1

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
UČITELJSKI FAKULTET

Prof. dr. sc. Ivo Nejašmić

OSNOVE OPĆE
GEOGRAFIJE
I. DIO

Namijenjeno ponajprije studentima učiteljskog studija i

učiteljima razredne nastave
 2

Kazalo

Predgovor …………………………………………………………………………………………. 5

1. UVOD ………………………………………………………………………………………….. 6

2. PLANET ZEMLJA: POLOŽAJ, OBLIK, VELIČINA, GIBANJA ……………………….. 8

2.1. Položaj Zemlje u svemiru i Sunčevu sustavu …………………………………………. 8

2.2.1. Svemir ……………………………………………………………………………… 8
2.1.2. Sunčev sustav ………………………………………………………………………… 9
2.2. Oblik i veličina Zemlje ……………………………………………………………………11
2.2.1. Oblik Zemlje ………………………………………………………………………….11
2.2.2. Veličina Zemlje ………………………………………………………………………13
2.3. Gibanja Zemlje …………………………………………………………………………….14
2.3.1. Rotacija ……………………………………………………………………………..14
2.3.2. Revolucija …………………………………………………………………………. 16

3. ODREĐIVANJE POLOŽAJA NA ZEMLJI ……………………………………………….. 21

3.1. Orijentacija na obzoru …………………………………………………………………… 21

3.1.1. Općenito o orijentaciji ………………………………………………………………. 21
3.1.2. Određivanja strana svijeta pomoću nebeskih tijela …………………………………. 22
3.1.3. Određivanje strana svijeta prema znakovima u prirodi i nekim predmetima ………. 24
3.1.4. Orijentacija pomoću kompasa ……………………………………………………… 24
3.1.5. Suvremena sredstva za orijentaciju …………………………………………………. 26
3.2. Određivanje položaja na Zemljinoj površini (orijentacija prema stupanjskoj mreži).. 28
3.2.1. Astronomska osnova ………………………………………………………………….28
3.2.2. Određivanje geografske širine i dužine ……………………………………………….29
3.2.3. Visina ……………………………………………………………………………….. 32
3.3. Mjesno i pojasno vrijeme ……………………………………………………………….. 33
3.3.1. Mjesno vrijeme ……………………………………………………………………… 33
3.3.2. Pojasno (zonalno) vrijeme …………………………………………………………… 33
3.3.3. Datumska granica ……………………………………………………………………. 35

4. PREDOČAVANJE ZEMLJINE POVRŠINE ……………………………………………… 36

4.1. Razvitak predočavanja ………………………………………………………………….. 36

4.1.1. Povijesni osvrt …………………………………………………………………….. 36
4.2. Predodžbe Zemljine površine i mjerilo ……………………………………………….. 42
4.2.1. Globus …………………………………………………………………………….. 42
4.2.2. Zemljovid (geografska karta) ……………………………………………………… 43
4.2.3. Mjerilo …………………………………………………………………………….. 43
4.3. Izrada podrobnih (izvornih) zemljovida i kartografsko projiciranje ………………. 45
4.3.1. Izrada podrobnih (izvornih) zemljovida ……………………………………………. 45
4.3.2. Kartografske projekcije ……………………………………………………………. 47
4.4. Geografski i ostali sadržaj zemljovida ………………………………………………….. 53
4.4.1. Prirodna osnova …………………………………………………………………….. 53
4.4.2. Topografski znakovi i nazivlje …………………………………………………….. 57
4.5. Vrste zemljovida …………………………………………………………………………. 57
4.5.1. Prema pouzdanosti …………………………………………………………………. 57
4.5.2. Prema sadržaju ……………………………………………………………………… 60
4.5.3. Prema načinu uporabe ……………………………………………………………… 61
4.5.4. Pomorske (navigacijske) karte …………………………………………………….. 62
4.6. Ostale geografske predodžbe …………………………………………………………… 64
4.6.1. Skiciranje (krokiranje) ……………………………………………………………… 64
 3
4.6.2. Vizurni crtež (panorama) ………………………………………………………….. 65
4.6.3. Fotografija …………………………………………………………………………. 65
4.6.4. Blokdijagram ………………………………………………………………………. 66
4.6.5. Geografski okomiti presjeci (profili) ……………………………………………… 66
4.7. Korištenje (čitanje) zemljovida ………………………………………………………… 67
4.7.1. Važnost poznavanja zemljovida …………………………………………………… 67
4.7.2. Orijentiranje zemljovida …………………………………………………………… 67
4.7.3. Mjerenje udaljenosti, površina i nagiba na zemljovidu ……………………………. 69
4.7.4. Kretanje pomoću topografskog zemljovida ……………………………………….. 70
4.8. Izrada reljefnih presjeka i modela …………………………………………………….. 71
4.8.1. Reljefni okomiti presjeci (profili) …………………………………………………. 71
4.8.2. Izrada reljefnih modela …………………………………………………………….. 72
4.9. Geografski informacijski sustavi (GIS) ……………………………………………..… 74

5. RELJEF I OSNOVNE GEOLOŠKE OSOBINE ZEMLJE ……………………………… 76

5.1. Reljef i građa Zemlje ……………………………………………………………………. 76

5.1.1. Opće značajke Zemljina reljefa ……………………………………………………. 76
5.1.2. Reljefni oblici prema visinskim obilježjima ………………………………………. 78
5.1.3. Planetarni reljef …………………………………………………………………… 78
5.1.4. Građa Zemlje ………………………………………………………………………. 81
5.2. Zemljina kora: mineraloško-litološki sastav ………………………………………….. 82
5.2.1. Minerali ……………………………………………………………………………. 83
5.2.2. Stijene ……………………………………………………………………………… 84
5.2.3. Praktično (gospodarsko) značenje minerala i stijena ……………………………. 88
5.3. Prošlost Zemljine kore i evolucija života ……………………………………………… 89
5.3.1. Opće značajke …………………………………………………………………….. 89
5.3.2. Prekambrij ………………………………………………………………………… 90
5.3.3. Paleozoik ………………………………………………………………………….. 91
5.3.4. Mezozoik ………………………………………………………………………….. 92
5.3.5. Kenozoik …………………………………………………………………………. 93
5.4. Unutrašnji (endogeni) činioci reljefa: procesi, etape i oblici ………………………… 94
5.4.1. Globalni tektonski pokreti ………………………………………………………… 94
5.4.2. Etape oblikovanja reljefa …………………………………………………………. 98
5.4.3. Slojevi ……………………………………………………………………………. 99
5.4.4. Osnovne tektonske jedinice litosfere …………………………………………….. 101
5.4.5. Epirogenetski pokreti …………………………………………………………… 104
5.4.6. Vulkanizam ……………………………………………………………………… 106
5.4.7. Potresi (seizmizam) ………………………………………………………………. 109
5.5. Vanjsko (egzogeno) preoblikovanje Zemljine površine i oblici reljefa …………….. 112
5.5.1. Raspadanje i trošenje stijena …………………………………………………….. 112
5.5.2. Procesi na padinama ……………………………………………………………… 113
5.5.3. Djelovanje tekućica- dolinski reljef ……………………………………………… 115
5.5.4. Obale - marinski (i jezerski) procesi …………………………………………….. 120
5.5.5. Krš - procesi i oblici ……………………………………………………………… 125
5.5.6. Djelovanje vjetra - pustinjski reljef ……………………………………………… 131
5.5.7. Djelovanje leda - ledenjački reljef ………………………………………………. 134
5.5.8. Utjecaj čovjeka na reljef …………………………………………………………. 139

6. VODA ……………………………………………………………………………………….. 140

6.1. Pojam, svojstva i količina vode ……………………………………………………….. 140
6.1.1. Pojam vode ……………………………………………………………………….. 140
6.1.2. Svojstva vode …………………………………………………………………….. 140
6.1.3. Količina vode ……………………………………………………………………. 142
6.2. Svjetsko more …………………………………………………………………………. 143
6.2.1. Odnos površina mora i kopna ……………………………………………………. 143
6.2.2. Geografska podjela mora ………………………………………………………… 144
 4
6.2.3. Reljef podmorja ………………………………………………………………… 145
6.2.4. Glavna kemijsko-fizička svojstva mora ………………………………………… 147
6.2.5. Gibanja mora …………………………………………………………………….. 151
6.2.6. Život u moru ……………………………………………………………………. 157
6.2.7. Kakvoća i zaštita mora ………………………………………………………….. 159
6.2.8. Društveno-gospodarsko značenje mora ………………………………………… 160
6.3. Voda na kopnu ………………………………………………………………………… 161
6.3.1. Voda u podzemlju ……………………………………………………………….. 161
6.3.2. Tekućice …………………………………………………………………………. 166
6.3.3. Ostala voda na površini kopna …………………………………………………… 173
6.3.4. Kakvoća i korištenje vode na kopnu ……………………………………………. 177

7. KLIMA …………………………………………………………………………………….. 180

7.1. Vrijeme i klima ………………………………………………………………………… 180

7.1.1. Opće značajke ……………………………………………………………………. 180
7.1.2. Klimatski elementi i čimbenici (modifikatori) ………………………………….. 180
7.2. Atmosfera - plinoviti dio Zemlje ……………………………………………………… 182
7.2.1. Sastav ……………………………………………………………………………. 182
7.3. Klimatski elementi i s njima povezani procesi ………………………………………. 185
7.3.1. Sunčevo zračenje ………………………………………………………………… 185
7.3.2. Temperatura (zraka i podloge) …………………………………………………… 193
7.3.3. Tlak zraka ………………………………………………………………………… 199
7.3.4. Vjetar …………………………………………………………………………….. 205
7.3.5. Zračne mase i fronte ……………………………………………………………… 209
7.3.6. Vlaga u zraku …………………………………………………………………….. 211
7.3.7. Kondenzacija i sublimacija vodene pare …………………………………………. 213
7.3.8. Padaline (oborine) ………………………………………………………………… 217
7.4. Zračna strujanja ……………………………………………………………………… 222
7.4.1. Primarno (opće ili planetarno) strujanje …………………………………………. 222
7.4.2. Sekundarno strujanje ……………………………………………………………. 225
7.4.3. Tercijarno (mjesno i regionalno) strujanje ……………………………………….. 229
7.5. Glavni tipovi klima …………………………………………………………………….. 231
7.5.1. Općenito o klasifikaciji klima ……………………………………………………. 231
7.5.2. Köppenova podjela (klasifikacija) …………………………………………………232
7.6. Promjene klime ………………………………………………………………………….234
7.6.1. Klima u prošlosti …………………………………………………………………. 234
7.6.2. Promjena klime u novije doba: značajke i posljedice …………………………… 236

8. TLO I TIPOVI BILJNOG POKROVA ……………………………………………….. 238

8.1. Tlo: svojstva, razvoj i vrste ……………………………………………………………. 238

8.1.1. Osnovna obilježja tla ……………………………………………………………… 238
8.1.2. Glavni čimbenici razvoja tla ……………………………………………………… 239
8.1.3. Neki važniji procesi u tlu …………………………………………………………. 240
8.1.4. Građa tla ………………………………………………………………………….. 241
8.1.5. Vrste (klasifikacija) tala ………………………………………………………….. 241
8.1.6. Društveno-gospodarsko značenje tla …………………………………………… 243
8.2. Tipovi biljnog pokrova ……………………………………………………………….. 243
8.2.1. Neke opće značajke biljnog pokrova ……………………………………………. 244
8.2.2. Klimatsko-biljne zajednice (područja) ………………………………………….. 244
8.2.3. Društveno-gospodarsko značenje biljnog pokrova …………………………….. 251

LITERATURA ……………………………………………………………………………… 253

 5

Predgovor

Geografska znanja šire vidokrug i izoštravaju kritičnost, stoga su dio obrazovnog procesa i činilac
cjelokupnog odgoja. Valja istaknuti da velika odgojna vrijednost geografije proistječe iz činjenice da je
geografska kultura temelj realnoga gledanja na svijet. Zbog toga, ali i nužne potrebe obogaćivanja znanja o
prostornoj stvarnosti i odnosu prirode i čovjeka, geografiji pripada značajno mjesto u obrazovnim
sustavima. Budući da joj je jedna od zadaća doprinositi razumijevanju svijeta i uživanju u njemu,
geografija nužno treba biti poticajan nastavni predmet na svim razinama obrazovanja, posebice ako se radi o
budućim učiteljima. O tome se vodilo računa prilikom izrade plana i programa učiteljskog studija u kojem
geografija čini jedan od supstratnih kolegija.
Posve je razumljivo da budući magistri primarnog obrazovanja moraju temeljito ovladati
geografskim pojmovima, pojavama i procesima pa i načelima same znanosti, jer je u programima najnižih
razreda osnovne škole, a u skladu s načelom zavičajnosti, predviđeno da se učenici upoznaju s temeljnim
značajkama određenog prostora i promjenama koje se u njemu događaju. To značajno pridonosi cjelovitom
procesu obrazovanja učenika (znanju, shvaćanju, vještini, stavovima i vrijednostima), a predstavlja i nužnu
pretpostavku za njihovo što ranije uključivanje u građenje skladnog odnosa čovjeka (društva) i okoliša.
Kada je riječ o geografskom obrazovanju, zadaća je učitelja jednostavna ali istodobno i vrlo teška:
trebaju učiti djecu promatranju svijeta oko sebe, razumijevanju onoga što vide, ali i spoznavanju nevidljivog
dijela promjenjive stvarnosti. Da bi mogli ostvariti rečenu zadaću, nužno je da studenti prodube i prošire
geografska znanja stečena u srednjoj školi. Posebnu pozornost valja dati glavnim prirodnim i društvenim
sustavima, njihovoj povezanosti i međudjelovanju te značenju u razvoju uže regije, nacionalnog prostora
pa i globalne zajednice. Jednako je važno ovladati orijentacijom u prostoru i vještinom korištenja zemljovida
kao pretpostavke upoznavanja konkretnog prostora ("okoliš je geografski laboratorij").
U programu obrazovanja učitelja nalazi se i dio geografskih sadržaja koji nemaju izravnu primjenu u
nastavi. Međutim i njih treba obraditi kako bi budući učitelji doprinjeli boljem radu škole i napretku mjesta
u kojem škola djeluje. Naime, učitelji moraju biti poticatelji i nositelji novoga i naprednoga; posebice u
zajednicama s manjim brojem visokoobrazovanih stručnjaka.
Suočen s činjenicom da dobar dio studenata ima skromno geografsko znanje, posebice oni koji su
završili škole s manje zahtjevnim programom geografije, kao i da teško dolaze do odgovarajuće literature iz
pojedinih geografskih disciplina te da imaju značajnih teškoća u izdvajanju bitne građe iz opširnih udžbenika
namijenjenih studentima geografije, odlučio sam se na pisanje "Osnova opće geografije". Imajući u vidu
posebnosti učiteljskog studija zaključio sam da je u predočavanju građe najprikladniji "klasični pristup", tj.
raščlamba glavnih prirodnih i društvenih sustava ("elemenata i faktora") po tematski zaokruženim cjelinama
(koje su inače objekt istraživanja pojedinih geografskih disciplina). Na taj su način u prvi plan došle pojave i
procesi u geoprostoru, a manje interakcija unutar i između ekosustava. Obrada pojedinih tematskih jedinica
potkrijepljena je primjerima, a daju se i kratke metodičko-didaktičke upute.
Građa je predočena u dva dijela s ukupno deset poglavlja; polazi se od općih značajki planeta
Zemlje, slijedi određivanje položaja na Zemlji i predočavanje Zemljine površine, reljef, voda, klima, tlo i
tipovi biljnog pokrova, stanovništvo, a završava s geografskim značajkama naselja. Na kraju je data
literatura (razvrstana po poglavljima).
"Osnove opće geografije" namijenjene su studentima razredne nastave, kao i završenim učiteljima, a
nadam se da će biti "pri ruci" i drugim korisnicima.

Autor
 6

1. UVOD

Odiskona se čovjek zanima za svoj okoliš, koje se neprekidno dinamički mijenja i sadržajno evoluira
("samo mijena stalna jest"). Sukladno tome, može se reći da je geografska istraživačka radoznalost vječna, a
da se geografska znanost stalno obnavlja odgovarajući izazovima vremena i prostora. Geografski se rad
mijenjao, sadržajno i metodološki, pa zapravo predstavlja sliku (misao i svjetonazor) vremena u kojem je
nastao. Stoga je nužan kratak osvrt na razvoj geografije.
U ranim etapama razvoja čovječanstva ljudi su zbog slabih sredstava za kretanje bili mahom vezani
za svoju užu okolicu. Budući da su uz to raspolagali i ograničenim pomagalima za otkrivanje i određivanje
materijalnog i nevidljivog, preostalo im je tek da nagađaju što je oko njih, vjerujući mitovima, legendama i
nepouzdanim pojedincima.
U grčkoj se mitologiji odražava tadašnje geografsko poznavanje prostora i dokučivanje svemirske
cjeline. No, tek je aleksandrijska škola s Eratostenom (276-194) kao najistaknutijim predstavnikom, to
poznavanje i gledanje sredila te pokušala odrediti veličinu ekumene; spoznala je oblik Zemlje i upotrijebila
naziv "geografija". Eratostenova "Geografija" je najveće geografsko postignuće helenističkog razdoblja.
Rimska praktičnost, koju su obogatili brojni grčki mislioci, ograničila se na tada poznati svijet
unaprijedivši metode mjerenja terestričkih udaljenosti i njihovog ucrtavanja. Shvaćena je vrijednost
predočavanja prostora i izrađuju se brojne karte - itinerariji (to nisu zemljovidi u pravom smislu riječi).
Najizrazitiji predstavnici rimskog razdoblja u geografiji su Strabon (63-19), Grk u rimskoj službi, te
Ptolemej (90-168 g.; njegova "Geografija" u osam svezaka sadržavala je podatke o obliku Zemlje i položaju
8.000 naselja.
Srednovjekovno mrtvilo potisnulo je geografske spoznaje iz antičkog razdoblja. Ni arapski realizam
nije mogao bitnije omekšati tadašnju zatvorenost. Od druge polovice 13. stoljeća počinju se, po svemu
sudeći u Genovi, izrađivati posebne obalne karte, portulani, na kojima su označena pristaništa i predočeni
glavni obalni oblici.
Renesansa antičkih spoznaja (1405. izlazi prvo latinsko izdanje Ptolemejeve "Geografije") te nove
tekovine ljudskog uma dovode do otkrića Novog svijeta. Povratak (1522) preživjelih iz Magalhaesove (oko
1
1480-1521) ekspedicije značio je konačni prijelaz na novu etapu (antički uzori postaju prošlost); pojam
ekumena je proširen na cijelu Zemlju. Otkrića su privukla pažnju i uzbuđivala tadašnji svijet što se ogleda u
procvatu kozmografije (opća geografska djela koja obuhvaćaju ne samo rezultate istraživačkih putovanja,
nego i najveći dio astronomskih spoznaja; upravo zbog toga i ne nose naziv opća geografija nego
kozmografija). "Kartografija" doživljava puni procvat, a pritom do punog izražaja dolaze umjetnička
darovitost i mašta. "Mapa Mundi" je u središtu zanimanja i ujedno sažima znanje svoga vremena.
Praktične potrebe i racionalne težnje traže pouzdanost; brojni tehnički izumi i inovacije omogućuju
prva snimanja, koja su temelj novog i skupog postupka. Rezultat: zemljovidi su sve kvalitetniji. Izraženo
zanimanje za nove spoznaje urodilo je osnivanjem (od početka 19. stoljeća) utjecajnih "geografskih
društava". Sve širi krug korisnika, upravne i vojne potrebe, razvitak pomorstva i trgovine, traže
prikupljanje i objavljivanje što pouzdanijih podataka (prošlo je vrijeme subjektivnih nagađanja). Početkom
19. stoljeća završava opisano razdoblje razvoja geografije; razdoblje u kojem ona nema obilježja oblikovane
znanstvene discipline, već sadrži brojne elemente drugih znanosti.
Novo doba u geografiji započinje razvojem, diferenciranjem i sistematiziranjem znanosti, posebice
prirodnih, kao i ustrojem sveučilišta. Samostalan znanstveni razvoj počinje u Njemačkoj polovicom 19.
stoljeća (A. Humbolt /1769-1859/ , C. Ritter /1779-1859/ i drugi), gdje se osnivaju prve sveučilišne katedre
geografije. Općenito je prihvaćena podjela na prirodne i humanističke znanosti, a otuda i podjela na tzv.
"fizičku geografiju" i "antropogeografiju". Kako su prirodne znanosti brže napredovale i općenito bile
više cijenjene, jače se razvijala fizička geografija koja se granala u posebne discipline (osobito je njegovana
geomorfologija). Cjelovito je geografsko proučavanje prostora zašlo u sjenu. Francuska geografska škola,
pak, ističe značenje čovjeka, njegova nasljeđa i mogućnosti (posibilizam), a postiže se napredak i u
složenom proučavanju prostora (regionalna geografija). Pod utjecajem sovjetske revolucije i isticanjem
gospodarskog razvoja, ruski su geografi zastupali ideju o dvije geografije: fizičkoj, koja pripada prirodnim
znanostima, i ekonomskoj geografiji koja je društvena znanost; to je utjecalo i na mnoge druge zemlje.

1
Fernáo de Magalhaes (čit. magalj'aniš) portugalsko ime velikog moreplovca Magellana.
 7
Drugi svjetski rat je povećao zanimanje za geografsku stvarnost, a to se još izražajnije nastavilo i
poslije rata. Razvija se tehnika snimanja (zrakoplovno i satelitsko), a pouzdaniji podaci i usavršavanje
njihove obrade (računarstvo) otvorili su nove goleme mogućnosti geografskih istraživanja. Prometne veze i
mediji približili su čovječanstvo pa je Zemlja postala opća domovina, a svi ljudi susjedi. Za to poratno doba
značajno je da u razvitku geografskog objekta u prvi plan dolazi spoznaja društvenih snaga i procesa. Nastaju
mnoge geografske discipline koje proučavaju dio složene prostorne stvarnosti, njenih sadržaja i procesa. U
proučavanju i objašnjavanju funkcionalnih odnosa u prostoru, geografija se oslanja i na dostignuća drugih
znanstvenih područja, a istodobno vlastitim spoznajama pridonosi njihovom razvitku.
Na kraju ovog kratkog pregleda povijesnog razvoja geografije valja reći da naziv dolazi od grčke
riječi ge = Zemlja, grafein = pisati, dakle, "opisivanje Zemlje" ili "pisanje o Zemlji" (izvorno je moglo
značiti i "predočavanje"). Danas, kao i kod mnogih drugih znanstvenih područja, naziv ne odražava bit
suvremene znanosti, jer geografija nije tek puko opisivanje, već proučavanje i objašnjavanje pojava i
procesa. Unatoč tome, naziv se održao zahvaljujući tisućugodišnjoj tradiciji. Hrvatski naziv zemljopis ima
isti nedostatak (ne odražava karakter znanstvenog područja), a i mnogo kraću tradiciju. Zemljopis je moguće
koristiti za naziv nastavnog predmeta u osnovnoj školi, a nikako kao naziv znanstvenog područja.2
Geografija tradicionalno spada u prirodne znanosti jer proučava prirodnu osnovu Zemljine površine.
No, kako u proučavanju složene stvarnosti i fizionomskih obilježja (krajolika) društveni činitelji imaju
odlučujuću ulogu, to ona zalazi i u sustav društvenih znanosti. Veliko značenje geografije je upravo u tom
povezanom proučavanju i "mosnom" položaju između prirodnih i društvenih znanosti.
Svim je definicijama geografije zajedničko da ističu prostor kao objekt geografskog proučavanja.
No, i tu je došlo do promjena sukladno mijenjanju i osuvremenjivanju znanstvenog interesa. Primjerice,
jedna nešto starija definicija kaže da geografija proučava Zemljinu površinu prema izgledu, sadržaju i
značenju njezinih dijelova (J. Roglić). Neke novije, pak, ističu proučavanje organizacije prostora (E.J.
Taffte), naglašavajući da je koncept čovjek-prirodna osnova bit geografskog promišljanja (P. Hagget). Šira i
sveobuhvatnija definicija koja uvažava dosadašnja razmišljanja o prevladavajućem objektu geografskog
istraživanja glasi:
Geografija je znanstveno područje koje s gledišta međusobnog utjecaja prirodne osnove i
stanovništva proučava i objašnjava funkcionalno-prostorne odnose (veze, procese, pojave i odraze
materijalizirane u novom obliku i/ili na drugom mjestu) i fizionomska obilježja Zemljine površine
(krajolik).

2
Suvremena geografija koja se u svijetu razvija u zadnjih tridesetak godina, a mi je nastojimo slijediti, proučava međuzavisni odnos
čovjeka i okoliša te funkcionalnu organizaciju prostora. Prema tome, ovako koncipirani predmet geografije nije isto što i zemljopis.
Naziv zemljopis nije prihvatljiv za znanstveno područje i zbog toga što je u mnogim složenicama besmislen i neupotrebljiv (npr.
pomorska geografija/pomorski zemljopis, hidrogeografija/zemljopis voda itd.). Prema jezikoslovcu S. Težaku, "zemljopis je
geografija" (S. Težak: "Hrvatski naš osebujni", Zagreb: Školske novine, 1995, str. 189-191)
 8

2. PLANET ZEMLJA: POLOŽAJ,

OBLIK, VELIČINA, GIBANJA

2.1. POLOŽAJ ZEMLJE U SVEMIRU I SUNČEVU SUSTAVU

2.1.1. SVEMIR
Kažemo: Čovjek je zemaljsko biće! No, stoji tvrdnja da je čovjek i svemirsko biće jer je dio
prirodne stvarnosti koja je u najširem smislu cijeli svemir. Podaci govore da smo sa svih strana okruženi
svemirom i to do daljine od 15 milijardi godina svjetlosti (jedinica za udaljenost, jedna godina svjetlosti /gs
/, jest ona udaljenost koju svjetlost prijeđe u jednoj godini).3 Prema tome, vidimo i one svemirske objekte
koji se nalaze na takvim udaljenostima da svjetlosti treba za dolazak 15 milijardi godina. Kada promatramo
daleki svemir, gledamo prošlost, jer nam obavijest o predmetima donosi svjetlost (tako i kada pogledamo u
Sunce, vidimo ga kakvo je bilo prije osam minuta).
Osnovni svemirski objekti su galaksije, a svaku čini skupina zvijezda, međuzvjezdani prah i plin;
većinom su magličasta izgleda i spiralna oblika. U jednoj galaksiji može biti i više od stotinu milijardi
zvijezda, a razmak između njih obično se iskazuje u nekoliko gs. Same galaksije međusobno su razmaknute
i na milijune gs. Samo u krugu od milijarde gs od našeg motrišta ima više od stotinu milijuna galaksija.
Danas se dosta proučavaju kvazari (kvazi-stelarni objekti, otkriveni 1963. godine), za koje se misli da su
galaksije u nastanku.
Astronomi su ustvrdili dvije bitne značajke svemira. Prvo, galaksije se javljaju u skupinama koje se
u prostoru raspoređuju u obliku prostorne mreže (poput saća) i ne tvore neka još složenija svemirska tijela
(odnosno, za sada to nije poznato). Drugo, svemir se širi; skupine galaksija razmiču se jedna od druge
brzinom koja je razmjerna razmaku, a pojavu nazivamo širenje (ekspanzija) svemira (sl. 1). Motritelj koji
se nalazi u jednoj od skupina (za sada znamo samo za čovjeka) ima dojam kao da sve ostale galaksije bježe
od njega, tj. da je on u središtu širenja pa prema tome i u središtu svemira. No budući da svaki motritelj vidi
jednako, središta svemira zapravo nema.

Slika 1. Prikaz širenja (ekspanzije) svemira; galaksije se

na okupu održavaju privlačnom silom, a istovremeno se
razmaci među skupovima povećavaju (Vujnović,
1994:63)

Ponašanje svemira u cjelini objašnjava

relativistička teorija gravitacije (opća teorija relativnosti)
A. Einsteina (1879-1955). Gravitacija je sila privlačenja
koja djeluje na najvećim (svemirskim) udaljenostima, i
kada ne bi bilo ekspanzije, galaksije bi se stopile u jednu
masu. Širenje ukazuje na to da su galaksije u dalekoj
prošlosti morale biti bliže jedna drugoj, a možda nisu ni
postojale već su oblikovale neku gustu masu. A što je
dovelo do ekspanzije? O tome postoje različite teorije
ranog svemira, a jedna od njih nudi sliku tzv. velikog
praska, eksplozije guste i užarene pramase koja se
razletjela, pa je ono što danas vidimo i nazivamo
svemirom ostatak te eksplozije.
Naša je galaksija Mliječna staza (Mliječni
put , Kumova slama). Spiralnog je oblika, a sastoji se od diska i korone; ima 100.000 godina svjetlosti (u
"promjeru") i više od 200 milijardi zvijezda (sunaca) pa spada u najveće galaksije ; Galilei (1564-
3
Mjerenje svemirskih udaljenosti vrlo je složeno; po nekim je astronomima kraj vidljiva svemira daleko 20 milijardi gs , a prema
drugima "samo" deset. Zato se najčešće uzima sredina između ovih dviju vrijednosti.
 9
1642) je, upotrijebivši teleskop, prvi ustvrdio da je riječ o golemom broju zvijezda. Većina vidljivih
zvijezda nalazi se u disku, i to uglavnom u tankom sloju uz galaksijsku ravninu. U toj se ravnini nalazi
Sunce, udaljeno od središta 30.000 godina svjetlosti oko kojeg se giba brzinom od oko 230 km/s (za jedan
obilazak treba mu 200 milijuna godina). Sunce je zvijezda koja je nastala prije oko pet milijardi godina
(energije ima barem za još 100 milijardi godina). Istodobno se oblikovala i Zemlja, što znači da je
zajedno sa Suncem obišla oko središta naše galaksije dvadesetak puta.

2.1.2. SUNČEV SUSTAV

Sunce, naša najbliža zvijezda, golema je užarena kugla (temperatura na površini iznosi približno
6.000 0C) koja u svemir isijava svjetlost i toplinu. Zajedno s mnogobrojnim svemirskim tijelima koja kruže
oko njega čini Sunčev sustav. Tijela ovog sustava dijelimo na: planete, planetske satelite, planetoide (mali
planeti ili asteroidi), komete (ili repatice), meteore (ili krijesnice) i sitne čestice rasute između planeta.
Dugo vremena je bila prihvaćena predodžba po kojoj sva nebeska tijela obilaze oko Zemlje. Bio je to
geocentrički ili Ptolemejev sustav (nazvan po znamenitome matematičaru, geografu i astronomu koji je
prikazao cjelokupnu astronomsku znanost svoga vremena). Premda su se ideje o središnjem položaju Sunca
javljale još kod starih Grka, tek je Kopernik (1473-1543) godine 1543. postavio temelje novoj spoznaji
poznatoj kao heliocentrički sustav. Na prijelazu u 17. stoljeće Kepler (1571-1630) je, pak, predočio kako se
planeti gibaju oko Sunca; gibaju se po elipsama, a Sunce je u jednom od žarišta elipsa. Služeći se
Keplerovim zakonima, Newton (1642-1727) je uspostavio zakon gravitacije (privlačenja) na temelju kojega
se proučavaju gibanja planeta i drugih svemirskih tijela.

2.1.2.1. PLANETI. Danas je poznato osam planeta Sunčeva sustava i šezdeset dva njihova satelita. To su:
Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun (osnovni podaci o njima predočeni su u
tab. 1).4

Tablica 1. Planeti i njihova osnovna obilježja

Planet Srednja Vrijeme Ekvatorski Masa (masa Srednja Broj

udaljenost obilaska promjer Zemlje=1) gustoća satelita
od Sunca oko Sunca ( km) (gustoća
(mil. km) (godina) vode=1)

Merkur 57,9 0,24 4.879 0,056 5,4 0

Venera 108,2 0,62 12.104 0,815 5,2 0
Zemlja 149,6 1,00 12.756 1,000 5,5 1
Mars 277,9 1,88 6.794 0,107 3,9 2
Jupiter 778,3 11,86 142.984 317,800 1,3 16
Saturn 1.427,0 29,46 120.536 95,200 0,7 19
Uran 2.870,0 84,01 51.118 14,500 1,3 15
Neptun 4.970,0 164,80 49.528 17,200 1,6 8

Planeti nemaju vlastite svjetlosti, svijetle reflektiranom Sunčevom svjetlošću. Među njima postoje
velike razlike, pa ih se razdvaja u dvije skupine: u skupinu planeta sličnih Zemlji ili tzv. terestričkih (Merkur,
Venera, Zemlja i Mars) te skupinu planeta sličnih Jupiteru ili tzv. jovijanskih (Jupiter, Saturn, Uran i
Neptun). Prvu skupinu se još naziva unutrašnji planeti, a drugu vanjski planeti. Unutrašnji su manji od
vanjskih, imaju krutu površinu, veliku gustoću i, osim Merkura, razmjerno rijetku atmosferu (koja ne potječe
iz vremena postanka planeta). Merkur i Venera kreću se oko Sunca unutar Zemljine staze (vide se samo

4
Do 2006. godine i Pluton se ubrajao u planete Sunčeva sustava. Odlukom Međunarodnog astronomske asocijacije Pluton je u
skupini Ledenih patuljaka (Pluton i njemu slična tijela iza Neptuna)
 10
kratko vrijeme prije izlaza ili poslije zalaza Sunca). Vanjski planeti su vrlo veliki, male gustoće, visoke i
guste atmosfere (malo izmijenjene iz vremena nastanka planeta), brze rotacije i s većim brojem satelita.
Naša je Zemlja modrikast planet i ima ova bitna obilježja: atmosfera joj je sastavljena pretežno od
dušika i kisika, kora joj je tvrda s izrazitim reljefom, a od ostalih se planeta ponajviše razlikuje po tome što je
geološki aktivna i što ima hidrosferu i biosferu. Po fizičkim svojstvima Zemlji su donekle slični planeti
Merkur, Venera i Mars, ali suvremena astronomija ne poznaje ni jedan planet s tako raznolikim obilježjima.

Radi lakšeg predočivanja međuodnosa veličina i udaljenosti u Sunčevu sustavu, dajte učenicima
sljedeću usporedbu. Neka zamisle da je Zemlja velika kao košarkaška lopta. U tome bi slučaju Mjesec
bio veličine teniske loptice i od Zemlje udaljen 7,5 metara. Sunce bi bilo golemi balon veličine
deseterokatnice i udaljeno od košarkaške lopte oko 3 kilometra. Neptun bi od našeg balona-Sunca bio
udaljen čitavih 100 km.

2.1.2.2. MJESEC. Vidjeli smo da oko planeta kruži mnoštvo satelita. Za nas je najznačajniji Mjesec,
Zemljin pratilac, ne samo zbog njegovog izravnog utjecaja na geopovršinske procese, već i zbog činjenice da
je od izuzetne važnosti za znanost o svemiru, kao ispitni poligon prvoga reda (jedino je svemirsko tijelo na
koje su ljudi zakoračili; prvi put 21. srpnja 1969). Promjer mu je 3.476 km, masa 81 puta manja od zemljine,
a sila teže šest puta manja; oko Zemlje kruži na prosječnoj udaljenosti od 384.000 km. Gibanje mjeseca je
vrlo složeno. Za 27 dana, 7 sati i 43 minute Mjesec prođe cijelu kružnicu i ponovno se vrati do istih
zvijezda od kojih je pošao; to je siderički (zvjezdani) mjesec.
Na putu oko Zemlje dolazi u razne položaje prema Zemlji i Suncu. Mjesec se vidi različito obasjan
Sunčevim zrakama; to su Mjesečeve mijene (faze): mlađak, prva četvrt, uštap, posljednja (zadnja) četvrt (sl.
2). U prvoj fazi, kada se Mjesec nađe između Zemlje i Sunca, osvijetljena je ona njegova strana koja se sa
Zemlje nikada ne vidi, a strana okrenuta prema Zemlji je neosvijetljena te zato tamna i nevidljiva; to je mladi
Mjesec ili mlađak. Nakon sedam dana dođe Mjesec u takav položaj prema Zemlji i Suncu da je samo pola
strane okrenute Zemlji osvijetljeno, što znači i vidljivo; to je prva četvrt. Četrnaestog dana između Mjeseca
i Sunca nalazi se Zemlja te je tada potpuno osvijetljena i vidljiva strana okrenuta Zemlji; to je puni Mjesec
ili uštap. Dvadeset drugog dana opet je osvijetljena, dakle i vidljiva, samo polovica Mjesečeve strane
okrenute Zemlji; to je posljednja (zadnja) četvrt. Nakon sedam dana ponovno se javlja faza mlađaka. Da
Mjesec ponovo dođe u istu fazu, potrebno je 29 dana, 12 sati i 44 minute; to je sinodički mjesec.5 U isto
vrijeme se okrene jednom oko svoje osi, i to je razlog zbog čega mi na Zemlji vidimo uvijek istu stranu
Mjeseca. Okrećući se oko svoje osi Mjesec svu svoju površinu izlaže Sunčevim zrakama. Svijetli zato što ga
obasjava Sunce, a mi vidimo samo onaj njegov obasjani dio koji je okrenut prema Zemlji.

Slika 2. Mjesečeve mijene; položaj Mjeseca

tijekom obilaska oko Zemlje i viđenje sa
Zemlje: 1 – mlađak, 3- prva četvrt, 5- uštap
(puni mjesec), 7- posljednja (zadnja) četvrt

5
Razlika u odnosu na siderički (zvjezdani) mjesec nastaje zbog istovremenog gibanja Zemlje oko Sunca jer Mjesec, vrativši se do
zvijezde od koje je pošao, nije stigao u isti položaj prema Suncu, odnosno u istu fazu. Da dođe u isti položaj prema Suncu, odnosno u
istu fazu, potrebna su mu 2,5 dana više od sideričkog mjeseca.
 11
Ponekad na nebu možemo vidjeti neobične pojave, a posljedica su gibanja nebeskih tijela.
Pomrčina Sunca nastaje kada za mlađaka Mjesec dođe između Sunca i Zemlje i motritelju djelomično ili
potpuno zakloni Sunce. Pomrčina Mjeseca nastaje kada se za uštapa Zemlja nađe između Sunca i Mjeseca.
Mjesec je puno jednostavnijih fizičkih svojstava od Zemlje; nema ni atmosferu (tlak je toliko slab da
se to s pravom može reći) niti tekuću vodu. Tekućice ne mogu postojati bez atmosfere; voda bi pod izravnim
Sunčevim zračenjem isparila i izgubila se u svemir (nema kruženja kao na Zemlji). Geološki su procesi puno
manje prisutni nego na Zemlji. Ipak, reljef je vrlo osebujan i raznovrstan, oblikovan pod udarima tijela iz
svemira i uz djelovanje unutrašnjih procesa. Osnovna je podjela na svjetlija kopna i tamnija mora (More
Vedrine, More Nektara itd.).

Na mjesecu nije nađen nikakav život, jer je okružje savršeno sterilno, a mikroorganizmi ne mogu
opstati u struji Sunčeva vjetra i uslijed jakog zračenja. Budući da nema atmosfere skafander je
obavezni dio astronautske opreme. Unatoč tome, astronauti se osjećaju udobno i mogu se lako kretati,
a kada padnu, udarac je neznatan zbog male sile teže. Izgled okoline jako ovisi o kutu upada Sunčevih
zraka; kada je sunce pri obzoru, prevladava prigušeno zelena, a u podne je okolina bliješteće bijela.
Astronauti opisuju prekrasne noći, Zemlja je 80 puta svjetlija od uštapa, a zvijezde su sjajnije nego
kada se promatraju sa Zemlje, i ne titraju.

2.2. OBLIK I VELIČINA ZEMLJE

2.2.1. OBLIK ZEMLJE
Suvremenom čovjeku nije potrebno dokazivati da je Zemlja okrugla. To je ne samo temeljna
spoznajna činjenica, već se doživljava i gotovo svakodnevno predočuje na televiziji ili u tisku. U tome
posebice važnu ulogu imaju snimke Zemlje snimljene iz svemirske udaljenosti (sl. 3).

Slika 3. Snimka Zemlje dokazuje njezin oblik

(snimili 26. prosinca 1968. astronauti
svemirskog broda Apollo 8)

Međutim, dugo je trajalo razdoblje

dokučivanja i dokazivanja. Korisno je osvrnuti se na
prijeđeni put.6 Grci su, posebice u aleksandrijskoj
školi (od 3. st. pr. Kr.), prikupili i dokaze da je
Zemlja okrugla. Uočili su da se promjenom
geografske širine mijenja i visina Polarne zvijezde
iznad horizonta. Bilo je poznato da se brodu koji
dolazi s otvorene pučine najprije vide najviši, a kad
otplovljava prvo nestaju iz vida niži dijelovi.
Aristotel (384-322) je uočio da sjena pri pomrčini
Mjeseca ima kružnu konturu, prema tome je sferna i Zemlja koja čini tu sjenu. Bila je, nadalje, raširena ideja
da Zemlja, kao savršeno tijelo, mora imati oblik kugle - najsavršenijega geometrijskog tijela. Ipak,
dokučivanja najumnijih Grka nisu mogla potisnuti ukorijenjeno mitološko vjerovanje da je Zemlja ravna
ploča (otok), okružena rijekom Ocean (grč. Okeanos).7 Čovječanstvo je kroz dugu prošlost vrlo malo znalo
o svojoj domovini - Zemlji. Za ljude vezane za male prostore (zavičaj) i ovisne o skromnim prijevoznim i
drugim sredstvima, Zemlja je bila nedokučivo velika i, razumije se, središte svemira.

6
Usporedba sadašnjeg stanja s bližom ili dalekom prošlošću pokazuje kako se teško dolazilo do novih spoznaja koje su potiskivale
naivne predodžbe. To ima izuzetnu odgojnu vrijednost jer učenici mogu spoznati koliko dugujemo ranijim naraštajima i općoj
baštini; potiče ih i obvezuje da i sami pridonose daljnjem napretku.
7
Pokazali su se Grci odvažnima ne samo na moru nego i u znanosti. Ulazili su u misaone pothvate i često za tisućljeće bili ispred
svoga vremena, pa to nije bilo dokučivo ni lako prihvatljivo širokom puku. Valja se podsjetiti da se znanošću bavio vrlo mali broj
povlaštenih, pa su dostignuća bila poznata malobrojnima. Opća je naobrazba daleko zaostajala za vrhuncima znanstvene misli!
 12
Magalhaesovo oplovljavanje našeg planeta (1519-1522) dugo je vremena bilo glavni dokaz da je
Zemlja okrugla (dokaz koji se stalno potvrđivao mnogim kasnijim putovanjima oko svijeta). Nakon te
ekspedicije i spoznaje da se Zemlja okreće (rotacija), počele su i rasprave o njenom pravom obliku.

Spoznaja o obliku Zemlje otvorila je nova pitanja, primjerice: kako stoji onaj koji je "na drugoj
strani", tj. naš antipod (protunožac), kako ne padne u svemir? Ili: zašto oceani ne iscure?! To je bilo
doista teško dokučivo, pa i nije čudno da sferni oblik Zemlje ljudi kroz dugu prošlost nisu prihvaćali.
Danas su nam poznati zakoni gravitacije (privlačenja), znamo da golema tijela privlače mala. Tako i
Zemlja privlači prema svojem središtu sve što je na njezinoj površini ili iznad nje, pa tako i svoje
sićušne stanovnike. Valja sebi predočiti koliko je velik i težak naš planet (šest kvadrilijuna kilograma,
dakle, 6 . 1024 ), a kako smo mi sitni (recimo u prosjeku 50 kg) - poput sitne prašine na golemim
predmetima! Tako nam je svima na Zemlji smjer prema njezinu središtu "dolje", i svi zadovoljni
osjećamo da smo upravo mi "gore", a oni drugi (antipodi) "ispod nas".

Mnoštvo svemirskih tijela ima oblik sličan kugli. Takve su zvijezde, planeti, njihovi sateliti i neki
planetoidi. Opravdano se, međutim, predviđalo da Zemlja, zbog centrifugalne sile izazvane okretanjem oko
svoje osi, nije savršena kugla već sploštena na polovima, a proširena duž ekvatora. Iskustvo je to i potvrdilo.
Francuski fizičar Richer (1630-1710) utvrdio je 1672. da mu sat s njihalom koji je bio točan u Parizu
zaostaje u gradu Cayenne (Francuska Gvajana, 50 N), pa je morao skraćivati njihalo da bi se ubrzalo njihanje.
To je logično objašnjeno promjenom Zemljine sile teže, jer se ništa drugo nije moglo promijeniti; u Cayenni
je sila teža manja, zato se njihalo sporije kreće, a u Parizu je veća pa se njihalo kreće brže. Te su razlike u
teži posljedica nejednake udaljenosti od središta Zemlje. Temeljem toga Richer zaključuje da Zemlja ima
oblik elipsoida, kome je duža os u ravnini ekvatora, a kraća spaja polove.
Richerovo objašnjenje primaju i dalje obrazlažu veliki fizičari Newton i Huygens (1629-1695),
tvrdeći da je zemlja rotacijski (obrtni) elipsoid - sferoid, tj. tijelo koje nastaje kad se elipsa male sploštenosti
zavrti oko jedne osi (u ovom slučaju okomite). Bošković (1711-1787) je, pak, smatrao da se Zemlja ne može
predočiti geometrijski (sferoid), jer njezin pravi oblik ovisi o rasporedu gustoće tvari od kojih je građena.
Francuska je akademija preko svoje dvije ekspedicije, u Laplandiju (sjev. Švedska, 1736-37) i Peru
(1735-43), odlučila provjeriti dužinu meridijanskih stupnjeva, koji kod elipsoida moraju biti duži, bliže polu
(dužina koja odgovara jednom stupnju veća je što smo bliže polu, jer postaje dio većeg kruga). Ekspedicije
su ustvrdile da je meridijanski stupanj u Laplandiji 1,33 km duži od onog u Peruu; konačno se ustalilo
mišljenje da Zemlja ima oblik rotacijskog elipsoida.

Slika 4. Nejednaka dužina meridijanskog

stupnja; površina elipsoida (50 ) oko ekvatora
je dio opsega manjeg kruga, a oko pola
većeg- otuda nejednaka dužina meridijanskih
stupnjeva

Mjerenja sile teže u drugoj polovici

19. stoljeća pokazala su da njene vrijednosti
nisu iste ni duž usporednica, što bi moralo
biti na površini rotacijskog elipsoida. Sila
teža je redovito veća na oceanskim pučinama
nego pri obali; na nju utječu i planinski
masivi (njihalo ne pada okomito, već skreće
prema planini). Nepravilan raspored sile teže je dokaz da Zemlja nema jednostavan geometrijski oblik, već
njoj specifičan oblik, koji je geofizičar Lisnac (1873) nazvao geoid. Osobina mu je da se ne može
geometrijski definirati, a svaki mu je dio površine pod pravim kutom na smjer sile teže.
 13

Slika 5. Geoid - pravi oblik Zemlje; raspored

masa (kopna i vode) na Zemlji objašnjava
odstupanje geoida od idelanoga obrtnog elipsoida

Stvarni reljef kopna mnogo je složeniji od

geoida te se dijelom nalazi iznad razine geoida, a
dijelom ispod njegove razine. Nedavno je, uz
pomoć umjetnih satelita, poboljšano poznavanje
Zemljina oblika. Utvrđeno je da polutnik
(ekvator) nije kružnica, već je izbočen u području Atlantskog i Velikog (Tihog) oceana, te da je Južni pol
bliže središtu Zemlje nego Sjeverni. Sve su spomenute nepravilnosti, s obzirom na veličinu tijela, razmjerno
malene (npr. razlika između ekvatorskog i polarnog polumjera je svega 21,5 km; to bi na školskom globusu
bilo oko 1 mm, dakle neprimjetno). Zbog jednostavnosti i praktičnih razloga uzima se da je Zemlja kugla;
kod proračuna i mjerenja računa se da je obrtni elipsoid (sferoida).

2.2.2. VELIČINA ZEMLJE

Povezano sa spoznajom o okruglom obliku Zemlje javljali su se u antičkoj znanosti i prvi podaci o
njenim dimenzijama. Sačuvani su podaci (zahvaljujući Ptolemeju) kako je Eratosten, matematičar iz
Aleksandrije, izračunao opseg Zemlje. On je znao da u Sieni (današnji Asuan u južnom Egiptu), za ljetnog
suncostaja (solsticija, 21. ili 22. lipnja) Sunce kulminira u zenitu 8 , tj. da u bunarima nema sjene. Pomoću
gnomona (antički kutomjer, odnosno sunčani sat; sjena štapića je pokazivala visinu Sunca; sl. 6) izmjerio je
za ljetnoga suncostaja visinu kulminacije Sunca u Aleksandriji i ustvrdio da iznosi 820 48', odnosno da je
kutna razlika prema Sieni 70 12' ili 1/50 opsega kruga. Iz tadašnjih vojničkih podataka je znao da je
udaljenost između Siene i Aleksandrije 5.000 stadija. Na temelju toga je jednostavno izračunao:

5.000 . 360
0 0
opseg : 5.000 = 360 : 7 12' = ----------------- = 250.000 stadija.
7,12

b)

Slika 6. Gnomon (lijevo) i Eratostenovo izračunavanje opsega Zemlje (desno); razlika u visini Sunca u
kulminaciji (7012') odgovara stupanjskoj udaljenosti Siene i Aleksandrije pa je time dobiven temeljni
podatak za izračunavanje opsega Zemlje

8
arap. senit = pravi kut; suprotno je nadir = suprotno ležeći
 14

Nije poznato kojim je stadijem Eratosten računao, ali je princip računanja bio dobar, te se na isti
način i danas postupa, samo su temeljne vrijednosti pouzdanije i mjerenja točnija. Siena (Asuan) i
Aleksandrija nisu na istom podnevniku, kao što je Eratosten pretpostavljao, a podatak za njihovu
udaljenost je bio samo približan, pa ipak je rezultat vrlo dobar. Vjeruje se da je računao sa stadijem
koji je bio najviše upotrebljavan u Egiptu (157,5 m), pa bi prema tome dobivena vrijednost bila
39.375 km, što je vrlo blizu stvarnoj vrijednosti (40.076,5 km).

Usavršavanjem uređaja i metoda za mjerenje kutova i dužina i ustrojem istraživačkih ustanova

obavljena su tijekom 19. i 20. stoljeća mnoga mjerenja i provjere veličine Zemlje. Međunarodni geodetski
kongres je 1924. utvrdio do tada najtočnije rezultate i prihvatio ih kao standardne. Vrijede i danas, premda
su najnovijim metodama napravljena izvjesna poboljšanja (tab. 2) .

Tablica 2. Glavni podaci o veličini Zemlje (prema Hayfordu)

R polutnika (ekvatora) (a) 6,378.388 m (6.378 km)

R osi (b) 6,356, 911 m (6.357 km)
Razlika a-b (sploštenost) 21.477 m (21 km)
Dužina polutnika (ekvatora) 40,076.592 m
Opseg duž podnevnika (meridijana) 40,009.114 m
Dužina stupnja na polutniku 111.324 m
Dužina stupnja 89-900 na podnevniku 111.699 m
Dužina stupnja 0-10 na podnevniku 110.567 m

* Predočene vrijednosti dužine meridijanskog stupnja nije računao Hayford; rezultat su novijih mjerenja.

Za utvrđivanje veličine Zemlje vezana je definicija metra, jedne od osnovnih mjernih jedinica. Za to
je značajna odluka (1790) francuske revolucionarne vlade (Konvent) da se točno mjeri dužina pariškog
meridijana, te da se četrdesetmilijuntni dio opsega Zemlje uzme kao jedinicu za mjerenje dužina - metar
(tako je dobiven okrugli broj za opseg Zemlje, 40.000 km). Jedna od općih dužinskih mjera je u upotrebi u
pomorstvu. To je "morska milja" (šezdeseti dio meridijanskog stupnja, ili 1.852 m); održava se iz praktičkih
razloga, jer se lako preračunava u stupanjske razlike i obratno.

2.3. GIBANJA ZEMLJE

Gibanje Zemlje je vrlo složeno. Značenjem se ističu: okretanje Zemlje oko osi ili rotacija (obrtanje)
i godišnje kruženje Zemlje oko Sunca ili revolucija.
Dugo vremena ljudi nisu mogli dokučiti ova gibanja Zemlje, a i danas su mnogima teško razumljiva,
jer traže sposobnost apstrakcije i predočavanja. Ljudi su (bili) skloni svakidašnju smjenu dana i noći i
prividno kretanje nebeskih tijela od istoka prema zapadu objašnjavati onako kako ih vide, tj. da Zemlja
miruje, a nebeska tijela kruže oko nje (što je naizgled logično). No, valja podsjetiti da dugo nisu bile poznate
goleme udaljenosti nebeskih tijela, iz čega bi se mogla zaključiti nemogućnost da se tako duga kruženja
obave u 24 sata; to bi morala biti nepojmljiva brzina.

2.3.1. ROTACIJA
Rotacija ili dnevno obrtanje Zemlje oko osi odvija se od zapada prema istoku; otuda privid kretanja
Sunca (i zvijezda) od istoka prema zapadu. Za jedan okret oko svoje osi Zemlji su potrebna 24 sata; to je
Sunčev dan. Točke na ekvatoru gibaju se brzinom 465 m/sek. (1.674 km/h), a prema polovima sve sporije,
tako da same točke polova ne sudjeluju u okretanju (na 450 , npr. u našem Senju, brzina obrtanja iznosi 1.183
km/sat). Zemljina os nije okomita na ravninu ekliptike (ploha po kojoj se Zemlja okreće oko Sunca), već je
 15
priklonjena pod kutom od 660 33' (uglavnom se zaokružuje na 66,50, a piše se još i 661/2 0). To ujedno
znači da se ni polutnik (ekvator) ne nalazi u ravnini ekliptike već s njom čini kut od 230 27' (zaokruženo
23,50 ). Izravna posljedica zemljine vrtnje jest izmjena dana i noći.

Danas je moguće, zahvaljujući raznim tehničkim pomagalima, osobno provjeriti da su oko zemlje
različita dnevna vremena i da se ona pomiču od istoka prema zapadu (npr. svitanje), jer se naš planet
okreće u suprotnom smjeru (dakle, zapad-istok). Kružeći oko Zemlje astronaut ne samo da prolazi
kroz dan i noć, već vidi (a pomoću kamera i televizije isto vide i ostali ljudi) da se granica između
osvijetljene i zasjenjene polutke, tj. sumračnica ili susvjetlica, pomiče od istoka prema zapadu.
Promatrano iz veće udaljenosti, izvan Zemljine putanje, uočeno je i samo okretanje našeg planeta.

No, dokazi o gibanjima Zemlje sporo su i postupno prikupljani. Navest ćemo samo neke.
1. Sploštenost na polovima. Već smo spomenuli kako je Richer to uočio, a kasnija geodetska
mjerenja to i potvrdila. Sploštenost je posljedica okretanja Zemlje oko osi, tj. veće centrifugalne sile duž
polutnika, gdje je brzina okretanja najveća; potvrđeno je to i pokusom - vrtnjom čvrstih kugli.
2. Istočno skretanje tijela pri padu. Valja znati da brzina okretanja raste s povećanjem kružnice
koju točke opišu pri vrtnji Zemlje. Vrhovi planina okreću se brže od podnožja, isto vrijedi i za vrhove
zvonika, nebodera i sl. Ako neki predmet pustimo iz visine on ne pada okomito, već na njega djeluju dvije
sile: sila teže koja ga privlači okomito (u smjeru središta) i sila inercije po kojoj bi predmet zadržao veću
brzinu okretanja koju je imao na većoj visini. Stoga predmet pada po njihovoj rezultanti, a to znači da skreće
prema istoku (pri padu s 1.000 m skretanje je oko 0,5 m); to je jasan dokaz da se zemlja okreće od zapada
prema istoku.
3. Otklon (devijacija). Pri okretanju, različiti dijelovi Zemljine površine kreću se nejednakom
brzinom: rekli smo, duž polutnika najbrže, prema polovima sporije, dok sami polovi ne sudjeluju u ovom
gibanju. Promjena položaja između pola i polutnika znači i promjenu brzine rotacije (jer se mijenja dužina
puta koju točka okretanjem prelazi). Kretanjem od pola prema polutniku ide se u pojase sve veće obodne
brzine, i obratno. To je uzrok što se gibanja u prirodi ne drže strogo podnevnika, već skreću i to skretanje
nazivamo otklon (devijacija); u fizici je to Coriolisova sila koja se javlja kao komponenta sile inercije. To
znači da kretanja prema polovima (tj. u smjeru manje brzine) pod utjecajem inercije otklanjaju prema istoku
(u smjeru rotacije), a kretanja prema polutniku prividno zaostaju i otklanjaju prema zapadu. U svakom
slučaju, kretanje duž podnevnika (meridionalno) je na sjevernoj polutki s otklonom u desno, a kod južne u
lijevo. Tako primjerice, strujeći iz pojasa manje u pojas veće brzine (prema polutniku), pasati skreću prema
zapadu (na sjevernoj polutki u desno, a na južnoj u lijevo). Slično je i kod morskih struja. Matice rijeka na
sjevernoj polutki koje teku meridionalno skreću (ukoliko to ne promijene drugi činitelji) i jače potkopavaju
desnu obalu, a na južnoj lijevu.9

Slika 7. Gibanja u prirodi (npr. vjetrovi) prema polovima ili

prema ekvatoru (meridionalno kretanje) otklanjaju pod utjecajem
Coriolisove sile (inercije)

Silu skretanja kod obrtanja Zemlje najbolje možemo

predočiti pomoću slijepoga (indukcijskog) globusa. Doduše,
pojašnjava samo gibanje od polova prema polutniku. Globus
lagano okrećemo od zapada prema istoku i istodobno duž
drška kredom povlačimo crtu od Sjevernog pola do polutnika.
Budući da se ispod krede globus okreće, crta (trag) zaostaje jer
kreda dolazi u pojase sve veće brzine, tj. crta skreće prema
zapadu (u desno). Ponovimo li postupak i kredu povlačimo od
Južnog pola prema polutniku, crta će također skretati prema
zapadu, ali je to u ovom slučaju lijevo.

9
O otklonu posebice vode računna topnici i raketni stručnjaci.
 16

Valja istaknuti da Zemljina os nije stalno "usporedna

sama sebi" , već se malo i postupno zaokreće. Zemlja se vlada
poput zvrka, pa njena os opisuje plašt stošca (sl. 8). To je
10
precesija koju uzrokuje gravitacija Mjeseca i Sunca (Mjesec
je pritom djelotvorniji zato što je puno bliže). Plašt stošca nije
sasvim gladak, već ima neravnine, nabore koji se nazivaju
nutacija11. Precesijski pomak u jednoj godini iznosi 50,25''
(kutnih ili lučnih sekunda), što znači da za 3600 (jedan krug po
plaštu stošca) treba 25.800 godina. To je Platonova godina,
razdoblje u kojem nebeski pol, zamišljena točka na nebeskom
svodu iznad Zemljinog pola (produžena Zemljina os), opiše
kružnicu među zvijezdama. Zbog toga današnju Sjevernjaču,
zvijezdu Malog medvjeda, zamjenjuju druge zvijezde. Prije
5.000 godina to je bila Tuban (u zviježđu Zmaja), a za 12.000
godina kao polarna zvijezda služit će Vega (u zviježđu Lire),
iako nebeskom polu neće biti bliža od 50.

Slika 8. Precesija s nutacijom

Kako to da ne osjećamo obrtanje Zemlje? Ne primjećujemo ga zato što je jednoliko i jer se kreće i
sav živi i mrtvi svijet oko nas. Za predočenje obrtanja Zemlje oko osi, odnosno izmjenu dana i noći,
najpogodniji je globus (vjerna predodžba, model Zemlje). U zamračenoj učionici osvijetlite globus s
jedne strane džepnom svjetiljkom (na svjetiljku treba dodati valjkasti produžetak od tamnog papira
da se umanji raspršenost svjetlosnog snopa). Samo će jedna polovica globusa biti osvijetljena; jednako
tako i Sunce obasjava samo onu polovicu Zemlje koja je okrenuta prema njemu. Uski pojas koji
odvaja dnevnu i noćnu polovicu Zemlje naziva se sumračnica (ili susvjetlica). Polako okrećite globus
od zapada prema istoku; učenici će jasno razabrati da pojedini dijelovi globusa (Zemlje) prelaze iz
svjetla (dana) u mrak (noć) i obrnuto.

2.3.2. REVOLUCIJA
Vrteći se oko svoje osi Zemlja obilazi (ophodi) oko Sunca u ravnini koju nazivamo ravnina
ekliptike, a samo godišnje kruženje revolucija; kreće se po eliptičnoj putanji - ekliptici (elipsa gotovo
jednaka kružnici) prosječnom brzinom 29.770 m/sek. Već smo istaknuli da je Zemljina os prema ravnini
ekliptike nagnuta, tj. priklonjena je pod kutom od 660 33'. Druga je bitna značajka da tijekom godišnjeg
gibanja oko Sunca Zemljina os zadržava prostorni položaj (nagnutost u istom smjeru) i razmjerno je "sama
sebi usporedna".12 Zbog toga, ophodnjom tijekom godine dolazi do promjene položaja našeg planeta prema
Suncu, odnosno do promjene kuta pod kojim Sunčeve zrake padaju na Zemljinu površinu (uzima se da zrake
zbog goleme udaljenosti izvorišta čine usporedni snop). Izravna posljedica promjene položaja Zemlje u
njezinom gibanju oko Sunca je redovita izmjena godišnjih doba i nejednaka dužina dana i noći.
Počeci godišnjih doba su trenuci kad je Zemlja u posebnom položaju prema Suncu. Promatrači sa
Zemlje Sunce u tim trenucima vide u različitim točkama među zvijezdama. Gibanje Sunca je privid nastao
promatranjem Sunca s pokretne Zemlje; dvanaest zviježđa kroz koja Sunce "prolazi" zovu se zviježdima
zodijaka ili životinjskog pojasa.

10
lat. praecedere = ići naprijed
11
lat. nutare = klatiti se
12
To ne znači da je nagnuta, odnosno usmjerena uvijek prema istome mjestu u Svemiru, jer je prisutna i vrlo spora (neznatna)
precesija; već smo rekli da u jednoj godini pomak iznosi tek sedamdeseti dio stupnja. Prema tome, uvjetno se može govoriti o
postojanosti položaja Zemljine osi; bitno je da u godišnjoj ophodnji zadržava (gotovo) nepromijenjen položaj.
 17
13
Dana 21. ožujka početak
četak je proljeća
prolje na sjevernoj polutki. Sunce kulminira u zenitu nad
Sunčeve zrake padaju okomito na mjesta s geografskom širinom 00 (sl. 9) .
polutnikom (ekvatorom), tj. Sunčeve
Astronomi tada Sunce promatraju u tzv. proljetnoj točki to (nalazi se u zviježđuđu Riba).14 Sumračnica (ili
susvjetlica), granica izmeđuu osvijetljene i neosvijetljene polutke (zapravo je rijeriječ o uskom pojasu) prolazi
uje sve usporednice. Na Zemlji je ravnodnevica ili ekvinocij (dan i noć su jednaki
kroz polove i raspolućuje
na cijelom planetu; Sunce izlazi u 6, a zalazi u 18 sati). Riječ je o proljetnoj ravnodnevici. Tada svako mjesto
prijeđee jednak put u osvijetljenom (dan) i zasjenjenom (no
(noć)) dijelu Zemljine površine.

Slika 9. Osvjetljavanje Zemlje na dan proljetne ravnodnevice (21.ožujka)

(21.ožujka)

Od početka proljećaa kretanje Zemlje oko Sunca i priklonjenost njene osi ekliptici odražava se na
sjevernoj polutki tako da Sunce svakim danom izlazi i zalazi sve sjevernije (osvijetljeni dio dana je sve duži)
i sve je više iznad obzora (od od tada je stalno osvijetljen Sjeverni pol). Zemlja u svom kretanju 21. lipnja
dolazi u položaj u kojem Sunčeve eve zrake padaju okomito na usporednicu od 230 27' sjeverne geografske
čeve
širine i to je krajnja sjeverna usporednica do koje Sunce kulminira u zenitu;
zenitu; nazivamo je sjeverna obratnica
(zovu je i Rakova; Sunce se vidi u tzv. ljetnoj točki,
to u području zviježđaa Blizanaca). Tada je Sjeverni pol
"duboko naklonjen" Suncu; na sjevernoj je polutki početak
po etak ljeta, dan kada sumrač
sumračnica dodiruje usporednice
0
66 33'' ili polarnice (sl.10). Sjeverna polarnica, odnosno cijela polarna kalota, osvijetljena je barem 24 sata
(sam pol je osvijetljen šest mjeseci, od proljetne do jesenske točke),to ke), a južna je u sjeni (no
(noć). Tada je na
najkra noć, ljetni suncostaj ili solsticij ("dugodnevica"), jer Sunce
sjevernoj polutki najduži dan i najkraća
"zastajkuje" pa se "vraća"a" prema ekvatoru. Na sjevernoj polutki osvijetljeni su duži dijelovi usporednica i što
se ide više na sjever dan je duži (odnosno noći
no kraće).
Od prvog dana ljeta na sjevernoj polutki dan biva sve kraćikra i i Sunce je sve niže iznad obzora. Zemlja
23. rujna dolazi u položaj u kojem Sunčeve
Sun eve zrake padaju okomito na polutnik (astronomi tada promatraju
Sunce u tzv. jesenskoj točki,ki, u zvijež
zviježđu Djevice). To je početak jeseni, sumračnica
čnica prolazi kroz polove, dan i
noć su jednaki (dakle, isti odnosi kao po početkom proljeća). Na Zemlji je jesenska ravnodnevica (ekvinocij).
Od prvog dana jeseni zenitna se kulminacija pomiče pomi e prema usporednici 23,50 južne geografske
širine; to je južna obratnica (zovu je i Jarčeva),
Jar krajna južna točkaka zenitne kulminacije. Nad njom Sunce
zvijež u Strijelca). To je prvi dan zime na sjevernoj polutki, zimski
kulminira 22. prosinca (Sunce se vidi u zviježđu
suncostaj (zimski solsticij,
sticij, "kratkodnevica"). Sumračnica
Sumra nica opet dodiruje polarnice, ali je sada južna polarna
kalota osvijetljena, a sjeverna je u sjeni (noć).
(no ). Kod nas, na sjevernoj polutki, najkra
najkraći je dan i najduža noć.

13
Zbog složenog gibanja Zemlje promjenljiv je a; ono može nastupiti i 20. ožujka (npr. 1997. godine u 14h i 56' ).
j početak proljeća;
Razumije se da i ostala godišnja doba imaju promjenljiv početak:
po etak: ljeto 21. ili 22. lipnja, jesen 22. ili 23 rujna te zima 2121. ili 22.
prosinca. Ipak, kada se navodi samo jedan dan, obično
obi no se uzima 21. ožujak, 21. lipanj, 23. rujan i 22. prosin
prosinac; to je stoga jer se
najčešće i pojavljuju kao počeci
eci godišnjih doba.
14
Od vremena kada su astronomi imenovali zviježđa
zvijež i ustanovili precesiju proljetna se točka ka pomaknula iz zvijež
zviježđa Ovna u zviježđe
Riba, a i ostale glavne točke
ke ekliptike pomaknule su se u susjedno zviježđe; međutim,utim, znakovi tih točaka
toč ostali su isti.
 18

Slika 10. Osvjetljavanje Zemlje na dan ljetnog suncostaja (21. lipnja)

Od prvog dana zime zenitna kulminacija se "vraća" prema polutniku, i godišnji ciklus završava
povratom Zemlje u položaj u kojem Sunce opet okomito obasjava ekvator (za astronome tzv. proljetna
točka; prema tome, godišnji ciklus počinje s proljećem). Vrijeme ophodnje i dolaska Zemlje u istu točku
naziva se tropskom godinom (iznosi 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekunda).
Po dogovoru kalendarska (građanska) godina ima 365 dana, a od preostalih četvrtina nakon četiri
godine nakupi se cijeli dan i dodaje se veljači kao 29. dan; to je prijestupna godina i ima 366 dana.

Slika 11. Godišnja Zemljina ophodnja oko Sunca

Valja imati na umu da su učinci i odnosi, koji proistječu iz mijene položaja Zemlje prema Suncu,
suprotni između sjeverne i južne polutke. Kada je na sjevernoj prvi dan proljeća, na južnoj nastupa jesen,
 19
mi ulazimo u zimu, a naši "antipodi" u ljeto; kada je na sjevernoj polutki najduži dan na južnoj je najduža
15
noć i obrnuto. To je tek jedna od prirodnih sastavnica koje tvore bogatstvo različitosti našeg planeta!
Zbrojimo li dane od 23. rujna do 21. ožujka, tzv. zimsku polovicu godine, dobit ćemo da je ona osam
dana kraća od ljetne. Razlog je taj što je Zemlja zimi (za "sjeverne" zime) bliže Suncu koje je jače privlači te
brže kruži; najbliža je oko 3. siječnja i tu točku putanje nazivamo perihel (prisunje): udaljenost od Sunca je
147 milijuna km. Ljeti je obratno, Zemlja je najudaljenija od Sunca oko 4. srpnja, to je afel (odsunje): točka
putanje udaljena je od Sunca 152 milijuna km.
Izmjena godišnjih doba, trajanje i jačina osunčenja bitno utječe na klimatske prilike i život na
Zemlji. O tome će više biti riječi u poglavlju o klimi.

