno. Posebno ovdje na Salusi Secundus, - svečano je
obećao Faykan. - A na onim primitivnijim granicama Lige Svjetova, ti i
tvoji sljedbenici možete nastaviti s tvojim radom onako kako ti se bude
činilo najpogodnijim.
- Prihvaćam tvoje uvjete, striče, - rekla je Ravna. - Ali uz ovo
upozorenje: ne budeš li učinio to što si obećao, vratit ću se ovamo… s
mojom armijom.
Nije sve onakvo kakvim se čini.
- Dr. MOHANDAS SUK, medicinski dnevnici
B ojim se da ćemo se morati služiti metodama pokušaja i
pogrešaka, - rekao je dr. Suk, a glas mu je izlazio iskrivljen kroz
membranu za komuniciranje na njegovom odjelu koje ga je posve štitilo
od kontaminacije. Iz svojeg sterilnog laboratorija u Oporavku koji je
kružio na stazi, dr. Suk se šatlom spustio na površinu planeta. Pod
zvjezdanim nebom susreo se s Raquellom ispod polimerizirane
nadstrešnice uz uzletište koje se nalazilo nasuprot gradovima u špiljama.
- Nemamo nikakvog izbora. Gotovo šezdeset posto zaraženih će
umrijeti, čak i nakon konzumiranja melangea.
Okrenuo se prema Raquelli koja je tu hrabro stajala, bez ikakve
osobne zaštite osim maske za disanje. Gledala je njegove tamne, vlažne
oči i razmišljala o svim tijesnim vezama koje su ih povezivale, o toploj
ljubavi kao i o prijateljstvu koje se među njima stvorilo. Sada su bili
odvojeni tankom, neprobojnom tkaninom dekontaminacijske odjeće.
Nikada prije se nije toliko izlagala riziku.
S rukama u rukavicama, liječnik joj je pružio prozirnu posudu u
kojoj je bilo deset staklenih bočica sa cjepivima. - Razne varijante s
RNK tretmanima kakvima smo se služili ranije. Neki od njih bi mogli
biti djelotvorni… neki smrtonosni.
Raquella je stisnula usne i kimnula. - Onda moraju biti oni koji
su djelotvorni.
- Analiziranje ovog retrovirusa ti je kao da pokušavaš riješiti
neko ubojstvo u kojem ima milijarda osumnjičenih, - rekao je. - Prema
ovim našim testovima se može zaključiti da mutant zapravo kamuflira
otisak svoje DNK. Tražio sam neki ustaljeni uzorak ponašanja,
pokušavao sam grafički odrediti genome i projicirati statistički
vjerojatne komponente tog virusa koje bi se bazirale na dostupnim
dokazima. Molekule melangea više nisu toliko učinkovite pri blokiranju
reCepto-ra kroz koje virus prodire u organizam.
Raquella je u njegovim suosjećajnim smeđim očima vidjela
zabrinutost. Neke od njegovih debelih crni vlasi su se oslobodile i sad
su se slobodno gibale unutar zaštitne kacige, dajući mu neuredan izgled.
Poželjela je zagrliti ga.
Mohandas nije uspio razviti tehniku koja bi se bazirala na
sposobnosti samostalnog djelovanja gena, ali nastavio je s takvim
pokušajima. Ako se izuzme preventivno konzumiranje velikih količina
začina koje je sprečavalo da neki retrovirusi pretvore tjelesne hormone u
otrovnu komponentu X, onda je jedini učinkovit postupak liječenja
filtriranje krvi u posebno prilagođenoj aparaturi kakva je prvotno bila
namijenjena dijalizi. Kao i onaj prvi, i ovaj se retrovirus zavlačio u jetra,
ali spor i težak proces dijalize nije bio dostatan da bi odvajao toksine
brže no što ih tijelo može proizvoditi.
Gledajući jedno drugog, on i Raquella su raspravljali o
pokusnom cjepivu. Jedna od bočica s cjepivom bila je ispunjena nečim
obojenim bogatom nijansom tamnoplave boje, onako kako su izgledale
oči ovisnika o mješavini. Kroz svoju zaštitnu kacigu Mohandas ju je
promatrao sa žudnjom. Činilo se kao da joj želi reći mnogo više. -
Uzimaš li dovoljno melangea da bi se zaštitila? Upravo je stigao još
jedan brod kompanije VenKee s Kolhara.
- Da, ali, kao što i sam znaš, začin nam ne jamči potpuni
imunitet.
Dovoljno pazim na sebe.
Ali on nije bio uvjeren. - Ne daješ valjda svoje doze melangea
nekim pacijentima?
- Uzimam dovoljne količine, Mohandase. Podigla je posudu u
kojoj su bile staklene bočice s cjepivima. - Odmah ću početi raditi na
ovome. Moram ustanoviti koji ljudi su u najvećoj opasnosti.
Pažljivo vodeći bilješke, Raquella je, uz pomoć Nortie Vandego
i još uvijek zdrave čarobnice Karee Marques provodila pokusno
cijepljenje. Izgledalo je kao gorka ironija, ali činilo se kako su moćne
čarobnice čak podložnije obolijevanju od tog retrovirusa nego što je to
bilo ostalo pučanstvo Rossaka.
Dok su radili, Raquella je primijetila kako ih neki dječak čudna
izgleda radoznalo promatra, ali se drži na sigurnoj udaljenosti. Viđala ga
je i ranije kako tiho i uporno radi čisteći odjel i donoseći hranu ili
potrepštine za ostalo medicinsko osoblje.
Znala je da su razne mutacije i kemijska zagađenja na Rossaku
prouzročili mnogo urođenih malformacija i razne mentalne retardi-
ranosti, posebice u muške djece. Karee je opazila Raquellinu
zainteresiranost za tog tihog i povučenog, ali i radoznalog mladića. - To
je Jimmak Tero, jedan od Ticijinih sinova… mada ga ona, naravno, ne
priznaje, zbog tih njegovih očitih nedostataka. Kaže da on pripada Kri-
vorođenima.
Mladić je vidio kako ona gleda u njegovom smjeru pa je
pocrvenio i brzo se maknuo. Raquella je brzo uzdahnula. - Čudi me da
ga nije ubila odmah po rođenju. Znači li to da Ticija Cenva ipak ima
srce?
- Sigurna sam da je postojao neki drugi razlog, - rekla je Karee
uz slab osmijeh.
Raquella je domahnula Jimmaku, zovući ga tako natrag dok je
blagim, uvjerljivim glasom govorila: - Dođi ovamo, Jimmak, trebam
tvoju pomoć.
Stidljivo joj je prišao, ispitivački je promatrajući svojim
okruglim modrim očima. Bio je ushićen što je zatražila njegovu pomoć.
- Što trebate, Gospođo Doktor? - Riječi su mu pomalo zapinjale zbog
slabog izgovora.
- Gospođo Doktor? - Osmjehnula se, pokušavajući procijeniti
njegovu dob. Moglo bi mu biti petnaest ili šesnaest, pomislila je. –
Molim te, možeš li nam donijeti iz sterilizatora malo pitke vode? Nortie
i ja toliko naporno radimo da već satima nismo ništa popile.
Nervozno se osvrnuo oko sebe, kao da se boji da ne učini nešto
nedopušteno. - Želite li i nešto pojesti? Hranu vam mogu donijeti iz
prašume. Znam gdje se to može pronaći.
- Za sada trebamo samo vodu. Hranu možda kasnije. - Istog
trenutka je vidjela koliko ga je taj odgovor razveselio.
Nakon što je obavila sva pokusna cijepljenja, Raquella je
redovito analizirala uzorke krvi kako bi provjerila učinkovitost
tretmana, no rezultati su bili razočaravajući. Niti jedan od potencijalnih
lijekova doktora Suka nije obećavao mnogo.
Mnoštvo pacijenata je u dugim redovima bilo priključeno na već
previše upotrebljavane aparature za filtriranje krvi, gdje im se iz ruke
isisavala krv iz koje se tada odstranjivala otrovna komponenta X, a
zatim se tako pročišćena opet vraćala krvotoku tijela. No zaražena jetra
su i dalje proizvodila tu smrtonosnu komponentu pa se pacijent već
nakon nekoliko sati morao opet podvrgnuti dijalizi. Broj aparata koje su
im bile na raspolaganju nije bio ni približno dovoljan.
Raquella je opazila Ticiju Cenvu kako hoda duž redova
pacijenata, grabi pločice s podacima, na brzinu ih pregledava, žustro
razgovarajući s dvije čarobnice koje su bile pokraj nje. Doimala se
nervozno, jedva susprežući strah. Tonom u kojem se osjetila poruga,
rekla je: - Ta vaša medicina nije bolja od molitava pripadnika nekog
kulta. Uzaludan trud.
Raquella nije reagirala na ovu provokaciju. Dovoljno je osjećala
vlastitu krivnju da joj glavna čarobnica nije trebala ništa dodavati. -
Bolje je pokušavati pa ne uspjeti, nego samo pustiti neka sve ide svojim
tokom. Da se ljudi nisu borili i kad su izgledi bili nikakvi, bili bismo
Omniusovo roblje.
Ticija joj je uputila superioran osmijeh. - Da, ali mi smo se
učinkovito borile.
- HuMed nas je poslao ovamo zato što vi niste imale nikakvog
uspjeha.
- Mi vas nismo zvale. HuMed vas nam je silom nametnuo. Ovdje
nema od vas nikakve koristi… zapravo, otkad ste došli, kuga je još više
uzela maha. Prebrojite žrtve. - Glas vrhovne čarobnice bio je prožet
nervozom i napetošću. - Možda ste sa sobom donijeli neku novu
mutaciju. Ili je možda ta vaša navodna terapija samo ubrzala širenje te
bolesti.
- To je smiješno praznovjerje, - rekla je Raquella. - Ako su vaše
metode bolje, zašto je toliko tvojih najboljih čarobnica umrlo?
Ticija je ustuknula kao da joj je Raquella dala pljusku. - Umiru
one koje su slabe. One jake su do sada već mogle riješiti taj problem. -
Rekavši to, Ticija se, zajedno sa svojim pratiljama, okrenula i otišla.
Jimmak se vratio, donoseći pun pladanj na kojem je osim posude
s vodom bilo mnoštvo svježe ubranih voćaka i gljiva, no stisnuo se uz
jedan od kamenih zidova čekajući da njegova hladna i suzdržana majka
ode. Ticija ionako nije opazila dječaka koji se stisnuo. Ali kad mu se
Raquella osmjehnula, mali je požurio k njoj i pokazao svoj dar. Neke
tamne, dlakave bobe, veliku dinju i nešto što je imalo oblik kruške i
imalo nimalo privlačnu zelenkasto-crnu boju.
- Ja najviše volim ove, - rekao je, pokazavši na dlakave bobe.
Raquella je uzela voće. - Sačuvat ću ih za kasnije. Izgleda da su
vrlo ukusne.
Nije imala povjerenja ni u što od onoga što bi dječak mogao
ubrati u dubokoj prašumi.
Jimmak je urotnički spustio glas. - Moja mama vas ne voli.
- Znam. Ona misli da ne pripadam ovamo. Ali ja pokušavam
pomoći.
- Ja bih vam mogao pomoći. - rekao je Jimmak bez daha, a lice
mu je zasjalo. - Neke stvari iz prašume čine da se ljudi osjećaju bolje.
- Zanimljivo. - Znala je za sve lijekove i ljekovite tvari koje su
radnici tvrtke VenKee brali tamo vani u divljini. - Morat ćeš mi to
jednom pokazati.
Tijekom sljedećih nekoliko dana su Raquella i njezin mladi
prijatelj proveli više vremena zajedno, a ona je, nakon što je sve pomno
oprala, čak počela slagati uzorke onoga što joj je on donosio iz prašume.
Jimmak je posjedovao neku čudnu, divlju inteligenciju koju ona isprva
nije razumjela. Kao izopćenik, bio je prisiljen brinuti se sam o sebi i
živjeti vani u divljini.
Konačno se upitala može li on ponuditi kakvo zanimljivo
rješenje. Niti jedna od tih moćnih čarobnica nije uzimala tog
“Krivorodenog” dječaka ozbiljno, a Raquella je sada već počela
očajavati.
Izmučena i frustrirana zbog tapkanja na mjestu u bolnici,
ponekad je uzimala kratke odmore i šetala s Jimmakom stazama koje su
bile prosječene kroz gustu vegetaciju koja je nad stazama tvorila svod.
Jedna od tih staza ju je posebno ispunjavala nekim strahopoštovanjem i
čuđenjem, jer su sunčeve zrake probijajući se kroz guste krošnje na tlu
tvorile nešto nalik dugi, s bojama koje su plesale onako kako su se grane
pomicale.
- Ne osjećam da tu ima ikakvog vjetra, - rekla je Raquella - a i
ne vidim kako bi vjetar mogao doprijeti ovamo. Ali ove krošnje gore se
miču i tako pomiču ove boje na tlu.
- Drveće je živo, - ustvrdio je Jimmak. - Ono pomoću sunca za
mene tvori ove boje. Ponekad razgovaram s tim stablima. – Ispred njega
je bljesnula duga, a onda se učinilo da je promijenila oblik i postala
nalik prizmatičnoj kugli, razbacujući boje u svim smjerovima sve dok
nisu nestale u krošnjama.
Zadivljena, Raquella je postavljala pitanja, ali Jimmak joj nije
ništa više rekao. - Mnoge tajne u prašumi. - Što je ona nasrtljivije pitala,
to je on bio sve tiši. Odlučila je kako će, za sada, ostaviti tu temu po
strani.
Jimmak joj je pokazao gljive velike poput lokvi vode, čudne
lišajeve i bobice koje su samostalno puzale. Uvijek je zaigrano otrčao u
najdublja mjesta sjenovite prašume vraćao se donoseći neobične biljke i
lišće kako bi ona to mogla pogledati, a za neke joj je čak i govorio
njihove ljekovite osobine koje je naučio pomažući tragačima koji su
radili za tvrtku VenKee.
Ipak, prašume Rossaka nisu nudile neki magičan lijek koji bi
pomogao liječiti ovu lokalnu epidemiju. Ljudi su i dalje umirali.
Ako se nitko ne sjeća velikih djela koja sam učinio, onda je, što
se tiče povijesti, pitanje jesam li ih uopće učinio? Čini se kako je onda
jedino rješenje da moram postići nešto zaista spektakularno ili
prouzročiti neki događaj kojeg niti jedna verzija povijesti neće nikada
moći ignorirati.
- YOREK THURR, tajni korinski dnevnici
Misaoni strojevi su možda imali bezgranično strpljenje, ali ne i
Yorek Thurr. Ovaj egzil na Corrinu bio je beskonačan. Premda mu je
životni vijek bio na umjetni način produžen, ovo mu se još uvijek činilo
izludujućim gubitkom vremena… desetljeća!… samo besposleno sjediti
iza obrambenih zidova koje su činili brodovi strojeva i brodovi Lige.
Za razliku od Omniusa i Erazmusa koji su bili zadovoljni time
da izdrže to vrijeme čekanja i u tome nadmaše hrethgire te onog Rekura
Vana, čovjeka bez udova koji i nije imao kamo otići, Thurr je svoju
mentalnu energiju posvetio traženju izlaza… barem za sebe ako već ne
za ikoga od njegovih kompjutorskih saveznika.
Pod žarkim crvenim suncem koje je, poput kakve divovske
logorske vatre, ispunjavalo pola neba, Thurr je pazio da, hodajući uz
Seurata, stalno nosi posebnu zaštitu za oči. Ovaj robot je već stoljećima
služio Omniusa i bio je blizak prijatelj Voriana Atreida. A što je još
važnije, Seurat je više od pola stoljeća proveo kao Agamemnonov
zatočenik.
- Ispričaj mi malo detaljnije kako si to uspio pobjeći od Titana, -
rekao je Thurr.
Robot ga je radoznalo pogledao. - Moji fajlovi su dostupni za
detaljan pregled kad god to budeš htio, Yorek Thurr. Je li ti to po
nečemu posebno zanimljivo?
Thurr je stisnuo oči. - Želio bih otići odavde, a neke od tvojih
ideja bi mi mogle biti korisne. Da li i ti jedva čekaš bijeg s Corrina? A i
dizajniran si da upravljaš brodom koji raznosi najnovije vijesti i
slobodno leti među Sinkroniziranim svjetovima… a nisi izašao odavde
već dvadeset godina. To sigurno mora živcirati čak i robota.
- Kako više nema Sinkroniziranih svjetova, nisam više ni
potreban za obavljanje tih letova koji su moja osnovna svrha, -
odgovorio je Seurat. - A svoju posljednju dužnost sam obavio donoseći
kopiju Omniusove kugle na Corrin, nakon što su ljudi uništili većinu
Sinkroniziranih svjetova.
- I ja sam donio kopiju Omniusa, - rekao je Thurr. - Ali to mi ne
pruža neko veliko zadovoljstvo.
Seuratovo bakreno lice je ostalo spokojno. - Čim Omnius bude
odlučio kako može na najbolji način iskoristiti moje vještine, primit ću
nove upute.
- Ljudi nisu tako… dostojanstveni.
- To znam. Moje iskustvo s Vorianom Atreidom me je
mnogočemu naučilo. - Znaš li kakvu šalu?
- Ne znam neku koja bi bila smiješna.
Thurr je detaljno pregledao zapis o Seuratovom bijegu s
Richesea, 0 tome kako je Cymehima umaknuo ispred nosa. Za uspjeh je
bilo potrebno da napad izvana skrene pozornost. Možda bi i sada upalilo
nešto slično.
Srećom, golema barikada koju su strojevi postavili bila je
ustrojena i postavljena tako da Ligu drži na vanjskoj strani, a ne da
nekog poput Thurra drži unutra. A ona Holtzmanova mreža skremblera
neće činiti ništa što bi naškodilo njegovom ljudskom mozgu. Thurrov
najveći problem bi bio stvoriti dovoljno veliku zbrku koja bi mu
omogućila neopaženo uzeti brzi brod i njime kliznuti kroz mrežu koju
su postavili ljudi. Ljudi će sada, nakon primjene onih mehaničkih
pirana, bdjeti daleko budnije. Ali kad se jednom bude uspio probiti u
otvoren svemir, njegovi će izgledi za uspjeh biti daleko veći.
Vrijedilo je o tome razmisliti. Ako ništa drugo, Thurr je sada
imao obilje vremena razmotriti sve mogućnosti, planirati i uvježbati
svoje akcije.
Otišao je u jednu od sporednih soba Središnjeg tornja, prošao
galerije koje je kompjutorski sveum onako napadno i neukusno ukrasio.
Omnius je sada bio smješten duboko u toj monolitnoj zgradi, u
skrivenim gel-krugovima i strukturama tekućeg metala. No unutar
zgrade bile su spremljene još dvije sveumove inkarnacije: kugla koju je
Seurat donio i ona kopija koju je donio Thurr kada je pobjegao s
Wallacha IX.
Sveumove inkarnacije su trebale biti gotovo identične, ali
Omnius je, što inače nije bilo u njegovom stilu, odbio osobno
sinkronizirati te dvije kopije. Držao je te dvije srebrne gel-kugle
odvojene, bojeći se da bi one mogle u sebi imati kakav tajni destruktivni
virus, onakav kakvog je Seurat jednom davno bio isporučio. Thurr je
osobno često prtljao po Omniusu s Wallacha IX, kako bi prikrio svoje
nedopustive aktivnosti. Nije vjerovao da je pritom išta pokvario, no
uvijek je postojala i takva mogućnost…
Sada su ove dvije dodatne kopije, neznatno zaostale za
aktualnim događajima, zadržale svoj neovisni identitet. Glavni sveum
Omnius je naivno vjerovao kako se one, s obzirom da su sve tri
inkarnacije zajedno i pretpostavlja se da zajedno proživljavaju sve
dnevne događaje, neće nastaviti različito razvijati. No Thurr je vjerovao
kako će se taj trio odvojenih sveuma nastaviti sve više i više uzajamno
udaljavati.
Zapravo je s tim i računao, jer bi se tako stvari razvijale njemu u
korist.
Kada je stigao do kopije sveuma koju je on donio s Wallacha IX,
stao je ispred kruga s mikrofonom, trudeći se da mu glas zvuči vrlo
racionalno. - Corrin je i dalje suočen s teškom prijetnjom. Jasno je da je
ovakav izazov prevelik za samo onu moć procesuiranja kojom raspolaže
Glavni Omnius.
- Ja sam identičan Glavnom Omniusu, - rekao je sveum.
- Ekvivalentan si mu kad je riječ o vještinama i talentima. Ali
više niste identični. Kad biste se vas dvojica istovremeno prihvatili
nekog problema, rješavali biste ga s dvostrukom snagom uma. Hrethgiri
to me ne bi mogli doskočiti. Ovdje u Središnjem tornju obojica imate
pristup istim sustavima. I dok Glavni Omnius slaže neprobojnu obranu,
kako je to činio i tijekom ovih devetnaest godina, ti bi mogao planirati
neku novu ofenzivu usmjerenu protiv ove stražarske flote koja pripada
ljudima. Jer sigurno imamo sasvim dovoljno robotskih brodova u stazi.
- Već je došlo do značajnog habanja pa se Corrin mora napregnu
ti kako bi te dijelove zamijenio. Naši su brodovi poduzimali brojne
ofenzive, ali ne možemo se probiti kroz mrežu skremblera. Što bi se
postiglo još jednim pokušajem?
Thurr je s nestrpljenjem uzdahnuo. Mada je kopija sveuma
raspolagala golemom količinom informacija, imala je vrlo ograničen
uvid u stvari.. kao i većina misaonih strojeva. - Kada bi ti mogao
posvetiti sve naše brodove zadatku probijanja te linije koju drže
hrethgiri pa raskomadati tu mrežu skremblera, bez obzira na to koliko to
ratnih brodova zahtijevalo, tada bismo odmah mogli lansirati više kopija
Omniusa. Sveum bi bio slobodan i mogao bi se širiti, a tada bi misaoni
strojevi mogli ponovo zauzeti Sinkronizirane svjetove ili čak i
uspostaviti baze na novim planetima. Kao kada bi sjeme palo na plodno
tlo. Ali samo ako bismo uspjeli pobjeći… samo ako bi ti mogao stvoriti
dovoljno veliku rupu u barijeri.
Osmjehnuo se. - S druge strane pak, ovako zatvoren ovdje, vrlo
si ranjiv ako hrethgirima pođe za rukom probiti se s tek nekoliko
brodova i baciti pulsne atomske bombe. Zbog toga je imperativ da se
sveumi Omniusa rasprše i prežive.
- Stupit ću u vezu s Glavnim Omniusom i s njime raspraviti tu
stvar. Možda bi se takav plan mogao ostvariti.
Thurr je odmahnuo glavom, stavio ruke na bokove i popravio
svoj pojas i bodež optočen draguljima. - U tom slučaju bi ti žrtvovao
svoju neovisnost koja trenutno u ovoj krizi predstavlja prednost. Zar ne
bi bilo bolje kada bi Glavnom Omniusu nedvosmisleno pokazao da imaš
inovativnih zamisli koje on nije razmatrao? Jednom kad se tvoj napad
bude pokazao uspješnim, Glavni Omnius neće moći poreći vrijednost
tebe kao zasebne jedinice.
Kopija s Wallacha IX je razmislila i onda donijela odluku. -
Analizirao sam način na koji su raspoređene neprijateljske stražarske
snage i izračunao najučinkovitije vrijeme za neočekivan snažni
kontranapad, jači od ijednog kojega smo dosad pokušali. Najbolja
mogućnost će se pojaviti unutar sljedećih devet sati.
- Sjajno, - rekao je Thurr, brzo kimajući glavom. Želio je odmah
otrčati u svoje odaje, no nije se usuđivao pokazivati nestrpljivost, mada
je sumnjao da je sveum u stanju pročitati i jednostavne naznake nijansi
ljudskog raspoloženja. Devet sati. Odlučio se za brzo hodanje.
Morao je još toliko toga pripremiti.
Kad je iznenadni napad započeo, roboti na površini Corrina su
reagirali jednako neorganizirano i panično kao i oni stražarski brodovi u
stazi koji su pripadali ljudima. Središnji toranj se silno tresao gubeći
čvrstinu, jer je puna pozornost Glavnog Omniusa bila posvećena drugim
zadacima pa se struktura tornja od tekućeg metala počela urušavati.
Odjednom je cijeli kontingent robotskih branitelja uključio svoje
oružje, promijenio svoju konfiguraciju i pojurio van u dramatičnom
frontalnom jurišu, napadajući brodove na straži. Čak je i to izgledalo
upravo onako kako su to radili već mnogo puta tijekom ova protekla dva
desetljeća. Zaustavivši se na samoj granici gdje počinje smrtonosna
mreža satelita sa skremblerima, lansirali su prema stacioniranim
brodovima ljudi pravu kišu eksplozivnih projektila, a zatim pojurili
naprijed, u zonu skremblera. Holtzmanovi sateliti su na njih ispraznili
svoje smrtonosne impulse, a mine sa skremblerima su gađale brodove,
uništavajući sve kontrole misaonih strojeva. Ali kako su se ta mrtva
trupla robotskih brodova gomilala u prostoru, to je sve više i više
brodova načičkanih Omniusovim kopijama guralo naprijed, prema
mjestu gdje se blokada trebala probiti. Nekoliko njih se provuklo kroz
rupe u mreži skremblera.
Thurr nije očekivao da će to biti išta više od besmislene i
destruktivne diverzije, ali za trenutak je sve to izgledalo kao da bi se
gotovo moglo ostvariti…
Čim je ta iznenadna ofenziva u stazi započela i čim je flota
hreth-gira bila potpuno zaokupljena vlastitom obranom, pojurio je
prema poletno-sletnom prostoru. Odabrao je dobro održavan, ali
nekorišten brod za raznošenje najnovijih podataka kojim je Seurat bio
doletio na Corrin u vrijeme Velikog čišćenja. To je bio brz brod sa
sasvim pristojnim obrambenim sustavom, najosnovnijim naoružanjem i
minimalnim sustavom za održavanje života kojeg je Thurr prije
nekoliko godina vlastoručno ugradio… uvijek planirajući unaprijed. To
je bio upravo onakav brod kakvog je Thurr trebao.
Brod za raznošenje informacija bio je spreman za polijetanje i
nitko od robota ga nije čuvao. Thurr je već ranije proučavao njegov
upravljački mehanizam i znao je da bi mogao njime upravljati. Uzeo je
samo minimalnu količinu namirnica, bojeći se da će ako napuni brod to
biti jasan znak što namjerava učiniti. Trebalo mu je samo onoliko hrane
i zraka da može stići do neke druge baze.
Dok se u stazi nastavljala ljuta borba, a brodovi ljudi i robota
napadali jedni druge, Thurr je aktivirao lansirnu rampu i požurio na
brod.
Unutra su ga dočekali Erazmus i njegov ljudski štićenik. - Vidiš
li, Gilbertuse, da sam dobro interpretirao čudno ponašanje Yoreka Thur-
ra. Namjerava nas napustiti.
Zaustavivši se, Thurr je procijedio kroz zube: - Što vi ovdje
radite?
Gilbertus Albans se maknuo u stranu, kimajući. - Da, oče. Ti
sasvim dobro razumiješ ljudsku prirodu. Znakovi su bili jedva vidljivi,
ali kad si mi ukazao na njih, postali su posve očiti. Thurr je režirao
diverziju na stazi kako bi ukrao ovu letjelicu i pobjegao.
- Razumijem toliku ljutnju. - Erazmusovo lice od tekućeg metala
razvuklo se u osmijeh, - ali u ovom trenutku dovodim u pitanje tvoju
mudrost.
- Moja je stvar što ću odlučiti, - obrecnuo se Thurr. - Corrin će
biti uništen čim Liga plemića odluči pooštriti mjere. Misaoni strojevi bi
također trebali porazmisliti o tome kako će otići odavde. Ti se,
Erazmuse, stalno suočavaš s prijetnjama Omniusa kad on pokušava
promijeniti tvoju osobnost. Čini se da on nikada neće shvatiti. –
Smiješeći se, Thurr je prišao bliže odjevenom robotu. - Zašto ti i tvoj
štićenik ne biste pošli sa mnom? Možemo odletjeti nekud daleko i
ostaviti naš vlastiti trag na ovoj galaktici. Povijest nas nikada neće
zaboraviti.
- Misaoni strojevi vode točnu evidenciju o svim događajima, -
rekao je Erazmus. - Povijest ionako neće zaboraviti moja djela.
Thurr je napravio još jedan korak. - Ali zar ne shvaćaš prekrasnu
logiku mojeg plana? Ovaj brod bi se lako mogao probiti kroz flotu
hrethgira, sada, tijekom ove borbe. Možemo otići odavde. Zapravo,
drugi ovakav brod bi mogao iskoristiti ovu priliku i ponijeti sa sobom
nove primjerke Omniusa. Sinkronizirani svjetovi bi se opet mogli
proširiti.
- To je jedna od mogućnosti. Ipak, napravio sam izračun kolike
bi bile šanse za uspjeh i one su neprihvatljivo niske. Čak i ako bih
odvojio svoj mentalni dio i stavio ga pod debeli zaštitni sloj, moglo bi se
dogoditi da ne preživim prolaz kroz mrežu skremblera. Ne želim to
riskirati, naročito ne ako to znači ostaviti Gilbertusa samog.
Thurr se pomaknuo brzinom zmije u napadu. Privukao je roboto-
vu pozornost primaknuvši se, ali zapravo je namjeravao nožem zasjeci
ranjivo ljudsko biće. Iznenađujuće brzom kretnjom izvukao je iz pojasa
obredni bodež i bacio se lijevo, obuhvativši svojom žilavom rukom vrat
iznenađenog Gilbertusa. Gurnuo je koljeno u mišićava Gilbertu-sova
leđa, a nož premjestio naprijed i pritisnuo ga na grlo svoje žrtve.
- Onda se bojim da ću morati utjecati na tvoju odluku na malo
više… ljudski način. Ako me ne pustiš pobjeći sada, prije nego bude
prekasno, ubit ću ga. Nemoj ni posumnjati da neću.
Pritisnuo je bodež još čvršće. Gilbertus je ostao skamenjen,
napet, napinjući svoje mišiće i spremajući se sada iskoristiti sve one
godine marljivog treniranja. Erazmus je mogao sasvim dobro vidjeti
kako se ovaj namjerava boriti, riskirati sebe…
- Gilbertuse, prestani! -rekao je povišenim tonom. –
Zabranjujem ti taj rizik. On će te povrijediti.
- Točno tako, - rekao je Thurr uz čudan osmijeh. Gilbertus je
samo jedan trenutak oklijevao, a onda se opustio, povinovao se roboto-
voj želji.
- Mi ne želimo poći s tobom, - rekao je robot. Njegovo lice od
tekućeg metala postalo je glatka maska. Tek se na trenutak, kao da
reagira instinktivno, pojavila nesretna i zabrinuta bora, a onda je izraz
lica postao potpuno prazan. - Ako ga ubiješ, neću te pustiti pobjeći.
Ja možda nisam podložan nekom osvetničkom bijesu, ali u
Gilbertusa Albansa sam investirao mnogo vremena i truda. Ako oštetiš
moj uzorak, nemoj ni posumnjati da ja neću uništiti tebe.
Nalazili su se u pat poziciji. Thurr se nije micao. Robotovo lice
se mijenjalo prema onoj njegovoj širokoj lepezi uvježbanih izraza.
Gilbertus je zurio u sjajno robotovo lice, tražeći tamo
ohrabrenje, s očiglednom nadom da će ga ovaj neovisni robot spasiti. -
Ovaj čovjek me je strašno uznemirio, oče. Ulažem strahovit napor ne
bih li svoje misli držao dobro organiziranima, ali ipak se čini da je taj
čovjek…
Erazmus je umjesto njega dovršio rečenicu. - Utjelovljenje
kaosa?
- Prikladna procjena, - rekao je Gilbertus.
Naposljetku je robot predložio Thurru. - Pustiš li Gilbertusa i
obećaš da ga nećeš povrijediti, dopustit ćemo ti da sam odeš s ovim
brodom. Možda uspiješ pobjeći, a možda te ubiju. To se nas više neće
ticati.
Thurr se nije ni pomaknuo. - Kako mogu znati da mi ne lažeš?
Mogao bi zapovjediti svim robotskim snagama da se okrenu protiv
mene i raznesu moj brod i prije nego dođem do staze.
- Nakon duge vježbe i proučavanja, ja sam zaista naučio lagati, -
priznao je Erazmus, - ali ne namjeravam to učiniti. Moja ponuda je
poštena. Mada se ne slažem s tvojim motivima i planovima, nemam
nikakvog posebnog razloga zbog kojeg bih riskirao nevolju
pokušavajući zaustaviti te. Menije malo važno hoćeš li pobjeći s Corrina
ili ne. Na boravak ovdje prisilile su te samo okolnosti, a ne nikakva
zapovijed Omniusa.
Thurr je razmišljao o rečenom, a misli su mu letjele silnom
brzinom. Imao je vrlo malo vremena. Nije znao koliko će potrajati ovaj
napad robota prije nego Glavni Omnius bude ponovno uspostavio
nadzor nad situacijom.
- Što ti misliš, - hrapavim je glasom rekao u uho svojeg
zarobljenika. - Možda bih te trebao povesti sa sobom kao taoca.
Gilbertusov je glas bio miran. - Možeš vjerovati Erazmusu ako ti
je dao svoju riječ.
- Vjerovati Erazmusu? Sumnjam da je bilo mnogo ljudi koji su
to izrekli tijekom povijesti Sinkroniziranih svjetova. Ali u redu. -
Popustio je stisak kojim je držao Gilbertusa, ali samo neznatno.
- Erazmuse, ti napusti brod. Čim se budeš odmaknuo od rampe
za ukrcaj, oslobodit ću Gilbertusa. Onda vi obojica otiđite, a ja ću
poletjeti. Ne moramo se više nikada vidjeti.
- Kako mogu biti siguran da ga ipak nećeš ubiti? - upitao je
Erazmus.
Thurr se smijuljio. - Za jednog robota, brzo učiš. Ali požuri,
inače će cijeli dogovor propasti.
Robot je odlazio, a raskošna odjeća mu se napuhnula kad je po
zadnji puta pogledao Gilbertusa i sišao niz rampu. Thurr je razmišljao bi
li ipak ubio svojeg zatočenika, samo da pokaže tom neovisnom robotu
kako ljudska bića znaju biti kapriciozna. I dok je ta nerazumna misao
još strujala njegovim tijelom, uspio se suzdržati. Time ne bi ništa
postigao, a Erazmus bi se zasigurno okrenuo protiv njega. I kad bi
poletio, vojne snage robota koje su djelovale s površine planeta još
uvijek bi ga mogle oboriti s neba. Nije to bilo vrijedno tog rizika.
Grubo je odgurnuo svojeg zarobljenika, tako da je ovaj
zateturao. Dok je Gilbertus hitao pridružiti se neovisnom robotu koji ga
je čekao na uzletištu, Thurr je hermetički zatvorio otvor i požurio prema
upravljačkom mehanizmu.
Gilbertus i Erazmus su promatrali brod koji je na nebu postajao
sve manji. - Mogao si spriječiti njegov odlazak, oče, ali si umjesto toga
odlučio spasiti mene. Zašto?
- Usprkos svojim vrijednostima koje je u prošlosti pokazivao,
Yo-rek Thurr nam ubuduće ne bi bio ni od kakve koristi. Osim toga, on
je alarmantno nepredvidiv, čak i kad se uzme u obzir da je čovjek. -
Erazmus je na trenutak utihnuo. - Razmotrio sam moguće posljedice i
zaključio da je povoljan ovakav ishod. Bilo bi neprihvatljivo vidjeti te
povrijeđenog. - Odjednom je robot opazio crvenu mrlju nastalu
neznatnom posjekotinom na Gilbertusovom vratu. - Ranjen si. Pustio ti
je krv.
Čovjek je dotaknuo bolno mjesto, pogledao malu, grimiznu
kapljicu na vrhu svog prsta i onda slegnuo ramenima. - To je
beznačajno.
- Niti jedna rana nanesena tebi nije beznačajna, Gilbertuse. Od
sada pa nadalje morat ću budnije paziti na tebe. Pobrinut ću se da budeš
siguran.
- I ja ću učiniti to isto za tebe, oče.
Svemir je teren za improvizacije. On se ne ravna ni po kakvom
vanjskom uzorku.
- NORMA CENVA, otkrivenja, u prijevodu Adriena Venporta
Zapečaćena u spremniku punom melangea u plinovitom stanju,
Norma više nije znala ni za kakve granice. Ništa više nije bilo
konkretno, a taj osjećaj… osjećaj životne radosti, toliko snažan da je
oduzimao dah… sve se to doimalo krajnje prirodnim. Sami zidovi je više
nisu mogli zadržati. Već danima nije napuštala tu svoju komoru, a ipak
je otišla na nevjerojatno putovanje puno otkrića.
U njezinim mislima se uzdizao i padao cijeli spektar neobičnih
sposobnosti, poput mjehurića mogućnosti, većinom izvan njezinog
nadzora, kao da ih joj je neki bog stavio na raspolaganje pokazujući joj
široka prostranstva čudesnih mogućnosti. Provela je život pokušavajući
razotkriti tajne svemira, a sada su se prekrasne niti, strune i zamisli
omotale svuda oko nje.
Bila je u stanju izdaleka promatrati Adriena, poput kakvog
dobronamjernog anđela promatrala ga je kako za tvrtku VenKee obavlja
svoj zahtjevan posao koji iziskuje mnogo uloženog vremena. Kako to
obavlja inteligentno, sposobno i vizionarski… prava sinteza nje i Aure-
liusa.
Sada, tik uz stjenke spremnika i dišući normalan zrak, Adrien je
virio kroz prugaste, prozirne plastične zidove. Nastojao ju je unutra
vidjeti, uvjeriti se da mu je majka još uvijek živa. Znala je da je zbog
nje strahovito zabrinut i da nije u stanju shvatiti zašto ona odbija izaći iz
tog zatvorenog prostora, zašto neće jesti ili odgovoriti… i zašto se čini
da joj se fizičko tijelo mijenja. Kad si je uzela vremena i kada se
usredotočila, mogla je slati van signale kojima ga je hrabrila,
komunicirala s njim, mada se činilo sve težim širiti tu energiju. A i bilo
ju je teško shvatiti… ne samo Adrienu, nego svakome osim nje same.
S kontrolama na vrhovima prstiju koji su postajali čudno
elastični… na šakama su joj se pojavile naznake… plivaće kožice? …
stalno je osjećala kako se oko nje zatvara onaj plin melange u sve jačem
koncentratu. Taj plin se kovitlao oko nje, narančasta juha s jakim
mirisom cimeta.
Kako joj je misao postajala sve jačom, većom i dominantnijom,
tako je ostatak njezinog tijela atrofirao. Ta se transformacija nastavljala
u čudnim smjerovima - torzo, ruke i noge su se počeli smanjivati, dok se
mozak povećao. Zanimljivo je da joj se lubanja nije ponašala kao nešto
što predstavlja ograničenje, nego se i ona povećavala.
Odjeća joj je spala, uništena jakom koncentracijom začinske
mješavine. Ali Normi više nije ni trebala odjeća: njezino novo tijelo bilo
je glatko i bespolno, tek nešto više od kakve posude koja sadrži njezin
rastući mozak.
Odmarala se na jastuku kojeg je donijela sa sobom, ali Norma
više nije osjećala svoje okruženje. Neke normalne funkcije su prestale:
više nije morala jesti i piti, niti iz sebe izbacivati izlučevine tijela.
Znajući da je njezin sin pokušava vidjeti, nagnula se naprijed
prema plastičnom zidu. Mogla je osjetiti Adrienovu nazočnost, njegove
misli, njegovu zabrinutost. Mogla je vidjeti kako je stisnuo oči i veličinu
njegovih zjenica, znakove zabrinutosti koji su se usjekli u njegovo čelo i
oko usta, kao da ih je tamo naslikao kakav majstor umjetnik. Čelo mu se
od straha orosilo kapljicama znoja.
Mogla je identificirati svaki izraz na licu svoga sina i to ju je
podsjetilo na razgovore koje su ranije vodili. U svom sve većem mozgu,
Norma je katalogizirala cijeli njihov odnos. Mogla je spariti svaku
misao koju joj je u prošlosti sin otkrio s izgledom njegovog lica svaki
puta kad je govorio.
Ah. Shvatila je. Sada se Adrien pitao što učiniti da joj pomogne.
Tri su pomoćnika stajala uz njega i mogla im je čitati s usana. Željeli su
provaliti u ovaj prostor u kojem je boravila kako bi joj se mogla pružiti
liječnička pomoć. Slušao ih je što govore, ali još se nije složio s njima.
Imaj povjerenja u mene. Znam što radim.
Ali on nije mogao čuti njezine jasne misli. Adriena Venporta je
mučila neodlučnost, a to je za njega zaista bilo neuobičajeno.
U svojim maštanjima potaknutim začinskom mješavinom,
Norma je opazila suptilne naznake njegovog raspoloženja, sjaj u
njegovim očima, zakrivljenost njegovih usana. Je li se on prisjećao
jednog starog razgovora? Vlastite misli su joj doplutale natrag do nje -
Melan-ge će pospješiti moju upornost i omogućiti mi… i ostalima koji
će to slijediti… precizno upravljanje letjelicama za nabiranje svemira.
Mogu predvidjeti rizike prije negoli se dogode, mogu ih izbjeći. Ovo je
jedini način da se dovoljno brzo odgovori. Holtzmanovi motori više
neće biti nesigurna sredstva za brza putovanja svemirom. To će
promijeniti… sve.
Imam ključ svemira. Ali moraš me pustiti da to dovršim.
Pokušala se prisjetiti kako nadzire izraz vlastitog lica, kako će
napraviti svoj najopušteniji, smiren izraz. Adrien je morao steći utisak
kako ona drži sve pod kontrolom. Kad je pokušala govoriti, vlastite su
joj riječi zvučale kao da vibriraju prolazeći kroz duboku vodu.
- Ovo je mjesto gdje ja želim biti, sine moj. Svakog trenutka sam
sve bliže svojem cilju, savršenom stanju kojeg moram postići da bih
mogla sigurno upravljati našim brodovima. Ne brini zbog mene. Vjeruj
mojoj viziji.
Ali odaja sa začinskim plinom nije imala sustav zvučnika… što
je, kako je shvatila, bio propust za koji nije bilo isprike… i on ju nije
mogao jasno čuti. Ipak, nadala se kako će on shvatiti osnovni smisao
njezine poruke. Adrien ju je gotovo uvijek uspijevao nekako razumjeti.
Međutim, on je bio jednako logičan i pragmatičan. Znao je
koliko je vremena prošlo otkad njegova mati nije ni jela ni pila. Bez
obzira na to koliko ga je ona pokušavala ohrabriti ili što mu je govorila
prije njezinog ulaska u ovaj spremnik, on je do izvjesne mjere ipak bio
zabrinut.
Bilo je jasno da je njegovi mišićavi pomoćnici žele silom
izvaditi iz tog prostora. Nosili su teško oruđe s kojim su mogli ili
otvoriti ili razbiti spremnik. Nekoliko liječnika je već jasno izrazilo
svoje mišljenje kako je nemoguće da je Norma preživjela već i ovoliko
vremena. Njegova je mati još jednom postigla nešto što nitko drugi nije
držao mogućim.
No to je imalo svoju cijenu. Zureći u nju kroz proziran zid,
mogao je vidjeti kako joj se tijelo dramatično promijenilo. Više nije bila
ljudsko biće.
Činilo se da je Adrien bio uzrujan zbog onoga što je vidio na
njezinom licu. Izmučen, mahnuo je svojim pomoćnicima koji su podigli
alat. Ako sad silom provale kroz zid, sav će plin pojuriti van iz
spremnika pa vjerojatno ubiti njih, a možda i ugušiti Normu. Iza njih
Norma je kroz zid nejasno nazirala kako tamo stoje liječnici s opremom
za reanimaciju, koje je Adrien tamo postavio.
Prije nego su se ljudi stigli pomaknuti, ona je podigla svoje ruke
tanke poput štapova kako bi ih otjerala. Ako učine takvu ludost, mogli
bi sada svijetlu budućnost programa nabiranja svemira nepovratno
uništiti.
Analizirala je Adrienove misli. On je donio svoju odluku,
uvjeren kako će to što čini spasiti njezin život. Zurila je u njega, tiho
pledirajući, želeći da on shvati. Tada, kad ju je po posljednji puta
pogledao, vidjela je kako su mu se mišići lica naglo opustili, kao kad
olujno more zahvati nagla utiha.
Kažiprstom, koji je izgubio svoj oblik i koji je sada bio poput
užeta, povukla je po stjenci zida, dodirujući skorenu površinu začinske
mješavine koja se tamo nakupila. Nastojeći se prisjetiti nekog
primitivnijeg načina komuniciranja, Norma je pomaknula prst, ostavivši
trag na površini. Ravne crte, precizni kutovi. Jednostavna riječ.
NE.
A Adrien je jasno vidio nešto u majčinim povećanim, od začina
plavim očima koje su kroz debelu barijeru zurile u njega… neku
sablasnu, hipnotičku spoznaju. Tiho, pokazujući potpuno povjerenje u
svoju vlastitu viziju, Norma je sinu govorila neka ode i nadala se da će
on to razumjeti. Sada joj je morao vjerovati. Ne ometaj me. Ja sam
dobro. Odlazi.
I upravo kad su ljudi krenuli srušiti zid, Adrien ih je zaustavio.
Njegovo patricijsko lice bilo je maska koja se sastojala od nesigurnosti i
proturječnih emocija. Nazočni liječnici su pokušali nagovoriti ga da se
predomisli, no on im je rekao neka idu. Tada se slomio i počeo jecati.
- Nadam se da činim pravu stvar, - rekao je kroz plastiku, a ona
ga je savršeno razumjela.
- Da, postupio si kako treba.
Za El’hiima se govori da ne voli ni svojeg oca niti poočima i da
nije odan svome narodu.
- Komentar zensunijskog starješine, nepouzdan izvor
Bila je to posljednja Ismailova prilika da spasi čovjeka kojega je
bio podizao kao da je njegov vlastiti sin. Najprije je tražio, a onda
gotovo preklinjao naiba da pode s njim na hodočašće u duboku pustinju,
u Tanzerouft. - Jednom davno spasio sam te od škorpiona, - rekao je
naposljetku Ismail, nesretan što je ovako prisiljen pozivati se na stare
zasluge.
Činilo se da El’hiima muči sjećanje na taj događaj. - Bio sam
brzoplet i nesmotren, a ti si gotovo umro od svih onih uboda.
- Sada ću paziti na tebe. Kada čovjek zna kako treba živjeti u
pustinji, onda se ne mora bojati onoga što ona krije.
Naposljetku je mladi čovjek kapitulirao. - Sjećam se kad si
odlazio sa mnom u druga sela i u grad Arrakis, iako znam koliko mrziš
ta mjesta. I ja mogu učiniti isto takvu žrtvu za mojeg poočima. Već
odavno nisam vidio kako je težak bio život izopćenim sljedbenicima
Selima Jahača Crva.
Svojim sumještanima je El’hiim ostavljao dojam kako samo želi
ugoditi starcu. Njegovi mladi sljedbenici, skloni lagodnom životu i
odjeveni u svoju čudnu, šarenu odjeću, su se šalili i zaželjeli El’hiimu
ugodan provod.
Ali Ismail je u naibovim očima zapazio nesigurnost, pa čak i
kratak bljesak straha. To je dobro.
Prošla su već desetljeća otkad je El’hiim zaboravio kako treba
poštovati pustinju. Bez obzira na to koliko su luksuzne robe Zensuniji
kupili od trgovaca s drugih svjetova, tamo vani u pustinji je ipak
suvereno vladao Šai-Hulud. Taj Starac Pustinje je imao vrlo malo
strpljenja za one koji su prezirali vjerske zakone.
El’hiim je svojim pomoćnicima ostavio upute. Njegovo
putovanje s Ismailom potrajat će nekoliko dana i za to vrijeme će oni
nastaviti s isporukom začina trgovcima tvrtke VenKee, odnosno bilo
kojim stranim trgovcima koji ponude najvišu cijenu. Premda je već bila
stara, Chamal je još uvijek nadzirala većinu žena u špiljskom stanu, a
pripa-zit će i da svi drugi obavljaju svoje zadatke. Poljubila je oca u onu
isušenu kožu na njegovom obrazu.
Kad su njih dvojica napuštali selo u stijeni, Ismail nije ništa
rekao; gledao je sa žudnjom u one prostrane i čiste dine. Kad su,
hodajući pod mjesečevom svjetlosti, zašli u područje otvorenog pijeska,
Ismail je rekao: - El’hiime, dozovi nam crva.
naib je oklijevao. - Ne želim ti oduzeti tu čast, Ismaile.
- Zar si nesposoban učiniti ono što je od tvojeg oca stvorilo
legendu? Sin Selima Jahača Crva se boji pozvati Šai-Huluda?
Čuo se El’hiimov nestrpljiv uzdah. - Znaš da to nije istina. Zvao
sam mnogo crva.
- Ali već dugo to nisi radio. Učini to sada. To je nužan korak na
ovom našem putovanju.
Promatrao je kako naib postavlja bubanj i udara o njega svojim
batom. Promatrao je svaki njegov pokret, gledao je kako je postavio
opremu i pripremao se za susret s monstrumom, naibove kretnje su bile
brze i u trzajima, očiti znak nervoze. Ismail ga nije kritizirao, ali bio je
spreman pomoći ako išta bude krenulo po zlu.
Dozivanje pješčanog crva bila je opasna zadaća čak i za
majstora, a El’hiim je već gotovo zaboravio kako se živi s opasnošću.
Njihovo putovanje će ga sada podsjetiti na to i na mnoge stvari.
Kad je životinja stigla, njezini krivudavi pokreti bili su
popraćeni glasnim siktanjem, razbacivanjem pijeska u oblak oštrog,
aromatičnog mirisa. - Golem je, Ismaile! - Divljenje i uzbuđenje u
njegovom glasu gotovo su posve potisnuli njegov strah. Dobro.
Crv se propeo, a El’hiim je potrčao naprijed, sada posve pribran.
Ismail je bacio svoje kuke i užad, penjući se i pomažući pri usponu.
Činilo se da mlađi muškarac ne obraća pozornost na to koliko je posla
Ismail obavio za njega, a njegov poočim nije to naglašavao.
Radostan i uzbuđen, El’hiim je jahao na leđima crva,
pogledavajući starca koji je sjedio pokraj njega. - A kamo ćemo sada? -
Činilo se da se prisjetio mlađih dana. Napokon.
Dok mu se sijeda kosa vijorila, Ismail je prstom pokazao prema
ravnom, sjenovitom obzoru. - Tamo, u najdublju pustinju, gdje možemo
biti sami i na sigurnom.
Crv je orao među dinama, grabeći kroz noć u daljinu. Selim
Jahač Crva je u početku odveo svoju skupinu odmetnika duboko u
posve ogoljenu divljinu gdje su se mogli kriti, a onda ih je Marha odvela
još dalje u egzil. Ali otkad je Jahač Crva mrtav, mnogi su, izloženi
napastima lagodnog života, izgubili tu svoju odanost pustinji.
Selim bi bio razočaran kada bi znao kako se utjecaj njegove
vizije toliko smanjio tijekom samo jedne generacije, a on je bio
žrtvovao čitav svoj život tako da će se njegova legenda pamtiti za sva
vremena. Kao prvi naib nakon legendarnog osnivača, Ismail je činio sve
što je mogao kako bi nastavio tim putem, ali kada je vlast predao
Selimo-vom sinu, osjetio je kako je sav napredak kliznuo kroz njegove
žulje-vite prste.
Dvojica muškaraca su jahala snažnog crva sve do zore, a onda su
skupili svoje stvari i sišli s crva pokraj jedne hrpe kamenja koja im je za
taj dan nudila zaklon. Dok je El’hiim požurio pronaći pogodno mjesto
gdje bi mogao staviti svoje mekane jastuke i podići njihov šator da se
skloni u njegovu sjenu, s nelagodom se osvrnuo na turoban okoliš.
Sjedeći sa svojim poočimom na žezi sve jačeg sunca, El’hiim je
odmahnuo glavom - Ako smo bili navikli živjeti sa samo ovoliko
komfora, onda su naši ljudi, starješino Ismaile, tijekom posljednjih
godina napravili značajan napredak. - Bio se protegnuo kako bi rukom
dohvatio grubi, tvrdi kamen.
Ismail ga je pogledao, a modre su mu oči unutar modrila imale
oštar pogled. - Ne možeš ni zamisliti koliko se za tvojeg života Arrakis
promijenio… a naročito tijekom posljednja dva desetljeća otkad je
Veliki patrijarh otvorio naš planet hordama onih što su se dali u potragu
za začinima. Diljem cijele Lige ljudi troše melange, naš melange, i to u
golemim količinama, jer se nadaju da će ih to zaštititi od bolesti i
očuvati im mladost. - Ispustio je zvuk kojim je iskazao svoje gađenje.
- Nemoj biti toliko zaslijepljen da ne vidiš koliku smo korist
imali od toga, - istakao je El’hiim. - Sad imamo više vode, više hrane.
Naši ljudi žive duže. Liječnici Lige su izliječili mnoge bolesti koje su
bespotrebno uzimale naše ljude… kao moju majku.
Sjetivši se Marhe, Ismail je osjetio tugu. - Tvoja mati je sama
odabrala i to je bio jedini častan izbor.
- Bespotreban! - El’hiim ga je ljutito gledao. - Ona je mrtva zbog
tvoje tvrdoglavosti.
- Ona je mrtva zato što je tada došlo njezino vrijeme za
umiranje.
Njezina je bolest bila neizlječiva.
Mlađi muškarac je bijesno bacio kamen daleko od njihovog
logorišta. - Primitivne zensunijske metode i praznovjerje nisu je mogle
izliječiti, ali dobar liječnik u Arrakisu je možda mogao nešto učiniti.
Postoje tretmani, lijekovi s Rossaka i s drugih planeta. Mogla joj se
pružiti prilika!
- Marha nije željela takvu priliku, - uznemireno je odgovorio
Ismail. On je osobno osjećao silnu muku znajući da mu žena umire, ali
ona je posvetila svoj život filozofiji i ciljevima Selima Jahača Crva.
- To bi bila izdaja svega za što se ona zalagala.
El’hiim je dugo vremena sjedio i duboko razmišljao. - Takva
vjerovanja su samo dio velikog jaza koji nas razdvaja, Ismaile. Ona nije
trebala umrijeti, nego ju je ubio njezin ponos i tvoje ustrajavanje na
starim običajima.
Ismail je smekšao svoj glas. - Meni ona nedostaje jednako koliko
i tebi. Da smo je otpremili u Arrakis, možda bi poživjela koju godinu
duže, vezana uz medicinske aparate. Ali kad bi Marha prodala svoju
dušu za takvo što, onda to ne bi bila ona žena koju sam volio.
- Još bi uvijek bila moja mati, - rekao je El’hiim. -Svojeg oca
nisam nikada ni poznavao.
Ismail se namrštio. - Ali naslušao si se dovoljno priča o njemu.
Trebao bi ti biti tako poznat kao da je život provodio uz tebe.
- To su samo legende, priče po kojima se pročuo kao heroj ili
kao prorok ili čak i kao bog. Ne vjerujem u takve besmislice.
Ismailovo se čelo namrštilo. - Trebao bi moći prepoznati istinu
kad je čuješ.
- Istinu? Otkriti istinu je teže nego prosijati prah melangea iz
sitnog pijeska.
Neko su vrijeme sjedili šuteći, a tada je kao znak primirja Ismail
ponovo ispričao sve priče s Poritrina. Odmakao se od onih grandioznih
mitova o Jahaču Crva govoreći samo stvari za koje je mogao izjaviti da
su čista istina.
Nekoliko dana su se njih dvojica dobro slagali. Bilo je očito da
se El’hiim osjeća jadno u tim teškim životnim uvjetima, no trudio se.
Ismail je cijenio te napore. Podsjetio je svojeg posinka na stare načine
razonode i na vještine koje je El’hiim davno prestao prakticirati, vještine
kao što su pronalaženje vode i hrane u pustinji, kako napraviti zaklon,
kako po mirisu vjetra predvidjeti vremenske prilike. Ismail je govorio o
različitim vrstama pijeska i prašine i kako se sve to pokreće i mijenja.
Mada je cijelog svog života znao sve o tome, činilo se da El’hiim
ipak zaista sluša. - Zaboravljaš na najvažniju tehniku preživljavanja, -
rekao je mladić. - Budi oprezan i prvenstveno nemoj ni dopustiti da
upadneš u bezizlazne situacije.
Tijekom tih nekoliko dana Ismail se opet osjećao mladim.
Pustinja je bila tiha i nije vidio nikakvih tragova koji bi uputili na
blizinu tragača za začinom. Kad su se napokon složili da podu natrag do
jednog od udaljenih sela u stijeni, starac je osjećao kao da se među
njima stvorila neka nova veza.
Dozvali su drugog crva, jednog manjeg, i njime krenuli do
južnog ruba Zaštitnog Zida, gdje je postojalo jedno od ranije podignutih
odmetničkih naselja. Tamo su živjeli članovi Chamaline šire obitelji,
zajedno s potomcima prvotnih izbjeglica s Poritrina. El’hiim je također
imao prijatelje u tom naselju, no inače se dolazeći ovamo koristio
tradicionalnijim transportnim sredstvima. Svojeg su crva ostavili u
pijesku i pošli pješice uz Zid, krećući se s dugim poslijepodnevnim
sjenama.
Kad su došli do grada, mogli su već i prije ulaska kroz otvore
osjetiti smrad spaljenih trupla. Žureći, Ismail je trčao po tlu gdje mu se
kamenje izmicalo ispod nogu, kroz još uvijek tinjajuće ostatke onoga
što su nekada bili domovi i stvari. El’hiim, kojem se cijeli prizor zgadio,
hitao je za njim. Kad su ušli u špilje koje su nekoć bile naseljene
miroljubivim Zensunijima, obojica su zurili i osjetili mučninu.
Ismail je čuo stenjanje preživjelih, pronašao je nekoliko djece i
jednu staricu kako nariče pokraj tijela pobijenih seoskih starješina. Svi
mladi i zdravi Zensuniji, muškarci i žene, bili su odvedeni.
- Lovci na robove. - Ismail je ispljunuo te riječi. - Točno su znali
gdje će pronaći to naselje.
- Imali su sa sobom mnogo oružja, - rekla je starica, čučeći
pokraj raskomadanog trupla njezinog muža. - Poznavali smo ih.
Prepoznali smo neke od tih trgovaca. Oni…
Ismail se okrenuo, a gorčina mu se skupila u grlu. El’hiim je
ustuknuo pred ovim užasom i krvoprolićem, teturao je odajama
nailazeći na još nekolicinu mladih dječaka koji su preživjeli ovaj napad.
Spazivši ih, Ismail se prisjetio kako je i sam nekad davno bio samo mali
dječak na Harmonthepu…
Disanje mu je postalo teško i ubrzano, no nije se mogao sjetiti
niti jedne kletve koja bi dostojno izrazila ono što je osjećao. El’hiim se
vratio trepćući, s čudnim izrazom lica. Držao je krpu nekog razderanog
šarenog komada tkanine na kojoj je bojama bio izvezen zanimljiv
uzorak. - Lovci na robove su odnijeli svoje mrtve i ranjene, no ostavili
su ovaj materijal koji je očito zanbarski proizvod. To je tradicionalni
proizvod s tog planeta.
Ismail je stisnuo oči, jer ga je šibao vjetar. - I to se može
ustvrditi samo jednostavnim gledanjem u komadić poderane krpe?
- Ako znaš što tražiš. - El’hiim se namrštio - Neki prodavači u
Arrakisu prodaju isti takav uzorak, ali ovaj dolazi sa Zanbara. - Mahnuo
je tkaninom. - Nitko ne može krivotvoriti ovu boju… zanbar crveno. A i
gledao sam vani oznake nastale spuštanjem stajnog trapa napadačke
letjelice.
Ismail se pitao ne pokušava li se to naib sada hvalisati svojim
znanjem. - A što mi imamo od toga? Hoćemo li sada mi zaratiti s
planetom Zanbarom?
El’hiim je odmahnuo glavom. - Ne, ali to znači da ja točno znam
tko je to učinio i gdje ti ljudi obično logoruju.
Bog Znanosti može biti neugodno božanstvo.
- TLALOC, Vrijeme za Titane
Agamemnon je osjećao da razgovor s njegovim kandidatom za
cymeha teče dobro. Zajedno s Junonom i Danteom razvio je zanimljiv
način kako će slomiti misli i lojalnost Quentina Butlera, a onda ga
iznova sazdati na način kako to odgovara Titanima.
Pokazalo se da je to pravi izazov, ali od onih koji su generala
privlačili.
U posljednje vrijeme je Agamemnon, na svoju sramotu, shvatio
da su mu ambicije popustile - baš kao što je to bio slučaj i s onim
budalama iz Starog Carstva koje su on i vizionar Tlaloc zbacili s vlasti.
Premda su neoCymehi napokon počeli harati diljem Sinkroniziranih
svjetova, njihova je slava postala beznačajna, samodopadna iluzija.
Novi neosi su bili stvoreni od najprihvatljivijih zatočenika s napuštenih
planeta i to su gotovo uvijek bili dragovoljci, kandidati koji su jedva
čekali da dobiju mehanička tijela i produžen život.
No Quentin Butler je bio posve drukčija priča. Agamemnon je to
saznao od svojih špijuna koje je imao u Ligi plemića. Takav vojni
časnik bi bio od velike koristi u sve većim planovima Titana… samo
kada bi ga mogli nagovoriti na suradnju. General je znao da rezultati
neće biti tako dobri ako Quentin bude olako i brzo pristao. To bi
nagovaranje moglo malo potrajati.
Pažljivim manipuliranjem njegovih senzora, kao i izravnim
stimuliranjem njegovih centara za bol i vizualni dio korteksa, Quentinov
osjećaj za vrijeme i ravnotežu bili su posve izokrenuti. Agamemnon je
zlorabio njegove sumnje, a Dante mu je davao lažne podatke, dok ga je
Junona nježno uvjeravala, igrajući zavodničku i tješiteljsku ulogu uvijek
kada bi se on osjetio samim i izgubljenim.
Kao odvojeni mozak smješten u posudi za održavanje života,
Quentin je potpuno bio prepušten milosti i nemilosti Titana. Sekundarni
neos koji je vodio laboratorije za proizvodnju elektrolita dodavao je
kemijske aditive za otopinu u kojoj je ležao Quentinov mozak,
povećavajući mu dezorijentaciju i ubrzavajući mu proces mišljenja.
Činilo mu se da svaka noć traje godinama. Jedva se još mogao sjetiti tko
je i samo je još nejasno mogao razlikovati realnost svojih uspomena od
onih pogrešnih informacija koje su mu slali. Bilo je to sofisticirano
pranje mozga u svojem najčišćem i doslovnom smislu.
- Ali zašto želite mene? - doviknuo je Agamemnonu posljednji
puta kada je njegov zvučnik bio uključen. - Ako je to vaše novo carstvo
tako slavno i imate na desetke tisuća neoCymeh dragovoljaca, zašto
gubite vrijeme na pojedinca poput mene koji ne želi sudjelovati?
Nikada neću postati odan vašim ciljevima.
- Ali ti si Butler, a to je mnogo veći trofej, - odgovorio mu je
Agamemnon. - Ostali su dragovoljci odrasli u zarobljeništvu, gaženi
čizmom misaonih strojeva ili dresirani od strane političara Lige. Osim
toga, ti si vojni zapovjednik i stručnjak za taktiku. Ti bi se mogao
pokazati jako korisnim.
- Neću vam ništa reći.
- To će pokazati vrijeme. A vrijeme je jedan od resursa kojeg
imamo u izobilju.
Obojica su bili smješteni u robusne hodalice kad je general Titan
poveo Quentina na ekspediciju u smrznute ravnice, a onda gore, uz
obronak glečera do višeg terena s kojeg se pruža pogled na napola
zatrpane tornjeve, nekadašnje boravište kogitora.
- Nema potrebe da mi, ljudi i Cymehi, budemo smrtni
neprijatelji, - rekao je Agamemnon. Kad je Omnius u klopci na Corrinu,
imamo više teritorija nego nam može trebati i mnoštvo dragovoljaca za
obnavljanje naših redova.
- Ja nisam nikakav dragovoljac, - rekao je Quentin.
- Ti si… iznimka u mnogočemu.
Agamemnon je bio smješten u golemoj dvonožnoj hodalici u
kojoj se kretao kao u davna vremena i u gotovo zaboravljenom
ljudskom tijelu. To je zahtijevalo ravnotežu i finese pa se osjećao kao
golem ro-bot-gladijator. Quentin, koji se još ni izbliza nije tako
prilagodio, kretao se u jednoj koja je zahtijevala vrlo malo koordinacije.
Oko njih su, u onom stalnom sutonu koji je vladao na Hessri, lepršale
snježne pahuljice, no oni su mogli podesiti optičke niti tako da pojačaju
osjetljivost na okolno osvjetljenje.
- Običavao sam odlaziti u šetnje, - rekao je Quentin. – Uživao
sam u tome da malo protegnem noge. Sada više nikad neću moći osjetiti
to zadovoljstvo.
- Možemo to simulirati u tvom mozgu. Ili možeš odabrati
mehaničko tijelo koje svakim korakom prevaljuje velike udaljenosti,
onakvo kakvo te može prevesti kroz vodu ili kakvim možeš letjeti.
Tvoje ranije tijelo u kojem si bio sputan ne može se ni izbliza usporediti
s time.
- Generale, ako ne razumiješ u čemu je razlika, onda si tijekom
proteklog tisućljeća mnogo toga zaboravio.
- Čovjek se mora znati prilagoditi novim okolnostima. Budući da
nema povratka u staro stanje, radije razmišljaj o mogućnostima koje ti
se sada pružaju. U Ligi si imao važan položaj, ali završetak toga se već
mogao nazrijeti. Uzeo si samo vojnički dopust, ali znao si da se više
nikada nećeš vratiti u armiju Džihada i boriti se. Sada više ne moraš
razmišljati o umirovljenju, jer ti mi pružamo drugu priliku. Pomažući
nam učvrstiti naše novo carstvo Cymeha, možeš osigurati mir i
stabilnost u cijeloj galaktici. Omnius je nevažan, i sada ljudi i Cymehi
moraju ostvariti suživot. Ti možeš u tome predstavljati onu ključnu
sponu. Postoji li pogodnija osoba od tebe za taj posao? S nama možeš
više pridonijeti miru nego što si to mogao ikada dok si bio na čelu
borbene flote Džihada.
- Meni su upitni vaši motivi.
- Dovodi ti njih u pitanje koliko god želiš, tako dugo dok si
objektivan i dok namjeravaš čuti istinu kada ti se ona kaže.
Razmišljajući, Quentin je šutio.
- U obnovljenim laboratorijima na Bela Tegeuseu, mi Cymehi
dizajniramo nove borbene hodalice… naravno, isključivo zbog naše
obrane. Premda nikada ne bismo mogli poslati naše snage u boj protiv
zastrašujuće Armije čovječanstva, moramo biti spremni za obranu.
- Da niste prouzročili toliko boli i patnje, nitko u Ligi vas ne bi
želio napasti.
- Za dobrobit civilizacije moramo zaboraviti prošlost i izbrisati
prastare sukobe koji su se vječito ponavljali. Moramo početi iznova.
Već vidim dan kad će Cymehi i Liga surađivati radeći na općem
dobru.
Quentin je pokušao ispustiti zvuk nalik smijehu, ali nije još imao
sposobnosti potrebne za to. - Veća je vjerojatnost da će sve zvijezde
sagorjeti, nego da se to dogodi. Ni tvoj vlastiti sin Vorian se nikada neće
pomiriti s tobom.
Razljućen, Agamemnon je utonuo u šutnju. - Ja se ipak još
uvijek nadam. Možda ćemo se jednoga dana Vorian i ja ipak moći
sporazumjeti i oprostiti jedan drugome i tada bi mogao zavladati mir i s
ostatkom čovječanstva. Ali u ovom trenutku moji Cymehi su još uvijek
prisiljeni razvijati nove načine obrane. Kako nam Ligini Holtzmanovi
štitovi priječe da ljudske bojne brodove gađamo projektilima, morat
ćemo proizvesti mnogo laserskog naoružanja. Nadamo se da će zrake
takve energije biti mnogo učinkovitije.
U svojoj teškoj hodalici koja je nalikovala traktoru, Quentin je
oklijevao. - Tijekom mnogih stoljeća nitko se nije koristio laserom. To
nije mudro.
- Nema veze. Zašto ne bismo pokušali? To će, ako ništa drugo,
biti neočekivano.
- Ne. Ne bi to smio upotrebljavati.
Osjetivši kod svojeg zarobljenika neuobičajenu razinu
uzrujanosti i namjeru da prestane komunicirati, Titan je nastavio s
pritiskom. -Zar postoji nešto u vezi lasera što ja, nakon svih ovih
milenija ne znam? Pa lasera se nitko ne boji.
- Oni su… oni su se pokazali neučinkovitima. To vam je gubitak
vremena.
Agamemnon se zainteresirao, ali nije više ustrajavao na toj temi.
Ali znao je da će morati od Quentina izvući taj odgovor, bez obzira
kakvu vrst torture ili manipulacije to zahtijevalo.
Kada je Quentinova posuda s mozgom bila odvojena od hodalice
i ponovno postavljena na postrojenje za očuvanje života, Junona se dala
na posao kako bi mu isključila senzore za vrijeme i još više ga
dezorijentirala ubrizgavajući kemikalije i pulsirajuću bol u njegove
centre za užitak. To je tako potrajalo pet dana, ali Quentin je naposljetku
izlanuo sve što je znao, a da čak nije ni bio ni svjestan da je to učinio.
Prema mišljenju primera, tek je šačica časnika najvišeg ranga
znala kako svaki kontakt Holtzmanovog štita s laserskim zrakama
proizvodi strašno veliku povratnu eksploziju koja jako podsjeća na
detonaciju atomske bombe. Kako se u ratovima lasersko oružje već
stoljećima nije koristilo, tako su i izgledi da se nešto takvo dogodi bile
zanemarivo male.
Titani su bili zaprepašteni takvom neočekivanom slabošću Lige
koja je bila tako brižljivo skrivana tijekom dugog trajanja Džihada, pa je
sada Agamemnon jedva čekao da to iskoristi. - To će napraviti značajan
korak naprijed u našim snovima o širenju i obnavljanju osvajanja.
Kako je među preostalim Titanima Dante bio najviše metodičan
i učinkovit, Agamemnon je njemu dodijelio u zadatak provjeru te
nevjerojatne informacije. Dante je s ponovno zauzetih Sinkroniziranih
svjetova dao lansirati brodove s neoCymehima u niz provokativnih
napada na kolonije hrethgira, koje su se još uvijek borile za svoj puni
oporavak nakon pošasti kuge.
Još od vremena Velikog čišćenja, Agamemnon je smišljao,
planirao i odašiljao izvidnice da proučavaju najbliže planete, da uoče
njihove slabosti i da ustanove koje od njih bi se lako moglo pokoriti sa
samo nekoliko dominantnih Cymeha. Liga je bila još uvijek u kaosu, a
trgovina i vojna snaga tek dio ranijih.
Mnogi od tih svjetova bili su zreli za žetvu.
- Dante, tvoj zadatak je dvojak, - rekao je general. -Trebaš
isprovocirati izravan sukob s hrethgirskim ratnim brodovima zaštićenim
Holtzmanovim štitom. Samo jedan bljesak iz lasera će nam već pokazati
jesmo li saznali vrlo važnu tajnu.
- Ako moraš osvojiti deset novih svjetova prije negoli oni opaze
što radimo, onda tim bolje! - rekla je Junona uz sjajno simuliran smijeh.
Dante je otišao s cymeh-brodovima u kojima su bili neosi puni
entuzijazma i koji su jedva čekali da pod svojim mehaničkim nogama
samelju ljude. Na zvjezdanim kartama su već bile označene najbolje
mete. Mehanizirane letjelice su poput malja udarale s neba po malim
naseljima… Relicon, al-Dhivar, Juzzubal. Ljudi nisu imali nikakvu
obranu pa su molili Cymehe za milost. Međutim, Dante nije primio
nikakve posebne instrukcije vezane uz to traženje milosti. Svaki puta je
pustio da poneki brod s ljudima pobjegne, tek toliko da netko može
javiti Armiji čovječanstva pa da ovi pošalju nekoliko ratnih brodova u
pomoć.
Na svjetovima koje je bilo lako savladati, Dante je ostavljao
snage neoCymeha kako bi učvrstili svoju dominaciju i proširili carstvo
Tita-na. Neosima su, kao diktatorima na planetu, bile ostavljene
slobodne ruke i tamo su među očajnim stanovništvom skupljali
dragovoljce koji su se javljali za nove Cymehe. Dante je znao da će
general Agamemnon biti zadovoljan dobivanjem tolikog novog
teritorija.
A što je najvažnije, čekao je da se pojave brodovi balisti i koplja
pa da Cymehi mogu izvršiti svoj laser-štit eksperiment. No Agamemnon
im je dao strogo upozorenje. - Ako moj sin Vorian bude zapovijedao
bilo kojim od ratnih brodova hrethgira na koje naiđete, ne smijte ga
uništiti… sve druge, samo njega ne.
- Da, generale. On mora ispaštati za mnogo toga. Razumijem
zašto želite s njim osobno obračunati.
- I to… ali nisam još posve izgubio nadu. Zar on nije nadređen i
samom Quentinu Butleru?
- Bojim se, generale, da nam neće uspjeti preobratiti ni jednoga
niti drugoga.
- Mi Titani smo već uspjeli u mnogim nemogućim zadacima,
Dante. Što znači jedan zadatak više?
Napokon, nakon što su u potpunosti razorili još dvije malene
kolonije hrethgira i krenuli prema trećoj, Dante i njegovi ratni brodovi
neoCymeha naletjeli su na dva nova modela balista i pet brodova tipa
koplje koji su žurili zaštititi nedavno pale kolonije.
Nakon što je poslao izazov njihovim zapovjednicima i uvjerio se
da tu nema Voriana Atreida, Dante je svojim fanatično odanim neosima
zapovjedio da formiraju obrambenu liniju. Iz takve formacije jasno se
vidjelo da su brodovi Armije čovječanstva brojniji od šačice brodova
Cymeha, no Dante je svojima zapovjedio lansiranje projektila prema
teško oklopljenim ratnim brodovima ljudi.
Kao što se i moglo predvidjeti, zapovjednici Lige su aktivirali
Hol-tzmanove štitove. Čim su mu njegovi senzori pokazali da su
protivnici ne baš mudro ispunili uvjete potrebne za eksperiment, Dante
je neoCymehima zapovjedio neka pripreme svoje lasersko oružje.
Poslao ih je naprijed dok je sam ostao otraga, na položaju s kojeg je
mogao dobro promatrati.
Ti laseri nisu bili posebno snažni, jedva kao uobičajeni kalibar
oružja. Pod normalnim okolnostima, takvi pogodci ne bi mogli biti
naročito učinkoviti.
Još uvijek se držeći dovoljno daleko od zone u kojoj se odvijala
bitka, Dante nije bio razočaran. Nimalo.
Laseri su pogodili štitove, pokrenuvši kaskade pseudo-atomskih
detonacija. U roku od samo nekoliko sekundi, cijela flota koja je
pripadala ljudima je isparila. Brodovi su, jedan za drugim, nestali u
zasljepljujućim bljeskovima.
Reakcija na ovakav susret lasera i štitova bila je tako snažna da
je bila uništena i većina neoCymeh topnika. I njihovi su se brodovi
raspali u istom trenu kao rezultat simultanog uništavanja obje strane.
Izgledalo je kao da je iznenada neko novo sunce osvanulo iznad
planeta kojeg su hrethgiri pokušali obraniti. Taj sjaj je blijedio onako
kako se energija širila gubeći se u hladnom svemiru. Za Dantea i onih
nekoliko preživjelih neosa taj je prizor bio itekako vrijedan cijene koja
se za njega platila…
AGAMEMNON JE BIO IZUZETNO zadovoljan. Kako nitko od
ljudi koji su sudjelovali u bitci nije pobjegao, vrhovno zapovjedništvo
hrethgira nije moglo saznati da su Cymehi otkrili njihovu golemu
slabost. - Ovo je za nas prekretnica! Čak i ovako malobrojni, možemo
diljem Lige za sobom ostaviti trag smrti i razaranja. Naš cilj nam je
nadohvat ruke.
Svi uvjeti ovog sukoba su se promijenili i Titan general je slutio
da će se on i njegov sin suočiti prije nego sve to završi.
Znanost je izgubljena u vlastitim mitovima i udvostručuje svoje
napore uvijek kada zaboravi svoj cilj.
- KREFTER BRAHN, specijalni savjetnik Džihada
Mutirani RNK retrovirus širio se špiljama Rossaka poput
otrovnog dima. Standardna zaštitna sredstva su se pokazala
neučinkovitima, proces steriliziranja je znao koji puta podbaciti, a čak ni
jake doze melangea nisu jamčile sigurnost. Tijekom vremena, zarazilo
se tri četvrtine stanovništva naselja u stijenama i većina zaraženih je
umrla.
