Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za sociologiju

Socijalna država i država blagostanja: Švedska

Kolegij: Sociologija upravljanja II: Upravljanje institucijama javnog sektora

Profesor: dr. sc. Ivica Poljičak

Asistent: Damir Miloš, mag. soc.

Studentica: Ana Barišić

Zagreb, svibanj, 2019.

Sadržaj:
UVOD..............................................................................................................................................1
RAZRADA......................................................................................................................................1
ZAKLJUČAK..................................................................................................................................6
LITERATURA................................................................................................................................7
UVOD
Švedska se oku vanjskog promatrača čini kao utopijska država. Poglavito ako govorimo o
promatračima iz Republike Hrvatske. Ne radi se ovdje samo, kako kaže kineska poslovica, da je
''s druge strane ograde trava uvijek zelenija'', već ona uistinu i jeste zelenija. Barem se tako čini
na prvi pogled. Ovaj seminarski rad bavit će se Švedskom kao socijalnom državom i svim
njenim posebnostima koje joj nadijevaju status jednog od najpoželjnijih mjesta za život. No,
fokus ovoga seminarskog rada neće biti prikazati raskoš zelenila u Švedskoj, već naprotiv,
prikazati kako trava i nije tako zelena. Povjesničari Henrik Berggren i Lars Trägårdh, još su
2006. godine objavili knjigu ''Je li Šveđanin čovjek?: zajednica i neovisnost u modernoj
Švedskoj'' u kojoj su se bavili „poviješću države blagostanja i oslobađanjem pojedinca od svih
međuljudskih ovisnosti. Oni problematiziraju na čemu se temelji uspjeh "švedskog modela" -
pitajući se što razlikuje Šveđana kao osobu“ (Bücher.de, Ist der Schwede ein Mensch?, n.d.) od
ostalih nacija. Ta knjiga ponovno je bila objavljena 2015. u Švedskoj (Bokus.com, Är svensken
människa?, n.d.), 2016. godine u Njemačkoj (Bücher.de, Ist der Schwede ein Mensch?, n.d.), te
je naposljetku, 2016. godine prikazan i dokumentarac na istu temu pod nazivom ''Švedska teorija
ljubavi'' redatelja Erika Waltera Gandinija. Sama pažnja koja se pridaje ovoj temi, govori nam o
njezinoj važnosti, pa tako i o aktualnosti, što je jedan od razloga odabira ove teme za seminarski
rad. Iako nisam pronašla prijevod cijele knjige na engleski, postoje razni članci koji su objavljeni
na istu temu, za ovaj rad korišten je članak ''Swedish modernism: architecture, consumption and
the welfare state: Pippi Longstocking: The autonomous child and the moral logic of the Swedish
welfare state'', autora knjige ''Je li Šveđanin čovjek?''. U početku razrade bit će govora o tome
što socijalna država jest i koji su njezini podtipovi prema Gøsti Esping-Andersenu, točnije bit će
govora o socijaldemokratskom tipu, koji je karakterističan za Švedsku i razlog njegovog
nastajanja baš u Švedskoj, odnosno povijesni prikaz. Nakon toga slijedi odnos neovisnosti i
ovisnosti u Švedskoj koji dotiče ''Švedske teorije ljubavi'' Henrika Berggrena i Larsa Trägårdha.
I na posljetku stoji slijedi dodir s današnjicom, odnosno Švedska danas i zaključak.

