José Saramago

Posljednja
bilježnica
Tekstovi napisani za blog od ožujka do studenog 2009.

2
 Ožujak 2009.

23.ožujka
Funes & Funes

P R I J E M N O G O G O D I N A , tijekom putovanja iz Kanade prema Kubi, zaustavili

smo se u Kostariki i u E1 Salvadoru. Danas bih želio nešto reći upravo o posjetu ovoj drugoj
zemlji. Kao što je to uvijek slučaj na mojim putovanjima, dao sam mnogo intervjua od kojih
je najvažniji bio onaj Mauriciju Funesu, odnedavna novoizabranom predsjedniku E1
Salvadora. Dotada ga nisam poznavao. Bio sam ugodno iznenađen susretom s tim novinarom
čija zadaća očito nije bila uvjeriti tek pristiglog pisca u vrline režima utemeljenog na
nemilosrdnoj represiji, i to režima koji je imao nadzor nad vojnim snagama, te stoga bio
izravno odgovoran za zlostavljanja, okrutnosti i zločine koje su počinile obitelji moćnih
zemljoposjednika, apsolutnih gospodara cjelokupne ekonomije. Naprotiv, preda mnom je
stajao obrazovan sugovornik, svjestan patnji vlastitoga naroda i mogućnosti bolnih promjena,
koje se još uvijek nisu nazirale na društvenom i političkom obzoru E1 Salvadora. Poslije toga
se više nismo susretali, ali Pilar je tada započela redovitu prepisku s Mauricijevom suprugom
Vandom Pignato koja nije prestajala čak ni tijekom teških trenutaka, kako osobne tako i
političke prirode, kroz koje su njih dvoje morali proći i koja će odsad, zasigurno, postati još
intenzivnija. Drugi, pak, Funes koji se pojavljuje u naslovu bloga onaj je Borgesov lik
obdaren pamćenjem koje je sve upijalo, sve bilježilo: činjenice, slike, sve što bi pročitao ili
osjetio, od svjetlosti u zoru do mreškanja vode na površini jezera. Od novoizabranog
predsjednika El Salvadora tražim samo to da ne zaboravi riječi koje je izgovorio u noći svoje
pobjede pred tisućama muškaraca i žena koji su bili nazočni rađanju nove nade za njihovu
zemlju. Nemojte ih iznevjeriti, gospodine predsjedniče, politička povijest Južne Amerike
ionako je već prepuna razočaranja i frustracija cijelih naroda, umornih od laži i obmana ljudi
poput Daniela Ortege. Vrijeme je da se to hitno promijeni.

24.ožujka
Dolazi vuk!

Priče koje bi najčešće pripovijedao djed kad bi se seoska obitelj navečer okupila oko
ognjišta bile su neprocjenjive, ali ne kao puka zabava za nedužnu dječicu, već kao temeljni
dio zdravog obrazovnog sustava, svojevrsna preteča zakletve kojom se svjedoci na sudu
obvezuju, ili su se nekad obvezivali, da će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. Moja
dvojba oko gore navedene usporedbe proizlazi iz činjenice što u životu nisam bio gorljiv
posjetitelj sudova, jer me znatiželja za različite izraze ljudske prirode nikada nije nagnala da
guram nos u tuđe živote, pa makar se radilo i o najvećim zločincima stoljeća. Dakle, u jednoj
djedovoj priči bila je riječ o malom pastiru koji je, možda zato da bi mu brže prošli samotni
sati na planini, jednoga dana odlučio uzviknuti da dolazi vuk, nakon čega je cijelo selo,
naoružano motkama, batinama i ponekom mušketom iz pretposljednjeg rata, jurnulo u obranu
ovaca i pastira koji ih je čuvao. No vuka niotkuda. Vjerojatno je pobjegao čuvši sve te povike,
rekao je mladić. Bila je to laž, ali je zvučala posve uvjerljivo. Zadovoljan ishodom svoje
varke, naš pastir odlučio se ponovo našaliti i cijelo selo još jednom mu je pohrlilo u pomoć.
Ništa, od vuka ni traga ni glasa. Treći put, međutim, nitko nije pomaknuo ni malim prstom,
bilo je očito da pastir laže koliko je dug i širok, neka samo viče, već će ga proći. Vuk je odnio
ovaca koliko je želio, dok je mladić, šćućuren na nekom stablu, nemoćno promatrao
katastrofu. Iako to nije naša današnja tema, nije naodmet prisjetiti se kako su i mnogi od nas
često vikali kako dolazi vuk. Još je više bilo onih koji su nijekali kako dolazi, ali kad je,
naposljetku, doista došao, na ogrlici mu se mogla pročitati jedna riječ: kriza. Vidjet ćemo što
će se dogoditi nakon nedavne vijesti kako su mnogi Portugalci odlučili naučiti španjolski i
kako svoju odluku shvaćaju veoma ozbiljno. Bojim se da će dežurni domoljubi smjesta
povikati kako dolazi vuk. Nešto sasvim sigurno dolazi, ali to nije vuk, već potreba

3
međusobnog približavanja dvaju naroda s ovog poluotoka. Povijest, kada to želi, ponekad
doista može pogurati stvari.

25.ožujka
Sutra i milenij

Prije nekoliko dana pročitao sam Uvod u filozofiju opadanja, članak Nicolasa Ridouxa,
autora djela Manje je više. Pritom sam se sjetio da sam prije nekoliko godina, na prijelazu u
tisućljeće u kojem sada živimo, sudjelovao na jednom skupu književnika u Oviedu na kojem
se od nas tražilo da zacrtamo ciljeve za novo tisućljeće. Meni se to činilo preambicioznim, pa
sam odlučio da će se moje izlaganje ograničiti tek na dan koji je bio pred nama. Sjećam se da
sam dao neke konkretne prijedloge od kojih se jedan podudarao s onim koje je Ridoux iznio u
svome Manje je više. Potražio sam na čvrstom disku računala ono što sam tada napisao, jer mi
se to danas čini još aktualnijim nego u to vrijeme.
»Kad je riječ o raznim pokušajima da se dokuči što nam donosi budućnost, mislim da bi
bilo bolje da razmislimo što nam to donosi sutrašnji dan, dan za koji još uvijek možemo
pretpostaviti da će ga većina od nas dočekati živa. Zapravo, da su se daleke 999. godine u
nekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokušavši pogoditi kakav
će svijet biti za tisuću godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogriješili. U jednom se,
međutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da neće postojati bitna razlika između
zbunjenog ljudskog bića današnjeg vremena, koje ne zna i ne želi znati kamo ga vode, i
zastrašenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se približava smak svijeta. U usporedbi s time,
mnogo veće razlike mogu se očekivati između ljudi koji žive danas i onih koji će se roditi već
samo za sto godina, kamoli za tisuću. Drugim riječima: mi danas imamo mnogo više
zajedničkoga s onima koji su živjeli prije tisuću godina nego s onima koji će ovaj planet
nastavati za samo stotinu godina... Možda bi se moglo reći da se pravi kraj svijeta događa u
današnje vrijeme, kada se čini da nestaje onaj svijet koji se rađao prije tisuću godina.
U međuvremenu, dok svijet skonča ili ne skonča, dok sunce naposljetku ne zađe po
posljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zašto se na trenutak ne bismo okrenuli
sutrašnjem danu za koji možemo pretpostaviti da će većina nas još uvijek imati sreće da ga
doživi? Umjesto jeftinih prijedloga za treće tisućljeće za koje će se ono samo, čim nastupi,
najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zašto ne bismo radije radili na
ostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih većini ljudi? U nedostatku
boljih, mogli bismo se pozabaviti sljedećima: a) učiniti sve da se razvoj društva odvija s dna,
to jest da se rastuća masa stanovništva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja,
dovede do prvih crta blagostanja; b) stvoriti nov osjećaj dužnosti povezan s ostvarivanjem
ljudskih prava; c) živjeti skromnije, poput preživjelih nakon neke katastrofe, jer dobra,
bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni; d) razriješiti proturječje između neprestanih
tvrdnji da smo jedni drugima sve bliže i dokaza iz stvarnoga života koji govore u prilog
činjenici da smo sve osamljeniji; e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve veća, između
onih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da će o odgovorima koje budemo dali
na pitanja poput ovih ovisiti naše sutra i naše prekosutra, iduće stoljeće i cijelo tisućljeće.
Vratimo se, stoga, filozofiji.«

26.ožujka
Pitanje boje

Ovo je razgovor iz jedne televizijske reklame za automobile. Sjedeći na suvozačkom

sjedalu kraj oca, djevojčica od šest ili sedam godina pita: »Tata, jesi li znao da je moja
prijateljica iz razreda Irene crnkinja?« Otac odgovara: »Da, naravno...« A djevojčica će na to:
»Ja nisam...«
Ako te dvije riječi i nisu udarac u solarni pleksus, sasvim sigurno bismo ih mogli nazvati
pljuskom našem umu. Reći ćete da taj kratki razgovor nije ništa drugo do plod kreativnog
talenta nekog marketinškog genija, ali meni blizak primjer je moja petogodišnja nećakinja

4
Júlia koja je, kad su je upitali ima li u Tíasu, gradiću u kojem živimo, crnaca, odgovorila kako
ne zna. A Júlia je Kineskinja...
Obično se kaže kako istina spontano izlazi iz dječjih usta, no prema primjerima koje smo
vidjeli izgleda kao da to nije uvijek slučaj jer je Irene doista crnkinja, a crnaca ne manjka ni u
Tíasu. Stvar je u tome da, nasuprot onome u što se obično vjeruje, i koliko god nas pokušali
uvjeriti u suprotno, apsolutne istine ne postoje: istina uvijek ima više lica, samo laž je
globalna. Dvije djevojčice nisu vidjele crnkinje, vidjele su tek osobe i to onako kako se one
same vide. Stoga je i istina koje je izašla iz njihovih usta naprosto bila drugačije prirode.
G. Sarkozy, međutim, ne misli tako. Sada mu je na pamet pala zamisao da organizira
etnički popis stanovništva kojim bi se, prema njegovim riječima, napravila »rendgenska
slika« francuskoga društva koja bi pokazala tko su i gdje su imigranti te tako, izvukavši ih iz
anonimnosti, poslužila kao pokazatelj učinkovitosti antidiskriminacijske politike njegove
vlade. Prema uvriježenom mišljenju, put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ako takva
inicijativa uspije, smatram da je Francuska na najboljem putu da se ondje i nađe. Nije teško
zamisliti (prošlost obiluje takvim primjerima) kako bi se takav popis mogao pretvoriti u
perverzni instrument novih i još profinjenijih oblika diskriminacije. Ozbiljno razmišljam o
tome da zamolim Júlijine roditelje da je odvedu u Pariz da posavjetuje g. Sarkozya...

27.ožujka
Vreća mačaka

Nije nedostajalo upozorenja: oprez, Europska unija u opasnosti je da se pretvori u koliko

smiješnu, toliko i opasnu vreću mačaka. Bilo je neizbježno da stari nacionalni egoizmi, vječita
ambicija političara i mentalna korupcija (ako ne i ona mnogo gore vrste), koji oduvijek
predstavljaju zapreku bilo kakvom pokušaju kolektivne organizacije koji ne počiva na jasnim
načelima intelektualnog poštenja i međusobnog poštovanja, ponavljam, bilo je neizbježno da
ta kombinacija krajnje negativnih značajki pretvori Europsku uniju u grotesknu karikaturu. To
se sada dogodilo prilikom obraćanja češkog predstavnika Mireka Topolaneka koji je preuzeo
predsjedavanje Europskom unijom — zabrinjavajućeg li paradoksa — nakon što je dao
ostavku na mjesto premijera svoje zemlje. U svom obraćanju on se ne samo obrušio na
predsjednika Sjedinjenih Država optuživši ga da vodi ekonomiju »na put prema paklu« (ili,
blaže rečeno, »u propast«) već je i jasno dao do znanja na čijoj strani su njegovi snovi i
simpatije: na onoj radikalnog liberalizma staroga kova i potpunog odbacivanja bilo kakvog,
pa makar i najpovršnijeg, pokušaja intervencionalizma socijaldemokratskog tipa. Kao što se
vidi, g. Topolanek je prava uzdanica čovječanstva. S druge se strane, pak, predsjednik
španjolske vlade Rodriguez Zapatero prije nekoliko dana našao pod unakrsnom paljbom
parlamentarne oporbe, i to ne zbog povlačenja španjolskih snaga koje je bilo dogovoreno prije
više od godinu dana, već zbog nepoštovanja osnovnih načela međunarodne politike koja su od
njega zahtijevala da o tome unaprijed obavijesti NATO ili američku vladu. Smatram da je
španjolska vlada u tome zasigurno pogriješila. No pitanje koje mi se sada nameće je sljedeće:
što će učiniti Europski parlament kako bi jasno dao do znanja g. Topolaneku da je, usto što je
reakcionar, k tome i nepristojan i neodgojen čovjek?

30.ožujka
Raposa do sol

Daleko odavde, na drugom kontinentu, za nekoga je svanuo novi dan. Pritom mislim na
Indijance iz rezervata Raposa do sol u državi Roraima na sjeveru Brazila kojima je Federalni
vrhovni sud definitivno priznao i potvrdio pravo na puno korištenje tisuću kvadratnih
kilometara rezervata. Odluka Vrhovnog suda ne ostavlja mjesto nikakvoj dvojbi: sve
neindijansko stanovništvo mora smjesta napustiti rezervat, baš kao i rižine tvrtke koje su
godinama zaposjedale to područje kršeći indijanska prava. Još je 2005. predsjednik Lula
donio odluku o predaji rezervata Indijancima i odlasku rižinih tvrtki s tog područja, ali su se
vlasti države Roraima, sklone tim tvrtkama, žalile Vrhovnom sudu tvrdeći da je

5
predsjednikova odluka neustavna. Četiri godine poslije Vrhovni sud donio je konačnu odluku
stavivši tako »točku na i« na cijeli taj slučaj. No nije sve tako ružičasto kao što se na prvi
pogled čini. Klasna borba, koja je sve donedavna bila predmet tolike rasprave i za koju se
činilo da joj je suđeno da završi u »Povijesnom košu za smeće«, izgleda da ipak postoji. Mi
Europljani, iz našeg ograničenog gledišta na društvene probleme Latinske Amerike, ponekad
pojednostavljujemo ono što nikada nije bilo, niti će biti jednostavno. Naime, imućni Indijanci
u rezervatu Raposa do sol, jer ondje ima i takvih, odlučili su stati na stranu ne-Indijanaca i
rižinih tvrtki. Danas, međutim, slave oni drugi, oni siromašni.
Dolje u »čudesnome gradu«1, u gradu sambe i karnevala, situacija nije ništa bolja. Netko
se nedavno dosjetio kako bi favele trebalo ograditi cementnim zidom visokim tri metra.
Nekad smo imali berlinski zid, izgradili su zidove u Palestini, a sada je, čini se, došao na red i
Rio. Za to vrijeme organizirani kriminal vlada u svakome kutku pružajući svoje pipke
vertikalno i horizontalno, kako u državni aparat, tako i u društvo u cjelini. Korupcija se čini
nepobjedivom. Što nam je činiti?

31.ožujka
Fraktalna geometrija

Baš kao što je Molièreov g. Jourdain pisao u prozi a da toga nije bio ni svjestan, u jednom
trenutku u životu sam, i ne primijetivši to, duboko zašao u nešto tako tajanstveno kao što je
fraktalna geometrija o kojoj, ne trebam to ni spominjati, nisam znao baš ništa. Španjolski
geometar Juan Manuel Garcia-Ruiz u pismu iz 1999. skrenuo mi je pozornost na primjer
fraktalne geometrije u mojoj knjizi Sva imena. Evo tog odlomka:
»Promatrano iz zraka, Gradsko groblje podsjeća na polegnuto stablo, divovsko, s kratkim
i debelim deblom koje sačinjava povijesna jezgra grobišta, a iz njega se granaju četiri moćne
grane, što se kasnije račvaju u mnoštvo ogranaka i pružaju u nedogled, tvoreći, nadahnutim
pjesničkim izrazom, raskošnu krošnju u kojoj se život i smrt isprepliću, kao što se na pravom
drveću ptičice stapaju s lišćem...«2
Nije mi palo na pamet promijeniti zanimanje, no svi moji prijatelji zamijetili su da je moj
duh prožela neka nova vjera, doživio sam nešto poput preobraćenja na putu za Damask.
Tih dana bio sam rame uz rame s, ni više ni manje, najboljim geometrima svijeta. Ono do
čega su oni došli mukotrpnim radom, ja sam osjetio u bljesku znanstvenog nadahnuća od
kojega se, da budem iskren, iako je otad prošlo već dosta vremena, ni danas nisam oporavio.
Danas, deset godina poslije, prožima me isti osjećaj dok gledam naslovnicu knjige
Fraktalni sklad čiji su autori Juan Manuel i njegov kolega Hector Garrido. Knjiga je puna
sjajnih ilustracija, a tekstove krasi znanstvena preciznost u potpunom suglasju s ljepotom
formi i koncepata koji se u njima objašnjavaju. Darujte si ovu prekrasnu knjigu, vjerujte
preporuci autoriteta iz područja fraktalne geometrije...

Travanj 2009.

1. travnja
Mahmud Darwish

I D U Ć E G 9 . K O L O V O Z A navršit će se godina dana od smrti Mahmuda

Darwisha, velikog palestinskog pjesnika. Da je naš svijet malo osjetljiviji i inteligentniji, te da
posvećuje malo više pozornosti uzvišenosti i veličini pojedinaca koji se u njemu rađaju,
njegovo ime danas bi bilo jednako poznato i cijenjeno kao što je, recimo, bilo poznato ime
Pabla Nerude za njegova života.

1 Nadimak za Rio de Janeiro.

2 José Saramago, Sva imena, »Otokar Keršovani« Rijeka, 2002, prevela Nina Lanović

6
 Ukorijenjene u životu, patnji i bezgraničnoj nadi palestinskog naroda, Darwishove pjesme
posjeduju formalnu ljepotu koja ponekad doseže transcendenciju neizrecivoga u nekoliko
jednostavnih riječi, one su poput dnevnika u kojem je korak po korak, suzu po suzu, Darwish
bilježio kako nesreće, tako i one rijetke, ali zato ne manje duboke radosti naroda čija patnja
traje već šezdeset godina i još joj se ne nazire kraj. Čitati pjesme Mahmuda Darwisha, osim
nezaboravnog estetskog iskustva, znači i prijeći bolan put pun nepravdi i poniženja što ih je
Palestini nanio Izrael, taj krvnik za kojega je izraelski pisac David Grossmann, u trenutku
iskrenosti, rekao da ne poznaje nikakve samilosti.
Danas u knjižnici pročitao sam nekoliko pjesama Mahmuda Darwisha za dokumentarni
film koji će na godišnjicu njegove smrti biti prikazan u Ramalli. Dobio sam poziv da pribivam
tom događaju, no vidjet ćemo hoće li mi biti moguće krenuti na to putovanje koje sasvim
sigurno neće oduševiti izraelsku policiju. Ondje bih se prisjetio bratskog zagrljaja od prije
sedam godina i riječi koje smo tada razmijenili i koje više nikada nećemo moći ponoviti.
Ponekad život jednom rukom uzme ono što je drugom dao. To se dogodilo meni s
Mahmudom Darwishem.

2. travnja
G20

U povodu današnjeg skupa G20, imam samo tri pitanja:

Što?
Čemu?
Za koga?

3. travnja
Santa Maria de Iquique

Santa Maria je ime škole. Što se tiče one druge, na nebu, može se pretpostaviti da se
dotična svetica nije upletala u cijelu tu priču, bez obzira na to što bi joj to trebao nalagati
njezin visoki položaj. Iquique je ime mjesta, nekoć važne pomorske luke na sjeveru Čilea, u
regiji bogatoj salitrom, tom mješavinom natrijeva i kalijeva nitrata, izravno stvorenom u
paklu, kao što to, bez ikakve sumnje, smatraju tisuće muškaraca, kako iz Čilea tako i iz
okolnih zemalja, koji su sudjelovali u njezinu vađenju. Godina je 1907. Neizbježno poput
sudbine, jer to je jedina logika koju razumije kapital, bešćutno iskorištavanje radne snage
dovelo je siromašno stanovništvo u bezizlaznu situaciju. Štrajk se nametao kao jedini prirodan
odgovor. Iz rudarskih nastambi na planinama počele su silaziti najprije stotine, a zatim i tisuće
radnika koje su se zatim okupile oko škole Santa Maria u Iquiqueu. Nakon višednevnih
neuspješnih pokušaja štrajkaša da započnu pregovore, vlasti su, pod pritiskom stranih
kapitalista, odlučile pošto-poto okončati sukob. Vojne snage, pozvane da uguše štrajk, 21.
prosinca bešćutno su ubile više od tri tisuće osoba, među kojima je bilo žena, djece i staraca.
U povijesti Čilea nije manjkalo tamnih poglavlja, no ovo je bilo jedno od najtragičnijih i
najapsurdnijih. Desetljećima poslije, čileanski skladatelj Luis Advis, iznimno nadaren
samouki glazbenik, skladao je i napisao tekst kantate Santa Maria de Iquique za glazbenu
skupinu Quilapayun. Prvi put izvedena početkom 1970-ih, kantata Santa Maria još je i danas
jedan od vrhunaca ne samo glazbenog pokreta nueva canción chilena3 već i južnoameričke
glazbe u cjelini. Imam je na DVD-u. Riječ je o devedeset minuta prekrasne glazbe u kojoj
prednjače čarobni instrumenti, kao što je andska flauta, i veličanstveni glasovi članova
skupine. I ja se ondje pojavljujem. U studenom 2007, nekoliko dana prije mog odlaska u
bolnicu, snimili su me kako dajem izjavu. Upozoravam vas, međutim, da to nije José
Saramago, već njegov duh. Ne postoje šokantnije snimke od tih koje me prikazuju u tom

3 »Nova čileanska pjesma« (španj.) ime je glazbenog pravca vezanog uz društveno-politički pokret
koji je 1960-tih i početkom 1970-tih u Čileu promicao borbu za radnička prava i društvenu
ravnopravnost. Njegovi najznačajniji predstavnici bili su Victor Jara, Patricio Manns, Isabel Parra, Angel
Parra, Osvaldo »Gitano« Rodriguez, Tito Fernandez te skupine Quilapayun, Inti Illimani i Illapu.

7
razdoblju. Zapravo bih ih najradije zamolio da ih uklone, ali kako god ondje izgledao, još sam
živ, a život se ne smije nijekati. U svakom slučaju, iz poštovanja prema svim tima mrtvima,
skrušenost mi nalaže da progutam to malo osobne taštine. Neka na tome i ostane.

P.S. Nije lako pronaći na tržištu kantatu Santa Maria de Iquique. Ako netko, ponukan onim
što sam ovdje napisao, želi doživjeti ono što sam i ja doživio slušajući je, može se obratiti
izvršnom producentu Carlosu Belmonteu čija adresa elektroničke pošte je c.belmonte@
accionvisual.com. Vjerujem da nećete zažaliti.

6. travnja
Sat

Jedan od mojih najnovijih prijatelja darovao mi je sat. I to ne bilo kakav, već Omegu.
Obećao je da će preokrenuti nebo i zemlju dok ga pronađe i održao je riječ. Reći ćete da
održavanje riječi u ovom slučaju ne izgleda poput nekog osobitog izazova, trebalo je samo ući
u trgovinu satovima u kojoj se danas među mnogobrojnim modelima mogu pronaći satovi za
svačiji ukus, od klasičnih do modernijih, čak i oni o kojima kupac nije ni sanjao da će ih ondje
zateći. Sve je to naizgled jednostavno, ali pokušajte ući u jednu od tih trgovina i u njoj
pronaći Omegu iz 1922, godine mog rođenja, i zatim mi recite je li vam to uspjelo.
»Gospodinu nisu sve na broju«, vjerojatno bi pomislio prodavač. Moj sat se mora svakoga
dana navijati kako bi mu se obnovila energija. Ozbiljnost mu, vjerujem, daje materijal od
kojeg je izrađen: srebro. Brojčanik je primjer jasnoće koji će utješiti srce sklono
kontemplaciji. A mehanizam mu je zaštićen s dva poklopca, od kojih kroz jedan, hermetični,
ne može ući ni najmanja čestica prašine. No od prvoga dana u meni je počeo izazivati grižnju
savjesti. Prvo pitanje koje sam si postavio bilo je: »Kamo ću s njim?« »Da ga osudim na tamu
neke ladice?« Nikada, moje srce nije od kamena. »Znači, da ga nosim?« Već imam sat, onaj
ručni, i bilo bi smiješno nositi oba, a ne treba ni zaboraviti da za džepni sat nema boljeg
mjesta od džepa prsluka, samo što danas više nitko ne nosi prsluke. Stoga sam se odlučio da
ću se prema njemu ponašati kao prema nekom sitnom kućnom ljubimcu. Provodi dane na
stoliću koji se nalazi odmah kraj mog radnog stola i vjerujem da nema sretnijeg sata od njega.
A da bih još više učvrstio naš odnos, nosim ga sa sobom na sva putovanja. Zavrijedio je.
Sklon je brzanju, ali to je jedina mana koju sam na njemu zamijetio. Bolje i to nego da kasni.
Prijatelj koji mi ga je darovao zove se José Miguel Correia i živi u Santarému.

7. travnja
Još jedno čitanje krize

Tradicionalni mentalitet poprimio je oblik u velikom prostoru po imenu katedrala; danas

se on oblikuje u jednom drugom velikom prostoru koji se naziva trgovački centar. Trgovački
centri nisu tek nove crkve, nove katedrale, oni su i nova sveučilišta. Golema je važnost
trgovačkih centara u oblikovanju ljudskog mentaliteta. Trgovi, vrtovi ili ulice prestali su biti
javni prostori za okupljanje. Prema novom sustavu vrijednosti, u kojem vlada strah od
isključenja, protjerivanja iz potrošačkog raja i izopćenja iz njegove katedrale, jedini siguran
prostor za to su trgovački centri. I što smo time dobili? Krizu. Hoćemo li se jednoga dana
vratiti na trgove ili sveučilišta? Hoćemo li se vratiti filozofiji?

8. travnja
Čitati

Ono što nazivaju mojim stilom, počiva na velikom divljenju i poštovanju prema jeziku
koji se govorio u Portugalu u 16. i 17. stoljeću. Ako otvorimo Propovijedi oca Antonia Vieire,
uvjerit ćemo se da je sve što je napisao puno okusa i ritma kao da se te značajke nalaze u
samome jeziku, a ne izvan njega.
Nismo posve sigurni kako se u to vrijeme govorilo, no znamo kako se pisalo. Jezik je u to

8
vrijeme bio poput neprekinutog toka rijeke. Dovoljno je zamisliti golemu vodenu masu koja
ritmično svjetluca protičući svom silinom iako je njezin tok povremeno prekinut slapovima.
Bliže se praznici, što je uvijek dobra prigoda da se uroni u tu rijeku, u jezik oca Vieire. Ne
savjetujem ništa nikome, samo govorim da ću zaroniti u njegovu najbolju prozu i na nekoliko
dana nestati. Želi li mi se itko pridružiti?

13.travnja
L’aquila

U jednoj reportaži o potresu u regiji Abruzzi pročitao sam da su se očajni i bespomoćni

preživjeli zapitali zašto je sudbina odabrala njih i njihov kraj za poprište te užasne katastrofe.
Pitanje je to na koje nema odgovora, ali koje uvijek, bez iznimke, postavljamo kad nam
nesreća pokuca na vrata, kao da se u nekom kutku svemira nalazi odgovorna osoba kojoj
možemo ispostaviti račun za zla koja nas pogađaju. Mnogo puta jedva da ima toliko vremena
da se smrti pogleda u oči, a ponekad čak ni to, kad deset koraka od nas eksplodira bomba ili
se čamac raspadne nedaleko od obale, kad poplava odnese kuće i mostove kao da se radi tek o
neznatnim preprekama na njezinu putu, kad nanosi blata zbog klizanja tla zatrpaju čitava
naselja. Tada se pitamo zašto mi, zašto ja, ali nema odgovora. I Jacques Brel se zapitao:
»Pourquoi moi? Pourquoi maintenant?«4 — da bi odmah zatim preminuo. To je sudbina,
kažemo, a u njoj nije zapisana riječ uskrsnuće. Dobro je to znati jer ovaj svijet, istinu govoreći,
nije stvoren za uskrsnuća. I to je dovoljno.

14.travnja
Bo

Možemo si čestitati, naš vodeni pas već se nalazi u Bijeloj kući. Ne znam kako će ondje
izgovarati ime koje su mu nadjenuli, ali nadam se da će to činiti kao da izgovaraju francusku
riječ »beau«, što znači, ni više ni manje, no — lijep. Njegova slika obišla je svijet i, dok se
mnoge doge i pomeranci grizu za usnice od zavisti, spomenuta portugalska pasmina slavi svoj
uspjeh s opravdanim domoljubnim zanosom. Dopustite mi da prema svemu tome, međutim,
izrazim određenu sumnjičavost jer sam prvi put vidio kako je netko radi fotografiranja
vodenom psu oko vrata objesio vijenac cvijeća, kao da je havajska plesačica. U dobi od samo
šest mjeseci Bo još uvijek nije potpuno svjestan poštovanja koje zavređuje pasmina kojoj, na
njegovu sreću, pripada. Izrazi li Bijela kuća želju za tim, mogli bismo joj na neko vrijeme (ne
predugo jer bi nam nedostajao) posuditi našega Camőesa da bude mentor predsjedničkom
psiću i da ga pouči dobrom vladanju koje u svakoj prigodi mora pokazivati časni pripadnik
pasmine portugalskog vodenog psa. Portugal oblige5.

15.travnja
Kolumbija u Lanzaroteu

Stigla je u liku jednog od svojih najdostojnijih predstavnika: građanina i bivšeg

zastupnika u parlamentu Sigifreda Lópea Tobóna, koji je prije dva mjeseca oslobođen iz
sedmogodišnjeg zatočeništva tijekom kojega je, u iznimno teškim uvjetima života, u
kolumbijskoj prašumi bio izložen nečovječnim postupcima članova FARC-a. Sigifredo Lopez
bio je dio dvanaesteročlane skupine zatočenih parlamentarnih zastupnika od kojih su ostala
jedanaestorica nedavno ubijena. Sigifredo je pobjegao slučajno, nakon što su ga izdvojili od
ostatka skupine zbog nekog čina neposlušnosti. Taj čovjek ima dovoljno razloga da mrzi ovaj
svijet i svoje tamničare, no unatoč svemu, nijednom nije podigao glas pripovijedajući o
vlastitim patnjama (kojima, čini se, ne pripisuje veliku važnost), iako se nije mogao
suspregnuti a da ne zadrhti dok je opisivao užasne zločine koje su počinili pripadnici FARC-
a, ubojstva i mučenja, poput onih prema dvadesetorici vojnika koji već dvanaest godina žive
4 Zašto ja?Zašto sada? (franc.)
5 Portugal obvezuje (franc.), prema noblese oblige to jest »plemstvo obvezuje«, izreka koja znači da
određeni društveni položaj nalaže i određeno vladanje.

9
prikovani lancima za drveće...
U dvorani fondacije César Manrique nije bilo slobodnog mjesta, mnogi su slušali njegov
govor stojeći. Gotovo dva sata bili smo obuzeti osjećajima koje je nemoguće prevesti u riječi.
Neki su plakali zbog nepodnošljivog šoka izazvanog tim monstruoznim otkrićima, drugi, pak,
barem je to bio moj slučaj, zbog beskrajne tuge što je čovječanstvo takvo kakvo jest i što mu
nema ni lijeka ni spasa. Zar netko još može zamisliti da su pripadnici paravojnih snaga ubijali,
a možda još uvijek to čine, odsijecajući ljudima udove motornom pilom?

16.travnja
Opsjednutost veličinom

Stvar je ozbiljna, više nego ozbiljna. Prije nekoliko dana saznao sam da u Portugalu ima
previše autocesta, ni više ni manje no devet, ukupne duljine od gotovo sedamsto kilometara.
Ako na trenutak pomislimo koliko stoji samo jedan kilometar tih raskošnih prometnica čiji
korisnici mogu uživati u svim mogućim udobnostima suvremenog života, neizbježno ćemo
doći do zaključka da se netko prevario u računu ili je takvim računom želio prevariti nas.
Prema zakonu, ili već prema onome na što se u takvim prigodama poziva, otvaranje
autoceste podrazumijeva određene procjene gustoće prometa da se ne bi dogodilo da
automobile koji njome prođu nabrajamo na prste jedne ruke, kao što je slučaj s onom što vodi
iz Lisabona do Elvasa, čeznući za vremenima kad je, kiteći se još uvijek skromnim nazivom
»državne«, vodila mnoštva u Pousadu na prženi bakalar. Mutatis mutandis: s bakalarom ili bez
njega, tako izgleda situacija na preostalih osam autocesta.
Te mušice nisu od jučer. Kad su kralju D. Joau V. rekli koliko će stajati splet ukrasnih
zvona koje je želio postaviti u Mafri, u grotesknom proznom stilu, karakterističnom za nove
bogataše, rekao je: »Čini mi se jeftinim. Nabavite dva.« Još prije nekoliko godina, kad je
Portugal bio zadužen za organizaciju europskog prvenstva u nogometu koje je, usput,
sramotno propustio osvojiti, netko je rekao da moramo izgraditi nekoliko nogometnih
stadiona jer nismo dobro stajali sa sportskom infrastrukturom. Zamišljam sljedeći
dijalog:«Koliko mislite da nam je potrebno?«, upitao je visoki čelnik nogometnog saveza.
»Mislim da bi nam tri ili četiri trebala biti dovoljna«, odgovorio je onaj iz tehničke službe.
»Tri ili četiri?«, prezirno je odmahnula velika zvjerka iz nogometnog svijeta. »Radije deset ili
dvanaest, bili bismo prave budale kad ne bismo iskoristili europske fondove sve dok ih ne
ostružemo do dna«. I u tom slučaju netko se prevario u računu ili je tim računom prevario nas.
Račun za koji se čini da je potpuno čist je onaj o broju siromašnih u Portugalu. Prema
posljednjim informacijama ima ih dva milijuna. Nije li to još jedan izraz naše povijesne
opsjednutosti veličinom...

17.travnja
S Dariom Foom

Uz Daria Foa i mnoge druge koji su se u dvorani Caja Granade okupili kako bi
prisustvovali svečanosti dodjele nagrade za međunarodnu suradnju koju, ako se ne varam, ta
banka dodjeljuje već deset godina i koja je ove godine pripala Fou i meni, trebao sam se
pojaviti i ja kako bih, kao što sam rekao u prethodno snimljenoj izjavi, sve izgrlio i sa svima
podijelio radost tog trenutka.
Nažalost, nisam se mogao zaputiti na to putovanje, no suvremene komunikacijske
tehnologije omogućile su mi da gotovo u realnom vremenu pribivam svečanosti na kojoj me,
na moj zahtjev kojem je sa zadovoljstvom udovoljeno, predstavljao rektor sveučilišta u
Granadi. Na neki način Dario Fo i ja predstavljali smo ondje festival Sete Sdis — Sete Luas6, uz
posebnu čast da smo mi počasni predsjednici toga festivala. Kao što nalaže tradicija te
nagrade, nagrađeni se na dodjeli odriče novčane vrijednosti u korist neke kulturne institucije
ili društvene aktivnosti, u ovom slučaju u korist već spomenutog festivala koji će taj novac

6 Festival »Sedam sunaca i sedam mjeseca« uspostavljen je radi kulturne suradnje Italije i
Portugala, ali su se u njega poslije uključile i druge mediteranske zemlje.

10
iskoristiti za gradnju kulturnog centra u Ribeiri Grande na Kapverdskim otocima, toj čarobnoj
zemlji, kao što sam to rekao u svojoj snimljenoj izjavi.
Nakon svega mislim da mogu reći da smo svi, uključujući i nižepotpisanog koji joj nije
bio fizički prisutan, s dodjele nagrade za međunarodnu suradnju banke Caja Granada otišli
manje-više očarani.