Rekli smo da je Zemljino gibanje vrlo složeno. Osim rotacije, revolucije i precesije s nutacijom,
Zemlja sudjeluje u još nekoliko gibanja u svemiru. Sunce se giba među zvijezdama (rekli smo da se
giba oko središta Kumove slame), a Zemlja ga slijedi zajedno sa svim drugim planetima i tijelima
njegova sustava. I sama galaksija, Kumova slama, se giba među drugim galaksijama i sudjeluje u
ekspanziji svemira. Ipak, od svih tih gibanja Zemlje, najizravnije osjećamo učinak njenog okretanja
oko osi i kruženje oko Sunca. Zbog toga ćemo i reći da je to gibanje za čovjeka najvažnije!

Za revoluciju ili kruženje Zemlje oko Sunca ima više dokaza (uočavanja ili objašnjenja posljedica);
navodimo neke.

1. Paralaksa zvijezda.

Utvrđeno je da se položaj zvijezda, kad ih gledamo s

krajnjih točaka Zemljine putanje, neznatno promijeni. Zvijezde
tijekom godine na nebeskom svodu prividno opišu malu elipsu, što
je posljedica promjene položaja Zemlje na elipsastoj putanji, kojom
kruži oko Sunca. Paralaksa je polovica kuta, pod kojim se vidi neka
zvijezda nakon pola godine, tj. s krajnjih točaka Zemljine putanje.
Riječ je o vrlo malim kutovima koji se mogu odrediti samo
astronomskim metodama.

Slika 12. Paralaksa zvijezda; promjenom položaja Zemlje na

ekliptici (A i B) zvijezda prividno promjeni položaj, tj. opiše malu
elipsu

2. Retrogradno kretanje vanjskih planeta.

Zapaženo je da se vanjski planeti (udaljeniji su

od Sunca nego Zemlja; usp. odj. 2.1.2.1.), prividno
kreću promjenjivim brzinama, a ponekad čak i unazad
(retrogradno). To je posljedica položaja Zemlje i planeta
tijekom godine (nejednake kutne brzine, kojom se kreću
Zemlja i ti planeti) (sl. 13). Uslijed toga projekcije
planeta na nebeskom svodu povremeno doživljavamo
(jasno, riječ je o prividu) kao unazadno kretanje, iako se
zapravo planet kretao naprijed, ili pak kao ubrzano
kretanje naprijed.

Slika 13. Retrogradno kretanje planeta

15
Stoga nije čudno što se Europljani (posebice oni srednje i sjeverne Europe) doseljeni u zemlje južne polutke teško privikavaju na
okićeno božićno drvce na plaži punoj kupača (npr. u Perthu).
 20
3. Padanje meteora. Utvrđeno je da više meteora pada na onu polutku Zemlje koja gleda u
smjeru kretanja (kruženja). To je i razumljivo, jer i mi u pokretu jače pokisnemo sprijeda, iako je kiša mirno
padala.

Jedno od najprikladnijih učila za predočavanje pojmova iz matematičke geografije (rotaciju i

revoluciju Zemlje i njihove posljedice, okretanje Mjeseca oko Zemlje i sl.) je TELURIJ. Sastoji se od
postolja na kojemu je žarulja koja preuzima ulogu Sunca. Okretanjem se pokreće zakretna poluga i
preko nje izaziva rotacija i revolucija Zemlje te gibanje Mjeseca. To je prilično složena i osjetljiva (i
skupa) sprava. Stoga i sami možete napraviti jednostavno nastavno sredstvo koje će predočavati
revoluciju Zemlje. Na komad drvene ploče veličine 25x25 cm (debljine ne manje od 1,5 cm) ucrtajte
kružnicu (eliptičnost ekliptike se može zanemariti) i na njoj označite četiri glavne točke, tj. početke
godišnjih doba (napišite nadnevke!), i pravac okretanja. Na mjesta glavnih točaka izbušite rupice
(duboke do 1 cm, široke 2-3 mm); njihova je uloga da drže "Zemljinu os" (čvršća žica ili istrošeni
metalni uložak kemijske olovke). Pritom je najvažnije da bušite (barem približno) pod kutom od 660
držeći stalno isti smjer nagiba; počnite s ljetnom točkom kada je Zemljina os priklonjena Suncu
(predočuje ga kuglica u središtu ravnine ekliptike) i zadržite isti prostorni položaj svrdla (bušilice) u
svim točkama (vidi sliku 11). Zemlju "glumi" teniska loptica koju ste nataknuli na tanku metalnu os;
uputno je na loptici označiti polutnik i glavne usporednice. Ako ste pravilno postupili, postavljanjem
modela Zemlje u rupice dobit ćete sliku stvarnog položaja našeg planeta u okretanju oko Sunca.
Ophodnju počnite s proljetnom točkom.
 21
3. ODREĐIVANJE POLOŽAJA NA ZEMLJI

3.1. ORIJENTACIJA NA OBZORU

3.1.1. OPĆENITO O ORIJENTACIJI
Mjesto (točka) na kojem stojimo dok promatramo oko sebe nazivamo stajalište. Dio Zemljine
površine (prostor) koji vidimo s našeg stajališta nazivamo obzor ili vidokrug (vidik), a upotrebljava se i
16
naziv horizont. Ovi se pojmovi odnose i na završnu crtu duž koje nam se čini da se nebeski svod spaja sa
17
Zemljom, ali je uputnije koristiti određeniji naziv - obzornica (terminator). Obzor ovisi o okolici: na
otvorenom prostoru (pučini i ravnici), ili promatran s velike visine, ima kružni oblik, u dolini je određen
okolnim uzvisinama, a u naseljima pružanjem ulica i zgradama itd. S povećanjem visine stajališta obzor je
sve širi, a najveća mu je moguća veličina polovica Zemlje (za što je potrebno "astronautičko" stajalište).

Domet vida, odnosno daljinu vidika, možemo lako izračunati (primjenom Pitagorina poučka) ako
nam je poznata visina s koje gledamo; dakle, D2 =(R+h)2 - R2 , gdje je D = daljina vidika (domet vida),
R = polumjer Zemlje, h = visina našeg stajališta. Tako se, primjerice, s vrha Biokova (Sv. Jure, 1.762
m; R na 450 iznosi 6.367,5 km) može vidjeti do daljine od 150 km; razumije se, samo prema moru, jer
u drugim smjerovima smeta okolni reljef.

Pod snalaženjem u prostoru ili orijentacijom razumijevamo određivanje: a) našeg trenutačnog

položaja (stajališta) i smjera odredišta, b) strana svijeta i c) našeg stajališta prema stranama svijeta ili
položaju nekog objekta.

Da bi učenici lakše shvatili značaj snalaženja u prostoru prema stranama svijeta, neka dva učenika
stanu licem jedan prema drugome. Zatražite od njih da istodobno pokažu desnu stranu. Ispružit će
desnu ruku i, naravno, pokazati različite strane. Isto će se dogoditi zahtijevate li da pokažu lijevu
stranu. Zaključak je da se ne možemo snalaziti u prostoru prema sebi i svom položaju. Svatko ima
"svoje viđenje" i nastala bi posvemašnja zbrka. Prema tome, za snalaženje u prostoru nužno je
odrediti strane svijeta, tj. "čvrste" točke na obzoru, a prema njima mjesto gdje se mi nalazimo i
pravac našeg kretanja.

Za orijentaciju na obzoru valja odrediti

glavne strane svijeta. One su, pak, od davnine
određivane prema značajnim nebeskim pojavama,
točnije prema izlasku i kretanju nebeskih tijela. Sunce
je, razumljivo, bilo u prvom planu, pa je stoga istok 18
kao strana svijeta, odakle nastupa svjetlost pred
kojom se povlači noćna tama, najviše privlačila
pažnju ljudi; otuda i pojam orijentacija - u smislu
snalaženja na obzoru, tj. određivanja strana svijeta.
Nasuprot istoku je zapad, a okomito na smjer istok-
zapad položen je smjer jug-sjever. Dobivene su tako
osnovne ili glavne strane svijeta: istok, jug, zapad i
sjever.

Slika 14. Glavne i sporedne strane svijeta

Međutim, izlaz (ili zalaz) Sunca nije bilo

16
gr. horizon = koji graniči
17
lat. terminator = završni krug koji ograničava vidik, prividni dodir neba i Zemlje
18
lat. oriens= istok
 22
uputno uzimati za točnije određivanje smjerova, jer Sunce izlazi točno na istoku (i zalazi točno na zapadu)
samo u ravnodnevicama. Stoga su Arapi u srednjem vijeku u orijentaciji dali prednost jugu, strani svijeta
19
koja se na sjevernoj polutki može točno odrediti prema kulminaciji Sunca. Ono svaki dan (u umjerenim
širinama) kulminira u podne u južnom smjeru. To je bilo poznato još u antičko doba, iz kojeg smo naslijedili
sunčani sat (nagnuti štapić čija sjena istodobno pokazuje podne i smjer juga). Otuda u latinskom riječ
meridies ima dvostruko značenje - jug i podne.
Pomorci su davno zapazili da zvijezda Sjevernjača u zviježđu Malog medvjeda postojano pokazuje
smjer sjevera, pa su tom smjeru dali prednost u orijentaciji, bolje rečeno po njoj su se upravljali u noćnoj
plovidbi. Pronalaskom, tj. primjenom kompasa, omogućeno je određivanje sjevera u svako doba dana, pa je
prihvaćen sjever kao početna strana svijeta. Kasnije su pomorskom praksom rašireni engleski nazivi za
glavne strane svijeta (uobičajeni u međunarodnoj uporabi): North (N)- sjever, East (E)- istok, South (S)- jug
i West (W)- zapad.

3.1.2. ODREĐIVANJE STRANA SVIJETA

POMOĆU NEBESKIH TIJELA
Strane svijeta, odnosno položaj na obzoru, možemo prilično točno odrediti za vedra vremena, danju
prema Suncu, a noću prema zvijezdi Sjevernjači ili Mjesecu.

3.1.2.1. ORIJENTACIJA POMOĆU SUNCA. Već je rečeno da su se ljudi od davnina orijentirali

pomoću Sunca. I danas to čine, s pomagalima ili bez. Navest ćemo dva načina.
Sjena u podne. Ako za vedra dana točno u podne okrenemo leđa Suncu, sjena pred nama pokazuje
smjer - sjever. Tada je lako odrediti druge strane svijeta, jer nam je istok desno, jug iza leđa, a zapad lijevo.
Za točnije određivanje strana svijeta pomoću sjene (i ako imamo dovoljno vremena, recimo na ljetovanju)
može nam poslužiti okomito učvršćen štap. Zapazit ćemo da se dužina sjene mijenja tijekom dana. Ujutro je
duga, a kako se Sunce tijekom prijepodneva diže, sjena štapa postaje kraća. U podne je Sunce na najvišoj
točki i sjena je najkraća i pokazuje točno sjever (ako nemamo sat, valja nam svako malo označavati na tlu
dužinu sjene; najkraća će označavati i podne i smjer sjever). Iza podneva Sunce "pada" i sjena je sve duža.
Ucrtavši na tlu (ili nekoj drugoj podlozi) pravac sjever-jug, a pod kutom od 900 pravac istok-zapad,
dobili smo glavne strane svijeta. Otkada je uvedeno "ljetno računanje vremena" i pomičemo početkom
proljeća malu kazaljku jedan sat naprijed, valja imati na umu da je najkraća sjena u 13 sati, a ne u 12 kako je
"normalno".

Zajedno s učenicima možete jednostavno izraditi sunčani sat. Na površinu drvene ploče (30x25 cm,
debljine 1-2 cm) uctrtajte polukrug; vodite računa da sa svake strane ostane 2-3 cm. Na krajnjim
točkama osnovice označite strane svijeta, desno I (istok), a lijevo Z (zapad); na polovici polukružnice
označite S (sjever), a na dnu (ispod sredine osnovice) J (jug). Polukružnicu podijelite na 12 jednakih
dijelova i te točke spojite sa središtem osnovice; svaki isječak ima lučni kut od 150 i predstavlja 1 sat.
Točke na polukružnici označite brojem za odgovarajući sat; uz "zapad" stoji brojka 6, uz "sjever"
brojka 12, a uz "istok" brojka 18. U sredini osnovice napravite rupicu; svrdlo (bušilica) mora biti
nagnuta prema sjeveru pod kutom od 450 (srednja vrijednost geografske širine za Hrvatsku!). Štapić
(kazaljku) od 13 cm (debljine olovke) uglavite u rupicu vodeći računa da je točno usmjeren u pravcu
sjevera. Cijeli model okrenite prema sjeveru kako bi se crta koja označava podne (12 sati) poklopila s
crtom mjesnog podnevnika (pravac sjever-jug). Sjena koju čini kazaljka na označenoj podlozi
pokazuje koliko je sati. Radi jednostavnosti zanemareno je da ljeti sunčani sat može pokazivati
vrijeme prije 6 sati i poslije 18 sati. Isto tako valja imati u vidu da sunčani sat nije usklađen s "ljetnim
računanjem vremenom" (zaostajat će jedan sat).

19
Na južnoj polutki, pak, kulminacija Sunca pokazuje sjever. Promatraču koji gleda prema Suncu, iza leđa je jug, desno je istok , a
lijevo zapad; dakle, obrnuto nego na sjevernoj polutki (usp. sl. 206).
 23
Sunce i sat. Za sunčana dana mogu se strane svijeta
odrediti pomoću sata (koji ima kazaljke) i Sunca. Sat držimo
vodoravno u ruci i okrećemo ga sve dok se mala kazaljka na
poklopi s pravcem prema Suncu. Raspolovimo kut između
male kazaljke i brojke 12 pa će nam polovište (simetrala)
pokazati smjer juga. Dalje je lako odrediti ostale glavne strane
svijeta. Međutim, i ovdje valja voditi računa o "ljetnom
vremenu", tj. da smo početkom proljeća malu kazaljku
pomaknuli jedan sat naprijed. Jug će, stoga, pokazivati
simetrala između male kazaljke (usmjerene prema Suncu) i
broja 1 (13 sati).

Slika 15. Orijentacija pomoću Sunca i sata

3.1.2.2. ORIJENTACIJA PREMA ZVIJEZDI SJEVERNJAČI. Za vedre noći smjer sjevera može se
odrediti prema zvijezdi Sjevernjači, koja sa nalazi iznad Sjevernoga Zemljina pola. U zviježđu je Malog
medvjeda i ne mijenja položaj, pa se stoga i koristi kao pouzdan orijentir.20 Najlakše ćemo je pronaći
pomoću zviježđa Velikog medvjeda kojeg čini sedam sjajnih zvijezda u obliku zaprežnih kola (četiri kotača
i rudo). Produžmo li razmak posljednjih dviju zvijezda (na zečelju kola) pet puta u označenom smjeru (sl.
16), naći ćemo Sjevernjaču, ne toliko sjajnu koliko jasnu zvijezdu (najsjajnija je zvijezda u Malom
Medvjedu). Pravac između našeg stajališta i Sjevernjače pokazuje smjer sjevera.

Slika 16. Određivanje strana svijeta pomoću Sjevernjače

Zbog obrtanja Zemlje, zviježđa oko Sjevernjače prividno mijenjaju svoj položaj; tijekom 24 sata
opišu krug. Zviježđe Velikog medvjeda, pomoću kojeg i tražimo naš orijentir, okreće se oko
Sjevernjače u suprotnom smjeru od onog kojeg pokazuje rudo (ili, jednostavno, suprotno kretanju kazaljki na
satu).

3.1.2.3. ODREĐIVANJE STRANA SVIJETA POMOĆU MJESECA. Ovo je dosta složen i

nedovoljno pouzdan način određivanja strana svijeta. Mjesec kao Zemljin satelit dolazi u različite položaje i

20
Vidjeli smo da će, zbog precesije Zemljine osi, u dalekoj budućnosti prepustiti ulogu orijentira drugim zvijezdama.
 24
mi ga različito vidimo tijekom mjesec dana (vrijeme u kojem Mjesec jednom obiđe oko Zemlje). Mjesec,
poput Sunca, izlazi na istoku, a zalazi na zapadu. Za prve četvrti (vidi sl. 2), koja ima oblik slova D ("D",
mjesec "dobiva" učilo se nekada), izlazi oko podne na istoku, oko 18 sati je na jugu, a u ponoć je na zapadu.
Puni mjesec (uštap) izlazi na istoku odmah po zalazu Sunca, oko ponoći je na jugu, a u rano jutro na zapadu.
Zadnja četvrt, koja ima oblik slova G ("G", mjesec "gubi"; ipak, više sliči na obrnuto slovo D) izlazi u ponoć
na istoku, oko 6 sati je na jugu, a u podne je na zapadu .

3.1.3. ODREĐIVANJE STRANA SVIJETA PREMA ZNAKOVIMA

U PRIRODI I NEKIM PREDMETIMA
Za oblačna vremena, i u nedostatku tehničkih pomagala, strane svijeta možemo približno odrediti na
temelju određenih znakova u prirodi i predmetima koji nas okružuju. Valja reći da ovakva orijentacija nije
posve pouzdana, ali može biti od koristi, posebice ako su to i jedina sredstva za opću orijentaciju.
Tako, primjerice, usamljeno drvo ima gušće grane i lišće s južne (sunčane) strane, a rjeđe sa
sjeverne. Kora drveća je na sjevernoj strani hrapavija i obično obrasla mahovinom i gljivicama (isto ćemo
zapaziti i na usamljenom kamenju).
Na panju prepiljenog drveta godovi su uži na sjevernoj strani, a širi na južnoj. No to je dosta
nesigurno, jer širina prstenova ne zavisi samo od jačine osvijetljenosti već i od jačine i smjera vjetrova.
Mravi, pak, grade mravinjake obično s južne strane drveta ili panja.
U proljeće je trava s južne strane kamenja, drveća, zida i sl. obično bujnija i zelenija, dok za ljetnih
dugotrajnih suša ostaje duže zelena sa sjeverne strane. Snijeg se duže zadržava na osojnim, tj. sjevernim,
padinama nego na prisojnim, okrenutima jugu.
Krovovi i zidovi kuća sa sjeverne su strane obično tamniji, a ponekad obrasli mahovinom.
Razumije se, sve rečeno se odnosi na Sjevernu polutku (poglavito umjerene širine) u kojoj su
osunčane strane (uzvišenja, drveća, kuća i sl.) - južne, a one u sjeni -sjeverne. Na južnoj je polutki obrnuto.
Orijentirati se možemo i prema nekim objektima koji imaju karakterističan položaj. Kod katoličkih
je crkava glavni ulaz u velikoj većini slučajeva sa zapada, a i glavni oltar gleda prema zapadu (to znači da je
duža strana obično u pravcu istok -zapad).21 Minaret je obično s južne strane džamije, a glavni ulaz na
sjeveru.

3.1.4. ORIJENTACIJA POMOĆU KOMPASA

Strane svijeta najjednostavnije se i najtočnije određuju pomoću kompasa, koji služi i za određivanje
(mjerenje) vodoravnih kutova na zemljištu i zemljovidu. Ta je naprava nastala primjenom magnetske igle
postavljene iznad vjetrulje (ploča na kojoj su označene strane svijeta), a koja je kasnije dopunjena ljestvicom
stupnjeva u krugu (00-3600). Vjerojatno su još prije naše ere magnetsku iglu poznavali Kinezi, a Normani su
je upotrebljavali u 9. stoljeću. Međutim, sama naprava u kojoj se magnetska igla slobodno kreće oko okomite
osi u središtu vjetrulje, izumljena je u Italiji u 14. stoljeću. To je bilo od izuzetne važnosti za razvitak
oceanske plovidbe.

Slika 17. Obični ručni kompas

U široj uporabi je najčešće ručni kompas:

obični i posebni (složeniji). Ručni kompas je okrugla
kutijica sa staklenim poklopcem. Najvažniji je dio
magnetska igla, tanka čelična magnetska pločica
(lagani magnet), često u obliku razvučenog romba.
Središtem se oslanja na okomito ugrađen stožer pa se
može slobodno okretati u vodoravnom položaju. Pod
utjecajem Zemljinog magnetskog polja igla je stalno u
struji magnetskih silnica i time pokazuje smjer
magnetskih polova, tj. pokazuje magnetski pravac
sjever-jug (magnetski "meridijan"). Dio igle koji
21
Manji broj katoličkih crkava odstupa od ovakvog položaja. Izuzeci su uvjetovani mjesnim, graditeljskim, urbanističkim ili drugim
okolnostima. Npr. crkva S. Petra u Vlaškoj ulici u Zagrebu okrenuta je prema jugu.
 25
pokazuje sjever obično je obilježen fosfornim trokutićem, crticom ili točkom (kod nekih običnih kompasa
"sjeverni krak" je tamno plave boje). U podlozi naprave ucrtana je vjetrulja, tj. stupanjska podjela s upisanim
glavnim, a najčešće i sporednim stranama svijeta.

Slika 18. Složeniji ručni kompas (M-53) tipa

"Bézard"

Za posebne namjene (orijentaciju, mjerenje

kutova) koristi se složeniji ručni kompas. Jedna od
poznatijih je tzv. Bézardova busola, neizostavno
pomagalo pri korištenju topografskih karata;
omogućuje vrlo točno određivanje smjera i
međusobnog položaja predmeta. Uz sve ono što
ima obični kompas ovu napravu posebnom čine: a)
pomični prsten (sa staklenim poklopcem i
nazubljenim rubom) koji se može okretati i na
kojem su upisani stupnjevi i strane svijeta, ponekad
u tisućitima,22 b) prorez na poklopcu kutije koji služi kao ciljnik (pri određivanju smjera ili horizontalnog
kuta), c) ogledalo koje služi da se prilikom viziranja može u njemu vidjeti stupanjska podjela i položaj igle.
Glavnina kompasa koji se koriste u terenskom radu su tipa "Bézard".23
Već smo rekli da magnetska igla ne pokazuje smjer geografskog pola nego magnetskog. Magnetski
polovi su točke, odnosno manje površine na kojima magnetska igla zauzima okomit položaj (inklinacija, ili
kut odstupanja od horizontalne ravnine, iznosi 900). Sjeverni magnetski pol je u području kanadskog
arktičkog otočja (sjeverno od otoka Princ od Walesa), a južni u sjevernom dijelu Viktorijine zemlje na
Antarktici. Kut koji magnetska igla zatvara sa smjerom geografskog pola (sjeverom) naziva se magnetski
otklon (deklinacija) koji može biti istočni ili zapadni. Vrijednost otklona različita je za pojedina mjesta na
Zemlji, a mijenja se tijekom vremena i za isto mjesto, što je posljedica pomicanja magnetskih polova. Otklon
se povećava s približavanjem polu, pa stoga (a i uslijed jake inklinacije) običan magnetski kompas postaje
neupotrebljiv u blizini polova (to je, uz druge teškoće, bila glavna zapreka istraživanju polarnih krajeva).
Stalnim prikupljanjem podataka o magnetskom otklonu objavljuju se karte izogona. To su crte koje
povezuju mjesta istih vrijednosti deklinacije, što ima višestruko praktično značenje.24
Određivanje strana svijeta pomoću kompasa vrlo je jednostavno. Kompas držimo vodoravno (inače
će igla zapinjati) u visini prsiju i okrećemo dok se igla ne poklopi s crtom koja na podlozi pokazuje smjer
sjever-jug; pri tome njen obilježeni kraj pokazuje sjever. Ako ovaj smjer želimo označiti na obzoru, moramo
preko vrha igle (tj. u njenom pravcu), ili preko proreza-ciljnika, uočiti na što većoj udaljenosti neku
istaknutu točku (drvo, objekt i sl.) kao orijentir. Odabrani orijentir pokazuje sjever; ostale je strane svijeta
potom lako odrediti.
Kompas nije uputno koristiti blizu željeznog objekta (npr. most) ili predmeta, električnog voda,
radijatora, čak i ručnog sata, jer to bitno utječe na točnost pokazivanja magnetske igle.

Sami možete napraviti jednostavnu napravu za orijentaciju, koja radi na istom principu
magnetskog polja kao i kompas. Za to je potrebna obična igla srednje veličine, magnet, malo pluta (ili
stiropora) i posuda (ne metalna!) s vodom. Iglu valja namagnetizirati, tj. povlačiti 20-ak puta magnet
duž igle, i to uvijek u istom smjeru (recimo prema ušici) i istim polom (provjerite učinak s manjim
metalnim predmetom, npr. spajalicom). Potom na svaki vrh igle nabodite po jedan komadić pluta
(veličine zrna kukuruza, tek toliko da iglu drže na površini vode); označite pluto na onoj strani igle

22
Kutovi se obično mjere u stupnjevima, minutama i sekundama. Međutim, za posebne namjene (npr. u topništvu) koristi se drugi
sustav koji za jedinicu mjere uzima miliradijan, tj. tisućiti dio radijana. Budući da kutu od jednog miliradijana odgovara kružni luk
dužine jednake tisućitom dijelu radijusa toga luka, to je i sam kut nazvan (pravi) tisućiti. Praktično to je kut koji, primjerice, s
radijusom od 1.000 mm čini kružni luk od 1mm (ili kut pod kojim se predmet visine 1 m vidi s udaljenosti od 1 km). Kružnica sadrži
6.283 "pravih tisućitih", ali se u praksi uzima 6.400 jedinica (tisućitih). Prema tome, 3600 = 6.400 tisućitih.
23
Radi se o razmjerno skupim napravama. Međutim, za potrebe nastave dobro mogu poslužiti i jeftiniji kompasi s plastičnim
kućištem, tim prije što je obično za vježbu potrebno više komada.
24
Grč. isos = jednak, isti, gonia = kut. Podatak o magnetskom otklonu i njegovoj godišnjoj promjeni može se naći u posebnim
tablicama, a dat je i na svakom listu boljega topografskog zemljovida. Valja pripomenuti da za svako korištenje kompasa i
topografskog zemljovida nije uvijek nužno uzimati u obzir otklon, jedino kada je velik, ili kada je nužno što točnije određivanje
smjera ili kuta. U našim krajevima otklon je oko 10 , dakle, razmjerno je zanemariv (npr. 1970-ih u Zagrebu je bio 10 6' E).
 26
prema kojoj je povlačen magnet. Tako pripremljenu "magnetsku iglu" stavite u oveću posudu s
vodom. Nakon izvjesnog vremena igla će se umiriti u pravcu sjever-jug, a označeno pluto će pokazivati
sjever.

3.1.4.1. ODREĐIVANJE AZIMUTA I KURSA. Osim određivanja strana svijeta, primjena kompasa
omogućuje precizno i pouzdano određivanje smjera kretanja kao i položaj nekog objekta na obzoru. Pomoću
25
stupnjeva određuje se kut kretanja koji se zove azimut ; označavamo ga grčkim slovom α (alfa). To je
vodoravni kut između pravca koji označava sjever (podnevnik) i smjera kretanja ("azimut kretanja"), ili
vodoravni kut što ga čini podnevnik motritelja s pravcem prema nekom objektu (točki) kojem utvrđujemo
položaj ("azimut objekta ili orijentira"). Azimut se računa u stupnjevima (0-3600) i to od sjevera (S ili N;
00), preko istoka (I ili E; 900), juga (J ili S; 1800) i zapada (Z ili W; 2700), dakle, u smjeru kretanja kazaljke
na satu.
Mjerimo li azimut s topografske karte (usp. odj. 4.7.4.) dobit ćemo geografski azimut, jer polazi od
pravca geografskog sjevera (podnevnika na topografskoj karti). Ako, pak, utvrđujemo azimut pomoću
kompasa, to je onda magnetski azimut jer, kako znamo, kompas pokazuje magnetski sjever. Međutim, za
obične potrebe (npr. terenska nastava- kretanje po azimutu) to možemo i zanemariti.

Slika 19. Primjer određivanje azimuta (α =2500)

Kako određujemo azimut s običnim kompasom?

Ako nam, primjerice, zadani azimut kretanja iznosi 2500,
kompas ćemo okrenuti tako da se sjeverni kraj magnetske
igle poklopi s oznakom sjever (00); zatim na kružnoj
stupanjskoj podjeli nađemo "crticu" koja označava 2500.
U tom smjeru stavimo preko kompasa nekakav znak,
šibicu, slamčicu i sl. i odredimo orijentir (u našem
primjeru to je crnogorično stablo); ako ucrtavamo zadani
smjer na topografsku kartu, u tom pravcu povučemo
ravnu crtu. Tako smo odredili smijer našeg kretanja. Isti
je postupak i pri utvrđivanju azimuta nekog predmeta na
zemljištu. Iglu dovedemo u poziciju "sjever", zatim
ciljamo i utvrđujemo pravac što ga čini objekt i središte
magnetske igle; mjesto gdje pravac prelazi preko stupanjske podjele (računajući u smjeru
kretanja kazaljke na satu) označava vrijednost azimuta. Na topografskoj karti azimut
možemo odrediti i pomoću kutomjera tako što "0" na kutomjeru "poklopimo" sa sjeverom, a
kut računamo od pravca sjevera udesno (u smjeru kazaljke na satu, vidi sl. 70).
S kompasom tipa "Bézard" azimut se određuje na sljedeći način: kompas mirno držimo na dlanu u
visini očiju na udaljenosti 25-30 cm; poklopac s ogledalom namjestimo pod kutom od oko 600; kroz prorez
na poklopcu ciljamo objekt kojem određujemo azimut; ne prekidajući viziranje okrećemo nazubljeni prsten
dok se crta u podlozi kompasa ne poklopi s magnetskom iglom, a njezin sjeverni krak s oznakom sjevera (za
te radnje služi ogledalo); spustimo kompas i s donje strane kućišta očitamo azimut u stupnjevima.
Primjena azimuta u pomorstvu omogućila je pouzdanu orijentaciju i u oceanskoj plovidbi. Kurs ili
smjer plovidbe (i letenja) je vodoravni kut koji određeni smjer (uzdužnica broda) zatvara s podnevnikom, a
računa se jednako kao i azimut (što zapravo i jest, samo je u pomorstvu uvriježen naziv kurs). Tako npr. kurs
450 označava sjeveroistok (NE), kurs 1350 - jugoistok (SE), kurs 3150 - sjeverozapad (NW). Razvitkom sve
točnijih metoda u navigaciji vjetrulja je dijeljena na sve manje dijelove, na 32 zrake i naposljetku na 3600.

3.1.5. SUVREMENA SREDSTVA ZA ORIJENTACIJU

S vremenom su kompasi izmijenjeni i usavršeni, a pronađena su i druga sredstva za orijentaciju koja
se danas koriste u pomorstvu i zrakoplovstvu.

25
ar. as-sumut = putovi
 27
Brodovi koriste posebnu vrstu kompasa, girokompas (žirokompas), koji radi na principu
giroskopa s neprekidno rotirajućim zvrkom kome je os rotacije gibljiva samo u horizontalnoj ravnini. Uslijed
rotacije Zemlje os girokompasa dolazi u položaj usporedan Zemljinoj osi i pri ljuljanju i posrtanju broda
zadržava kurs s velikom točnošću (od oko 0,10). Uređaj je neosjetljiv na magnetske utjecaje željezne mase ili
električnih uređaja.
Radio-goniometar je radio-navigacijski uređaj koji služi za određivanje smjera iz kojeg dolaze
radio-valovi što ih odašiljaju u dogovorenim dužinama i razmacima posebne postaje na kopnu (radio-far
/radio-svjetionik/). Po tome posade brodova i zrakoplova utvrđuju svoj položaj i upravljaju plovidbu ili let
(uglavnom povremeno ispravljaju kurs). Sam uređaj se sastoji od antene u obliku okvira ili nekog drugog
antenskog sustava i posebnog prijemnika kojim se primaju radio-valovi i pretvaraju u čujne ili vidljive
znakove. Okretanjem antene mijenja se i čujnost radio-valova, pa se prema jačini prijama utvrđuje smjer
odašiljača. Dva ili tri radio-fara dovoljna su da posade brodova ili zrakoplova odrede svoj položaj i
usmjeravaju plovidbu ili let. Može i sam brod (zrakoplov) slati stalne radio-valove, a postaje na kopnu mu
radio-telegrafski javljaju njegov položaj.
Za sigurnu orijentaciju osobito je
26
velik napredak pronalazak radara.
To je elektronski uređaj za otkrivanje i
određivenje položaja objekata
(udaljenosti, azimuta i elevacije) na
moru i u zraku na temelju
odbijanja elektromagnetskih valova.

Slika 20. Radarski pokazivač okolice

(stajaći radar s rotirajućom antenom)

Udaljenost objekta radarski

uređaj utvrđuje mjerenjem vremena
potrebnog da se vrati odbijeni val.
Najviše se koriste radari s tzv.
panoramskim pokazivačima (sl. 20). U
njih se antena obrće stalno istom
brzinom i kružno "pretražuje" cijeli
okolicu. Tako se dobivaju podaci o
prostornom rasporedu objekata kao na zemljovidu. Za plovidbu je bitno da se, osim izgleda okolice, na
pokazivaču vidi i položaj broda (u središtu mreže) i tzv. pramčanica, crta koja pokazuje trenutačni kurs.
Najnovije dostignuće na području orijentacije je tzv.
globalni položajni sustav (GPS). Zbog svoje najčešće
primjene u plovidbi (i letenju) poznat je i kao "satelitska
navigacija". Ima sličnosti s "radiogoniometrijskom"
metodom, ali su ulogu radio-fara preuzeli sateliti. Na visini
od 20.000 km kruže 24 satelita i svojim putanjama čine
razmjerno gustu mrežu ("kavez") oko Zemlje. Svaka je
točka na Zemlji stalno "pokrivena" s (barem) četiri satelita,
a svaki ima svoj znak, odnosno dužinu elektromagnetskih
valova. GPS uređaj prima signale, kompjutorski obrađuje
podatke (lučni kut, udaljenost svakog satelita i dr. ) i točno
određuje geografsku širinu i dužinu te nadmorsku visinu
stajališta. Zbog toga je dio obvezatne opreme suvremenih
prometala. S malim prijenosnim GPS uređajem može se
utvrditi položaj s "greškom" manjom od 10 metara. GPS
omogućuje orijentaciju u svako doba i na svakom mjestu;
čovjek postaje nezavisan u kretanju i sigurniji u proučavanju
još nedovoljno istraženih dijelova Zemljine površine. U Slika 21. Ručni GPS (Garmin)
svakom slučaju predstavlja veliku prekretnicu i jedan je
od istaknutijih znakova novog vremena.

26
Akronim od engl. Radio Detection and Ranging - radio pronalaženje i upravljanje.
 28

Suvremena navigacijska
sredstva i slobodan zračni ni prostor
omogućujuuju zrakoplovima da putuju
27
po ortodromi, tj. po najkraćoj
najkra
udaljenosti. To je crta (luk) koja spaja
dva mjesta na Zemljinoj površini duž
"glavnog ili velikog kruga" kome je
središtee u središtu Zemlje; ima ih
bezbroj, a međuu usporednicama
28
jedino je ekvator veliki krug. Tako,
primjerice, ortodroma izme
između
Moskve i Vancouvera ide preko
Arktika i to blizu Sjevernog pola.
Ortodroma je i u pomorstvu željeni
(idealni) smjer plovidbe. Međutim,
đutim, to
nije mogućee iz više razloga. Glavni je
što bi takav put često esto bio prekidan
kopnom ili opasnim plićacima. acima. Uz
to, ortodroma siječee podnevnike pod
Različitim kutovima, pa bi trebalo Slika 22. Ortodroma i loksodroma
neprestano preračunavati kurseve.
Brodovi se radije drže loksodroma,
loksodroma tj. najpogodnijih kursnih crta izmeđuu pojedinih luka (uvažavaju i stalne
struje, vjetrove i sl.).29

3.2. ODREĐIVANJE POLOŽAJA NA ZEMLJINOJ

POVRŠINI (ORIJENTACIJA PREMA
STUPANJSKOJ MREŽI)

3.2.1. ASTRONOMSKA OSNOVA

Za određivanje
ivanje položaja neke točke
to ke potrebne su koordinate; na ravnoj plohi to su udaljenosti od dva
30
pravca: apcise (x) i ordinate (y). Isto bi moglo vrijediti i za određivanje
ivanje položaja na Zemljinoj
Zemljin površini.
Međutim,
utim, kako Zemlja ima okrugli (sferni) oblik, to su za odgovaraju
odgovarajućii koordinantni sustav potrebni
kružnica i kružni luk koji su međusobno
međusobno okomiti, a njihov položaj mora biti nečim odre određen. Ova je potreba
uočena istom kada je konačnono utvr
utvrđen
en oblik Zemlje, a mogla se riješiti osloncem na astronomsku osnovu, tj.
uočavanjem
avanjem odnosa koji nastaju vrtnjom oko osi i kretanjem oko Sunca.
Već je rečeno da su polovi točke ke na Zemlji koje ne sudjeluju u dnevnoj vrtnji našeg planeta, tj.
točke kojima su polarne zvijezde u zenitu, tj. iznad tjemena. Kad bismo se kretali u smjeru Sjevernjače,
Sjevernja ona
bi se sve više izdizala iznad obzora, i na polu bi nam bila nad tjemenom (u zenitu). S polovima su, dakle,
"dobivene" dvije temeljne točke
čke na površini Zemlji kojima su osobine i položaj čvrsto određeni.
odre
Polovi, pak, omogućuju
ćuju određivanje
odre ivanje potrebne kružnice. Zamišljenu kružnicu oko Zemlje koja je u
ki jednako udaljena od oba Zemljina pola (900) i čija
svakoj svojoj točki ija ravnina raspolu
raspolućuje Zemlju na dvije

27
grč. orthos = uspravan; dromos = put; "pravi put"
28
Praktički, kod namotavanja klupka činimo velike krugove; uvjetno govore
govorećii svaki namotaj je jedna ortodroma.
29
Grč. loksos = kriv; dromos = put; "krivi put". Danas je posve "preokrenuta" slika interkontinentalnih putovanja. Nekada se
putovalo prekooceanskim brodovima, a danas uglavnom zrakoplovima. Putujete li iz Frankfurta u Vancouver, let vas vodi preko
Reykavika i dijela
la polarne kalote. Jasno, vi ćete to znati pojasniti svome suputniku!
30
Na listu papira to bi bila udaljenost od rubova koji su međusobno
me okomiti.
 29
31
jednake polutke - sjevernu i južnu - nazivamo polutnik ili ekvator. Promatraču na polutniku polarne su
zvijezde u ravnini horizonta.
Međutim, polutnik nije dovoljan za određivanje točaka na Zemlji; npr. mjesta koja su udaljena 50 od
polutnika čine kružnicu usporednu s njim. Zamišljene kružnice koje opasuju Zemlju usporedo s polutnikom,
smjerom istok-zapad, zovemo usporednice ili paralele. Sam je polutnik najveća usporednica. Budući da je
Zemlja okrugla, veličina usporednica smanjuje se prema polovima. Možemo ih zamisliti bezbroj, ali
temeljem razlika od 10 nastaje 89 usporednica sjeverno i isto toliko južno od polutnika (sami polovi su, kako
znamo, točke). Usporednice se broje od polutnika (00) do polova (900).
Da bismo mogli odrediti položaj točaka na
usporednicama, trebaju nam kružni lukovi ("pravci"),
okomiti na polutnik i ostale usporednice. Podnevnici ili
meridijani su zamišljeni lukovi (polukružnice) koji
povezuju Zemljine polove smjerom sjever-jug i pod
pravim kutom sijeku polutnik i sve usporednice.
Zovemo ih podnevnicima jer su, za svako mjesto na
Zemlji, određeni podnevnim najvišim položajem
(kulminacijom) Sunca; mjesta koja leže na istom
podnevniku imaju u isto vrijeme podne. Svi su jednakih
duljina i (za razliku od usporednica) nisu usporedni, već
se međusobno približavaju idući od polutnika prema
polovima gdje se i susreću u jednoj točki. Možemo ih
također zamisliti bezbroj, ali se uzima za svaki stupanj
po jedan, pa ih ukupno ima 360 (180+180).

Slika 23. Stupanjska mreža

Uspostavljanjem mreže usporednica i podnevnika, koju nazivamo i stupanjskom mrežom, dobiven

je potreban sferni koordinantni sustav za određivanje položaja na Zemljinoj površini; prostor što ga omeđuju
dvije usporednice i dva podnevnika je stupanjsko polje (sl. 23).
Trebalo je, međutim odrediti početne koordinate od kojih će se određivati kutne udaljenosti. Kod
usporednica nije bilo nikakve dvojbe; uzet je polutnik zbog već rečenih svojstava. Podnevnici su, pak, svi
jednaki i između velikog broja trebalo je izabrati jednog, tj. odlučiti se za mjesto čiji će se podnevnik uzeti.
Različiti podnevnici su uzimani kao početni (npr. pariški), da bi se od druge polovice 19. stoljeća sve više
prihvaćao onaj koji prolazi kroz londonsku zvjezdarnicu Greenwich, dakle grinički podnevnik.32 Razloge
valja tražiti u činjenici da se radi o važnoj međunarodnoj obvezi koju je ta zvjezdarnica najuspješnije
obavljala, da su Englezi izradili pouzdane pomorske karte koje su korištene u svjetskom pomorstvu i
napravili precizne satove. Također je povezano i s tadašnjim međunarodnim položajem Britanije. Globalno
povezivanje nemetnulo je potrebu istovjetnog postupka pri izradi zemljovida. Međutim, ni do danas ta praksa
nije svugdje prisutna, pa neke države na svojim službenim topografskim kartama imaju vlastiti početni
podnevnik (prema podnevniku glavnog grada; npr. nordijske zemlje, Albanija, Belgija, Grčka, Španjolska,
Italija i mnoge druge).

3.2.2. ODREĐIVANJE GEOGRAFSKE ŠIRINE I DUŽINE

Polutnik i početni podnevnik čine temelj sfernog koordinantnog sustava na Zemlji. On omogućuje
vrlo točno određivanje položaja svakog mjesta na Zemljinoj površini, i to pomoću geografskih koordinata -
geografske širine i geografske dužine (sl. 24).33

31
Lat. aequus = jednak. Naziv je dan po tome što su samo na ekvatoru dan i noć tijekom cijele godine jednako dugi; osvijetljeni i
osjenjeni lukovi (polukružnice) su jednaki.
32
Na međunarodnom geodetskom kongresu održanom u Washingtonu 1884, podnevnik zvjezdarnice Greenwich službeno je
proglašen početnim. Bilo je prigovora da taj podnevnik nije pogodan za podjelu na zapadnu i istočnu polutku, te da bi zato bio
pogodniji 200 E . Međutim, 1800 je vrlo povoljno položen jer se nalazi na oceanskoj pučini. Osim toga, podjela na zapadnu i stočnu
polutku je šablonska, nema geografskog značaja i rijetko kad se primjenjuje.
33
U osnovnoj se školi koriste i nazivi zemljopisna širina i dužina te koriste kratice: za širinu: s.z.š. i j.z.š ; za dužinu i.z.d. i z.z.d.
 30

Slika 24. Geografska širina (ϕ ) i dužina (λ)

Geografska širina je kutna

udaljenost neke točke na Zemlji od
polutnika prema sjeveru - sjeverna
geografska širina (s.g.š. ili N), odnosno
prema jugu - južna geografska širina (j.g.š.
ili S). Broji se od 00 do 900 (na polovima),
a u međunarodnoj uporabi označava grč.
slovom ϕ (fi ); npr. 220 ϕ N.
Geografska dužina je kutna
udaljenost neke točke od početnog
podnevnika (Greenwich) na istok - istočna
geografska dužina (i.g.d. ili E), odnosno na
zapad - zapadna geografska dužina (z.g.d.
ili W). Broji se na svaku stranu od 00 do
1800; označava se grč. slovom λ (lambda);
npr. 650 λ E. 34 Za što točnije određivanje
položaja neke točke na Zemlji, stupnjevi se
dijele na minute i sekunde; 10 (stupanj) ima 60' (minuta), a 1' ima 60'' (sekunda).35
Pojmovi "širina" za smjer sjever
- jug i "dužina" za smjer istok-zapad
potječe iz grčkoga kulturnog nasljeđa,
jer je tada poznati Svijet "Ekumena"
(oko Sredozemnog mora) bio izdužen
u smjeru zapad-istok (geogr. dužina), a
širina mu je bila u smjeru sjever-jug
(geogr. širina)(vidi sl. 32).

Slika 25. Određivanje geografske širine

i dužine na globusu (ili zemljovidu)

Geografsku širinu nekog

mjesta prilično je lako odrediti
mjerenjem visine nebeskog pola (to se
znalo još u antičko doba). To je
zamišljena točka na nebeskom svodu
koja se nalazi iznad Zemljinog pola. Na
sjevernoj polutki nebeski pol je u blizini
Sjevernjače, pa se praktično geografska širina određuje mjerenjem visine te zvijezde iznad obzora, odnosno
geografska širina odgovara visini Sjevernjače iznad obzora (sl. 26).36 Promatraču na polutniku Sjevernjača
je u ravnini obzora, dakle, visina joj je 00 (na kopnu se u pravilu niti ne vidi zbog uzvišenja ili raslinja); na

34
Praksa je to još više pojednostavnila, pa se uz brojčani podatak piše samo N ili S, a kod dužina E ili W ; pojmovi su jasni i ne
može doći do zabune. Hrvatski ćemo reći npr.: 350 sjev. ili juž. širine, odnosno 150 ist. ili zap. dužine. Naći će se primjera gdje se
npr. kaže 70. zapadni podnevnik, ili 40 sjeverna usporednica; to za potrebe nastave nije dobro koristiti jer su ispušteni temeljni
pojmovi: stupanj i dužina, odnosno širina.
35
Primjerice, geografske koordinate središta Čakovca su 46023'28''N i 16026'27''E . Na 46. usporednici 10 ima dužinu od 78.446
m, to znači da 1' ima 1.291 m, a 1'' 21,5 m ; to je ujedno i okvir točnosti određivanja geografskih koordinata nekog mjesta.
36 0
Budući da Sjevernjača ne odgovara položaju nebeskog pola, odmaknuta je gotovo 1 , to se mjerenjem njezine visine dobije tek
približna vrijednost geografske širine. Točniji postupak temelji se na usporedbi kutova neke cirkumpolarne zvijezde (to su one
kojima je cijelo dnevno prividno kruženje iznad našeg obzora) u njenoj donjoj i gornjoj kulminaciji; kutovi (α i β ) se zbroje i
podjele s 2.
 31
polu je Sjevernjača u zenitu, tj. 900 iznad obzora, a to je geografska širina pola. Pomoću običnog
kutomjera možemo mjeriti visinu Sjevernjače i uvjerit ćemo se da odgovara geografskoj širini našeg mjesta.

Slika 26. Izračunavanje geografske širine pomoću

visine Sjevernjače

Geografska širina može se određivati i

mjerenjem visine i nekih drugih zvijezda (ako je
poznat i položaj nebeskog ekvatora). Tim načinom
služe se pomorci koristeći sekstant (utvrđuju samo
gornju kulminaciju zvijezda); predočeni načini
određivanja geografske širine mogući su samo za
vedre noći. Po danu se geografska širina može
izračunati mjerenjem visine Sunca u podne
(kulminacija), te korištenjem posebnih tablica
otklona (deklinacije); to je stupnjevna udaljenost od
polutnika one usporednice na kojoj određenog dana
Sunce kulminira u zenitu.37
Određivanje geografske dužine čekalo je
potreban tehnički napredak (savršeniji mehanički
sat), iako je načelo bilo poznato još u antičko doba.38
Znamo da Sunce osvjetljava polovicu Zemlje (dan), a
druga je polovica u sjeni (noć), i da na Zemlji
istovremeno imamo sva 24 sata (u isto vrijeme je
negdje podne, a negdje ponoć). Budući da vremenskoj razlici od 24h odgovara kutna razlika od 3600,
proizlazi da vremenskoj razlici od 1h odgovara 150 geografske dužine (24:360=1:15), odnosno vremenskoj
razlici od 4 minute odgovara 10 geografske dužine. Prema tome, razlike u mjesnom vremenu (po kome je
podne kada Sunce kulminira na podnevniku dotičnog mjesta) između dva mjesta preračunaju se u stupanjske
udaljenosti i dobije se geografska dužina. Međutim, dugo se nisu mogle točno utvrditi te vremenske razlike;
korištene su različita i nedovoljna sredstva. Prekretnicu je donio izum kronometra.39 To je precizan sat koji
pokazuje vrijeme mjesta s poznatom geografskom dužinom (npr. Greenwich; dakle, pokazuje griničko
vrijeme), što omogućuje pomorcima (ali ne samo njima, već i istraživačima, geodetima i sl.) da razmjerno
lako i sigurno odrede geografsku dužinu mjesta na kojem se nalaze. Trebalo je samo utvrditi mjesno vrijeme
prema kulminaciji Sunca (podne) i vremenska se razlika (razlika mjesnog vremena i onog koje pokazuje
kronometar) preračuna u stupanjsku udaljenost te se tako dobije geografska dužina. Ako je mjesno vrijeme
ispred griničkog, onda je određeno mjesto istočno od početnog meridijana (ima istočnu geografsku širinu), a
ako mjesno vrijeme zaostaje (tj. na satu je manje sati) za griničkim, tada se radi o zapadnoj geografskoj
dužini.40
Tehnička dostignuća pojednostavnila su taj posao. Već dosta dugo radio-postaja Greenwich svakog
sata odašilje znak točnog vremena, pa kronometri gube na značaju jer ih može zamijeniti obični sat. Vidjeli
smo da najsuvremenija sredstva, a posebice satelitski sustav, omogućuju brzo i točno određivanje položaja
na Zemljinoj površini.

37
U vrijeme ravnodnevica Sunce kulminira u zenitu nad polutnikom, te se geografska širina u podne može lako izračunati po obrascu
ϕ = 90-h (h - visina Sunčeve kulminacije). Ostalih dana u godini Sunce kulminira u zenitu na usporednicama sjevernije ili južnije od
polutnika; taj je otklon (deklinacija, δ) za svaki dan označen u astrometrijskim kalendarima i pomorskim priručnicima. Potpuni
obrazac glasi: ϕ = 90-h ± δ (na sjevernoj polutki tijekom našeg ljeta deklinaciju pribrajamo, a odbijamo tijekom zime).
38
Hiparh (2. stoljeće pr.Kr.) je preporučivao određivanje vremenske razlike početka i završetka pomrčine mjeseca, ali u to doba nije
bilo moguće odrediti te razlike.
39
Izumio ga je Englez J. Harrison 1738. ; grč. chronos = vrijeme, metron = mjera.
40
Opravdano se prigovara da je nepraktično mjerenje geografskih dužina 0-180 W i 0-180 E , i da bi bilo logičnije mjeriti u jednom
smjeru 0-360. Međutim, teško će se mijenjati računanje koje je ušlo u opću uporabu.
 32
3.2.3. VISINA
3.2.3.1. OPĆENITO O VISINI. Za određivanje položaja nekog mjesta na Zemlji potrebno je, osim
41
geografske širine i dužine, znati i visinu. Dosta kasno su pronađena sredstva i metode mjerenja visinskih
razlika, a do tada je to bilo plodno tlo za bujnu maštu i svekolika nagađanja. Posebice su bili pretjerani
podaci o visokim i teško pristupačnim planinama, i nije čudno što se vjerovalo da u takvim visinama živi
42
mitski svijet.
Razlikujemo nadmorsku ili apsolutnu i razmjernu (relativnu) visinu. Nadmorska ili apsolutna
visina je okomita udaljenost određene točke od morske razine; za točke na kopnu koje leže ispod morske
razine stavlja se ispred broja njihove visine znak minus. Razmjerna ili relativna visina pokazuje razliku
među apsolutnim visinama dviju točaka na Zemlji; npr. apsolutna visina Sljemena je 1.035 m, a njegova
relativna visina nad Zagrebom (postaja Grič na 135 m nadmorske visine) iznosi 900 m. Razmjerne visinske
razlike su u geografiji posebice važne jer odražavaju energiju reljefa određenog prostora.
Za mjerenje nadmorske visine bitna je početna razina (polazište) za koju se teoretski uzima
površina geoida. No, pri tome se javljaju teškoće jer se morska razina mijenja stalno i periodično (sekularno
izdizanje te plima i oseka). Zbog toga je nužno odrediti srednju morsku razinu (tzv. normalna nula, NN).
Obalne zemlje su posebnim mjerenjima utvrdile svoje NN i to označile reperima (znakovima) na određenim
mjestima na obali (mi se služimo tršćanskim reperom kojeg je utvrdila Austro-Ugarska). Zemlje bez mora
uglavnom su prihvatile polazne razine primorskih država i na temelju toga na svom teritoriju odredile
polaznu razinu (reper).43
Za što vjernije predočavanje Zemljine površine važne su i morske dubine. Mjerene su prije visina, ali
uglavnom vezano uz sigurnost plovidbe (luke, sidrišta, plićaci itd.). Tehnička sredstva su izuzetno
napredovala i danas daju prilično pouzdane podatke (više u odj. 6.2.3.1.). Podaci o dubinama se daju prema
najnižem stanju mora (posebice kod malih i srednjih dubina), a točnost podataka ovisi prije svega o
tehnologij mjerenja (što je veća dubina to je njezin utjecaj veći).

3.2.3.2. METODE MJERENJA VISINE. Pouzdan način mjerenja visinskih razlika pronađen je tek
polovicom 17. stoljeća. Fizičar Torricelli (1608-1647) utvrdio je (1643) da zračni omotač tlači Zemljinu
površinu te da na 450 geografske širine, na razini mora i pri temperaturi od 0 0C, drži stup žive visok 760 mm
(tlak na 1 cm2 i pod rečenim uvjetima odgovara "standardnoj atmosferi"). Na temelju toga napravljen je
barometar, sprava kojom se mjeri tlak zraka, a poslužila je i za mjerenje visinskih razlika. Naime, utvrđeno
je da svakih 10 m visine stup žive pada 1 mm, pri čemu valja voditi računa o temperaturi, apsolutnoj
44
vlažnosti i geografskoj širini. Međutim, barometar sa živom bio je vrlo nepraktičan za mjerenje visina na
terenu (dug 1 m i lako lomljiv), pa se u praksi i nije mnogo koristio. Pronalazak metalnog ili "suhog"
barometra - aneroida (1847) olakšao je i ubrzao mjerenje visina.45 Dodavanjem aneroidu posebne pokretne
kružne ljestvice s metarskom podjelom (prilagođene barometarskoj ), dobiven je visinomjer ili aneroid-
hipsometar.
U 17. stoljeću započela je i primjena uravnavanja (nivelmana) u mjerenju visina, ali je pouzdanost
mjerenja povećana s tehničkim napretkom.46 Uzastopnim mjerenjem i zbrajanjem dobivenih vrijednosti
dobiva se tražena visina.
Napredak u mjerenju visina nastupa s primjenom trigonometrijske metode; mjerenje se obavlja
teodolitom, posebnom optičkom spravom koja služi za mjerenje vodoravnih i okomitih kutova viziranjem
udaljenih točaka. To omogućuje određivanje udaljenosti i visina planinskih vrhova matematičkim putem

41
U pravokutnom koordinantnom sustavu to bi bila treća os, aplikata (z).
42
Tako se, primjerice, još u 17. stoljeću smatralo da je Kavkaz visok do 75 km, a još u 18. stoljeću da su Alpe visoke 30 km; slično
je bilo i za ostale visoke planine.
43
Kad govorimo o "apsolutnim visinama", valja znati da se ne radi o apsolutnim podacima u doslovnome smislu; naime, i uz
najtočnije mjerenje one se razlikuju ovisno o polaznoj razini. Tako je, primjerice, razlika između belgijskih i njemačkih podataka
2,31 m. Usavršavanjem metoda i sredstava utvrđene su razlike i u istoj zemlji te se stalno obavljaju ispravci. Kada naiđemo na dva ili
više podataka za neku visinu (ili dubinu), prednost trebamo dati novijim podacima.
44
Fizičar (matematičar i filozof) Paskal (1623-1662) je prvi zaključio da se barometar može primijeniti za mjerenje visine.
45
To je zrakoprazna kutija (otuda i ime) čija je jedna strana osjetljiva metalna membrana koja se prema promjeni tlaka ugiba ili
ispravlja, a to se pomoću kazaljke prenosi na podjelu za očitavanje promjena tlaka.
46
Posebnim dalekozorom - nivelirom, postavljenim na sklopivi tronožac, u koji je ugrađena libela radi postavljanja sprave u
vodoravni položaj, viziraju se brojevi metarske podjele na okomito postavljenoj letvi koja se nalazi na udaljenosti 30-50 m (ovisno o
vidljivosti).
 33
47
(trigonometrijskim funkcijama). Trigonometrijske točke, čija je nadmorska visina točno izmjerena,
označavaju se na zemljištu reperima (kameni stupovi na kojima su vidljive oznake), a na zemljovidima se
također označavaju posebnim znakovima.
Aerofotogrametrijska metoda je suvremeni način određivanja visine. Iz stereografskih zračnih
snimaka, pomoću posebnog uređaja - stereografa, ucrtavaju se izohipse i mjere visinske razlike (nešto više o
tome u odj. 4.3.1.1.).

3.3. MJESNO I POJASNO VRIJEME

3.3.1. MJESNO VRIJEME
Već smo spominjali mjesno vrijeme; ono je određeno prividnim kretanjem Sunca. Podne je po
mjesnom vremenu kad je Sunce u kulminaciji (najvišoj točki) na podnevniku dotičnog mjesta, a ponoć u
trenutku donje kulminacije. Prema tome, na Zemlji može biti bezbroj mjesnih vremena; na tome se temelji
sunčani sat (svako mjesto i kuća može imati svoj sunčani sat). Ovaj (individualistički) način određivanja
vremena upotrebljavan je stoljećima. Razlike u satima nisu pravile teškoće, jer su se ljudi kretali sporo i na
razmjerno male udaljenosti, a putnik se, došavši u novo mjesto, prilagodio tamošnjemu mjesnom vremenu.
Međutim, ubrzanje prometa i korištenje mehaničkog sata donijeli su i nove teškoće. Budući da se
Zemlja okreće od zapada prema istoku, u mjestima koja su istočnije od nas dan počinje ranije pa je i podne
bilo ranije; dolaskom u novu sredinu trebalo je mehanički sat pomicati naprijed.48 Teškoće i novi odnosi
dolaze do punog izražaja tijekom 19. stoljeća, nakon uspostavljanja željezničkog prometa i posebice
primjenom telegrafa.49 Očigledno se nije više moglo po starom i trebalo je tražiti nova rješenja i
prilagođivanja.

3.3.2. POJASNO (ZONALNO) VRIJEME

Sve razvijeniji promet i povezivanje čovječanstva nametnuli su potrebu jednostavnijeg određivanja
vremena. Tijekom 19. stoljeća (doba organizacije država) zastupana je ideja nacionalnoga ili državnog
vremena prema mjesnom vremenu glavnoga grada. Za male zemlje to je još i moglo proći (premda bi to
otežavalo njihove međusobne veze), ali za velike to nije bilo prihvatljivo rješenje; primjerice, tadašnja
Rusija se prostirala preko 1900 geografske dužine, što je ravno vremenskoj razlici od 13 sati - u mjestu
daleko od glavnog grada 12 bi sati bilo u jutro ili na večer. Idealisti su zastupali zajedničko "svjetsko
vrijeme", ali to bi bilo još gore; uz to što bi netko imao podne npr. u 23 sata, teško bi se suglasili oko toga
kome treba dati povlasticu da ima podne u 12 sati i da se svi prema njemu ravnaju.
Napredak nije mogao čekati i moralo je doći do sporazumijevanja. Dosta kasno, potkraj 19. stoljeća
(1892), usvojeno je načelo da se površina Zemlje podijeli na 24 vremenska pojasa (zone) od 150 geografske
dužine, među kojima je razlika jedan sat.50 Pojasno (zonalno) vrijeme utvrđuje se prema središnjem
podnevniku (meridijanu) pojasa (sl. 27). Kada je na tom podnevniku Sunce u najvišoj točki, podne je u
cijelom pojasu; odstupanje mjesnoga od pojasnog podneva može biti najviše 30 minuta (to su onda mjesta
na rubu pojasa). Oni koji su istočnije od središnjeg podnevnika imaju podne (pojasno, službeno) kasnije nego
što odgovara njihovom mjesnom vremenu (prisjetimo se, radi se o kulminaciji Sunca na mjesnom

47
Za to je potrebno najprije na podnožju uzvisine točno izmjeriti osnovicu (posebnim metrima-vrpcama), tj. udaljenost između dviju
točaka koja mora biti u vertikalnoj ravnini s točkom čiju se visinu želi izračunati. Viziranjem visinske točke s oba kraja osnovice
dobiju se dva kuta, što zajedno s osnovicom daje nužne elemente za izradu trokuta i izračunavanje tražene visine. Na taj način su
dobiveni prvi podaci o visinama nepristupačnih vrhova.
48
Putujući prema zapadu, teorijski gledano, valjalo bi dolaskom u neko mjesto sat pomicati unazad, jer dan počinje kasnije pa je i
podne kasnije. Međutim, zbog velike brzine okretanja Zemlje, odnosno prividnog kretanja Sunca, a koje je brže od bilo kojeg
ondašnjeg prijevoza, pomicanje sata i usklađivanje s mjesnim vremenom nije bilo tako jednostavno kao kod putovanja na istok!
49
Uzmimo primjer vlaka koji polazi iz postaje po njenom mjesnom vremenu; ako bi uzimali u obzir sva mjesna vremena valjalo bi
raditi proračune kad bi trebao stići u koju postaju po mjesnom vremenu, a posebno teško bi bilo uskladiti mimoilaženja.
50
Budući da su na Zemlji istovremeno sva dnevna vremena (24h), takvih je pojasa moralo biti 24. Već smo vidjelo kod određivanja
geografske dužine da svakih 15 stupnjeva dužine znači mjesnu razliku od jednog sata, odnosno 10 odgovara vremenu od 4 minute.
Inače, podjela dana na 24 sata potječe od starih Sumerana,a na njihovom brojevnom sustavu temelji se i današnja podjela sata na 60
minuta i minute na 60 sekundi.
 34
podnevniku); suprotno je kod onih koji su zapadnije. Prema tome, naši satovi pokazuju pojasno
(službeno) vrijeme!

Slika 27. Pojasna (zonalna) vremena

Početni ili zapadnoeuropski pojas (zona) prostire

se od 70 30' W do 70 30' E i ravna se po podnevniku
Greenwicha (tj. podne je u cijeloj zoni kada Sunce
kulminira na tom podnevniku). Istočno je srednjoeuropski
pojas (od 70 30' do 220 30' E), koji se upravlja prema 150
E; u tom je pojasu Hrvatska. Dalje prema istoku je
istočnoeuropski pojas (220 30' do 370 30' E) koji se
upravlja prema podnevniku (mjesnom vremenu) 300 E itd.
Kad je kod nas 12 sati, u zapadnoeuropskom pojasu je 11,
a u istočnoeuropskom 13 sati itd.

3.3.2.1. SLUŽBENO VRIJEME. Granice među

vremenskim pojasima u pravilu ne prate podnevnike, već
se drže državnih međa. Tako su nastala službena
vremena koja vrijede za pojedine države (sl. 28). Male su
države prihvatile ono pojasno vrijeme u kojem je glavnina
njihova teritorija. Velike države su, pak, satne pojase
(zone) prilagodile svojim unutarnjim administrativnim
međama (Rusija 11 pojasnih vremena, Kanada 6, SAD 4,
itd.). Ima zemalja koje nisu prihvatile pojasno vrijeme, već se upravljaju prema nacionalnim vremenima
(Irak, Saudijska Arabija, Indija i dr.) čija je razlika prema susjednim vremenskim pojasima svedena na
zaokruženu vrijednost (obično pola sata).

Slika 28. Pregled službenih vremena

Zemlje mogu prihvatiti vrijeme susjednog pojasa ako im to olakšava komunikaciju sa susjedima.
Tako se Francuska, koja se većim dijelom prostire zapadnije od podnevnika 70 30' E (koji dijeli
 35
zapadnoeuropski i srednjoeuropski vremenski pojas) i Španjolska koja je cijela zapadnije, ipak nalaze u
51
srednjoeuropskom pojasu. Od kopenenog dijela Europe jedini je Portugal u zapadnoerupskom pojasu.

3.3.3. DATUMSKA GRANICA

Putovanje oko Zemlje nametnulo je potrebu rješavanja još
jedne teškoće. Ako netko putuje oko Zemlje prema istoku mora,
kad mijenja vremenski pojas, pomaknuti sat za 1h naprijed.
Obilaskom oko zemlje to će pomicanje iznositi 24 sata . Obrnuto
će postupiti putnik koji putuje prema zapadu, pomicat će sat
nazad. To znači da putnik obilazeći Zemlju prema istoku (dakle u
smjeru njenog okretanja!), dobiva jedan dan, jer je obilaskom
dodao još jedan okretaj. Onaj koji obilazi Zemlju prema zapadu,
gubi jedan dan, jer je putovao u smjeru suprotnom od okretanja
Zemlje; obilaskom je izgubio jedno okretanje.

Kada su 1522, nakon gotovo tri godine plovidbe prema

zapadu, preživjeli članovi Magalhaesove ekspedicije stigli na
Zelenortske (Kapverdske) otoke, bio je to, kako smo već rekli,
konačni dokaz da je Zemlja okrugla. Ali, ljude je zbunila
neobična nepodudarnost. Naime, bio je četvrtak, a posada je
tvrdili da je srijeda i to dokazivala svojim brodskim
dnevnikom (koji se uvijek i svugdje vodi brižljivo i točno).
Izazvalo je to zabunu i žučljivu prepirku. Kasnije se ustvrdilo
da su, putujući u smjeru suprotnom od okretanja Zemlje,
izgubili jedan dan (jedan obrtaj) što je i dovelo do
pomutnje.

Da bi se tome doskočilo i izbjegle daljnje zabune,

uvedena je tzv. datumska granica, zamišljena crta koja se
uglavnom drži 1800 podnevnika, povijajući se pučinom oko
Čukotskog poluotoka, Aleutskih i južnih tihooceankih otoka,
izbjegavajući na taj način naseljene prostore (sl. 29). To znači
da oni koji putuju iz Amerike prema zapadu moraju pri
prijelazu jedan dan preskočiti (jer bi inače, putujući u smjeru
suprotnom od rotacije Zemlje, zatvaranjem kruga izgubili jedan
dan); npr. s nedjelje prijeći na ponedjeljak, zadržavajući pritom
na svome satu vrijednosti pojasnog vremena (datumska je granica
većim dijelom unutar jednog vremenskog pojasa). Suprotno
njima, oni koji putuju npr. iz Japana prema istoku pri prijelazu
datumske granice moraju se kalendarski za jedan dan vratiti (da bi
neutralizirali višak od jednog dana koji bi inače nastao
putovanjem i zatvaranjem kruga u smjeru rotacije); npr. s
ponedjeljka na nedjelju.

Slika 29. Datumska granica

51
Skupina zemalja u kojima vrijedi isto službeno vrijeme ima za njega poseban naziv. Primjerice, Hrvatska pripada skupini zemalja s
tzv. srednjoeuropskim vremenom (engl. Central European Time ili CET). Zapadnije od njega je srednje griničko vrijeme (engl.
Greenwich Mean Time ili GMT).
 36

4. PREDOČAVANJE ZEMLJINE POVRŠINE

Proširujući svoje znanje o svijetu, upoznavajući obilježja planeta na kojem živi, čovjek je imao sve
veću potrebu da Zemljinu površinu predoči slikom. Možemo reći da je povijest predočavanja (uvjetno
rečeno, kartografije) stara koliko i povijest čovječanstva.

4.1. RAZVITAK PREDOČAVANJA

Predodžbe Zemljine površine izrađivali su nadareni pojedinci kartografi ili skupine, razumije se
prema znanju i umijeću doba u kojem su živjeli. Dugo je vremena osobnost bila odlučujuća, stoga se ovo
razdoblje i naziva "kartografskim" (traje sve do 17. stoljeća). Razvitak predočavanja Zemljine površine usko
je povezan s razvitkom pojedinih kultura, a sama je predodžba zrcalo vremena u kojem je nastajala. S
geografskog i općekulturnog motrišta korisno je ukratko upoznati razvitkak predodžbi Zemljine površine.

