34.

TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE

Trajnu neutralnost treba razlikovati od neutralnosti u nekom oružanom sukobu. Trajna
neutralnost je pravno i političko stanje neke države kojoj njen međunarodni položaj zabranjuje
sudjelovanje u bilo kojem oružanom sukobu ili da njeno državno područje postane područjem
ratnih operacija trećih država.
Stjecanjem tog položaja, trajno neutralna država pristaje na neka ograničenja svoje suverenosti.
Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja u napadačkim ratovima, ali zadržava
pravo samoobrane u slučaju agresije protiv nje. Osim ako njeno područje nije i demilitarizirano
(razvojačeno), ona ima pravo da drži oružane snage, ali samo za potrebe vlastite obrane. Ona
ujedno pristaja da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana. Ne smije sklapati
napadačne ali ni obrambene saveze koji bi mogli kompromitirati njen položaj.
Treće države, koje prihvaćaju taj položaj glede neke države, obvezuju se da neće naškoditi njenoj
trajnoj neutralnosti. Tzv. «države jamci» (garanti) preuzimaju ugovorom o trajnoj neutralnosti
dodatnu obvezu da će oružanom silom intervenirati u slučaju agresije na trajno neutralnu državu.
Nakon što je Njemačka, koja je i sama bila garant trajne neutralnosti Belgije, ovu 1914. napala,
Britanija je navijestila rat Njemačkoj, ispunjavajući time svoju obvezu iz Londonskog ugovora iz
1839.
Trajno neutralne države su danas: Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.

1. ŠVICARSKA: je od konca 15. st. (do 1481.) vodila politiku neuplitanja u strane
sukobe, iako su njeni građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim vojskama. Na Bečkom
kongresu 1815. europske velevlasti dale su joj 20.03.1815. formalno i stvarno priznanje
neutralnost Švicarske te joj zagaratirale cjelovitost i nepovredivost teritorija. Taj položaj
potvrđen je i Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919. 
Švicarska je taj položaj očuvala do danas. To je jedan od razloga zašto nikad nije postala
članicom UN-a, iako je u ženevi europsko sjedište te organizacije te sjedište najvećeg broja
specijaliziranih ustanova UN-a.

2. DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA: ustanovljena je Laternaskim ugovorm

Svete Stolice s Italijom 1929. Tada je određeno da će se grad Vatikan uvijek i u
svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. To područje je i
demilitarizirano.

3. AUSTRIJA: Mada nakon II svjetskog  rata nije smatrana nepirjateljskom

zemljom, već prvom žrtvom nacizma, Austrija je iz rata izašla vojnički okupirana.
Poput Njemačke, bila je bila podijeljena na 4 okupacijske zone – američku,
britansku, francusku i sovjetsku.
U Moski su 15. travnja 1955.g. austrijski i sovjetski predstavnici potpisali Memorandum
kojim se austrijska vlada obvezala da će proglasiti trajnu neutralnost svoje zemlje
međunarodnopravno obvezjući se za nju. Ovo Austrija je proglasila svoju trajnu neutralnost
Ustavnim zakonom od 25. listopada 1955., dakle jednostranim aktom.

**
Nakon osnivanja UN-a 1945. prevladalo je gledište da je trajna neutralnost ostatak prošlosti
i da je taj položaj nespojiv sa sustavom kolektivne sigurnosti prema Povelji i s obvezama iz
 članstva u toj organizaciji. To je jedan od razloga što Švicarska do danas nije zatražila
svoje primanje u tu Organizaciju.
Nakon usvajanja svog Ustavnog zakona Austrija je zatražila primanje i premljena je u UN.
Ona smatra da će pri donošenju obvezujućih odluka po glavi VII. Povelje u slučajevima
prijetnje miru, narušenju mira iličina napadaja, VS UN-a voditi računa o trajnoj
neutralnosti Austrije. Laos je 1962. stekao položaj trajne neutralnosti već kao član UN-a.

30. DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

NASTANAK DRŽAVE
Starija znanost razlikovala je 2 načina nastanka nove države: originaran i derivativan.

Kada neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj
državnoj vlasti, tj. na ničijem području (terra nullius) radi se o ORIGINARNOM nastanku države. S
obzirom da nema države prethodnice, nema ni sukcesije država. Posljednji primjeri ovako
nastalih država datiraju iz 19.st. u Africi.
Svi ostali načini nastanka nove države su derivativni. U svim tim slučajevima postoji jedna ili
više država prethodnica, te jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači pitanje
sukcesije država. 
Takvi primjeri su: «novonastale neovisne države» kojes u neposredno prije datuma sukcesije
država bile ovisna područja europskih metropola, države nastale ujedinjenjem više država
prethodnica, države nastale odvajanjem (secesijom) od države prethodnice koja i dalje postoji, ili
države nastale na području država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (SSSR,
Jugoslavija, Čehoslovačka).
Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bili unutarnje, bilo međunarodne
naravi.
To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Independence Act, usvojen 1947.
Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkog
pokreta u pitanju. Može nastati i međunarodnim ugovorom poput Odluke Londonske
konferencije iz 1912. Neke države osnovane su odlukama političkih organa UN-a.

OSNOVNI ELEMENTI DRŽAVE

Međunarodno pravo ipak postavlja određene kriterije koji se moraju zadovoljiti da bi se neka
zajednica zaista transformisala u novu državu. Konvencija iz Montevidea o pravima i
dužnostima država iz 1933. propisuje da država kao međunarodnopravna osoba mora ispuniti
sljedeće uvjete:
a. Stalno stanovništvo
b. određeno područje
c. vladu
d. sposobnost ulaziti u odnose sa drugim državama. Ovaj uvjet može se
podrazumijevati pod vladom tj. postojanjem organizirane političke vlasti.

Na početku rada Konferencije o Jugoslaviji u Haagu krajem 1991., njezinoj Arbitražnoj komisiji
postavljeno je jedno od ovih pitanja: da li se radilo o nezakonitoj secesiji (odvajanju) nekih
republika od jugoslavenske Federacije, ili o raspadu te Federacije. Arbitražna komisija je pod
predsjedništvom Roberta Badintera dala na to važno pitanje odgovor u svom Mišljenju br. 1. od
29.11.1991. Komisija je istaknula da bi odgovor na to pitanje trebao biti zasnovan na načelima
međunarodnog prava koja služe za određivanje uvjeta na temelju kojih neka cjelina čini državu.
Glede toga postojanje ili nestanak države pitanje je činjenica a učinci priznanja od drugih država
su čisto deklaratorni. S tim u vezi Komisija je zauzela jasno dualističko stajalište o odnosu
međunarodnog i unutarnjeg prava: da su u svrhu primjene tih kriterija oblik unutarnje političke
organizacije i ustavne odredbe puke činjenice, amada ih je neophodno uzeti obzir da bi se
ocijenio upliv vlasti na stanovništvo i teritorij.
Kriterij iz tog Mišljenja za efektivan nastanak i za postojanje nove države je da se država
općenito definira kao zajednica koja se sastoji od teritorija i stanovništva podvrgnutih
organiziranoj političkoj vlasti koja takvu državu čini suverenom.
a. Državni teritorij (područje) -  Svaka država mora imati područje na kojem njeni organi
vrše svoje nadležnosti. Područjem države određene su granice njezine vlasti. Zbog toga
nomadska plemena ne mogu ustanoviti državu, makar dok se stalno ne nasele na neko
određeno područje.
Bilo je država čije granice u renutku stjecanja neovisnosti nisu bile konačno oređene niti
međunarodno priznate. To je bio slučaj s Belgijom nastalom 1830. pa sve do 1839.
Zatim, tu je i Izrael nakon 1948, sve do danas. 
Gubitak cijelog državnog područja u nekom ratu ima za posljedicu nestanak države.
Međutim, tijekom dva posljednja svjetska rata, ratna okupacija cijelog državnog teritorija
nekih država od strane neprijatelja, nije imala te učinke, stoga što su njihove vlade s
dijelovima oružanih snaga nastavile neprijateljstva u inozemstvu.
b. Stanovništvo – Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njenom području. Država ne
može postojati bez stalno naseljenog stanovništva. Stoga Antarktik nikad ne može postati
država. Ta se zajednica najprije sastoji od građana (državljana) te države te od stranaca.
Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog etničkog porijekla.
b. Organizirana politička vlast (suverenost) – Svaka država mora imati organe vlasti,
jednako kao što ni pravna osoba po unutarnjem pravu ne može djelovati bez svojih
organa. 
c.
Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njenom 
teritoriju, koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U
odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao neovisnost.
Međutim, suverenost nije nikakva svemoć države u apsolutnom smislu. U suvremenoj
međunarodnoj zajednici, državna suverenost je pravni pojam i podvrgnuta je
međunarodnom pravu. Tako «Deklaracija o načelima međunarodnog praa o prijateljskim
odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a iz 1970.g. pod načelom
suverene jednakosti država propisuje da su države pravno jednake

Glede Hrvatske i Slovenije, Komisija je ustanovila da su obje proglasile svoju neovisnost

25.06.1991, zatim su u primjeni odredaba Brionske deklaacije 7.7.1991. suspendirale te
deklaracije o neovisnosti za 3 mjeseca. U skladu s njom učinak te suspenzije prestao je
8.10.1991. Tog dana te su dvije Republike konačno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ i
stekle su u smislu međuanrodnog prava kvalitete suverenih država. Za njih je taj dan, datum
sukcesije država. Po mišljenu Komisije 27.4.1992. mora se smatrati datumom sukcesije država
glede SRJ s obzirom da su tog dana Srbija i Crna Gora usvojile ustav nove cjeline.
NESTANAK DRŽAVE
 Država prestaje postojati nestankom nekog od triju elementa, koji je čine državom. Najčešće se
smatra da se nestanak teritorija i stanovništva neke države događaju kao posljedica njihova
prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili više njih. Međutim, u praksi država nestaje
samo nestankom trećeg elementa  –  suverenosti.
Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da osim stvaranja suverene i neovisne države
slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slobodnom
odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavljaju za taj narod načine vršenja
njegova prava na samoodređenje. Dakle moguće je da u vršenju prava na samoodređenje dođe do
nestanka i dokidanja neke države. Na taj način je od 1991-1993. došlo do raspada triju
mnogonacionalnih federacija: SSSR, SFRJ, Čehoslovačka.
Posljedica nestanke neke države je da se cjelokupno njezino područje sa stanovništvom
inkorporira u jednu ili više država sljednica. Politička vlast države prethodnice time prestaje
postojati.

**
Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (Badinterova komisija), u
svom Mišljenju br.8. iz 1992.g. je naglasila da raspad neke države okončava njenu pravnu
osobnost i duboko se odražava na djelovanje međunarodnog prava. Komisija je zaključila da je
postojanje federalne države, sastavljene od više različitih federalnih cjelina, ozbiljno dovedeno u
pitanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva federacije,
konstituiraju kao suverene države, na način da se savezna vlast tamo više ne može očitovati.
Komisija je u tom Mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ okončan te da valja ustanoviti
da SFRJ više ne postoji. 
U obrazloženju tog zaključka Komisija je kao ključne događaje uzela akte četriju država
prethodnica (svih osim Srbije i Crne Gore) o proglašenju njihove neovisnosti temeljem održanih
referenduma (dakle u vršenju prava na samodređenje). Potom je istaknula njihovo uzajamno
priznanje kao novih država, njihovo priznanje od trećih država i njihovo primanje u članstvo
UN-a. Uzela je u obzir i novi ustav koji su usvojile Srbija i Crna Gora a kojim je ustanovljena
SRJ.

32. SUKCESIJA DRŽAVA

To je stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju sva
postojeća pravila međunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni je moguće ustanoviti
državu prethodnicu (ili više njih) – te jednu ili više država sljednica. 
Glavni tipovi teritorijalnih promjena:
1. Ustup (cesija) – postojeća država prethodnica ustupa dio svog područja
nekoj već postojećoj državi sljednici i to najčešće mirovnim ugovorom kao rezultat poraza
u ratu. Primjer za to je bilo ustupanje od Italije bivšoj Jugoslaviji Mirovinim ugovorm iz
Pariza iz 1947., Slovenskog primorja, Istre, Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja i Lastova. Taj tip
teritorijalnih promjena ne dovodi ni do nestanka države prethodnice ni do nastanka neke
nove države sljednice.
2. Prisajedinjenje (pripajanje, asimilacija) -  Država prethodnica u
potpunosti postaje dijelom druge, već postojeće države sljednice. Primjer za to je
asimilacija Demokratske Republike Njemačke koja je uključenjem u Saveznu Republiku
 Njemačku 1990., prestala postojati kao država. U ovom slučaju država prethodnica prestaje
postojati,a država sljednica proširuje svoje područje.
3. Ujedinjenje – Dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu
državu sljednicu, i time gube svoju državnost. (npr. Arapska Republika Jemen +
Demokratska Narodna Republika Jemen 🡪 Republika Jemen).  Dakle, države prethodnice
prestaju postojati a nastaje sasvim nova država sljednica.
4. Odvajanje (secesija) – Na dijelu ili na dijelovima područja države
prethodnice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više novih država sljednica. Primjer za to
bio je proces dekolonizacije nakon II svj. rata kada se velik broj tzv. novonastalih
neovisnih država, odvojio od bivših kolonijalnih sila: Britanije, Francuske, Nizozemske,
Belgije i Portugala. Dakle, ržava prethodnica i dalje postoji na umanjenom području, ali
nastaju jedna ili više novih država sljednica.
5. Raspad (disolucija) – Država prethodnica se raspada i prestaje postojati a
na njenom području nastaju dvije ili više novih država sljednica. (SSSR, SFRJ, Osmansko
carstvo, Austro-Ugarska itd.). Za  razliku od odvajanja, pri raspadu država prethodnica
prestaje postojati a sve države su sljednice nove države.
6. Podjela (partition) – više susjednih država sljednica u cjelosti podijeli
čitavo područje države prethodnice koja time prestaje postojati. Takav tip teritorijalnih
promjena danas je teško zamisliv. (npr. 1939. nacistička Njemačka i SSSR su podijelili
Poljsku, ali to nisu priznale druge države).