20.travnja
Ekshibicionizam

Riječi kao što su »diskretan«, »rezerviran«, »povučen«, »sramežljiv« ili »pristojan« još se
uvijek mogu naći u bilo kojem rječniku. Bojim se, međutim, da će neke od njih, prije ili
kasnije, zadesiti tužna sudbina riječi esgártulo koja je, poput mnogih prije nje, izbrisana iz
rječnika Akademije zbog jasnog i upornog nedostatka uporabe koji je od nje učinio balast u
njegovim učenim stupcima. Ni ja sâm ne sjećam se da sam je ikada izgovorio, a kamoli
napisao. S druge strane, riječi poput »rezerviran«, iako se možda sve manje upotrebljava,
zajamčen je dug život u značenju rezervacije ulaznice jer bez nje neke temeljne usluge, poput
zračnog prijevoza, ne bi mogle djelovati. Pritom ne treba zaboraviti ni onu drugu rezervaciju,
onu mentalnu, koju su Isusovci izmislili kao konačno objašnjenje činjenice da se može
najprije reći jedno, a zatim učiniti suprotno, što je djelatnost koja se do te mjere proširila
ljudskim društvom da je postala preduvjetom preživljavanja u njemu.
Nije mi namjera moralizirati jer bi to bilo čisto gubljenje vremena, kako mojeg, tako,
vjerujem, i nekih čitatelja. Svi vrlo dobro znamo da je put slaba — ali kako je tek onda slab
duh, ma koliko ljudi uzdizali njegovu navodnu snagu, kad je ljudsko biće u pravom smislu
riječi poprište svih mogućih ugodnih kušnji, kako onih prirodnih tako i onih koje je ono samo
stoljećima i tisućljećima smišljalo i oplemenjivalo neprestanim ponavljanjem u praksi. Nema
ništa loše u tome. Neka prvi baci kamen onaj koji nikad nije podlegao kušnji. Sve je počelo s
odjećom koja je postajala sve laganija, kraća i prozirnija, otkrivajući sve više kvadratnih
centimetara kože sve dok nije došlo do potpunog nudizma kakav se danas može vidjeti na
nekim plažama. Ništa strašno. U svemu tome, kao što sam to napisao u jednom drugom
kontekstu, ima neke nevinosti. I Adam i Eva hodali su uokolo goli i, nasuprot onome što tvrdi
Biblija, bili toga potpuno svjesni.
Gradeći društvo sveopćeg spektakla koji istovremeno privlači i raspršuje pozornost
širokih masa, nismo ni slutili da ćemo izgraditi društvo ekshibicionista. Izgubila se granica
između glumaca i publike, publika nije nazočna nekom događaju samo da bi gledala i slušala,
već da bi je ondje i drugi vidjeli i čuli. Moć televizije, primjerice, u velikoj mjeri hrani se tom
nezdravom simbiozom u onome što nazivamo engleskim pojmom reality show čiji sudionici,
koji su za to ponekad čak i vrlo obilno plaćeni, iznose na vidjelo svoje životne nedaće,
nevjere, niske strasti, vlastite i tuđe podlosti, iz čega, ako je to potrebno radi veće gledanosti,
nije izuzeta ni njihova obitelj, ni bližnji. I to čine bez diskrecije, rezerviranosti, srama ili
pristojnosti. Netko će reći i sreća da je tako, vrijeme je da jednom za svagda napustimo te
zahrđale riječi i otvorimo širom vrata tuđih domova, ma koliko smrdjelo iz njih. Drugi će, ne
sumnjamo u to, otići u krajnost tvrdeći da se radi o blagotvornim učincima demokracije.
Demokracije u kojoj je dopušteno reći sve, ali pod uvjetom da se prešuti ono bitno. Bez
suzdržanosti i bez srama.

21.travnja
Maja

Kad sam danas, svjež poput rose, izašao iz bolnice, imao sam dva razloga za
zadovoljstvo. Prvi je bio taj što sam se napokon riješio nametljivog bronhitisa koji me, uz
poneku stanku, već mjesecima neprestano mučio da bi se sada konačno pomirio sa sudbinom i
otišao u potragu za nekim drugim domaćinom. Nadajmo se da ga neće pronaći. Drugi je
razlog bio drugačije prirode. U našoj maloj bolnici u Lanzaroteu, naime, kako se čini, radi ni
više ni manje nego sedamnaest ili osamnaest bolničara iz Portugala, uglavnom iz regije

11
Minho. Prije no što sam otpušten, poslali su me da napravim rendgensku snimku pluća kako
ne bi ostalo nikakve sumnje da je pacijent ozdravio i da ga se može poslati kući. Svukao sam
potkošulju koju sam nosio na sebi i prebacio je preko stolice. Da bi provjerio da su snimke
uspjele, bolničar, Portugalac iz Felgueirasa, morao je otići u susjednu prostoriju. Prije no što
je to učinio, rekao mi je: »Pričekajte samo trenutak i onda možete odjenuti maju.« Mislim da
sam zadrhtao. Nisam čuo tu riječ već trideset godina, možda i više, a ovdje u Lanzaroteu,
dvije tisuće kilometara od domovine, mladi bolničar iz Felgueirasa ni ne sluteći dao mi je do
znanja da portugalski jezik još uvijek postoji. Blaženi bronhitis.

22.travnja
O nemogućnosti takvoga portreta (1)

Ovaj tekst predgovor je katalogu izložbe portreta Fernanda Pessoe u fondaciji Calouste
Gulbenkian održanoj osamdesetih godina prošloga stoljeća, mislim 1985. Učinio mi se prikladnim za
ovaj blogpa ga donosim u cijelosti.

Kakav autoportret bi naslikao Fernando Pessoa daje, umjesto pjesnikom, bio slikar, i još k
tomu, portretist? Bi li stajao licem prema ogledalu ili iz profila, otkrivajući tri četvrt lica kao
netko tko se, skriven od sebe samoga, pogledava iskosa pokušavajući odlučiti kakav izraz lica
treba zauzeti i na koliko dugo? Bi li iskoristio vlastito lice, koje se mijenjalo ovisno o dobi,
poput onoga na njegovim fotografijama koje su nam ostale ili poput niza nezabilježenih izraza
lica od rođenja do smrti, svakog jutra, poslijepodneva i noći, počevši od trga São Carlos pa
sve do bolnice São Luís7? Ili bi se poslužio onim Álvara de Camposa, brodarskog inženjera
koji je diplomirao u Glasgowu? Ili onim Alberta Caeira, čovjeka bez zanimanja ili
obrazovanja, preminulog od sušice u cvijetu mladosti? Ili onim Ricarda Reisa, liječnika u
progonstvu kojemu se izgubio svaki trag unatoč nekim nedavnim, očigledno apokrifnim
vijestima? Ili onim Bernarda Soaresa, pomoćnog knjigovođe iz lisabonskog donjeg grada? A
što je s Guedesom ili Morom i svima ostalima koje je zazivao u bezbrojnim, mogućim i
nemogućim situacijama? Bi li se naslikao sa šeširom na glavi? Prekriženih nogu? S cigaretom
koju bi stiskao među prstima? S naočalama? Bi li odjenuo kaput ili bi ga prebacio preko
ramena? Bi li se koristio nekom maskom, recimo, izbrisavši brkove i otkrivši pod njima kožu,
iznenada tako golu, iznenada tako hladnu? Bi li se okružio simbolima, kabalističkim
brojkama, horoskopskim znakovima8, galebovima nad rijekom Tejo9, kamenim gatovima10,
gavranima prevedenim s engleskoga11, plavim konjima, žutim džokejima12, grobnicama koje
služe kao opomena13?
Ili bi, za razliku od takve rječitosti, ostao nepomično sjediti pred stalkom i bijelim
platnom ne mogavši podignuti ruku da ga napadne ili se od njega obrani, u očekivanju nekog
drugog slikara koji bi pokušao naslikati taj nemogući portret?
Portret — koga? Ili, čega?
Osobi koja se nekad zvala Fernando Pessoa počinje se događati ono što se već dogodilo
Camõesu. Deseci tisuća portreta — crteža, slika, skulptura — naposljetku su Luísa Vaza
učinili nevidljivim, čak i ono malo što je preostalo doima se suvišnim: spuštena vjeđa, brada,
lovorov vijenac. Nije teško uvidjeti da se i Fernando Pessoa nalazi na putu prema
nevidljivosti i, sudeći po broju njegovih slika koji se, zbog novih tehnologija i naše sve veće
gladi za predočavanjem, u posljednje vrijeme umnogostručio, čovjek s mnoštvom heteronima,
koji se već svojevoljno stopio s likovima koje je stvorio, uskoro će utonuti u potpuni mrak i to
mnogo brže od onoga sa samo jednim licem, ali ne i s manje glasova.

7 Pessoa se rodio na lisabonskom trgu São Carlos a preminuo u bolnici São Luis.
8 Pessoa se za života zanimao za astrologiju i okultne znanosti
9 Odnosi se na sliku portugalskog slikara A. Costa Pinheira Stolac i stol pjesnika Fernanda Pessoe iz
1980. na kojoj je slikar uz pjesnikove najdraže predmeta naslikao i galebove s rijeke Tejo.
10 Aluzija na Pomorsku pjesan Alvara de Camposa.
11 Odnosi se na Pessoin prijevod Poeovog Gavrana objavljen u časopisu Athena 1924.
12 Aluzija na pjesmu Kosa kiša čiji dijelovi govore o Pessoinu djetinjstvu.
13 Aluzija na pjesmu Na grobnici Christiana Rosencreutza.

12
 Možda se to, tko zna, pokaže savršenom sudbinom za jednog pjesnika: da izgubi čvrstoću
obrisa, da mu se iscrpljen pogled i naborana koža rasplinu u vremenu i prostoru, nestanu
između redaka onoga što je napisao; a ako se iz tog bezobličnog, beskonačnog lica još uvijek
buđe dalo nešto izvući, jednoga dana netko će bez sumnje to i učiniti. Od pjesnika tada neće
ostati ništa osim sjećanja ukotvljenog u sjećanju, a adolescenti će govoriti kako u sebi nose
sve snove ovoga svijeta14 kao da su se oni prvi na svijetu toga sjetili. S pravom bi se moglo
ustvrditi kako je čitav jezik plod pjesništva.

23.travnja
O nemogućnosti takvoga portreta (2)

U međuvremenu, slikar počinje slikati portret Fernanda Pessoe. Tek je počeo, nismo još
sigurni koje je lice izabrao, jedino što se vidi je tanki potez kista zelenom bojom, možda će iz
njega nastati pas zelene boje kao pratnja žutom džokeju i plavom konju, osim ako ta zelena
nije tek fizički i kemijski rezultat činjenice da džokej jaše konja, što mu je, osim zanimanja, i
veliko zadovoljstvo. No dvojba s kojom se suočava slikar nije koju boju upotrijebiti, tu su
poteškoću jednom za svagda riješili impresionisti, jedino drevni ljudi, oni iz davnina, nisu
znali da su u jednoj boji sadržane i sve ostale: slikareva velika dvojba je treba li zauzeti stav
pun poštovanja ili ne, treba li naslikati djevicu onako kao što ju je opisao sveti Luka, na
koljenima, ili će se prema tom čovjeku odnositi kao prema jadničku koji je izazivao sažaljenje
čak i kod hotelskih sobarica15, koji je pisao smiješna ljubavna pisma16 i koji bi se, sa
slikarovim dopuštenjem, nasmijao slici koju je slikao. Zeleni potez kistom je zasad tek noga
žutog džokeja na plavim konjskim slabinama. Sve dok maestro ne zatrese štapićem i
čeznutljiva i tužna glazba ne provali, ni prodavač se neće smiješiti kroz uspomene slikareva
djetinjstva17. Ima neke nedužne dvosmislenosti u toj zelenoj nozi sposobnoj da se pretvori u
zelena psa. Slikar se prepušta asocijacijama ideja, noga i pas za njega se naprosto pretvaraju u
heteronime zelene boje: i mnoge neobičnije stvari pokazale su se mogućima, ne treba se tome
previše čuditi. Nitko ne zna što se događa u slikarevoj glavi dok slika. Portret je završen i
uskoro će mu se pridružiti ostalih deset tisuća pjesnikovih prikaza koji su mu prethodili. Nije
važno je li riječ o činu pobožnosti ili podrugljivom osmijehu jer svaka boja, svaki potez
kistom koji se nakuplja jedan preko drugoga približavaju ga trenutku kada će postati
nevidljiv, onom potpunom crnilu koje ne propušta nikakvu svjetlost, čak ni onu blještavu
sunčevu koja bi naspram njega nalikovala kratkom treptaju oka prije no što bi se do kraja
ugasila. Između poštovanja i nepoštovanja, u nekoj neodređenoj točki možda se nalazi čovjek
koji je bio Fernando Pessoa. Možda, ali ni to nije sigurno. Albert Camus nije promislio dvaput
kad je napisao: »Ako netko želi da ga prepoznaju, dovoljno je da kaže tko je.« U većini
slučajeva, onaj tko se odvaži na takvo što, najviše što može ponuditi je ime koje su mu
napisali na rodnom listu.
Fernando Pessoa vjerojatno niti to. Nije mu dovoljno bilo istovremeno biti Caeiro i Reis,
Campos i Soares. Sad kad više nije pjesnik nego slikar koji slika svoj autoportret,koje će lice
naslikati, kojim će imenom potpisati sliku i hoće li potpis staviti u lijevi ili desni kut slike? Jer
svaka slika je ogledalo, ali od čega, od koga, za koga?
Slikar naposljetku diže ruku u kojoj se nalazi neki drveni štapić, ovako izdaleka, reklo bi
se, nalik kistu, ali postoje razlozi za sumnju: na njemu se ne vidi ni tračak zelene, plave, žute
ili bilo kakve druge boje. To ie ono potpuno crnilo kojim Fernando Pessoa potezom vlastitog
kista postaje nevidljiv.
No slikari će ga svejedno i dalje slikati.

14 Aluzija na Camposovu pjesmu Trafika

15 Aluzija na Saramagov roman Godina smrti Ricarda Rerisa
16 Aluzija na Pessoina pisma Ofeliji Queiros i na Camposovu pjesmu Sva su ljubavna pisma smiješna
17 Doslovno stihovi iz Kose kiše: »Maestro zatrese štapićem / a čeznutljiva i tužna glazba provali ... a
prodavč se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva ...«- (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme,
Konzor, Zagreb, 1997, preveo Mirko Tomasović, str 47-48)

13
 24.travnja
Eduardo Galeano

Veliko uzbuđenje zavladalo je u novinskim, rađijskim i televizijskim redakcijama kad je

Chavez pristupio Obami s nekom knjigom u ruci. Svakome s imalo zdravog razuma jasno je
da tražiti autogram od predsjednika Sjedinjenih Država ondje, usred sastanka na vrhu, i nije
baš najbolja zamisao. Ali ne, naposljetku, radilo se o prigodnom daru jednog šefa države
drugom, i to o knjizi Eduarda Galeana Otvorene vene Južne Amerike. Bilo je jasno da je riječ o
simboličnoj gesti. Chavez je vjerojatno pomislio: »Taj Obama ne zna ništa o nama, u to se
vrijeme tek rodio, neka ga Galeano pouči.« Nadajmo se da će tako i biti. No zanimljivije od
svega toga jest ne samo to da su Otvorene vene nakon toga ubrzo rasprodane na Amazonu,
skočivši sa skromnog pedeset tisućitog mjesta na ljestvici prodanih knjiga na drugo mjesto i
tako stekavši popularnost ravnu najprodavanijim knjigama, već i to da se usporedo s time,
osobito u tisku, pojavilo toliko negativnih kritika koje su, gotovo u zboru, izuzevši tek poneki
blagonakloni osvrt, pokušale obezvrijediti knjigu Eduarda Galeana ustrajući na tome kako to
djelo, osim što obiluje neosnovanim analizama i očiglednim ideološkim predrasudama, uopće
nije u skladu s trenutnim stanjem u tom dijelu svijeta. Točno je da su Otvorene vene Južne
Amerike izdane 1971, dakle prije gotovo četrdeset godina, ali je također točno da bi njihov
autor, osim ako nije bio svojevrstan Nostradamus, samo uz herkulski napor mašte mogao
predvidjeti stvarnost ove 2009, toliko različite čak i od godina koje su joj neposredno
prethodile. Takav prigovor je prenagljen, zlonamjeran, ali i poprilično smiješan, baš kao što bi
bilo smiješno tvrditi da je Prava povijest osvajanja Nove Španjolske koju je u XVII. stoljeću
napisao Bernal Dfaz del Castillo djelo koje također obiluje neosnovanim analizama i
očiglednim ideološkim predrasudama. Istina je da onome tko želi saznati što se događalo u
Americi, u južnom dijelu toga kontinenta, od XV. stoljeća do danas, upravo ta knjiga Eduarda
Galeana može biti izuzetno korisna. Problem tih, a i mnogih drugih kritičara, kakvih je u
posljednje vrijeme sve više, jest da oni sami tako malo znaju o povijesti. Sada nam samo
preostaje da vidimo kakvu će pouku Barack Obama izvući iz Otvorenih vena Južne Amerike.
Zasad se doima dobrim učenikom.

28.travnja
Djeca u crnom

Draga prijateljica — slikarica Sofia Gandarias — ispričala mi je kako se prije nekoliko

godina tijekom poslovnog putovanja u Sri Lanku, nekadašnji Cejlon, iznenadila kad je na
ulici susrela skupine dječaka odjevene u crne halje. Nisu joj izgledali kao pripadnici bilo
kakve kaste ili etničke skupine jer nije primijetila ni jednu odraslu osobu tako odjevenu.
Nakon mnogobrojnih pitanja, naposljetku je saznala objašnjenje za takav neobični način
odijevanja. Obitelji tih dječaka pristale su da predaju sinove pobornicima one najnasilnije
inačice islamizma koja se temelji na džihadu kako bi ih ovi pretvorili u mučenike islamističke
revolucije ili, drugim riječima, odjenuli ih u prsluke pune eksploziva i poslali da se raznesu na
nekoj tržnici ili diskoteci ili autobusnoj postaji ili gdje god bi mogli posijati što više smrti. Ne
znam je li tim očevima i majkama ponuđena bilo kakva materijalna naknada ili je sve ostalo
na obećanju lakog susreta s Alahom u raju. Doista ne znam. Ne znam ni čekaju li ti dječaci u
crnim haljama da na njih dođe red ili više ne pripadaju ovome svijetu. Ništa ne znam. I ovdje
ću se zaustaviti. Ne zbog toga što bi mi nedostajalo riječi, već zato što sam zgađen.

29.travnja
Sjećanja

Sazdani smo od sjećanja, bez njih ne bismo znali tko smo. Ta rečenica, ponikla u mome
umu prije mnogo godina u žaru nekog od brojnih predavanja i intervjua na koje me obvezuje
moj poziv pisca, osim što mi se već na prvi pogled učinila poput bjelodane istine koja ne
dopušta nikakvu raspravu, odražava istinsku ravnotežu i sklad što, mislio sam, u velikoj mjeri

14
doprinosi njezinu lakom pamćenju kod slušatelja i čitatelja. Dokle god seže moja taština, a
drago mi je ustvrditi da ne seže predaleko, ponosan sam što sam autor te rečenice iako mi, s
druge strane, skromnost, koje također nisam u potpunosti lišen, ponekad šapće na uho da je to
što sam rekao toliko očigledno poput izjave da Sunce izlazi na istoku. Drugim riječima, nešto
samo po sebi razumljivo.
No čak i mnogo očitije stvari mogu se u bilo kojem trenutku dovesti u pitanje. Slučaj je to
s našim sjećanjem koje je prema najnovijim informacijama u opasnosti da nestane, to jest da i
samo postane, da tako kažemo, jedna od mnogih izumrlih vrsta. Prema tim informacijama,
objavljenim u tako uglednim znanstvenim časopisima kao što je Nature i Learn Mem, otkrivena
je molekula nazvana ZIP (prema samom imenu ne bi se dalo naslutiti da je nešto posebno)
koja je u stanju izbrisati sva sjećanja, dobra i loša, sretna i tragična, ostavljajući mozak
slobodan tereta pamćenja prikupljenog tijekom životnog vijeka. Novorođenče nema nikakvih
sjećanja, a u takvu stanju možemo se naći i mi. Kažu da znanost donosi napredak, što je već
samo po sebi smiješno, ali ovakvu znanost ne želim. Naviknuo sam biti ono što su sjećanja od
mene učinila i nisam posve nezadovoljan rezultatom, iako se nisam uvijek ponosio svojim
djelima. Poput svih ljudi i ja sam samo od krvi i mesa, biće s manama i vrlinama, dobrim i
lošim odlukama, i zato me pustite da budem ovakav kakav jesam. Sa svim svojim sjećanjima,
ovakav sam kakav jesam. Ništa od toga ne želim zaboraviti.

30.travnja
Svinjska gripa (1)

Ovaj tekst temelji se na članku prof. Mikea Davisa sa sveučilišta u Los Angelesu. Mojih je tek
nekoliko prvih redaka, poneki veznik i zaključak. Čitatelj stoga mora biti svjestan da većina ovdje
navedenih ideja ne pripada meni, već prof. Mikeu Davisu.

Ne znam ništa o ovoj temi, a iskustvo suživota sa svinjama u djetinjstvu i mladenaštvu

ovdje mi, izgleda, neće biti ni od kakve koristi. Više od svega, bila je to svojevrsna hibridna
obitelj ljudi i životinja. No pozorno čitam novine, slušam i gledam reportaže na radiju i
televiziji i, zahvaljujući ponekom članku koji mi je pomogao da bolje shvatim pozadinu
uzroka te takozvane pandemije, prikupio sam neke podatke koji će možda biti zanimljivi
čitateljima. Viruloški stručnjaci već dugo su uvjereni kako je sustav intenzivne poljoprivrede
u južnoj Kini glavni čimbenik mutacije gripe, kako kroz sezonska »skretanja« tako i kroz
»genomsku razmjenu«. Već prije šest godina u časopisu Science objavljen je važan članak koji
je pokazao kako je nakon godina stabilnosti sjeverno američki virus svinjske gripe doživio
vrtoglavi evolucijski skok. Industrijalizacija stočne proizvodnje koju su provele velike tvrtke
prekinula je prirodni kineski monopol u razvoju svinjske gripe. U posljednjih nekoliko
desetljeća uzgoj svinja više je nalikovao petrokemijskoj industriji nego idiličnom seoskom
gospodarstvu kakva se često opisuju u školskim udžbenicima...
Godine 1966, na primjer, u Sjedinjenim Državama je bilo pedeset tri milijuna svinja
raspoređenih na milijun seoskih gospodarstava. Trenutno se šezdeset pet milijuna svinja
okupilo na šezdeset pet tisuća farmi. To je značilo prijelaz iz tradicionalnih svinjaca u
današnji divovski pakao pun fekalija u kojemu su, u vlastitom izmetu i u nesnosnoj vrućini, u
prostoru u kojem se patogeni agensi razmjenjuju munjevitom brzinom, nagurani deseci
milijuna životinja više no oslabljenog imunološkog sustava.
To sasvim sigurno nije jedini uzrok širenja gripe, ali se ne smije zanemariti. Još ću se
vratiti na tu temu.

31.travnja
Svinjska gripa (2)

Nastavimo. Prošle godine je povjerenstvo koje je sazvao »Pew Research Center« objavilo
izvješće o stočnoj proizvodnji na industrijskim farmama u kojem se pokušalo skrenuti
pozornost »na veliku opasnost da neprekidno širenje virusa koje se događa u velikim krdima

15
ili stadima dovede do pojave novih virusa nastalih procesima mutacije ili preslagivanja što bi,
s druge strane, moglo proizvesti viruse koji se još učinkovitije prenose među ljudima.«
Povjerenstvo je također upozorilo na činjenicu da je prekomjerno korištenje antibiotika u
proizvodnji svinja — i to jeftinijih od onih koji se daju ljudima — bilo u izravnom odnosu s
rastom infekcija otpornih stafilokoka čiji su ostaci istovremeno dovodili do pojave escherichie
coli i pfiesterije (protozoa koji je ubio na tisuće riba na riječnim ušćima Sjeverne Karoline i
zarazio na desetke ribara).
Kakvo god poboljšanje u kvaliteti okoliša da se postigne proučavanjem tog novog
patogenog agensa, ono će se morati suočiti s čudovišnom moći velikih konglomerata za uzgoj
stoke i peradi, kao što su Smithfield Farms (svinje i krave) i Tyson (pilići). Povjerenstvo je
govorilo o sustavnom sprečavanju istražnih radnji koje su poduzele velike tvrtke, uključujući
nimalo skrivene prijetnje o ukidanju financijskih sredstava inspektorima koji su surađivali s
povjerenstvom. Riječ je o izrazito globaliziranoj industriji s mnogim političkim vezama.
Slično je bilo i s peradarskim divom po imenu Charoen Pokphand sa sjedištem u Bangkoku
koji je uspio spriječiti istragu o vlastitoj ulozi u širenju ptičje gripe u jugoistočnoj Aziji. Stoga
se sada čini najvjerojatnijim da će svaki pokušaj forenzičkih epidemiologa da utvrde uzroke
svinjske gripe naići na čvrsti zid industrije za uzgoj svinja.
To ne znači da se nikad neće naći netko tko će uperiti prstom u krivca: u meksičkom tisku
već se nagađa kako je vjerojatni epicentar gripe divovska podružnica Smithfielda u državi
Veracruz. Ali od drveća je mnogo važnija šuma: propala antipandemijska strategija Svjetske
zdravstvene organizacije, stalno pogoršanje svjetskog javnog zdravlja, brnjica koju su
međunarodne farmaceutske tvrtke stavile svima koji bi pokušali progovoriti o istraživanjima
najvažnijih lijekova te planetarna katastrofa u obliku industrijske proizvodnje svinja koja se
ne obazire na utjecaj na okoliš.
Kao što smo vidjeli, zaraza o kojoj govorimo mnogo je složenija od pukog ulaska, po svoj
prilici, tog smrtonosnog virusa u pluća građanina uhvaćenog u mrežu materijalnih interesa i
nedostatka skrupula velikih tvrtki. Zaraza se širi iz svih tih izvora. Prva smrt koja se dogodila
prije mnogo godina bila je ona kad je umrla čast. No može li se tražiti čast od
multinacionalnih tvrtki? Tko će nas sada spasiti?

Svibanj 2009.

1. svibnja
Javier Ortiz

J O Š J E D A N J E O T I Š A O . Kad su me okolnosti dovele na ovaj afrički otok na

kojem živim naizmjence s dugim boravcima u Lisabonu, ubrzo sam preko Pilar upoznao neke
novinare koji su me se dojmili zato što su bili prilično drugačiji od novinara na koje sam
navikao u domovini. Bili su to Manuel Vicent, Raúl del Pozo, Juan José Millás i Javier Ortiz.
Odlikovali su se, i još uvijek se odlikuju, osim Javiera Ortiza koji je upravo preminuo,
visokom književnom kvalitetom, rijetkom oštroumnošću i iznimnim smislom za humor. Od
njih četvorice Javier je uvijek bio politički najaktivniji. Ljevičar koji nikada nije skrivao ili
ublažavao svoje ideje, do kraja je ostao vjeran svojim stavovima kada se, dok je još bio
novinar El munda, i to bez ikakvih oportunističkih ustupaka, jedini suprotstavio skretanju lista
udesno, jer gaje njegov direktor Pedro J. Ranrirez poslao ravno u naručje dragoga nam José
Marije Aznara. Sad kada je preminuo, više neće biti odgovora na pitanje koje smo si redovito
postavljali: »Sto bi na to rekao Javier Ortiz?«
Osobit trenutak u našim odnosima bio je onaj kad sam mu dao intervju koji je, zajedno s
tekstovima Noama Chomskog, Jamesa Petrasa, Edwarda W. Saida, Alberta Pirisa i Antonia
Segure, objavljen u knjizi koju je uredio pod naslovom Palestina postoji! (nakladnik Foča). Tek
sam se bio vratio iz Izraela gdje sam za sobom ostavio tragove političkog skandala i, morajući
se uputiti u Sjedinjene Države gdje sam predstavljao jednu knjigu i imao zakazana

16
predavanja, cijeli intervju odigrao se putem elektroničke pošte dok sam prelijetao Atlantik i s
jedne na drugu obalu sjevernoameričkoga kontinenta. Tada sam najbolje upoznao Javiera
Ortiza, njegovu inteligenciju, briljantnu dijalektiku i, najbolje od svega, njegove ljudske
kvalitete. Mnogi ne znaju da je Javier napisao vlastitu osmrtnicu, prvorazredan ironijski i
demistifikatorski tekst, vrijedan objavljivanja u bilo kojim novinama. Šteta što se to nije
dogodilo. Vrijeme je da mu uputimo posljednji osmijeh, upravo ovaj što ga sada nosim na
licu, koji će na neki način zanijekati njegovu smrt.

OSMRTNICA
Javieru Ortizu, kolumnistu

Jučer je od kardiorespiratornog zastoja preminuo književnik i novinar Javier Ortiz. On

sâm, autor ovih redaka, predvidio je takav razvoj događaja jer je općepoznato da je nakon
takvog zastoja smrt neizbježna. Ako još uvijek dišeš i kuca ti srce, onda te sasvim sigurno
neće proglasiti mrtvim.
I tako smo tu gdje jesmo (osim njega, naravno). Javier Ortiz bio je šesti sin učiteljice iz
Irúna, Maríe Estévez Sáez i administrativnog upravitelja iz Madrida, José Mane Ortiza
Crousellesa. Njegov djed bio je stanovit gospodin iz Granade koji je izgledao poput policajca
— što se možda može opravdati činjenicom da je to uistinu i bio — njegova baka, načitana i
privlačna gospođa koja se preživala Rosellon, dok je njegov drugi djed, Javier Estévez
Cartelle, bio častan i povučen granični policajac iz Orensea, obdaren vještinom kaligrafije, a
baka udovica iz Hara koja se nakon smrti prvog supruga udala za maloprije spomenutog po
kojem je dobio ime i naš nedavno preminuli. Ako je sve što smo upravo naveli imalo važno, a
daleko od toga da u to možemo biti posve sigurni, onda je to zato da se pokaže da, suprotno
onom što se obično tvrdi, križanje rasa ne dovodi nužno do poboljšanja loze (Pomislite samo
koliko je tek različitih predaka trebalo da se proizvede jedan ćelavi, omaleni Bask).
Javier Ortiz proveo je djetinjstvo u San Sebastianu, gradu u kojem se osjećao kao kod
kuće jer se ondje i rodio. Smjesta je svoje vrijeme posvetio promatranju svega što se zbivalo
oko njega, osobito ženskih grudi — sad kad je mrtav možemo otkriti tu njegovu nedužnu
tajnu — i tako iznimnim stvarima kao što je nabrajanje peruanskih obalnih gradova koje nije
zaboravio sve do posljednjeg trenutka provedenog na ovome svijetu. Isusovci su ga pokušali
uputiti na pravi put, no vrlo rano otkrio je da je komunist. Njegova religijska karijera završila
je tako i prije no što je započela, osobito kad je s negodovanjem primijetio zanimanje koje su
neki svećenici pokazivali prema njegovim spolnim organima.
Njegov prvi uradak, objavljen u srednjoškolskim novinama, bio je, začudo, nekrolog, a to
jasno pokazuje koliko je njegov životni put kao novinara bio zrcalan, što je neobična činjenica
koju su rijetki mogli predvidjeti, čak i da su to nekim slučajem pokušali. S petnaest godina,
umoran od nepravdi od kojih su neke i dalje bile opsesivno vezane uz ženske grudi, odlučio je
postati marksistom-lenjinistom. Idućih nekoliko godina često se služio njihovim imenima,
čemu su znatno doprinijeli i neki revni članovi Francove političke policije.
Otada se zdušno posvetio plemenitoj vrsti pamfleta. Bez prestanka. Svakim danom.
Godinu za godinom. Mijenjao je mjesta boravka, ne uvijek svojom voljom — ovdje vrijedi
posebno spomenuti njegove boravke u zatvoru i u progonstvu, najprije u Bordeauxu, zatim u
Parizu — ali nikada nije posustao u svom neumornom zanosu političkog agitatora koji je —
koliko god se to činilo apsurdnim, a doista i jest prema njegovim riječima — stekao čitajući
Posmrtne spise Pickivickova kluba Charlesa Dickensa i Pustolovine, izume i mistifikacije Silvestrea
Padaroxa Pía Baroje.
Bordeaux, Pariz, Barcelona, Madrid, Bilbao, Aigiies, Santander... Proputovao je bezbroj
gradova bez prestanka pišući, gdje god bio. Pisao je članke za novine i časopise kao što su
Zutik!, Servir al Pueblo, Saida, Liberación — i Mar, i Mediterranean Magazine — i ElMundo,
napisao je i još k tomu desetak knjiga, pisao je za radio, televiziju...
Pisao je za sve i svakoga, a u trenucima oskudice radio je i na crno. No mnogo puta pisao
je i iz čistog prijateljstva.
Potaknut čitanjem izbora iz Reader’s Digesta i drugih američkih tiskovina toliko privrženih

17
takvim aktivnostima, jednog dana odlučio je izračunati koliko kilometara bi zauzelo sve što je
napisao u životu kad bi se poredalo jedno za drugim u dugačak red veličine slova od dvanaest
točaka. Rezultat je bio sljedeći: taj red prostirao bi se unedogled.
I kad je riječ o ljubavi (u čemu bi bilo vrlo nepravedno ustvrditi da mu je manjkalo
iskustva), i ondje su se njegova iskustva pokazala zrcalnima. Znao je reći da su najbolje,
najprivrženije i najplemenitije žene s kojima je dijelio svoje dane (ne zaboravivši, međutim,
niti sve ostale) bile ona prva i ona posljednja. Iako mu je najdraža bila ona u sredini: njegova
kći Ane.
I sve to kako bi se završilo nečim tako banalnim kao što je smrt. I to, kao što je već
rečeno, nakon kardiorespiratornog zastoja. Ako ništa drugo, ostalo je ispražnjeno jedno radno
mjesto. Barem nešto.

Javier Ortiz, pisac i kolumnist, rođen u Donostiji-San Sebastiánu 24. siječnja 1948.
Preminuo je jučer u Aigűesu (Alicante) nakon što je napisao ovu osmrtnicu.

2. svibnja
Izbacivanje

Nadam se da se dosad već zna tko su napadači na Vitala Moreiru. Naposljetku, tko su ti
ljudi? Što ih je navelo na tako, u svakom mogućem smislu, odvratan postupak? Kakve
stranačke veze imaju? Najviše će nam, bez sumnje, reći odgovor na ovo posljednje pitanje.
Vitala Moreiru nazvali su »izdajnikom« i to je, htjeli mi to ili ne, dovoljno jasno da bismo to
uzeli kao poveznicu između prezira dostojnog događaja tijekom prvomajske povorke i izlaska
Vitala Moreira iz komunističke partije prije dvadeset godina. U ovom trenutku svjedočimo
poznatom nedostatku iskrenosti, bilo onih koji se trebaju ispričati ili, u slučaju povrijeđenih
strana, od drugih tražiti ispriku. Iznenada se čini da nikoga ne zanima tko su bili napadači, ti
dostojni nasljednici onih glasovitih batinaša koji su nekada svojim batinama obavljali važnu
političku funkciju. Ne toliko zato da bih zapodjenuo nekakvu polemiku, već isključivo radi
mentalne higijene, želio bih znati kakva to organska veza postoji (ako postoji) između
napadača i stranke čiji sam član već četrdeset godina. Jesu li i oni njezini članovi? Ili tek
obični simpatizeri? Ako su tek simpatizeri, stranka ne može ništa učiniti, no ako su, međutim,
članovi, može. Na primjer, izbaciti ih. Sto na to kaže generalni sekretar? Ili su možda
provokatori koji ne pripadaju ni jednoj stranci koji, očajni zbog krize, smatraju da su za sve
krivi PS18 i nezavisni kandidat na europskim izborima19?... Ne smije se toliko
pojednostavljivati stvari, kako na ulici tako i u kabinetima.
Iako su ga uključili na listu kandidata, ovaj se dobitnik Nobelove nagrade za književnost
nikada neće susresti u Europskom parlamentu sa svojim prijateljem Vitalom Moreirom.
Mnogi će reći da sam sam kriv za to, da je to zato što sam uvijek želio ići tamo gdje se
-

nije moralo birati, iako isto tako valja napomenuti da nitko nikada nije inzistirao da se
kandidiram za neku funkciju. Čak ni u parlamentu nisu upoznali moje briljantne govorničke
sposobnosti... Ne žalim se zbog toga, imao sam više vremena za svoje knjige, no neko
objašnjenje mora postojati. Nadam se da to nije zato što i mene smatraju izdajnikom, jer se
nisam uvijek slagao s političkim odlukama moje stranke, iako sam uvijek bio njezin
disciplinirani član. Kao, na primjer, s onom odlukom o predavanju zasebnih lista na izborima
za lisabonsku gradsku skupštinu koju ćemo, kako stvari stoje, predati Santani Lopesu20 zato
što nismo bili u stanju sklopiti koaliciju na lokalnoj razini. Dođe mi da kažem »samo nam
Bog može pomoći«, kada to nismo u stanju sami.

18 Partido Socialista – PS (Socijalistička stranka)

19 Vital Moreira predvodio je listu Socijalističke stranke na izborima za Europski parlament 2009.
20 Pedro Santana Lopes, bivši portugalski premijer, bio je nositelj liste socijaldemokratske stranke
(PSD-a a to je u Portugalu stranka desnog centra) na izborima za lisabonsku gradsku skupštinu
na kojima je pobijedila lista socijalističke stranke (PS-a) predvođena Antóniom Costom.

18
 4. svibnja
Benedetti

Sve nas je uplašila ta vijest: Mario Benedetti je u bolnici i u teškom je stanju. Angel
Gonzalez napustio nas je iznenada, jednog hladnog siječanjskog jutra. Zato se toliko teško
pomiriti s time da je sada, u njegovom dalekom Montevideu, u opasnosti Benedettiev život.
Kako god bilo, ništa ne možemo učiniti. Jesmo li trebali poslati brzojav, kao što se to nekad
činilo? Poslati poruku po nekom zajedničkom prijatelju? Pomoliti se za njegovo brzo
ozdravljenje, bez obzira na to što bismo tako možda izazvali Mariev laički bijes? Pilar je
pronašla rješenje. Tko je, zapravo, Mario Benedetti? Od svega što je u životu radio, što mu je
bilo najvažnije? Pjesništvo. Istrgnimo, dakle, rekla je, njegove pjesme iz nepomičnih stranica
i sačinimo od njih oblak riječi, zvukova, glazbe (njegovih riječi, zvukova i glazbe) koji će
preletjeti Atlantik i, poput nekog zaštitničkog orkestra, zalebdjeti ispred prozora njegove
bolničke sobe koji se ne smije otvarati, uljuljkati ga u san i vratiti mu osmijeh na lice kad se
probudi. Istina, mnogo toga dugujemo liječnicima, ali i svi mi ostali koji smo širom svijeta
zajedno čitali njegove pjesme imali smo udjela u njegovu oporavku. Mariu Benedettiu sada je
bolje. Pročitajmo stoga neku njegovu pjesmu.