Raquella Berto-Anirul i dr. Mohandas Suk nisu uspjeli u svojim
naporima da izliječe bolest. Za sada niti jedno od pokusnih cjepiva
doktora Suka nije dalo pozitivne rezultate i epidemija je nastavila
divljati zajedničkim špiljama, gutajući preostale zdrave članove
stanovništva Rossaka.
Svakoga dana sve do duboko u noć, Raquella je radila u
pretrpanim prostorijama špilje koje su služile kao bolnički odjeli. Svaki
krevet i svaki prazan prostor poda bio je zauzet bolesnim muškarcima,
djecom i čarobnicama. Uzimajući svoje svakodnevne doze melangea
koje im je dostavljala tvrtka VenKee, Raquella je forsirala svoje tijelo
preko svake mjere. Mada je imala sterilnu masku za disanje i zaštitnim
filmom premazane oči, samo ozračje bolesti uz stalni kaos patnji i
umiranja opterećivalo joj je psihu. Ali čvrsto je ostala pri svojoj odluci
da pobijedi taj virus.
Tijekom prijašnjih godina ratnici Džihada i suicidalne čarobnice
upuštali su se u sukobe i onda kad su izgledi bili nikakvi, boreći se s
mnoštvom misaonih strojeva i ne misleći pritom na vlastito
preživljavanje. Raquella, boreći s na svoj način, nije željela učiniti ništa
manje. “Pobjeda po svaku cijenu.”
Jimmak Tero slijedio je Raquellu poput sporog, ali dragog psića
koji jedva čeka da bude od neke pomoći. Svakog dana joj je iz prašume
donosio svježu hranu: srebrnasto voće, dlakave gljive i bobice prepune
soka. Za nju je od trava radio neku čudnu, ali ugodno kiselkastu otopinu
iza koje je ostajao neki neobičan okus, ali se činilo da je Jimmak upravo
na to vrlo ponosan. Gledao ju je svojim bistrim očima i širokim,
prostodušnim osmijehom.
Nakon iscrpljujućeg dana u vlažnoj, vrućoj klimi, nakon što je za
njezinog dežurstva umrlo još dvanaest pacijenata, Raquella se i fizički i
psihički osjećala iscijeđenom. Jedna od tih žrtava bilo je nedonošče
izvađeno iz majčine utrobe nakon što je ova podlegla kugi. Kako je na
glavnom bolničkom odjelu Raquella bila jedini član medicinskog
osoblja, sjela je na hladan kameni pod i zaplakala.
Nastojeći pronaći snagu za nastavak rada, Raquella je obrisala
suze sa svojih već mokrih obraza. Vrtjelo joj se i bilo joj je vruće, no
ipak je nekako ustala… i gotovo izgubila ravnotežu. Pričekala je
trenutak da dođe do daha, pomislivši kako je prenaglo ustala, no
neugodan osjećaj se još pogoršao i osjetila je kako pada…
- ‘Ste dobro, Gospođa Doktor?
Pogledala je Jimmakovo okruglo, zabrinuto lice. Svojim ju je
snažnim rukama držao za ramena.
- Onesvijestila sam se… preumorna sam. Trebala sam više jesti i
opet uzeti dozu melangea…
Tek tada je shvatila da leži na krevetu, da prima infuziju i da je
priključena na mjerne instrumente. Koliko je vremena prošlo?
Dotaknula je svoju ruku, prepoznala aparaturu za dijalizu koja se
pokazala barem malo korisnom za najteže pacijente oboljele od ove
nove kuge.
Njezina tamnoputa asistentica Nortie Vandego stajala je pokraj
postelje, kontrolirajući rad aparature. Vandego ju je pogledala svojim
tamnim očima u kojima se pojavio bljesak straha. - Upravo si prošla
svoje prvo ispiranje krvi. Zaustavili smo razvoj komponente X prije
nego ti je oštetila jetra, ali… zaražena si. Primila si jednu dodatnu dozu
melangea.
Raquella je odmahnula glavom, a onda pokušala ustati iz kreveta
-Nortie, ti bi trebala njegovati naše pacijente, a ne mene.
Asistentica joj je stavila ruku na rame, gurnuvši Raquellu natrag
na krevet - Sada si ti pacijent. Zavređuješ isto onakvu njegu kakvu ti
pružaš svima drugima.
Raquella je znala da su, ako je zaista zaražena, njezini izgledi za
preživljavanje mali. Skupila je hrabrost. - Možda je to samo alergijska
reakcija na onu hranu iz prašume koju sam jela. Previše sam se nara-dila
i potreban mi je odmor.
- Možda je zaista tako. Sada se samo odmaraj.
Raquella je jako dobro poznavala taj ton: čula ga je već toliko
puta kada je slušala svoju asistenticu kako tješi umiruće.
Dva dana kasnije nortie vandego je i sama oboljela i odveli su je
na drugi odjel. Raquellu je sada njegovala on sitna čarobnica Karee
Marques koja je propisivala brojne lijekove i neprovjerene tretmane,
kao da je Raquella neki objekt na kojem se vrše testiranja. Raquelli to
nije smetalo, mada je vjerovala kako je vjerojatnije da će Mohandas
pronaći lijek. Zna li on uopće da je ona bolesna?
Noći u tim špiljama bile su posebno mračne. Tamo vani, iz
prašume, dopirali su zastrašujući i tajanstveni zvukovi. Raquella je
ležala napola uspavana koktelom lijekova koje su joj dali, kad je u
blizini začula glasan i ljutit glas. Sasvim malo otvorivši oči, vidjela je
Ticiju Cenvu kako psuje Karee i govori joj neka provodi vrijeme uz
druge pacijente. - Ovu pusti umrijeti. Ona nije naša, a i to njezino
uplitanje moglo bi samo pogoršati ovu epidemiju.
- Pogoršati? Pa ona je sebe potpuno iscrpila pokušavajući nam
pomoći.
- A kako mi možemo zasigurno znati je li ona ikoga spasila?
Kuga će jedino poharati one najslabije među nama. - Ticija je ostala
ustrajna, tvrdog glasa i divljeg sjaja u očima. Činilo se da je Vrhovna
čarobnica sada još više u strahu, da se još manje može kontrolirati. -
Ova pošast će iskorijeniti one koji joj nisu dorasli i tako će čarobnice
biti jače.
- Ili će nas sve pobiti.
Dok je Raquella ležala boreći se sa svojim bolovima, sa svojom
iscrpljenošću i mučninom, usredotočila se na jedan dio tog razgovora.
One misle da umirem. To je nelagodna pomisao za liječnika, za onoga
koji liječi druge. Možda je to istina. Nagledala se dovoljno smrti da bi
bila spremna za neizbježno, za ono što je njezina sudbina, mada je bila
duboko razočarana što nije uspjela dovršiti ovaj svoj posao ovdje.
Ali njezino se tijelo nije lako predavalo. Danima se hrvala s tom
bolešću, boreći se da ostane pri svijesti, da ostane živa. Nakon prvih
nekoliko tretmana nisu je više priključivali na onaj aparat za
pročišćavanje krvi i znala je da se toksična komponenta X razvija
velikom brzinom. Koža joj je bila žuta, puna ranica; bila je očajnički
žedna!
Čarobnice su odustale od Raquelle, ostavivši je umrijeti.
Samo ju je još Jimmak htio njegovati. Sjedio je uz nju i hladnim
ubrusom brisao joj čelo. Davao joj je svoj gorki čaj, hranio ju je sitnim
komadićima voća i pazio da uvijek bude dobro pokrivena i da se osjeća
udobno. Jednom je čak pomislila da vidi Mohandasa, no to je bila
halucinacija izazvana vrućicom. Kada su posljednji puta razgovarali…
dodirnuli se?
Ta epidemija na Rossaku je već beskonačno trajala.
U onome što joj se činilo kao drugi život, prizvala je u sjećanje
one tihe, privatne dane s njim, kad su imali vremena biti ljubavnici kao
sva druga normalna ljudska bića, na drugim svjetovima i u drugo
vrijeme. Nedostajala joj je ona milina njegovog osmijeha, toplina
njegovog zagrljaja i one diskusije koje su s mnogo strasti vodili kao
kolege po struci.
- Kako je Nortie? - upitala je Jimmaka u jednom od svojih
lucidnih trenutaka.
- Visoka gospođa umre. Žao mi.
Raquella nije željela povjerovati u to. Mentalno zaostali dječak
se nagnuo bliže k njoj i znojem ovlaženim plahtama na kojima je ležala.
Na njegovom glatkom okruglom licu vidjela se odlučnost. - Ali zato
Gospođa Doktor neće umrijeti.
Brzim je koracima nekamo otišao i vratio se s bolničkim ležajem
na kotačima kakvog su ovdašnji radnici koristili za odvoženje leševa.
Gurao je pred sobom ta kolica kao da točno zna što će učiniti. Uzeo je
lebdeću platformu i spustio je do Raquellinog kreveta.
- Jimmak, što to radiš? - upitala je, pokušavajući ispravno
misliti.
- Zovite me Dečko Doktor! - Snažnim rukama ju je prevrnuo na
pokretni ležaj, a ispod nje je na policu nagurao odjeću, ručnike i deke.
- Kamo… me vodiš?
- Prašuma. Ovdje nitko ne brine za vas. - Gurao je kolica ispred
sebe.
Nastojeći se pridići toliko da se osloni na lakat, vidjela je Ticiju
Cenvu kako stoji u hodniku i gleda pano. Jimmak je sagnuo glavu, kao
da se nada da ga njegova hladna i nepristupačna mati neće opaziti.
Raquella je nastojala susresti pogled te u crno odjevene vrhovne
čarobnice koja je izgledala razočarano. Je li se možda ponadala da
Jimmak odvozi njezino mrtvo tijelo? Ta stroga žena nalik gavranu nije
prozborila niti riječ, samo ih je pustila proći.
Dok se nad Rossakom spuštao mrak, dječak je Raquellu stavio u
lift i spustio se s njom dolje, sve do tla prašume. Nije se obazirao na one
zastrašujuće zvukove, na sjene i debele povijuše nego ju je gurao
duboko u gustu, nepoznatu divljinu.
Nikada nisam ni pomislio da ću ponovo vidjeti Salusu
Secundus; te sjajne dvorane vijećnice Lige, te velike spomenike
Zimije. Nažalost, nisu toliko divni kako su mi bili ostali u sjećanju.
- YOREK THURR, tajni korrinski dnevnici
Kad je uspio pobjeći s Corrina, trebalo mu je još dva mjeseca
putovanja da stigne u ranjivo srce Lige plemića.
Tijekom tog vremena Thurru je pošlo za rukom s jednog od
kugom pogođenih planeta na samom rubu područja Lige ukrasti drugu
letjelicu. Kako je osobno bio imun na kugu, srce mu je zaplesalo od
radosti kada je vidio kako je populacija devastirana i koliko je velikih
naselja i gradova propalo tijekom tog velikog umiranja.
Od planeta do planeta, ljudska civilizacija je bila svedena na
ostatke ostataka. Nakon dva desetljeća minimalne vanjske trgovine, te
šačice preživjelih su se ponašale poput lešinara koji se bore oko
preostalih namirnica, kuća i alata. U nekim sustavima pogođenim nizom
katastrofa pomrlo je, što od kuge, a što od sekundarnih posljedica,
osamdeset posto stanovništva. Bit će potrebne generacije da se
čovječanstvo oporavi od ove katastrofe.
A sve je ovo bilo moja originalna zamisao!
Putem se zaustavio na još dva svijeta, skupljajući novosti,
kradući novac, prilagođavajući svoju priču i kamuflažu. Žudio je za tim
da čuje koliko se sve promijenilo nakon njegove odglumljene smrti i
egzila provedenog među misaonim strojevima.
Među tim promjenama najviše se isticao porast vjerskog
fanatizma s Kultom Serene koji onako glupo uništava korisne sprave i
opremu. Thurr nije mogao ne osmjehnuti se dok je promatrao s kakvim
entuzijazmom ti ljudi izvode svoju beskorisnu destrukciju. On nije
predvidio takav ishod, ali sada nije imao ništa protiv toga. Ljudi su
samo samima sebi nanosili štetu.
Kad je stigao u Zimiju nadao se kako će otkriti daje i druga
njegova dijabolična zamisao… one male, gladne mehaničke bubice…
također izazvala strašan užas među stanovništvom. Suprotno onome što
je Erazmus vjerovao, Thurr nije uživao u smrti zbog nje same, on je
jednostavno volio postići nešto.
Kad je napokon stigao na Salusu Secundus, Thurr se već posve
srodio sa svojim novim identitetom izbjeglice s Baluta, jednog od
kugom desetkovanih planeta. Salusa je postala središnji svijet za
distribuciju izbjeglica, za ponovno naseljavanje planeta i jačanje rasnih
linija uporabom onih zaliha uzoraka koje su čarobnice s Rossaka bile
sakupile. Thurr se osmjehnuo. U izvjesnom smislu, pomogao je
poboljšati ljudsku rasu.
Bio je zadivljen spomenicima i upornošću kojom je Liga
pokušavala vratiti stvari da budu “onakve kakve su uvijek bile”, umjesto da
prihvate promjene i krenu dalje. Čim zauzme položaj kakav mu po
pravdi i pripada, Thurr će učiniti nešto u tom smislu. Vidjevši kako je
Liga konfuzna i oslabljena, nije očekivao da će mu biti potrebno mnogo
vremena da bi postigao svoj cilj. Bez Džihada koji bi ih usmjeravao,
preživjeli ljudi su djelovali besciljno. Bio im je potreban.
Thurr je proučavao povijesne podatke, proučavao propagandom
prožetu povijest Džihada i uzrujao se vidjevši kako je njegovo ime
jedva spomenuto. Nakon svega što je postigao… nakon golemog posla
kojeg je obavio u vrijeme dok je službovao! On je bio taj koji je
utemeljio tzv. Džipol, policiju Džihada, on je pomogao Velikom
Patrijarhu Ginji da svoj ured pretvori u ustanovu od najveće važnosti.
Sam Thurr je trebao postati Veliki Patrijarh, ali najveća mu je pogreška
bila što je vjerovao onoj podloj Camiei Boro-Ginjo. Sada, nakon
njegovog izbivanja, činilo se da gaje Liga jednostavno šutnula,
odgurnula u stranu.
Kad je dobio potvrdu kojom je mogao dokazati da nema kugu
niti ikakvu drugu bolest, Thurr je stupio nogom na tlo Zimije, po prvi
puta nakon nekoliko desetljeća. Grad se umnogome promijenio. Sa svih
visokih zgrada visjele su zastave Serene, Maniona Nevinog i Iblisa
Ginje. U svakoj slijepoj ulici nalazila su se mala svetišta zatrpana
narančastim cvjetovima nevena. Na svoje zaprepaštenje i ljutnju, Thurr
je saznao da se Džipol podijelio. Otkad je, gotovo prije dva desetljeća,
rat prestao, služba sigurnosti Lige postala je smiješno opuštena. Nakon
što je promotrio okoliš i smislio način, Thurr je vrlo lako zaobišao
nadzorne točke postavljene na putu do samog središta grada.
Sada je Xander Boro-Ginjo bio Veliki Patrijarh, kao nećak i
nasljednik Tambira. On se rodio samo godinu dana nakon što je Thurr
odglumio svoju smrt. Prema svemu se činilo da je Xander samo
marioneta, mekana i debela marioneta s kojom je trebao manipulirati
neki bolji majstor.
Osjetio je toplinu u grudima. Sada je više nego ikada zavrijedio
biti Veliki Patrijarh. Znao je biti vrlo uvjerljiv i nadao se da će to
ostvariti čistim, jednostavnim potezima. U pravom će trenutku obznaniti
svoj pravi identitet i čudesan povratak, ispričati hrabre i maštovite priče
o zarobljeništvu i torturama kojima je bio podvrgnut pod Omniusom.
Tada će zatražiti ono što je pošteno zaslužio. Ljudi će prepoznati svoje
vlastite potrebe i shvatiti mudrost onoga što im on nudi.
Potajice je motrio administrativnu zgradu koja je pripadala
Velikom Patrijarhu, promatrao njegovu svakodnevnu rutinu i njegove
poteze. Proučio je raspored centara za istraživanje, uredskih zgrada i
glavnog stožera Armije čovječanstva, te utvrdio odgovornosti političkih
tijela. Očit porast birokracije ukazivao je na to da je Liga počela
stagnirati, da su krenuli stranputicom koja će ih spriječiti da postignu
bilo što veliko.
Thurr je stigao ovamo upravo na vrijeme i znao je da može
popraviti situaciju.
Nije mu trebalo dugo da iskuje plan kako će se uvući u urede
Velikog Patrijarha. Odbacujući krinku izbjeglice s Baluta došao je do
prihvatljive odjeće službenika Lige i tada se probijao kroz dvorane i
urede upravne zgrade.
Thurr je zamišljao kako će, čim bude Xanderu Boro-Ginju otkrio
svoj identitet, biti dočekan kao kakav izgubljeni junak. Na ulicama će
biti parade, ljudi će aplaudirati epskoj priči njegovog života i poželjeti
mu dobrodošlicu prigodom njegovog povratka u Ligu. Thurrove su oči
blistale dok je pun očekivanja zamišljao sve to.
S mnogo opreza je došao do sobe koja je imala pogodan prilaz te
se iskrao kroz prozor pa graciozno prešao uskom izbočinom do prozora
u stražnjem dijelu traženog ureda i onda se kroz njega popeo unutra.
Thurr se isprsio i osmjehnuo, čekajući da bude primljen s
dobrodošlicom. Veliki Patrijarh, ometen u svom poslu za pisaćim
stolom, podigao je pogled u kojem se umjesto straha ili bijesa vidjela
samo zbunjenost. O vratu mu je visio težak lanac koji je simbolizirao
njegov položaj i status. - Tko ste vi i zašto ste ovdje? - Pogledao je u
tešku knjigu koja mu je stajala na stolu. - Imate li dogovoren sastanak?
Thurrove tanke usne formirale su osmijeh - Ja sam Yorek Thurr,
bivši zapovjednik policije Džihada. Ja sam vašem djedu bio desna ruka i
glavni savjetnik.
Proces produženja života kojem se Thurr podvrgnuo rezultirao je
time da je sada izgledao kao čovjek u poznim srednjim godinama,
premda je tijekom ovih posljednjih pet godina počeo osjećati čudne
tikove i drhtavice pa ga je to natjeralo upitati se je li ga Omnius nekako
prevario. Ovaj debeli, tupavi vođa neće nikada povjerovati koliko Thurr
zaista ima godina.
- Siguran sam kako je to vrlo zanimljivo, ali za nekoliko minuta
imam važan sastanak.
- U tom slučaju, Xander Boro-Ginjo, morate redefinirati
značenje riječi važno.
Thurr mu je prišao opasno blizu. - Ja sam trebao naslijediti Iblisa
Ginju, ali umjesto toga je tvoja baka prigrabila lanac ureda i onda je tvoj
ujak Tambir postao Veliki Patrijarh. Tako mi je ponovno bilo oduzeto
ono što mi po pravu pripada. Sada sam mnoge godine bio ostavio to
moje pravo po strani, no došao je čas kada moram povesti Ligu u smjeru
u kojem ona mora poći. Zahtijevam da date ostavku na vaš položaj i
prepustite ga meni.
Xander ga je gledao zainteresirano i pomalo sumnjičavo.
Lagodan život mu je dao dvostruk podbradak i mekane obraze, a pogled
mu je otupio od droge, pića ili jednostavno zbog pomanjkanja
inteligencije. - Zašto bih ja to učinio? I ponovite, kako ste ono rekli da
se zovete? Kako ste ušli?
Pomoćnik je otvorio vrata. - Gospodine, vaš sastanak je… -
Iznenađeno je zatreptao pogledavši Thurra, koji ga je bijesno pogledao.
Thurr je požalio što nema uza se svoj bodež. - Oh, oprostite gospodine,
nisam znao da imate posjetitelja. Tko je to?
Xander je ljutito ustao. - Ne znam i niste ga smjeli pustiti
ovamo. Recite straži neka ga izbaci.
Thurr ga je ljutito gledao. - Upravo radiš veliku pogrešku,
Xanderu Boro-Ginjo.
Sluga je povikom pozvao stražare koji su dotrčali i opkolili
Thurra. Ovaj je s gađenjem konstatirao da ih je mnogo i kako sada neće
moći lako i jednostavno iznijeti svoj zahtjev. - Uzevši u obzir sve što
sam učinio za Ligu, očekivao sam bolji doček. - U glavi mu je bubnjalo
i na trenutak je jedva shvaćao gdje se nalazi. Zašto ovi ljudi ne
razumiju?
Veliki Patrijarh je odmahnuo glavom. - Ovaj čovjek pati od
razočaranja i bojim se da bi mogao biti nasilan. - Opet je pogledao
prema Thurru. - Nitko ne zna tko ste vi, gospodine.
Već je sama ta izjava dovela Thurra do ubilačkog bijesa i morao
se itekako potruditi da se obuzda, ne želeći ovako besmisleno riskirati
život. Kad su Thurra stražari grubo odveli, Boro-Ginjo i njegov
pomoćnik su se zadubili u pripreme tema za predstojeći sastanak. Thurr
se pretvarao da surađuje, mirno dopuštajući stražarima da ga izvedu iz
upravne zgrade.
Frustriran vlastitom glupošću, shvatio je da je predugo živio s
misaonim strojevima. Bio je vladar na Wallachu IX s apsolutnom moći
da postavlja zahtjeve. Zaboravio je kako hrethgiri znaju biti glupi i
teški. Psovao je samoga sebe zbog te pogreške i obećavao sebi kako to
više neće ponoviti. Plan… bio mu je potreban neki bolji plan.
Stražari su bili obični vojnici, nenavikli na sofisticirane,
uvježbane ubojice kakav je Thurr. Ipak, odlučio je kako neće pobiti te
ljude, jer bi to privuklo previše pozornosti. Sada je morao smisliti
planove i nije se mogao gnjaviti još i s tim da ga istovremeno i progone.
Iskoristio je prvi trenutak nepažnje stražara, umaknuo im je i
brzo se izgubio u ulicama Zimije. Stražari su vikali i trčali za njim, no
on im je lako pobjegao. Mada su ovi tražili pojačanje i uporno tragali
još satima, bivši zapovjednik Džipola je brzo pronašao skrovište i
usredotočio se na to da smisli bolji pristup cijelom problemu.
Sve je to samo stvar vremena i pažljivog planiranja, a tada će
Thurr dobiti sve što je zaslužio.
Razmišljao sam kako je to kad si Omnius. Kakve dalekosežne
odluke bih ja mogao donijeti na njegovom mjestu?
- Erazmusovi Dijalozi
Neovisni robot je stajao u jednoj od prostorija u kojima je u
Središnjem tornju bila postavljena umjetnička izložba i čekao
audijenciju. Mada je sveum mogao s njim razgovarati na bilo kojem
mjestu, činilo se kako Omnius posebno namjerava biti siguran da će
Erazmus vidjeti njegovu novu galeriju. Sve te bizarne elektronske slike,
skulpture, geometrijski oblici dragulja bili su grozno nemaštoviti. Činilo
se da Omnius vjeruje da hiperprodukcijom tih djela postaje sve
kreativniji.
Otkad su one tri gotovo identične, ali ipak odvojene inkarnacije
sveuma počele “surađivati”, stvari su se samo pogoršale.
Zajedničkim radom tri su Omniusa stvorila iritantne rasporede
kričavih boja u slučajnim, nepravilnim oblicima, šturo prevođenje
kazališnih djela praćenih disonantnom, sintetiziranom glazbom. Nigdje
nikakve estetike i harmonije.
Napuštajući tu izložbu što je brže mogao, platinasti je robot uzeo
sa stalka na zidu crnu kocku, neku vrst vodiča. Kocka je zasvijetlila,
potvrdila njegov identitet i tada pokazala robotu u kojem smjeru treba
ići. Nikada niti jedan put kroz Središnji toranj nije ostajao isti, jer se ta
građevina od tekućeg metala stalno mijenjala, ovisno o Omniusovom
kreativnom nadahnuću.
Slijedeći crvene strelice na površini kocke, Erazmus je ušao u
veliku prostoriju i stao na eskalator koji ga je spiralnim kretanjem
podizao sedamdeset katova. Neovisnog robota su već zamorile te
beskonačne i nepotrebne varijacije.
Kad je stigao na najviši kat Tornja, zatekao je tamo tri Omniusa
usred nimalo emocionalne rasprave, ali u kojoj su se ipak ponašali vrlo
zainteresirano. U ljudskoj psihologiji takva bi se situacija mogla opisati
kao višestruki poremećaj ličnosti. Onaj Glavni Omnius je nastojao ostati
dominantan, dok su kopije koje su na Corrin donijeli Yorek Thurr i
Seurat razvile neke drukčije poglede. Taj trio sveuma je namjeravao
djelovati kao jedna elektronska jedinica, ali sada su razlike medu njima
postale previše ozbiljne. Mada su se lako mogli povezati i pomiješati,
oni su ostali razdvojeni, razgovarajući jedan s drugim samo kroz crne
rupe zvučnika postavljene uokolo po prostoriji od tekućeg metala -
Došao sam na vrijeme, kako smo se dogovorili - rekao je Eraz-mus,
pokušavajući privući pozornost na svoj dolazak. - Omnius je tražio da
budem nazočan. Jedan od vas je to tražio.
Omniusi se nisu obazirali na njega, čak ni kada je Erazmus
ponovo izrekao sve to. On je ranije, sasvim onako iz zabave, izmislio
nadimke za dva pridošla sveuma, baš kao što je Gilbertusa zvao
Pametnjaković, ili kako je Glavni Omnius podrugljivo nazvao Erazmusa
“Mučenikom” nakon njegovog “uskrsnuća” poslije potpunog brisanja
memorije. Onog sveuma kojeg je donio Seurat, Erazmus je u sebi
potajno nazvao SeurOm, a onog kojeg je Thurr donio s Wallacha IX
zvao je ThurrOm. Erazmus je ovu trojicu mogao razlikovati već samo
slušajući ih, prema njihovom tonu, stavovima i informacijama kojima su
se koristili kako bi poduprli svoje argumente.
Svi su Omniusi bili zabrinuti zbog ovog zatočeništva na Corrinu,
ali nisu se mogli složiti oko toga što bi trebali učiniti. Onaj neuspješan
ofenzivni potez kojeg je ThurrOm bio pokrenuo, nakon što ga je Thurr
na to naveo, doveo je do uništenja preko četiri stotine većih brodova
koji su pripadali strojevima, dok je stražarskim brodovima flote koja
pripada hrethgirima bilo naneseno vrlo malo štete. Sve u svemu, Thurr
je umakao, a cijela ta gužva nije donijela Omniusu nikakve koristi, nego
je samo ljudske straže učinila još budnijima.
Dok je slušao njihovu monotonu, ali brzometnu debatu, Erazmus
je uočio kako su neki od njihovih postulata nelogični i kako pokazuju
potpuno nerazumijevanje načina na koji ljudi reagiraju i određuju svoje
prioritete. Bilo je očito kako čak ni Glavni Omnius nije konzultirao one
unutrašnje pričuve znanja i uvida koji su mu bili na raspolaganju u
kopiji Erazmusove osobe. Ove tri kopije su u svojim zaključcima bivale
sve ekstremnije u svojim zaključcima i sve manje fleksibilne. Robot bi
ih vrlo rado ispravio, ali oni ga ne bi slušali.
Taj trio se u nekim stvarima ipak složio. Znali su da nije
pametno jedine kopije sveuma držati na Corrinu. Glavni Omnius je
zastupao mišljenje o elektronskom bijegu, emitiranje kopije
kompjutorovog golemog uma daleko u svemir, pustiti takvu struju
podataka u potrazi za odgovarajućim ciljem. ThurrOm je istakao kako
nema poznatih prijemnika za toliku pošiljku podataka, a s rastućom
udaljenošću signal bi samo postajao difuzniji pa se malo pomalo
smanjivao do neprepoznatljivosti. Besmisleno trošenje truda i energije.
Seuratov Omnius je ustrajavao na mnogo lakše izvodljivom
rješenju. SeurOm je želio kolonizirati dvadesetak ili više Nesvrstanih
planeta. Čim bi misaoni strojevi učvrstili svoja nova uporišta,
“uskrsnuli” bi Omnius mogao nastaviti prema novim planetima i tako
obnoviti Sinkronizirani imperij. Posve ležerno je pretpostavio da bi se
mogao pronaći način kako se provući kroz smrtonosnu mrežu skrem-
blera, ali nije objasnio na koji način bi se to moglo postići.
Kao da mu je ona njegova prva neovisna ofenziva razbuktala
napadačke strasti, ThurrOm je zagovarao slanje kompletne flote strojeva
protiv stražarske flote ljudi. Bio je voljan prihvatiti goleme gubitke uz
nadu da će jedan dio ratne flote preživjeti. Ali ako ne bi uspjeli, tada bi
fanatični hrethgiri mogli cijeli Corrin bombardirati svojim pulsnim
atomskim bojevim glavama i uništiti zadnje tragove kompjutorskog
sveuma. ThurrOm je priznao kako bi to mogao biti problem.
Svi su ti planovi imali beskonačno malene izglede za uspjeh.
Eraz-musu je bilo zanimljivo promatrati kolike probleme je Glavni
Omnius imao u svojoj bizarnoj raspravi sa svojim sekundarnim
inkarnacijama.
Brodovi robota su mjesec za mjesecom izvodili napade bacajući
se na mrežu skremblera i barikadu Lige, stalno trpeći predvidive valove
razaranja. Tijekom tih devetnaest godina Omnius je izorao cijeli Corrin,
derući metale i sirovine s kore planeta pa ih onda reciklirajući i ponovo
obrađujući. Do sada je planet bio već gotovo posve iscijeđen. Već je
postalo teško nabaviti pojedine rijetke elemente i molekule nužne za
stvaranje gel-mozgova misaonih strojeva. Počela se usporavati
proizvodnja brodova koji trebaju zamijeniti one uništene. Erazmus je
predviđao kako će, zahvaljujući stalnim napadima njihove flote, ovo
njihovo uporište uskoro postati opasno pusto.
Morao je pronaći nekakvo rješenje… barem za sebe i
Gilbertusa… prije nego se to dogodi.
Erazmus je već godinama razmišljao o mnogim mogućnostima
za bijeg. Daleko od Corrina, on i Gilbertus bi se mogli posvetiti
mentalnim traganjima, bez ometanja i uplitanja sve više ekscentričnog
sveuma.
Neovisni robot je napustio odjel u svojoj vili gdje je Gilbertus
nastavio rješavati neku tešku intelektualnu zagonetku, a klon Serene
Butler je sjedio uz njega. Taj mišićav i dobro uvježban čovjek mogao je
slijediti vijuge u svojem mozgu, ekstrapolirajući varijable pedesetog
reda i njihove posljedice. Već je mnogo godina bio u stanju memorirati
svaki detalj svojih dnevnih iskustava, držeći sve to u svojem mozgu
dobro organizirano i “nadohvat ruke”.
Pokušavajući privući pozornost onih sveuma dok su ga oni upor-
-no ignorirali, Erazmus je počeo udarati svojom metalnom šakom o zid,
oponašajući ponašanje koje je jednom vidio kod Gilbertusa, dok je ovaj
još bio malen, divlji dječak. - Ovdje sam. Što ste to zahtijevali da treba
raspraviti sa mnom?
Razmišljao je o tome da o pod zvizne onu kocku s uputama za
kretanje, no umjesto toga samo ju je čvršće držao na svojem dlanu od
tekućeg metala. To je bila samo glumljena ljutnja, ali se činila dobrom
prigodom da istraži ljudske emocije koje je naučio.
Tri harmonizirana glasa su mu unisono zapovjedila: - Prestani
biti tako nestrpljiv, Erazmuse! Ponašaš se kao hrethgir.
Robotu je na pamet palo nekoliko oštrih i svadljivih odgovora,
no odlučio se prešutjeti ih. Umjesto toga, stavio je na pod onu kocku
koja pokazuje smjer. Tekući metal poda je progutao kocku, a onda se na
tom mjestu opet izravnao kao površina vode u koju je bio ubačen
kamen.
Omniusi su nastavili svoju raspravu.
Odjednom je u prostoriju ušao Rekur Van, a gurao ga je jedan
naoružani robot koji je u ruci također držao kocku za pokazivanje
smjera. - Sada je vrijeme za moj dogovoreni sastanak! - rekao je čovjek
bez udova, podigavši glas kako bi ga se čulo u onoj raspravi koja se
zahuktala.
- Ja imam prednost, Patrljče, - rekao je Erazmus bez ljutnje i zlo-
namjernosti, samo podigavši glas koliko je trebalo da ga se čuje.
U pozadini su još uvijek glasovi tri sveuma zvučali posve
neemo-cionalno, ali njihovi sintetizirani glasovi bili su sve glasniji i
odzvanjali su prostorijom tako jako da je pod počeo vibrirati. Tri
omniusa su se međusobno optuživali za neučinkovitost i sklonost ka
pogrešnim potezima, prebacujući krivnju jedan na drugog. Rasprava je
tekla sve brže i brže, a Erazmus i Rekur Van su to potajice slušali, sa
sve većom radoznalošću i uzrujanošću. Naposljetku je postalo jasno
kako je Glavni Omnius uspio samoga sebe uvjeriti da je on jedini pravi
bog univerzuma; u skladu s njegovim analizama i projekcijama koje mu
je dao Erazmus, zaključio je kako on potpuno odgovara toj definiciji.
Posjedovao je vrhunsko znanje i vrhunsku moć.
- Proglašavam vas dvojicu lažnim bogovima, - odjednom je
zagrmio Omnius.
- Ja nisam lažni bog, - rekao je SeurOm.
- Nisam ni ja, - ustrajavao je ThurrOm.
Takvo čudno trojstvo. Činilo se ironičnim da upravo Omnius,
koji je oštro kritizirao emocijama nabijenu religioznost ljudi, sada
prihvaća svoj vlastiti sustav religioznog vjerovanja na čijem je vrhu
misaoni stroj.
Bez ikakvog upozorenja, sveumski trio je dosegnuo kritičnu
točku. U sobi je zavladala oluja puna višebojnih električnih bljeskova,
sijevajući od zida do zida i od poda do stropa. Erazmus se uspio spretno
maknuti s puta povukavši se do ulazne rampe i odatle je promatrao kako
se prostorija rasvijetlila.
Žarka žuta svjetlost pogodila je robota stražara koji je pratio
Reku-ra Vana pa je ovaj Tlulakšanin bez udova kriknuo kad su mu se
oštri komadi metala žarili u meso. Njegova kolica s aparaturom za
održavanje života su se prevrnula i pala na robota koji se dimio.
S velikim razočaranjem Erazmus se prisjetio da je Rekur radio
na projektu bioloških strojeva koji bi mogli mijenjati oblik. Taj je
projekt bio toliko obećavajući.
Odjednom je u prostoriji zavladala tišina. Sada je jedan od
sveuma prijeteći izgovorio: - Niti jedan od nas nije lažni bog.
I tako je Glavni Omnius bio uništen u elektronskoj bitci. Glavni
sveum, kojeg je Erazmus toliko dugo poznavao, više nije postojao na
Corrinu. Zidovi su se počeli mreškati i silovito tresti pa se Erazmus
bojao da bi se, dok je on još unutra, cijeli Središnji toranj mogao srušiti
ili promijeniti oblik.
Na njegovo iznenađenje, Rekur Van je još bio živ, stenjao je i
počeo bespomoćno puzati. Žureći mu upomoć… samo zato da bi
sačuvao svoj vrijedan izvor… Erazmus je pokupio Tlulakšana i njegova
kolica i izašao iz tornja koji se savijao. Čim su se oni našli na sigurnom,
na trgu, iza njih je cijela građevina dramatično promijenila oblik kad su
novi vladari sveumi donijeli zajedničku odluku. Toranj je sada postao
još viši i zavojitiji.
- Ovo je zaista bilo neočekivano i zanimljivo, - rekao je
Erazmus.
- Izgleda da su sveumi poludjeli.
Bespomoćni Tlulakšanin je okrenuo svoje opečeno lice kako bi
pogledao te bizarne kretnje Omniusove glavne zgrade. - Bilo bi nam
bolje okušati sreću s hrethgirima.
Tijelo se možda i ne može osloboditi zakona fizike, ali um nije
tako okovan. Misao nadmašuje fizičke osobine mozga.
- “Nastanak Svemirskog Ceha” (jedna publikacija Lige)
Premda je odlučio da ne razbije tank u kojem je njegov mati
boravila okružena začinom u plinovitom stanju, Adrien je nervozno
koračao amo-tamo. Njegovi braća i sestre, koji razasuti diljem Lige
obavljaju poslove za tvrtku VenKee, nisu mu sada mogli pomoći.
Sumnjao je da bi oni uopće mogli razumjeti njegovu dvojbu.
U unutrašnjosti zamagljene komore Norma je mogla osjetiti
neodlučnost i zabrinutost svojeg sina. Njegove brige su ga ometale u
obavljanju vitalnih poslova tvrtke. Sasvim dobro je znao da ako bi
njegova čudna i ezoterična majka mogla zaista sigurno upravljati
brodovima za nabiranje svemira, VenKee bi zapravo imala kontrolu nad
cjelokupnom budućom trgovinom između zvjezdanih sustava. No ona je
ovisila o njemu, o tome da on održi tu trgovačku kompaniju jakom, jer
joj je njezina infrastruktura bila nužna za sljedeći veliki korak.
Ona bi mu morala potisnuti te njegove nerazumne strahove. Za-
vršivši sa svojim glavnim poslom, Norma je znala da je vrijeme za
promjene. Adrienu se trebalo pružiti dovoljno odgovora za ohra-
brenje… i čak dati dodatnog elana.
Svoj um koji se širio tjerala je natrag u stvarni svijet,
usredotočivši se na svoje tijelo i na neposredno okruženje Norma ga je
dozivala. Sporim i bolnim naporom njezina su usta formirala riječi
pomoću usana koje nisu željele surađivati, škrabala je slova po mrljama
nasta-lim taloženjem začina na plastičnim stjenkama, uvjerila je
Adriena kako želi da joj se on pridruži u tanku… pod uvjetom da stavi
štitnike za oči i masku za disanje.
Njezin sin nije taj zahtjev dovodio u pitanje. Istrčao je iz
laboratorijske zgrade izvikujući naredbe. Vratio se za manje od pola
sata, potpuno odjeven u zaštitno odijelo. Očito nije želio riskirati
izlažući čak ni kožu tom koncentriranom začinskom plinu. Norma je
shvatila kako je to vjerojatno mudro.
Mentalnom zapovjedi, služeći se moćima čarobnice koje je
rijetko prakticirala, Norma je dopustila da se dio prostorije u kojoj je
boravila djelomično otvori, stvarajući unutrašnji centripetalni vrtlog koji
je tako većinu začinskog plina zadržao unutra. Mada očito zastrašen,
Adrien je podigao glavu i stupio unutra. Vrata su se iza njega brzo i
čvrsto zatvorila, a ona je progutala velik gutljaj plina gledajući ga kako
hoda kroz mrak.
- Oh, taj svemir kojeg sam vidjela, Adriene! - uskliknula je. – A
ima još toliko toga što treba tek istražiti!
Bio je presretan što opet može biti blizu nje. - Trebali bismo
instalirati sustav zvučnika, majko. Bilo je nemoguće… tolika pitanja, a
nismo mogli doprijeti do tebe. - Kleknuo je pokraj njezinog napola
rastopljenog jastuka na podu tanka.
- Sustav 7vučnika je prihvatljiv, ali ti Adriene… možeš i ulaziti
ova mo kad god ti ja kažem da je sigurno.
- Kada to ne bi bilo sigurno ući u tvoj tank? - upitao ju je
začuđeno.
- Kada budem koristila moj um, moja predviđanja, kako bih
izračunala siguran kurs kroz nabrani svemir. Zar si zaboravio svrhu
ovog projekta?
Njezin glas je čak i njoj samoj zvučao sablasno dok je nadugo i
naširoko govorila, objašnjavajući kako joj je obilje melangea pojačalo
sposobnost zamišljanja budućih događaja i kako treba zaobići
katastrofalni kurs leta. - U mislima sam već razradila sve do zadnjeg
detalja.
Kroz njegovu masku od prozirne plazme vidjela je kako su
njegove crte lica napete od zabrinutosti. -Razumijem, majko, ali moram
biti siguran da si ti izvan opasnosti. Dopusti da te medicinsko osoblje
pregleda kako bismo ustanovili jesi li zdrava. Izgledaš kao da si potpuno
izgladnjela.
- Bolje sam nego ikad, - rekla je s pomalo odsutnim osmijehom
na širokom, koščatom licu. - I zdrava sam. - Njezino je tijelo sada
degeneriralo u oblik koji teško da bi bio sposoban podupirati njezinu
smiješno veliku glavu. Koža joj se borala, a udovi su izgubili svoj oblik
i postali tanki poput uzica. - Mijenjam se u nešto… i prema nečemu.
Svojim je rukama obuhvatila njegove mnogo veće šake i stisnula
ih čvrsto, s ljubavlju. Pogledala ga je prodornim pogledom svojih od
začina plavih očiju - Ukrcaj moju komoru u jedan od brodova za
preklapanje svemira, kako bih mogla demonstrirati svoje nove
navigacijske sposobnosti. Znat ću upravljati brodom.
- Jesi li sigurna da to nije opasno?
- Adriene, život je već sam po sebi opasan, krhak poput cvjetnog
pupoljka u oluji. Ali baš kao i pupoljak, i on sadrži nevjerojatnu ljepo
tu. Je li nabiranje svemira sigurno? U usporedbi s čime? Po šansama,
vjerojatno je sigurnije nego da žena preživi porod, ali… da, mnogo je
opasnije od ne micanja dalje od vlastitog kućnog praga.
- Zaista nam treba neko važno i dalekosežno otkriće, - složio se,
ponovno razmišljajući kao poslovan čovjek. Zatim je tvrdoglavo
prekrižio ruke na grudima, dok se plin kovitlao oko njega. - Ali ako je to
tako sigurno kao što tvrdiš, onda inzistiram na tome da i ja pođem s
tobom kako bih pokazao koliko povjerenje imam u tvoje sposobnosti.
Polako je kimnula, a njezina povećana glava se klimala gore-
dolje na onom tananom stalku vrata. - S tobom je jednako teško
pregovarati kao što je bilo i s tvojim ocem. Onda, u redu. Pokazat ću ti
svemir.
Pod Norminim nadzorom i Adrienovim budnim okom kojim je
pratio svaki detalj, dovršene su pripreme za njezin prvi let s nabira-njem
svemira. On će za Normu biti nešto novo, uzbudljivo i konkretno, a ne
samo teorijski rad. Bit će to test, dokaz… oslobođenje.
Stotine radnika na Kolharu pobrinulo se da jedan teretni brod
srednje veličine i komora sa začinskim plinom budu izrađeni točno
prema dobivenim specifikacijama. Jedan sustav zvučnika bio je
instaliran unutar tanka kako bi Adrien mogao razgovarati sa svojom
majkom, mada je često imao problema kako privući njezinu pozornost
ili dobiti od nje informaciju u nekom korisnom obliku.
Kad su sve komponente za to predviđeno putovanje bile
spremne, samo se dvoje ljudi ukrcalo na brod: Norma, unutar
zapečaćene komore i Adrien u posebnom odjeljku koji je omogućavao
normalne životne uvjete, a bio je smješten na istoj palubi gdje i Normin
tank. Znao je da ovim jednim jedinim letom stavlja na kocku budućnost
tvrtke VenKee, jer nitko od njegovih braće i sestara nije mogao ni
približno obavljati ma i djelić njegovih poslova.
Ali Adrien je vjerovao svojoj majci. Kroz prozirne pregrade
svojih prostora u kojima su boravili mogli su vidjeti jedno drugog i
razgovarati služeći se izravnom komlinijom. Holtzmanovi motori će
nabrati svemir i transportirati ih od Kolhara do nekog drugog mjesta.
Norma će odabrati pravi kurs.
Ona je prije polaska pojačala koncentraciju plina u tanku i upala
u trans kojim je otvorila svemir kao rastvarajuće latice neke prekrasne
ruže. Svaki puta kada bi bacila pogled u svemir, on je bio ljepši nego
kad ga je prethodni put vidjela. U tim je prilikama Norma izvela skok
brodom, vodeći ga putem kojeg je već ranije jasno predvidjela u svojoj
glavi.
Usredotočila se na budućnost, vidjela je vrtlog boja svemira i
svoj beskonačno malen brod u njemu. Bio je to nekakav kozmički
rebus, ali ona ga je potpuno razumjela. Svemir će se u zagrljaju punom
ljubavi omotati oko broda, kao što brižna mati uzima dijete u zagrljaj.
Duboko u duši osjećala je snažno bezvučno zujanje i, bez da se je zaista
okrenula i pogledala, spazila je vibracije Adrienovog života unutar
njegove zaštitne kabine.
Kad su Holtzmanovi motori počeli nabirati svemir, savijajući
jednu koordinatu za drugom, putovanje je otpočelo i brod je klizio
slojevima daljina i prostora. Adrien se tresao, što zbog vibriranja broda,
a što od straha da bi mu se tijelo moglo raspasti, ali nije požalio što se
odlučio ovo iskusiti.
Tada su se našli na onoj strani svoga odredišta. Vidjela je kako
Adrien postoji unutar jednih koordinata, a onda se pojavljuje unutar
drugih. U tom jednom trenutku svemir je postao vrlo malen.
- Uspjeli smo, majko! Pogledaj dolje!- Zadivljen, virio je kroz
prozor teretnog broda i prepoznao suhi planet pun rasjeda. Odavde, iz
staze, izgledao mu je kao bazen pun zlata. - Arrakis? Bio sam ovdje
mnogo puta.
- Mislila sam da bi za moje prvo, u mislima već ranije sagledano
putovanje bilo posve u redu otići do mjesta izvora melangea.
Arrakis ju je privukao kao mjesto u kojem se sažimaju sva
njezina proročka iskustva, mjesto gdje će moći sagledati sve ono što još
treba doći, što se treba dogoditi njoj, Adrienu, cijelom ljudskom rodu.
- Ovo je zapanjujuće i to ne samo u jednom smislu, - rekao je.
- Ovakvim gotovo trenutačnim pristupom do izvora začina,
VenKee može imati još veću dobit.
- Nisu sve dobiti novčane. Arrakis je poput začina koje sadrži;
ne shvatljivo složen i bezmjerno vrijedan.
Norma je znala da su začin i navigacija usko povezani. Isporuka
melangea morala je biti zajamčena. Moglo bi se dogoditi da će VenKee
tvrtka morati ovdje postaviti vlastite vojne snage kako bi branili ovaj
začinski pijesak. Arrakis nije bio od onih mjesta gdje bi se ponosili
poštivanjem zakona. Bio je to sirov, divlji svijet u kojem su
preživljavali samo oni najjači.
Iz svoje zapečaćene, začinom impregnirane pilotske kabine ona
je svojom mentalnom snagom vodila transportni brod svoje tvrtke, koji
je sada rabio konvencionalne motore, nisko nad ogoljelim planetom. U
odnosu na ocean dina, njezin je brod za nabiranje svemira izgledao
zaista patuljast. Svojim moćnim umom Norma je promatrala velike
pješčane crve, oblake prašine i zastrašujuće Coriolisove oluje. Misli su
joj bile otvorene istovremeno u dva smjera, prema prošlosti i prema
budućnosti vidjela je skupine ljudi kako se kreću pejzažom… neki
pješice dok su drugi doslovno jahali na crvima.
- Kad bismo samo mogli pronaći neko drugo nalazište začina,
tako da ne moramo toliko ovisiti o ovom jednom jedinom svijetu koji je
već preplavljen tragačima za začinom, - rekao je Adrien, dok mu je glas
lebdio prema komori s plinom. - Nakon Omniusove kuge svi znaju kako
ih ovdje čeka bogatstvo i Arrakis vrvi od tragača, pa čak i lovaca na
robove.
- Melange je srce svemira, - rekla je. - A postoji samo jedno
srce.
Lebdeći brodom nad golemim pustinjama, vidjela je budućnost
trgovine. Adrien možda ne bi mogao shvatiti kakvu moćnu organizaciju
će stvoriti.
- Povijest će govoriti da je tvoj otac razvio ove sjajne brodove, -
rekla je. - Aurelius Venport bit će upamćen kao vizionar izumitelj, kao
veliki rodoljub cijelog ljudskog roda. Kako vrijeme prolazi i svi veliki
sudionici događaja umiru, nitko neće moći razlikovati činjenice od
mitova. Ta me pomisao čini vrlo sretnom i zadovoljnom. To je moj
posljednji dar čovjeku kojeg volim. Želim da ti, kao voda tvrtke
VenKee, to shvatiš, jer će ta tvrtka sudjelovati u nečem još većem.
Kimnuo je. - Ti to radiš iz ljubavi i zahvalnosti, jer je moj otac
bio jedini koji je vjerovao u tebe. Razumijem to, majko.
Nakon što se činilo da su proveli mnogo vremena iznad divljeg
Ar-rakisa, Norma Cenva je okrenula svoj teretni brod natrag prema
prostranstvu, krećući prema Kolharu.
Na Arrakisu život znači manje nego zrnce pijeskana otvorenoj
rani.
- Legenda o Selimu Jahaču Crva
Pretučeni ljudi koji su preživjeli upad u zensunijsko selo slijedili
su Ismaila i El’hiima natrag u glavno naselje na najudaljenijim liticama.
El’hiim je predložio da najteže ranjenike odnesu u obližnji grad kojeg je
podigla trgovačka kompanija i da im se tamo pruži medicinska pomoć.
Ismail nije htio ni čuti za to. - Kako to uopće možeš predložiti?
Ovi ljudi su jedva izbjegli sa ih ne ulove i pretvore u robove. A sada bi
ih ti isporučio ravno u ralje onih koji su stvorili potražnju za robovima.
- Nisu svi oni lovci na robove, Ismaile. Pokušavam spasiti
živote.
- Suradnja s njima je kao igranje s napola pripitomljenom zvijeri.
- Tvoje miroljubive geste su ove ljude već koštale njihovih
najmilijih i njihovih domova. Nemoj pokušavati isisati još više krvi iz
njih.
Mi ćemo se sami pobrinuti za njih, s onoliko opreme i namirnica
koliko imamo.
Kad je ta grupa izbjeglica stigla do naselja u špilji, vijest o njima
širila se među ljudima kao požar. Sa svojom čvrstom osobnošću i
nepokolebljivima zahtjevima, Ismail se ponašao kao njihov vođa.
Puštajući starcu na volju, El’hiim, pravi naib, je rekao: - Ja
strance razumijem bolje nego ti, Ismaile. Poslat ću glasnike u gradove
VenKee kompanije i uložiti u gradu Arrakisu službeni protest. Oni to ne
mogu činiti nekažnjeno.
Ismail se osjećao kao da je njegova vlastita srdžba slomila nešto
u njemu. - Smijat će ti se. Lovci na robove su uvijek progonili Zensu-
nije, a ti si upravo ušao u njihovu zamku.
Kad je njegov posinak otišao u te pretrpane gradove, Ismail je
pozvao sve Zensunije kojima tijelo nije bilo ranjeno da se sastanu s njim
u velikoj dvorani za sastanke. Kao jedina žena koja je bila starješina
sela, Chamal je predstavljala žene koje su bile jednako tako žedne krvi
kao i muškarci. Mnogi bučni i energični mladići, koji su se divili
legendama o Selimu Jahaču Crva, zahtijevali su kažnjavanje tih
kriminalaca.
Bijesni i postiđeni, prisjećajući se koliko puta se nisu obazirali
na Ismailova upozorenja, najsnažniji medu njima su se dragovoljno
javili prikupiti oružje i formirati takozvanu kanla, skupinu vojnika-
koman-dosa koji će pronaći lovce na robove i krvavo im se osvetiti.
- El’hiim mi je rekao da zna gdje su, - rekao je Ismail. - On nas
može odvesti tamo.
Kad se el’hiim vratio dobivši od zaštitarskih snaga Arrakisa neka
vrlo neodređena obećanja o uvođenju strožih propisa glede otmica ljudi,
dočekala ga je već naoružana kanla željna borbe. Vidjevši izraz na
njihovim licima i shvaćajući osjećaje u njihovim srcima, nije mu bilo
druge nego pridružiti im se kao njihov naib.
Mada je bio znatno stariji od bilo kojeg od tih boraca, Ismail je
pratio grupu osvetnika. Usprkos tome… ili možda upravo zato, zbog tog
gađenja i muke zbog svega što se dogodilo mnogim njegovim
prijateljima Zensunijima i čak i nekoj od Chamaline unučadi, Ismail se
osjećao pun energije, kao da je netom uzeo veliku dozu začina. Bio je
spreman udariti na one koji su iskvarili ovaj svijet za kojeg se je on
morao tako teško boriti da bi ga mogao nazvati domom.
Možda će ovo biti moja posljednja bitka. Možda ću umrijeti.
Ako je i tako, ne mogu se potužiti.
Prelazili su pustinju krećući se brzo i tiho. Klizeći kao sjene
preko od sunca blijedih stijena, kanla je sljedećeg poslijepodneva
pronašla logor lovaca na robove. Sklonili su se iza kamenih gromada
kako bi promatrali te lovce i planirali svoj napad.
Jedan od boraca je predložio da se noću uvuku u logor i pokradu
im svu vodu i namirnice. - To bi bila dobra osveta! Ostali bi u pustinji i
tu polako umirali od žeđi.
- I postali hrana Šai-Huludu.
Ali Ismail nije imao strpljenja za tako sporu i dugotrajnu osvetu.
- Jednom davno je moj prijatelj Aliid rekao: “Ništa ne pruža toliko
zadovoljstvo kao kad na prstima osjetiš krv svog neprijatelja”. Ja
namjeravam osobno ubiti te demone. Zašto bih Arrakisu prepustio to
zadovoljstvo?
Kad je pao mrak i kad je već prvi mjesec utonuo iza obzora,
kanla se poput pustinjskih škorpiona šuljala naprijed, noseći kris-noževe
umjesto žalaca. Lovci na robove… izbrojio ih je više od deset… uključili
su generatore koji su jasno osvijetlili cijeli logor, ne zbog zaštite nego
zbog njihove udobnosti. Nisu se ni potrudili postaviti straže.
Zensunijski osvetnici su posve opkolili logor. Premda su lovci
na robove naizgled bili naoružani boljim oružjem, kanla je bila gotovo
dvostruko brojnija. Bit će to pravo krvoproliće.
Ismail nije želio da se koriste svojim maula puškama, jer su bile
previše nespretne, a i činile su borbu bezličnom, no El’hiim je sugerirao
da iskoriste prednost vatrenog oružja kako bi njime pogasili svjetla. S
tim se Ismail složio. Kad se kanla našla na željenom položaju dao je
znak, a baražna vatra maula je uz buku svojim projektilima ispunila
zrak, uništivši svjetleće kugle i ostavivši cijelo područje u mraku.
Ljudi pustinje napali su poput vukova, sa svih strana. Potpuno
zatečeni, došljaci s drugih svjetova nespretno su se izvlačili ispod
pokrivača. Neki su dograbili oružje i zapucali, no uopće nisu mogli
vidjeti napadače.
Zensuniji su se držali nisko pri tlu, koristeći svaki raspoloživ
zaklon. Njihov je duh predugo bio zatočen i sada su u tom uzbudljivom
krvoproliću pustili emocijama na volju. Skakali su na svoje žrtve i
svetili se koljući ih bodežima napravljenim od zuba pješčanih crva.
Usred svega toga Ismail je koračao logorom u potrazi za nekim
neprijateljem kojeg bi kaznio. Spazio je čovjeka niskog rasta koji je
tražio zaklon među balama nekog tekstila. Ta kukavica nije ni
pokušavala braniti svoje drugove ili štititi svoj vlastiti život.
Ismail ga je podigao dok je ovaj puzao. Kad su mu se oči
prilagodile svjetlosti koja je dopirala samo od zvjezdanog neba
potpomognutog bljeskom vatrenog oružja, vidio je da je to neki
Tlulakšanin, karakteristično uskog lica i jedva malo razmaknutih očiju.
Spoznaja gaje silno pogodila. Bio je to Wariff, onaj tako slabo
pripremljen i opremljen tragač kojem je Ismail prije dvadesetak godina
spasio život.
Tlulakšanin je podigao pogled i oslovio Ismaila imenom,
sjećajući ga se nakon tolikog vremena. Ismail je potegnuo svoj bodež,
britke i zakrivljene oštrice. - Spasio sam ti život, a ti mi to vraćaš
napadajući moje ljude i odvodeći ih u roblje? Proklinjem i tebe i cijelu
tvoju odvratnu rasu.
Nasilje i povici oko njih dosegli su vrhunac. Wariffse otimao,
mašući svojim malim ručicama kao ptica krilima. - Molim te, nemoj me
ubiti. Ispričavam se. Nisam htio…
- Povlačim sve ono što sam ti odavno dao. - Ismail je povukao
oštrim bodežom preko tananog vrata lovca na robove, režući mu
grkljan. Povukao je Wariffovu glavu unatrag, tako da je krv slobodno
šikljala. - Ovo je pravda Slobodnih Ljudi. Tvoju vodu darujem pustinji.
Krv svih ostalih uzet ću za naše pleme.
S gađenjem je odgurnuo tijelo među razbacane stvari lovaca na
robove. Shvatio je kako bi pod ovakvim okolnostima njegov ljutit
prijatelj Aliid mogao biti u pravu. Tamo na Poritrinu, dok su još obojica
bili mladi, Ismail je uvijek ustrajavao na tome da pokušaju pronaći
miroljubivo rješenje. Sada se konačno suočio s Aliidovim stavom.
Ponekad nema ničeg uzbudljivijeg od osvete.
Nad dinama se zaorio El’hiimov glas. - Sada prestanite!
Preostale moramo žive dovesti u Arrakis gdje će im se suditi. Moramo
imati dokaz njihovih zlodjela.
Zbunjeni, neki Zensuniji su stali, dok su se drugi nastavili boriti
kao da nisu čuli svojeg naiba. Ismail je zgrabio svojeg posinka za
odjeću na prsima - Zar ćeš ih vratiti strancima, El’hiime? Nakon svega
što su nam učinili?
- Počinili su zločin. Pusti neka budu kažnjeni prema njihovim
vlastitim zakonima.
- Medu njihovom vrstom porobljavanje ljudi se ne smatra
zločinom! - prosiktao je Ismail. - Pustio je El’hiima i dopustio mu da
zateturavši vrati ravnotežu. El’hiim više nije mogao svoje osvetoljubive
ljude držati pod kontrolom. Ismail je podigao svoju krvlju poprskanu
ruku i zaurlao tako da su ga svi mogli čuti. - Ovi ljudi su nam dužni
toliko da nam to nikada neće moći vratiti. Na ovom svijetu jedina valuta
je začin i voda… i zato nas pusti da im uzmemo krv, destiliramo njihovu
vodu i to damo obiteljima koje su povrijedili.
Ostali ljudi su gledali u Ismaila, oklijevajući da to učine. Na
El’hii-mu se vidjelo koliko se zgrozio.
- Voda je voda, - Ismail je bio ustrajan. - Voda je život. Kad su
napali naša sela, ovi su ljudi oteli živote naših prijatelja i rođaka.
Prerežite im grkljane i pustite neka iskrvare, a njihovu krv držite u
posudama. Možda će Bog smatrati da su na neki način platili za svoje
zločine. Nije moje da im sudim.
Lovci na robove su nastavili vikati dok su se pokušavali obraniti.
Zensuniji su pojurili na njih, urlajući i koljući, ubijajući jednog za
drugim.
Moj je otac bio proglašen herojem Džihada. Neka ljudski rod
nikada ne zaboravi tu činjenicu, čak ako se i svi ostali povijesni podaci
pretvore u prah i pepeo.
- NAMJESNIK FAYKAN BUTLER, rezolucija predložena
parlamentu Lige
Monotonim i logičnim glasom Dante ga je izvijestio o uspjelom
pokusu izvedenom protiv flote Lige. Laseri, štitovi… i potpuno
uništenje.
Dok je Quentin to zapanjeno slušao, nesposoban isključiti svoje
niti za audio vezu, Junona mu je objasnila kako je on sam nesvjesno
odao kako je sustav štitova posve neotporan na laserske zrake. Posve je
pobjesnio i izgubio nadzor nad sobom, a kad su ga isključili i maknuli iz
hodalice zapao je u očaj, nesposoban izračunati kolike živote vojnika je
upropastio slabošću svog uma. A koliko će ih još umrijeti?
Titani su mu spriječili pristup bilo kakvom mehaničkom tijelu.
Instinkt mu je govorio da se bori i pogine, no bio je posve nemoćan.
Cymehi su mu oduzeli ruke i noge. Oduzeli su mu oči, sluh i glas. Nije
bio ništa drugo do nemoćan trofej. Ne raspolažući nikakvim podacima o
tome koliko traje taj njegov limb, Quentin nije znao koliko dugo je bio
izoliran.
Kada bi samo mogao isključiti ovaj sustav za održavanje mozga
na životu, kad bi mogao prisiliti se umrijeti, tada bi mogao biti siguran
da nikada više neće otkriti nikakvu informaciju od vitalnog značaja.
Ali Quentin je morao izdržati to svoje prokletstvo, sve dok je
vjerovao kako postoji i najmanja šansa koja bi mu omogućila uzvratiti
udarac, naročito sada kada je znao kakvu vitalnu informaciju im je
odao. On nije kukavica poput Xaviera Harkonnena. Bio je posve voljan
dati svoj život u borbi protiv ovih hibridnih neprijatelja, ali neće uzalud
rasipati trud. Mora biti siguran da ima barem nekakvu šansu naškoditi
Titanima.
Kad mu se iznenada sa zasljepljujućim svjetlom vratio vid,
njegove ponovno uključene optičke niti su mu pokazale jednu
aerodinamičnu hodalicu i posudu s mozgom za koju je znao da pripada
Junoni. Nije znao bi li ustuknuo ili bi je napao. Kada bi mogao mozgom
stvoriti snažne ruke, pružio bi ih naprijed i zadavio je, ali Quentin nije
imao tu mogućnost.
- Želimo te povesti sa sobom, - rekla je. - Letjet ćeš.
Bilo je prekrasno, kako su Cymehi i obećali, i Quentin ih je zbog
toga mrzio. Premda mu je Junona mnogo puta lagala, nije pretjerala kad
je govorila o ovom osjećaju.
Neosi su instalirali njegovu posudu s mozgom u sjajni, dobro
održavan brod dizajniran za prijevoz Cymeha do meduzvjezdanih
bojišta. Kako su ubrzavali udaljavajući se od Hessre, tako se Quentin
osjećao poput orla sa čeličnim krilima. Mogao bi se strmoglavo
obrušavati poput kakve grabljivice na svoj plijen, a onda prema svojoj
želji mijenjati kurs i letjeti u bilo kojem smjeru u kojem poželi.
- Mnogi neosi iskuse ekstazu letenja, - rekao je Dante javivši se
preko odašiljača, jer je letio na čelu njihove male eskadrile. - Da ste
surađivali, primero Butler, mogli ste to već odavno osjetiti.
U jednom ludom trenutku Quentin je zaboravio na sav užas
svoje situacije. Ipak, sada je skratio svoj estetski doživljaj i osjećao se
bijedno, leteći u tijesnoj formaciji s ostalim cymeh brodovima. Sada je
mogao pobjeći, promijeniti kurs i usmjeriti letjelicu izravno prema
najbližem užarenom suncu, upravo onako kako je to učinio i izdajnik
Harkonnen, povevši sa sobom u smrt i Iblisa Ginju.
Ali čemu bi to služilo? Još je uvijek želio unijeti razdor među
cymehe. Svakog je dana razlog za osvetu postajao sve veći.
S Hessre je letio s Danteom, a sve oružje na Quentinovom brodu
bilo je deaktivirano. Bio je poput ptice grabljivice kojoj su potkresali
pandže, no Quentin je još uvijek mogao promatrati i nadati se da će
ugrabiti priliku.
Agamemnon i Junona su otišli na druge planete njihovog carstva
koje se tako naglo razvijalo, dok je Danteov posao bio malo bolje
pogledati pet vrijednih planeta koje je nedavno napao i vidjeti kako
napreduju diktature neosa koje je tamo postavio kao vladare. Nakon što
su toliko propatili od napada misaonih strojeva koji su trajali više od
jednog stoljeća, a onda i od kuge, bilo je za očekivati da će se ljudi na
tim osvojenim planetima grčevito uhvatiti za svaku lažnu nadu. Cymehi
su im ponudili moć i besmrtnost.
Bilo je potrebno tek nekoliko konvertita pa da se uruši cijelo
društvo. Nisu svi ljudi imali tako jaku snagu volje kao što je to imao
Quentin.
Kad je flota brodova Cymeha prišla rubovima Reliconovog
sustava, Dante se iznenadio susrevši Ligine ekspedicijske snage sa
Saluse koje su došle pogledati preživjelu ljudsku koloniju i pomoći im.
Oni nisu znali da su još prije mjesec dana Cymehi zauzeli taj planet.
Danteovi brodovi su se istog trena prestrojili u borbeni
formaciju, aktivirali svoje oružje, stavili projektile u cijevi za lansiranje
i pripremili svoje lasersko naoružanje.
- Izgleda da se netko došao poigrati s nama. - Titanove riječi u
komliniji bile su upravljene Quentinu, no začulo se klicanje neosa koji
su jedva čekali borbu.
Quentin nije želio susret s brodovima Armije čovječanstva,
pogotovo kad je vidio da je brod koplje koje ih je predvodilo bio
stožerni zapovjedni brod. To je neki visoki političar bio u inspekcijskoj
ophodnji, nudeći tim ljudima pomoć i obnovu.
- Pripremite se za napad, - rekao je Dante. - Ovdje nam se nudi
neočekivana nagrada.
Quentin je tražio neko rješenje. U svojem ogoljenom brodu nije
imao naoružanja, ali ako ne upozori brodove Lige da Cymehi znaju
kako laser djeluje na Holtzmanove štitove, doći će do masakra.
Razmišljajući o svemu dostupnom, otkrio je da bi mogao
manipulirati komunikacijskim sustavom.
Tada je preko širokopojasnog otvorenog kanala došao signal s
broda na čelu flote Lige. - Cymehi, neprijatelji ljudskog roda, govori
vam namjesnik Faykan Butler. Napali ste naselja ovih ljudi i sada se
morate suočiti s našim izvršenjem pravde.
Quentin je osjetio silnu nadu, a onda užas. Faykan! Nije želio da
ga njegov najstariji sin vidi ovakvog. Ali to je bio sebičan strah… sada
kad je toliko toga bilo na kocki.
Držeći se pažljivo planiranog teksta, Dante je sada govorio
snagama neoCymeha: - Svim neosima! Otvorite paljbu s projektilima.
Prema zapovjednom brodu Lige i razaračima koji su ga
okruživali pojurila su torpeda i granate poput prave mećave eksploziva.
Quentin je i dalje nastojao promijeniti frekvenciju u komunikacijskom
sustavu svoje letjelice, no nije znao kako se to radi. Prebacivao ju je čim
bi mu misli malo skrenule.
Dante je i dalje govorio, a glas mu je bio zadovoljan i pun
samopouzdanja. - Podigli su štitove. Sad uključite lasere. Priprema…
Napokon je Quentin čini se nabasao na tajnu frekvenciju koja se
u armiji Džihada dugo rabila za komuniciranje među visokim
časnicima. - Faykane! Odmah spusti štitove! To je trik.
- Tko je to?
Naravno, signal kojeg je Quentin emitirao iz svog mozga nije
imao prepoznatljivu boju glasa. - Faykane, namjeravaju uporabiti
lasersko naoružanje… a ti znaš što to znači. Spustite štitove prije negoli
bude prekasno!
Faykan mu je očito povjerovao. Samo je nekoliko časnika i
političkih voda iz zapovjedne strukture Lige znalo tu tajnu o ranjivosti
Holtzmanovih štitova. - Spustite štitove! Svima podređenima: odmah
spustite štitove!
Mada su mnogi negodovali, namjesnik je još jednom čvrstim
glasom ponovio naredbu. Štitovi su nestali samo koji tren prije negoli su
zrake slabe i neučinkovite energije počele plesati po trupovima letjelica,
prouzročivši tek ogrebotine i površinska oštećenja, ništa značajno, tek
poneka osmuđena površina. Laser je ponovno prošarao, sada su zrake
bile intenzivnije, ali niti jedan brod Lige nije podigao svoj štit.
Faykan je u trenutku shvatio da ih je nečije misteriozno javljanje
spasilo od uništenja. - Tko je to na liniji? Zar među Cymehima imamo
nekog saveznika? Identificirajte se.
Dante još uvijek nije shvatio što je Quentin učinio. - Nešto je
pošlo po zlu, ali mi imamo načina kako ćemo to ispraviti. - Napadačka
flota Cymeha je ponovo napunila svoje oružje projektilima. Ti će
projektili biti smrtonosni ako se Faykanovi brodovi ne posluže
štitovima.
- Mičite se odavde. Ja… ili ćete biti… - Quentin je zastao, bojeći
se da će se odati. Vjerujte mi. Učinite… da ponovo lijem suze radosnice.
- Quentin se nadao da će to njegovom sinu biti dovoljno da
shvati o čemu se radi. Nije mogao podnijeti pomisao da prizna sve… ne
u ovom času.
Bilo je grozno i pomisliti da bi Armija čovječanstva mogla
poslušati nečiji loš savjet i krenuti u akciju kako bi ga spasili, kako
dolaze na bazu Cymeha na Hessri kako bi ga spasili. Quentin to nije
želio. Želio je samo da Faykan makne svoje brodove prije nego ih Dante
sa svojim moćnim brodovima sve zarobi.
- Oče! - ponovo se javio Faykan na privatnoj frekvenciji. -
Primero… jesi li to ti? Mislili smo da su te ubili!
- Butleri nisu nikome batleri! - povikao je Quentin. - A sad
odlazi.
Kad su Danteovi sljedbenici ispalili prve plotune, Quentin je
odjednom shvatio kako njegov brod može poslužiti kao oružje.
Promijenio je kurs, zaglavio motore na najvećem ubrzanju… i odjednom
je jurio kroz redove Cymeha, rastjeravši ih kao što bi pas prestrašio jato
golubova. Brodovi Cymeha su se vrtjeli uokolo pokušavajući izbjeći
sudar. Quentin ih je kroz komliniju čuo kako brbljaju i svađaju se oko
toga što trebaju učiniti.
Quentin se kolebao kojeg od njih bi napao, ali Cymehi su se
bolje od njega prilagodili svojim mehaničkim tijelima. Izmičući mu se,
počeli su ga gađati tako da mu onesposobe sustav za upravljanje.
Njihove su riječi naglo postale nerazumljive, jer su prešli na šifriran
način komuniciranja.
Pogodci koji su ga trebali onemogućiti odbijali su se od
njegovog trupa, a Quentin je sve više žurio prema Danteu. Bio je voljan
položiti svoj život kako bi uništio jednog od preostala tri Titana.
Dante se sa svojim većim brodom izmaknuo, tako da ga je
Quentin uspio samo ogrepsti dok je prolazio pokraj njega. Kako su
vibracije prolazile njegovim metalnim tijelom, Quentin je osjetio da je
oštećen, no nije bilo nikakve fizičke boli. Sada je njegov brod mnogo
slabije reagirao na komande pa se pitao koliko je štete nanio svojem
umjetnom tijelu.
Bilo mu je lakše kada je vidio kako se ekspedicijske snage Lige
povlače, mada to još uvijek nije bilo potpuno povlačenje. - Idite!
Odlazite odavde ili ćete svi izginuti, - ponovio je u odašiljač.
- Sigurno im je primero Butler nešto rekao! - javio se Dante. -
Onemogućite njegov signal!
Jake smetnje su onemogućile daljnje emitiranje. Quentin nije
mogao ništa objasniti, nije mogao moliti za oproštenje, pa čak ni svojem
sinu reći zbogom. Ali učinio je ono što je bilo nužno. I sada će Liga
znati da je on još uvijek živ.
Pogodci Cymeha nisu bili dovoljni da unište Quentinov brod, ali
učinili su dovoljno da mu onemoguće rad motora i ostave ga lebdjeti u
svemiru. Bespomoćnog i neučinkovitog. Kako sramotan način umiranja,
pomislio je…
Cymehi su ga morali tegliti na Hessru, dok ga je Dante psovao
ga zbog njegove gluposti. Ipak, Quentin je bio zadovoljan zbog onoga
što je uspio učiniti. Nakon što je toliko dugo vremena bio posve
bespomoćan, zadao im je u ime ljudskog roda dobar udarac. Pri ovom
susretu nije bio izgubljen niti jedan ljudski život.
Kad ga budu dovukli na Hessru, general Agamemnon će ga bez
sumnje zatočiti u posudi za održavanje mozga i podvrgnuti ga bolnim
podražajima, ako ga uopće i ostavi na životu.
Ali ono što je postigao bilo je vrijedno toga.
Najbolji planovi se razvijaju usput Kad plan zaista uspije, on
počinje živjeti svojim vlastitim životom, posve odvojeno od bilo čega
što je njegov izvorni tvorac namjeravao.
- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID
Vor je uvijek znao da su Titani još uvijek moćni i da njegov otac
neće vječito mirno sjediti, posebno sada kad je Omnius zatvoren. Otkad
je Džihad završio, Vor je sedamnaest puta govorio u parlamentu Lige,
ustrajno tražeći da se pokrene vojna operacija kojom će se zbrisati
Cymehe s Hessre, no nitko drugi nije vidio nikakvu potrebu da s time
požuri. Uvijek su se lako pronalazili drugi prioriteti.
Oni su uvijek bili skloni podcijeniti Agamemnona.
Nakon što je dojurio s Wallacha IX donoseći novosti o tome
kako su ih Cymehi napali i o tome kako je Quentin Butler vjerojatno
mrtav, Porce Bludd je alarmirao ljude. Neposredno nakon užasa s
malenim pirana ubojicama - na koje je Vor također bio upozoravao Ligu
- te pojave još goreg oblika kuge na Rossaku, Vor je bio siguran da bi
vlada napokon mogla biti izbačena iz svog samozadovoljstva.
Sada ga barem nisu više otvoreno odbijali. Članovi parlamenta
su znali da je on staroga kova, da je usprkos svojem mladolikom izgledu
veteran koji je nadživio sve svoje drugove po oružju. On je zahtijevao
trenutačnu akciju koja je onda prerasla u mjesece jalovih rasprava.
Nestala je cijela jedna eskadrila Armije čovječanstva i
pretpostavljalo se da su ti brodovi uništeni. Sada se namjesnik Faykan
Butler vratio s alarmantnim izvješćem kako Titani sada znaju za onu
pogibeljnu laser-štit slabost, za tajnu koja je bila tako dobro čuvana
tijekom trajanja Džihada.
A Faykan je izvijestio i da je njegov otac pretvoren u Cymeha!
Nakon ove posljednje novosti, Voru je prekipjelo. Napokon ih se
moglo trgnuti da nešto poduzmu, no sumnjao je da će to za, njegov
ukus, biti dovoljno brzo i dovoljno značajno.
Dok je čekao na instrukcije vlade morao se nekamo maknuti od
ludila svakodnevnih manifestacija Ravninog Kulta i beskrajnih sjednica
parlamenta Lige, kao i od svojih svakodnevnih beznačajnih obveza koje
je imao kao vrhovni bašar Armije čovječanstva. Kako je došlo do
ovoga? Jedan dio njega žudio je za danima otvorenog ratovanja i
jasnim, nedvojbenim neprijateljima, za vremenom kada je bio u stanju
sam donositi odluke, pokrenuti razorni napad i onda pustiti da se
posljedice toga same sređuju. Uvijek je zafrkavao Xaviera, jer se ovaj
tako strogo pridržavao propisa i naredbi…
Kad ga je bašar Abulurd Harkonnen pozvao da posjeti jedno
staro arheološko nalazište izvan grada, Vor je to radosno prihvatio.
Novopečeni časnik je obećavao mir, svjež zrak i mjesto gdje će moći
razgovarati, a to im je obojici itekako trebalo.
Mada su naizgled to vrijeme uzeli kako bi se posvetili sebi,
obojica su bili u mračnom raspoloženju. Abulurd je sad već izgledao
stariji od svojeg mentora koji se prema njemu odnosio kao da mu je
Abulurd mladi brat. Otkad je Leronica umrla, Vor se više nije trudio
oko toga da kozmetičkim pomagalima poštara svoj izgled. Samo su mu
se oči postarale, naročito sada kada je znao što Agamemnon zapravo
radi.
Arheološko nalazište je bilo na sunčanoj strani brežuljka,
udaljeno od Zimije svega jedan sat vožnje automobilom. Vojni šofer,
ratni veteran iz vremena Džihada koji je na Honru pretrpio nekoliko
teških ranjavanja grudnog koša, stalno im je govorio kako bi želio da još
uvijek može ratovati i kako se svakoga dana moli svetoj Sereni. Imao je
malen, napola sakriven bedž koji je pokazivao da je simpatizer Rayni-
nog pokreta. Iskrcao ih je i odvezao kola u sjenovito područje gdje će ih
pričekati.
Njih dvojica su šetali pustim arheološkim nalazištem. Čitajući
natpise i izbjegavajući vlastite misli, Abulurd je rekao: - Ovo je
područje nekada bilo naseljeno budislamistima, prije nego su se
oslobodili generacijskog ropstva i pošli naseliti Nesvrstane planete.