RAZRADA
Prije nego što definiram socijaldemokratski tip socijalne države, valjda definirati pojam
na koji se sam podtip odnosi. Iako ne postoji jedna sveobuhvatna definicija pojma socijalna
država, kroz svu konzultiranu literaturu dade se zaključiti da je socijalna država ona država koja
preuzima dio odgovornosti na sebe kada govorimo o brizi za narod. Kao što ističe i Njavro,
„socijalna država svaka je država koja u uvjetima tržišnog gospodarstva mehanizmima socijalne
politike preuzima na sebe odgovornost za (1) uklanjanje uzroka i ublažavanje posljedica
siromaštva, (2) ublažavanje životnih rizika te (3) uspostavu određenih standarda javnih usluga
svim svojim građanima“ (Njavro, 1995, prema Munta 2012: 124-125). Uz Njavru, postoje mnogi
autori koji su se bavili pojmom socijalne države, no, kao najreferentniji u vidu ovo teme ističe se
Gøsta Esping-Andersen. On u svojoj knjizi ''Tri svijeta socijalnog kapitalizma'' iz 1990. godine
„razvija tipologiju koja je presudna za razumijevanje nordijskog modela države blagostanja“
(Munta, 2012: 125). Gøsta Esping-Andersen, u navedenoj knjizi razlikuje tri režima socijalnog
kapitalizma: liberalni, korporativističko-etatistički i socijaldemokratski tip (Munta, 2012: 125).
Ovaj rad u svojoj pozadini, kako je riječ o Švedskoj, se oslanja na socijaldemokratski tip države,
stoga je bitno njega pomnije objasniti. On se „temelji na principu inkluzivnosti i univerzalnosti.
Socijalno osiguranje ovisi o razini dohotka. Taj tip tradicionalno karakterizira niska razina
dohodovne nejednakosti i izdašne naknade za nezaposlenost“ (Munta, 2012: 125-126).

No, sljedeće pitanje koje si moramo postaviti jest: kako to da se baš ovaj tip socijalnog
kapitalizma, odnosno socijalne države, razvio baš u Švedskoj? Obrazloženje najbolje pruža
povijest Švedske, koju su najbolje prikazali Mario Munta i, već ranije spominjani dvojac
povjesničara, Henrik Berggren i Lars Trägårdh. Misao vodilja njihovih povijesnih prikaza
razvoja švedskog društva kakvog poznajemo danas jest egalitarizam, koji je utkan u svijest
Šveđana seljaka još od kraja 18. stoljeća (Munta, 2012; Berggren, Trägårdh: 2010). Seljak u
Švedskoj se smatrao jednakim sa svim ostalim klasama u društvu (radnička i aristokratska),
jedino koga je priznavao kao sebi nadređenim jest bio kralj iza kojeg je uvijek bio spreman stati,
ali je znao uživati ono što je smatrao svojim (Berggren, Trägårdh: 2010: 14-15). Stoga možemo
reći da su glavna obilježja švedske kulture, kako tvrde Berggren i Trägårdh, suverenost
pojedinca i pokornost kralju, odnosno zakonima (2010: 15). No, Šveđani tu pokornost zakonima
ne gledaju kao na ograničenje njihove slobode, već naprotiv, na zakone gledaju kao na jamstvo
slobode (Berggren, Trägårdh: 2010: 15). Stoga možemo reći da su „socijaldemokrati imali sreće
jer su naslijedili takvo društvo u kojem vlada velika svijest o jednakosti“ (Berggren, Trägårdh:
2010: 15), ali ne samo to, proces stapanja agrarne klase (seljaka) s radničkom klasom bio je
miran i uslijedio je niz stvaranja sindikata koji su posjedovali istu tu svijest o jednakosti te su se
ti sindikati kasnije prelijevali u stranke što je jedan od glavnih razloga dobre manifestacije
socijaldemokratskog tipa države koji je specifičan za Švedsku (Munta, 2012: 128). Stoga,
možemo reći da za razvoj socijaldemokratskog tipa jest esencijalna egalitarnost koja je u
Švedskoj prisutna još od 18. stoljeća kada je bila utkana u svijest ondašnjih seljaka koji su
kasnije ispisali povijest Švedske (Berggren, Trägårdh: 2010).