5. svibnja
Kućni svetac

Uzrečica kaže da kućni sveci ne čine čuda. Ako, međutim, Crkva jednog dana odluči
suprotno, suočit će se s poteškoćama pri pronalaženju dokaza i dovoljnog broja vjerodostojnih
svjedoka. Kako se čini, Nuno Álvares Pereira, donedavna blaženik Djevice Marije, tijekom
života učinio je samo jedno čudo, ali bilo je to i više nego dovoljno da ga se uzvisi do
najvišeg mjesta na oltaru kao što je to upravo učinio papa Ratzinger kojem je, izgleda, bilo
kakvo čudo dovoljno. Dok je pržila ribu (je li se uistinu radilo o ribi?), nekoj ženi kap kipućeg
maslinova ulja šiknula je u oko i, osim boli, izazvala ranu ili nekakav čir zbog čega je bila u
opasnosti da izgubi oko. No tada je zazvala pomoć blaženika Djevice Marije i rana se smjesta
zatvorila. Tako se barem može naslutiti iz informacija koje je prikupilo vatikansko
povjerenstvo zaduženo za provjeru biografija kandidata za nove svece. Rezultat — još jedan
portugalski svetac na nebeskom popisu. Condestavel21 Nuno Álvares Pereira bio je uvijek
jedan od kamena temeljaca obrazovanja Portugalaca, osobito u prvim godinama školovanja
kad se kovao građanski duh i domoljubna svijest naših budućih građana. Bila su to lijepa
vremena. Nepobjedivi ratnik (sjetimo se samo Atoleirosa i Aljubarrote), ogledalo kreposti,
veličanstven primjer predanosti domovini i apsolutne vjernosti svome kralju. Portugal u
kojem bi svi bili poput Nuna Álvaresa izazvao bi divljenje svemira, a mi ne bismo trebali
čekati na Peto carstvo22 koje je najavio otac Antonio Vieira ni ispunjenje proročanstva
postolara Bandarre23. U životu toga besprijekornog mladića postoji, međutim, neizbrisiva
mrlja preko koje pobožno običavamo prijeći, ako ne i potpuno odvratiti pogled. Nuno Álvares
Pereira bio je izrazito bogat čovjek. Zahvaljujući velikodušnosti i zahvalnosti D. Joaa I. za
usluge koje mu je pružio, tijekom života gomilao je dobra i posjede sve dok nije posjedovao
više zemlje od bilo kojeg viteza svoga doba uključujući, ma koliko se to neobičnim činilo, i
samu kraljevsku kuću. Trajalo je to sve do dana kad je D. Joao I. shvatio da će, ako se tako
nastavi, uskoro izgubiti vlast nad zemljom. U današnje doba naprosto bi izvršio
eksproprijaciju, no tada se nije dosjetio ničeg boljeg doli da otkupi ono što je dao, ne samo

21 Visoki plemićki naslov na portugalskom dvoru i vrhovni zapovjednik vojske.

22 Prema mitu o »Petom carstvu« i mističnom vjerovanju kralj D. Sebastiao (1557-1578) nije
poginuo kod Alcacer-Quibira »jer mu tijelo nikada nije pronađeno na poprištubitke već će se
jednog dana vratiti s brodovljem da spasi Portugal i osnuje Quinto Império (»Peto carstvo«) koje
će zagospodariti svijetom i osigurati sveopštu sreću čovječanstvu« (Mirko Tomasović u Fernando
Pessoa, Izabrane pjesme, cit. izd)
23 Gonçalo Anes Bandarra (1500?-1556?) postolar i pjesnik, »portugalski Nostradamus«, proslavio
se svojim proročanskim stihovima (Trovas da Bandarra) koji su utjecali na mesijansku i
sbastijanističku misao oca Antónia Vierie i Fernanda Pessoe.

19
Nunu Álvaresu Pereiri, već i Martimu Vasquesu da Cunhi, Joau Fernandesu Pachecu, njegovu
bratu Lobu Fernandesu, Egasu Coelhu, Joau Gomesu da Silvi i drugima. Prije no što je morao
otići u Estremoz, Nuno Álvares Pereira pozvao je, kako pripovijeda Fernao Lopes24, »neke
osobe, među njima one koji ga u ratu služiše, baš kao i sluge i prijatelje drugih plemića, i svi
se do njega zaputiše, i reče im Grof kako mu je kralj uskratio dio zemlje koje mu bijaše
darovao i kako se zato s onom što mu preostade ne može uzdržavati kao što bi to njegovoj
časti dolikovalo; i zato želi otići iz kraljevstva u potragu za boljim životom, uvijek u službi
Njegova Veličanstva...«
Nije ostvario namjere, rijeka Tejo nije se obojila krvlju, Nuno Álvares Pereira nije
napustio Portugal, ali će u povijesti zauvijek ostati tajna što je mislio kad je rekao da će i u
»emigraciji« (gdje? zašto? s kim?) biti uvijek u službi Njegova Veličanstva. Fernao Lopes
ništa nam više ne govori o tome, a mi se grozimo i same pomisli na to da bi Nun’Álvares
mogao otići i ponuditi svoje usluge Kastiljcima... Unatoč svemu, ima nešto sumnjivo u
činjenici da je papa najavio kanonizaciju izgovorivši njegovo ime kao što bi to učinili
Španjolci, kao Nuno Álvarez...

7. svibnja
Novi čovjek

Kulturološki gledano, lakše je potaknuti ljude na rat nego na mir. Tijekom povijesti
čovječanstvo je bilo uvjereno da je rat najučinkovitiji način razrješenja sukoba, a vladajuće
elite uvijek bi se koristile kratkim predasima mira za pripremanje budućih ratova. Nema rata,
međutim, koji nije bio objavljen u ime mira. Uvijek bi se danas žrtvovali roditelji da bi sutra
njihova djeca mogla živjeti u miru...
Govori se, piše se, svi nas uvjeravaju u to da čovjek, iako tijekom povijesti odgajan za rat,
u svome duhu nosi trajnu čežnju za mirom. Oni koji žele rat mnogo se puta tom čežnjom
koriste kao moralnom ucjenom: pa tko bi se usudio priznati da vodi rat radi rata, svi se
zaklinju u to da žele mir. Zbog toga je i dalje moguće da svakog dana, u svim krajevima
svijeta ljudi još uvijek odlaze u ratove, čak i ako postoji mogućnost da u njima budu uništeni i
njihovi vlastiti domovi.
Spominjao sam kulturu. Možda bi jasniji pojam bio kulturna revolucija, unatoč tome što
je svima očito koliko je riječ »revolucija« izlizana i koliko se mnogo puta izgubila u
društvenim projektima koji su je izobličili, utopili u proturječjima, odveli u avanture koje su
služile interesima potpuno suprotnima njezinoj pravoj prirodi. No, unatoč svemu, sva ta
previranja nisu uvijek bila uzaludna. Otvorila su nove vidike, proširila obzore, iako mi se čini
da je krajnje vrijeme da shvatimo i objavimo da je jedina revolucija uistinu vrijedna tog imena
revolucija mira, i to ona koja će pretvoriti čovjeka odgojenog za rat u čovjeka odgojenog za
mir, jer mir uistinu zahtijeva odgoj. To bi bila prava, velika mentalna i stoga kulturna
revolucija čovječanstva. 1 iz nje bi, napokon, ponikao toliko spominjan novi čovjek.

8. svibnja
Sajam

Ove godine ne idem na sajam knjiga u Lisabonu. Taj sajam nije poput onog u Frankfurtu,
Guadalajari, Meksiku, pa čak ni poput onoga u Madridu. Poseban je ne samo zato što je naš
već i zato što je smješten na lijepom mjestu, na brežuljku koji, doduše, gotovo više da i ne
izgleda tako jer je pomahnitala urbanizacija progutala njegove obronke, no bez obzira na to u
dnu se i dalje vidi rijeka i pruža se lijep pogled na pombalinski grad25 koji je osmišljen da

24 Fernao Lopes (između 1380 i 1460), najbolji srednjovekovni ljetopisac i začetnik nove vrste
historiografije u Portugalu zasnovane na istraživanju povijesnih dokumenata.
25 »A Baixa Pombalina« lisabonski donji grad koji je bio potpuno uništen u razornom potresu 1755.
Obnovio ga je markiz od Pombala (1699-1782), premijer u doba vladavine Josipa I (1750-1777).
Pombal je srušio ostatke nakon potresa i odlučio izgraditi središte grada u skladu sa modernim
urbanističkim pravilima prema kojima su podignute široke ulice koje su tvorile pravokutnu mrežu.

20
bude moderan i racionalan, a to i jest. Dovoljno je prošetati njegovim ulicama da se vidi kako
je razum uistinu bio korišten pri njegovu projektiranju, iako su odmah zatim došli natražnjaci
kojima je bio draži mrak od svjetlosti i koji su taj razum gotovo uspjeli zatrti26.
Kažu mi da je vrijeme lijepo i da je vrlo živahno ove godine na sajmu, kao da se na
svijetu ne događaju strašne stvari poput krize, siromaštva, depresije. Kaže se da u vrijeme
krize ljudi više čitaju, a čini se da to potvrđuju i računovođe. Sviđa mi se pomisao da ljudi u
vrijeme krize žele saznati kako je do svega toga došlo i da se stoga okružuju knjigama kao da
su one izvori svježe vode a čitatelji žedni njihovih riječi.
Volim lisabonski sajam knjiga. Volim satima sjediti potpisujući primjerke knjiga ljudima
koji mi uvijek žele nešto prošaptati na uho. Volim podići pogled i promatrati ljude kako kruže
oko paviljona, možda tražeći ljudsko biće koje se uvijek nalazi među stranicama knjiga.
Volim topla poslijepodneva i svježe večeri u kojima osjećam kako mi tijelom struji nekakva
lirika, i to meni koji nisam nikakav lirik, već samo sentimentalist.
Smatram da su knjige dobre za zdravlje, osobito ono duševno, jer zbog njih postajemo
pjesnici ili znanstvenici, one nam pomažu da shvatimo zvijezde ili da ih otkrijemo u težnjama
nekih likova koji ponekih popodneva silaze sa stranica knjiga i šeću među ljudima, ljudskiji
od njih samih.
Žao mi je što ove godine ne mogu biti na sajmu knjiga u Lisabonu.

11.svibnja
Mučenja

Koliko znam (a znam vrlo malo), ni jedna životinja ne muči drugu, osobito ne onu vlastite
vrste. Točno je da kažu kako mačka osjeća veliko zadovoljstvo mučeći miša koji joj je tek pao
među kandže i kojega će proždrijeti tek nakon što mu je pomno progrickala meso, ali
stručnjaci za te stvari (ne znam je li riječ o stručnjacima za mačke ili za miševe) tvrde kako
mačka, poput profinjenog sladokusca koji je uvijek u potrazi za restoranom od pet zvjezdica,
naprosto poboljšava okus hrane čvrstim i neizbježnim zagrizom u žučni mjehur glodavca.
Budući da je priroda toliko raznolika i raznovrsna, sve je moguće. Nasuprot onom što se
obično smatra, mnogo manje raznovrsna je ljudska priroda. Čovjek je mučio u prošlosti, muči
danas i, nemojmo nimalo sumnjati u to, mučit će dok je svijeta i vijeka, počevši sa
životinjama, bez obzira na to jesu li domaće ili nisu, i završivši s vlastitom vrstom, u čijoj
patnji pronalazi osobito zadovoljstvo.
Za one koji i dalje, pogleda uprtog u nebesa, ustraju na postojanju nečega što se usuđuju
nazivati ljudskom dobrotom, pouka je bila mučna i može ih stajati nekih od njihovih najdražih
iluzija. Javnost je upravo saznala o jednom od najstrašnijih slučajeva mučenja koje možemo
zamisliti. Mučitelj je brat emira Abu Dhabia i predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata,
velike izvoznice nafte i jedne od najbogatijih zemalja svijeta. Nesretna žrtva neki je afganski
trgovac optužen da je izgubio tovar žitarica vrijedan 4000 eura koji je šeik Al Nayan (to je
ime te životinje) kupio.
Ono što se dogodilo može se ukratko ispričati u nekoliko riječi, iako bi za cijelu priču
trebala prilično debela knjiga. Na snimci od 45 minuta vidi se čovjek u bijeloj galabiji kako
tuče žrtvu po testisima električnom šipkom poput onih koje se koriste za podbadanje stoke da
bi mu je zatim gurnuo u anus. Nakon toga mu je na testise ispraznio sadržaj upaljača, zapalio
vatru te zatim sipao sol na otvorenu ranu. Da sve bude još gore, nekoliko puta je nesretnika
pregazio nekim terenskim vozilom. Na snimci se jasno čuje zvuk lomljenja kostiju. Kao što se
vidi, riječ je o još jednom poglavlju u priči o neizmjernoj ljudskoj okrutnosti.
Sve će to vrlo loše završiti ne bude li se Alah brinuo o svojima. Već imamo Bibliju kao
priručnik za savršenog kriminalca, sada je red na Kuranu iz kojeg šeik Al Nayan čita svakoga
dana.

26 Pombal je uveo mnoge ekonomske, obrazovne i društvene reforme u prosvetiteljskom duhu

(između ostalog ukinuvši i Isusovački red), ali ih je nasljednica Josipa I na portugalskom tronu Maria I
ukinula, oduzela mu sve ovlasti i poslala u progonstvo na njegovo imanje.

21
 12.svibnja
Hrabrost

Patricia Kolesnicov je novinarka i Argentinka, po mom mišljenju, više novinarka no

Argentinka, no to je tek sitan književni trik, staviti zanimanje prije nacionalnosti, kao da bi se
tako jedan svijet mogao zamijeniti drugim. Prije nekoliko godina pojavio joj se rak na dojci s
kojim se suočila takvom hrabrošću za kakvu su sposobne samo žene. Ne kažem to zato da bih
ispao simpatičan ili stekao naklonost druge polovice čovječanstva. Kažem to naprosto zato što
to i mislim: suočene s boli i patnjom, žene su mnogo hrabrije od nas muškaraca. Dijete koje
plače u naletu samosažaljenja nakon što je ogreblo koljeno nastavlja živjeti u muškarcu i
mnogo godina nakon što se to dogodi i s godinama se sve više osjeća njegova nazočnost.
Žena mu stavlja prikladnu dudu u usta i, ako ga baš ne uspijeva posve ušutkati, barem utišava
njegove žalopojke čineći ih razmjerno podnošljivima tuđim osjetljivim ušima. Muškarac koji
pati traži pozornost, dok je žena izbjegava.
Pobijedivši rak, Patricia je napisala knjigu koju je naslovila Biografija mog raka. Nije mi se
svidio taj naslov i to sam joj i rekao, ali ona se nije osvrtala na moje zamjerke.
U knjizi (koju je u Portugalu objavio nakladnik Caminho), bez ikakva dodvoravanja
čitatelju, ocrtala je svoj teški put u borbi protiv bolesti, a osim toga, možemo to spomenuti u
prilog onima koji tvrde da postoji posebna, židovska vrsta humora (Patricia je, naime,
Židovka), priča, koja bi u nekim drugim rukama zvučala teško, tjeskobno, pa i zastrašujuće,
izaziva često sudionički osmijeh na našem licu, a često se ne možemo suspregnuti da čak i
prasnemo u smijeh. Pročitavši knjigu, čitatelj će shvatiti daje Patricia Kolesnicov pravi
majstor paradoksa i crnog humora.
Patricia je upravo vratila prava na svoje djelo i odlučila ga je staviti na internet na
korištenje, uživanje i pouku svim čitateljima. Pročitajte ga i zahvalite joj. A kad smo već kod
toga, možete zahvaliti i meni, njezinu prijatelju, na ovim riječima koje joj, iako istinite, ne
mogu odati ni trun onoga priznanja koje zaslužuje, ali koje će drugi njezini čitatelji
umnogostručiti svojim poštovanjem i divljenjem. Sve je to zavrijedila svojom hrabrošću.

13.svibnja
Korupcija na engleski način

Čitam i ne vjerujem. Čovjek dobije volju da organizira humanitarnu akciju u kojoj bi se

za zastupnike engleskog parlamenta, kako laburiste tako i konzervativce, skupilo nešto sitniša,
tako da bi do kraja mjeseca uspjeli izdržati s nekoliko funta u džepu. Dođe mi da uzviknem:
»Gdje si sada, o veliko Britansko carstvo?« Još donedavna gospodari polovice svijeta, sada
još samo nedostaje da izađu na ulicu, ispruže ruku i prepuste se samilosti glasača. Ne bi se
reklo da gladuju. Prema onome što se pomalo zna, nema vijesti da se neki zastupnik ili
zastupnica onesvijestio od gladi tijekom rasprave. Ne, nije još došlo do toga. Ali što reći o
zastupnici Cheryl Gillan koja je državi predočila račun za dvije limenke pseće hrane u
vrijednosti od 87 centi? Ili o zastupniku Davidu Willettsu kojem je električar u njegovu domu
zamijenio dvadeset pet žarulja na račun države? Ili o Alanu Duncanu, koji je preuredio vrt na
trošak poreznih obveznika? I tako bismo mogli nabrajati do prekosutra.
Skandal u Velikoj Britaniji dosegao je takve razmjere da se premijer Gordon Brown
osjetio obveznim ispričati u ime političke klase cijele zemlje, uključujući sve stranke, zbog
sramotnog kaljanja ugleda političara koji su javni novac zloupotrebljavali za plaćanje svojih
zastupničkih troškova. Doista, trebalo bi učiniti nešto da se »stavi točka na i« te sramotne
priče u kojoj ne nedostaje elemenata farse. Sto se mene tiče, ja predlažem da se unajmi neki
novi Robin Hood koji bi uzeo od siromašnih i pobrinuo se da narodnim zastupnicima ne
uzmanjka novca za sitne troškove. Ti troškovi ponekad i nisu bili toliko sitni, kao u slučaju
Davida Camerona, vođe konzervativaca, koji je na račun države izgradio svoj drugi dom u
vrijednosti od 92 000 eura. Vjerujte mi, rješenje je na vidiku. Robinu Hoodu ne manjka
iskustva, a zasad još nitko nije doveo u pitanje njegov ugled.

22
 14.svibnja
Sofía Gandarias

Na pitanje puno tjeskobe, ali i jeftine retorike, koje je papa uputio u Auschvvitzu na
iznenađenje i sablazan vjernika: »Gdje je bio Bog?«, velika izložba Sofie Gandarias odgovara
jednostavno: »Bog nije ovdje.« Očito je da Bog nije čitao Kafku a, kako se čini, nije ni
Ratzinger. Nisu čitali čak ni Prima Levia koji je bliži našem vremenu i koji se u opisivanju
užasa nikada nije služio alegorijama. Dopustite mi da budem toliko smion, pa da pozovem
papu da širom otvorenih očiju pogleda izložbu te pozorno posluša objašnjenja koja će mu dati
jedna umjetnica koja, poznavajući duboko umjetnost kojom se bavi, zna mnogo i o svijetu i o
životu koji su za sebe ondje stvorili, kako oni koji vjeruju tako i oni koji ne vjeruju, kako oni
koji se nadaju tako i oni koji očajavaju, kako oni koji su izgradili Auschwitz tako i oni koji se
pitaju gdje je bio Bog. Bilo bi bolje da se zapitamo gdje smo to mi, kakva nam to neizlječiva
bolest ne dopušta da stvorimo drugačiji način života, ako to netko želi, čak i s bogovima, ali
bez obveze da u njih vjerujemo. Jedina istinska sloboda ljudskoga bića je sloboda duha, duha
nezagađenog iracionalnim vjerovanjima i praznovjerjem koje ponekad može biti i poetično,
ali koje izobličuje percepciju stvarnosti i vrijeđa elementarni zdravi razum.
Već godinama pratim rad Sofíe Gandarias. Zapanjuje me njezina sposobnost stvaranja,
snaga njezina umjetničkog poriva, vještina kojom prenosi na platno slike svoga unutarnjeg
svijeta, gotovo organski odnos koji održava s bojom i crtežom. Djela Sofie Gandarias satkana
su od sjećanja. Njezinih sjećanja, prije svega, na sve što je proživjela, naučila i usvojila, ali i
sjećanja drugih kao što su Kafka, Primo Levi, Roa Bastos, Borges, Rilke, Brecht, Hannah
Arendt i mnogi drugi koji su toliko duboko zavirili u bunar.

Bilješka: Tekst napisan za izložbu Sofie Gandarias »Kafka vizionar« koja će se moći
razgledati u berlinskoj galeriji Haus am Kleistpark, počevši od 28. ovog mjeseca.

15.svibnja
Do kada?

Prije dvije tisuće petsto godina, koji dan ili sat više ili manje, dobri Ciceron je, u Senatu
ili možda na forumu, ogorčeno prosvjedovao: »Do kada ćeš, o Katilina, zloupotrebljavati našu
strpljivost?« Mnogo puta postavio je to pitanje podmuklom urotniku koji ga je želio ubiti i
prisvojiti vlast na koju nije imao pravo. Povijest je toliko darežljiva, toliko velikodušna da ne
samo da nam putem prošlih događaja daje izvrsne pouke o tome kako bi trebalo vladati
državom u sadašnjosti već nam u naslijeđe ostavlja i neke rečenice koje, iz ovog ili onog
razloga, ostaju ukorijenjene u sjećanju naroda. Ova koju sam gore naveo, svježa i uzbudljiva
kao da ju je netko upravo izgovorio, bez sumnje je jedna od takvih. Ciceron je bio veliki
govornik, veoma daroviti tribun, ali zanimljivo je primijetiti kako se u ovom slučaju odlučio
poslužiti pitanjem toliko običnim da je vrlo lako moglo izaći iz usta majke koja grdi
nestašnoga sina. S velikom razlikom da je taj sin Rima, Katilina, bio lupež najgore vrste, bilo
kao čovjek bilo kao političar.
Italija je zemlja zapanjujuće povijesti koja je dala nepregledan niz genija bilo da je riječ o
slikarima, kiparima ili arhitektima, glazbenicima ili filozofima, piscima ili pjesnicima, obrtnicima ili
umjetnicima, niz veličanstvenih ljudi koji predstavljaju najbolje od onoga što je čovječanstvo
zamislilo, maštalo, učinilo. Nije im manjkalo ni Katilina manjeg ili većeg kalibra, ali od toga
nije izuzeta ni jedna zemlja, pošast je to koja nikoga ne zaobilazi. Današnji Katilina u Italiji
zove se Berlusconi. Ne mora prisvajati vlast jer je već ima, a ima i dovoljno novca kojim
može kupiti sve potrebne sudionike, uključujući suce, zastupnike i senatore. Ostvario je čudo
podijelivši stanovništvo Italije u dva tabora: na one koji bi željeli biti poput njega i na one koji
to već jesu. Sada je pokrenuo postupak za donošenje krajnje diskrecijskih zakona protiv ilegalnog
useljeništva, dopustio je da ophodnje građana surađuju s policijom u fizičkoj represiji prema
useljenicima bez dokumenata i, uza sve to, zabranio je da djeca useljenika budu upisana u
matične knjige. Ni onaj drugi Katilina, rimski, ne bi se posramio takvih postupaka.

23
 Maloprije sam rekao kako je Italija zemlja zapanjujuće povijesti. Ono što mene zapanjuje
jest da se odande nije začuo ni jedan glas (barem koliko ja znam) koji bi, lagano
parafrazirajući Ciceronove riječi, upitao: »Do kada ćeš, o Berlusconi, zloupotrebljavati naše
strpljenje?« Neka pokušaju, možda uspije i možda nas Italija, iz ovog ili onog razloga,
ponovo uspije zapanjiti.

18.svibnja
Charlie

Prije neke večeri gledao sam na televiziji neke stare Chaplinove filmove, točnije,
nekoliko kraćih koji se zbivaju u rovovima za vrijeme Prvog svjetskog rata i jedan duži pod
naslovom Hodočasnik u kojem se, doduše manje sretno no u drugim njegovim filmovima,
ponavlja zaplet u kojem nedužni Chaplin bježi pred policijom. Nisam se nijednom nasmijao.
Začuđen samim sobom, kao da sam time prekršio neki svečani zavjet, pokušao sam se sjetiti,
koliko god je to moguće nakon osamdeset godina, što me to u Charlievim filmovima tjeralo
na smijeh dok sam ih sa šest ili sedam godina gledao u nekom od dva lisabonska kina u koja
sam u to vrijeme zalazio. Nisam se mogao sjetiti ničeg osobitog. Moji idoli u to vrijeme bili
su danski komičari Pat i Patachon koji su za mene predstavljali istinske majstore komedije.
Nastavio sam razmišljati prelazeći prstima po gumbima, uvijek postojanim savjetnicima jer u
načelu nikad nikamo ne odlaze niti mijenjaju mišljenje, i stigao do neočekivana zaključka
kako Chaplin, naposljetku, nije bio komičar, već tragičar. Pogledajte samo koliko tuge i
melankolije ima u njegovim filmovima. I sama ta čaplinovska maska — kontrast crne i bijele
boje, koža bijela poput kreča, a obrve, brk i oči poput mrlja katrana — ni u čemu ne odudara
od klasičnih prikaza tragičnog glumca. I ne samo to. Chaplinov osmijeh nije sretan, štoviše,
usuđujem se ustvrditi, i to znajući u što se upuštam, da je tako uznemirujući da bi bolje
pristajao Drakulinu licu. Da sam žena, pobjegao bih glavom bez obzira od muškarca koji bi
mi se tako nasmiješio. Njegovi preveliki, prepravilni, prebijeli sjekutići zastrašujući su.
Njegove čvrsto stisnute usne gotovo da tvore grimasu. Unaprijed znam koliko će se malo vas
složiti sa mnom. Stvar je u ovome: čim je jednom odlučeno da je Chaplin komičar, nitko ga
ponovo nije pogledao u lice. Vjerujte mi na riječ. Pogledajte njegovo lice bez predrasuda,
promotrite jednu po jednu njegovu crtu, zaboravite na trenutak ples njegovih nožica i recite
mi što vidite. Da je mogao, Chaplin bi od svakog svog filma napravio tragediju.

19.svibnja
Pjesnici i pjesništvo

Ne događa se svima, neće trajati zauvijek, ali ponekad se dogodi ono o čemu svjedočimo
posljednjih dana: kada umre pjesnik, po cijelom svijetu iznenada se počinju javljati njegovi
sljedbenici, kao što su to u ovom slučaju čitatelji pjesništva Maria Benedettia kojima treba
pjesma koja će izraziti njihovu tugu, a možda ih i potaknuti da se prisjete prošlosti u kojoj je
pjesništvo imalo trajno mjesto, dok je danas ekonomija ta koja nam noću ne dopušta da
zaspimo. Tako smo postali svjedoci stvaranja prometa pjesništvom, što je vjerojatno zapanjilo
sve službene statističare jer su s jednog kontinenta na drugi iznenada počele stizati neobične
poruke, u originalnom stilu i tek u nekoliko redaka, koje govore mnogo više od toga no što bi
se na prvi pogled dalo zaključiti. Dešifranti kodova imaju pune ruke posla: previše je
zagonetaka za protumačiti, previše zagrljaja i previše glazbe koja prati osjećaje, a i njih je
također previše. Svijet neće dugo izdržati takav emocionalni intenzitet, ali bez pjesništva koje
se danas tako izražava ni mi ne bismo mogli biti ljudi u punom smislu te riječi. Evo što se
dogodilo: u Montevideu je umro Mario Benedetti i svijet je postao premalen da udomi
osjećaje svih ljudi. Iznenada su se otvorile njegove knjige i iz njih su potekli stihovi —
stihovi rastanka, borbeni i ljubavni stihovi — teme koje su prevladavale u Benedettievu
životu zajedno s domovinom, prijateljima, nogometom i nekoliko barova u kojima bi za dugih
noći ponekad i previše zavirio u čašicu.
Umro je Benedetti, pjesnik koji je znao kako će nas potaknuti da proživimo naše

24
najintimnije trenutke i iz sebe izbacimo svoj ne toliko skriveni bijes. Ako smo s njegovim
pjesmama na usnama izlazili na ulicu — jedni uz druge bili smo više od pukog zbroja osoba
— ako smo, čitajući, na primjer, Geografije, naučili voljeti jednu malu zemlju na velikom
kontinentu, danas, sudeći po pismima koja stižu u Fondaciju, vratili su se ti trenuci ljubavi
koji su dali smisao prošlom, a tko zna, možda i ovom sadašnjem vremenu. I to dugujemo
Benedettiu, pjesniku koji nam je u nasljeđe ostavio svoj izuzetni život.
»Nije točno da je cijeli svijet otkriven. Svijet je više od vlastite geografije, od svih tih
dolina i planina, rijeka i jezera, od svih tih ravni i oceana, gradova i ulica, od svih tih pustinja
koje promatraju kako prolazi vrijeme, ono isto vrijeme koje gleda sve nas kako prolazimo.
Svijet je također ljudski glas, to čudo riječi koje se ponavlja iz dana u dan, zvonka struja što
putuje zrakom. Za mnoge od tih glasova čini se kao da pjevaju, no malo ih je koji to uistinu
čine. Kad sam prvi puta čuo Taniu Libertad, preda mnom su se otkrile emocionalne visine u
koje nas može odvesti samo goli glas, sam pred svijetom, bez ikakva glazbala koje bi ga
pratilo. Tania je pjevala a capella "La Palomu’ Rafaela Albertia, a svaka njezina nota milovala
je strune mojih osjećaja na putu prema prosvijetljenju.
Sada Tania Libertad pjeva Maria Benedettia, tog velikog pjesnika kojem bi također dobro
pristajalo ime Mario Libertad...
Dva glasa duboke ljudskosti, spojena glazbom pjesništva i pjesništvom glazbe. Njemu
pripadaju riječi, a njoj glas.
Dok ih slušamo, bliže smo svijetu, bliže smo slobodi, bliže smo nama samima.«

Bilješka: Tekst uz glazbeni disk Tanie Libertad, Ese parentesis la vida.

20.svibnja
San

Nikada nisam upoznao dotičnu osobu, nikada s njome nisam razgovarao. Taj čovjek nije,
niti je ikada bio, bilo izravno bilo neizravno, povezan s bilo kakvim mojim interesom i,
ukratko, bez obzira na to koliko sam puta tijekom godina čuo ili pročitao njegovo ime, nemam
pojma niti je li još uvijek živ ili nije. Osoba o kojoj govorim portugalski je nakladnik
Domingos Barreira koji me je prošle noći posjetio u snovima. Zapravo, nisam ga vidio, a i da
jesam, ne znam koje bih mu lice dodijelio. Stupio je u kontakt sa mnom preko svoje tajnice koja mi
je prenijela njegovu poruku da se želi sastati sa mnom kako bismo porazgovarali o zajedničkoj
prošlosti. Na kakvu je to zajedničku prošlost mislio nikada nisam saznao jer, iako je zakazao
sastanak za idući vikend, u poruci nije spomenuo mjesto, a zatim sam se probudio i tajnica je nestala.
Neka sada dođu učeni liječnici objasniti mi što znači taj san za koji nema nekog očitog
razloga ili pobude. Osim ako ne prihvate jednu moju ideju, prije bih rekao uvjerenje, a to je da
mi je bolest, koja me prije nešto više od godine dana gotovo odnijela, pomalo pomutila um,
ispremiješala sjećanja i presložila ih onako kako se to njoj sviđa, pa se možda može ustvrditi
kako je ona odgovorna za taj neobični san. Nažalost, pitanje »Zašto?« zauvijek će ostati bez
odgovora. Sto se može, ne može se imati sve, a spomenuti učeni liječnici sigurno imaju
drugog posla nego čitati ovo što sam ovdje napisao.

21.svibnja
Mito

Zakleo sam se samome sebi da u dogledno vrijeme više neću pisati o tom liku, ali snaga
činjenica još jednom se pokazala jačom od moje volje. Ovaj put nije riječ o kraljicama
ljepote, manekenkama ili plesačicama koje je, uprijevši u njih prst (ili prste) izabrao u
Europski parlament, pa ni o nakitu kao daru za djevojke tek izašle iz puberteta koje
talijanskog premijera zovu »papi«, pojam za koji nisam posve siguran što znači (nije mi jača
strana talijanski koji govore ondašnje Lolite), ali koji nam i bez toga već govori mnogo.
Također nije riječ o toliko spominjanoj rastavi za koju osobno sumnjam da će se ostvariti, jer
s obje strane postoje materijalni interesi koji imaju svoju specifičnu težinu i postoji velika

25
vjerojatnost da ta komedija (ako je o komediji riječ) završi pomirenjem i s mnogo sati
televizijskog programa. Ono što me prenulo iz mog relativnog mira kad je riječ o »padroneu«
Berlusconiu presuda je milanskog suda koji je britanskog odvjetnika Davida Millsa osudio na
četiri i pol godine zatvora zbog korupcije tijekom sudskog procesa. U presudi se kaže kako je
Berlusc (tako piše, pa ću tako i ostaviti) 1997. podmitio spomenutog odvjetnika (s ni više ni
manje no) sa 600.000 dolara kako bi dotični lažno posvjedočio »pomogavši Berlusconiu i
grupi Fininvest da izbjegnu osudu«. Berluscova reakcija bila je tipična: »Radi se o potpuno
skandaloznoj presudi koja nema nikakve veze sa stvarnošću.« I još: »Postoji žalbeni postupak
pred drugim sucem i ja sam potpuno miran.« Obratite pozornost na spominjanje »drugog
suca« koje je, bar to ja tako shvaćam, tek nagovještaj onoga što sam se ja usudio protumačiti
ovako: »Pred drugim sucem kojega ću pokušati podmititi.« A ja ću dodati: kao što je podmitio
i ostale prije ovoga.
Volio bih pomisliti da se bliži Berluscov kraj. Ali za to je potrebno da talijansko biračko
tijelo izađe iz apatije, bilo nenamjerne bilo sudioničke, i izgovori Ciceronovu rečenicu koje
sam se sjetio prije nekoliko dana. Neka već jednom kažu i neka se čuje u cijelom svijetu:
»Dosta si nas varao, Berlusc, vrata su ondje, nestani.« A kad bi to bila zatvorska vrata, mogli
bismo tek tada reći da je pravda zadovoljena. Napokon.

22.svibnja
Mayores27
Na portugalskom bismo rekli »ljudi u godinama«. I u jednom i u drugom slučaju radi se o
eufemizmu kako bi se izbjegla neugodna riječ »starci« koja bi se mogla i morala shvatiti kao
dokaz vitalnosti (»Živio sam i još sam živ«), a koja se ljudima treće dobi prečesto baca u lice
poput svojevrsne moralne diskvalifikacije. Pa ipak, bar u mojoj domovini, koristio se (tko zna
koristi li se još uvijek) neopoziv, odrješit odgovor koji bi takvom sugovorniku zatvorio usta:
»Stare su krpe, a ne ja«, odgovarali bi starci u moje vrijeme onome tko bi ih se usudio nazvati
starima i nastavljali svojim poslom ne obraćajući više pozornost na glasove svijeta. Bili su stari,
naravno, ali ne i beskorisni, znali su zašiti svoju cipelu kad bi se poderala ili povući brazdu plugom.
Život je tada imao jednu veliku manu: bio je težak. I imao je jednu vrlinu: bio je jednostavan.
Danas je život i dalje težak, ali više nije jednostavan.
Možda se upravo iz te spoznaje, oblikovane ovako ili nekako drugačije, rodila zamisao o
osnivanju sveučilišta za treću dob u Castilli-La Manchi pod nazivom Universidad para Mayores, a ja
imam čast biti pokrovitelj te ustanove. Što bi trebali oni za koje je treća dob značila da su
morali prestati raditi? A oni za koje je značila da se mogu baviti svime onime za što dotad nisu imali
vremena? Odgovor na ta pitanja stigao je brzo: osnovati sveučilište za naraštaj sjedokosih
ljudi naborana lica, mjesto na kojem bi mogli učiti i otkrivati dotad skrivene ili neistražene
svjetove. Svaka od tih osoba, žena ili muškarac, otvarajući knjigu ili odgovarajući na neko
pitanje na ispitu, može reći: »Nisam se predala.« U tom trenutku kao da im lice obasjava neka
aura mladosti, kao da su, barem u duhu, sjeli kraj svojih unuka — ili su to možda njihovi
unuci došli sjesti kraj njih. Znanje spaja ljude s njima samima i sa svim ostalim ljudima na svijetu.
Svaka dob dobra je za učenje. Mnogo od onoga što znam naučio sam u zrelim godinama i
danas, s osamdeset šest godina, i dalje imam jednaku glad za učenjem. Ne polazim
Universidadepara Majores Castilla-La Mancha (no jednoga dana ću ga svakako posjetiti), ali
dijelim radost, rekao bih, čak i sreću, s onima koji ondje studiraju, onima kojima upućujem
ove jednostavne riječi: dragi kolege.