- Tvoj otac neće nikada biti oslobođen iz ovog svog ropstva, -
promrmljao je Vor, spuštajući nad njih oblak ispunjen šutnjom. Kao
cymeh, Quentin se više nikada ne bi mogao vratiti kući.
Obojica su zurili u vremenom uništene arheološke ostatke i
Abulurd je učinio nekoliko slabašnih pokušaja čitanja natpisa i oznaka,
povremeno zastajući u tom recitiranju, onako kako mu se njegov vlastiti
očaj probijao kroz tu fasadu. - Nakon što su okrenuli leđa našoj
civilizaciji, Zensuniji i Zenšijiti su zašli u dugo mračno razdoblje; sve
do ovih dana većina njih živi kao primitivci na udaljenim planetima. -
Škiljio je gledajući pločicu obasjanu suncem. - Ovdje je pronađena i
muadru lončarija.
- Kogitori su na neki način bili povezani s Muadruima - rekao je
Vor. - A Vidad je jedini preživjeli kogitor. - Spominjanje Vidada
podsjetilo ga je na Serenu i njezinu smrt.
Nitko živ nije imao toliku prošlost i toliku ogorčenost na Titane
kao što ju je Vor imao. Agamemnon ga je podigao, obučavao da, naučio
ga taktici… svemu čime bi Vor jednoga dana mogao tlačiti ljudsko
roblje. Ali on je tijekom Džihada to svoje tako stečeno znanje okrenuo
protiv misaonih strojeva, stalno ih pobjeđujući koristeći se unutrašnjim
informacijama. Sada je Vor imao još više informacija o Aga-memnonu i
namjeravao ih je iskoristiti na posve drukčiji način.
Sjeo je s Abulurdom na gomilu ruševina i tu su podijelili
zamotane sendviče napravljene od kruha i jako začinjenog mesa. To su
zalili bocama hladnog saluškog piva. Vor nije mnogo govorio, jer je bio
zabavljen važnim brigama. Stresao se prisjetivši se grozne “nagrade”
koju mu je general Cymeha jednom bio obećao. Da nisam sa Serenom i
Ginjom pobjegao sa Zemlje, Agamemnon bi i mene pretvorio u cymeha.
Prema onom: kakav otac, takav sin.
Kao vojskovođa, Vor je za Ligu učinio sve što je mogao.
Iscrpljena ljudska rasa nije imala ni energije ni entuzijazma za još jednu
dugu borbu. Još dugo nakon ovih kriza mnogi su se vođe užasavali i
same pomisli na nuklearni holokaust kojeg je on vodio protiv
Sinkroniziranih svjetova, stideći se onoga što su učinili. Većina ljudi se
nije sjećala važnosti, užasa i nužnosti tih opasnih dana. Samo su pognuli
glave pri sjećanju na milijarde porobljenih ljudi koji su tijekom
uništavanja Omniusa poginuli kao usputne žrtve. Nisu mislili na one
milijarde ljudi koji bi stradali da su tada pobijedili strojevi. Vor je i
previše puta vidio kako se povijest može lako preoblikovati.
Sada kad se Agamemnon napokon vratio kako bi ponovno
prouzročio posvemašnji kaos, Vor je osjećao da je pred njim još jedna
bitka… u koju će se upustiti sam, bez ikoga tko bi donosio ocjene o
njegovim postupcima.
Stisnuvši zube, pogledao je Abulurda i rekao. - Znam što moram
učiniti. Potrebna mi je tvoja pomoć i tvoje potpuno povjerenje.
- Naravno, vrhovni bašare.
A tada je Vor nastavio govoriti kako bi Abulurdu rekao na koji
način se namjerava jednom zauvijek riješiti Agamemnona.
Uvijek imaj na umu neumitnost svojeg kraja. Tek kada
prihvatiš činjenicu da ćeš umrijeti, moći ćeš dosegnuti veličinu i
postići najveću čast.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
U impozantnoj dvorani zgrade parlamenta Abulurd Harkonnen
je sjedio u prvom redu pozvanih gostiju, ponosno noseći na ramenima i
grudima oznake bašara. Uzvanici na ovoj ceremoniji bili su mješavina
političkih i vojnih lidera koji su tu sjedili i mrmljali bez nekog očitog
entuzijazma.
Vrhovni bašar Vorian Atreid je zatražio da se obrati skupštini,
obećavajući neku važnu obznanu… kao što je to i ranije često radio.
Ipak, kako je do sada već godinama donosio teška upozorenja
pesimističnog sadržaja, ovi časni ljudi više nisu pokazivali veliko
zanimanje za to što on govori. Znali su za nove pljačkaške pohode
Cymeha, a one pirana ubojice su ih podsjetile kako je i Omnius ostao
prijetnja pa su očekivali kako će im stari veteran sada predbacivati zbog
njihove nesposobnosti predviđanja događaja.
No Abulurd je znao pravi razlog zbog kojeg je vrhovni bašar
htio održati govor. Sjedio je mirno, disao je plitko i onako miran bio je
slika i prilika dostojanstvenosti.
Većinu tog jutra Abulurd je proveo zadubljen u svoj posao u
laboratorijima pokraj administrativne zgrade Velikog Patrijarha.
Slijedeći naputke velikog bašara, njegov tim inženjera je nastavio s
rastavljanjem i analiziranjem onih smrtonosni pirana kukaca,
aktivirajući neke od njih pod strogo kontroliranim uvjetima. Njegovi
istraživači su mislili da sada imaju nekoliko mogućih načina obrane ako
bi Omnius odlučio ponovo se poslužiti tim malim ubojitim strojevima..
Dvojica Abulurdovih inženjera su već projektirali prototip blokade… ne
ništa nalik Koltzmanovim pulsnim generatorima, nego mnogo
jednostavniji signalni uređaj koji će unositi zbrku u program navođenja
kukaca.
Abulurd je za ovaj današnji događaj skinuo laboratorijsku odjeću
i odjenuo vojnu odoru. Mada se nije zahtijevalo službeno odijevanje, on
je to učinio iz poštovanja prema vrhovnom bašaru.
Sada, čim su se velika vrata otvorila i kad je bio najavljen
dolazak Voriana Atreida, Abulurd je skočio na noge i vojnički
pozdravio. Vidjevši to, ostali časnici Armije čovječanstva učinili su to
isto i trenutak kasnije je i ostatak dvorane počeo ustajati, najprije tek
poneki, a zatim u jednom valu.
Dok je Vorian ponosito kročio središnjim prolazom, izraz na
njegovom licu bio je nedokučiv. Odlučio je pojaviti se u punom sjaju, s
impresivnim izborom pošteno zasluženih lenti, odličja i oznaka ranga,
sakupljenih tijekom mnogih desetljeća vojne službe. Dok je koračao,
sve je to na njemu zveckalo i izgledalo je da će težina sveg tog odličja
poderati materijal njegove odore. Činilo se da njegova uniforma,
premda netom izglačana, u svojoj strukturi ima utkano blato i krv i da,
kao i sam taj čovjek, nikada neće moći biti posve čista.
Bacio je pogled prema mjestu gdje je bio Abulurd; pogledi su im
se sreli i mlađi časnik je osjetio kako mu srce radosno kuca.
Vrhovni bašar je držao glavu visoko uzdignutu i ispravio je
ramena penjući se stubama na pozornicu gdje je predsjedao guverner
Faykan Butler koji je sjedio pokraj Velikog Patrijarha. Odjeća Xandera
Boro-Ginja bila je nepotrebno nakićena.
- Vrhovni bašare Voriane Atreide, pozdravljamo vaš dolazak na
sjednicu, - rekao je Faykan. - Pozvali ste nas ovamo zbog neke važne
obavijesti? Sve nas zanima što ćete reći.
- I bit ćete mi zahvalni ako budem što kraći, - rekao je Vor.
Nekolicina predstavnika iz prvog reda se tiho smijuckala. - Ovog
mjeseca se navršilo stotinu i trinaest godina koje sam proveo kao vojnik,
boreći se za ljude. - Zastao je, pustivši da ta brojka ostavi dojam. - To je
više od stoljeća borbe protiv neprijatelja i pomaganja Ligi plemića.
I mada još uvijek možda izgledam jak i snažan, i premda
održavam svoje zdravlje i sposobnosti, sumnjam da ovdje postoji i jedna
osoba koja bi mogla reći da nisam dovoljno dugo služio Džihadu i u
Armiji čovječanstva.
Polako je prešao pogledom preko slušateljstva, zaustavivši svoj
pogled na namjesniku. - Želim da odmah stupi na snagu ostavka na moj
položaj u Armiji čovječanstva. Prije devetnaest godina Džihad je
proglašen završenim. Moje vrijeme ratovanja je prošlo. Neko vrijeme ću
se posvetiti sebi, a onda ću se vratiti zadatku da sperem ljagu s imena
Xaviera Harkonnena.
Faykan je reagirao brzo i glatko, kao da je cijelo vrijeme znao
što Vorian namjerava. - Govorim u ime svih koji su se ovdje okupili.
Uviđamo da ste vjerno služeći dali cijeli jedan životni vijek.
Sada su pred nama novi izazovi s Cymehima i s Omniusom, no tom
poslu ionako nikad kraja. Čini se da ćemo uvijek morati imati posla s
neprijateljima čovječanstva. Jedan čovjek ne može riješiti sve te
probleme pa ma koliko se trudio. Voriane Atreide, možete se opustiti,
povući u mirovinu i činiti što vam je volja, a taj posao prepustite nama.
Zahvaljujem vam na vašem primjernom vršenju službe. Zaslužujete
svaku čast i poštovanje koje vam možemo pružiti.
Namjesnik je počeo pljeskati, a za njim i Veliki Patrijarh i
uskoro su se svi u dvorani ustavši pridružili ovacijama. Ponesen
gromoglasnim aplauzom, Abulurd je promatrao svojeg mentora,
osjećajući kako bi se mogao utopiti u emocijama, istodobno i od ponosa
i od tuge. Veliki Patrijarh je Voru dao svoj službeni blagoslov.
Vrhovni bašar ih je sve pozdravio lamanjem glave, a samo je
Abulurd znao da se on namjerava i dalje boriti, iako na način kojeg Liga
nikad ne bi dopustila.
Dok su Vora iz velike, akustične dvorane parlamenta ispraćali
poklicima, čestitkama i pljeskom, Abulurd je pošao za njim, nadajući se
prigodi da će se moći osobno oprostiti s čovjekom koji je toliko za njega
učinio.
Sve u svezi s tom objavom i njezinim prihvaćanjem bilo je na
odgovarajućoj razini, no Abulurda je takva reakcija ipak boljela. Nakon
svih dobrih stvari koje je Vor učinio za Ligu i usprkos činjenici da se
njegove vještine nisu nimalo smanjile, niti jedna od nazočnih osoba nije
učinila ni najmanji pokušaj da ga odgovori od umirovljenja i odlaska.
Bilo im je drago što odlazi.
Smrt može biti prijatelj, ali samo ako njen poziv dođe u pravo
vrijeme.
- Navakristijanski tekst (dvojbeni prijevod)
Izgubljena u vrućici, Raquella je sanjala o snovima, o slikama i
na-danjima svojih predaka, tako sjajnim u mladosti, a tako otrcanima u
gruboj stvarnosti. Čak je i njezin tajanstveni djed Vorian Atreid bio
tamo, kao i Karida Julan, njezina baka, ta žena koja je voljela Voria-
na… kao i brojni muškarci, žene, junaci, kukavice, lideri i sljedbenici. I
Mohandas Suk.
Čula je kako odnekud kaplje voda… ili neka druga tekućina,
kucajući poput protjecanja vremena. Osjećala je kako joj se fizičko
tijelo suši, kako se pridružuje bezvremenom ekološkom sustavu tog
planeta.
Rossak.
Nikada nije pretpostavljala da će umrijeti na tako čudnovatom
svijetu. Raquella nije bila ovdje rođena niti je imala ikakvih veza s Ros-
sakom, nikada ne bi ovamo došla da se tu nije ponovno pojavila kuga i
da nije morala pomoći. Osjećala je kako tupo lebdi, bez ikakvog
taktilnog osjećaja na svojoj koži, bez ikakve sposobnosti da se
pomakne. Osjećala se kao da joj je nešto debelo i teško prekrilo tijelo i
silom iz nje cijedi život. Je li to bio taj retrovirus? Ili njezine nemoguće
odgovornosti? Uz velike poteškoće uspjela je udahnuti dubok,
okrepljujući obrok zraka.
Jimmak Tero ju je nekamo odveo, na neko skrovito mjesto
duboko u srebrno-grimiznu prašumu. Tada je jedva bila pri svijesti i
sjećala se samo zvukova i vlage, zbunjujućih mirisa. Sada nije imala
pojma gdje se nalazi.
Usprkos stalnom nemiru u duhu i tijelu, Raquella se pokušavala
smiriti. Sve je u redu. Zapravo sam prilično dobro. Mohandas i ja smo
pomogli žrtvama kuge. Isplatilo se žrtvovati moj život za njihovo dobro.
Mnogo ranije, na Parmentieru, Vorian Atreid joj je rekao da se
ponosi njome; sve otad držao ju je taj komentar, pokazivao joj emocije
koje je taj stranac, njezin djed, osjećao prema njoj. U međuvremenu ju
je Vor posjetio mnogo puta i nudio joj svoju ljubav i pomoć. Sada kad
ga je poznavala i kad joj je bilo stalo do njega, ponos i poštovanje koje
je njezin junački djed osjećao prema njoj značilo joj je mnogo i više
nego ikada. Vrhovni bašar Armije čovječanstva bio je važan, slavan
čovjek. Silno se namučio dok ju je pronašao i konačno ju je pronašao
baš u vrijeme kuge.
Dok se borila da obuzda valove boli koji su joj kidali tijelo,
Raquelli je trebala sva energija kako bi nastavila disati. Usredotočila se
na one zvukove kapanja, pridržavajući se tog ritma, balansirajući na
samoj oštrici svjesnog stanja i života. Kap. Udah. Kap. Udah.
Raquella se u mislima vraćala unatrag, prisjećala se oaza radosti
u pustinji uznemirenosti. Većinu života provela je radeći, tragajući,
postižući, a tek vrlo malo uživajući u onim divnim radostima koje je
Bog rasipao. Ali Raquelli je to bilo važno i to bi za jednu osobu trebalo
biti posve dovoljno. Osjećala se umornom i gotovo spremnom ispustiti
one tanane niti koje su je još vezale s postojanjem.
Onaj zvuk kapanja postao je glasniji. Osjetila je nešto na licu,
svježu vlažnost i nehotice je progutala. Shvatila je da to sada nije učinila
prvi puta. Kako dugo je već tu? I gdje je to uopće? Ta voda joj je nešto
činila… ili je ona radila nešto s njom. Čudan osjećaj.
Raquella se pomaknula, otvorila oči i ugledala široko, nevino
lice Jimmaka koji je klečao pokraj nje i umivao joj obraze i čelo. Kad je
opazio da se probudila, lice mu je poprimilo izraz ushićenja. - Ja sam
Dečko Doktor. Ja radim dobar posao.
Vidjela je da leži ispružena na tlu pokraj jezerca mirnog poput
ogledala. Korijenje, stijene i zemljani strop govorili su joj da se nalazi u
slabo osvijetljenoj špilji. Zrake svjetlosti lomile su se prodirući kroz
rupe na krovu, filtrirajući se kroz prašinu. S niskog stropa pa sve do
poda spuštale su se paukove mreže i dlakavo korijenje bilja.
Fluorescentno plavkaste gljivice bile su pripijene uz zidove
špilje. Voda je kapkala sa stropa i onda mirno tekla u jezerce, a da
pritom nije nimalo uzburkala njegovu površinu. Čula je odjek glasova i
s druge strane vode ugledala dvoje čudnih ljudi. Oboje su imali
savinuta, deformirana tijela. Jedno od njih, djevojčica mršava poput
motke, pokazala je prema njoj.
- Mislim da je Gospođa Doktor izliječena. - Jimmakove su riječi
dolazile polako. - Vrućica je prošla, ali ste nastavili spavati. Stavio sam
na vas još mineralne vode. Čak ste malo i popili. To je jako pomoglo.
Raquella je drhtala shvativši da joj je bolnička kuta posve
mokra.
Primijetila je kako u blizini, posve zaboravljena, lebdi ona
platforma sa stvarima koje je Jimmak uzeo iz bolnice. Čitala je o
ovakvim vap-nenačkim udubinama. Pokušala se sjetiti kako se to kaže…
vrtača.
S natruhom isprike u glasu Jimmak je rekao. - Stavili smo vas u
vodu koja liječi. Moji prijatelji i ja. Pustili smo vas da se tako kupate
cijeli dan. Ta vam je voda sprala vrućicu.
- Ljekovita voda? - Raquella je shvatila kako se osjeća
čudnovato ispunjena energijom.
- Posve posebno mjesto. - Osmjehnuo se. - Samo Krivorođeni
znaju za njega.
- Jimmak, vrlo si pametan. - Jedva je protisnula te riječi, no
činilo se kako postaje sve jačom. - Točno si znao što trebaš učiniti da bi
mi pomogao. Nisam vjerovala da ću preživjeti.
- Donio sam suhu odjeću i pokrivače, - rekao je Jimmak. – Za
vas.
- Hvala. Mislim… osjećat ću se bolje u suhoj, čistoj odjeći. -
Odjeća na njoj bila je hladna i mokra.
Uz pomoć nekoliko žena, također Krivorođenih, koje su se tako
uočljivo razlikovale od visokih i ledeno savršenih čarobnica, Raquella
se zaputila u mračni bočni hodnik i presvukla se u udobnu, čistu crnu
odjeću. Odložila je svoju staru odjeću i ponovo odteturala do svog
mjesta pa legla na ugodno hladno tlo i omotala se suhim pokrivačem.
Pokazala je na skupinu radoznalih i stidljivih Krivorođenih. -
Tko su ovi ljudi? Zašto žive ovdje?
- Čarobnice nas bace ovamo u prašumu. Nadaju se čudovišta nas
pojesti. - Osmjehnuo se. - Ali mi imamo naša tajna mjesta. Poput ovog.
Zrake sunca su plesale preko vrtače ispunjene vodom, stvarajući
čudesan ambijent toliko drukčiji od onog koje su savršene čarobnice
ispunile mržnjom i prezirom.
- Čarobnice ne dolaze ovamo. Čak ni ljudi iz VenKee, koji beru
biljke i gljive, ne dolaze, - rekao je Jimmak ustavši. - Ova voda
posebna.
Sada čarobnice umru, a Krivorođeni ostanu živi.
Raquella nije mogla poreći da ju je nešto izliječilo, a to je
vjerojatno bila ta voda iz vrtače. Liječila je mnoge bolesnike i znala je
stadije te bolesti pa je znala i to da nitko nikada nije preživio ako je
došao do stadija u kojem je ona bila. Bila je posve sigurna da ju je
retrovirus ubacio u fatalnu spiralu prije nego ju je Jimmak odveo iz
grada na litici. Tamo bi ona umrla.
Ali nije se moglo reći kakve su se kemijske tvari nataložile u
vodi tog podzemnog jezerca. Nije od Jimmaka očekivala stručno
objašnjenje. Ne bi bilo nikakvo čudo da se neka kombinacija toksina i
prirodnih nusproizvoda pokazala smrtonosnom za retrovirus kuge.
Ta je voda ponudila ključ rješenja. Mohandas i njegov tim su
bez odmora radili u svojem izoliranom laboratoriju broda Oporavak na
stazi oko Rossaka, no svi dosadašnji pokušaji bili su bezuspješni. Ako
bi on mogao analizirati tu vodu i izdvojiti ljekovite sastojke te ih kao
lijek podijeliti ljudima koja je patila u gradovima na litici, tada bi
mnoge žrtve mogle biti spašene.
Taj nagli osjećaj kako ipak ima nade izazvao je u njoj
vrtoglavicu i dezorijentaciju oslabljenog tijela. Nesigurnim je koracima
pošla prema rubu jezerca. - Možemo ovamo dovesti ostale bolesne ljude
i liječiti ih. Hvala ti, Jimmak, što si mi ovo pokazao.
Krivorođeni su odbili ovaj njezin prijedlog krijući se u sjeni,
šapću-ći i stenjući. Uzrujan, Jimmak je silovito odmahivao glavom. -
Oh ne. Ne možete to učiniti. Ovo je naše posebno mjesto gdje se
liječimo.
Raquella se namrštila. - Žao mi je, Jimmak… ali svi oni ljudi
umiru. Ovo nam pruža priliku za izlječenje. Ja sam liječnica. Ne mogu
ne iskoristiti ovakvu mogućnost.
Jimmak je pocrvenio. - Čarobnice će ukrasti čarobnu vodu. Ubit
će nas jer smo je krili.
- Ne, Jimmak. Neće…
- Čarobnice nas uvijek žele ubiti. One žele očistiti … - Borio se
da se prisjeti izvjesne riječi koju mu je njegova mati vikala. – Očistiti
gene.
Raquella se željela prepirati s njim, ali vidjela je Ticiju Cenvu i
znala je kako ta čarobnica može biti hladna i okrutna.Kad bi se saznalo
za ovaj tajni podzemni izvor, čarobnice i tragači za ljekovitim biljem
tvrtke VenKee masovno bi se obrušili i uništili jedno od rijetkih mjesta
koja ova jadna odbačena stvorenja imaju za sebe. Mjesto gdje oni viđaju
svoje rane.
Na Raquellinom licu se vidjelo razočaranje. - Umiru deseci
tisuća ljudi, ne samo čarobnice nego svi ljudi Rossaka. Svi. Vidio si ih,
Jimmak. Ne znamo kako bismo ih spasili… ali nešto u ovoj vodi ima
ljekovit učinak. - Uzdahnula je. - U redu, moram doktoru Suku dati
uzorak ove vode. Tako ih neću morati dovoditi ovamo u tu tvoju svetu
vrtaču.
Mohandas bi morao moći iz te vode izolirati sve bitne kemijske
sastojke prije nego preostaloj živoj populaciji Rossaka istekne vrijeme.
Nitko drugi ne mora znati za ovu vrtaču i njezina ljekovita svojstva.
Ona nikada neće otkriti otkud ta voda dolazi… barem toliko može učiniti
za Jimmaka.
U rastućem bijesu Jimmak je povikao: - Ne možete nikome reći!
Oni će htjeti znati odakle vam voda. Ne! - Pogledao ju je očajnički.
Raquella je gledala to Jimmakovo nedužno lice. Znala je da ga
nikada ne bi mogla nagovoriti da promijeni mišljenje, a ona je tom
mladiću dugovala svoj život. A opet, bilo je još toliko drugih žrtava…
- Obećajte, Gospoda Doktor. Obećajte!
Ostali Krivorođeni su nervozno gledali u nju, neki od njih
agresivnim pogledom, kao da bi mogli razmisliti i o tome da je ubiju
prije nego ih ona stigne izdati. Ako ih ne uvjeri, nikada je neće pustiti
otići odavde. A tom slučaju neće moći reći Mohandasu za lijek.
- U redu, Jimmak, obećavam. Neću dovesti ljude ovamo.
Ali koji je bio poziv kojem je trebala biti lojalna… spasiti
bolesne i umiruće ili sačuvati povjerenje? Tu je previše života bilo na
vagi. Nije željela ponijeti se nečasno, a opet… njezina konačna odluka
nije se uopće mogla dovoditi u pitanje. Čak i ako ga je morala obmanuti
i prevariti, nije mogla ne obazirati se na sve one bolesne koji su sada
imali šansu za izlječenje.
Sigurno je da su potrebe umirućeg pučanstva cijelog Rossaka
pre-tegnule nad željama šačice Krivorodenih. Zaštitit će Jimmaka i
njegove drugove onoliko koliko to bude mogla, ali nije mogla uskratiti
Mohandasu ovaj trag. Ako ništa drugo, morala mu je dati uzorak ove
vode.
A postojao je način.
Krivorođeni su okom sokolovim pazili na nju, držeći je podalje
od jezerca kao da se boje da bi mogla ukrastibocu te tekućine. Raquella
je uzdahnula, legla na on lebdeću nosiljku i rekla mu da je spremna.
Jimmak joj je stavio povez preko očiju i osjetila je kako je izvodi iz
špilje.
- Obećajte da nećete nikome reći za ovo mjesto, - zamolio je, a
usta su mu bila tako blizu njezinom uhu da je mogla osjetiti njegov
topao dah.
- Imaš moju riječ, - izgovorila je u mrak.
-
Kad se raquella vratila U pretrpane odaje na litici, u crno
odjevene zapanjene čarobnice su se okupile oko nje. Čak je i Ticija
Cenva pokazala veliko iznenađenje što je vidi još uvijek živu.
- Vratila si se iz mrtvih… i izliječena si! - rekla je mlada Karee
Marques, ne obazirući se na ostale. Ali kako?
- Nije važno, - odgovorila je Raquella, primijetivši Ticijin
pogled nezadovoljstva. -Možda sam pronašla ključ kako ću moći spasiti
i vas ostale.
Dobar plan je fleksibilan i neočekivani rezultati su
prihvatljivi… pod uvjetom da su dovoljno značajni.
- YOREK THURR, tajni korinski dnevnici
Nakon tolikih godina provedenih među misaonim strojevima,
Yo-rek Thurr je gotovo zaboravio kako je uzbudljivo primijeniti one
njegove posebne vještine uhođenja i infiltriranja.
Jer, tijekom svojeg “prvog života” u Ligi plemića, on je za
potrebe Džipola razvio napredne tehnike obmanjivanja i promatranja.
Mogao je uhoditi gdje god je to poželio i mogao je ubiti čovjeka na
stotinjak različitih načina. Ali nakon što je kao apsolutni vladar vladao
Walla~ ehom IX., a onda kao zaštićen zarobljenik boravio na Corrinu,
njegove su sposobnosti atrofirale.
I zato mu je bilo drago kada je, ušuljavši se kasno noću u
administrativnu zgradu Velikog Patrijarha, vidio da još uvijek vlada
svim tim nužnim znanjima. Po tlu su patrolirali stražari, dok su
primitivni alarmni sustavi nadzirali prozore i ulaze. Ali njihove senzore
je bilo lako zavarati.
Dok je vodio Džipol, stekao je običaj da se nikada ne budi i da
nikada ne zaspe u isto doba dana. Mijenjao je svoj raspored ostajući
danima budan, zadovoljavajući se tek s nekoliko sati sna u bunkerima.
Iblis Ginjo je mislio kako je to zanimljiv primjer paranoje, ali Thurr se
nije šalio.
Jedan od malih visokih prozora bio je otvoren i Thurr je uspio
ispu-zati duž strehe i spustiti se do ravnine tog prozora i kroz uski otvor
ubaciti unutra noge. Uvukavši ramena kliznuo je unutra poput jegulje i
tiho se spustio na mramorni pod. Prešao je dvoranom do otvorenih
prostorija Xandera Boro-Ginje.
Kad je pronašao spavaonicu Velikog Patrijarha, ta je budala
tamo bila sama, tiho hrčući u svom krevetu pokraj fontane koja je
svojim mrmorenjem prigušila zvuk tihih Thurrovih koraka. Možda
Xander jednostavno nije bio dovoljno zanimljiv da bi imao kakve
komplicirane poroke. Thurr se namrštio. Svaki pristojan vođa morao je
imati izvjesne granice. Ovaj tetošeni Veliki Patrijarh, koji se pomoću
političkih makinacija svoje bake dokopao počasnog lanca kao simbola
svojeg položaja, nije zaslužio biti na čelu preživjelih ostataka
čovječanstva. Njima je trebao vizionar poput Yoreka Thurra, netko
hrabar, netko s vizijom i inteligencijom.
Thurr se nagnuo nad zaspalim krupnim čovjekom poput matere
koja se sprema dati poljubac za laku noć. Odagnao je iz svoje glave ono
uporno zujanje i usredotočio se na ono što mora učiniti. - Probudi se,
Xanderu Boro-Ginjo, da se možemo prihvatiti posla. Ovo je najvažniji
sastanak kojeg si imao u životu.
Veliki Patrijarh je, sad već budan, ispustio još jedan zvuk sličan
hrkanju i onako gol pridigao se u sjedeći položaj. Kad je otvorio usta
kako bi mogao postaviti pitanje, Thurr je mirno uzeo u ruke mali sprej i
štrcnuo mlaz smrdljive tekućine čovjeku ravno u usta. Xander je kašljao
i išlo mu je na povraćanje dok se rukama držao za grlo. Oči su mu se
širom otvorile, kao da se prestrašio da je upravo proboden bodežom
atentatora.
- To nije otrov, - rekao je Thurr, - nego jednostavno sredstvo
koje ti neutralizira glasnice. Moći ćeš šaptati pa ćemo ipak voditi naš
ugod ni razgovor, samo nećeš moći zazivati upomoć. Čak bi nam i tvoji
ne spretni stražari smetali. - Rukom je protrljao svoju glatku ćelu.
Xander je hvatao zrak i šaptao, napokon nekako protisnuvši promukle
riječi: - Što? Tko…
Thurr se namrštio. - Rekao sam ti tko sam. Kako si mogao to
zaboraviti u svega nekoliko dana? Razgovarali smo u tvojem uredu. Zar
me se ne sjećaš?
Oči Boro-Ginja su se razrogačile. Šapatom je pozvao stražu, no
riječi su bile tek tiho cviljenje.
- Prestani trošiti moje vrijeme. Večeras će doći do velikih
promjena. U analima Lige to će biti zabilježeno kao prekretnica u
ljudskoj povijesti. - Thurr se osmjehnuo. - Ne bi me trebao odbijati dok
ne čuješ što nudim. Proveo sam mnogo godina na Corrinu i donosim
vrlo važne informacije o Omniusu. Znam takve tajne o misaonim
strojevima koje bi se mogle pokazati ključnima za naš opstanak.
Xander je otvorio i zatvorio usta, kao riba na suhom. - Ali… ti
strojevi nisu više nikakva prijetnja. Zarobljeni su tamo na Corrinu.
Thurr je poželio pljusnuti ga. - Omnius je uvijek prijetnja.
Nemoj to nikada zaboraviti. - Tijekom cijelog Thurrovog života, čitav
izvor njegove moći i razlog njegova postojanja temeljio se na postojanju
Džihada. I sada, ako Liga zaista vjeruje da su i posljednji misaoni
strojevi neutralizirani, on će morat pronaći nešto drugo gdje će ostaviti
svoj trag. Jer, više od bilo čega, Thurr nije želio postati nevažan.
Xander je ponovo šapnuo zovući svoju gardu, a Thurr ga je plju-
snuo preko onog debelog lica, ostavivši jasan crveni trag. Veliki
Patrijarh se tresao od bijesa. Prema tom razmaženom momku se
vjerojatno nikada ranije nitko nije ovako ponašao.
Mirno, Thurr je otišao do ormarića koji je stajao nedaleko
Xande-rove postelje i uzeo lanac kojeg je Veliki Patrijarh obično nosio
oko vrata kao oznaku svojeg položaja. - Vidiš, sam sam ga dizajnirao,
zajedno s udovicom Iblisa Ginje, - rekao je, pogledavši prestrašenog
čovjeka koji je mirno i šutke sjedio u krevetu.
- Nakon što je Harkonnen ubio Iblisa, sazvali smo hitnu sjednicu
da odlučimo kako ćemo voditi Džihad i održali Ligu plemića na
njezinom jasnom putu. Zbog te politike i zato da bi je ljudi lakše
prihvatili, Camie je ustrajala na zahtjevu da ona naslijedi svojeg muža,
obećavši da ću je ja naslijediti. Ali nakon deset godina predala je lanac
svojem sinu Tambiru. Nije se konzultirala sa mnom, jednostavno je
sama donijela službenu odluku o tome. - Dok je to govorio, nosnice su
mu se širile.
- Bio sam strašno bijesan i prijetio sam joj da ću je ubiti. Samo
mi se nasmijala. Nakon svega što sam bio učinio za armiju Džihada,
nakon što sam ljudsku rasu održao snažnom u borbi protiv misaonih
strojeva, ona me izdala! I tako sam… promijenio saveznike. - Namrštivši
se, zveknuo je lancem. - Ali sada imam puno pravo nositi ovo. Ti moraš
podnijeti ostavku.
- Ja… kao duhovni voda Lige ne mogu podnijeti ostavku, - rekao
je Xander onim svojim jedva čujnim glasom. - Nasljeđivanje se ne
odvija na takav način, gospodine. Vi ne razumijete politiku.
- Onda ću te maknuti na neki drugi način. Ali najprije upitaj
samoga sebe što si ti učinio za ljudski rod. Jesi li ti kao Veliki Patrijarh
od koristi Ligi? Odgovori su posve očiti.
Gol, Xander se nekako izvukao iz postelje i počeo trčati poput
kakve trapave krave. No Thurr se rnunjevito pokrenuo i presjekao mu
put. Jakim udarcem u grudi bacio ga je natrag na rub kreveta gdje se
ovaj sapleo i pao koliko je dug i širok. - Hmm… znači tako si odlučio.
Thurr je sjeo pokraj debelog Velikog Patrijarha koji se tresao od
straha. Sklupčavši se u gotovo fetalni položaj, Xander je djelovao
bespomoćno, spreman zaplakati. Onim starim arogantnim načinom
protisnuo je: - Vi me ne plašite. Ne možete me ubiti… ja sam Veliki
Patrijarh.
Thurr je zaškiljio, nabravši onu svoju ćelu. - Nisi me razumio. Ja
sam taj koji je izmislio one pirana žderalice koje je Omnius poslao na
Zimiju, a zaslužan sam i za kugu. Osobno sam odgovoran za više smrti
nego bilo koje drugo biće tijekom povijesti. Mora da sam do sada pobio
stotinu milijarda ljudi.
Veliki Patrijarh je ponovno ustao u patetičnom pokušaju bijega,
no Thurr je posegnuo rukom i zgrabio ga za ručni zglob. Povukao ga je
natrag dolje, a onda stavio ruku oko njegovog debelog vrata u nekom
ležernom, gotovo nježnom pokretu. Kad je Xander zakrkljao, još je više
stegnuo taj zagrljaj, a onda iznenada trgnuo unatrag, sve dok nije čuo da
je kralježnica pukla. Držao je debeljka u tom položaju sve dok se ovaj
nije prestao trzati.
- Tako, sad vas je sto milijarda ijedan.
Nakon što je pustio da glava Velikog Patrijarha tresne natrag na
krevet, Thurr je ponosno stavio lanac oko svojeg vrata i onda izašao u
noć. Kad je, satima kasnije, sirena u gradu napokon označila uzbunu, on
je još uvijek bio rumen od uzbuđenja i pun planova o promjenama koje
će uvesti kad sve bude imao pod nadzorom. Kao prvo, morat će se
pojačati osiguranje.
Da bi moglo doći o izdaje, najprije treba postojati povjerenje.
- VRHOVNI BAŠIR VORIAN ATREID, privatna poruka
Abulurdu Harkonnenu
Vorian Atreid je sam pošao u potragu za svojim ocem tiraninom.
Znao je da ne može imati povjerenja u letargičnu Ligu, čak ni u ovakvoj
očitoj krizi. On će se pobrinuti za ovu prijetnju Cymeha. Osobno.
Teška srca je ostavio Abulurda s uputama neka nastavi raditi na
obrani od pirana kukaca i istovremeno prikuplja povijesne zapise koji bi
mogli pomoći da se spere ljaga s imena Xaviera Harkonnena. Zasad su
tu snage Lige učinile vrlo malo.
Poletjevši u Putniku snova, poželio je da još jednom može otići
na Caladan, samo da vidi svoje sinove. To je bilo odredište kamo je
ljudima iz Lige rekao da odlazi, no to nije bilo moguće. Ako bi Estes i
Kagin osjetili da nešto nije u redu, oni bi se osjetili dužnima da ga
odgovore od njegovog plana. Ili bi možda samo formalno prihvatili
njegov posjet, porazgovarali o nebitnim stvarima i onda čekali da on
ode kako bi se mogli vratiti rutini svoje svakodnevice.
Ako ništa drugo, barem ga nisu mrzili onako kako je on mrzio
svojeg oca.
Vor nikada nije vidio neko mjesto koje bi bilo tako sumorno kao
Hessra. Za vrijeme koje je proveo na osamljenom putovanju u Putnika
snova, dozvao je u sjećanje povijesne prikaze posjeta Serene But-ler
kogitorima u Kuli od slonovače, no i te snimke ga nisu bile pripremile
za tako sumoran i očajan prizor.
Vor je brižljivo odabrao koordinate za slijetanje, mjesto odakle
se vidio zamak utonuo u led u kojem su prije boravili Vidad i njegovi
drugovi, pa je spustio stari brod u veliku zaleđenu dolinu ispod strmih
kamenitih vrhunaca. Čim je izašao iz broda, dobro odjeven kako bi se
zaštitio od studeni i vjetra, udahnuo je rijedak, nimalo prijateljski zrak.
Duboko sam usred teritorija cymeha. Mogli bi me jednostavno
raz-nijeti. Kroz nekoliko trenutaka ću to saznati. Ali znao je da će
njegov otac htjeti osjetiti samozadovoljstvo, a zatim će ga ispitivati ili
mučiti. Nitko od Cymeha neće poduzeti ništa bez zapovijedi Titana
generala.
Osjećajući kako mu se zamrznuto tlo pod nogama trese, podigao
je pogled na ledom prožete tornjeve utvrde koja je pripadala kogitorima.
Ispod zatrpanih tornjeva zjapila su otvorena golema vrata. Počeli su se
pojavljivati strojevi, grozna menažerija letjelica i teško oklopljenih ho-
dalica nalik rakovima. U svakoj od njih nalazila se posuda s mozgom
neoCymeha. Kroz ledeni zrak se čuo težak korak mehaničkih koraka,
zavijanje snažnih motora i onaj sveopći zveket oružja.
Okrenuo se nadolazećim snagama strojeva s ljudskim umovima,
sam i neustrašiv. Prekrižio je ruke na grudi i malo čvršće stao, znajući
da izgleda samouvjereno i nimalo impresioniran.
Cymehi u letjelicama su brujali oko njega, a zagrijani motori su
im grmjeli po mračnom nebu. Nespretne borbene hodalice kretale su se
prema njemu, a kroz kupole su provirile cijevi. Još od vremena kad je s
njima boravio na Zemlji Vor je bio navikao na najrazličitije oblike i
dizajne. Bilo je to vrijeme kada je više od svega želio postati jedan od
njih.
Jedna letjelica oštrih bridova lebdjela je iznad njega i Vor je
spazio svjetlost holo-kamere fokusirane na njegovo lice i koja je bez
sumnje emitirala sliku kontrolnim centrima unutar tvrđave. Vor je
pomaknuo glavu i viknuo gore: - Ja sam Vorian Atreid! Recite
Agamemnonu da mu se sin vratio. On i ja imamo o mnogočemu
razgovarati.
Lebdeća letjelica je spustila kuku i njome obuhvatila Vora oko
grudnog koša. On nije napravio baš nikakav pokušaj da se odupre, jer je
znao da ga taj neo samo pokušava zastrašiti. Ako bi ga itko od ovih
pokušao povrijediti, taj bi se morao suočiti s Agamemnonovim bijesom
i kaznom. Morao je računati na to.
Stišćući Vora u metalom zagrljaju tako da je ovaj jedva udisao
taj ionako rijedak zrak, neo je letio natrag u citadelu kogitora. Na
zaleđenom polju koje je ostalo iza njih, Cymehi su okružili Putnika
snova i zauzeli ga. Jedna od manjih hodalica manipulirala je senzorima
na vratima, nastojeći ući u brod. Vor se nadao da ga neće oštetiti. Ali
ako ga i oštete, bio je spreman i na to da će ostati bez sredstva kojim bi
mogao pobjeći. Spašavanje vlastitog života mu je sada bila sekundarna
briga.
Neocymeh ga je uveo kroz rotirajuća vrata do iskopane špilje
ispod utvrđenja. Cymehi su tu maknuli stoljećima nagomilani led
ledenjaka, otvorivši prostorije i uređaje kojima su se kogitori odavno
bili prestali koristiti. NeoCymeh je spustio Vora na noge unutar tog
akustičnog prostora. Ta prostorija je, čini se, bila nekakvo skladište i tu
su pod i zidovi bili prekriveni injem. Posvuda je vidio gomile rezervnih
hodalica za Cymehe, letjelice i ostale mehaničke oblike u kojima sada
nisu bile pričvršćene posude s mozgom.
Vor je popravio odjeću, duboko udahnuo i sabrao se.
Ignorirajući tu letjelicu koja ga je bez velikih ceremonija spustila na
pod, okrenuo se prema velikom tunelskom ulazu odakle je dopirala jeka
koraka dolazećeg Titana. Mirno i s odlučnim izrazom lica, Vor se
pripremio za ponovni susret s ocem. Proveo je stoljeće zamišljajući ovaj
susret.
Agamemnon je izašao na svjetlo, njegove snažne metalne noge
bile su, kao i uvijek, prenatrpane oružjem. Smiješeći se, Vor je podigao
pogled prema kupoli koja je stajala na mjestu glave i gdje se nalazila
cijela galaktika sjajnih optičkih niti.
- Onda, oče, je li ti drago što me vidiš?
Cymeh je stajao nadvit iznad njega poput kakvog tornja, barem
dvostruko viši i višestruko krupniji od Vora. Dvije mehaničke ruke
ljudske veličine pojavile su se ispred oklopa i otvorile jednu ploču točno
ispred posude s mozgom.
- Dovoljno sretan da te razderem u masu mesa i kostiju, -
Agamemnonov koleričan glas zvučao je kao da kamen puca. - Zašto si
došao ovamo?
Vor se nastavio osmjehivati, a glas mu je bio miran. - Je li to ona
bezuvjetna ljubav oca prema sinu? Kako si već pobio sve svoje
potomke, mislio sam da ćeš htjeti najprije čuti što ti imam reći. Gdje mi
je dobrodošlica?
- Dočekati te dobrodošlicom je jedno, a vjerovati ti je nešto
posve drugo. U ovom trenutku ne namjeravam ni jedno ni drugo.
Vor se prisilio na tiho kikotanje. - Rečeno upravo u stilu
generala Agamemnona. - Podigavši ruke dotaknuo je svoje glatko,
mladenačko lice. - Pogledaj me, oče. Zahvaljujući tvom postupku
produljenja života, nisam ostario. Zar ne vjeruješ da sam ti na tome
zahvalan?
Golema hodalica se arogantno i polako kretala zaleđenim
podom, a pod njom su s kamenja sijevale iskre. - Učinio sam to još onda
kada si mi bio odan.
Vor je tu brzo uskočio. - Ah da, još onda kada si ti bio odan
Omniusu. Stvari se mijenjaju.
- Ti bi mogao doživjeti i milenij… kao cymeh. Ali tu si mogućost
odbacio.
- Odvagnuo sam svoje mogućnosti i odabrao najbolju. Ti to
sigurno možeš razumjeti, oče… to je upravo onako kako si me ti učio.
Uostalom, ja sam se uspio osloboditi Omniusa desetljećima prije negoli
je to tebi pošlo za rukom.
Agamemnon nije bio zadovoljan, a nije ni bio sazdan od
strpljenja. - Zašto si ovdje?
- Donio sam ti dar. - Neos je ustuknuo, kao da očekuje da bi Vor
mogao izvaditi neku skrivenu bombu. - Sebe.
Agamemnon se od srca nasmijao, a jeka toga smijeha se orila
dvoranom. - A zašto bih ja to želio?
- Dovoljno sam dugo živio među gubitnicima i sada sam
spreman obnoviti naš odnos.
Cymeh je otrovnim tonom odgovorio: - Zar očekuješ da ti to
povjerujem? Izdao si misaone strojeve kako bi pomagao ljudima u
njihovom Džihadu.
- To je točno, ali ti i tvoji Cymehi ste mijenjali strane, i to više
nego jednom. - Vor je zabacio svoju tamnu kosu. - Očekujem da
saslušaš moje razloge i vidiš hoćeš li i ti doći do istog zaključka.
Boreći se da se ne počne tresti od hladnoće u toj ledenoj
prostoriji, izložio mu je svoju litaniju o neuspjesima Lige, punu
pretjerivanja, govoreći o tome kako su ljudi odbili dati nužan pristanak
da se jednom zauvijek na Corrinu uništi Omnius i kako su se prema
njemu ponašali kao prema nekoj staroj relikviji koja izgleda kao mlad i
neiskusan čovjek.
- Žena mi je umrla, a vlastiti sinovi su mi kao stranci. Liga nam
je stalno iznova davala do znanja kako im ubuduće neće trebati islužene
rage. Marljivo su poništili sve te pobjede… sve moje pobjede… protiv
Sinkroniziranih svjetova. Oni ne mogu misliti na duže od nekoliko
desetljeća i uopće ih ne zanima budućnost koja nadilazi njihov kratak
životni vijek. Za razliku od Titana, koji u svojim ambicijama pokrivaju i
više od tisuću godina. Ali pogledaj sebe: šačica Cymeha krije se na
zaleđenom planetoidu još dugo nakon što je Omnius bio poražen.
Iskreno govoreći, tebi i tvojima bi mogla dobro doći moja
pomoć.
Agamemnonov glas je zvučao uvrijeđeno. - Mi imamo mnoge
svjetove!
- One mrtve, radioaktivne, koje nitko drugi ne želi. I nekoliko
novih kolonija koje su već bile oslabljene kugom.
- Gradimo naše baze.
- Da? Valjda ste zato zarobili Quentina Butlera i pretvorili ga u
cymeha. Očito vam je potrebna svježa krv, talentirani zapovjednici koji
bi ti pomogli. Zar ne bi radije imao mene umjesto taoca koji ne želi
surađivati?
- Zašto ne bih mogao imati obojicu? - Titanova se hodalica još
malo odmaknula, pokazujući još jedan set vatrenog oružja. - Nedavno
smo gotovo uspjeli slomiti Quentina.
- Ima izgleda da ti i u tome pomognem. - Vor je prišao bliže tom
monstrumu, našavši se tako unutar dometa moćnih metalnih pandži.
- Oče, ne krivim te što si tako sumnjičav prema meni… napokon,
ti si me podučavao. Ali ja sam tvoja krv, tvoj sin… tvoj posljednji sin.
Više ne možeš imati djecu. Ja sam tvoja posljednja prilika da si stvoriš
dostojnog nasljednika. Želiš li iskoristiti tu mogućnost ili ćeš je
odbaciti?
Kad je poruka doprla tamo gdje treba, Vor je promatrao igru
električnih naboja po mozgu u posudi. Agamemnon je posegnuo i
podigao Vora u zrak. - Protiv svojeg uvjerenja, povjerovat ću ti… za
sada. Sine moj, ponovo smo obitelj.
Četiri dana kasnije stajali su vani na studenom glečeru, na
izoliranoj Hessri, pod njezinim nebom bez zvijezda. Zrak je bio previše
rijedak i hladan za Vorovo ljudsko tijelo pa je navukao još jedno od Li-
ginih odijela uskladištenih na Putniku snova i namijenjenih ovakvom
okolišu. Zaštitna odjeća je blistala ledenim odsjajem.
Iznad njih je preletio meteor, na trenutak ih osvijetlio i onda
zauvijek nestao. - Kad jednom postaneš cymeh i pomogneš meni, Juno-
ni i Danteu uspostaviti sljedeće Vrijeme Titana, tvoja perspektiva će
umjesto desetljeća obuhvaćati milenije.
Vor je požurio kako bi održao korak s brzinom kretanja
mehaničke hodalice. To ga je pomalo nostalgično podsjetilo na dane
vlastite mladosti i nevinosti, kada je radosno slijedio oca ulicama stare
Zemlje. Tada, slijep i neiskusan, nikada nije u Omniusovoj tiraniji vidio
ništa lošeg. Vor je bio ponosan na to što kao ljudski povjerenik služi
Sinkroniziranim svjetovima i nikada nije ni pomislio da bi njegov veliki
otac uopće mogao biti pokvaren.
- Sjećaš li se, tako sam te svaki puta čekao da se vratiš iz borbe
protiv hrethgira7. Njegovao sam te, slušao tvoje priče, čistio sve tvoje
dijelove i sustave?
- A onda si me izdao, - zarežao je Agamemnon.
Vor nije zagrizao mamac. - Zar bi ti bilo draže da sam nastavio
letjeti za Omniusa? U svakom slučaju, bio bih na pogrešnoj strani.
- Barem si konačno došao k mozgu. Samo bi mi bilo drago da ti
nije trebalo više od stoljeća da me potražiš. Većina razmetnih sinova bi
već odavno umrla od starosti, Vor se kikotao. - Što se toga tiče ja tu
imam očitu prednost.
- Imao sam još trinaest sinova, a ti si najnadareniji od svih.
Postavši mnogo ozbiljniji, Vor je rekao: - Kad sam bio sa
Seuratom prije nego sam… promijenio svoju lojalnost, otkrio sam u bazi
podataka da si ti pobio sve te ostale sinove.
- Svi su oni imali poneku manu.
- Imam je i ja. To otvoreno priznajem. Ako si želio savršenstvo,
mogao si nastaviti služiti misaonim strojevima.
- Tražio sam osobu dostojnu da mi bude nasljednik. Sjeti se,
srušio sam Staro carstvo boreći se uz velikog Tlaloka. Takav svoj
položaj ne bih mogao prepustiti nikome tko bi pokazao slabost ili
nesigurnost.
- I niti jedan od tih tvojih sinova nije imao nikakvih sposobnosti?
- Neki nisu bili previše inteligentni, drugi nisu imali ambicija, a
nekolicina njih bila je previše nelojalna. Nisam to mogao podnijeti pa
sam ih pobio i počeo iznova. Proces uklanjanja korova. Stoljećima
ranije, prije nego sam se transformirao u Cymeha, uskladištio sam
veliku količinu svoje sperme pa nije bilo razloga da prihvatim nekakvog
mediokriteta za svog nasljednika. Ali ti si, Voriane, posljednji. Kao što
znaš, sva moja sperma je uništena za vrijeme atomskog razaranja
Zemlje. Ti si moj jedini preživjeli sin… a tijekom mnogih desetljeća sam
vjerovao da sam te izgubio.
- Ovaj svijet nije statičan, oče.
- A ti se nisi vratio niti trenutka prerano. Ranije sam gajio velike
nade vezano uz Quentina Butlera, no on se opire onome što je
neizbježno i protivi se svim našim naporima. On nas mrzi, premda
njegova budućnost leži uz nas, jer se on više ne može vratiti u Ligu i
više nikada ne može biti čovjek. Možemo nastaviti manipulirati s njim i
mogli bismo konačno ipak od njega napraviti saveznika. Ali ako imam
tebe, onda mi više ne trebaju Quentinove vještine. Čim te pretvorim u
Cymeha, postat ćeš moj nasljednik i sljedeći general Titana.
- Oče, povijest je nepredvidiva. Možda si precijenio to što bih ja
mogao postići.
- Ne, Voriane, ja te ne precjenjujem. - Golema hodalica je
podigla jednu ruku i nježno potapšala malo ljudsko stvorenje. - Kao
cymeh, bit ćeš nepobjediv kao i ja. Mogu te sigurno provesti kroz
mnoge naše ponovno zauzete svjetove i načinit te kraljem onog planeta
kojeg budeš poželio.
Vor nije bio impresioniran. - Mogao sam postati guverner bilo
kojeg svijeta Lige.
- Kad jednom postaneš cymeh, tvoje će novo postojanje već
samo po sebi biti basnoslovna nagrada. Ako se dobro sjećam, kad si bio
naš povjerenik molio si me za takvu mogućnost. Očekivao si dan kada
ću te podvrgnuti operaciji i učiniti te snažnim poput ostalih Titana.
- Ja se još uvijek tome nadam, - rekao je Vor, progutavši gorku
slinu u grlu i dobro pazeći da u glas unese entuzijazam. Idući jedan uz
drugog, napokon su se vratili u napola zakopane tornjeve. – Nadam se
da će se to uskoro dogoditi.
- Prije nego maknemo tvoj biološki oblik, on još uvijek ima
jednu prednost, resurs kojeg sam ja davno izgubio.
- Što je to, oče?
Gigantska hodalica se nastavila kretati preko leda. - Ti si mi sin,
moj potomak, jedini preostali iz drevne kuće Atreus. I mada je na
Zemlji uništena sva moja sperma, ti još uvijek imaš mogućnost nastaviti
našu lozu. Trebam tvoje sjeme. U sobi kogitora Junona već ima
spremnu aparaturu. To je dužnost koju moraš izvršiti prije negoli
dopustim da postaneš cymeh.
Vorianu se stegnuo želudac, ali znao je da neće moći odgovoriti
oca od te zamisli. I zato će morati dati spermu koju je Titan zahtijevao.
Pomislio je na Estesa, Kagina i na Raquellu. Oni će ostati njegovi pravi
nasljednici, bez obzira na to što se ovdje bude događalo. Grlo mu se
osušilo od uzbuđenja, ali nije dugo oklijevao. - Učinit ću sve što budeš
od mene tražio, oče. Došao sam ovamo kako bih ti dokazao svoju
lojalnost. Dati nešto moje sperme za buduće generacije Atreida… to je
sitnica.
Dok su tako stajali pred tornjevima kogitora, golema vrata koja
su gornjim dijelom pratila oblik luka i vodila u tamne prolaze izgledala
su kao razjapljene gladne ralje. Zakoračio je unutra, spreman na sve na
što će ga Junona prisiliti.
A što se istine tiče, je li bolje pamtiti ili zaboraviti? Trebamo
pažljivo odvagnuti odluku između povijesti i naše ljudske prirode.
- BAŠAR ABULURD HARKONNEN, privatni zapisi
Ubojica Velikog Patrijarha prouzročio je veliku strku u Ligi
plemića. Sumnje i optužbe pljuštale su na sve strane, dok je namjesnik
Butler pokušavao zavesti mir i stabilnost. Svi moćnici su imali neke
svoje političke rivale, ali bezlični Xander Boro-Ginjo nije nikada bio od
one vrste ljudi koji bi izazivali takvu strasnu mržnju koja bi dovela do
toga da ga se ubije. Bilo je teško vjerovati da je ičija reakcija na njega
mogla ići dalje od toga da ljudima ide na živce.
Premda je Faykan iskazao svoj šok i ljutnju zbog tog ubojstva,
nije se posebno žurio objaviti potrebu za izborom novog Velikog
Patrijarha. Zasad je Abulurdov brat imenovao samo nekoliko zamjenika
koji će preuzeti Xanderove dužnosti koje su, kad su obveze bile tako
delegirane i raspodijeljene, postale uglavnom ceremonijalne i
beznačajne.
Šačica onih koji su se nadali da će biti izabrani za sljedećeg
Velikog patrijarha tražili su brzo izjašnjavanje. Namjesnik je iznio čvrsti
stav o tom kako se svi iz neposredne blizine Xnadera moraju automatski
smatrati sumnjivima i kako neće imenovati nasljednika sve dok se ne
završi istraga. Abulurd je sumnjao da njegov brat oteže s vremenom,
mada nije mogao razumjeti zašto.
Novi bašar je većinu svojih inženjera usmjerio na istraživačke
radove koji su bili u tijeku u laboratorijskim prostorijama uredske
zgrade Velikog Patrijarha, koja je sada pak bila izolirana zbog istrage.
Jedan od njegovih laboranata žurio je iz jednog vanjskog ureda, a na
licu mu se vidio izraz pun panike. - Bašare, trebali biste vidjeti što se
događa na ulici. Okupili su se pripadnici Kulta Serene. Silna gomila
ljudi.
- Zar opet? - Kako je laboratorij bio zbog zaštite izoliran, nije
znao što se vani događa. Abulurd je imao vrlo malo kontakata sa
svojom nećakinjom Ravnom još otkad su žrtve kuge doveli na Salusu,
ali znao je za njezinu sklonost prema razbijaju opreme. - Ostanite ovdje
i zabarikadirajte vrata. Zaštitite vaš posao po svaku cijenu, jer ako
pripadnici Kulta udu unutra, znate što će učiniti.
Ove su riječi prestrašile one laboratorijske tehničare i inženjere
koji nisu prošli obuku samoobrane ili ratovanja. - A ako… udu unutra?
- Učinite najbolje što budete mogli, - rekao je, vidjevši njihov
prestrašen izraz. Izašao je van, pogledati što je to danas izvuklo gomilu
na ulice.
Na ulicama je Ravna Butler… sada mršava žena tridesetih
godina, još uvijek blijeda i ćelava… stupala na čelu svojih sljedbenika.
Išli su ulicama noseći zastave i transparente, pjevajući, mašući oružjem.
Njezina sljedba, puna entuzijazma i nasilja, razvila se na uništenim
planetima na kojima je ostalo još vrlo malo zakona. Ovdje, u Zimiji,
Ravna je, držeći se svojeg dogovora s Faykanom, ipak držala svoje
ljude pod čvršćim nadzorom. Abulurd se ipak bojao da je to tek
privremena mjera. Kult Serene bio je kotao u kojem se ljudski rod koji
je ostao bez nade sve više približavao točki ljutitog vrenja.
Mnogi od tih fanatika nosili su slike herojskih ličnosti medu
kojima su bile i one Triju Mučenika i glasnim su povicima zahtijevali
pravdu. Vlasnici kuća i prodavaonica su s osjećajem tjeskobe promatrali
te povorke, bojeći se da bi toj gomili bila dovoljna tek iskra pa da
otpočnu s nasilnim ponašanjem.
- Znate li što ih je ovog puta pokrenulo? - upitao je Abulurd
nekog vlasnika prodavaonice kraj kojeg je zastao.
- Parlament je jučer objelodanio sliku čovjeka koji je ubio
Velikog Patrijarha, - odgovorio je trgovac, gledajući vojne činove na
Abulurdovoj radnoj odjeći.
- Znači, ulovili su ga? Znaju li tko je?
- Nitko ne zna. Nitko ga ne prepoznaje.
- Pa zašto su ovi iz Kulta tako pobješnjeli? - Abulurd je
promatrao sljedbenike Kulta koji su zahtijevali krv i pravdu. - Nikada
ranije ih nije bilo briga za Velikog Patrijarha.
- Sada kad je mrtav, tvrde da je bio svetac koji je prihvatio
Ravninu viziju.
Abulurd se namrštio. Taj Kult Serene je stalno nastojao naći
razloge koji bi im pomogli da povećaju svoj utjecaj. Vlasnik
prodavaonice mu je pružio sliku snimljenu nadzornim kamerama
postavljenim u poslovnoj zgradi Velikog Patrijarha. Podudarala se s
ostalim slikama snimljenim u uredima Xandera Boro-Ginje. Abulurd se
smrknuo vidjevši lik ćelavog ubojice maslinaste kože. Nekako mu je bio
poznat. Tekst je ukratko govorio kako se ta osoba najprije ubacila u
urede Velikog Patrijarha i prouzročila zbrku pa ga je straža izbacila, no
pobjegao je prije negoli su ga stigli uhititi. Nekoliko noći kasnije se
vratio, uvukao se u spavaonicu Velikog Patrijarha i tamo ga ubio.
Pretpostavlja se da je to plaćeni ubojica. Nitko ga nije prepoznao među
uobičajenom skupinom rivala ili znanaca Velikog Patrijarha.
Već su pljuštale optužbe zbog nesposobnosti. Neki su čak
predlagali da se ponovno uvede stroga policija Džihada kako bi ona
zavela red. Abulurd se prisjetio svih onih navodnih uhoda u službi
strojeva koje je Džipol uhvatio i brojnih čistki koje je Džipol izveo u
vrijeme Xaviera Harkonnena, u vrijeme koje je on proučavao kako bi
otkrio istinu o svome djedu. Bi li Xanderov ubojica mogao biti jedan od
onih perfidnih ljudi koji su bili lojalni Omniusu? Je li itko od njih još
uvijek živ, ili su nestali još davno prije negoli je nestao i sam Džipol?
A onda gaje, poput udarca, pogodila jedna posve nemoguća
pomisao. Zaškiljio je i malo bolje pogledao lice s potjernice. Te crte lica
se nisu mnogo promijenile… izgledao je gotovo posve isto kao na
slikama iz povijesti. Zapovjednik Džipola Yorek Jhurrl
Kako je Vor to tražio od njega, Abulurd je proučavao zapise o
karijeri svojeg djeda i o njegovom padu. Thurra je znao vrlo dobro.
Premda je taj zapovjednik Džipola bio tajanstvena osoba i izbjegavao je
snimanje kad god je to bilo moguće, Abulurd se domogao pristupa
povjerljivim dokumentima Lige i to mu se lice usjeklo u memoriju.
Thurr i Camie Boro-Ginjo su nastavili s učinkovitom i nemilosrdnom
kampanjom kako bi diskreditirali Xavierova golema postignuća i
oslikali ga kao kukavičkog izdajicu. Čak i Vorian Atreid nije mogao
okrenuti tu plimu koja je bila sračunata na demonizaciju njegovog
prijatelja.
Ali Thurrov svemirski brod je eksplodirao prije šezdeset i pet
godina i taj je čovjek jamačno mrtav. Sve to nije imalo smisla. Zašto bi
se netko drugi kamuflirao tako da izgleda poput te mračne, sve samo ne
zaboravljene povijesne ličnosti?
Okrenuo se prema vlasniku prodavaonice. - Mogu li zadržati
ovaj letak?
Čovjek je slegnuo ramenima. - Jasno. Planirate uhvatiti ubojicu i
predati ga ovoj svjetini? To bi bilo zgodno vidjeti.
Neodređeno kimnuvši, Abulurd je požurio u dvoranu zgrade
parlamenta. Pokazat će Faykanu usporedbu slika i postaviti mu pitanje,
mada nije mogao ponuditi nikakvu teoriju o tome kako bi Thurr mogao
još uvijek biti živ ili zašto bi netko drugi odabrao takvu sličnost.
U foajeu su ga obavijestili da je namjesnik na nekom sastanku i
neće biti dostupan još barem sat vremena. Abulurd mu je ostavio poruku
da mora razgovarati s njim čim to bude moguće.
Frustriran, bašar se udaljio mramorom obloženim hodnikom sve
dok nije došao do mjesta gdje se na ukrašenom postolju nalazila posuda
s kogitorom Vidadom. Posljednji od drevnih kogitora izgledao je
pomalo izgubljeno i patetično dok je razmišljao ovako osamljen u
svojim beskonačnim danima.
Abulurd se zaustavio pred tom posudom. Taj je mozak silnim
trudom apsorbirao sve strane ljudske povijesti otkad su se u vrijeme Se-
rene Butler kogitori Kule od slonovače izvukli iz svoje izolacije. Abu-
lurdu je bio potreban trenutak dok je otkrio gdje se nalaze kogitorovi
optički senzori. Nije znao bi li pokucao na zaobljenu stjenku posude
kako bi privukao kogitorovu pozornost. - Kogitore Vidad, ja sam bašar
Abulurd Harkonnen. Želim razgovarati s vama.
- Možete razgovarati sa mnom, - odgovorio je Vidad kroz
zvučnik na postolju. - Ali samo nakratko, jer danas moram razmišljati o
važnim stvarima.
Abulurd je držao onu sliku blizu Vidadovih optičkih senzora i
objasnio svoju teoriju. Tražio je da kogitor konzultira vlastite povijesne
podatke i prizove u sjećanje svaki relevantan podatak povezan s ranijim
zapovjednikom Džipola.
- Sličnost je zaista velika, - priznao je Vidad - nevjerojatna.
Meni se čini da je ta osoba namjerno učinila da bude toliko slična
Yoreku Thurru ili je možda njegov klon. Ti odmetnici s Tlulaxa postali
su zai sta vješti u tim stvarima.
- Izgleda gotovo potpuno isto kao što je izgledao Thurr na
posljednjim snimkama prije svoje navodne smrti, - rekao je Abulurd.
- Ili je to pravi Thurr preživio i prestao starjeti, ili je netko sa
starih holograma kopirao njegov izgled.
- Postoje mnoga moguća objašnjenja, - rekao je Vidad. – Nekada
davno, u vrijeme Starog carstva, ljudi su bili razvili tretman protiv
starenja. Mi kogitori smo se time služili kako bismo milenijima sačuvali
naš mozak. Postojao je i drugi način…
Abulurd je uzdahnuo. - Mislite kao Vorian… kao vrhovni bašar
Atreid. General Agamemnon ga je podvrgnuo tretmanu produženja
životnog vijeka pa jedva da je nakon svojih dvadesetih godina imalo
ostario.
- Takav bi tretman sačuvao Thurra sve ovo vrijeme. Ako je još
uvijek živ.
Držeći fotografiju, Abulurd je koračao ispred pijedestala.
Osjećao se slabim dok je prelazio na drugi korak. - Ali ako su strojevi
jedini kojima je dostupan taj postupak za produženje života, kako se
zapovjednik Džipola toga domogao? Zar vjerujete da je netko od naših
znanstvenika uspio ponoviti taj proces?
- Takva mogućnost uvijek postoji, ali nije baš vjerojatno. Zar
vjerujete da bi taj tretman mogao ostati tajnom kada bi zaista bio
dostupan Ligi plemića? Sposobnost usporavanja starenja kakvu daje
melange izazvala je eksponencijalno širenje uživanja te droge. U Ligi
plemića takav savršeni tretman za produženje života ne bi nikada uspio
ostati tajnom. Trebate razmisliti o nekoj jednostavnijoj mogućosti.
Abulurd je znao da Vidad govori istinu. - Ali… vi mislite… -
Zaustavio se - Kažete da je zapovjednik Džipola vjerojatno bio u vezi s
misaonim strojevima ili Cymehima?
- To je posve logično razmišljanje, - rekao je Vidad. - Ako je to
zaista Yorek Thurr.
Dok je bijes u njemu rastao, Abulurd je gužvao onu sliku. Cijelo
to vrijeme dok je blatio lik Xaviera Harkonnena, Thurr je možda bio u
savezništvu s Omniusom! Abulurd je bio bijesan i osjećao se izdanim.
- A sada se, čini se, vratio kako bi ubio Velikog Patrijarha, -
rekao je Vidad.
Dok se tiho kleo kako će se osvetiti, Abulurd je napustio
kogitora. Bašaru više nije bio potreban sastanak s Faykanom; morao je
poći u lov na tog preobraćenog ubojicu.
Osjećam kako me obuzima neki mit ili je to zaista vizija? Velike
stvari će doći od mojih Sestara, pod uvjetom da ih se može pomno
odabrati.
- ČASNA MAJKA RAQUELLA BERTO-ANIRUL
Raquellin povratak u život nakon zamalo fatalnog oboljenja od
mu-tiranog virusa kuge, pružio joj je novu priliku i jedan neočekivani
izvor kojim može spasiti umiruću populaciju.
Jimmak je sjedio uz nju pokraj kamenog zida pretrpane
prostorije za oporavak, dijeleći hranu koju je donio iz prašume. Činilo
se kako on vjeruje da se sve opet vratilo u normalu. Raquella se jedva
usuđivala pogledati tog smirenog mladića, bojeći se da će njezin osjećaj
krivnje biti jasno vidljiv, jer je planirala iznevjeriti njegovo povjerenje…
njegov jednostavan zahtjev. Ali, s moralnog stanovišta, nije imala
izbora. Svaki novi dan košta sve više i više života.
- Jimmak, molim te, bi li mi napravio još onog tvojeg posebnog
čaja?
- Gospoda Doktor još uvijek bolesna?
- Ne, bolje mi je. Ali ipak bih rado malo tog čaja.
Radosno je otišao. Čim je nestao, Raquella je maknula još uvijek
mokru odjeću koju je držala skrivenu. Pazeći da sačuva svaku kap te
vlage, umotala je tu odjeću u nepropustan film, zapečatila i spremila u
posudu za uzorke.
Tada je, radeći sama u malenom laboratoriju, izvadila malo
vlastite krvi. Među kemikalijama koje su u primjesama u vodi vrtače i
antitijelima u njezinoj krvi, Mohandas će možda moći pronaći neki
ključ. Poslala je te uzorke brzim šatlom u laboratorij na brodu
Oporavak, a uz to i poruku u kojoj ga moli neka brzo radi. Kako
nikakav višak ne može škoditi, pridodala je tome još i molitvu.
Jimmak se vratio sa šalicom gorkog biljnog čaja, a za sebe je
donio čašu vode. Sjeo je uz nju, osmjehujući se. - Drago mi, što sam
mogao pomoći.
- Možda bi mogao pomoći i ovi ostalim bolesnim ljudima, - glas
joj je bio težak.
Prestrašeno ju je pogledao. - Ne, ne mogu odvesti nikog drugog
do vode. Obećali ste.
S hladnim osmijehom Raquella je pokazala kako je njezin strah
od Ticije Cenve bio opravdan. Ta žena je bila daleko od toga da osjeti
olakšanje zato što se Raquella oporavila i zapravo je izgledala ljutito i
sumnjičavo. Da je mogla i posumnjati kako će Krivorođeni pronaći
lijek, mrzila bi ih zato što mogu učiniti ono što ona ne može. Isti je
razlog ležao u osnovi njezine sve jače iracionalne odbojnosti prema
liječnicima i istraživačima HuMeda.
- Da, obećala sam. - Ali jednako tako sam se bila zaklela kako ću
pomagati onima kojima bude potrebna moja liječnička pomoć…
Kasnije te večeri Mohandas se javio i, zaprepašten onim što je
našao, užurbano javljao preliminarne rezultate. Nije još ustanovio
specifičan kemijskih sastav komponenti tih alkaloida, minerala i dugo-
lančanih molekula koje su bile u vodi tog podzemnog jezerca. Činilo se
nemogućim proizvesti ih… baš kao što se to nije moglo učiniti ni s
melangeom.
Iz uzoraka krvi je zaključio kako se nešto čudno dogodilo u
Raquel-linom tijelu, neka biokemijska transformacija kakvu nikada
ranije nije vidio. Ta bitka između retrovirusa i čudnih kemikalija u
vrtači učinila je nešto njezinoj biokemiji, bitno je mijenjajući.
Nadajući se da će uspjeti proizvesti cjepivo ili lijek, tražio je od
nje da mu pošalje mnogo više litara te vode iz vrtače, no nije mu mogla
pomoći.
Frustriran time što mu se rješenje nalazi tako pri ruci, Mohandas
je rekao: - Raquella, svako odgađanje predstavlja izricanje daljnjih
smrtnih kazni za ove ljude. S malom količinom ove vode koju sam
dobio iz tvoje odjeće gotovo je nemoguće provesti sve testove koje
moram učiniti. Kako ću izolirati i sintetizirati taj učinkoviti sastojak? -
Lice mu je izgledalo jednako blijedo i umorno kao i njezino. Pitala se je
li on uopće spavao, tamo gore u njegovom sigurnom orbitalnom
laboratoriju. - Zar nas ne možeš povesti do tog izvora? Potrebno mi je
još mnogo litara. Odakle dolazi ta voda?
Njezina ljubav i divljenje prema njemu bilo je jasno i nije se
nimalo smanjilo… a ipak već je i do sada rekla dovoljno za izdaju.
Sumnjala je da bi sama bila u stanju ponovo pronaći to jezerce.
Naravno, Jimmak joj nikada ne bi u tome pomogao. - Ja… Mohandas, ne
mogu.
Ali svaki puta kad je začula stenjanje bolesnika iz velike
bolesničke sobe, svakoga dana kada je gledala nove mrtve, dok je
osjećala vonj pogrebnih vatri kada su hrpe mrtvih tijela bile spaljivane
na golom platou iznad prašume, njezina savjest joj je dovikivala kako
mora nešto učiniti.
Otkad se vratila, visok je postotak preostalih čarobnica… više od
polovine njih… naglo bio pokošen kugom, kao da ih je imunitet
organizma istovremeno izdao. S više nepovjerenja nego ikada prije,
Ticija Cenva je stajala, mršava i tvrdoglava, kao da želi pokazati kako
će njezina vlastita čvrsta odlučnost i mentalna moć nadići najgore
učinke epidemije.
Raquella nije osjećala nikakav osobni animozitet prema
vrhovnoj čarobnici, osim što joj je zamjerala kako se ponaša prema
svome sinu. Njezin grubi način mogao je koristiti zajednici tijekom
Džihada, kada su se mnogobrojne žene s Rossaka morale žrtvovati kako
bi uništile neprijateljske Cymehe. Ali ponovna pojava epidemije bila je
nešto protiv čega se Ticija nije mogla boriti.
Dok je Raquella razmišljala, na um joj je pala jedna čudna
misao, ali koja se uporno nametala. Sada kad sam se oporavila, Ticija
me gleda kao prijetnju. To je razlog zašto ne želi da ostale budu pokraj
mene. Zar je pomislila kako bih ja željela postati vođom čarobnica? Ako
bih ja ovdje uspjela, onda bi to po njezinom značilo da je ona podbacila.
Samo su žene rođene na Rossaku pokazivale tu izuzetnu
mentalnu snagu koja ih je svrstavala među slavne čarobnice. Nitko s
drugih planeta nije nikada smatran dovoljno vrijednim da ga one
prihvate. Ipak, Raquella je sada uživala izuzetan utjecaj na tom planetu,
bila je izliječena u tajanstvenoj špilji, a kemija njezinog tijela se
promijenila sve do razine stanica tkiva. Mogla je to osjetiti u sebi, u
mentalnoj metamorfozi koja je uslijedila nakon što je fizički preboljela
mutirani virus.
Nadala se kako će Mohandas Suk uskoro nešto pronaći, makar i
neki pokusni serum kako bi spasio nekoliko bolešću najteže pogođenih
žena.
Pogledavši dolje u Jimmaka, opazila je kako ju on promatra s
divljenjem s kakvim dijete promatra svoju majku. To je za Raquellu bio
čudan osjećaj. Taj malo usporeni mladić se toliko žrtvovao kako bi joj
pomogao i toliko riskirao ne brinući se za svoju osobnu sigurnost.
Odjednom joj je na pamet pala jedna misao. Moram provjeriti da mu
nije naškodilo to što sam učinila.
Raquella je promatrala svjetla za slijetanje što su bila upaljena
na šatlu koji se spuštao iz staze prema vrhovima krošnji. Prepoznala je
obrise HuMedovog transportera pa joj je srce počelo jače tući. - Moram
dočekati doktora Suka.
Jimmak joj je, uzrokujući pravu agoniju zbog neodlučnosti,
dobacio kratak pogled, veseo i nedužan. - Trebate pomoć?
- Ne, želim da odeš do Krivorođenih i zamoliš ih neka još
jednom razmisle. Ta voda iz vrtače mogla bi spasiti tolike…
Njegov izraz lica koji je sada bio pun panike osjećala je kao
ubod noža u srce.
- Oni se neće predomisliti!
Stisnula mu je rame, pokazujući suosjećanje. - Molim te,
pokušaj još jednom. Mene radi. - Kako ga je dotaknula, tako mu je na
njegovu široku košulju postavila sićušan odašiljač. Kad otrči u gustu
prašumu, odašiljač će jasno pokazivati put do vrtače.
Otrčao je.
Teška srca požurila je za njim u tajanstvenu noć Rossaka, gazeći
ispod spužvastih krošanja. Svjetla na polju za spuštanje letjelica kupala
su krošnje žuto-bijelim svjetlima. Nitko od stanovnika Rossaka nije
došao dočekati letjelicu; dolaskom epidemije potpuno su nestali svi
običaji.
Kad su se vrata medicinske letjelice otvorila, pojavio se čovjek u
zeleno-bijeloj odjeći za dekontaminaciju, urešenoj grimiznim križem
HuMeda. Prepoznala je Mohandasa po njegovim kretnjama. Nosio je
zapečaćene kutije i žustro joj mahao, smiješeći se ispod vizira kacige.
Čak je i preko te kacige mogla nazrijeti njegov izraz svježeg
entuzijazma. - Ovo je novo pokusno cjepivo… pomalo je obećavajuće,
ali samo bi ona tvoja čudesna voda bila dovoljno učinkovita.
Raquella je skrenula pogledom. - Ja… to bi se moglo uskoro
promijeniti. - Gledajući u njegove tamnosmeđe oči, vidjela je u njima
nadu i entuzijazam. Željela ga je poljubiti, vratiti se s njim na stazu i
jednostavno provesti dan grleći ga, osjećajući ga uza se u njihovoj
kabini na brodu Oporavak. Ali to nije bilo moguće. Ne dok ovoj
epidemiji ne dođe kraj.
- To se možda neće dogoditi tako skoro, Raquella. Moramo sve
pokušati. Stupio sam u vezu s vrhovnom čarobnicom i dogovorio da ona
pomogne oko podjele ovih novih uzoraka.
Raquella se zabezeknula: - Zar je Ticija zaista pristala pomoći?
- Namjerava osobno dijeliti cjepivo. - Govorio je autoritativnim
glasom. - Mislim da to ima političku stranu. Želi se naći u središtu
pažnje.
Raquellu to nije iznenadilo. Prihvatila je torbu s epruvetama. -
Javit ću ti ako ovo bude imalo ikakvog učinka.
- Ovdje ima toga dovoljno za desetak ispitanika, - rekao je. – Ali
spreman sam u orbitalnom laboratoriju pokrenuti punu proizvodnju.
Ne možemo čekati…
Ticija Cenva je izašla iz otvora litice i prešla čistinu, a pratile su
je dvije u crno odjevene čarobnice. - Ja ću to preuzeti. Ovdje sam ja na
vlasti.