**
Ove različite situacije zahtijevaju različita pravna pravila za rješavanje nastalih problema. Svaki
od ovih oblika dovodi do sukcesije država. Godine 1983. je potpisana Bečka konvencija o
sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova (Bečka konvencija iz 1983.) Čini se da
ona nikad neće stupiti na snagu jer je potrebno da bar 15 država postane njenim članicama. Ali
možemo izložiti temeljna pravila međunarodnog prava o različitim pitanjima sukcesije država,
koja nisu sva obuhvaćena tom konvencijom:

1. DRŽAVLJANSTVO:  Svaki pojedinac na području koje  je

promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Nove države sljednice slobodne su
uređivati pitanja njihova državljanstva vlastitim zakonima. Pri tomu moraju voditi računa o
tomu da se primjenom svih tih zakona ne smiju stvarati osobe bez državljanstva (apatridi).

b. MIROVINE: Svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u

državi prethodnici zadržava to svoje pravo. Države sljednice moraju sklopiti sporazume o
isplati mirovina iz mirovinskih fondova bivše države, te o isplati mirovina koje su građani
neke nove države sljednice stekli na području koje je postalo drugom državom. 

c. VLASNIČKA PRAVA: Privatna imovina fizičkih i pravnih osoba

nije predmet sukcesije i ne podliježe podjeli između država sljendica. Hrvatska nije dužna
naknaditi štetu na imovini građana SRJ na svom području (npr. na kućama za odmor) koje su
oštetile bivša JNA ili srpsek paravojen snage u agresiji.

d. DRŽAVNI ARHIVI: Državne arhive države prethodnice čine

dokumenti (uključivši filmske, elektronske i druge zapise) što su ih organi države
 prethodnice izdali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije
pripadali državi prethodnici.
Stoga predmetom sukcesije i podjele nisu:
 državni arhivi federalnih jedinica koje su postale državama sljednicama
 arhivi općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina na području svake od država sljednica
 crkveni, privatni i slični arhivi.
    Državni arhivi koji jesu predmet sukcesije, dijele se u tri skupine:
1. Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji «radi
redovitog upravljanja područjem na koje se odnosi sukcesija država» moraju biti u
državama sljednicama, moraju se svim tim državama predati u kopijama.
2. Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji se
direktno odnose na područje jedne ili više država sljednica treba u originalima predati
tim državama (npr. uređenje granica itd.)
3. Kada se radi o raspadu i o nestanku države prethodnice, svi
ostali državni arhivi države prethodnice prelaze na države sljednice na pravičan način,
vodeći pri tomu računa o svim relevantnim okolnostima. 
Ipak, sve države sljednice se mogu sporazumjeti da ti najbrojniji dijelovi državnih
arhiva ostanu tamo gdje su se otprije nalazili, ali pod zajedničkom skrbi. Pravilo je
međunarodnog prava da svi državni arhivi države prethodnice, bez obzira gdje se
nalazili i na koga mogu biti prenijeti, moraju ostati otvorenima na slobodan pristup,
korištenje i kopiranje svih državama sljednicama.

e. DRŽAVNA IMOVINA: Državna imovina države prethodnice

označava imovinu, prava i interese, koji su na datum sukcesije država, prema unutrašnjem
pravu države prethodnice pripadali državi prethodnici.
U slučaju bivše SFRJ, državna imovina koja podliježe sukcesiji je imovina koja je na datum
sukcesije temeljem saveznih propisa pripadala jugoslavenskoj federaciji. Radi se pretežito o
imovini bivše JNA, o imovini saveznih organa, uključivši diplomatsku i konzularnu
nepokretnu i pokretnu imovinu u inozemstvu, imovina i potraživanja bivše Narodne banke
Jugoslavije i sl.
Predmet sukcesije nije:
 imovina bivših država članica federacije
 imovina općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina
 cjelokupna pirvatna imovina
    Državna imovina koja je predmet sukcesije dijeli se na nepokretnu i pokretnu imovinu.  
Nepokretna državna  imovina – ostaje državama sljednicama na području kojih se nalazi.
Ako je veoma neravnomjerno raspoređena, postoji mogućnost njene procjene i uzajamnih
pravičnih kompenzacija.
Pokretna državna  imovina – ukoliko se nalazi na području države sljednice, koje je postalo
područjem države sljednice,  trebalo bi prijeći u njeno vlasništvo, uz mogućnost pravičnih
kompenzacija ako je neravnomjerno raspoređena.
Sva ostala nepokretna i pokretna državna imovina države prethodnice, uključivši i onu koja
se nalazi u inozemstvu, dijeli se između država sljednica «u pravičnim razmjerima». To znači
da je sporazumno, ili odlukom nekog nepristranog međunarodnog sudskog tijela, za svaki
slučaj sukcesije nužno utvrditi ad hoc ključ pravične raspodjele koji bi vrijedio za podjelu
kako imovine, tako i dugova države prethodnice.
f. DRŽAVNI DUGOVI: Dugovi države prethodnice dijele se na tzv.
alocirani i na nealocirani (opći) dug.
1. Alocirani dug – dug koji je podigla neka bivša federalna
jedinica, ili neka općina ili poduzeće s njenog područja, ili
ga je podigla (ili garantirala) država prethodnica, ali je u
cijelosti utrošen na području koje je postalo područjem
države sljednice. On  prelazi na tu državu sljednicu. U
sporazumu s kreditorima sva prijašnja jamstva (garancije)
države prethodnice glede otplate tog duga se trebaju
okončati.
2. Opći nealocirani dug – dijeli se između svih država
sljednica po ključu koji vrijedi za podjelu državne imovine
države prethodnice. Ako se države sljednice drukčije ne
sporazumije, državni dug države prethodnice prelazi na
države sljednice u pravičnim razmjerima, vodeći osobito
računa o imovini, pravima i interesima koji prelaze na
države sljednice u odnosu na taj državni dug.

g. SUKCESIJA U ČLANSTVU MEĐUNARODNIH

ORGANIZACIJA:
Ne postoji nikakvo opće pravilo međunarodnog prava glede sukcesija država u članstvu u
međunarodnim organizacijama.
Osim ako je država prethodnica ili država nasljednica očuvala identitet u svojoj
međunarodnoj osobnosti (cesija i dekolonizacija), u svim ostalim slučajevima odlučujuća je
politička volja većine država članica zastupljenih u tijelu odnosne organizacije nadležnom za
primanje novih članova.

1. Konfederacija: (Staatenbund) Gotovo sve konfederacije u

povijesti su nastajali kao slobodni savezi slobodnih, neovisnih, i u načelu ravnopravnih
država. To znači da sama konfederacija nije bila nova država, i ona nije bila nadređena nad
svojim državama članicama. 
Dobrovoljno prenoseći izvjesne nadležnosti i ovlasti na konfederalne organe, države
članice su stvarale novu pravnu osobu s vlastitom voljom, različitom od velje svake od
država članica. Ali ta pravna osoba nije bila iznad tih država.
Iako nisu bile  države, sve konfederacije su  bile priznate pd stranih država posebnim
pravnim subjektom.
Prvi cilj udruživanja bio je predstavljanje država članica prema inozemstvu i njihova
zajednička zaštita od vanjskog napada. U te svrhe su sve države članice pristajale na neka 
ograničenja njihove suverenosti – glede prava rata i mira, prava vanjskog predstavljanja i
sklapanja međunarodnih ugovora.
Već stoga što su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću, države
članice konfederacije bile su nesumnjivi subjekti međunarodnog prava.
Odnosi između država članica u konfederaciji ravnali su se po ugovoru o njezinu
osnivanju, koji je bio međunarodni ugoovr, te po drugim pravilima međunarodnog prava.
 Osim u nadležnostima koje su putem ugovora dobrovoljno prenosile na zajedničke organe,
u svemu ostalom su države članice bile pravno potpuno izjednačene sa svim drugim
suverenim državama svog vremena.
U većini konfederacija, glavni a često i jedini zajednički organ, bio je konfederalni sabor –
po svojoj naravi stalna diplomatska konferencija. Nisu ih birali građani, niti su oni
izražavali volju birača.

2. Federacija: (Bundesstaat) – je država koja ima svoje stanovništvo,

područje i suverenu vlast. Temeljni akt federacije je savezni ustav. Njime savezne države
članice prenose na savezne organe veoma znatne i široke nadležnosti. Stoga se odnosi
između država članica u federaciji ne ravnaju po međunardnom pravu, već po unutrašnjem
pravu federacije. 
Savezni ustav je također neka vrsta slobodnog ugovora država članica o organima i o
nadležnostima koje one na njih sporazumno prenose. Države članice zadržavaju i pravo
sudjelovanja u donošenju saveznih zakona, najčešće u gornjem domu parlamenta, u kojem
mgou izravno birati predstavjene. Neovisno ustavnosudsko tijelo štiti i prava federalnih
jedinica od zadiranja središnje vlasti.
Primjeri federacija u Europi: Švicarska, Njemačka, Austrija, Ruska federacija; na
američkom kontinentu: Kanada, SAD, Meksiko, Brazil.
Kao odliku istinske federacije treba uzeti podjelu nadležnosti između saveznih organa i
organa federalnih jedinica. 
Savezni organi redovito imaju veoma široke isključive nadležnosti
 vanjsko zastupanje
 narodna obrana
 financije
 monetarna politika i sl.
    Osim toga, odlika federacije je i postojanje oblasti  konkurentne ili  paralelne nadležnosti
federalnih jedinica  i organa federacije; ali i oblasti koje spadaju u isključivu nadležnost
federalnih jedinica (najčešće u pitanjima poput prosvjete, kulture, znanost, radnog
zakonodavstva, nekih privrednih poslova i dr.) u koje se savezna vlast ne smije miješati ni
donositi svoje propise.
U odnosima s inozemstvom, federacija kao država istinski je i potpuni subjekt
međunarodnog prava. Države članice federacije u pravilu nemaju pravo na direktne
diplomatske i konzularne odnose sa stranim  državama. 
Samo u slučajevima kada im savezni ustav dopušta sklapanje međunarodnih ugovora, i u
granicama koje on određuje, federalne jedinice su subjekti međunarodnog prava ali s
veoma ograničenom djelatnom sposobnošću.
Republike i pokrajine u bivšoj SFRJ nisu po saveznom ustavu imale pravo sklapanja
međunarodnih ugovora. Stoga ih se nije moglo smatrati subjektima međunarodnog prava ni
s ograničenom sposobnošću. Nakon ustavnih promjena iz 1971. one su stekle široku
slobodu ostvarivanja suradnje s organima i organizacijama trećih država i s međunarodnim
organizacijama, za što im nije bio potreban nikakav pristanak saveznih tijela.

RAZLIKE IZMEĐU FEDERACIJE I KONFEDERACIJE: članice konfederacije ostaju

samostalni i nezavisni subjekti međunarodnog prava koji ugovorom o osnivanju konfederacije
prenose na njezine organe veoma ograničene nadležnosti. Sama konfederacija je bila ograničeni
subjekt međunarodnog prava.
U federaciji je u tom pogledu bilo obrnuto. Jedna značajna odlika federacije je da njezine
zakonodavne organe najčešće biraju građani, dok je najviši organ svih povijesnih konfederacija
bio sabor, u biti diplomatska konferencija zastupnika država članica.

Države su osnivale različite druge zajednice s namjerom da butu nešto više od međudržavnih
organizacijama. Među svim tim zajednicama Commonwealth zauzima posebno mjesto.

1. Commonwealth: sačinjavaju brojne bivše britanske zavisne

kolonije koje su u dugotrajnom procesu najprije stjecale položaj samoupravnih kolonija s
odgovornom vladom, potom dominiona, te na kraju punu neovisnost.
Sve članice Commonwealtha danas su suverene i potpuno neovisne države, bez ikakvih
ograničenja u vanjskoj politici i obrani. Visoki komesari, koji predstavljaju jednu državu
članicu u drugoj, od 1952. izjednačeni su s diplomatskim zastupnicima.
Sam Commonwealth nikad nije bio naddržava, niti federacija ili konfederacija. On je
mnogonacionalna udruga slobodnih i jednakih država koje podupiru UN i sprovode
zajednička načela nediskriminacije glede boje kože, rase ili vjere. Premda su u većini
republike, one priznaju britansku kraljicu kao glavara Commonwealha. Uz neke razlike,
one imaju slične institucije i političku tradiciju.
Ne postoji nikakav pisani ustav Commonwealtha, niti ugovor o njegovu osnivanju, ali se
odluke na zajedničkim sastancima usvajaju konsenzusom. Tajništvo Commonwealtha je
u Londonu a ustanovljeno je 1965.

36. USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI

MEĐUNARODNA OSOBNOST
Ustaničke vlasti i oslobodilački pokreti ne uživaju objektivnu međunarodnu osobnost koja bi
djelovala erga omnes.
Po svojoj naravi oni su u međunarodnom pravu cjeline prijelaznog značaja. Bore se, ili za
državnost na dijelu područja neke postojeće države ili za vlast nad čitavim njezinim područjem.
Ako u svojim nastojanjima uspiju, oni stvaraju bilo novu državu (izdvajajući se iz postojeće) ili
novu vladu u postojećoj državi. Ako u svojoj borbi ne uspiju, oni nestaju.
U tijeku njihove borbe međunarodna osobnost tih cjelina ovisi o njihovu međunarodnom
priznanju od država. Njih može priznati legitimna vlada protiv koje se otklonila svaku vlastitu
odgovornost za čine ustanika na području pod njihovom vlašću glede stranaca i njihove imovine.
Priznanje ustaničke vlasti i oslobodilačkih pokreta stoga uvijek ima konstitutivne učinke. Za
državu koja ih ne prizna oni nisu nikakav subjekt međunarodnog prava. U povijesnom razvoju
od početka 19. st. u međunarodnoj praksi nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o kojima
treba voditi računa:
1. Priznanje zaraćenosti u građanskom sukobu – Kada je građanski
rat u nekoj zemlji potrajao a pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na dijelu područja
koje su zauzeli, neke treće države nisu više mogle ignorirati nastalo stanje U pitanju su
dolazila prava njhovih građana i njihove imovine na osvojenom području. 
    Iz tih razloga neke su strane države početkom 19. st. priznale kolonije pobunjene protiv
španjolske vlasti u Južnoj Americi kao zaraćene strane prije nego što su ih priznale kao
nove države. Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da obje stranke, uključivši
i pobunjenike, poštuju pravila ratnog prava i da su pod organiziranim zapovjedništvom.
Podrazumijevalo se također da su pobunjenici uspostavili kontrolu nad širokim područjem i
da tamo djeluju kao de facto vlast. Država koja je priznala zaraćenost preuzimala je sa
svoje strane sve obveze neutralnosti u tom sukobu u odnosu na obje zaraćene strane.
2. Priznanje ustanika – U drugoj polovici 19. st. u Americi je nastala
praksa priznavanja ustanika. Učinci tog priznanja bili su
ograničeniji od priznanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo
inspirirano humanitarnim razlozima. To priznanje nije
podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u sukobu, jer
oni najčešće nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom
kopnenog područja. Treće države su se tim priznanjem uzdržavale
tretirati pobunjenika kao kršitelje prava. Ali da bi zaštitile svoje
državljane i brodove, s njima su uspostavljale neku vrst odnosa kao
s de facto vlastima. Ustvari, priznanje ustanika podrazumijevalo je
uskratu priznanja njihove međunarodnopravne osobnosti.
2. Priznanje «naroda» - U tijeku I. svjetskog rata, Francuska i
Britanija priznale su čehoslovački i poljski narod. To priznanje
začudilo je mnoge stručnjake, jer se prije toga narodi nisu smatrali
subjektima međunarodnog prava. Priznanje naroda bilo je temelj
stvaranju nacionalnih vojski u inozemstvu s posebnom zastavom.
Ali ono je bilo dato uz očito nepoštivanje načela efektivnosti.
Naime, ti pokreti i vojske pod svojom vlašću nisu držali nikakva
područja u granicama još tada postojećih Austrougarske, Njemačke
i Rusije. A niti jedna od tih triju država nije priznala poljski i
čehoslovački narod kao takve.
2. Narodnooslobodilački pokreti – Nakon II. svjetskog rata otpočeo
je proces dekolonizacije. Priznavanje narodnooslobodilačkog
pokreta koji su se borili za neovisnost njihovih nesamoupravnih
područja postalo je političkim sredstvom mnogih država. Na taj su
način bili priznavani neki između nekolicine konkurentskih
pokreta kao jedini legitimni predstavnici svojih naroda.
Većina tih pokreta djelovala je iz inozemstva. Taj novi razvoj označen je veoma
brojnim aktima priznanja i drugim vrstama političke potpore nekima od tih pokreta, ali
uz nedostatak efektivnosti.
Novi razvoj otpočeo je ustanovljenjem «Privremene vlade Alžirske Republike» u Kairu
1958. Ta privremena vlada je u kratko virjeme dobila priznanje od više od 30 država ali
ne i od Francuske. S trećim državama koje su je priznale, ona je ustanovljavala
diplomatske odnose i sklopila je jedan broj dvostranih ugovora, a 1960 pristupila je
četrima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu iz 1949.
Ako se više takvih pokreta međusobno natjecalo u borbi, izbor između njih vršile su
regionale organizacije poput Arapske lige, Organizacije afričkog jedinstva i u rijetkim
slučajevima i pokret nesvrstanih država.
Nakon što je blok novooslobođenih i antikolonijalnih država stekao većinu u Općoj
skupštini UN-a, neki od organa te organizacije priznale su te pokrete. Ali nikad nisu
 stekli pravo sudjelovanja u lenarnim sjednicama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti, niti
su tamo imali pravo glasa.
Palestinska oslobodilačka organizacija zadobila je položaj punopravnog člana u
Arapskoj ligi i njezinim ustanovama, poput neovisnih država.
Države koje priznaju te pokrete dopuštaju im na svom području osnivanje
informativnih ureda. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i imunitete tim
uredima i predstavnicima tih pokreta, dok im neke druge ne daju tolike ustupke.
Nakon što su SAD pokušale zatvoriti Misiju Palestinskog oslobodilačkog pokreta u
New Yorku temeljem antiterorističkog zakona što ga je usvojio Kongres, Međunarodni
sud je u savjetodavnom mišljenju iz 1988., jednoglasno zaključio da su SAD dužne
riješiti taj spor u UN-u pomoću arbitraže predviđene Sporazumom iz 1947. o položaju
sjedišta UN-a u New Yorku.

Kulmincaciju borbe nekog narodnooslobodilačkog pokreta predstavlja ugovor o neovisnosti s de

jure vladom protiv koje je prije toga bila u sukobu. Ugovori te vrste su posljednja očitovanja
postojanja i djelovanja narodnooslobodilačkih pokreta kao zasebnih subjekata međunarodnog
prava. Temeljem tih ugovora oni postaju prve legitimne vlade u narodnooslobodilačkim
državama, a ugovori o neovisnosti postaju pravna osnova budućih uzajamnih odnosa njihovih
država stranaka.

 39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Države, poput pravnih osoba po unutarnjem pravu, mogu djelovati samuo putem ovlaštenih
organa. Najviši organ u tom pogledu je glavar (šef) države i predsjednik vlade, te ministar
vqanjskih poslova koji koordinira i upravlja radom diplomatskih i drugih stalnih i povremenih
predstavništva svoje zemlje u inozemstvu. U izvanrednim prilikama, organi države u
međunarodnim odnosima još mogu biti i vojni zapovjednici u zemlji i u inozemstvu, te
zapovjednici ratnih brodova.
Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju ili više država,
poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova, carinskih organa i sl.
Iz praktičnih razloga mogu se vršiti različite podjele organa država za međunarodno općenje.
Najznačajnija je podjela na središnje tj. unutarnje organe koji djeluju u državi (glavar države,
najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministarstvo vanjskih poslova) te na vanjske organe države 
koji djeluju u inozemstvu (diplomatska, konzularna i druga predstavništva, uključujući misije pri
međunarodnim organizacijama).
 
1. Glavar (šef) države: u međunarodnom pravu, on se smatra najvišim organom
vanjskog zastupanja države. To je vjerojatno naslijeđe iz apsolutističkog razdoblja u Europi
kada su se stvarali temelji međunarodnog prava. Tada je vladar imao svu vlast u odlučivanju
i vođenju vanjske politike svoje  zemlje, a ostali su organi bili njegovi pomoćnici, tj. ministri
(sluge). Nakon ograničavanja vladareve moći pisanim ustavima i narodnim predstavničkim
tijelima tijekom 19. st. glavar države u demokratskim zemljama u pravilu ima ograničenu
vlast.
Kada se nalazi u stranoj državi, ukazuju mu se najviše počasti, ali se smatra da one nisu
namijenjene njegovoj osobi, već državi koju predstavlja. Kada se nalazi u drugoj zemlji,
ukazuje mu se i posebna zaštita.    Strana država dužna mu je osigurati na svojem području
osobnu nepovredivost protiv napada na njegov život, tjelesni integritet i čast.
 U stranoj zemlji uživa potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. Ne smije biti
saslušavan,  uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa imunitet i u
građanskim stvarima, ali ga se može odreći. Do toga može doći ukoliko su upusti u parnicu u
kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici uloži protutužbu, ili ako se sam pojavi kao tužitelj.
Članu obitelji glavara države kada ga prati u inozemstvu priznaje se jednak imunitet.
Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe incognito, tj. pod
drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara države sve dok sam ne otkrije
svoj indentitet, ili on ne bude slučajno otkriven.
Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora, poglavar države ne treba posebnu punomoć.
Izjave poglavara države i ugovori koje on potpiše obvezuju njegovu državu u okviru
njegovih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.
U državama u kojih se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakonodavne, izvršne i
sudske vlasti (npr. SAD), glavar države kao nosilac izvršne vlasti ima pravo ulaziti u
određene međunarodne obveze za svoju zemlju. Predsjednik SAD-a sklapa tzv. izvršne
sporazume bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih snaga, ili na
temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u oblastima u kojima je za to unaprijed dobio ovlaštenje
Kongresa.

2. Vlada i njen predsjednik:  U nekim zemljama funkcija predsjednika vlade ne

postoji, jer je poglavar države sam na čelu svog kabineta ministara (npr. SAD).
Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i drugim demokratskim državama
zasnovanim na međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Njemačka,
Italija itd.), uloga glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama
težište vlasti nalazi u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od
podrške parlamenta. U okviru te izvršne vlasti sve najvažnije vanjskopolitičke
odluke donosi vlada i njen predsjednik.
Bez obzira na stvarnu vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnog glavara,
on ne simbolizira svoju državu i njenu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i osobno ne
uživa počasti koje se ukazuju državno suverenu.
Za službenih boravaka u inozemstvu, predsjednik vlade je po svom položaju šef specijalne
misije. Konvencija o specijalnim pravima iz 1969. za njega uglavnom predviđa jednake
povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske misije prema Bečkoj
konvenciji i diplomatskim odnosima iz 1961.
Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da presjednik vlade ne treba punomoć za
pregovore. On može svojim izjavama datima u okviru svojih nadležnosti obvezivati svoju
državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera preuzimanja pravnih obveza.

3. Ministar vanjskih poslova: Taj položaj razvio se iz funkcije tajnika

apsolutističkih vladara prije 19. st., koji su se brinuli za odnose njhovih suverena s drugim
dvorovima i državama.
MVP ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno donosi vanjskopolitičke odluke svoje
države. Ono je podčinjeno i za svoj rad odgovara vladi ili izravno parlamentu ili glavaru
države. MVP je služba koja koordinira političke i druge odnose svoje države s inozemstvom i
smeđunarodnim organizacijama. Njegovi su dijelovi diplomatska i konzularna predstavništva
te zemlje u inozemstvu. 
 Ministar vanjskih poslova je redovito  član vlade i među drugim ministrima u njoj ima
istaknut položaj. Neposredno je nadređen cjelokupnom diplomatskom osoblju u inozemstvu,
koje djeluje po njegovim uputama. S njim stalno kontaktiraju  šefovi stranih diplomatskih
misija akreditirani u njegovoj zemlji. Sudjeluje u najvažnijim dvostranim pregovorima i na
međunarodnim konferencijama. Obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje vlade pred
parlamentom. Ne treba punomoć za pregovore i za usvajanje teksta ugovora

4. Parlament (predstavničko tijelo): U mnogim državama predstavnička tijela nisu

do danas uspjela izboriti za šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvidu u vanjske poslove svoje
zemlj. Potreba očuvanja tajnosti pregovora kao uvjet njihova uspjeha, kao i navodna potreba
čuvanja državnih i vojnih tajni od interesa za nacionalnu sigurnost zemlje, dovode do  toga
da su parlamenti rijetko kada upoznati s tijekom i pojedinostima važnim međunarodnih
pregovora svoje zemlje.
Predstavnička tijela bi trebala uspoređivati i odobravati dugoročne vanjskopolitičke ciljeve
svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na području te djelatnosti, uključivši
ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj suradnji.

 40. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI

Ova oblast međunarodnog prava je po prvi put uspješno kodificirana na Bečkom kongresu
1815.g. Tada je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika koji je uredio važna pravila
o prvenstvu diplomatskih predstavnika. Diplomatske predstavnike je podijelio u tri grupe:

1. ambasadori, legati i nunciji

2. poslanici, ministri ili drugi opunomoćenici
pri suverenima
3. otpravnici poslova opunomoćeni pri
ministrima vanjskih poslova.
Aachenski protokol iz 1818. upotpunio je te razrede, dodajući im kao pretposljednji «ministre
rezidente» ali se taj razred nije potvrdio u praksi.
Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo do sada je usvojeno nekoliko
konvencija iz diplomatskih i konzularnih odnosa:
 Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. (stupila na snagu 1964.)
 Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. . (stupila na snagu 1969.)
 Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. . (stupila na snagu 1985.)
 Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim
organizacijama iz 1975. (koja još nije stupila na snagu)
 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba pod
međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena rezolucijom Opće
skupštine UN-a iz 1973. (. (stupila na snagu 1977.) i
 Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženog osoblja iz 1994. (. (stupila na
snagu 1999.)

PRAVO POSLANSTVA – svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno
pravo poslanstva znači pravo države šiljiteljice da upućuje svoje diplomatske predsta nike u
druge zemlje (države primateljice). Pasivno pravo poslanstva znači da država primateljica ima
pravo da prima strane diplomatske predstavnike.
Po općem međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske
odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to i potvrđuje te ujedno određuje da se
uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih diplomatskih misija vrši na temelju
uzajamnog pristanka.