25.svibnja
Priča o jednom cvijetu

Tamo negdje početkom sedamdesetih, kad sam bio još gotovo na početku svoje književne
karijere, jedan lisabonski nakladnik došao je na neobičnu zamisao da me zamoli da napišem
priču za djecu. Nisam bio nimalo siguran mogu li dostojno izvršiti zadaću pa sam u priču o

27 Vremešni ljudi (šp.)

26
cvijetu koji je umirao bez kapi vode uvrstio pripovjedača koji se ispričao zato što ne zna pisati
priče za male čitatelje koje je zatim diplomatski zamolio daje vlastitim riječima preprave
onako kako se to njima sviđa. Sinčić jedne moje prijateljice, kojem sam se usudio pokloniti
knjigu, bez milosti je potvrdio moje sumnje: »Doista«, rekao je majci, »ne zna pisati priče za
djecu.« Stoički sam podnio udarac i više nisam mislio na taj neuspjeli pokušaj da se pridružim
braći Grimm u raju pisaca za djecu. Prolazilo je vrijeme, napisao sam druge knjige koje su
imale više uspjeha, a onda me jednoga dana nazvao moj nakladnik Zeferino Coelho da me
obavijesti kako razmišlja o ponovnom izdavanju moje priče za djecu. Rekao sam mu kako je
vjerojatno riječ o nekakvoj zabuni jer nikada nisam napisao ništa za djecu. U međuvremenu
sam bio potpuno zaboravio na onu nesretnu epizodu. Tako je počeo drugi život Najvećeg
cvijeta na svijetu, no sada uz pomoć prekrasnih kolaža koje je Joao Caetano izradio za novo
izdanje i koji su bez ikakve dvojbe pridonijeli njezinu uspjehu. Tisuće novih priča (da, tisuće,
ne pretjerujem) nastalo je posljednjih godina u osnovnim školama u Portugalu, Španjolskoj i
širom svijeta, tisuće inačica u kojima su tisuće djece pokazale svoje stvaralačke sposobnosti, i
to ne samo kao malih pripovjedača već i kao ilustratora početnika. Naposljetku, sin moje
prijateljice nije imao pravo, jednostavna i jasna priča pronašla je put do svojih čitatelja. Ali,
nije stalo samo na tome. Prije nekoliko godina Juan Pablo Etcheverry i Chelo Loureiro koji
žive u Galiciji i bave se filmom zamolili su me za dopuštenje da od moga Cvijeta naprave
animirani film za koji je Emilio Aragon već bio skladao lijepu glazbu. Zamisao mi se učinila
zanimljivom, dao sam im dopuštenje i, nakon nekog vremena, nepotrebno je spominjati sve
muke i uložen trud, film je napokon doživio premijeru. I ja se u njemu pojavljujem, u šeširu i
mlađi od svoje trenutačne dobi. Riječ je o petnaest minuta izvrsne animacije kojoj je publika
pljeskala u kino-dvoranama i na festivalima širom svijeta, između ostalog, u Japanu i na
Aljaski. Film je upravo dobio nagradu na Festivalu ekološkog filma na Tenerifima koji je,
nasreću, obnovljen nakon prinudne stanke od nekoliko godina. Chelo nas je posjetio i donio
nagradu, skulpturu biljke koja izgleda kao da se želi uspeti do sunca i koja će, najvjerojatnije,
pronaći svoj novi dom u Casa dos Bicos28 u Lisabonu kako bi pokazala da je sve na ovome
svijetu povezano: san, stvaranje, djelo. A upravo je djelo ono što nas najbolje određuje.

26.svibnja
Oružje

Trgovina oružjem, zahvaljujući većoj ili manjoj fleksibilnosti nacionalnih zakona u

svakoj pojedinoj državi ili, naprosto, zbog bezočnog krijumčarenja, nije u krizi. Kad govorim
o krizi, mislim na onu o kojoj se u posljednje vrijeme toliko govori, zbog koje se toliko pati i
koja je na putu da tjelesno i moralno uništi veliki dio stanovništva ovog planeta. No čini se da
su neki od nje ipak izuzeti. Nezaposleni širom svijeta broje se u milijunima, svakoga dana
tisuće tvrtki zatvara svoja vrata, ali nemamo informacije o tome da je ijedan radnik koji radi u
tvornici oružja otpušten. Imati posao u tvornici oružja znači biti osiguran do kraja života. Svi
znamo da je svrha takve proizvodnje naoružati vojske, nadopuniti novim i još smrtonosnijim
(jer o tome je riječ) oružjem stare arsenale koji su nekada služili svrsi, no sada više ne mogu
zadovoljiti zahtjeve modernog života. Vladama zemalja izvoznica oružja trebalo bi stoga biti
očigledno da bi trebale provoditi strogi nadzor nad proizvodnjom i prodajom oružja. No neke,
naprosto, nije briga, dok druge okreću glavu ustranu. Govorim o vladama jer je teško
vjerovati da, po uzoru na više ili manje tajna industrijska postrojenja koja opskrbljuju
trgovinu drogom, na svijetu ne postoje i tajne tvornice oružja. Prema tome, ne postoji pištolj
čija proizvodnja, da tako kažemo, nije prešutno odobrena službenim, pa makar i nevidljivim
pečatom. Kad se za kontinent poput onog južnoameričkog, na primjer, procjenjuje da na
njemu ima više od osamdeset milijuna komada oružja, nemoguće je ne pomisliti na loše
prikriveno sudioništvo vlada kako pri uvozu tako i pri izvozu oružja. Kada se krivnja za takvu
situaciju prebacuje na krijumčarenje velikih razmjera, obično se zaboravlja da je uvjet sine qua
non da bi se nešto krijumčarilo da to nešto i postoji. Nešto čega nema ne može se ni krijumčariti.

28 Kuća renesansnog pročelja u lisabonskoj četvrti Alfarna u kojoj je od 2008. smještena Fondacija
José Saramago

27
Cijeli život proveo sam u nadi da ću jednoga dana vidjeti opći štrajk u tvornicama oružja.
Uzalud sam čekao, takvo čudo nije se dogodilo, niti će se dogoditi. Ta moja jadna nada da će
čovječanstvo krenuti drugačijim putem, promijeniti pravac, odabrati drugačiju sudbinu nije se
ostvarila.

27.svibnja
Glazba

Jučer je bilo oružje, danas su glazbene note. Očito je da napredujemo. Zamisao je, ako se
ne varam, potekla iz Fondacije Calouste Gulbenkiana kojoj su se pridružili općina Amadora i
Državni konzervatorij. Sastoji se u tome da se skupe djeca iz najsiromašnijih četvrti te da ih
se pouči glazbi i sviranju nekog glazbala. Nije riječ o ničemu originalnom, dovoljno je
prisjetiti se nedavnog primjera orkestra mladih iz Venezuele koji se proslavio u cijelome
svijetu, ali kad već oponašamo tuđe ideje, bolje je da to onda budu dobre, a ne loše ili štetne
za našu mladež, a ova bi vrijedila zlata samo kad bi se težina jedne zamisli tako bogate
sadržajem mogla izmjeriti na vagi. Upravo sam pogledao snimku na kojoj nekolicina djece,
uglavnom crnaca i crnkinja, svira na glazbalima o kojima još do nedavna nisu mogli ni
sanjati, a kamoli da će ih držati u rukama, služeći se gudalima i pistonima za mene
zapanjujućom lakoćom, jer mi se u sjećanje neizbježno vratilo ono kratko razdoblje koje sam
proveo u Glazbenoj akademiji za amatere gdje nisam stigao dalje od nekoliko tonova
promucanih tijekom solfeđa i nespretnog spoticanja prstima po klavijaturi. Glazba naprosto
nije bila moja budućnost. Čak i ako se dogodi da ni jedno od te djece ne pronađe svoju
budućnost u glazbi, siguran sam da nikada neće zaboraviti sate koje su proveli u dvorani za
probe ili put kojim su onamo stigli noseći svaki svoje glazbalo u kutiji, flautisti najlakše jer su
kutije bile najmanje, violinisti još se nekako snalazeći, a violončelisti uz najviše poteškoća.
Njihova ozbiljna lica, čak i kad bi im se usne razvukle u osmijeh, zrelost kojom bi odgovarali
na pitanja potvrdili su jednu moju staru pretpostavku, a to je da je sreća vrlo ozbiljna stvar.
Duboko usredotočeni i zadubljeni u glazbu, vježbali su dijelove Beethovenove Devete
simfonije. Vjerujem da će se oni koji budu čitali ove stranice složiti sa mnom kako je lijepo
tako početi život.

28.svibnja
Čiste ruke?

Baltasar Garzón jedna je od najutjecajnijih osoba koje je proizvelo španjolsko društvo u

drugoj polovici XX. stoljeća. Sucu Garzónu dugujemo neke od najsvjetlijih demokratskih
trenutaka koje poznajemo: suđenje generalu Pinochetu i istragu protiv ratnih zločina Francova
režima.
U ovom drugom slučaju, Garzón je smatrao da su Franco i četrdeset četiri pripadnika
njegove Falange počinili »zločine protiv visokih državnih institucija« i da su krivi za
»nezakonito pritvaranje i nestanak osoba te zločine protiv čovječnosti«. Ta istraga toliko je
ogorčila Francove pristaše, kojih još uvijek ima u Španjolskoj, da su protiv Garzóna pokrenuli
postupak radi povrede službene dužnosti zato što je, tvrdili su, pokrenuo istragu znajući da su
odgovorni za ta djela mrtvi. Tu inicijativu potpisuje izvjesni Bernard, nekadašnji predsjednik
ultradesničarske skupine po imenu Fuerza Nueva, nekad vrlo aktivne u progonu Francovih
protivnika, i sadašnji predsjednik sindikalne udruge koja se cinično naziva »zaštitnicom«
pravne države i koja je svoje ime, Čiste ruke, preuzela od nezaboravne talijanske akcije protiv
kriminala.
Što je, dakle, učinio Baltasar Garzón? Ako stavimo ustranu sudske spletke i zavrzlame,
ako stavimo ustranu bijes, koji nije samo politički, a koji Francovi pristaše osjećaju protiv
svega što društvo poduzima da bi se očistilo od diktature, u njegovu postupku vidimo pokušaj
da se na sudovima uspostavi praksa zdravoga razuma. Riječ je o hrabrom sucu koji, umjesto
da se pokrije zakonima kako bi opravdao tišinu i zataškavanje, traži sve mogućnosti koje mu
pruža zakon kako bi omogućio da se žrtvama rata i Francova režima priznaju prava, osobito

28
ono na sjećanje. Garzón je shvatio kako imaju pravo dobiti tijela bačena u zajedničke
grobnice ili saznati kamo su odvedena djeca koja su tada bila nasilno razdvojena od obitelji i
zato je otvorio proces koji se zatim nastavio i pred drugim sudovima. Stoga se njemu, kao
začetniku, ne oprašta. Ono što je užasno i teško razumljivo jest da su Francovi pristaše
pronašli razumijevanje na Vrhovnom sudu Španjolske pred kojim će Garzón morati braniti
svoje antifrankovske stavove. Vrhovni sud zaključio je »ne ocjenjujući i nipošto ne
prejudicirajući ono što će slijediti, kako ne postoje nikakvi uvjeti za odbacivanje postupka«,
davši time do znanja kako smatra da mogućnost povrede službene dužnosti uopće nije
apsurdna ili nerazumna. Reklo je to pet sudaca Vrhovnog suda. Ostaje nam da vidimo što će
reći španjolsko društvo, uvijek strastveno u obrani pravednih ciljeva. Hoće li šutke dopustiti
da Fuerza Nueva, pardon, Čiste ruke, zloupotrebljava zakon? Hoće li bez prosvjeda dopustiti
da se pravna država za koju su se toliko borili Francovi protivnici okrene protiv njegovih
žrtava te da one još jednom padnu u zaborav? Više nije riječ samo o Garzónu, čijim se
prijateljstvom ponosim, već o tome da se ne dopusti da se ti ljudi smiju na naš račun.
Službena povreda dužnosti ne znači djelovati u svrhu provedbe zakona već ne djelovati, kao
što je to ranije bio slučaj. To znači izrugivati se pravdi i prihvatiti kao normalno da nam
Francovi pristaše dijele lekcije o demokratskim skrupulama.

29.svibnja
Razočaranje

Svakoga dana nestaju životinjske i biljne vrste, jezici, obrti. Bogati se sve više bogate dok
su siromašni sve siromašniji. Svakoga dana postoji manjina koja zna sve više dok ostali znaju
sve manje. Neznanje se širi užasnom brzinom. Raspodjela bogatstva veliki je problem.
Izrabljivanje ljudi doseglo je nevjerojatne razmjere. Multinacionalne tvrtke vladaju svijetom.
Ne znam jesu li sjene ili slike ono što nam zastire stvarnost. Mogli bismo o tome raspravljati
unedogled, ali sasvim je sigurno da smo izgubili sposobnost kritičkog promišljanja onoga što
se događa u svijetu. Izgleda kao da smo zatočeni u Platonovoj spilji. Odbacili smo bilo kakvu
odgovornost za razmišljanje ili djelovanje.
Pretvorili smo se u inertna bića nesposobna za ogorčenost, nekonformizam i prosvjed, sve
te značajke koje su nas krasile tijekom mnogih godina. Jedna civilizacija dolazi do svoga
kraja i uopće mi se ne sviđa ono što se ondje nalazi. Neoliberalizam smatram novim
totalitarizmom pod krinkom demokracije od koje nije sačuvao ništa osim privida. Simboli tog
novog svijeta su trgovački centri. Ali ima još jedan mali svijet koji nestaje, a to je svijet malih
obrta. Razumije se da sve na ovom svijetu umire, ali ljudi za života imaju pravo izgraditi
vlastitu sreću, a to im se ne dopušta. Gube bitku za preživljavanje ne mogavši više živjeti
prema pravilima sustava. Odlaze poraženi, ali netaknutog dostojanstva, naprosto govoreći
kako se povlače jer im se ovaj svijet više ne sviđa.

Lipanj 2009.

1. lipnja
Bronca

E T O M E O N D J E , sjedim nasred trga s knjigom u ruci i promatram prolaznike.

Napravili su me malo većeg od prirodne veličine, pretpostavljam zato da bih se bolje vidio.
Ne znam koliko ću godina provesti ondje. Uvijek sam govorio da je sudbina kipova da
naposljetku budu uklonjeni, ali u ovom slučaju volio bih da me ostave na miru u čast mog
dvostrukog povratka u rodno selo, prije svega u liku osobe od krvi i mesa, ali i brončanog
kipa koji će odsad ondje stajati. Iako mi je moja mašta ponekad znala priuštiti najluđe snove,
ni u jednom od njih nije se usudila zamisliti da će mi jednoga dana podići kip u mom rodnom
kraju. Što sam učinio da bih to zaslužio? Napisao sam nekoliko knjiga, pronio sam ime

29
Azinhaga po cijelome svijetu i, prije svega, nikad nisam zaboravio one koji su me rodili i
odgojili: moje roditelje i baku i djeda. O njima sam govorio u Stockholmu pred učenim
auditorijem koji je dobro razumio o čemu govorim. Kad promatramo drvo, ono što vidimo je,
bez sumnje, njegov važni dio, ali bez korijenja ga ne bi ni bilo. Moji biološki korijeni zovu se
José i Piedade te Joséfa i Jerónimo, ali imam i druge koji nose imena mjesta ili rijeka, kao na
primjer Casalinho i Divisőes, Cabo das Casas, Almonda, Tejo i Rabo dos Cágados; ili
maslinika, vrbika te šumaraka topola i jasena, lovaca koji plove rijekom, smokava bremenitih
plodovima, svinja na paši i praščića koji spavaju u krevetu s mojim bakom i djedom da ne bi
uginuli od hladnoće. Oblikovan sam od svega toga, sve to ušlo je u broncu u koju su me pretvorili.
No valja spomenuti da postaviti kip onamo nije bilo nimalo jednostavno. Bez volje, upornosti
i napora Victora Guia i Joséa Miguela Correie Norasa sasvim sigurno ne bi bio ondje. Njima,
kao i svim ostalim stanovnicima Azinhage šaljem zagrljaje i, zahvaljujući im iz dubine duše,
ostavljam na čuvanje ovoga drugog sina njihova kraja koji nije nitko drugi nego ja.

2. lipnja
Marcos Ana

Postoje osobe za koje se čini kao da ne pripadaju svijetu i vremenu u kojem žive. Jedna
od njih je i Marcos Ana. Poput mnogih iz njegova naraštaja, koji su u vrijeme fašizma u
Španjolskoj većinu vremena proveli u zatvoru, doživio je neopisive tjelesne i duševne patnje,
u posljednji trenutak izbjegao izvršenje dviju smrtnih presuda, i stoga ga se u svakom smislu
te riječi može nazvati preživjelim. Zatvor, u kojem je proveo dvadeset tri godine, nije ga uspio
slomiti. Knjiga sjećanja koju je upravo predstavio u Portugalu govori o tim crnim vremenima,
i to objektivno i strastveno istovremeno. Njezin naslov, Reci mi kako izgleda drvo, nabijen je
značenjem. Teška zatvorska svakodnevica s vremenom zna poremetiti predodžbu o stvarnosti,
rastvoriti je u nejasnu omaglicu koju je zato potrebno raspršiti, izbaciti iz uma kako se ne bi
izgubilo samopouzdanje, ma koliko krhko postalo. Marcos Ana nije spasio samo sebe već i
mnoge zatvorske drugove koje je bodrio i rješavao njihove probleme i razmirice poput nekog
mirotvorca novoga kova. Nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, ali i ne dopuštajući da bilo što
utječe na njegove kritičke prosudbe, Marcos Ana svima koji ga upoznaju prenosi nezatomljiv
osjećaj nade, pa je, naposljetku, gotovo nemoguće ne zaključiti: »Ako je on takav, zašto onda
to ne bih mogao biti i ja?« Stekavši slobodu, nije otišao kući da se odmori. Vratio se u
političku borbu, izloživši se opasnosti da ga ponovo zatvore, i započeo hvalevrijedan pothvat
pomaganja svima onima koji su još uvijek bili u zatvoru. U Španjolskoj su ga mnogi njegovi
prijatelji i štovatelji njegove izuzetne osobnosti (među kojima je i Nobelovac Wole Soyinka)
predložili za nagradu Princa od Asturije za zajedništvo. Ne samo da bi to bilo pravedno već je
i potrebno da se španjolskom narodu pokaže kako povijesno sjećanje ne umire.

3. lipnja
Putovanja

Prošle subote doletjeli smo iz Lanzarotea u Sevillu, a zatim nastavili automobilom prema
Lisabonu. U nedjelju smo, kao što sam već spomenuo, otišli u Azinhagu prigodom
postavljanja brončanog kipa. Zastao sam pred kućom i, dugo promatrajući platanu raskošnih
grana i bogatih nijansi zelenila, pomislio: »Nemoj se mijenjati, ostani uvijek kakva jesi.« Ali
uzalud, doći će ljetne žege, zatim prve jesenje hladnoće, lišće će pasti, njezin sjaj izblijedjeti i
ona će zaspati sve dok novo proljeće ne dođe i zauzme mjesto ovoga što upravo završava.
Te potpuno neoriginalne misli podsjetile su me na posljednje, kratko poglavlje Putovanja u
Portugal kojem, usuđujem se to ustvrditi, originalnosti ipak ne nedostaje. I zato sam pomislio
kako ne bi bilo loše prenijeti ga na ove stranice upravo u trenutku kad smo se spremali
nastaviti putovanje prema La Coruñi:
»Putovanja nikada ne završavaju. Samo putnici dolaze svome kraju. No čak ni tada nije
gotovo, sve se može nastaviti u sjećanju, u priči. Kad je putnik sjeo na pijesak i rekao: »Nema
se više što vidjeti«, znao je da nema pravo. Završetak jednog putovanja je naprosto početak

30
drugog. Treba vidjeti ono što se još nije vidjelo, ponovo vidjeti ono što se već vidjelo, vidjeti
u proljeće ono što se vidjelo u ljeto, danju ono što se vidjelo noću, ako je prije padala kiša,
sada sve to isto treba vidjeti po suncu, ako su prije usjevi bili zeleni, sada treba vidjeti zrele
plodove, kamen koji više ne stoji na istome mjestu, sjenu koja više nije ondje gdje je prije
bila. Treba se vratiti po tragovima vlastitih stopala, ponoviti ih i zatim kraj njih utabati nove
puteve. Treba se ponovo zaputiti na putovanje. Uvijek i svagda, putnik iznova kreće na put.«
Tako je to bilo i bit će.

4. lipnja
Laicizam

U polemici oko laicizma uvijek se, po mom mišljenju, zanemarivalo temeljno pitanje, a to
je treba li ili ne treba vjerovati u postojanje Boga koji, uz to što je stvorio svemir, a time i
ljudski rod, donosi posljednji sud o svemu onome što smo činili na Zemlji nagrađujući dobra
djela pristupom u raj u kojem će odabrani za vijeke vjekova promatrati Gospodinovo lice dok
će, također za vijeke vjekova, oni koji su počinili zla djela gorjeti u vječnom plamenu pakla.
Taj posljednji sud neće biti lak, kako za Boga tako ni za one koji će mu morati polagati
račune, jer nema onih koji su za života činili samo dobra ili samo zla djela. Čovjeku je
svojstvena nepostojanost u mišljenju i djelu, njegovo ponašanje mijenja se iz trenutka u
trenutak. U svemu tome laicizam mi se više čini poput odlučnog, ali i mudrog, političkog
stava nego poput inzistiranja na uvjerenju kako Bog ne postoji i kako se, stoga, valja
suprotstaviti drskosti institucija i instrumenata koji narod pokušavaju uvjeriti u suprotno.
Vode se rasprave o laicizmu zato što prevladava strah od rasprava o ateizmu. Ono što mi se u
svemu tome čini zanimljivim jest to da se Katolička crkva, koja u skladu s vlastitom
tradicijom i dalje čini zla djela a onda kuka zbog toga, ustrajno žali da je žrtva navodnog
»agresivnog« laicizma, nove kategorije koju je smislila zato da bi, praveći se kako napada
samo dio, ustvari napala cjelinu. Dvoličnost je oduvijek bila sastavni dio diplomatske i
doktrinarne strategije Rimske kurije.
Bili bismo zahvalni Rimokatoličkoj apostolskoj crkvi kad bi se prestala miješati u ono što
je se ne tiče, a to je privatni, građanski život ljudi. No njezino ponašanje ne bi nas trebalo
iznenaditi. Katoličku crkvu malo zanima sudbina duša, reklo bi se čak nimalo, no njezin cilj
oduvijek je bio nadzor nad tijelima, a laicizam su prva vrata kroz koja joj bježe tijela, a s
njima i duše, pretpostavimo li da jedno ne može bez drugoga, kamo god da se duša zaputila.
Pitanje laicizma stoga je obična čarka. Prava borba nastupit će kada se suprotstave vjera i
nevjera i kada ovaj drugi sudionik u borbi bude nazvan svojim pravim imenom: ateizam. Sve
ostalo su obične igre riječima.

5. lipnja
Carlos Casares

Carlos Casares, galješki pisac koji je tih dana bio razlog mog odlaska u La Coruñu iz koje
sam se upravo vratio, preminuo je u ožujku 2002. Nekoliko mjeseci poslije toga osnovana je
fondacija nazvana njegovim imenom koja je u idućih nekoliko godina uspjela ostvariti
izuzetan kulturni program za cijelu regiju. Sudjelovao sam na još jednim, šestim po redu,
»Susretima u Mariñanu« kojima su ovaj put tema bili mehanizmi sjećanja i njihova primjena
u književnosti. Moj sugovornik bio je književnik Manuel Rivas, jedan od najvažnijih
nastavljača tradicije velikih galjeških književnih imena kao što su Torrente Ballester ili
Cunqueiro. Dvorana fondacije Caixa Galicia bila je dupkom puna, publika je sa zanimanjem
pratila razgovor i, sve u svemu, mislim da smo Manuel Rivas i ja dobro obavili zadatak jer se
u raspravi nismo ograničili samo na naše književno stvaralaštvo već nismo posustali ni pred
tako osjetljivim temama kao što je automatsko pamćenje...
U La Coruñi postoji bar pet ili šest sličnih fondacija koje su, kao što to svi ondje priznaju,
najaktivniji i najučinkovitiji pokretači kulturnih djelatnosti u gradu i okolnim naseljima.
Svakog mjeseca organiziraju na desetke kulturnih događanja kako na polju književnosti tako i

31
na područjima glazbe i likovne umjetnosti. Isto tako ne treba zaboraviti ni njihovu društvenu
funkciju koja nije manje važna. Stanovnici La Coruñe doslovno žive kulturu preko fondacija
koje im pružaju sve ono potrebno za njihov kulturni i građanski razvoj. I u Portugalu neke od
njih, na našu i njihovu sreću, uživaju naklonost javnosti. No ne manjka ni okorjelih
primitivaca i kroničnih zavidljivaca poput onog novinara punog predrasuda koji je, kad su ga
upitali što misli o osnivanju Fondacije José Saramago (oprostite što ovdje moram spomenuti
vlastito ime), odgovorio kako takve fondacije služe samo za pranje novca i utaju poreza. Neka
mu oprosti Bog, kad mi već ne možemo...

8. lipnja
Ta stvar zvana Berlusconi

Ovaj članak objavljen je jučer pod istim naslovom u španjolskom dnevniku El Pais koji ga
je od mene i naručio. Uzmemo li u obzir da sam na ovom blogu već pisao o liku i djelu
talijanskoga premijera, bilo bi čudno ne objaviti ovdje i taj članak. U budućnosti će ih sigurno
biti još, jer se Berlusconi neće tek tako odreći onoga što jest i onoga što čini. No neću ni ja.

Ta stvar zvana Berlusconi

Ne znam kako bih ga drugačije nazvao. Stvar koja opasno nalikuje ljudskom biću, stvar
koja organizira zabave, orgije i vlada zemljom po imenu Italija. Ta stvar, ta bolest, taj virus
prijeti da će postati uzročnikom moralne smrti Verdijeve zemlje ako ga Talijani ne
ispovraćaju iz dubina svoje svijesti prije no što im se ne zatruju vene i ne zataji srce jedne od
najbogatijih europskih kultura. Ta stvar zvana Berlusconi svojim ljepljivim šapama
svakodnevno gazi temeljne vrijednosti javnoga života, a među njegove višestruke talente
ubraja se i iznimna lakoća kojom zloupotrebljava riječi izvrćući im smisao i namjere, kao u
slučaju »Pola slobode«, koalicije koja ga je dovela na vlast. Tu stvar nazvao sam
delinkventom i nisam se pokajao. Iz razloga semantičke i društvene prirode, koji će drugi
znati objasniti mnogo bolje nego ja, pojam »delinkvent« u talijanskom jeziku ima mnogo
negativnije konotacije nego u bilo kojem drugom europskom jeziku. Želeći jasno i glasno reći
što mislim o toj stvari zvanoj Berlusconi, taj pojam upotrijebio sam u značenju koje mu je
postupno dao Danteov jezik, iako sumnjam da ga je sam Dante ikada tako upotrijebio. U
portugalskom, mom materinskom jeziku, rječnici i jezična praksa delinkventa definiraju kao
»počinitelja delikta, osobu koja krši zakone i moralne običaje«. Ta definicija pristaje
Berlusconiu poput odijela koje je tako savršeno skrojeno da se ne primjećuje ni jedna bora, ni
jedan nabor, pa bi čovjek pomislio da se ne radi o odijelu nego o njegovoj vlastitoj koži. Ta
stvar zvana Berlusconi već godinama čini delikte raznovrsne naravi ali uvijek dokazane
težine. Cijelo to vrijeme ne samo da nije poštovao zakone već je i stvarao one koji su mu
pomagali u očuvanju vlastitih javnih i privatnih interesa kao političara, poduzetnika i
pratitelja maloljetnica, a moralne običaje ne treba ni spominjati jer vjerojatno više ne postoji
nitko ni u Italiji ni u cijelom svijetu tko ne zna da je ta stvar zvana Berlusconi već odavna pala
u najdublju moralnu izopačenost. To je talijanski premijer, ta stvar koju je talijanski narod
dvaput izabrao da mu služi kao primjer, koji na put prema propasti vodi vrijednosti kao što su
sloboda i dostojanstvo, iste one koje su prožimale Verdijevu glazbu i političko djelovanje
Garibaldija i mnogih drugih koji su u XIX. stoljeću tijekom borbe za ujedinjenje od Italije
učinili zvijezdu vodilju za Europu i Europljane. Sve to ta stvar zvana Berlusconi želi baciti u
povijesnu ropotarnicu. Hoće li mu Talijani to dopustiti?

9. lipnja
Paradoks

Na ovim stranicama već sam se zapitao kamo ide ljevica i danas imam odgovor: vrluda,
ponižena, brojeći ono malo bijednih glasova što je skupila, u potrazi za objašnjenjem zašto ih
je skupila tako malo. Snaga koja je u prošlosti predstavljala jednu od najvećih nada za

32
čovječanstvo, sposobna pokrenuti na djelovanje pozivajući se na ono najbolje u ljudskoj
prirodi, ta snaga koja je s vremenom uspjela stvoriti društvene promjene unatoč lutanjima i
unutarnjim previranjima zbog kojih se svakim danom sve više udaljavala od prvobitnih
obećanja, sve više nalikujući svojim protivnicima i neprijateljima kao da je to bio jedini način
da bude prihvaćena, pretvorila se u vlastito ruglo opravdavajući upravo one postupke kojima
se u prošlosti toliko protivila. Postupno skliznuvši prema centru, što su mnogi ocijenili
briljantnim i nedvojbeno modernim taktičkim potezom, ljevica kao da nije primijetila da se
približava desnici. Ako iz poraza koje joj desnica nanosi širom Europe želi izvući neku
pouku, onda se mora zapitati o razlozima dubokog jaza koji dijeli njezine prirodne saveznike
— uboge i siromašne, ali i sanjare — od onoga što je preostalo od njezinih načela. Ne može
se glasati za ljevicu ako ona više ne postoji.
Začudo, i u tome leži paradoks, političar na kojeg se odnosi sve dosad rečeno upravo je
onaj koji trenutno upravlja sudbinom zemlje koja već dugo provodi politiku koja je u svakom
pogledu imperijalistička i konzervativna: Barack Obama. To tjera na razmišljanje. Političko
djelovanje koje, kao što sam već rekao, nema drugih ciljeva osim spasiti ono malo što je
preostalo od divljeg kapitalizma koji je gotovo proždro samoga sebe sada nam se čini poput
ostvarenja pravog pravcatog ljevičarskog sna. Kladim se da mnogi progresisti, socijalisti i
komunisti sada u sebi govore: »Eh, da je barem Obama predsjednik moje stranke...« Još jedna
povijesna ironija... Ili možda tek pitanje osobne karizme.

10.lipnja
Dobra zamisao

Možda se ne radi više od kapi slatke vode u oceanu sumnjičavosti i ravnodušnosti, ali
vjerujem da se moramo veseliti dobroj zamisli koja se rodila u Španjolskoj, točnije, u njezinoj
provinciji Granadi, a koja se sastoji u tome da se svake godine organiziraju proslave ulaska u
punoljetnost mladih koji navršavaju osamnaest godina, i to ne samo radi obilježavanja
ostvarivanja njihovih građanskih prava već i zbog podizanja njihove građanske svijesti.
Svakome od njih bila bi uručena Opća deklaracija o ljudskim pravima, španjolski ustav i
Statut o autonomiji Andaluzije. Razumije se da bi bilo i drugih, razigranijih i manje ozbiljnih
svečanosti, ali kako se prema ozbiljnim stvarima moramo odnositi s dužnom ozbiljnošću,
moramo reći da bi to predstavljalo važan korak za približno jedanaest tisuća mladih koliko se
procjenjuje da bi ih sudjelovalo na takvoj svečanosti, korak koji bi ih uveo u životno doba
odgovornosti i uljuđenosti. Opskrbiti ih s ta tri temeljna teksta značilo bi pridonijeti odgoju
novog, svjesnijeg građanina. Zamisao je dobra i nadajmo se da će se ostvariti. Organizacija
takve zajedničke građanske svečanosti zahtijevat će mnogo kreativnosti i truda, ali možemo
biti sigurni da oni neće izostati.
Kap slatke vode o kojoj sam maloprije govorio nije pala u more, već na moj dlan. Posrkao
sam je da utažim žeđ ovih dana kad su mnogi od nas frustrirani trijumfom političkih snaga
desnice i krajnje desnice širom Europe. Demokracija još uvijek nije u opasnosti, ali na nama
je da se pobrinemo da tako i ostane. Granada je dobar primjer za to.

11.lipnja
Epitaf Luísu de Camőesu

Što znamo o tebi, osim stihova što si ih ostavio,

Što je ostalo od svijeta koji si poznavao?
Od rođenja do smrti jesi li sve dane pokorio,
Ili su te života stajali stihovi što si ih napisao?

Ova četiri pitanja preuzeta su iz knjige Moguće pjesme objavljene 1966. Danas, više od
četrdeset godina poslije, još uvijek nemam odgovor na njih. Možda ga i nema. Pišem ovo 10.
lipnja, na godišnjicu smrti autora Luzitanaca, možda najvažnije knjige portugalske
književnosti. Camőes je umro siromašan i zaboravljen, no danas književnici portugalskoga

33
govornog područja smatraju iznimnom čašću primanje nagrade koja nosi njegovo ime.

12.lipnja
Tijelovo

Na latinskom je Corpus Christi, tijelo Kristovo i, osim što je jedan od »zapovjednih

blagdana« za sve katolike, također je i državni praznik. Svi vjernici moraju ići na misu (na to
ih obvezuje »zapovjedni blagdan«) kako bi svjedočili o stvarnoj i istinskoj nazočnosti Krista u
hostiji. I jao vama ako posumnjate u božansku nazočnost u pšeničnom listiću kao što je to u
XIII. stoljeću učinio svećenik po imenu Pedro de Praga ne želite li da se ponovi stravično
čudo u kojem hostija postaje, ne simbolično, već pravo tijelo i krv, ili možda nositi krvavi
dokaz u svečanoj povorci u katedralu u Oviedu, kao što nam to ljubazno objašnjava
Wikipedia, izvor kojim sam se poslužio da bih saznao više o ovoj zastrašujućoj temi. Svijet u
to doba bio je vrlo zanimljiv. Danas pravo čudo oporavka ekonomija i banaka odvija se
tiskanjem milijuna dolara koji se vrtoglavom brzinom stavljaju u optjecaj, a time se jedna
praznina ispunjava drugom ili, manje rizičnim rječnikom, time se nedostatak vrijednosti
nadomješta drugom, pretpostavljenom vrijednošću koja može trajati samo dok traje dogovor
koji ju je i dopustio.
No nisam želio pisati o krizi. Kako god bilo, nisam se želio poslužiti Tijelovom kao
jeftinom i banalnom izlikom za bogohuljenje kao što to, barem prema mišljenjima priznatih
»stručnjaka« za to područje, uvijek činim u svojim tekstovima. Prije nekoliko dana, točnije
28. svibnja, jedan tridesettrogodišnji Bolivijac po imenu Fraans Rilles, emigrant »bez papira«
koji je kao radnik na crno bio zaposlen u pekarnici u španjolskom gradu Gandiji, teško je
ozlijeđen kad mu je stroj za miješenje tijesta odsjekao lijevu ruku. Vlasnici pekarnice
milosrdno su ga odvezli do bolnice, ostavili ga na dvjesto metara udaljenosti od njezinih
ulaznih vrata i poručili mu: »Ako te pitaju, nemoj reći da si radio kod nas.« Liječnici su,
naravno, zatražili ruku kako bi je mogli ponovo zašiti, ali morali su odustati od nauma jer je
bila u vrlo lošem stanju kad su je pronašli. U pekarnici su je, naime, bacili u smeće.
Naposljetku, nisam želio pisati o tijelu Božjem. Kao što je to kod mene uvijek običaj,
jedno je vodilo drugome i zapravo sam želio pisati o tijelu Čovjekovom, tijelu koje je još od
samog osvita čovječanstva bilo mučeno, komadano i ponižavano u svojem temeljnom
dostojanstvu materijalne opstojnosti, tijelu kojem je sada otkinuta ruka i kojem je naređeno da
šuti kako ne bi ugrozilo pekarnicu. Nadam se da su vjernici koji su danas pohrlili na misu
pročitali vijest u novinama i bar na trenutak pomislili na napaćeno tijelo toga čovjeka. Ne
tražim da ga stave na oltar. Jedino što tražim jest da pomisle na njega i na mnoge poput njega.
Kažu da smo svi Božja djeca. To nije istina, ali mnogi pronalaze utjehu u toj laži. Bog nije
pomogao Fraansu Rillesu, žrtvi stroja za miješenje tijesta i okrutnosti beskrupuloznih ljudi
koji su iskorištavali njegov rad. Tako je to na ovome svijetu i nikako drugačije.

16.lipnja
Miguéis

S djelom Joséa Rodriguesa Miguéisa upoznao sam se nedugo nakon što sam počeo raditi
u nakladničkoj kući Estudios Cor čiji su vlasnici bili Manuel Correia i Fernando Canhao, a
urednik Nataniel Costa. Godinu dana prije Migueis je ondje objavio knjigu pripovijedaka i
novela Leah koja je izvrsno primljena od tadašnje kritike i publike. Bilo je to prvo njegovo
djelo koje sam pročitao i ne moram ni reći da me je oduševilo. Ne sjećam se točno kad sam ga
i osobno upoznao, jer je u to vrijeme boravio u Sjedinjenim Državama. Ono čega se,
međutim, sjećam jest da su od pojave pripovijesti Čovjek se smije smrti u lice, objavljene 1959.
do romana Nikalai! Nikalai!, objavljenog 1971. pa preko Škole raja i Putnika brzog vlaka, oba iz
1960, Trećerazrednih ljudi iz 1962. i Zabranjeno nišaniti iz 1964, moji kontakti s Joséom
Rodriguesom Miguéisom bili učestali. Susretali smo se gotovo svakodnevno kad je bio u
Portugalu, a u razdoblju dok je boravio u Sjedinjenim Državama razmijenili smo mnogo
pisama. Ta prepiska (a jednako važnom smatram i onu s Jorgeom de Senom), koju je José

34
Albino Pereira smatrao dovoljno vrijednom da je odabere za temu svog doktorata, daje mi za
pravo da ustvrdim kako nisam ostavio tako loš dojam na ovome svijetu. Moje dopisivanje s
Migueisom završilo je krajem 1971. kad sam otišao iz nakladničke kuće. Poslije toga smo se
susreli nekoliko puta i, koliko se sjećam, više nismo razmijenili ni jedno pismo, ali uvijek će
mi ostati u sjećanju kao izuzetna osoba, obdarena iznimnim govorničkim vještinama i
pamćenjem, koja je u nekoliko riječi mogla rekonstruirati i najsloženije događaje. Običan
razgovor s njime bio je pravi dar jer bi iz rasprave s tako inteligentnim čovjekom svaki njegov
sugovornik izlazio inteligentniji. Ne želim se time hvaliti, ali i osobno sam iz tih trenutaka
izvukao najviše što sam mogao. Umro je prije gotovo trideset godina, ali još uvijek ga se
sjećam kao da je bilo jučer.
Danas u 18.30 u Alentejanskoj kući Fondacija José Saramago organizira skup posvećen Joséu
Rodriguesu Miguéisu. Osim autora ovog bloga, na skupu će sudjelovati i stručnjaci za njegovo
stvaralstvo David Brookshaiv, Duarte Barcelos, José Albino Pereira, Teresa Martins Marques i
Onesimo Teotoniode Almeida. Računamo i s vašom nazočnošću, dragi čitatelji.