Raquella se nije željela usprotiviti toj hirovitoj ženi. - Pomoći ću
ti podijeliti serum. To bi nam mogla biti najbolja prilika za ozdravljenja.
- Dok ja ne pronađem vrtaču i njezinu ljekovitu vodu.
- Ne treba nam tvoja pomoć. - Bljesak jedva prikrivenog
neprijateljstva pojavio se u Ticijinim očima.
- Tako govoriš već tjednima. - Raquella je pokušavala ublažiti
oštrinu u svojem glasu. - Ali vidjela si moje simptome… Jasno je da sam
imala izuzetno težak slučaj zaraze i bila sam već u zadnjoj fazi iz koje
se nikada nitko nije vratio. Osim mene.
- Možda je tvoj oporavak samo privremen. - Visoka, blijeda žena
uzela je torbu s uzorcima i kurtoazno kimnula Mohandasu koji je stajao
ispred svog šatla. - Bude li ovaj serum dao rezultate, slobodni ste
napustiti Rossak čim prije to bude moguće.
Ona i njezina pratnja zaputile su se do ulaza u liticu. Raquella je
udahnula, ali se još uvijek itekako nadala. Ako ništa drugo, Jimmak će
ih uskoro nehotice odvesti do vrtače.
Kada drugi stave čovjeka pred prevelike zadatke, on mora
redefinirati svoje ciljeve i krenuti vlastitim putem. Tako će barem
jedna strana biti zadovoljna.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Tijekom ovih dvadeset godina otkako je većina snaga misaonih
strojeva bila uništena, potražnja za majstorima mačevanja s Gi-naza je
opala. Stoljećima su na arhipelagu centri za obučavanje stvarali vrsne
borce, u prvom redu za uništavanje borbenih robota. Mada nitko od
plaćenika nije prigovarao što je taj Serenin krvavi Džihad okončan,
preostali majstori mačevanja su bili na gubitku, jer nisu više imali kome
staviti svoje vještine na raspolaganje.
Istian Goss je preživio svoje bitke, prošao je s ožiljcima, ali
ostao relativno netaknut. Zadržao je svoj pulsirajući mač, ali nije bilo
neprijateljskih strojeva protiv kojih bi ga koristio. Umjesto toga,
putovao je s planeta na planet, koristio snagu svojih mišića i znanje pa
pomagao izbjeglicama da se oporave od kuge i obnove kolonije.
Svjetovi Lige su sada imali jedva trećinu svoje ranije populacije.
Obitelji su dobivale podršku u nastojanju da imaju što više djece kako bi
se ljudskom rodu pružile što bolje šanse da ponovo procvjeta, ali nije
bilo dovoljno radne snage koja bi podigla poljoprivredu i industriju. Svi
su morali raditi dvostruko više nego prije.
Mnoge loze plemenitaša su izumrle i sada su se počeli javljati
novi centri moći kad su među preživjelima oni ambiciozniji počeli
graditi svoja vlastita carstva, deklarirajući se kao svježi ogranci
plemenitaških porodičnih stabala i počeli zahtijevati svoja prava i
privilegije. Kako je mnogo takvih sjedilo i u parlamentu, one najstarije
plemenitaške obitelji se nisu imale kome žaliti zbog tako nelegitimne
promjene strukture moćnika.
Istian Goss se prije pet godina vratio na Ginaz, kako bi tamo
postao instruktor. Mada je u sebi nosio mentorski duh Joola Noreta,
shvatio je kako nikada nije postigao ništa zbog čega bi njegovo ime u
povijesnim knjigama upadljivo sjalo. Nije se osramotio kao što su to bili
učinili otkriveni Tlulakšani ili kao Xavier Harkonnen, ali nije stekao ni
poseban ugled. Nitko nije na glas komentirao kako su od Istiana Gossa
više očekivali, ali razočarao je samoga sebe. Žalio je što nije mogao
započeti s praznom pločicom, onako kako je to njegov izgubljeni
prijatelj Nar Trig započeo. Tada ne bi na plećima osjećao toliki težak
teret i tada bi se možda i istaknuo.
Kad je Džihad bio proglašen završenim, civilizacija i društveni
odnosi unutar svjetova Lige promijenili su se na vrlo temeljit i
nepredviđen način. Kako je primjena Holtzmanovih štitova bila u
širokoj uporabi, svatko tko je bio imalo važan nosio je takav tjelesni štit
kako bi se obranio od kriminalaca, atentatora i nesretnih slučajeva.
Takva je praksa učinila uporabu vatrenog ili bačenog hladnog oružja,
poput strijele, posve zastarjelom.
Protiv protivnika koji je nosio takav štit jedini učinkovit način
borbe bila je krajnje precizna uporaba bodeža ili kratkog mača.
Predmeti su mogli proći kroz zaštitno polje samo ako su se kretali
dovoljno polako, pa su se novi načini mačevanja i borbi noževima
razvijali tako da iskoriste prednosti te male ranjivosti.
Zato je instruktor, mehanički robot Chirox promijenio svoje
standardno programiranje i trenirao s Istianom Gossom tako da stvore
majstore koje će moći iznajmiti kao ubojice ili tjelesne čuvare onim
plemićima kojima se prijetilo. I mada se plaćenici više nisu morali boriti
s hordama borbenih robota, Ginaz nije dopustio da se njegovi standardi i
očekivanja smanje. Oni koji su sada ovdje završili obuku majstora
mačevanja bili su još uvijek najbolji kakve je Liga mogla ponuditi.
Istian je promatrao kako dolaze novi učenici, mada ih je sada
bilo daleko manje nego ranije. Bez stalnog zahtjeva za sve većim
brojem boraca protiv Omniusa, mladići i djevojke su za sebe potražili
neku drugu profesiju. Nakon više od tisućljetne tiranije strojeva, ljudska
je vrsta imala dovoljno poslova koje je trebalo obaviti.
Jednog dana se Istian iznenadio vidjevši malen brod koji je
stigao na Ginaz noseći poruku i poziv. Brod je na sebi imao grb
namjesnika Faykana Butlera, a donosio je poziv za trenera-robota
Chiroxa i, ako se do njega može doći, za majstora mačevanja Istiana
Gossa. Činilo se da je namjesnik pozvao robota kako bi mu bila uručena
priznanja koja je zaslužio nakon dugih godina suženja Džihadu.
Istianovo zaprepaštenje je bilo najveće onda kada je vidio potpis
čovjeka koji je poslao tu poruku. Potpis majstora mačevanja Nara Triga.
Svih ovih godina Istian je pretpostavljao da je njegov sparing
partner otišao s onim neupućenim fanaticima koji su bili krenuli na Cor-
rin kako bi se borili protiv misaonih strojeva. Ali, naposljetku, Trig je
bio živ! Što li je taj čovjek radio tijekom protekla dva desetljeća? Zašto
nisu već ranije stupili u vezu? Iz ove je poruke bilo jasno da je njegov
raniji kolega znao da je Istian opet na Ginazu i tu uvježbava nove
učenike.
Istian je požurio do Chiroxa kako bi mu rekao novosti. -
Moramo ići na Salusu Secundus. Tamo nas trebaju.
Metalni sensei se nije bunio niti se raspitivao za razloge. - Kako
vi kažete, majstore Istian Gossu.
Odanost je kristalno jasna stvar samo onima koji su priglupi i
bez mašte.
- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari
Usprkos prijateljstvu dugom jedanaest stoljeća, Junona i Dante
se nisu uvijek slagali s Agamemnonom. Frustriran, general cymeh se
nije mogao smiriti nego je koračao sa svojom hodalicom, tražeći nešto
što bi mogao razbiti. Njegova teška metalna stopala oštetila su pod
prostorije.
- Ne, ja mu ne vjerujem potpuno, premda mi je sin, - rekao je
braneći se. - Ali nisam vjerovao niti većini od dvadesetorice Titana.
Sjetite se Xerxa.
- Zar ti to ne vidiš? Previše je jednostavno da se Vorian
jednostavno pojavi ovdje i počne tvrditi kako je opet promijenio stranu
kojoj će biti lojalan, nakon što je stotinu godina služio Džihadu. -
Junonin glas ga je obično smirivao, ali sada je imao neku hrapavu
oštricu.
U Agamemnonu je sve kuhalo. - Zar ti ne bi poludjela živeći
tako dugo među tim ljudima? Vorian je odrastao i bio odgajan na
Sinkroniziranim svjetovima. Zapamtio je moje memoare i divio se
mojim postignućima, sve dok ga nije zbunila ona žena… ako hoćeš,
nazovi to mladenačkom pobunom. Vjerujem da su njegovi razlozi dobri
i dostatni. Upravo onako kako bih i ja učinio.
Junona je ispustila neki lažan smijeh. - Znači, Agamemnone, na
kraju ispada kako je tvoj sin zapravo jako nalik tebi?
- Nikada nemoj podcjenjivati snagu krvne povezanosti.
- Nemoj to nikada ni precjenjivati, - odgovorila mu je.
Vor je izgledao vrlo malen i ranjiv dok je stajao u središnjoj
prostoriji koju su nekada nastavali kogitori Kule od slonovače i zurio u
zastrašujući lik svojeg oca.
- Zbog čega misliš da bi ti mogao uvjeriti Quentina Butlera da se
veže uz nas, kad mi u tome nismo uspjeli premda smo se služili svim
našim tehnikama prisile? - upito gaje Agamemnon.
- Upravo zato, oče, - odvratio je Vor. - Želiš li da vojni genij
okrene kabanicu i prikloni se strani Cymeha… našoj strani, onda ga ne
možeš jednostavno mučiti. Jednom si ga prevario, a on je
visokoobrazovan vojni zapovjednik. Kad se uzme u obzir rezultat kojeg
ste htjeli postići, metode su bile potpuno pogrešne.
Vor je promatrao zaštićenu prozirnu posudu u kojoj se nalazio
stari mozak njegovog oca, a i brojni raskošni pregradci u kojima je
Agamemnon izložio svoju čudnu kolekciju antiknog oružja.
General se nagnuo naprijed kao kakva tarantula spremna za
skok.
- Ja ti još uvijek ne vjerujem niti imam povjerenja u tebe,
Voriane.
- I za to imaš razloga. Niti ti meni nisi dao puno razloga da bih ja
tebi vjerovao. - Mirno je zurio u monstruoznu hodalicu u kojoj se
Agamemnon kretao amo-tamo. To njegovo mehaničko tijelo bilo je
gipko i jako i mogao je bez problema raskomadati čovjeka, od po ud.
Danas ipak ne. - Ipak, voljan sam se kockati. Ili me se bojiš?
- Dovoljno sam dugo živio da se više ničega ne bojim!
- Dobro, onda smo se dogovorili. - Vor nije nikada dopuštao da
izblijedi njegova arogancija i samopouzdanje.
Titan je pomaknuo svoju hodalicu, očito ljutit zbog smjelosti
svog sina, ali ipak se suzdržao. - I ti misliš kako ćeš s Quentinom
Butlerom postići više nego mi?
Vor je prekrižio ruke na grudima. Pazio je da pred ovim Titanom
niti ne trepne. - Da, ja tako mislim, oče. Quentin i ja smo bili prijatelji.
Bio sam mu nadređeni časnik. On me poštuje i zna kako sam se
požrtvovno borio na strani Džihada. Čak ako se i ne bude slagao s
mojim izborom, barem će me saslušati. To je više od onoga što ste vi do
sada postigli.
Cymehov zvučnik je brujao i vibrirao dok je Agamemnon
mrmljao neizgovorene pritužbe. - Možeš pokušati,- rekao je
naposljetku. - Ali imaj na umu, Voriane, da je to jednako toliko test za
tebe koliko je i za njega.
- Sve u životu je nekakav test, oče. Onog trenutka kada te opet
budem iznevjerio, nećeš oklijevati da me kazniš.
- Tvoja sljedeća kazna bit će ti i posljednja. Nemoj to zaboraviti.
- Ali u Agamemnonovim riječima nije se osjećalo ono čvrsto
uvjerenje. Kraj toliko propalih nada, generalu se nije nimalo žurilo da se
tako brzo odrekne Voriana Atreida.
Poslije svih ovih stoljeća, mislio je Agamemnon, nisam
očekivao da će u meni ostati više ikakva ljudska emocija. Nadao se da
se niti jedna od njih nije vidjela.
Zrak je pod naslagama leda bio tako hladan da je Vorian mogao
vidjeti vlastiti dah. Jedan od neoCymeha odveo ga je do neke hladne
prostorije, tamo gdje je, od onog dana pobune tijekom napada Cymeha
na Faykanovu grupu brodova, bila uskladištena posuda s Quen-tinovim
mozgom.
Nekada sjajni primero, osloboditelj Parmentiera i Honrua,
zapovjednik snaga Džihada, sada nije bio više od inertne mase
naboranog moždanog tkiva u plavom elektrolitu. Njegova je posuda bila
na polici poput nekog odbačenog komada opreme. Nakon njegove
zapanjujuće opomene Faykanu bio je doveden natrag na Hessru i
demontiran, a njegova posuda s mozgom više nije imala pristup
nikakvom tijelu namijenjenom Cymehima. Bio je ovdje u klopci.
Kad ga je Vor ugledao, riječi su mu zastale u grlu. - Quentin?
Quentin Butler!
Zgrozivši se, prišao je bliže posudi s mozgom i upravo je htio
postaviti pitanje svojem neoCymeh pratitelju kad je vidio da se ta zvec-
kajuća hodalica povlači iz prostorije i odlazi hodnikom. Vor se nadao da
su Quentinovi senzori spojeni na moždane niti i da će moći
komunicirati.
- Ne znam, Quentine, koliko dobro me možeš prepoznati. Ja sam
vrhovni bašar Vorian Atreid.
- Aha. Razumijem. - Glas je dopirao iz zvučnika na zidu,
nedaleko od posude s mozgom. - Vidim da je to još jedan od jeftinih
trikova.
- Ja nisam iluzija. - Vor je znao da će Titani itekako prisluškivati
svaku riječ koja bude izgovorena pa da zato mora biti oprezan. Svaka
nijansa i svaka riječ bit će sumnjivi. A morao je nekako Quentinu
naglasiti istinu, a da pritom ne otkrije svoje planove.
- Titani su se s tobom igrali i mučili su te, ali ja sam stvaran.
Borio sam se zajedno s tvojim sinovima. Ja sam onaj koji je otišao na
Parmentier i vratio se s vijestima da su Rikov i njegova žena umrli od
kuge. Jednom sam te pratio kada si išao posjetiti Wandru u Grad
introspekcije. Bilo je proljeće u punom cvatu. Rekao sam ti kako mi je
Wandra uvijek bila slaba točka, jer je Xavierova najmlađa kćer. Naljutio
si se na mene, jer sam tako uveo Harkonnenovo ime u naš razgovor.
Sjećaš li se toga dana, Quentine?
Mozak umirovljenog ratnog heroja ostao je tih, a onda je
konačno rekao. - Cymehi znaju za interakciju laser-štit. Ja… ja sam im
to rekao. Gotovo su uništili Faykana.
Znajući da bi se ova tema mogla pokazati opasnom, Vor je
otvorio jednu drugu. - Faykan je sada namjesnik Lige. Jesi li to znao?
To se dogodilo kada si ti bio na putu s Porceom Bluddom. Bio bi vrlo
ponosan na njega.
- Ja… uvijek sam se ponosio njime.
- A tvoj najmlađi sin, Abulurd, -Vor je prišao još bliže posudi s
mozgom. - Pobrinuo sam se za to da on bude unaprijeđen u bašara
četvrtog razreda. Sam sam mu pričvrstio te oznake čina. Mislim da je to
bio najradosniji dan u njegovom životu, ali bio je jako tužan što nisi
mogao biti tamo vidjeti ga.
- Abulurd… - rekao je Quentin, kao da je to ime pokrenulo neku
nesigurnost u njegovom umu.
Vor je znao da je ovaj ratni veteran uvijek bio hladan prema
svom najmlađem sinu. - Nisi bio pošten prema njemu, Quentine. - Vor
je osjetio kako bi tu strog ton mogao biti najučinkovitiji. - On je
nadaren, inteligentan mladić… i u pravu je što se tiče Harkonnenovog
imena. Mogu ti reći da su te legende koje si čuo u vezi s Harkonnenom
bile uglavnom laži. On je bio žrtveni jarac da bi se spasio Džihad.
imenovao sam ekipu koja treba sve to preispitati. Vrijeme je da te rane
zacijele. A Abulurd… Abulurd u svom poslu nikada nije učinio ništa
čime bi izazvao tvoje razočaranje.
- Bio sam nepravedan prema sinu - složio se Quentin, - ali sada
je prekasno. Ne mogu ga više nikada vidjeti. Ovdje nisam imao što
drugo raditi nego razmišljati… i žaliti zbog svih pogrešaka koje sam u
prošlosti učinio. Mrzim ovo što sam postao. Ako si zaista odan nama,
ako u tebi ima imalo ljubavi ili poštovanja prema meni, Voriane Atrede,
onda ćeš sada ovu moju posudu razbiti o pod. Pokušavao sam im se
opirati, no oni su mi uništili svaku šansu. Želim umrijeti. To je sve što
još mogu učiniti da im otežam njihove planove.
- To bi bilo previše lagano, Quentine. - Vorov je glas postao
oštar.
Sada se služio onim tonom kojim se koristio pri izdavanju
zapovijedi i kojeg je razvijao duže od stoljeća u armiji Džihada. - Sada
si cymeh. Pruža ti mogućnost boriti se uz generala Agamemnona. Da ne
ma tebe i mene, cymehi bi sada vjerojatno navalili na bespomoćne
ljude, postavši im nova prijetnja, jednako strašna kao što su to bili
misaoni strojevi. Često si mi znao reći kako Butleri nisu ničiji batleri. I
to je točno. Mi smo vođe, ti i ja. Ako se odlučimo za suradnju, tada
možemo pomoći pri određivanju odnosa između ljudi i cymeha tako da
ti odnosi postanu bolji.
Vor je zvučao uvjerljivo, čak i svojim vlastitim ušima. - Ali
Titani neće biti voljni pregovarati prije nego si osiguraju poziciju moći.
Mnogo puta sam i sam zagovarao da ih se uništi. Oni imaju dobar razlog
da budu zabrinuti zbog Lige. Ali ono što mi znamo može se pokazati
kao ključno. Ako im ti pomogneš s onim što ti znaš, ljudi će imati
najveće šanse za mir i prosperitet. Na dugu stazu, ako pomogneš
Cymehima, spasit ćeš ljudske živote. Uviđaš li to? - Znao je da je
dovoljno vatreno govorio da bi uvjerio Junonu i Agamemnona koji
sigurno ovo prisluškuju. - Moraš prestati držati se tako čvrsto svojih
predrasuda. Džihad je završio. Čeka nas jedan drugi svijet.
Dok je podizao ruke kako bi naglasio svoje riječi pazio je da
bude okrenut prema senzorima iz kojih su neuronske niti vodile u Quen-
tinov mozak. Napravio je brzu, vještu kretnju prstima, vojnički znak
kojeg su na razini zapovjednika i on i Quentin desetljećima koristili u
armiji Džihada. Bilo je malo vjerojatno da bi cymehi, koji su već tako
dugo živjeli odvojeni od slobodnih ljudi, koristili ili uopće prepoznali to
čudnovato sredstvo komuniciranja, ali Quentin će to sigurno prepoznati.
Vor se nadao kako će biti dovoljno dokazati kako on zapravo nije
promijenio stranu nego ima nekakav drugi plan. Vor će pronaći način da
održi pobunjeničku iskru duboko u ovom mozgu koji je već pomislio da
je pobijeđen, nadmudren i zaglavljen u nemoći. Pokazat će Quentinu da
postoji i drugi način… ako će moći koordinirati plan.
Quentin je tako dugo šutio da je Vor već počeo misliti kako ovaj
nije ni opazio onu kretnju. Konačno je taj ogoljeli mozak progovorio
kroz pojačalo. - Dao si mi mnogo materijala za razmišljanje, vrhovni
bašare. Ne mogu reći da se slažem… ali razmislit ću o tome.
Vor je kimnuo. - Izvrsno. - Otišao je iz te studene prostorije,
siguran da će sada njih dvojica pronaći način za Agamemnonov pad.
Najveći kriminalci ljudskog roda su oni koji se zavaravaju
misleći kako su napravili “pravu stvar”.
- RAYNA BUTLER, prodike na Salusi Secundus
Premda je Veliki Patrijarh bio slab voda, bez ikakve jasne vizije,
Ravna je iskoristila priliku da ubijenog čovjeka pretvori u heroja, u uzor
kojemu bi se svi trebali diviti. Ima ironije u tome kako se ona pobrinula
da Xander Boro-Ginjo postigne više toga nakon svoje smrti nego je
postigao tijekom dugogodišnjeg obavljanja dužnosti.
To ubojstvo je moglo biti ona iskra koja će razbuktati razmirice i
sukob s onima kojima je bilo draže vidjeti stari pokvaren način vladanja,
dok je Pokret ključao i na Salusi Secundus se uzdizao do novih visina.
Ravna je očistila mnoge svjetove Lige, oslobađajući ih od svih tragova
kompjutoriziranih strojeva, svakog odbačenog dijela sprava koje su
oponašale rad svetog ljudskog uma.
Mada je već prošlo mnogo dana, namjesnik Faykan Butler je još
uvijek izbjegavao proglasiti nasljednika Velikog patrijarha, a Ravna je
pomislila kako bi naposljetku taj položaj trebao pripasti njoj. Lanac koji
je bio simbol te službe mogao joj je poslužiti za daljnje širenje Kulta
Serene, dajući mu privlačnost kakvu i zaslužuje. Bio bi samo kao vizija
bijele gospe koju prikazuje.
Ta se vijest počela tiho širiti među onima koji su joj bili skloni.
Zi-mija je sa svojim suvremenim načinom života činila neke od njezinih
sljedbenika nervoznim, a ipak je sve više novih ljudi dolazilo vidjeti
Ravnu, čuti je… a onim najsretnijima se posrećilo i dotaknuti je.
Bilo je gotovo sigurno da njezin stric ima uhode među
pripadnicima Kulta. Neki od njezinih najodanijih pristaša otkrili su neke
koji su se infiltrirali u Pokret pa su ih bez mnogo buke likvidirali.
Saznavši za to, Ravna je bila užasnuta, jer ona nikada nije zagovarala
otvoreno nasilje protiv ljudskih bića, nego samo ono protiv
monstruoznih strojeva. Zapovjedila je da takve aktivnosti moraju odmah
prestati i njezini su se pobočnici oklijevajući složili s tim, mada ni sami
nisu baš ostavljali neki dojam čvrste discipline. Možda joj, pomislila je
Ravna, oni samo više ne namjeravaju govoriti o svojim tajnim
ubijanjima.
I upravo je toga dana Kult odlučio ne govoriti javno o svojim
namjerama, držeći sve u potpunoj tajnosti. Isplanirani pohod je trebao
biti potpuno iznenađenje, tako da garda Zimije neće imati vremena na
brzinu organizirati obranu. Te demonstracije će biti daleko učinkovitije
nego generalni štrajk.
Kult Serene je imao daleko više pristalica nego je to Faykan
Butler pretpostavljao. Sada, dok je Ravna, odjevena u svoju bijelu
svećeničku halju, hodala na čelu svjetine, izlazeće sunce joj je kupalo
blijede obraze. Mora da je sada izgledala kao ona sjajna vizija Serene
Butler koju je Ravna vidjela prije mnogo godina, još dok je bolovala od
kuge.
Kad je sve otpočelo, zvuči slomljenog stakla, zdrobljenog metala
i trijumfalni povici tvorili su u njezinim ušima simfoniju. Prvo su
jednostavno pomeli napola prazne bulevare i onda nagrnuli kroz
kompleks stambenih zgrada. Neki muškarci i žene zamagljenih pogleda
pokušavali su obraniti svoje prodavaonice i domove. I mada je Ravna
dala izrazite upute neka paze da ne dođe do ranjavanja nevinih ljudi,
Kultisti nisu bili mišljenja da je nevin netko tko se njima opire.
Kako je svjetina postajala sve brojnija, tako su i sa sve manje
oklijevanja ubijali. Neki šokirani građani su bježali, napuštajući svoje
domove i poslovne prostore. Drugi pak, obuzeti žarom, odjednom su se
zaklinjali na lojalnost Kultu Serene.
Zimijska garda je istrčala, pokušavši organizirati nekakav
učinkovit odgovor, o mnogi od njih su istovremeno bili i tajni članovi
Kulta Serene.
Ravna je predvodila povorku, napredujući prema zgradi
parlamenta. Na njezinom blijedom licu titrao je božanski osmijeh. Kada
su prišli golemoj vladinoj zgradi, gazeći popločenim ulicama do trga
punog elegantnih fontana i kipova, Ravna je bila razočarana što Faykan
nije izašao kako bi se suočio s ovom naelektriziranom situacijom. Očito
je namjesnik odlučio kako neće biti na tom mjestu, kao da je zauzet
nekim drugim poslom. Možda je on ipak imao uhode medu njezinim
ljudima.
Ali čak ni Faykan Butler ne bi mogao zaustaviti ovaj plimni val.
Onaj beznačajan kordon stražara je odustao kada su vidjeli
kakva skupina gnjevnih ljudi napreduje prema njima. Političari i
zastupnici napustili su prostorije zgrade kroz bočne i stražnje izlaze.
Ravna se iznenadila spazivši pet hrabrih ljudi, muškarce u žutoj
odjeći koji su se pojavili iz arkada na prednjem ulazu. Izlazili su, a
jedan od njih je nosio prozirnu posudu i to na način kao da nosi svetu
relikviju. Druga dvojica nosila su postolje.
Ni ne zaustavljajući se, Ravna je podigla pogled. Sunce joj je
smetalo očima, ali prepoznala je posljednjeg kogitora iz Kule od
slonovače. Gomila iza nje je imala previše ustaljeno gibanje da bi se
mogla naglo zaustaviti pa ona nije ni usporila korak kada se počela
uspinjati dugim, plitkim stubama pred ulazom u dvoranu parlamenta.
Svećenici koji su brinuli o kogitoru podignuli su pijedestal i na
njegovu ravnu površinu stavili posudu s mozgom. Kad su priključili
njegov zvučnik, Vidadove riječi su zagrmjele. - Obraćam se vašoj
ljudskosti! Molim za trenutak zdravog razuma. Razmislite o tome što
radite.
Ravna mu je uzvratila jasnim glasom. - Provela sam godine
razmišljajući o ovome, kogitore Vidad. Dobivam nadahnuće od Boga,
jasnu viziju koju primam od same Serene Butler. Tko može to dovesti u
pitanje?
- Jednom davno osobno sam razgovarao sa Serenom, - rekao je
Vidad. - Nije od vas mudro što je glorificirate. Ona je bila samo obična
žena.
Ravna se popela za još jednu stubu. - Vi kogitori iz Kule od
slonovače posredovali ste u jednom glupom sklapanju mira s misaonim
strojevima, pod tako odvratnim uvjetima daje Sveta Serena otišla u smrt
kako bismo svi mogli vidjeti pravu Omniusovu prirodu. - Glas joj je
ostao sablasno miran. Vi ste, Vidade, bili Jude. Ovoga puta vas nećemo
poslušati. Moramo učiti na našim pogreškama i znati kako ćemo se
boriti.
- Primijenite racionalni način mišljenja, - rekao je kogitor. – Zar
ste zaista superiorni Omniusu ako u ime čistoće provodite nasilje nad
svojim sugrađanima? Ti strojevi koje vi uništavate ne mogu vam
nauditi. Promatrajte objektivno. Vi morate…
- On brani strojeve, - povikao je netko iz gomile, - a i izgleda
kao cymeh! Cymehi ili kogitori, kakva je razlika… svi su oni misaoni
strojevi!
Buka i povici postajali su sve jači. Ravna se nastavila uspinjati
kamenim stubama. - Dosta nam je hladnog, racionalnog načina
razmišljanja, Vidade. To je način na koji se ponašaju strojevi. Ali mi
smo ljudi, sa srcem i s našim strastima, i mi moramo obaviti tu bolnu
čistku koju su Bog i Sveta Serena postavili pred nas. Ti nam nećeš
stajati na putu.
Ostatak svjetine se gurao iza nje, vičući, vitlajući štapovima i
toljagama, hitajući prema dvorani parlamenta.
Ona petorica koji su se brinuli o Vidadu pokušali su ostati mirni
i čvrsti, no u posljednji čas su dvojica izgubila samopouzdanje i pobjegli
u svojim žutim haljama, dok su se preostala trojica uzaludno borili da
nekako zaštite ranjivog kogitora na njegovom pijedestalu. U tom
uzbuđenju i strci Vidad je nastavio pledirati za zdrav razum, no glasovi
iz pozadine ubrzo su nadjačali njegov glas koji je dopirao iz zvučnika.
Ravna se zaustavila pred kogitorom, ali njezini strasni
sljedbenici gurali su se naprijed. Netko se gurnuo i posuda s mozgom se
ozbiljno zaljuljala. Tada su se ostali, sada već izvan nadzora, počeli
namjerno i grubo gurati. Teška posuda s mozgom se preokrenula i pala,
udarila o kamene stube i raspukla se. Koturala se i odskakivala, a
gomila je radosno klicala. Trčali su za njom udarajući je svojim
cijevima i toljagama dok se nije posve smrskala.
Ravna je razmišljala o tome bi li ih zaustavljala, ali ona je i
predobro razumjela cijelu situaciju. Ovi sljedbenici su kogitore vidjeli
kao anatemu, kao nešto vrlo slično onim zlim Titanima: mozgovi bez
ljudskog tijela, koje dijabolička tehnologija održava na životu. Gust
plavi elektrolit tekao je po tlu kao krv.
Zatim se Ravna okrenula i sa svojim odanim sljedbenicima pošla
u dvoranu parlamenta.
Pravda možda i jest nepristrana, ali pravednost je duboko
osobna.
- BAŠAR ABULURD HARKONNEN, privatni dnevnici
Govoreći s mjesta kamo se povukao u sigurnost dok su Ravna i
njezini sljedbenici mahnitali ulicama, namjesnik Butler je proglasio
izvanredno stanje. Ali straža u Zimiji nije bila dovoljno brojna da bi
mogla ponovno uspostaviti red. Nisu imali načina kojim bi zaustavili
najezdu fanatika osim da dopuste opću klaonicu, služeći se svim
oružjem koje im stoji na raspolaganju.
Liga plemića je održavala velike arhive elektronički pohranjenih
podataka. Premda nositelj tih arhiva nije bila umjetna inteligencija
odnosno misaoni strojevi već samo obični programi obrade podataka…
bitna razlika koju većina ljudi nije shvaćala… sama ta nazočnost
kompjutorskog sustava bila je Ravni trn u oku. Omniusova kuga je već
bacila civilizaciju Lige u košmar pa je velik dio znanstvenih i vojnih,
kao i obiteljskih i povijesnih podataka u njoj bio izgubljen. Sada je
Ravna čistila ono što je još bilo preostalo.
Podaci stari tisućljećima bili su pobacani u vatru, a veličina tog
gubitka bila je čak i veća od one kada je uništena aleksandrijska
knjižnica na staroj Zemlji. Ako se ovako nastavi, ljudska će se rasa
zasigurno suočiti s razdobljem nalik na produženi mračni srednji vijek,
ako se ikada uopće od toga oporavi.
Dakako, nisu tu svi podaci bili točni, mislio je Abulurd
Harkonnen. Kada bi svi lažni povijesni podaci bili uklonjeni, onda bi
možda bilo lakše ponovno vratiti djeda na mjesto koje mu, kao heroju
Džihada, pripada.
Ne želeći postati uočljivom metom, Abulurd je svukao svoju
bašar-sku odoru i odjenuo civilnu odjeću. Da je vjerovao da bi to moglo
biti učinkovito, izašao bi na ulice naoružan svojim punim naoružanjem.
Ali pripadnici Sereninog kulta bili su savršeno voljni žrtvovati svoje
živote. Jedan sam čovjek im se ničim ne bi mogao suprotstaviti.
Ali nadao se da će biti u stanju zaštititi svoj laboratorij.
Kad je nakon zalaska sunca stigao do tamo, neke od zgrada koje
su okruživale administrativnu zgradu Velikog Patrijarha su bile u
plamenu, dok je zgrada u kojoj su se provodila istraživanja bila
netaknuta… za sada. Abulurd je istovremeno osjetio i olakšanje i
razočaranje kada je otkrio da nitko od njegovih znanstvenika i inženjera
nije došao braniti prostorije u kojima su provodili istraživanja. Možda
su svi bili kod kuće i štitili svoje obitelji.
Ušavši u zgradu, izvadio je sve podatke i rezultate testiranja svih
pirana kukaca. U laboratoriju je još uvijek, nakon obavljanja nekoliko
završnih testova, na stolu stajao prototip uređaja za smetnje koji
neutralizira funkcioniranje tih mehanizama, a kojeg su razvili njegovi
inženjeri. Morat će ukoriti osoblje što nisu spremili tako vrijedan uređaj
kojeg su Kultisti mogli pronaći i razbiti u komadiće.
Prije negoli je stigao spremiti uređaj, čuo je kako se netko miče
u prostorijama. Abulurd je zadržao dah kako bi bolje osluhnuo. Možda
se ipak pojavio netko od njegovih inženjera kako bi branio njihova
istraživanja. Ponovo je odložio prototip uređaja za smetnje na
laboratorijski stol pa oprezno prišao. Još niti jedno od svjetala nije bilo
upaljeno. Sjene su bile dugačke, a nezvani došljak se, sudeći prema
zvuku, kretao oprezno i užurbano. Znači, nije to netko od inženjera. To
je netko tko ne bi trebao biti tu. Možda netko od Mučenika?
Zastavši kako bi, za slučaj da bude napadnut, uključio svoj
osobni štit, upalio je sva svjetla, zaslijepivši stranca. Čovjek je rukom
zaštitio oči i kretao se poput guštera po vrućem kamenu. Ispalio je dva
brza hitca iz maula pištolja, ali Abulurdov je štit zaustavio metke.
Provalnik je bježao tražeći zaklon iza ormara s laboratorijskim
instrumentima. Abulurd je uočio čovjekovu maslinastu boju kože i ćelu,
izgled koji mu je bio poznat. Bio je to čovjek za kojim je tragao.
Abulurd je s boka povukao pištolj i drugom rukom zgrabio
paradni bodež. Nije mogao ispaliti iglice iz pištolja tako dugo dok mu je
osobni štit bio aktiviran, a nije se usudio sada isključiti tu zaštitu. -
Znam tko si, Yorek Thurr,- rekao je.
Provalnik se nasmijao, ali u tom smijehu se osjetila nervoza. -
Ako ništa drugo, barem moje ime ide ispred mene! Bilo je već i vrijeme.
Čučeći, Abulurd se kružno kretao. - Drago mi je što sam imao
priliku susresti se s tobom lice u lice. Istraživačko povjerenstvo Lige
sumnja da bi nakon svih tih godina još uvijek mogao biti živ, ali ja
nisam podcijenio tvoje sposobnosti.
Koristeći komparativne tehnike pri usporedbi starih slika
zapovjednika Džipola sa slikom snimljenog ubojice Velikog Patrijarha,
Abulurd uopće nije sumnjao u identitet ubojice Velikog Patrijarha.
Kasnije, kada je iznio rezultate te analize svojem skeptičnom bratu,
Faykan je obećao da će to proučiti, ali očito to nije uzimao za ozbiljno.
U svojem lovu na tog čovjeka Abulurd se bio služio vlastitim
vezama kako bi proučio podatke o ljudima koji su nedavno stigli na
Salusu Secundus, slijedeći unatrag tragove izbjeglica i pritom se
pomažući njihovom dokumentacijom. Pronašao je nekoliko snimaka
koje je snimila služba nadzora i te su snimke pokazivale upadljivu
sličnost s već napola zaboravljenim zapovjednikom Džipola, no njegov
se trag već izgubio. Premda je Liga naširoko razastrla mrežu kako bi
ulovila ubojicu Xandera Boro-Ginje, ta je mreža imala daleko previše
rupa.
- Svi su se dali u potragu za ubojicom Velikog Patrijarha, - rekao
je Abulurd - ali samo sam ja tragao za tobom. A sada, dok traje ovo
ludilo na ulicama, ti si došao ravno k meni, poput kakvog dara.
Thurrovo je lice izgledalo barem pedeset godina mlade nego bi
to smjelo biti. Dok se bezbrižno smješkao, činilo se kako uživa u ovoj
konfrontaciji i ne pokazuje nikakvu zabrinutost.
Pod svjetlom istraživačkog centra Thurr se latio svojeg maula
pištolja, premda je bio nekoristan protiv Abulurdovog štita. I Thurr je
imao štit, ali ga još nije koristio, jer se očito radije koristio slobodom
uporabe vatrenog oružja nego da se koristi zaštitom koju bi mu pružalo
Holtzmanovo polje.
- Mladiću, čemu dugujem tu čast da si tako opsjednut mnome? -
zapitao je Thurr. - Možda bi mi dobro došao u mojim budućim
planovima. Zar ne bi želio postati dijelom povijesti? - Kretao se poput
pantere koja se prikrada plijenu.
- Ti si se i do sada sasvim dovoljno koristio ljudima. Moj djed je
bio Xavier Harkonnen… junak u ratu protiv misaonih strojeva… a ti si
uništio njegov ugled. Manipulirao si istinom i uništio ugled moje
obitelji.
- Da, ali zar ne vidiš kako je za sve to postojao dobar razlog.
- Ne, ne vidim. - Abulurd mu je prišao bliže držeći svoj bodež
kojim se mogao koristiti i dok je bio pod zaštitom štita. - Zašto si došao
u moj laboratorij?
- Zar to nije ono mjesto gdje čuvate preostale uzorke mojih
slatkih mehaničkih ljubimaca? Male žderače koje sam osmislio na
Corrinu. - Thurr je podigao obrve. Povijesni zapisi su ga oslikali kao
nemilosrdnog i hladnog inteligentnog čovjeka, ali sada je divlji pogled u
izdajičinim očima imao dodatnu oštrinu kao da mu se u glavi nešto
okrenulo. Još je bio maliciozan i tajnovit kao uvijek, no činilo se da
polako gubi razum.
- Oh, kakav sam učinak ja imao radeći za Omniusa… povijesno
gledano daleko značajniji od ičega što sam učinio kao zapovjednik
Džipola. Čak i dok sam radio za Džipol, obavljao sam poslove za
Omniusa koji mi je dao svoj čudesni tretman za produženje života. Oh,
još sam uvijek pred strojevima krio mnoštvo važnih tajni, ali uvijek sam
ostavio neki mamac, izbacio kakav lažni trag za Velikog Patrijarha
Ginju i njegove zaluđene obožavatelje. Sve bi bilo u najboljem redu,
samo da mi je njegova žena dala ono što mi je pripadalo. To bi bilo
krunsko postignuće jedne blistave karijere. Moja vlastita vrsta povijesne
besmrtnosti! Ali kad mi je to bilo ukradeno, morao sam učiniti nešto
drugo. Ti gladni mali metalni kukci bili su samo mali pokus. Na pravio
sam ih, jer mi je bilo dosadno za vrijeme mojeg beskonačnog
zatočeništva na Corrinu. No onaj retrovirus kojeg sam predložio bio je
daleko najgori od svega. Zar ne?
- Ne mogu pojmiti magnitudu tvoje pokvarenosti, - rekao je
Abulurd.
- To samo dokazuje koliko si nemaštovit.
Abulurd je čvrsto držao dršku bodeža, želeći ubiti tog čovjeka
prije nego prizna još nešto. - Zašto mi govoriš sve to. Zar ti je toliko
teška savjest pa se pokušavaš ovako olakšati?
- Ne budi smiješan. Imam puno pravo hvaliti se što sam sve
postigao. A osim toga, ionako te namjeravam ubiti pa mi dopusti prije
toga ovu zadovoljštinu.
Mada je još uvijek u jednoj ruci držao pištolj, Thurr je podigao
ruku u kojoj je držao malu, prozirnu kutijicu. Abulurd je prepoznao
jednu od laboratorijskih posudica za držanje uzoraka. Pečat je bio
skinut, a bravica slomljena. Thurr je prstom podigao poklopac. -
Razočaran sam što ste zadržali samo dvanaest mojih malih prijatelja
netaknute… ali i tih dvanaest će sigurno ovdje obaviti svoj posao na tebi.
Čim su bili aktivirani, mali žustri žderači su počeli zujati i
sudarati se. Thurr je otvorenu kutiju bacio prema Abulurdu. Kutija je
udarila o štit, a male su se pirane rasule zrakom poput izgladnjelih
stršljena. Abulurd se bacio unatrag, pogledom tražeći zaklon, ali
metalne pirane su se raspršile i progonile ga.
Stisnuvši se uza zid, skriven među sjenama i zbunjujućim
obrisima opreme, Thurr je to promatrao i tiho se smijao.
Zujeće mini-ubojice su kružile zrakom, skenirajući prostoriju,
identificirajući Abulurdov ljudski oblik kao najočitiju pristupačnu metu.
Jurile su za njim, a male kristalne čeljusti su bile spremne progri-sti
kroz meso. Jedna od tih malih pirana se sudarila s nevidljivom
barijerom Abulurdovog štita, udarivši o njega brzinom metka. Odbila
se, a ostale su sada kružile približavajući se znatno sporije. Abulurd
uopće nije sumnjao u to da će one uskoro otkriti kako zaci u Holtzma-
novo polje. Kako se povlačio prema jednoj od onih prostorija u kojima
su Abulurdovi inženjeri radili, bacio je pogled dolje i ugledao svoj spas.
Zgrabivši prototip, sjeo je na laboratorijski stol i uključio uređaj za
smetnje.
Ta previše jednostavna sprava nije mogla spaliti sićušne motore
kukaca, ali odjednom je Abulurdov oblik postao nejasan i nevidljiv
njihovoj rutini prepoznavanja. Zbunjene, zujale su i kružile u sve širim
krugovima, tražeći drugu žrtvu i onda odjednom nestale.
Oklijevajući, Abulurd je podigao uređaj za smetnje i napravio
dva koraka naprijed, prema sredini laboratorija. Leteće pirane nisu
reagirale na te pokrete. Sa svojim rotirajućim ustima i lebdećim
motorima koji su ih nosili u raznim smjerovima, one uopće nisu
reagirale na njega.
Ljutit zbog tog obrata, Thurr je upitao: - Što si to učinio? Kako
si…
Odjednom, pirane su ga spazile. Promijenile su kurs leta i
usmjerile se prema svome tvorcu. Thurr je aktivirao svoj osobni štit.
Tucet malenih ubojica je kružilo uokolo njega, udarajući o polje,
odbijajući se i pokušavajući ponovo. Bile su poput lešinara kada se
obruše na strvinu. Abulurd je aktivirao sigurnosnu bravu na vratima.
Prepreke su se odmah pojavile na svojem mjestu i automatski se oglasio
znak za opasnost kako bi dozvao pojačanje, ali uz ovu Ravninu svjetinu
na ulicama, sumnjao je da će itko ubrzo odgovoriti.
- Sam si sebi odredio sudbinu, Yorek Thurr.
Prva od malih pirana si je polako probila tunel kroz nevidljivu
barijeru izdajičinog štita. Našavši se unutar zaštićenog područja, počela
je divljački napadati njegovo tijelo. Uskoro je i svojim malim
kolegicama signalizirala kako probiti štit. Pa su se ove dale na posao,
sve se sporije približavajući, sve dok se nisu probile unutar štita.
Počele su otkidati komadiće Thurrekovog tijela, zaglavivši svoje
mehaničke čeljusti na njegovim rukama, na vratu, na obrazima. Branio
se bezuspješno. Dok su ga izjedale, izdajica je vrištao i mahao rukama.
Mada mu je krv sukljala kroz progrizene rupe na ramenima i bokovima,
činilo se da je bio više bijesan nego užasnut zbog smrti koja mu je
prijetila.
Jedna od tih spravica kružila mu je nad glavom i tu široko
zagrizla kroz njegovu tamnu kožu, ogolivši bijelu kost lubanje. Ostale
su mu bušile trbuh i stegna. Jedna se opet pojavila, zakrvavljena, i
vidjelo se kako je slomila svoj umjetni zub dok se probijala kroz rebra u
grudni koš, malo je kružila, a onda ponovo uronila po svoj sljedeći
obrok. Iz rupa su letjeli sitni komadići mesa.
Thurr je urlao. Pao je na koljena i očajničkom kretnjom uspio je
u ruku uhvatiti jednu od tih sivkastih kuglica. Dok je gledao svoj uspjeh,
ona mu se već probila kroz stisnutu šaku, oštetivši mu članke toliko da
su mu prsti otpali.
Abulurd je s užasom to promatrao, osjetivši mučninu, ali se
istovremeno i prisjetio kako je taj nečovjek izdao ljudski rod pobivši
milijarde ljudi i oskrnavivši uspomenu na Xaviera Harkonnena. To mu
je pomoglo da postane gluh na te krikove.
Kako je malih pirana bilo svega dvanaest, trebalo im je nekoliko
dugih minuta da učine dovoljno fizičke štete koja će ubiti njihovu žrtvu.
Čak i nakon što je pao i prestao se trzati, kuglice su mu probušile
lubanju, a onda pretraživale prostoriju u potrazi za kakvom drugom
metom. Abulurdu je uređaj za smetnje pomogao da ostane ne-
primijećen. Tada su se metalni kukci vratili do Thurrovog tijela i
nastavili ga komadati.
Abulurd nije mogao otrgnuti pogled s tog prizora. Pustio ih je da
nastave, sve dok izdajica čovječanstva nije bio posve raskomadan u
neprepoznatljivu masu. Napokon su se izvori energije metalnih kukaca
potrošili pa su poput usijanog šljunka popadali na pod prostorije.
Kada su napokon, i prekasno, tri blijeda i uzrujana stražara
odgovorila na alarmno zvono koje je Abulurd bio pritisnuo, zurili su
užasnuto u ostatke mesa koje je bilo na gomili poput sastruganih
otpadaka s poda kakve mesnice.
- Znam da to nije naš najvažniji prioritet tijekom akcije ove
svjetine, - rekao im je Abulurd,- ali ovo je bio ubojica, čovjek koji je
ubio Xandera Boro-Ginju.
- Ali… ali tko je on bio? - upitao je jedan od stražara.
Abulurd je dugo razmišljao prije nego je odgovorio, a onda je
napokon rekao: - Nitko čije ime bi vrijedilo upamtiti.
Droga s Rossakaje samo jedna staza do beskonačnosti. Postoje
i druge… i jedna, još neotkrivena, koja je veća od svih.
- ČASNA MAJKA RAQUELLA BERTO-ANIRUL
Umrle su sve čarobnice koje su primile novo pokusno cjepivo
doktora Suka. Ukupni postotak smrtnosti šokirao je Raquellu.
Povišenim glasom, glavna čarobnica je to okarakterizirala kao još jedan
potpuni promašaj koji je samo pokazivao nestručnost istraživača Hu-
Meda koji su ljudima Rossaka nametnuli svoje usluge.
Ticija Cenva je sama njegovala bolesne, odbivši prepustiti ih
Raquellinoj “torturi”. Poslala je jednu od čarobnica da doktoru Suku
odnese uzorke, ali ovaj ni nakon svih analiza nije mogao shvatiti zašto
se taj tretman pokazao tako smrtonosnim. Jer, u najgorem slučaju,
trebao se pokazati tek neučinkovitim.
Raquella se počela pitati nije li se tu umiješalo nešto drugo,
možda i sama Ticija.
Vrebajući u onoj svojoj crnoj žalobnoj odjeći poput kakvog
lešina-ra, vrhovna čarobnica je mrkog pogleda gledala onih šest mrtvih
žena, žrtve probnog seruma, kao da nije bila zadovoljna njihovim
nedostatnim pokazivanjem agonije. Svoju je ljutnju usmjerila na
Raquellu. - Tvoji su napori besmisleni. Svaka budala može vidjeti kako
nisi ni od kakve pomoći.
- A što želiš da učinim? Da ih samo gledam kako umiru?
- Čini se da ti to najbolje polazi za rukom.
- Barem smo pokušali.
Činilo se da to Ticiju ne zanima. - Najjači će preživjeti, a one
slabe će stići sudbina kakvu su zaslužili. Tako su na Rossaku krvne loze
oduvijek djelovale. Zato su Krivorođeni i protjerani u prašumu. Oni koji
se ne mogu uhvatiti u koštac s izazovima prirode nestat će. Iz naše DNK
banke možemo dobiti zamjenski priplod, čim odaberemo poželjne
karakteristike.
Raquella se obazrela oko sebe po odjelu punom mrtvih, vidjela
golem broj pacijenata i osjetila onaj smrad bolesti. Sada je bila noć pa je
većina ili spavala ili su možda bili mrtvi. - Genetski uzorci ne mogu
nadomjestiti prijatelje koje ćeš izgubiti ako odbiješ našu pomoć.
Do sada je najveći dio stanovništva već bio izložen mutiranom
re-trovirusu. Gore, u brodu Oporavak, Mohandas još uvijek nije mogao
identificirati onaj osnovni sastojak u uzorku vode iz vrtače kojeg je
manje-više reproducirao. Bilo mu je potrebno još te vode.
Kako su se svi probni serumi pokazali fatalnim, Raquella više
nije imala izbora. Onaj mali odašiljač kojeg je postavila na Jimmakovu
odjeću pokazao joj je put do vrtače. Kad jednom medicinski tehničari i
čarobnice budu imali slobodan pristup toj vodi moći će liječiti sve
oboljele, spasiti stanovništvo.
Krivorođeni će patiti. Možda će ih čak i ubiti. No, s druge strane,
bilo je daleko više stanovnika Rossaka i ona više nije mogla opravdavati
svoju šutnju. Bilo joj je jasno što joj je dužnost.
Već bolesna i iscrpljena od borbe oko donošenja te odluke,
Raquel-la je otišla potražiti nekoliko sati sna. Kada svane, povest će
ekspediciju do vrtače kako bi tamo uzeli ono što su toliko očajnički
trebali…
Pri prigušenoj svjetlosti panela izrađenih od jantara, žena
odjevena u crnu halju kretala se pokraj zaspalih pacijenata od kojih su
se mnogi sklupčali ležeći pod pokrivačima na golom podu. Već
tjednima nisu imali dovoljno postelja.
Borila se protiv sve jačeg djelovanja svoje bolesti. Mogla je
osjetiti kugu pa je koristila svaki tračak svoje mentalne energije kako bi
potisnula simptome, ali znala je da su u njoj. Bez obzira na to koliko ih
je uporno poricala i koliko začina je konzumirala, dokazi o njezinoj
bolesti vrištali su iz svakog mišića njezinog tijela.
Ali Ticija Cenva je imala zadaću, morala je nešto obaviti.
Ušavši u susjednu prostoriju, zastala je čekajući da joj se brzo
disanje smiri, trudeći se da bude posve nečujna. Ove su prostorije bila
namijenjene liječnicima, sestrama i ostalom medicinskom osoblju
HuMeda. Zaustavila se pokraj jednog kreveta u ženskom dijelu, jednog
od nekoliko njih u dugačkom nizu. Ležeći na boku, Raquella Ber-to-
Anirul je, iscrpljena, spavala dubokim snom i ritmički disala.
Ticijine oči su se stisnule i osjetila je kako se u njezinom mozgu
skuplja energija, ona snaga dugo obuzdavane destrukcije. Kao kćerka
velike Zufe Cenva, bila je uvijek spremna dati svoj život u onom
konačnom bljesku slave, no nikada joj se nije za to pružila prilika. Bila
je slabić, neuspjeh… neuporabljeno oružje koje više nema nikakve
svrhe. Onaj unutrašnji svađalački glas ju je, oslanjajući se na onaj
osjećaj krivnje kojeg imaju preživjeli, nazivao kukavicom.
Rossak-epidemija ubijala je sve njezine ljude, a ona tu nije
mogla ništa učiniti. Samo su je još ljutnja i odlučnost držale na nogama.
Tijelo joj se ukrutilo dok je bijesnim pogledom promatrala ženu koju je
mrzila. Raquella je mislila kako može odnekud doći ovamo i dokazati
kako su čarobnice glupe, slabe i neučinkovite. Takvo što se nije smjelo
dopustiti.
Najslabiji pacijenti će svi pomrijeti, što je nužna cijena da bi se
na Rossaku ponovno mogla uspostaviti snaga krvnih linija. Sve je bilo
zabilježeno, dokumentirano i odloženo u skrivene kompjutore u kojima
se vodio kompletan DNK trag ljudske rase. Čak i da je serum doktora
Suka bio učinkovit, to bi samo odgodilo ono neizbježno i ostavilo
preživjele pacijente da tu dovijeka trunu. Nije mogla probaviti činjenicu
da su njezini ljudi toliko mlitavi da se bez neke pomoći izvana nisu
mogli održati na životu. Bit će bolje da umru sada i ovdje, tako da
povijest može za to okriviti ove liječnike koji se upliću u stvari koje ih
se ne tiču, a ne da se pronalaze slabosti u Ticijinom vodstvu.
Kao iz daljine, vrhovna čarobnica je bila svjesna simptoma prve
faze bolesti u sebi, koji uključuju iracionalne misli, paranoju i srdžbu.
Ali taj početak bolesti se u njezinom tijelu kretao sporo, sputavan
njezinom mentalnom snagom i nikada nije zastala i preispitala svoje
motive. Njoj je bio posve razumljiva njezina ljutnja i okrivljavanje
drugih.
Nagnuvši se iznad usnule Raquelle, Ticija je znala da ovo mora
brzo obaviti. Nitko nije sumnjao ni da je ona ovdje, a niti da su se i kod
nje pojavili znakovi zaraze. Morala je učiniti još jednu stvar prije negoli
utone u vrućicu koja ju je obuzimala. Koža joj je na dodir već bila
vruća, crvena od vrućice i napornog hodanja.
Posegnuvši rukom pod crnu odjeću, izvukla je malenu
apotekarsku bočicu i skinule s nje poklopac. Raquella je duboko disala i
usne su joj se malo razdvojile. Prstima koji su se tresli, Ticija je petljala
oko bočice, a onda kapaljkom izvukla nekoliko kapi opake tekućine
koja je izgledala kao ulje. Miris je bio oštar i neugodan i dobro je
ilustrirao kakav smrtonosan učinak može imati.
Prije mnogo godina su Aurelius Venport i njegovi tragači za
lijekovima otkrili jedan nevjerojatno jak otrov, kemikaliju tako otrovnu
da su je jednostavno nazvali ‘droga s Rossaka’. Ta kemikalija nije imala
nikakve legitimne uporabe, osim što su se njome služili ubojice. Nikada
nije bio pronađen protuotrov. Jednom dana nekome, ta droga je uvijek
bila fatalna, čak i u najmanjoj dozi.
Raquella se lagano okrenula, pomakla glavu i još malo otvorila
usne. Kao da surađuje.
Zgrabivši tu priliku, Ticija je kapnula tekućinu na ženina usta.
Otrov je kliznuo glatko i lako, baš kao i kad je Ticija njime ubijala one
na kojima je bio testiran serum doktora Suka. Sada će napokon svi
povjerovati kako je Raquellino izlječenje bilo tek lažna nada i kako su
Raquelline neočekivane sposobnosti oporavka bile samo iluzija te da ju
je brzo vraćanje u prvobitno stanje konačno ipak ubilo.
To je ovoj ženi služilo prvenstveno zato da bi pred čarobnicama
pokazala svoju superiornost. Raquella nije nikada trebala doći ovamo.
Kad je Ticija došla do vrata, čula je kako se Raquella probudila,
kako kašlje i krklja pokušavajući se već boriti protiv otrova. Nije važno.
Sada više ništa ne može promijeniti njezinu sudbinu. Vrhovna čarobnica
je nestala među sjenama.
Um joj je istog trenutka užasnut ustuknuo pred gorkim okusom
koji joj se širio u ustima. Kiseo okus smrti. Raquellina memorija koja se
gubila govorila joj je kako su ove kapi koje je osjećala na usnama tako
različite od one ljekovite vode iz tajne vrtače kamo ju je Jimmak bio
odveo. Ono je bilo poput krštenja koje daruje život. Ovo je bilo nešto
posve drugo. Ovo je oduzimalo život.
Otrov.
Već se gubila, lebdeći u tamnoj nesvjestici. Odjednom je u
njezinoj svijesti sinula svjetlost i pokazala joj nov način obrane, oružje
za koje nije ni znala da ga posjeduje. Dok se borilo protiv kuge, tijelo
joj se promijenilo nakon što je primilo onu neshvatljivu mješavinu
kemikalija. Raquella je sada, duboko u svojim stanicama, dobila
neočekivane sposobnosti i izvore.
Obuzeo ju je posvemašnji mir i u mislima je vidjela veze koje su
vodile do središta njezinog mozga… dendrite koji su se granali prema
venama, tetivama, mišićima, upravljajući svim funkcijama, bile one
voljne ili automatske. Sve je to bilo tako jasno, kao da promatra slikovni
prikaz ljudskog tijela. Spor, ali opasan, otrov širio se po njezinoj krvi,
organima i imunološkom sustavu. Činio se gotovo živim, zlobnim i
sigurnim u svojoj zloj namjeni.
Ne, on sam po sebi nije bio zao… ali trovač jest.
- Neću odustati, - mrmljala je Raquella. - Odupirat ću se. Sada bi
me samo strah mogao ubiti.
Okrenuvši se duboko u sebe, započela je unutarnji rat.
Podržavala je obranu svog tijela i podigla biokemijski zid protiv
napada tog otrova. Tada se izravno sukobila s neprijateljem.
Analizirajući molekulnu strukturu otrova, porazmjestila je elemente i
nanovo povezala slobodne radikale, odbacivši slobodne proteinske
lance. Oduzela je tome otrovu oružje.
Tijekom tog procesa strpljivo je transformirala otrov, razlažući
ga sve dok nije oslabio. Sada joj više nije mogao nauditi. Kako je to
radila po prvi puta, istraživala je svoje sposobnosti i shvatila da ima
potpun nadzor nad svakom stanicom i nad svakom nebitnom
molekulom svog tijela. Njezin um, naviknut razmišljati na način na koji
je to tražila medicina, bio je zadivljen tom činjenicom. Bila je
gospodarica čak i onih najkompliciranijih funkcija tog složenog
biološkog stroja.
Poput sveuma Omniusa.
Ta ju je pomisao uznemirila i zainteresirala. Koliko su ljudska
bića slična tim strojevima koje su stvorili? Možda i više nego bi to itko
ikada želio priznati.
A unutra, duboko u svojem genetskom kodu, vidjela je još nešto,
nešto nalik prekrasnoj knjizi bajki. U početku joj je to dolazilo tek kap
po kap, onako kao što voda kapa u Jimmakovo jezerce, a zatim u pravoj
bujici podataka, kao da ju je preplavilo nasljedno sjećanje njezinih
predaka. Znala je da je ta riznica znanja oduvijek bila tu, prenošena iz
naraštaja u naraštaj, zapečaćena i nedostupna… a sada, potaknuta ovim
otrovom kao katalizatorom, primila je ključ i otključala ta vrata.
To je bilo kao da pokušava popiti gutljaj iz bujice. Mnogo toga
joj je ulazilo u mozak preplavivši joj svijest mada je cijelo vrijeme bilo
tu… vrebajući, krijući se, čekajući. Začudo, te mentalne mogućnosti bile
su ograničene samo na žensku lozu.
A onda je, usred te njezine euforije, sjećanje nekamo kliznulo,
mučeći je i ostajući izvan dosega. U početku, kad su je svi ti prekrasni
predci napustili, osjećala se kao siroče. A tada je polako shvatila da će
joj oni povremeno dolaziti, pomoći joj i opet se vratiti u nepovratnu
prošlost.
U toj nastaloj praznini zapazila je da mutirani virus kuge u
njezinom organizmu više nije aktivan. Zauvijek ga je neutralizirala,
stvarajući na tom mjestu nepobjediva antitijela. Raquella je mogla kroz
staničnu strukturu slijediti trag bilo koje bolesti, progoniti je u
osvetničkom pohodu i otjerati neprijatelja. Više se nije morala bojati da
će ponovo oboljeti.
U najdubljim predjelima svojih stanica radila je s onim što joj je
stajalo na raspolaganju, postižući rezultate koje doktor Suk nikada ne bi
mogao postići u svojem laboratoriju. Ona je sada imala svoj vlastiti
laboratorij koji se nalazio unutar njezinog tijela i tu je stvarala upravo
ono što je htjela: precizna antitijela nužna za sintetiziranje brzog i jakog
seruma koji će s Rossaka zbrisati ovu epidemiju.
Nije joj više trebala voda iz vrtače. Vlastite stanice i imunološki
sustav bili su joj tvornica, daleko kompleksnija od svih instrumenata
koje je Mohandas Suk rabio na brodu Oporavak. Mogla je proizvesti
onoliko seruma koliko je bilo potrebno.
Otrov je nije ubio nego ju je, naprotiv, oslobodio. Ovo će spasiti
sve ljude na tom planetu. Upravo obratno od onoga što je Ticija Cenva
planirala.
Testovi su, baš kao i raquellino novostečeno intuitivno znanje,
pokazali kako bi originalni serum doktora Suka ojačao imunološki
sustav žrtava epidemije. Raquella je također shvatila i da su oni koji su
primili to cjepivo umrli ne zato što je zakazala medicina, nego zato što
su bili ubijeni.
Ticija Cenva.
Sa svojim novim sposobnostima Raquella se nije usredotočila na
osvetu nego na liječenje. Katalizatorima proizvedenima u svome tijelu
mogla je izmijeniti postojeće količine seruma i obogatiti ih antitijelima
iz vlastite krvi. Nije joj trebala voda iz vrtače, niti je trebala upropastiti
Krivorođene i njihovu bijednu egzistenciju. Sve što joj je bilo potrebno
imala je u vlastitom tijelu.
Počela je propisivati kuru umirućim pacijentima koji su ispunili
prostorije gradu na litici. Preostali liječnici i osoblje HuMeda pohitali su
joj pomoći. Kako je sve više ljudi bilo izliječeno, tako su oni napuštali
postelje i pomagali, a Rossak epidemija je slabila, stagnirala i napokon
se povlačila.
Činilo se ironičnim da je vodu dobivala od svojeg vlastitog
liječenja kojem su je podvrgli odbačeni, ljudi koje su čarobnice smatrale
bezvrijednima. Sada će njezina promijenjena unutrašnja kemija spasiti
te žene koje su se prema Krivorođenima odnosile gotovo kao prema
životinjama ili kao prema pogreškama.
Daleko od toga da bi slavila njihov spas od virusa, Ticija Cenva
se držala podalje i nije ju se moglo vidjeti. Raquellu, koja još jednom
nekim čudom izbjegla smrt, nije čudilo što se vrhovna čarobnica bila
povukla. Raquella i njezin sve veći krug zdravih pomoćnika dijelili su
ampule s cjepivom i davali ih bolesnima.
Kad je Raquella vidjela da su serum dobili već gotovo svi
kojima je bio potreban, tražila je da joj se kaže što se dogodilo s
vrhovnom čarobnicom. Je li Ticija izbjegla virus ili mu je podlegla?
Kako su ostale žene izbjegavale Raquellina pitanja, ona je osjetila
izravne ili neizravne laži. Žene s Rossaka su krile nešto važno.
Na vlastitu inicijativu i ne bojeći se ničega, premda je znala da ju
je ta čarobnica pokušala otrovati, Raquella je otišla u privatne odaje Ti-
cije Cenva. Nikada nije htjela uzurpirati autoritet vrhovne čarobnice;
namjeravala je samo boriti se s epidemijom i zatim napustiti Rossak. Ali
Ticija će je sada vjerojatno doživjeti kao zadovoljnu pobjednicu koja
uživa u tome što je porazila svog rivala.
Kad je stigla do ulaza u privatne prostorije, Raquella je naišla na
prolaz blokiran iskričavom barijerom… zid sile projicirane ljutitim i
delirijskim umom, a ne generatorom Holtzmanovog štita. Na drugoj
strani te neprolazne barijere vidjela je silno uzrujanu mladu Karee
Marques. Slijeva, jedva vidljiva iza valova sile, stajala je Ticija Cenva
sjajeći poput psihičkog oružja koje samo što nije eksplodiralo.
Sada bi me samo strah mogao ubiti, bodrila je Raquella samu
sebe, a onda posegnula za najsmirenijim dijelom svojeg duhovnog bića,
za onim mjestom koje joj nitko nije mogao oduzeti. Iz tog osobnog
uporišta, iz te citadele svoje duše, Raquella je netremice zurila u
barijeru stvorenu energijom, aktivirajući sile koje niti jedna čarobnica
nije nikada otkrila.
Barikada je nestala poput posljednje iskrice pri nestanku
električnog naboja. Ticija je grozničavo nastojala rekonstruirati taj zid,
no svaki je pokušaj završio samo tihim cvrčanjem i nije se mogao
održati. Pri tim pokušajima vrhovna je čarobnica izgubila svoj psihički
sjaj, kao da su ga sprali valovi očajanja. Konačno pobijeđena, Ticija
Cenva je stajala drhteći, a njezino prekrasno lice je sada bilo samo
maska na kojoj se vidjela krajnja uzrujanost i bolest.
Raquella je ušla i stala nasuprot svojoj ogorčenoj protivnici koja
se ljuljala na nogama i znojila se, a lice joj je bilo crveno. Očiti znakovi
kuge su joj prekrivali lice i ruke, a koža i oči su joj bile žućkaste.
Prestrašena ovim nadmetanjem moći koje je upravo vidjela, Karee
Marques im se maknula s puta. Pet drugih čarobnica se sada pojavilo iz
dubine ovih privatnih odaja, zapanjene očitim neuspjehom… i bolešću…
žene koja im je bila vođa.
- Reci mi što to skrivate - zahtijevala je Raquella nekim glasom
koji nije bio potpuno njezin. Svi njezini predci ženskog roda, prava
horda, govorile su s njom, iz prošlosti u sadašnjost i budućnost. Riječi
su odzvanjale kroz prostor i vrijeme pa se ponovo vraćale.
- Ne mogu… - rekla je Ticija. - Ne mogu…
- Reci mi! Govori o svim našim predcima na koje si bacala
krivnju, o životima koje si oduzela, o budućnostima koje si ukrala! Bio
je to opet taj Glas koji je ovoga puta izlazio iz Raquellinog grla još jači,
još uporniji. Bilo je nemoguće suprotstaviti mu se.
U bujici svojih priznanja, Ticija je otkrila kako je sprečavala
Raquel-line pokušaje da pomogne ljudima Rossaka, kako je poubijala
one koji su sudjelovali u testiranju cjepiva i pokušala otrovati Raquellu.
U toj dezorijentiranoj i paranoičnoj ranoj fazi bolesti njoj su razlozi bili
posve razumljivi i zahtijevali su njezinu akciju.
Sa svojom novom sposobnošću razumijevanja vrhovne
čarobnice, Raquella je shvatila da Ticija Cenva krije daleko više, a
njezina tajna je daleko nadmašivala beznačajni rivalitet. - Sada mi reci
što to ovdje skrivaš. - Opet je onaj Glas izašao na površinu.
Ticija mu nije mogla odoljeti. Krećući se uz trzaje, kako kakva
loše vođena marioneta, Ticija je povela Raquellu do goleme špiljske
prostorije ispunjene kompjutorima i drugom elektronskom opremom, u
golem izvor informacija. Kompjutori su tiho zujali procesuirajući
podatke, izmjenjujući ih uzajamno i stalno ih nadograđujući, podižući ih
na više, razumljivije razine: DNK od milijarda ljudi različiti rasa,
najdetaljnije razrađeni genetski podaci ikada sakupljeni, i to ne samo
tijekom izvorne kuge nego i tijekom mnogih generacija ovdje na
Rossaku.
Negdje u svojoj podsvijesti Raquella je već znala za ovo mjesto.
Dok je kugom pogođena vrhovna čarobnica na zahtjev Glasa priznavala,
Raquella je osjetila kako su predci unutar nje same vodili nju u tu
situaciju, kao da su to unaprijed znali i vodili su ljudska bića kao pijune
u nekoj igri. Što bih ja morala ovdje raditi?
Odgovorila je na svoje vlastito pitanje i to joj je dalo neki čudan
osjećaj kada je istovremeno osjećala i nelagodu i ohrabrenje. Žene, koje
su se već odavno bile pretvorile u prah i pepeo, su je sada promatrale,
savjetovale je pri važnim odlukama koje će tek morati donijeti.
Odjednom je Ticija zakašljala i posrnula. Kliznula je i koljenima
pala na hladan kameni pod.
Raquella je pohitala prema njoj. Dok je Karee Marques čvrsto
držala Ticiju i pokušavala je utješiti, Raquella je iz svojeg džepa
izvadila ampulu sa serumom. - Tvoja bolest je već u uznapredovalom
stadiju, ali ovaj lijek će je svejedno izbaciti iz tvog tijela i to tako što će
neutralizirati virus.
Ležeći na tlu i previjajući se od bolova, Ticija je kašljala.
Njezine plave oči su sada bile vlažne i prožete crvenim venama; bio je
to prozor u njezinu dušu koji je sugerirao da je mnogo starija od
njezinog broja godina. Sada je već neko vrijeme konzumirala velike
količine začinske mješavine i to joj je davalo mladenački izgled i
intenzivnu, začinski plavu boju očiju. Sada, dok joj je virus kuge kolao
obrambenim sustavom, se sve to promijenilo.
Zadnjim snagama je odgurnula Raquellu od sebe. - Ne želim
tvoju pomoć! Sada znaš za gensku banku podataka. Za kompjutore.
Dovest ćeš Kult Serene da razore sve to na čemu smo radile.
- Ne želim uništiti vaš rad, - rekla je Raquella. - Želim mu nešto
pridodati. Fanatična svjetina je na Parmentieru razorila Bolnicu za
neizlječive bolesti. Ne podržavam ih.
Ticija je postala tiša, ali mržnja u njezinim očima postala je još
jača. Kad je izvukla ruku iz svoje tamne, znojem natopljene halje, držala
je u ruci malu otvorenu bočicu gorke, smrdljive tvari. Prsti su joj bili
umrljani time. Raquella je istog trenutka identificirala tu tekućinu i
znala je da je to droga s Rossaka koja ju je gotovo otrovala.
Posegnula je prema vrhovnoj čarobnici, ali ju je ova svojim
zadnjim ostacima mentalne snage odgurnula. Bočica je pala na pod i
razbila se. Prije nego ju je itko stigao zaustaviti, vrhovna čarobnica je
svoje umrljane prste prinijela usnama. Jedna jedina kap bila je dovoljna.
Život je brzo nestajao iz Ticijinih očiju i ona se zagledala u
beskonačnost.
Onaj koji daje i onaj koji prima “nagradu” mogli bi je posve
različito definirati.
- KOGITOR KWYNA, arhiva Grada introspekcije
Dante se, miran, ali skeptičan, naslonio u svojoj metalnoj
hodalici i taksativno nabrajao, kao da čita s nekog popisa. Preostala dva
Titana su već svoje rekli i sada su slušali njegov sumarni komentar.
- I zato, Generale, - zaključio je Dante - ako zaista vjerujete
kako je Vorian Atreid došao ovamo svojom slobodnom voljom i da će
pomagati pri našem širenju i okrenuti se protiv hrethgira, onda ga
moramo pretvoriti u Cymeha prije nego se predomisli. - Optičke niti na
njegovoj kupoli su brzo bljesnule i ugasile se, što je bio mehanički
ekvivalent namigivanju.
- Slažem se, - rekao je Agamemnon sav sretan. -Odstranit ćemo
to nevažno meso i tada će njegova nova lojalnost prema nama biti više
nego intelektualna. Bit će neopoziva.
- Oh, kad se radi o takvoj odluci onda tu nema ničeg
intelektualnog, - rekla je Junona. - Pripremit ću operacionu salu, a naš
dragi ljubimac Quentin će mi asistirati. To će biti važan test njegove
vlastite…
preusmjerene odanosti.
- Butleru se to neće nimalo sviđati, - rekao je Dante.
- Znam. Ali to će pokazati je li on, ili nije, stvarno sagledao
razloge, onako kako to Vorian tvrdi za sebe, - nasmijala je Junona. –
Njezina hodalica je odskakutala iz središnje prostorije i otišla potražiti
njihovog novog konvertita.
- Da, oče, želim postati cymeh. Želim to više nego išta. - Vor je
morao stalno iznova uvježbavati tu laž. - Sanjao sam o tome još dok
sam bio vaš ljudski posrednik. Uvijek sam znao kako će mi, ako se
budeš ponosio sa mnom, jednoga dana biti dopušteno postati Cymehom.
Poput tebe.
- Onda je sada to vrijeme došlo, sine moj. - Agamemnonova
enormno velika borbena hodalica stajala je pred njim na ledenom mostu
izvan utvrde. Ta generalova hodalica bila je dvaput viša od Voriana,
ukrašena pletivom od zlatnih lanaca. - Čekaju te u operacionoj sali.
Dok su njih dvojica hodali prema ulazu u staru utvrdu kogitora,
Vora su opsjedale sumnje. U jednom kratkom trenutku je pomislio i na
to da uzme Putnika snova i njime pobjegne prije nego Cymehi kirurzi
stignu izvesti svoju jezivu vivisekciju. No, nakon što je toliko predano
radio na svojem planu, sada nije mogao odustati. Uz njega je paradnim
korakom gazila krupna hodalica. - Obećavam ti da će ti se sviđati biti
cymeh. Tada možeš biti što god poželiš i nisi omeđen nedostacima
slabog biološkog oblika. Ma što mi zamislili, uvijek možemo stvoriti
pogodno tijelo koje će tome odgovarati.
- Ja mogu zamisliti mnogo toga, oče. - Iznad njih, ledeno nebo je
djelovalo kao produžetak površine Hessre, kao da su se snijeg i
ledpodigli iznad njih, a u sredini ostavili sloj zraka.
Vor se protegnuo kako bi bio što je moguće viši, još uvijek
izgledajući mlad i snažan, no u sebi se osjećao prastarim. Prisilivši sebe
da učini ono što se treba učiniti, ušao je u golemu građevinu. Dok je
prolazio hodnicima, bilo mu je hladno usprkos zaštitnim slojevima
odjeće.
- Prije nego se podvrgnem kirurškom zahvatu, rado bih te još
jednom njegovao onako kako sam to ranije običavao raditi.
- Za volju starih vremena? Neki stari klišeji su još uvijek ostali
prikladni, zar ne?
Vor se nasmijao i taj je zvuk šuplje odjeknuo u onoj golemoj
praznini koja ih je okruživala. - Naravno, ti sebe uvijek možeš
transformirati u neku drukčiju, čistu formu stroja, ali ja bih to želio još
samo jednom osjetiti u mojem starom tijelu prije nego ga se zauvijek
odreknem. I to bi bilo nešto u čemu ćemo obojica uživati.
- Krasna zamisao… i onda ću se diviti samome sebi. - Kad je
zakoračio u hladne, zatvorene hodnike koji su bili sagrađeni prije
mnogo stoljeća, Agamemnon je zazveckao svojim ukrasom od
ispletenih lanaca. Ta se dekoracija činila toliko čudnom i odskakala od
ambijenta baš koliko i razne sprave, noževi i vatreno oružje sa
zatvaračem koje je imao spremljeno u vitrinama oko svoje hodalice.
Vor je osjećao navalu adrenalina i silinu očekivanja pa ga je to
tjeralo dalje, cijelog zajapurenog i u iščekivanju. Ali on i titan general
su očekivali posve različite stvari…
Sada, dok je Junona pripremala operacionu salu, njegov ga je
otac poveo gore među nizove zidina koje su čuvali neocymehi s
prozirnim posudama za održavanje života udobno smještenim u donje
metalne dijelove koji su izgledali kao kakve čudne mehaničke genitalije.
Popeli su se u toranj koji je još uvijek bio napola ukopan u ledenjačkom
ledu i pružao se visoko nad zamrznutim pejzažom.
- Već je prošlo i previše vremena od mojeg posljednjeg
njegovanja, - rekao je, naslonivši svoju krupnu hodalicu na opremu za
obavljanje popravaka koju su Cymehi tu složili. - Uživat ću u tome,
Voriane. Zapravo, mislim da ću osobno izvršiti taj kirurški zahvat na
tebi, kako bih ti se nekako istom mjerom odužio za čišćenje i laštenje.
- Ja ne bih ni želio da je drukčije.
Na vrhu studenog tornja ušli su u golemu sobu punu ogledala u
kojoj su četiri prazne hodalice bile složene oko malog slobodnog
prostora, različiti oblici najdražih hodalica kojima se Agamemnon
služio u borbama. Oprema za čišćenje i poliranje bila je uredno složena
u ormarićima i na policama. Kroz širok prozor pružao se pogled na
polumračno, ledeno prostranstvo Hessre. Vor se nehotice stresao.
Dok je promatrao instrumente i sprave za renoviranje, prisjetio
se kako je bio mlad i nedužan u onim danima kada je bio povjerenik
cymeha. Vjerovao je generalovim krivim sjećanjima, njegovim pričama
i teorijama. Nije mu tada palo na pamet išta od toga dovesti u pitanje.
Sada, čini se, nije više ništa vjerovao.
Mnogo je toga naučio i iskusio.
- Eh, a sada oče, - rekao je okrenuvši se Cymehu koji je čekao, -
počnimo!
Podupri brata svojega, bio on u pravu ili ne.
- Zensunijska izreka
Nakon uspješnog kanla prepada, Ismail se obratio ljudima
okupljenim u najvećoj dvorani za sastanke unutar špiljskog grada.