FUNKCIJE DIPLOMATSKIH MISIJA, prema Bečkoj konvenciji iz 1961. sastoje se:

a. u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici
b. u zaštiti interesa države piljateljice i njezinih građana u granicama dozvoljenim
međunarodnim pravom
c. u pregovaranju s vladom države primateljice
d. u sakupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju događaja u
državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice
e. u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih
odnosa između države šiljateljjce i države primateljice.

DIPLOMATSKI PREDSTAVNIK (ŠEF MISIJE) – Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove diplomatskih
misija u 3 razreta (klase) i to:
a. Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih glavara, i
drugi šefovi misija jednakog ranga;
b. Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara;
c. Otpravnici poslova, akreditirani kod minoistra vanjskih poslova.
Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi čine
diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojeg se nalazi doyen (duajen). Počast da bude doyen
pripada šefu misije najvišeg razreda u državi primateljici (danas gotovo bez iznimke
ambasadoru), koji je na tom položaju neprekidno proveo najdulje vrijeme.Izuzetak koji je nastao
u praksi, koji je priznat i u Bečkoj konvenciji, je da je doyen diplomatskog zbora Svete Stolice
po običaju nuncij.
Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konveniciji iz 1961. On ima
pretežito protokolarnu funkciju. Predvođen doyenom, kolektivno nastupa pri službenim
svečanostima.
Šefa misije država šiljateljica imenuje u drugim državama prema svojem izboru i svojim
kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona odredi. Ali u tom ona nije sasvim slobodna.
Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju zatražiti pristanak od
države primateljice. Država primateljica može odbiti dati taj pristanak a da nije dužna navesti
razloge za to.
Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje
vjerodajnice glavaru države primateljice na svečanoj audijenciji.
U vrijeme dok je mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on privremeno spriječen
obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova ad interim. To je u
pravilu najstariji član diplomatskog osoblja misije, a ako takvog nema, izuzetno se može
imenovati neki član administrativnog i tehničkog osoblja.
Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice (protokolom
predviđenog vremena za tu dužnost, umirovljenjem, njegovom ostavkom ili bolešću) ili
njegovom smrću.Ta dužnost prestaje također ako je država primateljica osobu šefa misije
proglasina za persona non grata (neprihvatljivom osobom). Nofifikacija o tome ne mora navoditi
razloge.
Kada napušta svoju dužnost u normalnim prilikama šef misije u svečanoj audijenciji predaje
glavaru države primateljice svoje odazivno pismo. Uobičajeno je da tom prilikom bude
odlikovan. Ali i u izvanrednim okolnostima, poput izbijanja oružanog sukoba između dviju
država, prekida diplomatskog odnosa ili proglašenja osobe šefa misije za persona non grata, šef
misije i svi članovi misije zadržavaju sve povlastice i imunitete do napuštanja područja države
primateljice ili do isteka razumnog roka koji im je u tu svrhu odobren.

OSTALO OSOBLJE DIPLOMATSKE MISIJE – Bečka konvencija iz 1961. dijeli cjelokupno osoblje
diplomatske misije u 4 skupine:
a. šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tom svojstvu,
b. diplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski položaj
(status),
c. administrativno i tehničko osoblje (kancelari tj. pisari, arhivari, tumači, šifranti i sl.),
d. poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.), te u nekim slučajevima i privatna
posluga članova misije.
Članovi diplomatskog osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima države šiljateljice.
Uobičajena su ova zvanja: opunomoćeni ministrar savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi
sekretar, treći sekretar, te attaché (ataše, diplomatski pripravnik).

41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI

Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno pravo je u
običajnom procesu izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens) koja se
odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao i na posebnu
zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961.
kodificirala je ta pravila koja sva imaju domašaj pravila općeg običajnog međunarodnog prava.
Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskog osoblja,
arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama diplomatskih agenata i članovima
njihovih obitelji.

Prostorije misije su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju ući, osim uz pristanak šefa
misije. To vrijedi i u slučaju požara. Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve mjere
kako bi spriječila da prostorije misije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen mir ili
povrijeđeno dostojanstvo misije. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni upad u
misiju, dužna je o tome povesti naknadnu istragu, dati objašnjenje i službenu ispriku državi
šiljateljici.
U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanog sukoba između države
primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije
misije, njezinu imovinu i arhive. 
Međutim, prostorije misije ne smiju se koristiti na bilo koju način nespojiv s funkcijama misije.
U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskog osoblja može biti proglašen za
persona non grata.
Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil nije
ustanova općeg međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom konvencijom iz 1961. ali se u
praksi država Južne i Srednje Amerike dopušta utočište u zgradama diplomatskih misija stranih
država osobama progonjenima iz političkih razloga, ali ne i običnim zločincima. Diplomatski
zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj
djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje.
Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije, te
na rezidenciji šefa misije, kao i na njegovim prijevoznim sredstvima. Stanovi diplomatskih
agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i prostorije misije.

Arhivi i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U slučaju prekida
diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanog sukoba, država primateljica dužna je poštivati i
štititi arhive. Nepovredivi su također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata.

Sloboda općenja – Država primateljica dućna je dopustiti i štititi općenje misije za sve službene
svrhe. Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije je nepovredivo.
Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili
pritvaranja. On mora biti opskrbljen službenim dokumentom kojim se potvrđuje njegovo
svojstvo i označuje broj breća koje čine diplomatsku valizu.
Država šiljateljica ili misija mogu odrediti diplomatskog kurira ad hoc, ali njegova osobna
nepovredivost u tom svojstvu, uključujući zabranu uhićenja ili pritvaranja, prestaje čim primaocu
preda diplomatsku valizu koja mu je povjerena.
Diplomatska valiza može se povjeriti zapovjedniku trgovačkog zrakoplova koji treba sletjeti u
dopuštenu luku ulaska. Taj zapovjednik mora biti snabdjeven službenim dokumentom u kojem je
označen broj vreća koje čine valizu, ali se on ne smatra diplomatskim kurirom.
Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana, ni zadržana. Vreće koje čine diplomatsku valizu
moraju nositi vidljive vanjske oznake tog svojstva i smiju sadržavati samo diplomatske
dokumente ili predmete namijenjenje službenoj upotrebi.

Položaj diplomatskog agenta – Osoba diplomatskog agenta (šef misije i članova diplomatskog
osoblja), nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja.
Država primateljica obvezna je s njime postupati s dužnim poštovanjem i poduzeti sve
odgovarajuće mjere radi sprječavanja svakog napada na njegovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Od toga je izuzetak ukoliko se diplomatski agent zatekne u fizičkom napadu na neku drugu
osobu ili u izvršenju drugog zločina.
Diplomatski agent uživa potpuni imunitet od kaznene sudbenosti države primateljice za sva djela
bez obzira je li ih izvršio u obaljvanju službenih dužnosti ili ne. Ali za obična kaznena djela
počinjena na području države primateljice, on nije izuzet od sudbenosti u svojoj vlastitoj državi.
Diplomatski agent također uživa i imunitet od građanske i upravne sudbenosti države
primateljice osim ako se radi:
a. o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na području države
primateljice
b. o tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje bilo kao nasljednik,
legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba
c. o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju u državi
primateljjici obavlja izvan svojih službenih funkcija.
Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima obaljvanje profesionalne ili trgovačke
djelatnosti u svrhe zarade u državi primateljici. Diplomatski agent nije dužan svjedočiti.
Država šiljateljica može se odreći od imunitete od kaznene, građanske ili upravne sudbenosti za
svog agenta, ali on to sam ne može učiniti. To odricanje mora uvijek biti izričito. Diplomatski
agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi primateljici. Izuzet je od svih poreza i
taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga.
Sve navedene povlastice i imunitete diplomatski agent uživa od trenutka kakda uđe na područje
države primateljice radi stupanja na dužnost, do trenutka kada napušta njezino područje po
prestanku dužnosti, odnosno od isteka razumnog roka koju mu je u te svrhe odobren.
Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju iste povlastice i
imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.

Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji tog osoblja uglavnom uživaju iste povlastice.
Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u obavljanju
njihovih funkcija.

Poslužno osoblje misije, ako se ne radi o državljanima države primateljice ili u njoj nemaju
stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u obavljanju svojih funkcija.

Dužnosti – Sve osobe koje uživaju povlastice i imunitete, dužne su poštivati zakone i propise
države primateljice te su se dužne uzdržavati od miješanja  u unutarnje poslove države
primateljice. U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može zatražiti da bilo koji član
misije napusti njezino područje i u tom pogledu može mu odrediti razuman rok..

44. ODGOVORNOST PO MEĐUNARODNOM PRAVU

Odgovornost država i drugih subjekata, središnje je pitanje međunarodnog prava ali i drugih
grana prava. Opće je načelo prava da svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i
dužnost počinitelja da ispravi (reparira) nastalu štetu.

OSNOVA ODGOVORNOSTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

Svako protupravno djelo neke države po međunarodnom pravu povlači međunarodnu
odgovornost (čl. 1. Nacrta pravila Komisije za mođunarodno pravo). Svaka država može biti
odgovorna za počinjenje takvog djela. Međunarodno protupravno djelo kumulativno čini:
a. ponašanje, koje se sastoji u djelovanju (akciji) ili propuštanju, a koje se po
međunarodnom pravu pripisuje državi, i 
b. to ponašanje čini povredu neke međunarodne obveze te države.
Djelo se smatra protupravnim samo po međunardnom pravu. Na tu kvalifikaciju ne utječe
moguća dopustivost istog djela po unutarnjem pravu. Povreda međunarodne obveze nastupa kada
jelo neke države nije u skladu s onim što ta obveza zahtijeva. Povreda obveze čini neko djelo
međuanrodno protupravnim bez obzira na porijeklo te obveze, bilo da je to porijeklo običajno,
ugovorno ili drugo. Međunarodna obveza u pitanju mora biti na snazi u trenutku njene povrede.
U suprotnom se ne radi o povredi međunrodne obveze.

*
Bitan doprinos Nacrta pravila Komisije za međunarodno pravo razvoju pozitivnog
međunarodnog prava je razlikovanje između običnih «međunarodnih delikata» i «međunarodnih
zločina». Međunarodni delikt je akt neke države koji čini povredu neke međunarodne obveze je
međunarodno protupravno djelo bez obzira na predmet prekršene obveze. Međunarodni zločin je
povreda međunarodne obveze od neke države, koja je s jedne strane , bitna za zaštitu temeljnih
interesa međunarodne zajednice u njezinoj cjelini, te da je s druge strane čitava ta zajednica
takvu povredu priznala međunarodnim zločinom. To su npr. pravne obveze koje zabranjuju
agresiju, kolonijalnu dominaciju, genocid, ropstvo, apartheid i sl.
Nesumnjivo je da između običnih «međunarodnih delikata» i «međunarodnih zločina» ne postoji
samo razlika u stupnjevanju, negu i u naravi njihovih štetnih posljedica. Prva djela diraju u
interese samo povrijeđenih država u pitanju, dok druga narušavaju interese jelokupne
međunarodne zajednice država, a veoma često i pojedinaca.

*
Nacrt pravila potom definira različite vrste međunarodnih obveza: a) one koje zahtijevaju
posebno ponašanje, b) one koje traže postizanje nekog cilja, i c) one koje traže sprječavanje
nastupa (prevenciju) nekog događaja.
a. Glede prvih, povreda obveze sastoji se u tome kada ponašanje države u pitanju nije u
skladu s onim što ta obveza iziskuje.
b. Kada obveza u pitanju postavlja neki cilj kojeg treba ostvariti, država u pitanju može
odabrati načine da bi ga postigla. Povreda obveze u tom slučaju nastupa kada država ne
ostvari taj cilj.
c. Kada se radi o obvezi na prevenciju određenog događaja, pri čemu država u pitanju
također ima mogućnost izbora načina da to postigne , povreda obveze nastupa jedino
kada država ponašanjem koje je odabrala ne osigura taj rezultat. U tom slučaju povreda
međunarodne obveze nastupa u trenutku kada događaj koga je trebalo spriječiti nastupi, i
traje sve dok traje i taj događaj.

ODGOVORNOST ZA MEĐUNARODNA PROTUPRAVNA DJELA I ODGOVORNST ZA RIZIK

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo, pod utjecajem njezina izvjestioca Roberta Agoa,
svjesno napušta kao osnovu odgovornosti krivnju počinitelja, koja bi podrazumijevala i njegovu
zlu namjeru. Tu zlu namjeru inače ne bi uvijek bilo lako ni dokazati. Osnova odgovornosti u
međunarodnom pravu leži u samom počinjenju međunarodnog protupravnog djela kao
objektivnoj činjenici.
U nekim međunarodnim instrumentima još se poziva na «dužnu pažnju». Dalji korak u tom
razvoju je da se glede njih, po posljedicama napose opasnih djelatnosti ugovara odgovornost za
rizik. Kada se ta odgovornost izričito ugovori, država (ili fizička ili pravna osoba) odgovora za
posljedice čak i takvog ponašanja koje po sebi nije međunarodno protupravno djelo. Ta se
odgovrnost posebno ugovara u oblastima lansiranja objekata u svemir, miroljubive upotrebe
nuklearne energije te onečišćenje mora uljima i drugim štetnim tvarima.
Neki pisci navode kako već postoji opće načelo prava koje uključuje odgovornost za rizik.
Unačtoč tome, danas ona ne postoji ako nije izričito ugovorena. Ukoliko jest ugovorena, država
koja je preuzela tu obvezu (ili fizička ili pravna osoba iz te države), dužna je oštećenim osobama
nadoknaditi svu štetu koja je stvarno nastala, neovisno od njezine zle namjere ili nepažnje, i
neovisno od toga što njeno ponašanje inače nije bilo zabranjeno međunardnim ili unutarnjim
pravom.

OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST DJELA

a. Pristanak -  Valjano dat pristanak jedne države na izvršenje određenog akta od druge
države koji nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te druge države prema prvoj,
isključuje protupravnost tog akta, ali samo u mjeri u kojoj taj akt ostaje u granicama
pristanka.
 Izričito je predviđeno da se pristanak ne može dati kaka je u pitanju obveza koja proizlazi
iz imperativne norme općeg međunarodnog prava.
Pristanak može biti ništav, zbog istih razloga koji nište i neki međunarodni ugovor, a koji
su također opća načela prava. Radi se o pristanku datom u bludnji, usljed prijevare, kao
posljedica korupcije predstavnika države koji ga je dao, ako je iznuđen prisilom nad tim
predstavnikom države ili ako je iznuđen prijetnjom ili upotrebom sile protiv te države.
b. Protumjere – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom
međunarodnom obvezom prema drugoj državi isključena je ako taj akt po
međunarodnom pravu predstavlja zakonitu mjeru protiv te druge države a posljedica je
međunarodnog protupravnog djela te druge države. Protumjera je zakonita ukoliko se na
kršenje prava od neke države odgovara kršenjem nekih njezinih prava.
Izrazi «protumjere» i «mjere» pokrivaju u Nacrtu pravila dvije vrste reakcija na
međunarodno protupravno djelo neke države. Prve su dopuštene represalije koje država
žrtva tog djela poduzima temeljem općem međunarodnog prava. Takve se represalije ne
smiju sastojati u upotrebi oružane sile, niti u drugim mjerama koje zabranjuje
humanitarno pravo. Druga vrsta mjera su sankcije koje neka država poduzima u izvršenju
odluke međunarodne organizacije koja je po svom statusu ovlaštena izricati takve mjere, i
to takošer kao rekciju na međunarodno protupravno djelo neke države.Takve odluke,
obvezujuće za sve države članice UN-a, donosi Vijeće sigurnosti UN-a.
Nacrt pravila predviđa mogućnost poduzimanja protumjera od povrijeđene države (dakle
represalije) i određuje njihove uvjete, kada god država počinitelj nekog međunarodnog
protupravnog djela ne izvrši svoje obveze prema povrijeđenoj državi. Te obveze su:
dužnost prestanka protupravnog ponašanja, restitutio in integrum, nadoknada ili
zadovoljštvina.
c. Viša sila ili nepredviđeni događaj – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s
njezinom međunarodnom obvezom isključena je ako je taj akt nije poduzet uslijed
neodoljive sile ili vanjskog nepredviđenog događaja, izvan njezine kontrole, što nije
učinilo materijalno mogućim djelovanje te države u skladu s tom obvezom, ili da bude
svjesna toga da njezino ponašanje nije bilo u skladu s tom obvezom. Izuzetak predstavlja
ako je država u pitanju sama pridonijela nastanku stanja materijalne nemogućnosti.
c. Nesreća – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom međunarodnom
obvezom isključena je ako počinitelj ponašanja koje se sastoji u djelu te države nije imao
drugog načina, u stanju teške nesreće, da sučava svoj život ili živote osoba koji su
povjereni njegovoj skrbi. Radi se dakle, o prirodnim ili drugim nepogodama koje dovode
u opasnost živote ljudi.
c. Stanje nužde – Država se ne može pozvati na stanje nužde kao na uzrok koji isključuje
protupravnost nekog svog akta koji nije u skladu s nekom od njezinih međunarodnih
obveza, osim: 
 kada je taj akt predstavljao jedini način očuvanja njezina suštinskog interesa nasuprot
teškoj i neposrednoj opasnosti i 
 taj akt nije teško naškodio suštinskom interesu države u odnosu na koju je obveza
postojala.
Ovi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Dakle, mora postojati razmjer između djela
počinjenog u krajnjoj nuždi i njegovih posljedica po bitne interese države prema kojoj
obveza postojati. Ta obveza može postojati bilo po općem međunarodnom pravu ili
temeljem nekog ugovora.
 Država se ne može pozvati na takvo stanje krajnje nužde koje bi isključivalo
protupravnost djela, u bilo kojoj od sljedeće 3 situacije:
 ako međunarodna obveza države s kojoj akt države nije u skladu proizlazi iz neke
imperativne norme općeg međunarodnog prava
 ako je međunarodna obveza u pitanju predviđena ugovorom koji izrijekom ili
implicitno isključuje mogućnost prizivanja stanja nužde ili 
 ako je država u pitanju sama pridonijela nastanku stanja nužde.
f)   Samoobrana – je opće načelo prava koju većina pravnih sustava država predviđa kao          
okolnost koja može isključiti protupravnost nekog djela. Protupravnost nekog akta države
koji nije u skladu s njenom međunarodnom obvezom isključena je ako taj akt prestavlja
zakonitu mjeru samoobrane poduzetu u skladu s Poveljom UN-a.
POSLJEDICE MEĐUNARODNOG PROTUPRAVNOG DJELA
Pravne posljedice međunarodne odovornosti prema povrijeđenoj državi (ili drugom
povrijeđenom subjektu), nameću dužnost povreditelja da prekine proutpravno ponašanje (ukoliko
se radi o produženom međunarodnom protupravnom djelu), da ispravi (reparira) počinjenu štetu,
te ako je prikladno, da pruži osiguranje ili jamstvo da to je djelo neće ponoviti.

«PRIPISIVOST» MEĐUNARODNOG PROTUPRAVNOG DJELA

Država je odgovorna za međunarodna protupravna djela koja proizlaze iz djelatnosti svih njenih
organa koji taj položaj imaju prema njezom unutarnjem pravu, i kada u tom svojstvu djeluju.
Država odgovara i za djelovanje organa njezinih teritorijalnih cjelina (kada one obavljaju
autonomne nadležnosti i kada se središnja vlast u te nadležnosti nema prava miješati). Nadalje,
država odgovara i za djelatnosti pravnih osoba ukoliko su po unutarnjem pravu one ovlaštene
vršiti elemente državne vlasti. To se odnosi i na sve osobe ili skupine osoba koje stvarno djeluju
za račun države i vrše elemente državne vlasti kada to prilike opravdavaju.
Smatra se po međunarodnom pravu djelovanje njenih organa u svim navedenim situacijama, čak
i kada takav organ prekorači svoje ovlasti  po unutarnjem pravu, ili kada prekrši upute o svojoj
djelatnosti. Država je u tim situacijama odgovorna zbog toga što  takve zloupotrebe vlasti nije
spriječila, tj. zbog propuštanja.
Organi izvršne vlasti najčešće se susreću sa strancima i stoga su najčešće u mogućnosti da
angažiraju odgovornsot svoje države za međunarodna protupravna djela. U međunarodnoj
arbitražnoj praksi postoji niz odluka kojima su države bile proglašene odgovornima zbog
djelovanja njihovih izvršnih organa.
Zakonodavna vlast može prouzročiti odgovornst svoje države ako ne donese potrebne zakone ili
druge propise nužne za izvršenje neke međunarodne obveze, ali još češće ako iz primjene zakona
koje je donijela a koji nisu u skladu s njezinim međunarodnim obvezama, prizađu međunarodna
protupravna djela.
Sudbena vlast najčešće uzrokuje odgovornst svoje države uskratom pravosuđa strancima, ali i
svim drugim osobama. Danas posvuda u svijetu sve fizičke i pravne osobe uživaju pravo da od
sudova i drugih nadležnih tijela traže zaštitu svojih prava. Njihovo sprječavanje da se pojave
pred sudom u svojstvu tužitelja ili u drugom svojstvu, znači uskratu pravosuđa i povlači
odogornost države. Uskratom pravosuđa smatra se i kada nadležno tijelo u primjerenom roku ne
donese nikakvu odluku.
*
U načelu, država odgovara za ponašanje svojih organa samo u obavljnju njihovih funkcija. Kada
neka ovlaštena osoba (ili skupina osoba) ne djeluje za račun svoje države nego u osobnom ili
drugom svojstvu, tada po međunarodnom pravu njezino ponašanje nije akt države i država za
njega ne odogovara.
U posebnom svjetlu javlja se pitanje odogovrnosti za međunarodna protupravna djela
međunarodnih organizacija koje su priznati subjekti međunarodnog prava. Postoji stalna težnja
da se  djela neke organizacije pripiše njezinim državama članicama ili makar nekima od njih. Ali
osim rijetkih izuzetaka, i to u slučaju da je to predviđeno u pravilima same organizacije ili da je
unaprijed ugovoreno opće je pravilo da države članice  nisu solidarno, a ni supsidijarno
odgovorne za međunarodna protupravna djela njihove organizacije. Prema općem
međunarodnom pravu, svaka organizacija  koja je međunarodna pravna osoba odgovorna je za
međunarodna protupravna djela svojih organa i svojih agenta koji djeluju u njeno ime.

48. POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUANRODNIH ORGANIZACIJA

POJAM MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Međunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih
država članica u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva.
Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa. Stalni administrativni organ djeluje
kontinuirano, dok se politički i drugi izvršni organi mogu sastojati od predstavnika država
članica koji se povremeno sastaju. Svaka organizacija ima i jedan «plenarni organ» (skupštinu,
konferenciju) u kojem su zastupljene sve njezine države članice, a koji se sastaje na redovita i, po
potrebi, izvanredna zasjedanja.
Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovorom između država.
Za razliku od ostalih međunarodnih ugovora, ti su ugovori u isto vrijeme i ustavni akti za
odnosnu međunarodnu organizaciju.
Za rad organizacije u pitanju i za njezine djelatnike taj ugovor je temeljni pravni akt. On između
ostalog propisuje ciljeve i nadležnosti organizacije, nadležnosti, međusobni odnos i ovlasti
njezinih glavnih organa, način donošenja odluka i njihov pravni domašaj u odnosu na samu
organizaciju, u odnosu na države članice, a ponekad i u odnosu na treće države tj. nečlanice.
Ti ugovori ustavi u isto vrijeme propisuju prava i dužnosti država članica organizacije u pitanju i
to: u njihovim međusobnim odnosima, u odnosima prema trećim državama, glede njihova
sudjelovanja u radu organa organizacije i dr.

PRAVO MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Svaka međunarodna vladina organizacije djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih
pravila čini pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježja u odnosu na opće
međunarodno pravo. To pravo je u osnovi pisano i ugovorno.
Pravo neke organizacije ne svodi se jedino na njezin ugoovr ustav, mada je on najvažniji pravni
akt. Ono obuhvaća i  ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama, ponekad s
nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima stalno surađuje. Nadalje, to
pravo obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornog značaja (poslovnici stalnih i
povremenih organa koje najčešće oni sami usvajaju) i odluke nadležnih organa (o primanju
novih država u članstvo organizacije, o utrošku sredstava i sl.).
Pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih pravila
nastalih u praksi njezinih organa i država članica, ali u pravu međunarodnih organizacija
običajna pravila uvijek imaju supsidijarni značaj.
Pravo međ. organizacija samo po sebi ne obvezuje države nečlanice, niti treće međunarodne
organizacije ukoliko nemaju neke institucionalne ugovorne odnose s organizacijom u pitanju.
Utjecaj ovog prava na razvoj i izmjene općeg međunarodnog prava može biti znatan, osobito ako
je organizacija u pitanju politički veoma značajna, a po prostoru djelovanja univerzalna. Danas je
to Organizacija UN-a.

PODJELE MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Te podjele moguće je izvršiti temeljem 4 usporedna kriterija.
    1. Sa stanovišta međunarodnog prava najvažnija je podjena na vladine (međudržavne) i na
nevladine međunarodne organizacije. Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su im
jedini pravi članovi.
Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne država, ali njih ne osnivaju, niti su
u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv. nacionalne
druđtva ili udruge pojedinaca iz više država.
Neke od nevladinih međ. organizacija mogu biti od znatnog političkog značaja. Među njima su
Interparlamentrarna unija, Svjetska sindikalna federacija, Međunarodna federacija bivših boraca
i dr. Postoji niz međunarodnih udruga koje okupljaju učenjake i znanstvena društva različitih
zemalja od kojih je najugledniji Institut za međunarodno pravo te po članstvu masovnije,
Svjetsko udruženje za međunarodno pravo.
Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarodnog prava, tj. mogu
imati sposobnost da budu nosioci međunarodnih prava i dužnosti. Od tog su možda izuzetak
Međunarodni komitet Crvenog križa i Liga društava Crvenog križa kojima su 4 Ženevske
konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949, povjerili određene zadatke i ovlasti u oružanim
sukobima. Ostale nevladine organizacije nisu subjekti međ. prava.
    2. Po opsegu nadležnosti sve međ. organizacije možemo podijeliti na opće i specijalizirane.
Do danas nije stvorena ni jedna međ. organizacija koja bi bila nadležna za sva moguća pitanja
međunarodnih odnosa. Pod općim organizacijama nazivamo one koje se bave političkim,
ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnog rješavanja sporova, i po potrebi drugim
problemima.
Opće su organizacije, dakle, sve one čija nadležnost nije usko specijalizirana. Prije II. svjetskog
rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije OUN, ali i neke
regionalne organizacije poput Vijeća Europe.
Specijalizirane organizacije su sve one koje su svojim ugovorom-ustavom ovlaštene da djeluju u
nekoj užoj, specijaliziranoj oblasti. To su npr. Međunarodna organizacija rada, Međ. organizacija
za civilno zrakoplovstvo i dr.
    3. Po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu, postoje univerzalne i regionalne
organizacije. Još nijedna organizacije u svoje članstvo nije okupila doslovno sve države svijeta,
ali se tome najviše približila OUN-a. Univerzalnim organizacijama nazivamo ustvari sve one
koje imaju za cilj da okupe sve države svijeta i koje su, dakle otvorene državama iz svih dijelova
svijeta. Između ostalih u njih spadaju sve specijalizirane ustanove UN-a.
Regionalne organizacije obuhvaćaju uži krug država. One su pod određenim uvjetima otvorene
na pristup zemljama iz određenog regiona ili subregiona. Najtipičnije regionalne organizacije su
Organizacja američkih država i Organizacija afričkog jedinstva.
Neki pisci razlikuju i treću skupinu – «organizacije posebno zainteresiranih država». One su sve
zatvorenog karatktera ali u svom članstvu obuhvaćaju države iz različith dijelova svijeta, tako da
ne spadaju niti u univerzalne niti u regionalne organizacije. To su npr. Organizacija država
izvoznica petroleja (OPEC), te razne organizacije koje okupljaju najveće proizvođače i najveće
potrošače određenih proizvoda, npr. Međ. organizacija za kavu i dr.
    4. S pravnog stajališta među najvažnijim je podjelama organziacija po stupnju ovlasti i
domašaja odluka koje donose njihovi organi tzv. «deliberativne organizacije», koje koordiniraju
uzajamnu suradnju njihovih država članica. U njihovim se organima raspravljaju pitanja koja su
na dnevnom redu, usaglašavaju gledišta, i nakon toga se većinom glasova donose zaključci
najčešće u obliku pravno neobvezujućih preporuka (rezolucija).
Supranacionalne (nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke. To je danas praktično
jedino Europska unija nastala ujedinjavanjem triju zajednica: Europske zajednice za ugljen i
čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom). EU
nije naddržavna organizacija, jer bi tada predstavljala federaciju država. Nazivamo je
supranacionalnom, jer se u nekim crtama približaa klasičnoj konfederaciji. Ipak, ne možemo je
svrstati u konfederacije jer među svojim nadležnostima nema zajedničku obranu država članica.

59. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA

Zanimanje za manjinsku zaštitu u Europi veoma je naraslo tek u vremenu raspada socijalističkog
sustava, kada je narasla težnja za emancipacijom bivših federalnih jedinica u Jugoslaviji, SSSR-u
i Češko-Slovačkoj. Ta promjena stavova o važnosti manjinskog pitanja može se najbolje pratiti u
dokumentima KESS-a koji se od 1995. naziva OESS.
Najopširniji dokument u kojem se definira sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno
priznatih ljudskih prava je Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimnziji KESS-a iz
lipnja 1990. KESS se nastavio sustavno baviti pitanjem zaštite etničkih skupina te je 1994. u
Europi ustanovljena dužnost Visokog povjerenika za nacionalne manjine, prva te vrste u svijetu.
Od Dokumenta iz Kopenhagena, za opći običajni proces od većeg je značaja Deklaracija o
pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, koju je
1993. usvojila Opća skupština UN-a.

Pravila općeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti

Postoji više različitih definicija manjina. Prema Capotortiju, manjina je skupina brojčano manja
od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje – koji su građani
te države – imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka pučanstva, i
makar imlicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju svoje kulture,
tradicije, vjere ili jezika.
Cilje svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina u
odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskriminacija, te potom posebna prava, institucije
i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihovih posebnosti.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima određuje da se u državama gdje postoje
etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti
pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju vlastiti kulturni život, da ispovijedaju
i održavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.
Od 1990. godine regionalni razvoj pravila o zaštiti manjina u okviru europskih institucija
neusporedivo je brži i djelotvorniji od onog na svjetskoj razini.
U krilu Vijeća Europe usvojena su 2 veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti: Europska
povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. te Okvirna konvencija za zaštitu
nacionalnih manjina iz 1995.
Hrvatska je kao europska država preuzela ugovorne obveze iz Međunarodnog pakta o građ. i pol.
pravima, kao i iz dvaju ugovora Vijeća Europe. Uz to, Ustavni zakon o ljudskim pravima i
slobodama i  o pravima etničkih i  nacionalnih zajednica ili manjina, uz manjinska prava koja
sam razrađuje, u čl. 1 sadrži obvezu na njihovo poštivanje i zaštitu u skladu, između ostalog,
Dokumentom s kopenhaškog sastanka KESS-a.

Moguć dalji razvoj pravila o manjinskoj zaštiti

Razvoj pravila o manjinskoj zaštiti može se očekivati u 21. stoljeću i to zasnovan na nekim
prirodnim pravilima svih etničkih, vjerskih i jezičnih skupina i osoba koje im pripadaju, iako taj
razvoj mogu veoma usporiti neki novi svjetski sukobi.
Neka manjinska prava koja su se već afirmirala makar na normativnoj razini:
1. Prvo i najtemeljnije pravo svih skupina i njihovih pripadnika koji su građani
odnosne države, je njihovo pravo na opstanak,
2. pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost – ravnopravnost
pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva postiže se ako oni pod
jednakim uvjetima uživaju sva ljudska prava prema međ. pravu kao i sva ona
prava koja predviđaju ustav i zakoni države čiji su građani,
3. pravo na odgovarajuću zastupljnost svih skupina u političkom odlučivanju,
4. pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i javne svrhe – u većini država
osigurava se da okrivljena osoba u kaznenom postupku može koristiti svoj
jezik ili jezik koji razumije. Na područjima na kojima neka manjinska jezična
skupina čini cjelokupno stanovništvo ili većinu ili značajni postotak,
opravdano je da se uz državni službeni jezik, koristi i jezik te skupine u
sudskom u upravnom postupku, te u toponimima takvih mjesta u zanivima
ulica i javnih ustanova,
5. pravo na vlastite institucije – da bi se održale posebnosti pojedinih
skupina.Posebno je važno da se za djecu pripadnika jezičnih skupina, tamo
gdje ih ima u dovoljnom broju osiguraju ustanove za preškolski odgoj, te
potom osnovno obrazovanje na njihovom jeziku. Sve etničke, vjerske i jezične
skupine, ovisno o njihovu broju i materijalnim mogućnostima, trebale bi biti
slobodne da na vlastiti trošak osnivaju i održavaju svoje kulturne ustanove
poput kazališta, folklornih društava, radio stanica i dr.

57. DRŽAVLJANI I STRANCI

POJAM DRŽAVLJANSTVA
Prema načelu teritorijalne suverenosti (vrhovništva), pojedinac je pod vlašću država u kojoj
boravi i ima dužnost poštivanja njenih propisa dok god se u njoj nalazi. Ali kad se nalazi izvan
svoje države, on je u isto vrijeme i pod vlašću te svoje države (personalna suverenost ili
vrhovništvo), i dužan joj je na vjernost. Zauzvrat on u inozemstvu ima pravo tražiti zaštitu od
svoje države. Stoga kad se raspravlja o pitanjima pravnog položaja pojedinaca bitno je utvrditi
njegovo državljanstvo.
Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku državu. Opća deklaracija o
ljudskim pravima iz 1948. proklamira da svatko ima pravo na državljanstvo. Svaka država u
načelu ima pravo svojim ustavom i zakonima odrediti tko ima pravo na njezino državljanstvo.
Stoga se smatra da pitanja državljanstva spadaju u unutarnju (isključivu) nadležnost države.

DRŽAVLJANSTVO STEČENO ROĐENJEM

Većina ljudi stječe neko državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se
rođenjem stječe bilo:
1. rođenjem na teritoriju neke države (jus soli) ili
2. temeljem porijekla nekog od roditelja (jus sanguinis).

DRŽAVLJANSTVO UDATE ŽENE

Mnoge su države u svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka trenutkom
udaje ipso facto tj. automatski, stječe državljanstvo svog supruga i da gubi svoje prijašnje
državljastvo. Nasuprot tome, druge su države, slijedeći politiku jednakosti spolova izričito
predviđale u svojim zakonima da samim činom udaje strana državljanka ne stječe državljanstvo
supruga.
U novije vrijeme  mnoge su države napustile propise o automatskom stjecanju državljanstva žena
činom udaje. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. predviđa da će
države stranke te Konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima glede stjedanja,
promjene ili očuvanja državljanstva supruga. 
Zauzvrat, zakoni većine država danas, predviđaju ubrzan i olakšan postupak naturalizacije
(prirođenja). Tako i Zakon o hrv. državljanstvu predviđa da stranac koji je u braku s hrvatskim
državljaninom i kojem je odobreno trajno nastanjenje na području Hrvatske može steći
državljanstvo, iako ne udovoljava niti jednom predviđenom uvjetu naturalizacije, osim uvjeta da
se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH i da prihvaća
hrvatsku kulturu.

«PRIROĐENJE» (NATURALIZACIJA) I OTPUST IZ DRŽAVLJANSTVA («EKSPATRIJACIJA»)

Naturalizacija u užem smislu je postupak u kojem neka država po svojoj diskreciji podjeljuje
svoje državljanstvo nekoj osobi na njezinu zamolbu. Po općem međ. pravu stranac nema pravo
na državljanstvo putem naturalizacije. U načelu država ima pravo odbiti tu molbu. Stoga
naturalizacija spada u diskrecijsku vlast svake države i može  svojim zakonima predviđati
različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.
Zakon o hrv. državljanstvu, osim uvjeta poštivanja pravnog poretka i običaja RH, predviđa da
osoba koja je podnijela takav zahtjev mora imati navršenih 18 godina, da joj nije oduzeta
poslovna sposobnost, da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust
dobiti ako bude primljena u hrv. državljanstvo, da ima prijavljen boravak na teritoriju RH
najmanje 5 godina te da poznaje hrv. jezik i latinično pismo.
U međ. pravu nije prihvaćena doktrina o «neraskidivoj privrženosti» koja bi državu sprječavala
da neku osobu otpusti iz svog državljanstva suprotno njezinoj volji. Zakon o hrv. državljastvu ne
predviđa otpust iz državljanstva protiv volje pojedinaca. Kao jedinu zapreku za otpust iz
državljanstva, naš Zakon navodi ako se protiv osobe u pitanju u Hrvatskoj vodi kazneni postupak
zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili ako je u Hrvatskoj osuđena na kaznu zatvora
dok tu kaznu ne izdrži.

OSOBE BEZ DRŽAVLJANSTVA I OSOBE S VIŠE DRŽAVLJANSTAVA (APATRIDI I POLIPATRIDI)

Razlike u zakonima o državljanstvu još su tolike da stvaraju slučajeve apatridije i polipatridije.
Neke države s brojnim iseljeništvom ili sa svojim etničkim pripadnicima u susjednim državama,
svojim zakonima namjerno dopuštaju stjecanje vlastitog državljanstva bez obveze otpusta iz
prijašnjeg državljanstva. Ipak, teži je položaj osoba bez državljanstva (apatrida) od onih koji
imaju 2 ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati brojne osobe koje napuštaju svoju
domovinu iz političkih razloga. I druge teritorijalne promjene mogu stvarati apatride. Pripadnici
neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj
borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo.
Konvencija o sukobu zakona glede državljastva iz 1930. predviđa neka pravila glede položaja
osoba s više državljanstava. Ta se pravila danas mogu smatrati iskazom općeg običajnog međ.
prava. Svaka od država koje je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim
državljaninom. Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je također
državljanin. U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i to
u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi, ili s kojom je najuže
vezana, uzimajući pri tom u obzir okolnosti slučaja.

PRAVNI POLOŽAJ STRANACA. PRISTUP STRANACA U NEKU DRŽAVU

Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti
strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše. S druge
strane, danas gotovo da nema države koja bi to svoje pravo sprovodila do kraja i u punoj
strogosti, zbog načela reciprociteta.
Mnoge države dopuštaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca) bez
formalnosti pa čak i bez ulazne vize. Fizički, moralno i socijalno nepodobne osobe najčešće se
isključuju.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati putovnici izdanu od nadležnog
organa svoje države, i ako je potrebno, ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju
putuje. Na temelju putovnice njegoa mu država može pružiti dipl. zaštitu u državi u kojoj se
nalazi.

IZGON STRANACA
Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svom području i ustratiti
dalji boravak stranaca kojeg smatra nepoželjnim.
Svaka država može svojim propisima predviđati kriterije, tj. razloge izgona stranaca ali se to
pravo u njegovoj primjeni ne smije zlouptrebljavati. Država prognanog stranca, ili onog kojem je
naloženo iseljenje, ima pravo tražiti razloge za te mjere. U doba mira stranci mogu po pravilu biti
izgnani iz razloga javnog poretka. U slučaju objavljenog rata svaka zaraćena strana ima pravo
prognati sa svog područja sve građane druge zaraćene strane.
Uskrata daljeg boravka stranca nije mjera njegova kažnjavanja, nego akt izvršne državne vlasti.
Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom brutalnošću.
Treba izbjegavati pritvaranje osobe kada ona to odbija učiniti ili nastoji izbjeći nadzor državnih
organa. Osobi u pitanju daje se razumno vrijeme za napuštanje države i da sama izabere državu u
koju će otići.
Stranac kojem se uskrati ulazak u neku državu (na njezinoj granici, u zračnoj luci ili u morskoj
luci otvorenoj za međ. promet), vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta. Ali ako ga ta
država ne želi primiti, vraća se u svoju domovinu.