17.lipnja
Netanyahu

Progovorio je samo zato što nije mogao nastaviti šutjeti. Pritisnut uza zid od predsjednika
Sjedinjenih Država, izraelski premijer napokon je popustio i prihvatio mogućnost stvaranja
palestinske države. No dalje od toga nije otišao. Ili možda jest, kad je od buduće države (ako
je ikada bude) zatražio da nema vojsku te da njezin zračni prostor nadzire Izrael. Drugim
riječima, radi se o novim oblicima represije i političke marginalizacije Palestinaca.
Međutim, o drugim temeljnim stavovima Baracka Obame u pogledu židovskih naselja i
naseljenika na području Zapadne obale Netanyahu nije rekao ni riječi.
Područje Zapadne obale koje bi u teoriji trebalo biti »nacionalnim« teritorijem
palestinskog naroda, kao što svi znamo, prekriveno je naseljima od kojih su neka »legalna«
(ona koja je odobrila i izgradila vlada iz Tel-Aviva), a neka »nelegalna« (ona na koja je ista ta
vlada odlučila zažmiriti na jedno oko). Ukupno postoji više od 200 naselja u kojima živi pola
milijuna doseljenika koji danas, po svemu sudeći, predstavljaju najozbiljniju zapreku na putu
prema miru, čak i veću od nepriznavanja Palestincima prava na neovisnu i održivu državu. To
je Izraelu dao do znanja i Bush stariji kad je rekao da se ne može istovremeno govoriti o miru
i o izgradnji novih naselja. Toga je, čini se, bio svjestan bivši premijer Ehud Olmert koji je u
izjavi za dnevnik Haaretz u studenom 2007. rekao da će, ako se ubrzo ne postigne rješenje s
dvjema državama, »to značiti kraj za izraelsku državu«. Nije učinio ništa da se to pitanje
riješi, njegove riječi ostale su u zraku, no svejedno nam pomažu da shvatimo kako su
naseljenici oduvijek bili poput Damoklova mača nad glavom svih izraelskih vlada, što osobito
vrijedi za ovu trenutnu Netanyahuovu. Mislim da Izrael živi u strahu od toga da će se morati
vratiti u dijasporu i raspršiti po svijetu, kao što se činilo da će biti njegova sudbina. Tako
nešto uopće me ne veseli, ali ostaje da se vidi može li Izrael dobiti vladu koja će biti spremna
za mir. Koliko god to pitali Izraelce, odgovor će uvijek biti niječan.

18.lipnja
Slon na putu

Čitatelji će se sjetiti da pripovjedač nikada nije spomenuo imena dvaju sela kroz koja je
slon prošao na putu prema Figueirai de Castelo Rodrigo29. Ta sela i njihovi opisi bili su,
naprosto, plod mašte potreban za izgradnju strukture romana i nemaju nikakve veze sa
stvarnim životom. Ljubiteljima povijesne istine neće se stoga odviše svidjeti to što se
Salomon danas priprema za putovanje koje se, iako o tome ne postoje povijesni dokumenti,
doista moglo dogoditi, baš kao što sam to opisao unatoč činjenici što o tome nije ostalo
nikakvih tragova. Povijest je puna slučajnosti i tko može biti siguran da se ovaj put priča nije

29 Riječ je o Saramagovu romanu Slonovo putovanje, VBZ, 2011.

35
 poklopila sa stvarnim događajima. U povijesti se, naravno, ne spominje da je put kojim je
Salomon prošao vodio kroz Castelo Novo, Sortelhu ili Cidadelhe, ali ne možemo se zakleti ni
da nije. Ta činjenica poslužila je nama iz Fondacije José Saramago kao poticaj za
organiziranje putovanja koje počinje danas u Belemu pred samostanom Svetog Jeronima i
koje će nas odvesti sve do granice gdje se dogodio onaj incident s austrijskim oklopnicima
koji su slona htjeli odvesti nadvojvodi. Kakav samovoljni plan putovanja, prosvjedovat će
možda neki čitatelj, dok ćemo mi, ako nam to dopustite, radije reći da se radi tek o jednoj od
mnogobrojnih mogućnosti. Bit ćemo odsutni dva dana i o svemu što se dogodi iscrpno vas
izvijestiti. Tko sve ide? Cijela Fondacija, nekoliko simpatičnih Salomonovih prijatelja i
nekoliko portugalskih i španjolskih novinara, sve dobri ljudi. Ostanite u miru. Do našeg
povratka, doviđenja.

19.lipnja
U posjetu mjestu Castelo Novo

Prije više od 30 godina napisao sam:

Castelo Novo jedno je od mjesta koje se putnika najviše dojmilo i zauvijek će mu ostati u
sjećanju. Možda se i jednoga dana onamo vrati, a možda se i nikada ne vrati, namjerno ga
izbjegavajući naprosto zato što se neka iskustva nikada ne mogu ponoviti. Poput Alpedrinhe, i
Castelo Novo smjestio se u podnožju gore. Staza odatle vodi do najvišeg vrha Gardunhe.
Putnik neće govoriti o dobu dana, o svjetlosti i o vlažnom zraku. Samo traži da se ništa od
toga ne zaboravi dok se penje strmim uličicama između seoskih kućica i palača poput ove,
sedamnaestostoljetne, čiji trijem, balkon i dubok nadsvođen prolaz koji vodi u dvorište odišu
skladom kakav bi se teško mogao pronaći u bilo kojem drugom gradu. Neka stoga svjetlost i
doba dana ostanu zamrznuti na nebu i u trenutku u kojem putnik dolazi u posjet mjestu
Castelo Novo.
Prije trideset godina opisao sam i konkretne osobe:
Staricu koja se pojavila na svojim vratima putnik je upitao gdje je tijesak. Starica je gluha,
ali razumije ako se govori glasno i ako vam može čitati s usana. Kad je shvatila pitanje,
nasmiješila se i putnik je ostao zatečen jer je, unatoč umjetnom zubalu, njezin osmijeh bio
toliko iskren i tako zadovoljan da je putnika obuzela želja da je zagrli i zamoli da se još
jednom nasmiješi.
O Joséu Pereiri Duarteu, jednoj od najvelikodušnijih osoba koje sam upoznao, napisao
sam kako promatra putnika kao prijatelja kojega nije vidio mnogo godina i sa žalosnim
izrazom lica mu kaže kako mu žena leži bolesna u krevetu: »Inače bih vas rado pozvao da
ostanete malo kod mene.«
Danas smo bili s kćerkom i zetom Joséa Pereire Duartea. Starica više nije živa, ali
pojavile su se druge drage osobe i napustio sam Castelo Novo jednako razdragan kao prije
trideset godina. Ako je slon Salomon ovuda prošao, svi koji su bili u njegovoj pratnji sigurno
to nikada nisu zaboravili. Takvu gostoljubivost teško je izmisliti.

23.lipnja
Povratak

Slonu se svidjelo ono što je vidio i priopćio je to svojoj pratnji, iako se itinerar koji smo
izabrali ni u čemu nije poklapalo s onim koji je njegovo slonovsko pamćenje toliko
ljubomorno čuvalo. Jer su, rekao je, on i konjanici u njegovoj pratnji putovali prema sjeveru,
gotovo uz samu graničnu crtu, po cestama i putovima koji su bili u doista užasnom stanju. U
usporedbi s tim putovanjem, ovo naše činilo se poput prave šetnje — i sâm nadvojvoda,
naviknut na raskoš srednje Europe, bio bi iznenađen tako dobrim cestama, smještajem i
restoranima. Putovanje je po svojoj prirodi bilo poslovno, ali svi koji su se na njega zaputili
uživali su u njemu kao da se radilo o odmoru. Čak su i napaćeni snimatelji, prisiljeni na
ramenima nositi opremu tešku sedam kilograma, bili očarani. Zanimljivo je da nitko od naših
prijatelja ili novinara koji su nas pratili nisu poznavali mjesta koja smo posjetili. Tim bolje za

36
njih jer će sa sobom ponijeti uspomene o kojima će još dugo pričati. Krenuli smo iz
Constancie, u kojoj vjeruju da je Camoes tamo živio i imao kuću sa čijih prozora je vjerojatno
na tisuće puta promatrao zagrljaj rijeka Zezere i Tejo, taj blagi spokoj vode koja je nadahnula
njegove najljepše stihove. Odatle smo krenuli u Castelo Novo da bismo posjetili gradsku
vijećnicu iz vremena Dom Dinisa uz koju mirno leži fontana iz doba Dom Joãa I. Vidjeli smo
i muljaču, kacu za tiještenje grožđa na otvorenom, grubo isklesanu u kamenu, pretpostavlja se
još u prethistoriji. Prespavali smo u mjestu Fundao, kraju poznatom po trešnjama, i idućeg
jutra nastavili za Belmonte u kojem je rođen Pedro Álvares Cabral30 gdje smo najprije otišli u
meni osobito dragu crkvu Svetog Jakova. Ondje se nalazi jedan od najdirljivijih romaničkih
kipova koji postoje na ovome svijetu, grubo obojena granitna pieta s beživotnim Kristom koji
leži na majčinim koljenima kraj koje ona Michelangelova iz Vatikana izgleda kao posljednji
uzdisaj manirizma.
Nije bilo lako izvući družinu iz stanja zanesene zamišljenosti u koju je pala kad smo je
odveli pred arhitektonsku zagonetku tornja Centum Cellas, nedovršene građevine čija prava
svrha je bila i još uvijek jest predmetom žučnih rasprava. Je li to trebala biti stražarska kula?
Gostionica za putnike u prolazu? Ili zatvor, iako se to na prvi pogled ne bi moglo reći sudeći
po širokim prozorima koji je krase? Nitko to ne zna.
Utaživši žeđ za slikama, nastavili smo prema Sortelhi, gdje nas je zateklo pravo
nevrijeme, grmilo je i sijevalo, a s neba prošaranog munjama stuštila se tuča čija su zrna bila
velika poput šrapnela. Nismo mogli ni popiti kavu jer je nestalo struje. Tek nakon sat vremena
počelo se vedriti. Još uvijek je kišilo kad smo ušli u autobus i zaputili se prema Cidadelhi
kojoj ovdje neću posvetiti mnogo pozornosti. Zainteresiranog i dobrohotnog čitatelja
upućujem na četiri ili pet stranica koje sam tom mjestu posvetio u Putovanju u Portugal.
Družina je razrogačila oči ugledavši baldahin iz 1707, a zatim je prošetala selom diveći se
reljefima nad ulaznim vratima kuća i slikama svetaca na stropu crkve. Vratili su se kao nove,
sretnije osobe. Sada je još samo nedostajao Castelo Rodrigo. Načelnik općine Figueira de
Castelo Rodrigo čekao nas je na mostu iznad rijeke Coe, nedaleko od Cidadelhe. Slika koju
sam sačuvao od Castela Rodriga bila je ona od prije trideset godina kad sam ga prvi put
posjetio — staro naselje u propadanju u kojem su ruševine bile tek ruševine nekih davnih
ruševina koje su izgledale kao da će se svaki trenutak pretvoriti u prah. Danas ondje živi sto
četrdeset stanovnika, ulice su čiste i prometne, pročelja i unutrašnjost kuća obnovljena su i,
najviše od svega, nestalo je ono tužno ozračje kraja koji se činio neminovnim. Ne smiju se
zaboraviti povijesna sela, ona su i dalje živa. Neka to bude poruka ovog putovanja.

24.lipnja
Sastre

Dramatičara Alfonsa Sastrea upoznao sam prije više od trideset godina. Bio je to naš
jedini susret. Nikada mu nisam pisao niti sam bilo kada primio neko njegovo pismo. Na mene
je ostavio dojam strogog, oporog, nimalo ugodnog čovjeka koji nije činio ništa kako bi
olakšao dijalog, iako ga, doduše, nije ni otežavao. Nisam poslije čuo ništa o njemu osim što
bih povremeno pročitao u novinama neku vijest vezanu uz njegovo političko djelovanje kao
baskijskog nacionalista. Prije nekoliko tjedana ime Alfonsa Sastrea ponovo se pojavilo, i to
ovaj put kao nositelja liste na izborima za Europski parlament nedavno osnovane
Međunarodne inicijative. Ta grupacija, međutim, nije uspjela osvojiti mjesto u parlamentu u
Strasbourgu.
Prije nekoliko dana ETA je ubila policajca Eduarda Puellesa dobro prokušanim načinom:
postavivši bombu ispod šasije njegova automobila.
Umro je užasnom smrću — nesretnikovo tijelo potpuno je izgorjelo u plamenu i nije mu
bilo nikakva spasa. Taj zločin izazvao je u Španjolskoj sveopće zgražanje. Pa dobro, ne baš
sveopće. Alfonso Sastre u baskijskom dnevniku Gara upravo je objavio prijeteći članak u
kojem govori »o vremenima velike boli umjesto mira«, istovremeno opravdavajući napade

30 Portugalski moreplovac (1467 ili 1468-1520) koji je 1500. prvi doplovio do obala Brazila.

37
kao dio »političkog sukoba« i dodajući kako će ih biti još ako se ne otvore pregovori s ETA-
om. Gotovo da ne vjerujem onome što čitam. Nije Sastre podmetnuo bombu pod automobil
Eduarda Puellesa, ali od njega nisam očekivao da opravdava ubojice.

25.lipnja
Sabato

Gotovo stotinu godina, točnije devedeset i osam, danas će navršiti Ernesto Sabato čije
sam ime prvi put čuo u lisabonskoj staroj kavani Chiado dalekih pedesetih godina prošloga
stoljeća. Izgovorio ga je prijatelj čiji je književni ukus naginjao prema tada slabo poznatim
južnoameričkim književnostima dok smo mi, ostali članovi kružoka koji se ondje okupljao
svakog popodneva, gotovo svi, osim ponekog osobenjaka koji bi se hvalio da zna napamet sve
što se tada pisalo u Sjedinjenim Državama, bili skloniji slatkoj i tada još besmrtnoj
Francuskoj. Tom prijatelju, s kojim sam kasnije izgubio doticaj, dugujem početnu radoznalost
koja me dovela do imena kao što su Julio Cortazar, Borges, Bioy Casares, Asturias, Romulo
Gallegos, Carlos Fuentes, kao i imena mnogih drugih koja mi izmiču kad ih pokušam dovesti
u sjećanje. Bio je tu, naravno, i Ernesto Sabato. Iz nekog neobičnog razloga ta tri kratka sloga
njegova prezimena podsjećala su me na ubod bodežom. Ta asocijacija učinit će se još
čudnijom ako uzmemo u obzir što ta riječ zapravo znači na talijanskom, ali istina je tu da bi se
izrekla, a ovo je jedna od njih. El túnel31 je objavljen 1948, ali ja ga tada još nisam pročitao. U
to vrijeme, s mojih nedužnih dvadeset šest godina, morat će proteći još mnogo vode prije no
što mi se razotkrije morski put koji će me odvesti do Buenos Airesa... U međuvremenu,
upravo me taj moj nezaboravni prijatelj s kojim sam toga dana sjedio za kavanskim stolom
potaknuo na čitanje tog romana. Već od prve stranice shvatio sam koliko je bila opravdana
ona moja asocijacija Sabatova prezimena s bodežom. Daljnje čitanje Sabatovih djela, kako
romana tako i ogleda, samo je potvrdilo ono što sam još u početku naslutio, a to je da se preda
mnom nalazi tragičan, ali i izrazito lucidan autor sposoban da prokopa put labirintskim
hodnicima duha svojih čitatelja, s tim da im ni jednog trenutka ne dopusti da odvrate pogled
od najmračnijih kutaka svoga bića. Je li ga zato teško čitati? Možda, ali baš zato se radi o
očaravajućem iskustvu. Zbog mješavine nadrealizma, egzistencijalizma i psihoanalize, koja
predstavlja temeljni teorijski oslonac proze autora romana O junacima i grobovima, ne bismo
smjeli zaboraviti da se taj samoprozvani »neprijatelj razuma«, po imenu Ernesto Sabato,
pozvao na pogrešiv i skroman razum kad je vlastitim očima svjedočio o mračnom dobu
krvave represije koju je pretrpio argentinski narod. Romani u kojima se govori o specifičnim
povijesnim razdobljima i točno određenim mjestima kao štosu Tunel, O junacima i grobovima i
Abadon, upropastitelj ne donose nam samo krik jedne svijesti pogođene vlastitom
bespomoćnošću i proročansku viziju vidovnjakinje užasnute budućnošću, već nas poput Goye
(koji je bio poznatiji kao slikar nego kao filozof) u njegovu glasovitom bakrorezu Caprichos
podsjećaju da se, kad god razum spava, rađa, raste i množi rodoslovlje neljudi i čudovišta.
Dragi Ernesto, u takvoj strepnji prolaze naši životi, pa i tvoj u tome nije nikakva iznimka.
Mi danas vjerojatno nismo suočeni s tako dramatičnom situacijom kakvu si ti morao
proživjeti, situacijom u kojoj je netko toliko čovječan poput tebe bio prisiljen odbiti dati
oprost svojoj vlastitoj vrsti do te mjere da čak ni samome sebi nisi mogao oprostiti svoje
ljudsko stanje. Mnogi ne cijene tu tvoju žestinu, no ja te molim da ne odložiš oružje. Gotovo
si navršio stotinu godina. Siguran sam da će se stoljeće pred nama zvati Sabatovo, baš kao što
se ono iza nas moglo nazvati Kafkinim ili Proustovim.

26.lipnja
Obrazovanje (1)

Svjestan sam činjenice da je glavna zadaća obrazovnog sustava, a osobito onog

visokoškolskog, obrazovanje. Fakultet studenta priprema za život, prenosi mu potrebna
znanja za učinkovito obnašanje zvanja odabranog u skladu s potrebama društva koje su nekad

31 Ernesto Sabato, Tunel, Sysprint, Zagreb, 2005. (u prijevodu Dinka Telećana)

38
bile usredotočene uglavnom na strukovna zanimanja dok su danas sve više posljedica
znanstvenog i tehnološkog napretka, baš kao i potražnji tvrtki za točno određenom vrstom
kvalifikacija. U svakom slučaju, fakultet će uvijek smatrati da je ispunio svoju ulogu
predajući društvu mlade spremne da prime i, uza sva znanja stečena obrazovanjem, uključe i
ona koja im još uvijek nedostaju, ona koja će tek steći iskustvom, majkom svega ljudskoga.
Fakultet je, dakle, kao što je i njegova dužnost, obrazovao pojedinca i, ako će se taj pojedinac
zatim usavršiti stekavši iskustvo koje mu je potrebno, ne možemo da se ne zapitamo: »Pa u
čemu je onda problem?« Problem je u tome što sam se ograničio samo na jednu vrstu
obrazovanja, na ono profesionalno, zanemarivši ono drugo, obrazovanje pojedinca, osobe,
građanina, tog zemaljskog trojstva koje se nalazi samo u jednom tijelu. Vrijeme je da se
dotaknemo tog osjetljivog pitanja. Svako obrazovanje, naravno, podrazumijeva postojanje
objekta i cilja. Objekt je osoba koja se obrazuje, a cilj proizlazi iz prirode i svrhe obrazovanja.
U književnom obrazovanju, na primjer, jedina nedoumica koja se može pojaviti jest ona
vezana uz načine poučavanja i veću ili manju sklonost onoga tko se obrazuje. No stvari
postaju radikalno drugačije ako govorimo o oblikovanju cjelovitog pojedinca, uvijek
uzimajući u obzir da se onome koga smo nazvali »objektom« pokušava prenijeti ne samo
skup znanja s određenog područja već i sve one etičke vrijednosti koje su uz teorijska i
praktična znanja potrebne za obavljanje nekog zanimanja. Prenošenje vrijednosti, međutim,
nije i ne može biti samo po sebi dovoljno. Obrazovanje kojim se, primjerice, promiču ideje
rasne ili biološke nadmoći izopačuje one vrijednosti koje su svojstvene samoj svrsi
obrazovanja, zamjenjujući pozitivno negativnim, a ideju o solidarnosti i međusobnom
poštovanju, netolerancijom i ksenofobijom. U povijesti čovječanstva ne manjka primjera,
kako u onoj drevnoj tako i u onoj nedavnoj.
Nastavit ćemo idući put.

27.lipnja
Obrazovanje (2)

Na što ciljam svime što sam dosad napisao? Na sveučilište. Na demokraciju. Na

sveučilište jer ono osim institucije za širenje znanja mora biti i mjesto par exellence za
obrazovanje građanina, osobe odgojene na vrijednostima ljudske solidarnosti i poštovanja
mira, osobe slobodna i kritična duha sposobne za odgovornu raspravu o svojim idejama.
Netko će reći da dobar dio tih zadaća pripada obitelji kao osnovnoj jedinici društva, no svi
znamo da institucija obitelji u posljednje vrijeme prolazi kroz krizu identiteta koja ju je
učinila nemoćnom pred svakovrsnim promjenama koje obilježavaju doba u kojem živimo.
Obitelj je, uz časne iznimke, sklona uspavljivanju naše građanske svijesti, dok sveučilište,
kao mjesto raznolikosti mišljenja i susreta, ima sve preduvjete za praktično i učinkovito
poučavanje najširem rasponu demokratskih vrijednosti, počevši od one koja mi se čini
temeljnom: propitivanja same demokracije. Svi zajedno trebali bismo temeljito preispitati taj
pojam, iščupati ga iz svakodnevne okamenjenosti i nepovjerenja u kojem se zatekao zato što
središtima političke i ekonomske moći odgovara to neprekidno održavanje demokratske
fasade pa nam ne dopuštaju da provirimo i da se uvjerimo je li više uopće preostalo nešto iza
nje. Ako mene pitate, ono što je preostalo gotovo uvijek služi tome da se što učinkovitije
sakriju laži, i to radije no da se brani istina. Ono što danas nazivamo demokracijom postalo je
otužno nalik mrtvačkom pokrovu na lijesu u kojem već trune leš.
Preispitajmo stoga što znači demokracija prije no što postane prekasno. I neka nam u
tome pomogne sveučilište.
Hoće li? Može li?

30.lipnja
Crna Španjolska

Crna Španjolska naslov je knjige slikara Joséa Gutierreza Solane (1886-1945) koju je
ponekad teško, a gotovo uvijek neugodno čitati, ali ne zbog stila ili sintaktičkih inovacija, već

39
zbog nemilosrdnog portreta Španjolske, toliko živopisnog da se doima kao da je autor uspio
prenijeti svoje slikarstvo na tiskanu stranicu, i to isto ono slikarstvo koje su nazivali mračnim
i ružnim, slikarstvo koje prikazuje propadanje ruralne Španjolske tog vremena u prizorima
koji ne zaziru od onog najužasnijeg, najrazvratnijeg i najokrutnijeg u ljudskoj prirodi. Kod
Solane je očigledan utjecaj baroknog tenebrizma, točnije Valdesa Leala, kao i Goyinih »crnih
slika«. Njegova Španjolska je prljava i groteskna do nezamislivih razmjera jer ju je takvu
zatekao na takozvanim pučkim svečanostima i u njezinim običajima.
Danas Španjolska nije takva, postala je razvijenom i kulturnom zemljom koja ima čemu
poučiti svijet na mnogim područjima društvenog života, pobunit će se čitatelj ovih redaka. Ne
mogu zanijekati da se tako nešto može reći za la Castellanu32, za dvorane muzeja Prado, četvrt
Salamanca33 ili la Ramblu34 u Barceloni, ali zasigurno ne nedostaje mjesta na kojima bi
Gutierrez Solana mogao postaviti svoj stalak i jednakim bojama naslikati jednake slike.
Mislim na ona sela i gradove u kojima se novcem prikupljenim od građana ili uz
financijsku pomoć općina na sveopću radost i zadovoljstvo stanovništva nabavljaju bikovi za
pučke svečanosti. Ta radost i zadovoljstvo ne sastoji se u tome da se ubije životinja a njezino
meso podijeli onim najgladnijima. Unatoč nezaposlenosti, španjolski narod dobro se hrani i
bez toga. Radost i zadovoljstvo ovdje imaju drugo ime. Svog okrvavljenog od kopalja koja ga
probadaju sa svih strana, od kojih su neka možda i banderillas de fuego35 kakva su se u XVIII.
stoljeću koristila u Portugalu, bika će mučiti do smrti tjerajući ga naposljetku u more da se
ondje utopi. Dječica koju majke drže u naručju plješću, a uzbuđeni muževi hvataju svoje
jednako uzbuđene supruge i poneku koja to možda i nije: narod je sretan dok promatra bika
kako pokušava pobjeći svojim krvnicima ostavljajući za sobom potoke krvi. To je užasno, to
je okrutno, to je nastrano. Ali koga je briga za to kad će Cristiano Ronaldo zaigrati za Real
Madrid? Koga je briga za to u trenutku kad cijeli svijet oplakuje smrt Michaela Jacksona?
Koga je briga što jedan grad smišljeno muči bespomoćnu životinju na zajedničkoj svetkovini
koja će se nemilosrdno ponoviti i iduće godine? Je li to kultura? Je li to civilizacija?
Ili možda prije barbarizam?

31.lipnja
Dvije godine

Fondacija je jučer navršila dvije godine. Kao što se obično kaže, čini se kao da je bilo
jučer. Istaknuvši sve ono što smo učinili i sve ono o čemu smo sanjali, možemo reći da nismo imali
ni trenutka odmora. U prvom redu trebalo je odlučiti što je najbolje za novorođenče kako bi
svaki idući korak bio čvrst i stabilan. Zatim je trebalo uvjeriti sve dušobrižnike da nismo ovdje
kako bismo ležali u hladovini, već zato da bismo učinili nešto za portugalsku kulturu i društvo
u cjelini. Ne umišljamo si kako smo ih naveli da promijene mišljenje, ni tada a ni sada, ali ta
zadaća javnog objašnjavanja omogućila nam je da svoje zamisli i prijedloge predstavimo
ljudima dobre volje kojih, srećom, u ovoj zemlji ne nedostaje, ma koliko god se ponekad o
njoj loše govorilo. Fondacija već može predstaviti hvalevrijedan i obećavajući raspon usluga.
Radovi u zgradi Časa dos Bicos, koju smo prije tri dana posjetili, već su uznapredovali i vrlo je
vjerojatno da ćemo za najviše šest mjeseci imati ključeve u ruci i slobodno dolaziti u kuću
koja je već naša, ali koja će nam još više pripadati čim aktivnosti fondacije budu u punom
jeku. Željeli bismo da Campo das Cebolas postane redovita postaja za sve one kojima kultura
nije tek puki, površni ukras duha. Nedavno smo se prisjetili života i djela Joséa Rodriguesa
Migueisa. Sada je, vjerojatno u siječnju iduće godine, na redu Vitorino Nemesio.
A nakon njega, doći će na red Raul Brandao. Zbog često nepravednih zakona ponude i
potražnje na književnom tržištu veliki pisci prošlosti često bivaju zaboravljeni u sadašnjosti.
Učinit ćemo sve što je u našoj moći da bismo se suprotstavili takvoj štetnoj tendenciji. Veliki
je posao pred nama. Dvije godine nije mnogo vremena, ali »djevojčica« je dobra zdravlja i
zaslužuje pozornost.
32 Najdulja ulica u Madridu.
33 Barrio de Salamanca, madridska četvrt otmjenih hotela i muzeja.
34 Glasovita ulica duga 1.2 kilometara u centru Barcelone.
35 Koplja s petardama

40
 Srpanj 2009.

1. srpnja
Agustina

P R I J E Č E T R D E S E T A K G O D I N A nekoliko mjeseci sam radio kao književni

kritičar u časopisu Seara Nova, djelatnost za koju očigledno nisam rođen, ali za koju su dva
dobrohotna i velikodušna prijatelja smatrala da je mogu obavljati. Bili su to Augusto Costa
Dias, koji je došao na tu zamisao, i Rogerio Fernandes, tada direktor tog, u svakom pogledu,
neprežaljenog časopisa.
Općenito smatram da nisam počinio neke teške nepravde, osim brzopletog mišljenja o
Delfinu Joséa Cardosa Piresa. Mnogo puta poslije zapitao sam se gdje mi je bila glava toga
dana. Kažu da svatko može pogriješiti, ali ja tada nisam pogriješio, već (oprostite mi na
vulgarnosti) naprosto zabrljao. Kad sam se godinama poslije u Rimu, uz neprocjenjivu pomoć
Jorgea Amada, svim snagama zalagao da nagradu Latinske unije dobije upravo Cardoso Pires,
lako je moguće da me na brojne čarke s ostalim članovima žirija nagnalo upravo to bolno
sjećanje iz prošlosti. A njegova suparnica u tom trenutku nije bila nitko drugi do Marguerite
Duras...
Valja priznati da moj životopis u trenutku kad sam počeo pisati za časopis Seara Nova nije
bio bog zna kakav: dotad sam objavio samo roman Terra do Pecado 1947. i zbirku pjesama Os
Poemas Possiveis 1966. I ništa više. Tada nije bilo jednog pisca u Portugalu koji nije učinio
mnogo više od Joséa Saramaga. Razumijem da su mnogi smatrali neoprostivom drskošću to
što sam kao gotovo potpuni anonimac prihvatio poziv dvojice mojih neopreznih prijatelja.
Isto je vjerojatno morala pomisliti i Agustina Bessa-Luis kad je, listajući časopis Se ara Nova
(je li Agustina Bessa-Luis ikada čitala časopis Se ara Nova?), naišla na kritiku svoje knjige
koju sam ja potpisao. Ne krivim je ako je to pomislila, iako je morala biti zadovoljna onim što
je slijedilo nekoliko redaka poslije. Navodim po sjećanju: »Ako u Portugalu postoji pisac
dostojan da ga nazovemo genijem, onda je to zasigurno Agustina Bessa-Luis.« Napisao sam
to tada, a ponavljam to i danas. Istina, malo poslije napisao sam: »Nadajmo se da se neće
uspavati zvukom vlastite glazbe.« Je li u toj opasci bilo prizvuka zlobe? Moguće, ali to je
razumljivo jer se radilo o kritičaru početniku koji je pokušavao pronaći vlastito mjesto pod
književnim suncem...
Je li se uspavala? Mislim da nije. Također je sasvim razumljivo da su mnogi čitatelji
željeli da se Augustina, s onom nepresušnom slobodom duha koja ju je krasila, zaputi nekim
drugim putovima, upusti u neke druge književne pustolovine, ali uspjela je u onom što joj je
najviše priraslo srcu, a to je da opiše ljudsku komediju pokrajine Entre-Douro-e-Minho.
Kad kažem da je među brojnim tumačenjima njezina bogatog i moćnog opusa najvažnije
ono sociološko, time ničim ne umanjujem njegovu vrijednost. Svatko na svome području, u
svom vremenu, s vlastitim osobnim i umjetničkim obilježjima, Balzac i Agustina Bessa-Luis
zapravo su činili isto: promatrali i pripovijedali. Čitajući Balzaca lakše je razumjeti XIX.
stoljeće u Francuskoj. Svjetlost koja zrači iz Augustinina djela pomaže nam da jasnije
sagledamo mentalitet određenih društvenih klasa krajem XIX, kao i XX. stoljeća. Uistinu, nije
to djelo nekoga tko se uspavao...

2. srpnja
Prevoditi

Pisati znači prevoditi. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Čak i kad se koristimo
isključivo vlastitim jezikom, mi prenosimo ono što vidimo i osjećamo (pod pretpostavkom da
su riječi vidjeti i osjećati, onako kako ih obično shvaćamo, više od pukih riječi koje nam čine
razmjerno mogućim da izrazimo ono što vidimo i osjećamo..), i sve to u ustaljen sustav
znakova, pismo, prepuštajući zatim okolnostima i slučaju, koji vladaju u komunikacijskim
kanalima, tu odgovornost da do čitateljeve inteligencije prenesu, ne cjelovito iskustvo koje

41
smo nakanili prenijeti (jer riječi neizbježno prenose tek djelić stvarnosti kojom se hrani naše
iskustvo), već barem sjenu onoga za što u dubini duše znamo da je neprevedivo poput,
primjerice, osjećaj koji nosimo nakon nekog susreta, zadivljenost nekim otkrićem ili onaj
kratki trenutak prije no što će biti izgovorena ona riječ koja će se urezati u sjećanje poput
ostatka sna koje vrijeme nikada neće dokraja izbrisati.
Rad prevoditelja sastoji se, dakle, u prenošenju u drugi jezik (u većini slučajeva, njegov
materinski) onoga što je u izvorniku već »prijevod«, to jest određene predodžbe društvene,
povijesne, ideološke i kulturne stvarnosti koja mu ne pripada i koja je predočena u jezičnom i
semantičkom kontekstu koji također nije njegov. Tekst u izvorniku predstavlja tek jedan od
mogućih »prijevoda« autorova iskustva stvarnosti pa je prevoditelj prisiljen pretvoriti »tekst
prijevoda« u »prijevod teksta«, što neizostavno dovodi do podvojenosti jer, pojmivši stvarnost
koja je predmet njegove pozornosti, prevoditelj sada mora ostvariti tešku zadaću da je prenese
netaknutom u jezični i semantički kontekst stvarnosti u koju prevodi (njegovu vlastitu),
poštujući istovremeno mjesto iz kojega je došao i ono prema kojem ide. Za prevoditelja je trenutak
tišine, i to prije no što će riječ biti izgovorena, nalik nekom »alkemijskom« pragu na kojem
ono što jest mora postati nešto drugo da bi moglo i dalje biti ono što jest. Dijalog između
autora i prevoditelja u odnosu između teksta koji jest i teksta koji tek treba nastati nije samo
dijalog dviju osoba koje se moraju međusobno nadopunjavati već je, prije svega, dijalog dviju
kultura koje se moraju prepoznati.

6. srpnja
Kritika

U svom osvrtu na Bilježnicu, objavljenom u rubrici »Aktualno« u posljednjem broju

časopisa Expresso, José Mario Silva kaže kako nisam pravi »bloger«. Za to nudi i dokaze: ne
stavljam »linkove«, ne komuniciram izravno s čitateljima, a ni s ostatkom »blogosfere«. To
sam i sam znao, ali odsad, ako me pitaju, navest ću ovo što je on napisao kao vlastiti
argument i jednom za svagda riješiti to pitanje. Kako god bilo, ovdje se ne želim žaliti na, sve
u svemu, pristojan, prikladan i poučan članak. On mi je, međutim, dao dva povoda da
prekinem šutnju i prvi put prekršim odluku koje sam se do danas strogo pridržavao, a to je da
ne odgovaram i ne komentiram bilo kakvu kritiku svoga rada. Prvi od njih vezan je uz kritiku
da navodno previše pojednostavljeno gledam na probleme kojima se bavim. Na to bih mogao
odgovoriti kako je problem u nedostatku prostora, ali problem je, zapravo, u meni jer mi
nedostaju sposobnosti koje su potrebne dubinskom analitičaru poput, recimo, onih iz Čikaške
škole ekonomije koji su se, iako im ne manjka dara, teško osramotili zato što njihovim
cijenjenim mozgovima nikada nije prošla pomisao da bi se mogla dogoditi ovakva teška
ekonomska kriza koju se vrlo lako moglo predvidjeti i najjednostavnijim analizama. Druga
stvar je ozbiljnija i sama po sebi opravdava ovu moju pomalo neočekivanu intervenciju.
Odnosi se na moje navodno prekomjerno ogorčenje. Od inteligentne osobe kao što je José
Mario Silva očekivao bih sve osim toga. Postavit ću pitanje jednostavno poput mojih analiza:
može li ogorčenje imati granica? I ne samo to: kako se može govoriti o prekomjernom
ogorčenju u zemlji u kojoj se, a danas možemo dobro vidjeti i s kakvim posljedicama, nitko
ne buni ni protiv čega? Dragi moj José Mario, dobro razmislite o tome i prosvijetlite me
svojim mišljenjem. Molim vas.

7. srpnja
Dotični o samome sebi

Vjerujem da nikad nisam razdvojio pisca od građanina u sebi. Smatram da kamo god ide
jedan, ide i drugi. Ne sjećam se da sam ikad napisao ijednu riječ koja ne bi bila u skladu s
mojim političkim uvjerenjima, što ne znači da sam zato stavio književnost u službu vlastite
ideologije. Naprotiv, svakom riječju koju napišem pokušavam izraziti vlastitu cjelovitost.
Ponavljam: ne razdvajam pisca od građanina, ali zato ne miješam ulogu pisca s onom
političkog aktivista. Svakako da me ljudi više poznaju kao pisca, ali isto tako ima onih koji,

42
bez obzira na to pridaju li veću važnost onome što sam napisao u svojim djelima, smatraju da
ih zanima i da im je važno ono što kažem kao običan građanin. Pa čak i onda kada jedino
pisac na svojim plećima snosi odgovornost da bude taj glas.
Ako je osoba svog vremena, ako nije ukotvljen u prošlosti, pisac mora poznavati
probleme vremena u kojemu mu je dano da živi. A koji su to problemi današnjeg vremena?
Prije svega, činjenica da ne živimo u prihvatljivom svijetu, baš naprotiv, živimo u svijetu koji
je sve gori i koji ne služi ljudima. Ali, pozor: ne bih želio da se ono što govorim shvati kao
nekakvo moraliziranje, ne mislim da bi književnost trebala govoriti ljudima kako da se
ponašaju.
Govorim o nečem drugom, o potrebi za etičkim sadržajem bez trunke demagogije. I, što
je najvažnije, književnosti nikada ne smije biti stran kritički duh.

