Zapis popa Martinca

Zapis popa Martinca je vrijedan povijesni zapis o bitci na Krbavskom polju, a napisao ga je
pop Martinac godine 1493., u kodeksu koji se još naziva i Drugi novljanski brevijar, čim je
završio pisanje prvog dijela koji se naziva „Temporal“ (prijepis iz Biblije). Tekst je pisan u
prozi, podijeljen u četiri paragrafa i, kao i ostatak brevijara, pisan je na glagoljici na
starohrvatskom jeziku. Žanr teksta je historijski zapis, s obzirom na to da je tekst od velike
povijesne važnosti.

Pop Martinac započinje pisati tekst predstavljanjem „Az mnogo grešni Martinac pop,...“
tipičnim za srednji vijek, gdje se skriptor (pisac teksta) prije svega potpisuje i predstavlja sebe
čitatelju. Iz toga zaključujemo da je pripovjedač, u ovom slučaju pop Martinac, pisao u prvom
licu kao sveznajući pripovjedač. Nakon kratkog predstavljanja, navodi nam u čije vrijeme je
živio, tj. tko je bio živ u vrijeme kada je pisao taj tekst, kao potvrdu za vjerodostojnost teksta i
dokaz da je ono o čemu će nas izvijestiti istinito. Tu prepoznajemo pripovjedni oblik
izvješćivanja, koji jasnije vidimo kasnije dok pripovijeda o bitci. Zatim nam govori nešto više
o sebi i gdje je pisao, a neposredno prije početka prepričavanja bitke na Krbavskom polju
moli čitatelje zapisa da ga ne osuđuju zbog grešaka u tekstu, napominje nam da tekst ne piše
Duh Sveti, već „uboga grešnikova ruka“. Nakon te zamolbe, uvodi nas u svijet Turaka, odakle
potječu i koje su zemlje osvojili, te kako napadaju hrvatski narod. Pop Martinac spominje
imena kneževa i banova koje su Turci ubili ili oteli. Pripovijeda o pokušajima turskog naroda
da istjera kršćanstvo i nametne svoju vjeru, ali preživljenjem kneza Bernardina Frankopana
kršćanstvo je bilo zaštićeno.

Pop Martinac spominje mnoge ljude, ali solidne izgradnje likova u njegovom pripovijedanju
nema. Fabula teksta je stepenasta, što znači da događaji slijede jedan iza drugoga. Iako nema
invokacije, pop Martinac piše u Božje ime, i time se odriče svog autorstva u tekstu jer se
vjeruje da je Bog taj koji je omogućio pisanje, a on je samo instrument ruke Božje.
Vjerovanjem da je Bog izvor njegove inspiracije za pisanje, Boga čini auktorom teksta. U
tekstu možemo pronaći mnogo veznika „i“ koji se nepotrebno gomilaju (stilsko izražajno
sredstvo polisindeton), a ukazuje nam na ritam teksta. Isto možemo primijetiti i sa riječju
„Tăgda...“, kojom svako malo započinje rečenica kod opisa bitke. U tekstu prepoznajemo i
simbolizaciju, odnosno preneseno značenje kada piše „...nalegoše na jazik hrvatski...“, čime
pripovjedač misli na Turce koji napadaju hrvatski narod, ne doslovno hrvatski jezik. Ima i
usporedbe: „...prodavali ljude na sajmovima kao što je to običaj činiti sa stokom.“ Tema, koja
se već može i nagovjestiti, je imaginaran opis bitke na Krbavskom polju. (Imaginaran zato što
pop Martinac nije doslovno bio tamo i svjedočio toj bitci.)

Što se tiče kompozicije, vanjska kompozicija zapisa ima spomenuta četiri dijela (paragrafa),
dok se unutarnja kompozicija sastoji od tri motivsko-tematske cjeline. Prva cjelina je dio
teksta u kojemu pop Martinac (zapisivač) određuje okvirno vrijeme u kojemu zapisuje tekst,
navodeći knezove i kraljeve koji su u to vrijeme vladali. U drugom dijelu on piše o svojemu
radu i gdje je sve pisao i za koga „...pisah sije crkvi blaženije Marije děvi(...)“. Treći dio
zapisa jest i onaj najbitniji – svjedočenje o bitci na Krbavskom polju. Iako pop Martinac nije
doslovno svjedočio toj bitci i prodoru Turaka na hrvatsko područje, vidjevši tzv. izbjeglice, on
slikovito pripovijeda svoj doživljaj Turaka stvarajući predodžbe o njihovom narodu.
Istovremeno, stigmatizirajući Turce, on veliča Hrvate i svoj hrvatski narod. Dakako, ova
antiturska tematika je temeljena na pripovjedačevoj perspektivi, i svaki rat ima barem dvije
strane.

Zanimljivo je kako se pop Martinac našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, odnosno, kako
je baš u dolazak ratnih izbjeglica pisao Drugi novljanski brevijar u svojoj kući na Grobniku i,
vidjevši ih kroz svoj prozor, odlučio zabilježiti taj povijesni trenutak i njegov utjecaj na
hrvatski narod. Danas se II. Novaljski brevijar čuva u Novom Vinodolskom.

Lorena Vasilić