Igra može značiti različito djeci i odraslima, tako da definicija same riječi, ali

i koncepta nije
nimalo laka. Definicija igre ovisi o području koje je promatra, iako je prisutna i
kod nekih životinja, igra kod ljudi je razvijenija iz više razloga. Igra je
sastavni dio ljudske prirode i temelj razvoja svakog čovjeka, intrizično je
motivirana i
spontana. Dijete putem igre razvija svoje socijalne, motoričke, emocionalne i
kognitivne funkcije.
Igranje je ozbiljan „posao” pomoću kojeg djeca uče o svijetu oko sebe, kako stvari
funkcioniraju, kako ljudi reagiraju.
Važno je i znati kako djeca doživljavaju igru, ono što je odraslima igra ne znači
da je i djeci.
Potrebno je dobro poznavati dječji razvoj, kao i razvoj igre općenito, da bi mogli
iskoristiti sav
pedagoški potencijal koji ona pruža.
(Intrinzična motivacija se odnosi na motivaciju koja izvor ima u samoj osobi kao
odgovor na potrebe pojedinca (npr. radoznalost, potreba za znanjem, osjećaj rasta i
razvoja itd.).

Ukratko, igra predškolskog djeteta može se promatrati na dvije razine, spoznajna i

društvena.
Spoznajna razina uključuje funkcionalnu (Funkcionalna igra je vrsta igre u kojoj
dijete nešto koristi ili isprobava i tako razvija svoje sposobnosti (funkcije),
npr. djeca tresu zvečkom, guraju loptu, bacaju predmete na pod.),
Konstruktivnu (U ovom tipu igre djeca koriste različite predmete te imaju namjeru
od njih nešto stvoriti, npr. rezanje i lijepljenje papira, gradnja kuća i dvorca od
kocaka, izrada figurica od plastelina. U konstruktivnoj igri mogu sudjelovati i
roditelji, ali ne smiju u potpunosti preuzeti dječju inicijativu.),
igru pretvaranja ( To je vrsta igre u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao
simbol nečega drugoga te u kojima dijete proživljava svijet odraslih. U ovom obliku
suradničke igre djeca mogu zamišljati i svoje i tuđe emocije u različitim
izmišljenim odnosima i scenarijima, Djeca se pretvaraju da kuhaju ručak pomoću
igračaka, igraju se uloga mame i tate/liječnika/učiteljice, a tema može biti
preuzeta iz crtića pa tako postaju i super junaci)
i igru s pravilima (igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i
ograničenjima pomoću kojih dijete razvija samokontrolu. Djeca se kroz ovu vrstu
igre uče poštivanju pravila te kako se nositi s uspjehom ili neuspjehom. Primjer
ovakve igre su igre poput skrivača, graničara, Čovječe, ne ljuti se).

Društvena razinu čini promatranje (gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja
u igru), samostalnu igru (samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja
drugoj djeci), usporednu igru (vrsta igre u kojoj se djeca igraju jedno pokraj
drugoga i sa sličnim materijalima, ali bez stvarnog druženja ili suradnje),
usporedno-svjesnu igru (igra u kojoj djeca priznaju prisustvo drugog djeteta
uspostavljajući kontakt očima, primjer takve igre je igra u pješćaniku u kojoj su
svi zajedno na istom mjestu i igraju se istim materijalom (pijeskom), ali svatko od
djece gradi nešto svoje.),
jednostavnu socijalnu ili povezujuću igru ( igra u kojoj dolazi do porasta
kontakta među djecom, djeca se igraju u blizini, započinju razgovor, smiješe se,
izmjenjuju igračke),
komplementarnu i uzajamnu (vrsta socijalne aktivne igre u kojoj dijete “uzima i
daje” (ulovi me – ulovit ću te; skrij se – traži...)
te suradničku igru. (igra u grupi koja je nastala radi obavljanja neke aktivnosti
ili postizanja nekog cilja, a postupci djece su usklađeni.)