8. srpnja
Castril

Rijeka koja teče Lisabonom ne zove se Lisabon već Tejo, ona koja tece Rimom nije Rim
već Tibar, a ona koja prolazi kroz Sevilhu nije Sevilha već Guadalquivir... Ali rijeka koja
prolazi kroz Castril, ona se doista zove Castril. Bilo koje naselje odmah će dobiti ime po
kojem će biti prepoznatljivo, ali to se ne odnosi i na rijeke. Tisućama godina sve rijeke svijeta
morale su čekati da se pojavi netko da im nadjene ime kako više ne bi morale biti tek
krivudav, anonimni trag na zemljovidu. Stoljećima su vode jedne rijeke sve dotad bez imena
jurile mjestom na kojem će se jednoga dana uzdignuti Castril i, pogledavajući uvis, prema
planini, govorile jedna drugoj: »Još nije ovdje.« I nastavljale bi put do mora misleći s
uobičajenom strpljivošću kako vrijeme prolazi i kako će neke druge vode jednoga dana zateći
žene kako udaraju odjeću po kamenu, djecu kako uče plivati, muškarce kako pecaju pastrve ili
što god da im se već uhvati na udicu. U tom trenutku vode će znati da su dobile ime, da od
toga dana više neće biti »ona rijeka što prolazi kroz Castril« već rijeka Castril, tako snažan bit
će taj doživotni sporazum koji će je spojiti s ljudima koji ondje već podižu svoje prve,
jednostavne domove na njezinim stepeničastim obalama, a zatim i druge i treće, jedne uz
druge ili na ostacima drugih, naraštaj za naraštajem, i tako sve do danas.
Sada mirne, ukroćene divovskim zidom koji kao da ih je pretvorio u jezero, vode rijeke
Castril više ne jure strmoglavo razbijajući se o kamenje, više ne riču kao nekada između
visokih i uskih stijena kojima ih je tisućljećima planina neuspješno pokušala ugušiti. Isti onaj
napredak koji je omogućio mjestu Castril da naraste i da se razvije ukrotio je i struje njegove
rijeke. Sto se sve pritom dobilo a što izgubilo bolje no itko znat će svi oni čiji su korijeni
ondje, mještani Castrila, dok sam ja tek tih i miran Portugalac kojega je jednoga dana ovamo
za ruku dovela osoba koju volim najviše na svijetu i koji otad, počašćen nedugo zatim
naslovom počasnog sina toga kraja, silazi od naselja prema rijeci i penje se od rijeke prema
naselju, šeće njezinim obalama i drevnim puteljcima koji još uvijek čuvaju sjećanje na bose
noge što su na njima ostavile tragove kao da, i on bosonog, ponovo prolazi stazama svojega
djetinjstva u jednom drugom kraju, i to ne uz planinu i rijeku koja odskače među stijenjem,
već u dolini, uz mirni tok rijeka Tejo i Almonda na čijoj se površini nakratko odražavaju
oblaci koji plove nebom, da bi odmah zatim svoje mjesto ustupili onima koji dolaze iza njih.
Unatoč tome što je prošlo mnogo vremena, ovaj starac istim nedužnim očima danas promatra
planine, rijeku Castril, uske i strme uličice mjestašca, niske kuće, masline koje ga podsjećaju
na neke druge, na one u čiju se hladovinu nekad sklanjao i čije je plodove skupljao, na staze
između trave i cvijeća, na uplašenu životinjicu koja trči u zaklon ostavivši za sobom tek
kratkotrajan drhtaj neke biljke o koju se očešala u prolazu. Neki ljudi provedu život tražeći
djetinjstvo koje su izgubili. Vjerujem da sam ja jedan od njih.

9. srpnja
Razdjeljak

José Manuel Mendes i ja plakali smo tako nad nepopravljivim slabostima naše zemlje

43
bivajući jedan drugome nešto poput zida plača, ne onoga u Jeruzalemu već u četvrti Arco de
Cego i, nakon što smo se prisjetili svih duhova i babaroga nacionalne politike te završili,
svaki u svom stilu, prikladnim komentarima o rogovima Manuela Pinha (neka mu je sa
srećom36), među nama je zavladala tišina. Palo mi je na um da spomenem činjenicu kako
Michelangelov Zeus koji se nalazi u Rimu također ima rogove, no učinilo mi se da bi to bilo
miješanje krušaka i jabuka pa sam ušutio i prije no što sam otvorio usta. Vjerojatno iz očaja,
želeći prekinuti neugodnu šutnju koja nas je tištala, José Manuel se više usputno nego
zainteresirano osvrnuo na uobičajenu upotrebu termina desni i lijevi centar te na teškoće pri
pronalaženju stvarnih razlika između stranaka, skupina i ljudi koji se koriste tim pojmovima
da bi se odredili i nekamo svrstali. Tada mi je na um pala najbolja šala toga dana koji se već
bližio kraju pa sam rekao: »Dragi moj Ze Manele, politika je poput razdjeljka u kosi, nekada
bude u sredini, nekada sa strane. Napravi li netko nepravilan razdjeljak, znači da ne vidi
dobro. Politički život naše drage zemlje je prepun razdjeljaka i kratkovidnosti. Jedino frizura
uvijek ostane ista.« Nasmijali smo se i promijenili temu. Bilo je to ugodno poslijepodnevno
čavrljanje.

10.srpnja
Ljetna lektira

Već je postalo uobičajeno da s prvim ljetnim vrućinama, neumitno poput sudbine,

novinari dnevnika, tjednika i ponekih televizija neuobičajena ukusa dođu pitati autora ovih
redaka koje bi im knjige preporučio za čitanje tokom ljeta. Uvijek sam izbjegavao odgovor jer
je za mene čitanje aktivnost dovoljno važna da nas zaokupi tokom cijele godine, kako ove
tako i svake sljedeće. No jednom sam prigodom, na inzistiranje jednog upornog novinara koji
se nije htio maknuti s mojih vrata, odlučio jednom za svagda riješiti to pitanje odredivši
značenje onoga što sam tada nazvao svojom »duhovnom obitelji« u kojoj sam, suvišno je to i
spominjati, pripadao najmlađem naraštaju. Nije to bio puki popis imena već je svako ime bilo
popraćeno objašnjenjem da bi moj izbor srodnika bio jasniji.
U Zapisima iz Lanzarotea može se pronaći završna inačica tog »obiteljskog stabla« koje
sam se usudio nacrtati i ovdje ga ponovno navodim za sve znatiželjne. Na prvom mjestu je
Camoes zato što, kao što sam to napisao u Godini smrti Ricarda Reisa, svi portugalski putevi
vode prema njemu. Nakon njega slijedi otac Antonio Vieira jer portugalski nikada nije bio
ljepši nego kad je ovaj isusovac njime pisao; zatim Cervantes zato što bi bez autora Don
Quijotea Iberski poluotok bio poput kuće bez krova; Montaigne jer mu nije trebao Freud da bi
znao tko je; Voltaire jer je izgubio sve svoje iluzije o čovječanstvu i uspio preživjeti svoje
gađenje; Raul Brandao jer ne trebate biti genij da biste napisali genijalnu knjigu, a to je
njegov Humus-, Fernando Pessoa jer ćete prolaskom kroz ta vrata pronaći Portugal (već smo
imali Camoesa, ali nam je još bio potreban jedan Pessoa); Kafka koji nam je pokazao da je
čovjek kukac; Eca de Queiroz koji je Portugalce poučio ironiji; Jorge Luis Borges koji je
izumio virtualnu književnost; i, naposljetku, Gogolj jer je promatrajući čovječanstvo otkrio da
je ono tužno. Kako vam se čini? Dopustite da vam nešto predložim. Napravite svoj vlastiti
popis, odaberite svoju književnu »duhovnu obitelj« kojoj se osjećate najbliskiji. Bit će to
lijepa razbibriga za jedno poslijepodne na plaži ili na selu. Ili kod kuće ako ove godine
nemate novca za godišnji odmor.

13.srpnja
Akademik

Oprostite mi na taštini što ovdje objavljujem: postao sam dopisni član Brazilske književne
akademije jer je oslobođeno jedno mjesto zbog smrti francuskog pisca Mauricea Druona čiji
sam roman Velike obitelji, napisan u najboljoj tradiciji devetnaestostoljetne književnosti,

36 Ministar gospodarstva Manuel Pinho tijekom parlamentarne rasprave pokazao je rogove

Bernardinu Soaresu, čelniku PCP-a (Portugalska komunistička stranka), zbog čega je smjesta bio
prisiljen odstupiti sa svog položaja.

44
pročitao prije mnogo godina, ako se ne varam, u izdanju portugalske Arcadie. Ugodnu vijest
priopćio mi je Alberto da Costa e Silva, vrstan pjesnik, bivši veleposlanik u mnogim
zemljama, uključujući i Portugal, kao i dobar povjesničar afričke kulture — tko god nije
upoznat s njegovim djelom neka pročita, na primjer, njegovu izvrsnu knjigu Motika i koplje;
Afrika prije Portugalaca. I eto me, član sam Akademije zemlje koju volim najviše poslije
vlastite, a to je Brazil. To je kao da ste kod kuće, s tom ne baš zanemarivom razlikom što ste
okruženi toplinom koju naša zemlja ponekad zaboravi pokazati, kao da je činjenica da ste se
uspjeli roditi u Lisabonu ili Azinhagi dovoljna čast. Idem u Brazil u listopadu na
predstavljanje moje nove knjige i sjedit ću u sjeni kipa Machada de Assisa.
I onda kažu da nema dobrih stvari u životu...

14.srpnja
Aquilino

Romaneskni opus Aquilina Ribeira prvi je, a možda i jedini pogled bez iluzija na ruralni
svijet portugalske regije Beira. Bez iluzija, ali sa strašću, ako strast shvaćamo, kao u
Aquilinovu slučaju, ne kao nepristojno pokazivanje raznježenosti, ni kao tihu suzu koju je
tako lako obrisati, pa cak ni kao obično uživanje u osjećajnosti, već kao svojevrsnu sirovu
emociju koja se voli prikriti iza gruboga glasa i geste. Aquilino nije imao sljedbenika, iako
nije nedostajalo onih koji su se predstavljali ili nudili kao njegovi učenici. Ne mislim da je u
takvim pokušajima bilo ikakvih loših namjera, no Aquilino je bio velika stijena, osamljena i
golema, koja je izbila iz zemlje usred glavne aleje koja je vodila kroz našu procvjetalu, ali
nerijetko i razvodnjenu književnost prve polovice stoljeća. Nije bio jedini koji je drugima
kvario zabavu, ali je kao umjetnik i osoba sa svim svojim vrlinama i manama vjerojatno u
tome bio najdosljedniji i najuporniji. Nisu ga razumjeli neorealisti, zaglušeni ponešto
arhaičnom rječitošću velikoga učitelja, zbunjeni »nagonskim« ponašanjem mnogih njegovih
likova, uspješnih jednako kad su dobri i kad su zli, a još uspješnijih kad god treba preokrenuti
značenje dobra i zla u nekoj vrsti istovremeno vesele i zastrašujuće igre koja je prije svega
besramno ljudska. Možda je Aquilinovo djelo bilo krajnja točka u povijesti portugalskog
jezika, zaustavljeni vrhunac prekinut u svojem najdubljem porivu u očekivanju novih čitanja
koja će ga pokrenuti. Hoće li se dogoditi ta nova čitanja? Ili, točnije, hoće li se pojaviti
čitatelji koji će ih poduzeti? Aquilino će preživjeti, kao i svi oni među nama koji danas pišu o
gubitku pamćenja, ne samo onog zajedničkog, nego i pojedinačnog pamćenja Portugalaca,
svakoga od njih koji se sada prepušta podmukloj i u svojoj biti maloumnoj opijenosti
modernošću koja sprečava kruženje ideja i zbunjuje umove luzitanskog svijeta svojim lažima.
Vrijeme zna sve i pokazat će. Ono što ne shvaćamo jest da će, ako zanemarimo vlastito
pamćenje, ako zbog pomirenosti sa sudbinom ili zbog mentalne lijenosti zaboravimo tko smo
bili, nastala praznina biti (i već jest) popunjena pamćenjem koje nije naše, ali ćemo ga takvim
smatrati i postat će jedino koje imamo, a mi sudionici i žrtve nepovratne povijesne i
kulturalne kolonizacije. Mogli biste reći da su Aquilinovi stvarni i fikcionalni svjetovi umrli.
Možda, no ti su svjetovi bili naši i to bi trebao biti najbolji razlog da naši i ostanu. Ako ništa
drugo, barem dok čitamo.

15.srpnja
Siza Vieira

Svaka arhitektura pretpostavlja neki odnos između prirodne neprozirnosti većine

uobičajenih građevnih materijala i vanjske svjetlosti. U debelim romaničkim zidovima bilo je
teško napraviti otvore koji propuštaju dovoljno dnevne svjetlosti koja bi stvarala sjene u
prostoru koji ih naizgled odbacuje, ali kojemu upravo te sjene daju smisao. Sjene su te koje
omogućuju čitanje svjetla. Gotički zidovi bili su okomito razdvojeni oslikanim staklom koje
je, propuštajući svjetlo, mijenjalo boju i tako stvaralo tajanstven učinak sjene. Čak i u
moderno doba, kad su zidovi u velikoj mjeri zamijenjeni otvorima druge vrste koji kao da ih
poništavaju, kao da ih brišu smiješnim staklenim pokrovom koji razrjeđuje njihov obujam u

45
procesu kaleidoskopskih odraza i bljeskova, ljudsko oko, tražeći potporu bez koje ne može,
tjeskobno traži čvrstu točku u kojoj bi moglo otpočinuti tako što bi je promatralo.
Ne znam ni jedan izraz moderne arhitekture u kojem je prvotni zid toliko važan kao u
djelu Siza Vieire. Na prvi pogled ti se dugi, zatvoreni zidovi uzdižu poput nepomirljivih
neprijatelja svjetla i kad je konačno propuste, čine to kao da nevoljko popuštaju neodložnom
zahtjevu za funkcionalnošću zgrade. Smatram, međutim, da je riječ o nečem drugom. Zid u
arhitekturi Siza Vieire nije prepreka svjetlu, nego prije mjesto promišljanja na kojem
izvanjsko svjetlo ne zastaje na površini. Čini nam se da materijali postaju porozni, da pogled
može proći kroz čvrsti zid i spojiti u jednu estetičku i emocionalnu svjesnost ono što je vani i
ono što je unutra. Neprozirnost je ovdje pretvorena u prozirnost. Samo genij može spojiti
dvije nepomirljive suprotnosti u takav sklad. Siza Vieira je upravo takav čarobnjak.

16.srpnja
Zemljane boje

Ruke koje rade na zemlji, miješaju se s njom. Postoje slikari koji svom stalku prilaze s
rukama umrljanim zemljom. Postoje slikari koji ne mogu zaboraviti zemljane boje, niti bi to
ikada htjeli, kad se spremaju naslikati lice, golo tijelo, odsjaj stakla ili samo dvije bijele ruže u
vazi. I za te slikare postoji svjetlo, ali ga oni poimaju kao da je k njima došlo iz unutrašnjosti
crne zemlje. Kad rasporede svjetlost na platnu, papiru ili zidu, oni proizvode vruće, prigušene
tonove gline, tamu humusa, smeđu boju korijenja, krvavocrveni oker. Oni slikaju
čovječanstvo i ono što mu pripada zemljanim bojama zato što su baš te boje, a ne nikakve
druge, temeljne.
Za sliku naslikanu zemljanim bojama (poput Cezanneovih) nikad nećete reći kako je
nečemu slična: to nije sličnost nego identičnost, identičnost originalu u njegovoj biti; veća ili
manja sličnost koju bismo mogli dobiti ovdje je najmanje važna. Likovi naslikani zemljanim
bojama uvijek će u licu imati nešto od grube cjelovitosti minerala, u kosi vrtlog žitnih polja
namreškanih vjetrom, dok će im ruke izgledati kao da su upravo iskopale najdublje plodove
zemlje. Boje, sve boje, zemlje i zraka podjednako, oduvijek su tražile oblike koji su im bili
potrebni da bismo u njima vidjeli nešto više od puke boje. Boje su uvijek bile ono što
podjednako izaziva i utjelovljuje oprečne porive implicitne oblicima, tom vječitom bojnom
polju između kaotične pobune i pasivne podčinjenosti običajima. Sve ovo je, bez sumnje,
manje zamjetno na slikama koje, predstavljajući se kao mimetičko prenošenje vidljive
stvarnosti, žele prije svega biti »prepoznate«, »imenovane«, »klasificirane«, no prije ili
kasnije završe kao zatvorenici razarajućeg učinka pogleda koji ih, malo-pomalo, svodi na
beznačajnost. Nasuprot tome, štiteći se od oblika jednostavno prepoznatljivih u uobičajenim
prikazima okolne stvarnosti, apstraktna umjetnost — izravno ili barem s tom tendencijom —
»štiti« i općenito »oslobađa« razmjernu neovisnost boje, ne »gušeći« je stiskom ograničenja
koja joj nameću manje ili više predvidljive kompozicije ili općenito dogovorenim ispravnim
društvenim modelima.
Nisam slučajno upotrijebio riječ »tendencija« kad sam spomenuo izvjesnu slikovnu
praksu koja, iako je nesumnjivo smještena u kategoriju onoga što obično preopćenito
opisujemo kao apstraktnu umjetnost, odbija potpuno srušiti mostove prema svijetu znakova i
simbola, kako arhetipskih tako i modernih. Sve ovo pojavilo mi se u duhu dok sam začuđeno,
obuzet neobičnim osjećajem, promatrao murale kojima je Jesus Mateo pokrio hladne zidove
crkve San Juan Bautista de Alarcon. Je li Jesus Mateo apstraktni slikar s »tendencijom«
prema realizmu? Ili je, suprotno tomu, realist s »tendencijom« prema apstraktnom? I jesu li ti
mostovi koje sam spomenuo upotrebljivi samo za spajanje »apstraktne« umjetnosti sa
znakovima i simbolima stvorenima u različitim propitivanjima kojima smo podvrgnuli
stvarnost ili bi mogli postojati i radi povezivanja »realizma« sa svemirom apstrakcija koji se
kontinuirano širi? Učinilo mi se tada da je Jesus Mateo, u istom trenutku kad se oslobodio
ograničenja strogog realizma, da bi se prepustio eksperimentu s oblicima koji su i sami
smjerali prema slobodi i, po mom mišljenju, poštujući dosljedno kromatsku logiku
zahvaljujući inteligentnom i pažljivo odmjerenom uvođenju prepoznatljivih znakova i

46
simbola, upravo tada uspio stvoriti jedinstven, mogao bih čak reći ujedinjen izraz, zbor
mnogih istodobnih glasova poput poliptiha čije se perspektive sastaju u jednoj točki
nestajanja, ogromnih zidova što izrastaju iz tla privlačeći nagore sve prigušene boje da bi se
sastale s blistavim bojama zraka. Naspram tako velikog i čudesnog djela, koncepti poput
apstrakcije i realizma gube nešto od svog trenutnog neovisnog značenja i postaju lijeva i
desna ruka što skladno oblikuju isti komad gline. Ne znam hoće li crkva San Juan Bautista de
Alarcon postati Sikstinskom kapelom današnjice, ali znam da Juan Mateo pripada obiteljskom
stablu čiji su najbolji predstavnici bili Hieronymus Bosch i Breughel stariji. Poput njih, Juan
Mateo je objasnio čovjeka. Kroz ono što je vidljivo i nevidljivo.

17.srpnja
Priče o migracijama

Neka onaj tko na obiteljskom grbu nema nikoga tko se iselio baci prvi kamen... Da
parafraziram zlog vuka iz priče koji optuži nedužno malo janje da je zamutilo vodu u potoku
iz kojega oboje piju: ako nisi ti, onda je tvoj otac, a ako ni tvoj otac nije išao iz mjesta u
mjesto, to je samo zato jer tvoj djed prije njega nije imao izbora nego ići, ostaviti svoj stari
život u potrazi za kruhom koji mu je vlastita zemlja uskratila. Mnogi su se Portugalci utopili u
rijeci Bidassoa jedne mračne noći dok su pokušavali preplivati na obalu gdje im je rečeno da
počinje raj zvan Francuska. U takozvanoj kulturnoj, civiliziranoj Europi iza Pirineja stotine
tisuća Portugalaca moralo se podvrgnuti sramotnim uvjetima rada i uvredljivim nadnicama.
Oni preživjeli koji su mogli podnijeti isto staro nasilje i nove oblike uskraćivanja živeći
zbunjeno usred društava koja su ih prezirala i ponižavala, izgubljeni u jezicima koje nisu
mogli razumjeti, počeli su malo-pomalo, s gotovo herojskom samopožrtvovnošću, odvajati
novčić po novčić, cent po cent, da bi izgradili budućnost svojih potomaka. Neki od tih
muškaraca i žena nisu, a niti žele izgubiti sjećanja na vremena kad su morali pretrpjeti sva
poniženja loše plaćenog posla i svu gorčinu društvene izolacije. To im služi na čast jer su
uspjeli zadržati poštovanje koje duguju svojoj prošlosti. Mnogi drugi, većina njih, spalili su
mostove koji su ih povezivali s tim crnim trenucima, srame se jer su bili neobrazovani,
siromašni, ponekad bijedni; ukratko, ponašaju se kao daje pošten život za njih počeo tog
blaženog dana kad su uspjeli kupiti svoj prvi automobil. To su ljudi koji su uvijek spremni
ponašati se okrutno i s prezirom prema imigrantima koji prelaze ovu drugu, širu i dublju
Bidassou, Sredozemno more, gdje se mnogi utope i postanu hrana ribama, ako ih plima i
vjetar ne nanesu na plažu gdje će im poslije policija pokupiti tijela. Preživjeli ovih novih
brodoloma, oni koji dosegnu kopno i ne budu protjerani, mogu se nadati vječnoj kalvariji
izrabljivanja, netolerancije, rasizma, mržnje zbog njihove boje kože, sumnji i moralne
degradacije. Onaj tko je jednom izrabljivan i zaboravi sjećanje na to, postat će izrabljivač.
Onaj prema kome su postupali s prezirom, a pretvara se da je to zaboravio, usavršit će vlastiti
prezir. Onaj koga su jučer uvrijedili danas će još ogorčenije uvrijediti druge. I eto ih ondje, svi
zajedno bacaju kamenje na ljude koji se približavaju obali Bidassoe kao da oni sami nikada
nisu bili imigranti, a ni njihovi roditelji ni djedovi — kao da nikada nisu trpjeli glad i očaj,
tjeskobu i strah. Iskreno, kažem vam sasvim iskreno, postoji sreća koja je, jednostavno,
odvratna.

20.srpnja
Jardimovštine37

Najavljeni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Ustava koji je predložio neodoljivi

Alberto Joao, kako ga od milja zovu prijatelji i sljedbenici, toliko je očito mačak u vreći da se
Jardim i ne trudi sakriti njegov rep. Čestitamo mu na iskrenosti. Jardim želi biti predsjednik
regije s pravom veta i zbog najtričavijeg razloga pa je razumno pretpostaviti da se tom idejom
bavio već i prije, onda kad je najavio, doduše oprezno i prilično neodređeno, svoju odluku da

37 Odnosi se na Alberta Joaa Jardima (1943), jednog od najdugovječnijih političara u Portugalu,

koji od 1978. obnaša funkciju predsjednika autonomne regije Madeira.

47
napusti politiku pruživši nam zadovoljstvo za koje smo znali da, poput one Malherbeove ruže,
neće dugo trajati. Jardimova inteligencija nije spektakularna, no to on nadoknađuje
beskonačnom lukavošću. Beskonačnom poput naše naivnosti. Zamisliti ovog Berlusconia s
Madeire bilo gdje osim u hodnicima i uredima moći bilo bi kao pokušati zamisliti ono što
nazivamo apsolutnim nepostojanjem, a to bi bilo protuslovlje u pojmovima. Jardim se rodio
da zapovijeda i zapovijedat će do posljednjeg daha. Budući da mrzi Portugal, nikad neće
pristati biti predsjednik Republike; dovoljno mu je biti predsjednik Madeire, Porto Santa i
Nenastanjenih otoka. U biti, ono što se predloženim zakonom smjera, jest utemeljiti u
Portugalu ustav oblikovan po njegovu liku: kratak, okrugao i besmislen.
Jedno od nezgodnih ispupčenja koje bi dragi vođa htio otpiliti s političkog tijela Madeire
jest omražena Komunistička partija. Bojim se da bi na tome mogao polomiti zube. Komunisti
imaju dugotrajno i teško iskustvo života u ilegali; vratiti ih tamo zapravo bi značilo morati
podići svaki kamen diljem Portugala da bi se provjerilo ima li koga ispod njega. Ono
najzanimljivije bit će festival lažnog domoljublja koji će provaliti u Regionalnoj skupštini kad
govornici, prigrlivši lokalne ambleme, možda pogaze i zapale zastavu s portugalskim
simbolima jer od crvenila na njoj još više bride Jardimovi rumeni obrazi. Bit će još zanimljivo
vidjeti kako će se Manuela Ferreira Leite38, ta lasica kontinentalne politike, izvući iz svega
ovoga. Ovih nekoliko čitatelja koji čitaju ove retke neka pomno prati događaje. Imat će što
ispričati unucima.

21.srpnja
Mjesec

Prije četrdeset godina još nisam imao televizijski prijamnik kod kuće. Kupio sam jedan
majušni tek pet godina poslije, 1974, da bih pratio vijesti o jednom drugom slijetanju na
Mjesec, što je za nas bila travanjska revolucija. Za ono prvo slijetanje obratio sam se
prijateljima koji su imali pristup najnovijim tehnologijama i tako sam, možda uz pivo i sušeno
voće, gledao slijetanje i iskrcavanje na Mjesec. U to vrijeme pisao sam kolumne u nedavno
oživljenom večernjem listu A Capital koje su nešto kasnije objavljene u knjizi pod naslovom O
ovom i drugom svijetu. Posvetio sam dva članka komentaru postignuća Sjevernoamerikanaca,
tonom koji nije bio ni hvalospjev ni sumnjičavost kako će to ubrzo postati moderno. Čitajući
ih ponovo, došao sam do tužnog zaključka da ipak nije bilo velikog koraka za čovječanstvo i
da naša budućnost nije u zvijezdama nego isključivo i jedino na Zemlji po kojoj koračamo. U
prvoj kolumni napisao sam »Nemojmo izgubiti Zemlju jer je to jedini način da ne izgubimo
Mjesec.« U sljedećoj kolumni nazvanoj Skok kroz vrijeme zamislio sam da će Zemlja u
budućnosti izgledati kao Mjesec danas, a započeo sam je riječima »Sve mi se to činilo tek
poput prizora u tehnički nezahtjevnom znanstvenofantastičnom filmu. Čak su i pokreti
astronauta podsjećali na pokrete lutaka, izgledalo je kao da im udove pokreću nevidljive niti,
izrazito dugačke niti povezane s prstima tehničara u Houstonu. Sve je bilo isplanirano do u
sekundu, čak je i opasnost bila uključena u taj plan. U najvećoj pustolovini u povijesti nije
bilo mjesta za pustolovinu.«
I tu me mašta potpuno obuzela rekavši mi da putovanje na Mjesec nije bilo skok u
prostoru nego skok u vremenu. Ustvrdila je da su astronauti, lansirani u svemir, putovali po
vremenskoj liniji i vratili se na Zemlju, ali ne ovu koju poznajemo — bijelu, zelenu, zagasitu
i plavu — nego buduću Zemlju, Zemlju koja još zauzima istu orbitu kružeći oko ugaslog
Sunca, mrtvu poput njega, bez ljudi, ptica, cvijeća, bez smijeha, bez ijedne riječi ljubavi. To je
nekakav beskorisni planet poput prastare priče koju nema tko ispričati. Završio sam rekavši da
će Zemlja umrijeti, da će postati ono što je Mjesec danas. Barem ova duga saga bijede, rata,
gladi i mučenja do današnjeg dana neće trajati vječno. Osim ako ne pokušamo od danas
nadalje reći da čovjek ipak nije zaslužio svoju sudbinu.
Čitatelj će se složiti da se, bilo to dobro ili loše, tijekom posljednjih četrdeset godina moje
ideje nisu mnogo promijenile. Iskreno ne znam bih li si zbog toga čestitao ili se izgrdio.

38 U vrijeme dok je pisan ovaj blog Manuela Ferreira Leite još je uvijek bila predsjednica stranke
PSD koja je na Madeiri u koaliciji s Jardimovom strankom PPD.

48
 22.srpnja
Montaña Blanca

Sad kad se, zahvaljujući usklađenim naporima njihovog vlasnika i Juana, mog odanog
fizioterapeuta, u moje noge postupno počela vraćati snaga i sposobnost normalnog hodanja,
drago mi je prisjetiti se onog svibanjskog poslijepodneva kad sam se spontano počeo penjati
na vulkan Montana Blanca, iako isprva nisam bio nimalo siguran da ću se uspjeti uspeti do
vrha. To je bilo prije šesnaest godina, 1993. godine, kad mi je bilo točno sedamdeset godina.
Montaña Blanca, koja se uzdiže nekoliko kilometara od moje kuće, najviša je planina Lanzarotea,
što ne govori mnogo, s obzirom da se otok, iako vrlo brdovit, sa stotinama ugašenih vulkana,
ne može pohvaliti ničim što bi se moglo usporediti s Teidom u Tenerifima. Visina planine, u
usporedbi s razinom mora, nešto je iznad 600 metara i oblika je gotovo savršenog stošca. Ako
sam to mogao ja, na nju se može uspeti bilo tko — ne morate za to biti vrhunski planinar.
Ipak, trebali biste imati odgovarajuće čizme s metalnim klinovima u potplatima, jer su obronci
klizavi. Na svaka tri koraka gubite jedan. Kaže vam to netko čiji su potplati na cipelama izlizani od
hodanja po domaćim tepisima... Nadomak podnožja planine upitao sam se: »A što kad bih se
uspio popeti?« U mojoj glavi uspon je značio popeti se dvadeset ili trideset metara samo da
mogu reći obitelji da sam bio ondje. No, kad sam već uspio svladati prvih dvadeset metara,
znao sam da ću morati doći do vrha pod svaku cijenu. Tako je i bilo. Trebalo mi je više od
sata da se uspnem do kamenih izbočina koje okrunjavaju vrh planine i koje su vjerojatno
ostaci prastarog vulkanskog kratera. »Je li vrijedilo? » pitaju me ljudi. Kad bih imao noge
kakve sam imao tada, ostavio bih ovo što pišem i uspeo se ponovo onamo da promatram otok
po dužini i po širini, od vulkana Coroa na sjeveru do nizina Rubicona na jugu, zatim dolinu
La Geria, Timanfayu, nizove bezbrojnih brda ogoljenih požarom. Vjetar mi je puhao u lice
sušeći znoj s mog tijela i čineći me sretnim. Bila je 1993. godina i imao sam sedamdeset godina.

23.srpnja
Pet filmova

Zamolili su me da se prisjetim pet najdražih filmova. Nisam trebao brinuti o tome jesu li
bili najbolji, najpoznatiji, najspominjaniji. Bilo je dovoljno da su me se osobito dojmili, onako
kako bi me se dojmio pogled, gesta, ton glasa. Nije mi bilo teško izabrati; upravo suprotno,
javili su mi se vrlo prirodno, kao da se ne bih ni mogao sjetiti nekih drugih. To su, dakle, ovi
filmovi, ali ne redom koji bi upućivao na njihovu vrijednost, niti to treba tako shvatiti. Na
prvom je mjestu (negdje treba započeti) Sol zemlje Herberta Bibermana koji sam vidio u Parizu
kasnih sedamdesetih i koji me ganuo do suza: priča o štrajku rudara meksičkih doseljenika u
Sjedinjene Države i njihovih hrabrih žena pogodila me duboko u dušu. Sljedeći je Blade
Runner Ridleya Scotta koji sam također gledao u Parizu, u malom kinu u Latinskoj četvrti,
nedugo nakon svjetske premijere i koji tada nije puno obećavao. Za FelliniAmarcord nitko
nikada nije sumnjao da je riječ o apsolutnom remek-djelu, po meni vjerojatno najboljem filmu
talijanskoga majstora. Zatim slijede Pravila igre Jeana Renoira koja su me oduševila
besprijekornom montažom, režijom, glumom, ritmom, profinjenošću, naracijom. I,
naposljetku, tu je film koji mi se vraća u sjećanje poput prve priče ispričane kraj ognjišta:
nijema komedija o dva mlinara koje igraju Pat i Patachon, dva veličanstvena (uopće ne
pretjerujem) danska glumca koji su me nasmijavali više no itko drugi kad sam imao šest ili
sedam godina. Više nego Chaplin, Buster Keaton, Harold Lloyd ili Laurel i Hardy. Tko nije
vidio Pata i Patachona, ne zna što je propustio...

24.srpnja
Poglavlje za evanđelje39

O meni govore da sam se nakon Isusove smrti pokajala za svoje ogavne grijehe koje sam
počinila kao prostitutka te da sam postala pokajnicom do kraja života, ali to nije istina.

49
39 Autor ovdje misli na svoj roman Evanđelje po Isusu Kristu, VBZ, Zagreb, 2002, u prijevodu Snježane Mihačić
Digli su me golu do oltara, pokrivenu jedino dugom kosom koja mi seže do koljena,
uvelih grudi i krezubih usta i, ako je i točno da su godine isušile moju glatku kožu, to je samo
zato što na ovome svijetu ništa nije jače od vremena, a ne zato što bih ja prezrela ili okaljala
isto ono tijelo za kojim je Isus žudio i koje je posjedovao. Tko god govori takve laži o meni,
ne zna ništa o ljubavi. Prestala sam biti prostitutkom onoga dana kad je Isus došao k meni s
ranjenim stopalom da mu ga izliječim, ali za ona ljudska djela koja zovu bludnima nemam se
zbog čega kajati jer me moj ljubljeni upoznao dok sam bila prostitutka i, iskusivši moje tijelo
i znajući od čega živim, nije mi okrenuo leđa. Kad me pred učenicima svojim Isus ljubio, ne
samo jednom već mnogo puta, oni ga upitaše zašto sam mu draža nego oni, a Isus im
odgovori: »Zbog čega vas ne volim toliko kao nju?« Nisu znali što bi rekli jer nikad nisu
voljeli Isusa istom onom neograničenom ljubavi kojom sam ga ja voljela. Nakon Lazarove
smrti Isusova tuga i bol bili su toliki da sam mu jedne noći, ispod plahta koje su skrivale našu
golotinju, rekla: »Ne mogu doprijeti do tebe jer si se zatvorio iza vrata koja ne može otvoriti
ni jedna ljudska sila«, a on će na to, zakukavši poput životinje koja se sakrila da u miru pati:
»Čak i ako ne možeš ući, ne ostavljaj me, uvijek ispruži ruku prema meni, čak i ako me ne
vidiš, jer inače ću zaboraviti život ili će on zaboraviti mene.« A kad se nekoliko dana poslije
Isus krenuo susresti sa svojim učenicima, hodala sam kraj njega i rekla mu: »Gledat ću u
tvoju sjenu, ako ne želiš da gledam u tebe«, a on mi je odgovorio: »Želim biti gdje je moja
sjena ako će ondje biti i tvoje oči.« Voljeli smo se i govorili jedno drugome riječi poput ovih,
ne samo zato što su bile lijepe i istinite, ako je moguće da riječi istovremeno mogu biti i jedno
i drugo, već zato što smo predosjećali da se bliži vrijeme sjena i da se, još dok smo zajedno,
moramo priviknuti na mrak i konačni rastanak. Vidjela sam uskrslog Isusa i u prvi trenutak
učinilo mi se da je to vrtlar koji se brinuo o vrtu u kojem se nalazila grobnica, ali danas znam
da ga nikada neću vidjeti s oltara na koji su me podigli, koliko god oni visoki bili, ukrašeni
cvijećem ili namirisani mirisima. Nije bila smrt ta koja nas je zauvijek razdvojila, već
vječnost. U to vrijeme, dok smo bili zagrljeni, ujedinjeni u duhu i mesu naših usana, niti je
Isus bio ono što se za njega tvrdilo, niti sam ja bila ono zbog čega su me prezirali. Sa mnom
Isus nije bio Sin Božji, a ja s njim nisam bila prostitutka Marija od Magdale, bili smo
naprosto muškarac i žena, oboje drhteći od ljubavi, okruženi svijetom kojemu su poput
strvinara usta bila zaslinjena krvlju. Govorili su da je Isus istjerao sedam demona iz moje
utrobe, ali ni to nije istina. Ono što je istina jest to da je Isus probudio sedam anđela koji su mi
spavali u duši i čekali da dođe on i zamoli me: »Pomozi mi.« Jer anđeli su bili ti koji su mu
izliječili stopalo, anđeli su bili ti koji su vodili moje drhtave ruke da bi mu očistili gnoj iz
rane, anđeli su bili ti koji su mi na usne postavili pitanje bez kojeg Isus ne bi mogao pomoći
meni: »Znaš li tko sam, što radim, od čega živim«, na što mi je on odgovorio: »Znam«, »Nisi
me ni pogledao, a već sve znaš«, rekla sam, a on je odgovorio: »Ne znam ništa«, ali ja sam
ustrajala: »Da sam prostitutka«, »To znam«, »Da liježem s muškarcima za novac«, »Da«,
»Dakle, znaš sve o meni«, a on je glasom mirnim poput glatke, jedva namreškane površine
nekog jezera rekao: »Znam samo to.« Tada još uvijek nisam znala da je Sin Božji, nisam ni
slutila da bi Bog poželio imati djecu, ali upravo tada, u tome trenutku, svjetlost razumijevanja
zablistala je u mom duhu i shvatila sam da bi samo istinski Sin Čovječji mogao izgovoriti te
tri jednostavne riječi: »Znam samo to.« Gledali smo tako jedno drugo i ne primijetivši da su
anđeli već otišli i u tom trenutku, riječju i tišinom, noću i danom, Suncem i Mjesecom,
prisutnošću i odsutnošću, počela sam pripovijedati Isusu tko sam i još mi je nedostajalo
mnogo da stignem do dna onoga što sam bila kad su ga ubili. Ja sam Marija od Magdale i
ljubila sam. Više nemam ništa za reći.