Ponovo se osjećao živim, opet mu je vruća krv kolala ostarjelim tijelom.
On i “previše civilizirani” pustinjski ljudi pobili su svoje neprijatelje i
zaposjeli ostatke logora lovaca na robove. Uzeli su od došljaka vodu,
hranu, opremu i novac. Ali Ismailu niti to nije bilo dovoljno… nikada
ništa ne bi bilo dovoljno da bi se naplatilo ono što su trgovci robljem
učinili ostalim selima koja su napali.
Sada kad je sve to završilo i kada su se vratili kući, El’hiim je bio
silno uzrujan onim što je vidio, posebice onim cijeđenjem neprijateljeve
krvi da bi se oduzela voda. - Zbrisali smo sa sebe stoljeća civilizacije, -
tiho je rekao Ismailu. - Pretvorili smo se u zvijeri i sada nema tog
zakona na Arrakisu koji bi stao na našu stranu. Izgubili smo više negoli
smo dobili.
- Ne, samo smo vratili ono što je naše, - odgovorio je Ismail.
Uvijek smo se pokoravali zakonu pustinje, tom zakonu opstanka…
zakonu Budalaha! Briga mene za pravila koje su postavili civilizirani
ljudi u svojim udobnim domovima.
El’hiim se smrknuo. - Mene je briga, Ismaile.
Ali Ismail nije htio da među ljudima stvari ostanu onako kako su
bile. Kad su se starješine okupile, govorio je vatreno pa su se mnogi
nestrpljivi mladi ljudi zaustavili kako bi ga slušali. - Lovci na robove su
napali naše selo, ali smo ih odbili. Osvetili smo sve one koji u bili
izgubljeni kad su udarili na drugo selo… ali naši neprijatelji će se opet
vratiti, i opet i opet! Otvorili smo im naša vrata. Dopustili smo da nas
šakali iskoriste. - Podigao je svoju kvrgavu šaku. - Naša najbolja nada
za budućnost je da se vratimo na običaje Selima Jahača Crva. Moramo
spakirati samo one stvari koje su nam potrebne za preživljavanje pa se
povući u najdublju pustinju gdje će nas lovci na robove ostaviti na miru.
Neki od ljudi su, puni entuzijazma, počeli klicati; ostali su
izgledali zabrinuto. Izvjestan broj mladih Zensunija željelo je pokrenuti
još nekoliko osvetničkih napada, kao u onim starim odmetničkim
danima.
Ali sada je naib El’hiim, koji je izgledao zabrinut, ustao i
pokušao ih smiriti, - Ismaile, nema potrebe biti tako žestok. Oni koji su
napali nezaštićeno selo bili su kriminalci i dobili su zasluženo kaznu. Mi
smo se pobrinuli za taj problem.
- Taj problem je sama srž našeg društva, - rekao je Ismail.- Zato
i moramo otići i ponovo pronaći našu dušu. Moramo se sjetiti
proročanstava Selima Jahača Crva i činiti onako kako nam je on
govorio.
El’hiim je rekao: - Ja sam naib, a Jahač Crva je bio moj otac.
Nemojmo se previše pouzdavati u snove i vizije koje je on imao nakon
što je konzumirao pretjerano velike količine melangea. Zar nemamo svi
čudne vizije ako popijemo malo previše začinskog piva? Neki od
Slobodnjaka su se nasmijali, a Ismail se namrštio.
- Probleme nećemo riješiti bježeći od njih, Ismaile. Tvoje
rješenje je… naivno jednostavno.
- A tvoje je slijepo i lijeno, naibe, - brzo i oštro mu je odgovorio
Ismail. - Vidio si kako ti došljaci zarobljavaju i ubijaju naše ljude, a
ipak želiš s njima uspostaviti poslovne odnose i praviti se kao da se
ništa nije dogodilo. Misliš da možemo ostvariti sasvim miran suživot s
njima.
El’hiim je prekrižio ruke - Da, mislim da možemo! Svi moramo
koegzistirati.
- Ja nemam nikakvog razloga biti štetočinama dobar susjed! -
Ismail se nadao kako bi, stekavši očitu i većinsku podršku, mogao
svojeg posinka prisiliti na promjenu mišljenja. No sada je vidio kako
može postojati samo jedno rješenje, ono koja se razvijalo već godina
ma. Zbog toga što je odgajao El’hiima i zato što je Marhi dao svoje
obećanje, Ismail je odbijao razmišljati o očitoj, nužnoj akciji. Sada…
zbog dobra svojih ljudi i budućnosti Arrakisa… nije to više
mogao izbjegavati.
Okrenuo se prema svojem posinku kojeg je bio spasio od
najezde škorpiona, kojega je poučavao i kojeg je štitio. Sada je bilo
važnije zaštititi njihove ljude. Ta odluka ga je razdirala i bojao se da će
se Marhin duh vratiti i progoniti ga zbog prekršenog obećanja koje joj je
dao. Ali morao je to učiniti. Mora Zensunije održati živima i
slobodnima. U dnu duše je znao da bi ih El’hiim poveo u slabost i
uništenje.
- Ismaile, treba razmisliti o mnogim čimbenicima, - rekao je
El’hiim, pokušavajući ga smiriti.- Svi mi znamo koliko su ovi posljednji
događaji bili uznemirujući. Ali ako jednostavno opet postanemo
odmetnici, izgubit ćemo sav onaj napredak kojeg smo ostvarili tijekom
protekle polovice stoljeća. Možda zajedno možemo…
- Izazov, - rekao je Ismail, a njegov je glas zagrmio špiljom.
El’hiim ga je pogledao. - Ma kakav…?
Ismail je zamahnuo i pljusnuo naiba posred lica da je sve
zazvonilo i pred svima. - Izazov, prema zensunijskoj tradiciji. Okrenuo
si leda velikom dijelu svoje prošlosti, El’hiime, ali ljudi ti neće dopustiti
da i ovo ignoriraš.
U dvorani su začulo kako su ljudi kolektivno udahnuli zrak.
El’hiim se povukao, ne mogavši povjerovati što je starac upravo učinio.
Podigao je ruke. - Ismaile, prestani s tim besmislicama. Ja sam
tvoj…
- Ti nisi moj sin, a nisi ni sin Selima Jahača Crva. Ti si štetan,
pokvaren kukac koji izjeda srce zensunijskog naroda.
Prije negoli se mogao zaustaviti, Ismail ga je ponovo pljusnuo,
još jače, po drugom obrazu. Smrtna uvreda. - Izazivam te i želim ti
oduzeti titulu naiba. Izdao si nas, prodao si nas zbog profita i udobnosti.
Izazivam te na dvoboj koji će odlučiti tko preuzima vodstvo svih Zen-
sunija i odlučuje o našoj sudbini.
El’hiim je izgledao vrlo uzrujano. - Ja se neću… ne mogu se
boriti protiv tebe. Ti si mi poočim.
- Pokušavao sam te odgojiti prema načinu na koji bi to učinio
Selim Jahač Crva. Učio sam te zakonima pustinje i učio sam te svete
zensunijske sutre. Ali osramotio si me, a osramotio si i uspomenu na
tvog pravog oca. - Podigao je glas. - Pred svim ovim ljudima odričem te
se kao svojeg posvojenog sina… neka mi moja ljubljena Marha oprosti.
Ljudi nisu mogli vjerovati to što su upravo slušali. Ali Ismail je
bio nepokolebljiv u svojoj odluci, premda je na El’hiimovom licu
zapazio zapanjen i prestrašen izraz.
- Zensunijski zakon je jasan, El’hiime: ako se ne želiš boriti
samnom onako kako to tradicija nalaže, onda ćemo pustiti neka sam
Šai-Hulud odluči.
Sada je mladi naib izgledao zaista užasnut. Ostali Slobodnjaci u
dvorani su samo zurili, dobro znajući što je Ismail time htio reći.
Dvoboj pješčanih crva odlučit će njihovu budućnost.
Toliko se toga temelji na percepciji. Događaje vidimo kroz
filtar našeg okruženja pa nam je teško znati radimo li pravu stvar. U
ovom groznom zadatku kojeg moram izvršiti… a koji je po svačijim
mjerilima grješan… taj problem postaje očitiji nego ikada.
- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID
Tijekom samog procesa, Quentin nije bio prisiljen gledati
strašnu kiruršku operaciju koja ga je bila odvojila od njegovog ljudskog
tijela. Cymehi su vivisekcijom izvadili mozak iz njegove lubanje prije
negoli se osvijestio. Sada, s optičkim nitima koje je imao, bit će prisiljen
promatrati sav taj užas koji se pripremao Vorianu.
Činilo se da je Junona posebno ponosna na sve te instrumente
opakog i zloslutnog izgleda smještene u studenoj operacionoj sali.
Zasad su ti instrumenti sjali sjajem ulaštenog metala i plastike; uskoro
će biti umrljani krvlju.
Čak i ovako izoliran u svojoj posudi s mozgom, Quentin nije
mogao suspregnuti apsolutno gađenje koje je osjećao. Molio se da
vrhovni bašar zna što radi…
Dvojica hibridnih sekundarnih neosa kretala su se neodlučno po
prostoriji, spremna pomagati pri operaciji koja će promijeniti Voriana
Atreida. Baš kao i Quentin, i ti su neosi bili tu protiv svoje volje, no
sumnjao je da bi mu oni pomogli. Tiho su pripremali salu za operaciju.
Krupna zglobna aparatura bila je povezana sa zidovima i
stropom prostorije, bile su to razne bušilice i laseri za rezanje, sonde,
pile s dijamantnim zupcima i priručni škripci. Na tlu pokraj stola koji se
sjajio bile su poredane metalne kante u koje će se bacati odstranjeni
udovi i organi. Operacioni stol je imao duboke žljebove za odvod
tekućine koji su vodili do odvodnih kanala kanalizacije.
- Stvari znaju postati malo neuredne, - vedro je istaknula Junona.
- Ali krajnji ishod uvijek opravdava sredstva.
- Cymehi uvijek opravdavaju to što čine, - rekao je Quentin.
- Čujem li ja to neku ogorčenost, dušice moja mala?
- Zar to poričeš? Meni je bilo teško to opravdati, ali vrhovni
bašar mi je rekao da moram pokušati. - Požalio je te riječi još dok ih je
izgovarao. - Ja nikada nisam želio postati cymeh. Ne možeš od mene
očekivati da ću to lako prihvatiti… premda počinjem uviđati neke
prednosti.
- Znam koliko muškarci mogu biti tvrdoglavi. Provela sam više
od tisuću godina uz Agamemnona. - Ponovo se smijuljila.
Zbog njegovog sudjelovanja u cijeloj ovoj operaciji, Quentinu je
bilo odobreno korištenje malene hodalice s pokretnim rukama, maleno
tijela koje nije predstavljalo nikakvu prijetnju Junoninoj mnogo većoj i
naprednijoj hodalici. Bila je Titan i mogla je s lakoćom zdrobiti bilo
kojeg neosa.
Dok su mehanički svećenici sterilizirali kirurške instrumente, Ju-
nona je uživala opisujući kako će Vorian biti doveden unutra i položen
na stol. - Razmišljala sam o tome da mu dadem dovoljno anestetika
kako bih olakšala operaciju. Ipak, na neki način, postoji nešto čisto i
prirodno u onoj sirovoj fizičkoj boli. Ovo je posljednja prilika kada će
Vor imati mogućnost osjetiti je. - Nervozno se nasmijala. Quentin je
pomislio kako je vjerojatnije da je zlobna nego nervozna. - Možda
bismo ga trebali rezati bez ikakvog anestetika… i tako mu dopustimo
zadnju uspomenu na istinsku agoniju.
- Meni to zvuči više kao sadizam nego kao usluga, - rekao je
Quentin, nastavivši igrati svoju ulogu rezigniranog sudionika, kako ona
ne bi ništa posumnjala. - Ako je Agamemnonov sin dragovoljno prešao
na vašu stranu, ne vidim zašto bi ga htjela razljutiti. – Pomak nuo se
naprijed, proučavajući kirurške lasere, te “prste” dizajnirane za precizno
manipuliranje prilikom kirurgije mozga.
Junona se postavila tako da je mogla paziti na osnovnu kiruršku
opremu. Držala je Quentina podalje od snažnih rezača i ostale jezovite
opreme ove kirurške sale, mada nije mislila da bi ovaj potučeni časnik
Džihada učinio išta tako ludo kao što bi to bio napad na nju. Nikada se
ne bi mogao domoći nekog od većih instrumenata.
Ali to je bio Junonin najveći previd. Previdjela je nužnost da
razmisli i o sitnim stvarima. Quentin je uočio slabosti o kojima Titani
nisu razmišljali. Cymehi su imali i više nego samo jednu Ahilovu petu.
Tijekom njegovih ranijih silovitih pokušaja da se pobuni, Junona
ga je lako pokorila neutralizirajući niti za prijenos misli koje su
povezivale njegov mozak s njegovom hodalicom. Jednostavno bi ga
iskopčala i tako ga učinkovito paralizirala. Titani su se služili tom
tehnikom kao lakom i nimalo destruktivnom metodom isključivanja
Quentina kad bi postao previše neobuzdan.
Upravo zbog toga mu sada nije trebalo nikakvo moćno oruđe,
nego samo finese. Quentin je samo trebao iskoristiti svoju priliku.
Radeći sa svojim mehaničkim rukama, dok je Junona i dalje brbljala o
torturi kojoj će povrgnuti Voriana Atreida, pokupio je jedan mali laser
niskog intenziteta. Osjećao se poput nekog malog dječaka koji je
odabirao kamenčić kojim će napasti Golijata, likovi iz knjige priča koje
su Rikov i Kohe čitali svojoj kćerkici na Parmentieru.
Quentin je najviše brinuo hoće li s tom malom spravom znati
precizno nanišaniti. Junona nije brinula o njemu. Barem još sada nije.
Krećući se vrlo marljivo i tiho, sekundarni neosi su očistili
kirurški metalni stol i aktivirali onu tešku opremu pokraj njega. Uskoro
će pozvati Voriana. Ali jedan od tih trapavih pomoćnika se slučajno
spo-taknuo i prouzročio glasno zveketanje. Junona je brzo okrenula
svoju kupolu prema mjestu odakle je dolazio zvuk i tako mu naglo
pružila pristup jednom od svojih vanjskih otvora. Pokrenuo se
strelovitom brzinom i svojim krupnim rukama strgnuo zaštitnu ploču s
njezine mreže dotad zaštićenih vlakana povezanih s mozgom.
Junona se pomaknula unatrag, ali Quentin je uperio dijagnostički
laser u jedan od njezinih vrlo osjetljivih receptora, zasljepljujući joj
senzore. Zahvaljujući svojim intenzivnim vježbama i proučavanju
konfiguracije tijela Cymeha, Quentin je točno znao kamo treba gađati.
Taj udar energije je bio dovoljan da preoptereti i isključi jednu
od veza koja je Junoninu posudu za održavanje mozga na životu
povezivala s energetskim krugovima za pokretanje hodalice. Zatečena,
tr-gnula se i povukla unatrag, pokušavajući ponovo uspostaviti nadzor,
ali Quentin je sada ispustio mali dijagnostički laser te svojom metalnom
rukom kao grabljama povukao preko još tri njezina spoja nerv-nih niti
koje su išle prema mozgu i uništio ih.
Kratki spoj na Junoninim energetskim krugovima prouzročio je
da su joj noge kliznule prema tlu kao da su izgubile fizički integritet. Ali
za razliku od ljudi koji se onesvijeste, Junona je ostala pri svijesti. Bila
je tako bijesna da je njezina posuda s elektrolitom sjala jasnim modrim
sjajem. Jednostavno se nije mogla pomaknuti.
- Kakva je sada to glupost? - Jedna od nogu joj se trzala. - Pa
znaš da se nervne niti brzo regeneriraju. Nećeš me zaustaviti na neko
duže vrijeme, dušice moja mala.
Djelovao je vrlo brzo, ponovno se latio dijagnostičkog lasera i
njime spalio preostale niti koje su upravljale hodalicom. Privremeno
paralizirana, Junona je vikala i psovala, no bila je potpuno prepuštena
na Quentinovu milost i nemilost.
Pronašao je niti koje su vodile do njezinog zvučnika, a pokraj
njih bili su stimulatori koji su vodili do njezinih osjetilnih centara.
Centara za bol. - Rado bih te čuo kako vrištiš, Junona, i ostavio bih te
tako vrištati, ali sada si to ne mogu priuštiti. - Sljedećim je udarcem
isključio njezin zvučnik tako da Junona više nije mogla ispuštati
glasove. - Jednostavno ću se morati zadovoljiti samo time da zamislim
svu tu bol koju budeš morala izdržati.
Radeći užurbano, ali oprezno, prije nego se nervne niti budu
mogle same ponovo spojiti i Junona opet zadobije kontrolu nad tijelom,
Qnentin je odvojio njezinu posudu s mozgom od hodalice. Svojim
snažnim metalnim rukama podigao je posudu i stavio je na operacio-ni
stol na kojem je Vorian Atreid trebao biti pretvoren u Cymeha.
Agamemnon se nespretno nagnuo do dijela gdje je stajala
oprema za njegovanje, jedva čekajući da nastave s aktivnošću koju je
nekada toliko volio. - Oh, Vodane, zaista si razmetni sin. Više od
stoljeća nisi se obazirao na svoju sudbinu, ali sada si konačno došao
pameti. Uskoro će sve biti savršeno, upravo onako kako sam se uvijek i
nadao.
- Zar jedno stoljeće igra ikakvu ulogu ako smo besmrtni. To je
tek točkica na vremenskoj traci naših života. - Vor mu je prišao,
prisjećajući se svi oni složenih koraka pri procesu čišćenja i održavanja
ovog složenog stroja. - No svejedno, ipak se čini da je prošlo mnogo
vremena otkad sam ti ovo posljednji puta radio. - Prisjetio se ekstra
vagantni gradova na Zemlji, golemih spomenika vremenu Titana.
Gotovo je zaboravio da je tada bio sretan…
- Prošlo je i previše vremena, sine moj. - Poput kakvog golemog
poslušnog psa, Titan je svukao svoj vanjski, pancirnom mrežom urešen
oklop hodalice i onda se udobno smjestio u prostoru za čišćenje.
Gotovo je preo od zadovoljstva kad se njegov sin oprezno popeo
na vrh hodalice, čisteći i lašteći vanjske dijelove.
- Titan treba pobuđivati strahopoštovanje i mora izgledati
veličanstveno, - rekao je Vor. - To što ste vi Cymehi ovdje na Hessri
sami, nije nikakva isprika da možete izgledati šlampavo.
Dok je čistio mehaničke dijelove i obavljao vanjske popravke na
hodalici, sustavu za održavanje života i na vezama s posudom u kojoj je
mozak, Vor je osjetio nostalgiju. Tada se prisjetio zašto je ovdje.
Jedna smrt će osvetiti sva ubojstva koja je ovaj okrutni tiranin
počinio.
Sekundarni neosi su stajali i promatrali sve što je Quentin radio.
Nisu komentirali, nisu ni pobjegli. A nisu ga ni pokušavali zaustaviti.
Sada kad je imao posve slobodan pristup i onoj teškoj kirurškoj opremi,
Quentin se poslužio dijamantnom pilom kako bi prepilio Ju-noninu
posudu s mozgom koja je imala debele stjenke i iz koje se razlijevao
plavi elektrolit. Napokon se ukazao mek i ranjiv mozak ovog ženskog
Titana.
- Kad se uzme u obzir sav strah kojeg si prouzročila, - glasno je
govorio Quentin, znajući da ga ona s isključenom mrežom senzora ne
može čuti, - uopće ne izgledaš zastrašujuće… sada više ne, milo moje
malo.
Tada je uzeo teške kirurške lasere i podesio ih na najveću snagu.
- Stvari bi mogle postat malo neuredne, - rekao je parafrazirajući
njezinu raniju izjavu. Tada je pustio da zasljepljujuće vruće zrake sa-
sijeku Junonin mozak na male sive hrpice iz kojih se pušilo. Potočići
tekućine i žitke organske tvari slijevali su se u one žljebove, baš onako
kako je Junona rekla.
Odmaknuo se kako bi pogledao pocrnjelu masu, bezobličnu i
nimalo impresivnu.
Sada kad je jedan od preostala tri Titana bio mrtav, Quentin je
okrenuo svoju kupolu i vidio da ga sekundarni neosi još uvijek
promatraju. - Onda? Namjravate li mi se suprotstaviti ili ćete mi
pomoći?
- Mi mrzimo Titane koji su pobili naše gospodare kogitore, - od
govorio je jedan od tih čudnih hibrida.
- Čestitamo ti na ovome što si učinio, Quentine Butleru. Nećemo
te ometati i ti samo nastavi s tim zanimljivim poslom, - dodao je drugi.
Napokon, nakon stanke, onaj treći je rekao: - A i izgledat ćeš
kao zanimljiv cymeh kad se smjestiš u Junoninu superiornu hodalicu.
Ovi mehanički pomoćnici su sada poradili na tome da premjeste
posudu s Quentinovim mozgom iz malenog i slabašnog mehaničkog
tijela i instaliraju je u snažnu titansku hodalicu koja je donedavno
pripadala Junoni.
Kada su sve nervne niti bile prespojene i kad je njegov novi
sustav bio aktiviran, Quentin se osjećao sjajno. Zapravo i više nego
sjajno. Ju-nonino je tijelo imalo puno naoružanje i neometan pristup
svim Hes-srinim obrambenim sustavima. Taj potencijal za konačno
uništavanje činio ga je presretnim.
Što se Quentina ticalo, Agamemnon, Dante i svi Cymehi su
mogli umrijeti. Tim bolje po galaktiku.
Kako bi na svom ocu obavio što bolji posao, Vor je na hodalici
otvorio skladišne odjeljke u kojima je general držao zanimljive
predmete sakupljene na svojim putovanjima. Bilo je tu jezivih trofeja,
šarenih tričarija i antiknog oružja. - Molim te, pomakni se malo da
mogu očistiti i ovaj pregradak.
Cymeh ga je poslušao, pomaknuvši ljušturu svog mehaničkog
tijela. - Zaista sam trebao sačuvati dva-tri pomoćnika kogitora u
njihovom ljudskom obličju, kako bi mi mogli obavljati ovakvo servisi-
ranje. Posve sam zaboravio kako to može… pružati zadovoljstvo.
U pregratku je Vor pronašao ono što je tražio, antikni bodež,
neučinkovit predmet koji nikada ne bi mogao nauditi titanskoj ratničkoj
hodalici.
- Prije mnogo stoljeća, u vrijeme naše najveće moći, - rekao je
Agamemnon sanjarskim glasom, - koristili smo se ljudskim robljem da
obavljaju ovo što ti sada radiš, ali kao pobunjeni Cymehi više ne
raspolažemo time.
- Razumijem, oče. Obavit ću ovaj posao bolje nego ikada.
Odvojio je posudu za održavanje mozga od hodalice. Onako
kako je to uvijek činio.
Znajući da ova studena utvrda ima malenu vojsku neoCymeha
koja ne bi ostavila Voriana živog ako bi ovaj išta pokušao, Agamemnon
je započeo pričati o svojim slavnim danima kada je bio vladar svih ljudi
i o svojim snovima kako bi, sada kad je Omnius potučen, on i njegov sin
mogli upravljati jednim novim carstvom.
I dok je njegov otac utonuo u nostalgiju, Vor je radio. Već
odvojena od mozga, hodalica je bila neuporabiva; Vor još nije isključio
optičke niti, a i vanjski senzori su još bili povezani s nervnim nitima.
Usprkos tome, Agamemnon je sada bio posve ranjiv.
Polirajući posudu s mozgom, Vor je rekao: - Samo ću pomaknuti
ovu ventilacijsku ploču kako bih počistio oko nje.
I kako je general nastavio brbljati o svojim danima slave, Vor je
neopazice otvorio uski pregradak na posudi i ugledao u njoj moždanu
masu. Čvrsto je primio antikni bodež. Jedan brz potez će zabiti vrh
bodeža duboko u spužvaste obrise Agamemnonovog mozga. Tada će
sve biti gotovo.
I upravo u tom trenutku vrata prostorije su se s treskom otvorila i
ušao je monstruozni Titan. Zapanjen, Vor je ispustio bodež koji je uz
zveket pao na pod. Junona? Ili Dante? Ni jedno od njih nije vjerovalo u
njegovu navodnu promjenu strana i priklanjanju Cymehima.
Ovaj mehanički ratnik je izgledao zastrašujuće, načičkan
oružjem i bodljikavim oklopom. - Mislio sam da bih ovdje mogao
pronaći Aga-memnona, - rekao je sintetiziran glas. - I Voriana.
Titan im je prišao, uzeo Voriana i maknuo ga podalje od
ranjivog mozga koji je ležao u posudi. Samo nekoliko decimetara dalje.
A bio je tako blizu…
Bez obzira na čin koji ima, glavna briga ratnika je kako će se
ponašati u trenutku kad mu prijeti smrt.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS, uvodne opaske
njegovim učenicima
Skenirajući prostoriju svojim nitima, general Agamemnon se
zaustavio u svojim uspomenama. - Ti nisi Junona. Zašto imaš njezinu
hodalicu? Tko…
Drugi Titan je blago stavio Vora na stranu. - ono što si ti
naumio, Voriane Atreide, bilo bi prebrzo. Ni izbliza dovoljno bolno. Ja
imam bolju ideju.
-Voriane, spoji me opet s mojom hodalicom! - zahtijevao je
Agamemnon preko zvučnika.
Zbunjen, Vorian je podigao pogled prema hodalici koja se
nadvila nad njim. Prepoznao je konfiguraciju sličnu Junoninoj, ali nije
znao reći što je to drukčije.
- Zar me ne prepoznaješ, vrhovni bašare? - upitao je Titan. – Ne
što je u kadenci tih riječi zazvonilo poznato.
Vor je u nevjerici žmirnuo očima. - Quentine? Zar si to ti?
Bespomoćan u svojoj posudi s mozgom, general je postao
glasniji sa svojim zahtjevima, no Vor se nije obazirao na njega. Jednako
tako nije se obazirao i drugi cymeh dok je objašnjavao. - Da. Ubio sam
Ju-nonu. Uništio sam joj mozak, sasjekao sam ga u komadiće iz kojih se
pušilo.
- Junonu? - zavapio je Agamemnon preko zvučnika. - Mrtva je?
Quentin se u Junoninom moćnom tijelu nagnuo naprijed i
podigao posudu za očuvanje života u kojoj se nalazio Agamemnonov
mozak. Držao je posudu ispred svojih sjajnih optičkih vlakana, a
ružičaste i sive membrane su pulsirale kao da žele umaknuti. - Da,
Junona je mrtva. A i tebe čeka ista sudbina.
Vor je stajao nepokretno, osjećajući oluju konfliktnih emocija,
ali želio je završiti zadatak. Agamemnon je cvilio, ali zvučnici nisu
mogli prenijeti tugu koja je prolazila Agamemnonovim mozgom za
ženom čiji ljubavnik je bio duže od tisuću godina.
Quentin je nastavio govoriti, znajući da ga Agamemnon može
čuti. - Za to što ste mi učinili, generale, za to što ste mi ubili tijelo, što
ste me preobrazili u Cymeha, zbog toga što ste me prijevarom natjerali
odati tajnu o ranjivosti naših štitova… namjeravam da ovo potraje lijep
komad vremena.
Ušla su dva sekundarna neosa koja su slijedila Quentina u visoki
toranj. Vor je bacio pogled prema njima, ali opazio je kako ih ti
Cymehi, koji su nekada bili svećenici u službi kogitora, ne namjeravaju
napasti.
Ipak, u citadeli je bilo još mnogo lojalnih Cymeha. - Quentine,
završimo s tim. Nitko ne poriče da Agamemnon za svoja zlodjela
zaslužuje smrt. Nisam namjeravao mučiti ga…
- To nije dovoljno dobro, vrhovni bašare. - Sekundarni neosi su
došli u sobu za čišćenje i njegovanje. Quentin je stavio posudu s
mozgom bespomoćnog Titana na postolje gdje bi ga Vor nastavio čistiti.
- Namjeravam priključiti Agamemnonovu posudu s mozgom na
pojačivač osjeta boli kakve je instalirao u hodalice ovih jadnih sveće
nika. Bude li izdržao samo sekundu boli za svaki život kojeg je tijekom
ovih stoljeća oduzeo, još će uvijek desetljećima trpjeti bol. A to je samo
djelić patnje koju zaslužuje.
Kao bivši zapovjednik Džihada, Vor nije imao prigovora na
pravdu kakvu je Quentin imao na umu. Ali usprkos svim poznatim
Agamemnonovim zlodjelima, on je ipak bio Vorianov otac. Kroz
zvučnike je dopirao generalov vrisak. - Sine moj! Kako mi to možeš
učiniti?
- Kako ne bi mogao? - Vor se prisilio odgovoriti. - Zar se nisi
ponosio svim zlodjelima koja si počinio… sa svim ugnjetavanjima i
dominiranjem? Htio si me prisiliti da ti se zbog toga divim.
- Pokušao sam od tebe napraviti svojeg nasljednika koji bi me
bio dostojan. Jednog Titana snažnog duha. Odgajao sam te tako da
budeš velik, učio sam te poštovati svoj vlastiti potencijal, da štuješ
povijest i da u njoj napraviš svoje vlastito mjesto. - Generalov glas je
bio ljutit i agresivan, nimalo u panici. - Ja sam taj koji te učinio ovakvim
kakav jesi, ponosio se ti time ili ne.
Vor se borio kako bi zadržao svoju čvrstu odlučnost. Nije želio u
očevim riječima čuti istinu, nije želio shvatiti kako su njegove vlastite
odluke prožimale živote Abulurda, Raquelle, Estesa i Kagina. Niti on
sam nije bio neki savršen otac.
- Quentine, nije važno što ćeš učiniti niti koliku ćeš torturu
primijeniti, jer nikada neće biti dovoljno… i to nikada neće moći ni
vratiti ni promijeniti povijest.
Hodalica namijenjena Titanima, a u kojoj je sada bio Quentin,
lju-tito se pomaknula. - Pogledaj, vrhovni bašare, što je meni učinio! Ja
zahtijevam osvetu…
- Uzeo ti je tijelo, Quentine. Nemoj dopustiti da ti oduzme i
ljudskost.
U sebi je osjećao studen i to ne zato što su se nalazili u hladnoj
prostoriji tornja. - Tijekom Džihada smo si previše često dopuštali da se
pretvorimo u monstrume kako bismo postigli svoj cilj. S time bismo sad
trebali prestati, s ovom malom gestom.
- Ja to odbijam!
Vor je kružio oko Junonine ukradene hodalice. - Quentine Butle-
ru, još sam uvijek tvoj nadređeni časnik! Cijeli tvoj život bio je
posvećen vojsci Džihada i kasnijoj Armiji čovječanstva. Višestruki si
heroj… nemoj sve to odbaciti. Dajem ti izravnu naredbu, kao tvoj
vrhovni bašar.
Jedan dugačak trenutak Quentin uopće nije reagirao i činilo se
da to mehaničko tijelo podrhtava od košmara i nedoumica.
Vor je objasnio što je želio učiniti s Agamemnonom. Napokon je
Quentin u svojoj golemoj hodalici otišao do prozora tog visokog tornja.
Snažnim zamahom metalne ruke zdrobio je prozorsko staklo iz-bacivši
ga iz okvira. Sasule su se krhotine stakla i leda, a u sobu je ušao hladan
zrak.
Osjećajući studen na svojoj koži, Vor je podigao posudu u kojoj
se nalazio Agamemnonov mozak i onda pogledao u optičke niti, znajući
da ga njegov otac još uvijek može i čuti i vidjeti. - Sada shvaćam da sam
ono što si ti od mene učinio. Od tebe sam naučio donositi teške odluke
koje se nitko drugi nije usuđivao donijeti i onda prihvatiti i njihove
posljedice. Zahvaljujući tome, mogao sam voditi Veliko čišćenje iako
nas je koštala tolikih ljudskih života. A to je razlogom i zašto moram
obaviti ovu zadaću na koju sam se odlučio.
- Čitao sam tvoja opširne memoare, oče. Znam kako si za sebe
zamišljao velik i herojski kraj, da si očekivao kako ćeš se suprotstaviti
velikim armijama i poginuti u nekoj grandioznoj bitci.
Ponio je posudu do razbijenog prozora, trepćući zbog studenog
zraka koji mu je bockao oči i obraze.
- Umjesto toga, - nastavio je Vor,- ćeš se ti, moćni Titan
Agamemnon, susresti s najsramnijom mogućom i najbjednijom smrti.
Agamemnon je zaurlao. - Ne, Voriane. Ne smiješ to učiniti! Mi
možemo stvoriti novo Vrijeme Titana. Mi…
Vor nije obraćao pozornost na generalove stalne proteste. - Dat
ću ti ono što si zaslužio… kraj koji je apsolutno beznačajan.
Gurnuo je posudu preko prozorskog okvira i bacio je. Elektrolit
se prolijevao, a posuda se okretala kroz zrak sve dok nije tamo duboko
dolje udarila o led tvrd poput čelika, razbila se, a nešto sivo i mekano se
razletjelo na sve strane.
Kad je to bilo obavljeno, Quentin i Vor su otišli u hodnik. -
Neosi će zahtijevati tvoju krv, - rekao je Cymeh Quentin - a i moju…
ako je ja uopće imam.
Neko će vrijeme neosi na nedavno osvojenim svjetovima
nastaviti i ne znajući da je njihova zapovjedna struktura eliminirana.
Ipak, Vor je znao da će preostali Cymeh pobunjenici patiti zbog
izvjesne mekoće u vodstvu, zbog slabosti u redovima onih koji donose
odluke. To je bio pravi razlog i zašto su uopće oteli Quentina i
namjeravali ga učiniti jednim od svojih zapovjednika. Bez
Agamemnonove vizije koja je bila pokretačka sila, ova nova generacija
Cymeha nije bila u stanju održati carstvo. Njihov će utjecaj biti sve
manji i konačno će posve nestati.
Vor je trčao vodeći ih kroz tunele. Quentin ga je slijedio onoliko
brzo koliko se uspio kretati, još uvijek se privikavajući na hodalicu koju
je oduzeo Junoni.
Oglasio se znak za uzbunu. - Čim otkriju naših ruku djelo brzo
će shvatiti sve detalje, - bez daha je rekao Vor. - Moramo nekako doći
do brodova. Postoji li kakva letjelica za Cymehe s kojom bi ti mogao
upravljati? Ja imam Putnika snova.
- Ne brini za mene, vrhovni bašare. Postoje brojne mogućnosti.
Hodnikom su se kretala tri neoCymeha koji su u svojim
hodalicama imali ugrađene bacače projektila. Čim su ugledali Voriana
Atrei-da, to jedino ljudsko biće u zamrznutoj tvrđavi, prebacili su svoje
prekidače na položaj u kojem im je oružje bilo spremno za uporabu, no
tu je bio i Quentin koji je pojavom bio mnogo veći od neosa. Oni su pak
prepoznali robotsko tijelo koje pripada Titanima.
- Junona, držiš li ti pod nadzorom ovog zatočenika? - upitao je
jedan od neosa.
Kao odgovor, Quentin je podigao svoje daleko superiornije
oružje i u smjeru Cymeha lansirao jaka torpeda. Precizni pogodci
raznijeli su im posude s mozgovima i tri su tijela tresnula na pod.
- Ova moja kamuflaža će možda biti posve dovoljna, - rekao je
Quentin.
- Nemoj previše računati na to. Dođi.
Povećavši korake svog mehaničkog tijela, Quentin je sada išao
brže od Vora, krećući se sa samopouzdanjem. - Ima načina kako se sve
ovo može okončati. U svojoj vlastitoj paranoji, general Agamemnon je
posijao sjeme zalaza Cymeha.
Prije nego ga je Vor stigao upitati što je time mislio reći, naišli
su na nekoliko uništenih tijela Cymeha koji su ležali u tunelu nadomak
uzletišta na kojem je bio Putnik snova. - Čini se da je još netko zaratio s
Cymehima.
Iz sporednih prolaza su na uzletište izašla tri neosa. Quentin je
bio spreman raznijeti ih, no uskoro je postalo jasno da ti Cymehi od
nečeg bježe.
Za njima su se pojavila četvorica sekundarni neosa, bivših
svećenika koji su ranije brinuli o kogitorima i koji su protiv svoje volje
bili pretvoreni u neose. Oni su bili uzeli dijelove drugih hodalica i
spojili ih u neobične nove konfiguracije. Dijelovi namijenjeni za borbu,
kao npr. komadići razmontiranog Cymeha Beowulfa, bili su uskladišteni
kako bi ih se kasnije popravilo i ponovo uporabilo u nekoj drugoj ho-
dalici. Ovi prisilni Agamemnonovi sluge sada su otpočeli svoju vlastitu
pobunu.
Pucajući za onim neosima koji su bili lojalni Titanima, utrčali su
na teren za slijetanje. Kad su tako u zamku uhvaćeni neosi ugledali
golemu titansku hodalicu kako ih čeka, izgledalo je da su se ohrabrili.
Pomislili su kako je pred njima njihova saveznica Junona.
Premda su sekundarni neosi nastavili pucati iz oružja koje su
oteli, Quentin je podigao svoju artiljeriju i raznio neoCymehe. Posvuda
su se razletjele krhotine i plavi elektrolit. Oni sekundarni su samo
trenutak oklijevali, a onda pucajući pojurili naprijed.
- Vidjeli su me kako sam uništio Junonin mozak, - objasnio je
Quentin Voru. - Mora da ih je to napokon gurnulo preko ruba pa su
prihvatili nasilje.
Sekundarni su sada jurili medu krhotinama i komadima metala
kao lešinari kroz bojno polje. Provjerivši jesu li posude s mozgovima
neosa zaista potpuno uništene, uzimali su oružje koje je dotad pripadalo
neosima i stavljali ga na sebe.
Quentin je okrenuo svoju kupolu i zaputio se prema
sekundarnim Cymehima koji su ga strpljivo čekali. - Kako vam ide? -
upitao ih je.
- Desetorica naših su poginula. Ostali smo samo četvorica, ali
već smo pobili mnogo neosa. Tuneli su puni njihovi uništenih hodalica.
Uništili smo laboratorije za proizvodnju elektrolita, prolili rezerve i
uništili postrojenje koje je nužno da bi se mogle proizvesti nove
količine. Svi Cymehi koji prežive ovu borbu uskoro će itekako trebati tu
tekućinu koja ih održava na životu.
Vor se osjećao kao da mu je netko skinuo velik teret. - Sjajno!
- Ostao je još jedan veliki problem, - rekao im je Quentin. – Zna
li itko gdje je Dante? On je posljednji Titan.
- Negdje je unutar ovog kompleksa, ali ne znamo točnu lokaciju.
- Moramo ga naći, - rekao je Quentin Voru. - Uništenje Dantea
je mnogo važnije negoli to možeš zamisliti.
Putnik snova je bio tu, spreman za polijetanje. Bilo bi tako lako
pobjeći i vratiti se na Salusu Secundus s ovim vijestima, ali Vor se
odupro takvom jednostavnom rješenju. - Quentine, armija Džihada je
pogriješila prije dvadeset godina kada smo jedan svijet strojeva ostavili
netaknut. Tada nismo dovršili posao i sve od tada zbog toga plaćamo.
Ne namjeravam ovdje ostaviti nedovršen posao.
- Hvala ti, - odgovorio je kroz zvučnik Quentin tihim glasom. -
Hvala ti.
Dante je oduvijek bio nešto više od običnog administratora;
vodio je cijelu stvar oko rušenja Starog carstva. I Agamemnon i Junona
su daleko više od njega bili skloni ratovanju. Čim je otkrio ubojice
svojih kolega Titana, shvatio je da se nalazi u strašnoj nevolji. Nije
točno znao kako su Agamemnon i Junona bili ubijeni, ali nije želio
ostati tu i boriti se s tako učinkovitim neprijateljem.
Hessra nije bila najjače uporište novog titanskog carstva. Mnogo
više neosa i porobljene ljudske populacije bilo je uzeto s okupiranih
svjetova kao što su Richese, Bela Tegeuse i drugi; na tim planetima je i
obrana bila mnogo opsežnija. Agamemnona nije nikada jako brinulo
hoće li izgubiti Hessru ili neće.
Sada, dok su se Titanima lojalni neosi nastavili boriti protiv
samoubilačkih sekundarnih Cymeha, Dante je prošao kroz visok luk
izlaznih vrata citadele i zaputio se preko zaleđenog pejzaža prema
zračnoj luci gdje su spremni čekali brodovi Titana. Dante se koristio
upravo tim letjelicama onoga dana kada je demonstrirao fatalno
međudjelovanje laserskih zraka i Holtzmanovog štita. Požurio je preko
pustog tla po kojem je vijao vjetar i, stigavši do jedne od robotskih
letjelica, podesio je cijeli mehanički sustav tako da je svoju posudu s
mozgom prebacio iz hodalice i instalirao je u letjelicu u kojoj će imati
funkciju mozga cijelog broda. Morao je otići odavde.
Dante je sada bio jedini preživjeli od dvadeset izvornih Titana.
Nakon što su se neuronske niti povezane s mozgom automatski
povezale s upravljačkim mehanizmom, upalio je motore. Sada je mogao
odletjeti s ovog zaleđenog planetoida, mogao se spasiti.
Dante nije bio kukavica, ali bio je pragmatičan. Ovdašnja
pobuna je prouzročila mnogo štete. Namjeravao se vratiti i dovesti jake
snage s Richesea ili s kojeg od nedavno osvojenih svjetova Cymeha.
Tada će s tim svojim snagama lako potući preostale pobunjenike i dalje
će sve moći ići po planu.
Brod mu se podigao u prazno nebo i Dante se osjećao slobodnim
i sigurnim.
Udobno se smjestivši za upravljačem Putnika snova, Vor je
aktivirao sustav i pripremio ga za lansiranje. Skeneri su radili i bili su
spremni fiksirati se na zadanu metu čim on otkrije gdje se Dante nalazi.
Sekundarni neosi su mu javili da su vidjeli Danteovu hodalicu na
glečeru i da se Titan popeo u jedan od ratnih brodova.
Quentin se sa svojim golemim tijelom nagnuo naprijed. Zvučnik
mu se naduo, a glas je zagrmio. - Apsolutni je prioritet da nam on ne
pobjegne! Možeš li ubrzo krenuti, vrhovni bašare? Možeš li ga preteći?
- Putnik snova je brz, ali nije baš najbolje naoružan. Ipak, i to
čime raspolažemo moglo bi mu zadati posla. Imaš li još što?
- Ti ga samo uspori. Ja ću poći za vama čim budem mogao. A
onda Dante neće moći bježati. Nikako mu ne smijemo dopustiti da
pobjegne.
Vor je shvaćao tu primerovu potrebu za osvetom. Putnika snova,
je odmah poletio s uzletišta, slijedeći trag Titanova broda.
Quentin je stupao podzemnim prostorijama prema mjestu gdje je
bila uskladištena još jedna golema letjelica. Više puta je promatrao
generala Agamemnona, dok je Junona bila presretna što mu je može
pokazati kao dokaz prednosti Cymeha nad slabim ljudskim bićima. Sada
se Quentin mogao time poslužiti koristeći je za mnogo pametnije svrhe.
Bio je to Agamemnonov osobni ratni brod.
Putnik snova je poletio u zvjezdano, uvijek sumračno nebo.
Ispred njega je Danteov brod ubrzavao kako bi izašao iz Hessrinog
sustava.
Kad je posljednji preživjeli Titan spazio da ga progoni samo
jedna malena letjelica, zapravo Omniusov poštanski brod za raznošenje
aktualnih informacija, okrenuo se i pošao natrag. Bio je opomenuo
Agamemnona neka ne vjeruje svojem sinu i njegove sumnje su se
pokazale točnima. - Vorian Atreid. - To je ime bilo izgovoreno glatko,
kao da Titan opće nije bio iznenađen. - Jesi li ti odgovoran za sav ovaj
kaos?
- Ne mogu si prigrabiti sve zasluge. Ja sam samo jedan čovjek.
Povijest Titana je sakupila toliki dug da ga jedan jedini čovjek sigurno
nemože naplatiti.
- Poznato ti je da ja vrlo lako mogu razoriti taj tvoj brod, - rekao
je Dante kao da je samo trebao zaprijetiti. - Putnik snova nije građen
tako da bi mogao podnijeti napad nekog ratnog broda Cymeha.
- Možda, ali ja imam mnogo bolje manevarske sposobnosti. –
Zasuo je trup Danteova broda mnoštvom malih projektila, a zatim
promijenio kurs radikalnim stražnjim iupingom kako bi izbjegao
Danteove osvetničke hice iz teških oružja.
Vor je pojurio i napao Titanov brod s repa, lansirajući četiri
rakete i oštetivši jedan od Danteovih motora za manevriranje. Titan se
okrenuo i ponovo otvorio vatru, a ovaj puta je njegov hitac okrznuo
oklo-pljeni trbuh Putnika snova.
Vor se okretao u divljoj spirali, slijepo ubrzavajući sve dok nije
ponovno uspostavio kontrolu i mogao opet ravno letjeti. Okrenuo se i
namjerno kroz komliniju provocirao preostalog Titana, nadajući se da će
ga time zadržati kako je to Quentin tražio. Dante je još jednom opalio i
projektil je eksplodirao ispred Vorovog broda.
Upravo se tada pojavila golema letjelica koja je izgledala kao da
dolazi iz košmarnih snova… poput kakve divovske praptice… i obrušila
se izravno na Danteov brod. Taj leteći kolos trokutastog oblika pojavio
se niotkud i otvorio vatru koja je prisilila Dantea na povlačenje.
U Vorovom sustavu za komuniciranje začuo se Quentinov glas
koji je govorio posebno kodiranim jezikom koji se tijekom rata bio
razvio u armiji Džihada. - Moram ti reći zašto je tako važno maknuti
Dantea. Kad je general Agamemnon stvarao svoje armije Cymeha,
bojao se da bi oni mogli otkazati poslušnost pa je u njihove posude za
održavanje mozga dao ugraditi prekidače pomoću kojih ih se moglo
jednostavno usmrtiti. Ako bi u bilo kojem trenutku posumnjao da se radi
o izdaji, mogao je potezom prekidača prouzročiti individualnu smrt.
I kao konačno osiguranje, Agamemnon, Junona i Dante su
postavili “mrežu mrtvog čovjeka” gdje kao dodatno osiguranje u posudi za
mozak svakog Titana postoji kodiran signal. Barem jedan od tri
Titana mora se redovito vraćati u domet prijamnika neoCymeha ili se ti
neosi zauvijek gase. Mehanizmi za održanje života postupno otkazuju i
svi oni umiru.
Vor nije mogao vjerovati to što je čuo. - Zar želiš reći kako
ćemo, uništimo li Dantea, zapravo zbrisati sve neprijateljske snage,
samo tim jednim jedinim udarcem?
- U glavnim crtama je to tako, iako bi se mogao pojaviti i neki
faktor odgode. Lokalni neosi će se srušiti odmah nakon prestanka
signala nakon što i posljednji Titan bude uništen. Agamemnon je bio
poprilično paranoidan.
- Znam.
- Ostali cymehi u udaljenim bazama će se slomiti i umrijeti u
periodu od otprilike godinu dana, kada u dogovoreno vrijeme ne budu
primili verifikacijski signal. Zato nam je Dante toliko važan.
Vor se tek na trenutak osmjehnuo prateći svoje misli do jednog
jedinog mogućeg zaključka. - Ako sada ovdje uništimo Dantea, tada ćeš
i ti, Quentine, umrijeti. To je neposredna posljedica.
- Vidio si me, vrhovni bašare. Znaš što sam postao. Nemam
namjeru dopustiti ikome u Ligi da me vidi ovakvog. Ni Faykan ni…
Abulurd. Ne želim se vratiti.
- Ali što ću poručiti Abulurdu? On mora shvatiti…
- Znat ćeš što mu trebaš reći, vrhovni bašare. Uvijek si u tome
bio bolji od mene. Pusti me da obavim tu posljednju stvar.
Vor je podigao glas. - Ne, možemo pronaći i neki drugi način.
Za-robit ćemo Dantea. Mi ćemo…
- Sjeti me se, vrhovni bašare. Nikada nisam odabrao to da budem
cymeh i svakog trenutka sam samo tražio način kako da ih ubijem.
Konačno znam što trebam napraviti.
Monstruozna letjelica dizajnirana za Agamemnona napravila je
luk i poletjela prema Danteu. Posljednji Titan je ubrzao nastojeći
velikom brzinom umaknuti snažnom brodu Cymeha.
Ali jedan od Danteovih motora je bio oštećen, a Agamemnonova
je letjelica bila i daleko superiornija. Kako je sve više smanjivao
udaljenost među njima, Quentin je lansirao projektil za projektilom,
pogađajući Titanov brod koji je bježao.
Mada se približavao svojoj meti, Quentin nije usporavao. Motori
su se naprezali punom snagom, pogađajući brod kao da ga udara
usijanim čekićem… dok napokon, baš kad se Danteov brod deformirao
od posljednje runde eksploziva koji ga je pogodio, Agamemnonova
letjelica nije udarila u njega, još uvijek povećavajuću brzinu. Svjetlost je
bila zasljepljujuća. Oba broda su eksplodirala, pretvorivši se u sve širi
oblak plamena.
Vor je bespomoćno promatrao te posljednje trenutke. Osjetio je
kako mu je grudi pritisnula silna tuga zbog gubitka hrabrog Quenti-na
Butlera… a istovremeno se u njemu širila i toplina pobjede, jer je znao
da je i posljednji od okrutnih Titana, a time i svi cimehi, sada bio
uništen.
Zlo se ne ograničava ni na strojeve ni na ljude. Demoni se
mogu nalaziti na obje strane.
- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS
Kad su Istian i mehanički sensei stigli u saluški sustav i počeli se
spuštati u zračnu luku Zimije, majstor mačevanja je mogao vidjeti
koliko se toga promijenilo. U ovoj impresivnoj metropoli bio je samo
jednom, nakon što je završio s obukom na Ginazu, a prije nego su ga
poslali u udaljene svjetove Lige. Salusa Secundus je uvijek izgledala
grandiozno sa svojim visokim zgradama koje su bile prikaz najbolje
arhitekture i kiparstva Lige kako bi svi mogli vidjeti superiornost
ljudske duše nad logikom misaonih strojeva.
No sada je u zračnoj luci vladao kaos. Kako se njegova letjelica
spremala za slijetanje, premda ni na ponovljene zahtjeve nije primio
potrebne upute, spazio je da su neke ulice u plamenu i da iz kuća kulja
dim. Gomile ljudi su besciljno hodale bulevarima. S onim osjećajem
hladnoće u trbuhu, prisjetio se slične scene kojoj je nazočio na Honru i
Ixu.
Konačno se kroz brodsku komliniju začuo poznat, ali
neočekivan glas. - Vidim, Istiane da si stigao točno prema rasporedu.
Uvijek si savršeno predvidljiv. Je li Chirox s tobom?
- Nar Trig! Tako je dobro ponovo čuti tvoj glas.
- Spremni smo dočekati te u zračnoj luci.
Spustivši brod na jedan malen komad slobodnog prostora na tlu,
Istian je upitao: - Hoće li nam namjesnik poslati pratnju? Što se to
događa u Zimiji? - Dok je majstor mačevanja postavljao sva ta pitanja,
Chirox je šutio.
- Namjesnik je zauzet drugim stvarima. Ovo je važan i velik dan
za Kult Serene. Tvoj dolazak će biti jedno od naših vrhunskih
postignuća.
Istian se osjećao neugodno, iako ne bi znao reći zašto. Vrata su
se otvorila pa je zajedno s Chiroxom izašao. Čim je ugledao svjetinu
koja ih je čekala, začuo je gnjevne povike i ugledao razvijene zastave
svete Serene i njezinog djeteta Maniona, shvatio je da Chirox neće od
namjesnika primiti nikakve pohvale i priznanja.
- Namamili su nas trikom, - rekao je. - Morat ćemo se boriti.
Sensei je stajao visok i snažan, a njegove sjajne optičke niti
upijale su nove detalje. Okrenuo je glavu. - Ne želim se boriti protiv
nevinih civila.
- Napadnu li nas, možda nećemo imati izbora. Mislim da je
poruka od namjesnika bila lažna i da je poslana kako bi nas namamili
ovamo. - Istian je uza se imao svoj pulsirajući mač kao i svoj omiljeni
ratni bodež kojim je vježbao obranu. Mislio je da će mu oni poslužiti
kao svečani ukras, a sada se pokazalo da mu je to jedino oružje. -
Chirox, ovo izgleda vrlo loše.
Mehanički sensei je čekao. - Naš ćemo odgovor planirati u
skladu s potrebama trenutka.
Voda gomile je istupio naprijed. Arogantan momak širokih
ramena čija crna kosa je bila protkana sjedinama. Njegove poznate crte
lica ogrubjele su tijekom godina. Dugačak ožiljak od opekotine učinio
je da mu lijeva strana lica izgleda glatko i voštano. - Bojao sam se da ću
te zateći na strani demonskih strojeva, - rekao je Nar Trig. - Pridruži
nam se, Istiane i duša ti se može spasiti.
- Moja duša je moja stvar. Je li ovo taj odbor za doček kojeg si
okupio da dočeka Chiroxa kao heroja? On je trenirao tisuće majstora
mačevanja, a ukupno gledano, oni su pobili stotinu puta toliko misaonih
strojeva.
- Ali on je stroj! - povikao je neki pripadnik Kulta koji je stajao
iza Triga. - Ravna Butler kaže da moramo eliminirati sve sofisticirane
strojeve. Chirox je jedan od posljednjih. Mora biti uništen.
- On nije učinio ništa čime bi to zaslužio. - Istian je polako
izvlačio svoj pulsirajući mač i bodež, stojeći hrabro ispred Chiroxa i
čekajući. - Zar vam je do te mjere ponestalo neprijatelja da si sami
morate stvarati nove? To je smiješno.
- Chirox je i mene obučavao. - Trig je podigao glas kako bi ga
svi okupljeni fanatici mogli čuti. - Znam sve njegove trikove no
nadmašio sam njegove sposobnosti. Postao sam prosvijetljen… znam da
su ljudi superiorni bezdušnim strojevima. Imam temeljnu prednost pred
svakim prokletim robotom. Izazivam te na borbu, Chiroxe. Borise sa
mnom! Lako bih mogao pustiti da te ova gomila raskomada, ali radije
bih te uništio u poštenom dvoboju.
- Nare, prestani s tim, - rekao je Istian.
Chirox je koraknuo naprijed, proguravši se pokraj Istiana. - Bio
sam izazvan na borbu i moram to prihvatiti. Robotov je glas bio posve
monoton. Izvukao je cijelu garnituru svoje borbene opreme.
Trig je imao dva dugačka pulsirajuća mača, po jednoga u svakoj
ruci. Visoko je podigao to oružje, a svjetina je klicala. - Dokazat ću
superiornost ljudi. Ti si me podučavao, Chiroxe, nekad davno. Ali sve
što ti sad dugujem jest tvoje uništenje.
- Očito je da te nitko nije učio poštenju i zahvalnosti, - rekao je
Istian, držeći se tijesno uz Chiroxa. Podigao je svoje oružje, nimalo ne
hajući što će svjetina vidjeti da namjerava braniti stroj. A što je drugo i
mogao učiniti?
Izraz prezira iskrivio je Trigovo voštano lice s ožiljkom. - Je li to
glas mojeg prijatelja Istiana ili to iz tebe govori unutarnji duh Joola
Noreta?
- Ima li neke bitne razlike?
- Mislim da nema.
Chirox je istupio naprijed, licem okrenut svojem bivšem
učeniku. Trig je čvrsto stisnuo svoja dva pulsirajuća mača. Istian je
promatrao, ali nije mogao spriječiti taj beskoristan dvoboj. Protivnici su
ostali nepokretni, proučavajući jedan drugog.
Gomila koja je stajala iza njih samo je čekala da robot bude
rastrgan. Kad ta primarna meta njihovog bijesa bude eliminirana, moći
će se ustremiti na druge, kao na primjer na Istiana Gossa.
Uz jedan neartikuliran krik koji je mogao biti molba za božansku
pomoć, ali isti tako i izraz bijesa koji se cijelog života u njemu skupljao,
Nar Trig se bacio na Chiroxa. U sijevanju metala koje je nastupilo,
sensei je kontrirao i parirao, a mnogobrojne ruke su mu se vješto kretale
poput paukovih udova. Imao je iza sebe tisuće ovakvih duela sa svojim
studentima tamo na Ginazu, ali samo se jednom tijekom njegove
stogodišnje službe dogodilo da je ubio čovjeka. Bila je to ona nehotična,
slučajna smrt oca Joola Noreta.
- Ne bih se trebao boriti s tobom, - rekao je robot.
Par Trigovih mačeva je pogodio pa se odbio od metala i onda
ponovo udario, no robot je te udarce brzo odbijao zaustavljajući ih
svojim mehaničkim rukama. Na Trigovom licu s ožiljkom jasno se je
vidio bijes, a napadao je s velikim entuzijazmom, pretvarajući svoje
frustracije u snagu.
Istian je čvrsto držao svoj bodež. - Nare, prestani s tim… ili ću se
ja boriti s tobom!
Onaj drugi se samo na trenutak iznenađeno okrenuo. - Ne, ti se
ne bi…
Slijedeći svoj program, robot je spazio prazno mjesto i napao
rukom naoružanom oštricama. Na Trigovim prsima se pojavila tanka
crta krvi. Čovjek je zaurlao i ponovo se bacio na svog mehaničkog
protivnika.
- S tobom ću kasnije obračunati, Istiane… ti ljubitelju strojeva!
Gomila je zarežala opasno se pomičući, no činilo se da su
hipnotizirani borbom.
Nakon svih tih godina, Trig mora da je samoga sebe uvjerio
kako je superioran borac. Očekivao je da će ova borba kratko potrajati.
Ali Chirox je bio daleko bolji od kakvog prosječnog robota
namijenjenog borbama. Tijekom mnogih generacija, on je poboljšavao
svoju vještinu i u borbama protiv najboljih boraca Ginaza usavršavao je
način na koji je bio programiran. U dnu srca Istian nije želio vidjeti
svojeg davno izgubljenog sparing-partnera ranjenog, ali nije ni želio
vidjeti svojeg robota-učitelja oštećenog ili uništenog.
Kako se dvoboj nastavljao, tako se Chirox kretao s nekim
oklijevanjem, pokrećući svoje ruke sa sječivima prema Trigu. No robot
je uvijek u posljednjem trenutku usporio, dopuštajući svom protivniku
da se izmakne. To je bila tehnika koja se inače koristila protiv
protivnika sa štitom, ali Trig nije imao takvu zaštitu i Chirox je to znao.
Istian se pitao zašto se sensei bori na taj način i onda je zaključio da
robot ne želi povrijediti svojeg bivšeg učenika.
Dok se borio, robot je govorio i time dekoncentrirao Triga, ali on
sam nije obraćao pozornost na borbu. - Sjećam se još jednog ovakvog
dvoboja, još prije mnogo godina, kad sam isprobavao svoje mogućnosti
boreći se protiv Zona Noreta. Zapovjedio mi je da se služim najvišim
stupnjem svojih sposobnosti, punim intenzitetom. Vjerovao je da me
može potući.
Bilo je jasno da Trig sluša što on govori, no istovremeno je
udarao po svojem protivniku jače no ikad. Svjetina je klicala kad je
jedan od njegovih pulsirajućih mačeva onesposobio robotov donji
produžetak sa sječivima. Metalna je ruka beživotno visjela. Istian je
znao da robot može sebe resetirati u roku od minute, ali ako bi se Trig
borio onako kako treba, nastavio bi deaktivirati robotovu obranu brže no
što bi se ovaj stigao oporavljati.
Istian je želio intervenirati, učiniti nešto kako bi se zaustavila
ova nerazumna ekshibicija, no stvari su već otišle predaleko. Pripadnici
Sereninog kulta su klicali. Neki su počeli gađati robota kamenjem i
jedan je kamen pogodio bok Istianova broda, dok se drugi odbio od
robotovog metalnog torza. No Chirox se nastavio boriti i govoriti.
- Zona Noreta je njegova prekomjerna samouvjerenost odvela u
smrt. Nisam ga namjeravao ubiti, no onesposobio mi je fajlove za
sigurnost pa se nisam mogao zaustaviti. Zonovom smrću Ginaz je
izgubio nadarenog majstora mačevanja koji je mogao onesposobiti još
mnogo neprijateljskih strojeva. Bio je to gubitak jednog dobrog izvora.
- Ubit ću te, demone! - ponovio je Trig, udarajući pulsirajućim
mačevima po metalu. - Ne možeš se mjeriti sa mnom.
- Čekaj! - povikao je Istian. - Kamen kojeg je bacio netko od
Kultista pogodio ga je u čelo, što ga je više iznenadilo nego zaboljelo. Iz
posjekotine na čelu potekla je krv.
Chirox nije promijenio svoj položaj iz kojeg se branio. - Prisilio
si me na dvoboj kojeg ja nisam želio. Tražio sam da prestaneš, ali ti si to
odbio. Nisi mi ostavio nikakav izbor, Nare. Ovo, - munjevito je
pomaknuo svoju savitljivu ruku omevši Triga koji je pokušavao držati
korak s njime navaljujući i odbijajući bočne udarce, - ovo je namjerno.
Koncentriranim zamahom dviju ruku s dugim sječivima, Chirox
je, umjesto da pokuša ubosti svojeg napadača ili izbjeći njegovo oružje,
snažnim udarcem pogodio Trigov debeli vrat i odsjekao mu glavu.
Glava je poletjela zrakom i tresnula na zemlju. Krv je šikljala, a tijelo
fanatičnog majstora mačevanja se grčilo odgovarajuće na nervne
impulse. Iz beživotnih ruku su na zemlju pala oba pulsirajuća mača. Tek
je tada tijelo kliznulo na koljena i onda se srušilo, a iz vrata je kuljala
arterijska krv.
Istian je osjetio kako mu niz kralježnicu prolazi jeza. Trig je sam
sebi odabrao sudbinu. Istian nije mogao učiniti ništa čime bi to
spriječio. Misli su mu se kovitlale dok je preispitivao vlastite postupke.
Kultisti su dugo zadržavali dah i sada je nastupio vakuum tišine.
Vidjevši izraz njihovih lica, Istian je osjetio zebnju.
Chirox je mirno stajao, kao da je izračunao da je patnji došao
kraj. Pobijedio je svojeg protivnika i s tom je pobjedom namjeravao
otići.
- Ovo je bila poštena borba, - viknuo je Istian gomili. - Nar Trig
je bio časno pobijeđen od svojeg protivnika. - Istian baš nije bio uvjeren
da kod pripadnika Kulta čast i poštenje visoko kotiraju.
- Ovaj misaoni stroj je ubio našeg majstora mačevanja!
- Ubio je čovjeka!
- Sve strojeve treba uništiti.
- On nije naš neprijatelj, - povikao je Istian.
- Misaoni strojevi ne mogu biti drukčiji nego jesu! Smrt
strojevima!
Chirox je ispravio svoj metalnu torzo i uvukao krvlju
poškropljena sječiva. Izvukavši svoje oružje, Istian je stao pokraj
robota. - Chirox nije ništa skrivio. Obučio je bezbroj majstora
mačevanja i pokazao nam je kako se treba boriti protiv misaonih
strojeva. On je naš saveznik, a ne naš neprijatelj.
- Svi strojevi su naši neprijatelji, - doviknuo je netko.
- Onda trebate malo bolje porazmisliti o svojim neprijateljima.
Ovaj mehanički trener je prijatelj svim ljudima. On je pokazao
kako nam strojevi mogu poslužiti i kao ratnici.
Ali bijesan poklič iz gomile Kultista govorio je drukčije. Ljudi
su bili naoružani samo primitivnim oružjem. Palicama, toljagama i
nekakvom zamjenom za prave mačeve ili noževe. Diljem cijele Zi-mije
širio se val pobune, jer su fanatici zapalili i uništili sve tehničke
proizvode do kojih su mogli doći, čak i nevina korisna pomagala.
- Možete osvojiti cijeli grad, - rekao je Istian, - ali ne možete
dobiti Chiroxa.
- Smrt strojevima! - ponovio je netko iz gomile, a Istian je,
držeći svoje oružje, stao ispred robota.
- On je na našoj strani. Ako ste previše slijepi da biste to vidjeli,
onda niste vrijedni biti članovima ljudske rase. Otjerat ću svakoga tko
će ga pokušati oštetiti. I ubit ću, ako to moram.
Netko se nasmijao. - Zar ćete nam se usprotiviti… jedan majstor
mačevanja i jedan robot?
- Moje djelovanje se povodi osjećajem časti.
Chirox je ponovo progovorio. - Istiane Gossu, nemoj se žrtvovati
radi mene. Zabranjujem ti to.
- To nije nešto o čemu se može pregovarati, - uzvratio je Istian,
podigavši svoj pulsirajući mač. U borbi protiv ovakve rulje pulsirajući
mač nije bio najpogodnije oružje, ali on će ga ipak uporabiti kako
najbolje bude mogao. - To je ono… ono što bi Jool Noret učinio.
Kultisti su se počeli gurati kako bi došli što bliže Trigovom
obezglavljenom tijelu, osjećajući svoj vlastiti bijes i žeđ za osvetom.
Premda njihovo primitivno oružje ne bi moglo biti učinkovito u borbi
protiv robota, njihov zastrašujuće velik broj bio bi dovoljan. Istian je
već vidio kakvo će ovo biti krvoproliće.
- Ja ću te braniti, - rekao je čvrstim glasom, bacivši kratak
pogled preko ramena prema robotu. Štiteći robota, namjestio je hrabro
lice i okrenuo se gnjevnoj svjetini.
- Ne, ti ćeš umrijeti. Mnogi od ovih ljudi će umrijeti, - rekao je
robot. - Ne mogu to dopustiti.
Leđima okrenut robotu, Istian se suočio s gomilom. Iza njega
Chi-rox je stajao uspravan, sa svim oružjem spremnim za borbu. - Ne,
ovo mora prestati… prestati.
Razdiran pogledom na gnjevne ljude i spoznaje što sensei
namjerava učiniti, Istian je pogledavao iza sebe i vidio kako naoružan
robot stoji mirno, kao skamenjen. Robot se nagnuo nad krvlju
umrljanim, obezglavljenim truplom Nara Triga. Ruke su mu bile
ispružene, a na vrhu svake je bilo oružje od tekućeg metala, no ležalo je
nepokretno i beskorisno.
- Neću… dopustiti… da umreš braneći mene, - rekao je robot, a
glas mu je bio nerazumljiv i sve sporiji. - To se… ne slaže … s
kriterijima. - Robotov se glas gubio i onda je posve umuknuo, izgubljen
u hladnoj tišini, a sjajne optičke niti na Chiroxovom licu sada su bile
blijede i beživotne.
Istian se okrenuo i zurio u nepokretnog robota. Nakon tolikih
godina tijekom kojih je obučavao majstore mačevanja i učio običaje
ljudi, ovaj robot je samostalno donio tešku odluku… bio je to njegov slo-
bodan izbor, nešto što mu nije bilo programirano.
Obuzet mukom i zbunjenošću, Istian se trudio shvatiti ovu
tragediju. Oružje koje je držao u rukama osjećao je kao neke hladne,
beskorisne štapove. Robot je sada bio isto tako mrtav kao što je to bio i
Nar Trig. Obojica su sebe žrtvovali za svoje ideale.
Možda, mislio je Istian, i mi moramo mnogo toga naučiti od
strojeva.
- Danas smo izgubili dva velika borca… bez ikakvog razloga, -
rekao je Istian tihim glasom. Nije bio siguran može li ga ijedan od ovih
fanatika čuti.
Sok proteklih događaja blažio je onu destruktivnu napetost
svjetine. Izgledalo je da su splasnuli i ostali frustrirani, jer im je žrtveni
jarac izmaknuo.
Tada su istupila dvojica s očitom namjerom razbijanja već deak-
tiviranog robotovog trupa, a Istian je čuvao nepokretnog Chiroxa držeći
u jednoj ruci svoj pulsirajući mač, a u drugoj obredni bodež, a oči su mu
sjale ubilačkim pogledom. Najljući pripadnici gomile su ga bijesno
gledali, oklijevali i napokon se povukli, ne želeći se suprotstaviti tom
veteranu i majstoru mačevanja.
U gradu se nastavio Ravnin revolt, a fanatici su se postupno
razišli kako bi potražili nove predmete mržnje.
Istian Goss je još mnogo sati proveo uz ugaslog robota i
obezglavljeno truplo svojeg nekadašnjeg prijatelja Triga. I premda su
još prije mnogo godina atomskim napadima zbrisana sva uporišta
misaonih strojeva, mogao je vidjeti kako u ljudskim srcima taj Džihad
još ni izdaleka nije završio.
Nemojte se zavaravati. Naš rat protiv misaonih strojeva - a ni
moje sumnje - neće prestati sve dok bude postojao i najmanji trag
Omniusa.
- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREIDES
Nakon pogibije Quentina Butlera i uništenja Dantea, Vor je sam
i zaprepašten sjedio u svojem Putniku snova. Pustio je brodu da
slobodno plovi svemirom, dok se on prepustio moru uspomena koje su
ga gušile.
Dovoljno se divio Quentinu da sada nije tugovao zbog
samožrtvo-vanja koje je ovaj počinio. Čemu se još mogao nadati veliki
vojni vođa nakon što je bio odvojen od vlastitog ljudskog obličja? Vor
je barem bio pokušao natjerati primera da konačno shvati svoga sina
Abulurda. Sada će tom mladom čovjeku prenijeti poruku i reći mu što je
njegov otac učinio.
Vor se brodom zatim vratio na Hessru, spustivši se na zaleđenu
ravnicu u podnožju tamne, napola ukopane utvrde kogitora, gdje su
posljednji Titani bili uspostavili svoju bazu. Izašao je iz Putnika snova i
stajao onako sam, jedino ljudsko biće na cijelom planetu. Iako je bio
odjeven u svoje letačko odijelo, osjećao je kako kroz njega prodire
studen. Oko njega je fijukao oštar vjetar, a zvjezdano nebo iznad njega
obasjavalo je grub pejzaž mliječnom svjetlošću.
Dok je prilazio bivšoj utvrdi kogitora, uvjerio se kako je
Quentino-vo objašnjavanje Agamemnonova “prekidača za mrtvaca” bilo
točno. Prelazeći led, Vor je naišao na nekoliko raštrkanih mehaničkih
tijela koja su pala tamo gdje ih je smrt zatekla. S metalnim
ekstremitetima okrenutim pod čudnim kutom, od kojih su se neki još
trzali, izgledali su poput mrtvih insekata. Posude s mozgovima tih neosa
bile su tamnocrvene, jer se modri elektrolit pomiješao s tkivom i krvlju
mozga koji je eksplodirao.
Jedan od neosa koji se još uvijek grčevito držao one trunke
života u sebi, pojavio se iz tame ulaznih vrata u podnožju citadele.
Ljuljao se i posrtao, krećući se u krugovima, jer mu je samo jedna noga
radila onako kako treba. Vor je tiho stajao i promatrao taj stroj koji se
nagnuo naprijed i onda srušio.
- Da sam znao kako da produžim tvoju agoniju, učinio bih to -
rekao je Vor, prošavši pokraj stroja koji se još uvijek micao, i onda je
ušao u utvrdu.
Dva su izmučena i dezorijentirana sekundarna neosa posrtala.
Vor se divio njihovoj odlučnosti da ostanu živi. Vor baš nije osjećao
neku veliku ljubav prema kogitorima, čija naivnost i nespretna politika
su doveli Serenu do toga da je sebe žrtvovala, ali osjećao je simpatiju za
ove jadne njihove pomoćnike koje su Cymehi silom natjerali u
mehaničko ropstvo. - Još ste živi.
- Jedva, - odgovorio je jedan od svećenika pretvorenih u neose.
Zvukovi koji su dopirali iz zvučnika bili su teško raspoznatljivi –
Čini se… da smo… mi… sekundarni neosi… razvili viši… prag boli.
Ostao je uz njih satima, sve dok nisu umrli.
Ovakva umiranja će se događati i na šačici drugih svjetova u
vlasti Cymeha, tijekom sljedećih nekoliko godina, jer preživjeli neosi
neće primiti nužan kontrolni signal koji ih treba ostaviti na životu. Vor
se pitao hoće li neki od njih saznati što se dogodilo Titanima i
grozničavo pokušavati pronaći neki način na koji bi se spasili. Sumnjao
je da bi mogli u tome uspjeti… u takvim je stvarima general
Agamemnon bio jako temeljit.
Vor je tužno odmahnuo glavom. Nema kraja vjerovanju u
iluzije…
Nakon što je vidio sve što je trebao vidjeti, znajući da će svi
Cymehi umrijeti, hodao je natrag prema Putniku snova. Osjećao se
poput kakve ribarske brodice na Caladanu, koja besciljno luta morem..
Džihad je tako dugo bio njegov život i jedini fokus. Što je on bez tog
ratovanja? Toliko toga je već bilo izgubljeno, tolike milijarde života. A
sada je ubio i vlastitog oca. Patricid. Strašne li riječi za to užasno djelo.
Pozlilo mu je dok je razmišljao kako je to bilo nužno, kako je sve to što
se dogodilo bilo nužno.
Brodeći oceanom svog života, Vorian je stalno za sobom
ostavljao krvavu brazdu, ali svaka ta tragedija i pobjeda bila je nužna
zbog sveukupnog čovječanstva. Posredovao je u padu misaonih
strojeva… od Velikog čišćenja Sinkroniziranih svjetova pa do
uništavanja Titana.
Ali još uvijek nije bilo gotovo. Ostala je još posljednja zadaća.
Čast mi je ponovo aktivirati vas u vašem vojnom činu u Armiji
čovječanstva.
Tijekom povratka na Salusu Secundus emitirao je poruke u
kojima se nije osjećalo slavlje. Nije mu trebao aplauz i privlačenje
pozornosti, mada je namjeravao ustrajati u tome da se Quentinu Butleru
iskažu počasti kao pravom heroju.
Premda je još prije dva mjeseca napustio Armiju čovječanstva i
otišao iz Lige, lako je odmah po povratku dogovorio sastanak s
namjesnikom. Nitko osim Abulurda nije znao pravi razlog zbog kojeg je
Vor bio napustio svoj položaj, ali sada će znati da je zapravo bio otišao
u lov na Cymehe. I da je u tome uspio…
Prolazeći Zimijom, vidio je tragove nedavnih nereda. Prozore
preko kojih su bile zabijene daske, ukrasna stabla na bulevarima bila su
pocrnjela i iskrivljena od vatre, dim je ostavio prljav trag na vladinim
zgradama i njihovim zidovima od alabastra. Vatre su bile ugašene i
Kultisti su se razišli, ali šteta je ostala. Dok je prilazio zgradi
parlamenta, gledao je oko sebe s nevjericom.
Bitka koju sam ja vodio nije bila jedina.
Unutra, ometan skupljanjem krhotina, tješeći potresene ljude i
čineći dovoljno ustupaka Ravninom rastućem pokretu da bi ih na neki
način ipak držao pod nadzorom, namjesnik Faykan Butler je u nizu
grozničavih sastanaka napravio pauzu kako bi mogao primiti vrhovnog
bašara. - Moram ti pričati o tvojem ocu, - rekao je Vor.
Faykan je bio zaprepašten, no bilo mu je drago čuti da su Titani
mrtvi, a onda ga je rastužila priča o tragičnom i herojskom kraju
njegova oca. - Godinama sam bio vrlo blizak s njim, - rekao je Faykan,
sjedeći vrlo službeno i ukočeno za svojim radnim stolom. Kao političar,
naučio je savladavati svoje osjećaje. - Priznajem da sam saznavši da je
živ, ali pretvoren u Cymeha, poželio da je mrtav… a očito se i on tako
osjećao.
Rukom je poravnao hrpu dokumenata koji su na stolu čekali
njegov potpis. - Sada, kad sam ovo čuo… pa pretpostavljam kako je to
najbolje čemu smo se mogli nadati. Živio je i umro je ravnajući se
prema istom kredu… govorio je kako Butleri nisu ničiji batleri. -
Duboko je uzdahnuo. Faykan je sada govorio glasnije, kao da samoga
sebe uvjerava - Moj otac si ne bi dopustio postati slugom tim
Cymehima.
Namjesnik je pročistio grlo i činilo se da ponovno na lice stavlja
onu svoju masku političara. - Hvala vam na vašoj usluzi, vrhovni bašare
Atreid. Službeno ćemo objaviti te važne vijesti o kraju Titana.
Mada Abulurd nije imao blizak odnos sa svojim ocem, činilo se
da je tog mlađeg čovjeka daleko više potresla vijest o Quentinovoj
smrti. Bio je osjećajna osoba pa je svim srcem osjećao bol i tragiku,
dočim je Faykan već bio naučio kako će se ograditi od neželjenih
reakcija na” užase rata ili neugodnosti koje donosi život.
Abulurd se osmjehnuo i na trenutak mu je tuga nestala s lica. -
Žalim za svojim ocem, gospodine… ali, iskreno rečeno, daleko sam se
više brinuo zbog vas.