4.1.1. POVIJESNI OSVRT

4.1.1.1. POČECI. Mnogi narodi i izdvojene kulture pokušali su predočiti njima poznati svijet. Premda te
predodžbe nisu utjecale na razvoj predočavanja, ipak su zanimljive i poučne, pa stoga i navodimo neke
primjere.
U pretpovijesnim obitavalištima čovjeka otkriveni su crteži po stijenama koji na svoj način
predstavljaju okolni prostor s crtežima koji su imali praktičnu svrhu (pokazatelji mjesta za lov, ribolov i
sl.).52
Polinežani su pravili "pomorske karte" otoka pomoću mreže pruća i školjki; školjke su predočavale
otoke, a pruće smjer valova i struja. Stanovnici Maršalskih otoka to su radili još u ovom stoljeću.
Eskimi crtaju na koži okolno otočje, ili rezbarenjem u drvetu prikazuju obale, ističući ono što je
važno za plovidbu i ribolov (nisu tako uspješni u omjerima) .
Asteci su, pak, izrađivali predodžbe svoga kraja oslikavajući predmete. Nađeni su planovi sela,
gradova i pokrajina. Inke su čak imale i reljefne zemljovide. Prirodni su elementi bili slabo predočeni, za
razliku od društvenog sadržaja (građevine, spomenici i sl.).
Od Babilonaca su na opekama sačuvane mnoge
predodžbe gradova i krajeva. Do sada najstariji poznati
kartografski dokument jest glinena pločica iz vremena oko
3800. godine pr. Kr. Na njoj je prikazan dio Mezopotamije
s Eufratom i gorjem na istoku i zapadu (sl. 30).53

Slika 30. Crtački prikaz i tumačenje sadržaja zemljovida

izrađenog na glinenoj pločici s prikazom okolice grada
Harrana u sjevernoj Mezopotamiji (E.Reisz; izvor: Lovrić,
1988:177)

Za Ramzesa II. (13 st. pr. Kr.) premjeravano je

zemljište u Egiptu (radi određivanja poreza!), ali
zemljovidi nisu sačuvani.54 Vjeruje se da su kasniji
uspjesi aleksandrijske škole povezani s egipatskim
premjerima i znanjima.

52
Istraživači su došli do zaključka da su za takve crteže više smisla imala nomadska plemena, nego ona stalno nastanjena na jednome
mjestu.
53
Otkrivena je kod grada Harrana nedaleko od Nuzija, oko 300 km sjeverno od Babilona. Čuva se u Britanskom muzeju.
54
Iz starog Egipta sačuvan je jedino zemljovid rudnika zlata u Nubiji na papirusu iz doba Ramzesa II, nastao oko 1250. g. pr. Kr.,
koji se čuva u muzeju Egizio u Torinu.
 37
Kinezi su od 3. st. pr. Kr. izrađivali stilizirane zemljovide svijeta u obliku ravnog kruga s Kinom
55
u sredini. Sačuvano je dosta tih zemljovida, ali to nije imalo utjecaja na opći povijesni tijek zbog
odvojenosti Kine.

4.1.1.2. ANTIČKO DOBA. Poznato je iz kasnijih izvora da je Anaksimandar iz Mileta (6. st. prije
Krista) izradio zemljovid "cijeloga Zemljina kruga sa svim morima i rijekama", ali od njega se nije ništa
očuvalo. Hekatej (oko 500 god. prije Krista) je
"popravio" kartu svoga sugrađanina; prema očuvanom
djelomičnom opisu, zna se da je Zemlju zamišljao kao
kružnu ploču na kojoj su bile označene Europa, Libija i
Azija.
Najstariji poznati zemljovid svijeta potječe iz
Babilona iz vremena oko 500 g. pr. Kr. Na njemu je
zemlja prikazana kao okrugla ploča koja pliva na
svjetskom oceanu, a Babilon se nalazi u sredini
predodžbe (sl. 31).

Slika 31. Crtački prikaz i tumačenje sadržaja

zemljovida svijeta izrađenog na glinenoj pločici s
Babilonom u sredini; orijentiran je na sjeverozapad
(Cebrian i dr.; izvor: Lovrić, 1988:180)

Aleksandrijska škola je postigla velike uspjehe u predočavanju zemljine površine.56 Eratosten (već
nam je poznat po mjerenju opsega Zemlje) je izradio zemljovid Ekumene u obliku elipse izdužene u smjeru
istok-zapad; zemljovid nije očuvan, ali je na temelju opisa rekonstruiran (sl. 32).

Slika 32. Crtački prikaz rekonstruirane Eratostenove Ekumene sa sedam podnevnika i

sedam usporednica (prema: E. Raiszu, 1938)

55
Vidimo da je stavljanje sebe u središte svijeta vrlo star običaj ("kartografski egocentrizam"). Tako je bilo od babilonskih
zemljovida s Babilonom u središtu, preko rimskih s Rimom i srednjovjekovnih s Jeruzalemom u središtu. Ni danas to nije posve
napušteno; kada Europljani izrađuju kartu svijeta, Europi pripada središnji položaj (najvjernija predodžba); kada to rade Amerikanci
onda je Amerika u takvom položaju; kod Kineza je Azija u sredini itd.
56
Na žalost, nisu sačuvani izvornici i uglavnom su rekonstruirani na temelju opisa.
 38
Uvjereni da je Zemlja kugla, stručnjaci
stru aleksandrijske škole uviđaju
aju da je Ekumena malena te
pretpostavljaju da postoje i drugi kopneni, odnosno naseljeni prostori. To je Krates predočio na svom
globusu (2. st. pr. Kr.), na kome su ljudi na suprotnoj strani strani sjeverne polutke nazvani Periocima, na
suprotnoj strani kugle žive Antipodi, a na istoj strani južne polutke Antioci.
Antičkaka je kartografija dostigla vrhunac u djelu C. Ptolemeja; osim čuvene "Geografije" u osam
knjiga, dao je temelj za konstruiranje
konstruiranje stožaste projekcije, opis oblika Zemlje te podatke o položaju 8.000
57
mjesta.
Rimljani nisu dalje razvijali bogatu baštinu aleksandrijske škole. Oni preuzimaju jednostavniju
(kaldejsko-jonsku)
jonsku) predodžbu svijeta u obliku kružne ploče,
plo "Orbis terrarum" (krug zemalja), s Rimom u
središtu i istokom (orijentom) prema gore. Nije očuvan
o uvan ni jedan takav zemljovid, ali su na temelju opisa
rekonstruirani (sl. 33).

Slika 33. Rekonstrukcija rimskog zemljovida svijeta "Orbis terrarum" (E.Raisz, 1938)

Praktični
ni Rimljani izrađ
izrađivali su zemljovide koji su predočavali
avali putove i bili popraćeni
popra opisima
("itinerari"), ali se malo toga očuvalo.
čuvalo. Najzna
Najznačajniji je kartografski dokument "Tabula Peutingeriana 58 za
Tabula Peutingeriana",
koji se smatra da je prijepis koji je navodno vjerno precrtao neki redovnik u 12. stoljeću;
stolje izvornik bi bio iz 4.
stoljećaa (sl. 34). Jednu stopu visoka, a 21 duga (31 x 635 cm) mogla se savijanjem i odvijanjem lako koristiti.
Too je ne samo glavni predstavnik rimske kartografije, većve i važan povijesni i geografski izvor.

57
Dao je teorijske osnove geocentričnog
čnog sustava. Smanjio je veli
veličinu
inu Zemlje što je pozitivno utjecalo na C. Colomba.
58
Nazvana po Nijemcu Peutingeru kod kojeg je nađena.
na Na "tabuli" je označeno
eno 3.500 mjesta i putovi memeđu njima. Važna je i za
proučavanje
avanje geografije hrvatskih zemalja u rimsko doba.
 39

Slika 34. Tabula Peutingeriana; isječak

4.1.1.3. SREDNJI VIJEK. Kršćanstvo je preuzelo biblijsko gledanje te svijet predočuje u obliku kruga i
stilizira tako da se rasporedom kopna i mora ocrtava slovo "T",59 s Jeruzalemom u središtu.60

Arapi su, pak, poznavajući Ptolemejeve podatke,

radili na dobrim aleksandrijskim temeljima.
Najvažniji je Idrizijev zemljovid svijeta (1154) (sl.
35).61 Zadivljuje bogatstvom podataka i dobrim
odnosom prostora; bitno se razlikuje od shematskih
kršćanskih prikaza. Jug je orijentacijska strana i
označen je prema gore (to je opća značajka arapskih
zemljovida).

Slika 35. Idrizijev zemljovid svijeta (Tabula

rotonda) orijentiran prema jugu (za lakše uočavanje
sadržaja valja ga zaokrenuti za 1800)

59
Monogram od grč. teos = bog .
60
Prema biblijskom: "To je Jeruzalem; stavio sam ga u središte naroda i zemlje su oko njega" (Ezekijel,5:5).
61
El Idrisi Abdulah Muhamed, zvan i El Šerif, arapski geograf (1099-oko 1166). Njegov putopis "Razonoda onima koji čeznu da
obiđu svijet" sa zemljovidom je najbolje arapsko kartografsko djelo. Prikazuje i naše krajeve i (transkribirano) zapisuje latinski naziv
Croatia.
 40
Od druge polovice trinaestog
stoljeća počinju se na finoj janjećoj koži
(pergamentu) izrađivati (izgleda u
Genovi) posebni pomorski obalni
zemljovidi - portulani, na kojima su
označene luke (sl. 36). Primjenom
kompasa (otud i naziv "kompasne
karte") ucrtavaju se na moru pravci
ukršteni s vjetruljama, a daju se i neki
drugi podaci korisni za plovidbu
Sredozemljem. Izrađeno je i sačuvano
puno portulana. Naročito je cijenjen
zemljovid svijeta tzv. Katalonski atlas
(1375).62 S Otkrićima njihovo značenje
slabi, a početkom 17. stoljeća posve ih
se napušta.
Slika 36. Portulan istočnog Sredozemlja

4.1.1.4. PROCVAT KARTOGRAFIJE. Krajem srednjeg vijeka polako dolazi do oživljavanja

("renesanse") antičkih spoznaja. Izlazi prvo latinsko izdanje (prijepis) Ptolemejeve "Geografije" (1405),
usavršava se kompas, pronalazi tisak (1440). To je, uz opću krizu u Europi, potaknulo potragu za novim
krajevima. Sve to, pak, dovodi do procvata kartografije. Unose se pouzdaniji podaci i izrađuju suvremeni
zemljovidi ("tabulae modernae"), a posebno je zanimanje za zemljovid svijeta ("Mapa Mundi"). Zemljovidi
postaju simbol znanja, a kartografi cijenjeni i traženi. 63 Povratak (1522) Magalhaesove ekspedicije značio
je konačni prijelaz u novu etapu.
Antički uzori postaju prošlost. Ekumena je proširena oko cijele Zemlje. Tada se javlja i problem
"prenošenja" sferne površine na ravnu plohu. Zemljovid svijeta Portugalca Ribera (1529) prva je u ovoj
novoj koncepciji. Počele su se izrađivati i predodžbe Zemlje na kugli.64 Globusi će postati ne samo
popularno praktično sredstvo, već i simbol znanja, pa i moći.
"Zlatno doba kartografije" vezano je, pak, za nizozemsku kartografsku školu, a počinje sredinom
šesnaestog stoljeća. Najzaslužniji je Gerardus Mercator (lat. ime Gerharda Kremera, 1512-1594).
65
Rješavao je i pitanje projekcija, a izrađujući zemljovide ispravio je mnoge ranije greške. Njegovi
zemljovidi Europe (1554) i svijeta (1569) predstavljaju srž ondašnjega kartografskog znanja. Valja istaknuti
i Orteliusa (1527-1598) i njegovu zbirku zemljovida svijeta "Theatrum Orbis Terrarum" (1570) koju se
smatra prvim atlasom.
Krajem 17. stoljeća u Nizozemskoj je
radilo desetak kartografskih poduzeća. Zemljovidi
su bili vrlo traženi, ali se počelo sve više
podilaziti tržištu na štetu kakvoće ("kićeni stil").
Uskoro su Nizozemci kartografsko prvenstvo
prepustili Francuzima i Englezima.
Italija i druge zemlje portulana našle su se
u sjeni zemalja sjeverozapadne Europe. Ipak, i u
tim se prilikama ističe Coronelli (1650-1718),
Venecijanac poznat po globusima.66

Slika 37. Isječak Coronellijevog prikaza

dalmatinske obale iz 1697. godine

62
To je vrlo lijepa zbirka portulana tadašnjeg svijeta (Sredozemlje i dio Atlantskog oceana); izrađena je u Majorci na Balearima za
francuskog kralja Karla V. Čuva se kao posebna dragocjenost u Nacionalnoj knjižnici u Parizu.
63
Kakav je bio njihov ugled govori i podatak da su davali imena i kontinentima. Alzašanin Martin Valdzemiler na svojem
zemljovidu svijeta iz 1507. godine, a u čast Fiorentincu Amerigu Vespucciu, novi kontinent naziva "Amerika".
64
Najstariji sačuvani globus je rad Martina Behaima iz Nürnberga (1492), grada koji je postao čuven po izradi globusa.
65
Zbog vjernosti kutova (konformnosti) njegova se projekcija koristi i danas u pomorstvu i zrakoplovstvu. Prvi je uveo naziv "atlas".
66
Za Luja XIV. izradio je globus promjera 366 cm sa zvjezdanim nebom (planetarij) na unutarnjoj strani. Osnovao je prvo
geografsko društvo "Argonauti" u Veneciji.
 41
Prvi naš ("domaći") zemljovid izradio je 1673. isusovac Stjepan Glavač (1627-1680), a
predočuje zapadnu Hrvatsku (sl. 38). Podaci su prikupljani između 1651. i 1656. godine kada je Glavač,
67
rođeni Varaždinac, bio profesor filozofije na isusovačkoj akademiji u Zagrebu.

Slika 38. Isječak Glavačevog zemljovida (Hrvatsko zagorje) iz 1673. godine

4.1.1.5. PREKRETNIČKO DOBA. Kraj 17. i početak 18. stoljeća donose novu, racionalističku etapu.
Prekida se s "kićenim stilom" i na zemljovidima se počinju ucrtavati samo pouzdani podaci, a nepoznati se
krajevi ostavljaju bijelima. London postaje jako središte; koristi francuska iskustva i privlači nizozemske
majstore dajući im podatke iz cijelog svijeta - plodove širenja imperija i razvitka pomorstva i trgovine.
Triangulacijsko premjeravanje Francuske, započeto 1747. pod vodstvom Cassinia (1714-1784), i
izrada "geometrijskog" zemljovida (mjerilo 1:86.400) predstavlja prekretnicu kojom počinje novi način
izrade predodžbi Zemljine površine. To je početak kraja subjektivističkog kartografskog rada; novi
zemljovidi odražavaju stvarnost, a ne samo osobno znanje kao ranije. Budući da je premjer vrlo složen i skup
posao, iza njega staje država osnivajući posebne službe (nijedna nije nazvana "kartografskom"!). Opći
razvitak traži najtočnije zemljovide s pouzdanim omjerima te oni postaju objektivni geografski dokument.

67
Taj unikat se čuva u Arhivu HAZU u Zagrebu.
 42

4.2. PREDODŽBE ZEMLJINE POVRŠINE I MJERILO

4.2.1. GLOBUS
68
Globus je najvjernija umanjena predodžba Zemlje; na njemu se najprikladnije predočuje slika
Zemljine površine; vidjeli smo da stvarni oblik Zemlje, geoid, ne odstupa bitno od kugle. Mreža podnevnika
i usporednica na globusu odgovara zamišljenoj mreži na površini Zemlje. Stupanjska polja na globusu
razmjerno su smanjena, a sukladno tome i površine pojedinih dijelova Zemlje zadržavaju odgovarajući oblik
i ostaju u međusobnom položaju kao na Zemlji. To je velika i posebna prednost globusa; dakako, točnost
predodžbe zavisi i od mjerila.
Mjerilo globusa je određeno omjerom njegova promjera i promjera Zemlje. Školski globus izrađuje
se najčešće u mjerilu 1:40,000.000, dakle, promjera 32 cm. Obično se postavi tako da je os oko koje se
okreće nagnuta 660 33', a time dolazi do izražaja i nagib ravnine polutnika (ekvatora) prema ravnini ekliptike
69
(230 27'). Zbog toga je pogodan za objašnjenje posljedica koje iz toga proistječu, tj. Zemljina gibanja. Uz
to, u nastavi je prikladan za obradu mnogih drugih pojmova i odnosa, kao: orijentacija na Zemlji (stupanjska
mreža), raspored kopna i mora, prostorni odnos dijelova Zemljine površine, globalni reljef , klimatske
značajke, pomorski putovi, države svijeta, položaj domovine itd.
Prema sadržaju te prema didaktičkom cilju razlikujemo više vrsta globusa. Fizički globus predočuje
raspored kopna i mora te stupanjsku mrežu (obično svaki deseti podnevnik i usporednicu). Sličan mu je
reljefni globus, s tom razlikom što su površine plastično uobličene. Slijepi ili indukcijski globus služi za
vježbanje ucrtavanja stupanjske mreže, određivanje koordinata itd. Na njemu su obično ucrtani početni
podnevnik i polutnik; prilagođen je za pisanje kredom (crne je boje) pa se naziva i radnim globusom. Postoje
i različiti tematski globusi, koji predočuju rasprostranjenost neke pojave ili procesa, npr. države svijeta,
klimatsku podjelu i sl.70

Slika 39. Površina globusa na ravnoj plohi

i ljepljenje otiska (obično ima 12
segmenata)

Unatoč spomenutim osobinama i

činjenici da nam je pomogao u spoznaji
Zemlje kao okruglog tijela te olakšao
snalaženje u povezanom globalnom životu,
globus ima i mnoge nedostatke. Odjednom
se vidi samo polovica kugle, tj. nemamo
pregled cijele površine Zemlje. Slika
Zemljine površine je toliko umanjena da je moguće unijeti vrlo malo podataka.71 Osim toga, neprikladan je
za prenošenje. Prema tome, globus, koji je vrlo koristan u razvijanju globalnoga gledanja, tek je pomoćno
sredstvo u geografskom upoznavanju Zemljine površine i njenih dijelova. Sadržajno bogatije predodžbe daju
nam zemljovidi.

Posebice valja biti oprezan pri uporabi globusa kao nastavnog sredstva. Predodžba Zemlje na
maloj kugli zamagljuje početnicima i neupućenima spoznaju njene stvarne veličine; naivno "čitanje"
globusa jača urođeni čovjekov egocentrizam. Zbog toga valja poticati spoznaju pravih odnosa: nije
Zemlja "pred nama", već smo mi neznatno zrnce na tom golemom planetu kojeg nam predočuje
globus. Opasnost je posebice velika u dječjoj dobi kada se globus najviše i upotrebljava (u programu
za osnovnu školu javlja se, opravdano, prvi put u 5. razredu). U tom se životnom razdoblju
pojednostavljene predodžbe duboko ukorjenjuju, a kasnije teško napuštaju.

68
lat. globus = kugla, lopta
69
Osovina je na krajevima učvršćena u metalni polukružni držač s kilometarskom ili stupanjskom podjelom.
70
Posebno je zanimljiv i koristan svijetleći globus kod kojeg isključivanje i uključivanje žarulje u njegovu središtu naizmjenično
predočuje fizičko-geografsku i političku sliku svijeta.
71
Čak i na globusu promjera 128 cm, tj. mjerila 1:10,000.000, cijela hrvatska obala (zračne dužine od 535 km) bila bi predočena s
5,4 cm.
 43

4.2.2. ZEMLJOVID (GEOGRAFSKA KARTA)

Umanjena i pojednostavljena predodžba Zemljine površine i njenih dijelova predočena na ravnoj
plohi (listu papira) naziva se zemljovid ili geografska karta.72 To je najvažniji način predočavanja i
temeljno sredstvo geografskog istraživanja i sporazumijevanja. Zemljovid nije slika stvarnosti, već uopćeni
znakovni prikaz, koji nam omogućuje stvaranje predodžbe o njoj. U ovom slučaju, pod dobrom predodžbom
razumijevamo prenošenje obavijesti u najvećoj mogućoj mjeri uz najmanju moguću količinu izražajnih
sredstava.
Zemljovid omogućuje pregledne ali i vrlo podrobne slike Zemljine površine (ili nekog drugog
sadržaja), a prednost mu je i u praktičnosti uporabe, tj. može se po volji pregibati i lako prenositi. Ipak, ima
i nedostataka. Glavna zapreka točnom prikazivanju Zemljine površine na ravnoj plohi upravo je sfernost
planeta. Zakrivljenu površinu (aproksimiranu elipsoidom ili kuglom) nije moguće preslikati na ravninu bez
izobličenosti. To je ujedno i glavni uzrok manjkavosti zemljovida (više o tome u odj. 4.3.2.1.)
Da bi se pravilno koristilo zemljovide i poznavala njihova bit, nužno je znati: glavne elemente
zemljovida (posebice mjerilo), osnove topografskog snimanja, osobine najvažnijih kartografskih projekcija,
način uopćavanja (generaliziranje) te unošenje prirodne osnove i društvenog inventara pomoću dogovorenih
kartografskih znakova.

4.2.3. MJERILO
Mjerilo je temeljni pokazatelj veličine i mogućnosti predodžbe; od njega zavisi što se uopće može
predočiti, koliko se predodžbe mogu međusobno uspoređivati i podaci preračunavati. Prema tome, pri
izradi zemljovida valja najprije izabrati mjerilo, a ni gotove predodžbe se ne mogu uspješno koristiti bez
poznavanja mjerila.
Pod pojmom mjerila uopće razumijeva se odnos između dviju veličina izraženih istim mjernim
jedinicama. Mjerilo, kao bitni element zemljovida, pokazuje odnos dužina na zemljovidu prema
odgovarajućim dužinama u prirodi. Taj odnos vrijedi samo duž pravaca koji su vjerno predočeni (za razliku
od globusa kod kojeg mjerilo vrijedi u svim pravcima), pa treba znati koji su pravci na zemljovidu
ekvidistantni, tj. da su udaljenosti među pojedinim točkama na zemljovidu razmjerne onima u prirodi.
Postoji brojčano ili numeričko i dužinsko ili linearno mjerilo.
Brojčano mjerilo je izraženo brojevima u obliku omjera koji pokazuje odnos dužina na zemljovidu
i u prirodi (npr. 1:100.000). Brojka 1 uvijek predstavlja jedinicu dužine, a modul (m)73 je broj koji
pokazuje proporcije ("čimbenik umanjenja"; u našem primjeru 100.000), tj. pokazuje koliko je puta ta
jedinica umanjena u odnosu na istu dužinu u prirodi. Npr. mjerilo 1:100.000 znači da 1 cm na zemljovidu
74
odgovara dužini od 100.000 cm = 1.000 m = 1 km u prirodi. Možemo to izračunati i ovako:
75
d : D = 1 : m iz čega slijedi D = d · m i d = D/m !
Ova jednadžba daje tzv. mjerilo za dužine; udaljenost, koja u prirodi ima dužinu "D", imat će u
prikazu na zemljovidu mjerila 1: m dužinu "d". Isto tako, na temelju zadane dužine na zemljovidu "d",
može se po gornjem obrascu dobiti dužina "D" u prirodi.
Veličina mjerila je u obrnutom odnosu s modulom: ako je modul veći, mjerilo je manje i obratno,
jer se pri tome prvenstveno misli na veličinu predodžbe (npr. 1:100.000 manje je mjerilo nego 1:10.000).76

72
U osnovnoj školi, sukladno nazivu školskog predmeta -zemljopis, naziva se i zemljopisna karta. Ponekad se kolokvijalno koristi
samo "karta"; iz konteksta se razumijeva da je riječ o geografskoj karti. Dajemo prednost nazivu zemljovid jer je jednostavan (jedna
riječ), a i vrlo jasno govori o čemu se radi.
73
lat. modulus = mjera
74
Primjer: u mjerilu 1:1,000.000 (čit. jedan naprama milijun) 5 mm na karti iznosi 5,000.000 mm u prirodi, ali je uvijek nužno
pretvaranje u pojmljivije mjerne jedinice 5.000 m = 5 km.
75
Ponekad zemljovidi nemaju označeno mjerilo, a to je veliki nedostatak. Mjerilo možemo sami utvrditi ako usporedimo dužine na
zemljovidu s poznatim dužinama (npr. stupnjem ili dijelom stupnja geografske širine). Možemo usporediti sa zemljovidom poznatog
mjerila , tj. utvrđivanjem odnosa stvarne i predočene dužine (d: x=d1: M, gdje je d dužina, d1 dužina na zemljovidu s poznatim
mjerilom i M poznato mjerilo).
76
Budući da je to "mjerilo za dužine", ako modul povećamo dvaput, dužine na zemljovidu smanjit će se dvaput, tj. prepoloviti , a
ako modul prepolovimo, dužine će se povećati dva puta.
 44
Uobičajena
ajena je podjela: najkrupnija mjerila (do 1:10.000), krupna (od 1:10.000 do 1:100.000), srednja (od
77
1:100.000 do 1:1,000.000), sitna (1:1,000.000 do 1:20,000.000) i najsitnija ( od 1:20,000.000 i više).

U trećem razredu o.š. obrađuje

obrađuje se umanjeno prikazivanje udaljenosti. UčeniciUč su dobili zadatak da
odrede smjer pružanja drvoreda u školskom parku i da metrom izmjere udaljenosti između izme dvaju
stabala. Smjer je I-Z,Z, a udaljenost 11 m. Prema dobivenim podacima trebaju treba na ploči prikazati
udaljenost između u stabala. Na plo
ploči su ispisali strane svijeta. Označili
ili su mjesto stabla na istoku, ali je
nastala "nerješiva" teškoćaa kad je trebalo odrediti mjesto stabla na zapadu jer 11 m ne stane na plo ploču.
Budući da se udaljenostt ne može prikazati u prirodnoj veličini veli ini dogovorili su se (dakako, uz
učiteljičinu pomoć)) umanjiti udaljenost tako da 1 m u prirodi na plopločii iznosi 1dm, znači
zna 11 m u prirodi
= 11 dm na ploči.
i. Smanjenje iznosi, dakle, 10 puta, a piše se 1:10, jer je decim
decimetar deseti dio metra. Za
crtanje u bilježnici valja udaljenosti umanjiti 100 puta, pa ćee 1 m (100 cm) u prirodi biti 1 cm u
bilježnici; mjerilo je 1:100. Zaključak
Zaklju ak je: kada udaljenosti na crtežu ne možemo predo predočiti u
prirodnoj veličini,
ini, umanjujemo ih prprema dogovoru.

Budućii da na zemljovidu označeno

ozna mjerilo
pokazuje umanjenje dužina, kod površina su odnosi
drugačiji.
iji. Naime, promjenom velič
veličine mjerila mijenja se
i površina predodžbe predočenog čenog prostora i to u
obrnutom odnosu s kvadratom promjene modula.78 To
znači,
i, primjerice, ako modul smanjimo za polovicu,
površina slike koja predočuje
uje neki prostor pove
povećava se
četiri puta, ili ako modul povećamo
ćamo četiri puta, slika će
se smanjiti šesnaest puta.

Slika 40. Odnos mjerila i površine; slike pokazuju

pokaz isti
prostor, ali je srednja slika 4 puta manja od velike
(zaključit ćemo da brojčano
ano mjerilo srednje slike ima
dva puta većii modul nego mjerilo velike), a najmanja
ak 16 puta (mjerilo najmanje slike ima 4 puta ve
čak veći
modul nego mjerilo velike); razumije
razumi se, moguć je i
suprotan odnos, tj. da se predodžbe povećavaju,
pove od
najmanje prema najvećoj, oj, ali se tada odgovaraju
odgovarajuće
smanjuju moduli mjerila (Roglić,
(Roglić 1967)

Valja, nadalje, znati da mjerilo ne pokazuje odnos prema stvarnim udaljenostima u prirodi već
ve prema
površini na koju se predodžba projicira, tzv. projekcijskoj
plohi. Drugim riječima,
ima, za ravne površine (mora i ravnice)
pokazuje prave odnose, ali za planinske prostore predodžbe
su manje. Na neravnu zemljištu stvarna dužina (Ds) je većave
od one izmjerene
erene na zemljovidu ("topografska dužina"
/Dt/). Razlike između stvarne i topografske dužine to su
veće što je reljef dinamičniji,
niji, i o tome valja voditi ra
računa
kod točnijih računanja (sl. 41).79

Slika 41. Odnos stvarne (Ds) i u mjerilu predočene

predo (Dt), tj.
na zemljovidu projicirane dužine

77
injenica da krupno mjerilo ima razmjerno mali modul, a da sitno mjerilo ima veliki modul, često izaziva zabunu (pogotovo kod
Činjenica
onih koji ne znaju vezu veličine
ine mjerila i modula). Stoga je mogu
mogućaa i ovakva veza koja se lakše pamti: krupnije mjerilo daje krupniju
(podrobniju) predodžbu nekog prostora, a to znači
zna manji "činilac
inilac umanjenja" tj. manji modul; sitnije mjerilo daje sitniju (m
(manju,
općenitiju)
enitiju) predodžbu (cijeli kontinenti su na jednom listu), a to znači
zna veći "činilac
inilac umanjena", tj. veći
već modul.
78
Modulul s površinom ima "kvadratnu" vezu, jer je jednostavno P= a2.
79
Povećanjem
anjem priklonog kuta (nagiba) neke kosine smanjuje se njena projekcija na ravnini; totočnije
nije rečeno,
re projekcija kosine na
ravninu ovisna je o funkciji kosinusa priklonog kuta. Tako je razlika izmeđuu topografskih i stvarnih dužina na zemljištu ovakva:
0
prikloni kut (nagib) 50 razlika je 0,4%; 150 - 3,5%; 25 - 10,3%; 350 - 22,1%; 450 - 41,0% itd.
 45

Dužinsko ili linearno (ponekad ga nazivaju i grafičko) mjerilo prikazano je u obliku ravne crte
podijeljene na jednake dijelove, a uz koje je označeno kolikoj dužini (udaljenosti) u prirodi odgovaraju.
Krajnja lijeva jedinica podijeljena je na manje dijelove, što omogućuje
točnije očitavanje udaljenosti na zemljovidu (pomoću šestara, ravnala ili
papira). Dužinsko mjerilo ubrzava i olakšava očitavanje udaljenosti na
zemljovidu, i to bez preračunavanja, što je nužno kod brojčanog mjerila.
Obično se označavaju oba mjerila, jer imaju različitu ulogu, odnosno
80
nadopunjuju se.

Slika 42. Korištenje dužinskog (linearnog) mjerila pomoću šestara

Kod preslikavanja ("kopiranja") zemljovida sa smanjenjem ili povećanjem (često to čine studenti
kod izrade diplomskih radova) valja koristiti jedino dužinsko mjerilo jer se ono zajedno sa cijelom
slikom razmjerno smanjuje ili povećava. Kod spomenutog postupka brojčano mjerilo valja prekriti,
jer se kao brojčani podatak ne mijenja s promjenom veličine predodžbe. O tome svakako treba voditi
računa kako bi se poštovala točnost i izbjegle zabune.

4.3. IZRADA PODROBNIH (IZVORNIH) ZEMLJOVIDA

I KARTOGRAFSKO PROJICIRANJE
4.3.1. IZRADA PODROBNIH (IZVORNIH) ZEMLJOVIDA

4.3.1.1. METODE. Izrada točnih i podrobnih zemljovida vezana je za pojavu i primjenu

trigonometrijskog ili geodetskog premjera. Počinje točnim premjerom "baze", tj. početne dužine, za koju
se bira ravan i pregledan teren radi što točnijeg mjerenja. S krajnih točaka baze teodolitom se vizira neka
udaljena točka i izmjere kutovi pod kojima se vidi. Na temelju toga izračunavaju se udaljenosti vizirane
točke, odnosno dužina dviju nepoznatih stranica trokuta (trigonometrijskim funkcijama). Nakon toga
stranice trokuta služe za viziranje novih udaljenih točaka. Tako se dobiva osnovna triangulacijska mreža u
kojoj stranice trokuta povezuju istaknute točke koje su udaljene do 60 km (mreža prvoga reda). Unutar te
mreže određuju se na isti način manji trokuti. Usitnjavanje mreže traje sve dok se ne dobije potreban broj
točaka za podrobno snimanje, tj. unošenje sadržaja. Sve točke na terenu označene su čvrstim reperima.
Danas se ove točke (a i ostale važnije) određuju satelitskim utvrđivanjem položaja (GPS; vidi odj. 3.1.5.).
Više od stotinu godina koristi se daljinsko opažanje za prikupljanje geografskih i kartografskih
81
obavijesti. Zračna fotografija bila je prvo sredstvo daljinskog opažanja; za to se najprije koristio balon s
posadom, a potom zrakoplovi i sateliti. Metoda korištenja posebnih zračnih snimaka za izradu zemljovida
naziva se aerofotogrametrija.82 Bit je ove metode u tome što se istodobnim snimanjem površine s
posebnim fotografskim aparatima (dva su uređaja ugrađena u pod zrakoplova pod određenim kutom) dobiva
na snimkama stereografski (trodimenzionalni) učinak. Snimanje je automatsko pa se istodobno
označavaju brojevi snimaka i bilježi visina o kojoj djelomice zavisi i mjerilo. Upotrebljavaju se okomite
snimke, što ne daje dovoljno detalja na strmim padinama pa se rade dopunska geodetska premjeravanja; isto
vrijedi i za male visinske razlike koje je teško točno utvrditi "aero" metodom. Da bi se na snimkama mogle
odrediti visine, potrebno je prije zračnog snimanja na terenu utvrditi određeni broj točaka i vidljivo ih
obilježiti (reperi).

80
Ako je na zemljovidu označeno jedino dužinsko mjerilo, možemo sami utvrditi (barem približno točno) brojčano mjerilo, preko
osnovne dužinske mjere na crti dužinskog mjerila. Iznosi li ona npr. 1 cm, a iznad podjele stoji oznaka "2 km", dakle, 1 cm na
zemljovidu = 2 km u prirodi ili 200.000 cm; to znači da je brojčano mjerilo 1:200.000.
81
Pod "daljinskim opažanjem" u užem se smislu razumijeva korištenje valova elektromagnetskoga i toplinskog spektra.
82
Razvoj zrakoplovstva i stereografije omogućio je da se prevladaju slabosti trigonometrijske metode (sporost, velika sredstva,
nemogućnost rada na nepreglednom ili šumovitom zemljištu itd.) i snimaju zemljišta koja su bila nepristupačna za primjenu
klasičnog premjera.
 46
Izrada zemljovida sa stereosnimaka najsloženiji je dio aerofotogrametrije, ovisan o tehničkim
dostignućima i iskustvima. Stare autografe zamjenjuju suvremeni uređaji, a mnoge faze rada obavljaju
računala.
Posljednjih je desetljeća (zračno) daljinsko opažanje obogaćeno vrlo profinjenim sustavima za
opažanje i predočavanje Zemljine površine, a i neki drugi sustavi (npr. digitalni) također nalaze izravnu
primjenu u izradi zemljovida.
Jedna od pouzdanih metoda je zrakoplovno snimanje toplinskim "skenerima", koje koristi
infracrveno (toplinsko) zračenje. Uređaj u zrakoplovu prima sa Zemljine površine toplinsko zračenje i
pretvara ga u električne impulse, i to razmjerno jačini primljene energije. Razlike u jačini proistječu iz
činjenice da snimana površina različito zrači, ovisno o građi i oblicima površine i objekata na njo.

Slika 43. Postupak laserskog

skeniranja zemljišta tijekom leta

Usavršena je i metoda
zrakoplovnoga radarskog opažanja.
Radar, smješten u zrakoplovu,
odašilje i prima elektromagnetske
valove (radarske snopove) pod
odabranim kutom. Signali se odbijaju i
titraju ovisno o obliku površine i
objekata te "ocrtavaju" sliku
promatranog prostora. Ova, kao i
mnoge druge metode, neprestano se
usavršavaju i tako pridonose izradi sve
točnijih i objektivnijih predodžbi
Zemljine površine. Jedna od novijih
metoda je lasersko skeniranje.

4.3.1.2. TOPOGRAFSKA SNIMKA. Gusta mreža trigonometrijskih točaka (ili situacija) je osnovna
podloga na kojoj stručnjaci, topografi, ucrtavaju na zemljovid pojedine objekte. Tako nastaje topografska
snimka ili izvorni (topografski) zemljovid koji predočuje u najvećoj mogućoj mjeri stvarni izgled i sadržaj
određenog prostora. Za potpunu i vjernu predodžbu, daju se i visinski odnosi (vidjeli smo kako se mjere
visine). Pojedini objekti u prirodi unose se na zemljovid posebnim znakovima, i to prema dogovorenim
načelima (više o tome u odj. 4.4.2.). U pravilu se cijeli posao obavi na zemljištu, a izvornici se rade u
krupnijem mjerilu od onog koji će imati objavljeni zemljovidi. U posebnim ustanovama izvornici se
priređuju za umnažanje i objavljivanje.

4.3.1.3. IZDVAJANJE LISTOVA TOPOGRAFSKOG ZEMLJOVIDA. Snimanjem zemljišta dobiju

se topografski planovi ili osnovni zemljovidi (1:5.000) koji čine osnovu za izradu topografskih zemljovida.
Listovi topografskog zemljovida predočuju razmjerno male površine pa se na njima zaobljenost (sfernost)
uglavnom zanemaruje, a predodžba se smatra vjernom i proporcionalnom; ipak, kod točnih mjerenja vodi se
računa o zaobljenosti (to je veća što je mjerilo manje).
Listovi topografskog zemljovida izdvajaju se uglavnom prema Gauss-Krügerovoj mreži. Listovi
su dijelovi pojasa uzduž odabranoga središnjeg podnevnika s kojim su susjedni podnevnici usporedni (u
stvarnosti, kako znamo, konvergiraju prema geografskom polu). Svaki pojas je dio plašta valjka koji dodiruje
83
Zemlju duž srednjeg podnevnika. Preko zemljovida otiskuje se mreža četverokuta. Crte četverokuta su
obilježene, i to: vodoravne (apcise ili x) kilometrima udaljenosti od polutnika, a okomite (ordinate ili y) od
početnog podnevnika. Gauss-Krügerova mreža (naziva se i kvadratna ili kilometarska mreža) omogućuje
vrlo točno očitavanje položaja pojedinih točaka na zemljovidu unutar odgovarajućeg četverokuta, i to
pomoću koordinatomjera otisnutog na rubu lista (može se izrezati).
Listovi topografskih zemljovida imaju naziv najznačajnijeg naselja koje je na njima predočeno, što
ne znači da je to i kriterij izdvajanja; vidjeli smo da su izdvajani određenim sustavnim postupkom.84

83
Primjerice, na našim zemljovidima 1:200.000 i 1:100.000 svakih 5 cm, a na 1:50.000 i 1:25.000 svaka 4 cm.
84
U Hrvatskoj je u tijeku projekt izrade novih, vrlo kvalitetnih, topografskih zemljovida prema švicarskom modelu.
 47

4.3.2. KARTOGRAFSKE PROJEKCIJE

4.3.2.1. PROJICIRANJE. Način na koji se zakrivljena Zemljina površina prenosi na ravnu plohu naziva se
85
kartografsko projiciranje, a slika dobivena na taj način kartografska projekcija. Drugim riječima, to je
postupak ucrtavanja usporednica i podnevnika na ravnini.
S obzirom na zaobljenost (sfernost) Zemlje te činjenicu da su podnevnici lukovi a usporednice
kružnice, slika se projiciranjem neizbježno izobličuje, i to jače što predodžba obuhvaća veći prostor (sitno
mjerilo).86 Najveće izobličenje nastaje prenošenjem na ravnu plohu cijele Zemljine površine. Iako su
pronađena mnoga rješenja, a razvila se i posebna znanstvena disciplina - matematička kartografija,
izobličenja se ne mogu izbjeći pa o njima valja voditi računa pri uporabi zemljovida.

O zemljovidu učenici prvi put uče u trećem razredu o.š.; obrađuju se najosnovniji pojmovi i ne
ulazi se u objašnjenje prenošenja zaobljene Zemljine površine na ravninu (to se obrađuje u petom
razredu). Međutim, uvijek ima učenika koji žele naučiti više i mogu zatražiti objašnjenje o
projiciranju. To im možete predočiti jednostavnim pokusom. Uzmite neku staru gumenu loptu,
prerežite je napola i pokušajte izravnati. Neće vam uspjeti niti ako se jače potrudite; lopta izmiče,
pruža otpor i u konačnici zadržava svoj oblik. Ako je pak ukliještite među dvije plohe raspuknut će se.
Slično možete postupiti s narančinom korom; ne možete je izravnati a da se ne raspukne. Ako pak
narančinu koru ili loptu razrežete na desetak dijelova (režete od polova do blizu "polutnika"; valja
ostaviti 1 cm da se kriške ne raspadnu), onda ćete ih moći izravnati, ali će među dijelovima ostati puno
praznog prostora. Takav zemljovid svijeta ne bi bio dobar, pa stoga razdvojene dijelove (kriške)
stručnjaci oblikuju i spajaju u cjelovitu i prepoznatljivu predodžbu Zemljine površine ili njezinog
dijela.

Treba, dakle, znati koji je element vjernosti ispunjen. Da bi projekcija bila savršena, trebala bi
zadovoljiti: vjernost kutova ili konformnost, tj. da kutovi među točkama na zemljovidu odgovaraju onima
u prirodi, vjernost udaljenosti ili ekvidistantnost, tj. da udaljenost među svim točkama budu razmjerno
umanjene i vjernost površina ili ekvivalentnost, tj. da površine budu razmjerno umanjene (da su u istim
omjerima kao u stvarnosti). Moguće je udovoljiti samo jednom od tih elemenata vjernosti, a ostali se moraju
žrtvovati; jedino globus, kao Zemljin model, zadovoljava sva tri elementa.
Redovito se bira onaj element vjernosti koji je
najvažniji s obzirom na svrhu zemljovida. Za
geografiju, koja proučava prostor, najvažnija je
vjernost površina (ekvivalentnost). Za pomorce i
zrakoplovce (pa i meteorologe) koji se koriste
smjerovima bitna je vjernost kutova (konformnost).

Slika 44. Glavne projekcije: cilindrična (valjkasta) -

na plašt valjka, stožasta (konusna) - na plašt stošca,
horizontska (azimutna) - na ravninu

Prema plohi na koju se prenosi slika sferne

površine, kartografske projekcije se razvrstavaju u tri
glavne skupine (sl. 44): a) valjkaste ili cilindrične
projekcije; nastaju prenošenjem slike Zemljine
površine ili njenih dijelova na plašt valjka koji
dodiruje Zemlju duž jedne kružnice, najčešće
polutnika (mogu biti i dvije, usp. sl. 45), b) stožaste
ili konusne projekcije; nastaju projiciranjem Zemljine
površine na plašt stošca koji dodiruje Zemlju duž

85
lat. projectio = pružanje, istezanje
86
Razlog je razvidan: što je veći dio Zemljine površine, zaobljenost je izraženija.
 48
jedne kružnice, najčešće usporednice (mogu biti i dvije) i c) horizontske ili azimutne projekcije; nastaju
projiciranjem Zemljine površine neposredno na ravnu plohu koja dodiruje Zemlju u jednoj točki (može biti i
87
krug) prema kojoj sve točke na zemljovidu imaju isti kutni (azimutni) položaj kao u prirodi (otuda i naziv).

Slika 45. Položaj ploha kod prodornih (sekantnih)

projekcija

Spomenute projekcije su dodirne

(tangencijalne), jer projekcijske plohe dodiruju kuglu.
Pridružuju im se prodorne (sekantne) projekcije, gdje
plašt valjka i stošca te ravnina (kod azimutnih)
presijecaju Zemljinu kuglu. Značajka im je da kod
azimutnih projekcija dodiruju Zemljinu kuglu duž
kružnice (inače je kod tangencijalnih samo točka), a u
slučaju valjkastih i stožastih projekcija imaju dvije
dodirne kružnice (sl. 45).
Važni su i položaji projekcijskih ploha prema Zemlji. Plohe projiciranja mogu biti usporedne, kose i
okomite prema Zemljinoj osi. Usporedni položaj, svojstven valjkastim projekcijama, naziva se "normalnim"
i često se upotrebljava. Koso položene plohe svojstvene su, pak, stožastim projekcijama, a najviše se koriste
za predočavanje krajeva u srednjim geografskim širinama (osi stošca i Zemlje međusobno su usporedne).
Horizontske plohe različito se polažu, tj. dodirna točka može biti na polutniku, polu ili bilo gdje između njih,
ovisno o tome koji se dio Zemljine površine želi predočiti.
Sve projekcije dijelimo na obične ili prave i konvencionalne ili sporazumne. Obične projekcije
mrežu podnevnika i usporednica prenose na projekcijsku plohu kao geometrijske crte (ravne pravce, lukove,
kružnice). One ne zadovoljavaju u omjerima površina, posebice prilikom predočavanja većih prostora. Zbog
toga su mnogo značajnije konvencionalne projekcije kod kojih se mreža podnevnika i usporednica određuje
matematičkim postupcima, tako da predodžba na karti što bolje odgovara namjeni. Za njih je svojstveno i to
da niti jedan element vjernosti nije u cijelosti zadovoljen; najviše su na cijeni one koje bolje udovoljavaju
vjernosti površina (ekvivalentnosti).
Istakli smo već da je nemoguće vjerno prenijeti zaobljenu površinu na ravninu, odnosno da
projekcije nužno imaju nedostatke. Pojedini dijelovi zamljovida nejednako su vjerni, odnosno izobličeni.
Zbog toga se u primjerima koji slijede predočuju i "ekvideformate", tj. crte koje označuju područja iste
izobličenosti. Prikaz je grafički jednostavan, izobličenosti su razmjerne tamnoći crteža!
Postoji mnoštvo projekcija, posebice konvencionalnih, ali su zanimljive prije svih one koje se
88
najčešće primjenjuju na preglednim kartama (zidne karte, atlasi), odnosno koriste u nastavi.
Konvencionalne projekcije nose naziv po nekom njihovom značajnijem svojstvu ili autoru koji ih je prvi
89
izračunao i primijenio.

4.3.2.2. VALJKASTE (CILINDRIČNE) PROJEKCIJE. Kod pravih ili običnih valjkastih projekcija
usporednice i podnevnici su ravne crte koje se sijeku pod kutom od 900. To im je ujedno i slaba strana, jer se
gubi svaki trag zemljine zaobljenosti. "Rastegnuta" su područja u višim geografskim širinama, a pol, koji je u
stvarnosti točka, rastegnut je u dužinu jednaku polutniku. Na zemljovidima temeljenim na običnoj valjkastoj
projekciji podnevnici zadržavaju smjer sjever-jug, a usporednice istok-zapad, što je pogodno za orijentaciju.
Najpoznatija je Mercatorova projekcija koju je izradio (1569) flamanski kartograf G. Mercator.
Želeći otkloniti izobličavanje u većim geografskim širinama zbog razvlačenja u smjeru usporednica,
Mercator je razmjerno razmaknuo usporednice. Na ovaj su način oblici sačuvali izgled, ali su površine prema
polovima jako uvećane.90 Prema tome, postignuta je vjernost kutova (konformnost), ali je potpuno
žrtvovana vjernost površina (ekvivalentnost), dok mjerilo (ekvidistantnost) vrijedi samo za dužine uz

87
Postoji veza (prijelaz) među spomenutim plohama, a čini je plašt stošca. Ako se poveća visina stošca, strane mu postaju strmije i
napokon bi postale usporedne; plašt stošca prešao bi u plašt valjka. Obrnut postupak, tj. smanjenje visine stošca, dovodi do smanjenja
nagiba njegovih strana koje bi u konačnici prešle u ravninu; stožasta projekcija prešla bi u horizontsku.
88
Nećemo ulaziti u podrobnosti, već ćemo ukazati na bitna svojstva pojedinih projekcija (zemljovida), kako bi mogli ocijeniti koje su
najpogodnije za ciljanu svrhu, posebice u nastavi.
89
Ponekad su dva autora neovisno jedan o drugom primijenila istu projekciju; zato se u nazivu ističu oba imena (npr. Flamsteed-
Sansonova projekcija).
90
Grenland s površinom od 2,175.600 km2 postao je veći od Australije, kontinenta čija je površina tri i po puta veća.
 49
polutnik gdje ploha valjka dodiruje Zemlju (dodirna ili standardna usporednica). Zbog toga ova projekcija
nije pogodna za geografska predočavanja, pogotovo ne u nastavi. Široko se pak primjenjuje u pomorstvu, jer
se na njoj lako provjerava kurs plovidbe; ravna crta koja spaja dva mjesta na toj projekciji pokazuje smjer
loksodrome, tj. kompasnog smjera koji prelazi sve podnevnike pod istim kutom (azimutom).

Slika 46. Mercatorova projekcija (valjkasta-obična); najvjerniji su dijelovi duž polutnika

Od mnoštva konvencionalnih valjkastih projekcija navest ćemo tek one geografski najvažnije.
Molweide-Babinetova projekcija nastala je u prošlom stoljeću.91 Polutnik i srednji podnevnik su
međusobno okomiti pravci (polutnik je dvostruko duži). Usporednice su ravne crte, a razmak među njima
postupno se smanjuje prema polovima. Podnevnici su zakrivljeni, a ucrtavaju se kroz jednake dijelove
usporednica. Cijela projekcija predočena je u obliku pravilne elipse s krajnjim 180-im podnevnicima na oba
kraja. Pogodna je za predočavanje zemljovida svijeta i polutki (hemisfera). Predodžba je najvjernija duž
središnjeg podnevnika, a najveće je izobličenje prema rubovima.

91
Izradio ju je Nijemac K. Molweide, a popularizirao Francuz J. Babinet (od 1847).
 50

Slika 47. Molweide-Babinetova projekcija (valjkasta-konvencionalna)

Početkom ovog stoljeća preinakom, tj. prekidanjem (segmentiranjem) Molweide-Babinetove (i nekih

drugih konvencionalnih valjkastih projekcija), nastala je Goodeova isprekidana projekcija. Umjesto
jednog središnjeg podnevnika Amerikanac P. Goode uzeo ih je nekoliko (točnije četiri), pa je tako postigao
vjerniju predodžbu pojedinih dijelova svijeta (smanjio izobličenja). Za svaki je kontinent uzeo poseban
središnji (standardni) podnevnik. Najveća su izobličenja u Euroazijskom dijelu, pa su stoga Goodeove
modifikacije popularnije u Americi nego u Europi.

Slika 48. Goodeova isprekidana projekcija (preinaka valjkasto-konvencionalne)

Valjkaste se projekcije najviše koriste za predočavanje cijele Zemljine površine (planisfera), ali su
pogodne i za manje prostore ako su u središnjem dijelu zemljovida gdje je predodžba najvjernija. Zajednička
je osobina svih valjkastih projekcija (i po tome ćemo ih lako prepoznati) da su im usporednice vodoravni i
međusobno usporedni pravci.

4.3.2.3. STOŽASTE (KONUSNE) PROJEKCIJE. Zemljinu površinu prenosimo na plašt stošca

(konusa). Kod običnih ili pravih stožastih projekcija podnevnici se šire iz jedne točke u obliku zrakastih
(radijalnih) pravaca, a usporednice su lukovi koncentričnih kružnica. Najpoznatija je iz te skupine
jednostavna ili Ptolemejeva projekcija.92 Napravljena je tako da se dodirna ili standardna usporednica

92
Poznavao ju je još C. Ptolemej pa se zato i naziva njegovim imenom.
 51
podijeli na jednake dijelove, a isto tako i standardni
standardni podnevnik. Kroz jednake dijelove standardnog
podnevnika ucrtavaju se usporednice kao lukovi koncentričnih
koncentri nih kružnica, a kroz jednake dijelove dodirne
usporednice ucrtavaju se podnevnici kao zrakasti pravci koji idu iz središta kružnice. Ta je projekcija
pogodna za predočavanje
avanje krajeva u srednjim geografskim širinama, posebice za zemlje izdužene duž dodirne
usporednice. Mjerilo vrijedi (vjernost ekvidistantnosti) za dodirnu usporednicu i sve podnevnike.

Slika 49. Jednostavna ili Ptolemejeva stožasta projekcija

pr

proučavanje je važna Bonneova

Od konvencionalnih stožastih projekcija za geografsko proučavanje
projekcija.93 Kod nje je središnji podnevnik okomica podijeljena na jednake dijelove. Osnovna
(standardna) usporednica je središnje položen luk kružnice i također
tako er je ekvidistantno podijeljena. Ostale
usporednice su dijelovi koncentričnih
koncentri kružnica i sve su
ekvidistantnoo podijeljene. Podnevnici su zakrivljene crte
ucrtane kroz jednake dijelove usporednica. Predodžba je
najvjernija duž osnovnog podnevnika i dodirne
usporednice, a mjerilo (dakle, vjernost udaljenosti)
vrijedi duž osnovnog podnevnika i svih usporednica.
Projekcija
jekcija se dosta koristi za izradu zemljovida
kontinenata, posebice Europe i Azije (sl. 50).

Slika 50. Bonneova projekcija

projekcij (stožasta-konvencional-
na); najvjerniji
ajvjerniji dio projekcije odnosi se na Europu

Općee je obilježje svih stožastih projekcija da su

im usporednice dijelovi koncentričnih
koncentri kružnica. Središnji
podnevnik i standardna usporednica odabiru se zavisno
od dijela Zemljine površine koji se želi predočiti.
predo

4.3.2.4. HORIZONTSKE (AZIMUTNE) PROJEKCIJE. Ova skupina projekcija nastaje projiciranjem

Zemljine površine na ravnu plohu, a mjesto gdje ravna ploha dodiruje Zemlju naziva se središte ili pol
projekcije; prema ovoj točki
ki sve ostale to
točke imaju isti kutni položaj kao u prirodi. Točke
To jednako udaljene
od središta projekcije čine
ine kružnicu; dojam je kao da Zemlju promatramo s odre određ
određene visine u smjeru pola
projekcije (otuda i naziv horizontska). Prema položaju središta, horizontske projekcije mogu biti ekvatorske,
polarne i kose.
Međuu mnogobrojnim pravim ili obi nim horizontskim projekcijama izdvajamo stereografsku
običnim
projekciju.. Ona pripada skupini tzv. perspektivnih horizontskih projekcija na kojima je Zemljina površina
predočena
ena onako kako bi nam izgledala gledana s određenog položaja. Točka čka promatranja nalazi se na
suprotnoj strani pola projekcije (dodirne točke),
to ke), tj. mjesto s kojeg se projicira antipod je polu projekcije

93
Nazvana po Francuzu R. Bonneu koji ju je napravio u 18. st.
 52
(promatramo "kroz kuglu" i zamišljenu stupanjsku mrežu projiciramo na ravninu!). Udaljavanjem od pola
projekcije razmaci među kružnicama sve se više povećavaju, što daje dojam trodimenzionalnosti, pa otuda i
ime projekcije. Ravnina stereografske
projekcije, odnosno dodirna točka, može se
postaviti na polutnik (ekvatorska projekcija),
na polove (polarna) ili bilo gdje drugdje na
površini Zemlje (kosa projekcija). Prije se
mnogo koristila za izradu zemljovida polutki
(hemisfera), i to: ekvatorska, za istočnu i
zapadnu polutku, a polarna za polarne
krajeve.94

Slika 51. Stereografska horizontska

polarna projekcija

U stereografskoj polarnoj projekciji

podnevnici se zrakasto razilaze iz središta
projekcije, a usporednice su koncentrične
kružnice sa sve većim međusobnim
razmacima. Kod kose projekcije središnji
podnevnik je okomit, a usporednice su
zakrivljene crte koje se udaljavanjem od njega
sve više razilaze. U stereografskoj ekvatorskoj
projekciji polutnik i središnji podnevnik međusobno su okomite ravne crte, a ostali podnevnici i usporednice
zakrivljene crte.
U mnoštvu konvencionalnih horizontskih (azimutnih) projekcija veću geografsku primjenu ima Van
der Grintenova projekcija.95 Zemljina površina projicira se na kružnu plohu polumjera polovice polutnika.
Središnji podnevnik i polutnik međusobno su okomiti. Kroz ekvidistantne dijelove polutnika ucrtavaju se
podnevnici kao zakrivljene crte. Usporednice su također lagano zakrivljene, a prema polovima se razmaci
među njima povećavaju (isto kao kod Merkatorove projekcije). To pridonosi sličnosti oblika, ali su površine
prema polovima osjetnije povećane. Ova projekcija koristi se dosta u izradi zemljovida svijeta (planisfera);
mjerilo vrijedi samo na polutniku te je i vjernost predodžbe najveća oko njega. Polarni krajevi se ne
predočuju na zemljovidu (sl. 52).

Slika 52. Van der Grinteova projekcija (horizontska konvencionalna) (lijevo); najveća vrijednost predodžbe
je na polutniku, a deformacija se povećava prema polovima (desno)

94
Potiskuje ju Lambertova ekvivalentna projekcija, koja pripada skupini neperspektivnih horizontskih projekcija.
95
Ime je dobila po Nizozemcu Van der Grintenu koji ju je napravio 1905. godine.
 53

Radi što vjernijeg predočavanja kopnenih dijelova Zemljine površine i oceana, sve se više zemljovidi
planisfera izrađuju preinakom, tj. prekidanjem (segmentiranjem) horizontskih projekcija. Obično su u obliku
trokrake ili četverokrake zvijezde, a projekcije su redovito polarno postavljene ("centrirane"); jedna od njih
je Cahillieva "leptir" projekcija (sl. 53). Utemeljene su na više središnjih (standardnih) podnevnika pa
tako smanjuju izobličenja (inače neizbježna za karte svijeta izrađene na "klasičan" način). Kod ovih
(segmentnih) projekcija mjerilo vrijedi samo za standardne podnevnike kao cjeline. U izradi modificiranih
projekcija nezamjenjivu ulogu imaju računala, kao i druga dostignuća suvremene znanosti.

Slika 53. Cahillieva "leptir" projekcija iz 1909. godine (lijevo); suvremena „leptir“ projekcija (desno)

Istaknuli smo da su predodžbe u različitim dijelovima nejednako vjerne. Postavljanjem

("centriranjem") najvjernijih dijelova projekcije na područje koje se želi točnije predočiti postižu se
vrlo dobri rezultati. Valja zapamtiti da su mogućnosti vjernog predočavanja u obrnutom razmjeru s
veličinom Zemljine površine koja se predočuje. Teškoće su najveće kad se prenosi cijela Zemljina
površina (planisfera). Nedovoljno vjerne predodžbe potiču na pogrešne zaključke i učvršćuju krive
spoznaje kod onih koji ne poznaju bit projiciranja Zemljine površine na ravninu.

4.4. GEOGRAFSKI I OSTALI SADRŽAJ ZEMLJOVIDA

Uz mjerilo i projekcije temelj svakog zemljovida jest njegov sadržaj, koji uključuje prirodnu osnovu
te promjene i objekte nastale djelovanjem društvenih čimbenika. Kod toga je bitno pitanje uopćavanja
(generaliziranja), tj. izbora podataka s podrobnih izvornih zemljovida i njihovo predočavanje na preglednim
(manjeg mjerila). Ovisno o namjeni zemljovida razlikuje se i njegov sadržaj, a uopćavanje je obrnuto
razmjerno mjerilu; što je mjerilo sitnije, uopćavanje je veće, i obrnuto.

4.4.1. PRIRODNA OSNOVA

Prirodnu osnovu na preglednim zemljovidima čine obalna crta, mreža tekućica i reljef. Upravo
obalna crta i ucrtana mreža tekućica, uz mrežu podnevnika i usporednica, čine kostur zemljovida koji kao
orijentacijska osnova služi za unošenje ostalog sadržaja. Pri izboru sadržaja uvažavaju se bitne činjenice i
procesi kako bi se dobila skladna predodžba, koja najbolje odgovara namjeni zemljovida.

4.4.1.1. PREDOČAVANJE RELJEFA. Za potpuniju predodžbu zemljišta nužno je ucrtati neravnine.

Međutim, tu se javljaju teškoće jer reljefni oblici imaju i treću dimenziju - visinu, a predočavanje se obavlja
na dvodimenzionalnu ravnu plohu.
Dok ljudi još nisu znali mjeriti visinu, planine su ucrtavane netočno i pojednostavljeno; najprije
jednostavnim ili valovitim crtama (usp. sl. 33, 34, 35), a od doba renesanse do 18. st. prikazivane su
 54
metodom "krtičnjaka" (nešto napredniju varijantu prikazuje sl. 37). Ovaj je način predočavanja pružao
96
dojam stvarnosti, a to je bila i njegova slabost jer je, zbog izraženog shematizma, dovodio u zabludu.
Usporedo s razvojem mjerenja i unošenjem visina primijenjuju se i bolji načini predočavanja
neravnina. Prvi važniji pokušaj razmjerno vjernog predočavanja reljefa na zemljovidu bila je metoda
crtkanja ("šrafiranja"). Primijenjena je prvi put u Saskoj krajem 18. st. i održala se do prvoga svjetskog
rata. Razlike u nagibu su predočavane promjenom dužine i debljine crtica te odnosom iscrtane i bijele
površine (sl. 54). Ako su crtice duže, tanje i rjeđe, ostaje više bijele plohe, a to znači da je nagib manji i
obrnuto, dakle, po načelu "što strmije to tamnije", uz pretpostavku okomitog osvjetljenja. Loša je strana ove
metode što je u planinskim krajevima zemljovid jako zatamnjen pa je teško unijeti znakove i nazivlje. Uz to,
crtice pokazuju nagibe, ali ne i visine, što je bitan nedostatak u korištenju zemljovida.

Slika 54. Reljef predočen metodom crtkanja; izumitelj je pruski časnik J.G. Lehmann

Gotovo usporedo s metodom crtkanja, dakle krajem 18. stoljeća, prvi put je primijenjen pouzdaniji i
97
praktičniji način predočavanja neravnina - metoda izohipsa. Izohipse ili slojnice su crte koje povezuju
točke jednake nadmorske visine; izobate su crte koje povezuju točke jednake morske/jezerske dubine.
Pouzdano ucrtavanje izohipsi i izobata omogućio je tek geodetski premjer zemljišta. Danas taj način (sam ili
zajedno sa sjenčanjem i bojenjem) prevladava u predočavanju reljefa na zemljovidima većeg mjerila.

96
Ucrtani dvorci na vrhovima i šuma na padinama pridonosili su uvjerljivosti; vrlo dojmljive slike iz ptičje perspektive zapravo su
netočno prikazivale složenu stvarnost.
97
Grč. isos = jednak , hypsos = visina. Prvi je zemljovid s izohipsama izradio Francuz Jean-Luis DUPAIN-TRIEL 1791. godine;
prikazuje Francusku.
 55

Slika 55. Skica hipotetičkog otoka i njegova predodžba

metodom izohipsa

Izohipse imaju veliku prednost jer odražavaju oblike

reljefa u njihovu tlocrtu, što je sukladno s općom prirodom
predočavanja na zemljovidu, a grafički ne opterećuju
zemljovid. Vjernost predodžbe zavisi od ekvidistance: što je
manja, to je predodžba vjernija. Ekvidistanca (e) je stalna
visinska razlika među slojnicama i redovito je u obrnutom
omjeru s veličinom mjerila: na zemljovidima većeg mjerila
ekvidistanca je manja i obrnuto.98 Prema ekvidistanci i
tlocrtnoj udaljenosti među izohipsama (povezano s mjerilom
zemljovida) moguće je izračunati i nagibe (o tome više u odj.
4.7.3.3.). Budući da slojnice povezuju samo određene visine,
nagibi su stepeničasto predočeni, što nije slučaj u prirodi. Ti se
nedostaci uglavnom otklanjaju zajedničkim prikazom s drugim
metodama. Gustoća izohipsi uvjetovana je nagibom zemljišta.
Na strmcima izohipse su guste, a na blagim padinama i ravnicama rijetke; zbog toga se umeću pomoćne (od
10 m - tanke isprekidane crte, i 5 m - točkice). Radi bolje preglednosti i lakše orijentacije, svakih 100 m
izohipse su deblje od ostalih.
Metoda izohipsa omogućuje vrlo točno određivanje apsolutnih i razmjernih visina, mjerenje nagiba,
izradu presjeka i modela itd. Da bi se pojačao dojam plastičnosti reljefa, često se izohipsama dodaje
sjenčanje i bojenje.
U prvoj polovici 19. stoljeća (1833) primijenio je Švicarac Dufuor prvi put metodu sjenčanja, i to
sa zamišljenim kosim osvjetljenjem.
Pretpostavljeno je da svjetlost pada sa strane (sa
sjeverozapada), obično pod kutom od 450, pa je
jedna strana uzvisine osvijetljena, a druga je u
sjeni. Tim postupkom dobiven je vrlo izrazit
reljef. Budući da sjenčanje ne daje podatke o
visini i nagibu zemljišta, to se obično koristi kao
dopuna metodi izohipsa (na zemljovidima
krupnijeg mjerila) ili metodi bojenja (na
zemljovidima sitnijeg mjerila). Metodom
sjenčanja reljef je predočen raznim tonovima
iste boje (smeđe ili sive); veći nagibi predočeni
su tamnijim tonom (i ovdje važi načelo "što
strmije, to tamnije"), a ravne površine i
planinski vrhovi ostaju bez sjenčanja.

Slika 56. Reljef predočen metodom kosog

sjenčanja (isječak švicarskog topografskog
zemljovida

Na zidnim i atlasnim zemljovidima (dakle, na onima sitnijeg mjerila) reljef se predočuje metodom
bojenja visinskih slojeva, tj. korištenjem ljestvice boja; primjenjuje se od druge polovice 19. stoljeća. Pri
tome se upotrebljavaju različiti tonovi plave (za reljef morskog dna, po načelu "što dublje, to tamnije"),
zelene, žute, smeđe i ljubičaste boje (uglavnom "što više, to tamnije"); područje vječnog snijega najviših
planina je bijele boje. Na rubu zemljovida obvezatan je tumač ljestvice boja; svaki ton boje označava
određenu visinsku razliku u prirodi. Metoda bojenja prikazuje reljef prilično plastično i pregledno, posebice
ako se predočuje zajedno s metodom sjenčanja. Lako se uočavaju osnovne geomorfološke cjeline - nizine,
kotline, zaravni, visoke planine itd.

98
Tako je na našim topografskim zemljovidima uobičajena sljedeća ekvidistanca: 1:25.000 e = 10 m; 1:50.000 e =20 m ; 1:100.000 e
= 20 m; 1:200.000 e =100 m.
 56
Točka na zemljovidu s izmjerenom nadmorskom visinom, označena posebnim znakom (trokut s
točkom u sredini) i visinom u metrima, naziva se kota (visinska točka). Unošenjem kota dopunjava se
predodžba reljefa na zemljovidu. Posebice je značajno označiti visine planinskih prijevoja (naročito onih
preko kojih prelaze prometnice). Važni su i podaci o nadmorskim visinama većih naselja ako visina ima
utjecaja na život u njima.
Jedna od metoda predočavanja reljefa na zemljovidu je i snimka reljefnog modela. Najprije treba
izraditi reljefni model, tj. trodimenzionalnu predodžbu zemljišta (o tome više u odj. 4.8.2.), zatim se snimi
pod kutom (obično sa sjeverozapada). Dobiju se zemljovidi s izrazito predočenim neravninama.

Slika 57. Reljefni model pripremljen za fotografiranje

Novije kartografske metode u prikazivanju neravnina koriste računala. Jedna od njih je metoda tzv.
perspektivne skice. Obično se koristi program koji podatke o visinskim točkama predočuje kroz prostorne
osi (x i y) te ih konačno iscrtava u obliku mreže. Pruža vrlo stvaran dojam prostora. Laka izrada i plastičnost
osiguravaju ovoj metodi važno mjesto među kartografskim dostignućima.

Slika 58. Primjer kompjutorski iscrtane perspektivne skice reljefa

 57

Prikaz uzvisine na zemljovidu obrađuje se u trećem razredu o.š.; učenike se upoznaje s pojmom
slojnice. Brežuljak prikazuju pomoću polovice većeg krumpira ili repe; polovicu razrežu uzdužno na
tri dijela. Najveći sloj stave na papir i nacrtaju njegov tlocrt te ga oboje smeđom drvenom bojicom.
Na dobiveni crtež (tlocrt) stave srednji sloj, nacrtaju njegov tlocrt i oboje ga istom drvenom bojicom
(ovaj će tlocrt biti tamniji jer je bojen dvaput !); na kraju trebaju ucrtati tlocrt najmanjeg dijela
krumpira i oboje ga na isti način (najtamniji je jer je triput obojen). Neka svaki učenik dade ime
svome brežuljku (doći će do izražaja bogata mašta "istraživača"). Zaključak je da predodžbu uzvisine
dobivamo pomoću tlocrta slojeva (slojnica) i tonova smeđe boje.