Ta egalitarnost nije odigrala samo važnu ulogu na području socijalne politike, već i na
području ljubavi. Šveđani su princip egalitarnosti provukli i kroz ljubav putem politike. Naime,
kako su još 2010. godine istaknuli Berggren i Trägårdh, neovisnost i samodostatnost su najbitnije
vrijednosti u životu u Švedskoj. Onaj koji ovisi o ostalim članovima društva jest nejednak i
podređen – to jest loše, no gore od toga je činjenica da onaj koji treba pomoć od drugih postaje
nepovjerljiv. On zbog ovisnosti o drugome je prisiljen održavati kontakte s tim drugim koji mu
možda ne odgovara. Drugdje u svijetu nije takva situacija. Međusobna ovisnost je ono što je dio
ljubavi, ali ne i u Švedskoj. U Švedskoj se ljubav, kao i sve ostalo, temelji na principu
egalitarizma. Stoga svi oblici ovisnosti korumpiraju ljubav – samo autonomija može garantirati
iskrenost u vezama. Lars Trägårdh je taj fenomen nazvao ''Švedskom teorijom ljubavi'' (2010:
12-13). „Švedska okupacija s neovisnošću nije samo kulturna pojava, ona je institucionalizirana
u sustav socijalne države Švedske. Ono što je jedinstveno u švedskoj socijalnoj politici, nije ni
stupanj u kojem je država intervenira u društvu, ni velikodušni sustavi osiguranja, već temeljna
moralna logika koja stoji iza toga. Iako put ni na koji način nije bio izravan, tijekom dvadesetog
stoljeća može se uočiti ambicija oslobađanja pojedinca od svih oblika podređenosti i ovisnosti u
civilnom društvu: siromašnih od dobrotvornih organizacija, radnika od njihovih poslodavaca,
žene od svojih muževa, djeca od roditelja (i obrnuto kada su roditelji postali stariji). Etos
individualizma u Švedskoj pojavio se u mnogim područjima zakonodavstva, uključujući poreznu
politiku, obiteljsko pravo, pravila koja reguliraju studentske zajmove, proizvodnju dnevnih
centara, zakon o obiteljskom dopustu i prava djece“ (Berggren, Trägårdh: 2010: 13). Iz svega
navedenoga može se vidjeti da je neovisnost, kao što i sami autori ističu, najbitnija vrijednost u
Švedskoj. Da je cilj države kroz razne politike omogućiti pojedincu da stoji samostalno, da je
autonoman – jer samo autonomija i neovisnost mogu pružiti iskrenost u vezama.

Sjećam se svog prvog susreta sa Švedskom teorijom ljubavi u istoimenom dokumentarcu.