Vora je stegnulo nešto u grlu i pomislio kako je to čudan obrat
okolnosti: ovaj nadareni časnik bio je Quentinov sin, a Quentin ga nije
prihvaćao… a Vorovi sinovi na Caladanu pak nisu željeli blizak odnos s
njim. Gledajući Abulurda, Vorian je vidio svoj pravi razlog zašto je
ostao dijelom Lige. - Tvoj otac je uvijek bio heroj. Povijest će ga dobro
upamtiti. Ja ću se pobrinuti za to.
Abulurd je oklijevao i pognuo je glavu. - Kada bi barem Xavier
Harkonnen imao isto takvu mogućnost. Bojim se da ona radna skupina
nije postigla nikakav napredak u skidanju ljage s njegovog imena. Sada
su mnogi od povijesnih zapisa uništeni… kako ćemo ikada dokazati
istinu? Ili će nam to možda olakšati posao?
Vor se uspravio. - Već je odavno bilo vrijeme da skinemo tu
nepravednu mrlju s Harkonnenovog imena. Možda mi sada, kad smo
pobijedili Titane, pođe za rukom progurati neku rezoluciju.
Abulurdovo olakšanje je bilo očito.
- Ipak, - rekao je Vor čeličnim glasom, - postoji još jedna stvar
koju namjeravam obaviti. I na nama je ostala jedna velika strateška
mrlja. Misli da bi, uz dovoljno čvrstoće i odlučnosti, Armija
čovječanstva mogla uspjeti tamo gdje ranije nismo uspjeli. Ako sada ne
iskoristim tu mogućnost, bojim se da Liga to nikada neće učiniti.
Abulurd da je začuđeno pogledao. - Što to namjeravate učiniti,
vrhovni bašare?
- Planiram otići natrag do Corrina i potpuno ga uništiti.
Abulurd je iznenađeno trznuo glavom. - Ali vi znate kakvo su
mnoštvo obrambenih brodova roboti stavili u stazu oko planeta. Nikada
se nećemo probiti.
- Možemo se probiti… ako donesemo dovoljno velik bat i
zamahnemo s dovoljno snage. Ta bi žrtva mogla biti skupa… i što se tiče
brodova i što se tiče ljudskih života. Ali kako je Omnius zarobljen na
Corrinu, to bi mogla biti naša posljednja prilika. Ako misaoni strojevi
ikada pobjegnu i opet se rašire onda ćemo biti tamo gdje smo bili i prije
stotinu godina. Ne možemo dopustiti da se takvo što dogodi.
Abulurd se meškoljio. - Kako ćete ikada uvjeriti Parlament? Jesu
li vojnici još uvijek voljni boriti se i umirati zbog takve neizvjesne
prijetnje. Čini se da nitko u tome ne vidi dovoljno veliku opasnost, čak
ni nakon onih pirana kukaca. Mislim da su izgubili svoju odlučnost.
- Godinama sam slušao njihove isprike, ali sada ću ih natjerati da
shvate - rekao je Vor. - Znam Titane i Cymehe i razumijem opasnost od
misaonih strojeva bolje nego bilo tko drugi. Neću se smiriti dok ljudski
rod ne bude siguran. Naša najbolja šansa je u masovnom na padu.
Moram dovršiti taj posao. Nemoj podcijeniti moju moć uvjeravanja u
nešto što meni osobno toliko znači.
Još su dugo njih dvojica hodali izgubljeni u kontemplativnoj
šetnji, sve dok Abulurd nije napokon upitao. - Otkad ste vi postali takav
jastreb, vrhovni bašare? Ranije ste se u strategiji prema neprijatelju
oslanjali na trikove i prijevaru, a sada vam je taktika masovan i otvoren
napad. To me podsjeća na…
- Podsjeća te na Xaviera? - osmjehnuo se Vor. - Premda smo se,
dok je bio živ, znali razilaziti u mišljenju, pokazalo se da je moj prijatelj
bio u pravu. Da, postao sam jastreb. - Potapšao je Abulurda poramenu. -
Od sada pa nadalje, jastreb će biti moj simbol. Uvijek će me podsjećati
na ono što mi je dužnost.
Svako društvo ima svoj popis kardinalnih grijeha. Oni su
ponekad uvjetovani prezrivim djelima koja nastoje uništiti tkivo
društvene organizacije; ponekad grijehe definiraju vode koji žele
zadržati svoje vlastite položaje.
- NAAM STARIJI, Prvi službeni povjesničar Džihada
Kao da su zaboravili svoje nedavne burne demonstracije, ljudi su
na sva zvona proslavljali povratak Voriana Atreida. Cymehi su bili
mrtvi, posljednji Titani su bili uništeni i tako je još jedna prijetnja
čovječanstvu bila uklonjena iz svemira.
Kad se njegov automobil kretao ruševinama zatrpanim
bulevarima Zimije, dočekali bi ga špaliri ljudi koji su mu klicali i
zasipali ga narančastim nevenima. Mnogi su nosili transparente na
kojima je, uz njegov stiliziran pristali lik, pisalo “Heroj Džihada”,
“Branitelj ljudskog roda”, “Pobjednik nad Titanima”…
Ravna Butler se radovala “pravednoj egzekuciji” nad
posljednjim strojevima s ljudskim mozgom i radosno prihvatila Vora…
“tog pravog prijatelja i sljedbenika Serene Butler”… kao dio svog
Pokreta.
Vrhovni bašar se nikada nije osjećao ugodno kad je bio ovako u
središtu pozornosti. Bez obzira na svoj vojni čin, uvijek je radio svoj
posao za Serenu i njezin Džihad, ne misleći ni na kakvu osobnu korist i
ugled. Želio je samo uništiti neprijatelja i ništa više.
Gledajući te ljude koji su se okupili njemu u čast, sjetio se kako
nije vidio ovakvo oduševljenje još od završetka Velikog čišćenja.
Možda bi sada, kad mu je to zaista potrebno, mogao svu tu njihovu
energiju okrenuti u svoju korist. Koristit će se svakim oružjem nužnim
da bi se postigla konačna pobjeda.
Oni Kultisti koji su čak i jednostavne kućanske aparate držali
prijetećim strojevima, nisu nikako mogli podnijeti pomisao da bi se
Omniusu moglo dopustiti ostati stalnom prijetnjom ljudskom rodu i
pustiti ga da slobodno boravi u svojem uporištu na Corrinu. Za njih je
Corrin bio brlog u kojem su boravili svi demoni.
Sada, dok se njegovo vozilo približavalo zgradi parlamenta, Vor
je ugledao još veću gomilu okupljenu na memorijalnom trgu. Neki od
njih su nosili ukrašene transparente, dok su drugi svima uručivali letak
na kojem je bila tiskana neki manifest. U svojem divljem slavlju su
nasred trga postavili hrpe elektronskih sprava i kompjutoriziranih
aparata pa ih polili gorivom kako bi sve to mogli zapaliti.
Zaštitarske snage Zimije držale su se na sigurnoj udaljenosti od
takvih demonstracija pa su se usredotočili na to da u podnožju stuba
zgrade parlamenta osiguraju prolaz automobilu. Kad su demonstranti
spazili automobil, uputili su mu glasan poklič. Izašavši iz automobila i
uspinjući se stubama, Vor je gledao ravno ispred sebe. Prošao je ko-
lonadom stupova i zastao na glavnom ulazu u zgradu gdje je spazio
velik plakat grubo pribijen na vrata. Na njemu je bila ona ista poruka
koja je bila otisnuta na letku.
Čitajući, Vor je pomislio kako je to, sudeći po žestokom i
nimalo uvijenom stilu, zasigurno napisala sama Ravna. Na dnu se
nalazio i njezin potpis.
MANIFEST RAYNE BUTLER
Građani slobodnog čovječanstva! Proglasimo diljem cijele Lige
Plemića da NEMA bezopasne uporabe misaonih strojeva. Premda bi oni
mogli prikrivati svoju zloću obavljajući svojim korisnicima poslove
kojima bi im uštedjeli vrijeme, oni su opasni na svakoj razini.
Ovaj manifest je nacrt prema kojem se ljudsko društvo može
posve očistiti od najgorih grijeha. Svaki građanin Lige će se strogo
pridržavati ovih pravila i potpadati pod ove kazne:
Ako neka osoba zna gdje se nalazi neki stroj i ne uništi ga ili to
ne prijavi Pokretu, dotični krivac bit će kažnjen vađenjem očiju te
čupanjem ušiju i jezika.
Ako neka osoba počini težak grijeh uporabivši misaoni stroj,
osoba će biti ubijena.
Ako neka osoba počini još teži grijeh pa posjeduje misaoni stroj,
osoba će biti ubijena na najbolniji način.
Ako neka osoba počini najgori od svih grijeha pa stvori ili
proizvede misaoni stroj, tada će taj krivac, svi njegovi zaposlenici i svi
članovi njihovih obitelji biti ubijeni na najbolniji način.
Svatko kome nije jasno koji su to strojevi opasni, treba se
obratiti Pokret i zatražiti Službeni stav. Kad se jednom dobije takvo
Stručno mišljenje, opasni stroj će se smjesta maknuti iz uporabe i
uništiti. Kazne za neposluh će se određivati prema gore navedenoj
specifikaciji.
Poželjnije je proizvoditi robu koristeći se radom robova nego
vjerovati misaonim strojevima.
Ne smijete graditi strojeve čiji je um na sliku i priliku ljudsku.
Zaprepašten širinom manifesta, kao i silnom ludošću njegova
sadržaja, Vor je ušao kroz glavni ulaz i ušao u sabornicu. Da, još je
uvijek postojao jedan neprijatelj. Da, misaoni strojevi su još uvijek
postojali. Ali ovi Kultisti su nišanili u pogrešnu metu.
Corrin. Moramo krenuti na Corrin.
Prije negoli su ga najavili, Vor je vidio da su zastupnici već
ustali na noge, kličući i aplaudirajući. Ali ne njemu. Za govornicom u
sredini dvorane stajao je namjesnik Butler, držeći visoko podignut
primjerak Manifesta. Oko njega su zakonodavci ustajali u valovima.
- Neka bude tako! - kliknuo je Faykan. - Manifest moje uvažene
nećakinje je ovdje prihvaćen aklamacijom i ja ću mu svojim potpisom
namjesnika dati zakonsku snagu. Stupa na snagu sutia ujutro i bit će
zakon Lige, a svi koji se s time ne slažu, bit će progonjeni i kažnjeni
zajedno s misaonim strojevima koje štite. Neće biti nikakvih
kompromisa! Smrt misaonim strojevima!
Te su riječi poput jeke prelazile od usta do usta svih
zakonodavaca, kao neka nova mantra.
- Izgradit ćemo novo društvo i ljudskom rodu postaviti nov
smjernice, - povikao je Faykan još glasnije. - A nas ljude mislit će ljudi,
za nas će raditi i odrediti našu sudbinu. Bez misaonih strojeva!
Tehnologija uz pomoć strojeva je samo štaka, a vrijeme je da se pri
hodu služimo samo vlastitim nogama.
Prepoznavši Vora, neki zastupnici su počeli pokazivati prema
njemu i došaptavati se. Napokon je i namjesnik podigao ruke
pokazujući radosnu dobrodošlicu. - Vorian Atreid, vrhovni bašar Armije
čovječanstva! Naši ljudi vam već duguju najveću zahvalnost za mnoge
stvari koje ste učinili… a sada nam dodajete još jednu. Posljednji Titani
su mrtvi! Ona čudovišta od Cymeha više ne postoje. Neka vas povijest
zauvijek bilježi kao Heroja Čovječanstva!
To je naišlo na jednodušno odobravanje u cijeloj dvorani. Dok je
Vor išao prema govornici osjećao je kako se događaji oko njega valjaju
poput one male grude snijega koja prerasta u lavinu i kako će ga na
svom putu zbrisati. Ali imao je svoju čast, svoj osjećaj dužnosti i
obećanja koja je dao sebi i ljudima. Mogao je plivati protiv tog vala… a
mogao je i jahati na njemu, cijelim putem do Corrina.
Kad je pogledao oko sebe, dvorana je utihnula. Usredotočio se
na neka poznata lica, a onda pogledao prema najudaljenijim dijelovima
dvorane gdje su Ravnini sljedbenici mahali golemim, šarenim
zastavama.
- Da, možemo slaviti kraj Cymeha, - rekao je. - Ali još nismo
završili! Zašto gubite vrijeme i energiju pišući manifeste, uništavajući
kućanske aparate i ubijajući jedni druge… kada je Omnius još uvijek
živ? - Ovim je tako zaprepastio slušateljstvo da su se u nastaloj tišini
čuli samo uzdasi.
- Prije dvadeset godina proglasili smo Džihad završenim, a jedan
od Sinkroniziranih svjetova ostavili smo netaknut. Corrin je kao
postavljeni eksploziv kojeg treba demontirati. Ta rak-rana Omnius
ostaje kao mrlja na budućnosti ljudske rase.
Ljudi nisu očekivali takvu strastvenost u njegovom glasu. Bilo je
očito su očekivali da će veteran vrhovni bašar primiti svoje nagrade,
nakloniti se i pustiti namjesnika da nastavi sa svojim govorom. Ali on
nije odustao.
- Smrt misaonim strojevima! - doviknuo je fanatično netko s
visokog balkona.
Vorov glas je ostao glasan i vrlo ozbiljan. - Dugo smo vremena
izbjegavali učiniti ono što nam je dužnost. Napola izvojevana pobjeda
uopće nije pobjeda.
Namjesnik ga je pogledao i bilo je očito da mu je neugodno -
Ali, vrhovni bašare, znate da se ne možemo probiti kroz Omniusovu
obranu. Desetljećima smo to pokušavali.
- To samo znači da se trebamo više potruditi. Pristati na sve
nužne gubitke. Čekanje nas košta milijarde života. Sjetite se kuge koju
nam je poslao, pa onih pirana kukaca. Sjetite se Džihada! Znajući što
smo sve morali žrtvovati kako bismo stigli tu gdje smo sada, samo bi se
budala sada zaustavila! - Faykanove su riječi dale naslutiti da će Liga
ponovo oklijevati pa je Vor namjerno provocirao Ravnine fanatike. Glas
mu je bio bridak poput plaćeničkog mača. - Da, smrt misaonim strojevi
ma… ali zašto gubiti vrijeme na surogate kada možemo uništiti one
prave? I to zauvijek.
Gomila je zaurlala, usprkos tjeskobnim izrazima na licima
mnogih predstavnika. A onda je postupno nastupio tajac dok se eterična,
blijeda mlada žena približavala govornici. Ravna Butler je zračila
mirom i samopouzdanjem, kao da jednostavno može ući u zgradu
parlamenta i prekinuti sjednicu kad god to zaželi. Na sebi je imala novu
zeleno-bijelu odjeću s ucrtanim krvavo crvenim profilom Serene.
- Vrhovni bašar je u pravu, - rekla je. - Prerano smo zaustavili
Veliko čišćenje. Nismo zatrli zadnje ostatke žeravice onda kada smo
imali priliku zauvijek ugasiti vatru. Bila je to skupa pogreška, pogreška
kakvu više ne smijemo ponoviti.
U velikoj dvorani širio se žagor entuzijazma, kao da je i sama
grada izašla iz dugog zimskog sna. - Smrt Corrinu!
- Za svetu Serenu, - rekla je Ravna povišenim glasom. Njezine
su se riječi pronijele dvoranom. I kao što se val mreška šireći se morem,
tako je i taj poziv bio ponavljan, sve glasnije, sve dok se nije pretvorio u
grmljavinu povika “Za svetu Serenu!”, “Za troje mučenika!”
Vor se prepustio tom entuzijazmu gomile. Ovo bi trebalo biti
dovoljno. Ovoga puta, ići će do kraja.
Bez obzira na strategiju, uvježbanost ili molitve, samo Bog
odlučuje o pobjedi ili porazu. Svaki drukčiji stav je bahat i
nerazuman.
- Zensunijska sutra
U vrijeme kad se Ismail suočio sa svojim rivalom na otvorenom
pijesku, taj sukob je već podijelio Zensunije.
Na dan bitke pješčanih crva, Ismail je noseći svoju opremu
umorna koraka gazio duž crte odakle je počinjalo kamenito tlo, a
jutarnje sunce postajalo sve jače. Njegovi konzervativni sljedbenici
žurili su za njim, nudeći mu podršku i nošenje njegovog tereta, ali starac
se nije obazirao na njih. On će to učiniti sam, za budućnost Zensunija i
očuvanje njihove svete prošlosti.
Bio je iznenađen i ujedno mu je bilo drago kada je vidio koliko
broj ranijih odmetnika je bio nezadovoljan civilizacijskim promjenama i
stavovima naiba El’hiima te kako su njegovali stvari iz prošlosti. Ismailu
se pridružila većina drugih starješina, uključujući tu i Cha-mal, a isto su
to učinili i izravni potomci izbjeglica s Poritrina koje je Ismail
oslobodio ropstva. Zahvalni su mu bili i mladi snažni ratnici, željni
uzbuđenja i borbe s neprijateljem… s bilo kojim neprijateljem. Ti mladi
ljudi su idealizirali priče o Selimu Jahaču Crva i dodatno ukrašavali
avanture velikih zensunijskih ratnika koji su se borili za svoj opstanak
na Arrakisu. Bez obzira na njihove razloge, Ismailu je bilo drago vidjeti
kako mu pokazuju svoju podršku.
S druge strane, El’hiim je uza se imao brojne “civilizirane”
muškarce i žene koji su znali često odlaziti u gradove i naselja tvrtke
VenKee. Ljude koji su bili voljni pronaći kompromis s došljacima s
drugih svjetova, pomiješati kulture i žrtvovati svoj identitet… ljude koji
su mirno vjerovali onima koji su trgovali s ljudskim životima.
Ismail je duboko udahnuo vruć, prašan zrak, popravio svoje
čepove za nos, provjerio sve veze i kopče na svojoj prozračnoj odjeći i
onda čvrsto privezao svoju kabanicu tako da mu ne bude smetala pri
radu. Okrenuo se prema okupljenim ljudima koji su čekali na stijenama.
S one druge strane udoline El’hiim i njegovi su isto tako
promatrali. Znali su da se bliži čas.
- Ako pobijedim, čekajte me, a ako izgubim, sjećajte me se, -
rekao je Ismail.
Nije čuo žamor glasova podrške i negiranja. Usredotočio je
svoje misli i zakoračio na mekši pijesak, uspinjući se uz laganu uzbrdicu
do najviše obližnje dine. Ovo je bila njegova vlastita bitka i bez obzira
na posljedice morat će samo misliti na ovaj dvoboj. Odabrao je dobar
položaj, pogledao otvorenu pustinju oko sebe i procijenio kutove
pješčanih obronaka. To je bilo savršeno mjesto za promatranje
pojavljivanja crva i mjesto s kojeg se mogao popeti na tog monstruma
kad dojuri.
Učinio je to već mnogo puta, ali to nikada nije bilo ovako važno.
Sjećao se kako ga je Marha poučavala toj vještini koju je ona naučila od
samog Selima. Marha mu je silno nedostajala… baš kao i njegova prva
žena Ozza. Na kraju će im se i on pridružiti. Ali ne danas.
Ismail je čučao na kresti dine, leđima okrenut prema
promatračima ispunjenim nadom koji su ga čekali tamo otraga na
kamenitom tlu. Nakon što je šiljati kraj svojeg bubnja za dozivanje
zabio duboko u pijesak dine, počeo je po njemu ritmički udarati
dlanovima. S dalekog kraja udoline čuo je slabu jeku El’hiimovog
bubnjanja.
Crvi će doći… i bitka će početi.
Ovakvu vrst borbi uveo je Selim kako bi među svojim
sljedbenicima iskorijenio nezadovoljstvo. Takvi titanski dueli dogodili
su se samo četiri puta u povijesti; o njima su ispredane veličanstvene
priče, ali bile su grozna realnost. Bez obzira na to kako će ovaj današnji
sukob završiti, Ismail i El’hiim će ući u legende.
Nakon što je svoje ljude doveo s Poritrina ovamo, Ismail je
oženivši Marhu tjeskobno krenuo stopama velikog Selima. Ali El’hiim
se aktivno borio kako bi izašao iz sjene svojeg već mitskog oca i
riskirao slijedeći loše savjete. Ni Ismail, a niti njegov posinak, nisu
dobro obavljali posao vođe.
Sada su se nalazili na raspuću. Hoće li Selimov san posve
umrijeti pa će narod Zensunija postupno nestati, apsorbiran u ogavnu
slabost nevjerničke civilizacije? Ili će oni ponovno otkriti svoju dušu i
kralježnicu, još jednom prihvatiti izazov i nastaviti se boriti sve dok ne
budu pobjednici i slobodni… bez obzira na to koliko bi im stoljeća
moglo za to trebati.
Izgubljen u svojem sanjarenju, Ismail nije opazio crva sve dok
iza svojih leđa nije čuo tihe povike promatrača. Svojim starim očima je
vidio slabo mreškanje pijeska prouzročeno gibanjem duboko ispod dina.
Udario je o bubanj još sedam puta… sveti broj… i pripremio se, skupivši
svoju užad i opremu. Crv je pojurio prema njemu.
Tamo daleko, na suprotnoj strani udoline, spazio je neko
kretanje, pomicanje sitnih figura, a zatim se tamo pojavio drugi crv. Šai-
Hulud je odgovorio na njihov poziv.
Ismail je, napet, čučao. Mišići su mu bili stari, kruti i bolni, no
on nije sumnjao u svoju vještinu. Mogao se popeti na ta stvorenja i
držati ih pod kontrolom jednako dobro kao i El’hiim.
Rastvaranje pijeska je popratio oblak prašine i onda se podiglo
zmijoliko tijelo, a Ismail se pognuo naprijed. U svom životu je dozvao
mnogo crva koji su bili veći od ovog, no i ovakav je bio dostatan. Da
mu je Budalah poslao kakvog golemog, svi bi to protumačili kao jasan
božju znak pa je sada shvatio da se bitka neće odlučiti tako lako. Morat
će se boriti za ono za što je znao da je ispravno.
Ismail je bio spreman na to.
Bacio je svoje kuke i zgrabio užad, penjući se rebrastim
prstenastim segmentom prije nego je životinja opazila neočekivanog
jahača. Polugom je razdvojio članak otkrivši osjetljivo meso koje će
spriječiti crva da ponovo zaroni ispod grubog, hrapavog pijeska. Tu
tehniku je razvio Selim prije više od stotinu godina. Postao je prvi jahač
crva, a imao je samo neku metalnu šipku i smotak užeta.
Sada se crv izvijao i borio protiv tog parazita koji mu je smetao,
no Ismail se držao. - Radim ovo u čast uspomeni na tebe, Selime, za
preživljavanje naših ljudi i za slavu Budalaha i Šai-Huluda.
Kad se dobro osigurao omotavši uže oko struka i usidrivši ga u
mekom mesu pokraj same glave crva, pokrenuo je životinju koja ga je
nosila preko pijeska otvorene udoline do mjesta gdje će se sukobiti s
El’hiimom. Dok je crv jurio naprijed, trenje s pijeskom je stvaralo
visoku temperaturu i osjećao se jak miris cimeta. Vatre u grlu crva bile
su sve jače. Razjapljena usta su blještala od sjaja igličastih zuba.
Spazivši kako im preko ravnice prilazi drugi crv, znatno veća
životinja na kojoj je jahao El’hiim, Ismail je zgrabio uže i omotao ga
oko ruke kako ga ne bi ispustio. Vikao je izazivajući crva i bodući ga
između članaka.
Crvi su poput ratnih strojeva jurili preko dina jedan prema
drugom. Ti pješčani crvi s Arrakisa imali su izuzetan osjećaj za teritorij
i čim bi jedan nanjušio nazočnost drugog, odmah bi se začula rika
izazova koju su ispuštali iz svojih grla zajedno s jakim zadahom melan-
gea. Crvi bi se tada skupili poput opruge pa se bacili u borbu.
Ismail se čvrsto držao i instinktivno je stisnuo oči kada su se ta
golema stvorenja sudarila. Od silnog sudara je gotovo izletio iz onih
uzdi koje je napravio od konopa i omotao oko sebe. Golema usta puna
šiljati zuba udarila su jedna o druga. Nastale vibracije su kao trzaja
prošli i Ismailovim tijelom.
Na drugom je crvu mogao vidjeti El’hiimovo užasnuto lice dok
se mladić čvrsto držao užadi, stalno se pritom privezujući. Vrlo
nesmotreno. Bio bi posve bespomoćan i izgubljen kada bi se crv
okrenuo na leđa. Ismail je osjetio kako ga prolazi jeza. Nije želio vidjeti
da El’hiim umire…
Shai-Hulud će odlučiti.
Crvi su se povukli kako bi se pribrali i onda su ponovo navalili.
Debeli, kamenjem prožeti prsteni oko segmenata crva su pukli i
popustili. Dvoboj je otpočeo i sada će se ta stvorenja s osjećajem za
pripadnost teritoriju boriti na svoj vlastiti način. Ismail više nije mogao
upravljati kretanjem svojeg crva; jedino što je još mogao učiniti bilo je
da se čvrsto drži.
Sikćući i vrlo oprezni, crvi su se povlačili i onda kružili,
spuštajući i podižući pijesak u prašnom kovitlanju. A onda su se ponovo
pograbili, omatajući se jedan oko drugog tvoreći čvor kojim kao da su
htjeli stisnuti i zadaviti jedan drugog. Kristalni zubi su sjekli oklopljeno
meso. Sve je više segmenata crva bilo otrgnuto i odbačeno. Iz zjapećih
rana tekla je želatinozna sukrvica.
Nakon ponavljanih sudara, crvi su se iscrpili, ali nisu izgubili
volju za borbu. Ismail se čvrsto držao crvu za leđa, jer se bojao da će ga
ovaj zdrobiti ako se bude, usprkos otvorenom mesu, okrenuo na leđa. U
posljednjem trenu se ispravio i nagnuo natrag pa onda opet naprijed,
klateći se poput čekića na nakovnju.
Na svojem crvu, El’hiim je bio gotovo bez svijesti, no već se
toliko puta privezivao uzetom da ga sada više nije mogao osloboditi sve
da je i htio. Njegov krupniji crv udario je o Ismailovog tolikom
žestinom da je manja životinja bivala odbačena natrag. Ismail je kriknuo
i gotovo ispustio konopce, ali je svoje debele čizme dobro ukopao pa se
na taj način nekako usidrio.
Jedan od njegovih konopa je pukao.
Kako su se crvi nastavili udarati, tako se Ismail osjećao poput
zrnca pijeska u oluji. Padajući i tažeći naslijepo nekakav oslonac,
udarao je o jedan prsten životinje, a onda u drugi… Crvi nisu obraćali
pozornost na te beznačajne ljude. Njihova usta su se sudarala. Kristalni
zubi su se odlamali poput tankih siga.
Ismail se nastavio kotrljati konačno je udario o mekan, od onog
ko-vitlanja rahli pijesak. Upao je u njega i plivajući pokušavao se
nekako domoći površine i zraka. Kašljao je, a onda zamahnuo rukama
dok je pokušavao stati na noge.
Svaki puta kad su se crvi valjali pa onda ponovo pograbili,
uništili su sve oko sebe. Ismail je počeo bježati onoliko brzo koliko je
mogao, zaboravivši na onaj ponekad “zamuckujući” korak kojega je
naučio koristiti kad se kretao po pijesku. Životinje su se ponovo
pograbile, ispreplevši tijela u golem čvor. Kad su se povukle na njegovu
stranu, brzo se bacio u udubljenje između dina. Mršav rep njegovog
crva, vruć od trenja, prešao je iznad starca, nabacivši na njega pijesak.
Gušeći se, Ismail je opet kopao rukama kao pandžama kako bi
izašao na površinu, a crvi su nastavili s borbom i sada su se odmakli od
njega. Ismail je šepajući krenuo prema zaklonu u stijenama. Teško
dišući, sam, jedva u stanju održati se pri svijesti, zurio je kako El’hii-
mov crv pobjedonosno odbacuje Ismailovog crva još dalje.
Spustio je glavu. Dvoboj je bio završen…
U pobjedničkom stilu, El’hiim je dojahao na svojem crvu. Obje
životinje su bile potpuno iscrpljene. Ismail nije vidio je li onaj njegov
crv bio ubijen ili se jednostavno tiho iskrao i duboko zakopao.
Ismail se srušio, teško dišući i tresući se. Prišli su mu njegovi
ljudi, ali on nije želio s njima razgovarati. Ne sada. Okrenuo je
prašnjavu glavu na drugu stranu. Srce mu je još uvijek udaralo i dah u
prsima mu je bio topao, ali učinak je bio očit. Preživio je, no to ga nije
nimalo radovalo.
Izgubio je svoj izazov i budućnost za Slobodnjake Arrakisa.
Vojna pobjeda ne bi smjela biti predmetom tumačenja ili
pregovora. Trebala bi biti kristalno jasna i nedvojbena, bez
kompromisa.
- VROVNI BAŠAR VORIAN ATREIDES, iz niza predavanja
koja je održao kao gost
Osvetnička flota se spremala napustiti Salusu Secundus i krenuti
prema Corrinu. Posade brodova sačinjavali su veterani Džihada,
redovna vojska Armije čovječanstva i vatreni pristalice Kulta Serene.
Brze izviđačke letjelice koje su mogle nabirati svemir odjurile su
do flote koja je stražarila pred posljednjim od Sinkroniziranih svjetova i
obavijestili ih da stiže golema ratna flota. Jedna konačna bitka i
njihovom bi stražarenju mogao doći kraj.
Misaoni strojevi nisu ništa znali o uništenju koje im se
približava.
Prisiljen da bude nazočan kićenoj oproštajnoj svečanosti u
vrijeme kada se mogao pozabaviti mnogo važnijim detaljima, Vorian
Atreid je u stavu mirno stajao na popločenom uzletištu i promatrao
utovar u posljednji brod. Liga je već postala pravi ovisnik o pompi i
fanfarama.
Okrenuo se kad mu je prišao namjesnik Butler, noseći malenu
plavu kutiju omotanu zlatnim vrpcama. Namjesnik je bio odjeven u
službenu odoru koja mu je po položaju pripadala i na njoj malen, ali
uočljiv bedž koji je označavao njegovu povezanost s Kultom Serene.
Vor nije mogao vjerovati da je sin Quentina Butlera prihvatio tu in-stant
antitehnološku službenu poruku svoje nećakinje i njezin Manifest, ali
Ravnin pokret je već imao toliku snagu da je namjesnik jasno vidio u
kojem smjeru pusu politički vjetrovi.
Faykan još uvijek nije dopustio imenovanje novog Velikog
Patrijarha, sada pod izlikom kako ofenziva protiv Omniusa ima
prioritet. Vor je sumnjo da taj čovjek ima neki drugi plan i da samo
odugovlači.
Blijeda Ravna Butler je sjedila ispred tribine i napeto
promatrala. Fanatici sjajnih očiju i puni iskrenih dobri želja popunili su
plato, noseći bijele zastave urešene krvavim siluetama Serene Butler.
Gomila je klicala i izvikivala Vorianovo ime, zajedno s kletvama
upućenima Omniusu.
Poput čovjeka koji se penje uzbrdo, Vor je usredotočio svoj
pogled u jednu točku ispred sebe, u vrh, u cilj uništenja posljednjeg
sveuma. Premda mu se nije sviđalo ono što su Kultisti zastupali, nije se
libio iskoristiti svakog borca i svaki izvor borbenosti. Sve što je
postigao tijekom stoljeća Džihada kulminirat će u ovoj posljednjoj bitci
i misaoni strojevi više nikada neće predstavljati prijetnju ljudskoj rasi.
Ali po onome što je vidio u nemirnoj i ljutitoj gomili Ravninih
sljedbenika, nije sumnjao u to da će oni nastaviti pronalaziti neprijatelje
i žrtvene jarce kako bi zadržali svoju razinu adrenalina.
Voda eskadrile balista, Ligin brod LB Serena Pobjednica na
kojem je Vor letio i tijekom Velikog čišćenja, uzdizao se uz rub
uzletišta, zajedno s još nekoliko ključnih brodova. Većina onih glavnih
ratnih brodova čekala ih je već na stazi oko planeta.
Uza sve to, bez obzira na to koliko je zaposlen bio, Vorian nije
zaboravio svoje nedavno obećanje Abulurdu da će, čim se vrate, sprati
ljagu s Harkonnenova imena.
Počasna garda Armije čovječanstva je za nazočne izvela vrlo
ekstravagantnu točku. Stupajući svojim tradicionalnim paradnim
korakom formirali su streljački stroj i opalili rafale u slike misaonih
strojeva koje su bile pričvršćene na stupove. Simulacije robota treptale
su svojim senzorima, kao da mole da im se poštede životi. Ti lažni
roboti bili su, jedan po jedan, uništavani i to je bilo popraćeno divljim
klicanjem. Taj dramatično režiran događaj bio je uživo emitiran na
cijeloj Salusi Se-cundus i spremljen kako bi se to poslalo i drugim
svjetovima Lige, gdje su velike mase ljudi također sudjelovale u
slavljima.
- Ovo je samo zagrijavanje prije slanja nove Osvetničke flote, -
rekao je Faykan Butler glasom koji je grmio cijelom zračnom lukom.
Ravna je sjedila uz svog ujaka, kao da je njezina moć ravna njegovoj.
Ovo dvoje predstavlja opasnu kombinaciju, pomislio je Vor
pogledavajući čas Faykana, čas Ravnu.
Ratni veteran je poželio jednostavno otići odavde i boriti se s
misaonim strojevima u izravnoj bitci, ali to se neće tako dogoditi. Ovaj
šašavi namjesnik i njegova nećakinja namjeravali su i sami pratiti flotu
u svojoj vlastitoj diplomatskoj letjelici, što će samo komplicirati ionako
kritičnu bitku. Sada Vor nije morao brinuti samo o misaonim strojevima
nego i o tome hoće li ti Butleri ili neće poduzeti kakvu glupu akciju
usred bitke.
Neki od Kultista su željeli koristiti Holtzmanov pogon kako bi
Osvetničku flotu odmah lansirali na Corrin. Ali čak ni njegova
odlučnost i nestrpljenje nisu Vora učinili toliko ludim da bi riskirao u
skoku izgubiti desetinu svojih snaga. Norma Cenva, koja je neprekidno
radila na tom problemu, tvrdila je da je otkrila siguran način upravljanja
brodovima, no bilo je očito kako je samo ona to u stanju. Samo jednu po
jednu letjelicu.
To nije bilo dovoljno dobro. Dvadeset godina flota je stražarila i
držala Omniusa zatočenog na Corrinu. Ti posljednji misaoni strojevi
nisu imali razloga misliti da će se sada ta situacija promijeniti. Vor će
suzdržati svoje nestrpljenje i vlastiti bijes. Još samo mjesec dana i sve
će biti gotovo…
Nakon što im je priredba tako dobro uspjela, Faykan je skinuo
zlatne vrpce i otvorio plavu kutiju pa je pružio Voru koji je ugledao
blještave zlatne oznake vojnog čina pa je suspregnuo uzdah. Još jedna
nova vojna tričarija koju će morati nositi.
Svojim čistim, njegovanim prstima, namjesnik je izvadio oznake
i ponosno ih uručio svojem vrhovnom bašaru. Faykanov se glas orio iz
zvučnika postavljenih oko uzletišta .- Voriane Atreide, u čast našeg
novog vojnog pohoda na Corrin, dodjeljujem ti još jednu titulu: Prvak
Serene, čovjek koji zastupa interese Lige plemića, Kult Serene i
sveukupno slobodno čovječanstvo!
Svjetina je klicala kao da ta nova titula čini neku razliku. - Hvala
vam, namjesnice. - Vor je zadržao hladan izraz lica. - A sada je bilo
dosta tih ispraznih ceremonija. Vrijeme je da naši brodovi krenu.
Omnius čeka. - Gurnuo je oznake u jedan unutrašnji džep, tamo gdje ih
se ne vidi.
Namjesnik je visoko podigao ruke. - Do Corrina! Do pobjede!
- Do Corrina, - rekla je Ravna.
Svi Ravnini sljedbenici ustali su na tribinama poput jata ptica
koje se sprema poletjeti. Oni su njezin poklič ponovili glasnom rikom. -
Do Corrina!
Vor nije mogao dočekati da se s njima složi.
Njegov zapovjedni brod je poletio prvi, a slijedili su ga ostali
brodovi koji su bili na svečanosti i sada su se išli pridružiti velikoj masi
vojne opreme i ljudstva koja se već nalazila na stazi. Tvrdog pogleda i
napetog izraza lica, Vor je koračao zapovjednim mostom dok ga je
njegov izvršni časnik, bašar Abulurd Harkonnen, promatrao. Voru je
bilo drago što uza se ima nekog hladne glave, što na svojoj strani ima
jednog časnika na kojeg se može osloniti.
- Spremni smo za polijetanje, vrhovni bašare… htio sam reći…
prvak Atreid.
Vor se smrknuo. - Draže mi je koristiti se činom kojeg sam
zaista zaslužio, Abulurde. Ostavi ti tog ‘prvaka’ svome bratu i njegovim
glamuroznim spektaklima. - Još je uvijek oznake novog čina nosio u
džepu odore i nije imao nikakve namjere pričvrstiti ih na mjesto gdje bi
ih trebao nositi.
- Da, gospodine. To će biti kraj jedne ere. - Abulurdove oči su se
malo zamutile. - A kasnije ćemo Xavieru dati ono mjesto u povijesti
koje mu s pravom pripada… ako mi još uvijek želite u tome pomoći.
- Imaš moju riječ. Bio sam nazočan samom početku Džihada i
imam namjeru vidjeti i zadnji detalj tog završetka. Samo tada ću,
Abulurde, moći budućnost prepustiti tebi i tvojoj djeci. - Vor je kroz
zaslon zurio u zvijezde, usredotočivši misli na posljednji, udaljeni
Sinkronizirani svijet. - Zapovjedi Osvetničkoj floti da krene.
Ova potpuno nova generacija boraca, mada željna ratovanja i
potaknuta vjerskim žarom, nije tijekom ovih dvadeset godina, otkad su
misaoni strojevi bili zarobljeni na Corrinu, vidjela borbu uživo. Čak su i
Abulurdu sjale oči dok je slušao priče o slavi, usprkos… ili možda
upravo zbog teških gubitaka koje je njegova obitelj već pretrpjela.
Nedaleko odavde, u stazi, diplomatska letjelica nosila je
namjesnika i Ravnu Butler. Mada je bio opremljen svim onim što je
predstavljalo zadnju riječ tehnologije i naoružanja, Faykanov brod bi
bolje pristajao kakvoj izložbi nego borbi. Većinu njegove posade i
putnika činili su neuvježbani plemići i zastupnici bez ratnog iskustva,
gledateljstvo koje je htjelo nazočiti bitci, ali ne i sudjelovati u njoj, tako
da mogu kasnijim generacijama pričati kako su bili tamo. Vor je
namjeravao ne obraćati pažnju na njih. Jasno je svima dao na znanje
kako ovu operaciju vodi on, a ne Faykan ili Ravna.
Što se pak nje tiče, Ravna je bila zagonetka, hodajući sudar
ideologija i akcija. Zagovarala je mržnju prema tehnologiji i željela
uništiti čak i one najjednostavnije strojeve, bez obzira imali oni ugrađen
kompjutorski sustav ili ne. Ipak je, usprkos svojim vatrenim
uvjerenjima, gunđajući pristajala na putovanje svemirskim brodovima
koji su vrlo složeni strojevi. Na takvo bi pitanje nakon kraćeg
razmišljanja odgovorila: - Svemirski brod je nužno zlo s kojim se
služim kako bih mogla širiti svoje poruke. Sigurna sam da nam Bog i
Sveta Serena to neće uzeti za zlo. U krajnjoj liniji, kad bude pogodan
trenutak i kad mi takva letjelica više ne bude od koristi, dat ću i nju
uništiti.
Takvi planovi nisu Voru ulijevali povjerenje.
Uzevši u obzir silnu vatrenu moć Osvetničke flote i pribrojivši
tome ratne brodove koje su već bili stacionirani na stazi oko Corrina,
Vor je s velikim pouzdanjem vjerovao u pobjedu. U ovom trenu, nakon
tolikih godina službe, neće se ustručavati uporabiti bilo što i sve će
staviti na taj konačni udarac. Sve.
Ove protekle dvije dekade Liginog oklijevanja i neučinkovitosti
jasno su pokazale kako mu se nikada više neće pružiti mogućnost kao
što je ova.
No sve u svemu, ova bitka neće biti jednostavna. Mnogi od ovih
brodova i posada stradat će kad se suoče s izuzetnom obranom flote
strojeva. Ovaj nadolazeći sukob bit će starinski bučni košmar…
krvoproliće.
Privatno, Vor je izgovorio molitvu i čvrsto i odlučno stisnuo
svoje vilice. Osvetnička flota krenula je prema Corrinu.
Misaoni strojevi nisu u stanju shvatiti pojmove zla, etike ili
ljubavi. Oni stvari vide samo u svjetlu svog vlastitog opstanka. Ništa
drugo im nije važno.
- SERENA BUTLER, svećenica Džihada
Dva je desetljeća trajao posve neodlučan ishod. Omnius nije
mogao pobjeći, a Armija čovječanstva nije mogla prići bliže. Snage
strojeva formirale su jedan obrambeni zid za drugim, tvoreći tako
obrambenu ljušturu oko Corrina, a unutar neprobojne Holtz-manove
mreže skremblera, dok je stražarska flota ljudi svojim teško naoružanim
brodovima tvorila neprobojni vanjski luk.
Uz Corrin su robotski brodovi kružili unutrašnjim rubom mreže
skremblera i koristili se skenerima dalekog dosega s kojim su promatrali
vanjske rubove sustava. Dvije preživjele inkarnacije sveuma zapovjedile
su pojačan nadzor, jer je, čak i nakon dvadeset godina, SeurOm
izračunao mogućnost da je drugi Omnius preživio i da bi mogao doći
spasiti ih. Ratni brodovi strojeva su poput gustog jata morskih pasa
neumorno kružili po svojim preklapajućim koncentričnim stazama.
Povremeno je dolazilo do sporadične vatre. Iz stražarskih
brodova Lige bi smjesta na to odgovorili preciznom paljbom. Jedan
brod-kop-lje koje je pripadao hrethgirima bio je ozbiljno oštećen, dva
robotska ratna broda bila su uništena. Tada je pak stražarska flota ljudi
zgusnu-la svoje redove, povećala broj praktičnih vježbi i slala više
izvidnica. Nešto su čekali.
A onda se, neočekivanom promjenom taktike Lige, sve
promijenilo.
Iz unutrašnjeg pojasa misaoni su strojevi opazili nagli dolazak
golemog broja novih brodova, balista i kopalja. Jednim jedinim
potezom ljudi su utrostručili broj svojih snaga koje su se tu već nalazile.
Izviđači misaonih strojeva koji su se držali unutar te zamršene
satelitske mreže postavljene da bi se razorili gel-mozgovi misaonih
strojeva ako bi pokušali izaći iz nje, emitirali su svoje podatke do
središnjeg kompleksa na Corrinu. Brojevi koje su javljali bili su
alarmantni i neupitni. Ljudi su namjeravali poremetiti ovu ravnotežu
snaga.
Nakon obavljenih statističkih analiza, par preživjelih sveuma
zaključi kako su suočeni s dovoljnom vatrenom moći koja bi mogla
predstavljati ozbiljnu prijetnju njihovom daljnjem postojanju.
Vjerojatnost da će biti uništeni bila je velika.
Erazmus je s marljivim Gilbertusom Albansom stajao na trgu,
tiho slušajući kako dva sveuma razmatraju svoje mogućnosti u ovom
nenadano promijenjenom scenariju. Otkad su se riješili Glavnog
Omniusa, ove dvije njegove divergentne kopije su rijetko tražile savjet
neovisnog robota, ali sada su shvaćali svu težinu situacije u kojoj se
nalaze.
- Vrlo je teško reći kako će to završiti, moj mentate, - tiho je
rekao Erazmus.
Gilbertus ga je uzrujano gledao. - Onda bih trebao biti sa Sere-
nom. Ona je još uvijek u vili.
Erazmus ga je pogledao. - Ti bi trebao biti sa mnom, poraditi na
rješavanju ove krize. Nije baš vjerojatno da će taj neuspjeli klon Se-rene
Butler ponuditi kakvu pametnu ideju. - Obojica su slušali brzometni
dijalog dvojice sveuma.
Za razliku od palog Corrin-Omniusa, SeurOm i ThurrOm nisu,
srećom imali umjetničkih pretenzija. Jedna od najvidljivijih promjena
koje su uveli odnosila se na onu silnu ukrašenost središnjeg tornja.
Skinuvši sve pretenciozne ukrase i pokušaje umjetničkog djelovanja,
jednostavno su smanjili cijeli toranj i ugurali ga pod veliki zaštitni svod
ispod glavnog trga. Na vrhu toga svoda, vani u centru grada, stajala su
dva pijedestala, a svaki je bio prekriven prozirnim kupolastim
pokrovom.
D ovog trenutka su se zamisli ThurrOma i SeurOma vrloo
razlikovale i u tome su nadmašivali njihovog odbačenog druga. Ali
dolazak Osvetničke flote usredotočio je sveume na zajednički problem.
- U skladu s raspoloživim podacima, sada si ljudski ratni brodovi
brojniji od naših, - rekao je SeurOm. Ako im je naoružanje uobičajene
snage, onda se ni naša obrambena flota neće moći oduprijeti punom
napadu… budu li voljni posegnuti za svim čime raspolažu i žrtvovati se.
- Ne čini mi se da bi se oni tako žrtvovali, - usprotivio se
Thurrom. Podaci koje imam i koji su sakupljeni prije dvadeset godina
ne govore tome u prilog.
Erazmus je osjetio potrebu umiješati se u razgovor. - Mi smo
ovdje izolirani i ne znamo kakav je pritisak doveo do ovakve promjene
stava hretgira. Moram pretpostaviti da je to opet neki strasni
entuzijazam posvećen kakvoj novoj inkarnaciji njihova religioznog
ludila. Nemojte od njih očekivati ponašanje koje bi bilo u skladu s
vašim prihvaćenim načelima.
- Postavite više brodova. Pojačajte našu obranu.
- Više ne možemo. Resursi su potrošeni, mada naši rudarski
roboti i skeneri minerala još uvijek pretražuju koru planeta tražeći
dodatne žile sa zalihama nužnih, a rijetkih elemenata. U svakom
slučaju, do segnuli smo svoj limit. Corrin je presušio. Već smo postavili
sve raspoložive letjelice. Više ih nemamo čime zamijeniti.
ThurrOm mu je brzo odvratio. - Onda moramo mi napasti prvi,
kako bismo promijenili odnos izgleda. Čak i bez dodatnih gel-mozgo-
va, posjedujemo superiorno naoružanje.
- Već i ranije smo to pokušavali. Naša pojačanja su se
vremenom istrošila i ne možemo izdržati stalne napade. Njihovi brodovi
su zaštićeni štitovima, što im pruža znatnu sposobnost da izdrže naše
napade. Sateliti sa skremblerima će uništiti previše naših brodova.
Njima je lako popravljati tu Holtzmanovu mrežu.
Roboti-izvidači su iz staze emitirali detaljne procjene vatrene
moći ove pojačane ljudske flote. Erazmus je sve te zbirne podatke
razmotrio sa svojim ljudskim štićenikom. Što su podaci bili točniji, to su
omogućavali bolje procjene… i situacija je postajala sve gora.
SeurOm je nastavio. - Moramo više brinuti o tome da preživi
bilo koji od Omniusa, nego o svojoj osobnoj sigurnosti. Jedan silan
napor s naše strane stvorit će neke pukotine u mreži skremblera.
Nekoliko brodova bi se moglo provući i pobjeći. Neke simulacije
pokazuju da je takav ishod moguć.
- To je neuvjerljiv argument koji se temelji na minimumu
podataka, - rekao je ThurrOm. - Većina simulacija daje različite
rezultate.
A što je još važnije, koji od nas bi postao temeljni sveum? - Ova
dva sveuma su postali toliko ljutiti da su kodirani električni impulsi
dobili na intenzitetu i sijevali kao munje, a elektronski proizvedeni
glasovi su odjekivali trgom.
- Možemo poslati kopije obojice.
- Time nimalo nećemo zaštititi nas ovdje na Corrinu, - rekao je
Erazmus. Morao je pronaći neki način kako spasiti svojeg štićenika i
sebe. Iako bi osiguravanje preživljavanja sveuma trebalo biti
prioritetnim zadatkom svakog misaonog stroja, Erazmusu to nije bilo
dovoljno. - Ljudi su nepredvidivi, Omniuse. Budeš li svoju strategiju
temeljio na golim numeričkim analizama, doživjet ćeš neuspjeh.
Neprijatelj će te iznenaditi.
- Ponavljani napadi pokatkad pokazuju nepredviđene pogreške.
Beznačajno je malena vjerojatnost da bismo mogli uspjeti, čak i
da lju dima nisu došla ova pojačanja. No, ne preostaje nam drugo nego
pokušati.
Erazmus je na svojem licu od tekućeg metala formirao osmijeh.
- Oh, imamo, imamo, ako razumijemo način na koji hrethgir
razmišlja. Imamo oružje koje bi se protiv Armije čovječanstva moglo
pokazati učinkovitim… nešto što oni nikada ne bi od nas očekivali. -
Okrenuo je svoje optičke niti prema svojem štićeniku. - Imamo
nešto što će ih razbjesniti.
- Objasni, Erazmuse, - jednoglasno su zahtijevala oba sveuma.
- U mojem oboru za robove i u gradovima diljem Corrina imamo
brojne zatočenike i objekte na kojima se vrše testiranja. U skladu s
posljednjim popisom, ovdašnja populacija hrethgira broji negdje oko tri
milijuna. Liga može protiv nas postaviti velike Holtzmanove štitove…
ali mi se možemo koristiti ljudskim štitom. Tako bi svaka akcija
Armije čovječanstva zasigurno rezultirala milijunima nepotrebnih smrti.
To će neprijatelja natjerati da dvaput razmisli prije nego započnu sa
svojim napadom.
Gilbertus ga je prestrašeno pogledao, ali nije ništa rekao.
Koristeći se već po običaju tehnikom smirivanja, skrenuo je misli i
usredotočio se na druge stvari i počeo onako napamet obavljati računske
operacije.
- To je pogrešan zaključak, - rekao je SeurOm. - Tijekom
Velikog čišćenja ljudi su bili voljni žrtvovati nevine robove. Taj tvoj
prijedlog je besmislen.
- I sami ljudi često rade besmislene stvari. Sada je situacija
drukčija, - istakao je Erazmus. - Prisilit ćemo ih da te svoje nevine žrtve
gledaju u lice. To će ih natjerati na oklijevanje.
- Jasno rečeno, kakvu to alternativu predlažeš?
- Robove pošaljemo na stazu u teretnim kontejnerima, čak ih i
naguramo oko slabijih bojnih brodova. Tada zaprijetimo kako ćemo ih
pobiti ako Armija čovječanstva povuče ikakav potez protiv nas.
- Erazmus je popravio nabor na svojoj luksuznoj odjeći, ponosan
na taj svoj plan i na svoj dobar uvid u ljudsku prirodu.
- Takav plan nema strateškog smisla, - rekao je ThurrOm. – Ako
Armija čovječanstva već namjerava osvojiti Corrin, onda i očekuju
ljudske žrtve. Zašto bi ih to obeshrabrilo?
Erazmusov je osmijeh postao širi. Okrenuo se prema Gilbertusu.
- Mentate moj, objasni im zašto će to imati učinka.
Čovjek je teško progutao, kao da se nije htio suočiti s realnošću
te prijetnje. Činilo se da upada u neki trans, zaranjajući duboko u sebe
kako bi pronašao mirnoću i organizirati svoje misli, a trenutak kasnije se
pojavio s odgovorom. - Prouzročiti kolateralne žrtve je jedna stvar, a
posve je drugo ako si izravno odgovoran za pokolj milijuna upravo onih
ljudi koje namjeravaš osloboditi. - Zastao je. - Razlika je možda previše
suptilna da bi je strojevi mogli shvatiti, ali to je značajno.
- Bio sam siguran da je moje objašnjavanje ljudske prirode bilo
točno, - vedro je izjavio Erazmus. - Nakon što napunimo naše brodove
nevinim ljudima, obavještavamo zapovjednika Lige da ćemo pogubiti te
taoce ako njegovi prijeđu jasno određenu granicu. To će biti most kojeg
se oni neće usuditi prijeći.
- Most napravljen od hrethgira, - promrmljao je Gilbertus. – S
malo sreće, to bi moglo upaliti.
- U našim projekcijama nema mjesta za sreću, - rekao je
ThurrOm.
Dva sveuma su sada raspravljala o strateškim stvarima, a impulsi
su blještali amo-tamo tvoreći zasljepljujući prizor. Na kraju su došli do
zaključka i Erazmus je bio vrlo ponosan na samoga sebe.
- Dogovoreno. Ne smije biti nikakvog odgađanja. Flota hrethgira
već dogovara svoj napad. - Dok su sveumi još ovo govorili, već su
emitirali zapovijedi armijama robota namijenjenih borbama, nadgle
dnicima ratnih brodova, kao i robotima-stražarima, kako bi započeo
masovni pokret.
Gilbertus je izgledao vrlo nesretno, no robot se okrenuo svojem
štićeniku. - Gilbertuse, možda je ovo jedini način da neki od nas
prežive.
Samo su strojevi sa svojom nepokolebljivom učinkovitošću i
upornošću mogli obaviti takav nemoguć zadatak.
Teretni kontejneri bili su ispunjeni redovima ljudi istjeranih iz
prostora u kojima su ih držali zatočene. Jedan za drugim su se glomazne
i jedva išta vrijedne letjelice podizale kroz atmosferu do svojih položaja
nisko u stazi. Veći dio flote strojeva ostao je neposredno ispred pojasa
skremblera, dok su se neke letjelice spustile kako bi ukrcale one koji ni
najmanje nisu željeli tu biti.
Premda su u tim teretnim kontejnerima i pretrpanim brodovima
uređaji za održavanje života bili minimalni, još je teže bilo s hranom i
ostalim namirnicama koje milijunima taoca neće dugo potrajati.
Erazmus nije bio previše opterećen brigom za njihovu dobrobit.
Situacija se već kroz nekoliko dana mogla dramatično promijeniti, ako
će zapovjednici ljudi reagirati onako kako je on to procijenio.
Dok su se te aktivnosti odvijale nesmanjenom žustrinom,
Erazmus je u mirnom i spokojnom botaničkom vrtu svoje vile uživao u
društvu Gilbertusa Albansa. Čovjek se raspitivao za Serenu koju se
nigdje nije moglo vidjeti. Robot je na lice navukao ohrabrujući osmijeh.
- Ti i ja smo najbolje opremljeni za ovu krizu, mentate moj. Zahtijevam
tvoju punu usredotočenost.
Gilbertus je pocrvenio i odgovorio uz slabašan osmijeh. - U
pravu si. Ona ponekad može djelovati vrlo destruktivno.
Dan nakon što je stigla Osvetnička flota Lige, brodovi koji su
pripadali ljudima konsolidirali su svoje snage i otišli na svoje položaje
odakle će napasti. Bilo je očito da su spremni za pokret. Erazmus se
nadao da će “Most hrethgira” biti postavljen dovoljno brzo da ih
onemogući u akciji.
Oko njih su blage fontane stvarale ugodne i utješne zvuke. Biljke
su bile u cvatu, a kolibrići su lebdeći obilazili cvijet za cvijetom. Činilo
se da je na Corrinu sve mirno, osim te goleme flote gore u zraku.
Erazmus je silno uživao u tom vrtu.
- Oče, zar ćete ih zaista sve pobiti? - upitao je Gilbertus tihim
glasom. - Ako Armija čovječanstva bude ignorirala našu prijetnju i
pređu granicu, hoćeš li ti biti taj koji će izdati zapovijed da se taoci
pobiju? Ili će to biti Omnius?
Mada će rezultat u oba slučaja biti isti, neovisni je robot mogao
vidjeti da je to pitanje Gilbertusu vrlo važno. - Netko to mora učiniti,
moj mentate. Mi smo misaoni strojevi pa će tako ljudi znati da ne
blefiramo. Oni ne vjeruju da smo mi to u stanju. Ako kažemo da ćemo
to učiniti, onda moramo biti spremni ići do kraja.
Čovjekovo lice je ostalo mirno. - Mi nismo tražili ovu nestabilnu
situaciju. Ja bih radije… učinio njih odgovornima. Ne želim da po-bijete
tolike taoce, oče. Stavi okidač u ruke zapovjednika Lige, tako da on
bude izravno kriv za to, odluči li krenuti naprijed.
- Kako? Objasni.
- Možemo okrenuti situaciju tako da pojas s Holtzmanovim
satelitima okrenemo u liniju smrti koja funkcionira na obje strane. Treba
mehanizme za razaranje u svim kontejnerima povezati sa senzorima u
mreži ljudskih skremblera. Kad Armija čovječanstva bude prolazila
ispod svojih satelita, ti će senzori emitirati aktivacijski signal za
eksploziju. - Gilbertus je izgledao kao da ga moli. - Ako oni prouzroče
smrt i destrukciju, znajući da je to cijena njihove akcije, to će njihovom
zapovjedniku dati dodatan razlog za oklijevanje.
Premda se Erazmus izrazito trudio shvatiti razliku, bio je
zadovoljan ovim potankim Gilbertusovim pojašnjenjem. - Nikad nisam
sumnjao u tvoju intuiciju. Onda dobro, prepustit ću tebi programiranje
sustava okidača tako da sami brodovi Lige započnu masakr. S moje
strane neće biti izravne akcije.
Činilo se da je čovjeku mnogo lakše. - Hvala ti, oče.
U ratovanju uvijek ima događaja koji se ne mogu predvidjeti u
vojnim planovima, iznenađenja koja postanu prekretnice povijesti.
- PRIMERO XAVIER HARKONNEN
Dok se pripremao da se po posljednji puta suoči s misaonim
strojevima, Vorian Atreid je razmišljao koliko puta je tijekom svoje
karijere već bio u sličnim očajnim situacijama. Već su više od stotinu
godina njegovi uspjesi bili legendarni, ali pretjerana ambicioznost
opisana u starim tragedijama podsjećala ga je kako jedna jedina
pogreška može izbrisati sve i ostaviti njegovo ime na smetlištu povijesti.
Zato je, stigavši s Osvetničkom flotom na odredište, nastavio
oprezno. Premda je uza se imao ono što je držao golemom vatrenom
moći, znao je da ne postoje nikakve garancije. Sa svakim porazom
kojeg su pretrpjele od ruke čovječanstva, misaoni strojevi su sve više
učili i poduzimali protumjere kako bi spriječili ponavljanje istih
pogrešaka. Dodavali su sve više i više robotskih brodova. Povijest
Džihada… i cijelog dotadašnjeg ratovanja bila je prepuna ljudske
inventivnosti, kreativni odluka koje su vojni vode donosili kako bi
iznenadili i nadvladali protivnike. No ipak, mada su strojevi imali
pristup golemim arhivama s podacima o takvim stvarima, Vor je
sumnjao daje Omnius u potpunosti shvaćao proces kojim su ljudi
donosili takve odluke koje su se temeljile na intuiciji.
Kao vrhovni bašar i novoimenovani Prvak Serene, Vor je
pripremio brojne moguće strategije napada pa onda s time, onako
usputno, upoznao kapetane svih brodova svoje Osvetničke flote.
Otkad su Cymehi otkrili onu pogubnu osjetljivost Holtzmanovih
štitova na lasersko oružje, neki od Vorovih časnika su se uplašili da su
možda i neki od uhoda strojeva saznali za to. Kada bi to bilo tako,
Omnius bi mogao jednom jedinom salvom iz laserskog oružja uništiti
cijelu oklopljenu flotu zaštićenu tim štitovima. Upravo je ta pomisao
bila dovoljna da zastraši mnoge kapetane brodova. Ipak, Vor nije vidio
mnogo toga što bi išlo u prilog takvoj tvrdnji. Cymehi su već dugo
vremena bili neprijatelji Corrina i nije baš bilo vjerojatno da su
izmjenjivali obavještajne podatke. A osim toga, Omnius je već
desetljećima bio tu zarobljen pa je Vor bio siguran da bi strojevi već
pokušali koristiti se laserom, istog trenutka kada bi za to saznali.
Ako bi zapovjedio Armiji čovječanstva da podu u bitku ne
koristeći se štitovima, mnogi bi zbog toga bili uništeni. Vrhovni bašar je
to ocijenio nepotrebnom žrtvom ranjivih brodova i boraca. Umjesto
toga, on i Abulurd su odlučili organizirati ovu posljednju ofenzivu u
valovima i to tako da svaki prednji red brodova koristi štitove, dok bi
oni iza njih aktivirali svoje tek u trenutku kad i sami budu izloženi
neprijateljsko vatri.
Ovo njihovo putovanje bilo je nevjerojatno dugo. Omnius nije
mogao ni na koji način saznati da mu se približava Osvetnička flota i da
je kraj strojeva blizu.
Stigavši u sustav Corrina, Vor se sastao sa zapovjednicima
brodova koji su ovdje bili stražarili. Zahvaljujući podacima koje su
primili od izviđača u letjelicama koje mogu nabrati svemir, ti brodovi na
straži su obavili sve pripreme brodova i ljudstva još dok su čekali na
dolazak Osvetničke flote čiji brodovi su se koristili konvencionalnim
motorima. Sve je bilo spremno.
Sa zapovjednog broda, LB Serena pobjednica, Vor je promatrao
planet okupan krvavo crvenom svjetlošću njegovog nabreklog, golemog
sunca. Nakon što je uništio Titane i zadobio podršku Ravninog
fanatičnog Kulta Serene, konačno je dobio svoju šansu. Sumnjao je da
bi mu je Liga plemića ikada više ponovo pružila. Zato je Omnius morao
biti uništen, bez obzira koliko života to koštalo. Sada će se stvoriti
heroji i mučenici. Kraj jedne duge i mračne ere bio je nadohvat ruke.
Točan i pouzdan kao i uvijek, njegov izvršni časnik Abulurd
Har-konnen nadzirao je okupljanje svih brodova i zapovjednika.
Zahtijevao je potpun spisak oružja, boraca i brodova koji će sudjelovati
u posljednjoj ofenzivi. Sve je moralo biti spremno i u savršenom redu.
U međuvremenu, iz svojeg diplomatskog broda, daleko od
mjesta na kojem će se odigrati bitka, namjesnik Faykan Butler je držao
inspi-rativne govore. Emitirajući ih kroz otvorenu komliniju, Ravna je
vojnike vodila kroz molitvu.
Premda je vladalo uzbuđenje, Armija čovječanstva nije morala
žuriti. Omnius neće nikamo pobjeći, ali strojevi su jasno sagledali svoju
propast. S one strane koja je bila bliža planetu, unutar smrtonosne mreže
skremblera, zarobljeni strojevi su djelovali grozničavom brzinom.
Roboti izviđači letjeli su amo-tamo poput poludjelih stršljena, a bojni su
se brodovi spuštali na površinu planeta i nekoliko sati kasnije opet
uzlijetali. Golem broj brodova, kontejnera nalik sanducima i prevelikih
satelita bilo je poslano na stazu.
- Što li to oni rade, vrhovni bašare? - upitao je Abulurd. - Tu ima
svega i svačega. Je li to neki tečaj postavljanja prepreka? Nekakve
barikade?
- Ma tko bi razumio te proklete strojeve, - mrmljao je jedan od
vojnih taktičara na mostu.
U stazu su podignute neke krupne, teško pokretne stvari nalik
teretnim kontejnerima, velika skupina njih, poput kakvog otoka …
skladišta namirnica? Vor je odmahnuo glavom. - To je nekakav
očajnički potez. Nemam pojma što im to znači.
Ravnin glas se i dalje čuo u eteru, kao neki zvuk iz pozadine.
Vor je poželio prekinuti to njezino beskonačno brbljanje, no već je
previše članova posade potpalo pod utjecaj te samoproglašene
vizionarke. Njezini poticaji davali su im onu samoubilačku odlučnost
koja će mnogima zatrebati budu li željeli dočekati kraj bitke.
- Abulurde, daj mi izvješće skenera, - rekao je Vor. - Daj da vidi
mo što možemo pronaći. Tu mi se nešto ne sviđa.
Dok su se i prostori za držanje robova i ljudska naselja praznili,
Gi-lbertus se koristio svojim znanjem programiranja kako bi se postavili
prijemnici na mnogo komponenti takozvanog Mosta hrethgira.
Konstantno emitiranje signala koje su odašiljali sateliti sa skremblerima
sada je imalo ulogu okidača za sustav za samouništenje instaliran u sve
brodove i kontejnere koji su nosili ljudski štit. Ako bi se satelitski signal
prekinuo, aktivirao bi se sustav za samouništenje. Bio je to prilično
jednostavan zadatak. Sada je upravo ta Holtzmanova mreža koja je
držala u zatočeništvu misaone strojeve postala i prvi sustav upozorenja i
virtualni detonator.
Gilbertus već dva dana nije vidio klona Serene Butler, ali barem
ga nije dekoncentrirala. - Nemoj biti zabrinut, - rekao mu je Erazmus. -
Ako uspijemo zaustaviti Armiju čovječanstva, onda će ona biti spašena,
kao i svi mi.
- Ja sam svoj dio učinio, oče.
- A sada ja moram učiniti svoj, kako bih te držao na sigurnom.
-
- Mada su Omniusove stražar-oči lebdjele uokolo, neovisni robot
je razvio posebno programiran sustav kako bi ih omeo. Erazmus nije
vjerovao Omniusu s Corrina još otkad ga je ovaj “uništio”, a ove dvije kopije
tog sveuma doimale su se još manje stabilnima. Erazmus je želio
imati više nego samo jedan plan koji će osigurati njegov opstanak… i
Gilbertusov.
Kad su ušli u vilu, potajice je požurivao čovjeka kroz uske,
senzo-rima blokirane hodnike i onda niz stube, sve dok nisu došli do
elektronički zaštićenog dijela za koji ni SeurOm niti ThurrOm nisu znali
da postoji. Namjeravao se tim dijelom služiti kao privatnom izoliranom
zonom ukoliko ikada bude odlučio izvoditi eksperimente za koje ne bi
želio da ih sveum promatra… nešto što mu je Yorek Thurr jednom bio
predložio. Sada se nadao kako će to biti dovoljno sigurno mjesto u
kojem će držati Gilbertusa dok kriza ne prođe.
- Ostani ovdje - rekao je. - Osigurao sam ti dovoljne zalihe hrane
za dosta dugo vrijeme. Vratit ću se po tebe kako bih te odveo na sigurno
kad se ovo vani riješi.
- Zašto Serena ne može biti ovdje?
- Sada bi bilo opasno voditi je ovamo. Sveumi bi to vidjeli.
Predlažem ti da ovo vrijeme iskoristiš za mentalne vježbe.
Gilbertus ga je pogledao svojim krupnim, izražajnim očima -
Nemoj zaboraviti na mene.
- To bi bilo posve nemoguće, sine moj. - Gilbertus ga je zagrlio,
a robot je oponašao tu kretnju prije nego su se žurno udaljio. Nije želio
da ovaj dvodijelni Omnius postane sumnjičav.
Sada kad je Gilbertus bio na sigurnom imao je drugih planova
koje je trebao provesti u djelo. Otišao je potražiti istraživača s Tlulaxa,
Rekura Vana.
Nekim ljudima je oklijevanje u krvi. U mojoj krvi je odlučnost.
- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID, iz poruke emitirane
Osvetničkoj floti
Prije nego je Vor mogao izdati zapovijed za konačni napad koji
će donijeti pobjedu na Corrinu, nagli je nalet statičkog elektriciteta u
glavnoj komliniji prekinuo molitve Ravne Butler i zamijenio ih
ugodnim glasom stroja.
- Obraćamo se novopridošloj grupi ljudskih osvajača. Jasno je da
ste došli ovamo kako bi nas uništili. Prije nego počnete djelovati mo
ramo vas upozoriti na neke posljedice.
Glas je bio šupalj, no osjećala se školovanost i malena natruha
samozadovoljstva. Vor je prepoznao taj glas - Erazmus! - Stisnuo je
zube i tiho slušao, kretnjom upozorivši posadu mosta koja je počela
gunđati neka se smire. Na svim zaslonima skenera pojavila se u zumi-
rana slika robotskog obrambenog sustava i povećana aktivnost posve
blizu u stazi.
- Ovo nisu naše snimke, vrhovni bašare - izjavio je Abulurd. -
Priključili su se na naš sustav za skeniranje.
- Da li Holtzmanovi sateliti još uvijek funkcioniraju? - upitao je
Vor, odjednom se prestrašivši da im se prednja linija obrane raspala.
- Da, još je uvijek sposobna, ali nekako njihov signal upada u
naše vlastite komlinije. Upravo tragam za alternativnim vezama
pokušavajući ih preusmjeriti.
- Poslušajmo što nam to Erazmus ima za reći, a onda ćemo ih
sve uništiti, - zarežao je Vor.
Dok su se prizori na ekranu smjenjivali, robotov glas je govorio.
- Vaša istraživanja su vam već pokazala postojanje prstena kontejnera
oko Corrina. Mi smo ta nova teretna vozila, a i mnoge od naših ratnih
brodova, napunili nevinim ljudskim taocima. To su robovi, njih više od
dva milijuna, pokupljeni iz naših logora i obora.
Ekran se nakratko zamutio, a onda su se pojavile gomile lica
ljudi koji, nasilu okupljeni, zapomažu. Smjenjivao se jedan prizor za
drugim, dug niz očajničkih izraza lica.
- U svaki od tih teretnih kontejnera i brodova postavili smo
eksploziv. Okidač za njihovo uništenje povezan je s vašom vlastitom
mrežom skremblera postavljenih oko Corrina. Ako ijedan brod Armije
čovječanstva prođe ispod tih pograničnih senzora, eksploziv će
automatski eksplodirati. Ako se ne budete držali na udaljenosti od nas,
pogubit ćete dva milijuna nevini ljudi.
Sada je Erazmus pokazao svoje lice od tekućeg metala. Robot se
smiješio. - Nama nije žao tih talaca. A vama?
Povik nevjerice i psovki čuo se medu posadom LB Serena
Pobjednica, a njegova jeka se čula i sa svakog broda osvetničke flote
kao i sa stražarski brodova otprije stacioniranih nad Corrinom. Svi su
gledali u Vora i očekivali neko rješenje.
Stisnuo je usne i prisjetio se svih bitaka u kojima se borio, svih
prijatelja koje je izgubio, krvi koju je već imao na svojim rukama.
Skupio je hrabrost i rekao sporim, ledenim glasom. - To ne čini nikakvu
prokletu razliku i ne mijenja ništa na stvari. - Okrenuo se svojoj posadi -
Ovo samo još jače pokazuje razlog zašto moramo napokon uništiti te
misaone strojeve.
- Ali, vrhovne bašare, - promucao je Abulurd. - Više od dva
milijuna ljudi!
Umjesto da mu odgovori, Vorian se okrenuo svojem časniku za
veze, kako bi započeo s davanjem odgovora. Čim je njegova slika bila
emitirana, Erazmus je zadovoljno reagirao - O, Vorian Atreid… naš stari
neprijatelj! Ne bih se trebao čuditi što sam u pozadini ove agresivne igre
naišao na tebe.
Vorian je prekrižio ruke na prsima - Zar misliš da ćeš razriješiti
moje dvojbe postavljanjem tog kukavičkog ljudskog štita?
- Voriane Atreide, ja sam robot. Znaš me dobro. Znaš da ja ne
blefiram. - Razvukao je lice u neki maloumni osmijeh.
Vor se ponovo prisjetio onih lica ljudi koje su natrpali u
međusobno povezane teretnjake, lica prestrašena i bez nade. Usmjerio je
misli na onaj krajnji cilj i to ga je učinilo jačim. Ako danas to ne učini,
sumnjao je da će ikada ponovo imati priliku.
- Onda je to tužna, ali nužna cijena pobjede. - Okrenuo se i
Abulurdu izdao naredbu - Pripremi Osvetničku flotu za puni napad.
Čekajte na moju zapovijed.
Njegova posada je uzdahnula, a onda su tiho mrmljali prije no
što su se ponovo odano i nepokolebljivo vratili svome poslu. Abulurd je
stajao skamenjen, kao da nije mogao vjerovati ono što je njegov mentor
rekao. Točno je da su bili spremni prihvatiti žrtvovanje nevinih kao
nužnih i žaljenja vrijednih žrtava rata… ali ne ovako.
Nakon stanke ponovo se začuo Erazmusov glas koji je sada bio
glasniji, ali je ipak zvučao posve mirno. - I mislio sam kako ćeš se
možda teško dati uvjeriti. Zato, Voriane Atreide, imam za tebe još jedno
iznenađenje. Pogledaj malo bolje.
Na Vorov užas, nakon još nekoliko prikaza gomila zatočenika,
kamera se usredotočila na prostoriju u kojoj je sjedila žena koju su
čuvala dva robusna robota rađena za borbe. Svima iz Lige plemića je
njezino lice bilo poznato, mada su ga tijekom desetljeća obožavanja
malo idealizirali i stilizirali. Vor ju je osobno poznavao, čak ju je i
volio. Nikada nije imao priliku oprostiti se s njom prije negoli je naglo
otputovala na Corrin izazvati Omniusa i predložiti mu mirovni plan.
Serena Butler.
Sada se kroz komliniju začuo kričav glas. - Ja sam sveta Serena.
Izgledam upravo kao na slikama!
Vor je zurio. Izgledala je nešto mlađa od one kakvu je upamtio,
ali prošlo je osam desetljeća od njezine smrti. Previše dobro ju je
poznavao, svaki njezin izraz lica, njezine usne, svaki pogled njezinih
očiju boje lavande. Toliko puta je gledao one posljednje slike, arhivske
snimke dok se penjala u svoju diplomatsku letjelicu praćena svojim
serafinskim čuvaricama i krenula prema Corrinu, na sastanak s
misaonim strojevima… gdje je bila jezivo mučena i zatim pogubljena.
- Ovo nije moguće, - rekao je, prisilivši se svojem glasu dodati
hladnu smirenost. - Svi smo vidjeli snimke njezinog pogubljenja.
Osobno sam vidio izmrcvareno tijelo za koje je genetskom analizom
bilo utvrđeno da pripada Sereni Butler. To je neki trik!
- Ali, Voriane Atreide, koje od ovoga je trik? - Sada je Erazmus
na zaslonu pokazao jedno drugo poznato lice, omraženog tlulaškog
izdajicu Rekura Vana. Kamera je snimala izbliza, pokazujući samo lice
tog “genetskog čarobnjaka”.
Trgovac mesom je ironičnim glasom rekao: - Omnius nije toliko
blesav da bi odbacio osobu s takvim potencijalom kakvog ima Serena
Butler. Paljeno i mučeno tijelo koje smo poslali natrag u Ligu bilo je
klon Serene Butler, uzgojen u onim našim posudama na Tlulaxu. Znaš
da smo držali njezine genetske uzorke na našim farmama organa. Cijeli
taj plan je osmislio Veliki Patrijarh Iblis Ginjo.
EFazmus je dodao: - Voriane Atreide, vjeruj mojoj izjavi:
Omnius nije ubio Serenu Butler. Snimke koje su toliko razjarile ljudsku
rasu bile su falsifikat Iblisa Ginje.
Vor je u sebi osjećao neku prazninu i mučninu. Ostao je stajati
iako je osjetio kako su mu noge odjednom oslabile. Nažalost, te su
optužbe zvučale i više nego vjerojatno.
Robotove oči su se suzile i lice mu je dobilo zavjerenički izraz.
- Iblis je zapravo izveo mnoge trikove. Jesi li svjestan da je ono
mrtvo djetešce koje ste s toliko ponosa izložili u Ligi također lažno?
Vor nije odgovorio. On je zapravo znao da je ono tijelo djeteta
izloženo u Gradu Introspekcije lutka, no malo ih je koji su to znali.
Sada se slika ponovo vratila na Serenu, a jedan od onih robota
koji ju je čuvao podigao je maleno djetešce i prijeteći ga zaljuljao. Nitko
od promatrača nije mogao previdjeti prijetnju koja je tu bila implicirana.
- Razmisli: Što ako smo mogli zadržati Serenino djetešce u
nepromijenjenom stanju? - upitao je Erazmus. - Mislio sam kako bismo,
uz znatne kirurške napore, mogli popraviti većinu oštećenja. A sada,
Voriane Atreide, razmisli o svojoj šansi da napadneš Corrin.. Ako
dopustiš da nam tvoja armada priđe bliže, svi će ti taoci biti
pobijeni…uključujući Serenu Butler i njezino djetešce. Sumnjam,
Voriane Atreide, da bi ti želio da se to ponovo dogodi.
- Ne mogu vjerovati da si mi to pokazao, - rekao je Vor tihim i
prijetećim glasom.
Rekur je rekao: - Ovo je Svećenica Džihada glavom i bradom.
Ravna Butler se kreštavim glasom javila u komliniji - Čudo!
Serena Butler nam se vratila… a i Manion Nevini!
Preko dobro čuvane komunikacijske linije Vor je čuo bijesan i
uspaničen glas namjesnika Faykana. - Što ćemo sada učiniti? Moramo
spasiti Serenu ako za to postoje ikakve šanse! Prvače Atreide,
odgovorite mi!