4.4.2. TOPOGRAFSKI ZNAKOVI I NAZIVLJE

Geografski sadržaj, tj. prirodna osnova i društveni inventar, unose se na zemljovid posebnim
dogovorenim znakovima koje nazivamo topografski ili kartografski znakovi (signature). Sukladno veličini
mjerila i bogatstvu sadržaja, najviše znakova ima na topografskom zemljovidu. Smanjivanjem mjerila dolazi
do neizbježnog uopćavanja sadržaja, a to znači i znakova. Na zemljovidima sitnijeg mjerila ostaje ih mnogo
manje; svaki takav zemljovid obično ima tumač znakova, odnosno legendu (tzv. ključ signature).
Topografski se znakovi lako crtaju i pamte; najčešće sliče predmetima koje predočuju. Veličinom,
bojom i oblikom to je logičan, lako razumljiv sustav. S obzirom na ono što predočavaju topografski znakovi
mogu se svrstati u nekoliko skupina: znakovi za objekte na zemljištu, za vode, komunikacije, naselja, za
označavanje visina i dr.99
Posebno je osjetljivo pitanje nazivlja (nomenklature), tj. unošenje geografskih naziva na zemljovide,
naročito kada je riječ o inozemnim nazivima. Naime, mnogi takvi nazivi došli su do nas davno preko
posrednika pa su se često i sačuvali u iskrivljenom obliku. No, na karte valja unositi izvorne nazive, tj. kod
uopćavanja nazivlja valja poštivati nazive izvornih zemljovida, a domaće izraze (egzonime) staviti u zagrade
(npr. Roma /Rim/). Vjerno ispisivanje pojedinih geografskih naziva prema jeziku određene zemlje posebno je
važno, jer fonetizacija pridonosi pogrešnom izgovoru i umanjuje vrijednost zemljovida. Uzimanje pravih i
živih naziva, dakle, pridonosi dokumentarnosti, a poštivanje tuđih legitimnih prava jača ulogu zemljovida
kao sredstva sporazumijevanja i snošljivosti među ljudima i narodima (npr. Al Iskandariyah /Aleksandrija/).
Također je posebno osjetljivo pitanje transliteracije (preslovljavanja), tj. prenošenja naziva s jednog
pisma na drugo. Iz zemalja koje se služe drugim pismima mnogi su geografski nazivi došli k nama preko
nekog drugog jezika, npr. indijski ili kineski nazivi preko engleskog (pa i njemačkog) jezika. Danas, takve
zemlje imaju svoju službenu transliteraciju na latinici. To svakako valja uvažavati iako smo navikli na stare
nazive; npr. Beijing umjesto Peking, ili Mumbai umjesto Bombay (od 1996. i službeno promijenio ime). Na
dobrim zemljovidima nalazimo izvorne transkribirane nazive, a stare obično u zagradi.

4.5. VRSTE ZEMLJOVIDA

Zemljovide ili geografske karte obično razvrstavamo u tri skupine, prema: pouzdanosti predodžbe,
sadržaju i načinu uporabe.

4.5.1. PREMA POUZDANOSTI

Zemljovide prema pouzdanosti dijelimo na izvorne (konkretne) i pregledne (apstraktne).

4.5.1.1. IZVORNI (KONKRETNI) ZEMLJOVIDI. Kao što je već rečeno, nastaju snimanjem, pa
stoga daju konkretan izgled i sadržaj prostora. Prema veličini mjerila, odnosno podrobnosti predodžbe,
izvorne zemljovide dijelimo na planove i topografske zemljovide.

99
Ovdje ne predočujemo topografske znakove jer ih ima jako puno. Znakovlje koje se koristi na našim topografskim zemljovidima
može se naći u priručnicima. "Točkaste i linijske signature" vrlo su temeljito predočene u: Lovrić, 1985:70-78.
 58
Plan je predodžba malog dijela površine u krupnom mjerilu, tako da s njega možemo odrediti ne
samo vrstu već i površinske dimenzije objekta. Donja granica mogućnosti takve predodžbe je 1:10.000, ali se
najčešće uzima krupnije mjerilo. Obično se izrađuju planovi naselja. Na planovima nema mreže podnevnika
i usporednica, a orijentacija plana označena je strelicom. Od 18. stoljeća sustavno se snimaju i obnavljaju
katastarski planovi, u mjerilu 1:500 do 1:5.000. Uređene države imaju osnovne zemljovide na kojima je
ucrtana podjela (parcelacija) zemljišta i predočen podroban izgled prostora. Tako je i većina hrvatskog
državnog prostora pokrivena osnovnim zemljovidom 1:5.000 (sl. 59). Naši stariji planovi izrađeni su u
mjerilu 1:2.880, a novi se rade u mjerilu 1:2.500 i pohranjuju u katastarskim uredima.

Slika 59. Isječak (Hrvatsko zagorje) osnovnog zemljovida Republike Hrvatske u mjerilu 1:5.000

Topografski zemljovid, o kojem je već bilo govora, podrobna je predodžba manjeg dijela Zemljine
površine izrađena na temelju snimanja zemljišta. Za razliku od plana ima unesenu mrežu podnevnika i
usporednica, a geografski je sadržaj predočen dogovorenim topografskim znakovima (sl. 60). Najveće
mjerilo u kojem se izrađuje topografski ("mjestopisni") zemljovid jest 1:10.000 (granično mjerilo između
plana i topografske karte). Najčešća su mjerila 1:25.000 i 1:50.000. U krajevima manje izmijenjenim
ljudskim radom (siromašnijim društvenim "inventarom") koristi se i mjerilo 1:100.000 koje predstavlja
prijelaz prema općim topografskim zemljovidima, najčešće 1:200.000, a ovo, pak, čini prijelaz prema
preglednim zemljovidima.
 59
0

Slika 60. Isječak (Luzern) topografskog zemljovida Švicarske u mjerilu 1:65.000; švicarski način izrade
topografskih zemljovida mnogim zemljama služi za uzor

Izvorne zemljovide treba često ispravljati i dopunjavati; praktički zastarjevaju čim se objave jer
odražavaju stanje u vrijeme snimanja. To su vrlo vrijedni dokumenti svoga vremena i izuzetno sredstvo
upoznavanja zavičaja i domovine.

U trećem razredu o.š. obrađuje se pojam plana i zemljovida. Za što bolje poimanje prenošenja
trodimenzionalne stvarnosti na ravnu plohu, vrlo je korisna kutija s pijeskom, tzv. pješčanik.
Potrebno je malo vještine i strpljivosti, a koristi su višestruke; posebice kada se radi zajedno s
učenicima. Najbolje je napraviti predodžbu školske okolice; ako je to gusto izgrađena gradska četvrt,
bez slobodnog prostora, onda je bolje napraviti zamišljeni krajolik. Maketa (prostor u malom) može
biti u mjerilu 1:1.000, ali se ne morate strogo držati omjera (npr. obiteljske kuće mogu biti iste, tj.
kockice od 1 cm3). Postupak je dosta jednostavan. Drvenu kutiju (30x30x10 cm, a može poslužiti i
stara ladica) dopola napunite vlažnim pijeskom. Prostor koji ste odlučili predočiti (u stvarnosti
obuhvaća 300x300 m) oblikujte u pijesku i to u glavnim crtama (uopćeno; za označavanje puteva,
vodotoka i sl. koristite prah kreda u boji). Pazite na orijentiranje (model /objekt u malom/ škole
smjestite u sredinu)! Na kutiju postavite obično prozorsko staklo (obljepite rubove da se netko ne
poreže; označite u kutu smjer sjevera). Korištenjem flomastera svaki učenik može na prozirnicama
(transparentne folije) napraviti vlastiti crtež-plan predočenog zemljišta. Pritom trebaju gledati jednim
okom i to iz položaja "okomite zračne snimke", tj. točno iznad objekta čiji tlocrt crtaju.

4.5.1.2. PREGLEDNI (APSTRAKTNI, GENERALIZIRANI) ZEMLJOVIDI. Ovi zemljovidi, za

razliku od izvornih, ne predočuju konkretni („stvarni“) izgled prostora pa otuda i naziv "apstraktni". Imaju
uopćen sadržaj i daju samo osnovne podatke, a kako je na njima predočen veći prostor, odgovara im naziv
pregledni (sl. 61). Skromna legenda na prvi pogled ukazuje na siromaštvo geografskog sadržaja. Unatoč
nedostacima, pregledni zemljovidi su neizbježni i sve potrebniji. Povezano čovječanstvo traži obavijesti o
dijelovima globalne domovine. Međutim, svaki obrazovani čovjek, a posebice učitelj, treba poznavati
slabosti preglednih karata. Razmatrajući projekcije ukazali smo na neke nedostatke, posebice glede vjernosti
 60
predodžbe. To valja imati u vidu kako bi se korištenjem preglednih zemljovida izbjegli mogući
mogu pogrešni
zaključci.

Slika 61. Isječak (Zadar,

Zadar, Šibenik)
Šibenik) zemljovida Republike Hrvatske u mjerilu 1: 500.000

4.5.2. PREMA SADRŽAJU

Temeljna je podjela zemljovida prema sadržaju na opće ili koreografske i tematske.

4.5.2.1. OPĆII ILI KOREOGRAFSKI ZEMLJOVIDI.100 Općii zemljovidi, ili geografski u užem smislu,
predočavaju
avaju prostore prema njihovim bitnim crtama. Opravdano se za ove zemljovide napušta naziv
"fizički", jer su osim fizičkih
kih elemenata (reljef, razmještaj kopna i mora i sl.) na njima predo
predočeni i određeni
društveni sadržaji (ceste, naselja itd.). Zbog toga je prikladniji naziv opći
op i ili koreografski zemljovidi jer
avaju složenu geografsku sliku pojedinih krajeva (sl. 61).
predočavaju

4.5.2.2. TEMATSKI ZEMLJOVIDI. Ovi zemljovidi sadrže osnovne geografske elemente kao podlogu, a
njihov je osnovni zadatak i bitan sadržaj, predodžba rasprostranjenosti neke prirodne ili društvene pojave ili
procesa. Gotovo svaka struka nastoji se izraziti tematskim zemljovidima; stoga sto ih ima mnogo vrsta:
geološke, hidrološke, klimatske, vegetacijske, pedološke, povijesne, političke,
političke, demografske, gospodarske,
cestovne (auto-karte)
karte) itd. Budući da podatke predočavaju
predo avaju u zornom obliku, grafički
grafič izražajnim sredstvima,
sve se više koriste.
U izradi tematskih zemljovida primjenjuju se različiti
razli iti slikovni i geometrijski znakovi, zatim izolinije
- crte koje povezuju na zemljovidu ili dijagramu točke
to ke s jednakim vrijednostima neke veli veličine te različiti
rasteri i boje.
Posebni tematski sadržaji grafički
gr se stave u prvi plan, a ujedno određuju
đuju potrebnu op
općegeografsku
podlogu. Primjerice, za klimatske ili vegetacijske zemljovide u podlozi je korisno ucrtati reljef kao

100
grč. koreia = kraj
 61
općegeografsku osnovu. Važno je pritom da osnova (često je svedena na administrativno-teritorijalne ili
druge površinske jedinice) ne zamagljuje jasnoću tematskog sadržaja. Veza s općegeografskim zemljovidima
je još samo dužinsko mjerilo; obvezno je radi lakšeg unošenja i očitavanja sadržaja (kod povećanja ili
smanjivanja predodžbe ono se razmjerno smanjuje). Za sadržaje na zemljovidu potrebno je navesti i izvor
podataka.

Slika 62. Relativna pogodnost (%) zemljišta za usjeve u Slavonsko-baranjskoj županiji (izvor: V.
Vukadinović, Poljoprivredni fakultet u Osijeku)

4.5.3. PREMA NAČINU UPORABE

Prema kriteriju uporabe zemljovide dijelimo na priručne i zidne.

4.5.3.1. PRIRUČNI ZEMLJOVIDI. Priručne zemljovide koristimo (čitamo) kao knjigu; ovoj skupini
pripadaju i topografski zemljovidi. Sadržaj priručnih zemljovida je bogat i ne može se letimično pregledati.
Imaju veliku primjenu i često prestižno značenje. I neki pregledni, opći zemljovidi izrađuju se kao priručni;
toj skupini pripadaju atlasni zemljovidi.
Atlasi su zbirke zemljovida sređene u sadržajnu cjelinu i uvezane u knjigu.101 Atlasi daju razmjerno
bogat sadržaj, što ih čini važnima u praktičnoj i širokoj uporabi. Dijele se prema sadržaju i namjeni, pa
razlikujemo: atlase svijeta, nacionalne, tematske, školske itd.
Atlas svijeta (geografski atlas ili samo "atlas") ima zadatak dati opću geografsku (koreografsku)
predodžbu svijeta što je, za suvremene potrebe, teško postići u jednom priručnom izdanju, jer takva knjiga
postaje prevelika, nepraktična i skupa. U vrijeme globalne povezanosti, atlas ima posebno značenje, postaje
najvažnijim priručnikom svjetskoga građanina.
Nacionalni atlas je zbirka zemljovida na kojima su sustavno i povezano predočeni cjelina i dijelovi
nacionalnog teritorija s prirodno-geografskoga i društveno-gospodarskoga gledišta. Upotrebljava se i naziv
"kompleksni atlasi" jer daju složenu sliku jedne zemlje (neke zemlje velikih prostranstava objavljuju i
regionalne atlase). Posebna vrijednost nacionalnih atlasa jest mnoštvo tematskih zemljovida, na kojima su
predočene različite osobine, pojave i procesi u određenoj zemlji.
Tematski atlas sadrži zemljovide samo određenog stručnog sadržaja pa može biti: geološki,
klimatski, gospodarski, demografski, povijesni itd. (tako se obično i nazivaju). Tematski atlasi društvenog
sadržaja razmjerno brzo zastarijevaju pa ih treba češće obnavljati.

101
Naziv je prema divu Atlasu iz antičke mitologije koji je na leđima držao Zemlju.
 62
Školski atlas je zbirka zemljovida, sređenih u sadržajnu cjelinu i prilagođenih svrsi. Prilagođen je
potrebama nastave geografije, što znači da je usklađen s nastavnim programom, dakle, i dobi učenika. Dobro
napravljen školski atlas ima vrlo značajnu ulogu u odgoju i obrazovanju učenika. Načelo svrstavanja
zemljovida u školskim atlasima nije jedinstveno. Mnogi rade prema švicarskom primjeru, tj. prema načelu
"od bližega prema daljemu", ali se probija i tematski raspored zemljovida. Jačanjem uloge kartografskog
obrazovanja kao temeljne sastavnice informatičkog društva, postoje izgledi da učenicima školski atlas
postane najomiljenija knjiga. Naravno, ako bude usmjeren na učenika i skladno povezivao apstraktne i
slikovne (tematske) zemljovide.

4.5.3.2. ZIDNI ZEMLJOVIDI. Kao što im samo ime kaže, te zemljovide koristimo pričvršćene na zid
(ili neki drugi nosač) i čitamo iz veće daljine. Sadržaji su označeni tako da se mogu čitati s udaljenosti od tri
metra, a uočavati s deset metara. Potrebna zornost i ograničeni sadržaj glavne su osobine zidnih zemljovida.
U nastavi su važno učilo, tj. nisu izvor već važno pomagalo za isticanje željenoga i poticanje zanimanja za
određeni prostor. Zidni zemljovidi pomažu spoznaji prostornih odnosa, ali isto tako postoji opasnost da
neupućeni, na temelju nužno pogrešnih (izobličenost površine) i stiliziranih predodžbi, stvore i krive
zaključke.
Osim općegeografskih i tematskih zemljovida, postoje razne vrste radnih; npr. "nijemi" , takvi na
koje se s obje strane može pisati kredom, na neke se mogu učvrstiti magnetski znakovi itd.

Zidni zemljovid je nastavno i zorno sredstvo. Ono što učenici pod vodstvom učitelja pronađu na
zidnom zemljovidu, kasnije lakše nađu u svojim zemljovidima ili atlasima. To potiče učenike na
dodatna otkrivanja i traženja. Na zidnom zemljovidu učitelj i učenici pokazuju položaj mjesta, rijeke,
planine i navode njihova imena. Svaki učenik barem jedanput tjedno treba doći pred zemljovid. Valja
ih učiti i pravilnom korištenju. Učenik dolazi pred zemljovid i s pokazivačem (obvezatno!) pronalazi
određeni geografski sadržaj. Pritom treba stajati tako da ostalim učenicima ne zaklanja pogled na
sadržaj! Glasno govori o položaju onoga što pokazuje tako da drugi učenici to isto mogu raditi
koristeći svoj zemljovid (atlas). Najčešća teškoća je u tome da učenici lako gube pregled kad su blizu
zemljovida i kada moraju nešto pokazati.

4.5.4. POMORSKE (NAVIGACIJSKE) KARTE

Posebnu i vrlo značajnu vrstu predodžbi Zemljine površine čine pomorske ili navigacijske
102
karte. Bitan su dio brodske opreme jer je bez njih sigurna plovidba nemoguća. Dijelimo ih na podrobne
(u mjerilu od 1:3.000 do 1:20.000) i pregledne. Podrobne pomorske karte ne izrađuju se u tipiziranim
listovima (poput topografskih), već se na jednom listu predočuju zaokružene cjeline, npr. zaljevi, luke,
tjesnaci i sl., tako da se dobiju podaci važni za orijentaciju i plovidbu.
Na pomorskim kartama najpodrobnije su predočene obale i luke (slično portulanima). Od ostalih
elemenata na kopnu, označuje se samo ono što je važno za plovidbu (istaknuti vrhovi, svjetionici i sl.).
Najveća se pažnja daje dubini mora, posebice se označuju svi plićaci opasni za plovidbu.
Pregledne pomorske karte izrađuju se na temelju podrobnih, a predočavaju veća obalna područja i
dijelove mora. Sve pomorske karte imaju ucrtanu vjetrulju s podrobnom stupanjskom podjelom, te na
rubovima označene vrijednosti geografske širine i dužine.

102
Zbog posebnosti predodžbe, ovdje odstupamo od naziva zemljovid.
 63

Slika 63. Pomorska navigacijska obalna karta (sekcija: Velebitski kanal) u mjerilu 1:100.000
(karta je predočena višestruko umanjena)
 64

4.6. OSTALE GEOGRAFSKE PREDODŽBE

Veliki napredak u snimanju zemljišta potisnuo je neke načine predočavanja koji su ranije bili
primjenjivani. Međutim, radi korištenja geografske dokumentacije, te didaktičko-nastavnih potreba,
potreban je osvrt na glavne načine spomenutih predočavanja.

4.6.1. SKICIRANJE (KROKIRANJE)

Jednostavno predočavanje dijela Zemljine površine nazivamo skiciranje (ili krokiranje). Prostor
se, dakle, predočava prema njegovim glavnim crtama i kako se vidi s motrišta, a dobiveni prikaz naziva se
skica (ili "kroki";sl. 64). Pri tome se koriste osnovna pomagala, npr. Bézardov kompas koji omogućuje
određivanje smjera i međusobnog položaja objekata. Skiciranje se koristi kao dopuna izlaganja ili za
isticanje podrobnosti koje na karti nisu dovoljno izraženi.

Slika 64. Skiciranja zemljišta (primjer s orijentacijskog natjecanja)

Sadržaji koje skiciranjem valja istaknuti predočavaju se topografskim znakovima, a smjer se

određuje kompasom. Topografsku osnovu (npr. slojnice) možete pripremiti ranije, precrtavanjem sa
zemljovida. Izrada same skice je jednostavna. List papira postavite u vodoravan položaj i motrište
označite kružićem. Ne mijenjajući položaj lista ucrtajte u jednom kutu smjer sjevera. Zatim
ucrtavajte pojedine objekte; ravnalo, olovku ili neki drugi ravni predmet stavite na papir uz točku
motrišta i ciljajući duž njih na pojedine objekte povučite crte - vizure. To napravite najprije za jedan
(obično bliži) objekt za koji ste udaljenost izmjerili (npr. koracima) ili procijenili. To je ujedno mjera
za udaljenost ostalih objekata. Udaljenosti upisujete uz odgovarajuće pravce. Sve ostalo možete
nacrtati na temelju ovih osnovnih točaka.
 65

4.6.2. VIZURNI CRTEŽ (PANORAMA)

Vizurni crtež (panorama) dosta je zastupljen u starijoj literaturi. U odnosu na skicu znatno ga je
teže napraviti. Smatrano je prednošću to što se crtežom mogu istaknuti željeni elementi, koji se tako ne gube
u podrobnostima kao na fotografiji. Najveća je slabost vizurnog crteža subjektivnost. Prostor se promatra s
povišenog i preglednog mjesta i ucrtava se sa svim važnim objektima. Izrada zahtijeva naglašen osjećaj za
prostornost, zapažanje važnih podrobnosti u prostoru i, što je najvažnije, sposobnost grafičkog (gotovo
likovnog) izražavanja. Izrada crteža sa fotografija, što se ponekad radilo, nema svrhe jer se svodi na
sadržajno siromaštvo, a gube se prednosti koje su svojstvene vizurnom crtežu. Topografski znakovi se ne
upotrebljavaju, već se cjelokupni sadržaj crta u stvarnom obliku kakav se vidi s motrišta. Dobro napravljen
crtež ima veću slikovitost čak i od fotografije na kojoj ukupni sadržaj pomalo prikriva osnovne reljefne
oblike pejzaža. Vizurni crtež je kao nastavno sredstvo potpuno potisnut.

Slika 65. Vizurni crtež (panorama); primjer s orijentacijskog natjecanja

4.6.3. FOTOGRAFIJA
Najuvjerljivija predodžba prostora je fotografija (slika, snimka), jer predočava sa svim
podrobnostima, tj. onako kako se vidi s mjesta snimanja. To je isječak stvarnosti u dvodimenzionalnom
prikazu i, često, poticaj za neposredni susret s predočenim sadržajem. S druge strane objektivnost je i
izvjesna slabost fotografije. Objekti su predočeni onako kako se vide s određenog mjesta u određenom
trenutku; isti kraj, s drugih mjesta i u drugo doba izgleda posve drugačije. Može se, dakle, fotografirati s
različitih motrišta. Fotosnimka registrira sve, pa se u pojedinostima izgube elementi koji bi se željeli
istaknuti ili su objektivno važniji (npr. grana u prvome planu može zakloniti planinski vrh).
Fotografija je najizvornije predočavanje i, ako se vodi računa o njenim nedostacima, može biti vrlo
korisna u geografskom izučavanju i objašnjavanju. Osobito zračne panoramske fotografije daju dobre
preglede i omogućuju usporedbe. Fotografija je, istaknimo to, dokument vremena koji širi spoznaju o
promjenama u prostoru.
 66

Nije dobro sliku (uz fotografiju razumijeva i ilustraciju) shvaćati kao "povremeni ukras nastave";
ona je ravnopravna zemljovidu. Slika dobra za nastavu treba isticati najvažnija obilježja sa što manje
pojedinosti. U nastavi se koriste sljedeće vrste slika: zidne slike, priručne slike u knjigama i časopisima
(i razglednice), slike u udžbenicima, dijasnimke, zračne i satelitske snimke. U vrednovanju slika valja
se držati načela: prvo govori slika, zatim učenik pa učitelj.

4.6.4. BLOKDIJAGRAM
Predodžba kojom se predočava dio Zemljine površine prema vanjskom izgledu te unutarnjoj građi i
sastavu naziva se blokdijagram; služi za lakše razumijevanje i objašnjavanje međusobnih veza. Zbog toga
što i treća dimenzija dolazi do izražaja, vrlo je pogodan za predočavanje strukture različitih stanja, posebice
u geomorfološkim i geološkim studijama. Prikazujući dio unutrašnjosti Zemlje, blokdijagram se ne crta u
mjerilu, već s geološkim slojevima u strukturi izgleda kao blok izvađen iz litosfere; otuda i potječe naziv za
tu vrstu predodžbe.

Slika 66. Primjer blokdijagrama

4.6.5. GEOGRAFSKI OKOMITI PRESJECI (PROFILI)

Posebnu vrstu korisnih crteža čine geografski okomiti presjeci (profili). Najčešće se koriste za
predočavanje okomite razvedenosti zemljišta. Omogućuju bolji pregled oblikovanja reljefa nekog prostora. U
ovoj skupini crteža ističe se više oblika okomitih presjeka.
1. Reljefni presjek (obični /jednostavni/ i točniji, tj. oni koji se temelje na podrobnim
zemljovidima). Najvažniji je među geografskim presjecima, stoga ćemo ga posebno obraditi u odj. 4.8.1.
2. Visinski ili hipsometrijski presjek prikladan je za predočavanje nekog prostora u kojem su
izraziti različiti reljefni oblici (zaravni, kotline, riječne terase i sl.).
3. Dubinski presjek predočava zavale mora ili jezera te riječnih korita (uzdužni i poprečni).
4. Geološki presjek pokazuje, osim reljefnih obilježja, i geološki sastav, tektonske oblike i sl.
5. Kombinirani presjek sastoji se od više združenih prikaza od kojih je barem jedan visinski presjek.
Reljefni model također spada u "Ostale geografske predodžbe", ali ga zbog njegove važnosti
posebno obrađujemo u odj. 4.8.2.
 67

4.7. KORIŠTENJE (ČITANJE) ZEMLJOVIDA

4.7.1. VAŽNOST POZNAVANJA ZEMLJOVIDA

Globalna povezanost svijeta daje zemljovidima sve veće značenje. Potrebni su mnogim ljudskim
aktivnostima i djelatnostima, a posebice onima kojima su važna prostorna uočavanja i odnosi. Zemljovid je
danas nuždan ne samo stručnjaku već i svakom građaninu. Čak se u nekim zemljama pojam nepismenosti
odnosi na osobu koja, uz ostalo, ne zna "čitati" zemljovid. Suvremeni je čovjek gotovo svakodnevno u
prilici da koristi atlas kako bi "locirao" važnija zbivanja u svojoj zemlji ili svijetu. Razvoj prometa i sve veća
pokretljivost ljudi također povećava potrebu češćeg korištenja zemljovida ("auto-karte", planovi gradova
itd.).
Pregledni zemljovidi, kako je već rečeno, siromašni su sadržajem i služe samo za opću orijentaciju.
Pravi izgled prostora moguće je predočiti samo na planu i topografskom zemljovidu. Zbog toga je korištenje
i čitanje zemljovida jedna od zadaća općeg obrazovanja.
Čitanje topografskog zemljovida razumijeva, osim poznavanja znakova, uočavanje i povezivanje
pojedinih elemenata. Praktično, to znači pronaći u prirodi sve one oblike i objekte koji su na zemljovidu
predočeni, i obrnuto, sve ono što se na zemljištu vidi na zemljovidu i pronaći. Da bismo to postigli valja se
prvo orijentirati na zemljištu (utvrdili smo kako), zatim orijentirati zemljovid, potom na njemu odrediti naše
stajalište, utvrditi ostale objekte (udaljenosti, površine i nagibe), kretati se po zemljovidu itd.

Sposobnost čitanja zemljovida ili kartografska pismenost važna je pretpostavka za stjecanje

geografskih znanja; to znači da učenik poznaje znakovlje i osnovna svojstva zemljovida.
Razumijevanje zemljovida osjetno je zahtjevnije od čitanja. Ono označava sposobnost povezivanja
sadržaja zemljovida i stvaranje zaključaka i predodžbi o predočenom prostoru Zemljine površine.
Zahtijeva povezano mišljenje i pretpostavlja poznavanje činjenica, sukladno složenosti sadržaja
zemljovida. Stoga je razumijevanje zemljovida vezano uz predmetnu nastavu, odnosno primjereno je
učenicima viših razreda osnovne škole.

4.7.2. ORIJENTIRANJE ZEMLJOVIDA

Svako korištenje topografskog zemljovida na zemljištu traži najprije njegovo orijentiranje. To znači
postaviti zemljovid u takav položaj da sjeverna strana njegova okvira (gornja) bude okrenuta prema sjeveru.
Točnije rečeno, da jedna od crta podnevnika (kod krupnijeg mjerila to može biti i jedan od bočnih rubova
okvira) bude usmjerena u smjeru sjevera. Pravilnim orijentiranjem zemljovida postiže se sljedeće: a) svi se
pravci sa stajališta na okolne objekte poklapaju s odgovarajućim pravcima na zemljovidu, b) svi su ostali
pravci na zemljovidu usporedni s odgovarajućim pravcima na zemljištu, c) uzajamni raspored znakova na
zemljovidu odgovara rasporedu odgovarajućih elemenata zemljišta koje predočavaju, d) zemljovid se može u
daljnjem radu koristiti kao izvor podataka, ili kao podloga za ucrtavanje novih.
Najtočnija je orijentacija zemljovida pomoću kompasa kojeg postavimo na jedan bočni rub okvira
zemljovida. Oznaka za sjever na kompasu treba biti okrenuta prema sjevernoj strani okvira lista. Zatim
zemljovid okrećemo zajedno s kompasom, dok se magnetska igla ne umiri na pravcu sjever-jug.
Ako nemamo kompas, smjer sjevera odredit ćemo na jedan od prethodno spominjanih načina
orijentacije na obzoru, odnosno utvrđivanja strana svijeta (po Suncu, Sjevernjači ili predmetima na
zemljištu). Nakon određivanja sjevera, zemljovid valja približno orijentirati po tom pravcu te, uspoređujući
sadržaj s okolicom, provjeriti i popraviti orijentaciju.103
Zemljovid možemo orijentirati i pomoću prometnica (npr. okrećemo ga dok se pravac puta na karti
ne poklopi s putem na zemljištu) ili pomoću raznih drugih objekata, tj. pravaca koje ti objekti čine s našim
stajalištem.

103
Prilikom orijentiranja i svake uporabe zemljovida na zemljištu, a radi što pogodnijeg i točnijeg rada, valja zemljovid položiti na
neki (barem približno) ravan i vodoravan oslonac.
 68

Slika 67. Orijentiranje zemljovida pomoću kompasa (lijevo) i prema pravcima objekata na zemljištu (desno)

Očigledno je da moramo na zemljovidu odrediti svoj položaj , tj. stajalište ili motrište.104
Stajalište je najlakše odrediti kad se nalazimo na nekom "točkastom" mjestu ili pored njega, kao što su
usamljena kuća, raskrižje, most i sl. U takvom slučaju glavna točka odgovarajućeg znaka na zemljovidu
predstavlja stajalište na zemljištu. Nadalje, određujemo ga "odoka" tako da znakove na karti usmjerimo u
pravcu objekata koje predočavaju (vodeći računa i o temeljnoj orijentaciji karte).
Stajalište možemo na zemljovidu točnije utvrditi metodom presijecanja, tj. povlačenjem tzv.
vizurnih pravaca (na zemljovidu ili, još bolje, na papiru da se ne ošteti). Uočimo dva okolna objekta (pred
nama ili sa strane) i odredimo ih na zemljovidu (razumije se, već smo ga pravilno orijentirali); valja birati
istaknute objekte koji međusobno zatvaraju kut, ne manji od 300 ni veći od 1500 (bolje je ako su orijentiri
dalje od nas). Postavimo rub ravnala pored znaka na zemljovidu koji označava jedan od odabranih objekata i
oko njega okrećemo ravnalo (ne zemljovid!) dok
ne naciljamo odgovarajući objekt na zemljištu;
povučemo crtu od znaka objekta prema sebi
(unazad) do mjesta za koje procjenjujemo da se
nalazi naš položaj. Ponovimo postupak i s
drugim objektom; ucrtani se pravac siječe s
prethodno povučenom crtom, dakle, naše je
stajalište na njihovom sjecištu. Radi što veće
točnosti možemo koristiti i treći objekt
("nadzorni pravac"). Rijetko kada se sva tri
pravca sijeku u istoj točki, već zatvaraju tzv.
trokut greške, čija se sredina uzima kao
motrište.

Slika 68. Trokut greške kod određivanja

stajališta na zemljovidu (Roglić, 1967:131)

104
Orijentiranje zemljovida i određivanje stajališta dvije su uzajamno uvjetovane radnje koje se najčešće obavljaju jedna iza druge.
Ponekad je moguće prvo odrediti stajalište, a zatim orijentirati zemljovid, dok se u nekim slučajevima mora postupiti obrnuto.
 69
4.7.3. MJERENJE UDALJENOSTI, POVRŠINA
I NAGIBA NA ZEMLJOVIDU

4.7.3.1. MJERENJE UDALJENOSTI. S topografskih zemljovida možemo mjeriti dužine u svim

smjerovima. Pritom moramo imati u vidu da mjerimo udaljenosti koje, kako smo već rekli (usp. odj.
4.2.3.), odgovaraju projekcijskoj plohi te da dobiveni rezultati ne odgovaraju posve daljinama u prirodi.
Razlike su veće u planinskim krajevima i o tome valja voditi računa i raditi približne korekture. Valja
istaknuti da je pouzdanost mjerenja razmjerna mjerilu, jer greška od 1 mm na zemljovidu 1:25.000 znači 25
m u stvarnosti, 1:50.000 iznosi 50 m, a kod 1:100.000 čak 100 m.
Prijenos udaljenosti ravnih crta na dužinsko mjerilo
obavlja se pomoću šestara, ravnala ili ruba papira. Postupak je
složeniji ako mjerimo krivulje, što uglavnom i jest najčešće.
Dijeljenjem krivulje na manje dijelove koji se mogu smatrati
dužinama, možemo ih izmjeriti jednom od spomenutih metoda
i zbrajanjem dobiti konačni rezultat. Razumije se da ovo
mjerenje nije najpouzdanije. Zato se pri mjerenju zakrivljenih
crta, npr. cesta, rijeka, granica i sl., koristi kurvimetar
("krivinomjer").105 To je naprava koja se sastoji od kotačića,
prijenosnog mehanizama, kazaljke i kružnih ljestvica za
mjerenje dužina na zemljovidima raznih mjerila. Vođenjem
kotačića po krivulji prenosi se njegov "hod" na kazaljku (prije
mjerenja mora biti na nuli) koja se kreće u pravcu rasta
brojeva na ljestvici. Na kraju se očita rezultat na
odgovarajućoj kružnoj ljestvici (prema mjerilu zemljovida).
Uputno je mjerenje više puta ponoviti i konačno uzeti srednju
vrijednost.

Slika 69. Kurvimetar

4.7.3.2. ODREĐIVANJE POVRŠINE. Odrediti površinu zemljišta po zemljovidu možemo odoka i

mjerenjem. Pri prosudbi odoka treba koristiti površine četvorina pravokutne koordinantne mreže na
zemljovidu. Površini svakog četverokuta na zemljovidu mjerila 1:25.000 (četvorine su 4x4 cm) odgovara u
prirodi površina 1 km2; 1:50.000 (4x4 cm) - 4 km2 ; 1:100.000 (četvorine su 5x5 cm) - 25 km2 ; 1:200.000
(5x5 cm) - 100 km2. Kod prosudbe odoka, pa i kod mjerenja, treba voditi računa da je pouzdanost razmjerna
mjerilu.106
Točnije se površina određuje pomoću milimetarskog paus-papira. Tom četverokutnom mrežom valja
prekriti određeni dio na zemljovidu, prebrojiti pune četvorine, a nepotpune ocijeniti odoka. Za još točnije
mjerenje površine po zemljovidu koristi se posebna naprava - planimetar. Sastoji se od dvije poluge; uteg i
šiljak učvršćuju jednu, a na kraju druge je ručka s perom. Povlačenjem pera duž ruba mjerene površine,
pokreće se i prijenosni mehanizam koji završava s brojčanim kazalom na kojem se očitaju točne vrijednosti.
Mjerenja se obavljaju više puta i uzima se srednja vrijednost dobivenih rezultata. Na zemljovidu mjerimo
površinu projiciranu na ravnu plohu, a odstupanja su razmjerna neravninama zemljišta (usp. odj. 4.2.3.).

4.7.3.3. MJERENJE NAGIBA. Nagib zemljišta je kutni odnos padine i vodoravne ravnine. Općenito,
nagib zemljišta po zemljovidu se određuje prema gustoći izohipsa (slojnica). Veća gustoća (vodoravni
razmak) znači i veći nagib zemljišta. Međutim, sama gustoća izohipsa omogućuje tek ocjenu odoka, tj.
možemo zaključivati samo o tome gdje je nagib veći, odnosno manji. Kutovi se, pak, moraju odrediti, i to na
sljedeći način: a) uz pomoć nagibnog mjerila, b) grafički i c) računski.
Određivanje nagiba najčešće se obavlja pomoću nagibnog mjerila. Otisnuto je izvan južnog ruba
novijih zemljovida; na apcisi su naneseni stupnjevi (do 450), a na ordinati intervali (vodoravni razmaci)
izohipsa u mjerilu zemljovida. Spajanjem vrhova okomica (intervala) dobiva se nagibno mjerilo. Konkretni

105
lat. curvus = savijen,zaobljen; grč. metros = mjeriti
106
Tako npr. na zemljovidu 1:100.000 pogreška od 1mm2 odgovara u stvarnosti površini od 100 x 100 m = 10.000 m2 = 1 ha.
 70
nagib određujemo tako da se razmak između dviju (ili više) izohipsa sa zemljovida šestarom (trokutom ili
papirnatom vrpcom) prenese na nagibno mjerilo i očita veličina nagiba zemljišta. Postoje i posebne tablice
koje sadrže podatke za mjerenje nagiba; pojedinom intervalu pripada odgovarajući nagib, naravno sve u
mjerilu zemljovida.
Kut nagiba po zemljovidu određujemo grafički tako da na apcisu prenosimo razmake, a na ordinatu
visinske vrijednosti izophipsa (dobije se tzv. profilni trokut). Kut koji dobijemo mjeri se kutomjerom, a da bi
se dobio izrazitiji i vjerniji kut, povećavaju se veličine (tj. stranice trokuta) do 10 i više puta.
Računsko određivanje nagiba temelji se na trigonometrijskim funkcijama (tg α), ali u praksi težimo
što bržem i jednostavnijem određivanju kutova nagiba. Često je potrebno odrediti prosječne nagibe u
postocima ili u promilima (ceste, tekućice i sl.). Kut nagiba može se sa zemljovida približno odrediti pomoću
obrasca:

h(m) h(m)
n0 = -------- . 57 , ili za postotak n% = ---------- . 100
d(m) d(m)

gdje je n - kut nagiba u stupnjevima ili postocima, h(m) - visinska razlika točaka u metrima, d(m) - udaljenost
tih točaka u metrima.

4.7.4. KRETANJE POMOĆU TOPOGRAFSKOG ZEMLJOVIDA

Ako znamo čitati topografsku kartu, a uz to imamo i kompas, kretanje po nepoznatom zemljištu ne
predstavlja nikakvu teškoću. Pri tome je važno odrediti geografski azimut (rekli smo, to je vodoravni kut
između pravca koji označava sjever i smjera kretanja ili kut što ga čini podnevnik motritelja s pravcem
prema nekom objektu, mjereno u smjeru okretanja kazaljke na satu). Azimut je osobito važan radi
utvrđivanja smjera kretanja prema nekom mjestu i kroz nepoznat kraj. Za to je pogodan Bézardov kompas
(ili neki istovrsni), a može poslužiti i obični kompas (usp. odj. 3.1.4.1.).

Primjer kretanja pomoću zemljovida i kompasa. Da bi se mogli kretati na nekom zemljištu, bilo
po odabranoj, ili zadanoj shemi, trebamo obaviti određene pripreme.
1. Treba obilježiti pravce kretanja na zemljovidu, od jednog do drugog objekta (točke,
orijentira) i tako sve do cilja. Na svakoj od ovih točaka na zemljovidu povući crtu koja pokazuje smjer
sjevera (u našem slučaju to su crte usporedne s lijevim /zapadnim/ rubom).
2. Na svakoj od točaka-objekata (orijentira) izmjeriti azimute ucrtanih pravaca kretanja.
Izmjereni azimut pravca polazište-đeram iznosi 3260, pravca đeram-vodenica 34 0, a azimut vodenica-
lugareva kuća 3440. Mjerenje spomenutih azimuta na zemljovidu bit će još točnije ako to činimo
pomoću kutomjera; postupak je vrlo jednostavan (sl. 70 ).
3. Azimute, kao i podatke o međusobnoj udaljenosti orijentira, koje ćemo također izmjeriti na
zemljovidu (vidjeli smo već kako) valja unijeti na priručni crtež - shemu kretanja (sl. 71). Osim
veličina azimuta i dužine pojedine dionice u metrima, na tom crtežu upišu se i udaljenosti orijentira
izražene u koracima, a može i vrijeme potrebno da se hodom prijeđe pojedina udaljenost. Koristeći se
podacima ove sheme te određujući pomoću kompasa pravac kretanja po zadanom azimutu, stići ćemo
do našeg cilja ne skrećući s odabranog (ili zadanog) puta.
Brzina kretanja na zemljištu ponajviše ovisi o kutu nagiba. Iskustvene norme pješačenja,
ovisne o nagibu zemljišta, izgledaju ovako: nagib do 30 - prosječna brzina kretanja je uzbrdo 5 km/h,
nizbrdo 5 km; 5-100 3 km i 4 km; 15-200 2 km i 3 km; 25-300 1 km i 2 km. Razumije se, na brzinu
kretanja djeluju još i meteorološki i drugi uvjeti. Kretanje po blatnjavom i klizavom zemljištu
smanjuje brzinu do dva puta; slično je i kod pješačenja po neugaženom snijegu (ovisno je o njegovoj
dubini).
 71

Slika 70. Mjerenje azimuta na Slika 71. Primjer kretanja pomoću topografskog
zemljovidu pomoću kutomjera zemljovida i kompasa (određivanje azimuta)

4.8. IZRADA RELJEFNIH PRESJEKA I MODELA

Važan način geografskog predočavanja dijela Zemljine površine jesu reljefni presjeci i modeli.
Premda su trebali biti obuhvaćeni u dijelu "Ostale geografske predodžbe", posebno ih razmotramo upravo
zbog toga što značajno pridonose predodžbi reljefnih odnosa.

4.8.1. RELJEFNI OKOMITI PRESJECI (PROFILI)

Reljefni okomiti presjeci (profili) pokazuju obrise i visinske odnose zemljišta duž određenog pravca.
To su dvodimenzionalne predodžbe zemljišta. Razlikuju se dva oblika: obični ili jednostavni presjeci i pravi
(točniji) presjeci.
Obični ili jednostavni reljefni presjeci rade se bez mjerila (odoka), ali ipak ukazuju na temeljne
reljefne odnose i visinske razlike (sl. 72).
 72

Slika 72. Presjek kroz reljef Hrvatske od Jadranskog mora do Panonske nizine; primjer običnog reljefnog
okomitog presjeka (profila) s elementima geološkog presjeka ( Bognar, 1992:16-25)

Pravi reljefni presjeci predstavljaju točniju sliku Zemljine površine jer se izrađuju na temelju
slojnica, tj. podrobnih zemljovida. Presjeci mogu biti uzdužni, poprečni i kosi, a crtaju se prema posebnim
pravilima. Najbolje ćemo to spoznati iz nekog primjera.

Slika 73. Primjer izrade pravog uzdužnog

(okomitog) reljefnog presjeka

U predočenom primjeru ekvidistanca

(okomiti razmak među izohipsama) iznosi 10 m.
Prvo sa zemljovida treba na podlogu ucrtati (ili
prenijeti preslikavanjem) oblik slojnica (izohipsa) i
označiti crtu presjeka (dužina A-B pokazuje da je
to uzdužni presjek). Iz sjecišta slojnica s crtom
presjeka povlače se okomite isprekidane crte (ispod
ili iznad slojnica; u primjeru je to ispod). Na
temelju raspona razmjerne visine (u primjeru 50
m) i ekvidistance (10 m), postavi se visinsko
mjerilo. Međutim, potrebno je povećati visinsko
mjerilo (i to upisati uz ostale podatke na crtežu), jer
je uvjetovano dužinskim (vodoravnim) mjerilom
(1:25.000). Valja istaknuti da je povećanje
(potenciranje) visine nužno, jer se inače ne bi
dobila osnovna svrha izrade presjeka. Pri tome
treba paziti da se ne pretjera; svako povećanje
mijenja i obilježje presjeka. Za zemljovide
krupnijeg mjerila povećanje visine ne bi trebalo prijeći pet puta. Općenitio se može reći: što je dužinsko
(vodoravno) mjerilo manje to visine na ordinati treba jače istaknuti.
Pogledajmo to na primjeru! Omjerom 1m : 25.000m = x : 10m određuje se vrijednost ekvidistance
na zemljovidu. Kad se omjer izračuna, dobije se da vrijednost ekvidistance (ili jedinica visinskog mjerila)
iznosi svega 0,0004 m ili 0,4 mm; po tome bi ukupna visina presjeka bila svega oko 2 mm. Jasno je, stoga,
da visinu treba povećati; primjerice pet puta. Razmak jedinica visinskog mjerila (ili vrijednost ekvidistance)
je sada 2 mm (5x0,4mm). Od ordinate se povuku usporedne crte s dužinom A-B (to su zapravo slojnice u
presjeku). Iz sjecišta slojnica i dužine A-B povuku se isprekidane okomice do odgovarajuće visine prema
visinskom mjerilu. Dobivene točke se spoje i dobije se dvodimenzionalna predodžba traženoga reljefnog
oblika.

4.8.2. IZRADA RELJEFNIH MODELA

Reljefni modeli su trodimenzionalne predodžbe zemljišta. To su zorni i vrlo omiljeni modeli dijela
Zemljine površine, najstvarnija predodžba prostora. Izrađuju se od pijeska, gline, cementa, gipsa, plastelina,
 73
kita, kartona, tankih drvenih ploča itd., i na više načina (od ručnoga do strojnog). Ovdje ćemo u najkraćim
crtama prikazati izradu jednog takvog reljefnog modela od kartona i kita.
Izrada modela temelji se na topografskim zemljovidima na kojima su povučene slojnice (izohipse).
Kada zemljovid služi kao izravna osnovica, onda je i reljef u istom dužinskom (vodoravnom) mjerilu. Ako se
želi dobiti reljef manjeg ili većeg mjerila nego što je mjerilo zemljovida, onda zemljovid treba smanjiti ili
povećati, a preslika će poslužiti kao
izravna osnovica.
Prije svega valja odrediti visinsko
mjerilo. Na apsolutno vjernom reljefnom
modelu dužinsko (vodoravno) i visinsko
mjerilo imali bi iste odnose. Već smo kod
reljefnih presjeka istaknuli da to ne bi bilo
svrhovito, jer bi i u krupnom mjerilu
107
visine bile neznatne. Kod povećanja
moramo voditi računa da reljef ne postane
108
karikatura. Smatra se da kod izrade
reljefnih modela, temeljenih na mjerilu
1:25.000 do 1:100.000, ne bi trebalo
povećati visine više od tri puta. Postoji i
tzv. promjenjivo visinsko povećanje koje
se vezuje za visinske pojase; niži pojasi
imaju veće povećanje od viših. Tako npr.
ako se reljef temelji na zemljovidu u
mjerilu 1: 500.000, visine do 500 m mogu
se povećati 7 puta, a preko te visine 5
puta.

Slika 74. Stepeničasti izgled reljefnog modela od kartona prije nanošenja kita i oblikovanja

Apsolutno vjeran reljefni model moguće je izraditi samo u najkrupnijem mjerilu, kada i ima veće
praktično značenje (pri gradnji brana, mostova itd.). Međutim, šire zanimanje je prisutno posebno za
reljefne modele većih prostora, a oni se nažalost moraju nesrazmjerno predočavati. O ovim posebnostima
reljefnih modela često se ne vodi računa, a oni pak svojom zornošću utječu na usvajanje pogrešnih
predodžbi (osobito kod nestručnjaka). Prema tome, pri izradi reljefnih modela valja voditi računa o
osobinama terena, namjeni rada i odnosu dužinskog (vodoravnog) i visinskog mjerila.
Budući da je ručna izrada reljefnog modela duga i skupa, nađeni su jeftiniji i učinkovitiji načini
izrade. Pantografima-glodačima na jednoj se strani povlači pero po slojnicama, a na drugoj strani glodalo
izrađuje model u gipsu ili nekoj drugoj masi. Glavni dio rada je ubrzan, ali ostaje još posla koji traži vrijeme
i sredstva.
U izradi reljefnih modela primjenjuju se i plastične mase. Za pojedine dijelove Zemljine površine
izrađuju se modeli-matrice. Pod visokim tlakom matrica oblikuje reljefni (plastični) zemljovid; tiskan je na
plastici ili kartonu i tako se dobije trodimenzionalna predodžba. Ovaj način je brz i jeftin te se sve više
primjenjuje, ali daje ponekad i previše pojednostavljenu sliku prostora.
Vjerno izrađen reljefni model (znači u krupnom mjerilu) može umnogome olakšati znanstveni rad i
nastavni proces.

107
Primjerice: reljefni model otoka Brača temeljen na topografskom zemljovidu 1:50.000 bio bi dug oko 80 cm, širok 25, a visok
(Vidova gora, 778 m) svega 1,56 cm (39 slojnica x 0,4mm). To sigurno ne bi nikoga zadovoljilo, osobito nestručnjake. Zbog toga
ćemo visinu povećati onoliko puta koliko je potrebno da se dobije plastičnost, a ne dovede posve u pitanje vjernost predodžbe; neka
to bude tri puta (visina modela bila bi 4,68 cm). Znamo da je ekvidistanca na odabranome topografskom zemljovidu 20 m, što bi na
modelu bilo tek 0,4 mm (kada bi se držali dužinskog mjerila 1:50.000). Budući da smo visinsko mjerilo povećali tri puta, to znači da
će ekvidistancu od 20 m predstavljati kartoni-slojnice debljine 1,2 mm!
108
Uvijek biramo odgovarajuću debljinu kartona; u datom je primjeru to 1,2 mm. Da smo povećali visinu 5 puta, koristili bi kartone-
slojnice debljine 2 mm. U slučaju još osjetnijeg povećanja, npr. 10 puta (temeljno mjerilo 1:50.000), koristili bi "šperploču" debljine
4 mm.
 74

Evo kratkih uputa za izradu reljefnih modela. Slojnice iscrtavamo (pomoću indigo-papira) izravno
sa zemljovida na odgovarajući karton. Potom modelarskom pilicom izrezujemo kartone te ih, u istom
odnosu kao na zemljovidu, slažemo jedan preko drugoga. Lijepimo ih ili zakivamo čavlićima na već
pripremljenu drvenu podlogu (ploču) čija veličina odgovara površini područja koje prenosimo sa
zemljovida. Kad završimo slaganje kartona-slojnica, dobijemo stepeničasti reljefni model, koji još
valja doraditi (sl. 74). Prevučemo ga slojem kita (obični staklarski) ili gipsa, u kome ima dosta ljepila.
Pomoću zemljovida i osobnog poznavanja zemljišta nastojimo oblikovati model da što vjernije
odgovara stvarnim odnosima. Budući da izrada reljefnog modela zahtijeva dosta vremena i vještine, a
lako se ošteti, to se obično izvornik ne dovršava, već se prema njemu napravi gipsani otisak (negativ);
dalje se dobivaju novi gipsani odljevi, a izvornik se pomno čuva. Odljevi se dorađuju bojenjem i
unošenjem geografskoga i ostalog sadržaja.
Pokušajte sami izraditi reljefni model od kartonskih slojnica. Može to biti zamišljeni otok dug
7 km, širok 3,5 km i visok 220 m. Mjerilo je 1:50.000, ekvidistanca je uobičajena (20 m), a povećanje
visine neka bude 5 puta. Razumije se, nagibi (vodoravni razmaci između slojnica) prepušteni su vašoj
mašti. Budete li pravilno radili, dobit ćete stepeničasti reljefni model dug 14 cm, širok 7 cm i visok 22
mm (ukupno11 slojnica, svaka debljine 2 mm). Bit ćete iznenađeni zornošću reljefnog modela. Kod
učenika će pobuditi veliko zanimanje i to će vam biti najljepša nagrada za uloženi trud.

4.9. GEOGRAFSKI INFORMACIJSKI SUSTAVI (GIS)

Razvoj računalne tehnike otvorio je nove vidike u prikupljanju i korištenju podataka. Za brzu i
jednostavnu razmjenu elektronički kodiranih podataka razvijani su informatički sustavi, zapravo programska
oruđa koja su omogućila obradu baza podataka. Sredinom 1970-ih počinju se informacijski sustavi ozbiljnije
primjenjivati u obradi geografskih sadržaja, odnosno u rješavanju geografski uvjetovanih problema;
zajedničko im je ime geografski informacijski sustavi, skraćeno GIS.

Slika 74a. Osnovni koncept tematskog

preklapanja u GIS-u

Geografski informacijski sustav je

cjelina koja uključuje opremu,
programsku podršku i geografske podatke,
a služi prikupljanju, obradi i predočavanju
svih geografski značajnih podataka. Riječ
je o oruđu za obradu podataka, a ne o
računalskom sustavu za crtanje
zemljovida, kako se to ponekad pogrešno
misli (izrađuje i zemljovide, ali
prvenstveno kao sredstvo za predočavanje
rezultata prostornih analiza). Valja reći da
samo onaj program koji omogućava
prostorne operacije možemo smatrati GIS-
om. Primjena GIS-a prisutna je u gotovo
svim područjima ljudske djelatnosti, a
posebice u: energetici i industriji,
telekomunikacijama, prostornom plani-
ranju, zaštiti okoliša itd.
Geografski se sadržaj u računalu
može izraziti rasterski i vektorski.
Rasterski tip GIS-a podatke veže uz male
jedinične površine (tzv. piksele) odnosno kvadratiće. Vektorski tip, pak, podatke veže uz pojedine točke
(čvorove) između kojih postoji ili ne postoji veza. Tako je npr. kota predstavljena točkom, cesta je prikazana
 75
nizom točaka između kojih postoji veza (crta), a površine su predstavljene poliginima (niz povezanih
točaka od kojih je početna ujedno i završna).
Kako radi takav sustav? Za GIS (npr. vektorskog tipa) od tehničke je opreme nužna grafička ploča
(tzv. digitizer), računalo, monitor i crtač (tzv. ploter). Grafička ploča je ulazna jedinica i služi za pretvaranje
sadržaja zemljovida u digitalne signale prihvatljive računalu. Uređaj se obično sastoji od ploče i pokazne
naprave. Pritiskom tipke na pokaznoj napravi unosi se podatak o položaju (koordinate x, y) naprave na ploči,
tj. unose se određene točke. Drugi postupak unošenja podataka je pomoću tzv. skenera. Na te se načine
prenosi (precrtava) sadržaj zemljovida, odnosno unose prostorni podaci u geografsku bazu podataka.
Stvaran svijet najčešće je prikazan općim i tematskim zemljovidima, pa su oni najčešći izvor
podataka. Posebno se unosi svaki logički sklop, odnosno sloj tematskih podataka (engl. layer) i pohranjuje u
bazu podataka. Tako se posebno unose izohipse, tekućice, tipovi tala, način korištenja zemljišta, prometnice,
naselja itd. Bazu podataka svakog unesenog sloja valja nadopuniti opisnim podacima (zajedno čine logičnu
cjelinu). Prostorne analize obavljaju se unutar jednog sloja podataka ili preklapanjem više slojeva. Upravo je
preklapanje slojeva različitih sadržaja najvažniji element u prostornim analizama, a omogućuje ga samo GIS
(sl. 74a). Preklapanjem se podaci dvaju ili više slojeva dovode u usku funkcionalnu vezu, pa se brzo može
doći do novih rezultata i prostornih odnosa.
Zaključno valja reći da GIS daje odgovor na sljedeća pitanja: Što se nalazi na nekom mjestu? Gdje je
najpogodniji smještaj za ...? Što se promijenilo u određenom razdoblju? Koje su prostorne zakonitosti? Što
bi bilo kad bi...? Na dobivenim odgovorima temelje se prostorne analize i modeli, a time je omogućeno
donošenje pravilnih zaključaka i važnih odluka.
 76
5. RELJEF I OSNOVNE
GEOLOŠKE OSOBINE ZEMLJE
Zemljina kora, odnosno kopno kao njezin dio, postojbina je ljudskog života i djelovanja. Sama ta
činjenica ukazuje na nužnost poznavanja osnovnih geoloških osobina Zemlje, njezine kore i procesa koji se
na njoj zbivaju.

5.1. RELJEF I GRAĐA ZEMLJE

5.1.1. OPĆE ZNAČAJKE ZEMLJINA RELJEFA
109
Sve naravnine i oblici Zemljine površine imaju zajednički naziv reljef. Nastao je i dalje se
oblikuje kao rezultat uzajamnog i suprotnog djelovanja unutrašnjih (endogenih) i vanjskih (egzogenih)
sila i procesa. Unutrašnje Zemljine sile imaju odlučujuću ulogu u oblikovanju planetarnih i najvećih
reljefnih oblika, a vanjske ih sile razgrađuju, preoblikuju, transformiraju, najkraće rečeno - mijenjaju; pritom
presudno utječu na oblikovanje manjih reljefnih oblika.110 Jačina i učinak vanjskih procesa u velikoj su
mjeri pod utjecajem unutrašnjih sila i procesa. Velik posredni utjecaj na oblikovanje reljefa imaju litološke
(stijene) i druge značajke (npr. nagibi) Zemljine kore.
Stvarajući istaknute reljefne oblike, unutrašnje sile izazivaju velike visinske razlike na Zemljinoj
površini, a vanjske sile teže izravnjavanju. Zbog toga je reljef podložan stalnim promjenama, razgrađivanju i
preoblikovanju, zavisno od jakosti i trajanja prevladavajućeg procesa. Prema tome, oblikovanje reljefa
znači stalnu borbu pojedinih geomorfoloških procesa, a današnji je reljef trenutačno stanje toga dugotrajnog
i složenog djelovanja.
Kao jedan od najvažnijih geografskih elemenata, reljef je oduvijek privlačio pozornost ljudi, a danas
je među najznačajnijim objektima znanstvenog istraživanja i nastave. Možemo reći, reljef je osnovni element
prirodne osnove, izdvaja klimatske regije i poriječja, utječe na međe naroda i država te se ogleda u načinu
života ljudi.

Planinski masivi bili su, a donekle su i danas, zapreka povezivanju i komunikaciji, dok su otvoreni,
ravni prostori okupljali ljude i olakšavali njihovo povezivanje. Visinske razlike utječu i na
oblikovanje klimatskih prilika; primjerice, ako planinski masivi sprječavaju utjecaj vlažnih
maritimnih vjetrova, u njihovom zaleđu nastaju pustinje. Utječući na klimu i površinsko otjecanje,
visinska raščlanjenost uvjetuje i rast šumskih zajednica i poljoprivrednih kultura. Već iz spomenutog
proistječe da visinski odnosi imaju mnogostruko društveno značenje, tj. da se čovjek morao prilagoditi
prostornoj stvarnosti koja je umnogome rezultat izravnog ili neizravnog utjecaja reljefa.

Reljef Zemljine površine proučava geomorfologija, znanstvena disciplina koja razmatra osobine,
nastanak, razvitak i suvremenu dinamiku reljefa Zemljine površine. Prije je bila u sastavu geologije (znanosti
o strukturi, dinamici i razvitku Zemlje), ali u 19. stoljeću postupno postaje i dio geografskog sustava te danas
povezuje ove dvije znanosti.
Zemljinu površinu čine kopneni dijelovi i mora (podmorja). Od ukupno 510 milijuna km2 površine
Zemlje, 149 milijuna km2 ili 29% je kopno, a 71% ili 361 mil. km2 je more. Od ukupnog kopna, 93% su
veliki dijelovi (blokovi) - kontinenti, a 7% su otoci (obalni i pučinski). Glavnina kopna je na sjevernoj
polutki (67%). Pregled površinskih odnosa kopna i mora na Zemlji po polutkama daje zanimljive podatke.
Na sjevernoj je polutki 61% more i 39% kopno; na južnoj 81% more i 19% kopno. Podijelimo li površinu
Zemlje na dva dijela tako da se jednim obuhvati najveći dio kopna, dobit ćemo tzv. kopnenu polutku (pol bi
joj bio oko ušća rijeke Loire) koja obuhvaća 86% ukupnog kopna na Zemlji, ali je u njoj ipak veći udio mora
(kopno : more = 49% : 51%). Učinimo li to i za najveću površinu mora, dobit ćemo tzv. vodenu polutku

109
Franc. relief = izbočina. Odnosi se na cijelu Zemljinu površinu. Svojedobno su postojale dvojbe oko toga odnosi li se proučavanje
reljefa samo na kopno. O tome je akademik Josip Roglić (1964:241) napisao:"Pored oblika kopna, nama (geografima, op. I.N.) je
nužno poznavanje i morskih zavala; jedno bez drugoga ne bi se moglo razumjeti ni objasniti, a odnos između ova dva elementa
Zemljine površine uvjetuje i raznolikosti geografskog objekta."
110
U geomorfološkoj literaturi, s gledišta veličine, razlikuju se: planetarni, mega, makro, mezo, mikro i nano - reljefni oblici
(Leontjev i Ričagov, 1979).
 77
(pol oko otočja
ja Antipodesa, jugoisto
jugoistočno od Novog Zelanda),
nda), na kojoj more zaprema čak 91%, dok je
samo 9% kopno (sl. 75).

Slika 75. Kopnena

opnena (lijevo) i vodena polutka (desno)

Odnos kopna i mora, tj. odnos visina/dubina oslikava i hipsografska krivulja.111 Visinska
raščlanjenost
lanjenost osnovno je obilježje kopna. Srednja je razina kopna 825 m nadmorske visine, a najveći
najve dio
kopna je u pojasu do 1.000 m. Najveća
Najve a visina na kopnu je Himalajski masiv (Chomolungma/Mt. Everest,
8.848 m). Srednja dubina svjetskog mora je 3.729 m, a najvećaa je izmjerena u Marijanskom jarku (rovu,
brazdi; dubina Challenger 11.033 m) Optimalna osnova za studij reljefa, posebice u podmorju, su
morfotektonski dijagrami visina Zemlje od H. Louisa (sl. 76). Suvremena su zamjena za hipsografsku
hipsograf
krivulju.

Slika 76. Morfotektonski dijagram visina Zemlje (visinsko mjerilo povećano

pove ano je oko 10 puta) (H. Louis;
izvor: Riđanović, 1993:33)

izme u najniže i najviše nadmorske visine na km2 (m/km2) jest energija

Visinska razlika u metrima između
reljefa ili visinska raščlanjenost. (0-5 m/km2), b) slabo raščlanjene
lanjenost. Tako razlikujemo: a) ravnice (0 raš ravnice (5-
2 2
30m/km ), c) slabo raščlanjen
lanjen reljef (30
(30-100 m/km ), d) umjereno raščlanjen
lanjen reljef (100-300
(100 m/km2) i e)
2
izrazito raščlanjen
lanjen reljef (više od 300 m/km ).

111
Hipsografska krivulja predstavlja statistički
statisti ki pregled raspodjele visina na površi kopna i dubina u podmorju. Objelodanio ju jje
1921. godine E. Kossina. Raspodjela visina na kopnu, i nakon toliko vremena, odgovara (približno) stvarnim odnosima na zemljištu.
Ali za dubine podmorja danas se raspolaže obiljem novih podataka.
 78
Važna obilježja reljefa su i nagibi padina. Ravnice su nagnute 0-20, blago nagnuto zemljište 3-50,
nagnuto zemljište 6-120, vrlo nagnuti tereni 13-320, jako strme padine 33-550, a strmci i litice više od 550.
Reljefne oblike razlikujemo i dijelimo prema raznim kriterijima. Povezano s unutrašnjim i vanjskim
silama, koje uzrokuju odgovarajuće geomorfološke procese, razlikuju se u Zemljinom reljefu dvije osnovne
skupine oblika. To su tektonski i erozijski oblici. Tektonski su oblici primarni u reljefu Zemljine površine,
ali su uglavnom preoblikovani egzogenim erozivnim djelovanjem; u današnjem reljefu najčešće su sačuvani
samo mlađi, neotektonski oblici (vulkanski i seizmički) koje erozija još nije uspjela izmijeniti ili posve
razoriti. Erozivni oblici su, pak, vrlo rasprostranjeni jer nastaju razaranjem i trošenjem Zemljine površine
utjecajem sveprisutnih vanjskih procesa (temperature, vode, vjetra, leda). Ovi oblici nazivaju se po erozijama
koje su ih oblikovale (abrazijski, fluvijalni). U širem smislu njima pripadaju i akumulacijski oblici.
Prema rasprostranjenosti (veličini), reljefne oblike Zemljine površine možemo podijeliti na
planetarne (kontinenti, oceanski bazeni itd.), goleme (nizine, ravnice, planinski lanci itd.), velike (doline,
brda itd.) i manje oblike (ponikve, sipari itd.). Reljef razlikujemo i prema prevladavajućem čimbeniku, tj.
onom koji ima najveće značenje za današnji izgled reljefa (riječni, ledenjački itd.). Ipak, reljefne oblike
razlikujemo prije svega prema visinskim obilježjima. Govorimo o pozitivnim (uzvisina) i negativnim
(udubina) oblicima različitih oblika i kategorija.

5.1.2. RELJEFNI OBLICI PREMA VISINSKIM OBILJEŽJIMA

Neke klasifikacije dijele oblike okomite raščlanjenosti na dvije osnovne skupine: ravnice i uzvisine.
Ravnice su zaravnjeni dijelovi Zemljine površine bez obzira na nadmorsku visinu; tu spadaju nizine,
visoravni i potoline ili depresije. Nizine su prostrane, zaravnjene površine s nadmorskom visinom do 200 m;
potoline ili depresije su dijelovi Zemljine površine ispod razine mora; visoravni su zaravnjene površine s
nadmorskom visinom preko 200 m (u našim uvjetima visinske raščlanjenosti).
Uzvisine (pozitivne morfostrukture) su dijelovi kopnene površine različite visine. Prema visini
uzvisine se najčešće dijele na: a) brežuljke ili humove koji predstavljaju najmanja uzvišenja iznad
ravničarskog zemljišta (do 200 m visine); u tlocrtu redovito imaju ovalan oblik, a više ih čini brežuljkasto
zemljište ili humlje, b) brda - uzvisine od 200 do 500 m, često imaju više vrhova (manje brdo naziva se i
brijeg); skupina brda čini pobrđe (brdoviti kraj), c) gore - uzvišenje obrasla šumom s visinom iznad 500 m i
d) planine - prostrana, razgranata, najviša uzvišenja čiji je vršni dio iznad gornje granice šume; više njih čini
gorje; prema visini dijele se na niske (od 500 do 1.000 m visine), srednje (od 1.000 do 2.000) i visoke (preko
2.000 m).112
Kod svake uzvisine (bez obzira na njenu visinu) razlikujemo podnožje, padine (obronci) i vrh.
Najviša točka (vrh) može imati različit oblik po kojem često dobiva i naziv (npr. zub, oštrac, glava, rog).
Složena uzvisina velikih dimenzija, bez određenog smjera pružanja i izdvojena u mnoge male cjeline
je masiv. Prostrana uzvišenja s prepoznatljivim smjerom pružanja nazivaju se planinski lanci. Vršni dio
uzvišenja je hrbat ili greda, a dio koji određuje smjer naziva se bilo. Hrptovi većih ili manjih ogranaka kod
većih uzvišenja nazivaju se gorske kose. Krivudava crta, koja čini prividnu granicu između nebeskog svoda i
najviših točaka hrbata, zove se sljeme. Uleknuti dijelovi među vrhovima su prijevoji (sedla), a za duboko
usječene prijevoje koristi se naziv klanac. Prijevoji u pravilu imaju veliko prometno značenje.
Udubine (negativne morfostrukture) su: zavale, kotline, udoline, doline. Zavala je široko
ravničarsko područje velikih dimenzija, ovalnog ili nepravilnog oblika, okruženo planinama blažih padina
(velike zavale često se naziva i bazenima). Kotlina je ovalno ili nepravilno udubljenje ravničarskog dna,
široko do nekoliko desetaka kilometara (manja je od zavale) i okružena planinskim uzvišenjima. Udolina je
izdužena udubina bez vodenog toka, a dolina je izdužena udubina s vodenim tokom na dnu i najčešće
otvorena u smjeru otjecanja.
Svi navedeni (i drugi) oblici uglavnom su povezani, rijetko kada su izdvojeni. Međusobno se
isprepleću, i to u različitim kombinacijama.

5.1.3. PLANETARNI RELJEF

Na Zemlji razlikujemo četiri osnovna oblika planetarnog reljefa: a) kontinentske mase, b)
subdukcijska područja (zone), c) oceanske zavale (bazeni) i d) srednjooceanski hrbati (lanci) (sl. 77).

112
Ova klasifikacija često nije sukladna s lokalnim nazivima za uzvisine; i manje uzvisine narod često naziva brdima, gorama,
planinama i sl.
 79

Slika 77. Shema planetarnih oblika reljefa i tipova Zemljine kore: 1. kontinenti (a) u užem smislu, (b)
kontinentski tip kore; 2. subdukcijska (geosinklinalna) područja - prijelazni tip kore; 3. oceanske zavale -
kora oceanskog tipa; 4. srednjooceanski hrbati -riftogeni tip kore (Leontjev i Ričagov, 1979:62)

5.1.3.1. KONTINENTI. To su geološki i tektonski raznolike i složene mase, veliki dijelovi Zemljine
kore.113 Čine 34,7% ukupne površine Zemlje i pojedini njihovi dijelovi potopljeni su vodama oceana (vidjeli
smo da kopno čini 29% Zemljine površine). Podmorski dio je malih dubina, prosječno do 200 m (ponegdje
do 600 m) i stoga se naziva plićak (ili "šelf"), a izgled mu je ovisan o geografsko-geološkoj strukturi
susjednog kopna. Primjerice, plićak mogu činiti potopljeni ravni dijelovi kopna (terase), doline tekućica
(ponegdje i kanjonskog tipa), ili brežuljkasti ledenjački reljef.
Reljef kontinenata razlikuje se ovisno o tome u kojoj je etapi razvitka Zemljine kore nastajao. I
unutar pojedinih etapa, zbog razlika u geološkoj strukturi, prisutne su bitne razlike u oblikovanju reljefa i
nastanku površinskih oblika. Najčešći oblici površine kontinenata jesu štitovi i platforme, nizine, visoravni,
gorski lanci i sustavi, masivi, zavale i dr. Kopnenim masama pripadaju i otoci; najveći od njih dostižu gotovo
kontinentalne dimenzije.