Zapanjila me ideja egalitarnosti, pogotovo ideja o jednakosti muškaraca i žena, i neovisnosti
žene o muškarcu. No, nisam ni slutila do čega ta opsesija s neovisnošću i jednakosti svake osobe
može dovesti. Da bi pojedinac bio oslobođen, neovisan od drugih, on to često ne može učiniti
sam, već nekome mora dati moć, odnosno legitimitet da to učini za njega. Pojedinac, u slučaju
Švedske, svoj legitimitet daje državi, da preko zakona djeluje u skladu s njegovom voljom,
promiče vrijednosti koje on zastupa i, kao što sam ranije spomenula, garantira mu slobodu, ne
ograničava je (Berggren, Trägårdh: 2010). „Međutim, upotreba moći države za promicanje
individualne autonomije, u odnosu na institucije civilnog društva, dolazi s cijenom – sloboda od
bližnjih je povećala ovisnost o državi. Ovlasti dane državi da emancipira pojedinca čine tog istog
pojedinca nemoćnim u odnosu na državu“ (Berggren, Trägårdh: 2010: 15). „Rezultat takvog
povjerenja i osnaživanja države također je dovelo do ozbiljnih kršenja onoga što sada smatramo
temeljnim ljudskim pravima, kao i do nenamjernih posljedica koje potkopavaju samu ideju
individualne autonomije. Iako univerzalni sustavi osiguranja u stvari osnažuju građane i daju im
autonomiju u odnosu na obitelj, dobrotvorne organizacije i poslodavce, očito postoji točka u
kojoj se počinje događati suprotno“ (Berggren, Trägårdh: 2010: 15). Ovdje autori žele istaknuti
taj odnos neovisnosti i ovisnosti. Pojedinci u Švedskoj kako bi se domogli neovisnosti, upravo su
nju morali žrtvovati. To je imalo svojih posljedica. Autori nadalje ističu da taj fenomen koji se
događa u Švedskoj nije moguće nazvati kolektivističkim, usprkos činjenici da se „svako uređenje
koje se u velikoj mjeri oslanja na državnu moć može tako nazvati“ (Berggren, Trägårdh: 2010:
16). Stoga, Berggen i Trägårdh predlažu drugi pojam koji ponajbolje opisuje taj fenomen –
''državni individualizam", „koncept koji obuhvaća paradoks koji se temelji na snažnom savezu
između države i pojedinca, s ciljem da se svaki građanin učini neovisnim od svojih sugrađana što
je više moguće“ (Berggren, Trägårdh: 2010: 16). Jednostavnije rečeno, radi se o tome da je
pojedinac u Švedskoj istovremeno neovisan o bližnjima te je jako individualistički nastrojen, dok
s druge strane, paradoksalno toj neovisnosti, stoji ovisnost o državi. „Zapravo, usprkos službenoj
solidarnosti i socijaldemokraciji, Švedska nije prije svega topla zajednica koja se sastoji od
altruista koji su iznimno brižni ili puni ljubavi, već prilično hiper-moderni ''Gesellschaft''
samodostatnih pojedinaca koji vjeruju da jaka država i stabilna društvena zajednica će zadržati
njihovog susjeda iz njihovih života i njihovih dvorišta“ (Berggren, Trägårdh: 2010: 16). Upravo
o tome dokumentarac Švedska teorija ljubavi i govori, te slikovito prikazuje posljedice koje su
okupirale švedsko društvo, a imaju korijen u neovisnosti. Tako dokumentarac pokazuje posao
žene koja radi u agenciji koja se brine o onim ljudima koji umiru sami. Ti ljudi umiru sami baš
zbog ranije navedene tendencije države da oslobode pojedinca od svih oblika podređenosti i
ovisnosti u civilnom društvu, pa tako i djece od roditelja, i obratno, roditelja od djece kada
roditelji postali stariji (Berggren, Trägårdh: 2010: 13). Država omogućuje svakome pojedincu
preko raznih izdašnih socijalnih transfera, uz naravno uvjet rada, da stoji samostalno. Kako
pojedinac stoji samostalno, i kako je odgajan u individualističkom duhu, tako se veze između
ljudi gube, te su sve češći slučajevi ''smrti u samoći''. „Grad Malmö godišnje organizira između
25 i 30 pogreba za preminule koji u potpunosti nemaju rođaka ili kada rođaci ne žele organizirati
pogreb“ (The Local, More Swedes die alone, n.d.). Iako je to zastrašujuća činjenica i pokazatelj
hladnoće društva u Švedskoj, zabrinjavajuća je i činjenica, koja je istaknuta i u samom
dokumentarcu, koja je sama po sebi i logična, da sva imovina preminulih u samoći ostaje državi.
Stoga pitanje koje se samo nameće jest: potiče li država neovisnost među ljudima namjerno kako
bi osigurala socijalnu kontrolu i posljedično izvukla deblji kraj? Jer kako tvrde i autori Berggren
i Trägårdh, „ako previše ljudi postane previše ovisno o državi, ideal individualne suverenosti
prelazi u socijalističku pokornost“ (2010: 15).