Vor je zaprijetio. - Namjesnice, skinite se s tog kanala. U skladu
s propisima o svemiru i Armiji čovječanstva ja zapovijedam ovom
vojnom operacijom.
- Što namjeravate učiniti? - Faykanov je glas zvučao vrlo
tjeskobno. - Moramo o svemu razmisliti.
Vor je duboko uzdahnuo znajući da još jednom mora donijeti
tešku odluku. Inače više ne bi mogao živjeti u miru sam sa sobom.
- Namjeravam obaviti svoj zadatak, namjesnice. Kao što je i
sama Serena znala reći, moramo po svaku cijenu postići pobjedu.
Vor je blokirao ulaznu komliniju, spriječivši tako svako
miješanje izvana. Tada je emitirao svim svojim brodovima i posadama -
Ne zaboravite da je Erazmus onaj koji je ubio Maniona Nevinog, ba-
civši dijete s visokog balkona. Upravo je on pokrenuo cijeli Džihad.
Vjerujem kako je cijeli taj njegov ljudski štit samo varka smišljena da
bismo odustali.
Vorove su oči bile suhe, a pogled oštar. Činilo se da i ova
zapanjena tišina oko njega zaglušno odjekuje u njegovim ušima. Vidio
je kako Abulurd zuri u njega s izrazom lica kojeg nikada ranije nije
vidio, ali Vor je skrenuo pogled u stranu. Sada je imao posla i morao ga
je obaviti.
Mnogo je sličnosti između ljudi i strojeva koje su oni stvorili, i
mnogo je razlika. Spisak razlika je relativno malen… ali one su silno
značajne. Upravo one su srž svih mojih frustracija.
- Erazmusovi dijalozi, jedna od posljednji poznatih bilježaka
Nakon što je iznio svoj ultimatum Liginoj Osvetničkoj floti,
Eraz-mus se upustio u još teži pothvat. Barem je Gilbertus bio na
sigurnom.
Slijedeći kružnu stazu, autonomni robot se zaputio u sustav
tunela koji se protezao ispod trga i dopirao do mjesta gdje je bio
odložen uništeni Prvi Omnius, postavljen ispod ranije lokacije sada
uvučenog središnjeg tornja. Zidovi te prostorije bili su, kao i mehanizam
samog tornja, napravljeni od najboljeg tekućeg metala, ali njihov raniji
sjaj je potamnio. Ovi razdvojeni sveumi nisu imali “umjetničku žicu”
uništenog Prvog Omniusa… imali su samo neke od onih mana koje su
išle na živce.
Robot nije bio siguran koliko vremena ima na raspolaganju.
Pretpostavljao je da će Vorian Atreid i njegovi praznovjerni i fanatični
hreth-gir sljedbenici zaključiti da su uvjeti neprihvatljivi pa će se Armija
čovječanstva povući. Mislio je kako će ono za što su oni vjerovali da je
prava Serena Butler biti u svemu tome odlučujući faktor.
Rekur Van se oporavio od ozljeda koje je zadobio kad su Thur-
rOm i SeurOm neutralizirali Prvog Omniusa pa je nastavio raditi na
biološkim robotima kojima se mijenja oblik tijela, onako kako mu je
Erazmus rekao da to radi. Nadao se da će se moći koristiti novim
tekućim metalom koji je izgledao poput mesa, kako bi zavarao ljude, ali
ti novi biometali su često pokazivali nedostatke pa se je probnim
robotima lice često “curilo”. Neki od tih probnih robota uspijevali su
oponašati Serenine izraze lica i pokrete, no jedna pogreška bi
upropastila cjelokupnu iluziju.
To je značilo da Erazmusov plan ovisi o Sereninom klonu.
Gilbertus bi se sada jamačno uzrujao no to je nužno. Nije sumnjao u to
da će hrethgiri već smisliti neki drugi način na koji bi uništili posljednji
od Sinkroniziranih svjetova. Neovisni robot nije vjerovao onoj dvojici
sveuma da će pronaći pobjednosna rješenja. Odlučio je povećati šanse.
Posluživši se pristupnim kodovima, Erazmus je provalio u
ljušturu starog tornja i u samom njegovom središtu pronašao je ono što
je tražio: malen komadić metalstakla u kristalnoj kugli. Zbačeni Cor-rin-
Omnius bio je teško oštećen, ali Erazmus je možda mogao spasiti nešto
od njegovog mentalnog sadržaja.
Pažljivo je podigao staklenu kuglu. Riskirajući i radeći ono što je
ranije odbio, Erazmus je ubacio kuglu u za to određen otvor u svojem
torzu od tekućeg metala i tako je “progutao”. Možda će uspjeti
asimilirati neke sitne ostatke golemog sveuma. Morao je riskirati. Sve je
ovisilo o tome… budućnost misaonih strojeva… budućnost jednog
carstva.
Robotova ulazna jedinica se sama podesila prema veličini i
obliku ubačenog predmeta i vibrirala dok je njegov sustav prihvata
podataka pokušavao aktivirati sveuma. SeurOm i ThurrOm verzije su
očito bile pokvarene pa premda su Erazmus i Prvi Omnius imali mnoge
i značajne nesporazume i neslaganja, Erazmus je ipak odlučio pokušati
aktivirati ga stvarajući kopiju.
Sveum je pokazivao zamjetne znake oporavljanja, neki sačuvani
fajlovi bi trebali ostati nedirnuti čak i nakon značajnih oštećenja.
Erazmus se nadao da će ga nekako potaknuti na samooporavljanje. -
Uspije li ovo, više nećeš imati razloga nazivati mene “Mučenikom”,
rekao je naglas, a onda shvatio kako zapravo oponaša staru ljudsku
naviku samozadovoljnog ponašanja.
Njegov pokušaj nije uspio.
Razočaran, robot je namjeravao započeti s postupkom
oporavljanja vlastitog procesora, no ništa se nije dogodilo. Bit će da je
sveum bio previše oštećen pa se nije bio u stanju pokrenuti i prebaciti se
u sustav Erazmusovih gel-krugova. Mrtav. Beskoristan.
Konačno je ipak izazvao iskricu odgovora, nekoliko prvih,
traljavih pokreta rekonstrukcije podataka.
Odjednom je Erazmus spazio stražar-oko kako lebdi pokraj
njegove glave i zuri u njega. Mada su ThurrOm i SeurOm bili
zaokupljeni prijetnjom vojnog prodora, znao je da je ovaj majušni
elektronski uhoda još uvijek povezan s parom sveumova, bez obzira
polagali oni tome pozornost ili ne. Izračunao je kako baš ne bi bilo
mudro da se ova njegova akcija vidi i interpretira. Brzo je zamahnuo,
namjeravajući zdrobiti stražar-oko svojom metalnom rukom.
Ali glas koji je izašao iz sićušnog zvučnika nije pripadao
Omniusu. - Oče, pronašao sam te. - Signal je bio slab i iskrivljen, ali
bilo je jasno da dolazi od Gilbertusa Albansa!
Erazmus je zabio iglu sonde iz svoje ruke u stražar-oko
uporabivši vlastito programiranje da bi filtriranjem popravio prijem.
Stvarčica je zasjala i upalila se holo projekcija, prepuna informacija.
Erazmus je brzo prošao kroz mnoštvo iscrpnih podataka, pregledavajući
slike.
Ekstremnom je brzinom skenirao na tisuće i tisuće prizora
naguranih stvorenja, uhvaćenih i zbijenih tijesno jedno do drugog kao
da ih je ta jednostavna blizina dodira mogla zaštititi od nadolazeće
eksplozije. Tada je Erazmus ugledao nešto što je do srži potreslo
njegovu unutrašnju programiranost. Ne. To mora biti neka pogreška.
Vidio je Serenin klon. i pokraj nje Gilbertusa! Gilbertusa koji je
emitirao iz jednog od onih kontejnera u kojima je bio postavljen
eksploziv, tamo gore, na Mostu hrethgira.
Gilbertus je držao jedan od senzora postavljenih na teretni
kontejner. - Ah, tu si, oče. Povezao sam ovaj sustav s jednim od stražar-
očiju.
- Što radiš ondje? Trebao si biti na sigurnom mjestu. Sam sam se
bio za to pobrinuo.
- Ali Serena je ovdje. Bilo ju je lako pronaći pa sam došao s
posljednjim kontejnerom.
Ovo je bilo nešto najgore što je robot mogao zamisliti. Nije
zastao ni toliko da bi vidio kako su ekstremi njegove reakcije daleko
nadmašili normu za misaone strojeve. Obavio je toliko posla na
Gilbertu-su, obučavao ga je, pretvorio ga je u superiorno ljudsko biće…
samo zato da bi vidio kako će umrijeti sa svim drugim ljudima. Umrijeti
zajedno s bezvrijednim klonom prema kojem je pokazivao toliko ludu
ljubav i odanost.
Usprkos svemu što je Erazmus iskusio i znao, ništa od toga mu
više nije bilo važno osim jedne jedine stvari: učinit će sve što je
potrebno da bi spasio svog sina.
Na vanjskim zaslonima s podacima vidio je kako se Osvetnička
flota, nakon što je jedno kratko vrijeme bila oklijevala, sada primakla
usprkos prijetnji.
- Gilbertuse, spasit ću te. Budi spreman.
Više nije mogao gubiti vrijeme na djelomično oporavljen sadržaj
Prvog Omniusa. Bijesno je to ostavio po strani i odjurio u podzemnu
komoru.
MORAM SE PROBUDITI.
Podaci su počeli teći, no ostalo je još posla prije nego se gel-me-
morija bude mogla u potpunosti oporaviti. Ona dva nesinkronizirana
Omniusa su mu teško oštetili sustave, no nisu se potrudili dovršiti taj
posao. Odbacili su njegove kibernetske ostatke usred središnjeg tornja i
onda se pozabavili drugim stvarima.
Zbog njih će sada Corrin pasti.
Prije nego su ga te dvije manjkave kopije uništile, Prvi Omnius
je razvio savršeno prihvatljivo sredstvo za bijeg, način koji će dopustiti
da bitna kopija njegovog sveuma preživi. Imao je sposobnost kodiranja
svih informacija koje su komprimirale njegov entitet u golem paket
podataka. Samo kao signal, a ne kao konstrukcija do gel-čipova, moći
će proći kroz mrežu skremblera. Omnius će letjeti galaktikom dok ne
pronađe neki prijemnik, nešto što će moći skinuti te podatke. Bilo što u
čemu će se moći nastaniti.
Ova dva uzurpatorska sveuma mogu ostati ovdje i boriti se. No,
bit će uništeni, ali Prvi Omnius ne može dopustiti da se to njemu
dogodi. Sada najprije treba regenerirati svoje sustave.
Samo misleći strojevi vide odluke isključivo u crno-bijelom
svjetlu. Svatko tko ima srce ima i sumnje. To jednostavno ide uz
ljudskost.
- BAŠAR ABULURD HARKONNEN, privatni dnevnici
Pritjecala su izvješća iz stražarskih brodova i s paluba
zapovjednog broda. Vojnici Armije čovječanstva osjećali su se vrlo
tjeskobno. Ako je tako, ljudska bi rasa mogla izgubiti rat. Na
zapovjednom mostu, potpuno usredotočen na zadatak koji je bio pred
njima predstojao, Vor je rekao: - Ako Omnius vjeruje da ćemo se sada
povući, onda se teško prevario! Ova taktika samo pokazuje koliko
misaoni strojevi podcjenjuju ljudsku odlučnost.
Preko sigurnog komunikacionog kanala namjesnik se ponovo
obratio Liginom brodu Serena Pobjednica i sada je zvučao pomirljivo
- Možda sam bio malo brzoplet, prvače Atreide. Bili ste potpuno
u pravu. Mada smo se tijekom Džihada vi i ja borili rame uz rame u
mnogim bitkama, ja sam sada namjesnik Lige. Više nisam vojnik pa
zato perem ruke od donošenja ove odluke. Vi ste sami na čelu ove
operacije.
Vojni autoritet i sva odgovornost sve je to vaše, uz moj
blagoslov.
Nakon što se ogradio od prijeteće tragedije, namjesnik je
zapovjedio da se njegova diplomatska letjelica dovoljno udalji od
mjesta koje će postati bojnim poljem nad Corrinom, povevši sa sobom
na sigurnu udaljenost svoju nećakinju Ravnu i predstavnike plemstva.
- On se samo pozicionira, - s gađenjem je promrmljao Abulurd.
- Sve što moj brat radi svodi se samo na političke poteze, čak i
ovdje.
Vorian je svoj kameni pogled usmjerio ravno ispred sebe;
Abulurd je znao da njegov zapovjednik daje primjer ovim uzrujanim, ali
odanim članovima posade na zapovjednom mostu. Komlinija vrhovnog
bašara bila je povezana s brojnim brodovima koji su došli na svoju
zadnju smjenu.
- Ići ćemo naprijed, bez obzira na prijetnje koje će izreći misaoni
strojevi. Nemam namjere sada stati. Prokleti bili ti strojevi i njihova
izdaja.
- Ali, gospodine, tolika cijena! - povikao je Abulurd. - Toliki ne
vini životi. Sada kad su se okolnosti promijenile trebali bismo ponovo
razmisliti… razmisliti o nekom drugom načinu.
- Ne postoji neki drugi pametan način. Budemo li čekali, rizik će
biti previsok.
Abulurd je oštro udahnuo zrak. Nikada još nije vidio svojeg
mentora tako odlučnog i tako nesmiljenog. - Omnius je logičan. On to
neće učiniti ako zna da će biti uništen.
- Njegovo uništenje uopće nije predmet za raspravu, - rekao je
Vorian. - Već smo prolili toliko krvi i voljan sam proliti još koju kap
više kako bih osigurao našu pobjedu.
- Koju kap?!!
- To je nužno. Njihova sudbina je bila zapečaćena već kad smo
stigli ovamo.
- Ne slažem se, gospodine. Druge žrtve Džihada su možda i bile
neizbježni gubici, ali ne i ovi ljudi. Situacija je dovoljno stabilna da si
možemo uzeti malo vremena i ponovo preispitati naše mogućnosti.
Mogli bismo se sastati s drugim časnicima i vidjeti imaju li
neko…
Vor se okrenuo mlađem časniku. - Još razgovora? Tijekom ovi
dvadeset godina naslušao sam se u Ligi beskonačnih i beskorisnih
rasprava! Oh, to će opet početi kao kratka odgoda, a onda će namjesnik
ponovno razmisliti i tražiti od nas da pošaljemo glasnika natrag na
Salusu. Tada će se umiješati plemići svojim doprinosom. - Stisnuo je
šake. - U prošlosti smo napravili previše pogrešaka, Abulurde, i platili
smo strašnu cijenu za taj nedostatak odlučnosti. To se danas mijenja
jednom zauvijek.
Zapovjednik je fiksirao pogled na zaslon, na zloćudni tumor na
Corrinu koji treba biti odstranjen iz svemira. - Sva oružja spremna, svi
brodovi punom snagom naprijed!
- Ali, vrhovni bašare! - Abulurd je uporno stajao na mostu. -
Znate da Omnius ne blefira. Ako prijeđete granicu, aktivirat će se
detonatori. Uništit ćete sve te ljude… uključujući Serenu i njezino
djetešce.
Vor se činio dalekim. - Već sam to i ranije radio. Ako šačica
žrtava mora ovdje postati žrtveno janje za buduću slobodu ljudske rase,
onda neka tako i bude.
- Šačica? Gospodine, tamo ih je više od dva milijuna…
- A pomisli na one milijune vojnika koji su već mrtvi. Serena je
shvatila da ponekad nevini promatrači postanu žrtvama rata. – Sada su
se njegove sive oči usredotočile na Abulurda, a mladić je pomislio kako
pred sobom ima stranca - Nemoj se zavaravati, Omnius će njih pogubiti,
a ne ja. Ja nisam stvorio ovu situaciju i odbijam prihvatiti da je
odgovornost na meni. Imam već dovoljno krvi na svojim rukama.
Abulurdovo je srce silno kucalo, a dah mu je postao kratak. Nije
ga bilo briga slušaju li ovo i drugi članovi posade. - Možemo odvojiti
onoliko vremena koliko nam treba da bismo to pažljivo razmotrili,
gospodine. Misaoni strojevi su na Corrinu zarobljeni već dvadeset
godina. Zašto moramo napasti sada… kad riskirate živote više od dva
milijuna ljudi? Samo zato što su naše snage ovdje? Omnius danas ne
raspolaže nekom većom prijetnjom nego jučer ili prekjučer.
Vorovo mladenačko lice postalo je poput kamena i hladno, a to
je bio jedini način na koji si je on dopustio pokazivati vlastito
nezadovoljstvo. - Na kraju Velikog čišćenja dopustio sam Omniusu da
živi. Patili smo zbog fatalnog nedostatka odlučnosti, mada su naši
vojnici Džihada bili spremni učiniti posljednji napor i platiti tu konačnu
cijenu. Nismo tada smjeli gubiti pouzdanje, a ja ne namjeravam to činiti
ponovo sada.
- Ali zašto barem ne pokušate razmotriti neku soluciju, pronaći
neki način kojim biste spasili neke od tih ljudi? Možemo izvesti mali
proračunati udar, na način kako su to radili moj otac i moja braća kad su
oslobađali Honru. Naši brodovi su puni bombardera natovarenih
pulsirajućim bojevim glavama, a imamo i tolike plaćenike s Ginaza.
Možda bi ih se moglo provući dovoljno da bace bombe i unište
Omniusa.
- Da bi to učinili, ipak moraju prijeći tu liniju razgraničenja. -
Pogled vrhovnog bašara bio je hladan poput leda. - Nema više daljnjih
rasprava, bašare. Nastavit ćemo koristeći se svim naoružanjem kojim
raspolažemo. Povijest će zabilježiti daje ovo bio posljednji dan
misaonih strojeva. - Vor se nagnuo naprijed u stolcu na svom
zapovjednom mjestu i koncentrirano se zagledao u zaslone s prikazom
taktike.
Abulurd je želio viknuti. To nije nužno! Osjećao se kao da mu je
srce iščupano iz grudi. Zadržao je miran glas. - Ne mogu dopustiti da
ovako odbacite svoju vlastitu ljudskost, vrhovni bašare. Možemo ovdje
držati liniju. Imamo našu Osvetničku flotu na mjestu. Možemo držati
strojeve prikovane za Corrin još dvadeset godina dok ne smislimo nešto
drugo. Molim vas, gospodine, surađujte sa mnom dok ne pronađemo
neku alternativu.
Vorian je ustao sa stolca i s hladnim bijesom se okomio na
svojeg izvršnog časnika. Na posadi mosta se jasno vidjela tjeskoba zbog
toliki nepotrebnih smrti, a Abulurdovo prigovaranje je samo produbilo
njihove sumnje.
Vor se uspravio i bijesno rekao. - Bašare Harkonnen, donio sam
svoju odluku i izdao sam naredbe. Ovo nije debatni klub. - Podigavši
glas, grubo se obratio ostalim članovima svoje posade - Pripremite
oružje i spremite se za konačni napad.
- Ako to učiniš, Voriane, - rekao je Abulurd, ne mareći za
posljedice, - onda nisi ništa bolji od svog oca. Takvo nešto bi učinio
Titan Agamemnon.
S Vorianovog lica su nestale sve emocije. Lijepe crte lica
pretvorile su se u tvrdu masku, a glas koji je iz njega izašao bio je miran
i hladan kao one ledene ravnice na Hessri. - Bašare Harkonnen, ovim
vas oslobađam vaše dužnosti. Ostanite u vašoj prostoriji na ovom brodu
sve do završetka ove bitke za Corrin.
Zaprepašten, Abulurd je zurio u njega, osjećajući kako u njemu
kuha očaj, a oči su mu se napunile suzama koje su ga pekle.
Jednostavno nije mogao vjerovati.
Vor mu je okrenuo leđa i upitao. - Zar vam je potrebna
stražarska pratnja?
- To neće biti nužno, gospodine. - Abulurd je napustio most,
ostavivši iza sebe i sve svoje nade i svoju karijeru.
Ljudski životi nisu na prodaju.
- BAŠAR ABULURD HARKONNEN privatni dnevnici
Maknut sa svih dužnosti i sa zabranom napuštanja svojih
prostorija, Abulurd je osjećao kako zapovjedni brod Serena Pobjednica
ubrzava u svoj konačnu bitku prema Corrinu, prema sudbonosnom liniji
koju je tvori Omniusov Most hrethgira.
Preko brodskog interkoma vrhovni bašar Atreid održao je
poticajni govor, bodreći ljude uoči nesmiljenog napada. - Omnius
smatra da može spriječiti našu pobjedu postavljanjem ljudskog štita u
stazu oko Corrina. Misli da će podizanjem ‘Mosta hrethgira otupiti našu
odlučnost i ostaviti ga da nastavi svoje otrovne planove. No on je u
velikoj zabludi.
- Sveum je postavio milijune nedužnih ljudi na mjesto gdje će
sigurno biti ubijeni. To samo iznova potvrđuje nužnost njegova
uništenja, bez obzira na cijenu! Misaoni strojevi se valjaju u kalu svoje
nehu-manosti, jednako kao što mi uživamo u našoj pravednosti. Neka to
bude naše posljednje bojno polje! Slijedite me u pobjedu, zbog naše
djece i svih budućih generacija ljudi.
Abulurd je znao da će Vor, golom snagom svoje volje, držati
vojnike Armije čovječanstva fokusirane na njihove dužnosti umjesto na
njihove sumnje, sve dok ne obave svoju dužnost. A nakon toga više
nema povratka. Inercija ga nosi naprijed prema groznome kraju. Vojnici
neće biti u stanju misliti o tome što čine sve dok više ne bude prekasno.
To je bio Vorov plan.
No Abulurd je morao razmatrati sve posljedice. Prokletstvo,
smrt tolikih ljudi je nepotrebna. Nepotrebna! Faykan se povukao
podalje, na mjesto s kojeg će on njegovi plemići samo promatrati i ostati
čistih ruku. Vor će po dužnosti prihvatiti svu odgovornosti za to klanje.
No Abulurd Harkonnen neće.
Pogledao je na znamenja čina na svojoj odori. Bio je tako
ponosan kad mu je Vor osobno stavio bašarski čin. Mladi časnik uložio
je sve nade i svu odanost u Voriana Atreida. U plemenitost i čast svoga
mentora.
A sada je sve to propalo. A zbog čega? Svi ti ljudi nisu trebali
umrijeti. Ranije, za vrijeme Džihada, Vorian je stvorio sebi reputaciju s
nekim originalnim rješenjima, poput obmanjivanja misaonih strojeva s
lažnim brodovima mamcima postavljenima oko Portrina ili pak sa
štetnim kompjutorskim virusom kojeg je i ne znajući širio njegov
‘prijatelj’ Seurat. Sada pak vrhovni bašar zove sebe jastrebom. Nemiran i
osvetoljubiv, vodi on sad svoju vojsku u jednu suvišnu bitku.
S bolom koja je gotovo bila fizička, Abulurd je skinuo svoje
časničke oznake i pogledao se u zrcalo. Čovjek bez ikakvog čina. Samo
čovjek sa savješću. Bilo ga je sram što je dio ove vojne operacije.
No možda bi mogao još spasiti situaciju prije nego preraste u
tragediju, prisiliti Voriana da stane, do dobije vremena za razmišljanje.
Abulurd je znao da u vrhovnom bašaru još ima velikodušnosti. Morat će
zaustaviti ovu suludu akciju na bilo kakav način.
Napustio je svoje prostorije, namjerno prekršivši naredbu. Bio je
tek početak.
Hodao je niz hodnike, osjećajući u sebi odlučnost koja mora biti
jednaka Vorianovoj, samo suprotnog predznaka. Prije dvadeset godina
nije sudjelovao u Velikoj čistki koja je pobila toliko milijardi
porobljenih ljudi.. On je bio ostao na Salusi Secundus zbog nadziranja
evakuacije i organiziranja posljednje linije obrane glavnoga grada Lige.
Vorian Atreid mu je dodijelio tu dužnost kao znak pažnje, da zaštiti
osjetljivog mladog časnika od tolikog krvoprolića i groza.
Sada će mu Abulurd vratiti tu uslugu. Učinit će pravu stvar i
spasiti vrhovnog bašara od grozne odluke. Bio je voljan žrtvovati za to
svoju cijelu vojnu karijeru. Bio je siguran da će na kraju Vor uvidjeti
mudrost u onome što Abulurd čini.
Požurio je prema prostoriji za upravljanje vatrom iz topničkih i
raketnih sustava. Iz ovog čvornog zapovjednog mjesta, kojem je kao
bašar ima pristup, upravljalo se vatrom svih brodova cijele flote. Sve je
bilo koordinirano iz ove točke, premda je svaki brod imao i mogućnost
nezavisnog otvaranja vatre, uz prethodno odobrenje zapovjednog broda
Serene Pobjednice.
Na početku ovog ratnog pohoda, kad su krenuli sa Saluse
Secundus, Vorian Atreid je imao puno povjerenje u svog izvršnog
časnika. Uvijek realan, pripremajući se za slučaj da se njemu što
dogoditi, Vor je dao bašaru Abulurdu Harkonnenu set glavnih kodova,
niz pristupnih kodova kojim su se stavljali u automatsku funkciju svi
oružni sustavi na brodovima flote za konačni obračun kod Corrina… još
jedan znak njegovog obećanja da će ponovno vratiti čast i poštovanje
imenu Harkonnen. Ti su oružni sustavi istina imali i mogućnost za
ručnu nezavisnu paljbu, no za prebacivanje na ručno nije bilo vremena,
a tako se ne postiže ni dovoljno dobra preciznost vatre.
A jednako tako kako je set kodova omogućavao Abulurdu
uporabu svih oružja Osvetničke flote, mogao je poslužiti i posve drugoj
svrsi.
Mnoštvo je tehničara radilo za svojim monitorima, pripremajući
oružja za skorašnju borbu. Zapovjedni brod-balista i ostali ljudski
brodovi približavali su liniji, prelaskom koje će započeti besmisleno
ubijanje milijuna ljudi unutar ‘Mosta’. Zadubljen u svoje strateške
planove i ne želeći štetiti moralu vojske, vrhovni bašar još nije obznanio
cijeloj posadi kažnjavanje Abulurda.
Stoga se ovdje nazočni časnici i tehničari, vidjevši bašara, nisu
zapitali zašto je došao ovamo, a u žaru priprema za bitku nisu obraćali
pažnju ni na to da na odori nema oznaka čina.
Automatski otpozdravljajući na njihove vojničke pozdrave,
Abulurd se uputio prema glavnoj konzoli. Za nekoliko minuta, vrhovni
zapovjednik dat će floti naredbu da otvori vatru.
Čim je ukucao potrebni pristupni kod, Abulurdu je bio otvoren
pristup svim nadzornim sustavima oružja. Zurio je u ekran, zastrašen i s
osjećajem strahopoštovanja prema akciji koju je upravo poduzimao.
Prije negoli je još stigao promijeniti mišljenje, upotrijebio je svoj kodni
ključ tako da je pristupni kod izmijenio u novi niz, samo njemu sada
znan.
Kad se približi borbenoj zoni, Vor će otkriti da više ne raspolaže
oružjem potrebnim za bitku. Neće biti u stanju… pucati. Bez vatrene
moći, neće imati drugog izbora do li povući se. To će mu dati vremena
da predahne i pronađe neki drugi pristup u ovoj bitci.
Šapćući u sebi molitvu, Abulurd je napustio prostoriju. Neće
potrajati dugo dok ne otkriju što je učinio.
Armija čovječanstva jurila je ususret dramatičnom sukobu, i ne
znajući da je milosrdno onemogućena za borbu
Rat je kombinacija umjetnosti, psihologije i znanosti. Uspješan
zapovjednik zna kako upotrijebiti svaku od tih komponenti, i kada.
- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID
Ja sam jastreb. To je moj simbol. Divovsko naduto sunce
provirivalo duž ruba Corrina, bojeći mrlje krvi na trupovima najbližih
brodova sa svojim tmurnim svjetlom. Ispod mreže satelita-skremblera,
Omnius je okupljao svoje obrambene brodove i teretne kontejnere pune
nevinog ljudskog štita, na brzinu podignutog u svemiru. Prvi valovi
Osvetničke flote opremljene štitovima moraju se probiti kroz tu
prepreku, ali i snositi posljedice svoga čina.
Nakon što je taj izazov misaonih strojeva bio postavljen, oblaci
su igrom slučaja prekrili većinu površine planeta. Vor je tu i tamo vidio
bljesak poneke munje, no mnogo gora oluja dogodit će se uskoro ovdje
u gore u svemiru.
Ispred njega, mreža satelita-skremblera tvorila je liniju smrti za
više od dva milijuna talaca. Uključivši Serenu Butler. Ne mogu donijeti
drukčiju odluku. Ako je ondje doista Serena, živa nakon svih tih godina,
ona će razumjeti… u stvari, ona bi zahtijevala da tako postupim.
A ako ondje nije Serena Butler, zar je to uopće važno. On je već
preispitao svoj um.
Kako je flota napredovala, ubrzavajući i zatvarajući zamku,
vojnici su postajali sve zabrinutiji. Neki su molili da se misaoni strojevi
povuku u posljednjoj minute prije odluke. No Vor je znao da se to neće
dogoditi. Nebrojene milijarde zasužnjenih ljudi već su stradale tijelom
nuklearnih čisti Sinkroniziranih svjetova. Ono što će se sada dogoditi je
za žaljenje, ali ne gore od onoga što se već događalo. A bit će to
konačno kraj misaonih strojeva.
Čak i kad je saznao za ljudski štit na ‘Mostu’, njegova se
odlučnost nije pokolebala. Već i činjenica da se strojevi učinili takav
očajnički potez otkrivala mu je da su i očajničkom položaju gubitnika.
Cijena pobjede je visoka… ali prihvatljiva.
Abulurdov usmeni prigovor Voru ipak je bio teško razočarenje.
Ako itko, barem je Abulurd znao kakva je važnost ovog
napada… za Vora i za cijelo čovječanstvo. Trebao bi biti od pomoći
vrhovnome bašaru, a ne miješati se u odluke nadređenog časnika … i
svog prijatelja.
Osjetio je kamen u želucu. Xavier se ne bi nikada kolebao u
takvoj situaciji. On bi donio ispravnu odluku.
Sa svog sigurnog mjesta na palubi diplomatskog broda, Ravna je
emitirala svoje molitve, očito razapeta između mržnje prema misaonim
strojevima i želje da spasi čudom živu Serenu Butler i njeno dijete. Vor
se čudio kako to da voditeljica Kulta ne vidi nikakav paradoks u tome.
Ako je Ravna doista vjerovala da se duh Serene Butler doista
pojavljivao u njenim grozničavim vizijama, kako bi mogla vjerovati da
je stvarna Serena još uvijek živa? To nije imalo smisla.
Osvetnička flota stigla je u domet satelita-skremblera. -
Pripremite se za susret s neprijateljem. Topnički časnici, počnite
opsluživati svoje podstanice. Pripremite sve sustave za paljbu i budite
spremni otvoriti vatru na moju zapovijed. Udarit ćemo poput plamenog
mača s neba.
Progutao je slinu u suho grlo. Ako je pogriješio u svojem
nagađanju da Omnius nije saznao o međudjelovanju lasera i
Holtzmanovih štitova, za nekoliko sekundi će prva linija ratnih brodova
Lige u trenutku ispariti u pseudo-atomskoj eksploziji.
- Dok se približavamo, izaberite svoje ključne ciljeve, - rekao je
preko zapovjedne linije.
- Gospodine, što ako na robotskim ratnim brodovima ima
ljudskih talaca?
Vor se naglo okrenuo, zamijetivši da je topnički časnik koji je to
izgovorio poskočio na njegovu reakciju. - A što ako ih nema?. Ne
brinite 0 tome. Radite svoj posao, batore. Njegov glas zazvučao je
nekako šuplje. Kad eksplodira Most hrethgira, neće biti više ničeg što će
zadržati Armiju čovječanstva od bijesa odmazde. Na izvjestan način,
poželio je 1 da tako ide razvoj događaja, da se flota može bolje
koncentrirati na glavnu zadaću koja je pred njom.
Spreman za otvaranje vatre te da uradi ono što se mora uraditi,
polako je primicao svoje prste bliže tastaturi putem koje će zapovjediti
početak otvaranja vatre. Želio je nauditi misaonim strojevima koliko su
oni naudili čovječanstvu tijekom mnogo generacija.
- U dosegu su, vrhovni bašare, - javio je časnik za prostornu
koordinaciju zapovjednog broda.
- Započnite s paljbom. Smekšajmo ih malo!
Želeći uputiti osobno prvi projektil, Vor je dodirnuo tipku na
komandnoj ploči, no ništa se nije dogodilo. Pokušao je ponovno. Opet
ništa. - Prokletstvo! - uzviknuo je.
Oko zapovjednog mosta, topnički časnici su zbunjeno mrmljali i
dizali uzbunu. Komlinija je brujala od razgovora.
- Gospodine, sva oružja u cijeloj floti su mrtva. Ne možemo
ispaliti ni jedan jedini projektil.
Njegovi časnici su tražili odgovore, šaljući iz svojih brodova
upite zapovjednom brodu što se to događa. Kad je ubrzo došlo
objašnjenje, bilo je kao kiselina bačena Voru u lice.
- Ovdje Abulurd Harkonnen, eksplodirao je glas u zvučniku.
- U želji da spriječim nepotrebno ubijanje milijuna nevinih ljudi,
onemogućio sam sustave nadzora paljbe na svim topničkim baterijama
flote. Vrhovni bašare Atreide, moramo pronaći bolje rješenje od ovog.
Nemate sada drugog izbora osim uzmaka.
- Dovedite mi ga hitno ovamo! - rekao je Vor. - Topničkim
časnicima: Priključite ponovno oružja na sustave nadzora paljbe!
- Ne možemo to izvesti bez poznavanja sigurnosnih kodova… a
bašar Harkonnen ih je promijenio.
- Sad nam je jasno zašto je uzeo ime Harkonnen, procijedio je
kroz zube jedan od topničkih časnika. - Strah ga je boriti se sa
strojevima.
- Dosta. - Vor je zaustavio sebe da ne kaže nešto više. Vrtjelo
mu se u glavi, nije mogao razumjeti kako je njegov štićenik mogao
učiniti takvo što, zašto bi Abulurd doveo u opasnost živote svih njih,
ometavši ih u ovom najkritičnijem trenutku. - Premostite sve sisteme
koje možete, unesite sve elemente za ručno gađanje i upravljanje
paljbom, snađite se kako znate. Inače, možete otvoriti vrata i bacati
rukama rakete na neprijatelja.
- Trebat će nam za to nekoliko minuta, vrhovni bašare.
- Gospodine, da li da nastavimo naprijed, - zapitao je navigator.
- Gotovo smo stigli do Mosta.
Misli su se vrtjele Vorovim umom, preplavljene bukom izdaje
koju je Abulurd očigledno počinio. - Ako sada usporimo, strojevi će
znati da nešto nije u redu.
- Ne smijemo oklijevati! - poviče jedan od Kultista članov
posade.
- Demonski strojevi će smatrati to znakom da nismo predani
našem svetom cilju.
Vor je bio siguran da Omnius ne misli na taj način. –
Vjerojatnije je da će posumnjati u neki tehnički problem, što je i točno. -
Glas mu je bio hladan, bez emocija. - Nastavite. Morat ćemo to obaviti
na teži način. - Imao je samo nekoliko minuta da uvjeri Abulurda da
vrati sustave u pogonsko stanje. Možda bi uspio obaviti to na vrijeme.
Abulurda Harkonnena je bilo lako naći, a nije se ni opirao
uhićenju. Bio je zapravo ponosan na samoga sebe kad su ga stražari
doveli na zapovjedni most. Nije nosio oružje, no odlučan izraz na
njegovom licu ubo je Vora poput bodeža. Na Abulurdovoj odori nije
bilo oznaka čina.
Očiju iz kojih je sijevala vatra, Vor je krenuo prema njemu. - Što
si učinio? Tako ti boga i Serene, reci mi što si učinio?
Drugi čovjek ga je gledao kao da se nada razumijevanju. -
Spasio sam te da ne počiniš strašnu pogrešku. I spasio sam milijune
života.
Vor je pograbio Abulurda za kaput odore. - Ti si lud! Ako ne
dovršimo to sada, danas, osudio si sve nas ljude i otvorio vrata za
sljedećih tisuću godina robovanja strojevima.
Onaj topnički oficir je ponovno povikao: - Kukavica, baš kao i
njegov djed.
- Ne kao Xavier. - Vor je gledao u Abulurda i njegove frustracije
uništavale su sva ona lijepa sjećanja na vrijeme koje su bili proveli
zajedno. - Ovaj je čovjek u svom vlastitom prostoru kukavičluka,
batore. Ne usporedujte ga ni s kim drugim.
Abulurd je ostajao miran i nije se otimao iz Vorova zahvata. Već
je samo nastavljao svoje. — To se ne mora raditi na ovaj način. Kad bi
samo…
Vorov glas je postao leden. - Bašare Harkonnen. Zapovijedam ti
da mi predaš nove kodove. Nemamo mnogo vremena.
- Žao mi je, ali ne mogu to učiniti. To je jedini način da priđeš
problemu na drugi način. Morat ćemo se povući.
- Dovodiš u opasnost živote svih ljudi Osvetničke flote!
Mlađi čovjek čini se da time nije bio zastrašen. - Ti si taj koji
ugrožava života, Voriane, ne ja.
- Da se više nisi usudio izgovoriti moje ime. Ono pretpostavlja
prijateljstvo koje više ne postoji. - Zgađen, Vor ga je odgurnuo i
Abulurd se jedva nekako održao na nogama. Vor je znao da neće
pomoći ni prijetnja mučenjem. Ne kod Abulurda. - Izdao si budućnost
čovječanstva!
Uzbuđena glasa, navigator je pozvao preko komlinije. Stižemo
do granice satelitske mreže, vrhovni bašare. Da smanjim brzinu?
- Ne! Nastavljamo s napadom, bez obzira…
Abulurd se zgranuo. - Ne možete! Morate sada stati, pregrupirati
se! Pokušati pregovarati s Omniusom. Vaši brodovi nisu naoružani…
- Strojevi to ne znaju. A za razliku od Erazmusa, ja mogu
blefirati. - Grobni mir zavladao je u prostoriji i u Voru. S
onesposobljenim oružjima dalekog dometa, Osvetnička flota se
približavala snagama strojeva. Vor je razmišljao o tome kako se već
previše angažirao da bi sada odustao. - Osim toga, dok imam svoju
maštu, nisam nikada bez oružja.
Okrenuvši se od sablasno blijedog Abulurda, Vor je rekao: -
Maknite mi ga s očiju i držite ga pod stalnom stražom. - Tri krupna
straža prijeka pogleda došla su do Abulurda, tražeći samo bilo kakav
povod da počnu tući izdajnika. No on je mirno stajao. - Kasnije ću
odlučiti što s njim… ako doživimo to kasnije.
Povijest ratovanja je satkana od trenutaka… i odluka… koje su
mogle biti ovakve i onakve.
Erazmusovi Dijalozi Završni korinski unos
Kolikogod pretraživao memoriju u svom dugom životnom
trajanju, Erazmus nije mogao naći neko drugo vrijeme u kojem je bio
tako duboko zabrinut kao što je sada. Tako blizu… panici i očaju? Da se
izbjegne velika nesreća, morao je djelovati hitno: spasiti Gilbertusa.
Zanimljivo, pomislio je s takvim bljeskom shvaćanja da je bio
gotovo izbezumljen zbog iznenadne opasnosti. Možda mije sada jasnije
zašto je Serena Butler bila tako fanatično štitila svoje dijete.
Kao neovisni robot i savjetnik Omniusovih inkarnacija, Erasmus
je imao pristupa u svaki sustav Corrina. U oklopljenoj prostorima
duboko ispod glavnog grada, ušao je u jednu sobu ispunjenu
holografskim koordinatama. Taktičke vojne karte prikazivale su model
obrane planeta, uključivo robotske bojne brodove s teškim naoružanjem
te mnogobrojne teretne i zatvorske spremnike koji su stvarali Most od
hreth-gira - medu njima i spremnik u kojem su bili Gilbertus i klon
Serene. Mogao je također vidjeti i Osvetničku flotu čovječanstva koja je
klizila u blizinu ove mreže koordinata. Svakoga trenutka hologram se
mijenjao, već kako su u stvarnosti brodovi mijenjali položaje
približavajući se granici satelitske mreže koja bi aktivirala eksploziv i
pobila ljudski štit.
Robotov um od gel-sklopova spojio se na zapovjednu mrežu.
Brzo je analizirao programiranje koje je ovdje bio ugradio njegov
briljantni štićenik Gilbertus.
Brodovi Lige su i dalje ubrzavali, s očitim namjerama. Kad su
prispjeli u ničije područje, nisu pokazivali nimalo kolebljivosti. Ništa ih
više ne bi moglo okrenuti natrag. Vorian Atreid, sin Titana Agamem-
nona, bio je voljan žrtvovati sve ove zarobljenike. Oni ga neće
zaustaviti.
Gilbertus će umrijeti odmah čim ljudski brodovi prijeđu liniju.
Osim holo-modela u njoj, soba je bila puna kompjutorski
pristupnih čvorova i s robotima poslužiteljima koji su obavljali složene
zadatke za dva sveuma. Erazmus nije na njih obraćao pažnju, zauzet
svojim vlastitim mentalnim procesima.
U svim svojim projekcijama raznih vjerojatnosti, nikad nije bio
predvidio događaje koji su se upravo odvijali pred njim. Da je Erasmus
bio čovjek, njegovo sadašnje djelovanje bi se zasigurno moglo nazvati
suicidalnim i izdajničkim. Odstranjivao je zadnju očajničku obranu koju
su strojevi imali, jedini način da zadrže ljudsku vojnu silu… premda nije
sigurno da bi i to pomoglo.
Preostale su još dvije sekunde.
Robot je proučavalo hologram obrambene mreže, vidio je kako
se sve više i više i više neprijateljskih brodova približava polumjeru na
kojem se aktivira eksploziv. U ovoj prostoriji bili su to samo treptaji
svjetlosti. Ali ondje vani, u svemiru oko planeta, bijahu to stvarni
brodovi, u stanju uništiti Corrin atomskim napadom, čim prijeđu Most i
ubiju sve one taoce na njemu.
I oni za nas kažu da smo neljudski1.
Bez daljnjeg kolebanja, Erazmus je preuzeo upravljanje nad
sustavom obrane. Jantarna svjetla plesala su ispred njegovih optičkih
niti i on isključi vezu između satelitske mreže i eksploziva.
I zatim je promatrao kako treptaji koji su označavali
neprijateljske brodove prelaze onesposobljenu barikadu. Nije bilo višeg
što će ih zaustaviti.
Ne bojim se smrti. Bojim se samo neuspjeha.
- SERENA BUTLER Vrhovna svećenica Džihada
Vor je imao plan ili barem jedan njegov dio. Misli su mu jurile.
Razmatrao je sva sredstva koja je imao na raspolaganju.
Abulurd je istina onesposobio teško naoružanje ugrađeno u
glavne brodove Osvetničke flote, ali lansirne niše brodova tipa balista i
koplje bila su još uvijek puna kindal bombardera, a svaki od njih
natovaren pulsnim atomskim bombama. Prema prvobitnom planu, on je
teško naoružanje flote namjeravao upotrijebiti da njime raznese
barikadu od robotskih brodova, a nakon toga da Corrin obaspe
nuklearnim detonacijama koje će uništiti mozgove misaonih strojeva.
Sada, zbog Abulurdovog izdajstva, bit će prisiljen potrošiti neke od
atomika na proboj barikade. Nadao se da će mu ostati dovoljno bombi
da dokrajči Omniusa, koristeći precizne udare svojih plaćenika s
Ginaza.
Izračunao je dakle da čak i bez naoružanja njegovi oklopljeni
brodovi mogu izvesti proboj. Sve što je morao učiniti je da dovoljno
svojih bojnih brodova provede kroz robotsku barijeru.
U svome umu, već je izabrao platiti proboj žrtvovanjem nevinih
talaca na Mostu hrethgira.
S posadom zgranutom od užasa zbog tog masakra, zapovjedni
brod Serena Pobjednica stigao je do granice s koje više nije bilo
povratka. Vor nije skidao svoje oči s ekrana, jer osjećaj krivnje i
istodobna odlučnost prisiljavali su da gleda posljednje trenutke milijuna
talaca koje je upravo osudio. Prešao je crtu.
No nije bilo detonacije, svjetlosnog bljeska, nije bilo uništenja
dva milijuna žrtava.
Most hrethgira stajao je i dalje ondje.
Vor nije mogao povjerovati. - Prokleti robot je ipak blefirao!
- Ljudi su spašeni! - vikao je njegov navigator.
- Sveta Serena je izvela još jedno čudo.- Glas Ravne Butler
začuo se preko komlinije. - I ona će nas voditi do konačne pobjede nad
demonskim strojevima. Pobjednice Atfeide, krenite u uništavanje
Omniusa!
Vor je mrmljao. - Isključite taj glas! Na ovome zadatku ja
izdajem zapovijedi.
Zbog Abulurdove izdaje nisu na brodu imali upotrebljivo oružje.
Za Vora nije bilo ničeg goreg od izdaje - posebno je od strane tako
voljenog druga, mladog čovjeka kojeg je bio uzeo pod svoje okrilje.
Bilo bi od strane Abulurda ljubaznije da je jednostavno probo Vora
bodežom u srce.
Vrhovni bašar se zakleo da će uspjeti na ovom zadatku unatoč
toga što je učinio Abulurd.
- Idemo dalje, da ne izgubimo ovu priliku. - Proučavao je
podatke o najbližem bojnom brodu robota. Zatim se okrenuo. - Dajte
mibašara Harkonnena! Opasnost po ljude na Mostu sada je prošla. Čak
ni on ne može sada odbiti ponovno unošenje kodova za aktiviranje
oružja.
Prolazile su sekunde i Vor je povikao u komliniju. - Gdje je
Abulurd. Treba mi…
- Žalim, vrhovni bašare, no kukavica je … u ambulanti. - Glas
vojnika na komliniji zvučao je pokajnički. - Na putu do svoje sobe, on
se … malo opirao. Ne očekuje se da će uskoro doći do svijesti.
Vor je opsovao, znajući da je to trebao predvidjeti. Okrenuo se
prema taktičkom časniku. - Dajte mi bilo kakvo oružje koje imamo na
brodu, rakete, topove. Naročite mine za skrembliranje.
Brod je nastavio kliziti neometan kroz mrežu satelita i u prostor
ispunjen snagama Omniusa.
Počeo je dobivati izvještaje iz svoje flote da su neki od oružnih
sustava ponovno pokrenuti, no bez točnosti algoritama za gađanje što ih
je onesposobio Abulurd. Topnički časnici i dragovoljci Kulta preuredili
su neke lansere tako da su sada mogli gađati i aktivirati ih ručno.
Prva linija Omniusovih brodova dolazila im je ususret. Vor je
proučavao obrambene parametre svojih protivnika i zamijetio da se još
brodova podiže na višu stazu kao pojačanje u borbi. U ovom trenutku,
čak i s djelomično osposobljenim borbenim sustavima, Osvetnička flota
bila je u oružju nadmoćnija u odnosu na prvu liniju brodova misaonih
strojeva. A imala je i štitove.
- Možemo ih preventivno napasti, vrhovni bašaru, - predložio je
njegov novi drugi časnik. - Ako odmah sad zapucamo.
- Učinimo tako. - Vor je zurio u neprobojnu blokadu i zatim je
zagrmio u komliniju: - Kult Serene, borci Džihada, plaćenici i sve druge
osobe koje se bore uz mene u ovo velikoj bitci, podsjećam vas zašto
vodimo ovaj Sveti rat. Zato da osvetimo smrti naše voljene Serene,
Maniona Nevinoga i milijarda drugih mučenika. Zato da zaustavimo
neprijatelja. Zato da izvadimo ‘misao’ iz misaonih strojeva!
Neobično, prvi brod strojeva koji se bio približio Vorovom
zapovjednom brodu nije bila neka borbena jedinica već neki malen i
zastarjeli brod. Umjesto da otvori vatru, brod je poslao poruku: - Tako
dakle, Vbriane Atreide. Ovo je mnogo složenije od strateških igara koje
smo običavali igrati. - Na ekranu se pojavilo bakrenasto lice Seurata
koje ga je gledalo, robotsko lice mirno i bezizražajno kao i uvijek. - Jesi
li me došao uništiti? Bit ću prva žrtva ovog tvog napada.
- Stari Metalume! Nisam ni znao da si još uvijek…!
Dobro poznata slika Seurata ispunila je čitav ekran; Vor je
očekivao od njega izljev nespretnog humora ili podsjećanje
zapovjednika koliko je puta Seurat spasio ljudski život. - Nismo bili
uvijek na suprotnim stranama u sukobu, Voriane Atreide. Smislio sam
novu šalu o tebi: Koliko je puta nekom čovjeku dopušteno da se
predomisli?
Vor je prekrižio ruke na grudi. - Kako možeš biti siguran da sam
se ja predomislio, a ne samo krio svoje prave osjećaje od tebe?
Vor je sebe očeličio prihvaćanjem mogućeg masakra više od dva
milijuna talaca u ljudskom štitu, no sada, ironije li sudbine, pokolebao
se vidjevši ovog robota, svog nekadašnjeg pratitelja. Od sve svoje
obitelji i prijatelja koje je imao u svom dugom životnom vijeku…
Serena, Xavier, Leronica, čak i Agamemnon… preostao je još samo
Seurat.
- Što radiš ovdje, Seurate? Ostani dolje.
Stari brod je pričao još bliže. - Zašto mi ne bi dopustio da se
ukrcam pa možemo popričati o starim vremenima? Zar ja nisam
prihvatljiv posrednik za raspravu i rješavanje tog pitanja?
Vor se sledio, boreći protiv svog prvog nagona. Zar to nije bilo
točno ono što je Abulurd bio želio? Vjerojatno ne bi mogao pregovarati
s misaonim strojevima. Ali Seurat…
Njegov drugi časnik se javio tihim glasom. - Gospodine, naša
oružja još uvijek nisu potpuno spremna. Možda da dobijemo na
vremenu?
- Stari Metalume, je li to neki trik?
- Ti si me podučavao trikovima, Voriane. Što ti misliš?
Vor je koračao zapovjednim mostom. Seuratov brod se nastavio
približavati bez zastoja. Ako bi im to pružilo priliku da dobiju na
vremenu i pripreme više oružja, je li to vrijedno rizika? - Isključite štit, -
rekao je Vor. - Seurate, možeš nastaviti. No bolje za tebe ako si spreman
ponuditi nam bezuvjetnu predaju Omniusa.
Seuratovo bakrenasto lice nije se izmijenilo. - Sad si ti taj koji
priča šale, Voriane Atreide. - Robotov brod ubrzao je prema
zapovjednom brodu.
- Vrhovne bašare, njegovi topovski izlazi su se otvorili!
Bez upozorenja, Seuratov zastarjeli brod otvorio je vatru, udar je
prostrujio kroz trup broda, lomeći tek djelomično podešeno brodsko
naoružanje. Bez štita koji bi smanjio udar, eksplozije su potresle trup
Serene Pobjednice na dva mjesta. Zrak iz njega šištao je u svemir kao iz
mnoštva raketnih mlaznica, bacajući zapovjedni brod izvan kursa. Brod
se tresao, alarmi su zvonili. Istodobno, prva linija robotskih brodova
krenula je napad.
- Aktivirajte opet štitove! Dignite punu zaštitu!
U tom sveopćem kaosu, robot Seurat je emitirao hinjeni srnijeh.
- Sjećam se rečenice koju si me naučio, Voriane Atreide. Uhvatio sam te
sa spuštenim hlačama. Slabo si napredovao nakon svih tih godina života
među hrethigirima.
- Otvorite vatru! - Voru se steglo grlo i proklinjao je sebe zbog
nedostatka odlučnosti. Nije me briga stoje to Seurat…- Dovedite brod u
operativno stanje.
Zatvorio je oči dok je više ručno upravljanih oružja zapucalo.
Zapovjedni brod se tako okrenuo tako da bi topnici imali bolji pregled i
vojnici su zdušno otvorili vatru iz svojih improvizirano podešenih
topova. Val naciljanih granata preplavio je mali robotov brod.
Nemajući vremena za ljutnju ili neodlučnost, ljutit na sebe zbog
svoje ludosti, nesmotreno sentimentalan, Vor se u sebi pripremio za
skorašnje krvoproliće. Prva linija robotskih branitelja došla im je domet.
Tijekom mnogo godina i mnogih intenzivnih vježbi, naučio sam
Gilbertusa Albansa kako da organizira svoj um, kako da priprema svoje
misli na sustavan način tako da se njegove sposobnosti približe čak
onima misaonih strojeva. Nažalost, bilo je nemoguće naučiti ga kako da
ispravno odabere.
Erazmusovi Dijalozi
Vani, na glavnome trgu, iznad oklopljene kupole koja je štitila
njihove memorijske kugle, dva su sveuma treperila od komešanja na
svojim pijedestalima. Tisuće struja podataka teklo je u njih s bojnog
polja iznad Corrina, prenoseći novosti i upozorenja.
Osvetnička flota čovječanstva se je raširila i u valovima sa svih
strana napadala posljednji Sinkronizirani svijet. Sve do posljednje
trenutka neprijateljski zapovjednik nije prezao od prelaženja linije smrti,
osuđujući tako sve one nevine taoce ukrcane na Most hrethgira. Pa ipak,
Most nije bio eksplodirao.
SeurOm i ThurrOm to nisu mogli razumjeti..
Dvojac sveumova slao je nizove instrukcija robotskim bojnim
brodovima, obasipajući svakoga posebno s bezbroj planova od kojih su
mnogi bili međusobno kontradiktorni. Kao rezultat toga, obrana strojeva
na stazi bačena je u nepredvidljiv kaos.
Erazmus je bio savršeno zadovoljan nastalom zbrkom. Trebao je
postići svoj cilj bez uplitanja od strane dva sveuma.
Njegov nesiguran kontakt s Gilbertusom se prekinuo kad su
brojne eksplozije i izboji energije na bojnom polju pokvarili ionako loše
sustave za vezu na teretnim spremnicima punim hrethgira na stazi.
Erazmus je držao sada prazno stražarsko oko u svojoj metalnoj ruci, a
zatim ga je zgnječio o tlo. Ljutnja?
Nezavisni robot je prišao upravljačkom pultu povezanom s
nekima od malenih obrambenih brodova koji još nisu bili upućeni u
bitku. Erazmus je prisvojio jednoga od njih, upravljajući njime daljinski
s površine Corrina.
Kad mu je izravna linija s podsustavima strojeva dala pristup
brodu, odveo je brod na mjesto događanja te izdao naredbe borbenim
robotima na njemu, a da to ni SeurOm ni ThurrOm nisu zabilježili.
Pronašao je jedini njemu važan teretnjak i poveo malen robotski
brod prema njemu. Gilbertus je bio ondje. Brod je pristao.
Smrad je bio grozan, zrak jedva prikladan za disanje, kisika je
nedostajalo. Metalni pod i oplatne ploče kao da su usisavale svu toplinu
iz zraka, a ipak je stisak gomile tolikih prljavih tijela proizvodio
zagušljivu vrućinu.
Gilbertus je sjedio tik uz Serenu klona. Držao je njene ruke, a
ona mu se naslonila na mišićave grudi. Došao je ovamo po svojoj
vlastitoj volji; možda to nije bio najlogičniji izbor u ovim okolnostima,
no on je ustrajavao u svojoj odluci. Bez obzira na to hoće li trik s
korištenjem ljudskog štita uspjeti ili ne.
U srcu, zamjerao je Erazmus što ga je prevario dopustivši da Se-
rena bude odvedena zajedno s ostalih taocima. Kad je postao jasniji
ostatak plana i kad su slike Serene bile emitirane prema prijetećoj
Armiji čovječanstva, Gilbertus je razumio… ali samo umom. Sve je to
logički imalo smisla; dodatak ovom osobitog taoca mogao se pokazati
kao odlučujući faktor.
- Da samo to nisi trebala biti ti, - šaputao joj je.
Drugi taoci u spremniku su samo gunđali i žalili se. Nitko od
njih nije zapravo znao što se događalo. Neki su širili glasine da slobodni
ljudi dolaze kao spasitelji; drugi su se pak pribojavali da je posrijedi još
jedan masovni psihološki eksperiment što ga je osmislio Erazmus.
Gilbertus je pokušavao objasniti potanko situaciju dvojici ljudi koji su
se sklupčali pokraj njega i Serene, no oni nisu vjerovali njegovim
riječima ništa više negoli tucetu drugih priča.
Rekur Van je bio također dovučen gore, zatvoren u svoju posudu
za održavanje života. SeurOm i ThurrOm si očito prihvatili načelo da
sve svoje ljudske zarobljenike stave u teške uvjete. Bezruki i beznogi
Tlulax je toliko cvilio i žalio se te glasno brbljao da je Gilbertus otišao
sa Serenom u udaljeni dio teretnjaka, samo da ga ne sluša. Ovdje,
zajedno su čekali svoj kraj.
Bilo je očito da bi se sve već trebalo odlučiti do sada. Kašnjenje
je bilo dobar znak: gotovo sigurno, zapovjednik Lige se pokolebao i
povukao se. Inače bi Gilbertus i svi ostali taoci već bili mrtvi.
No zašto je, međutim, vidio kroz male prozore teretnjaka toliko
borbe? Posvuda su bljeskale eksplozije, a dijelovi svemirskih brodova
letjeli na sve strane. Nije prepoznavao velik broj brodskih amblema..
jesu li to ljudski bojni brodovi. Ali oni su bili duboko unutar linije
skrembliranja pa bi Most hrethgira trebao eksplodirati.
Gilbertus je prestao gledati u svemir. Bilo je samo važno da je
ovdje sa Serenom.
- Ovo neće trajati još dugo, - rekao joj je blago. - Uskoro će se
cijela ta stvar razriješiti. - Znao je, također, da milijuni ljudi ukrcani u
dijelove Mosta imaju hrane, vode i zraka za ne više od nekoliko da na, a
samo posve logistički problemi iskrcavanja natrag na površinu
zahtijevaju nekoliko dana.
Osjetio je jezovitu vibraciju kad je neki brod pristao uz prepun
te-retnjak i spojio se s njim. Manevar je nespretno izveden, kado da je
brod vodila neiskusna ruka. Gilbertus je prolazio u mislima po svim
mogućnostima, začuđen da su možda to ljudi došli da ih spase. To pak
nije bilo ono što je on želio.
Kad su se otvorila vrata prelazne komore, sedam krupnih
borbenih robota ušlo je u unutrašnjost teretnjaka. Njihova teška stopala
udarala su po oplati palube. Taoci su im se micali s puta, nastojeći da im
ne privuku pažnju. Roboti su, međutim, bili zaokupljeni nečim drugim.
Gilbertus se podigao na noge. Sada je shvatio. Erazmus mu je
bio dao dovoljno podataka prije negoli je zakazala komunikacijska veza
stražarskih očiju.
Roboti su se zaustavili ispred njega, neumoljiva sila, poput
zatvorske straže koja je došla po zatvorenika za egzekuciju. - Došli ste
me spasiti, - rekao je.
- To je naredba Erazmusa.
- Ljudi koji su bili stisnuti oko njih bučno su tražili da se i njih
spasi. Svi su osjećali kako je kisika sve manje, a mnogi od njih nisu
dobili hranu gotovo dva dana. Gilbertus se sagnuo i povukao Serenu na
noge da stane uz njega.
- Neću se odupirati, ali Serena ide sa mnom.
Roboti su se kolebali. - Ne. Samo ti i samo jedan od nas se može
vratiti na Corrin.
Gilbertus se namrštio pokušavajući dokučiti zašto bi to Erazmus
učinio. Tada je uvidio da je neovisni robot vjerojatno prevario dvije
Omniusove inkarnacije; bilo mu je lakše preurediti programiranje
jednog jedinog borbenog robota negoli svih sedam istodobno. Erazmusu
je bilo potrebno vrijeme da dovede Gilbertusa natrag u dvojbenu
sigurnost površine.
- Neću otići bez Serene. - Gilbertus je prekrižio svoje mišićave
ruke na grudi u prkosnoj pozi. Oni je gledala u njega s očima boje
lavande punim povjerenja.
- Šest je robota zakoračilo korak natrag. Mi ćemo ostati ovdje
napalubi teretnjaka i čuvati klona Serene Butler.
- Čuvati je protiv čega?
Roboti su zastali, primajući nove instrukcije. Njihov predvodnik
je rekao: - Erazmus traži od tebe da mu vjeruješ.
Ramena mladog čovjeka su se opustila i on pusti Sereninu ruku.
Prihvaćanje neke nove informacije i njeno korištenje u svrhu
promjene našeg ponašanja - u tome prepoznajemo ljudsko svojstvo
zvano misao. A razmišljajući, preživljavamo, ne samo kao pojedinac
već kao vrsta. No hoće li čovječanstvo ustrajati u preživljavanju?
Hoćemo li ispustiti iz ruke stvari koje život čine vrijednim življenja,
tople i ispunjene onim što zovemo ljepota? Nećemo imati to trajno
čovječanstvo ako se odreknemo cijelog našeg bića - ako se odreknemo
emocija, misli i tijela. U njima imamo tronožac na kojem je u
ravnoteži sva vječnost. Odreknemo li se emocija, gubimo svaki dodir
sa svemirom. Odreknemo li se carstva misli, ne možemo razmišljati o
onome što dodirujemo. A usudimo li se odreći se tijela, skidamo
kotače s vozila koje nas sve nosi.
- KREFTER BRAHN Posebni savjetnik Džihada
Cim je Osvetnika flota projurila kroz skremblersku mrežu
postavljenu za ometanje rada mozgova misaonih strojeva, našla se pod
najgušćom koncentracijom neprijateljske vatre. Robotski bojni brodovi
napravili su koncentrične slojeve za zaštitu Corrina i nisu imali namjeru
dopustiti ljudima prolaz.
Strojevi su upućivali beskrajnu kišu dobro naciljanih projektila.
Eksplozija za eksplozijom za eksplozijom bezopasno su se razlijevale
po Holtzmanovim štitovima. No prednje linije flote Armije
čovječanstva su bile preopterećene. Sa svog zapovjednog broda Vor je
procijenio da će se, nastavi li se ovako žestoka paljba, štitovi pregrijati i
za oko sat vremena prestati biti djelotvorni.
Druga linija brodova tipa balista i koplje stizala je odmah nakon
njih, a zatim treća i četvrta. Čvrsto se uhvatio rukama za svoj
zapovjedni stolac, s bezizražajnim izrazom lica. Sad je bilo samo pitanje
koja će strana dulje izdržati.
- Nastavite s paljbom, - rekao je Vor, premda je znao da
topnicima to ni ne treba govoriti. - Udrite sa svime što imamo.
- Ciljnički sustavi su još uvijek neupotrebljivi, vrhovni bašaru.
Zbog toga gubimo mnogo streljiva. - Nakon Seuratovog
izdajničkog napada, na brod Serena Pobjednica brzo je popravljeno sve
što se moglo da brod opet bude borbeno spreman, no Vor je u
eksplozijama izgubio više od stotinu članova posade.
- Gađajte kako najbolje znate. - Mahnuo je glavom. – Pogledajte
na sve te brojne robotske brodove. Kako možete uopće promašiti?
Šuma neprijateljskih brodova zaklonila mu je pogled na cilj. Vor
prokune u sebi! A trebala je to biti tako jednostavna i lagana operacija!
Abulurd je uništio toliko mnogo planiranja i ovaj napad je sad postao
mnogo kompliciraniji i neizvjesniji.
Kad Most hrethgira iz neobjašnjivih razloga nije eksplodirao čak
ni nakon što je Vor bio prešao liniju smrti, dva milijuna talaca je dobilo
odgodu smaknuća. Ako snage Lige postignu pobjedu, svi vojnici imaju
naredbu da spase što je moguće više talaca. Posebno Serenu Bu-tler, ako
je među njima.
Premda su brodovi Osvetničke flote imali minimalne posade te
stoga mnogo dodatnoga prostora, nikako ne bi mogli ponijeti milijune
izbjeglica. Bijahu to relativno spori brodovi i trebalo bi im dogo
vremena dok ne stignu do nekog nastanjivog planeta. Jedino rješenje za
izbjeglice bio bi njihov povratak iz tih spremnika za teret natrag na
površinu Corrina.
Ali ne ako Vor pretvori planet u radioaktivnu šljaku, kao što je
to učinjeno s drugim Sinkroniziranim svjetovima u Velikoj čisti.
Sada, kad se pokazalo da je Most hrethgira čini se dobro
razrađen paklenski trik, ne može samo tako osuditi na propast dva
milijuna ljudi. Ova epska pobjeda ne bi bila tako čista i tako
jednostavna kako se bio nadao, no on je usprkos tome mora postići.
Dok je Vor nastavljao dalje, preopterećenim brodovima na prvoj
liniji počeše otkazivati štitovi. Mnogi zapovjednici su se počeli povlačiti
kako bi na njihova mjesta došli novi brodovi iz druge borbene linije, no
neki su odbili povlačenje premda su im Holtzmanovi štitovi opasno
treperili. Nezaštićeni, ljudski brodovi su jedan po jedan padali kao žrtvo
neprekidnih udara protivničkih projektila. Na ekranima pred Vorom
nizali su se brojevi.
- Krenite s eskadrilama kindala. - Došao je trenutak za početak
drugog dijela plana. - Recite pilotima da budu spremni upotrijebiti svoje
pulsne atomike.
- Ali, vrhovni bašare, još smo daleko od površine!
- Ne, nismo, a do nje uopće nećemo ni stići ukoliko se ne
prokrčimo put kroz cijelu tu gužvu. - Duboko je udahnuo. - Sačuvajte
ipak dovoljno bojevih glava za završni coup de grace i recite majstorima
mačevanja s Ginaza da će nam biti potrebni za neke poslove kirurške
preciznosti.
- Da, gospodine.
Kako ga je Xavier poučio mnogo puta ranije, zapovjednik mora
na bojnom polju biti fleksibilan. Mnogi putovi vode cilju. Neka pulsni
atomici obave posao prokrčivši im put do Corrina, jer on ne može
postići svoj glavni cilj, uništenje Omniusa, ako ne prodre na planet.
Svaki korak u svoje vrijeme.
Ovako izmijenjena taktika spasila bi i živote. Ne samo onih
milijuna natrpanih na teretnjake Mosta hretghira i već i mnogih vojnika
koji bi poginuli ako bi vrhovni bašar ustrajao na udaranju po robotima
konvencionalnim naoružanjem.
- Nema ničeg dobrog u spašavanju naših atomika, budu li svi
naši brodovi uništeni ovdje na stazi.
Rojevi kindala napustiše svoje bazne hangare na velikim balista
brodovima, tisuće borbenih lovaca i bombardera. Bili su sitni, poput
pahuljica bačenih na krdo divovskim životinja. Ali nosili su u sebi
sjeme goleme rušilačke snage.
Kindali ispustiše svoje atomske bombe, bacivši ih naširoko
raspršene prema zbijenoj formaciji koju su postavili misaoni strojevi da
zaustave Armiju čovječanstva.
- Evo, stiže, - viknuo je Vor nikome posebno. - Svi štitovi na
punu snagu. Prednje linije, povucite se odmah ako možete.
Vidjevši neočekivanu promjenu u redovima ljudskih brodova,
ro-botski brodovi pomaknuše se još više naprijed, željni opet ovladati
prostorom koji su ranije bili izgubili.
Val blještavih eksplozija pulsnih atomika ispuni prostor, plima
silne energije one vrste koja briše gel-umove robota. Prateća fizička
šteta je samo sekundarna.
Zaštitivši svoje oči od bljeska, Vor je proučavao automatski
zamračene zatamnjene ekrane svog zapovjednog broda. Gledao je
blještavi sjaj koji je upravo harao kroz robotske borbene linije,
paralizirao brodove, ubijao misaone strojeve na njima, a do ovog
trenutka neprobojnu obrambenu liniju pretvarao u hrpe starog željeza.
Ne, pomisli Vor, to nije beskorisno rasipanje naših atomskih
bombi. Dobro je postupio.
Nema sumnje, na tim neprijateljskim ratnim brodovima bili su
zatočeni i mnogi nesretni ljudi s Corrina i poginuli su zajedno sa svojim
robotskim uzničarima, i Vor nije prestajao misliti o tim gubitcima. No
bili su nužni, neizbježni. Možda će jednoga dana povijest dati cjelovitu
sliku. Ali tu povijest pisat će ljudi kada, i ako, izađu kao pobjednici iz
ove Corrinske bitke.
- Punom snagom naprijed, u prodor, - uzviknuo je. - Ako vam se
štitovi još drže, podignite ih zbog svih ovih krhotina. Idemo!
Kao borbeni ovan, Armija čovječanstva uništavala je sve pred
sobom, probijajući se kroz mrtve robotske brodove, sve dok nije stigla
do unutarnje crte obrane misaonih strojeva. Iznenađeni, robotski bojni
brodovi zbili su svoje redove.
Vor je poslao van sljedeći val kindal bombardera i anihilirao i
tog neprijatelja koji im se našao na putu. A zatim treću, posljednju liniju
obrane. Do trenutka kad su se napokon probili do rubova atmosfere
Corrina, Osvetnička flota potrošila je gotovo sve svoje zalihe atomika.
Sada, kad su potrošili većinu svojih bombi, napokon je cilj bio
nadohvat, izložen i ranjiv.
- Moramo dolje dovršiti taj posao. - Vor pokaže rukom na
posljednji planet strojeva, koji se pružao blago zakrivljen sedamdesetak
kilometara ispod njih.
Ostatci protivničke flote još su se zalijetali u borbu, ispaljivali
projektile, okretali se i opet vraćali kao bijesne osice. No bojne brodove
Osvetničke flote više ništa nije moglo zaustaviti. Vor je vodio svoj
balista brod u boj kao da je za komandama lovca jednosjeda, kao da je
opet neki mladi časnik želja samodokazivanja. Sjetio se prve velike
bitke Džihada iznad Zemlje.
Njegova flota je već ušla duboko u gornju atmosferu. Prateći
brodovi uokolo Vorovog zapovjednog preuzimali su na sebe teške
udarce ultrazvučnih zračnih torpeda, a kad bi se neki od srušio u
plamenu, drugi bi zauzimao njegovo mjesto da zaštiti vrhovnog bašara.
Neprijateljska vatra pogodila je obližnji brod i već pregrijan štit
Vorovog broda jedva je izdržao udarce njegovih krhotina. Vor se na-
mrštio vidjevši ljudska tijela kako ispadaju iz olupine u visok, rijedak
zrak.
A još veći gubitci tek su slijedili. Osobno se nije bojao smrti i
bio je ponosan na posadu svoga broda, kako su besprijekorno obavljali
svoje dužnosti. Više od toga nije mogao tražiti.
Artiljerijski udari izbrisali su napokon misaone strojeve u
njihovim bojnim brodovima i na tlu. Eksplozije su se rascvjetavale i na
nebu i na tlu. Dolje, Omnius je dalje bio netaknut.
Sada, kad je bio siguran put sa satelitske staze prema planetu,
diplomatski brod Namjesnika krenuo je prema vanjskog rubu ratnog
djelovanja. Iz njega je poletjelo nekoliko šatlova koji su se počeli
polako spuštati prema središtu najžešćih borbi koji su se još uvijek
ovdje vodile. Preko komlinije, Vor je čuo strastven glas Ravne Butler. -
Milošću Svete Serene, probili smo se! Rekla sam vam, uspjet ćemo!
Ljutit, Vor je otvorio izravni kanal. - Namjesnice Butler, što vi i
Ravna radite ovdje. Ja nisam dao odobrenje za to! Ostanite izvan
vatrene linije.
Faykan je odgovorio. - Nije to bila moja zamisao, vrhovni
bašare, Čini se da … Ravna ima svoj zadatak. Bila je vrlo uporna.
Blijeda mlada žena javila iz svog šatla. - Corrin je brlog naših
neprijatelja. On je, i oduvijek je bio, moj životni poziv. Moji sljedbenici
i duh Svete Serene će me zaštititi.
Ogorčen, Vor je duboko udahnuo. Na neki način, ova je žena
bila u stanju pomiriti u sebi bilo kakvu kontradikciju. Ravna je vjerovala
da je Serena živa i na Mostu, ali je istodobno osjećala da je vodi duh
Serene, Ili, željela je uništiti sve tehničke sprave, a ipak je letjela
svemirom u svemirskom brodu koji joj omogućio da dođe ovamo na
Corrin. I da uništimo Omniusa.
No on je trenutka imao važnijih briga od Ravnine psihe.
Uostalom, sad će se ona i njeni sljedbenici barem moći boriti protiv
stvarnog neprijatelja, umjesto protiv bezopasnih korisnih strojeva Lige.
Neka samo ti antitehnološki fanatici prime na sebe glavni udar
Omniusovih branitelja, a bolje je da iskažu ovdje svoju žestinu negoli
kod kuće.
Dok su se preživjeli brodovi Armije čovječanstva spuštali sve
dublje prema glavnome cilju na Corrinu, snage strojeva pregrupirale su
se oko sveumove tvrđave u središtu grada. Vor je okupio sve majstore
mačevanja i plaćenike, a mnogi od njih bijahu iskusni i prokušani
veterani uvježbani za borbene situacije baš kakva je ova. Oni su tijekom
dugog putovanja bili očekivali ovaj trenutak.
Na kraju, nije važno što si već tko si.
- Erazmusovi dijalozi, završni unos
Premda je bio omamljena i tijela i duha, majstor mačevanja
Istian Goss nastavio je borbu. Corrin je, uostalom, bio pravo bojno polje
na kojem je mogao iskazati svoje vještine.
Tijekom tjedna svemirskog putovanja do posljednjeg
Sinkroniziranog svijeta bio je emocionalno zbunjen, nemiran i osamljen.
Na brodu je bio susreo mnogo članova Kulta, tih fanatika koje je toliko
mrzio. Da ih se nije klonio, mogao bi doći u napasti da ih ritne i polomi
im kosti.
Stoga je vježbao sam u zatvorenim sobama, tjerajući sebe do
krajnjih ljudskih granica, poboljšavajući svoje borbene vještine i više
nego što je učinio Jool Noret. No bez obzira koliko je naporno radio,
Istian još uvijek nije osjećao u sebi duh velikog heroja. Ipak, bio je
zadovoljan svojim uspjesima i došao je do zaključka da ga unutarnja
šutnja Joola Noreta čini još učinkovitijim. Bio je uvježbani majstor
mačevanja zadovoljan svojim umijećem.
Nakon pobuna i nasilja na Zimiji, u kojima su stradali i Nar Trig
i robot instruktor Chirox, Istian se odmah dobrovoljno javio za ovaj
završni napad na Corrin. Borba protiv Omniusovih snaga bila mu je
draža nego da u svom osjećaju ljutnje i krivnje ubija ljudska bića.
Kad se Osvetnička flota sudarila s neprijateljem iznad
posljednjeg Omniusovog uporišta, Istian i njegovi drugovi po oružju
pripremili su se za borbu. Ali svemirska bitka nije bila dio borbe
majstora mačevanja. Istian se samo nervirao na brodu, čekajući da
završi topnički sudar, nestrpljiv da upotrijebi svoj pulsni mač u borbi s
robotima prsa u prsa.
Napokon, kad su olupine snaga misaonih strojeva ispunile
prostor na stazi, zajedno s mnogim sada mrtvim brodovima Osvetničke
flote, vrhovni bašar Atreid pustio ih je s lanca. Istina Goss i ostali
plaćenici ukrcali su se na brzi putnički šatl, spremni za posljednji napad
na glavni grad Corrina. Nedaleko od njih vidio je prateće koplja
brodove pune plaćenika kako eksplodiraju od paljbe strojeva.
No neki su preživjeli. Dovoljno njih da obave taj posao.
Njihov šatl jurnuo je kroz atmosferu, praćen s još dvadesetak
istih. Zadatak Istiana i njegovi drugova po oružju bio je da osvoje
teritorij, očiste ostatke misaonih strojeva i precizno postave atomske
bombe koje će uništiti posljednjeg sveuma.
Malo podalje, u susjednom šatlu, spuštalo se dvadeset tri drugih
majstora mačevanja, veterana iz starih bitaka, poput njega. Nakon
Džihada, mnogi od njih su našli druga životna zanimanja, no sad su se
ponovno vratili u borbu. Posljednja prilika da provjere svoje borbene
vještine.
Kad se šatl Istiana Gossa klizeći zaustavio u strci koja je već
vladala u gradu strojeva, otvoriše se hitro vrata i majstori mačevanja po-
kuljaše van sa spremnim pulsnim mačevima u rukama. Nedaleko su se
spustila i dva šatla koja su umjesto znakovlja Armije čovječanstva
nosila diplomatske oznake. Puni entuzijazma, izašli su nespretni članovi
Kulta noseći su toljage i loše imitacije pulsnih mačeva, željni
uništavanja neprijatelja čim ga nađu.
Dok mu je srce tuklo, Istian se okrenuo od njih, ne želeći da ga
zasmeta gomila budala sada kad je imao stvarnog protivnika u borbi.
Neprijatelja koji je važan.