5.1.3.2. SUBDUKCIJSKA PODRUČJA.114 To su tzv. prijelazni pojasi između oceana i kontinenata u

kojem oceanski tip Zemljine kore prelazi u kontinentski; pritom dolazi do podvlačenja (subdukcije)
litosfernih ploča (podrobnije u odj. 5.4.1.). Zbog toga su tu i najizrazitiji tektonski pokreti (jako nabiranje i
rasjedanje) te jaka potresna i vulkanska aktivnost ("vatreni prsten" Velikog /Tihog/ oceana). Prema tome,
prijelazni pojasi istodobno su i "recentna geosinklinalna" područja, tj. prostori suvremenih orogeneza.
Reljefni oblici subdukcijskih sustava su podmorja unutrašnjih (rubnih) mora, otočni (vulkanski) nizovi i
dubokomorski jarci, sve krajevi velike energije reljefa i izuzetne dinamike.

113
Razlikujemo geografski pojam po kojem su kontinenti velike kopnene mase okružene oceanima. Pet je kontinenata: Euroazija,
Afrika, Amerika, Australija i Antarktika. Povijesno-kulturni razlozi opravdavaju izdvajanje Europe, a demografska obilježja i stupanj
razvoja dvaju dijelova Amerike, koje spaja uska prevlaka, uvjetuju podjelu na Sjevernu i Južnu Ameriku. Tako je općenito
prihvaćena podjela kopna na 7 kontinenata.
114
Do sada je u geološkoj i geomorfološkoj literaturi bio uobičajen naziv geosinklinalna područja čime se isticao značaj
neotektonskog djelovanja i orogeneze. Novija literatura koristi naziv subdukcijska područja (zone ili sustavi) da bi se naglasio glavni
činitelj neotektonskih procesa.
 80

Slika 78. Prijelazni (subdukcijski) pojas ruba Velikog

/Tihog/ oceana; 1 - šelf, 2 - kontinentski odsjek, 3 -
zaravnjeni dijelovi podmorja unutrašnjeg mora, 4 - uzvišenja
podmorja unutrašnjeg mora, 5 - japanski otočni niz
(kordiljerski tip orogeneze), 6 - dubokomorski jarci, 7 -
podmorje oceanske zavale (Bognar, 1987)

Najveći dio površine subdukcijskih (prijelaznih)

područja čine podmorja unutrašnjih mora. Njihov je reljef
dosta složen. Česta su uzvišenja, pa čak i podmorski gorski
masivi (npr. u podmorju Japanskog mora gorje Jamato, 1.700
m visine). Znatna je potresna aktivnost, ali je vulkanizam
slabije izražen (on je bitna značajka otočnih nizova).
Otočni (vulkanski) nizovi, tj. njihov postanak, usko
je povezan s podvlačenjem (subdukcija) oceanske ploče i
vulkanizma kao posljedice (prateće pojave) toga procesa (usp.
sl. 101). Vulkani su se svojim vršnim dijelovima izdigli iz
mora i tako oblikovali otočni niz. Daljnjim razvojem (koji
neprestano traje), tj. boranjem, rasjedanjem, magmatizmom i
sl. dolazi do oblikovanja ulančanih gorskih sustava.
Dubokomorski jarci su dugačke podmorske udubine
(depresije); duge 2-4 tisuće km, duboke 4-11 km i u gornjem dijelu široke oko 100 km. Gotovo u pravilu se
nalaze uz vanjski rub otočnih nizova i s njima su usporedne. U njihovom okviru dolazi do podvlačenja
oceanske ploče pod kontinentsku (usp. sl. 101). Zbog toga su dubokomorski jarci najizrazitija potresna
područja na Zemlji.

5.1.3.3. OCEANSKE (DUBOKOMORSKE) ZAVALE (BAZENI). To su najrašireniji oblici

planetarnog reljefa, a zauzimaju 52,5% Zemljine površine (bez dijela dna koji se odnosi na hrbate), ili 71,6%
dna svjetskog mora (sl. 77). To su praktički podmorja svih oceana i pojedinih mora uz njih. U oceanskim
zavalama prevladavajući oblici dna su dubokomorske ili abisalne ravni s vrlo malim nagibom (manji od
10) u velikim dubinama (više od 4.000 m) iz kojih se uspinju dubokomorski brežuljci te usamljena stožasta
uzvišenja, koja su najčešće vulkanskog podrijetla. U sklopu dubokomorskih bazena, pored jednoličnih
abisalnih ravni i brežuljaka, nalaze se i dubokomorski pragovi koji izdvajaju abisalne brežuljke i stožasti
(gomilasti) reljef, te mnoštvo dubokomorskih lomova ili rasjeda.

5.1.3.4. SREDNJOOCEANSKI HRBATI (LANCI). To su dugi (ukupno oko 60.000 km) međusobno
povezani planinski lanci oceanskog dna, a zauzimaju 8%
površine Zemlje (sl. 77).115 Najcjelovitija su
morfotektonska struktura i najveći "planinski" sustav na
Zemlji. Vezani su za područja razmicanja litosfernih ploča
(dobar je primjer Srednjoatlantski hrbat). Široki su do
2.000 km, a visoki često i do 6.000 m iznad dna; mnogi
vrhovi strše iz mora kao vulkanski otoci( npr. Mauna Kea
na Havajskom otočju, 4.214 m). Rasjednim pokretima
nastala je u hrbatima žljebasta udubina, tzv. riftogeni
pojas (žljeb), kroz koju stalno izbija golema količina
magme. Zbog toga se dno oceana i hrbati stalno
povećavaju i izdižu. Glavni površinski oblici
srednjooceanskih hrbata jesu riftogeni žlijeb, uzvisine
(stršenici, horstovi) i vodoravni rasjedi (sl. 79).

Slika 79. Blokdijagram srednjooceanskog hrpta; prikaz nastajanja srednjooceanskog hrpta razmicanjem
litosfernih ploča

115
Često se može naći podatak o 80.000 km ukupne duljine. U to je uračunata i dužina rubnih oceanskih lanaca, koji se po nastanku
uglavnom razlikuju, i pripadaju prijelaznim (geosinklinalnim) područjima.
 81
5.1.4. GRAĐA ZEMLJE
Želimo li potpuniju predodžbu o oblikovanju Zemljine kore, nužno je upoznati i njezinu
unutrašnjost. Znanje o građi i fizičkim obilježjima Zemlje bilo je ograničeno uglavnom na rudnike te kasnije
na razmjerno plitke bušotine. Međutim, zahvaljujući brzom razvoju znanosti i tehnike, danas o građi Zemlje
116
znamo više nego što se nekada moglo i zamisliti.
Posebice je značajnu ulogu u spoznaji građe zemlje imala geofizika. Utvrđeno je da se potresni
valovi različitom brzinom kreću u Zemljinoj unutrašnjosti, a granice na kojima se brzina širenja valova
znatno mijenja nazvane su plohama diskontinuiteta
(isprekidanosti). Ima ih više i to na različitim dubinama.
Između gornjeg i donjeg dijela kore je Conradov
diskontinuitet (do dubine od 20 km). Između kore i plašta
Zemlje je Moho(rovičić)-diskontinuitet (na 30-40 km
dubine).117 Na dubini od 2.900 ustanovljen je Wiechert-
Oldham-Gutenbergov diskontinuitet, koji čini granicu
između donjeg plašta (mezosfere) i vanjske jezgre. Postoji još
takvih slojeva, a važniji su oni na dubini od 1.200 i 5.200 km.
Na posebnosti u građi Zemlje upućuje porast
temperature i relativne gustoće prema središtu. Iz odnosa
težine i volumena pokazalo se da je specifična težina zemlje
kao cjeline 5,5 (tj. da je 5,5 puta teža od iste zapremine vode
pri 4oC).118 Proučavanjem stijena od kojih je sastavljena
stjenovita kora pokazalo se da specifična težina ovoga
površinskog dijela iznosi svega 2,7 g/cm3. Iz toga proizlazi da
unutarnji dijelovi Zemlje moraju biti znatno teži; u jezgri je
specifična težina 11,0 i to je tzv. barisfera.
Čovjek je davno spoznao da je Zemljina unutrašnjost
užarena i žitka, a glavni dokaz bila je vulkanska aktivnost
(druga je stvar kako se to tumačilo!). Znanost je ustvrdila da
golema toplinska energija, koja s dubinom raste, nastaje zbog
gravitacijskog izdvajanja tvari, njezina radioaktivnog
raspadanja te usporavanja Zemljine rotacije. Teže kovine
(željezo, nikal) se zbog veće gravitacije spuštaju i oblikuju
zemljinu jezgru, a lakši (silicij i aluminij) se dižu prema
površini. To se odvijalo u geološkoj prošlosti, ali se
izdvajanje zbiva i danas i to u gornjem plaštu (bazalt se
izdvaja iz pirolita i kao lakša tvar izdiže prema kori). To je
praćeno i formiranjem lokalnih žarišta izdizanja i spuštanja
tvari. Naime, zbog zagrijavanja u unutrašnjosti tvar se širi,
smanjuje se gustoća i tlak, pa na određenim mjestima nastaje
uzgon i strujanje prema površini. Tamo gdje nastaje hlađenje
(dakle, bliže površini) proces je obrnut i pojavljuje se
strujanje prema unutrašnjosti (usp. sl. 99). Smatra se da
dugotrajno radioaktivno raspadanje (izotopi urana, torija i
kalija) predstavlja glavni izvor energije Zemljine
unutrašnjosti.

Slika 80. Građa Zemlja; isječak s glavnim lupinama

(geosferama) i njihovim dijelovima (Marsh, 1987)

116
U sklopu suvremenih istraživanja posebno mjesto pripada brodu Glomar Challenger koji je bio opremljen tornjem za bušenje dna
mora u velikim dubinama (više od 5.000 m). Za pet godina plovidbe (1968-1976. s prekidima) prikupljena je golema dokumentacija
o podmorju, posebice o strukturi kore ispod dna mora. Potvrđena je teorija globalne tektonike u objašnjenju lupinaste građe Zemlje,
tj. postanka oceanskih zavala i drugih cjelina planetarnog reljefa.
117
Nazvan po našem geofizičaru Andriji Mohorovičiću (1857-1936) koji je na temelju potresa u pokuplju 1909. dao znanstveno
objašnjenje za pojaseve diskontinuiteta.
118
Masa Zemlje izračunata je odnosom njenih privlačnih snaga i umjetnih tijela čija je težina poznata; već smo rekli da iznosi 6
trilijuna tona.
 82
Na temelju istraživanja ploha diskontinuiteta i spoznaja o kretanju tvari utvrđeno je da Zemlja ima
lupinastu građu (ljuskasta, zonalna) i da se sastoji od tri glavna dijela: jezgre, plašta i kore.
Jezgra je najdublja lupina s radijusom 3.470 km. Utvrđeno je da je njezin unutarnji dio krut
(unutarnja jezgra, s radijusom od 1.270 km) i specifične težine 16, dok je vanjski dio (vanjska jezgra)
pokretna gusta tekućina. Sastavljena je od teških kovina, pretežno željeza i nikla (Ni, Fe). Temperatura joj
iznosi od 2.200 do oko 5.000 0C, a tlak više milijuna hektopaskala.
Plašt obavija jezgru u obliku omotača, debeo je oko 2.860 km. Između njega i jezgre je prijelazni
pojas. Donji dio, donji plašt ili mezosfera, odvojen je od gornjeg plašta ili astenosfere prijelaznim
pojasom. Plašt je sastavljen od različitih minerala promjenljivog sastava (zbog promjena fizičko-kemijskih
uvjeta). U donjim dijelovima plašta tvar je u krutom stanju, prema površini je sve žitkija, da bi u astenosferi
bila vrlo žitka (magma). Temperatura je od 1.000 do 2.000 0C, a specifična težina od 3,3 do 5,6. Gornji
plašt, debljine stotinjak kilometara, tijesno je povezan s kamenom korom. Povremeno magma prodire u koru
i na površinu Zemlje (lava). Kora je kruta (stjenovita) površinska, gornja i najtanja Zemljina lupina,
Zemljin omotač. Donji dio čine teži magnezijsilikati u obliku bazalta i gabra (teških i tamnih stijena;
specifične težine 2,8 do 3,3); nazvan je "sima" , ali se danas češće koristi naziv "bazaltni sloj". Gornji dio
čine laki alumosilikati u obliku granita, gnajsa itd. (specifična težina 2,7 do 2,8); nazvan je "sial", a danas se
češće naziva "granitni sloj" (sl. 81). On nije neprekidan, nedostaje na oceanskom dnu (ispod tankoga
sedimentnog sloja je odmah "bazaltni sloj"); čini oko 35% površine Zemlje.

Slika 81. Pojednostavljeni blok dijagram

"siala" i "sime"; predočava i razlike koje
izdvajaju tri tipa kore: a) kontinentski, b)
oceanski i c) prijelazni

Zbog razlika u građi, izdvajaju se

tri osnovna tipa kore: kontinentski,
oceanski i prijelazni (sl. 81). Kontinentska
kora zauzima 35% površine Zemlje; debljina joj je različita, ali se računa da joj je srednja vrijednost oko 35-
40 km. Najdeblja je u pojasu mladih ulančanih gorja, a najtanja u području starih platformi i štitova. U građi
ove kore izdvajaju se tri sloja: površinski (sedimentni) sloj (debljine do 10-ak km), granitni sloj (do 30 km) i
bazaltni (do 40 km). Oceanska kora je najraširenija (51,5% površine Zemlje) i tvori najveći dio dna oceana i
nekih mora. Znatno je tanja od kontinentske (iznosi 4-20 km, a po nekima svega do 8 km). Sastoji se od dva
sloja, sedimentnog (zapravo sloja mulja) i bazaltnog (oko 5 km debljine). Prijelazni tip kore, kako i samo
ime kaže, je onaj dio površine gdje oceanska kora prelazi u kontinentski tip; pripada subdukcijskim
("geosinklinalnim") područjima (unutrašnjim morima), tj. najnestabilnijim dijelovima Zemljine kore. Neki
znanstvenici izdvajaju i tzv. riftogeni tip kore (8% Zemljine površine) koji obuhvaća područja
srednjooceanskih hrbata; po sastavu se znatno razlikuje od kore dna oceanskih zavala.
Litosfera je dio Zemljine unutrašnjosti, mehanički čvrsto povezana cjelina koja obuhvaća koru i
119
gornji dio plašta (astenosfere), do dubine od 100-tinjak km. To je sloj u kojem se zbivaju tektonske
promjene (zato je i sinonim za tektosferu) uzrokovane pokretljivošću vrlo žitkog dijela Zemljine
unutrašnjosti (astenosfere).
Površinski dio Zemlje nije kompaktne građe, već se sastoji od litosfernih ploča različitih oblika,
veličine i načina pokretanja (o tome u odj. 5.4.1.).

5.2. ZEMLJINA KORA: MINERALOŠKO-LITOLOŠKI SASTAV

Zemljina kora građena je od od minerala i stijena vrlo različitih fizičko-kemijskih svojstava. S
gledišta oblikovanja reljefa to je značajna činjenica jer se i različito ponašaju prema djelovanju vanjskih
(egzogenih) sila.

119
Razvojem znanosti došlo je do niza novih spoznaja o strukturi Zemljine kore i astenosfere. Zahvaljujući tome, promijenila su se i
klasična tumačenja pojma Zemljina kora i litosfera. Sve do najnovijeg vremena (do početka 70-ih) Zemljina kora je poistovjećivana s
pojmom litosfera, a pritom se mislilo na čvrst i razmjerno kruti stjenoviti površinski dio Zemlje, debljine oko 100 km. U okviru
suvremene teorije tektonike ploča to su različiti pojmovi, jer litosfera obuhvaća i gornji dio plašta koji je od kore odvojen Moho-
slojem.
 83
5.2.1. MINERALI
Minerali se sastoje od atoma, iona i molekula međusobno povezanih elektrostatičkim i drugim
silama. To su homogena tijela koja i u najmanjem dijelu imaju iste fizičko-kemijske osobine. Rekli smo,
120
sastavni su dio Zemljine kore. Prema kemijskom sastavu najčešće su kemijski spojevi, a rjeđe elementi.
Pojavljuju se uglavnom u obliku kristala (mnogi ljudi pogrešno misle da je to prirodna rijetkost). Kristal je
tijelo vrlo pravilne građe u obliku određenoga geometrijskog tijela po čijim su ključnim točkama raspoređeni
atomi i ioni (prostorna rešetka); pravilno je omeđen plohama tako da se može svrstati u određeni kristalni
sustav (ima ih šest) i klasu. Prostorne kristalne rešetke iznimno mogu biti i nepravilno raspoređene
(amorfni minerali, malobrojni su i nepravilne građe). O prostornoj rešetki i tvarima koje su u njoj
raspoređene (po određenoj kemijskoj formuli) ovise i svojstva minerala: oblik, kalavost, tvrdoća, relativna
gustoća, boja, sjaj, brzina prolaza svjetlosti, refrakcija, refleksija, topljivost itd.

Slika 82. Kristali kremena (kvarc, SiO2)

Minerali nastaju kristalizacijom, tj. okupljanjem čestica

kemijskih spojeva ili elemenata oko prostorne rešetke, i to u
različitim zasićenim otopinama. Rastaljena Zemljina unutrašnjost
jedna je od takvih otopina (magma). Kada temperatura rastaljene
mase, pri kretanju prema površini, padne na određenu vrijednost,
dolazi do kristalizacije minerala.
Veličina minerala/kristala je od nekoliko milimetara do
nekoliko centimetara. Većih kristala je vrlo malo zbog
nepovoljnih prirodnih uvjeta za njihov razvitak. Naime, rilikom
kristalizacije minerali "smetaju" jedni drugima, a budući da je
proces vrlo brz, uglavnom se ne stignu razviti veći kristali. Zbog
toga je najčešći rezultat kristalizacije sitnozrnata nakupina
minerala nepravilna oblika (ali pravilne rešetke).
U građi minerala sudjeluju mnogi elementi, ali gotovo
polovicu čini kisik (tab. 3).

Tablica 3. Količinski odnos kemijskih

elemenata u Zemljinoj kori

Element Udjel (%) u težini

Kisik (O) 46,6
Silicij (Si) 27,7
Aluminij (Al) 8,1
Željezo (Fe) 5,0
Kalcij (Ca) 3,6
Natrij (Na) 2, 8
Kalij (K) 2,6
Magnezij (Mg) 2,1
Ostalo 1,5
Ukupno 100,0
Izvor: Herak, 1973:21

Zemljina kora je najvećim dijelom, oko 75%, građena od silikatnih minerala (tinjci /npr. muskovit/,
talk, minerali glina /nptr. kaolinit/, olivin i drugi). Važan su dio kore oksidi i hidroksidi, osobito kremen
(kvarc, SiO2), vrlo tvrd mineral koji u izgradnji kore sudjeluje s 12%, željezni oksidi (magnetit, hematit) i

120
Unutrašnju strukturu i kemijski sastav minerala teško je odrediti bez sofisticiranih metoda i uređaja. Puno je lakše prepoznati
njihova fizička svojstva. Proučavanjem minerala bavi se mineralogija - znanstvena disciplina geologije.
 84
hidroksidi (limonit) te hidroksidi aluminija (npr. u crvenici). Na trećem
tre em mjestu u sastavu kore su
.
karbonati (kalcit /CaCO3/, i dolomit /CaCO3 MgCO3/). Od ostalih minerala valja spomenuti kuhinjsku sol
ili halit (NaCl) i gips ili sadru (CaSO4 . 2H2O). U manjim količinama
inama postoje i drugi minerali (u tablici
navedeni pod "ostalo"); važniji su: olovo, cink, bakar, selen, nobij, zlato, srebro i uran. Često su
koncentrirani pa kao rude (minerali od kojih se dobivaju kovine) imaju velik gospodarski značaj.
zna

5.2.2. STIJENE
Stijene su nakupine minerala u različitim
razli itim omjerima i odnosima. Prema postanku mogu biti
121
magmatske ili eruptivne, taložne ili sedimentne (slojevite) i preobražene (pretvorbne) ili
metamorfne. Proučavanjem
avanjem stijena i njihova postanka bavi se petrologija (petrografija, litologija) kao
znanstvena disciplina geologije.

5.2.2.1. MAGMATSKE ILI ERUPTIVNE STIJENE. Nastale su kristalizacijom silikatne taljevine

(magme) od koje je građen en već
većii dio Zemljine unutrašnjosti. S gledišta načina
nač postanka razlikuju se
unutrašnje (dubinske) ili intruzivne i površinske ili efuzivne magmatske stijene. Prijelaz čine tzv. žične
stijene. Obje skupine stijena klasificiraju se na temelju "kiselosti" koja ovisi o postotku silicijeva dioksida
(kvarc) u kemijskom
om sastavu, a što utječe
utje na tvrdoću.u. Razlikuju se kisele, neutralne, bazi
bazične i ultrabazične
stijene.
dubinske) ili intruzivne magmatske stijene. Nastale su kristalizacijom magme u
Unutrašnje (dubinske
dubini Zemljine litosfere. Hlađenje
đenje je sporo, ali zbog ogromnog tlaka nije bilo prostora u kojem bi se razvili
pravilni minerali. Umjesto kristala nastaju nepravilna zrnca (lat. granum), a stijene poprimaju oblik
nepravilne mase. Eruptivne stijene nalaze se u Zemljinoj kori obično
obi no u dva osnovna oblika koji ovise o tiptipu
otvora u koji magma prodire; jedni su poput dimnjaka a drugi su pukotine (sl. 83).

Slika 83. Shematski prikaz oblika

magmatskih (eruptivnih) stijena u kori i na
površini (Herak, 1973:26)

Najčešći
češći oblici (prodori)
unutrašnjih (dubinskih) magmatskih stijena
su: dimnjak, žila (žica), sklad, batolit,
lakolit. Dimnjak vodi u vulkane ili u neke
od oblika eruptivnih stijena; u
denudiranim dijelovima može stršiti kao
stup.122 Žila (žica) je tanki oblik nastao
utiskivanjem magme u pukotine i
uglavnom je uspravnog položaja. Može biti
poput papira, ali i do 30 m debljine i više
kilometara duljine. Sklad je također
pukotinski oblik, ali je uglavnom
vodoravan; redovito su to tanki prodori, ali im debljina debljina može iznositi i više stotina metara, a
rasprostranjenost i više stotina četvornih
č kilometara. Lakolit se razlikuje od sklada po tome što su mu
eni i manjih je vodoravnih dimenzija. Batolit je vrlo velik prodor u dubini. Svi veći
krovinski slojevi usvođeni ve
intruzivni prodori u litosferi zovu se plutoni (prema rimskome bogu podzemlja).
Najčešćee dubinske magmatske stijene ((intruzivi)) su granit, diorit, sjenit, gabro. Granit je česta
eruptivna kisela stijena, zrnate teksture, a zbog velike čvrstoćee na cijeni je kao gra
građevinski kamen (sl. 84).
Diorit i sjenit su neutralne stijene što znači
zna da nema kremena ili je rijedak. Gabro je dosta raširen bazični
intruziv (dakle, bez kremena).

121
Često se za ove stijene može naćii i naziv vulkanske stijene. Valja re
reći da nije
je dobar naziv za cijele skupine stijena jer pojam
vulkana obuhvaćaa samo površinski završetak izljeva magme. Vidjet ćemo emo da je to podskupina magmatskih ili eruptivnih stijena.
122
Stup (neck) je jedna od najdojmljivijih mikro-reljefnih
mikro oblika. Stoga i nije čudno
udno da gotovo nema "kaubojskog " filma u kojem
nije jedan od glavnih "glumaca".
 85

Slika 84. Granit; naziv se izvodi iz latinske riječi granum što znači zrno (zrnatost)

Površinske ili efuzivne magmatske stijene. Pojavljuju se u dva oblika: a) kao ohlađeni i
skrućeni pokrovi lave (izljevi ili tokovi) i b) kao čvrste ili polučvrste vulkanske tvorevine izbačene iz
vulkanskih kratera. Površinske oblike možemo nazvati i vulkanskim stijenama. Pokrovi (izljevi) lave
nastaju na prostranim pukotinama. Sastavljeni su od krupnih pravilnih kristala (ti su se minerali prvi
kristalizirali) i osnovne sitnozrnate mase; prema porfiritu, predstavniku tih stijena, naziva se ova struktura
"porfiritskom". Kad je skrućivanje lave bilo brzo,
nastajala je staklasta masa ili opsidijan (vulkansko
staklo); kada je lava bila bogata plinovima koji su se
širili, nastajala je šupljikava stijena plovučac (pliva
na vodi; sl. 85). Najčešće površinske (efuzivne,
vulkanske) magmatske stijene (efuzivi) su: riolit,
dacit (zajedno s opsidijanom spadaju u kisele),
andezit, trahit (prema "kiselosti" pripadaju
neutralnoj skupini) i bazalt (bazični efuziv, nema
kremena).123

Slika 85. Plovučac, šupljikava površinska

magmatska (vulkanska) stijena

5.2.2.2. TALOŽNE (SLOJEVITE ILI SEDIMENTNE) STIJENE. Čine oko 75% stijena na površini
kopna. Nastale su taloženjem trošnog materijala (šljunka, pijeska, prašine i sl.), ili lučenjem iz zasićenih
mineralnih otopina (vapna, soli, sadre i sl.), kao i posredovanjem organizama. Stoga taložne stijene mogu biti
mehaničke (klastične), kemijske (kemogene) i organogene.
Nakon taloženja, u određenim uvjetima i vremenu, naslaga (sediment) se pretvara u stijenu, tj.
počinju procesi stvrdnjavanja ili dijageneza. U tome je najjednostavnija kompakcija, smanjivanje obujma
(debljine) uz istiskivanje vode; najčešće se događa u glinovitim naslagama. Drugi način stvrdnjavanja je
cementacija; ispunjavaju se pore i prostori u naslagi te dolazi do vezanja. Ispunjavanje međuprostora
obavlja se kemijskim putem (CaCO3 ili SiO2) ili ih popunjavaju sitnije čestice. U fazi dijageneze dolazi do
promjene uvjeta u naslagi pa se neki minerali mogu posve otopiti i ponovno nakupiti na drugom mjestu, a
mogu se i povećati. Mogu, isto tako, nastati i novi minerali (autigeneza).
Promjena uvjeta i načina taloženja odražava se u slojevitoj strukturi sedimenata; slojevi su, dakle,
jedna od bitnih obilježja taložnih stijena. S obzirom gdje su i kako stijene taložene, ovi sedimenti mogu biti
morski (ili marinski), riječni (fluvijalni), jezerski (lakustrijski), eolski (nastali radom vjetra) i padinski.

123
S obzirom na mineralni i kemijski sastav, dubinske stijene imaju srodnike među površinskim i razlikuju se samo načinom
postanka i strukturom; npr. granitu odgovara riolit, dioritu andezit, gabru bazalt itd.
 86
Slika 86. Prikaz taloženja i oblikovanja marinskih
taložnih stijena u kontinentskom "šelfu"

Mehaničke (klastične) taložne stijene.

Sastoje se od trošnog materijala nastalog razaranjem
drugih stijena i taloženjem (utjecajem gravitacije) na
mjestu gdje je prestajala prijenosna snaga vode,
leda, struja ili vjetra. Nazivamo ih i klastiti. S
obzirom na veličinu zrna ili čestica, dijelimo ih na:
rudite (promjera većeg od 2 mm), tu spada šljunak;
arenite (0,06-2 mm), odnosi se na pijesak; lutite
(zrna manja od 0,06 mm), tu spada mulj.
Razni oblici klastita razlikuju se uglavnom
prema njihovim fizičkim osobinama. Stijena koja
nastaje kada se zrnca pjeska slijepe nekim vezivnim
materijalom (vapnena ili druga otopina) je
pješčenjak; najčešće su to kremena zrnca, ali ima i
drugih minerala i čestica. Valutnjičak ili
konglomerat sastoji se od valutica (šljunka)
različite veličine cementiranih vezivnim tvarima (sl.
87). Nastaje dalje od matične stijene (sam oblik
valutica nastao je u fazi prenošenja). Kršnik ili
breča nastaje cementiranjem uglatih dijelova
smrvljenih stijena (kršje) i to uglavnom na mjestu
drobljenja (nije bilo prijenosa i zaobljavanja).

Slika 87. Mehaničke taložne stijene (klastiti): valutnjičak (gore) i b) kršnik (dolje)
 87
Među klastitima važan je lapor, mješovita stijena nastala vapnenim cementiranjem glina
(ponegdje je dolomit umjesto kalcita). Glinjak ili "glineni škriljevac" (brusilovac) taložen je u muljevitim
124
vodama; nastaje kompakcijom, a djelomično i prekristalizacijom glinenih naslaga. Prapor ili les je eolski
sediment finih čestica (lutiti).
Kemijske (kemogene) taložne stijene. Nastaju kristalizacijom i izlučivanjem iz zasićenih
otopina. To su različite soli (kloridi, sulfati, karbonati i borati natrija i kalija, sulfati kalcija i magnezija i dr.)
koje se skupljaju u jezerima ili morima i kristaliziraju pri određenoj koncentraciji. Mogu nastati i
prelijevanjem mineralnih otopina na kopnu. Vapnenac, koji je prvenstveno organogena stijena, nastaje
kemijskim lučenjem iz vodenih otopina bogatih kalcijevim hidrobikarbonatom (Ca/HCO3 /2); to je travertin
125
ili sedra. Slično je i u krškom podzemlju gdje lučenjem nastaju špiljski ukrasi (usp. odj. 5.5.5.). Dolomit
također može biti kemogena stijena (premda uglavnom nastaje iz vapnenca), a jednako su nastale i različite
soli (sadra, salitra, halit - kuhinjska sol).
Organogene taložne stijene. Nastale su posredovanjem organizama, a razlikujemo fitogene i
zoogene, prema tome da li je u građi prevladavao utjecaj biljaka ili životinja. Vapnenac je najznačajnija
organogena taložna stijena, često izrazito uslojena. Nastao je taloženjem dijelova i ljuštura fosilnih
organizama (usp. odj. 5.3.1.), najčešće koralja. Prema organizmima čije kosture sadrži, izdvajaju se
(zoogeni): foraminiferski, nazvani po Foraminiferi, redu morskih praživotinja s ljušturom, korjenonožci;
brahiopodni, prema morskim beskralježnjacima Brachiopoda; koraljni, nastali taloženjem koralja,
Anthozoa, morskih životinja iz razreda žarnjaka (sl. 88). Od fitogenih ističe se litotamnijski vapnenac,126
nazvan po Lythotamnium, rodu crvenih vapnenačkih alga.

Slika 88. Okamina (fosil) koralja roda Isastraea

(gornji trijas)

Fizička svojstva ovih stijena (čvrstoća, boja itd.)

uvjetovana su samim razlikama u postanku. Zoogeni su puno
čvršći od fitogenih. Čisti vapnenac (CaCO3) bijele je boje; ako
ima primjesa lapora (laporasti) postaje siv, a s bitumenom
(bituminozni) crn. Kreda je kompaktan, ali rahli bijeli
vapnenac foraminiferskog postanka (sitnih organizama).
Dolomit je djelomično organogenog porijekla i lako drobljiv;
nastaje iz vapnenca neposredno nakon njegova taloženja pod
utjecajem magnezijevih soli u morskoj vodi. Vapnenac je
veoma podložan djelovanju ugljične kiseline (H2CO3) koja je
prisutna u kišnici, podzemnim vodama i tekućicama. Otapanje
je jako u hladnim i vlažnim klimama, jer je količina CO2 u vodi povećana, te u toplim i vlažnim klimama
gdje uz CO2 na otapanje utječu i biokemijski procesi, odnosno mikroorganizmi.
Organogene taložne stijene koje izgaraju nazivaju se kaustobioliti; građeni su od ugljika i
ugljikovodika uglavnom biljnog, a rjeđe životinjskog podrijetla. Treset je fosilna tvar nastala
pougljenjivanjem (karbonizacijom) močvarne travne vegetacije subarktičkih krajeva; suši se i upotrebljava
kao ogrjev (slabe kakvoće) te za poboljšanje tla (gnojivo). Ugljen je karbonizirano više bilje različitih
geoloških razdoblja. Proces razlaganja biljaka u ugljik trajao je dulje ili kraće bez kisika u dubljim
dijelovima Zemljine kore. Na temelju stupnja karbonizacije i sadržaja ugljika izdvaja se lignit (očuvana
drvena struktura), mrki ugljen, kameni ugljen i antracit ili ugljen blistavac (sadrži više od 90% ugljika).
Nafta je tekuća smjesa ugljikovodika nastala najvjerojatnije raspadanjem organskih dijelova planktona i
drugih nižih organizama; srodni su joj asfalt i bitumen.

5.2.2.3. PREOBRAŽENE (PRETVORBNE ILI METAMORFNE) STIJENE. Nastale su preobrazbom

(metamorfoza) magmatskih, taložnih ili već postojećih preobraženih (pretvorbnih) stijena pod utjecajem
visoke temperature, golemog tlaka, različitih otopina i plinova. Struktura preobraženih stijena je škriljava
(slična finim slojevima), jer novi minerali rastu okomito na smjer najvećeg tlaka, što uzrokuje usporednu

124
Ima škriljavu strukturu, a nazivom u navodnicima želi se istaknuti da to nije pravi, metamorfni škriljevac i da mu sastav ponekad
nije jednak glini.
125
Preljevajući se preko prepreka voda gubi ugljični dioksid (CO2), a kalcijev karbonat (CaCO3) taloži na mahovinama.
126
Kamen se naziva i litavac, po gori Litvi /Leitha/ u Gradišću/Burgenlandu.
 88
orijentaciju mineralnih zrna. Rekristalizacijom se samo povećava veličina zrna, a mineralni i kemijski
sastav uglavnom ostaje isti.
Preobrazba se uglavnom zbiva za vrijeme jakih pokreta u litosferi; kad zahvati veće dijelove
zemljine kore, zove se regionalnom. Dodirna preobrazba (kontaktna metamorfoza) nastaje kad stijene dođu u
dodir s užarenom magmom. Najstariji dijelovi Zemljine kore prošli su kroz mnoge promjene i uglavnom su
sastavljeni od škriljevaca. Ako su škriljevci (bilo koje vrste) nastali od magmatskih stijena, nazivamo ih
ortoškriljevcima, a one od taložnih stijena paraškriljevcima. Najznačajniji predstavnici pretvorbnih stijena
jesu kristalasti škriljevci, osobito zeleni škriljevac. Gnajs je po sastavu sličan granitu (nastao je njegovom
pretvorbom), ali se zbog škriljave teksture lako prepoznaje kojoj skupini stijena pripada (sl. 89). Kvarcit je
nastao od pješčenjaka, a mramor preobrazbom vapnenca.

Slika 89. Gnajs, preobražena (metamorfna) stijena (dva primjera); usporedba s granitom (sl. 84.) iz kojeg je
nastao, jasno pokazuje promjene u teksturi stijene

5.2.2.4. UTJECAJ TIPOVA STIJENA NA RELJEFNE OBLIKE. Činjenica da površinske stijene

imaju različit mineralni sastav i druga svojstva bitno utječe na reljefne oblike. Tako, primjerice, neke
magmatske stijene se raspadaju razmjerno lako, jer su građene od više različitih minerala koji se različito
stežu odnosno rastežu pod utjecajem toplinskih kolebanja. Pješčenjak je otporan na erozivno djelovanje
vode jer najčešće sadrži kremena zrnca. Moglo bi se navesti još mnoštvo primjera. Razaranje stijena, dakle,
nije jednoliko pa nastaju različiti mikroreljefni oblici: riječne i ledenjačke doline, izglačane površine,
denudacijski ostaci, terase, cirkovi, jezera i osobito krški reljefni oblici.
Struktura tla u velikoj mjeri ovisi o matičnom supstratu (stjenovitoj podlozi), a to se djelomice
ogleda i u biljnom pokrovu. Prema tome, tip stijena uzrokuje često vrlo velike razlike na razmjerno malom
prostoru; bez sumnje značajno utječe na izgled krajolika.

5.2.3. PRAKTIČNO (GOSPODARSKO) ZNAČENJE MINERALA I STIJENA

Mnogi minerali i stijene su sirovine koje se, iskorištavanjem i preradom, mogu upotrijebiti izravno,
ili se uključuju u tehnološki proces za proizvodnju različitih kovina, drugih tvari i energije.
Svojstva minerala imaju danas vrlo veliku praktičnu primjenu, npr. optički kabeli, tranzistori,
kvarcni satovi i sl. Čak se koriste u alternativnoj medicini.
Magmatske stijene daju kvalitetan građevinski kamen. Eruptivne žile sadrže rudače, od kojih se
dobivaju obojene kovine, a u njima ima i zlata, srebra te dragog kamenja. Uz to, krajevi bogati magmatskim
oblicima (površinskim ili dubinskim) bogati su termalnim i mineralnim vrelima.
Taložne stijene daju građevni kamen, gips, glinu, sirovinu za proizvodnju cementa (lapor) itd. U
ovim slojevima ima ugljena i nafte (sirovina suvremene civilizacije, energent i temelj mnogim industrijskim
granama)., rudače željeza, cinka, olova, mangana, bakra i dr; neki sedimenti sadrže fosfate i salitru, a uz
taložne stijene vezani su i termalni i mineralni izvori.
Preobražene (pretvorbne) stijene daju raznovrstan građevinski kamen. Najcjenjeniji je mramor, a
iskorištava se još gnajs, mikašist i dr.
Osim izravne upotrebe, praktično značenje različitih tipova stijena, odnosno dijelova kore, je i u
tome što one bolje ili lošije provode toplinu, vodu, elektromangnetske sile, potresne valove i dr., pa zbog
toga utječu na mnoge procese i život na Zemlji.
 89

5.3. PROŠLOST ZEMLJINE KORE I EVOLUCIJA ŽIVOTA

5.3.1. OPĆE ZNAČAJKE

Prošlost Zemljine kore dugo je bila potpuna nepoznanica. Prvo svjetlo u postupnom prodoru u tamu
geološke prošlosti bila je spoznaja da su tragovi geoloških zbivanja sačuvani jedino u slojevima taložnih
stijena. To je, pak, ukazivalo na nužnost utvrđivanja razmjerne starosti stijena. Proces taloženja slojeva
odvija se prema jednostavnom zakonu: stariji slojevi ostaju u donjem položaju, a mlađi su nataloženi iznad
njih, tj. redom prema gore sve su mlađi slojevi (superpozicija)(usp. sl. 104). To je logičan proces,
jednostavna činjenica koju danas nitko ne dovodi u pitanje. U posljednjoj četvrtini 17. stoljeća ta je spoznaja
primijenjena u geologiji; određuje se razmjerna starost slojeva na osnovi njihovoga međusobnog položaja i
osobina.127
Ako su stijene uslojene i neporemećene (ili tek malo poremećene), prilično je lako određivanje
razmjerne starosti. Zapaženo je, nadalje, da su stariji slojevi redovito tamniji i čvršći, ali i da od toga ima
odstupanja pa i obrata. S vremenom je postalo jasno da slojevi nisu uvijek zadržali prvobitni položaj (po
zakonu o superpoziciji), već su poremećeni pa mlađi mogu biti donji, a stariji gornji. Valjalo je, dakle, naći
pouzdanije načine za određivanje razmjerne starosti stijena. Oni su i pronađeni, i to u samim slojevima
taložnih stijena. To su fosilni ostaci, fosili128 ili okamine, ostaci ili otisci biljaka i životinja koje su
dospjele u naslage za vrijeme njihova taloženja tijekom geološke prošlosti. Na različite načine okamine su
sačuvane u naslagama; slikovito rečeno, to su slova u debeloj knjizi kojoj su stranice slojevite stijene.129
Organska tvar se u dugim geološkim razdobljima, uz visoku temperaturu i tlak, teško mogla očuvati
te su od organizama ostali uglavnom mineralni kosturi ili razni oklopi i ovoji; uglavnom su građeni od
kalcijevog karbonata koji su organizmi uzimali iz vode. Organski dijelovi su se ipak mjestimice sačuvali,
npr. naslage ugljena, bitumena, nafte, jantara i drugi. Samo iznimno mogu biti sačuvani čitavi organizmi, sa
svim anatomskim i histološkim sastavnicama (mumije), npr. mamut u sibirskom ledu. Spominju se i
"kemijski fosili", organske molekule koje potječu od nestalih organizama (najčešće ugljikovodici, a manje
nukleinske kiseline, proteini i dr.). Fosilni ostaci su i otisci u naslagama. Neke vrste organizama živjele su
kratko vrijeme, a neke su se održale od najstarijih vremena do danas. Za stratigrafiju su važniji oni geološki
kratkotrajniji jer su bolji pokazatelji pojedinih razdoblja, a posebice ako su bili i rasprostranjeni; to su tzv.
provodni fosili.
Fosili omogućuju da se rekonstruira prošlost Zemljine kore zahvaljujući znanosti o evoluciji, koja je
utvrdila da su se organizmi razvijali od jednostavnih prema sve složenijima. To praktički znači da je sloj u
kojem se nalaze fosili nižih i jednostavnijih organizama stariji od onoga u kojem su oni složeniji i savršeniji.
Razmjerna starost time je bila određena i pružala je mogućnosti za zaključke o Zemljinoj prošlosti. Međutim,
i dalje je ostalo otvoreno pitanje apsolutne starosti slojeva. Ona je tek u najnovije doba sigurno utvrđena i
to otkrićem zakona o raspadanju radioaktivnih elemenata (izotopa radija, urana, torija, rubidija itd.).130
Jedna od najpouzdanijih metoda je radiokarbonska, a temelji se na raspadanju izotopa ugljika (C14). Pomoću
nje se dosta točno može odrediti apsolutna starost mlađih naslaga.
Spomenutim metodama rekonstruirana je Zemljina geološka prošlost od oblikovanja prve kore do
danas. Računa se da traje oko 4,6 milijardi godina. To dugo razdoblje kronostratigrafski je podijeljeno na
ere, periode, epohe i doba, od kojih svako ima svoje posebnosti (sl. 90).

127
Za to je posebice zaslužan škotski geolog James Hutton; smatra ga se "ocem suvremene geologije".
128
lat. fossus = iskopan
129
Grana geološke znanosti koja proučava i rekonstruira faze prošlosti Zemljine kore naziva se stratigrafska geologija; u užem smislu
objekt stratigrafije su slojevite stijene. Fosilne organizme proučava paleontologija.
130
Ova se metoda temelji na spoznaji da je brzina raspada radioaktivnih elemenata stalna. Računa se brzina raspada ishodišnog
izotopa, ili poluvrijeme raspada koje označava razdoblje u kojem se od broja radioaktivnih atoma raspadne polovica. Poluvrijeme
raspada iznosi za: radij 1.622 godine, ugljik (C 14) 5.570, uran (U 238) 4.498 milijuna, torij (Th 232) 13.900 milijuna godina.
 90
Milijuna Era Period Epoha Orogeneza Opće značajke
godina (nabiranje)

0 - 0,01 Holocen (Aluvij) Neotektonske Doba ljudi

strukture
Kvartar Pleistocen (Diluvij)
2 ⇑ (Vlaška)
Kenozoik Neogen Pliocen ⇑
26 Miocen
Tercijar ⇑ Doba sisavaca
Oligocen
58 Paleogen Eocen ⇑
70 Paleocen
⇑
135 Kreda ⇑ Doba gmazova
180 Mezozoik Jura ⇑
225 Trijas Alpska

270 Perm ⇑ Doba

350 Karbon Hercinska vodozemaca
400 Paleozoik Devon Doba
440 Silur riba
500 Ordovicij ⇑ Doba morskih
600 Kambrij Kaledonska beskralježnjaka
⇑⇑
⇓⇓ Algonkij Rijetki fosili

4600 Prekambrij Arhaik Bajkalidi

Slika 90. Razdioba i neka glavna obilježja Zemljine geološke prošlosti ("geološka vremenska ljestvica")
(izvor: Herak, 1973; Tarbuck i Lutgens, 1988)

5.3.2. PREKAMBRIJ
Prekambrij je najstarija geološka era (prastara). Obuhvaća razvojni put Zemlje od njenog nastanka
kao samostalnoga svemirskog tijela do vremena kada se jače razvija život u moru (i od kada nam fosili
omogućuju rekonstrukciju zbivanja). Računa se da je ova era trajala oko 4 milijarde godina, dok su ostale tri
(paleozoik, mezozoik i kenozoik)
zajedno trajale oko 600 milijuna
godina. Prema tome, vremenski se te
razvojne etape ne mogu
uspoređivati; prekambrij obuhvaća
više od 85% geološkog razdoblja.

Slika 91. Skupine algi i primitivnih

organizama u prekambriju (meduze,
kolutićavi crvi)

To najstarije razdoblje
Zemljina planetarnog života dosta je
nejasno, ali su sve pretpostavke
suglasne da je ona morala biti
užarena i da se hlađenjem oblikovala
prva kora, oko koje je isparavanjem
 91
nastala atmosfera. Neravnine na površini mogle su nastati već samom kompakcijom u prvim fazama
razvoja, a kasnije su se priključile i ostale geološke sile.
Prekambrijsku eru dijelimo u dva glavna perioda. Prva je arhaik (ili arheozoik), a druga algonkij. Iz
tog razdoblja nađeni su tek rijetki ostaci alga i primitivnih organizama (meduza, kolutićavih crva i sl.).
Fosili, iako vrlo oskudni, pokazuju da je život tijekom prekambrija prošao znatan evolucijski put i to u dva
glavna smjera; u jednome su se razvijale biljke, a u drugome životinje.
U početku arhaika kora je vjerojatno bila dosta tanka i dobrim dijelom nehomogena; to je olakšavalo
širenje tekućih i plinovitih tvari iz Zemljine unutrašnjosti. Stoga su bili česti izljevi lave, od koje su nastajale
nove vulkanske stijene. Iz tog su vremena možda i neki intruzivi. Bilo je i više orogeneza (nabiranje; proces
nastajanja ulančenog gorja) koje su oblikovale prve jezgre kontinenata. U algonkiju se nastavljaju zbivanja
započeta u arhaiku. Glavne promjene izražene su u nekoliko nabiranja (orogeneza), ali je započelo i
taloženje, tj. nastajanje slojevitih stijena. Ovi najstariji dijelovi Zemljine kore, sastavljeni uglavnom od
kristalastih škriljevaca, čine prostrane cjeline današnjeg reljefa (štitove i ploče), i to u: Kanadi, Skandinaviji,
Sibiru, Dekanu, glavnini Australije, Antarktici i Africi, Brazilskom gorju i drugdje.

5.3.3. PALEOZOIK
Paleozoik (stara era) je trajao oko 375 milijuna godina. U tom su se razdoblju zbile važne
strukturne, klimatske, biološke i druge promjene koje uvjetuju podjelu ere u šest perioda i to: kambrij,
131
ordovicij, silur, devon, karbon i perm.
U ovoj se eri dogodio velik evolucijski skok od jednostavnih morskih organizama do velikih
gmazova na kopnu. U kambriju i ordoviciju buja život morskih beskralješnjaka, u siluru i devonu razvijaju
se ribe i javljaju primitivni vodozemci, a od biljaka primitivne papratnjače. Vlažna i topla klima karbona
uvjetovala je bujne šume golemih paprati i primitivnih sjemenjača (građa za kasnije naslage kamenog
ugljena), razvijaju se kukci i posebice vodozemci; javljaju se i prvi gmazovi. U permu su sve zastupljenije
golosjemenjače, među kojima su važne četinjače; od faune uz vodozemce jako se razvijaju i gmazovi.

Slika 92. Primitivni vodozemac Ichtyostega; rekonstrukcija fosila nađenog u devonskim kopnenim
naslagama istočnog Grenlanda

131
Nazivi su dati po krajevima ili starim keltskim plemenima u V. Britaniji te po bivšoj Permskoj guberniji u Rusiji, gdje su slojevi
tih perioda najprije utvrđeni i proučeni.
 92
Tijekom paleozoika taložene su glinene, vapnenačke i pješčane naslage, a krajem ere pretežno
crveni pješčenjaci kao odraz suhe klime. Nastajale su slabo preobražene stijene (šriljevci), a bilo je i velikih
magmatskih izljeva.
U paleozoiku su bila i snažna gibanja Zemljine kore. Od srednjeg kambrija do početka devona
(dakle, tijekom cijelog ordovicija i silura) trajala je kaledonska orogeneza (nabiranje). Tada su nastale
planine oko ušća Sv. Lovrijenca u Sjevernoj Americi, u današnjoj Irskoj, Škotskoj, Norveškoj itd. Nabiranje
je bilo praćeno pojačanim magmatskim djelovanjem. Još su snažniji pokreti Zemljine kore u gornjem
karbonu i permu - hercinska orogeneza. Nastala su gorja današnje srednje Francuske, srednje Njemačke,
Češke, Galicije, Ukrajine, pa Altaj u Aziji, Appalachian u Americi i druga.

5.3.4. MEZOZOIK
Mezozoik (srednja era) je trajao oko 155 milijuna godina; dijelimo ga na trijas, juru i kredu. U
trijasu među kopnenim biljkama golosjemenjače (četinjače) dosežu vrunac razvoja, javljaju se i prve
kritosjemenjače (cvjetnjače, biljke koje daju plod). U moru žive ribe s koštanom kralježnicom i prilagođeni
gmazovi; na kopnu se, uz razvijene gmazove (Dinosauria), javljaju prvi primitivni sisavci.
U juri su golosjemenjače na vrhuncu
razvoja (ima ih oko 20.000 vrsta); tako bujnu
vegetaciju valja zahvaliti blagoj klimi koja
inače obilježava cijeli mezozoik. Na kopnu su
golemi gmazovi, među njima i leteći gušteri
(Archaeopteryx, prijelazni oblik između
gmazova i ptica), nešto sisavaca, kukci. Od
morske flore najzastupljenije su alge, a fauna
je veoma bujna: ističu se beskralješnjaci, ribe
(osobito morski psi) i gmazovi
(Ichthyosauria).

Slika 93. Razvojni put nekih mezozojskih

gmazova (P. Colbert; izvor: Herak, 1973:244)

U kredi kritosjemenjače postaju

glavni element flore. Od faune se ističu
golemi gmazovi, ali svi u kredi izumiru. Ptice
napreduju u razvoju (prve prave ptice).
Morsku floru i dalje predstavljaju uglavnom
vapnenačke alge (građa za debele naslage
krednih vapnenaca), a fauna je vrlo bujna: beskralješnjaci, koralji, školjkaši, ribe. Morski gmazovi također
izumiru.

Slika 94. Okamina ribe (gornja kreda)

U mezozojskoj eri nataložene su prostrane

naslage vapnenca, dolomita, krede, lapora i pješčenjaka.
Nabiranja u okviru alpske orogeneze imaju u trijasu
razmjerno ograničeno značenje, da bi se pojačali
tijekom jure (u Aziji) i krede (Azija, Amerika).
 93
5.3.5. KENOZOIK
Kenozoik (nova era) najmlađa je era u razvoju Zemlje. Traje nešto više od 70 milijuna godina.
Osnovna je značajka ove ere da se životinjski i biljni svijet približava današnjem. Dijeli se na periode tercijar
i kvartar, a ovi na epohe; tercijar: paleogen (doba: paleocen, eocen, oligocen) i neogen (doba: miocen,
pliocen); kvartar: epohe pleistocen (ili diluvij) i holocen (ili aluvij). Granica tercijara prema kredi (dakle,
mezozoiku) jasno je obilježena faunistički, a prema kvartaru klimatski. U tercijaru su tropske i suptropske
biljke živjele mnogo sjevernije nego danas; uz obale današnje Poljske prostrana je bila vrsta crnogorice
bogate smolom - tako je nastao jantar. Tercijar je doba sisavaca (Mammalia), koji po značenju zauzimaju
mjesto mezozojskih gmazova; najznačajniji su kopitari (Ungulata), polukopitari (Subungulata), zvijeri
(Carnivora) i primati (Primates) s prvim antropoidnim
majmunima (Anthropoidea). U moru buja život; brojni
su rodovi školjkaša (Lamellibranchiata), riba (Pisces),
od gmazova je preživjela jedino kornjača (Tryonix), a
od sisavaca u moru žive kitovi (Cetacea) i morske
krave (Sirenia).

Slika 95. Fosil školjke iz roda Pecten (srednji miocen)

Najmlađi dio kenozojske ere je kvartar, koji

traje do danas; obuhvaća oko 2 milijuna godina. U
pleistocenu (donji kvartar ili diluvij, a često se naziva i
ledeno doba) došlo je do velikog zahlađenja na Zemlji
(tako je i velik dio Europe pokrio led; usp. sl. 160). Ritmički se izmjenjuju razdoblja stvaranja ledenih
pokrova (glacijali) i razdoblja povoljnije klime (interglacijali). Od prije oko 10.000 godina započela je
"današnja" geološka epoha - holocen (postglacijalno doba ili aluvij), u kojoj je došlo do zatopljenja i
otapanja leda; postupno su se uspostavljali današnji geografski, klimatski i biološki odnosi na Zemljinoj
površini.
U kvartaru se nastavlja život iz tercijara bez većih promjena, ali na kopnu, povezano s oledbama ili
glacijacijama, nastaju velike seobe i izumiranje biljnih i životinjskih zajednica. Kvartar je razdoblje
obilježeno prvom (nesumnjivom) pojavom čovjeka. U razvoju pračovjeka razlikujemo četiri etape: od
Australopithecinae nađenih u južnoj i srednjoj Africi, starijih od 1,5 milijuna godina,132 preko Archanthropa
(Azija, Afrika i Europa; npr. rod Homo heidelbergensis), i Paleoanthropa (preneandertalci, npr. krapinski
pračovjek, i neandertalci) do predstavnika četvrte skupine, Neoanthropa (Homo sapiens fossilis, i napokon
Homo sapiens). Tijekom ljudske prapovijesti u svezi s materijalom i načinom izrade oruđa i oružja razlikuje
se: staro kameno doba (paleolit), koje traje do kraja pleistocena, početkom holocena je srednje kameno
doba (mezolit), zatim dolazi novo kameno doba (neolit) i napokon brončano te željezno doba, koje već
ulazi u povijest.

Slika 96. Lubanja roda Australopithecus

Tijekom kenozoika talože se naslage

pješčenjaka, lapora i nešto manje vapnenca, a stijene su
trošnije nego one iz ranijih razdoblja. U pleistocenu su
posredovanjem vjetra nastale i prostrane naslage prapora
(les) uvjetovane klimatskim kolebanjima.
U sklopu alpskog nabiranja u tercijaru se zbivalo
snažno gibanje Zemljine kore, praćeno snažnom
vulkanskom djelatnošću. Tada su nastale glavne crte
današnjeg reljefa, tj. izdignuti su mnogi lanci: Alpe,
Dinarske planine, Karpati, Kavkaz, Pirineji, Apenini,
Atlas, Himalaja, Kordiljeri i drugi; na granici pliocena i pleistocena značajna je vlaška orogenetska faza
(završna iz sustava Alpida). Tijekom kvartara nastavlja se nemir Zemljine kore, i to u sklopu tzv.
neotektonskih poremećaja, ali se glavne promjene zbivaju u okviru epirogenetskih pokreta, dugotrajnih

132
Najnoviji nalazi čeljusti u Etiopiji pomiču tu granicu na 2,3 milijuna.
 94
okomitih gibanja dijelova Zemljine kore bez strukturnih promjena. Holocenske naslage nakupljaju se i
danas u dolinama, zavalama, jezerima i morima.

Vidjeli smo da se otprilike prije 70 milijuna godina pojavljuju razvijeniji sisavci, a tek početkom
kvartara (prije 2-3 milijuna godina) čovječji preci i čovjek. Usporedimo li Zemljinu geološku prošlost s
duljinom kalendarske godine, kvartar traje tek posljednja četiri sata zadnjeg dana u godini, a
povijesni podaci postoje tek za posljednje dvije minute! Imajući na umu koliko je trajala evolucija i
prilagodba organizama na skladan život na Zemlji, moramo se zabrinuti nad brzim promjenama
ekosustava. Čovjek je u zadnjih stotinjak godina utjecao na poremećaj milijardama godina
uspostavljane ravnoteže. Po svemu sudeći, nismo dovoljno svijesni te činjenice.

5.4. UNUTRAŠNJI (ENDOGENI) ČINIOCI

RELJEFA: PROCESI, ETAPE, OBLICI
Endogeni pokreti 133 i procesi nastaju duboko u litosferi, otuda i naziv unutrašnji, a uzrokovani su
golemom snagom koja je rezultat već spomenutih procesa u plaštu (gravitacijsko izdvajanje i radioaktivno
raspadanje tvari, sila teža i rotacija Zemlje; usp. odj. 5.1.4.). Reljefni oblici nastali radom unutrašnjih sila
nazivaju se tektonski oblici,134 a pokreti koji su ih stvorili tektonski pokreti. Oblici nastali na ovaj način
predstavljaju kostur reljefa Zemlje (usp. odj. 5.1.3.).

5.4.1. GLOBALNI TEKTONSKI POKRETI

5.4.1.1. TEORIJSKI MODEL GIBANJA LITOSFERNIH PLOČA. Zahvaljujući napretku geoznanosti,
ali i tehničkim dostignućima, posljednjih je desetljeća došlo
do značajnih novih spoznaja o razvitku Zemlje, njezine kore i
reljefa. Teorijski model, tzv. globalna tektonika ploča,
umnogome predstavlja osuvremenjenu i dalje razvijenu
postavku o gibanju ("plutanju") kontinenata; stoga se još
naziva i neomobilistička teorija. Geofizičar Alfred Wegener
(1880-1930) svojom je hipotezom o "plutanju kontinenata"
postavio temelje sustavnom objašnjavanju važnih procesa u
razvitku globalnog reljefa. Po njemu je Zemlja u arhaiku i
većem dijelu paleozoika imala jedno jedinstveno kopno
nazvano Pangea ("svezemlja") koje se, djelovanjem
endogenih sila i pokreta, prije oko 200 milijuna godina počelo
lomiti na manje dijelove (kontinente). Ti dijelovi kopna su
"plutali" i pomicali se. Pogledamo li pažljivo kartu svijeta
uočit ćemo da se svi današnji kontinenti mogu spojiti u jednu
jedinstvenu jezgru. Suvremena istraživanja potvrdila su tu
"staru ideju" i dala joj nove dimenzije.

Slika 97. Gibanje kontinenata po Wegeneru; a) jedinstveno

kopno (Pangea) u karbonu (prije oko 300 milijuna godina), b)
izgled kopna u eocenu (prije oko 50 milijuna godina) i c)
izgled kopna u pleistocenu (prije oko milijun godina)

Sve do najnovijeg vremena u geotektonici je bio

snažno zastupljen teorijski koncept koji je pretpostavljao
razmjerno fiksiran položaj kontinentalnih masa u odnosu na

133
Grč. endon = unutra; genos = rod. Često se u nastavi zemljopisa čini pogreška kada se tektonske i epirogenetske pokrete smatra
osnovnim unutrašnjim silama koje oblikuju reljef. A činjenica je da su ti (i drugi endogeni) pokreti posljedica djelovanja unutrašnjih
sila.
134
grč. tekto = gradim
 95
astenosferu (magmu), i po kojemu okomiti tektonski pokreti odlučujuodlu uju o formiranju reljefa; vodoravni se
aju sporednima i posljedicom okomitih. Suprotno tome, suvremena tzv. neomobilistička teorija
smatraju
razvoja liotosfere (globalna tektonika ploča)
plo a) naglasak stavlja na vodoravne pokrete velikih litosfernih
blokova.
Istraživanja su ustvrdila da čvrsti, površinski dioio Zemlje, nije jedinstvene građe,
gra već je razlomljen na
litosferne (tektonske) ploče različitih
razli oblika, veličina i načina
ina pokretanja. One su temeljne strukturne
jedinice litosfere. Izdvaja se sedam osnovnih (globalnih razmjera) i dvadeset manjih (sekundarnih)
ploča.
a. Osnovne su: euroazijska, afrička,
afri sjevernoamerička,ka, južnoamerič
južnoamerička, veliko/tiho/oceanska,
australskoindijska i antarktička
ka (sl. 98). Valja istaknuti da nema izravne veze izme
čka između strukture ploča i
rasporeda kontinenata. Svaka od njih najčešće
naj uključuje
uje (nosi!) kontinente i dijelove oceanskog dna (npr.
afrička). Ipak, može se rećii da je euroazijska plo
pločaa uglavnom kontinentska, a velikooceanska gotovo u
cijelosti oceanska (obuhvaćaa samo mali dio kontinenta u podru području jugoistočne
čne Kalifornije). Nepodudarnost
glavnih pločaa i kontinenata ujedno pokazuje da litosfern
litosferne pločee mogu sadržavati sve tipove kore, dakle
kontinentski, oceanski, prijelazni i riftogeni tip.

Slika 98. Litosferne (tektonske) ploče

plo i njihove granice: navedene su osnovne ploče,
ploč ali i nekoliko manjih
zbog njihova značaja: područje
čje razmicanja ←→ ; područje podvlačenja →←

Litosferne pločee iznad rastaljene tvari (astenosfere) dobro je usporediti s ledom na vodi. Prvo, obje
krute plohe su na površini; drugo, ispod je toplija tvar pa toplina struji kroz led/litosferu u atmosferu;
treće, obje krute plohe lakše su od tvari ispod njih pa stoga plutaju. Strujanje vode je dovoljno jako
da razlomi kompaktni led i pokrene ledene ploče.
plo Pokreti su u različitom
itom smjeru, a rezultat može biti
primicanje i razmicanje pločača ili pomicanje jedne uz dr drugu.
ugu. Upravo se to događa
doga i s litosfernim
pločama.

Litosferne pločee su zbog različite

razli debljine i specifične
ne težine, različito uronjene u astenosferu.
Svako veće opterećenjeenje uvjetuje uranjanje plo
ploče, a rasterećenje
enje izdizanje. Međutim,
Međ značajnije je stalno
vodoravno gibanje ploča. a. Prema raznim mjerenjima, pokre
pokreću se prosječnono nekoliko centimetara godišnje.
Valja istaknuti da Wegener u svojoj hipotezi govori o plutanju kontinenata, a teorija globalne tektonike ploča
plo
(proizišla iz te hipoteze) dokazuje da pokreti
pok litosfernih pločaa imaju rotacijska obilježja (rotacijski pokreti),
 96
tj. uvjetovane su nejednakom brzinom rotacije pojedinih dijelova Zemljine površine. Neki znanstvenici
pretpostavljaju da su postojala razdoblja (od nekoliko desetaka milijuna godina) usporenog gibanja, pa i
prestanka kretanja litosfernih ploča. Ta razdoblja obilježava smanjenje orogenih procesa (razumljivo, jer su
oni izravna posljedica gibanja ploča).
U sklopu pomicanja ploča dolazi do odmicanja ili primicanja kontinenata. Tako se npr. Afrika kod
135
Gibraltara primiče Europi 1,9-2,6 cm godišnje, a kod Krete 2,6 cm. Istovremeno se Arapski poluotok
odmiče od Afrike (na to upućuje i postanak Crvenog mora).

5.4.1.2. UZROCI GIBANJA PLOČA I PROCESI NA GRANICAMA. Pokreti globalnih ploča odraz su
dubinskih strujanja tvari u astenosferi. Glavna pokretačka snaga su temperaturne razlike dijelova
unutrašnjosti Zemlje zbog čega nastaje uzgon (konvektivno strujanje) rastaljene tvari i golemi tlak (sl. 99). U
prvom redu to je toplinska energija koja se oslobađa zbog gravitacijskoga gibanja materije, tako da teži
metali padaju dublje prema jezgri, a lakši se izdižu prema površini; ogromna toplina se oslobađa i zbog
radioaktivnog raspadanja i drugih procesa. Tri su smjera gibanja rastaljene tvari: gore, dolje i bočno.
Zagrijavanje materije dovodi do njezina širenja i smanjenja tlaka, a hlađenje (do kojeg dolazi zbog
oslobađanja topline) izaziva suprotnu pojavu. Zbog toga uz samo dno litosfere nastaju žarišta pojačanog
oslobađanja energije, a time započinju određeni procesi i pokreti litosfernih ploča.

Slika 99. Gibanje rastaljene tvari u gornjem plaštu (astenosferi)

Najburniji procesi oblikovanja reljefa Zemlje pojavljuju se na granicama litosfernih ploča. Upravo
je bit teorije globalne tektonike ploča je u značajkama glavnih procesa na granicama ploča. Prema vrstama
procesa razlikuju se konstruktivne, destruktivne i konzervativne granice na kojima se oblikuju posve
određeni oblici.
Na konstruktivnim granicama nastaje razmicanje (engl. spreading) litosfernih ploča (sl. 100).

Slika 100. Shematski prikaz razmicanja litosfernih

ploča (konstruktivne granice)

Kroz razmake (pukotine) izbija magma

gradeći i oblikujući oceanska gorja, uz snažan
podmorski vulkanizam i potresne aktivnosti
(hipocentri potresa su u pravilu plitki, do 70 km).
Pojas razmicanja, ili tzv. konstruktivne granice
litosfernih ploča vežu se najčešće uz
srednjooceanske hrbate (usp. sl. 79), tj. povezani
sustav podmorskih uzvišenja (o njima je već bilo

135
Nastavi li se primicati prosječno 2 cm godišnje, Gibraltarski tjesnac bi nestao za 650.000 godina.
 97
136
govora, usp. odj. 5.1.3.). Na kopnu su ove granice slabije zastupljene. Svi srednjooceanski hrbati
ujedno su granice litosfernih ploča. U žljebastom udubljenju (riftogeni pojas) vrlo je jako toplinsko
strujanje, a duž pukotina uzgonom dolazi golema količina rastaljene tvari iz astenosfere. Tako nastaje nova
Zemljina kora (otuda i ime - konstruktivne granice), koja je u pravilu građena od bazičnih i ultrabazičnih
stijena (najčešće bazalta i peridotita). Razmicanje se može smatrati jednim od posebnih procesa orogeneze
("gorogradnje").
Prema paleomagnetskim mjerenjima, razmicanje iznosi oko nekoliko centimetara godišnje, ali se
razlikuju razdoblja bržih i sporijih pokreta, odnosno, jačeg ili smanjenog dotoka rastaljene tvari iz
astenosfere.137 "Rast" hrbata uvjetovan je brzinom razmicanja ploča; najviši je tamo gdje je razmicanje
sporije. To je slučaj u sjevernom Atlantiku gdje je Island nastao na najvišem dijelu Srednjoatlanskog hrpta.
Destruktivne granice obilježava podvlačenje (subdukcija) ploča jedne pod drugu uglavnom na
rubovima oceanskih primorja gdje se oblikuju do 11 km duboki morski jarci. Uglavnom se podvlači
oceanska ploča pod kontinentsku, ali zbog razlika u gustoći može se podvlačiti jedna oceanska pod drugu, pa
i kontinentska pod kontinentsku. Ploča koja se podvlači lomi se i puca pa je vrlo česta potresna aktivnost, a
na površinskoj ploči pojavljuju se vulkani i nastaju ulančani planinski masivi i otočni nizovi (sl. 101). Zbog
toga se podmorski jarci s vulkanskim otočnim nizom i rubnim morima mogu smatrati područjima
suvremenih geosinklinala (prostori orogeneze). To je najnestabilnije područje na Zemlji, prostor gdje se
litosfera razara. Brzina podvlačenja je različita i kreće se od 20 cm (Aleutski jarak) do 37 cm godišnje
(Javanski jarak).