27.srpnja
Muški problem

Vidim iz anketa da je nasilje nad ženama na četrnaestom mjestu na popisu briga

Španjolaca, unatoč činjenici da će vam ponestati prstiju ako pokušate izbrojati žene koje
svakog mjeseca ubiju oni koji se smatraju njihovim vlasnicima. Vidim također da društvo

50
putem javne promidžbe i različitih građanskih aktivnosti počinje, iako tek postupno, shvaćati
da je ovo nasilje muški problem koji moraju riješiti sami muškarci. Prije nekog vremena stigla
je vijest o pozitivnom primjeru iz Seville i španjolske Extremadure: muškarci su
prosvjedovali protiv nasilja. Dotada su samo žene izlazile na trgove da bi prosvjedovale protiv
zlostavljanja koje su trpjele od svojih muževa i partnera (partnera, kakve li tužne ironije) i,
iako su u mnogo slučajeva trpjele hladnokrvno, namjerno mučenje, nisu ustuknule pred
mogućnošću najgoreg: da budu zadavljene, pretučene do smrti, spaljene kiselinom ili vatrom
ili da završe prerezana vrata. Nasilje koje se oduvijek vrši nad ženama pretvara prostor
suživota (nećemo ga zvati domom) u zatvor, u savršeno mjesto za svakodnevna poniženja,
redovito premlaćivanje, psihološku okrutnost kao sredstvo pokazivanja nadmoći. Kažu da je
to ženski problem, no to nije istina. Problem je muški, u muškom egoizmu, muškoj nezdravoj
posesivnosti, kukavištvu, tom bijednom kukavištvu koje im dopušta da koriste silu protiv
nekoga tko je tjelesno slabiji od njih i čija je sposobnost psihičkog otpora sustavno
oslabljivana. Prije nekoliko dana u Huelvi skupina dječaka u dobi od trinaest i četrnaest
godina, u ulozi u kojoj se obično nađu stariji pripadnici njihova spola, silovala je mentalno
zaostalu djevojčicu iste dobi. Ti dječaci vjerojatno su pomislili da imaju pravo na zločin i
nasilje, da imaju pravo iskoristiti ono za što su mislili da im pripada. Ovaj novi čin nasilja
među spolovima, pored onih koji su se dogodili ovog vikenda — djevojka ubijena u
Madridu, tridesettrogodišnja žena ubijena pred očima svoje šestogodišnje kćeri u Toledu —
trebao bi muškarce navesti da izađu na ulicu. Sto tisuća muškaraca, samo i jedino muškaraca,
trebalo bi prosvjedovati na ulicama dok ih žene s pločnika posipaju cvijećem — to bi mogao
biti onaj znak koji društvu treba da bi se bez odgađanja počelo boriti protiv ove nepodnošljive
sramote. I da bi nasilje među spolovima, kobno ili ne, napokon postalo jedna od glavnih briga
naših građana. To je naš san i naša dužnost. Moglo bi biti i više od utopije.

28.srpnja
Pravo na grijeh

Na popisu ljudskih ostvarenja (postoje i druga koja nemaju veze s onim ljudskima, poput
paukove mreže stvorene za privlačenje hrane ili podvodnog mjehurića zraka koji ribama služi
kao gnijezdo) rijetki spominju ono koje je, po mom mišljenju, još od najdavnijih dana
najučinkovitiji način nadzora nad našim tijelima i dušama. Mislim na sudstvo koje se razvilo
nakon što je izumljen grijeh, govorim o podjeli na oprostive i smrtne grijehe i o popisu kazni,
zabrana i pokora koje iz njih proizlaze. Iako danas osporavano, izvan uporabe poput prastarih
spomenika koje je vrijeme uništilo ali koji i dalje, sve do posljednjeg kamena, čuvaju sjećanje
na staru slavu, tako i sudstvo utemeljeno na grijehu nastavlja gušiti naše savjesti prodirući u
njih svojim dubokim korijenjem.
Sve to postalo mi je jasnije nakon prijepora uzrokovanih objavljivanjem knjige koju sam
nazvao Evanđelje po Isusu Kristu, prijepora koje su još više pogoršavale gotovo neprestane
uvrede i objede na račun bezobzirnog autora. Budući da je Evanđelje roman koji se ograničava
na to da bude tek »uprizorenje«, iako neizravno, Isusova lika i života, začudno je da su mnogi
koji su ustali protiv njega u njemu vidjeli stvarnu prijetnju stabilnosti i snazi samih temelja
kršćanstva, osobito njegove katoličke inačice. Morali bismo se zapitati o čvrstini tog
spomenika naslijeđenog iz antike da nije očito da su ovakve reakcije bile u biti tek izraz
svojevrsnog tropizma, odraz sudstva utemeljenog na grijehu koji, kako god da okrenete, svi
ionako nosimo u sebi. Najčešća, no i jedna od najmiroljubivijih pritužbi sastojala se u
primjedbi kako autor Evanđelja kao nevjernik nema pravo pisati o Isusu. Međutim, osim
osnovnog prava svakoga pisca da piše o bilo kojoj temi koja ga zanima, valja spomenuti i to
da se autor Evanđelja po Isusu Kristu ograničio, ako ćemo pravo, na pisanje o onome što ga ne
samo zanima već ga se i izravno tiče jer on kao proizvod judeokršćanske kulture i civilizacije
po svemu posjeduje mentalitet »kršćanina«, čak iako se filozofski određuje i u svakodnevnom
životu ponaša kao ono što također jest — kao ateist. Bilo bi stoga opravdano reći da ja, ovako
sumnjičav, imam jednako pravo pisati o Isusu kao i najpobožniji praktični i militantni katolik.
Među nama postoji samo jedna, ali vrlo važna razlika — a to je da ja koristim to svoje pravo,

51
no svojom sam voljom i na vlastiti rizik sebi dao još jedno koje katolici nemaju: pravo na
grijeh. Ili drugim riječima, vrhovno ljudsko pravo na herezu.
Bilo pa prošlo, reći ćete. No ipak, budući da će se moj sljedeći roman (ovaj put ga neću
nazvati pričom) baviti ovom temom i neće biti manje kontroverzan, već upravo suprotno,
mislio sam da je bolje spriječiti nego liječiti. Nisam to učinio da bih se zaštitio (tako nešto
nikada me nije zanimalo), nego zato što, kako mi to ovdje kažemo, onaj tko upozori nije
izdajica.

29.srpnja
Eppur si muove

Dok su rezultati istraživanja bili još vrući, dnevnik E1 País zamolio me za komentar o mogućem
ujedinjenju naroda na Iberskom poluotoku. Ovo što slijedi je ono što sam poslao u Madrid o toj
osjetljivoj, delikatnoj, kontroverznoj i provokativnoj temi o kojoj su se svi složili barem onoliko koliko je
potrebno da bi se o njoj moglo ozbiljno raspravljati.
»Ipak se kreće.« Te je riječi navodno jedva čujno prošaptao Galileo Galilej pročitavši
tekst u kojem se pod prisegom odriče svojih stavova, na što su ga prisilili inkvizitori
Katoličke crkve 22. lipnja 1633. Kao što znamo, prisilili su ga da zaniječe, osudi i javno se
odrekne onoga u što je duboko vjerovao, to jest znanstvene istine kopernikanskog sustava
prema kojem se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Taj tekst trebao bi se
pažljivo proučavati u svim školama na planetu, bez obzira na religiju koja ondje prevladava,
ne zato da bi se potvrdilo ono što je danas svima očito, a to je da je Sunce nepomično, a
Zemlja se okreće oko njega, već da bi se spriječilo stvaranje praznovjerja, predrasuda, pranje
mozga i drugih uvreda za inteligenciju i zdravi razum.
Ovdje, međutim, ne želim govoriti o Galileju, već o nečem što nam je mnogo bliže u
vremenu i prostoru. Mislim tu na danas objavljeno izvješće Centra za društvenu analizu
sveučilišta u Salamanci Hispano-luzitanski barometar u kojem se govori o mogućem ujedinjenju
dviju država Iberije i stvaranju španjolsko-portugalske federacije. Čitatelji koji redovito prate
moje komentare na ovom i na drugim mjestima prisjetit će se polemike začinjene uvredama i
optužbama za izdaju domovine koju je prije nekog vremena izazvalo moje predviđanje takva
ujedinjenja. Prema istraživanju Sveučilišta u Salamanci sada bi takvo ujedinjenje podržalo
39,9% Portugalaca i 30,3% Španjolaca. Ti podaci upućuju na značajan porast s obzirom na
istraživanja provedena u to vrijeme kada se 30% ispitanika, to jest 260 od 876 građana,
anketiranih u travnju i svibnju ove godine, protivilo toj zamisli. Nasuprot onom što se obično
govori, budućnost je već zapisana, ali mi nismo dovoljno znanstveno potkovani da bismo je
pročitali. Današnji prosvjedi sutra se mogu pretvoriti u nešto oko čega će se svi složiti, kao i
obratno, ali jedna stvar će se zasigurno dogoditi i ona Galilejeva rečenica se potpuno uklapa u
to. Da, Iberija. Eppur si muove.

30.srpnja
Odricanje

Svima koje bi to moglo zanimati:

Ja, Galileo Galilej, sin pokojnog Vincenza Galileja, iz Firence, u dobi od 70 godina,
doveden osobno na suđenje i, kleknuvši ovdje pred vama, preuzvišenim presvijetlim
kardinalima inkvizitorima cjelokupne kršćanske zajednice protiv krivovjerne izopačenosti,
imajući preda mnom Sveta Evanđelja koja dotičem vlastitim rukama, zaklinjem se da sam
uvijek vjerovao, a s Božjom pomoći vjerovat ću i dalje, u svaki članak koji sveta
Rimokatolička crkva podupire, naučava i propovijeda. Ali budući da mi ovaj Sveti oficij
naređuje da potpuno napustim lažni nauk prema kojem je Sunce nepomično središte svijeta i
zabranjuje da prigrlim, branim ili na bilo koji drugi način širim rečeni lažni nauk [...] Zato iz
umova Vaših Eminencija i svakog kršćanina katolika želim ukloniti tu opravdanu sumnju
usmjerenu prema meni; zato se iz sveg srca i s istinskom vjerom odričem, i s gnušanjem
proklinjem spomenute grijehe i krivovjerja i općenito sve druge grijehe i sekte koje se protive

52
Svetoj crkvi; zaklinjem se da nikad više neću, bilo pismeno bilo usmeno, ustvrditi nešto što bi
moglo protiv mene pokrenuti slične sumnje, nego ću svako krivovjerje ili krivovjerca prijaviti
Svetom oficiju ili mjesnom biskupu inkvizitoru. Osim toga zaklinjem se i obećavam da ću
izvršiti i pridržavati se svake pokore koju mi je odredio i koju će mi odrediti ovaj Sveti oficij.
Ali prekršim li slučajno bilo koju od ovih zakletvi, obećanja i izjava (sačuvao me toga Bog),
bit ću podvrgnut svim mjerama i kaznama određenim i propisanim svetim kanonima i drugim
općim i posebnim odredbama protiv sličnih prijestupa. Stoga, uz Božju pomoć i pomoć
njegovih Svetih Evanđelja koje dotičem vlastitim rukama, ja, nižepotpisani, Galileo Galilej
odrekao sam se, zakleo, obećao i moralno se obvezao na sve gore navedeno i s vjerom,
vlastoručno, potpisao ovaj tekst odricanja pod prisegom koji sam, riječ po riječ, ovdje i pročitao.

31.srpnja
Álvaro Cunhal40

Nije bio svetac kakvog su neki štovali niti vrag kakvog su drugi prezirali; bio je, iako ne
jednostavan, ali ipak samo čovjek. Zvao se Álvaro Cunhal i njegovo ime godinama je za
mnoge Portugalce značilo svojevrsnu nadu. Utjelovljivao je uvjerenja kojih se držao
nepokolebljivom vjernošću, bio je svjedok i protagonist vremena u kojem su ona cvjetala, ali
bio je nazočan i propasti ideja, sumraku zdravog razuma, izopačenju običaja. Knjiga njegovih
sjećanja koju nikada nije želio napisati možda bi nam pomogla da bolje shvatimo korijene
krhkog drveta u čiju sjenu se danas Portugalci sklanjaju da bi progutali svoj napoj od riječi
koji smatraju hranom za dušu. Nikada nećemo pročitati sjećanja Alvara Cunhala i s tim se
moramo pomiriti. Isto kao što nikada nećemo pročitati ono što bi, s gledišta vremena u kojem
živimo, vjerojatno bio najpoučniji dokument koji je mogao nastati kao plod njegove
inteligencije i njegovih finih ruku umjetnika: promišljanje o veličini i propasti carstava,
uključujući i ona koja smo izgradili u sebi samima, tih kula ideja zbog kojih hodamo uspravno
i koje nas svakodnevno traže da im položimo račune, čak i onda kad se tome žestoko
protivimo. No, umjesto toga, kao da su se zatvorila jedna vrata da bi se otvorila druga, ideolog
se pretvorio u romanopisca, a umirovljeni politički rukovodilac nije više želio ništa reći o
mogućoj i vjerojatnoj sudbini stranke čijim je zaštitnim znakom neprekidno bio dugi niz
godina. Bilo na domaćem bilo na međunarodnom planu, nema nikakve sumnje da je Álvaro
Cunhal proživio gorke dane. Nije bio jedini, a to je i znao. Ponekad se kao politički aktivist
nisam slagao s njim kao generalnim sekretarom, pa bih mu to i rekao. S današnjim odmakom,
međutim, sve te nesuglasice kao da su ishlapile, uključujući i argumente s kojima smo, bez
vidljivih rezultata, pokušali jedan drugoga uvjeriti da smo u pravu. Ostarjeti znači postati
nepotrebnim. Kad je otišao u mirovinu, Cunhal nam je još uvijek bio potreban. Sad je
prekasno. Još uvijek ne možemo pobjeći od nekog čudnog osjećaja da smo ostali siročad, kad
god ga se sjetimo. Kad god ga se sjetim. I razumijem, jamčim vam da razumijem, što je
mislio Graham Green kad je jednoga dana rekao Eduardu I.ourencu: »Što se tiče Portugala,
san mi je upoznati Alvara Cunhala.« Veliki britanski pisac izrazio je ono što su mnogi
osjećali. Zato možete zamisliti koliko nam danas nedostaje.

Kolovoz 2009.

3. kolovoza
Gabo

P I S C E M O Ž E M O P O D I J E L I T I U dvije skupine (pod pretpostavkom da bi

oni ikad pristali na takvu podjelu..): manja skupina uključuje one koji su sposobni za utiranje

40 Álvaro Cunhal (1913-2005), jedan od najžešćih protivnika Salazarova režima, generalni sekretar
portugalske Komunističke partije (PCP) od 1961. do 1992. Kontroverzni političar koji je podržao

53
sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj 1968. Bio je također romanopisac koji je objavio nekoliko
djela pod pseudonimom Manuel Tiago.
novih puteva u književnosti, dok se veća sastoji od onih koji utiru vlastiti put slijedeći korake
one prve skupine. Tako je to otkada je svijeta i vijeka i taština književnika (opravdana?) ostaje
nemoćna pred tako jasnim dokazom. Gabriel Garda Marquez koristio se svojima darom za
otvaranje i utiranje puteva onomu što se kasnije (pogrešno) nazivalo »magijskim realizmom«,
a tim putem zatim je krenulo mnoštvo sljedbenika i, kako to već biva, protivnika. Prva
njegova knjiga na koju sam naišao bila je Sto godina samoće i ona me toliko šokirala da sam je
morao prestati čitati nakon prvih pedeset strana. Morao sam srediti misli, umiriti lupanje srca
i, više od svega, naučiti podešavati kompas kojim sam se nadao kretati stazama novoga svijeta
koji se pomaljao pred mojim očima. U mom životu čitatelja bilo je vrlo malo slučajeva kad
sam doživio tako snažno iskustvo. Kad bi se riječ traumatiziran mogla upotrijebiti u
pozitivnom smislu, rado bih je ovdje primijenio. No, sad kad sam je već napisao, neka ostane.
Vjerujem da ćete razumjeti na što mislim.

4. kolovoza
Pekarov trg

Ako se dobro sjećam, u dijelu Lisabona po imenu Penha de França živio sam nekih
dvanaestak godina, najprije u Ulici oca Sene Freitasa, zatim u onoj Carlosa Ribeira. Tijekom
mnogih godina, sve do smrti moje majke, taj dio Lisabona predstavljao je za mene komadić
djetinjstva na koji će se prirodno nadovezati sva mjesta u kojima ću poslije stanovati. Još
uvijek ga se živo sjećam. U to vrijeme je čak i četvrt Vale Escuro41 opravdavala svoje ime kao
mjesto pustolovina i otkrića za mlade, tada još uvijek prirodna enklava koju su nove
građevine tek počele ugrožavati, mjesto gdje se još uvijek moglo okusiti biljku kiselicu i
slatke gomolje biljke koja je tamo rasla, a čije ime nikada nisam naučio. Ondje su se također
događale homerske bitke među skupinama dječaka. Bio je tu i Pekarov trg (koji nije pripadao
u četvrt Penha de Franfa nego u Alto do Sao Joao...), kamo se »normalni« ljudi nisu usuđivali
ići i kamo, tako su mi rekli, nije odlazila ni policija zatvarajući oči na navodne ili stvarne
protuzakonite radnje ondašnjih stanovnika. Takav strah i nepovjerenje sasvim sigurno su bili
uzrokovani zatvorenošću tog malog svijeta odvojenog od ostatka četvrti, svijeta čije su riječi,
geste i držanje bili u nerazmjeru s mirnim i skromnim držanjem strašljivih duša koje se ne bi
usuđivale proći tim trgom. Jednoga dana, gotovo preko noći, Pekarov trg je nestao, vjerojatno
razoren maljevima komunalnih radnika ili, vjerojatnije, rovokopačima građevinskih tvrtki, a
na njegovu mjestu podignute su nemaštovite zgrade, sve jedna nalik drugoj, koje će za
nekoliko godina izgledati staro. Pekarski trg je barem imao vlastitu originalnost i fizionomiju,
kako god ona prljava i smrdljiva bila. Da sam mogao, da sam imao hrabrosti dijeliti živote tih
ljudi učeći od njih, pokušao bih rekonstruirati život kakav je bio na Pekarskom trgu. No bio bi
to uzaludan posao. Ljudi koji su tamo živjeli raspršili su se, a njihovi potomci, ako im je
uspjelo za sebe izgraditi bolji život, ili su zaboravili ili se ne bi htjeli prisjećati teškog života
onih koji su ondje živjeli. U sjećanju četvrti Penha de Franka (ili Alto de Sao Joao) nema više
prostora za Pekarski trg. Neki ljudi se rode i žive nemajući sreće. Od njih nije ostalo baš
nikakva traga, čak ni kamen s kućnog praga. Nakon smrti naprosto su nestali.

5. kolovoza
Almodóvar

S la movidom42 sam se susreo kasno, nakon što je odbacila svoje odijelo urbanog harlekina,
svoje lažne suze obrubljene crnom maškarom, lažne trepavice, perike, svoj smijeh i svoju
tugu. Ne mislim da las movidas43 po definiciji moraju biti tužne, ono što želim reći je da
zahtijeva mnogo napora da se s usana suspregne osnovno pitanje, izrečeno usred slavlja ili

41 »Mračna dolina« (port.), ime koje je ta četvrt nosila neko vrijeme

42 »La movida«, španjolski kulturni pokret koji je obilježio razdoblje tranzicije nakon Francove
smrti 1975. Njezin predstavnik na području filma bio je glasoviti redatelj Pedro Almodóvar.

54
 43 lako je »La movida« bila tipično madridski pokret, istovremeno su se pojavili slični pokreti (»las
movidas«) u Barceloni, Vigu i Bilbau.
orgije, a to je »Što ja radim ovdje?«. Imajte na umu, pričam vam priču koja nije moja vlastita.
Nisam nikad bio čovjek za las movidas, pa i da sam se njima dao zavesti, siguran sam da ne bih
bolje prošao od Don Quixotea u vojvodskoj palači44. Komičnost je činjenica, ne samo kut
gledanja. Budući da je to tako, mislim da ne griješim kad zamišljam Pedra Almodovara,
ključnu figuru la movide u Madridu, kako pita svoju malenu dušu (sve su duše malene, gotovo
nevidljive), »Što ja radim ovdje?« Odgovor nam je dao u svojim filmovima kojima se
smijemo s knedlom u grlu i koji nagovještavaju da iza slika stoje stvari koje nas zovu da im
izgovorimo imena. Kad sam pogledao Volver, poslao sam Pedru poruku u kojoj stoji »Dotakao
si savršenu ljepotu.« Možda (ili bez sumnje) zbog skromnosti, nije odgovorio.
Ovdje stvar moram privesti kraju. Možda neočekivano za sve one koji gube vrijeme
čitajući ove retke, sažet ću ovako: očekujem da nam Pedro Almodovar pruži veliki film o
smrti koji do danas nedostaje španjolskoj kinematografiji. Za to ima tisuću razloga, no prije
svega zato jer bi to bio način da se od zaborava spasi temeljno značenje la movide.

6. kolovoza
U sjeni oca (1)

U svojoj Teoriji i estetici romana Mihail Bahtin je napisao: »Glavni subjekt romana kao
vrste, onaj koji ga sažima i čini njegovu originalnost jesu čovjek koji govori i riječi koje
upotrebljava.« Ovako općenita tvrdnja rijetko je pronašla tako preciznu potvrdu kao u
književnom i ljudskom primjeru Franza Kafke. Ostavimo li na trenutak po strani one
teoretičare koji su se, svakako ne bez razloga, pobunili protiv »romantičarske« tendencije da
se autor traži kroz autobiografski kod u njegovu djelu te da se značenje djela traži u
biografskim činjenicama, vidjet ćemo da Kafka ni u jednom trenutku ne skriva (štoviše, kao
da mu je stalo da oni budu što vidljiviji) činitelje koji su odredili tijek njegova dramatičnog
života i, posljedično, njegova djela: sukob s ocem, nesporazume sa židovskom zajednicom,
nemogućnost da život u celibatu zamijeni brakom, njegovu bolest. Prvi od ovih činitelja,
antagonizam koji suprotstavlja sina ocu i oca sinu, nešto što nikad nije prevladao, smatram
temeljem cijelog njegova djela iz kojega proizlazi, baš kao što se grane drveta račvaju iz
debla, duboka i intimna nelagoda koja ga je odvela u metafizičkom smjeru, vizija svijeta
mučenog apsurdom, mistifikacija svijesti.
Poveznicu s Procesom možemo pronaći u njegovim Dnevnicima, u zapisu s datumom 29.
lipnja 1914. (dan nakon početka 1. svjetskog rata) koji počinje ovako: »Jedne noći, Josef K...
sin bogatog trgovca, nakon burne svađe s ocem...« Znamo da neće tako započeti roman, ali
najavio je ime njegova protagonista, Josef K., baš kao što je u one tri jezgrovite rečenice u
Preobrazbi, napisane gotovo dvije godine ranije, najavio ono što će postati središnjom temom
Procesa. Kad Gregor Samsa, preobražen preko noći, bez ikakva objašnjenja, u ogavnog kukca,
nešto između skarabeja i žohara, prigovara zbog nezasluženih patnji koje ga pogađaju kao
trgovačkog putnika općenito i kao osobu, izražava se na način koji ne ostavlja mjesta za
sumnju: »... vrlo lako postane žrtva tračeva, slučajnosti i neosnovanih pritužbi od kojih se
uopće ne može braniti jer o njima obično ništa i ne zna...45«
Ovo sažima cijeli Proces. Istina je da otac, »bogati trgovac«, nestaje iz priče, a majka je
spomenuta samo u dva kratka poglavlja, površno i bez sinovske ljubavi, ali mi se ne čini
previše smjelo, osim ako nisam potpuno pogriješio u tumačenju namjere Kafke kao autora,
zamisliti da je svemoćni i prijeteći očinski autoritet strategijama pripovijedanja mogao biti
preobražen u nepopustljivu moć Vrhovnog Zakona koji bez preciznog određenja o
počinjenom kršenju pravila nemilosrdno izriče kaznu. Istovremeno bolan i groteskan, krajnje
agresivan prizor u kojem otac Gregora Samse tjera sina iz obiteljske dnevne sobe gađajući ga
jabukama dok se jedna ne zaglavi u njegovu oklopu prikazuje bezimenu agoniju koja
predstavlja smrt svake nade u komunikaciju.

44 Riječ je o dijelu romana u kojem Don Quixote i Sancho dolaze u vojvodsku palaču gdje se vojvoda
i vojvotkinja odluče našaliti na njihov račun.

55
 45 FranzKafka, Preobrazba, Biblioteka Jutarnjeg lista, Lektira-klasici, Zagreb, 2008, u prijevodu
Zlatka Crnkovića
7. kolovoza
U sjeni oca (2)

Nekoliko stranica prije, skarabej Gregor Samsa progovara zadnje riječi koje su njegova
kukčeva usta mogla izgovoriti: »Majko, majko.« Zatim je, kao da je time nastupila njegova
prva smrt, vlastitom voljom zanijemio, što je bio ključni znak njegove nepovratne životinjske
prirode koja kao da se pomirila sa sudbinom da u svijetu kukaca više neće imati oca, majku ili
sestru. Kada je na kraju sluškinja pomela u smeće sasušenu ljušturu u koju se Gregor Samsa
pretvorio, njegova odsutnost od tog dana samo je potvrdila zaborav na koji ga je obitelj
osudila. U pismu s datumom 28. kolovoza 1913. Kafka je napisao: »Živim s obitelji, među
najboljim i najbrižnijim osobama koje je moguće zamisliti, kao više od stranca. Posljednjih
godina s majkom nisam progovorio više od dvadesetak riječi na dan, a s ocem nikad više od
nekoliko riječi pozdrava.« Samo vrlo rastresen čitatelj neće primijetiti bolnu i gorku ironiju
sadržanu u riječima »među najboljim i najbrižnijim ljudima koje je moguće zamisliti«, za koje
se čini da su ondje samo da bi bile opovrgnute. Slična nepažnja, čini mi se, bila bi da se ne
pripiše osobito značenje činjenici da je Kafka 4. travnja 1913. predložio svom izdavaču da se
Ložač(prvo poglavlje romana Amerika), Preobrazba i Presuda objave u jednom svesku pod
naslovom Sinovi (što je i učinjeno, ali mnogo kasnije, tek 1989). U Ložaču su »sina« istjerali
roditelji jer je okaljao obiteljsku čast začevši dijete sa sluškinjom; u Presudi, otac je »sina«
osudio na smrt utapanjem; i, naposljetku, u Preobrazbi, »sin« naprosto prestaje postojati, a
njegovo mjesto zauzima kukac... Više nego Pismo ocu napisano u studenom 1919. koje nikad
nije stiglo primatelju, ove priče, barem onako kako ih ja shvaćam — a to se ponajviše odnosi
na Presudu i Preobrazbu — upravo time što su književne prerade u kojima igra prikazivanja i
skrivanja djeluje poput odraza u iskrivljenom i naopakom zrcalu, pružaju nam najtočniji opis
dubine neizlječive rane koju je sukob s ocem otvorio u duši Franza Kafke. Pismo, takoreći,
dobiva oblik i ton klevetničke optužbe, predstavlja se kao konačno svođenje računa,
uravnotežavanje dugovanja i potraživanja između dva suprotstavljena života koji jedan na
drugoga gledaju s gađenjem zbog čega je nemoguće odbaciti pretpostavku da se ono zasniva
na pretjerivanju i iskrivljavanju stvarnih činjenica, osobito kad se Kafka na kraju teksta koristi
očevim glasom da bi optužio samoga sebe... U Procesu se Kafka možda oslobodio očinske
figure, ali ne i njezina zakona. I, baš kao što u Presudi sin počini samoubojstvo na koje ga je
nagnao patrijarhalni zakon, tako u Procesu optuženog Josefa K. koji svoje krvnike odvodi na
mjesto gdje će biti smaknut u posljednjim trenucima, dok mu se smrt već približava, obuzima
grizodušje zbog toga što do samog kraja nije znao odigrati svoju ulogu i poštedjeti vlasti
napora... Drugim riječima, nije uspio poštedjeti Oca.

10.kolovoza
Jemen

Laura Restrepo, kolumbijska autorica, moja draga prijateljica i u mnogočemu

istomišljenica, zamolila je Liječnike bez granica za dopuštenje da ih prati u Jemen da bi
izvještavala o tome što je ondje vidjela, čula i osjetila. Članak je upravo objavio El Pais
semanal. Riječ je o dojmljivoj reportaži, kao što su, uostalom, i mnoge druge koje govore o
Africi, ali svojim umijećem pripovijedanja Laura, kao što to i priliči dobrom piscu, ne želi
zloupotrebljavati osjećajnost čitatelja već radije tvrdoglavo ustraje na potrazi za izravnim
doživljajem stvarnosti koji je rijetkima dostupan. Izrazito su slikoviti njezini opisi brodova
koji stižu iz Somalije pretrpani izbjeglicama koji se u Jemenu nadaju naći rješenje problema
koji su ih u prvom redu i nagnali na more. Na tim brodovima se, kao i obično, mogu vidjeti
muškarci, žene i djeca, ali Laura Restrepo pokazuje nam kako je moguće govoriti o
muškarcima bez spomena žena i djece koji su s njima došli i kako je, jednom kad spomenete
djecu, nemoguće ne govoriti o njihovim majkama koje ih nose u naručju ili možda još uvijek
u trbuhu. Čim stupe na jemensko tlo, te žene podvrgnute su cijelom nizu moralnih i tjelesnih
poniženja samo zato što su rođene kao žene. Iza svake riječi koju je o njima napisala Laura

56
stoje suze, tužaljke i jecaji koji bi nas svake noći držali budnima da se naše izrazito
prilagodljive savjesti nisu navikle na pomisao da svijet ide kamo oni koji njime vladaju žele
da ide, a da je na nama da se brinemo za naše okućnice najbolje što možemo, ne obazirući se
na ono što se možda događa s druge strane ograde. To je, naposljetku, najstarija priča na
svijetu.

11.kolovoza
Afrika

Netko je rekao da su u Africi mrtvi crni, a oružje bijelo. Teško bi bilo bolje sažeti slijed
nesreća koji stoljećima, a i danas, obilježava život na afričkom kontinentu. Dio svijeta koji se
smatra mjestom rođenja čovječanstva sigurno nije bio zemaljski raj kad su se ondje iskrcali
prvi evropski »istraživači« (suprotno biblijskom mitu, Adam nije istjeran iz raja; on naprosto
u raj nikada nije ušao), ali je za crnce dolazak tih bijelaca otvorio, jedna za drugim, vrata
pakla. Ta vrata ostaju neumoljivo otvorena i naraštaj za naraštajem Afrikanaca kroz njih se
baca u vatru zahvaljujući jedva prikrivenoj ravnodušnosti ili bezobzirnom sudioništvu
svjetskog javnog mnijenja. Milijuni crnaca mrtvih zbog rata, gladi i izlječivih bolesti uvijek
će imati manju težinu od vijesti iz bilo koje neokolonijalne države i zauzeti manje prostora u
njihovim novinama od petnaest žrtava nekog serijskog ubojice. Znamo da užas, u svim svojim
pojavnostima, koliko god okrutnim, zvjerskim ili sramotnim, poput nekog prokletstva baca
sjenu i potamnjuje svaki dan na našem nesretnom planetu, ali se Afrika, čini se, vratila svojoj
uobičajenoj ulozi laboratorija za naše pokuse, mjesta gdje se užas očituje kao izvršavanje
zločina koje bismo uglavnom smatrali nemogućim bilo gdje drugdje, kao da je afričko
stanovništvo rođenjem obilježeno da bude pokusni kunić nad kojim je po definiciji dopušteno
svako nasilje, čije se svako mučenje opravdava, a svaki zločin nad njime počinjen oprašta.
Mnogi od nas ustraju u naivnom uvjerenju da ni Bog ni povijest neće suditi za zločine koje
čovjek počini protiv drugog čovjeka. Budućnost, vječito spremna objaviti tu vrstu općeg
pomilovanja koju daje zaborav pod krinkom oprosta, također može, prešutno ili izravno, kad
god to odgovara novim ekonomskim, vojnim ili političkim porecima, priznati doživotnu
nekažnjivost izravno ili neizravno odgovornih za najčudovišnija djela protiv tijela i duha.
Zato bi bilo pogrešno prepustiti budućnosti dužnost suđenja odgovornih za patnje žrtava
današnjice jer ni budućnost neće propustiti proizvesti vlastite žrtve niti će se oduprijeti
iskušenju da odgodi do neke nove, još dalje budućnosti taj čudesni trenutak opće pravde, a
mnogi od nas prave se da u nju vjeruju kao najlakši i najlicemjerniji put da izbjegnemo
odgovornost koja je oduvijek bila i ostala samo naša. Još se i može razumjeti nekoga tko se
ispriča rekavši: »Nisam znao«, ali je neprihvatljivo reći »Radije ne bih znao«. Više nije tajna
kako djeluje svijet, poluge zla nalaze se naočigled svima, ruke koje njima upravljaju nemaju
dovoljno velike rukavice da bi prikrile krvave mrlje na njima. Stoga bi svakome trebalo biti
jednostavno razabrati istinu od laži, poštovanje od prezira prema drugom ljudskom biću, one
koji su na strani života od onih koji su protiv njega. Na nesreću, rijetko kada je tako. Osobni
egoizam, lijenost, manjak velikodušnosti, sitni dnevni primjeri kukavištva, sve to doprinosi
ovom pogubnom obliku mentalnog sljepila koje se sastoji od bivanja u svijetu ne primjećujući
ga ili od viđenja samo onog što u danom trenutku služi našem privatnom interesu. U tim
slučajevima ne možemo priželjkivati drugo nego da nam se savjest probudi, žustro nam
pretrese ruku, pogleda nas u oči i upita: »Kamo ideš? Što radiš? Što misliš da se događa?«
Ono što nam je potrebno jest pobuna oslobođenih savjesti. No je li tako nešto još uvijek
moguće?

12.kolovoza
Kakav kralj

U pitanju je Dom Duarte od Bragançe, čovjek prosječnog obrazovanja koje može

zahvaliti tutorima koji su o njemu brinuli od rođenja, no kojem se svejedno gadi književnost
općenito, a osobito ono što ja pišem, ponajprije zato što smatra da je moj roman Sjećanje na

57
samostan uvrijedio njegovu obitelj, a zatim što je spomenuto djelo profinjenim jezikom,
svojstvenim jednom prijestolonasljedniku, nazvao »velikim sranjem«. Nije pročitao knjigu,
ali ju je očito namirisao. Stoga je posve razumljivo da sve ove godine nisam uključio D.
Duartea od Bragançe na popis izabranih političkih prijatelja. Ne smeta me povremeno otrpjeti
pljusku, no kršćanska vrlina okretanja drugog obraza napadaču nije nešto što bih iz navike
njegovao. Moja zadovoljština je u tome što cijenim njegove kvalitete humorista koje ovaj
nećak kralja Joãa V. nehotice iskazuje svaki put kad otvori usta. Dugujem mu neke od
najdražih grohota svoga dugog života. Tako je to, monarhija je opet uspostavljena i valja biti
jako oprezan s riječima da ne bi ponovo uskrsli nadglednik Pino Manique46 ili inspektor Rosa
Casaco47. Što to znači, ponovo uspostavljena, zapitat će se zapanjeni čitatelji. Da, gospodo,
potvrdio je to onaj tko za to ima najbolji razlog, sam pretendent. Kojeg više ne treba tako
oslovljavati otkako je na balkonu lisabonske Gradske skupštine ponovo zavijorila plavobijela
zastava monarhije. Momci iz pokreta 31 da Armada48 (kako se sami nazivaju penjači po
zidovima Gradske skupštine) osigurali su svoje mjesto u povijesti Portugala uz gospođu
pekaricu49 iz Aljubarrote za koju neki smatraju da, naposljetku, nikada nije ubila ni jednog
Kastiljca. Nasuprot tome, njihov pothvat bio je stvaran, zastava je ostala ondje nekoliko sati
(postoji li neki monarhist u Skupštini koji je spriječio njezino trenutačno uklanjanje?) dok se
navodno pokušavalo ustanoviti identitet autora pothvata. Sve to, kao i uvijek, završit će
komedijom, farsom, cirkusom. D. Duarte nema karizmu da bi držao poticajne govore pred
masama na gradskom trgu koje bi mu spremno dale njegovu krunu, žezlo i prijestolje. Šteta
što će tako slavan pothvat ovako neslavno završiti. Ali budući da sam u duši ipak miroljubiv
čovjek, uvijek sklon pomoći drugome, uputio bih ovdje gospodinu D.Duarteu od Bragançe
jedan savjet. Osnujte nogometnu momčad u kojoj bi svi, nogometaši, trener i maser, bili
monarhisti i, ako je to moguće, k tomu i plave krvi. Jamčim vam da biste osvojili prvenstvo, a
ova zemlja koju tako dobro poznajemo pala bi ničice pred vaše noge.