PRAVA STRANACA
Kada je stranac primljen na područje neke države s pravom neograničneog ili privremenog
boravka, on u toj državi uživa neka minimalna prava potrebna za privatni život. Međ. pravo ne
dopušta niti jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja građanskih ugovora (kontrakata),
stjecanja osobnog vlasništva, sklapanja braka i uživanja obiteljskih prava. Izvan tih temeljnih
prava. država može ali i ne mora, strance podvrgnuti nekim ograničenjima radi zaštite svoje
nacionalne sigurnosti, javnog poretka ili prava svojih državljana (npr. glede zapošljavanja).
Neke države uskraćuju strancim ai pravo na stjecanje nekretnina ili to pravo uvjetuju
reciprocitetom. Obično se strancima uskraćuju politička prava, uključujući tu biračko pravo,
obnašanje javnih funkcija i vršenje političkih djelatnosti.
Unatoč ograničenjima, osobna sigurnost, sloboda i prava stranca kojem je dopušten neograničen
ili privremen boravak, jednako su sveta kao i prava domaćih državljana.
Država je po međ. pravu odgovorna za svaki propust dužne pažnje (due diligence) u zaštiti prava
stranaca. Odgovorne osobe država je dužna uhititi i kazniti, a povrijeđenom strancu dužna je
pružiti mogućnost da u sudskom ili drugom postupku naplati štetu.
Stranac ili osoba bez državljanstva ima pravo da se kao ravnopravna stranka pojavi pred
sudbenim i drugim nadležnim tijelima teritorijalne države i da tamo dobije pravdu.
Stranac ima pravo i tražiti diplomatsku zaštitu svoje države glede svake štete koja je nanesena
njegovoj osobi i imovini u državi boravka, ali tek nakon što je iscrpio sva raspoloživa domaća
pravna sredstva, a nije postigao pravdu.

EKSPROPRIJACIJA IMOVINE STRANACA

Poštivanje privatnog vlasništva i stečenih prava stranaca jedno je od načela međ. prava. Privatna
se imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može  eksproprirati samo uz ispunjenje nekih uvjeta
propisanih međ. pravom:
 eksproprijacija je dopuštena samo u javnom interesu,
 ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije niti
njezinih vlasnika (predmet eksproprijacije mora biti određena vrst imovine bez obzira
na vlasnika)
 za ekspropriranu imovinu mora se isplatiti nadoknada.

DUŽNOSTI STRANACA
Stranac kojem je priznato pravo neograničenog ili povremenog boravka u nekoj državi
podvrgnut je, poput domaćih građana, pravu te države. On ne može zahtijevati svoje izuzimanje
od sudbenosti teritorijalne države.
Od stranca se može zahtijevati da vrše građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive,
poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara, prirodnih katastrofa i drugih opasnosti
koje ne proizlaze iz rata.
Stranci se ne smiju uplitati u politiku države u kojoj borave. Također, osim osoba s diplomatskim
položajem, stranci ne mogu tražiti izuzeća od plaćanja poreza i carina. Država ima pravo
naplaćivati poreze na nekretnine i od stranaca bez prava na stalni boravak. Stranci sa stalnim ili
duljim boravkom potpadaju pod obveze osiguranja i jamčevina, poput domaćih građana.

UTOČIŠTE (AZIL)
U vršenju svoje suverenosti, svaka država ima u načelu pravu primiti u svoje područje kojeg god
želi stranca. Niti jedna država po međ. pravu nije dužna odbiti prititi nekog stranca na svoje
područje, izručiti ga drugoj državi ili ga izgnati sa svog teritorija, osim u slučaju nekih
ograničenja ili u izvršenju obveza koje je sama preuzela.
Teritorijalna suverenost (vrhovništvo) države uvijek ima prevagu nad njenom personalnom
suverenošću.
Svaka država može podijeliti makar privremeni azil nekom strancu koji je izgnan ili je pobjegao
iz svoje domovine, kao i osobi bez državljanstva. Pružanje azila je pravo koje proizlazi iz
teritorijalne suverenosti države. Ono je mriroljubivo i humanitarno djelo koje druge države ne bi
smjele smatrati neprijaznim činom.. U načelu se običnim zločincima ne pruža utočište. Pravo
pružanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o izručenju (ekstradiciji), te
nekim pravilima učtivosti.
Pravo svake države da pruža utočište političkim bjeguncima, bilo da su stranci ili osobe bez
državljanstva, nije kao takvo nikad bilo pod sumnjom, niti se osporavalo. Međutim, samo
međunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo pravo na azil, tj. pravo da ga pod
određenim uvjetima uvijek dobiju ako ga zatraže.

POLOŽAJ IZBJEGLICA I OSOBA BEZ DRŽAVLJANSTVA

Izbjeglički problem, koji je postao masovan nakon I. svjet. rata, nakon II. svjet. rata postaje sve
akutniji i dobija ogromne razmjere.
U sklopu UN-a od početka 1951. djeluje Ured visokog povjerenika (komesara) za izbjeglice
(UNHCR) sa sjedištem u Ženevi. Danas je između velikog broja država, na snazi Konvencija o
položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol koji se odnosi na položaj izbjeglica iz 1967. Konvencija o
položaju osoba bez državljanstva usvojena je 1954.
Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenog straha od progona zbog svoje rase,
vjeroispovjedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog
mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi, ili zbog tog straha, neće tražiti
zaštitu te države.
Naprotiv, osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona niti jedna
država ne smatra svojim pripadnikom.
Prema navedenim konvencijama, pravo na zaštitu nemaju osobe koje su počinile zločine protiv
mira, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, one koje su izvan države koja ih je primila
prethodno počinile obične zločine teške naravi, te osobe krive za djelatnosti suprotne ciljevima i
načelima UN-a.
U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište, izbjeglice i apatridi imaju
odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise, kao i mjere za
zaštitu javnog poretka države u kojoj se nalaze.
Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede
industrijskog i intelektualnog vlasništva, mejre racioniranog snabdjevanja namirnicama,
onsovnog obrazovanja, javne pomoći, radnog i socijalnog zakonodavsta te poreznih tereta.
Država boravka dužna im je osigurati makar jednak tretman s ostalim strancima glede stjecanja
pokretne i nepokretne imovine, sklapanja ugovora o iznajmljivanju i dr. ugovora o vlasništvu,
prava bavljenja poljoprivredom, obrništvom i trgovinom na vlastiti račun i dr.

POJAM EKSTRADICIJE
Pod pojmom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne države
drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja. Ekstradicija bjegunca nikad nije postala
obvezom države po općem međ. pravu.
U praksi se većinom vrši primjenom dvostranih ugovora kojih je sklopljen znatan broj.
Općenito se smatra prihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije,
osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one koje je
izručena. To načelo specijalnosti predviđa se u ugovorima o ekstradiciji ali se poštuje čak i kada
nije izričito propisano.

OSOBE PODLOŽNE EKSTRDICIJI I ZLOČINI KOJI PODLIJEŽU IZRUČENJU

Ujednačena je praksa da država kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje državi koja tu
ekstradiciju traži, građane te države ili one trećih država. U mnogim dvostranim ugovorima koji
su danas na snazi predviđa se da ne izručuju vlastiti državljani. Pri tom, ako država ne izruči
vlastitog državljanina, ima mu obvezu suditi za zločin za koji je optužen, ukoliko se ispune neki
predviđeni uvjeti.
Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviđaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora biti
kazneno prema zakonima obiju država tje. one koja traži izručenje i one u kojoj se bjegunac
nalazi.
Država može odbiti zahtjev za ekstradiciju osobe koja je zločin počinila u cjelosti ili djelomično
na njezinu teritoriju. Ako se izručenje traži za neko djelo koje nije počinjeno na području države
koja ga traži, zahtjev za ekstradiciju se može odbiti ako djelo u pitanju neije predviđeno kao
zločin u zakonu države u kojoj se bjegunac nalazi. Ekstradicija se ne odobrava nakon što je u
državi u kojoj se bjegunac nalazi, za odnosno djelo već izrečena konačna presuda. Radi se o
proc. pravilu ne bis in idem, po kojem se niti jednoj osobi ne može dva put suditi za isto djelo.
Ono se može smatrati općim načelom prava.
Zahtjev za ekstradiciju upućuje se diplomatskim putem nadležnim vlastima države u kojoj se
bjegunac nalazi. U većini država konačnu odluku o ekstradiciji donisi sudbena vlast a ako se
zahtjev odobri, izručenje obavlja izvršna vlast.

56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

Za razumijevanje međunarodnog prava u njegovoj cjelini važno je pitanje je li čovjek pojedinac
u vlastitom svojstvu (a ne kao pripadnik neke države ili nesamoupravne teritorijalne cjeline, ili
čak kao pripadnik etničke ili vjerske skupine), izravni nositelj prava i obveza u međunarodnom
pravnom poretku.
Suverena država je još uvijek glavni subjekt međ. prava. Međuvladine organizacije su tvorevine
država, pa su one u tom smislu «izvedeni» subjekti. Ustanici i oslobodilački pokreti su prijelazni
tj. privremeni subjekti.
Cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi se na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je
krajnji adresat svakog prava.
Koncept imperativnih normi općeg međuanrodnog prava (jus cogens) Bečke konvencije o pravu
ugovora iz 1969., najvećim se dijelom odnosi na poštivanje i na zaštitu ljudske osobe, kako u
miru tako i u oružanom sukobu. Subjekti međunardnog prava ne smiju ih kršiti, niti ih u
uzajamnim sporazumima smiju derogirati.
Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina na opstanak, na tjelesni integritet,
slobodu i dostojanstvo – kako u miru tako i u oružanom sukobu – međunarodna zajednica je
proglasila međunarodnim zločinima.
Poveljom UN-a iz 1945. i Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. prihvaćeni su
instrumenti, kojima se potiče razvoj pravila općeg međunarodnog prava, a odnosni ugovori
predviđaju za njihove države stranke precizne pravne obveze, i tu uz neke mjere međunarodne
kontrole izvršenja.
Oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jest subjekt međ. prava (ili je na putu da to
postane),  smatraju da se ta osobnost može stupnjevati po intezitetu. Oni pojedinca uspoređuju s
drugim izvedenim subjektima i dolaze do zaključka da je njegov subjektivitet ograničen i
izveden iz subjektiviteta države.
Opće međ. pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, ali im se pri
tom nameću i mnoge pravne obveze. Međunarodni zločin piratstva na otvorenom moru može
kazniti svaka država pa i ona koja nije pretrpjela štetu. A pirati su uvijek pojedinci koji djeluju u
vlastitom svojstvu. Po običajnom međ. pravu razvijenom temeljem ugovora, svaki pripadnik
oružanih snaga podvrgnut je pravnim pravilima koja vrijede u oružanim sukobima a za njihovo
krđenje on je izravno odgovoran.
Osim materijalnih prava u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem nekih
ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv
države, ap i protiv onih kojih su državljani.
Moguće je zamisliti da bi, u dalekoj budućnosti, čovjek mogao postati subjektom međ. prava
ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tzv.
superdržave) ili federacije država u kojoj bi pojedinac dobio neka politička prava. Ali ako bi se
to dogodilo, međ. pravo bi izgubilo bitna obilježja koja danas ima te bi postalo federalno pravo te
svjetske superdržave.

OSNIVANJE UN-A
Izbijanje II. svjetskog rata napadom Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. predstavljalo je
neuspjeh Lige naroda. Osnivanje nove i djelotvornije svjetske organizacije Savezničke su sile
kroz čitavo vrijeme tog rata uzimale kao svoju prvenstvenu zadaću.
Tako su predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Sovjetskog Saveza i Kine u Moskovskoj
deklaraciji (01.11.1943.) priznali neophodnost ustanovljenja praktično u najskorije vrijeme
međunarodne organizacije za održanje međunarodnog mira i sigurnosti.
U izvršenju te Deklaracije predstavnici tih velesila sastali su se u Dumbarton Oaksu u SAD-u u
kolovozu i rujnu 1944. gdje su skicirali osnove buduće organizacije. Usvojeni prijedlog
predviđao je 5 glavnih organa. Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud, Tajništvo te
Ekonomsko i socijalno vijeće. Starateljsko vijeće tada još nije bilo predviđeno. Na konferenciji
Roosvelta, Churchila i Staljina na Jalti u veljači 1945. usvojena je «jaltska formula» glede
glasovanja u Vijeću sigurnosti.
Konferencija UN-a o međunarodnoj organizaciji održana je potom u San Franciscu 1945. na
kojoj su predstavnici 50 pozvanih država osnivača («iskonski članovi»), na temelju prijašnjih
zaključaka izradili i usvojili cjelovit tekst Povelje UN-a. Među državama sudionicama bila je i
Jugoslavija.
Da bi se izjeglo loše iskustvo nesudjelovanja SAD-a u Ligi naroda, Povelja je predvidjela
njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih 5 stalnih
članica budućeg Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, Sovjetskog Saveza, Ujedinjenjog
Kraljevstva i SAD-a), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Povelja je stupila na snagu
24.10.1945. i taj se dan danas slavi kao Dan UN-a.

52. ČLANOVI UN-a I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA

ISKONSKE I NAKNADNO PRIMLJENE DRŽAVE ČLANICE
Iskonske (prvotne) članice UN-a su sve one države koje su sudjelovale na osnivačkoj
konferenciji u San Franciscu i potom su ratificirale Povelju. Bilo ih je 51. Iskonske članice su na
temelju svoje suverenosti osnovale tu Organizaciju. One same nisu mogle biti podvrgnute
postupku primanja ali su imale pravo odlučivanja o primanju novih država u članstvo.
Članovima UN-a mogu postati sve ostale miroljubive države članice koje prihvate obveze
sadržane u Povelji i koje su po ocjeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze. U
savjetodavnom mišljenju iz 1948. o Uvjetima za primanje neke države u članstvo UN-a,
Međunarodni sud je zaključio da ima 5 predviđenih uvjeta: 1.) treba biti država, 2.) biti
miroljubiva, 3.) prihvatiti obveze iz Povelje, 4.) biti sposobna izvršavati te obveze, 5.) biti voljna
to učiniti.
Inače nema nikakve druge diskriminacije između iskonskih i naknadno primljenih članica. Sve
države članice imaju prema Povelji jednaka prava i obveze, s tim da 5 stalnih članica Vijeća
sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju.
Svaka se država prima u članstvo UN-a Odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća
sigurnosti. U stvarnosti je Vijeće sigurnosti organ koji odlučuje o primanju u članstvo, a Opća
skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovito potvrdna.
Hrvatska, Slovenija i BiH zajedno su primljene u UN 22.5.1992. Švicarska nikad nije zatražila
primanje u članstvo, premda brojni organi UN-a imaju sjedište u Ženevi. To nije zatražila ni
Država Vatikanskog Grada koja je u simbiozi sa Svetom Stolicom. Te su države, međutim
članice nekih specijaliziranih ustanova UN-a i pozivaju se na konferencije pod okriljem UN-a.