Slika 101. Shematski prikaz podvlačenja ili subdukcije litosfernih ploča (destruktivne granice); kružići
označavaju hipocentre potresa (Tarbuck i Lutgens, 1988:177)

Oceanska litosferna ploča u pojasu jarka, podvlačeći se pod susjednu ploču, povija se i puca u
površinskom dijelu. Ponire do oko 700 km dubine gdje se potpuno rastvara. Uska je veza između vulkanizma
i podvlačenja; na dubini od 100 do 300 km nalazi se ispod vulkanskog niza i na tome dijelu dolazi do
djelomičnog taljenja ploče (sl. 101). Pri temperaturi od 500 do 600 0C dolazi do oslobađanja golemih
količina vodene pare (dehidracija ploče) i to umnogome pojačava subdukcijske procese, između ostalog i
vulkanizam; vodene pare pune alkalija kreću se prema površini.
Jedan od glavnih dokaza podvlačenja su i seizmičke značajke destruktivnih granica litosfernih ploča.
U neposrednoj blizini oceanskih jaraka, dubina hipocentara razmjerno je blizu površini litosfere, do 70 km,

136
Utvrđene su u pojasu istočnoafričkih vulkana i grebena, nastavljaju se u Crvenom moru, koje je i nastalo upravo procesom
razmicanja duž riftogenog žlijeba.
137
Sadašnje vrijednosti razmicanja najveće su u području Istočnotihooceanskog hrpta, 6-9 cm/god.; na Atlantiku je to 2-10 cm/god.,
a na hrptu Indijskog oceana 1,5 -3 cm/god.
 98
u okviru vulkanskog pojasa krećee se oko 300 km, a ispod rubnih mora hipocentri su na ddubini od 300 do
730 km (sl. 101). Prostorni raspored hipocentara pokazuje da su oni vezani za kosu plohu (prosječnog
(prosje nagiba
450), što je nepobitan dokaz u kakvom je položaju litosferna ploča plo a koja se podvla
podvlači. Od dubokomorskih
jaraka pa sve do dubina gdje se s pločaa potpuno rastvara, prevladava proces tlačenja
tla (kompresije); to je
mjerenjem utvrđena činjenica.
injenica. Sile koje uvjetuju tla
tlačenje
enje u subdukcijskim područjima
područ (te su sile nastale kao
138
plod podvlačenja)
enja) imaju bitnu ulogu u nastanku ulan
ulančanih planina.
Valja rećii da razmicanje i podvla
podvlačenje nisu odvojeni, već tijesno povezani i jedinstveni procesi; to
značii da razmicanje na jednom mjestu uvjetuje podvla
podvlačenje
enje na drugom. Zemljin volumen se ne mijenja.
Konzervativne granice litosfernih ploča su razmjerno mirnije. Ploče če se duž granica pomi
pomiču jedna
uz drugu (sl. 102) što izaziva česte i jake potrese.

Slika 102. Shematski prikaz uzdužnog pomicanja Slika 103. Pomicanja litosfernih ploča
plo duž rasjedne
litosfernih pločaa (konzervativne granice) pukotine; primjer rasjednog sustava San Andreas

Ovdje ne nastaju ulančana

čana gorja niti dolazi do razaranja litosfere, već
već nastaju goleme i vrlo aktivne
pukotine odnosno rasjedi duž kojih dolazi do suprotnog gibanja dviju litosfernih ploča.plo Primjer toga je
granica izmeđuu velikooceanske i sjevernoameri
sjevernoameričke pločee ili tzv. San Andreas rasjedni sustav u Kaliforniji.
Duž njega se velikooceanska ploča
ploč pomičee prema sjeverozapadu, a sjevernoameri
sjevernoamerička u smjeru jugoistoka.
To su tipični
ni vodoravni pokreti od nekoliko centimetara godišnje, ali za vrijeme ja jačih potresa (npr. San
Francisco, 1906. godine) uočeni
čeni su iznenadni pokreti od nekoliko metara.

5.4.2. ETAPE OBLIKOVANJA RELJEFA

Neomobilističko tumačenja
čenja razvoja litosfere i Zemlji
Zemljine
ne kore izdvaja tri etape u razvoju Zemljine
139
kore, i to: geosinklinalnu, orogenu i kratonsku ili platformsku.

5.4.2.1. GEOSINKLINALNA ETAPA. U predgeosinklinalnoj fazi dolazi do uzgona rastaljene tvari u

astenosferi i nastaju pukotinske strukture (rasjedi). Kao izravna posljedica rasjednih pokreta oblikuje se
stepeničasti
asti rov, a istodobno je na djelu i vulkanizam i oblikovanje vulkanskih reljef
reljefnih struktura. U mlađoj
geosinklinalnoj fazi slijedi razmicanje i nastanak nove Zemljine kore oceanskog tipa ("bazaltni sloj");
oblikuje se oceanska zavala s uzvišenjem - srednjooceanskim hrptom (usp. sl. 79). Istovremeno se događadoga
kompenzacijski proces - podvlačenje
podvla enje novonastale oceanske kore pod jednu od kontinentskih plo ploča.

138
Prema nekim znanstvenicima, do nastanka ulančanog
ulan gorja dolazi u slučaju
aju kada ukupna brzina pokreta dviju suprotstavljenih
litosfernih pločaa iznosi 6 cm godišnje. A vidjeli smo da je kod Javanskog jarka to 37 cm.
139
Teorijski model koji je pretpostavljao razmjerno fiksiran položaj kontinentalnih masa ("fiksističk
("fiksistički pravac") također razlikuje
navedene etape u razvoju Zemljine kore, ali na bitno drugačijim
druga temeljima.
 99
Subdukcijski procesi rezultiraju oblikovanjem podmorskih (rubnih) hrptova, koji prerastaju u otočne
nizove (usp. sl. 101). S unutrašnje strane nastaju potoline s rubnim (unutrašnjim) morima. U završnom
dijelu geosinklinalne etape dolazi do srašćivanja hrptova, velikih plutona, jake pretvorbe (metamorfizam)
vulkanskih i sedimentnih stijena. Oblikuje se, dakle, kontinentski tip Zemljine kore manje gustoće
(specifične težine). Rubna mora se pune sedimentima, a otočni nizovi približavaju kontinentu. Novonastalu
kontinentsku koru obilježava povećana debljina (preko 40-50 km).

5.4.2.2. OROGENA ETAPA.140 Ova etapa smjenjuje geosinklinalnu. Nova kontinentska kora, nastala u
prethodnoj etapi, smanjene je gustoće pa se izdiže radi uspostavljanja izostatske ravnoteže.141 U toj mlađoj
fazi orogene etape vrlo su jaki procesi nabiranja, navlačenja i rasjedanja. To, pak, dovodi do oblikovanja
borano-navlačnih ulančan ih gorskih (planinskih) sustava koji se s vremenom povezuju u velika planinska
142
područja. Vrlo je velika debljina ovih dijelova kontinentske mase; dopiru u astenosferu do dubine od 50-
80 km.
Usporedo s izdizanjem, mladi i visoki gorski sustavi izloženi su sve jačoj denudaciji (spiranje rahlog
tla) i nagomilavanju trošnog materijala u njihovim predgorjima - molase.143 Primjer toga su Hindustan i
Mezopotamija (predgorske potoline) te Panonska zavala (međugorska potolina). Kontinentska se masa tako
postupno širi na račun oceanskih bazena, što dovodi do porasta (transgresije) morske razine. Daljnjim
razvojem subdukcija slabi i gotovo prestaje, a smanjuje se vulkanizam i seizmizam. U kasnoj fazi orogene
etape seizmička i vulkanska aktivnost gotovo potpuno prestaju.

5.4.2.3. KRATONSKA (PLATFORMSKA) ETAPA.144 To je završna faza u oblikovanju Zemljine

kore i litosfere. U njoj vulkanizam prestaje, a seizmizam je vrlo slab. Denudacija (ogolićavanje) i aplanacija
(zaravnavanje) reljefa potpuno prevladava nad izdizanjem. Snižavaju se visoki dijelovi gorskih sustava, kora
se tanji i ujednačava, udubine se ispunjavaju. Oblikuje se kraton, vrlo prostrani, pretežno ravničarski reljefni
oblik sa slabim magmatizmom i seizmizmom. U okviru njega, promjena težinskih odnosa masa uvjetuje
epirogenetske pokrete, tj. izdizanje ili spuštanje cijelih kontinenata ili njihovih dijelova (usp. odj. 5.4.5.).
Nastaju dva različita strukturna oblika: svod ili štit i platforma. Svod ili štit denudirani je dio kontinenta, pa
je nabrani temelj izravno na površini; niži je u središtu a izdignut prema rubovima (Kanadski štit, Baltički
štit). Platforma je uleknuće ispunjeno morskim i jezerskim talozima nastalim denudacijom štitova. Slojevi
su neporemećeni i dosižu debljinu 5-10 km, pa je stoga reljef platforme zaravnjen.
Što se tiče etapnog razvoja Zemljine kore, možemo zaključiti da su glavnu ulogu imali vodoravni
tektonski pokreti. Planetarne reljefne oblike (a vidjeli smo da su to kontinentske mase, subdukcijski pojasevi,
oceanske zavale i srednjooceanski hrbati) valja promatrati kao različite faze jedinstvenog procesa
geotektonskog razvitka Zemlje i oblikovanja njezine kore. Procesi na granicama litosfernih ploča, o kojima
je bilo riječi, jasno pokazuju da su i u sadašnjoj etapi razvitka Zemljine kore snažno prisutni unutrašnji
pokreti koji nastavljaju izgrađivati (razlamati, savijati, spuštati i izdizati) reljef našega nemirnog planeta.

5.4.3. SLOJEVI
Za rekonstrukciju tektonske građe litosfere vrlo je veliko značenje taložnih stijena. Međusoban
odnos i raspored slojeva omogućuje da po njihovom položaju na površini zaključujemo i o strukturi nešto
dubljih, nevidljivih dijelova litosfere. To je osobito značajno u istraživanju rudnih ležišta.

140
Orogen (grč. oros = gora) nabrani gorski sustav nastao na mjestu bivše geosinklinale.
141
S obzirom da granitni sloj (sial) leži na razmjerno gušćem, bazaltnom sloju (sima), to moguće njegovo veće uranjanje (spuštanje)
na jednom kraju prati izdizanje na dugome, ali ne jednolično, već zavisno od relativne gustoće (specifične težine) pojedinih blokova
granitnog sloja (kontinentske mase); a ona se može dosta razlikovati. Ta ravnoteža plutanja različitih blokova nazvana je izostazija
(C.E. Dutton, još 1889. godine).
142
Sa strukturnogeomorfološkog gledišta, uzvišenja na Zemlji mogu se razvrstati na: 1. planinski ili gorski pojas (Alpsko-Himalajski,
Andski, Kordiljerski, Istočnoafrički, Centralnoazijski, Stjenjak), 2. velika gorska područja (npr. Zapadnosredozemno ulančano
gorsko područje Alpsko-Himalajskoga gorskog pojasa), 3. gorski sustavi (npr. Alpe, Dinaridi, Karpati itd) kao dijelovi velikih
gorskih područja, odnosno pojaseva, 4. gorski uži pojas (npr. Unutrašnji Dinaridi), 5. gorska skupina (npr. Bosansko škriljavo gorje),
6. hrptovi, masivi, grede (npr. Velebit, Dinara, Psunj) (prema: Bognar, 1991:9).
143
Molasa, stjenske naslage nataložene u predgorskim i međugorskim potolinama (valutičnjaci, pješčenjaci, lapori) kao rezultat jake
denudacije (ogolićavanja) okolnih gorskih masiva tijekom njihovoga intenzivnog izdizanja.
144
grč. kratos = čvrst, postojan
 100
Sloj je više ili manje kompaktna mineralna (kamena) nakupina omeđena dvjema plohama. Svi
slojevi imaju oblik leće, jer prema rubovima, gdje je taloženje bilo slabije, postaju tanji; prirodni prestanak
sloja nazivamo isklinjavanje. Slojevitost je uvjetovana načinom taloženja, jer svaki sloj čini zasebnu cjelinu
koja se prekida kada se promijene uvjeti taloženja, posebice kada se mijenja veličina zrna taloga ili njihova
boja (npr. izmjena škriljevaca s vapnencima). Tako su, primjerice, holocenski priobalni sedimenti
raspoređeni u dugim i uskim pojasima, dok su morske naslage često dosta jednolike i vrlo prostrane. Prema
tome, oblik naslage se prilagođava prostoru taloženja, što znači da se svaki sloj prostire onoliko koliki je bio
određeni prostor s jednoličnim uvjetima taloženja.
Prvobitni položaj slojeva
većinom je vodoravan (ili približno
vodoravan) i normalno je da su mlađi
slojevi nataloženi preko starijih
(superpozicija) (sl.104).

Slika 104. Shematski prikaz zakona

superpozicije, prema površini su
taloženi sve mlađi slojevi: vapnenac je
najstariji, slijedi glinjak (glineni
škriljac), a pješčenjak je najmlađi

Naknadnim pokretima i poremećajima u litosferi prvobitni se (normalni) položaj može promijeniti,

te slojevi mogu biti nagnuti, raspucani ili u različitim odnosima. Pomoću fosila (okamina) možemo utvrditi
da su ponekad na površini stariji slojevi iznad mlađih, tj. da su u obratnom ili inverznom položaju, ili su
jedni uz druge. Dijelove Zemljine površine na kojima nije bilo poremećaja slojeva, pa su oni usporedni s
površinom zemljišta, nazivamo pločama (npr. Ruska ploča). Pukotine između dvaju slojeva zovu se
dijastrome, a pukotine kroz više slojeva su dijaklaze.
Ako je sloj nagnut, tada je redovito samo njegov manji dio izložen površini. Pritom je važno odrediti
njegovu pravu debljinu; dobije se
povlačenjem okomice s jedne plohe do
druge. Izloženi dio sloja na površini
naziva se izdanak, a njegovo prostiranje
ovisi o položaju samoga sloja i nagiba
površine zemljišta (sl. 105).

Slika 105. Primjer odnosa debljine (d )

i izdanka ( i ) sloja u različitim
položajima (Herak,1973)

Kod nagnutih slojeva (a to je glavnina) nalazimo izdanke različite starosti na površini jedne pokraj
drugih. Da bismo točno utvrdili položaj nekog sloja u prirodi, valja mu ustanoviti pružanje, smjer nagiba
(pada) i kut nagiba (sl. 106). Pružanje sloja je njegovo sjecište s vodoravnom ravninom, a određuje se kao i
smjer nagiba prema stranama svijeta (posebnim, geološkim kompasom). Smjer nagiba je uvijek okomit na
pružanje. Kut nagiba sloja je kut što ga sloj zatvara s vodoravnom ravninom.

Slika 106. Elementi položaja (pružanje, smjer pada

i kut nagiba) nagnutih slojeva taložnih stijena
 101
Svaki sloj ima podinu (slojevi ispod njega) i krovinu
(slojevi iznad). Užu krovinu i podinu čini samo po jedan sloj
neposredno iznad ili ispod promatranog sloja. Valja razlikovati
topografsku podinu i krovinu od stratigrafske. U
topografskom smislu podina je uvijek donji, a krovina uvijek
gornji sloj, bez obzira jesu li mlađi ili stariji od određenog sloja.
Mađutim, stratigrafski kriterij počiva na starosti slojeva, pa
pojam podine uvijek označava stariji sloj, a krovina mlađi sloj,
bez obzira nalaze li se iznad ili ispod promatranog sloja. U
normalnom slijedu slojeva podudaraju se topografska i
stratigrafska podina i krovina, a u prebačenim slojevima to su
suprotni pojmovi.
U međusobnom odnosu slojevi mogu biti konkordantni
ili usporedni i diskordantni. Konkordantni slojevi su
međusobno usporedni bez obzira jesu li vodoravni, nagnuti ili
naborani (ponekad ih se naziva i konformni slojevi; usp. sl. 104).
Diskordantni su slojevi položeni pod nekim kutom. Njihov
nastanak redovito je vezan za orogenetske ili epirogenetske
pokrete, koji uzrokuju izdizanje i poremećaj jedne serije slojeva,
zatim njihovo spuštanje nakon erozije i, konačno, taloženje
novih slojeva koji obično nemaju isti položaj (sl. 107).

Slika 107. Oblikovanje diskordantnih slojeva: A - taloženje, B

- izdizanje serije slojeva, C - erozija i D - spuštanje i ponovno
taloženje (Tarbuck i Lutgens, 1988)

5.4.4. OSNOVNE TEKTONSKE JEDINICE LITOSFERE

Uslijed pomicanja litosfernih ploča i endogenih procesa nastaju snažni pokreti nabiranja, rasjedanja i
navlačenja, koji mijenjaju strukturu Zemljine površine. Promjene su najuočljivije kod taložnih stijena, ali su
prisutne i kod drugih tipova.
Proučavanjem položaja slojeva u prirodi ustanovljeno je da njihov međusobni odnos može biti vrlo
različit i vrlo složen. S tim u vezi u Zemljinoj kori postoje različiti strukturni oblici, ali ipak prevladavaju tri
oblika kao osnovne tektonske jedinice litosfere: bore, rasjedi i navlake.

5.4.4.1. BORE. To su valovita savijanja odnosno iskrivljavanja slojeva koja nastaju djelovanjem
podvlačenja (subdukcije), zbijanja i bočnog tlaka te izdizanjem ili spuštanjem dijelova kontinenata. Neke
manje bore mogu nastati povezano s gravitacijskim silama, kao posljedica spuštanja terena.
Svaka bora sastoji se od koritastog (konkavnog) dijela ili sinklinale i izbočenog (konveksnog) dijela
ili antiklinale (sl. 108). Oba dijela uzdužno se izdvajaju u krila koja dijeli osna ploha. Najviši dio
antiklinale je tjeme, a središnji (najstariji) dio jezgra; najniži dio sinklinale je dno. Ako je tjeme
egzogenim modeliranjem razoreno i dobije udubljeni izgled, zove se zračno sedlo.

Slika 108. Bora - blok dijagram; sinklinala (S) i

antiklinala (A) s elementima: 1. krilo, 2. tjeme,
3. jezgra antiklinale, 4. dno sinklinale, 5. osna
ploha

Antiklinale i sinklinale strukturne su

jedinice (oblici) Zemljine kore i ne moraju se
podudarati s reljefnim oblicima; stoga se i jedne
i druge može naći u ravničarskim zemljištima, u
dolinama i uzvisinama. Kada se podudaraju s
 102
morfologijom zemljišta (npr. kada je na površini dolina a ispod nje antiklinala), to je normalni reljef, u
suprotnom slučaju naziva se inverzni reljef (npr. sinklinalna struktura unutar uzvisine).
U prirodi su vrlo rijetke neporemećene bore,
pa zbog toga razlikujemo više tipova. S obzirom na
položaj osne plohe prema vodoravnoj ravnini, bore
mogu biti uspravne, kose, prebačene, polegle i
utonule (sl. 109). Zbog toga položaj slojeva u bori
nije mjerodavan za određivanje sinklinale i
antiklinale, već je jedino mjerilo međusobni odnos
slojeva. U sinklinali su prema dnu slojevi sve stariji, a
u antiklinali su prema tjemenu slojevi sve mlađi.

Slika 109. A - Tipovi bora u odnosu prema osnoj

plohi: 1. uspravna, 2. kosa, 3. prebačena, 4. polegla i
5. utonula; B - 1. pravilne, 2. izoklinalne i 3.
lepezaste (Herak, 1973)

S obzirom na položaj osne plohe prema

krilima razlikuju se pravilne ili normalne bore,
kojima se krila pravilno (simetrično) šire, izoklinalne
bore s krilima usporednima s osnom plohom, lepezaste bore s povijenim krilima u obliku lepeze (sl. 109).
Poseban tip bora su fleksure ili koljenaste bore, koje često prelaze u rasjed kada pukne srednji, istanjeni dio.
Ako su bore usporedne s glavnom gorskom osi, nazivaju se uzdužne ili longitudinalne, a ako im je pružanje
na nju okomito, onda su poprečne ili transverzalne. Više bora u obliku izoklinalne serije ili različitih
pojedinačnih bora čine sustav bora nazvan sinklinorij i antiklinorij.

Slika 110. Sinklinala i antiklinala, primjer iz južne Kalifornije

Slojevi se različito ponašaju pri nabiranju, a to je uvjetovano sastavom stijena i dubinom u kojoj se
odvija (površinske su redovito razlomljene). Tako su, primjerice, glinene naslage plastične i vrlo podatne, a
mnoge druge su krute i pri nabiranju pucaju na isteznoj strani sloja.

5.4.4.2. RASJEDI. Rasjedom nazivamo strukturnu jedinicu litosfere što nastaje izdizanjem, spuštanjem ili
uzdužnim pomicanjem dijelova Zemljine kore duž pukotine; sam proces je rasjedanje. Rasjedi nastaju kao
 103
posljedica gravitacije, širenja i tlačenja te njihovim zajedničkim djelovanjem. Izrazito veliki rasjedi
(rasjedni sustavi) nastaju uslijed razmicanja, podvlačenja ili uzdužnog pomicanja litosfernih ploča.
Rasjedne pukotine se nazivaju rasjeline ili paraklaze, mogu biti uspravne (rjeđe) ili nagnute pod
različitim kutom, pa se u prirodi pojavljuje puno kombinacija rasjeda. Svaki rasjed ima krila i rasjednu
plohu, a rasjedi s kosom rasjelinom imaju još skok i hod (sl. 111). Krilo označava zemljište s jedne strane
rasjeline, što znači da svaki rasjed ima dva krila. Ako
je rasjelina okomita, krila se nazivaju prema
stranama svijeta, a ako je kosa (što je najčešće) jedno
se naziva podinsko krilo jer leži s donje strane
rasjeline, a drugo krovinsko jer je iznad nje.
Rasjedna ploha je površina duž koje se zbivalo
rasjedanje. Skok je okomiti razmak krila rasjeda, a
hod je vodoravni razmak među njima. U kosom
pomicanju (kosa rasjelina), osim hoda i skoka,
obično nastaje veći ili manji vodoravni pomak
usporedo s pružanjem rasjeline.

Slika 111. Temeljna obilježja rasjeda s kosom

rasjelinom: 1. krila, 2. rasjelina (rasjedna pukotina),
3. rasjedna ploha, 4. skok, 5. hod

Tri su osnovna tipa rasjeda: pravilni ili

normalni, unazadni reverzni i rasjed s vodoravnim pomakom (sl. 112). Obični ili normalni rasjed nastaje
spuštanjem krovinskog krila u odnosu prema podinskome ili izdizanjem podinskoga u odnosu prema
krovinskome. Tu spadaju i svi uspravni rasjedi (kod njih nema hoda). Reverzni rasjed nastaje izdizanjem
krovinskog krila uz kosu paraklazu ili spuštanjem
podinskoga; stoga može doći do navlačenja jednog
krila na drugo (navlačni rasjed). Rasjed s
vodoravnim pomakom nema skoka ni hoda, već se
krila pomiču u smjeru pružanja rasjedne plohe.

Slika 112. Glavni tipovi rasjeda: 1. obični ili

normalni, 2. reverzni i 3. s vodoravnim pomakom

Istosmjerni rasjedi su oni kod kojih je

rasjelina nagnuta u istom smjeru kao i slojevi, ali ne
mora biti pod istim kutom. Protusmjerni su oni
kojima je rasjelina nagnuta obrnuto od slojeva
(najčešći slučaj). Rasjedi kojima se rasjelina pruža
usporedo s pružanjem slojeva nazivaju se uzdužni,
a kada je okomita na pružanje slojeva to su poprečni
rasjedi. S obzirom na položaj rasjeline i slojeva
postoje i drugi tipovi kao i različite kombinacije
(npr. škarasti rasjedi).
Struganje krila na rasjednoj plohi može
stvoriti uglačanu površinu, koju nazivamo gorsko
zrcalo. Žljebovi ili brazgotine (strije) na rasjednoj plohi upućuju na smjer pokreta. Često u prirodi umjesto
jedne rasjedne pukotine postoje nizovi rasjednih pukotina (rasjedni pojas). Sukladno tome nastaju i različiti
rasjedni sustavi. Stepeničasta struktura nastaje kao posljedica skupine usporednih normalnih rasjeda.
Ljuskava struktura nastaje iz više reverznih rasjeda. Tektonski jarak (graba, rov, potolina, uvala) nastaje
spuštanjem zemljišta između dvaju ili više normalnih i uglavnom usporednih rasjeda (npr. dio doline Rajne,
potolina Mrtvog mora itd.). Stršenik ili horst (timor) nastaje bočnim stepeničastim spuštanjem dijelova
Zemljine kore duž više normalnih rasjeda, dok srednji dio zaostaje i strši u odnosu prema bokovima (sl.
113). Često tvori planinske masive (npr. Vogezi i Schwarzwald) i mnoge otočne (osamljene) planine (npr.
u Panonskoj zavali).145

145
Slična morfološka struktura nastaje kada starije naslage prodru kroz rasjednuti teren; to je prodor. Stršenike (timore) i prodore vrlo
je teško razlikovati.
 104

Slika 113. Shematski

prikaz tektonskog jarka
(graba) i stršenika
(timor, horst)

Na rasjed mogu
upućivati različite
pojave na zemljištu.
Prije svega, dodir
naslaga različite starosti (svaki takav dodir ne znači uvijek rasjed), a obično se to vidi po tome što se
uglavnom različito troše. Daljnji znakovi rasjeda su gorska zrcala, tektonske breče i više izvora na kraćem
razmaku. Rasjedi mogu otežavati izgradnju prometnica (npr. ako je zemljište ljuskave strukture), djelovanje
potresa je jače duž rasjeda, negdje mogu izazvati izdašni izvor vode (npr. pukotinski uzlazni izvor, usp. sl.
187), a drugdje njezin gubitak u obliku ponora itd.

5.4.4.3. NAVLAKE. To su strukturne jedinice litosfere kod kojih se tereni što su primarno bili jedan uz
drugi nalaze jedan na drugome. Obično se navlake (šarijaži) očituju u tome da su starije naslage navučene na
mlađe (ili su mlađe podvučene pod starije), često na velikim udaljenostima. Svoje ishodište imaju u borama
ili u reverznim rasjedima, ili u kombinaciji jednih i drugih, a mogu biti i posljedica gravitacijskih klizanja.
Nastaju, dakle, pri jakom rasjedanju i snažnim bočnim tlakovima (sl. 114).

Slika 114. Navlaka nastala reverznim rasjedanjem

Navlačenje je često u završnici geosinklinalne etape,

a najizrazitije je u orogenoj etapi razvitka Zemljine kore. Ako
tlak s jedne strane traje dovoljno dugo, a na suprotnoj se
strani nalazi neka otporna masa, može nastati sustav navlaka
u kojem mlađe pokrivaju starije (takva je struktura tipična za
Alpe).
Kod navlake razlikujemo autohtoni, razmjerno
nepokretni dio zemljišta i alohtoni, premješteni (pomaknuti)
dio. Područje odakle je alohtoni dio zemljišta navučen naziva
se korijen navlake, a krajnji dio navučenog dijela je čelo
navlake.

5.4.5. EPIROGENETSKI POKRETI

Dugotrajna okomita pomicanja velikih dijelova Zemljine kore s koljenastim izvijanjima uz rubove,
ali bez promjena u njihovoj građi, nazivaju se epirogenetski pokreti.146 Ti pokreti su vezani uz promjene
odnosa i ravnoteže masa koje nastaju zbog gibanja litosfernih ploča. Zapravo se radi o oštro suprotstavljenim
pokretima kopna i oceanskog dna. Epirogenetski pokreti osobito su izraženi u kratonskoj etapi razvitka
Zemljine kore, kada se zbog denudacije snizuju gorski sustavi, kora tanji, a udubine ispunjavaju razorenim
materijalom (sl. 115). Dijelovi kontinenata koji time postaju teži spuštaju se, a lakši se izdižu. Ti se pokreti
očituju naročito u obalnim pojasima, u obliku većeg ili manjeg kolebanja morske razine.

146
grč. epiros = kopno
 105

Slika 115. Prikaz zajedničkog djelovanja denudacije

i izostatičke ravnoteže, a rezultat toga je stanjena
kontinentska kora i kolebanje morske razine

Kada more plavi nekadašnje dijelove kopna,

to se naziva transgresija. Suprotno tome je
regresija, kada dijelovi koji su bili pod morem
postanu kopno (izdižu se), a more se povuče.
Međutim, uzroci pomicanja morske razine, tj. obalne
crte, ne moraju biti samo epirogenetski pokreti.
Morska se razina može izdignuti zbog: a) promjene
volumena morskog bazena uslijed vulkanskog izljeva
ili sedimentacije i b) otapanjem većih ledenih masa
na kontinentima.147 Najbolji dokaz spomenute
tvrdnje jesu glacioeustatički pokreti, tj. izdizanje
razine svjetskog mora uslijed otapanja leda na kopnu.
Mnoštvo je dokaza da je razina mora nakon
pleistocenske glacijacije do danas izdignuta za 95-
100 m, a danas se izdiže prosječno 1 mm godišnje.
Suprotno tome, utvrđeno je da se Skandinavski
poluotok u najmlađem geološkom razdoblju izdiže jer se oslobodio pleistocenskog ledenog tereta (u
norveškom se primorju jasno vide tragovi nekadašnjih obala) (sl. 116.).

Slika 116. Postglacijalno izdizanje u području Botničkog zeljeva s krivuljama jednakog izdizanja; u tom se
području kopno danas izdiže i do 1 cm godišnje

Prema tome, kako se sa sigurnošću ne može utvrditi je li transgresija posljedica samo spuštanja
kopna ili izdizanja morske razine (ili i jednoga i drugoga), sve se više upotrebljava razmjeran pojam
pozitivnog ili negativnog pomicanja morske razine ili obalne crte. Očuvane su cijele serije slojeva koje
pružaju dokaze o pozitivnom ili negativnom pomicanju obalne linije. Epirogenetski pokreti djelatni su i
danas kao dio sveukupne dinamike Zemljine kore.

147
Te pojave ne pripadaju epirogenezi, ali ih je teško od nje razlučiti, pa ih valja zajedno obuhvatiti.
 106
5.4.6. VULKANIZAM

Ustvrdili smo da su endogeni pokreti pokreti i procesi u izravnoj svezi s gibanjem litosfernih ploča plo i
zbivanjima na njihovim granicama. Oslobađanje
Osloba anje goleme energije u litosferi oočituje se na površini
izbijanjem užarene magme i potresima, što često esto ima katastrofalne posljedice za čovjeka.
Pojam vulkanizam obuhvaća
obuhva a sve pojave i procese vezane uz izbijanje užarene magme na Zemljinu
površinu. Površinski završeci izbijanja magme, mjesta koja dubokim kanalima ili pukotinama povezuju (ili
su povezivali) površinu s rastaljenom unutrašnjosti, nazivaju naziv se vulkani (usp. sl. 83). Najjednostavnije
rečeno, to su Zemljini odušci.
Rastaljena tvar (magma) giba se prema površini uzgonskim strujanjem, nastalim djelovanjem
spomenutih endogenih sila (usp. odj. 5.4.1.2.). Razmatrajući
Razmatraju i procese na granicama litos litosfernih ploča naglasili
smo usku vezu izmeđuu vulkanizma i podvla podvlačenja pločaa (usp. sl. 101), kao i značaj
znač njihovog razmicanja za
podmorski vulkanizam (usp. sl. 100). Međutim, Me utim, sama svojstva magme pojač pojačavaju njezin prodor prema
površini. Ona može biti lakša odd čvrstih
č stijena (granitna magma ima specifičnu čnu težinu oko 2,4 , a bazaltna
2,7 i 2,8), što samo po sebi može izazvati uzgon, ali je on još pojačan poja an velikom koli
količinom plinova. Uslijed
tektonskih utjecaja (izazivaju promjene dubinskog tlaka) magma proključa proklju a i prodire kroz pukotine i otvore
prema površini. Uz to, prodornost pojačava poja i golema temperatura (600 -1200 1200 0C), tako da magma otapa
stijene i krčii sebi put. Što je magma te tečnija
nija i s više plinova, to se lakše i brže kreće prema površini.
Na putu prema površini mijenjanju se svojstva magme, hladi se, a to znači zna da joj se smanjuje
prodornost, pa čestoesto oblikuje razli
različite intruzivne oblike između slojeva - plutone (usp. sl. 83). Magma u
plutonima dugo može ostati u tekućem
teku stanju, tj. pod vrloo visokom temperaturom, pa često može prouzročiti
efuzivne pojave, kao što su izljevi, vulkani, fumarole i sl. Ipak, za nastajanje efuzivnih magmatskih oblika
važniji je izravan dotok rastaljene tvari iz dubljih slojeva litosfere i iz astenosfere.
Izbijajućii na površinu, magma postaje lava;; njezino je izbijanje vezano uz pojam vulkana. Premda
nam sama riječ izaziva predodžbu stožaste uzvisine, valja naglasiti da postoji mnoštvo razli različitih tipova
vulkana. Neka od najvećih uzvisine, već prostrane zaravni. To su izljevi,148
ih vulkanskih oblika nisu uzvisine
razmjerno mirna i jednolična na izbijanja lave, vezana za duge i uske pukotine na površini (tzv. linearno
izbijanje lave). Zbog vrlo visoke temperature i tečnosti, te nosti, vrlo su prostrani i uglavnom razmjerno tanki
("bazaltne poplava").149 U geološkoj prošlosti izljevi su bili vrlo česti esti i prostrani. Tako, primjerice, na
sjeverozapadu SAD izljev pokriva oko 400.000 km2, a u području ju Dekana u Indiji debljina izljeva iznosi oko
1.000 m.
Ako rastaljena magma izbija iz jednog
kanala
anala (dimnjaka) ili više njih, uz češću aktivnost,
tada se lava nagomilava i oblikuje uzvišenje koje
tisu metara.150 Stožasta
može narasti do više tisuća
vulkanska uzvišenja koja imaju slojevitu strukturu
(izmjenjuju se slojevi lave i pepela) nazivaju se
stratovulkani;; dobar primjer je Vezuv. Na vrhu
vulkanske kupe je krater,
krater ljevkasto udubljenje koje
je kanalom povezano s vulkanskim ognjištem
(magmatsko žarište) (sl. 117). Slojevi vulkanske
kupe često
esto su probijeni žilama ili dimnjacima, pa
zljevi ili parazitske kupe.
tako nastaju bočni izljevi

Slika 117. Stratovulkan i njegovi glavni elementi:

1. vulkansko ognjište , 2. površina Zemljine kore,
3. kanal, 4. baza vulkana, 5. prag, 6. bočni
bo kanal, 7.
slojevi vulkanskog pepela, 8. bok (strana), 9.
slojevi skrućene
ene lave, 10. ždrijelo, 11. parazitska
kupola, 12. tekućaa lava, 13. otvor, 14. krater, 15.
oblaci vodene pare i pepela

148
Neki autori izdvajaju
zdvajaju izljev kao poseban tip efuzivnog magmatizma, a drugi smatraju izljeve tek jednim tipom vulkana.
149
Na Islandu se godine 1783. duž 25 km duge pukotine izlilo više od 12 km2 lave i oko 3 km2 nevezanog (zdrobljenog) materijala.
150
Tako je i Mauna Kea na Havajskim otocima visoka 4.214 m iznad mora, ali ako se računa
ra una s morskog dna (a takvi stvarno
"izrastaju" iz oceansko dna i čine
ine vulkanske otoke) onda je visina tog vulkana 10.200 m.
 107
Izbijanje (erupcija) lave u vulkanima može biti različito, ovisno o plinovima, posebice o vodenoj
pari koja čini 60-90% svih plinova. Naglim oslobađanjem velike količine vodene pare nastaju vulkani
eksplozivnog tipa, a erupciju prati tutnjava i lakši potresi. Izbija ogromna količina zdrobljenog
(piroklastičnog) materijala u obliku blokova koji mogu biti teški i više tisuća tona, vulkanskih bombi - veći
komadi lave koji zbog obrtanja kroz zrak dobiju vretenast oblik (prije konačnog ohlađivanja), lapila -
komadi skrućene lave veličine šljunka, sitne prašine i drugih. Od velikih količina vodene pare nastaju
golemi oblaci iz kojih, uz električna pražnjenja (munje i gromovi), pada kiša pomiješana s pepelom
stvarajući vrelu kašu - vulkanski prašinac ili tuf. Nakon svega toga kroz krater izbija lava. Često se u
krateru ispod skrućene lave gomilaju plinovi i para pa, uz izvjesni tektonski poticaj, može doći do eksplozije
koja je u stanju uništiti gornji dio vulkana. Nastaje prošireni krater, kaldera (može nastati i urušavanjem
vulkanske kupe).
1 2

3 4

Slika 118. Različiti tipovi vulkana: 1.tip Mauna Loa (Hawaii) s više otvora, 2. tip Stromboli, 3. tip Mont
Pelée (Martinique), 4. tip Vezuv (s tipičnom kalderom) i 5. tip Krakatau (crticama su označene granice
otoka koji je nestao eksplozijom)
 108

Najveća prirodna eksplozija kojoj je čovjek svjedokom bila je vulkanska erupcija 1883. godine (27.
kolovoza). Strašna eksplozija, više od pet puta jača od bombe u Hirošimi, razorila je dvije trećine
otoka Krakatau između Jave i Sumatre, izbacivši oko 20 km3 raznolikog materijala u atmosferu, tako
da je otok smanjen za 20 km2. Tom je prilikom nastao golemi val, visok 36 metara, koji je opustošio
obale susjednih otoka, a zabilježili su ga mareografi čak na obalama Engleske (12 cm). Na okolnim
obalama bilo je 36.000 mrtvih (sam otok je bio nenastanjen). Eksplozija se čula više od 3.000 km
daleko. Prouzročila je valove zračnog tlaka na drugoj strani Zemlje. Padajuće krhotine i pepeo učinili
su su potpuni mrak usred dana u krugu od 150 km. Prašina koja je dospjela u više slojeve atmosfere
toliko je umanjila Sunčevo zračenje da je na cijeloj Zemlji bilo nekoliko stupnjeva hladnije.

Sadrži li magma malo plinova, tj. vodene pare, lava izbija iz kratera razmjerno mirno i sporo.
Tipičan je primjer većina vulkana na Havajskim otocima (Mauna Loa i drugi). Erupcije su tihe i gotovo bez
pepela, a u krateru ključa kao rastaljena kovina u golemom kotlu. Lava se spušta niz padine, često sve do
mora. Teče brzinom planinske rijeke (i do 30 km na sat), uz zaglušujuću buku stvarajući slikovite
"lavopade". Između eksplozivnih vulkana i onih čija je aktivnost razmjerno mirna mnogo je prijelaznih
tipova kod kojih se smjenjuju eksplozije, mirnije erupcije i izljevi (Etna, Vezuv i dr.).
Brojne su i druge pojave vulkanizma. Fumarole su mjesta na kojim kroz pukotine lave izbija
vodena para (manje drugi plinovi). Solfatare su poseban tip fumarola iz kojih izbija sumporovodik (H2S), a
mofete su pukotine kroz koje izlazi ugljični dioksid (CO2 ) i obično su znak prestanka jače vulkanske
aktivnosti. Uz vulkane se pojavljuju termalni i mineralni izvori. Na Islandu, Novom Zelandu i zapadu SAD
poznati su gejziri, snažna topla vrela koja pod tlakom vodene pare (vodu zagrijavaju plutoni) ritmički
izbacuju vodu (usp. sl. 66).151
Aktivnim ili živim smatraju se oni vulkani koji danas djeluju, ili imamo povijesne podatke o
njihovoj aktivnosti. Ugasli vulkani prestali su djelovati prije povijesnog vremena, ali i danas postoje tragovi
njihove aktivnosti. Na Zemlji ima oko 900 živih vulkana, a puno je više ugaslih.

Slika 119. Razmještaj

aktivnih vulkana na Zemlji

Današnji aktivni
vulkani raspoređeni su u
pojasima koji su usko
povezani s najlabilnijim
dijelovima Zemljine kore
(prijelazni tip). Dakle, tamo
gdje su najjači tektonski
pokreti, jer je prodiranje
magme jedino i moguće u
poremećenim i raspucanim
dijelovima kore (to se jasno
vidi usporedimo li slike 119
i 98). Najizrazitiji
vulkanski niz je tzv.
vatreni krug (prsten)
Velikog /Tihog/ oceana, gdje je i većina otočja vulkanskog porijekla (sl. 119). To je prostrano područje
podvlačenja velikooceanske ploče pod sjevernoameričku i južnoameričku (na istoku i jugoistoku) i indijsko-
australsku (na zapadu). Jače je izražena i atlantska zona koju čine mnogi vulkanski otoci uz područje
razmicanja (Srednjoatlantski hrbat) od Islanda na sjeveru, preko Kanarskih otoka do otočja Tristan da Cunha
na jugu. Sredozemni pojas podvlačenja (afričke pod euroazijsku ploču) izražen je manjim brojem aktivnih
vulkana: Vezuv, Etna, Stromboli, Vulcano u Italiji te Thira u Egejskom moru; s izuzetkom Vezuva, svi su na
otocima. Na drugoj strani Atlantika je vulkanski pojas američkog sredozemlja. Značajan je vulkanski pojas
jugozapadne Azije, kao i onaj povezan s Istočnoafričkom pukotinom, tj. rasjednim sustavom .

151
Tako, primjerice, Faithful Geyser u Yellowstone parku izbacuje vruću vodu svake 63 minute ( prije je to radio svakih 60 minuta).
 109
Vulkani sa svojim iznenadnim erupcijama predstavljaju stalnu opasnost za ljude, ali su unatoč
tome mnoga vulkanska područja gusto naseljena. Dovoljno je samo navesti vulkane u Italiji, na otoku Javi, u
Japanu, Meksiku itd. Razlog tome je vulkansko tlo koje je često vrlo plodno i pruža velike mogućnosti za
poljoprivredne djelatnosti, a često su ti prostori bogati rudama i termalnim izvorima.

5.4.7. POTRESI (SEIZMIZAM)

Potresi (seizmizam) su značajne pojave povezane s djelovanjem endogenih procesa, premda s
gledišta oblikovanja reljefnih oblika imaju manji značaj od vulkanizma. To su iznenadni, kratkotrajni i brzo
izmjenljivi pokreti (titraji) dijelova Zemljine kore, a javljaju se kao okomiti udari ili valovita gibanja
zemljišta. Ako se događaju ispod dna mora i oceana nazivaju se podmorskim potresima. Potres uzrokuje
poremećaj postojećeg reljefa te stvara nove oblike (denivelacija, rasjedanje i sl.). Zbog razarajućeg učinka,
potresi su za čovjeka najopasnije prirodne pojave. Proučava ih posebna grana geofizike - seizmologija, a
unatoč napretku znanosti još uvijek se ne mogu uspješno predviđati.
S obzirom na način postanka, tj. glavni uzrok, potresi mogu biti urušni (3%), vulkanski (7%) i
tektonski (90%). Urušni potresi nastaju u plitkim dijelovima Zemljine kore urušavanjem podzemnih
šupljina ili spiranjem naslaga sadre i soli; spadaju u slabe potrese (dosta su rašireni u Dinarskom gorju).
Vulkanski potresi su povezani s vulkanskim erupcijama i lokalnog su značaja. Najjači, najčešći i ujedno
najopasniji su tektonski potresi, koji često imaju regionalno obilježje.
Tektonski potresi nastaju zbog gibanja litosfernih ploča. Pritom se zbog promjene termodinamičkih
uvjeta i tlaka oslobađa golema energija koja se, na čovjekovu nesreću, uglavnom očituje kao rušilačka snaga.
Pojasi razmicanja (srednjooceanski hrbati) značajna su potresna područja jer se duž rasjednih sustava
Zemljina kora lomi (usp. sl. 100). Potresi su snažni i česti uz konzervativne granice litosfernih ploča, gdje se
jedna ploča tare o drugu (usp. sl. 102 i 103). Ipak, najizrazitija potresna područja Zemlje su u pojasu
podvlačenja (usp. sl. 101). Ploča koja se podvlači lomi se i ulazi duboko u plašt, stoga su potresni udari vrlo
jaki i rasprostranjeni.
Mjesto u unutrašnjosti u kojem dolazi do poremećaja, u kojem se "rađa" potres, naziva se
hipocentar (žarište, fokus). Potresni valovi šire se kružno od hipocentra. Njemu najbliža točka na površini
(neposredno iznad) naziva se epicentar i tu su posljedice potresa najizrazitije. Hipocentar na dubini do 70
km naziva se plitkim (najčešći slučaj kod razmicanja ploča), oni između 70 i 300 km su srednji, a oni od 300
do 730 km su duboki. Oko 90% srednjih i dubokih hipocentara nalazi se u graničnom pojasu oceanske i
kontinentske kore (posebice u subdukcijskim sustavima)
oko Velikog oceana. O dubini hipocentra djelomično ovisi
i kojom će se brzinom smanjivati jačina potresnog udarca
s udaljavanjem od epicentra; što je dublje, to je
smanjivanja sporije. Crte koje na površini spajaju sva
mjesta jednake snage potresa nazivaju se izoseiste (sl.
120).

Slika 120. Širenje potresnih valova: E = epicentar, H =

hipocentar, III-VI. = razlike u jakosti potresa (Herak,
1973)

Valja istaknuti da dubina hipocentra i udaljenost epicentra nisu jedini činioci koji odlučuju o jačini
potresnog udara. Važna su i obilježja stijena, prisutnost podzemne vode i drugo. U čvrstim stijenama valovi
su malenih amplituda, ali su dosta štetni za građevine. U nevezanom tlu, npr. u naslagama šljunka, udarac je
jači nego u kompaktnim stijenama.152 Nadalje, u nevezanom tlu može doći do vidljivoga valovitoga gibanja,
koje u epicentru može sličiti valovitoj vodenoj površini. To vrlo snažno djeluje na čovjeka i često izaziva
paničan strah.
Podmorski potresi mogu izazvati velike morske valove, za koje je prihvaćen japanski naziv tsunami
(čit. cunami). Na otvorenom oceanu nisu opasni (obično su visoki do 1 m), ali u priobalju mogu doseći
visinu i do 30 metara i biti opasniji od samih potresa.

152
Tu se javlja tzv. učinak biljarskih kugli kada su poredane u nizu jedna do druge. Udarcem u prvu sve se odmaknu, a zadnja
najviše.
 110
U svakom potresu mogu se razlikovati tri tipa valova koji uzrokuju jače ili slabije titraje, a
međusobno se razlikuju po načinu i brzini širenja. Najbrži su longitudinalni ili primarni valovi (P-valovi)
koji titraju u pravcu svojeg širenja te izazivaju stezanje i rastezanje tvari kroz koje prolaze (sl. 121). Mogu
se širiti kroz čvrstu, tekuću i plinovitu tvar. Drugi po brzini širenja su transverzalni ili sekundarni valovi
(S-valovi) koji titraju ("protresaju" čestice) okomito na pravac širenja energije; šire se samo kroz čvrstu
građu. Dugi valovi (L-valovi) sastoje se od dviju komponenata od kojih jedna titra kružno, a druga
vodoravno; imaju najslabije značenje.

Slika 121. Prikaz širenja valova: (a) longitudinalni ili

primarni (P) valovi izazivaju stezanje (tamnija mjesta)
i rastezanje (svjetlija mjesta) u smjeru širenja energije,
tj. materija titra u pravcu kretanja valova, (b)
transverzalni ili sekundarni (S) valovi izazivaju
valovito gibanje tvari

Potresni valovi ne šire se jednako kroz svaku

stijenu. Opće je pravilo da brzina raste sa čvrstoćom
stijena. Potresni udar traje obično nekoliko sekundi, ali
čitav tijek potresa može trajati puno duže. Potrese
bilježi seizmograf, sprava koja reagira i na one titraje
koje i ne osjećamo; radi na načelu satnog uređaja i
njihala. Mirovanje ili njihanje utega prenosi se i
ispisuje na papir koji pokreće satni mehanizam. Čitav
tijek potresa zabilježi se u obliku seizmograma (sl.
122).

Slika 122. Bilježenje potresa; pojednostavljeni tipični seizmogram: na apscisi je iskazano vrijeme u
sekundama, P = primarni valovi, S = sekundarni valovi, Surface waves = dugi valovi

Djelovanje potresa moguće je ocijeniti na dva načina. Jedan od njih je više iskustveni, jer se osniva
na ljudskom doživljavanju i na učincima potresa na građevinama i tlu. Mercalli, Cancani i Seiberg
napravili su ljestvicu potresa od 12 stupnjeva koja se po inicijalima njihovih prezimena zove MCS-
 111
153
ljestvica. Seizmolog C.E. Richter ustanovio je magnitudnu ljestvicu u kojoj se stupnjevi utvrđuju
pomoću uređaja, a na temelju potresom oslobođene energije.154
Seizmički krajevi su oni u kojima su potresi česta pojava, dok su aseizmički oni gdje su potresi
rijetki ili ih uopće nema. Potresna područja uglavnom se podudaraju s krajevima žive vulkanske aktivnosti,
tj. s graničnim zonama litosfernih ploča (zornu potvrdu tome pruža usporedba sl. 123 i 98). Najviše potresa
ima u velikooceanskom "vatrenom krugu" (53%) i mediteransko(alpsko)-himalajskom području (41%). U
Japanu se prosječno godišnje zabilježi 1.450 potresa, u Čileu 1.500, na Sumatri 280 itd. Potresi su vrlo
rijetka pojava u krajevima starih i stabilnih planina i u dijelovima Zemljine kore koji nisu poremećeni (npr.
Ruska ploča, Kanadski štit, itd.)

Slika 123. Rasprostranjenost potresa magnitude 5,5 i više u razdoblju 1977-1992. s oznakama dubine
hipocentra (fokusa)

U unutrašnjosti Hrvatske potresi su najviše vezani za slavonska gorja, Medvednicu, Vukomeričke

gorice, Žumberačku goru, Ivančicu i Kalnik te Pokuplje. U primorskom dijelu Hrvatske najjača su potresna
područja Vinodol i otok Krk, zatim oko Benkovca i južno od Šibenika. Tu spadaju i područja Biokova,
Imotskog polja, Sinjskog polja, Knina i Dubrovnika.
Ustvrdili smo da su potresi najčešći i najizrazitiji u primorskim fasadama kontinenata, dakle, u
krajevima velike društvene vrijednosti; zbog toga su, unatoč stalnoj opasnosti, uglavnom i gusto naseljena.

Navest ćemo neke od najvećih potresa. U kineskoj pokrajini Shanxi 1556. godine bilo je 830.000
žrtava (najveća katastrofa u povijesti). Godine 1755. opustošena je Lisboa (Lisabon); nakon potresa
nastao je morski val visok 12,5 m; bilo je 70.000 žrtava. Godine 1906. od potresa koji je nastao na

153
Najkraće, ljestvica izgleda ovako (I-XII stupnjeva): I. neosjetan potres, II. jedva osjetan, III. lak potres, IV. umjeren (osjete ga svi
budni ljudi u zgradama), V. dosta jak , VI. jak potres (ljudi bježe iz stanova, pojavljuju se pukotine u sabijim zidovima), VII. silan
potres, VIII. štetan potres (ruše se dimnajci, oštećenja i na boljim zgradama), IX. ograničeno razorni potres, X. razorni potres
(razaranje većine kuća, u tlu se javljaju pukotine), XI. pustošni potres i XII. katastrofalan potres (ruši se sve što je čovjek izgradio,
mijenja se izgled kraja).
154
Vrijednosti se kreću od 0 do 9 stupnjeva; premda dosad nje zabilježen potres jačine 9. stupnja, mnogi su se posve približili toj
vrijednosti. U Čileu je 1960. godine zabilježeno desetak udara snage 8,6-8,7 po Richterovoj ljestvici; u kineskoj pokrajini Kansu
1920. bila je magnituda 8,5 itd. Procjenjuje se da je prosječno godišnje oko 900.000 potresa magnitude do 2,5 , od kojih dio ne
mogu osjetiti ni obični seizmografii; 30.000 potresa magnitude 2,5-5,4; 500 potresa 5,5-6,0; 100 potresa jačine 6,1-6,9; 20 potresa
jačine 7,0-7,9 te jedan potres svakih 5-10 godina magnitude 8 i više.
 112
rasjednom sustavu San Andreas (vodoravna pomicanja bila su i do 7 m) stradao je San Francisco,
dijelom od potresa a dijelom od požara. Godine 1923. potres u okolici Tokija porušio je 576.000 kuća,
a poginulo je 150.000 ljudi i bilo stotine tisuća ranjenih. Godine 1976. kinesku provinciju Tangshan
pogađa razoran potres (7,6 po Richterovoj ljestvici) i računa se da je bilo oko 650.000 mrtvih. Zadnji
veliki potres pogodio je grad Kobe 1995. godine, bilo je 6.000 mrtvih, prije svega zbog požara
(magnituda potresa bila je 7,2 stupnja). Godinu dana ranije pogodio je Los Angeles još jači potres
(magnituda 7,6), ali je poginulo puno manje ljudi (61). To pokazuje da je, uz dobre zaštitne mjere i
organiziranost, moguće smanjiti posljedice razornih potresa.

5.5. VANJSKO (EGZOGENO) PREOBLIKOVANJE

ZEMLJINE POVRŠINE I OBLICI RELJEFA
Na Zemlju djeluje golema Sunčeva energija koja uvjetuje složene klimatske prilike, kruženje vode i
svekoliki život. Ta ista sila je i glavni uzrok vanjskog (egzogenog)155 (pre)oblikovanja reljefa, nastalog
unutrašnjim pokretima i procesima. Preko različitih agensa (pokretna sila), kao što su atmosfera, voda i led,
Sunčeva energija uzrokuje mnoge procese (erozija, korozija i sl.). Oni, pak, utječu na preoblikovanje
prvotnog reljefa i stvaranje novih, erozijskih i akumulacijskih oblika. Sve su neravnine na Zemljinoj
površini izložene djelovanju vanjskih (egzogenih) procesa. U tome najznačajniju ulogu ima klima, koja na
istom prostoru koleba ili se posve promijeni, a to se ogleda u postanku morfoloških struktura. Uz to, učinak
preoblikovanja ponajviše ovisi o visini i nagibu prvotnih oblika, kao i o fizičko-kemijskom sastavu stijena.156
Krajnji "cilj" vanjskih (egzogenih) sila jest razaranje neravnina, tj. zaravnavanje i snižavanje reljefa
(aplanacija). Taj proces uključuje raspadanje i trošenje stijena, denudaciju i druge pokrete na padinama.
Navedena djelovanja predstavljaju početni stupanj općeg oblikovanja različitih tipova reljefa: dolinskoga,
obalnog, krškog, pustinjskog i ledenjačkog.

5.5.1. RASPADANJE I TROŠENJE STIJENA

Raspadanje stijena, denudaciju i druge pokrete na padinama razmatramo odvojeno. Pritom smo
svjesni činjenice da u prirodi djeluju povezano, kao dio procesa stalnog preoblikovanja Zemljine površine.
Sve su stijene podložne trošenju i raspadanju. U tome sudjeluje niz čimbenika mehaničke, kemijske i
organogene prirode. Ovi tipovi raspadanja i trošenja stijena međusobno su usko povezani, ali jedan od njih
prevladava, što zavisi od općih prirodnih uvjeta.
Mehaničko razaranje (trošenje). To je je usitnjavanje čvrstih stijena u veće ili manje komade
bez promjene njihova mineralnog sastava. Od velikih komada stijena nastaje kršje, pijesak i prašina. Uzrok
raspadanja je u temperaturnim razlikama; dolazi do naizmjeničnog skupljanja i rastezanja kamena, pucanja i
drobljenja. Različito reagiranje minerala koji čine neku
stijenu pojačava taj učinak. Laboratorijska istraživanja su
pokazala da temperaturne razlike ipak nemaju tako
značajnu ulogu. Najvažniji uzrok mehaničkog razaranja je
zaleđivanje vode u pukotinama i šupljinama stijena,
dakle, djelovanje leda (širi se jer je većeg obujma od
vode)(sl. 124). Tlak leda na -22 0C dostiže i do 2.100
atmosfera i lakoćom lomi i najveće gromade.

Slika 124. Razaranje uvjetovano ledom; led produbljuje i

proširuje pukotinu u stijeni sve dok je ne razlomi

155
grč. exo = vani; genos = rod
156
Postojanost minerala na promjene uvjeta na površini Zemlje pokazuje i ovaj redoslijed (od najstabilnijih prema
najnestabilnijima): kremen/kvarc, minerali glina (kaolinit), tinjci (muskovit, biotit), kalijevi feldspati (sanidin), natrijevi feldspati
(albit), amfiboli, pirokseni (enstatit, augit), kalcijevi feldspati (anortit), olivin.
 113

Kemijsko raspadanje (korozija). Ovaj proces raspadanja stijena bitno ovisi o klimi. Najjači je u
uvjetima vlažne tropske klime, slabiji u umjerenoj, a praktički ga nema u hladnim klimama i u uvjetima
stalno smrznutog tla. Nastaje nizom kemijskih procesa u stijenama, pri čemu se ne mijenja samo oblik već
i njihov mineralni sastav. Najznačajniji agens kemijskog raspadanja su površinske i podzemne vode, u
157
kojima su rastvoreni ugljični dioksid (CO2) i kisik, a rjeđe drugi elementi i spojevi. Prilikom
procjeđivanja kroz rahlo tlo kišnica se obogaćuje organskim i neorganskim tvarima, pa tako i ugljičnim
dioksidom, što pojačava učinak kemijskog raspadanja. U prirodi ne postoje stijene koje su posve otporne
prema ovakvom djelovanju vode. Neke su jače topljive, kao što su karbonati (vapnenac, dolomit i sl.).
Proces kemijskog otapanja (vapnenca, prije svega) djelovanjem padalina i tekuće vode naziva se korozija
("krška erozija"). Otapanje vapnenca je rašireni oblik kemijskog raspadanja djelovanjem vode i ugljik-
dioksida; to je bit krškog procesa (usp. odj. 5.5.5.).
Magmatske stijene se također raspadaju, ali nešto drugačijim kemijskim procesom, hidratacijom, a
sastoji se u djelovanju vode koja ulazi u sastav molekula pojedinih minerala.
Organogeno razaranje. U složenom procesu razaranja i trošenja stijena značajnu ulogu imaju
organizmi. To razaranje može biti fizičko i kemijsko. Prvi stupanj djelovanja vezan je za mikroorganizme,
koji stvaraju različite organske kiseline i tako uzrokuju raspadanje mineralnih nakupina. Na taj način
pripremaju neophodnu podlogu za razvoj raslinja. Korijenje biljaka, posebice šumskih, prodire u pukotine
te rastom žila razara i drobi stjenovitu podlogu. To je, dakle, fizičko razaranje. Međutim, istodobno se na
mjestu prodiranja žila otapaju stijene i kemijskim djelovanjem humusnih kiselina. Antropogeno djelovanje
razmotrit ćemo posebno (odj. 5.5.8.).
Rastresiti pokrov i tlo. Raspadanjem i trošenjem stijena kao krajnji proizvod nastaje rastresiti
pokrov i tlo. Rastresiti pokrov je raspadnut i usitnjen dio stijena iznad kojega je obično površinski rahli sloj
ili tlo. Budući da nisu povezani sa čvršćom podlogom, to ih agensi lako odvajaju i prenose. Tako se
rastresita građa s jednog mjesta nagomilava na drugom.

5.5.2. PROCESI NA PADINAMA

5.5.2.1. PADINE. Padine su nagnute plohe zemljišta i najnestabilniji dijelovi reljefa, izloženi neprestanim i
razmjerno brzim promjenama. Budući da vodoravnih i okomitih dijelova Zemljine površine ima vrlo malo,
padine čine najveći dio našeg planeta; možemo reći da su najvažniji element reljefa. Oblikom mogu biti
konveksne (ispupčene), konkavne (udubljene), normalne i u obliku strmca. Svi procesi na padinama (a to
znači na većini Zemljine površine) uvjetovani su nagibom, razumije se, uz već spomenuta opća svojstva
stijena.
Na padinama se, zbog djelovanja različitih činitelja, kao što su gravitacija, voda, led, vjetar i drugi,
pomiče rastresiti pokrov kao i čvrsta podloga. Na djelu su: urušavanje, obrušavanje, odronjavanje, rasipanje,
kliženje, jaruženje, spiranje i drugi procesi. Može se govoriti o dva tipa padinskih procesa: denudaciji
(ogolićavanju) i pokretanju manjih ili većih dijelova kompaktnog zemljišta.

5.5.2.2. DENUDACIJA (OGOLIĆAVANJE). Sve morfološke (oblikovne) procese koji za posljedicu

imaju ogolićavanje stjenovite podloge, zbog odnošenja rastresitog pokrova, jednim se imenom naziva
denudacija ili ogoličavanje. Denudacija se očituje kao erozija - mehaničko razaranje i trošenje Zemljine
površine utjecajem vanjskih procesa (voda, vjetar, led), derazija - oblikovanje padina utjecajem gravitacije
(kliženje i soliflukcija), korozija (oblikovanje topljivih stijena kemijskim procesima; krški proces) i drugo.
Spiranje. To je denudacija u užem značenju, jer je to najdjelatniji denudacijski proces; agens je
spiranje, tj. djelovanje tekuće vode ("vodena erozija"). Dio padalinskih voda slijeva se površinski niz
nagibe prema vodenim tokovima, jezerima i morima. Pritom vode spiraju i odnose rastresit pokrov i tlo u
niže dijelove te, uz sudjelovanje vjetra, leda i organizama, uzrokuju transformaciju padina. U gornjim
dijelovima padina spiranje se odvija uglavnom kišnicom, dok su u srednjim i nižim dijelovima najdjelatniji
površinski tokovi i međuotjecanje (sl. 125).

157
U jednoj litri kišnice ima oko 30 cm3 plina, od čega je 60% dušika, 30% kisika i 10% ugljične kiseline.
 114

Slika 125. Spiranje, glavna obilježja

Učinak spiranja ovisi o klimatskim

prilikama, biljnom pokrovu, nagibu padina i općim
osobinama stijena. Najjače je spiranje u
semiaridnim te monsunskim klimama. Biljni
pokrov umanjuje odnošenje rastresitog pokrova.
Otpornije, kompaktnije i čvršće stijene teže se
spiraju od mekših i rastresitih. Tako npr. nastaju
slikovite zemljane piramide, jer mjestimični
kameni blokovi zaštićuju rastresito tlo ispod njih od
spiranja. Kod magmatskih stijena, primjerice, oblici
su različiti ovisno o tome jesu li stijene ohlađene
kao tokovi, kao prostrani pokrovi ili kao žile; kod
slojevitih stijena jesu li vodoravne ili različito
nagnute. Isto tako velika je razlika između
propusnih i vododržljivih ("nepropusnih") slojeva.
Propusne stijene, kao pješčenjak, vapnenac i gips, propuštaju vodu i stoga se slabo spiraju, za razliku od npr.
glina preko kojih voda teče površinski i ima veliki učinak. Posebnu skupinu čine otopive stijene (sol, sadra,
vapnenac i dr.). Drugim riječima, otpornost stijena i građa zemljišta značajno utječu na oblikovanje
mikroreljefnih oblika.158

5.5.2.3. KLIŽENJE. To je pojava spuštanja rastresitog pokrova ili kompaktne naslage niz padine. Uzrok
tome je redovito gravitacija, a povod je glinasta podloga koja nabubri zbog djelovanja padalinskih voda i
postane skliska. Slojevi iznad gline izgube uporište i skliznu u podnožje padine (sl. 126). Pritom se stvara
snažan tlak i golema razorna snaga pa klizišta stvaraju velike nevolje, osobito u naseljenim krajevima.

Slika 126. Klizišta

5.5.2.4. ODRONJAVANJE. Nastaje kada se kompaktne stijene nađu na mekanoj podlozi, koja upijanjem
vode postane nestabilna, pa stijene gube čvrst oslonac i ruše se. Odronjavanje je često na mjestu dodira
vapnenca (propusna i kompaktna stijena) i vododrživog fliša (npr. u našem primorju). Odroni nastaju i
mehaničkim razaranjem strmaca (sl. 127). Također, duž pojasa jačeg raspadanja stjenovitih strmaca nastaju

158
Tako su semiaridnost i različita otpornost stijena izazvali snažno razaranje i ogolićavanje prvotnoga vulkanskog reljefa na
jugozapadu SAD, stvarajući nove i vrlo dojmljive oblike (vulkanske stupove, smanjene pokrove - "stolove" itd.).
 115
udubine, a na njihovu podnožju gomilaju se stožaste nakupine oštrobridog kamenja (kršja) koje se
nazivaju osuline ili sipari.

Slika 127. Odron (sipari) nastao razaranjem strmca

Denudirani rastresiti materijal na razne se načine prenaša i taloži na drugom, mahom ravničarskom
prostoru, tvoreći plodno tlo; stoga ima veliko društveno značenje. S druge strane, neki drugi padinski procesi
(bujice, klizišta, odroni i sl.) ugrožavaju čovjeka, pa valja ulagati velike napore kako bi se spriječile ili
ublažile moguće štetne posljedice.

5.5.3. DJELOVANJE TEKUĆICA - DOLINSKI RELJEF

5.5.3.1. NEKE OPĆE ZNAČAJKE. Ustvrdili smo da u preoblikovanju početnog reljefa sudjeluju razni
agensi (voda, vjetar, led, valovi), ali je u globalnim razmjerima nedvojbeno najvažnije djelovanje tekućica.
Zajedničkim radom mreže tekućica i spiranja padina nastaju izdužena udubljenja ili doline koje su najčešće
otvorene u smjeru otjecanja. Budući da glavna morfološka obilježja doline nastaju riječnom ili fluvijalnom
erozijom,159 to se i cijeli riječni reljef zove dolinski. Valja istaknuti da su u tome često presudni početni
reljefni oblici (npr. tektonski jarci), jer su olakšali nastanak riječnih dolina. Isto tako, nerijetko su tekućice
preoblikovale udubljenja nastala glacijalnom erozijom. Tamo gdje prirodni uvjeti (geološki sastav i klima)
ne dopuštaju ili otežavaju oblikovanje mreže površinskog otjecanja, razvile su se posebne vrste reljefa
(krški, pustinjski i ledenjački).
Tekućice 160 su dio složenog kruženja vode u prirodi. Kapi kišnice kada padnu na površinu
objedinjuju se u mlazove, ili prostrane tanke slojeve, i slivajući se niz padine spiraju rastresiti pokrov i tlo.
Mnoštvo mlazova spaja se u slabe povremene tekućice i tvore uske i plitke žljebove, a manji potoci usijecaju
vododerine. Posebice je to učinkovito u polusuhim krajevima (ili nakon dugotrajnih suša) bez vegetacije
gdje pljuskovi uništavaju prostrane dijelove zemljišta.161
Dio atmosferske vode ponire kroz rastresiti pokrov u podzemlje gdje ispunjava sve slobodne
prostore; ako su praznine zasićene vodom, to je onda voda temeljnica (usp. odj. 6.3.1.3.). Njezin je značaj
za razvoj tekućica dvostruk. U određenim (geo)tektonskim strukturama, posebice na dodiru propusnih i
vododržljivih stijena, temeljnica se pojavljuje kao stalni izvor vode (uz druge vrste voda u podzemlju).

159
lat. fluvius = rijeka
160
Ovdje su razmatrani kao geomorfološki agens, a cjelovito u odj. 6.3.2.
161
Poznate su "loše zemlje" (badlands) u polupustim ravnicama srednjeg dijela SAD; "ovragi" su razgranate vododerine koje razaraju
polja Ukrajine.
 116
Osim toga, prihranjuje tekućicu za vrijeme niskih vodostaja. Tekućica, pak, svojom veličinom i
složenim djelovanjem tvori udubljenje kojim teče - korito, kao i ostale oblike dolinskog reljefa.

5.5.3.2. PREOBLIKOVANJE RADOM TEKUĆICA . Rad tekućica obilježavaju tri složene

komponente: erozija, prenošenje i odlaganje.
Erozija. Riječna erozija obuhvaća usijecanje i udubljivanje toka u podlogu, tj. stvaranje korita i
njegovih obala, kao i denudaciju dolinskih strana; dio je složenog procesa oblikovanja cjelokupne riječne
doline. Kako je riječ je o kinetičkoj energiji, njezin učinak ovisi o jačini tekućice, odnosno o količini i brzini
kretanja vode. Isto tako, ovisi o količini i vrsti usitnjenog materijala kojeg rijeka nosi, klimatskim
obilježjima (aridnost/humidnost), građi i sastavu stijena itd. Tako su naslage cementiranih glina i drugih
minerala razmjerno otporne na eroziju, dok neki efuzivi (plovučac, riolit) pružaju slab otpor.
U samom riječnom koritu, s obzirom na pravac djelovanja, razlikujemo tri tipa erozije. Dubinska
erozija je usijecanje riječnog korita i uglavnom ovisi o nagibu; veći nagib obično znači i veće usijecanje.
Bočnom erozijom (ili vodoravnom) riječno korito se proširuje, a njezin učinak ovisi o količini i vrsti čestica
u vodi, brzini i korozivnom djelovanju vode. Ova dva tipa erozije su povezana, štoviše, međuzavisna su, jer
slabljenjem jednoga jača drugi. Tako je, primjerice, u ravnici dubinska erozija slaba, a bočna jaka, dok je na
većim padinama obrnuto. Razumije se, to ne vrijedi za sve tekućice jer mnoge imaju jednostavan tok od
izvorišta do ušća.
Najsnažnija je erozija na vodopadu; to je mjesto
na kojem se voda obrušava iz višega u niže korito, a ako
se prelijeva ili stepeničasto spušta, to je slap ili buk.
Snagom vode i stjenovite građe koja pada potkopava se
prag vodopada, koji se stoga postupno ruši i pomiče
uzvodno (sl. 128). To je unazadna ili regresijska
erozija kojom rijeka pomiče razvođe unatrag.162 Rijeke
većeg pada brže se usijecaju te mogu probiti razvodnicu i
prema sebi skrenuti tekućice drugog poriječja; to je
piraterija.163 Kada rijeka probije novi rukavac, ali
zadrži i stari tok, između njih ostaje rječni otok koji
je obično izložen jakoj eroziji.