13.kolovoza
Guatemala

Svaki dan svijetu postaje sve očitije da problem s pravdom nije u samoj pravdi nego u
onima koji je izvršavaju. Pravda počiva na zakonima i građanskim zakonicima i njezina bi
primjena trebala biti jednostavna. Sve što je potrebno jest pismenost, razumijevanje onoga što
je napisano i sposobnost nepristranog slušanja tvrdnji optuženog, tužitelja i svjedoka, ako ih
ima, te donošenje presude u skladu s vlastitom savješću. Korupcija ima tisuću lica i u slučaju
pravde najgora korupcija u tom smislu jest priroda odnosa između suca i onoga kome se sudi.
Tipičan primjer sudske zloupotrebe dogodio se vrlo nedavno u Gvatemali gdje je urednik po
imenu Raul Figueroa Sarti iz izdavačke kuće F&G Editores osuđen na godinu dana zatvora,
nakon čega mu je kazna preinačena u globu od 25 kvecala dnevno, jedinstvenu svotu od 50
000 kvecala te sudske troškove. Kakav je to zločin počinio Raul Figueroa? Na zahtjev i sa
znanjem autora po imenu Mardo Arturo Escobar uvrstio je jednu njegovu fotografiju u knjigu
koju je upravo objavio nakladnik F&G. »Oštećenoj« stranci pokazane su kopije tog djela.
Suce uopće nije zanimalo to što je već spomenuti Mardo Escobar potvrdio da je Raulu
Figoeroi dao fotografiju i izrijekom mu dopustio da je upotrijebi u knjizi. Ono što je sucima
bilo važnije jest to da je »oštećena« stranka bio njihov kolega: Mardo Arturo Escobar
djelatnik je kaznenog suda, baš kao i dotični suci...

46 Diogo Inacio de Pina Manique (1733-1805), glavni policijski nadglednik, u doba kraljice D.Marie
I. zadužen za progon intelektualaca, cenzuru i zatiranje ideala Francuske revolucije u Portugalu.
47 Rosa Casaco, zloglasni inspektor političke policije PIDE koji je predvodio jedinicu koja je ubila
generala Humberta Delgada, predvodnika demokratskih snaga koji se 1958. kandidirao na
predsjedničkim izborima želeći ukinuti Salazarov režim.
48 Dana 10. kolovoza 2009. samozvana monarhistička skupina po imenu 31 da Armada postavila je
na zgradu lisabonske Gradske skupštine monarhističku zastavu tražeći ponovnu uspostavu monarhije
49 Brites de Almeida, »pekarica iz Aljubarrote«, legendarna portugalska heroina čije se ime vezuje
uz pobjedu Portugalaca nad Kastiljcima u bitki kod Aljubarrote 1385. Navodno je svojom pekarskom
lopatom ubila sedam Kastiljaca koji su se skrivali u pekarskoj peći.

58
 No ovo ipak nije jednostavan slučaj obične korupcije. Dvije godine je izdavačka kuća
F&G Editores bila ciljem napada, što pak treba promatrati u kontekstu represije koja
prevladava u Gvatemali gdje se službena moć rutinski upotrebljava da bi se ušutkali glasovi
nezadovoljstva, to jest glasovi onih koji redovito i glasno progovaraju o kršenju ljudskih
prava u toj zemlji. Čini se da je stara dosjetka o Gvatemali koja uvijek postaje Gvatepior50
opravdana. Od građana Gvatemale očekujemo da ova bezazlena šala ne postane sumorna
stvarnost.

14.kolovoza
Jean Giono

Vjerujem da je Jean Giono tijekom života posadio mnoga stabla. Samo onaj koji je kopao
zemlju da bi u nju položio korijenje u nadi da će iz njega izrasti stablo može napisati tako
jedinstvenu pripovijest poput Čovjeka koji je sadio drveće, nedvojbeno remek-djelo umjetnosti
pripovijedanja. Razumije se, da bi se tako nešto dogodilo bilo je od temeljnog značenja da
Jean Giono bude osoba od krvi i mesa, no ta je osnovna pretpostavka na našu sreću već
utemeljena i potvrđena činjenica: ovaj je autor uistinu postojao i trebalo je samo pričekati da
napiše to djelo. Za to je trebalo proći vrijeme, trebalo je pričekati da dođe starost i da kaže:
»Evo me«. Tek tada, pretpostavljam, u poodmakloj dobi, moguće je pisati u bojama
proživljene stvarnosti i, kao što je to on učinio, napisati pripovijest koja izvire iz
najtajanstvenijih dubina književne mašte. Fikcionalni lik saditelja drveća Elzearda Bouffiera
ocrtan je pomoću dva magična sastojka književnog stvaranja, papira i tinte koja na njemu
ostavlja tragove. Pa ipak, od prvog trenutka prepoznajemo ga kao čovjeka kojeg smo dugo
čekali. Posadio je tisuće stabala u francuskim Alpama koje su se ubrzo pretvorile u milijune, a
s njima su se vratile ptice, vratile su se životinje, vratila se voda ondje gdje je nekoć vladala
suša. Svi mi čekamo da se pojavi bezbroj pravih Elzearda Bouffiera. Prije no što postane
prekasno za nas i za cijeli svijet.
PS: D. Duarte od Bragançe ima pravo: nije mu se svidjelo moje Evanđelje po Isusu Kristu, a
ne Sjećanje na samostan, nema pravo kada kaže da sam ondje očinstvo Isusa Krista pripisao
rimskom vojniku. Ni jedan od milijuna čitatelja koji su do danas pročitali knjigu ne bi to
potvrdio. Ta teorija mi je poznata, ali dobar ukus mi je nalagao da je ne upotrijebim u tom
romanu. Štoviše, posvetio sam nekoliko stranica Isusovu začeću spominjući njegove roditelje,
Josipa i Mariju. Ovom prigodom dopustit ću si da D. Duarteu preporučim da pročita moje
Evanđelje. Odvažite se na to, čovječe, ne morate se sramiti, jamčim vam da nećete zažaliti.

17.kolovoza
Acteal

Prošlo je već gotovo dvanaest godina od masakra u Actealu, u sjeveroistočnom dijelu

meksičke države Chiapas. Kad su se 22. prosinca 1997. pripadnici zajednice Tzotzil iz Las
Abejasa okupili radi molitve u njihovoj skromnoj kapelici, ruralnoj građevini od loše
sastavljenih, neobojanih dasaka, devedeset pripadnika paramilitarne skupine Máscara Roja51
dovedeno ondje s namjerom i opskrbljeno vatrenim oružjem i mačetama, započelo je napad
koji je trajao satima. Kad su napustili područje, četrdeset i pet domorodaca, muškaraca, žena i
djece, poginulo je, a mnogi drugi su ranjeni. Zločin ovih žrtava bio je pružanje potpore
zapatističkoj Armiji narodnog oslobođenja. Samo dvjesto metara dalje nalazila se policijska
postaja iz koje se nitko nije ni pomaknuo, čak ni da bi provjerio što se događa. Već su znali i
previše o tome. Pilar i ja bili smo u Actealu nedugo potom i razgovarali smo i plakali s
nekima od preživjelih koji su uspjeli pobjeći. Vidjeli smo tragove metaka u zidovima kapelice
i mjesto gdje su iskopani grobovi; popeli smo se do ulaza u špilju na planini, gdje se nekoliko
žena s djecom pokušalo sakriti i gdje su ubijeni, neki mačetama, a neki automatskim oružjem

50 Igra riječi u španjolskom jeziku. Pridjev »malo, mala« znači »loš, loša«, a »pior« je njegov
komparativ. U tom smislu bi Gvate-mala bila »Gvate-loša«, a Gvate-pior »Gvat e-još-gora«.

59
 51 Crvena maska (španj.)
ispaljenim iz blizine. Vratili smo se u Acteal opet nekoliko mjeseci poslije i još uvijek se
osjećao užas u zraku, no pravda je bila na putu da bude zadovoljena.
Samo što na kraju ipak nije zadovoljena. Tvrdeći da je došlo do pogrešaka u postupku,
meksički Vrhovni sud oslobodio je skoro dvadeset pripadnika Máscare roje koji su odslužili
kazne zbog (zamislite samo) nezakonitog nošenja oružja, dok je zanemarena činjenica da je to
oružje upotrijebljeno za ubijanje. Mislim da oni koji su još u zatvoru također neće tamo
provesti još puno vremena. Ali kako osloboditi ili vratiti u život četrdeset i pet mrtvih Tzotzila
ubijenih na krajnje okrutan način. Prije samo nekoliko dana napisao sam da problem pravde
nije u pravdi nego u onima koji je izvršavaju. Acteal je još jedan primjer toga.

18.kolovoza
Carlos Paredes

Prije nisam o tome tako razmišljao dok sam slušao gitaru Carlosa Paredesa, no danas,
prisjećajući se njegove glazbe, shvaćam da se ona sastoji od svitanja i od zbora slavuja koji
zorom pozdravljaju sunce. Iako smo morali čekati cijelo jedno desetljeće da dođe jedno drugo
svitanje, svitanje slobode52, nezaboravna melodija Verdes Anos53, pjesma ushićene radosti sa
svojim isprepletenim arpeggima potmule ali nezadržive melankolije, za nas je postala
svojevrsnom svjetovnom molitvom, pozivom na ujedinjenje naših nada i naših težnji. Samo
po sebi to je već mnogo, ali nije sve. Ono drugo što moramo poznavati jest čovjek s prstima
genija koji nas je naučio koliko zvuk gitare može biti prekrasan i snažan i koji je, osim što je
izuzetan glazbenik i izvođač, neobičan primjer karaktera izrazite jednostavnosti i veličine.
Nikad nije trebalo tražiti Carlosa Paredesa da otvori svoje srce. Vrata njegova srca bila su
uvijek otvorena.

19.kolovoza
Krv Chiapasa

Sva krv ima svoju povijest. Dok neumorno teče labirintskom unutrašnjošću tijela ne gubi
ni osjećaj ni smjer, od nje lice naglo pocrveni ili problijedi kad ga napusti; izbija naglo kroz
ogrebotinu na površini kože prije nego se pretvori u zaštitni omotač oko rane; natapa bojna
polja i mučionice i pretvara asfaltnu cestu u rijeku. Krv je naš vodič, ona buja u nama; tonemo
u san u ritmu svoje krvi i u istom ritmu ustajemo; izgubljeni smo ili spašeni krvlju; krv je naš
život, a može biti i naša smrt. Pretvara se u mlijeko kojim se dijete hrani na majčinim prsima;
pretvara se u suze isplakane nad ubijenima; pretvara se u pobunu i podiže stisnutu šaku koja
drži oružje. Krv pomaže očima da vide, razumiju i prosude; pomaže našim rukama da rade i
miluju; pomaže nogama da krenu kamo god nas dužnost zove ili tjera. Krv pripada jednako
muškarcu i ženi, bili oni odjeveni za žalovanje ili za slavlje s cvijećem o pojasu i, poprimi li
imena koja joj ne pripadaju, to je zato jer ta imena pripadaju svima koji dijele istu krv. Krv
zna mnogo toga; krv poznaje vlastitu krv. Ponekad se krv uspne na konja i puši lulu; ponekad
gleda kroz oči koje su suhe jer ih je bol isušila. Ponekad se smiješi širokim osmijehom ili
zatvorenih usana; a ponekad, opet, skriva lice dok ogoljuje dušu; ponekad moli milost od
nijemog, slijepog zida; ponekad je dijete koje krvari i nose ga na rukama; ponekad ocrtava
oprezne obrise na zidovima kuće; ponekad nastanjuje prikovane poglede tih obrisa; ponekad
povezuje, ponekad otpušta; ponekad postaje tako golema da se penje preko zidova; ponekad
vrije, ponekad smiruje; ponekad je peć koja spaljuje sve oko sebe; ponekad je sasvim blago
svjetlo, poput uzdaha, poput sna, poput glave koja počiva u sjeni krvi odmah pored nje. Ima
krvi koja gori dok se ne smrzne. Ta je krv vječna kao i sama nada.

52 Autor ovdje misli na Revoluciju karanfila 25. travnja 1974. kojom je napokon svrgnuta
dugogodišnja diktatura u Portugalu.
53 PjesmaVerdesanos(Mladegodine)glazbenijeinstrumental koji je Carlos Paredes napisao za
istoimeni film iz 1963. redatelja Paula Roche.

60
 20.kolovoza
Tuga

Neodoljiva i već automatska asocijacija ideja uvijek me navodi da se sjetim Durerove

Melankolije svaki put kad pomislim na djelo Eduarda Lourença. Ako je So54 Antónia Nobrea
najtužnija knjiga ikad napisana u Portugalu, trebao nam je netko tko je tu tugu bio sposoban
promisliti. Onda je došao Eduardo Lourenço koji nam je objasnio tko smo i zašto smo takvi.
Otvorio nam je oči, no svjetlo je bilo prejako. Zato smo ih odlučili opet zatvoriti.

21.kolovoza
Treći bog

Vjerujem da Huntingtonova teza o »sukobu civilizacija«, toliko napadana od jednih, a

hvaljena od drugih otkako se pojavila, sada zaslužuje temeljitiju i razboritiju analizu. Navikli
smo na kulturu gledati kao na neku vrstu sveopće panaceje, a na kulturalne razmjene kao na
najbolji put za razrješavanje sukoba. Nisam toliko optimističan. Vjerujem da isključivo jasno
izražena i aktivna želja za mirom može otvoriti vrata višesmjernom kulturalnom strujanju, i to
bez težnje da bilo koja strana ovlada onom drugom. Takva želja možda i postoji, ali nedostaju
sredstva kojima bi se ona mogla ostvariti, kršćanstvo i islam ponašaju se poput nepomirljivo
otuđene braće, nesposobne za postizanje toliko željenog sporazuma o nenasilju koji bi možda
donio neki mir svijetu. Stoga, budući da smo izumili Boga i Alaha sa svim već poznatim
katastrofalnim posljedicama koje su nam donijeli, možda bi pravo rješenje bilo stvaranje
trećeg boga s dostatnim moćima da obaveže nesretno zabludjele da polože oružje i ostave
čovječanstvo u miru. A onda bi od tog trećeg boga bilo lijepo da se povuče s pozornice na
kojoj se odvija dobra stara tragedija u kojoj stvoritelj, a to je čovjek, biva porobljen od strane
vlastite tvorevine, boga. Najvjerojatnije je ipak da ne postoji lijek za navedeno i da će se
civilizacije i dalje nastaviti sudarati jedna s drugom.

25.kolovoza
Prljava igra

Onako mladog i nedužnog kakav sam bio, prije mnogo, mnogo godina netko me
nagovorio da uplatim policu osiguranja života, vjerojatno najopravdaniju na tadašnjem tržištu
— dvadeset reisa koji će mi biti vraćeni dvadeset godina kasnije ako ne umrem i, naravno,
bez obveze tvrtke da mi pokaže eventualnu dobit od kamata stečenih mojom sićušnom
investicijom, a još manje da mi dopusti da je podijelim s njom. Na moju žalost, nisam je
redovito uplaćivao. U to vrijeme dvadeset reisa je za mene bila poprilična svota; morao sam
raditi gotovo godinu dana da bih zaradio toliko, pa sam se veselio poštenom povratu te
zarade, iako nikad nisam uspio izbjeći neugodan osjećaj nepovjerenja koji mi je uporno
govorio da sam prevaren, iako nisam točno znao kako. U ta vremena nisu nas zbunjivala samo
poslovična sitna slova, čak i krupna slova nisu bila puno više od prašine u oči. To su bila
druga vremena kad obični ljudi — među koje ubrajam i sebe — nisu znali puno o životu, a i
to malo nije bilo od prevelike koristi. Tko bi se usudio prepirati se s običnim pisarom, a
kamoli sa službenikom osiguranja kad su oni tako dobro poznavali terminologiju?
Danas više nije tako, izgubili smo nedužnost i više ne bježimo od rasprave u kojoj snažno
branimo svoja uvjerenja, čak i ako nam nije potpuno jasno o čemu se tu radi. Neka nam više
ne dolaze sa svojim pričama jer smo dobro upoznali sve njihove maske. Loše je to što se
maske stalno mijenjaju, a ono ispod njih uvijek ostaje isto. Također, ne možemo sa
sigurnošću ustvrditi ni da smo izgubili nedužnost. Kad je u jeku svoje predsjedničke
kampanje Barack Obama najavio reformu zdravstva koja bi osigurala zaštitu za 46 milijuna
ljudi u Sjedinjenim Državama, a koji su sada isključeni iz sustava koji pokriva sve ostale,
dakle one koji, izravno ili neizravno, plaćaju različite police osiguranja, nadali smo se da će

54 António Nobre za svoju zbirku pjesama So (1892) rekao je da je to najtužnija knjiga napisana u
Portugalu.

61
val oduševljenja preplaviti Sjedinjene Države. To se nije dogodilo i sad znamo zašto. Procesi
koji će dovesti (hoće li uistinu?) do ove reforme jedva da su započeli kad se probudio
uspavani zmaj. Kao što je napisao Augusto Monterroso, »dinosaur je još bio ondje«. Nije to
samo pitanje pedeset sjevernoameričkih osiguravajućih kuća koje nadziru trenutačni sustav i
koje su otvorile vatru iz svih oružja po tom projektu, već su to učinili i svi republikanski
senatori i kongresnici, kao i znatan broj onih demokratskih. Istinska filozofija u pozadini
američkog načina života nikad nije bila jasnija: ako niste bogati, to je zasigurno vaša krivnja.
Četrdeset i šest milijuna Sjevernoamerikanaca nema zdravstveno osiguranje, četrdeset i šest
milijuna ne može ga si priuštiti, četrdeset i šest milijuna siromašnih koji, kako izgleda,
nemaju ni gdje pasti mrtvi. Koliko će još Obama biti potrebno da se okonča taj skandal?

26.kolovoza
Dva pisca

Njihova imena su Ramon Lobo i Enric Gonzalez. Njihovo zvanje je novinarstvo koje je
najkvalitetnije koje možete naći na stranicama novina. Ipak, radije ih smatram piscima, ne
zato što bih odvajao i stupnjevao ova zvanja prema hijerarhiji, nego zato što u onome što pišu
nalazim emocije koje, barem načelno, prirodno nalazimo u književnim djelima visoke
kvalitete. Već godinama čitam Ramona Loba, ali Enrica Gonzaleza otkrio sam tek nedavno.
Kao ratni dopisnik, Ramon ima izuzetnu sposobnost da svaku riječ, pomno odvagnuvši
njezinu izražajnu vrijednost te lišivši je jeftine retorike ili senzacionalizama, potom stavi u
službu onoga što vidi, čuje i osjeća. Čini se očitim, ali to nije tako lako postići, to može samo
netko tko, poput Ramona, iznimno dobro vlada jezikom. Enrica Gonzaleza nisam čitao prije.
Vidio sam njegovu kolumnu u El Paisu, ali nisam bio dovoljno radoznao da bih uključio
njegovo cjelokupno djelo u moje dnevno štivo. Barem dok mi u ruke nije pala njegova knjiga
Priče o New Yorku. Knjiga o gradovima ima koliko i zvijezda na nebu, no koliko ja znam, ne
postoji nijedna poput ove. Mislio sam da prilično dobro poznajem Manhattan i njegovu
okolicu, no već od prvih stranica knjige uvidio sam u kakvoj sam zabludi bio. Malo mi je
knjiga posljednjih godina donijelo toliko užitka. Neka ovaj kratki tekst bude pohvala i izraz
zahvalnosti dvojici iznimnih novinara koji su istovremeno i vrsni pisci.

27.kolovoza
Republika

Prije gotovo stotinu godina 5. listopada 1910, nakon revolucije u Portugalu je srušena
stara i oronula monarhija i proglašena republika koja je, sa svojim usponima i padovima,
obećanjima i neuspjesima, otrpjevši patnje i poniženja gotovo pedesetogodišnje fašističke
diktature, preživjela sve do naših dana. U sukobima je tada poginulo 76 vojnika i civila, a
ranjeno ih je 364. Tijekom te revolucije u maloj zemlji na krajnjem zapadu Europe na koju se
gotovo već cijelo jedno stoljeće slijegala prašina dogodilo se nešto što mi se urezalo u
sjećanje, nešto što sam davno pročitao i sada ne mogu odoljeti da vam ne ispričam. Smrtno
ranjen, revolucionar u civilu ležao je u agoniji kraj jedne zgrade na glavnom lisabonskom trgu
Rossio. Bio je sam, znao je da mu nema spasa jer mu se ni jedna jedinica hitne pomoći nije
usuđivala prići zbog unakrsne vatre koja je onemogućavala da mu itko pomogne. Tada je taj
skromni čovjek čije ime, koliko znam, nije ostalo zabilježeno u povijesti, drhtavim prstima,
na rubu nesvjestice, kako god je znao i umio, vlastitom krvlju koja mu je šikljala iz svih rana
napisao sljedeće riječi: »Živjela republika.« Napisao je »republika« i umro, ali isto tako je
mogao napisati »nada«, »budućnost«, »mir«. Nije imao druge ostavštine, nije ostavio
bogatstva na svijetu, samo jednu riječ koja je za njega u tom trenutku možda značila
dostojanstvo, ono što se ne može kupiti ili prodati, najveću vrijednost za ljudsko biće.

62
 28.kolovoza
Brtvilo motora

Vjerojatno ima već više od šezdeset godina otkako sam trebao naučiti voziti automobil. U
ta davna vremena poznavao sam u dušu te velikodušne strojeve za rad i dokolicu, rastavljao
sam i sastavljao njihove motore, čistio rasplinjače, podešavao ventile, ispitivao diferencijale i
mjenjačke kutije, mijenjao papučice kočnica, krpao probušene gume, ukratko, u tankom
plavom radnom odijelu koje me štitilo od mrlja ulja kako je znalo i umjelo, razmjerno
uspješno obavljao sam sve one zahvate kojima se trebao podvrgnuti automobil ili kamion od
dolaska u radionicu bilo zbog mehaničkog bilo zbog električnog kvara. Samo je nedostajalo
da sjednem za upravljač i od instruktora naučim praktične vještine koje bih zatim pokazao na
vozačkom ispitu čijim polaganjem bih napokon stekao dugo sanjanu vozačku dozvolu i
mogućnost da uđem u svakim danom sve veće društvo vozača motornih vozila. Taj predivni
dan, međutim, nikada nije stigao. Nisu samo traume iz djetinjstva te koje utječu na život
odrasla čovjeka, jer i one proživljene u adolescenciji mogu uroditi katastrofalnim
posljedicama te, kao što se dogodilo u ovom slučaju, odrediti izrazito negativno budući odnos
traumatizirane osobe s nečim toliko svakodnevnim i banalnim kao što je to motorno vozilo.
Imam čvrste razloge da vjerujem da sam upravo ja žalostan proizvod jedne takve traume. I još
nešto: koliko god da se proturječnom ova tvrdnja učinila onima koji vezu između uzroka i
posljedice shvaćaju kao potpuno neproblematičan odnos, da u svojim mladim godinama
nisam radio kao automehaničar u automehaničarskoj radionici, danas bih vjerojatno znao
voziti automobil i ponosno uokolo vozio druge umjesto da drugi voze mene. Osim navedenih
radnji, a često i kao obvezni dio neke od njih, također sam mijenjao brtvila motora, te fine
pločice prekrivene bakrom bez kojih bi bilo nemoguće izbjeći curenje plinovite smjese goriva
i zraka između glave motora i bloka cilindara. (Ako se jezik kojim se koristim čini smiješno
zastarjelim onima koji se razumiju u moderne automobile kojima više upravlja računalo no
glava onoga koji ih vozi, nisam ja kriv: govorim o nečem što sam dobro poznavao, ne o
nečem što mi je nepoznato; sreća vaša da nisam krenuo opisivati kotač volovske zaprege i
način kako se te životinje uprežu u jaram, što je još jedna od zastarjelih tema o kojoj znam
mnogo.)
Dakle, jednoga dana, dovršivši posao i postavivši brtvilo na njegovo mjesto te učvrstivši
snagom svojih devetnaest godina matice vijaka koji su držali glavu motora pričvršćenu uz
blok, prešao sam na posljednju fazu, to jest na punjenje hladnjaka vodom. Odvrnuo sam
poklopac i počeo ulijevati vodu iz stare posude koju smo za tu i za druge svrhe držali u
radionici. Hladnjak je spremnik ograničena obujma koji ne može primiti ni milimetar više
vode no što u njega stane. Nastavite li u njega nalijevati vodu, prelit će se preko njegovih
rubova. Nešto se, međutim, neobično događalo s ovim hladnjakom, voda je ulazila i ulazila i,
koliko god bih je ja nalijevao, ona se ne bi penjala do ruba što bi bio znak da je punjenje
dovršeno. Voda koju sam već ulio u to nezasitno grlo dotada bi sigurno napojila dva ili tri
hladnjaka nekog kamiona, a ova kao da je nestajala bez traga. Ponekad pomislim da bih i
danas, više od šezdeset godina poslije, i dalje pokušavao napuniti tu Danaidinu rupu bez dna
da mi pozornost nije odvratio zvuk vode koja kaplje, štoviše, teče, kao da se u radionici
nalazio neki maleni slap. Pošao sam provjeriti. Iz ispušne cijevi automobila izlazio je veliki
mlaz vode koji se pred mojim zapanjenim očima smanjivao sve dok se nije sveo na nekoliko
melankoličnih kapi koje su odande i dalje nastavile kapati. Sto se dogodilo? Loše sam
postavio brtvilo, začepio sam između glave motora i bloka ono što je moralo ostati otvoreno i,
što je još gore, otvorio neke prolaze i puteve koji su trebali ostati zatvoreni. Nikad nisam
saznao kojim je to putem voda izašla kroz ispušnu cijev. Niti želim da mi to sada otkrijete.
Dovoljno sam se već osjetio posramljenim. Možda sam upravo tog dana počeo razmišljati o
tome da postanem piscem. Poziv je to u kojem smo istovremeno motor, voda, upravljač,
mjenjač brzine i ispušna cijev. Možda je, naposljetku, trauma ipak ispunila svoju svrhu.

63
 31. kolovoza
Rastanak

Uzrečica kaže da sve što je lijepo kratko traje, a da ništa ružno nije vječno, što se savršeno
može primijeniti na ovdje napisane tekstove i na onoga koji ih je napisao. Netko će u njima
pronaći nešto dobro i na tome si, bez ikakve taštine, mogu čestitati, baš kao što će drugi
pronaći nešto loše i zbog toga im se ispričavam, ali samo zato što ih nisam bolje napisao, a ne
zato što smatram da bi trebali biti drugačiji. Rastanci bi uvijek trebali biti kratki. Nije ovo
operna arija u kojoj bih beskonačno pjevao addio, addio. Zbogom, dakle. Do neke druge
prigode? Iskreno, ne vjerujem. Započeo sam novu knjigu i želim joj posvetiti sve svoje
vrijeme. Vidjet ćete zašto, ako sve prođe kako valja. U međuvremenu, moći ćete čitati
Kaina55.

P S. Kad bolje promislim, ne bih trebao biti tako radikalan. Ako ponekad osjetim potrebu
da nešto prokomentiram ili dam svoje mišljenje o nečemu, ponovo ću zakucati na vrata
Bilježnice jer se tu najbolje mogu izraziti.

Rujan 2009.

11.rujna
Povratak

Svečanost prisjećanja na život i djelo Jorgea de Sene, održana u kazalištu São Carlos 10.
lipnja 2008. nosila je naziv koji mi se danas čini poput predznaka: Jorge de Sena — Povratak.
Osim predstavnika Fondacije, ovaj put se u toj ulozi našao njezin pokrovitelj, o autoru
Ognjenih znakova govorile su najstručnije osobe iz književno-kritičkog svijeta: Eduardo
Lourenço, Vítor Aguiar e Silva, Jorge Fazenda Lourenço i António Mega Ferreira, a cijeli
skup je inteligentno vodio ministar kulture José Antonio Pinto Ribeiro. Dvorana kazališta São
Carlos bila je dupkom puna, što pokazuje da, ako se uistinu radilo o predznaku, onda su ga
istovremeno osjetile stotine osoba. Jorge Vaz de Carvalho pročitao je Senine pjesme, a
pijanist Antonio Rosado odsvirao je skladbe o kojima je Sena pisao. Tko god je bio ondje,
nikada to neće zaboraviti. Na kraju je Fondacija svakom sudioniku darovala torbicu s
ključevima koji bi trebali otvoriti vrata potrebna da se Jorge de Sena definitivno vrati u svoju
domovinu56. Ne, naposljetku, nije se radilo o predznaku jer, ako se nešto mora dogoditi,
dogodit će se i to samo po sebi nosi veliku snagu. Snaga svih ondje okupljenih osoba, gotovo
njih tisuću, ujedinjenih u istoj misli govorila je: neka se Jorge de Sena vrati, neka se odmah
vrati. I vratio se. Ne znam jesmo li zbog toga postali bogatijima, ali sasvim sigurno smo
postali svjesniji vlastite odgovornosti. Malo toga bi se više razveselilo Jorgea de Senu.

28.rujna
Formentor

Čovjek snuje, ali okolnosti su te koje određuju. Nakon tolikih mjeseci slatkog iščekivanja
putovanja na Mallorcu, susreta s prijateljima, najavljene rasprave, sada iz zdravstvenih
razloga i radi boljeg liječničkog nadzora moram otkazati sve što sam planirao: to su te
okolnosti koje su odredile da zbog nekih liječničkih pregleda zakazanih u isto vrijeme ne
mogu na put.

55 Cain, Saramagov roman objavljen u listopadu 2009.

56 Stvaralaštvo Jorgea de Sene (1919-1978), pjesnika, pripovjedača, dramaturga, književnog
kritičara i sveučilišnog profesora bitno je obilježeno njegovim emigrantskim iskustvom. Zbog političkih
prilika u domovini 1959. pobjegao je u Brazil, a nakon uspostave vojne diktature u Brazilu preselio se u
Sjedinjene Države gdje je do smrti predavao na ondašnjim sveučilištima.

64
 Nema veze. Bit će još prigoda za odlazak u Formentor. Ove riječi, prije svega, upućujem
svim sudionicima skupa, govornicima i publici. Njima želim izraziti svoju žalost zbog toga
što ne mogu doći, ali i naglasiti važnost kontinuiteta nagrade Formentor, kako zbog obveza
preuzetih u prošlosti tako i zbog nade da će njezinim ponovnim uspostavljanjem napokon
zaživjeti nove strategije kulturnog djelovanja. Valja oživjeti slobodan duh Formentora iz 60-ih
godina i ovo je pravi trenutak da se to učini. Svi osjećamo da je kucnuo čas da još jednom
podignemo svoj glas za slobodu mišljenja i, neka se ne zgroze nedužne uši, pravedno
disidenstvo. Riječ je o sljedećem: pravo na disidenstvo je jedno od dva prava koja nedostaju u
Deklaraciji o ljudskim pravima. Ono drugo je pravo na herezu. Sudionici »starog«
Formentora, među kojima mi je, osim Carlosa Barrala, veliko zadovoljstvo prisjetiti se i mog
kolege Joséa Cardosa Piresa, to su vrlo dobro znali, svi njihovi napori bili su usmjereni
potrebnom demistificiranju pojmova i pojašnjenju društvene uloge pisca, neovisno o
njegovim ideološkim ili stranačkim vezama. Govorimo jasno i svi ćemo se razumjeti.
Pozdravljam sve, prijatelje i nepoznate, Perfecta Cuadrada, kao i Juana Goytisola kojemu u
ovom kratkom obraćanju želim izraziti sve svoje poštovanje i divljenje.

Listopad 2009.

7. listopada
Sretni dani

Izvrstan članak Umberta Eca pod nazivom »Bloger Saramago« koji je prije nekoliko dana
izašao u talijanskom dnevniku La Repubblica objavljen je danas u španjolskom dnevniku El
Pais, a sutra će izaći u portugalskom Diario de Noticias. Ovi kratki tekstovi kojima sam za
objavljivanje u knjizi dao suzdržan naslov Bilježnica rođeni su pod sretnom zvijezdom. Već
prevedeni na kastiljski, katalonski i talijanski, sada su u Umbertu Ecu, koji svoju analitičku
oštroumnost uvijek znalački začini dopadljivim stilom i tankoćutnim humorom, pronašli
pravog kritičara. Nemam pravo dužiti, a još manje komentirati ono što je napisao Eco.
Dovoljna mi je sreća koju osjećam. Tijekom svih ovih godina i druge moje knjige primljene
su srdačno i blagonaklono, ali ni jedna poput ove. U ovom trenutku zahvalan sam kao ni jedan
drugi pisac na svijetu.
6. listopada 2009.

Studeni 2009.

10. studenoga
Recimo »ne« nezaposlenosti

Prigodom prosvjeda protiv nezaposlenosti koji se pripremaju u cijeloj Europi, skupina

sindikalista zamolila me da napišem tekst koji donosim na ovim stranicama.

Recimo »ne« nezaposlenosti

Teška ekonomska i financijska kriza koja potresa svijet donosi nam tjeskobni dojam da
smo stigli do kraja jednog razdoblja a da još uvijek ne možemo nazreti ono što će nam
donijeti iduće.
Što da radimo mi koji nemoćno prisustvujemo besramnoj pljački velikih ekonomskih i
financijskih moćnika koji, svim zakonitim i nezakonitim, čistim i prljavim, pravednim i
nepravednim sredstvima koja im stoje na raspolaganju pokušavaju steći što više novca i
moći?

65
 Možemo li izlaz iz krize ostaviti stručnjacima? Nisu li upravo oni, bankari, političari na
najvišoj svjetskoj razini, direktori velikih multinacionalnih tvrtki, špekulanti, uz veliku pomoć
sredstava javnog priopćavanja, bili ti koji su nas, kad smo posljednjih trideset godina
sramežljivo prosvjedovali poput oholih sveznalica, ušutkavali rugajući nam se i govoreći nam
kako ništa ne znamo?
Bilo je to razdoblje apsolutne dominacije tržišta, te tvorevine, navodno, sposobne za
samoobnavljanje i vlastiti preustroj, a kojoj je nepokolebljiva sudbina namijenila da pripremi i
jednom zauvijek zajamči našu individualnu i kolektivnu sreću, iako je stvarnost to na svakom
koraku demantirala.
A danas, kad svakim danom raste broj nezaposlenih? Je li, napokon, došao kraj poreznim
rajevima i tajnim bankovnim računima?
Hoće li se, napokon, neumoljivo istražiti podrijetlo golemih štednih uloga, očito
kriminalnog financijskog inženjeringa, sumnjivih investicija koje u mnogim slučajevima nisu
ništa drugo do masovno pranje prljavog novca stečenog prodajom droge i drugim lopovskim
djelatnostima?
A što je s pokretačima krize, vješto pripremljenih da uvijek rade u korist poslodavaca i
protiv radnika?
Tko će riješiti problem nezaposlenosti, milijuna žrtava takozvane krize koje su zbog
škrtosti, zloće ili gluposti moćnika i dalje nezaposlene, jedva preživljavajući od bijedne
socijalne pomoći, dok veliki poduzetnici i menadžeri tih tvrtki, koje su namjerno doveli do
propasti, uživaju u milijunskim svotama osiguranim zaštićenim ugovorima?
Ono s čime smo danas suočeni u svakom pogledu je zločin protiv čovječnosti i s tog bi se
gledišta trebao analizirati u svim javnim forumima i u svačijoj savjesti. Ne pretjerujem.
Zločini protiv čovječnosti nisu samo genocid, etnocid, logori smrti, mučenja, masovne čistke,
namjerno izazvane nestašice hrane, globalno onečišćenje, potiskivanje nečijeg identiteta
ponižavanjem. Zločin protiv čovječnosti je ono što su financijski i ekonomski moćnici, uz
istinsku ili prešutnu potporu svoje vlade, hladnokrvno učinili milijunima ljudi u svijetu koji su
u opasnosti da izgube i ono malo novca što im je preostalo nakon što su već izgubili svoj
jedini i često oskudan izvor prihoda, svoje zaposlenje.
Reći »ne« nezaposlenosti je etička dužnost, moralni imperativ. Baš kao i prokazati
činjenicu da za tu situaciju nisu odgovorni radnici, a upravo oni moraju platiti za glupost i
greške sustava.
Reći »ne« nezaposlenosti znači da se mora zaustaviti polagan ali neumoljiv genocid
sustava nad milijunima osoba. Znamo da možemo izaći iz te krize, znamo da ne gradimo kule
u zraku. Znamo da imamo glas koji možemo iskoristiti. Pred ohološću sustava, prizivamo
naše pravo na kritiku i prosvjed. Oni ne znaju sve. Prevarili su se. Prevarili su nas.
Nemojmo prihvatiti to da budemo njihove žrtve.

12.studenoga
O Mariji Joăo Pires

Maria Joao Pires nije imala sreće sa zemljom u kojoj se rodila. Šezdeset godina karijere (a
kakva je to samo karijera bila) dovoljan su razlog za iskazivanje počasti na nacionalnoj razini
kojom bismo joj izrazili zahvalnost zato što hodamo po istom tlu i dišemo isti zrak kao i ona.
Izgleda da se to neće dogoditi, iako joj u Portugalu ne manjka drugih izraza divljenja i
poštovanja. Prvi put sam je čuo u kući nekih prijatelja, kao mladu djevojku krhka tijela koja je
tek izašla iz djetinjstva i za koju sam se bojao da joj ruke neće ni doseći do klavijature koja je
u usporedbi s njom izgledala divovski.
Dobar stari uspravni glasovir možda nije bio savršeno ugođen, ali prvi tonovi koji su iz
njega izašli bili su tako kristalno bistri da mi se učinilo da nisu tek posljedica udaraca batića o
žice već da su nikli ravno iz prstiju same pijanistice. Bio je to moj prvi susret s umjetnošću
Marie Joăo Pires. Prolazile su godine i kad god bi Maria Joăo, sad već prekaljena putnica,
dolazila u Lisabon održati koncert ja sam bio ondje moleći nebesa da je zaštite od zlobnih
pogleda ili daška vjetra koji bi je mogao uznemiriti dok svira. Možda baš zbog tih mojih

66
molitvi i ugleda koji imam na nebesima svi koncerti i recitali Marie Joăo Pires, na kojima sam
bio nazočan, sretno su privedeni kraju. Ovaj put sam predaleko i zdravlje me ne služi pa neću
moći biti prisutan, zapljeskati i poljubiti njezine ruke koje odišu glazbom, humanošću,
ljepotom. Za svu glazbu i sve emocije koje si mi priuštila dok sam te slušao, Maria Joăo,
hvala ti.

67