Na tragu svega navedenoga, pogledajmo nedavna zbivanja u Švedskoj. U 2015. godini

uslijed vala migracija, Švedska je primila najviše migranata u Europi. „U zadnjem kvartalu 2015.
u EU je došlo 424.025 migranata, kaže Eurostat. Na vrhu popisa država koje su najprivlačnije
azilantima nalazi se Švedska koja je primila 9015 migranata na milijun stanovnika (ukupno
156.110 imigranata)“ (Eurostat, prema Večernji list, Razbijen mit: Najviše azilanata u Švedskoj,
2016). S dolaskom migranata Švedska se suočila s mnogim izazovima. Multikulturalnost na
djelu nije prošla ideološki kako se mislilo, već naprotiv, stavila je pred Švedsku nove izazove s
kojima tek mora izaći na kraj. Pa tako je Malmö počeo dobivati status ''glavnog grada silovanja''
u Europi nakon izjave britanskog euroskeptičara Nigela Faragea (BBC, Reality Check: Is Malmö
the 'rape capital' of Europe?, 2017). Ubrzo nakon te izjave, grad Malmö, počela je zamjenjivati
država Švedska kao ''glavni grad silovanja'' Europe. (Snopes, Crime In Sweden, Part I: Is
Sweden the ‘Rape Capital’ of Europe?, 2017). Iz svih ovih naslova iz novina možemo vidjeti da
percepcija od strane ljudi u Švedskoj, i ne samo u Švedskoj, prema migrantima nije nimalo
pozitivna. To potvrđuje i porast popularnosti Švedskih demokrata na izborima 2018. godine.
Iako su Socijaldemokrati izborili pobjedu, „četveročlani blok desnog centra Savez, koji se sastoji
od konzervativne Stranke umjerenih, Stranke centra, liberala i demokršćana, koji na mjestu
premijera vidi konzervativnog vođu Ulfa Kristerssona, trenutno osvaja 40,3 posto glasova,
pokazuju privremeni podaci državnog izbornog tijela“ (Aljazeera Balkans, Tijesna pobjeda lijeve
koalicije na izborima u Švedskoj, 2018). Ti nam podaci govore da dobar dio građana u Švedskoj
se ne slaže s politikom multikulturalnosti toliko da su bili u stanju odreći se vrijednosti koje nose
sa sobom još od 18. stoljeća, a to je egalitarnost – jednakost svih. Nakon svega izrečenoga
vidimo nesuglasnost velikog dijela stanovništva Švedske s politikom koju ta država provodi, što
također jest argument da Švedska država provodi neku vrstu socijalističke pokornosti i kontrole
te iskorištava legitimitet koji joj je dan. Građani su željeli neovisnost (prije svega onu
materijalnu), dali su državi legitimitet da ju osigura, no, kada su Švedsku baš kao i ostatak
Europe zahvatili demografski problemi, pružanje azila migrantima im se nije činila kao tako loša
ideja, jer im je bila potrebna radna snaga. „Nordijske zemlje dugo su bile utvrdama plodnosti na
Starom Kontinentu, koji sve brže stari. Ali sada i one bilježe pad broja novorođenih, što
ugrožava njihov dragocjeni model socijalne skrbi razvijen na teret poreznih obveznika“
(Euractiv, Demografski problemi sustižu i nordijske zemlje, 2019). Stoga, da bi se neovisnost
pojedinca o drugima održala, migrantima su otvorena vrata. Otvaranje vrata migrantima od
strane jednog hladnog društva, kako ga Berggren i Trägårdh predstavljaju, nije nimalo
predvidljiv potez, jer kao što smo ranije naveli Šveđani žele druge ljude izvan svoga dvorišta, ne
žele ovisiti o njima, niti obrnuti slučaj (2010: 16). Ali ovise, ne izravno, već neizravno.