Slika 128. Regresijsko pomicanje vodopadnog strmca;

gornji slojevi su čvrsti dolomit, a ispod njih su stijene
koje se lakše erodiraju

Prenošenje. Stjenovita građa koju tekućica nosi dijelom je nastala denudacijom padina, a dijelom
je plod izravne erozije korita. Uglavnom se sastoji od krupnijeg ili sitnijeg nanosa, finih čestica u vodi
(suspenzija gline i mulja) i u obliku otopina. Tijekom prenošenja dolazi do međusobnog sudaranja, struganja
i kotrljanja stjenovite građe pa nastaje šljunak (valutice). Radi se o golemoj količini nanosa, od čega se
164
jedan dio taloži na kopnu, a dio odlazi u svjetsko more. Snaga tekućice, odnosno brzina i količina vode,
određuje hoće li rijeka u nekom dijelu nositi krupniji ili sitniji materijal.
Odlaganje. Na mjestima gdje se zbog manjeg nagiba smanjuje brzina tekućice i slabi moć
prenošenja, nastaje odlaganje, nakupljanje (akumulacija) i taloženje riječnog nanosa. Rijeke odlažu i
naplavljuju materijal uglavnom u ravnicama stvarajući duž toka naplavnu ili aluvijalnu ravan (aluvijalna
nizina). Izrazite su aluvijalne ravni (nizine) rijeke Po, Gangesa, Inda, Mississippija, Dunava, Save itd.
Nanosima koje rijeka nosi do mora ili jezera nastaje razgranato ušće - delta, naravno, ako postoje povoljni
uvjeti (usp. odj. 5.5.4.4.). Ako, pak, taloženi materijal izbije na površinu vode, nastaje sprud (prud).

162
Poznati vodopad Niagare pomiče se godišnje oko 70 cm, a u razdoblju od 1764. do 1842. čak 150 cm; za posljednjih 7.000
godina povukao se 11 km.
163
Primjerice, Aach, maleni pritok Bodenskog jezera, ugrožava gornji Dunav, a rijeke strmije čileanske padine Anda skrenule su
prema sebi više tekućica s argentinske strane.
164
Računa se da rijeke godišnje donesu u oceane i mora gotovo četiri milijarde tona nanosa.
 117
U naplavnim ravnicama najviše se nanosa taloži u samim koritima, koja se uslijed toga izdižu
165
iznad okolice pa pri visokom vodostaju dolazi do izlijevanja i do promjene položaja korita. Na naplavnim
ravnicama, zbog slabljenja dubinske i jačanja bočne erozije, rijeke uglavnom vijugaju i stvaraju veće ili
manje zavoje - meandre (sl. 129).

Slika 129. Erozija i taloženje na zavojima tekućice; stvaranje meandra

Razvojem meandara vijuganje postaje sve veće, jer matica jače erodira konkavne strane toka. S
vremenom se zavoji približe (vrat meandra) jedan drugome i spoje. Dijelovi korita ostaju izdvojeni od
matičnog toka i tako nastaju potkovasta jezera (mrtvaje) (usp. sl. 131).

Mijenjanje i oblikovanje reljefa je vrlo spor proces i

teško se može predočiti "živim" modelom. Evo rijetke
prilike! Predočite sebi i učenicima kako nastaju zavojiti
tokovi - meandri, tj. jedan mikro-reljefni oblik. Na
komadu čvršćeg lima, ploče, ili na nečemu drugom što
može poslužiti kao nepropusna podloga, napravite
pješčanik 80x40 cm. Poželjno je napraviti i okvir od 3-4
cm, ali valja ostaviti otvore po sredini užih strana.
Pješčani sloj (3-4 cm) navlažite i dobro nabijte. Potom u
njemu napravite korito široko oko 6 cm (duboko do
podloge) s jednim blagim zavojem na početku (vidi sl.
130). Cijeli pješčanik treba biti malo nagnut prema
"ušću" (manje od 1%); voda neka teče vrlo sporo i u
tankom sloju pokrije cijelo dno korita. Pustite vodu iz
gumenog crijeva neka polako teče i pričekajte učinak.
Ako ste dobro postupili, za nekoliko sati "rijeka" će
napraviti prave meandre, sa strmim obalama i
naplavinama. U prirodi, unatoč većoj snazi toka, to ide
neusporedivo sporije jer su i otpori eroziji veći
(vegetacija, sastav stijena i drugi čimbenici).

Slika 130. Pokus oblikovanja meandara

165
Sava donosi više materijala od svojih pritoka Lonje i Odre, zato ove dijelom teku usporedo s glavnom rijekom i njihova je okolica
često plavljena.
 118
5.5.3.3. OBLIKOVANJE (NASTANAK) DOLINE. Svaka riječna dolina sastoji se od dna s
riječnim koritom, dolinskih strana i (neredovito) naplavne ravni. Ustvrdili smo da se složenim procesom
denudacije, erozije i akumulacije doline šire, razvijaju i preoblikuju pa tako nastaje dolinski reljef. Različiti
postanak uvjetuje i razlike u dolinskim strukturama: otvorenost ili zatvorenost, blage ili strme padine, široka
ili uska dolinska dna itd., a to ima utjecaja i na njihovo društveno značenje.

Slika 131. Postanak i razvitak riječne doline i dolinskog reljefa: A - početna faza usijecanja, B - vodopad i
jezero nestaju (regresija), nestaju i oštri pragovi, razvijaju se padine, korito se širi, C - razvila se naplavna
ravan, neravnine su blage i sve zaobljenije, D - dolina je u punom razvoju, ravan je široka, korito jako
meandrira (p = potkovasta jezera, m = meandri, a = aluvijalna ravan, k = korito) (Brazda i dr., 1991)

Riječna dolina nastaje, dakle, dubinskom i bočnom (vodoravnom) erozijom. U prvome slučaju
riječno se korito jače usijece i spušta, a u drugome se pomiče vodoravno, tj. širi. Rijetke su doline nastale
samo dubinskom erozijom. Među takve spadaju doline sa strmim stranama - klisure (sutjeske). Razmjerno
duga riječna dolina s visokim i strmim stranama naziva se kanjon.166
Izrazite klisure stvorila je rijeka tamo gdje je naišla na grbinu planine, koju je takoreći prepilila. To
se dogodilo tijekom postupnog nabiranja i istodobnog usijecanja rijeke (ili otjecana jezerske vode). Isto
tako, reljefno uzvišenje moglo je činiti prirodnu branu riječnom toku i stvarati jezero; voda je otjecala preko
uzvišenja, usijecala stijenu, na što je mogla djelovati i regresivna erozija vodopada; s vremenom je nestalo
jezero, ostala kotlina i usječena klisura.167 Vijugave doline u čvrstim stijenama (spušteni meandri) nastale su
tako što su rijeke nakad tekle u naplavnom pokrovu; s vremenom je došlo do usijecanja korita u čvrstu
podlogu, a naplavni pokrov je denudiran. Ako je okolno zemljište od mekših stijena niže od gornjih rubova
usječene doline, to se naziva epigenija (ili epigenetske doline)(sl. 132).

166
Od naših rijeka, Zrmanja, Krka i Cetina izgradile su izrazitije kanjonske doline; u svijetu je najpoznatija kanjonska dolina rijeke
Colorado u SAD, čije dolinske strane dosežu visinu od 1.600 m.
167
Primjer takve prodorne doline je Đerdapska klisura.
 119

Slika 132. Razvoj epigenije: A - početna faza usijecanja, B

- epigenetsko usijecanje, C - sadašnje stanje; meki
sedimenti su erodirani (Petrović, 1977)

Rijetke su jednostavne doline, koje se pravilno

proširuju i spuštaju od izvora prema ušću rijeke. Većinom
su složene ili kompozitne, u kojima se izmjenjuju
kotlinska proširenja i suženja - klisure (npr. dolina Une).
Tamo gdje su stijene nepropusne ili mekše ogolićavanje
(denudacija) ima veći učinak, padine se brže razvijaju,
riječna dolina se širi i dobiva izgled kotline. Suprotno
tome, čvršće i propusnije stijene (kod nas redovito
vapnenac) otpornije su na denudaciju, rijeka se u njima
usijeca te dolina ima strme i duboke strane.
Tijekom razvitka dolina dolazi do promjena u
procesu oblikovanja. Ako se kopno izdigne ili se razina
vode u koju se rijeka ulijeva spusti, povećat će se nagib a time i dubinska erozija. U nekadašnjoj dolini usjeći
će se mlađa, a tragovi prijašnjega dolinskog profila ostat će očuvani na stranama kao erozijski podovi. U
novoj dolini, ovisno o jakosti složenog procesa denudacije, riječne erozije, prenošenja i odlaganja, stvara se
nova naplavna ravan. Ako dubinska erozija ojača tok će se početi usijecati u naplavnu ravan, a na njenim
stranama ostati će riječne terase (sl. 133).

Slika 133. Primjer rječnih terasa i shema postanka

U vrijeme oledbe (pleistocen) rijeke su iz gornjih dijelova dolina nosile mnogo materijala i taložile ga
u donjem dijelu tvoreći prostrane naplavne ravnice. Promjenom klime smanjilo se nanošenje
materijala i rijeka je usjekla korito u vlastitoj naplavnoj ravnici, od koje je zaostala terasa. Više
uzastopnih ciklusa taloženja i usijecanja ostavit će na dolinskim stranama niz terasa (poput stuba) od
kojih je ona najviša uvijek najstarija. Smjenjivanje ledenih i međuledenih doba u pleistocenu
izuzetno je pogodovalo stvaranju terasa i stoga su one uglavnom mlađeg postanka. Prema tome,
erozijski podovi i terase su tragovi nekadašnjeg izgleda dolina. Na erozivnim podovima su pašnjaci i
njive, a niže naplavljene terase imaju veliki značaj za postanak i razvoj poljodjelskih naselja i
djelatnosti; uz to su značajne za izgradnju komunikacija (posebice željeznice).
 120
S obzirom na pružanje glavnih crta reljefa, tj. u odnosu na susjedne planine, doline mogu biti
poprečne ili transverzalne te dugodoline (uzdužne) ili longitudinalne. Prodoline ili transverzalne doline pod
većim ili manjim kutom sijeku glavne crte reljefa. Imaju veliko društveno značenje jer omogućuju
povezivanje krajeva odvojenih reljefnom preprekom. Dugodoline ili longitudinalne doline usporedne su s
okolnim planinama, prostrane su i pogodne za naseljavanje i razvoj poljoprivrede. Rijetke su izrazite
prodoline ili dugodoline, ali se često u jednom riječnom toku mogu naći elementi jednih i drugih.
Djelovanjem razmatranih razarajućih morfoloških procesa, dolinske strane postaju blaže, razvodnice
se snižavaju , a doline su sve otvorenije. Od nekad oštrog reljefa nastaje prostrana i blago valovita površina
168
koja se naziva zaravan ili pineplen, završni oblik riječne erozije. Na njima često strše osamljena
uzvišenja, koja su se zbog otpornije građe oduprla riječnoj eroziji i spiranju.
U riječnim dolinama razvijena je kopnena cirkulacija voda, tj. površinsko otjecanje, procjeđivanje u
dublje dijelove i ponovno izviranje. To znači da ima dovoljno vlage za uzgoj bilja, a iz toga proizlazi da su ti
krajevi (posebice velike naplavne ravni) pogodni za svekoliku društvenu aktivnost. Većina čovječanstva
danas živi upravo u tim krajevima; za njih je vezan razvitak najstarijih civilizacija (Mezopotamija, Ponilje,
Hindustan, i dr.).

5.5.4. OBALE - MARINSKI (I JEZERSKI) PROCESI

Na Zemlji prevladava voda pa su stoga obale jedan od najznačajnijih reljefnih oblika. Obale su
predmet geografskog proučavanja, kako zbog svojih "fizičkih" značajki, tako i slijedom činjenice da su to
krajevi izrazitoga ljudskog okupljanja i globalnog povezivanja. Ustvrdili smo da se obale mijenjaju
tektonskim, epirogenetskim i postglacijalnim pokretima i procesima. Ovdje, pak, razmatramo kako more (i
jezera) svojim gibanjem djeluju na kopno i mijenja obalu.

5.5.4.1. MORSKE (JEZERSKE) OBALE. Obala je pojas u kojem kopno graniči s morima i jezerima
(dakako, i rijekama, ali o tome je već bilo riječi). Razmotrit ćemo samo procese na morskim obalama jer se
glede temeljnih značajki, a to je djelovanje valova i struja, bitnije ne razlikuju. Drugim riječima, ako je
jezero dovoljno veliko (pa uz to još i slano) procesi na obalama ne razlikuju se od onih morskih.
Širina i oblik obalnog pojasa osjetno se razlikuje, ovisno o nagibu dna, morskim mijenama i
uvjetima egzogenog preoblikovanja. Pojas je najširi na niskim obalama gdje su velika kolebanja morskih
mijena. Procesi na obalama usko su povezani s razvitkom kopnenog reljefa, osobito s radom tekućica koje
svojim nanosima dograđuju obalu. Ona se stalno mijenja,
razgrađuje i izgrađuje; na njoj se ogledaju prošla (geološka)
vremena i recentno djelovanje vanjskih sila. Agensi su valovi,
struje i morske mijene, a nije zanemarivo ni korozijsko
djelovanje.169

Slika 134. Pojas efektivne energije vala (p) kod: 1. niskih i

2. strmih obala (Marsh, 1987: 291)

Obale mogu biti strme i niske; na strmima more najjače

erozivno djeluje i razara, a na niskim obalama prevladava
usitnjavanje, akumulacija i prijenos materijala. Mehanička je
snaga valova to veća što je obala okomitija i more dublje. To
proistječe iz činjenice da se na strmijim obalama ukupna
energija vala sažimlje na uski pojas, dok se kod niskih i plitkih
obala energija rasprostire na puno veću površinu (pojas)(sl.
134). Ako ispred obale nema otoka, mlat mora je osobito jak
(npr. najjužniji dio naše obale). Utvrđeno je da udarna snaga
valova na otvorenim obalama, mjerena dinamometrom, iznosi

168
engl. paen /pine/ = gotovo; plain = ravnica
169
Ponekad je djelovanje mora na preoblikovanje obale vrlo brzo. Olujno more preko noći može izmijeniti dijelove obala; valovi
izazvani tropskim ciklonom mogu to učiniti za nekoliko sati.
 121
preko 30.000 kg/m2. Najjače je razaranje u razini vode, a razornu snagu povećava kamenje koje val
pokreće. Na niskim obalama valovi nemaju toliku rušilačku snagu, već samo pomiču pješčane i šljunčane
nanose.

5.5.4.2. ABRAZIJA I ABRAZIJSKI OBLICI OBALE. Razorno djelovanje valova kojim se ruši i
170
potkapa obala naziva se abrazija. U razini mlata
valovi svojom snagom i kamenjem koje pokreću
naprave pukotine, a zatim sve veća polukružna
udubljenja koja nazivamo potkapine (sl. 135).
Mehaničko razaranje potpomognuto je i kemijskim
djelovanjem morske vode; sol rastvara kamenje i
olakšava rad valovima. Otpornost stijena također
utječe na jačinu abrazije; mekše valovi lako
razaraju i drobe. Ako je obala građena od taložnih
stijena, važan je i položaj naslaga. Razaranje je veće
ako su slojevi vodoravni, a najmanje kada slojevi
stijena ulaze u more pod blažim kutom; valovi se
"propinju", gube snagu, tako da je njihov abrazijski
učinak dosta slab.

Slika 135. Rad mora na strmoj obali - abrazija i

nastanak klifa: 1. početna faza, 2. faza aktivnog
oblikovanja i 3. fosilni ("mrtvi") klif ; K - klif , P -
potkapina, R - obalna (abrazijska) ravan

Slojevi iznad potkapine s vremenom gube

oslonac i ruše se te tako nastaje obalni strmac ili
klif.171 Ovaj se proces ponavlja i klif postupno uzmiče (živi klif) (sl. 135). Usporedo s tim, razrušena se
stjenovita građa usitnjava i taloži uz obalu stvarajući abrazijsku ili obalnu ravan (terasu), koja se stalno
širi povratnim gibanjem (strujanjem) mora.172 Uzmicanjem obalnog strmca na abrazijskoj ravni mogu ostati
otporniji dijelovi stijena, grebeni u obliku gljive ili zuba - ostjenjaci (sl. 136).

Slika 136. Oblici obale nastali abrazijom:

obalni strmci, potkapine, grebeni-
ostjenjaci

S vremenom je dubina mora sve

manja, a ravan sve prostranija; na kraju
valovi više ne mogu dohvatiti klif, a ako
ga i dohvate, za vrijeme plime ga ne
mogu rušiti jer su oslabjeli trenjem o
abrazijsku ravan. Razvitak klifa prestaje
(više ne uzmiče), to je fosilni ili "mrtvi"
klif. Spiranjem se njegova strmina
smanjuje i s vremenom posve ublaži.
Proces abrazije oživljava ako dođe do
pozitivnog pomicanja obalne crte.
Oblici obale koje abrazija još
uvijek stvara zovu se sadašnji ili recentni, a postoje i fosilni abrazijski oblici. Abrazijske fosilne terase su
tragovi nekadašnjih obala, odnosno priobalnih ravni. Duž obale Norveške vidi se izrazita abrazijska (fosilna)
terasa - posljedica postglacijalnog izdizanja kopna, a oko Velikog slanog jezera (Great Salt Lake) na zapadu

170
lat. abradere = ostrugati.
171
engl. cliff = strma stijena
172
Najveće abrazijske ravni su oceanski plićaci ("šelf").
 122
SAD takve su terase jako izražene i dokaz su da je u pleistocenu jezero bilo puno prostranije. Fosilne
abrazijske terase nalazimo isto tako i na rubovima Panonske zavale koja je u tercijaru bila ispunjena vodom.

5.5.4.3. AKUMULACIJSKI OBLICI. Abrazijska stjenovita građaa miješa se s nanosima

nan koje rijeke
donose s kopna i zajedno tvore plitkomorske naslage (u tome više od 90% sudjeluju riječni
rije nanosi i taložine
nastale spiranjem). Valovi, struje, plima i oseka te vjetar prenose tu golemu usitnjenu građu.
gra Nakupljanje i
taloženje (akumulacija) započinje
inje na mjestu gdje slabi i prestaje prijenosna snaga mora i vjetra. Stvaraju se
činje
akumulacijski oblici obala. Uslijed stalnog djelovanja obalnih struja (imaju glavnu ulogu) i vjetra, duž obale
nastaju nanosi pijeska, oblikuje se pješčani
pješ sprud (prud) ili lido (sl. 137) (npr. Frizijski prud uz obalu
Nizozemske).

1 2

Slika 137. Neki akumulacijski oblici obale: 1. sprud ili lido (Lido di Venezia),, 2. Liman (Crno more); 3.
formiranje primoštena ili tombola
tombol i primjer

Na mjestima gdje su struje osobito jake pješčani

pješ ani nanosi "hvataju" se za istaknutije rtove i tako dio
obale pretvaraju u zaljeve ili limane (obilježavaju posebice sjeverozapadne dijelove crnomorske
crnom obale; sl.
137). Kad se krajnji dijelovi pruda spoje s obalom, nastaju priobalna plitka slana jezera - zatoke ili lagune173
(tipične su uz istočnu
nu obalu Baltič
Baltičkog
kog mora). Kada se otok nalazi blizu obale, a valovi i struje talože šljunak
lnoj strani te ga spoje s kopnom, nastaje primošten ili tombolo (sl. 137). Tipičan primjer
i pjesak na obalnoj
spajanja otoka s kopnom je kod Primoštena u Dalmaciji, po čemu je gradić i dobio ime. Može nastati i tako
da se nanosi nagomilavaju uz neki podvodni greben. Obala s nanesenim šljunkom ili pijeskom zove se
174
žalo. Djelovanjem struja i vjetra na pješčanim
pješ obalama nastaju obalne dine.

173
tal. laguna = plićak
174
Uz čuveno žalo Zlatni rat na Braču,
ču, najljepša naša žala su na obali Makarskog primorja.
 123
5.5.4.4. OSTALI OBLICI OBALA. Dugotrajnim djelovanjem jakih plimnih struja koje gomilaju
vodu u riječna ušća,
a, a pri povlač
povlačenju odnose rastresiti materijal (od čega
ega nastaju i dograđuju
dogra se prudovi),
riječ ušća ili estuari (sl. 138). Imaju vrlo veliko društveno značenje,
nastala su proširena ljevkasta riječna zna jer su
na plitkim obalama jedini povoljni za razvoj luka (London, Hamburg, Bremen, Rotterdam,
Rot Antwerpen itd.).
1 2

Slika 138. Oblici na obalama: 1. estuar (Temza), 2. delta (Dunav), 3. Fjord

jord (Sognefjord),
4. rijasi (JZ Irska)
 124
Naplavne ravnice i nanosi čine razgranata riječna ušća - delte (sl. 138). Nastaju tamo gdje nema
jačih struja i većih kolebanja plime i oseke (dakle, suprotno estuarima), a rijeka nosi veliku količinu nanosa.
Za postanak i razvitak delte najpogodnija su plitka i zatvorena mora; poznate su delte Nila, Huanga,
Mississippija, a kod nas delta Neretve.
Današnji obalni pojas geološki je mlad. Nastao je izdizanjem morske razine uslijed otapanja
175
pleistocenskih ledenjaka. Potapanjem donjeg dijela ledenjačkih dolina nastali su uski, duboki i izduženi
zaljevi strmih obala - fjordovi;176 fjordovske obale imaju Kanada, južni Čile i osobito Norveška (sl. 138).
Potapanjem, pak, donjih dijelova riječnih dolina nastali su zaljevi - rijasi (sl. 138), a rasprostranjeni su
širom svijeta; obično su ljevkasta oblika i valja ih razlikovati od estuara. Karakteristični su za Irsku, obale
Galicije u Španjolskoj; na našoj obali ističe se zaljev u donjoj dolini Raše, potopljena donja dolina Krke
(Šibenski zaljev) i drugi.
Posebnu skupinu čine koraljne obale.
Koralji su kolonije morskih životinja koje žive u
toplim morima (više od 20,5 0C, najpogodnija
23,5 0C) do dubina od 60 m (svjetlo im je
potrebno radi simbioze s algama). Kolonije
koraljnih polipa stvaraju naseobine - koraljne
grebene; nastaju neposredno uz obalu otoka ili
177
kopna i uglavnom su iznad površine. Prstenasti
koraljni greben koji zatvara razmjerno plitku
lagunu u kojoj nema kopna naziva se atol. Nastao
je hvatanjem koraljne naseobine oko osamljenog
otoka (najčešće vulkanskog), a izdizanjem mora
ili spuštanjem otoka (češći slučaj) koraljna
kolonija raste i kružno zatvara plićak (sl. 139);
može nastati i na podmorskom stjenovitom
grebenu stožasta oblika.

Slika 139. Razvitak prstenastog koraljnog grebena - atola; tonjenjem otoka priobalni greben postaje na kraju
atolski (Herak, 173:99)

5.5.4.5. OBLICI OBALNE (I PRIOBALNE) RAŠČLANJENOSTI. Dijelovi kopna koji se jednom

stranom drže "trupa" kontinenta, a ostale strane im oplakuje more nazivaju se poluotoci. Dijelovi kopna
okruženi sa svih strana vodom su otoci. Mogu nastati djelovanjem endogenih sila (nabiranje, vulkanizam),
odvajanjem dijela kopna uslijed podizanjem morske razine, radom egzogenih sila (voda, vjetar) ili
nagomilavanjem koraljnih nastambi.178 Dio kopna koji strši u more ili jezero je rt ; može imati različit oblik
(šiljast, zaobljen i dr.).
Zaljevi su manji dijelovi oceana ili mora (i većih jezera) koji su pliće ili dublje prodrli u kopno;
različitih su oblika i veličine (i postanka, o čemu je bilo riječi). Ako su otvoreniji prema moru ili oceanu,
onda su to otvoreni zaljevi (npr. Bengalski, Gvinejski); oni, pak, odijeljeni od otvorenog mora otocima ili
poluotocima su zatvoreni zaljevi (npr. Botnički, Meksički). Naš narod za zaljev upotrebljava često nazive
vala, dražica i zaton.
Morski prolazi između dvaju otoka zovu se vrata (npr. Splitska vrata između Šolte i Brača), a još uži
morski prolaz između dvije obale zove se tjesnac ili ždrijelac (npr. Novsko ždrilo). Veći morski tjesnaci
spajaju dva susjedna mora (npr. Bospor, Dardaneli). Izduženi dio mora između otoka ili otoka i obale
kontinenta zove se kanal (npr. Engleski kanal /La Manche/; kod nas Hvarski kanal i dr.).

5.5.4.6. TIPOVI OBALA. Prema izgledu obalne padine razlikujemo strme i niske obale. Izgled obale
obično se slaže i s reljefom kopna; pred kopnenim nizinama obale su obično niske, a pred planinama strme.

175
Tako je još prije 7.000 godina razina Jadrana bila 25 m niža; dokaz tome je i Modra špilja na otoku Biševu. Nekadašnji uski
prirodni otvor proširili su valovi, a uslijed podizanjem morske razine našao se ispod mora. Bočna pukotina s niskim stropom
(sadašnji ulaz) otkrivena je 1884. godine.
176
Norv. fjord = zaljev; norveški fjord Sogne dugačak je čak 200 km.
177
Primjerice, Veliki koraljni greben uz sjeveroistočnu obalu Australije, dug je 2.000 km a širok do 2 km.
178
Naši otoci nastali su podizanjem razine mora, tj. pozitivnim pomicanjem obalne crte, ali ima primjera i eruptivnih - Brusnik i
Jabuka.
 125
U stručnoj se literaturi može naći i podjela na pravilne ili jednolične obale (npr. dijelovi talijanske
jadranske obale) i nepravilne, kod kojih se izmjenjuju rtovi s uvalama.
Prema reljefu i građi kopna razlikujemo uzdužne ili longitudinalne, poprečne ili transverzalne i
neodređene ili indiferentne obale. Uzdužne ili longitudinalne obale pružaju se usporedo s kopnenim
reljefom (npr. naša jadranska obala, zapadna obala Amerike i dr.). Poprečne ili transverzalne obale sijeku
pod različitim kutovima glavne crte kopnenog reljefa (npr. zapadna obala Male Azije). Neodređene ili
indiferentne su obale onoga kopna na kome nema izrazitih smjerova reljefa (npr. glavnina obala Afrike,
sjeverna obala Kanade i dr.).
Najpogodnije je izdvajanje tipova obala prema izrazitim primjerima; tako npr. dalmatinski tip
označava obalu u kojoj su oblici rašlanjenosti (otoci, poluotoci, zaljevi) međusobno usporedni; norveški tip
karakterističan je po fjordovima, više ili manje okomitima na osnovno pružanje obalne crte.
Razlika među obalama odražava se i u njihovu značenju. Poprečne obale su pogodnije za prometno
povezivanje luka i kontinentalne unutrašnjosti. Niske obale s mnogo akumulacijskih oblika, kao i koraljne,
opasne su za pomorski prijevoz. Razvedene obale s mnoštvom manjih oblika rašlanjenosti, osobito ako
imaju i mnoštvo otoka, pogodne su za turizam, posebice nautički (uz ispunjenje i drugih uvjeta), itd.

Razvedena obala ima mnoštvo zaljeva i poluotoka, a nerazvedene su jednolične i ravne. Razvedenost
obale se izražava odnosom između njene stvarne dužine (Sd) i zračne dužine (Zd). Koeficijent
razvedenosti Kr = Sd/Zd. Hrvatska obala ide u red najrazvedenijih obala, jer zračna udaljenost iznosi
526 km, a stvarna je duljina 1.777,5 km, to znači da je Kr = 1.777,5:526 = 3,38. Pred razvedenim
obalama obično ima i otoka, kao u našem primorju. Dužina obala naših otoka iznosi 4.012,4 km, što s
kopnenom obalom daje ukupno 5.789,9 km; koeficijent razvedenosti je 11,0. To znači da na svaki
kilometar zračne crte dolazi 11 km obale (usporedbe radi, za talijansku jadransku obalu Kr= 1,37).
Najveća razvedenost uopće karakteristična je za fjordovske obale, gdje koeficijent razvedenosti iznosi
i do 20. Prema tome, hrvatska obala ide u red najraščlanjenijih obala svijeta.

5.5.5. KRŠ - PROCESI I OBLICI

5.5.5.1. POJAM KRŠA I OSNOVE PROCESA. Krš179 je poseban reljef jer se razvija samo na topljivim
stijenama (vapnenac, sol, gips), među kojima se osobito ističe taložna stijena vapnenac. Krški proces
rezultat je pukotinskog (prvenstveno) protjecanja i poniranja vode, koja pomoću ugljik-dioksida (CO2),
kojeg ima u sebi, rastvara čvrsti vapnenac - kalcijev karbonat, CaCO3 , i prelazi u topljivi kalcijev
(hidro)bikarbonat, Ca(HCO3)2 . Proces je dvosmjeran i teče ovako:

CaCO3 + CO2 + H2O ⇔ Ca(HCO3)2

Proces otapanja, kao dio kemijskog
180
raspadanja stijena, nazivamo korozija (sl.
140). Voda dobiva ugljik-dioksid najviše iz
biljnog pokrova, a manje iz atmosfere.

Slika 140. Pojednostavljeni prikaz krškog

procesa

Valja istaknuti da je jačina korozije

vapnenca razmjerna njegovoj kemijskoj čistoći.
Pri koroziji ostaje malo netopljivih tvari (oksidi
željeza i aluminija, kremen, gline itd.) i tako
nastaje crvenica ("crljenica") ili terra rossa -
tipično tlo u kršu. Nečisti vapnenci, tj. više-
manje laporoviti ili dolomitični, podložni su i

179
Javlja se kod nas u napisima i naziv kras (pridj. kraški), izraz koji se koristi u Sloveniji, Češkoj, Srbiji; carso u Italiji. Zemlje
koje nemaju svoga narodnoga izraza koriste njemački izraz Karst. Prednost dajemo izrazu krš jer je pučki (korijen mu je
praslavenski), a kršenje je u osnovi geneze samih krških pojava. U širem značenju za krš kažemo da je kamenita, više-manje pusta i
teško prohodna površina.
180
lat. corrodere = oglodati, nagristi
 126
mehaničkom raspadanju, od čega ostaje rastresiti materijal. Razmjerno količini ovog ostatka javljaju se i
oblici nastali spiranjem padina.
Korozijom vapnenaca nastaju, više ili manje izraženi, krški površinski i podzemni reljefni oblici.
Proučavanjem podzemnih procesa i oblika bavi se interdisciplinarna znanstvena disciplina - speleologija.
Jedno od najprostranijih područja krša na Zemlji jest vanjski (zapadni) pojas Dinarskih planina od
Soče do Skadarskog jezera (u dužini od oko 700 km). Krš je razvijen i u Helenidima (Grčka), u Juri,
Središnjem masivu u Francuskoj, u Karpatima, Apeninima, Pirenejima itd., a izvan Europe ima ga u
sjevernoj Africi, SAD, Yucatanu, Jamajki, Kubi, Puerto Ricu, Indoneziji itd.

5.5.5.2. PUKOTINSKO PROTJECANJE (CIRKULACIJA). Krš je poseban reljef i stoga što mu je

jedna od temeljnih značajki i posebno gibanje vode (više o tome u odj. 6.3.1.6.). Umjesto uobičajenog sloja
podzemne vode, koja se postupno procjeđuje, u kršu je složeno pukotinsko protjecanje. Vapnenac je
vododržljiva stijena, ali su prilikom taloženja nastale pukotine među slojevima - dijastrome; kasnijim
nabiranjem naslage su jako ispucale i nastale su brojne (okomite) pukotine - dijaklaze. Kroz dijastrome i
dijaklaze površinska voda prodire te ih otapanjem proširuje. Pukotine se spajaju i nastaje razgranata mreža
podzemnih šupljina, a to znači i podzemnih tokova. Sustavima odvojenih kanala, a pod hidrostatskim
tlakom i po zakonu spojenih posuda, voda se kreće u različitim smjerovima. To znači da složeno pukotinsko
protjecanje (cirkulacija) nije uvijek vezano za nagib; voda može ići i prema gore, ali i ispod morskog dna i
izbijati kao podmorski izvor - vrulja (kod nas čak 800 m udaljenosti od kopna) (usp. sl. 149). Jedna od
bitnih značajki krškog reljefa je upravo u njegovoj hidrološkoj proturječnosti: potpuna (ili gotovo potpuna)
bezvodica na površini, a bogatsvo vode u podzemlju.

5.5.5.3. PETROGRAFSKA I KLIMATSKA UVJETOVANOST KRŠA. Najizrazitije oblike krškog

procesa, tj. tipičan krš, nalazimo u debelim vapnenačkim naslagama. Petrografski (litološki) činilac je, dakle,
presudan za krške procese i oblike. Naslage sastavljene od nečistog vapnenca (rekli smo, laporastog ili
dolomitičnog) pogoduju fluviokrškom procesu i stvaranju fluviokrškog reljefa - reljefa prijelaznih osobina.
Oblikovanju takvog reljefa osobito su pogodovala hladna razdoblja pleistocenske oledbe. Ovisno o
klimatskim promjenama, u takvom reljefu može ojačati krški proces, dakle otapanje stijena bez spiranja, ali i
erozija tekućica s naglašenim oblikovanjem padina (tj. oblicima dolinskog reljefa).
Utjecaj klime na krški proces nedvojben je. Količina ugljik-dioksida (CO2) u vodi ovisi o
temperaturi pa bi valjalo očekivati najjači krški proces u hladnim klimama, ali nije tako; općenito, kemijskog
raspadanja gotovo nema u hladnim klimama. Utvrđeno je, pak, da je korozija najizrazitija u toplim klimama.
Ugljični dioksid, kojeg u takvim uvjetima voda dobija iz humusa i biokemijskih procesa, izuzetno je
djelotvoran. Uvažavanjem petrografske i klimatske uvjetovanosti mogu se izdvojiti dva osnovna tipa krša: a)
krš tropskih krajeva i b) krš umjerenih širina (dinarski krš).

5.5.5.4. KRŠ TROPSKIH KRAJEVA. Ovaj tip krša, kako mu i samo ime kaže, vezan je za tople i
vlažne klime (primorski tip tropske klime), npr. američko sredozemlje. Korozija je tako jaka da se inače
čvrsti vapnenci ponašaju poput najmekših stijena. Proces djeluje vodoravno ("rubna korozija") pa su i oblici
koji nastaju razvijeni vodoravno. Najčešće su to korozivne zaravni na dodiru nepropusnih stijena i
vapnenaca. Na zaravnima strše nekorodirani dijelovi (otporniji na kemijsko raspadanje) kao usamljene
uzvisine strmih padina, a po kojima je takav reljef nazvan kupasti krš. Tipičan je u nekim dijelovima
sjevernog Vijetnama, na Javi, Kubi itd.

5.5.5.5. KRŠ UMJERENIH ŠIRINA (DINARSKI KRŠ) I NJEGOVI OBLICI. Osnovni oblici kod
ovoga ("našeg") krša razvijeni su okomito, tj. najčešće su to škrape, jame i druga udubljenja. U tome je
jedna od bitnih razlika prema prethodnom tipu. Zapravo, to je
golemi "krtičnjak" s podzemnim jamama i drugim šupljinama.
Izdvojene udubine na površini i složeni sustav podzemnih šupljina
(uz već isticano gibanje vode) glavne su značajke dinarskog krša.
Površinu krša obilježavaju posebni oblici. Korozijom
kompaktnih blokova vapnenca nastaju kamenice, najmanji krški
oblici, plitka udubljenja konkavnih strana (sl. 141). U njima se
zadržava voda i trune lišće što pojačava otapanje rubova.

Slika 141. Tipična kamenica

 127

Otjecanjem preko kompaktnih nagnutih ploha usijecaju se žljebovi vrlo oštrih bridova. Duž pukotina
u vapnencu žljebovi se produbljuju i, djelovanjem pukotinske korozije, nastaju škrape (sl. 142). Postupno se
spajaju u teško prohodan i divlji škrapar ili ljut.

Slika 142. Škrape, čest reljefni oblik u našem kršu

Ponikve su osamljene ljevkaste udubine

promjera do 200 m. Za ponikve, jedan od najznačajnijih
oblika dinarskog krša, u nekim se našim krajevima
koristi naziv do ili dolac (ponegdje i vrtača). Na dnu
ponikava nakupi se najčešće sloj crvenice; to je "dolac"
u užem značenju - mala, ali dragocjena obradiva
površina na kršu. Smatra se da su nastale uglavnom
korozivnim, ali i mehaničkim djelovanjem vode. Kod
većine je korozija napredovala od površine prema
unutrašnjosti, ali je jedan dio najvjerojatnije nastao
korozijom vapnenca u podzemlju zbog čega je nastalo
urušavanje i ljevkasto spuštanje terena (sl. 143).181 U
najvišim planinskim dijelovima (iznad 1.700 m)
ponikve su redovito pokrivene kršjem, koje nastaje
djelovanjem leda u pukotinama i drobljenjem stijena.

Slika 143. Tri glavna oblika ponikava; urušna ponikva

ima strme (pa i okomite) padine jer je nastala urušava-
njem stropa podzemne šupljine

Uvale su duguljaste udubine, redovito su u

krajevima gdje ima stijena koje se raspadaju i spiraju
(laporoviti vapnenci, dolomiti i dr.), tj. troše drugačije i
brže od vapnenca. S promjenom vrste stijena mijenja se
i izgled krškog kraja. Uvale dosežu od nekoliko stotina
metara do nekoliko kilometara u duljinu, a mnogo
manje u širinu. Oblikovane su u tektonski razlomljenom
zemljištu korozijskim i mehaničkim djelovanjem vode.
Dno im je najčešće neravno, djelomično pokriveno
crvenicom. Uvale su uglavnom bez površinskih tokova,
ali se nađe manjih, obično povremenih, koji nestaju u
ponorima. U nekim elementima predstavljaju prijelazni,
fluviokrški oblik reljefa.

181
Poznata imotska jezera, Crveno i Plavo, su tzv. bunarske ponikve nastale urušavanjem iznad podzemnih šupljina, ali i korozijom.
 128

Slika 144. Neki oblici i u kršu: 1. polje, 2.

kanjon, 3. hum, 4. ponikva, 5. ponor (J. Roglić
Rogli i
N. Roglić, 1972)

Polja su najveće
najve morfološke pojave u
kršu (posebice u kršu umjerenih širina), prostrana
udubljenja prikladna za obradu i okružena kršom.
O njihovu postanku još ni danas nema
jedinstvenog mišljenja. Geološka građa
gra pokazuje
da su polja najčešće
će nastala na mjestim
mjestima gdje su
bili osobito jaki tektonski poremećaji
poreme i lomovi,
pa stoga nema sumnje da je tektonika udarila
temelje, a voda je korozijski i mehanički,
mehani uz pomoć plinovitih i bioloških komponenata, dovršila njihovo
oblikovanje. Veća količina ina obradivog tla i tektekućice
ice ukazuju na to da su polja nastala tamo gdje ima
vododržljivih ("nepropusnih") stijena, iz kojih pritječu
pritje tekućiceice i donose naplavni materijal (sl. 144). Dužina
polja iznosi i desetke kilometara, a širina im je mnogo manja. U dinarskom kršu dulja im se s os najčešće
pruža u pravcu sjeverozapad-jugoistok,
jugoistok, ali ima i izuzetaka. Dno je obično
obi no zaravnjeno, ali mu razina u većini
ve
slučajeva
ajeva nije nastala u samome vapnenačkom
vapnena zemljištu, već je više posljedica nakupljanja mla
mlađih naslaga,
iz neogena i kvartara. Za mnoga polja je karakteristično
karakteristi no da su u njima zaostali otporniji i kemijski manje
čisti vapnenački humovi (sl. 144; npr. u Gackom i Ličkom Li polju).
Kroz većinuinu polja protječu
protječ kraćii ili dulji vodotoci ("matice") koji dobivaju vodu često iz većeg broja
krškihh vrela, a gube je u ponorima na samom dnu polja ili na njegovim rubovima. U kišno doba, od jeseni do
proljeća, u većini polja pritječe
čee toliko vode da je ponori ne mogu progutati; "matice" se razlijevaju i dolazi
do poplava (npr. Kosinjsko polje kod Perušića).
Peruši U proljeće se vode povlačee i opet ostaje samo rijeka
rijeka-matica.
Da bi se povećalaala propusnost ponora i skratile poplave, ponori se čiste i obziđuju,
đuju, a prokopavaju se i odvodni
kanali kroz koje se voda po potrebi propušta (npr. Čepić polje u Istri). Polja su, dakle, osebujne površine i
"stranci" u kršu (stoga i kažemo: "polja u kršu", a ne "krška polja").
Laporoviti vapnenci raspadanjem
ostavljaju gline, a neki dolomiti pjeskoviti
materijal. Naplavine iz vododržljivih stijena
zatrpavaju ponore i prekrivaju vapnenačko
je; tako nastaje pokriveni krš. Na rubu
područje;
tih vlažnih ravnica vapnenci se otapaju i u kršu
mogu nastati prostrane korozijske zaravni na
vapnencima,, na kojima strše humovi kao
nekorodirana uzvišenja (karakterističnije
(karakteristi su za
krš tropskih krajeva).

Slika 145. Oblikovanje korozijskih zaravni na

vapnencima: 1. nepropusne naslage, 2.
vapnenci, 3. naplavni pokrov (Roglić,
(Rogli 1957)

Zaravni su odraz složenih procesa erozije i korozije vapnenca koja se zbivala najvjerojatnije krajem
tercijara (gornji pliocen), kad su klimatske prilike u našim krajevima bile slične
slične današnjima oko polutnika
(sl. 145). Kada je naknadnim promjenama naplavninaplavni pokrov denudiran, ostale su kamene˙ vapnenačke
vapnena
zaravni i na njima humovi (npr. zaravan iznad Krke i Čikole u Dalmaciji).
Budućii da u vapnencima zbog poniranja vode nema površinskog spiranja padina i otjecanja, tekućice
teku
su alohtone (ili alogene),, tj. pritječu
pritje iz krajeva drugačijih petrografsko-geoloških
geoloških obilježja (u ovom slučaju
slu
iz vododržljivih naslaga). Usjekli su uske i duboke doline strmih padina - kanjone (takve su doline Krke,
Zrmanje, Cetine i dr.).
Na plićacima
acima i vodopadima rijeka, u pogodnim
pogodnim uvjetima, mahovine i druge vegetacije izdvajaju
otopljeni vapnenac (vapnenac iz vode se nakuplja oko njihovih kostura) i postupno izgrađuju izgra sedrene
prepreke.. One, pak, pregrade tok i uzvodno nastaju jezera, najslikovitije pojave u kršu; prekrasni su primjeri
čuvena Plitvička
ka jezera, Visovačko jezero i sl. Sedrene pregrade su nježne gra
građe
đe i vrlo osjetljive na sve vrste
onečišćenja i poremećaja
aja prirodne ravnoteže.
 129
Manjak tla je također bitna osobina krša
(uz oskudicu vode). Biljni je pokrov slab i
prorijeđen, vezan tek za manje površine gdje se
zadržava rahlo tlo. Uz to su suše u dinarskim
krajevima redovita pojava; ljeti je vrlo malo
padalina, a i vlaga lako ishlapi. Sječom i ispašom
uništava se ionako rijedak biljni pokrov, a to
pogoduje eroziji koja odnosi oskudno tlo u
podzemlje. Tako nastaje goli krš - kamenjar.
U podzemlju krša skriva se slikovit i još
uvijek nedovoljno poznat svijet. Više je krških
oblika. Jame su okomita podzemna udubljenja
strmih strana i najčešće manjeg promjera (sl. 146),
a mogu biti vrlo duboke. Nastaju i razvijaju se od
dubokih pukotina uz pojačanu koroziju. Ispitane su
jame dublje od 1.000 m (u Vercorsu, planini
francuskih Predalpa). U našem, još uvijek
nedovoljno istraženom, kršu ima isto tako dubokih
jama.182

Slika 146. Speleološki prikaz Stupine jame

(Gorski kotar)

Špilje su, za razliku od jama, podzemne

šupljine razvijene pretežno u vodoravnom smjeru
(čuvena je Postojnska jama, a kod nas Cerovačke
pećine kraj Gračaca). U njima je pukotinsko
protjecanje naglašeno, a česti su u njima i
podzemni tokovi koji se brzo pojavljuju i nestaju.
Iz vode koja u sebi ima otopljenog vapnenca
(kalcijev bikarbonat), i koja prokapljuje u spiljama
(sl. 147), oslobađa se ishlapljivanjem i
rasprskavanjem ugljik-dioksid, a vapnena se
otopina izlučuje i nakuplja u obliku stupova - siga.
Oblici što vise sa stropa su stalaktiti, a oni koji
rastu s poda su stalagmiti. Po stranama se stvaraju
slikovite špiljske zavjese i slapovi te drugi oblici.

Slika 147. Stvaralačke kapljice (hidro)bikarbonata na tankom

stalaktitu (Fabrisova jama, Istra)

182
Najdublja je Lukina jama na Velebitu, zasad istražena do dubine od 1.392 m.
 130
Ponori su udubine ili pukotine u kršu
izravno povezane s podzemnim vodonosnim
šupljinama i kanalima. Važni su za hidrogelologiju
krških zemljišta jer se u njima gube vode površinskih
tokova - ponornice.

Slika 148. Ulaz u ponor Gotovž kod Klane, dubok

420 m

Dok se kroz druga zemljišta voda procjeđuje

i polako izvire, u kršu naglo ponire i ponovno izbija
u rijetkim i snažnim vrelima. Jedino u kršu javljaju
se estavele; kod visokog pukotinskog vodostaja one
su vrela, a pri niskome postaju ponori (sl. 149).
Voda je, dakle, glavna djelotvorna sila u
oblikovanju krških krajeva, ali i važan činilac
njihove društveno-gospodarske dinamike.

Slika 149. Neki od mogućih uvjeta pojavljivanja

estavela (e), ponora (p), izvora (i) i vrulja (v) u kršu;
crtkano je označen visoki i niski pukotinski vodostaj
(Herak, 1973)

Bezvodica i suša su težak teret za ljude i životinje.

Opisujući 1935. godine život u pasivnim krajevima i
tegobe krškog seljaka uzrokovane nestašicom vode, R.
Bićanić (Život u pasivnim krajevima, Zagreb, 1936),
između ostalog, navodi: "Kad ljeti zasja žarko južno
sunce, pa užari gole krške stijene, kad ljetni žar isprži
biljke, a čovjek i stoka lipsavaju od žeđe - onda na
kršu ponestaje vode (...) Neopisive su patnje ljudi i
stoke. Izmoreni, očajni često se i potuku oko litre vode.
Oko njih navaljuje žedna stoka na korito. Užasan je to prizor, kad u kolovozu promatrate goveče ili
konja, koje na dvadesetčetiri sata može samo jednom da se napije vode (... ) često se dešava da prođe
po dva i tri dana da stoka i ne vidi vode". Rijetka polja podložna su zimskim poplavama i ljetnim
sušama. Život u tako škrtom i surovom okolišu bio je neprestana borba za održanjem. To je stvorilo
čvrste i snalažljive ljude. Kamenjaru su otimali zemlju ili su je prenosili stvarajući male obradive
površine, često podzidane; kišnicu su držali u spremnicima -gusternama. No, od te se borbe davno
počelo odustajati pa su krški ruralni krajevi postali žarišta iseljavanja. U Hrvatskoj su to najizrazitiji
depopulacijski prostori.
 131
5.5.6. DJELOVANJE VJETRA - PUSTINJSKI RELJEF

5.5.6.1. VJETAR KAO ČINILAC OBLIKOVANJA RELJEFA. Dio ukupnog gibanja zraka u
atmosferi - njegovu vodoravnu (prizemnu) komponentu
nazivamo vjetar. Jedan je od temeljnih agensa egzogenih
sila, dakle, značajan činilac preoblikovanja reljefa. Utjecaj
vjetra već smo upoznali, istina, preko djelovanja valova na
oblikovanje morske obale. Na kopno, pak, djeluje izravno,
razarajući i preoblikujući stijene te stvarajući nove reljefne
oblike. Učinak vjetra, kao i kod ostalih agensa, ovisi o
njegovim mehaničkim svojstvima (brzina /jačina/,
učestalost, trajanje i dr.), kao i o prirodnim značajkama
zemljišta na koje djeluje (otpornost stijena, topografske
značajke, vegetacijski pokrov i dr.)( sl. 150).

Slika 150. Topografski utjecaj na vjetar: 1. strujanje niz

brdovite padine, 2. sužavanje strujnica u dolini, 3.
vrtloženje oko usamljenog uzvišenja; strujnice ujedno
pokazuju gdje je i najjače erozivno djelovanje vjetra

Uloga vjetra u preoblikovanju početnog reljefa

očituje se u različitim dijelovima svijeta, pa tako i u
pojedinim vlažnim (humidnim) krajevima. No, tu je vjetar
jedan od manje važnih činilaca vanjskog (egzogenog)
preoblikovanja. Drukčije je u suhim (aridnim) i polusuhim
(semiaridnim) krajevima (sl. 151). Utjecaj vjetra
najizraženiji je u pustinjama,183 gdje i stvara jedinstvenu
morfološku strukturu - pustinjski reljef.

Slika 151. Geografska raspodjela

krajeva sa suhim klimama
(pustinjska/aridna i stepska/
semiaridna klima); obuhvaćaju
26,3% površine kopna

5.5.6.2. PUSTINJE. Krajeve u

kojima je zbog male količine
padalina naglašena sušnost
(aridnost), a život ograničen,
nazivamo pustinjama. Bujniji
biljni pokrov, život i društvena
aktivnost mogući su samo u
izdvojenim oazama, koje su nastale
uz pristupačne podzemne vode,
izvore ili rijetke alohtone tokove.
Razlikujemo tople i hladne pustinje;
u prvima su srednje temperature

183
Arapska poslovica kaže:"Vjetar je vladar pustinja".
 132
svih mjeseci iznad 6 0C. Budući da nema biljnog pokrova ni površinskih tokova, a količina padalina je
184
minimalna, oblikovanje pustinjskog reljefa ovisi isključivo o toplinskim kolebanjima i vjetru.
Raširenost pustinja na Zemlji uvjetovana je: a) geografskim položajem; na rubovima tropskog i
suptropskog pojasa, osobito tamo gdje pasati struje s kopna (pustinje jugozapadne Azije, sjeverne Afrike,
Australije), b) reljefnom izdvojenošću (Patagonija, Kalahari, Mojave /Mohave/), c) kontinentalnošću (Kizil-
kum, Kara-Kum, Gobi, Takla Makan) i d) hladnim morskim strujama uz obalu (Atacama, Namib, Baja
/Baha/ California). U hladnim subpolarnim i polarnim krajevima također nastaju pustinje, jer hladan zrak
sadrži vrlo malo vlage.

Surovom klimom i beživotnošću pustinje odbijaju ljude i odvajaju okolne prostore (sjetimo se, Rimsko
Carstvo imalo je granice na rubu pustinje sjeverne Afrike i jugozapadne Azije). Pustinja je škrta
domovina koja je odgojila opore i borbene ljude, od kojih su u prošlosti zazirali susjedi (agrarna Kina
se uzalud branila Velikim zidom od opasnih susjeda iz pustinje). No odnos čovjeka i pustinje i uloga
pustinjskih krajeva posljednjih se desetljeća bitno izmijenila. Bušenjem arteških bunara izbijaju na
površinu dubinske vode, pa se šire prirodne oaze i stvaraju umjetne. Također su, stvaranjem velikih
brana na planinskim rijekama, omogućena velika natapanja u polupustim i pustim krajevima. Nafta i
rudna nalazišta temelj su preobražaja pustinjskih krajeva; privlače novi život i daju sredstva za velike
radove.

5.5.6.3. PREOBLIKOVANJE U PUSTINJAMA I RELJEFNI OBLICI. Djelovanje vjetra, slično kao

i kod ostalih egzogenih pokretnih sila, obilježavaju tri složene komponente: erozija, prenošenje i odlaganje.
Velika dnevna kolebanja, tj. jako zagrijavanje (u toplim pustinjama i do 70 0C) i noćno hlađenje (u
toploj Sahari i ispod 0 0C), uzrokuju promjene obujma stijena i njihovo raspadanje. Proces, tj. rad vjetra,
kojim se odnosi raspadnuta stjenovita građa, pijesak i još sitnije čestice, naziva se deflacija.185 S vremenom
vjetar odnese sav sitni materijal (što može trajati stoljećima), a ostane sloj razdrobljenog kamenja (pustinjski
"drobljenac"), koji štiti površinu od daljnje deflacije (sl. 152).

Slika 152. Deflacija u vrijeme najjačeg djelovanja (lijevo i u sredini) i izgled nakon prestanka (pustinjski
"drobljenac" /desno/)

Veće komade kamenja vjetar ne može dignuti, ali ih ipak pokreće i valja po površini. Pritom
kamenje struže po tlu te se postupno dubi i glača. Isto tako, kamenje zbog udaranja zrna pjeska i prašine
dobiva izglačene plohe pa nastaju dvobridnjaci, trobridnjaci itd. (ovisno o broju izbrušenih ploha).
Ventifakti je zajednički naziv za sve vjetrom izbrušene komade kamenja.
Tamo gdje je jaka deflacija, tj. gdje je s većih površina "otpuhnut" (riječ je o dugotrajnom procesu)
rastresiti pokrov, nastaju gole kamenite pustinje - hamade (u Sahari) ili serir (u Libijskoj pustinji). Ako su
ispuhane fine čestice, a zaostali veći komadi (kamenje i šljunak) nastaje reg.
Čestice pjeska i sitnog kamenja koje vjetar nosi, a njihova veličina ovisi o snazi vjetra, udaraju u
izložene stijene ili površine te ih nagrizaju ili ruše. Taj proces nazivamo korazija. Rad vjetra na oblikovanju

184
Količina padalina je bitna determinanta pustinjske klime; to je tip klime kada je godišnja količina padalina u centimetrima manja
od srednje godišnje temperature. Primjerice, godišnje padne 185 mm padalina, odnosno 18,5 cm , a srednja godišnja temperatura je
19 0C.
185
lat. deflare = otpuhati
 133
186
reljefa, koji se očituje kao deflacija i korazija, naziva se eolska erozija. Korazija najjače zahvaća
niže dijelove stijena te se razvijaju gljivasti oblici koji se ruše kad im se osnovica jako suzi; proces se
ponavlja sve dok stijene ne budu posve "oglodane". Tome su glavni uzrok pješčane oluje koje se javljaju kao
niski oblaci pijeska (glavnina pjeska je u sloju do 2 metra visine).187
Vjetar prenosi usitnjenu stjenovitu građu i na velike udaljenosti. Što je vjetar jači i čestice manje, to
je prijenos dalji. Slabljenjem vjetra slabi i njegova prijenosna moć te započinje odlaganje i nakupljanje
(akumulacija) pjeska i finih čestica (lutiti).
Različite prepreke (kamen, grm, i sl.)
zadržavaju pijesak i tada nastaju dine ili
sipine - uzvisine nastale nakupljanjem pjeska
(sl. 153). Mogu biti pokretne - kad vjetar
lako mjenja njihov oblik veličinu i položaj i
učvršćene (neaktivne) - kad vegetacija
korijenjem zaustavi gibanje pijeska. Premda
su dine karakteristične za pustinje, nastaju i
na niskim pješčanim obalama. Asimetrične
su, tj. ona strana koju napada vjetar duža je i
blaža od one u zavjetrini (zbog vrtloženja i
djelovanja sile teže).

Slika 153. Pomicanje pijeska i oblikovanje

dine ili sipine

Idealan oblik dine je srpasta (s konveksnom stranom prema vjetru) barhana (česte su u Turkestanu)
(sl. 154). Uglavnom su poprečne na smjer
vjetra, to je karakterističan oblik, ali mogu biti i
uzdužne ako je vjetar suviše jak (obično vrijedi
za obalne dine). Visina dina obično je oko 10 m,
ali doseže i do 90 m (Landes u Francuskoj), a u
Aziji i Africi ima dugih i do 300 km. Kraj
pjeskovitih dina u Sahari nazivaju erg, a u
turkestanu kum. Manje dine mogu se pomicati i
do 20 m na dan, ali većina ih za tu udaljenost
treba više mjeseci, pa i godinu dana. Slično je i
sa živim pijescima koji su lokalno razvijeni u
pojedinim kopnenim područjima izvan aridnih
pojaseva. Ako se vegetacijom zaustavi gibanje
pijeska, imamo mrtvi pijesak (kod nas
Đurđevački pijesci).

Slika 154. Izgled pravilnih dina (barhana)

Suhe doline - vadi, također su

karakterističan oblik pustinjskog reljefa; dokaz
su da pustinje nisu uvijek bile suhe kao danas (u
ledeno doba Sahara je bila prilično vlažna).
Napušteni gradovi Sahare i srednje Azije
dokazuju da su neki krajevi tek u povijesno
doba postali suši.

186
Eol, grčki bog vjetra
187
Korazija je tako snažna da se, primjerice, podnožja telegrafskih stupova često moraju štititi metalnim navlakama.
 134
5.5.6.4. PRAPOR ILI LES. Naslage koje su nastale ili još uvijek nastaju posredovanjem vjetra
nazivamo eolskim naslagama. Najvažniji je prapor ili les,188 naslaga (sediment) blijedožute boje, bogat
kalcitom, mek, porozan i
propustan na vodu; dijagenezom
finih čestica (lutita) nastala je
meka taložna stijena (tzv. tipski
ili eolski prapor). Prapor i njemu
slične naslage zauzimaju oko 9%
cjelokupne površine kopna na
zemlji. Vezane su isključivo za
umjereni pojas od obratnice do
polarnice i to uglavnom na
sjevernoj polutki (na južnoj su
značajnije samo u Južnoj
189
Americi)(sl. 155).

Slika 155. Rasprostranjenost

prapora (lesa) i njemu sličnih
naslaga

O postanku prapora podijeljena su gledišta. Jedni znanstvenici zagovaraju isključivo eolsku teoriju
(deflacija + taloženje), dok drugi smatraju da je postojao kombinirani prijenos prašinastih čestica, dakle,
vjetrom u suradnji s još nekim agensom (npr. tekućicama). Jedno je posve nedvojbeno: praporne naslage su
nastale (neke još nastaju) korištenjem dvaju izvora: a) prašinastog materijala iz ledenjačkih nanosa
pleistocenske oledbe i b) pustinjskih finih čestica. U prvome je slučaju taloženje vezano za periglacijalni
pojas (usp. odj. 5.5.7.), a u drugom za peripustinjska područja.
Fizička i kemijska svojstva (poroznost, okomita orijentiranost kapilara, veličina zrna, visoki udjel
CaCO3) daju praporu obilježje najpogodnije stjenovite podloge (matičnog supstrata) za razvoj najplodnijih
vrsta tla. Truljenjem travne vegetacije, a riječ je o velikim zatravljenim prostranstvima (stepe, prerije) nastala
su tla bogata humusnim sastojcima - crnica (černozjom) i smeđe tlo. Praporna područja su vrlo podložna
jakoj eroziji, naročito krajevi dinamičnijeg reljefa i oskudnoga biljnog pokrova, ali i tamo gdje način obrade
zemljišta potiče razarajuće procese.
Praporne naslage najdeblje su u Kini (uz rijeku Huang /Hwang Ho/) i pustinjskog su porijekla; vjetar
zimi zapuhuje iz srednje Azije preko aridnih nizina sjeverne Kine i redovito nosi goleme količine finih
prašinastih čestica. Praporna područja su zbog svoje ocjeditosti i otvorenosti, od najveće gospodarske
vrijednosti. Daju preko 90% ukupne svjetske proizvodnje pšenice i kukuruza. To su i značajna prometno-
geografska područja svijeta.

5.5.7. DJELOVANJE LEDA - LEDENJAČKI RELJEF

5.5.7.1. LEDENJAČKI LED I PREOBLIKOVANJE RELJEFA. Led je voda u krutom stanju, a

nastaje kada se temperatura vode snizi na 0 0C. U krajevima s hladnom i polarnom klimom te na visokim
planinama nastaje ledenjački led (glacial ice) - glavni činilac (agens) preoblikovanja reljefa u takvim
prirodnim uvjetima. Rezultat toga su erozijski i akumulacijski reljefni oblici - ledenjački reljef.
Ledenjački led stvara se iznad snježne granice. To je visina iznad koje pada više snijega nego što se
može otopiti, a ujedno je i "kritična" visina ispod koje snijeg i led nestaju, tj. prelaze u tekuće stanje.190
Ledenjački led nastaje preobrazbom snijega u snježno-ledenu nakupinu ("zrnati snijeg") - firn, koji se
potom pretvara u čvrstu ledenu masu bez ikakvih šupljina i pora (usp. odj. 6.3.3.1.).

188
U međunarodnim znanstvenim krugovima, pa tako i znanstvenoj literaturi, prihvaćen je, s manjim prilagodbama njemački naziv
Löss (engl. loess, rus. ljos, franc. lös). Postoji i niz lokalnih naziva. U Hrvatskoj je udomaćen naziv prapor, koji je kao termin
uveden i u geologiji i geografiji. Kinezi, dakako, imaju svoj naziv - "huangtu" (žuta zemlja).
189
U Hrvatskoj prapora i sličnih naslaga ima širom panonskog područja, a tipični su praporni krajevi u Podunavlju. Debljina naslaga
dosta se razlikuje, a najviša je na Čorkovu brdu kod Erduta i iznosi 99 m, kod Vukovara 22,6 m itd. Manjih prapornih oaza ima i u
primorju: otoci Susak, Unije, Velike i Male Srakane, u zaleđu Zadra itd.
190
Visina snježne granice obrnuto je razmjerna geografskoj širini, ali ovisi i o drugim geografskim činiteljima i modifikatorima;
područja "vječnog snijega" prekrivaju ukupno 1/10 kopna.
 135
Razlikuju se uglavnom dva tipa ledene mase na površini kopna: planinski ledenjaci i ledeni
191
pokrovi ili inland ice. Planinski ledenjaci su ledeni "tokovi" (plastično-žitka masa), oblikovani ponajviše
strukturom reljefa (dolinski, padinski) koji se uslijed sile teže kreću niz nagibe prema nižim predjelima (sl.
156; usp. sl. 202). Brzina kretanja ledenjaka nije ista tijekom cijelog toka jer ovisi o nizu okolnosti (masa,
192
oblik zemljišta, klimatske prilike i dr.), a postoje i razlike među tipovima. Brzina kretanja ledenjaka veća
je na površini i u sredini nego na bokovima ili na dnu; potonji dijelovi zaostaju zbog golemog trenja. Pod
tlakom je plastičan, pa se kroz usku dolinu brže kreće nego kroz široku. Zbog različite brzine kretanja
pojedinih dijelova, nastaju na ledenjaku različite pukotine; tri su glavna tipa: rubne, poprečne i uzdužne.

Slika 156. Uobičajeno kretanje planinskog ledenjaka: 1.

spajanje manjih ledenjaka u jedan matični ledenjački jezik, 2.
zbijanje, 3. širenje (Marsh, 1987)

Drugi tip ledene mase na kopnu, ledeni pokrovi,

povezane su i goleme mase leda velikih razmjera s vrlo malim
rastezanjem i gibanjem uz rubove (20-ak metara godišnje).
Tipični su na Antarktici i Grenlandu (usp. sl. 201).
Ledena masa i brojne pukotine u njoj pune su
zdrobljene stjenovite građe i kamenih blokova. Svojom
težinom i materijalom koji nosi, led struže - erodira podlogu i
strane (eksaracija), stvarajući specifične oblike. Na mjestima
gdje počinje otapanje leda odlaže se i nakuplja sav razdrobljeni
materijal. Rezultate ledenjačke erozije i akumulacije najbolje
vidimo u krajevima iz kojih se led povukao.

5.5.7.2. DJELOVANJE PLANINSKIH (ALPSKIH) LEDENJAKA. U sabirnim prostorima pod

vrhovima visokih planina, utjecajem težine i leda, tj. mehaničkim trošenjem, nastaju udubljenja u obliku
kotla nazvana krnica ili cirk (kar, kotao). To je izvorište koje "hrani" ledenjak. Često su u njima poslije
otapanja leda ostala duboka jezera. Krnicama su planinski vrhovi raskidani u oštre kukove i strme hridi, pa
otuda zadivljujuća divljina planina koje su izmijenili ledenjaci.
Ledenjaci se na svome putu uvelike koriste riječnim dolinama. Posljedica toga su preoblikovane
doline. Širenjem dna i povećanjem nagiba padina, uobičajeni poprečni presjek riječnih dolina sličan slovu
"V" ledenjaci preoblikuju u koritaste doline s presjekom u obliku slova "U" (sl. 157). Strane su im strme i
dno ravno; fjordovi su takve potopljene doline. Prelazeći preko neravnina, ledena masa jače udubljuje i
erodira podlogu ispred zapreka koje zadržavaju i nagomilavaju led, a isto tako i ispod pragova preko kojih
pada. Uzdužni presjek doline koju je izmijenio led uglavnom ima valovit izgled, tako da nakon otapanja
obično nastaje niz jezera (usp. sl. 203).

Slika 157. Preoblikovanje reljefa radom planinskog ledenjaka: izgled reljefa prije oledbe, led ispunjava i
preoblikuje riječne doline, izgled kraja poslije kopnjenja leda

191
Nazivaju se još i alpski ledenjaci, dolinski ledenjaci, glečeri, ledeni jezici ili, jednostavno, ledenjaci.
192
Tako se alpski ledenjaci kreću dnevno 0,1-0,4 m, himalajski 2-3,5 m, grenlandski 10-30 m itd.
 136
Valja istaknuti da djelotvornost planinskih ledenjaka u preoblikovanju reljefa ne ovisi o brzini
kretanja leda, već o˙ njegovoj količini (masi). Zbog toga i jesu najizrazitiji oblici ˙ledenjačkog reljefa
oblikovani u vrijeme ledenog obilja - pleistocenu.
Razaranjem podloge i strana, kao i raspadanjem stijena (zbog smrzavanja) na padinama iznad
samog ledenjaka, nastaje rastresita stjenovita građa koju led nosi i, na mjestu gdje se otapa,. taloži; to su
morene. Sastojci morena različite su veličine, od finog mulja do golemih stijena koje iznenađuju svojim
položajem nakon otapanja (povlačenja) ledenjaka. Ove se gromade nazivaju zalutali ili eratički blokovi.
Morene razlikujemo prema položaju. Površinska morena nastaje od gromada i kršja koji padnu na ledenjak;
može biti rubna i središnja, a potonja nastaje od rubnih morena kad se dva ledenjaka spoje. Kroz
pukotine u ledenjaku drobljenac se spušta u unutrašnjost i nastaju unutrašnje morene, a ako pukotine
sežu do dna, onda iz te građe nastaje temeljna ili podinska morena. Ona se povećava i tako što ledenjak,
"naoružan" zdrobljenim komadima stijena, razara tlo kojim prolazi. To brazdanje podloge naziva se
egzaracija (glacijalna erozija u užem smislu; sl. 158). Pritom se morensko kamenje još više zdrobi i jače
izbrazda; obično na jednoj strani, jer se kamen dosta teško može okrenuti u ledu. Valja istaknuti da,
suprotno raširenom mišljenju,
ledenjak razmjerno malo
stjenovite građe pomiče guranjem
("buldožiranje"). Na čelu
ledenjaka (ali zapravo u njemu) je
čelna morena. Kad se ledenjak
otapa, odnosno počne povlačiti
uslijed klimatskih promjena,
odlaže morenske nanose među
kojima se ističe završna morena
u obliku lučnog nasipa.193 Iza
završne morene ostaju obično
prostrana jezera (npr. jezera
sjeverne Italije; usp. sl. 203).

Slika 158. Egzaracija - izbrazdana

podloga djelovanjem ledenjaka

5.5.7.3. DJELOVANJE LEDENIH POKROVA. Poput dolinskih ledenjaka, i ledeni pokrov djeluje
erozivno, iako mu je kretanje sporije, ali mu je masa veća. U čvrstim stijenama najčešći su oblici erozije
strije - uski žljebovi ili brazgotine nastale urezivanjem kamenja koje je led nosio na dnu. Kod velikih
ledenih pokrova prisutne su samo podinske i završne morene (sl. 159). Reljefni oblici preko kojih je prošao
ledeni pokrov jako su preoblikovani; ističu se zaobljena uzvišenja - komčići, sastavljeni od otpornijih stijena.
Ledeni pokrov snažnim tlakom stvara prostrana i većinom plitka udubljenja u smjeru svog širenja koja se
nakon otapanja pretvaraju u prostrana jezera (npr. u Finskoj, gdje ih je na tisuće).
Ledeni pokrov stvorio je mnogo više akumulacijskih oblika. Izduženi grebeni rastresitog pokrova
poznati su kao ozar ili esker. Eliptični izduženi brežuljci građeni od morenskih nanosa nazivaju se
drumlini. Općenito, ledeni je pokrov zaravnao sve neravnine koje su postojale, a prostor je postao blago
valovit.