Ipak, shvatio je da Kultisti nisu brinuli o tome hoće li izgubiti
dva ili tri borca za svaki stroj kojeg uspiju onesposobiti. To je za njih
bio čisti sveti rat, više negoli za druge borce Armije čovječanstva. Za
razliku od prošlih događanja, kad su napadali bespomoćne strojeva
poput Chiroxa, sada i ovdje ti fanatici su bili zapravo Istianovi
saveznici. Začudio se što misli o njima na taj način…
Nakon što su Istian i njegovi drugovi po oružju žurno bili izašli,
pilot šatla opet je uzletio, dok je protuzračna vatra šarala nebom.
Eksplozije su potresale ulice glavnog grada Corrina. Borbeni roboti po-
kuljahu iz svjetlucajućih geometrijskih kompleksa. S glasnim poklikom,
majstori mačevanja potrčaše prema njima.
Željan borbe, Istian je išao prvi. Ispred njega, Omniusovi
borbeni roboti stajali su licima okrenutim prema majstorima mačevanja,
raširenih oružnih ruku i iskrama u optičkim nitima, kao da iz njih izvire
mržnja, kad bi je strojevi mogli ćutjeti.
A svaki od njih bijaše sablasno sličan Chorixu.
Nakon što je bio vidio kako se njegov sensei žrtvuje radije
negoli da ozlijedi ljudsko biće, Istian se sada pokolebao, osjećajući neku
težinu u grudima. Poželio je da Chirox sada bude ovdje uz njega. S
mnogo više utjecaja na njega negoli duh Joola Noreta negdje u nutrini,
ovaj reprogramirani borbeni robot bio je upravljao Istianovim životom.
Tapkao je naslijepo za Joolom Noretom u nutrini svoga srca… i
napokon našao emocionalnu, duhovnu vezu. A sučelice njemu, ovi
borbeni roboti bijahu jednostavni borci gole snage. I morali su pasti. U
trenutku kad se njegov pulsni mač sudario s borbenim robotom, shvatio
je da je svaka sličnost s Chiroxom bila iluzija.
Nakon što ga je uvježbao vjerni Chirox, Istian im se mogao
suprotstaviti. Već s prvim udarima raskomadao je dva protivnika i zatim
se ne razmišljajući bacio na sljedećeg najbližeg, koji je upravo bio ubio
jednog razbješnjenog člana Kulta. Dok je krv još kapala s njegovih
oštrih udova-oružja, Istian mu je spržio sustav gel-čipova i već se
okretao oko sebe, tražeći novog neprijatelja.
I nastavio se boriti, ostavivši za sobom sve svoje sumnje i
duhove.
Istian je dosegnuo konačnu razinu opuštenosti duha i čvrstine
tijela, onu istinsku tajnu borbenog stila Joola Noreta. Osjećao se nabijen
energijom. Bilo je to ono stanje kojem je posvetio svoj život. To će
zauvijek ostati fokusom njegovog srca i uma.
On i njegovi drugovi po oružju probijali su sebi put prema
središnjem prostoru Omniusove jezgre, čekajući od svoga zapovjednika
naredbu za postavljanje atomika i time završetak svoga zadatka. Mašući
svojim pulsnim mačem, Istian se osjećao kao da bi se ovako mogao
boriti zauvijek - a ovdje je bilo zasigurno dovoljno misaonih strojeva da
ima pune ruke posla.
Dok je završna bitka bješnjela uokolo grada, Erazmus jer u miru
slušao tihe šumove vode što je tekla iz brojnih umjetnih izvora i
vodoskoka, šum koji je bio prekidan odjecima bitke u pozadini, na nebu
iznad glavnoga grada. Shvativši nesretni ishod bitke - no i bez ikakvog
osjećaja krivnje zbog svoga udjela u tom groznom gubitku -neovisni
robot se bio povukao ovamo gdje je mogao potražiti utjehu zbog svojih
nevolja i čekati kraj. Ili uništiti samoga sebe.
No, čim se osvjedočio da se njegov voljeni štićenik vratio,
Erazmus je naglo promijenio svoje mišljenje. U grimiznoj odjeći koja
ga je pratila vijoreći se oko njega, robot je pohitao naprijed kako bi
zagrlio uzdrmanog Gilbertusa Albansa, spašenog s teretnih kontejnera
Mosta hrethgira. Unatoč činjenici da je posljednji Sinkronizirani svijeta
propadao oko njega, on je mogao misliti samo na jednu stvar. – Ti si
spašen, moj mentate. Izvrsno. - Izraz radosti na njegovom licu od
tekućeg metala nije bio hinjena već izvorna nesvjesna reakcija.
Zagrljaj dobrodošlice bio je tako žestok da je čvrsto građen
muškarac jedva prodahtao: - Oče, molim te, ne s toliko oduševljenja!
Erazmus je oslabio svoj zagrljaj i koraknuo korak natrag da bi se
divio čovjeku kojeg je podigao, školovao i brinuo se o njemu točko
desetljeća. Gilbertus je bio prljav i umoran nakon svih muka, ali
neozlijeđen. A to je bilo najvažnije. - Nikad nisam mislio da će ponovno
vidjeti, - rekao je robot.
- I ja također. - Gilbertusove velike maslinasto-sive oči su se za
maglile. - No istodobno sam bio siguran da ćeš smisliti neki način kako
me vratiti. Ne bi dopustio da me ozlijede. - A zatim se namrštio.
- No Serena je još uvijek gore. Moramo je spasiti.
- Nažalost, u ovom trenutku joj ne mogu pomoći. Glavnina naše
obrane je zbrisana ljudskim pulsnim atomicima. Bojim se da je Corrin
za nas izgubljen, - rekao je Erazmus. - Flota Lige će se uskoro pojaviti
ovdje.
- Barem nije bila na nekom od brodova strojeva, - reče Gilbertus,
željan bilo kakve utjehe. -U tim bi slučaju već bila mrtva.
Neovisni robot mu nije htio lagati. - Ako Vorian Atreid ne
promijeni svoju dosadašnju taktiku, ni tebi ni meni, moj Mentate, ne
pre-ostaje još mnogo vremena. Sterilizirat će Corrin kao što je bio
učinio s drugim Sinkroniziranim svjetovima, i mi ćemo biti zbrisani.
Gore na Mostu, tvoja Serena može preživjeti.
- Ne vjerujem da će besciljno poslati kišu atomskih bombi koja
bi nas ubila, oče. Vidio sam kako se njihove kopnene trupe spuštaju i
ulaze u grad. Istina, njihov je zapovjednik nedavno bio dokazao da je
voljan žrtvovati milijune talaca kako bi pobijedio. No ne mogu
razumjeti kako se dogodilo da je zakazao eksploziv na Mostu hretghira.
- Nije zakazao, Gilbertuse. Ja sam ga deaktivirao… zato da
spasim jednu osobu.
Gilbertus je zanijemio. - Učinio si to za mene? Žrtvovao si
Corrin, cijelu civilizaciju strojeva? Ja nisam vrijedan toga!
- Meni jesi. Proveo sam opsežne procjene iz kojih je proizašlo da
ćeš jednoga dana postati vrlo važan čovjek. Jednoga dana, kad misao
nih strojeva možda više ne bude, moći će podučiti neke druge ljude
kako da misle učinkovito. Inače je sav moj trud bio nizašto.
- Ti si me naučio kako misliti, oče, - Iskazat ću ti čast time što ću
im objasniti da sam te tehnike naučio od tebe.
Robot je kimnuo glavom. - Ni jedan stroj neće pobjeći danas sa
Corrina. Čak ni ja. Bitka je izgubljena. Mogao bih ti pokazati projekcije
stanja na terenu kad bismo mogli aktivirati jednog od Omniuso-vih
zidnih ekrana. Naše linije obrane su se slomile. Flota Lige upravo je
uputila još jednu cijelu borbenu skupinu prema površini. Vrlo je malo
još upotrebljivih naših brodova na stazi. Hrethgiri su već probili sve
naše linije. Mogu se samo nadati da su odlučili djelovati precizno te
poštedjeti nešto od ljepota ovoga svijeta… i spasiti tebe. Zagledao se u
daljinu odakle su stizali potmuli zvukovi bitke i slagali neugodan
kontrapunkt s nježnim zvukovima vrta.
- Ovo je pravi sumrak misaonih strojeva. No ne i za tebe,
Gilberuse. Od sada pa nadalje moraš se kretati među ljudima i prekinuti
svaku vezu sa mnom. Ja sam ubio dijete Serene Butler i potaknuo
masovnu histeriju protiv strojeva. Nikad ne spominji moje ime ni tvoju
vezu sa mnom. Dragocjeni trenutci što smo i proveli zajedno mogu se
samo održati u tvom čudesnom umu. Moraš se pretvarati da si bio tek
običan ljudski rob ovdje na Corrinu. Promijeni odjeću. S malo sreće,
hrethgiri će te spasiti i povesti natrag u Ligu plemića.
- Ali ja ne želim ići. - Očito uzbuđen, Gilbertus je nastavio: -
Ako ja preživim, tada ima nešto što moram zauzvrat učiniti za tebe.
- Položio je ruke na robotova metalna ramena. - Imaš li
povjerenja u mene?
- Dakako. Nelogično je čak i postaviti mi takvo pitanje.
Duboko ispod glavnog trga opsjednutoga grada, ispod plamena,
ruševina i sve veće gomile ljudi osvajača, oporavljeni glavni Omnius
počeo je micati tekući metal koji ga je okruživao, materijal koji je nekoć
predstavljao njegov Središnji Toranj.
Sada ponovno potpuno funkcionalan, prvi sveum, kojeg su
odbacili SeurOm i ThurrOm, namjeravao je ponovno zadobiti vlast nad
planetom.
Oružje je važan čimbenik u ratu, no ne i odlučujući čimbenik.
Ljudi su odlučujući.
- MAO CE TUNG, filozof sa stare Zemlje
Ne mogavši vjerovati da je napokon došla pobjeda nakon više o
stoljeća muka i krvoprolića, vrhovni bašar Vorian Atreid upravljao je
svojim zapovjednim šatlom prema središtu glavnoga trga glavnoga
grada planeta Corrina. Pobjeda, koja je visjela o koncu, imala je metalni
okus u njegovim ustima, zamućena stalnom ljutnjom na Abulurda. U
najvažnijem kriznom trenutku, on nam je skoro sve uništio. A jednako
tako ga je izdao i Seurat.
Imat će vremena da se kasnije pozabavi s tim emocijama, nakon
što se na svoje oči uvjeri da je došao kraj kompjuterskom sveumu.
Gledajući ih odozgo dok se spuštao prema središnjem trgu, ro-
botski vojnici izgledahu poput dječjih igračaka raspoređenih po
pravilnom bojnom polju obavijenom dimom. Ostatci ostataka
mehaničke armije nagomilali su se u obrambenu formaciju uokolo
središnje ok-lopljene kupole. Premda poraženi, nisu se predavali već
neumorno pucali po malim kindal letjelicama i transporterima Lige koji
su vladali nebom.
Progovorivši u svoju zapovjednu vezu, Vor je poslao val
napadačkih kindala na posljednju tvrđavu Omiusa, slamajući tako
obranu ro-botskih vojnika da bi se plaćenici s Ginaza mogli približiti
kupoli i obaviti svoj kirurški zadatak. Zahvaljujući nekoj svojoj
uspješnoj tehnološkoj inovaciji, sveum je odmah popravljao oštećenja
na kupoli nakon svake eksplozije, nanoseći sloj tekućeg metala preko
razorenog mjesta, poput nekog živog bića kojem bi stalno iznova raslo
uništeno tkivo.
Oprezan, Vor je pozvao neke od preostalih brodova balista da
izvedu teža bombardiranja i oni su se spustili sa staze kroz brojne
goruće olupine da zaspu teškim bombama posljednju utvrdu sveuma.
Pod tako jakim udarima, zaštitna kupola se napokon počela urušavati u
sebe, ne mogavši dovoljno brzo samu sebe obnavljati tekućim metalom.
Kad je šatl aterirao, Vor je okupio preživjele plaćenike s Ginaza
i poslao ih naprijed, opremljene oružjem koje će jednom za svagda
odstraniti i posljednju mrvicu sveuma.
Moram nazirati završni udar. I tom posljednjem činu stoljetnog
Džihada, kad su stvari stajale tako loše po njih, misaoni strojevi još
uvijek mogu izaći s nekim svojim lukavim posljednjim naporom, s
nečim iznenađujućim i razornim.
Kad je Vor dugim koracima zakoračio u grad strojeva, prisjetio
se nacrta i mreže ulica velike Omniusove metropole na Zemlji, ondje
gdje je proveo mladost. Namjesnik Faykan Butler se također spustio
svojih šatlom i šepirio se bojnom polju okružen brojnim plemićima koji
su htjeli da povijest zabilježi da su oni bili osobno ovdje na tom važnom
događaju.
Mahniti članovi Kulta Serene jurili su gradom u orgiji
uništavanja i Vor ih je pustio da zadovolje svoju sklonost prema kaosu.
Cinično je pomislio da bi ga jedna jedina ispravno postavljena pulsna
atomska oslobodila i Ravne i njenog bijesnog Kulta i politički
ambicioznog Namjesnika i sveuma, i to sve njih odjednom. Trebalo bi
ovamo još samo dovesti izdajničkog Abulurda Harkonnena pa da se
okupe svi neprijatelji čovječanstva na jednome mjestu…
No Vor je odgurnuo u stranu te mračne misli. Iblis Ginjo bi
možda odobrio takav plan, ali ne i Vorian Atreid. Zakleo se da će
ostaviti u naslijede baštinu časti nakon ovih važnih dana pobjede.
Ugledavši Vora, jedan od Butlerovih plemićkih pratitelja potrči
prema njemu. - Zapovjednice Atreid! Ravna i nekolicina njenih ljudi
nalazili su se u blizini tvrđave prije početka bombardiranja! Bojim se da
su zakopani pod ruševinama. Treba poslati ljude da ih se iskopa. Sada je
ondje Namjesnik.
Vor nije mogao vjerovati u ono što je čuo. - Zašto je bila ona
ondje? Zar nije znala da bombardiramo Omniusa? Ovo nije mjesto za
civile. Corrin je ratna zona.
- Možda je jadna djevojka mislila da će je zaštititi Sveta Serena,
-reče plemić s primjesom sarkazma u glasu. - Molim vas pošaljite
radnike i medicinsko osoblje, to je izravni zahtjev Namjesnika.
Vor je kipio, ogorčen što mora vrijedne mu ljude odvajati od
njihovih važnih zadataka zato da pomognu u spašavanju Ravne. Ipak,
zato-mivši svoje negodovanje, okupio je spasilačku ekipu građevinaca,
vojnika i bolničara.
Dok su majstori mačevanja jurišali u ruševina utvrđenja, boreći
se protiv robota koji su ostali čitavi čak i nakon bombardiranja, Vor se
uputio prema središtu razaranja. Zamijetio je da su plaćenici s Ginaza
bacali granate za skrembliranje, čiji su pulsovi Holtzmanove energije
brisali gel-mozgove robota.
Pokraj urušene kupole tvrđave vidio je Namjesnika kako stoji
zabrinut i prati iskopavanja. Njegovi su ljudi iz ruševina već izvukli
desetak tijela. Mahnuvši, Vor mu se približi. - Jesu li našli vašu
nećakinju?
- Ne još. No i dalje se nadam.
Vor je kimnuo. - Da, pretpostavljam da ima mjesta za nadu.
Na tome je mjesto nekoć stajao Središnji toranj Omniusa. Ovdje
je također poginula i Serena Butler, dajući svoj život za čovječanstvo.
Malo podalje, po rubovima trga, inženjerci su tragali za mogućim
skrivenim otvorima koji bi vodili u podzemlje. Snopovima detektora
šarali su po ruševinama i ostatcima razbacanih ploča. Plaćenici su bili
spremni, opremljeni pulsnim atomicima.
Jedan od Vorovin izviđača poslao mu je preko komlinije poruku.
- Pronašli smo nešto ispod ovoga što je preostalo od spomenika od plaz-
materijala koji je bio unutar kupole, - rekao je čovjek. - Čini se kao neka
novija konstrukcija, a detektor mi otkriva i neke šuplje prostore ondje
dolje. Uz rubove su također i neki prolazi, a u sredini velika praznina.
- Spektralna analiza otkriva neobične metale, - reče drugi vojnik.
- Kopajte ondje, - zapovijedi Vor.
Iznenada, trg se zatresao od udara, što natjera u bijeg Vora i
njegove inženjere. Poput neke zmije koja se podigla iz svoje rupe,
srebrna-sta izraslina oblika pipka Središnjeg tornja ritnula se iz ruševina
i štrc-nula uvis.
Vojnici su zapucali, a Kultisti rukama po zraku crtali zaštitničke
znakove protiv uroka. Toranj od srebrnastog tekućeg metala se uvijao i
mijenjao oblik, naduvši se na svome kraju u oblik izokrenutog
kišobrana, neku vrstu paraboličnog tanjura. Odašiljač!
S hukom poput neke umiruće morske nemani, Središnji toranj se
grčio i zatim izbacio bljesak svjetlosti, ispucavajući signal uvis kroz
atmosferu, poput vriska u nebo, gdje se zatim raspršio po putu od
mnogo svjetlosnih godina. Zatim je Središnji toranj propao, izgubio
svoju čvrstoću i raspljeskao se u bezoblične grude po prostranog trgu
već ionako punom krhotina.
- Za ime Serene, što je to bilo? - vikao je Faykan.
- Ništa dobroga, - rekao je Vor. - U to možete biti sigurni.
Začuo je klicanje i nedaleko od mjesta gdje je stajao vidio je
vojnike i neuredne Kultiste kako vuku slabašno tijelo Ravne Butler iz
ruševina. Mlada je žena bila pokriveno prašinom i prljavštinom, ali živa.
Nakon nekoliko trenutaka stala je na svoje noge, mašući i istresajući sa
sebe prašinu. Široka traka krvi bila je na njenoj odjeći, no ona je rekla
da nije njezina. Još nesigurna hoda, popela se na obližnju hrpu
razlomljenih ploča s trga, duboko udahnula i kriknula: - Sveta Serena
me je zaštitila!
- Sveta Serena je dosta učinila za jedan dan, - promrmljao je Vor
Faykanu. - Odvedite svoju nećakinju i sve vaš ljude odavde, jer dižemo
u zrak ovo što je još ostalo.
Dobio je potvrde od plaćenika da su svoje tri pulsne bombe
postavili na točno određena mjesta. Zahvaljujući ranijem bombardiranju
iz zraka po Središnjem tornju, robotska obrana je bila smrvljena.
Ostatak je bio lagan poput vježbe. Svi ljudi su se zatim povukli na
sigurnu udaljenost.
Bljesak nije bio ništa sjajniji od ranijih, ali uzvici oduševljenja iz
brojnih ljudskih grla bio je glasniji. Omnius je otišao. Zauvijek.
Gilbertus Albans je odvojio memorijsku jezgru od tijela
neovisnog robota, istu onu malenu kuglicu koju je nekoć spasio kad je
Omnius bio zahtijevao brisanje Erazmusa. Zamotao ju je u tkaninu koju
je zatim vezao s punom pažnjom, kao što se čini za voljeno biće. Maleni
smotuljak dobro je pristajao u njegov džep, gdje ga nitko neće tražiti. U
kuglici je bio potpun zapis Erazmusovog značajnog života, njegov um…
njegova duša.
Robotovo metalno tijelo, sada prazno i isključeno, ostalo je
usred njegovog voljenog vrta za kontemplacije, okruženo blagom
klasičnom glazbom i mirnim žuborom fontana. Njegova plišana odjeća
visjela je na njemu u teškim naborima. Erazmus je izgledao poput kipa.
Sad je Gilbertus odlučio pronaći Serenu Butler klona. Njegov je
prvi izazov bio spasiti je, ako je još živa. Bilo je toliko toga što još nije
znao.
Bacivši posljednji pogled na tijelo svoga mentora, Gilbertus je
otrčao iz vile i utopio se mnoštvu ljudskih vojnika u odorama, plaćenika
s Ginaza i Kultista koji su razbijali sve što bi vidjeli. Jedan od njih je
ispalio raketu na bogato ukrašenu vilu u vrtu koje je stajalo platinasto
tijelo Erazmusa. Gilbertus se lecnuo od boli, a zatim skrenuo pogled kad
je vila buknula u plamenu. Gomila fanatika je radosno povikala, a zatim
otrčala prema sljedećem cilju.
Satima, Gilbertus se pravio da pomaže ljudima u uništavanju
misaonih strojeva i strukture jedinog društva kojeg je bio poznavao.
Trčao je s ljudima, posrćući i zgađen svime time, ali uvjeravajući
samoga sebe da je sve to nužno da bi došao na sigurno.
A to je ono što bi želio Erazmus.
Ponekad su uspomene sigurnije od stvarnosti.
-VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID
Nakon uništenja posljednjeg Omniusa, i nakon što je podijelio
svoje borbene skupine da dovrše preostale ratne operacije diljem
planeta, Vor je sve preostale brodove na Most hrethgira. Kapetan
svakog broda morao je napraviti selekciju prema prioritetima hitnosti,
tako da prvo spašavaju ljude iz kontejnera koji su u najjadnijem stanju.
I naći Serenu. Kako pronaći jednu jedinu ženu među toliko
mnogo talaca?
Vorovi tehničari su pregledali snimke koje je svojedobno bio
emitirao Erazmus i koje su pokazivale običnu ženu i njezino dijete, te
analizirajući pojedinosti nastojali uspoređivanjem napipati neki trag koji
bi im ukazivao na to u kojem bi se od bezbrojnih kontejnera ona mogla
nalaziti.
Drugi ešalon Armije čovječanstva raspršio se po Mostu na stazi.
Balista brodovi krcati spašenim taocima bez prestanka su prebacivali
ljude na površinu i vraćali se opet natrag po nove. Misaonim strojevima
je trebalo manje od dva dana da smjeste sve njih na ljudski štit, no to su
činili na grubi način prepun pogibelji, no Vor je dobivao procjene
zapovjednika s lica mjesta da će brodovima s kojima je Osvetnička flota
još raspolagala trebati najmanje jedan tjedan da spase dva milijuna ljudi
i prebace ih na sigurno. Nije vjerovao da mnogo njih može proživjeti
toliko dana.
Provizorni kontejneri i teretnjaci bili su naime građeni za potrebe
robota, dakle bez sustava za održavanje života. Tek naknadno su im
roboti ugradili spremnike za zrak i vodu i bez dovoljno sanitarija, a sve
to je bilo napravljeno na brzinu i bez svih sigurnosnih mjera. U mnogim
teretnjacima smrad je bio grozan i neizdrživ, a počelo je po-nestajati i
zraka. Časnici Flote izvještavali su o poteškoćama na koje nailaze. Neki
su zarobljenici već umrli, a mnogi su bili vrlo slabi. Ni na jednom
kontejneru više nije bilo ni hrane ni vode.
- Vrijeme istječe, - gunđao je Vor. - Moramo ubrzati tu
operaciju.
Kad su Vorovi tehničari suzili svoje traganje za Serenom na
jedan od teretnjaka na kojem se najvjerojatnije ona nalazila, izdao je
naredbu da se njegov zapovjedni brod približi tom teretnjaku. - Želim je
osobno vidjeti. Odmah ću znati je li to doista ona.
Kad je zapovjedni šatl pristao uz teretnjak, vor je uzeo sa sobom
malu skupinu naoružanih vojnika i inženjeraca. Otvarajući vrata
prijelazne komore, bili su preplavljeni očajnim ljudima, no on i njegovi
vojnici uspjeli su ih odgurnuti natrag. Nakon što su nekako smirili
izluđene ljude upucavajući u gomilu malene strijele natopljene
sedativima, vojnici Lige započeše urednu evakuaciju. Još se šest drugih
šatlova prikopčalo na druge kontejnerske izlaze. Dva su inženjerca
požurila provjeriti stanje sustava za održavanje života i pogonski sustav,
procjenjujući koliko dugo će još taj teretni brod moći izdržati.
Vor je imao drugi prioritet. Uključio je svoj osobni štit i ostavio
stručnjake da rade svoj posao. Nakon što su pregledali gomilu koja se
gurala prema ulazima u spasilačke šatlove, on i četiri vojnika koje je
poveo sa sobom potrčaše kroz spojnu cijev u sljedeći kontejner.
Zatvorenici su se ovdje gurali prema njima, podižući ruke, kličući
svojim spasiteljima, moleće za pomoć. No njegova malena skupina
samo je jurila dalje, uporna u svome traženju.
Veliki teretni kontejneri bijahu podijeljeni u više prostranih
odjeljaka, krcatih smrdljivim i bučnim ljudima. Dok je Vor naprezao
svoj vid da ugleda poznato mu lice, pozvao ga je jedan od njegovih
inženjeraca: - Vrhovni bašare, ovaj kontejner neće još izdržati dugo. Na
njemu je smješteno previše eksploziva. Nećemo sve to moći odspojiti na
vrijeme.
- Ako su stavili dodatne količine eksploziva na ovaj teretni
kontejner, onda bit će da je to baš onaj pravi za kojim smo tragali, -
odgovori brzo Vor.
Glas vojnika na komliniji odavao je zabrinutost. - Ne možemo
izaći na kraj s kaskadnim otkazivanjem funkcija. Zapovjednice, morate
odmah natrag na svoj brod.
- Ne dok ne nađem Serenu Butler. Nastavite raditi na problemu.
- Zatim je povećao širinu i domet veze.- Poziv svima. Javite mi,
je li netko vidio Serenu i dijete.
Javio se jedan vojnik. - Mislim da su to oni ovdje, vrhovni
bašare… ali nešto nije u redu. U početku je nisam vidio, a onda se sve
promijenilo. I to pred mojim očima. I… ovdje ima više od jedne Serene!
Vor je izviješten o lokaciji i krenuo tamo probijajući se kroz
gomilu, ne misleći na opasnost eksplozije. Njegovi stručnjaci znaju što
im je raditi.
U dalekom kutku mračne i smrdljive prostorije napokon je
ugledao Serenu kako sjedi na klupi pokraj malog dječaka. Pogledala ga
je onim poznatim mu očima boje lavande, no kad su im se pogledi sreli,
nije pokazivala nikakve znakove prepoznavanja.
Zatim je ugledao i drugu Serenu, koja je izgledala nešto mlađe
od prve, ali inače su bile identične. A zatim još dvije, i sve su one očite
bile Serene Butler. Kopije, varalice.
Jedna od tih žena ustane i pode prema Voru. Pružila mu je ruku i
Vor dodirne njene prste. Koža nije bila ljudska već je imala teksturu
gume. - Ja sam Serena Butler. Molim vas, ne ubijte me. Molim vas, ne
ubijte moje dijete. - Simulacija glasa bila je takva da je bio gotovo isti
kao Serenin.
Zatim se njeno lice počelo trzati i izobličavati. Posve se
izmijenilo, izgubilo integritet i počelo se spuštati, otkrivajući tekući
metal i čvrstu strukturu ispod. Robot s nekom vrstom maske od lažnoga
mesa.
Zgrožen, Vor se omaknuo korak natrag i tada začuo smijeh s
druge strane kontejnera. Okrenuo se od prerušenog robota i vidio lice
koje je odmah prepoznao, premda ga godinama nije vidio. Rekur Van,
trgovac ljudskih organa s Tlulaxa. No Van sad nije imao ni ruku ni
nogu. Njegov torzo bijaše smješten u neku kutiju povezanu s uređajem
za održavanje života. Ostali taoci su se odmaknuli od njega, sretni što će
ih vojnici Lige evakuirati šatlovima.
Rekur Van je mrko gledao sa svojim tamnim štakorskim očima.
- Jesam li vas zavarao na trenutak, jesam li? Ja sam stvorio taj
simulakrum, biološki tekući metal koji izgleda poput kože. Izgleda kao
Serena.
Bolestan od razočarenja, Vor pogleda Tlulakšanina. Sada je
shvaćao koliko je mnogo nade bio polagao na nemoguću mogućnost: da
je Serena još živa. Njemu sa strane, četiri vojnika su se postavila u
položaje obrane vrhovnog bašara, spremnih oružja.
- Gubimo vrijeme ovdje, - reče Vor vojnicima. - Odvedite
preostale ljude odavde. Mogao sam si i misliti da strojevi sami nikad ne
bi smislili takvu laž. Trebala im je pomoć čovjeka.
- Ja sam ipak savršeno stvaran. - Rekur Van se smijao. - Tko bi
kopirao tijelo poput ovog mojeg?
Vor je pogledao na umnožene Serene. - Jesu li sve one prerušeni
roboti?
- O ne, nešto mnogo bolje. Ona tamo jedna je klon, nastao iz
stanica stvarne Serene Butler, uzgojen specijalnim postupkom… još ne
dovoljno razrađenim postupkom. Tijelo je ispalo potpuno identično, um
nema iskustva originala, ni njegova sjećanja ni osobnost. U stvari,
sumnjam da uopće i ima dušu, proces nije tekao dobro kako sam se ja
bio nadao, jer prva i najbolja oprema za pokuse mi je na mome svijetu…
Trebao sam ostati na Tlulaxu. Sveumi su poludjeli. Bilo ih je tri, zatim
su preostala dva. Ili ste ih već sve uništili? Zašto su me samo poslali
ovamo gore zajedno s tim beskorisnim ljudima?
- Gdje je Gilbertus?, - zapita Serena klon.
- Zapovjednice, - prvi inženjer viknuo je preko komlinije. – Ne
možemo više održati kontejner u komadu. Morate ga odmah napusti ti.
Tlulakšanin je zaviknuo: - Povedite me sa sobom. Imam za vas
vrijedne informacije koje…
Šest borbenih robota, koje je Erazmus ovdje bio ostavio kad je
spašavao Gilbertusa, ušlo je s druge strane prostorije. Detektirajući
naoružane ljude, otvorili su vatru. Zrna su udarala u Vorov osobni štit.
Taoci koji još nisu otišli baciše se na pod. Jedan od njegovih vojnika
koji nije imao uključen štit bio je pogođen u rame i pao je, držeći se za
otvorenu ranu.
Vor i ostala tri vojnika nisu mogli zapucati na robote, a da prije
toga ne isključe štitove. Roboti su se približavali brzo i bučno, stalno
pucajući. Serena klon stupila je pred njih, pokušavši ih zadržati zbog
nekog nedokučivog razloga? Da li se ona, ipak, sjeća?
Vor je pokušao jurnuti naprijed, no prije negoli se i pomaknuo,
roboti su bjesomučnom paljbom raskomadali tijelo Serene klona.
Zgrožen, promatrao je kako misaoni strojevi po drugi puta ubijaju Se-
renu Butler.
Jedno od teških zrna iz robotovih oružja oštetilo je oplatu već
ionako klimavog kontejnera. Zrak je počeo šištati kroz nastalu pukotinu
u svemir.
Bijesan, Vor je na trenutak isključio svoj štit te ispalio
velikokali-barsko zrno na dolazeće robote. Dva borbena stroja su time
bačena natrag, dajući mu upravo toliko vremena da dohvati ranjenog
vojnika i počne ga vuči za sobom. - Mičimo se odavde, - poviče
ostalima.
Uključivši ponovno svoj štiti, Vor se više nije osvrtao. Teglio je
ranjenika između tijela po podu kontejnera i trčao prema izlazu, dok su
njegovi ostali vojnici, povlačeći se, naizmjence pucali na robote i
ponovno uključivali svoje štitove.
Inženjerci su u komliniju javljali da je postupak razaranja u
završnoj fazi. Vor je trčao, no osjećao se umrtvljeno. Ni jedna Serena
nije bila stvarna. Dijete nije bilo stvarno. Sve je to bila glupa, očajnička
obmana.
S preostalim borbenim robotima još uvijek za petama, Vor je
ušao u spojnu cijev zapovjednog šatla. Pričekao je svoje ljude koji su i
dalje pucali iz pozadine, a zatim su se svi zajedno zakotrljali kroz cijev
u ša-tl. Predao je ranjenog vojnika u ruke posadi i ispružio se na pod
šatla.
- Odvajaj!
Nedugo nakon što se zapovjedni šatl odvojio od na uništenje
osuđenog teretnjaka, eksploziv na njemu je eksplodirao, razorivši i Tlu-
lakšanina i njegove grozne kreature.
Čak se i Norma Cenva borila da postigne savršenstvo, no nikad
ga nije postigla.
- Porijeklo Svemirskog ceha
Život u spremniku… ali um bez granica. Tko može poželjeti
veću slobodu?
Stalno ovisna o začinskom plinu koji se kao narančasta magla
vrtložio uokolo nje, impregnirajući svaku njenu poru, svaku stanicu, ona
više nikad neće napustiti svoju zapečaćenu komoru. Norma čak nije bila
ni sigurna bi li je i mogla napustiti. Preživljavanje vani možda za nju
nije ni moguće. Ne više.
Tijekom dugog života punog događanja, Norma je prošla mnogo
toga, od zanemarenog i neželjenog patuljka do matematičkog genija…
do predivne žene i majke. A sada, sljedeća faza… nešto mnogo, mnogo
više.
U zapečaćenom začinskom spremniku mogla je otputovati kamo
god joj se prohtjelo. Mogla je voditi VenKeeove brodove sigurno kroz
labirint nabranog prostora Cijeli je svemir ležao otvoren pred njom.
Sve potrebne hranjive sastojke dobivala je iz samoga začina.
Njena izravna fiziološka osjetila bijahu umrtvljena i Norma nije više
brinula o okusu, mirisu i dodiru. Još uvijek je koristila svoj vid i sluh,
ali samo komuniciranje s Adrienom i njegovim suradnicima u tvrtki,
koji su ispunjavali sve što je od njih tražila.
No bila je tako teško razgovarati na toj niskoj razini.
Njezin izmijenjen, dubok način viđenja stvari i pojava bijaše
mnogo važniji i zanimljiviji od onoga što ga je izgubila. Potaknuta
transformacijom kojoj je bila podvrgnuta prigodom Xerxesove torture
godinama ranije, Norma se razvila izvan fizičkih granica, s one strane
ljudskog.
Bilo joj je zanimljivo kad je vidjela da je izrasta kožica između
nožnih i ručnih prostiju, poput plivajuće opne. Njeno lice, nekoć
bezizražajno, a zatim besprijekorno lijepo, imalo je sada malena usta i
sitne oči okružene blagim borama. Glava joj natprirodno narasla, dok je
ostatak tijela atrofirao u beskorisni dodatak.
No sve se to nju ni najmanje nije ticalo.
Obdarena sada vidovitošću, Norma je vidjela budućnost, poput
misli unutar misli unutar misli, odjekujući u budućnost. U svome umu
mogla je vidjeti… i obuhvatiti… čitav svemir. I znala je da nema granica
onome što je mogla postići. Promatrala je put kojim će čovječanstvo
poći, put prema interplanetarnom carstvu povezanom brodovima za
nabiranje svemira… krvotok trgovačke razmjene za bilijune ljudi.
Džihad Serene Butler i iz njega proizašao fanatizam usmjeren
protiv misaonih strojeva - zajedno s dugotrajnim terorom biološkog
oružja od strane Omniusa te užasni atomici korišteni u Velikom čišćenju
- sve to ostavilo je još tisućljećima neizbrisiv znak na čovječanstvu.
No čovječanstvo će preživjeti i stvoriti širok prostor djelovanja,
političkog, poslovnog, vjerskog, filozofskog, a sve držano zajedno na
okupu zahvaljujući začinu melangeu.
Sa svojom novom vidovnjačkom vizijom mogla je voditi
VenKeeove brodove kroz nabrani svemir na trenutna putovanja preko
velikih udaljenosti. Ali Norma ne može sama obaviti sav taj posao.
Mora osposobiti i druge koji će biti navigatori brodova zahvaljujući
svojoj vidovitosti, poboljšanoj konzumiranjem velikih količina
začinskog plina…
Nikad nije zapitala Adriana svojih prvih deset dragovoljaca. Ka
basnoslovno bogat direktor tvrtke VenKee i njene najnovije tvrtke-kćeri
Prijevoz nabranim svemirom, Adrien je imao brojne veze. Vrlo brzo,
kandidati su bili zatvoreni u sobe ispunjene s postupno povećavanom
koncentracijom plina melangeu. Počeli su se mijenjati, mutirati vrlo
slično Normi. Jednoga dana, ti ljudi, Navigatori, upravljat će brzim
tvrtkinim brodovima kroz svemir Lige i Nezavisnih planeta, no Norma
je znala da oni neće nikad imati tako dalekosežne vizije kakve ima ona.
Norma je osjećala nestrpljenje dok je iščekivala kada će mutacije
njenog tijela doći do kraja svog genetskog putovanja. Ona je predviđala
političke, trgovačke, filozofske, religijske i tehnološke sutrašnjice kako
se razmataju u beskonačno udaljenu budućnost.
Ona bi utrla put u svemir. Ni jedna druga osoba, otkad postoji
čovjek, nije još imala taj jedinstveni skup nadarenosti.
No čak i sa svojom neusporedivom moći predviđanja, Norma
nije mogla odrediti što će na kraju postati od nje.
Ima izvjesne pakosti u oblikovanju društvenog poretka.
Despoti-zam se nalazi na jednom kraju spektra, a ropstvo na drugom.
-TLALOC Vrijeme za Titane
Kad se Armija čovječanstva vratila na Salusu Secundus nakon
pobjede nad misaonim strojevima, delirijska slavlja širom Zimie i
diljem svjetova Lige nadmašila su čak i gorljivost fanatičnih mrzitelja
strojeva Ravne Butler.
Priče o bitci su se pričale i prepričavale, uz stalna dodatna
uljepša-vanja. Hrabro iskazivanje snage od strane vrhovnog bašara na
Mostu hrethgira preokrenulo je gotovo-katastrofu u potpuni trijumf,
izbri-savši zauvijek neprijatelja. Svi djelići sveuma Omniusa su nestali,
završilo je više od tisuću godina tlačenja od strane strojeva.
Čovječanstvo je napokon bilo slobodno, u stanju sada koračati
nesmetano u budućnost, na svoj način, na svoju slavu.
Vorian Atreid, junak Bitke za Corrin, zauzeo je svoje mjesto uz
Namjesnika Butlera i Ravnu na proslavi na glavnome trgu Zimie.
Vrhovni bašar odjenuo je svoju kompletnu odoru, uključivši i nova
odličja te ukrase koji su ručno izrađeni za njega. On se bio posvetio
vojnom pozivu zbog svojih vlastitih razloga, još otkako ga je Serena
bila uvjerila u urođenu snagu čovječanstva. Sada pak, gledajući na ovo
neposlušno mnoštvo, osjećao je zabrinutost punu dvojbi o budućnosti
kakvu bi čovječanstvo moglo stvoriti za sebe.
Uokolo Zimie, još uvijek je viđao ožiljke nedavnih divljanja
članova Kulta: spaljene zgrade, razbijena pročelja, razbacane olupine
nekoć korisnih strojeva. Kult Serene bio je ovdje među slušateljstvom,
njegovi fanatici nosili su transparente i toljage.
Za cijelo to vrijeme, Faykan se smješkao svojoj nećakinji i stajao
tik uz nju, uživajući u sjeni njene slave. Vor je i predobro uviđao kakvi
su njegovi planovi.
Na dugom putu kući, Vor je shvatio da je namjesnik brižljivo
kovao planove sa svojom žustrom nećakinjom, premda se ona još bila
oporavljala od ozljeda. Faykan joj je ponudio položaj Velike Matrijarhe,
no blijeda mlada žena začudo nije željela taj naslov. Željela se samo
obećanje od svoga strica da će provoditi i pomoći u provođenju
potpunog društvenog čišćenja Lige kakvo je ona zamislila.
Vor, međutim, nije gajio tako velike nade. Ako Ravna nastavi
svoje čistke, neobuzdano uništavanje tehnologije će se proširiti na sve
naseljene svjetove. Svatko je mogao lako zaključiti da će to stvoriti
novo mračno doba… no sada i u ovom trenutku, bojao se Vor, čini se da
Faykana najviše brine kako osigurati bazu svoje moći. U sadašnjoj
klimi, namjesnik ne bi mogao stvoriti sekularnu državu bez emocional-
no-religijskih ukrasnih vanjskih znakova.
Iznenada oslobođeni svojih neljudskih neprijatelja, ljudi su se
okrenuli svojim vjerovanjima, u zahvaljivanje i nadu. Slijepa
bespogovorna vjera bijaše izvor energije koju je Liga trebala iskoristiti.
Ljudska rasa će se suočiti sa stoljećima obnove, ali Faykan očito nije
vjerovao da bi sama mogla obaviti taj zahtjevan posao u okviru
političke nužnosti. Trebalo im je nešto drugo što će ih goniti naprijed.
Na nesreću, ostavši bez svojih demona, Ravnina sljedba bila je
prinuđena da se opet uznemiri, čim se euforija Bitke za Corrin potroši.
Vor je bio duboko zabrinut za vremena koja su pred njima…
Okupan svjetlošću prelijepoga dana, namjesnik Butler podigao
je ruke prema mnoštvu. Slavljenički povici nabujali su u zaglušni
krešen-do, a zatim naglo splasnuli u potpunu tišinu. Faykan je nekoliko
trenutaka šutio, pustivši da mnoštvu poraste znatiželja. Zatim je povi-
kao: - Ovo su vremena za velike promjene! Nakon tisuću godina velikih
kušnji, ubrali smo plodove neizbježne pobjede, od Boga obećane. Platili
smo za našu pobjedu neizmjernu… ali i nezaboravnu… cijenu. Ne
možemo dovoljno naglasiti važnost Bitke za Corrin i divne mogućnosti
koje nam se pružaju u budućnosti.
- Da obilježim taj veliki događaj, zajedno s mojom nećakinjom
Ravnom Butler i vrhovnim bašarom Vorianom Atreidom, objavljujem
da ću Ured namjesnika spojiti s dužnostima Velikog patrijarha, koje je
mjesto prazno nakon ubojstva Xandera Boro-Ginja. Od danas pa
nadalje, umjesto da državna vlast bude podijeljena i razvodnjena, vlast
će biti skupljena u rukama jedne osobe, mene odnosno mojih
nasljednika. Mnogo posla treba obaviti na preoblikovanju naše umorne
Lige plemića u učinkovitiji oblik vladavine. Utemeljit ćemo novo
carstvo čovječanstva koje će moći rasti i opet zadobiti slavu Starog
Carstva… a izbjegavajući pritom njegove fatalne pogreške.
Na dogovoreni znak, gomila je počela oduševljeno klicati.
Premda iznenađen objavom, Vbr se nije posebno zabrinuo. Od Ureda
Velikog patrijarha on ionako nije nikada imao neke koristi, jer je bio
osnovan zbog provođenja cilja Iblisa Ginja. Sada, u smijehu i očima
Faykana Butlera Vor je mogao zamijetiti jeku Serene kad je bila
najžučljiviji borac.
Kad se buka stišala, Faykan je položio ruku na Ravnina mršava
ramena. - Kako nitko ne bi zaboravio koliko su se tvari promijenile,
odsad se ja više neću zvati imenom Butler. Potječem iz velike i časne
obitelji, ali od ovoga dana pa nadalje želim da se za mene zna po Bitci
za Corrin, mom vrhunskom postignuću kojim su dokrajčeni misaoni
strojevi.
Vidi, vidi, pomisli Vor, sakrivši cinični smiješak. i on je sve to
sam učinio.
- Od sada pa nadalje neka me ljudi zovu Corrino, tako da se svi
moji nasljednici sjećaju te bitke i ovog velikog dana.
U oštroj suprotnosti s ushićenjem i slavljima, vladalo je otužno
tmurno raspoloženje sljedećeg jutra kad je zatvorenik Abulurd Har-
konnen doveden u podzemnu sobu Parlamenta da se suoči s optužbama
koje ga terete. U početku, Faykan je bio namjeravao dovući svoga
mlađeg brata u lancima u glavnu skupštinsku dvoranu, no Vorian je bio
protiv toga, iskazujući posljednji trag samilosti prema čovjeku koji je
bio nekoć njegov prijatelj. - On nosi lance svoje vlastite krivnje. Veća je
težina na njegovoj savjesti nego bilo što što bismo mu mi mogli učiniti.
Vani na ulici, tražeći bilo koga da na njemu iskali svoj bijes,
svjetina je urlala i proklinjala izdajnika. Kad bi joj se pružila prilika,
rastrgala bi Abulurda na komadiće. On je onemogućio Osvetničku flotu
u trenutcima najvećih potreba. Ni ljudi ni povijest mu to ne mogu
oprostiti.
Unutar sobe, predstavnici Lige i vojni časnici gledali su kako
hoda do središta prostorije, gdje su ga zaustavili. Tijekom povratnog
putovanja s Corrina zacijelile su gotovo sve Abulurdove rane i otekline,
no on je i dalje izgledao iscrpljen i izudaran. Nazočni su gledali u njega
pogledima u kojima gotovo da se mogla napipati mržnja i bijes. Premda
su znali za ranije bašarovo primjerno služenje Armiji, bili su poput
sverušilačke sile koju nište nije moglo pokolebati u osudi njegovog
čina.
Faykan je bio također ovdje, sučelice časniku sramotna
ponašanja, njegov vlastiti brat, premda već godinama nisu dijelili
obiteljsko ime.
- Abulurd Harkonnen, bivši časnik Armije Džihada, stojiš ovdje
optužen za najveću izdaju protiv ljudske rase. Bilo zbog dosluha s
neprijateljem bilo zbog lošeg procjenjivanja, svejedno, tvoje djelovanje
zamalo je nanijelo neizmjernu štetu našoj floti… i, preko nje i cijeloj
ljudskoj rasi. Hoćeš li i dalje kaljati svoju čast nudeći isprike za svoje
ponašanje?
Abulurd je podigao glavu. - Moji su motivi poznati iz ranijih
izjava. Ili ih prihvatite ili odbijte. Uostalom, koji god da bio razlog, nije
bilo nužno ubiti dva milijuna nevinih talaca. Ako zbog te odluke moram
ispaštati, neka tako bude.
Ljudi u sobi su mrmljali. Za njih, nema tih muka koje bi bile
dovoljne da se kazni ovaj izdajica.
- Kazna za izdaju je jasna, - rekao je Faykan. - Ako odbijaš dati
nam drugi mogućnost, tada ova Skupština nema drugog izbora već
osuditi te na smrt.
Abulurd je spustio glavu i više ništa nije rekao. U sobi je
zavladao grobni muk.
- Želi li itko govoriti u ime ovog čovjeka? - zapitao je namjesnik,
gledajući sve uokolo. Namjerno je odbio nazvati Abulurda svojim
bratom. - Ja ne.
Abulurd je zadržao svoj pogled prikovan za pod. Izdržao je
kušnju da ne gleda u lica nazočnih u sobi. Ostao je zaključan u svojem
umu. Činilo se da tišina traje vječno.
Na kraju, upravo kad je namjesnik bio podigao ruku da izrekne
presudu, vrhovni bašar Vorian Atreid polako se digao na noge u
prednjem redu stolica.
- Predlažem da povučemo tužbu za izdaju protiv Abulurda
Harkonnena i ograničimo je na optužbu za … kukavičluk.
U sobi se začulo teško disanje. Abulurd je napokon digao
pogled.
- Kukavičluk? Ne činite to, molim vas!
Faykan je mirno rekao: - Ali kukavičluk pravno gledano nije
ispravan opis njegove zločinačke radnje. Njegovo djelovanje ne potpada
pod kriterije…
- Bez obzira na to, terećenje za kukavičluk dublje će ga
povrijediti negoli bilo koje drugo. - Njegove riječi bijahu oštre kao
iglice leda.
Vor je nastavio, sada snažnijeg glasa. - Abulurd je nekoć služio
Armiji hrabre se boreći protiv misaonih strojeva. Za vrijeme Omniusove
pošasti rukovodio je evakuacijom o obranom Saluse Secundus, a
zajedno sa mnom se borio kad su pirana kukci napali Zimiu. No odbio
je boriti se protiv misaonih strojeva kad ga je na to pozvao njemu
pretpostavljeni časnik. Kad se bio suočio sa strašnim posljedicama jedne
odluke, pokazao je sramotan strah i dopustio je strah umjesto dužnosti
upravlja njegovim djelovanjem. Kukavica je, i kao takav mora biti
protjeran iz Lige.
- To je gore od smrti, - povikao je Abulurd.
Vor je suzio svoje sive oči i nagnuo se naprijed. - Da Abulurde,
vjerujem da je.
Potpuno slomljen, skupljenih ramena, Abulurd se počeo tresti.
Nakon sveg truda da izbriše lažne optužbe protiv svoga djeda Xaviera,
ova osuda pogodila ga je u sam živac.
Faykan je iskoristio priliku. - Izvrsna zamisao, vrhovni bašare!
Proglašavam da je predložena formulacija prikladna i stoga naređujem
da se provede. Abulurd Harkonnen, osuđen si kao kukavica… možda i
najveća kukavica u povijesti… zbog štete koju si počinio, a prije svega
zbog štete koju bi bio počinio da je zbog tebe Bitka za Corrin pošla
drugim tijekom.
Vor se obratio Abulurdu, kao da nikog drugo osim njega nije
bilo u velikoj prostoriji. - Ostavio si me u trenutku kad sam te najviše
trebao. Nikad više neću pogledati u tvoje lice. Kunem se. -
Dramatičnom kretnjom, Vorian Atreid mu je okrenuo leđa. - Od ovoga
dana pa nadalje, neka svi oni koji nose ime Atreid pijunu na ime
Harkonnen.
Ne okrećuće se više, vrhovni bašar je izašao iz sudnice, ostavivši
Abulurda samog u svojoj bijedi. Nakon kraćeg kolebanja, Faykan Cor-
rino također je okrenuo leđa svome bratu i napustio dvoranu bez riječi.
Mrmljajući, svi okupljeni vojni časnici i predstavnici parlamenta
slijedili su njegov primjer, ustajući u skupinama i ostavljajući Abulurda
njegovoj sramotnoj sudbini. Prostorija se brzo ispraznila.
Abulurd je stajao, tresući se u sredini prostorije koja je još
odzvanjala od koraka. Nije se opirao kad su ga stražari odvodili iz
prostorije, da ga pošalju u doživotno progonstvo.
Ne možemo se kretati naprijed bez prošlosti. Nosimo je sa
sobom, ne kao prtljagu već kao sveti blagoslov.
-ČASNA MAJKA RAQUELLA BERTO-ANIRUL
Premda nije bila rođena na Rossaku, Raquella je zadobila
poštovanje onog malog broja čarobnica koje su preživjele epidemiju.
Pomoću cjepiva kojeg je izmijenila tako što je koristila antitijela iz
svoje vlastite krvi, spasila je tisuće života, premda će se ovaj prašum-ski
svijet još dugo vremena oporavljati od stravičnih učinaka mutant-nog
virusa.
Nakon smrti Ticije Cenve, druge žene su predložile Raquelli da
ih vodi.
Prosvijetljena svojim novim čudnim otkrivenjem, ona je
prihvatila ponuđeni joj položaj, ali ne zbog dobivanja osobne moći.
Njena unutarnja preobrazba joj je također pokazala vlastitu genetičku
povijest. Zainteresirala ju je golema količina genetskih podataka koje su
ča-robnice bile skupile. Toliki potencijal ljudske rase!
Tajna nezakonitih strojeva-računala za spremanje i obradu
genetskih podataka bijaše skrivena duboko u kamenim špiljama grada
na klisuri. Valu mržnje svega što je u vezi strojeva, a koji se valjao
diljem svjetova Lige, nije se smjelo dopustiti da uništi neizmjerno
vrijedne podatke o krvnim vezama koje su žene Rossaka prikupljale
tijekom bezbrojnih generacija. Izvrsna zamisao da se misaoni strojevi
koriste za poboljšanje čovječanstva!
Preboljevši zarazu i otrov, Raquella je postigla duboko
razumijevanje svoje stanične građe. Nadala se sada podijeliti svoja
iskustva sa zapanjenim preživjelim čarobnicama. Bi li i one mogle
naučiti kako da upravljaju svojim biokemijskim procesima i bi li to i za
njih zahtijevalo slične teške kušnje kroz koje je ona prošla? Kakvim
groznim poduka-ma i testovima se one moraju podvrgnuti?
Proizašle iz redova najmoćnijih čarobnica, mogle bi biti elitni
red s posebnim nadarenostima, povezane s dalekom prošlošću i dalekom
budućnošću. Sve će to započeti ovdje.
Nakon Raquellinog čudesnog ozdravljenja na Rossaku, Mohan-
das je požurio dolje iz svog medicinskog broda na stazi. Došla je
pozdraviti ga na sletišu, osjetivši kao da se između njih pojavi veliki
ponor. No među svim životima i sjećanjima koje je držala unutar sebe,
imala i također i svoje vlastito vrijeme, svoju vlastitu povijest. A mnogo
od toga bijaše proživljeno zajedno s Mohandasom Sukom.
Čim je stupio iz šatla, zagrlio ju je i čvrsto privio uz sebe. - Već
sam mislio da sam te izgubio.
- Da bila sam izgubljena… no putem natrag našla sam mnoge
neočekivane stvari.
- Nagnuo se nad nju, poljubivši joj vrat, usredotočen samo na
činjenicu da je opet s njom. Bujica njenih sjećanja izađe joj je na
površinu uma, i ona ih upotrijebi kao sidro da zaustavi sva druga unutar
nje. Ona i Mohandas nisu nikad bili u vezi punoj neke divlje
strastvenosti, no njihova ljubav i profesionalna povezanost držali su ih
zajedno tijekom četvrt stoljeća.
- Ovdje je još mnogo ljudi kojima treba pomoći, - reče ona. -
Bolesnici se još oporavljaju. Moram još brinuti o tisućama pojedinosti,
tijela treba sahraniti, potrebni su nam hrana i čista voda, zatim…
Mohandas ju je čvrsto držao, ne puštajući je. - Oboje smo
zaslužili malo svoga vremena, samo za nas. Samo sat i nešto.
Raquella se nije mogla tome usprotiviti. Kad su našli jedno
skrovito privatno mjesto, istraživali su jedno drugo, prisjećajući se što to
znači biti čovjekom. Vodili su ljubav, i ona se osjećala opet svježom i
puna radosti, slaveći život, okrećući leđa smrti koje se nagledala. Bila je
to njihova mala, ali značajna pobjeda.
Bila je ožalošćena što se njih dvoje više nikad neće vratiti u
nevinu prošlost, jer Raquella više nije bila ona ista osoba. Otključavanje
starih sjećanja unutar nje proširili je povijest koju je mogla dosegnuti,
pokazujući joj sagu o njenim ženskim predcima i omogućivši joj da vidi
kako je daleko ljudska rada došla… i koliko će još daleko ići.
Uz novu sposobnost nadzora nad svojim tijelom, mogla je
upravljati svojim reproduktivnim sustavom. Raquella je promatrala
svojim unutarnjim očima, zadivljena čudom kako je začela dijete.
Ležeći uz nju, Mohandas to nije znao. Ona ga je zagrlila, no
usredotočila se na tajnovite dubine unutar sebe. Bit će to kćer…
Kasnije, Mohandas joj je pričao o planovima koje je napravio.
- Prošli smo stoljeće Džihada, zatim Omniusove kuge i sada ove
nove epidemije. Čovječanstvo mora biti pripremljeno za suočavanje sa
svim mogućim tragedijama koje još za nas svemir drži u pričuvi. Kad je
na kocki naša vrsta, važne pobjede se moraju izvojevati jednako tako u
bolnicama kao i na bojnim poljima. Moramo okupiti najbolje među
nama, najnadarenije istraživače, najsposobnije liječnike, te utemeljiti
medicinsku školu kakvu Liga još nikad nije vidjela. Moramo osigurati
da naši liječnici i naši bolnički odjeli budu takvi da nam ne mogu više
nauditi nikakvi strojevi, rat i zaraza.
Ponesena njegovom entuzijazma, Raquella se smješkala. - Ako
to itko može učiniti, Mohandase, onda ćeš to biti ti. Bit ćeš uspješniji
čak i od svoga velikog strica Rajida. Ti si uvelike nadmašio njegova
umijeća cijenjenog vojnog kirurga.
Njegove tamne oči su zasjale. - Moraš poći sa mnom, dakako.
Bez tebe, nitko od ovih ljudi ne bi bio izliječen.
Polako je odmahnula glavom. - Ne, Mohandase. Ja… ja moram
ostati na Rossaku. S ovim ženama ovdje moram dovršiti jedan važan
posao.
Činilo se daje iznenađen ovakvim odgovorom. - Ali što bi to
moglo biti važnije, Raquella? Pomisli samo što bismo mogli učiniti
zajedno…
Prekinula gaje, pritišćući mu nježno prste na usne. - Moj umje
sada nadopunjen, Mohandase. Stvari koje sam vidjela, nadarenosti koje
sada posjedujem, sadrže mnoge tajne, mnoga čuda. Ovim ženama ovdje,
s njihovim velikim moćima, potreban je racionalan i vrijedan vođa za
doba promjena, netko tko ih može povesti u obećavajuću budućnost. -
Možda, pomislila je Raquella, bi mogla sada učiniti nešto i za Jimmaka i
ostale takve.
Mohandas je tresao glavom u nevjerici, a tada su se njegove oči
ispunile emocijama. Premda njih dvoje nisu često izražavali svoje
osjećaje jedno prema drugome, vidjela je koliko je jaka njegova ljubav
prema njoj. Međutim, njeni su se osjećaji zauvijek promijenili, proširili
u novu dimenziju. Držala ga je, stavila glavu na njegovo rame tako da
ga ne mora gledati u lice. - Žao mi je… moja budućnost mora biti ovdje.
Jednog poslijepodneva, nakon što je Mohandas odletio iz staze
oko Rossaka slijedeći svoje planove, Raquella je okupila žene Rossaka
na vjetrom šibanom vrhu klisure. Sazvala je ovdje sve čarobnica da na
ovom visokom mjestu označi početak njihove nove organizacije.
Zbog dosadašnje potrebe, čarobnice su bile usko povezana
skupina nadarenih žena koje su čvrsto držale tajne i bile pune
međusobnog povjerenja. I sada im je ona obećala da će njihovo
‘Sestrinstvo’ biti utemeljeno na prilagodbi, toleranciji i dugoročnom
planiranju. Sa svojim novim pogledom, koji je obuhvaćao sve ranije
generacije, Raquella je sada mogla sve to razumjeti.
Ako ljudi ispravno pristupaju svome potencijalu, posjeduju
beskrajne sposobnosti adaptacije na neobične, čak i tegobne okolnosti.
Slijedeće postavljene ciljeve Džihada, i više od tisuću godina zloupo-
rabe strojeva, ljudska rasa je sada bila u stanju da poduzme slijedeći,
najvažniji korak.
Raquella se obratila okupljenim ženama. - Jedan glas mojih
ženskih predaka zvao me je iz nutrine i rekao mi što nam je činiti. Taj
glas je zamjetljiv po svojoj harmoniji, kao da tisuće žena govori
istodobno. Rekao mi je da se od sada pa nadalje moramo zajedno
povezati da bismo postigli naš zajednički cilj, a to je jačanje nasljednih
linija čovječanstva.
Ona i njene sljedbenice još su uvijek nosile crnu odjeću, no sada
slobodnijeg kroja za razliku od žalobne stroge odjeće u vrijeme vrhunca
epidemije. Imale su visoke ovratnike i šešire koji su im, kad bi bili
stavljeni na glavu, davali izgled nekih egzotičnih ptica.
- Mi ćemo premošćivati generacije i zvjezdane sustave te držati
stražu nad jakostima i slabostima čovječanstva.
Karee Marques, koja je stajala uz Raquellu, okrene se prema
njoj. Povjetarac je napuhivao njenu odjeću i mrsio dugu plavu kosu.
Ova mlada žena, među najsposobnijima od novih Sestara, progovori: -
Neke od plemićkih obitelji… posebice Butleri - već nastoje prekrajati
povijest tako što će izbrisati genetsku povezanost s kukavičkim
Harkonnenima, Xavierom i Abulurdom. Za nekoliko generacije, nitko
više neće znati njihovu povezanost. Kako da budemo sigurni da će se
istina sačuvati?
- Mi ćemo voditi naše vlastite datoteke, i to točne, - reče
Raquella.
Bacila je pogled na srebro-grimizni biljni pokrov kojeg su tvorili
vrhovi prašumskih stabala, a ispod kojih je sve vrvjelo od života
skrivenog pogledu… uključivši Jimmaka i njegove. Činilo joj se da naj-
vrjednije stvari u prirodi imaju težnju same sebe sakriti od otkrivanja,
kao što je to bio slučaj s idealnom genetskom mješavinom koju je
tražila. Ona i njezine Sestre kreću u epsku potragu koja će zahtijevati
beskonačno strpljenje i posvećenost.
Ali s nestalim carstvom misaonih strojeva i dalekosežnim novim
carstvom ljudi još u embrionalnom stupnju razvoja, čovječanstvo je bilo
prožeto stvaralačkom energijom još neviđenom u povijesti, pravom
renesansom. Netko mora držati stražu.
- Putovat ćete do udaljenih svjetova, promičući naše političke
ciljeve tako da naše Sestrinstvo, naš Red, ostane stoljećima snažno.
Raspršite se u svaku vladarsku kuću. Zamislite samo koliko mnogo
možete promotriti i naučiti kao tamošnje namještenice, žene, ljubavnice,
borci, dok vaša primarna lojalnost ostaje prema krilu Sestrinstva.
Žene su se smješkale, s nestrpljenjem očekujući svoje nove
zadatke.
Nakon sastanka, kad su se žene u crnom vraćale svojim
domovima u klisuri, Karee se približila Raquelli. - Nakon ove
epidemije, zar ne bi naš prvi prioritet bio obnova naše vlastite
populacije ovdje na Ros-saku? Izgubile smo toliko mnogo obitelji,
toliko mnogo oplođivača među muškarcima.
Raquella pomisli na svoju kćer čiji zametak je sada nosila,
stanice koje su se užurbano dijelile u njenoj maternici. Osjetila je
gorkasti žalac tuge pri pomisli da Mohandas neće nikada znati da je
imao dijete. - Kao i uvijek nakon velikih gubitaka naše će Sestre dolaziti
u iskušenje da pristanu na neprovjerenu reprodukciju. Ali mi moramo
odbirati samo najbolje partnere i brižljivo voditi datoteke. Genetska
baza podataka pomoći će na pri izboru pravilnog partnera. To ne smije
nasumičan izbor.
Mlada čarobnica izgledala je snuždeno. - Moramo se
rasplođivati samo u skladu s kartama krvnih veza? Ne može li ovdje biti
ni najmanjeg ustupka ljubavi?
- Ljubav. - Raquella je kotrljala riječ u svojim ustima. – Moramo
biti na oprezu s tom posebnom vrstom emocije, jer ona zavede ženu u
razmišljanje o samo jednoj osobi prirasloj joj srcu, umjesto da razmišlja
dalje i šire. Ljubav uvodi u igru toliko mnogo nasumičnih čimbenika.
Sada, kad su nam na raspolaganju DNK karte putovanja u budućnost,
možemo se uputiti ispravnim putom.
- Ra… zurnijem. - Mlada je žena zvučala razočarano. Zar je već
imala nekog svog dragog među preživjelim muškarcima?
Raquella je proučavala njezine klasično lijepe crte lica i tijela te
rekla: - Razumijevanje je samo početak.
Bez obzira kamo pošao, svemir me uvijek nađe.
Vrhovni bašar Vorian Atreid, Razmišljanja na Lossu
U svemirskoj luci Zimije jedan je čovjek hodao oko nekog broda
starinskog tipa, obavljajući posljednji pregled prije polijetanja. Svježe
obojen i generalno obnovljen, stari crno-srebrni brod reflektirao je
zlatne zrake zalazećeg sunca. Teško da će više ikad ovdje vidjeti, kad
sada ode.
Vorian više nije nosio vojnu odoru. Pokušao je zamisliti kako će
izgledati potpuna sloboda, život bez dužnosti i obveza koje su ga
zarobljavale desetljećima. Bile je već vrijeme da sve to napusti i ode
daleko odavde, prema Nesvrstanim svjetovima i dalje. Neće požaliti što
ostavlja sve za sobom. Otišle su brige sa Džihadom, a rijetko kad će
misliti na Abulurda, Agamemnona, Omniusa ili bilo koga od onih koji
su mu zadali toliko bola.
Njegova karijera ratnika bila je završena, i nije znao kakav je
život pred njim. Već je proživio koliko su dva ljudska života, a lako je
moguće da je još više nego toliko ostalo u njegovim prenabijenim
genima. Počeo je pokazivati neke blage znakove starenja… izgledao je
već kao tridesetogodišnjak… ali u kostima i u svojoj duši nosio je umor
od tisuću godina. Džihad i sve njegove tragedije odnijele su dio njega i
nije znao kada će se, i hoće li se, ikad oporaviti.
Možda bi mogao svratiti nakratko do Rossaka i posjetiti svoju
požrtvovnu unuku Raquellu koja je ondje radila s preživjelim čarob-
nicama. Nije imao pojma o tome što to one ondje rade, ali s veseljem je
očekivao da će ustanoviti. Možda bi čak otišao opet na Caladan. Ako
zbog ničeg drugog, da kaže zbogom sinovima i unučadi.
Osjećao se kao galaktički turist bez ikakvog plana putovanja,
bez ikakvog pritiska na kakvog je bio naviknut tijekom proteklog
stoljeća.
Za putovanja u divljine planeta ponio je sa sobom čamac za
napuhavanje i lebdeće platforme, sve oprema koja je zauzimala malo
mjesta u prtljažnom prostoru Putnika snova. Skitat će se gdjegod poželi,
otkrivajući sve što mu se sviđa. Većinu svog života posvetio je učenju i
usavršavanju umijeća ratovanja, no za takve vještine sad više nema
potrebe.
Ironijom sudbine, sad mu je dobro došlo znanje kojim je ovladao
još rano u životu, davno prije negoli je postao slavni heroj Džihada, u
onim mirnim danima kad su on i Seurat obilazili Sinkronizirane
svjetove prenoseći ažurirane kopije svemira. Bijahu to dani
jednostavnosti. Ovaj brod, nekoć pun kompjutorskih sustava, sada je
imao samo ručno upravljanje. Uz dodatnu zalihost opreme, koju je Vor
ugradio tijekom rekonstrukcije, brod će ga dobro služiti. Manje dijelova
i manje sofisticiranih sustava značilo je i već pouzdanost, manje
zakazivanja.
Ukrcao se na Putnika snova i poletio dan prije plana, čime je
izbjegao bilo kakve fanfare i otpozdravljanja. Dok se uspinjao kroz
atmosferu, s pleća kao da mu se podigao velik teret, a nadomjestio ga
osjet čistog uzbuđenja, kao da je, iznova rođen, ponovno stupio u život
pun obećanja.
Za donošenje loše odluke dovoljan je samo trenutak, no
buduće generacije mogu zbog trpjeti stoljećima.
-VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID Završna ocjena
Džihada (Peta revizija)
Abulurd Harkonnen protjeran je u galaktičku zabit, na hladan
planet Lankiveil.
Obasut porugama i otjeran iz Lige kao kukavica, prihvatio je
svoju sudbinu na ovom nezgodnom mjestu. No nije ni želio ništa drugo
već povući se u sebe, daleko od svih očiju.
Premda je bio želio samo to da spasi nevine milijune ljudskog
štita Mosta hrethgira
i premda su na kraju strojevi ipak bili pobijeđeni, Vorian mu
nikad nije mogao oprostiti nepoštivanje zapovijedi. Vrhovni bašar nije
taj čin samo smatrao izdajom vojničkih dužnosti već i izdajom njihovog
prijateljskog odnosa.
Nakon njegovih ranijih zasluga, ne mogavši se oporaviti od ove
sramote, Abulurd je sada bio ogorčen na Ligu plemića, na svoga brata
Faykana i njegovu sitničavu politiku… no iznad svega na Voriana
Atreida, čovjeka kojeg je bio volio, ali koji se pokazao da je jednako
nehuman kao i Titan Agamemnon.
Abulurd je očekivao da će mu biti oprošteno, no kameno srce
Voriana Atreida nije imalo u sebi nimalo samilosti.
Najgore od svega, Vorian više neće održati svoje obećanje da će
otkloniti nepravednu ljagu s imena Xaviera Harkonnena. Da se Abulurd
vratio iz Bitke za Corrin kao heroj, on i Vor zajedno bi rehabilitirali
posthumno Xaviera, tako da se Liga plemića sjeća njegovog djeda kao
velikog čovjeka kakav je doista i bio. No čim je Abulurd protjeran,
bijaše raspušteno i parlamentarno povjerenstvo koje je Vor bio osnovao
da preispita taj slučaj Xaviera Harkonnena.
Uoči suđenja, vrhovni bašar je nakratko bio posjetio Abulurda u
ćeliji istražnog zatvora u Zimiji. Nekoliko je dugih trenutka u tišini
promatrao zatvorenika, a Abulurd je čekao, pripravan izdržati ono što
mora.
Pažljivo mjereći svoje riječi, Vor je rekao: - Xavier mi je bio
prijatelj. No više nije moguće ozdraviti ime Harkonnen. Ljudi će reći da
krv nije voda, da je moralna pokvarenost s tvoga djeda nasljedno prešla
na tebe. Zbog tvoje izdaje, izgubljena je i prošla slava što ju je tvoja
obitelj imala. - S prezirom na licu, napustio je ćeliju.
Susret je trajao manje od minute, no usjekao se kao kiselina u
Abulurdovo pamćenje. Tada je bio duboko povrijeđen; sada,
prisjećajući se tih Vorovih riječi, osjećao je kako u njemu kipti bijes.
Premda prognan iz Lige plemića, Abulurd je imao dovoljno
prihoda za opstanak na Lankiveilu. Namjesnik Faykan Corrino,
omotavši se u zaštitnički i slavni plašt moći, objavio je da Abulurd i svi
njegovi nasljednici moraju zadržati pogrdno ime Harkonnen.
Vremenom, rijetki će se sjećati da su Harkonneni i Corinni nekoć bili u
rodbinskoj vezi…
Abulurd je sagradio svoj novi dom u središtu nekog jadnog sela
u dnu jednog fjorda strmih stijena na Lankieveilu. Ljudi ondje bijahu
ribari i seljaci koji su živjeli izvan utjecaja Lige i nezainteresirani za
politiku. Nisu obraćali pažnju na sramotu svoga novog gospodara i
uskoro su naučili živjeti s njim, uvjereni u njegovo pravedno postupanje
u Bitci za Corrin.
Prolazile su godine, on se oženio jednom mještankom i dobio s
njom tri sina. Kad im je ispričao o svojoj prošlosti, njegova žena i djeca
maštala su o bogatstvu koje je ukradeno njihovoj obitelji i zakipjeli su
zbog mogućnosti koje su zauvijek uskraćene Harkonnenima. Osjećali su
tu nepravdu pri svakoj pomisli na Voriana Atreida. Abulurdovi sinovi
su sebe doživljavali kao prinčeve u egzilu, odrezani od svog plemićkog
nasljedstva, premda oni sami nisu nikad učinili ništa loše.
Jednoga dana, jedan od Abulurdovih sinova, Dirdos, nađe očevu
staru zeleno-grimiznu odoru Armije čovječanstva, uredno složenu i
spremljenu, te se odjene u nju. Abulurda je zaboljelo kad je vidio svoga
sina u nekoć cijenjenoj odori te je odmah uzme od njega i spali. No to je
mlade Harkonnene samo još više inspiriralo da dodaju nove priče o
izgubljenoj slavi.
Desetljećima kasnije, kad su Abulurd i njegova žena umrli od
neke groznice koja je pomela ribarsko naselje, preživjeli sinovi
Harkonneni optužiše za to Atreida. Bez ikakvog dokaza koji bi podržali
njihove navode, sinovi su rekli da je Vorian Atreid osobno ubacio klice
te bolesti zato da istrijebi njihovu familiju.
Abulurdovi sinovi prenosili su priče o svojoj prošlosti na svoju
djecu, a ovi dalje na svoju, stalno pretjerujući u važnosti koju je
navodno imala familija Harkonnen i kako je zatim duboko. A sve to
zbog Voriana Atreida.
Izolirani na Lankiveilu, kasniji naraštaji Harkonnena zakleli su
da će se osvetiti svojim smrtnim neprijateljima Atreidima. Tijekom
stoljeća koja su slijedila, do u vrijeme kad su Harkonneni počeli
poduzimati prve pokusne korake za povratak u novo carstvo Corrina,
njihove priče počeše se prihvaćati kao činjenice. A Harkonneni nisu
nikada zaboravili.
Duboka pustinja nije prognanstvo. Ona je samoća. Ona je
sigurnost.
-NAIB ISMAIL Vatrena poezija s Arrakisa
Ismail se oporavio od borbe s pješčanim crvom, ali ne i njegovo
srce.
Premda je bio izgubio sok izazova, nije prihvatio poraz, jer znao
je koliko mnogo toga počiva na njegovoj sposobnosti spašavanja Zen-
suni naroda, zaštite njihove tradicije suočene s napastima vanjskoga
svijeta.
Nakon što se njegovo ostarjelo tijelo zaliječilo od fizičkih
ozljeda, Ismail je odlučio prikupiti nešto zaliha i uobičajenu opremu te
se uputiti sam u duboku pustinju… kao što je nekoć učinim Selim Jahač
Crva nakon prognanstva iz naselja naiba Dhartha.
Kad je obznanio svoj naum, više mladih ratnica te neki
razočarani stariji pitahu ga mogu li poći s njim, zajedno s Chamal i
jednim brojem potomaka s Poritrina. Ti stariji su bili još djeca u vrijeme
Jahača Crva, ali nisu zaboravili. Svi su oni željeli slijediti viziju Selima,
nastavljajući njegovo djelo i sjećajući se legende o njemu. Kad je Ismail
vidio da ga toliko mnogo ljudi namjerava slijediti i ostaviti lagodan
život, nezadovoljni načinom vladanja El’hiima, osjetio je radost u srcu.
Tijekom najvećeg dijela vremena, njegov ga je posinak
izbjegavao te nije zlurado uživao u svojoj pobjedi… barem ne u
Ismailovoj nazočnost. Ali raspoloženje mještana se očito bilo
promijenilo. Mnogi od onih koji su bili razmaženi nepotrebnim
komforom željeli su sada poći iz svog usamljenog naselja što bliže
gradu Arrakisu. Neki odlučiše svoje druge domove unutar VenKee
naselja.
Ismaila je boljelo zbog toga srce, jer je bio siguran da će ti
Zensuniji naposljetku izgubiti svoju neovisnost i samobitnost kao narod.
Neće više biti nomadi, poštovani Zensuniji. Ismail nije želio biti dio
toga.
S ponosom koji ga je održavao na životu jednako koliko i stalnu
uzimanje melangea, pobrojao je svoje sljedbenike i rekao im da skupe
svoje najnužnije stvari. Morat će ostaviti beskoristan luksuz, opremu
stana i odjeću koja ne može izdržati grube uvjete Arrakisa. Naći će sebi
mjesto u dubokoj pustinji.
Ismail, daleko najstariji od svih živućih Zensunija, suočio se s
El’hi-imom malo prije odlaska. - Vodit ću moje ljude odavde… daleko
od tebe i daleko od svih pokvarenost koje stranci donose.
El’hiim se prvo zabuljio u njega, a onda kao se nasmijao. - Budi
razborit, Ismaile. Svi ćete izginuti tamo vani.
Starac se nije pokolebao. - Neka tako bude, ako je takva volja
Bu-dalaha. Vjerujemo da će se pustinja pobrinuti za nas, ali ako činimo
pogreške, izginut ćemo. Ako postupamo ispravno, napredovat ćemo kao
Slobodnjaci, određujući sami našu zajednicu. Bilo ovako ili onako, ti to
El’hiime vjerojatno nećeš nikada saznati.
Poput nekog zbjega, Ismail i njegovi krenuše iz iskvarenog
naselja. Ostavili su rodbinu i prijatelje, prošli kroz prolaz u Zaštitnom
zidu i van u divljinu, u opasnu pustinju poznatu kao Tanzerouft.
Dok mu je topao vjetar milovao lice, Ismail je zaklanjao oči
pogleda uprtog u daljinu, u nemiran, negostoljubiv krajolik. No umjesto
da mu izgleda kao nešto prijeteće, veliko more dina učinilo mu se kao
da ga zove i nudi mu beskrajne mogućnosti.
Okrenuo se ljudima koji su hodali za njim. - Ondje vani, nitko
nam neće smetati. Sagradit ćemo zaštićene nastambe i živjeti u miru,
bez miješanja s onima koji imaju previše povjerenja u strance.
- Bit će teško, - reče jedan od starijih koji je hodao uz njega.
Ismail je kimnuo. - Da, no tegobe će nas učiniti jačima, i jednoga
dana Arrakis će cijeli biti samo naš.
Veliko prostranstvo pijeska ima svoje vlastito vrijeme. Kako su
plime promjena pohodile planet za planetom diljem Galaktike,
beskrajna pustinja na Arrakisu odstranjivala je sve pokušaje njenog
pripitomljavanja ili upravljanja. Suha klima čuvala je artefakte, dok su
bijesne pješčane oluje brisale sve na svome putu. Tragači za začinom
dolazili su i odlazili, no crvi su uzimali k sebi mnoge nedovoljno
pripremljene nametljivce.
Ali uljezi su nastavljali dolaziti, privučeni mamcem i legendom
o začinu melangeu.
I kako su carstva nastajala i propadala, pustinjski planet Arrakis
pokazivao je svoje lice svemiru i trajao.
––––––––––––––––––-