ZAKLJUČAK
Iz svega navedenoga može se zaključiti da je socijalna država Švedska jedan specifičan i
zanimljiv fenomen. Takvo uređenje društva koje istovremeno promiče individualizam i
sveobuhvatnost socijalne pomoći ne može se pronaći nigdje drugdje osim u Švedskoj. Nigdje
nećete pronaći toliku svijest o sebi i o svojim sposobnostima od strane pojedinaca tog društva, a
da istovremeno, dok se zagovara za samodostatnost i neovisnost, od države očekuje izdašnu
pomoć. Nigdje nećete susresti toliko institucionaliziranu brigu za ljude, a toliku ne brigu za ljude
od strane ljudi. Švedska u sebi broji mnogo paradoksa, koji se mogu objasniti specifičnošću
njezine povijesti i načina na koji je ona kao socijalna država nastajala. Stoga je Švedska plodno
tlo za nova istraživanja, poglavito u smislu budućnosti, one političke. Hoće li Švedska i dalje
ostati poznata kao nosioc ideje o multikulturalnosti i njezin vjerni zagovarač ili će se pod
utjecajem te iste multikulturalnosti i sam doživljaj splasnuti? Također, hoće li se Šveđani ikada
riješiti lažne svijesti u vidu svoje neovisnosti i shvatiti svoj ovisni položaj o državi protiv kojeg
se trebaju boriti? Pitanja ostavljam otvorenim za sve koji su željni prihvatiti izazov njegova
istraživanja. I za kraj bi samo nadodala, Šveđani su nesvjesno izgubili bitku za neovisnost,
vrijeme je da ju i svjesno izgube i prigrle stvarnost sažetu u citatu Zygmunta Baumana na kraju
dokumentarca Švedska teorija ljubavi: „For one to be free there must be at least two“ (2015).

LITERATURA
1. Aljazeera Balkans. Tijesna pobjeda lijeve koalicije na izborima u Švedskoj. (2018).
Preuzeto s, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tijesna-pobjeda-lijeve-koalicije-na-
izborima-u-svedskoj, 11. travnja 2019. godine.
2. BBC. Reality Check: Is Malmo the 'rape capital' of Europe?. (2017). Preuzeto s,
https://www.bbc.com/news/uk-politics-39056786, 11. travnja 2019. godine.
3. Berggren H. i Trägårdh L. (2010). Pippi Longstocking: The autonomous child and the
moral logic of the Swedish welfare state. Swedish modernism: architecture, consumption
and the welfare state. Preuzeto s, http://www.larstragardh.se/wp-content/uploads/2010-
Pippi-Longstocking-in-Swedish-Modernism.pdf?
fbclid=IwAR2BFDCR6i1ZisVkUyUzifphNgczju43gmalQ-X4XNcljkc9210tKW8htN4,
11. travnja 2019. godine.
4. Erik Gandini. (2015.) Švedska teorija ljubavi, dokumentarni film, Fasad. Preuzeto s,
https://www.youtube.com/watch?v=CfyKYeaZcIM, 11. travnja 2019. godine.
5. Euractiv. Demografski problemi sustižu i nordijske zemlje. (2019). Preuzeto s,
https://euractiv.jutarnji.hr/aktualno/demografski-problemi-sustizu-i-nordijske-
zemlje/8302508/, 10. svibnja 2019. godine.
6. Munta, M. (2014). 'Model države blagostanja u političkom životu Skandinavije: stranački
sustavi i socijalne politike', Politička misao, 51(3), str. 123-138. Preuzeto s:
https://hrcak.srce.hr/129732, 11. travnja 2019. godine.
7. Snopes. Crime In Sweden, Part I: Is Sweden the ‘Rape Capital’ of Europe?. (2017).
Preuzeto s, https://www.snopes.com/fact-check/crime-sweden-rape-capital-europe/, 10.
svibnja 2019. godine.
8. The Local. More Swedes die alone – and with no money. (n.d.). Preuzeto s,
https://www.thelocal.se/20170520/more-swedes-die-alone-and-with-no-money, 10.
svibnja 2019. godine.
9. Večernji list. Razbijen mit: Najviše azilanata u Švedskoj, Njemačka tek na 5. mjestu,
Hrvatska posljednja. (2016). Preuzeto s, https://www.vecernji.hr/premium/razbijen-mit-
najvise-azilanata-u-svedskoj-njemacka-tek-na-5-mjestu-hrvatska-posljednja-1069365, 11.
travnja 2019. godine.