PRAVA I DUŽNOSTI ČLANICA UN-A

Sve države članice imaju pravo sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim zasjedanjima
Opće skupštine o svim pitanjima koja su na dnevnom redu. One u njoj mogu birati i biti birane
za članice drugih organa koje ona imenuje. Radi se o nestalnim članicama Vijeća sigurnosti i o
svim članicama Ekonomskog i socijalnog vijeća. U Općoj skupštini one također biraju članove
Međunarodnog suda u Haagu, glavnog tajnika UN-a, te članove pomoćnih organa poput
Komisije za međunarodno pravo.
Priznanje nove države ima deklaratoran, a ne konstitutivan učinak, i nova država stvarno postoji
ukoliko ima stanovništvo, teritorij i suverenu vlast. Unatoč tome, svakoj je novoj državi veoma
važno da odmah po proglašenju svoje neovisnosti, uz priznanje od drugih država, bude primljena
i u članstvo UN-a. Nova država ne moće održavati normalne dvostrane odnose s državom koja
joj je uskratila priznanje, a prije primanja u članstvo UN-a ona je praktično izolirana u
mnogostranim odnosima u međunarodnoj zajednici.
Države članice dužne su poštivati temeljna načela međunarodnog prava (koja su vrsta
imperativnih normi općeg međ. prava). Uz to, države su preuzele i niz posebnih ugovornih
obveza: djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, izvršavaju odluke
koje Vijeće sigurnosti u tim situacijama usvoji u skladu s Poveljom.
Ništa u Povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj biti pripadaju pod
unutarnju nadležnost države, niti ne obvezuje države članice da takve poslove podnose na
rješavanje prema Povelji. Ugovorna je obveza država članica da snose svaka svoj dio troškova
UN-a kako ih rasporedi Opća skupština.

POSEBNI POLOŽAJ U UN-U STALNIH ČLANICA VIJEĆA SIGURNOSTI

U čl. 23. Povelje izrijekom je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti Kina, Francuska
Savez Sovjetskih Socijalističkih Država (danas Ruska Federacija), Ujedinjeno Kraljevstvo
Velike Britanije i Sjeverne Irske i SAD. Odluke VS-a o svim pitanjima, osima pitanja postupka,
donose se potvrdnim glasovima devetorice članova uključujući glasove svih stalnih članova. To
znači da se bez pristanka bilo kojeg stalnog člana ne može usvojiti niti jedna odluka u tom
organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Tekst povelje, dakle, predviđa jednoglasnost svih 5 stalnih članova pri donošenju odluka i
preporuka u VS-u. Nikakva se odluka ne može donijeti ako je neka stalna članica glasovala
protiv nje, tj. ako je uložila veto. Putem tzv. «dvosturukog veta» stalna članica može spriječiti
donošenje čak i odluke koja spada u pitanja postupka. Ako ona postavi pitanje o tome je li neko
pitanje proceduralno ili ne, odluka o tome donosi se kao da se radi o suštinskom (bitnom)
pitanju. Međutim, predsjednik VS-a može odlučiti da je neko pitanje proceduralne naravi ukoliko
tu njegovu predsjedničku odluku podrži bilo kojih 9 članova tog organa.
Stalna članica može izbjeći i dužnost da se uzdrži od glasovanja u sporovima kojih je stranka.
Posebna prava stalnih članova VS-a ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka.
Izmjene Povelje stupaju na snagu za sve članove UN-a ka ih 2/3 članova, uključujući sve stalne
članove VS-a, ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima.
Stalna članica praktično ne može biti isključena iz Un-a jer za to treba prijedlog VS-a, kojeg ona
tamo može svojim vetom spriječiti.

SUSPENZIJA, ISKLJUČENJE IZ ČLANSTVA I POVLAČENJE IZ UN-A

Povelja UN-a predviđa propise o suspenziji članskih prava u Organizaciji. Član UN-a koji je
zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune 2 godine, gubi pravo
glasa u Općoj skupštini (ali ne i u drugim organima kojih je član). Ipak, Opća mu skupština može
dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj volji.
Radi se o tzv. «maloj suspenziji», koja osim prava glasa ne lišava odnosnu državu da sudjeluje u
raspravama u Općoj skupštini.
Opća skupština može na preporuku VS-a suspendirati vršenje članskih prava i povlastica članu
UN-a protiv kojeg je VS poduzelo preventivnu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv. «velikoj
suspenziji». Vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo VS nakon što obustavi takvu
akciju.
Opća skupština može na preporuku VS-a isključiti iz Organizacije člana UN-a koji uporno krši
načela sadržana u Povelji.
Povelja namjerno ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN-a, da se time ne bi potakla
praksa koja je bila pogubna za Ligu naroda. Ali, povlačenje iz članstva neke međunarodne
organizacije, pravo je svake države, osim ako je unaprijed podvrgnuto posebnim uvjetima
propisanima u njenom ugovoru ustavu. Do sada se iz UN-a jedino povukla Indonezija 1965. ali
se vratila sljedeće godine.
POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA PREMA POVELJI UN-A
Povelja predviđa pravo države koja nije članic UN-a da upozori VS ili Opću skupštinu na svaki
spor kojem je stranka ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji.
Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u raspravljanju tog
spora pred VS-om.
Iako je Statut Međunarodnog suda sastavni dio Povelje, Povelja dopušta da neka država
nečlanica može postati strankom Statuta uz uvjete koje za svaki posebni slučaj odredi Opća
skupština na preporuku VS-a.
Odluke viejća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje (koja predviđa djelovanje u
slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije) pravno ne obvezuju države nečlanice UN-
a. Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN-a postupaju u skladu s propisanim
načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

53. ORGANI UN-a

Povelja predviđa 6 glavnih organa UN-a i to: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i
socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Međunarodni sud u Haagu i Tajništvo.

OPĆA SKUPŠTINA je jedini plenarni i demokratski organ u kojem su sve države članice
zastupljene s najviše po 5 predstavnika. Svaka članica ima jedan glas. Opća skupština ima opću
nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili
se odnose na ovlasti ili funkcije bilo kojeg drugog organa predviđenog Poveljom. O svim tim
pitanjima moće davati preporuke država članicama i drugim organima UN-a. Prima i razmatra
izvješća ostalih organaUN-a. Ukoliko neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN-a,
nije izrijekom dato u nadležnost nekog drugog organa, za njegovo razmatranje nadležna je Opća
skupština (supsidijarna nadležnost).
U vršenju te opće nadležnosti, Povelja predviđa samo jedno ograničenje. Dok glede nekog spora
ili situacije VS vrši funkcije predviđene Poveljom, Opća skupština ne može davati nikakve
preporuke koje se odnose na taj spor ili situaciju, osim ako VS to od nje zatraži.
Iako ima opću nadležnost o svim pitanjima Opća skupština donosi rezolucije koje u načelu imaju
domađaj pravno neobvezujućih preporuka. Od toga su izuzetak odluke o raspodjeli troškova UN-
a koje su obvezujuće za države članice. 
Neke rezolucije mogu imati neizravno obvezujući značaj za sve države svijeta ako potvrđuju
načela općeg običajnog prava već na snazi, ili ako se načela potvrđena u njima naknadno
transformiraju u to pravo. U pravilu, te rezolucije nose naziv deklaracija.
Odluke Opće skupština o važnim pitanjima, donose se 2/3 većinom članova koji su prisutni i
glasuju.  Uzdržavanje od glasovanja i odsutnost predstavnika ne uzimaju se u obzir pri brojenju.
Stoga ponekad 2/3 većina može biti manjina u odnosu na ukupan broj država članica UN-a.
Među važna pitanja spadaju preporuke koje se odnose na održavanje međunarodnog mira i
sigurnosti, izbor članova drugih organa UN-a, primanje novih članova u UN, suspenzija i
isključenje članova, te pitanja proračuna. Odluke o ostalim pitanjima donose se većinom članova
koji su prisutni i glasuju.
Opća skupština sastaje se u redovita, izvanredna i u hitna izvanredna zasjedanja. Redovita
zasjedanja sazivaju se svake godine po pravilu u rujnu i po potrebi se produžuju u sljedeću
kalendarsku godinu. Izvanredna zasjedanja saziva glavni tajnik na zahtjev VS-a ili većine
članova UN-a.
Sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja ne predviđa Povelja nego rezolucija Opće skupštine
«Ujedinjeni za mir», usvojena 1950. Ukoliko uslijed nedostatka jednoglasnosti stalnih članova,
VS nije u stanju izvršavati svoju odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti,
Opća skupština mora odmah razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona
može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća
skupština ne zasjeda, može se sazvati u roku od 24 sata u hitno izvanredno zasjedanje. Takav
zahtjev može postaviti VS većinom od bilo kojih 9 članova ili većina članova UN-a.
Opća skupština ustanovila je mnoštvo svojih stalnih i ad hoc organa za raznovrsne djelatnosti.
Ona ima 6 glavnih komiteta (odbora) i to:
 za razoružanje i međunarodnu sigurnost,
 za ekonomska i financijska pitanja,
 za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja,
 za posebna politička pitanja i dekolonizaciju,
 administrativni i proračunski komitet, te
 pravni komitet.
Uz njih djeluju Opći komitet (nadležan za utvrđivanje pitanja koja se stavljaju na dnevni red
zasjedanja Opće skupštine), te Komitet za verifikaciju vjerodajnica predstavnika država članica.
Opća skupština je nadomjestak za svjetski parlament, ali s tim da ne može donositi zakone.

VIJEĆE SIGURNOSTI ima specijaliziranu i ograničenu nadležnost. VS je neka vrsta izvršnog

organa UN-a koji ima ograničeni broj članova. Uz 5 stalnih članova, Opća skupština bira na rok
od 2 godine još 10 njegovih nestalnih članova. Da bi se osigurao kontinuitet u radu, svake se
godine bira polovica od tog broja. VS ima dakle, ukupno 15 članova.
Uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. To danas
nije problem jer sve države članice i nečlanice imaju svoje stalne misije pri UN-u u New Yorku i
Ženevi, a mnoge i u Beču. Stoga je guće sazivati i Opću skupštinu u hitna izvanredna zasjedanja
u roku od 24 sata.
Funkcija predsjednika VS mijenja se svakog mjeseca prema abecednom redu svih njegovih
država članica. Glavna je nadležnost,  i odgovornost,  VS-a održavanje međunarodnog mira i
sigurnosti. Ono može donositi preporuke i obvezujuće odluke za sve države članice.
VS preporučuje Općoj skupštini primanje, suspenziju i isključenje država i članstva UN-a, te
imenovanje glavnog tajnika. S Općom skupštinom sudjeluje u paralelnom postupku izbora
sudaca Međunarodnog suda u Haagu.

EKONOMSKO I SOCIJALNO VIJEĆE obavlja znatan dio poslova UN-a u širokom krugu ekonomskih
i socijalnih pitanja na svjetskoj razini. Najviše je cijenjena njegova djelatnost unapređenja
poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve.
U oblastima svoje nadležnosti ono može davati preporuke Općoj skupštini, državama članicama,
te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN-a.
Ekonomsko i socijalno vijeće je organ koji koordinira djelatnosti svih specijaliziranih ustanova
UN-a. Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN-a.
Sastoji se od 54 člana koje bira Opća skupština na razdoblje od 3 godine. Odluke se donose
većinom glasova članova koji su pristuni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju 2 put
godišnje, u proljeće i na jesen, u Ženevi.
U vršenju njegovih širokih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore, tzv.
funkcionalne komisije (npr. Statistička komisija, Komisija za ljudska prava), te regionalne
komisije.

STARATELJSKO VIJEĆE predviđeno je Poveljom radi sprovođenja međunarodnog sustava

starateljstva iz njezine glave XII. Nakon što je posljednje starateljsko području Palau na Pacifiku
steklo neovisnost 1994., Starateljsko vijeće je mjesed dana kasnije suspendiralo svoje djelatnosti.
Za očekivati je da će pri temeljitoj izmjeni teksta Povelje koja se očekuje, taj organ biti i
formalno dokinut jer je izvršio sve svoje zadaće.

MEĐUNARODNI SUD U HAAGU je glavni sudski organ UN-a te ima sjedište u Palači mira u
Haagu. Taj sud je nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde kojeg je osnovala Liga naroda i
to 1920. Međunarodni sud osnovan je Poveljom UN-a, a  Statut suda sastavni je dio Povelje.

TAJNIŠTVO se sastoji od glavnog tajnika i ptrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenuje Opća
skupština na prijedlog VS-a. On je najviši administrativni dužnosnik UN-a ali obavlja i neke
važne političke funkcije.
Bit autoriteta glavnog tajnika leži u čl. 99. Povelje, prema kojem on može upozoriti VS na svaki
predmet koji bi po njegovom mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje međunarodnog
mira i sigurnosti.
Glavni tajnik djeluje u osobnom svojstvu na sastancima svih glavnih organa UN-a osim
Međunarodnog suda. On podnosi općoj skupštini godišnja izvješća o radu UN-a.