193
Ako se ledenjak, pod utjecajem klimatskih kolebanja, povlači i ponovo prodire do istog mjesta, na njegovu završetku može se u
završnoj moreni nagomilati mnogo stjenovite građe.
 137

Slika 159. Akumulacijski oblici reljefa nastali djelovanjem ledenjačkog pokrova (Tarbuck i Lutgens, 1988)

5.5.7.4. PLEISTOCENSKA OLEDBA (GLACIJACIJA). Mnoštvo očuvanih tragova ledenjačke

erozije i akumulacije pokazuje da je led u mlađoj geološkoj prošlosti bio na Zemlji mnogo rašireniji. Ledeni
je pokrov pokrivao cijelu sjevernu Europu do Urala, a na jugu do crte London - sjeverni Karpati; Sibir nije
bio pod ledom jer je imao vrlo malo padalina, isto kao i danas zimi. Alpe su bile pod ledom sve do
Lombardijske nizine; ledena kapa bila je i na Pirenejima (sl. 159). Sjeverna Amerika bila je pokrivena ledom
do New Yorka.

Slika 160. Europski i sjevernoamerički ledeni pokrov u pleistocenu; kod europskog pokrova puna crta
označava prostiranje posljednje oledbe (würm), a točkasta najveću rasprostranjenost pleistocenskog leda
 138
Istraživanja su pokazala da je bilo više razdoblja kada su ledenjaci i ledeni pokrovi napredovali,
a zatim se povlačili (usp. sl. 266). Utvrđene su četiri oledbe ili glacijacije (u Europi nazvane po bavarskim
rječicama Günz, Mindel, Riss i Würm), a između njih su bila topla razdoblja - međuoledbe ili
interglacijali, od kojih su neka bila toplija od današnjeg razdoblja.
Prema procjenama, pleistocenska glacijacija je trajala više od milijun godina (po nekima i do dva).
Zrelost posljednje glacijacije bila je prije otprilike 22.000
godina; otada se led počeo povlačiti, da bi prije 10.000
godina došao približno u sadašnje granice. Klima ledenih
doba bila je mnogo hladnija; u našim je krajevima za
posljednje oledbe srednja godišnja temperatura bila niža
oko 12 0C. More je izgubilo dio vode koja je kao led
zaostala na kopnu, pa je morska razina bila gotovo 100 m
niža od današnje; u međuoledbama se razina mora
izdizala jer se led na kopnu otapao. Plitki dijelovi
današnjih mora bili su kopno, a mnogi otoci spojeni s
kontinentom (sl. 161). Životinjski svijet povlači se prema
jugu, a mnoge biljne vrste na sjeveru nestaju. Te promjene
doživio je i čovjek, koji se zbog hladnoće povukao bliže
obali i u toplije krajeve.

Slika 161. Jadransko more za vrijeme najniže razine u

posljednjoj oledbi (-96 m); crna površina označava dio
mora koji je prije 25.000 godina bio kopno (Šegota, 1968)

Pod ledenim teretom spuštali su se dijelovi kopna. Nakon otapanja leda ti su se prostori ponovi
izdigli; na Skandinavskom poluotoku postglacijalno izdizanje doseže i više od 200 m (usp. sl. 116).

Još nema općeprihvaćenog mišljenja o uzrocima zahlađivanja. Oledba je mogla nastati iz više
razloga: smanjenja Sunčevog zračenja (uslijed pojačane vulkanske aktivnosti), promjene toka velikih
morskih struja (poput Golfske), promjene nagiba Zemljine osi. Prema nekim znanstvenicima,
glacijacija proistječe iz samog odnosa kopna i mora (solarno-topografska teorija), visini reljefa,
udaljenosti kopna od pola. To zapravo znači da nije poznato nalazimo li se u međuledenom razdoblju,
odnosno hoće li se zaleđivanje ponoviti.

5.5.7.5. PERIGLACIJALNI PROCESI. Opće zahlađenje u pleistocenu uvjetovalo je velike promjene i u

krajevima koji nisu bili pod ledom. Rijeke koje su otjecale s ledenjaka ili ledenih pokrova nosile su goleme
količine morenske građe u niže predjele i tamo je taložile. Zatrpavale su tako vlastite doline gomilajući
morenske nanose često vrlo daleko od mjesta gdje je nastao. Budući da potječu od glacijacije uz
posredovanje rijeka, zovu se oledbeno-riječne ili glaciofluvijalne (fluvioglacijalne) naslage (sedimenti).
S ledenih pokrova u pleistocenu zapuhivali su hladni, suhi, pretežno istočni i sjeveroistočni
vjetrovi,194 koji su iz morena i velikih naplavina ispuhivali (deflacija) najsitnije rastresite čestice (lutiti) i
taložili ih kao prapor ili les. Ustvrdili smo da su vjetru u tome najvjerojatnije pomagali i drugi agensi
(teorija "kombiniranog prijenosa", usp. odj. 5.5.6.4.). Bez obzira što smo prapor već razmatrali, ne možemo
ga ni ovdje zanemariti jer je, zapravo, "dar surovoga ledenog doba". Povezano s klimatskim kolebanjima,
sitan pijesak je periodički donašan u travnate prostore. Trava je prorastala pijesak, a na površini pješčanog
sloja nastajala je, povezano s trošenjem, izlužena zona (praporna ilovača). Na to je taložen novi sloj pijeska i
proces se ponavljao; tako je nastala čitava serija slojeva pijeska. Između njih se nalaze nepropusni ili manje
propusni pojasi. Dijageneza (stvrdnjavanje) finih čestica odvijala se različitim procesima, eolskim,
deluvijalnim (modeliranje sniježnicom i padalinskom vodom) i drugim. Nastala je tako, kako smo već istakli,
najpogodnija podloga za razvoj plodnih tala.

194
Vjetar struji od polja višeg prema polju nižeg tlaka; a iznad ledene kape bio je znatno viši tlak nego u okolnom području.
 139
5.5.8. UTJECAJ ČOVJEKA NA RELJEF
Razmatrajući reljef spoznali smo da je podložan neprestanoj mijeni, rušenju i građenju, općenito
preoblikovanju. Utjecaj čovjeka na promjene reljefnih oblika odražava se, prije svega, preko djelovanja na
biljni pokrov, izazivajući time pojačanu denudaciju, eroziju i akumulaciju. Učinak čovjekova tisućljetnog
djelovanja usko je povezan s veličinom, razvijenošću i ustrojstvom društvenih zajedica, kao i s njihovim
odnosom prema prirodnom okruženju. Tako je nekontrolirana sječa u 19. stoljeću uništila prostrane dijelove
šumskog pokrova, što je izazvalo snažna spiranja i eroziju tla te su mnogi krajevi promijenili izgled.
Mjestimice je nestajao brežuljkasti reljef, a razvijale su se naplavne ravni i pokretni isprani pijesci; npr. Bad
Lands i dolina rijeke Tennesse u SAD. Danas tu sudbinu doživljava poriječje Amazone.

Slika 61.a. Bad Lands (Ontario,

Kanada)

Čovjek je i izravno utjecao na

promjene reljefnih oblika.
Skretanjem rijeka i gradnjom
nasipa spriječene su poplave, ali
je time zaustavljeno i nakupljanje
rastresitog sloja. Gradnjom
velikih brana stvorena su nova,
često velika jezera koja, preko mikroklimatskih promjena, imaju utjecaja i na vanjsko preoblikovanje. U
gradnji prometnica nestala su cijela brda. Uz obale su prokopani plićaci, uništeni grebeni i sprudovi. Utječući
na prorjeđivanje oskudnoga biljnog pokrova, čovjek pridonosi širenju pustinja; polupustinje postaju još
pustije (dezertifikacija). S druge strane, dovođenjem vode čovjek pustinji vraća život; na tim mjestima
postupno nestaju oblici pustinjskog reljefa. Antropogene (sociogene) promjene sve su uočljivije u prostoru i
znak su suvremenog doba, ali pritom valja voditi računa da se prevelikim zahvatima ne nanese nepopravljiva
šteta vrlo osjetljivom tkivu prirode.
 140
6. VODA
Voda je kao prirodni element u složenom međuodnosu s ostalim elementima prirodne osnove. Vidjeli
smo da utječe na reljef, ali i reljef utječe na nju. S klimom je, pak, u uskoj međuzavisnosti. Voda utječe i na
cjelokupni život na Zemlji; presudna je i za razvitak stanovništva, napose za njegov razmještaj. Voda utječe
na gospodarstvo; izraziti je činilac (pa i pokazatelj) društveno-gospodarske razvijenosti, ali i gospodarstvo
utječe na nju. Prema tome, voda je bitni dio složene prostorne stvarnosti, a to znači i jedna od temeljnih
195
tema geografske znanosti i nastave zemljopisa.

6.1. POJAM, SVOJSTVA I KOLIČINA VODE

6.1.1. POJAM VODE
Voda je jedinstvena i najraširenija prirodna tvar, uvjetuje život i omogućava ljudsku aktivnost
("izvor života"); ona je kemijski spoj (H2O) i sastavni dio geosfere - hidrosfera. Suvremeni pojam
hidrosfere obuhvaća svu vodu na Zemlji koja se nalazi u širokom pojasu od razine plašta (točnije, od
Mohorovičićeve plohe diskontinuiteta, usp. odj. 5.1.4.) do najviših slojeva atmosfere (90% vlage /vode/ je u
dijelu do 5 km), i to bez obzira u kakvom je agregatnom stanju.
Voda je sveobuhvatna (univerzalna) zbog najmanje tri temeljna razloga: a) istodobno se pojavljuje
u sva tri agregatna stanja, b) ima je gotovo svugdje i c) temelj je svekolikog života. Na površini Zemlje
najviše je ima u tekućem stanju, kao led prevladava u polarnim krajevima i na visokim planinama, u
atmosferi je u plinovitom stanju, u dubini kore prisutna je u tekućem i plinovitom stanju; uz sve to, glavni je
sastojak većine organizama.196 Sve su to pojavni oblici tzv. slobodne vode (uvjetno, jer je veliki dio vode
fizički i kemijski vezan u kori i plaštu). Sveobuhvatnost razumijeva i cjelovitost (integralnost) vode, što
znači da promjenom agregatnog stanja nema gubitaka u ukupnom obujmu.
Značenje vode presudno se očituje u potrebama stanovništva i gospodarstva. Više od pet milijardi
stanovnika treba danomice devet milijardi litara vode samo za piće,197 da i ne spominjemo sve druge potrebe
suvremenog čovjeka. Tome treba dodati i golemu potrošnju vode i sve veću "žeđ" u poljoprivredi, industriji
i drugim granama suvremenog gospodarstva (usp. odj. 6.3.4.2.).
S geografskog stajališta vodu na Zemlji proučava hidrogeografija; objekt njenog istraživanja je
hidrosfera. Metode proučavanja obuhvaćaju međuzavisnost vode i elemenata prirodne podloge i, s druge
strane, vode i činitelja društveno-gospodarskog razvitka.

6.1.2. SVOJSTVA VODE

Voda kao prirodna tvar ("dar prirode") ima puno svojstava od kojih su neka posve jedinstvena. S
geografskog (geografsko-ekološkog) gledišta najveće značenje ima gibanje vode i s tim povezana obnova i
samočišćenje.

6.1.2.1. OSNOVNA KEMIJSKO-FIZIČKA SVOJSTVA VODE. Ukratko ćemo razmotriti neka

temeljna svojstva koja su inače objekt proučavanja drugih znanosti (kemije , fizike, biologije i dr.).
Kemijska svojstva. Voda je kemijski spoj, oksid vodika (H2O), nastaje izgaranjem vodika u
kisiku, pri čemu se oslobađa velika količina topline. Po težini voda se sastoji od 11,1% vodika i 88,9%
kisika.

195
U poglavlju "Voda" korišteno je dvadesetak bibliografskih jedinica, ali najvažnije mjesto pripada radu J. Riđanovića,
"Hidrogeografija", Zagreb: Školska knjiga, 1993. Posebice se to odnosi na strukturu poglavlja (odjeljaka). U šarenilu pojmova i
podjela, priklonili smo se onima koje zagovara navedeni rad. Tako se, primjerice, koristi naziv Veliki ocean, a ne Tihi ocean ili
Pacifik.
196
Najviše vode imaju meduze (neke do 97%), gujavice (do 87%) i druge. Slon ima 70%. Organizam čovjeka u dobi do 50 godina
sastoji se 61% od vode (u starijoj dobi se "suši" pa je u njemu manje vode); u sastavu krvi je preko 90%. U biljkama, tj. plodovima,
također je puno vode: u krumpiru 80%, rajčici 95% itd.
197
To bi napunilo posudu visoku 900 m s osnovicom 100 x 100 m.
 141
Što se tiče kemijskog sastava, bitno se razlikuje more od slatke vode. More sadrži gotovo sve
kemijske elemente, ali najviše otopljene soli među kojima prevladavaju kloridi (88,7%). U slatkoj vodi
sastav soli je posve drugačiji; najviše ima karbonata (80%), zatim sulfata (13%) i najmanje klorida (7%).
Ovime smo, pak, zakoračili u skupinu fizičkih svojstava jer količina soli određuju okus vode, na čemu se
temelji i jedna od glavnih podjela voda.
Okus. Kemijski čista voda nema okusa. Ako sadrži do 0,3 ‰ soli, to je slatka voda, od 0,3 do 24,7
‰ slankasta,198 a preko 24,7 ‰ slana.
Miris. Čista voda nema mirisa. Ako postoji, onda proistječe iz samog sastava (soli), ili od tvari kroz
koje voda protječe, kao i od tvari koje su dospjele u vodu.
Boja. Čista voda je u tankome sloju bezbojna, a u debljem plava (modra). Međutim, primjese joj
199
daju različitu boju, od tamnoplave do mrke.
Prozirnost. To je optička značajka koja se s dubinom smanjuje.
Toplinska svojstva. Među svim poznatim tvarima u prirodi voda ima najveću specifičnu
toplinu. To označava količinu topline (cal ili J) koju treba dovesti jedinici mase (g ili kg) neke tvari da se
ona zagrije za 1 0C. Ako ima veću specifičnu toplinu, to znači da se sporije zagrijava, ali i sporije hladi.
Upravo zbog tog svojstva voda (svjetsko more i velika jezera) prima i pohranjuje goleme količine topline.
Time se objašnjava utjecaj mora i jezera na neke klimatske značajke (maritimnost, kontinentalnost). Voda
ima malu molekularnu provodljivost topline, što znači da se u većim količinama zagrijava samo miješanjem
(razlike u gustoći, valovi, struje i sl.).
Ledište vode je na 0 0C, a vrelište na 100 0C. Prelaskom u led voda povećava svoju zapremninu za
1/11, a to ima značajnog utjecaja na druge prirodne pojave i procese (npr. razaranje stijena).
Gustoća. To je važno fizičko svojstvo vode i ovisi o temperaturi. Slatka je voda najgušća pri 4 0C;
specifična joj je težina 1 (1 g/cm3). Specifična težina leda iznosi 0,9168.

6.1.2.2. GIBANJE (KRUŽENJE) VODE. Pod utjecajem Sunčeve energije voda je na Zemlji u stalnom
gibanju (kruženju)(sl. 162).200 Računa se da svake minute s površine Zemlje (s oceana, mora, jezera, mlaka,
ledenjaka, ledenih i snježnih pokrova, tla, raslinja itd.) ispari milijarda tona vode (1 km3); to je godišnje
525.000 km3 vode. Po nekim drugim procjenama ta je količina manja, iznosi 425.000 km3 (usp. odj.
7.3.8.5.). Isparavanjem započinje kruženje vode - proces premještanja, preobrazbe i obnove vode.

Slika 162. Shema gibanja (kruženja) vode u

prirodi; deblja crta označava "mali" hidrološki
ciklus (Riđanović, 1993)

Od ukupnog isparavanja na svjetsko

more se odnosi više od 85%; dakle, to je stalan
i najveći izvor vlage u atmosferi. Padalinama
se veliki dio vraća izravno u more (više od
90%) i tako završava "mali" hidrološki
ciklus. Ostali dio sudjeluje u "velikom"
hidrološkom ciklusu. Tako je svjetsko more
golemi i trajni izvor slatke vode. Zračnim strujanjima (posebice vjetrovima) prenosi se vlaga s mora na
kopno, kao i ona kopnenog podrijetla s jednoga na drugi dio kopna, gdje kao padalina natapa tlo. Padaline
dijelom otječu po površini sudjelujući u stvaranju tekućica (mlaka i jezera na pogodnim mjestima), a
djelomice se procjeđuju u tlo. Voda koju je tlo upilo isparava, izravno ili transpiracijom biljaka, a dijelom
napaja rijeke i jezera ili se dalje giba (teče) kroz podzemlje sve do mora. Količina koja ispari s površine
kopna (i kopnenih voda) ukuljučuje se i nastavlja kruženje (padaline, otjecanje). Otjecanje vode rijekama u
more, a manjim dijelom otječe i podzemnim putem, završna je etapa tzv. velikog hidrološkog ciklusa. U
stvarnosti je gibanje (kruženje) vode puno zamršenije nego što je to na predočenoj shemi.

198
Takav udjel soli sadrži i bočata (brakična) voda, ali ona nije izvorno slankasta već je to riječna, jezerska, izvorska ili bunarska
voda koja je oslanjena morskom vodom. Dakle, svaka bočata voda je slankasta, ali svaka slankasta nije bočatna.
199
Određuje se prema Forel-Uleovoj ljestvici s 21 razredom boja.
200
U čaši vode koju popijemo nalaze se molekule vode koje su nebrojeno puta sudjelovale u kruženju vode u prirodi.
 142
6.1.2.3. OBNOVA. Glavna značajka trajnog kruženja vode je njezina (samo)obnova, kao jedno od
"čuda" prirode. Vrijeme (brzina) obnove vrlo je različito, ovisno o kojem je pojavnom obliku riječ. Najbrže
se obnavlja voda u živim bićima ("biološka voda"), samo za nekoliko sati. Zatim voda u atmosferi, za 8 dana.
Zalihe vode u rijekama (na razini srednjeg vodostaja) obnavljaju se u zavisnosti od geografsko-geoloških
značajki zemljišta i drugih uvjeta okoliša; brzina obnove vode kreće se od 9 do 16 dana. Brzina obnove u
201
jezerima koleba od jedne godine kod malih jezera do nekoliko stotina godina u velikim jezerima. Isti
proces u podzemlju ovisi o dubini slojeva; najbrže se obnavlja voda do 200 m dubine. Obnova u ledenjacima
traje oko 1.600 godina; u ledenim pokrovima 9.700 godina. Za obnovu vode u oceanima treba 2.500 godina.
Najviše je vremena potrebno za obnovu zaliha vode u zaleđenim dubljim dijelovima podzemlja, u pojasu
višegodišnje merzlote (10.000 godina).

6.1.2.4. SAMOČIŠĆENJE. Posebice značajno svojstvo vode je samočišćenje ili autopurifikacija, a

uvjetovano je postojanjem živog svijeta. To znači da samo onu vodu u kojoj je postignuta biološka ravnoteža
hranidbenog lanca može krasiti svojstvo samočišćenja. Preduvjet za to je: dovoljna količina kisika (otopljeni
kisik, O2), puno svjetla i obilje organizama. Budući da kisik u vodi potječe iz atmosfere, premda ga stvaraju
202
izravno u vodi i biljke, to su u tekućicama povoljniji uvjeti za prijelaz kisika iz zraka. Stoga je u njima
proces samočišćenja izrazitiji nego u jezerima ili močvarama.
Valja istaknuti da se prirodnim procesom samočišćenja kakvoća vode može održati tek do određene
granice. Uslijed ubrzane urbanizacije i industrijalizacije naglo se smanjuje kakvoća vode, a time i
sposobnost samočišćenja. Glavni uzroci toga su prekomjerne količine otpadnih voda u industriji,
poljoprivredi i prenapučenim urbanim prostorima, koje se ispuštaju bez pročišćavanja. Onečišćenje vode
povećava se iz dana u dan i poprima ugrožavajuće razmjere.

6.1.3. KOLIČINA VODE

Zemlja je, koliko zasad znamo, jedini planet Sunčeva sustava na kojem ima vode ("modri planet").
Ukupna količina (zalihe) "slobodne vode" iznosi 1,385,984.610 km3 (okruglo 1,4 mlrd km3).203 Najveći
dio, 96,5%, odnosi se na more, dok sva ostala voda na Zemlji zaprema ukupno 3,5%. Promatrano s
kemijskog stajališta, na Zemlji je čak 97,5% slane vode ili različitog stupnja mineralizacije, dok je ostatak
od samo 2,5% slatka voda (35,029.210 km3). Od ukupne zalihe slatke vode čak je 68,7% zaleđeno u
ledenim pokrovima polarnih krajeva i ledenjacima, što znači da je još uvijek teško dostupno za uporabu;
daljnjih 30% odnosi se na vodu u podzemlju, a tek malo više od 1% izravno je raspoloživo za sve potrebe
suvremenog društva (od vode za piće do industrije i poljoprivrede)! Prema tome, vode na Zemlji ima
dovoljno, štoviše u izobilju, ali je udio koji je moguće upotrijebiti za potrebe rastućeg stanovništva, ostalih
živih bića i vegetacije, zapravo vrlo malen (oko 350.000 km3).

Djecu valja rano upoznati s činjenicom da je udjel vode koja je na raspolaganju za sav život na
Zemlji zapravo sićušan. Upoznajemo ih, dakle, s temeljnom činjenicom i time ukazujemo na potrebu
racionalnog korištenja i zaštite voda. Kako učenicima u 2. razredu približiti predočene količinske
odnose? Od pribora je potrebno: prozirna plastična posuda (boca) od 1/2 litre, čep (od dvolitrene
plastične boce), kapaljka i komadić stakla ili neka pločica. Zadužite pojedine učenike da to donesu na
nastavu. U posudu ulijte 3,5 dcl vode, što predstavlja svu količinu vode na Zemlji; od toga napunite
čep do vrha (pazite da ne prolijete, uputno je koristiti kapaljku) i to je ukupna količina slatke vode.
Kapaljkom uzmite iz čepa malo vode i jednu kap kapnite na stakalce ili pločicu (ostalo iz kapaljke
vratite u čep). Ta jedna jedina kap, razlivena u tankom sloju, predstavlja svu raspoloživu vodu za
cjelokupni život na Zemlji. Neka učenici to naprave kod kuće i pokažu svojim ukućanima; mnoge će to
iznenaditi.

201
Npr. za potpunu izmjenu vode Bajkalskog jezera, najvećeg sa slatkom vodom na svijetu, potrebno je 380 godina!
202
Kod mora i jezera u tome je golema uloga valova. Posebice su gorske tekućice bogate kisikom jer se voda prelijeva i rasprskava i
tako jače dolazi u dodir sa zrakom.
203
Sadašnji stupanj razvitka znanosti omogućuje pregled količine (zalihe) tzv. slobodne vode, ali još uvijek bez udjela fizički i
kemijski vezane vode u kori i plaštu Zemlje. Izvor predočenih podataka je: "World water balance and water resources of the earth",
IHD, St. Peterburg (Lenjingrad), 1974.
 143
Što se tiče rasprostranjenosti vode, značajan je podatak da je od ukupne površine Zemlje
(510,000.000 km2) pod morem 71% , dok 29 % zauzima kopno. Prema tome, Zemlja bi se trebala zvati
"Voda", to prije što svjetskom moru valja dodati vodu na površini kopna (jezera, mlake i tekućice), potom
zaleđene dijelove (ledene pokrove i ledenjake) i vodu u atmosferi. Zaključak je: voda prevladava na površini
Zemlje i ponajveća je posebnost našeg planeta.

6.2. SVJETSKO MORE

More je najveći i jedinstveni obujam slane vode na Zemlji; povezuje i ujedinjuje izdignute dijelove
204
kopna. Značenje mu je nemjerljivo i u prirodnom i društvenom smislu. Bitan je posrednik i činilac
suvremenog okupljanja čovječanstva.

6.2.1. ODNOS POVRŠINA MORA I KOPNA

Rasprostranjenost mora na Zemlji, odnosno sadašnje stanje mora i kopna, izražava spomenuti
postotni odnos 71:29 . Međutim, tijekom geološkog razdoblja taj se odnos (omjer) stalno mijenjao. Pritom
su se zbivale i vrlo korjenite promjene koje su utjecale na fizionomske i strukturne značajke Zemlje (to smo
razmatrali u petom poglavlju). Ovdje nas zanimaju noviji procesi i mijene obalnog pojasa, tj. ono što se
ogleda u sadašnjem prostornom odnosu kopna i mora. Postoje dokazi koji svjedoče o promjeni obalne crte u
povijesno doba, ali je to uglavnom povezano s prostorno ograničenim pokretima kopna.205
Posljednjih 7-8 tisuća godina razina mora bila je razmjerno postojana, bolje rečeno, došlo je do
usporavanja brzine izdizanja (u odnosu na raniji dio holoceana). Pozitivno pomicanje morske razine, bez
obzira na svoju sporost, u nekim dijelovima svijeta može imati značajne praktične posljedice; posebice su
ugrožene niske obale. Tako je, primjerice, u današnjoj Nizozemskoj u rimsko doba kopno bilo znatno
prostranije nego u 17. stoljeću (sl. 163).

Slika 163. Područje današnje Nizozemske u rimsko

doba (lijevo) i u 17. stoljeću (desno) (M. Segner;
izvor: Šegota, 1988)

Posljednjih stotinjak godina opći je trend

izdizanja morske razine. Sustavno je mjerenje od
početka 20. stoljeća pokazalo da se do 1965. razina
svjetskog mora povisila ukupno 10 cm! Nameće se
pitanje, je li povišenje uvjetovano promjenama u
obujmu vode svjetskog mora, dakle, eustatičko, ili je
rezultat procesa u litosferi? Povišenje razine mora dovodi se u vezu s općim zatopljavanjem na sjevernoj
polutki; u razdoblju 1900-1940. iznosilo je 0,6 0C (na čitavoj Zemlji 1,2 0C). Time je potkrijepljeno
kopnjenje ledenih pokrova u polarnim krajevima,206 što izaziva povišenje razine mora od prosječno 0,7 mm
godišnje. S druge strane i geodinamički procesi, koji uvjetuju promjene u reljefu podmorja - izdizanje
središnjih i rubnih oceanskih hrbata, također utječu na povišenje razine mora. Prema tome, more ima
tendenciju pozitivnog pomicanja i još veće prevlasti nad kopnom; već se može govoriti o postotnom odnosu
72:28.

204
U ne tako davnoj prošlosti prevladavalo je mišljenje, a to se ogledalo i u udžbenicima, da oceani i mora razdvajaju kontinente, da
rijeke i jezera razgraničuju i dijele itd. Međutim, svekolika globalizacija života i suvremena dostignuća stubokom su izmijenila
nazore i učvrstili spoznaju da su vode prostori povezivanja, putovi razmjene i suradnje.
205
Tako ruševine Serapisova hrama kod Pozzuolija u Italiji upućuju na jako kolebanje morske razine. Hram je bio podignut na
kopnu, a kasnije se tlo toliko spustilo da je dobrim dijelom dospio pod more. To potvrđuju rupe u zidovima koje su izbušile morske
školjke (Lithophagus). Nakon toga se tlo nešto izdiglo, a s njime i hram, pa su rupe od školjaka sada na nekoliko metara visine iznad
morske razine. To se, dakle, pripisuje ograničenoj epirogenezi, premda je moglo nastati i kolebanjem morske razine. Međutim,
kolebanje morske razine ima šire razmjere, a ovo "antičko" nigdje drugdje nije ostavilo traga.
206
Prema nekim procjenama (H. Flohn) , obujam leda smanjuje se pojačanim kopnenjem svake godine približno 250 km3.
 144
Već smo ustvrdili da geografska raspodjela
mora i kopna na Zemlji, tj. pregled po polutkama,
pruža zanimljive podatke (usp. odj. 5.1.1.). Prevlast
mora nad kopnom je očita, posebice na južnoj
(81%:19%), ali i na sjevernoj polutki (61%:39%). Čak
je i na tzv. kopnenoj polutki veći udio mora (51%
prema 49%), dok je na tzv. vodenoj polutki prevlast
mora gotovo potpuna (91%, dok je samo 9% kopno;
usp. sl. 75).
Podrobniju sliku raspodjele kopna i mora daje
razmještaj po pojasima od pet stupnjeva geografske
širine (sl. 164). Imeđu 450 i 700 N više je kopna nego
mora, dok između 400 i 650 S gotovo nema kopna koje
bi prekidalo oceanska i zračna gibanja (strujanja).

Slika 164. Raspodjela kopna i mora po pojasima od

pet stupnjeva geografske širine (Tarbuck i Lutgens,
1988)

Takva raspodjela mora i kopna presudna je za gibanje mora i klimu. Ustvrdili smo u prethodnom
odjeljku da more prevladava u ukupnoj količini vode. Obje činjenice od višestrukog su značenja za
sveukupni život na Zemlji.

6.2.2. GEOGRAFSKA PODJELA MORA

Mora i oceane, kao povezanu i jedinstvenu prirodnu cjelinu, nazivamo svjetskim morem.
Razmještaj kontinenata i manjih dijelova kopna (otočja)
ukazuje na potrebu geografske klasifikacije mora.
Unatoč cjelovitosti mora, mnoge posebnosti
(geografske, geološke, fizičko-kemijske i biološke)
podupiru nužnost njegove podjele na manje sustavne
dijelove. U sklopu svjetskog mora suvremena
geografska klasifikacija razlikuje: 1. oceane, 2. mora u
širem i mora u užem smislu riječi, 3. zaljeve i 4.
morske prolaze.

Slika 165. Suvremena geografska klasifikacija mora

(Riđanović, 1993:22)

Poznati izraz sedam mora nastao je tijekom 15.

stoljeća u arapskome kulturnom krugu. Uključivao
je: Sredozemno more, Crveno more, Istočnoafričko
more, Zapadnoafričko more, Kinesko more,
Perzijski zaljev i Indijski ocean. Taj je izraz posebno
popularizirao Rudyard Kipling koristeći ga za
naslov zbirke pjesama. Krajem 19. stoljeća postojala
je tendencija podjele svjetskog mora na sedam
dijelova, dakle, držalo se legendarnog broja. Danas
neki spominju Antarktički ocean ("Južni ocean"),
dok mnogi smatraju da su mora oko Južnog pola
samo prošireni Atlantski, Indijski i Veliki ocean.
Naravno, granice oceana su prosudbene, jer je
zapravo riječ o jednom globalnom oceanu.
 145
207
6.2.2.1. OCEANI. U vrijeme Otkrića, najveća mora nazvana su oceanima. Reći ćemo, oceani su
najveći dijelovi svjetskog mora s određenim prirodnim značajkama. Pojam obuhvaća ne samo golemo
prostranstvo i obujam morske vode, već i reljef podmorja, fizičko-kemijska svojstva, biološke uvjete, ali i
društveno-gospodarske značajke na obalama i otocima. Prema prostranstvu, redoslijed bi bio sljedeći: 1.
208
Veliki (Tihi), 2. Atlantski i 3. Indijski ocean.

Tablica 4. Veliki dijelovi (cjeline) svjetskog mora

Dijelovi svjetskog Površina Udjel (%)

mora:* (106 km2)
Veliki ocean 181,3 50,1
Atlantski ocean 94,3 26,0
Indijski ocean 74,1 20,5
Sjeverno ledeno more 12,3 3,4
Ukupno 362,0 100,0
* S pripadajućim okolnim morima
(Menard i Smith, 1966; Ross, 1980; izvor: Riđanović, 1993:35)

6.2.2.2. MORA U ŠIREM SMISLU. To su mora polarnih krajeva i Sredozemno more.

Mora polarnih krajeva. Zbog posebnih svojstava i odgovarajućih društveno-gospodarskih
značajki, mora polarnih krajeva razlikuju se bitno od ostalih mora. Led utječe izravno i posredno na ukupan
okoliš. Za pojas mora južnije od 550 S zajedno s plićakom Antarktike najsvrhovitiji je naziv mora oko
Antarktike. Mora polarnih krajeva na sjevernoj polutki obuhvaćaju Sjeverno ledeno more i ostala mora u
zavali Arktika.
Sredozemno more. Zbog istaknute uloge u kulturno-povijesnom razvitku ljudske zajednice,
Sredozemnom moru pripada zasebno mjesto, premda je prirodni dio Atlantskog oceana. Posebnosti
pridonose i njegove hidrografske značajke, koje se očituju u negativnoj bilanci vode (veće isparavanje od
pritjecanja).

6.2.2.3. MORA U UŽEM SMISLU. To su sva mora s vlastitim nazivom, bez obzira na veličinu i druga
geografska obilježja. Značenje im ovisi prije svega o vlastitom geografskom položaju (npr. jesu li na
kopnenom rubu ili se nalaze između kontinenata) i drugim prirodnim značajkama (dubina, tipovi obala i sl.),
kao i o stupnju društveno-gospodarske razvijenosti okolnih (priobalnih) zemalja.209

6.2.2.4. ZALJEVI. Zaljevi su manji dijelovi mora koji pliće ili dublje ulaze u kopno. Različitog su
postanka, izgleda i značaja (usp. odj. 5.5.4.).

6.2.2.5. MORSKI PROLAZI. Morski prolazi ili tjesnaci su suženja mora između dviju obala. Veći
morski tjesnaci spajaju dva susjedna mora. Posebnih su hidrografskih obilježja i u većini slučajeva značajni u
pomorskom prometu ("ključne točke svijeta"). Mogu biti prirodni (Gibraltar, Bospor itd.) i umjetni (Sueski,
Panamski kanal i dr.).

6.2.3. RELJEF PODMORJA

O reljefu podmorja već je bilo govora. Ovdje ćemo prikazati geografsku podjelu tog prostora i neke
dijelove podrobnije razmotriti.

207
Stari su Grci po Okeanu, jednom od Titana, nazivali golemu pučinu po kojoj se nisu usuđivali ploviti svojim brodovima.
208
Naziv "Tihi" ocean potječe od "El mar pacifico", kada je Magalhaesova (Magellanova) ekspedicija (1519-1522) 110 dana plovila
izuzetno mirnim tropskim morem. Geografska stvarnost posve je drukčija; vulkanska aktivnost, potresi, tropski cikloni gotovo su
svakodnevnica. Zbog veličine (u njegovo prostranstvo stane svo kopno i ostane mjesta za još jednu Afriku), tom je dijelu svjetskog
mora francuski geograf Phillippe Buache 1752. dao ime Veliki ocean.
209
Goleme pučine kao Arapski, Bengalski zaljev i drugi nazivaju se "zaljevi", dok se izraziti zaljevi: Jadransko, Crno, Bijelo more i
druga, nazivaju "morima". U onim krajevima svijeta koji su sudjelovali jače u povijesnom razvoju, čak i razmjerno mali dijelovi
svjetskog mora dobili su naziv "more" jer su imali veliko društveno značenje.
 146
6.2.3.1. MJERENJE DUBINA. Nužni preduvjet za upoznavanje podmorja je mjerenje dubina. Prvo
se mjerilo konopcem i običnim utegom, prije svega radi sigurnosti plovidbe; isti se postupak koristio i za
prva istraživanja podmorja. Kasnije se počeo upotrebljavati čelični kabel i posebni uređaji (tzv. Lukasov
stroj). Pronalazak i usavršavanje zvučnog dubinomjera (eholota), upotrebljenog prvi puta 1922. godine,
predstavlja prekretnicu u brzini i točnosti mjerenja dubina. Na taj je način, posebice u posljednja dva
desetljeća, dobiveno mnoštvo ehograma koji otkrivaju stvarnu sliku podmorskog reljefa (sl. 166). U sklopu
suvremenih istraživanja
podmorja posebno mjesto
pripada istraživačkim brodu
Glomar Challenger; u razdoblju
1968-1978. prikupljena je
golema dokumentacija o
podmorju.210

Slika 166. Ehogram - izgled

morskog dna napravljen pomoću
zvučnog dubinomjera

Obilje podataka o dubinama podmorja omogućile su izradu novih batimetrijskih karata svjetskog
211
mora. Isto tako, na temelju proučavanja nove oceanografske karte, bilo je moguće napraviti i
morfotektonski dijagram visina Zemlje, a to je temelj za studij reljefa (usp. sl. 76).

6.2.3.2. RELJEFNE CJELINE PODMORJA. Dno mora ima vrlo izrazit i raščlanjen reljef. Suvremena
istraživanja uvjetovala su i novu geografsku podjelu reljefnih cjelina u podmorju svjetskog mora. Tri su
glavne reljefne cjeline: 1. kopneni (kontinentski) rub, 2. oceanske ili dubokomorske zavale (bazeni) i 3.
oceanski hrbati (lanci). Podrobnije ćemo razmotriti samo kopneni rub jer su ostale dvije cjeline već
obrađene u sklopu planetarnog reljefa (odj. 5.1.3.).
Kopneni (kontinentski) rub. To je prva, velika i jedna od glavnih reljefnih cjelina u podmorju
svjetskog mora, površine 63 milijuna km2 ili 17,4% dna svjetskog mora. Obuhvaća tri pojasa: plićak ili
"šelf" (shelf), strminu i padinu (sl. 167).

Slika 167. Shematski presjek dijelova kopnenog

(kontinentskog) ruba (vertikalno mjerilo povećano
je 135 puta) (Tarbuck i Lutgens, 1988)

Od površine mora prema dnu ocrtava se

ponajprije pojas malih dubina, uglavnom do 200
m, ali ponegdje dosiže i do 600 m. Taj dio
kopnenog ruba naziva se plićak ili "šelf". To je
dio podmorja (geološki pripada kontinentu, usp.
odj. 5.1.3.1.) u kojem se najjače isprepliću i
očituju međusobni utjecaji mora i kopna, tj. izgled
mu je ovisan o geografsko-geološkoj strukturi
susjednog kopna. Najveće prostranstvo plićak
("šelf") zauzima u zavali Sjevernog ledenog mora. Značajno je da su pojedina mora u cijelosti na kopnenom
plićaku (Azovsko, Žuto, Karsko, Barentsovo i druga). Plićak je, razumljivo, najbolje istraženi dio podmorja,
a neki dijelovi se uvelike iskorištavaju (nafta, plin i dr.). Prosječna širina plićaka je oko 70 km (a najviša
1.300 km), dubina oko 135 m, a prosječni nagib je manji od 2‰ (1,9 m/km), dakle, gotovo je ravan.
Prema većim dubinama plićak se nastavlja na izrazitiju kopnenu (kontinentsku) strminu, s
nagibom do 250 (prosječno oko 40) i prosječnom širinom od oko 20 km. Strmina prelazi u treći pojas, blagu
kopnenu (kontinentsku) padinu (kosinu), koja može biti duga i nekoliko stotina kilometara. Dalje se spušta
prema dubokomorskim jarcima (prema novoj geografskoj podjeli, pripadaju kopnenom rubu) i
dubokomorskoj ili abisalnoj ravni.

210
Već smo istaknuli njegovu ulogu u istraživanju građe Zemlje i tektonike ploča.
211
grč. bathýs = dubok
 147
Oceanske ili dubokomorske zavale. To su najveće reljefne cjelina podmorja, ali i cijele
površine Zemlje (usp. odj. 5.1.3.3.).
Oceanski hrbati (lanci). Središnji i rubni oceanski hrbati (lanci) su vrlo značajna cjelina u
podmorju. Ukupna im je duljina oko 80.000 km i obuhvaćaju oko 11% dna svjetskog mora; od toga su 85%
srednjooceanski hrbati (usp. odj. 5.1.3.4.).

6.2.4. GLAVNA KEMIJSKO-FIZIČKA SVOJSTVA MORA

6.2.4.1. SLANOĆA. More je sveobuhvatna otopina jer sadrži gotovo sve kemijske elemente koji postoje u
Zemljinoj kori, a najviše je otopljenih soli. Slanoća je količina otopljenih soli u moru. To je prvo i
najznačajnije svojstvo mora.
U otopini soli u moru potpuno prevladavaju kloridi (88,7%), zatim slijede sulfati (10,8%) i
karbonati (0,5%). Kuhinjska sol, tj. natrijev klorid (NaCl) daje moru slani okus, jer prevladava među
otopljenim solima (78,8%); magnezij-klorid (MgCl2) zauzima 1/10 (točnije 10,9%). Od sulfata najveći udio
(4,7%) ima tzv. gorka sol (MgSO4), koja s kuhinjskom soli čini onaj jedinstveni slankasto-gorki okus mora;
slijedi gips ili kalcij-sulfat (CaSO4) (3,6%) te kalij-sulfat (K2SO4) (2,5%). Posebno obilježje slanoće je stalni
međusobni omjer pojedinih soli, bez obzira na kojoj se dubini nalazi.
U suvremenoj oceanološkoj literaturi slanoća se iskazuje u ionima, a u hidrogeografiji je uobičajeno
da se slanoća izražava u tisućitim dijelovima ili promilima (‰). Mnogobrojnim mjerenjima izračunato je da
prosječna slanoća svjetskog mora iznosi 35‰, što znači 35 grama otopljenih soli u kilogramu mora.212
Raspodjela slanoće na površini mora predočava se
izohalinama - crtama koje na zemljovidima spajaju
213
mjesta iste slanoće. Najveća slanoća zabilježena je u
morima unutar većih kopnenih cjelina, posebice u
suptropskim i tropskim geografskim širinama, gdje je
isparavanje veće od količine padalina i/ili je opći
manjak tekućica (sl. 168). Tako u Crvenom moru, na
samom ulazu u Indijski ocean, slanoća iznosi 37‰, a
prema Sueskom zaljevu se stalno povećava, da bi
dostigla maksimalnu vrijednost od 42‰ u zaljevu
Akaba. Jadran se također ubraja u vrlo slana mora, s
prosječnom slanoćom između 38 i 39‰.

Slika 168. Površinska slanoća svjetskog mora prema

pojasima geografske širine; 1 - područje jakih
padalina, 2 - područje jačeg isparavanja (Tarbuck i
Lutgens,1988)

Najmanja površinska slanoća je u morima

polarnih krajeva južne i sjeverne polutke (utjecaj leda),
zatim u morima umjerenih geografskih širina s
pozitivnom bilancom slatke (pritjecajne) vode. U
morima polarnih krajeva slanoća na površini otvorenog mora iznosi 29-32‰, a u priobalnim dijelovima i
ispod 10‰. To je zbog jačih padalina nego isparavanja, zatim od obilnog pritjecanja slatke vode i otežanoga
gibanja morske vode kroz plitke prolaze. Slanoća je također razmjerno slaba i u ekvatorijalnom pojasu
(prosječno 34,5‰) jer je količina padalina veća od isparavanja.
Može se zaključiti da je slanoća općenito razmjerna jačini isparavanja mora, a da je u obrnutom
odnosu s padalinama i dotokom slatke vode.
Što se tiče okomitih promjena u raspodjeli slanoće, ustanovljeno je da se mijenja do 1.500 m, a
poslije te dubine slanoća ostaje najčešće ista (i svega je nekoliko promila manja od vrijednosti na površini).

212
Postotak (3,5%) soli može se činiti sićušnim. Međutim, kada bi more isparilo, dno svjetskog mora pokrio bi sloj soli debeo 62 m
.
213
grč. isos = jednak; hals = sol
 148
U moru, uz prevladavajuće soli, ima otopljenih plinova, koloida, ostataka organskog i
anorganskog podrijetla; u malim su količinama, ali su bitni za život u moru.

6.2.4.2. PLINOVI. More je bogato plinovima kao i atmosfera. Plinovi prelaze iz atmosfere u more
(hidrosferu); donose ih padaline i tekućice, a stvaraju se i "in situ" biokemijskim procesima te izravno
podmorskim vulkanskim erupcijama. Najvažniji plinovi za održavanje života u moru su: kisik (O), ugljik-
dioksid (CO2) odnosno ugljična kiselina (H2CO3), dušik (N) i argon (Ar). Dok je u atmosferi odnos kisika
prema dušiku 1:4, u moru (vodi) taj je odnos oko 1:2 ili, izraženo u postotnom udjelu pri temperaturi od 10
0
C, dušik 62,6%, kisik 34,2% te ostali 3,2%. Na temelju predočenog omjera otopljenih plinova možemo
ustvrditi da more pruža najpovoljnije uvjete za život. Golemo prostranstvo i zapremina to samo potvrđuju.

6.2.4.3. TEMPERATURA. Najvažnije fizičko svojstvo mora je temperatura, a to je stupanj topline

(energije). More dobiva glavninu toplinske energije od Sunca, dok svi ostali izvori topline (npr. zračenje
radioaktivnih tvari otopljenih u moru, zračenje iz plašta Zemlje, podmorska vulkanska djelatnost, energija
trenja izazvana morskim mijenama, vjetrom i drugi) ne utječu osjetnije na termodinamičke procese u moru.
Zračenje Sunca izravno je i najjače u tropima (tj. u morima unutar obratnica), jer Sunčeve zrake padaju tamo
najdulje (gledamo li godišnji prosjek) i pod najvećim kutom. S porastom geografske širine zračenje se
osjetno smanjuje, što utječe na raspodjelu temperature mora.
Svjetsko more prima golemu količinu topline (ima veliku specifičnu toplinu), ali je i stalno troši, tj.
predaje (izdaje) svome "susjedstvu", posebice atmosferi. Bilanca topline ili odnos između količine topline
koja ulazi u more (vodu) i dijela topline koja se troši (izdaje) ima golemo klimatsko značenje (npr.
maritimnost).
Prosječna godišnja temperatura svjetskog mora na površini iznosi 14,7 0C, što je za 3 0C više od
prosječne temperature zraka. Na sjevernoj je polutki prosječna temperatura mora na površini 19,2 0C, a na
južnoj 16,0 0C. To je uvjetovano geografskom raspodjelom mora i kopna na Zemlji, ali za hladnija mora
južne polutke "odgovoran" je i utjecaj hladnih mora oko Antartike.

Slika 169. Raspored temperatura na površini svjetskog mora (godišnji prosjek)

Raspodjela temperature na površini mora predočava se grafički hidroizotermama, tj. crtama koje na
zemljovidima spajaju mjesta jednakih srednjih godišnjih temperatura. Hidroizotermom 20 0C obuhvaćeno je
više od polovice površine svjetskog mora, a preko 1/3 ima prosječnu godišnju temperaturu višu od 25 0C.
Temperatrura mora smanjuje se udaljavanjem od polutnika; zapažamo da su hidroizoterme gotovo usporedne
 149
s usporednicama. Odstupanja nastaju zbog utjecaja morskih struja ili pritjecanja vode s kopna. Takva,
gotovo pojasna, raspodjela prosječnih godišnjih temperatura narušena je sjevernije od 350 N. U sjevernom
Atlantiku najveće promjene uvjetuj Golfska struja; pod njezinim je utjecajem i najizrazitije skretanje (otklon)
hidroizoterme 5 0C.
U svjetskome moru postoji i dubinska raspodjela temperature. Toplina se iz površinskog dijela
prenosi u dubinu vođenjem ili kondukcijom, ali je učinak slab jer je more (voda općenito) loš vodič topline.
Najveći dio topline prenosi se prenošenjem ili konvekcijom, tj. okomitim pomicanjem čestica mora;
obuhvaća slojeve do više desetaka metara dubine. Jedan dio topline u moru nastaje upijanjem ili
apsorpcijom sunčevog zračenja u nekoliko metara površinskog sloja. Temperatura se redovito smanjuje od
površine prema dnu oceana; u dubinama od 1.000 m rijetko dostiže 10 0C, na dubinama od 4.000 m ne
prelazi 2 0C, u najvećim dubinama od 0-2 0C, a u polarnim morima i do -2 0C.
U izdvojenim morima, koja su od oceana odvojena plitkim pragom ili tjesnacem, ima i posebnosti.
Tipičan je primjer Sredozemno more u kojem je od Gibraltarskog praga (oko 400 m) do dna (na 4.000 m)
ista temperatura, 12,7 0C; to je, zapravo, temperatura sloja onog dijela Atlanskog oceana koji može ući
preko praga (usp. sl. 173). Ta se pojava naziva izotermija.
Temperaturna postojanost posebno je značajno obilježje mora; na 3/4 površine svjetskog mora
kolebanje temperatura manje je od 5 0C. Iz površinske i dubinske raspodjele temperatura u moru može se
zaključiti da je svjetsko more dubinski hladan, ali toplinski trajno (vrlo) postojan dio našeg planeta.
Srednja temperatura mora u cjelini je 3,8 0C; najviše temperature zabilježene su u Arapsko-
perzijskom zaljevu (36,0 0C), a najniže u morima oko Antarktike (-2,0 0C). Znamo da se more (voda) zbog
svoje visoke specifične topline sporije zagrijava, ali i hladi, nego kopno. To utječe na raspodjelu temperatura
zraka i klimu, osobito u primorju. U sloju 300-400 m od površine mora nakupljena je golema količina
toplinske energije koja sudjeluje u kruženju (more-atmosfera-kopno). Svjetsko je more najveći prirodni
spremnik toplinske energije i, stoga, bitan klimatski činilac.214

6.2.4.4. TLAK I GUSTOĆA MORA. Dubinska raspodjela tlaka u moru povećava se na svakih 10 m
približno za 1 bar (1 kg/cm2). Tlak je važan za otapanje plinova i njihov prijelaz iz atmosfere u hidrosferu,
bitno utječe na ronjenje ljudi i plovila (ronilica) u moru, a i na ostala svojstva mora (širenje zvuka, gustoću i
dr.).
Gustoća je vrlo važno fizičko svojstvo mora (vode). Ovisi o temperaturi, slanoći i tlaku. Najveća
gustoća slatke vode (specifična težina 1,000) je pri temperaturi +40C, a mora prosječne slanoće (35 ‰) pri
temperaturi -3,6 0C; to je samo teorijski, jer se more te slanoće smrzava već na -2 0C. Gustoća mora je veća
zbog otopljenih soli. Prosječna gustoća svjetskog mora je između 1,021 i 1,027 (grama na 1cm3).

6.2.4.5. OPTIČKA SVOJSTVA. U sklopu fizičkih svojstava mora važna su i optička obilježja; to su:
osvjetljenje, prozirnost i boja. Osvjetljenje, koje značajno utječe na prozirnost i boju mora, ovisi prije svega
o kutu upada Sunčevih zraka na površinu. Ovisi i o stanju površine mora te o količini odbijene (reflektirane)
energije. "Pravilo" je jednostavno: što je kut visine Sunca veći i more uzburkanije, to veći udjel svjetlosne
energije prodire u more. Prodorom i upijanjem (apsorpcijom) svjetlosne se zrake preobražavaju u toplinsku
energiju, a mali dio se pretvara u kemijsku energiju. Upravo je taj dio od bitne važnosti jer omogućuje
fotosintetičku asimilaciju zelenih biljki (fitoplanktona), na čemu se temelji život u moru.
More brzo upija svjetlosne zrake; već u prvom centimetru upije 73%. Na dubini od 300 metara
upijena je gotovo sva svjetlost i za ljudsko oko vlada potpuna tama. Razvidno je da se upijanje i pretvorba
u toplinsku energiju zbiva u tankom površinskom sloju mora; to je izuzetno važno za bilancu topline i druge
klimatske procese na Zemlji.
Prozirnost mora ovisi o više činilaca, prije svega o osvjetljenju na površini, o fizičko-kemijskim
svojstvima mora, sve do hidrometeoroloških pojava (sunčano, tmurno, kišovito itd.). Na prozirnost također
utječu čistoća i svojstvo samočišćenja. Topla i slanija mora obično su prozirnija od hladnijih i manje slanih
jer su siromašnija planktonom.
Prozirnost se dubinom smanjuje. Tu se javlja pojam relativne prozirnosti, a mjeri se pomoću
Sekijeve ploče (Sechi), bijeloga okruglog koluta (diska) promjera 30 cm. Dubina na kojoj se ploča gubi iz
vida predstavlja prozirnost mora. Najveća prozirnost je 66,5 m, a izmjerena je u Sargaškom moru.
Sredozemno more (najveća 60 m) kao i Jadran (56 m) obilježava isto velika prozirnost.

214
Toplinska energija koju izdaje 1m3 mora, pri sniženju temperature za 10C, može ugrijati 3.118 m3 zraka za 1 0C.
 150
Boja mora ovisi ponajprije o jačini upijanja i rasipanja (raspršivanja) svjetlosnih zraka, a zatim o
215
dubini i okolišu. Kad je more jako onečišćeno stranim primjesama (naftom, otpadnim vodama i sl.) boja
mu se mijenja i dobiva žućkastomrku ili prljavosivu boju (npr. veće luke).

Što je more siromašnije planktonom i drugim organskim i anorganskim primjesama, to mu je boja

više odraz trenutačnih meteoroloških prilika i boje neba. Za vedra i sunčana vremena prevladava
raspon modrozelenkastih nijansi (ovisno o položaju motritelja). Za vrijeme bure more je tamnomodro,
nerijetko ultramarinske boje. Kad je nebo tmurno, pokriveno gustim oblacima, more je olovnosive,
tamne boje. Sredozemno more i Jadran obiluju nijansama modre, ultramarinske boje. U morima
umjerenih geografskih širina prevladavaju nijanse zelene boje; u subpolarnim morima još je izrazitija
zelena boja. Prema tome, modra je boja pokazatelj "pustoši" mora, tj. siromašnijeg života u njemu,
ali je ujedno važna prirodna značajka, koja privlači posjetitelje željne odmora i uživanja u krajoliku
istinske ljepote.

6.2.4.6. LED U MORU. Prema porijeklu razlikujemo: 1. led koji je nastao u moru, tzv. morski led; 2. led
koji je dospio tekućicama u more, tzv. riječni led i 3. led u moru koji potječe od ledenjaka s kopna -
ledenjački led.
"Morski led" se stvara snižavanjem temperature, a točka ledišta ovisi o slanoći. Raspon ledišta je od
0 C (pri slanoći 0‰), do -2,2 0C (pri slanoći od 40‰). Tako je temperatura -1,8 0C i slanoća 33‰ jedna
0

od mogućih (a vjerojatno i najčešćih) "kombinacija" pretvaranja mora u "slatkovodni" led.216 Stvaranje leda
u moru počinje kada temperatura ledišta zahvati prostrani površinski sloj. Tada započinje izdvajanje soli
(kristalizacija), a "desalinizirana" voda prelazi u kruto stanje - "čisti led". Pri tome je posebice važno je li
more mirno ili uzburkano. Tako se u morima arktičke zavale zimi redovito stvara 3-5,5 m debeo sloj
"morskog leda" i nastaju velika ledena polja. Led koji je nastao u moru pokriva 7% svjetskog mora.
Led kojeg u more donose rijeke, tzv. riječni led, bitno se razlikuje od leda koji je nastao u moru
(izgledom, bojom i strukturom). Gomila se pred ušćima polarnih i subpolarnih rijeka (posebice sibirskih),
odakle ga prenose morske struje. Tipična je pojava u obalnim i plitkim morima arktičke zavale.
Led u moru koji potječe od ledenih pokrova i ledenjaka s kopna
u polarnim krajevima - ledenjački led - značajno utječe na svojstva
mora i život u njemu. Valja istaknuti da se taj tip leda razlikuje znatno i
prema količini i prema izgledu. U morima oko Antarktike prevladavaju
ledene kore i sante leda, prostrane ledene ploče golemih razmjera koje
se odvajaju od ledenog pokrova.217 U morima polarnih krajeva sjeverne
polutke posebno se ističu ledeni bregovi, gromade koje se otkidaju od
ledenjaka i plutaju po moru nošene morskim strujama (sl. 170).
Uglavnom potječu s obala Grenlanda, poglavito sa zapadne obale (po
tome je poznat zaljev Disko). Odatle se svake godine spušta u svjetsko
more prosječno 5.400 ledenih bregova.

Slika 170. Ledeni brijeg u sjevernom Atlantiku

Ledenjački led razlikuje se od onog koji je nastao u moru. Zbog

posebnih svojstava, oko 90% (8/9) ledenog brijega je ispod razine mora. Bregovi nose morenski nanos, pri
otapanju ga postupno talože i tako preoblikuju podmorski reljef (plićak Newfoundlanda). Led ometa
plovidbu, a ledeni bregovi su posebice opasni jer ih struje odnose u niže geografske širine.218 Led rashlađuje

215
U Baltičkom moru je zbog gušćih naselja planktona, boja zelenkastosiva ili maslinasta. Bijelo more (polarni kraj) je
zelenkastožućkasto. Žuto more je dobilo ime prema nanosima prapora rijeke Huang. Crveno more naziva se tako prema mnoštvu
crvenih alga i bakterija koje se povremeno pojave.
216
Unatoč izdvajanju soli nije nastao led istih svojstava kao onaj na kopnu. Naime, daljnjim snižavanjem temperature mora u već
stvoreni "slatkovodni" led prodiru kristali soli pa i taj led postaje manje ili više slan.
217
Tako je iz svemirske letjelice snimljena santa leda (sjeverno od Rossova mora) duga 145 km, široka 40 km i visoka nad morem 30
m.
218
U niže geografske širine prenosi ih Labradorska struja, najjužnije do 400 N. U prošlosti su bile česte pomorske nesreće zbog
sudara brodova s ledenim bregovima. Najpoznatiji je slučaj broda "Titanic", 1912. godine, kada je život izgubilo 1.517 ljudi.
Suvremena tehnička dostignuća (usavršeni radar) i ustroj Međunarodne nadzorne službe za praćenje leda na moru (Ice Patrol
Service) opasnost od leda su gotovo isključili.
 151
more i tako utječe na klimatske procese. Povećava količinu otopljenih plinova u moru, prije svega
kisika, što plodi obiljem planktona i bogatstvom biomase (goleme količine pojedinih vrsta ribe).

6.2.5. GIBANJA MORA

More je u neprestanom i složenom gibanju. Već smo upoznali ulogu tog gibanja u preoblikovanju
obale, a ovdje ćemo podrobnije razmotriti ostale značajke. Razlikujemo četiri vrste gibanja mora:
fluktuaciju razine, strujanje, mijene (plima i oseka) i valove.

6.2.5.1. FLUKTUACIJA RAZINE MORA. Dodirna površina mora i zraka naziva se razina mora. Na
nju utječu mnogobrojni činitelji: a) sila gravitacije Mjeseca i Sunca (plima i oseka), b) raspodjela tlaka zraka
i vjetra, isparavanja te drugi atmosferski procesi, c) globalna tektonika i njezine posljedice i d) zatopljavanje
i s tim povezano pojačano kopnjenje ledenih pokrova u polarnim krajevima.
Već smo ustvrdili (odj. 6.2.1.) da je današnja razina svjetskog mora trenutačni odraz dinamičnog
odnosa kopna i mora. Razina mora, unatoč stalnim promjenama, uzima se za osnovicu određivanja visina na
kopnu i dubina u moru. Pri tome se razlikuje geodetska od hidrografske nule. Geodetska nula dobiva se iz
srednje razine mora kao prosječna vrijednost u vremenskom razmaku od 20 godina; služi kao temeljna točka
za precizno uravnavanje (nivelman), tj. za određivanje nadmorskih visina na Zemlji (NN - normalna nula,
usp. odj. 3.2.3.1.). Hidrografska nula se računa prema srednjoj razini niske vode morskih mijena ili prema
razini najnižega izmjerenog vodostaja mora (sve to radi sigurnosti plovidbe). Ona je osnovica za računanje
dubina i prema njoj su zapisane dubine na pomorskim kartama. Suvremena tehnologija mjerenja je dokazala
(korišteni su i sateliti) da postoje osjetne razlike u razini svjetskog mora. Objašnjava se to privlačnim silama
kontinenata.219 Te su razlike i jedan od uzroka morskih struja.

6.2.5.2. STRUJANJE. Morske struje su goleme količine vode u pokretu, najveća miješanja mora. Kao i
kod svih drugih gibanja u
prirodi, uzrokovane su u osnovi
energijom Sunca, izražene
izravno ili preko posrednika, kao
i nekim drugim uzrocima.
Strujanje mora je pretežno
vodoravno i uvjetovano
uglavnom vjetrovima, a okomita
strujanja su vezana uz
termohalinske procese (uslijed
razlika u temperaturi i slanoći).
Strujama se premješta golema
količina vode na velike
udaljenosti, uz jasan smjer
"otjecanja" (posebice kod
površinskih). Stoga i podsjećaju
na velike rijeke (sl. 171).220
Njihovo značenje je veliko i
mnogostruko, umnogome i
presudno: od utjecaja na svojstva
mora i preoblikovanje obale do
utjecaja na okoliš i životne
uvjete.

Slika 171. Prvu pomorsku kartu s podrobnom predodžbom Golfske struje izradio je Benjamin Franklin
(objavljena 1777); na njoj struja izgleda poput goleme rijeke

219
Tako je npr. na obalama SAD srednja razina Velikog oceana za 50 cm viša od srednje razine Atlantskog oceana na istoj
geografskoj širini.
220
Tako i Matthew Fontaine Maury 1855. godine opisuje (The Phisical Geography of the Sea ) površinske struje kao "oceanske
rijeke", a Golfsku struju ističe "kao najveličanstveniji tok na Zemlji".
 152
Osnovna obilježja morskih struja su smjer, brzina i stalnost. Smjer struje određuje se prema
onoj strani svijeta kamo teče struja; obrnuto nego kod vjetra koji se određuje pravcem odakle puše (npr. južni
vjetar uvjetuje sjevernu struju). Brzina struje izražava se obično u čvorovima na sat (nautičkim miljama na
sat) ili dan, ali može i u metrima na sekundu (odnosno km/h). Stalnost struje obuhvaća postojanost, odnosno
promjenljivost smjera i brzine, a iskazuje se u postocima.
Morske se struje razlikuju prema: a) položaju, b) stalnosti, c) vrsti gibanja i d) fizičko-kemijskim
svojstvima. S obzirom na položaj mogu biti površinske, dubinske, pridnene, obalne, pučinske itd. Prema
stalnosti razlikujemo: postojane (stalne; npr. pasatne), periodične (sezonske; tu spadaju i struje morskih
mijena) i povremene (slučajne). Prema vrsti gibanja mora razlikujemo ciklonalne (na sjevernoj polutki
suprotno kretanju kazaljke na satu) od anticiklonalnih struja. Što se tiče fizičko-kemijskih svojstava, morske
struje mogu biti tople, hladne, bočate, vrlo slane i neutralne. To ovisi o temperaturi i slanoći okolnog mora,
dakle, riječ je o razmjernoj vrijednosti.221 Tople struje nose topliju vodu od one koja ih okružuje, a hladne
struje hladniju. Isto je i sa slanoćom.
Postanak morskih struja uvjetuju mnogi uzroci. Unutrašnji pokretač je tlak mora, koji nastaje
prvenstveno zbog razlika u temperaturi i slanoći (termohalinski procesi). U unutrašnje uzroke spadaju i već
spomenute razlike u razini mora. Vanjski uzroci su vjetar, plima i promjena tlaka zraka. Vjetar, tj. njegova
porivna sila, je najvažniji činilac jer stvara prisilne struje na površini mora. Trenje i otklon ili devijacija
navode se ponegdje kao sekundarni uzroci strujanja mora. Međutim, to nisu uzroci u pravom smislu riječi,
već preoblikovatelji; mijenjaju brzinu (utjecaj trenja) i smjer (Coriolisova sila) već pokrenutih struja.
Stalni vjetrovi izazivaju trajna strujanja mora; to su prije svega pasatni i zapadni vjetrovi. Pasati
uzrokuju ekvatorske (zapadne) struje, a zapadni vjetrovi uvjetuju na obje polutke, između 400 i 550
geografske širine, istočne površinske struje. One struje koje teku meridijalno od pola prema polutniku, zbog
rotacije Zemlje, skreću na sjevernoj polutki u desno, a kod južne u lijevo (u jednom i drugom slučaju skreću
na zapad). Nadoknadne (kompenzacijske) struje nadoknađuju gubitak vode koja otječe prisilnom strujom.
Rezultat navedenih činilaca, a prije svega stalnih vjetrova, jest strujanje mora u obliku velikih kružnih
sustava. Pet je takvih "zatvorenih" sustava morskih struja: sjevernoatlantski, južnoatlantski, sjeverno-
velikooceanski, južno-velikooceanski i indijski (južno od polutnika). Na zemljovidima se morske struje
predočuju strelicama, i jasno se uočavaju kružni sustavi (sl. 172).

Slika 172. Glavne struje na površini svjetskog mora: 1 - Ekvatorske, 2a - Golfska, 2b - Kuro Šio, 2c -
Brazilska, 2d - Mozambička, 2e - Istočnoaustralska, 3a - Kanarska, 3b - Kalifornijska, 3c -
Bengelska, 3d - Humboldtova (Peruanska), 3e - Zapadnoaustralska, 4a - Labradorska, 4b- Oja Šio, 4c -
Falklandska, 5 - Cirkumantarktička; istim brojkama, ali različitim slovima označene su slične struje
(Brazda i dr., 1991)

221
To znači da topla struja u visokim širinama može biti zapravo hladnija od hladne struje u ekvatorskim širinama. Također, neka
struja u jednome dijelu toka može biti hladna (okolno more je toplije), a u drugom topla (struji u hladnijem moru).
 153
Strujanje mora najbolje je istraženo u Atlantskom oceanu i ovdje ga ukratko predočujemo.
predo
Južna ekvatorska struja teče va se u dva dijela. Prvi je dio Brazilska
če iz Gvinejskog zaljeva nna zapad i račva
struja, koja zajedno s Falklandskom i Benguelskom,, zatvara južnoatlantsko kružno strujanje mora. Drugi
ogranak teče kao Gvajanska struja i spaja se sa Sjevernom ekvatorskom te teče teč prema zapadu najvećim
dijelom kao Antilska struja, a dijelom kao Jukatanska.. U Floridskim vratima spajaju se Antilska i
Jukatanska i tu započinje Golfska struja. Ona tečee velikom brzinom prema rtu Hatteras (350 N) i dalje prema
222
sjeveroistoku. To je čitav
itav sustav struja s raznolikim hidrografskim svojstvima. Na čitavoj je duljini, od
subekvatorskih do polarnih krajeva, temperatura mora u struji većave a od temperature okolnog mora i zraka.
Sjevernoatlantska struja, kao dio sustava Golfske struje, činiini Veliku Britaniju i glavninu
glavn sjeverozapadne
Europe puno toplijom nego što bi se moglo očekivati
o ekivati s obzirom na geografsku širinu. Posredovanjem
223
zapadnih vjetrova blagotvorni se utjecaj osjeća
osje duboko u unutrašnjosti kopna.

Sustav Golfske struje obuhvaća

obuhvać od tropskih do polarnih krajeva
jeva više različitih
različ struja (ima i manjih
hladnih struja). Izvorni dio sustava čine
ine vrlo topla Jukatanska i snažna Antilska i Floridska struja.
Nastavak strujanja do plićakaaka Newfoundlanda je suvremeni (uži) pojam Golfske struje. Daljni dio
ćaka
sustava je poznatt kao Sjevernoatlantska struja; glavni njezin ogranak teče
teče uz obale Norveške i naziva
se Norveškom strujom. Drugi veliki ogranak teče te e uz obale Islanda kao Irmingerova struja. Topla
struja osjećaa se i u Sjevernome ledenom moru; jedan krak te tečee oko poluotoka Kole prema Karskom
moru. Zbog toga je i luka Murmansk na 680 50'N, dakle u polarnom krugu, slobodna za plovidbu
cijele godine.

Sa sjevera i sjeverozapada, iz polarnih i subpolarnih krajeva, teku hladne struje, Grenlandska i

Labradorska, prema nižim geografskim širinama. Na plićaku pli aku Newfoundlanda sastaje se hladna polarna
struja sa toplom vodom Golfske struje i nastaje izrazita toplinska granica, tzv. Hladni zid (Cold Wall), koji
pogoduje razvoju planktona i obilju riba, ali i stvaranju česte magle na površini mora.
Pred obalama jugozapadne Europe jedan krak Sjevernoatlantske struje zaokreće
zaokre u desno (na jug) i
nastavlja put kao Kanarska hladna struja. To je završna struja koja zaokružuje kružno gibanje mora (u
smjeru kazaljke na satu) u sjevernom dijelu
dije Atlantskog oceana.
Osim strujanja na površini, postoji strujanje uz dno mora (pridnene struje) i vodoravno gibanje u
pojedinim dubinama mora, npr. intermedijarne struje ili međuvode.. Primjerice Kromvelova dubinska
protustruja u Velikom oceanu koja tečet e od zapada prema istoku. Smatra se da su ekvatorske protustruje
važne za postojanost strujanja u tropima i da su uglavnom termohalinskog porijekla.
Dubinsko strujanje najbolje je proučeno
prou u Atlantskom oceanu. Ističeče se Antarktička pridnena
struja, hladna
dna i slana jer je zaleđivanjem
zaleđivanjem površinskih slojeva sol dospjela u niže dijelove mora; dopire do
200 N. Također je važna Sjevernoatlantska duboka struja koja, kao hladna i gusta voda, struji na jug,
velikim dijelom iznad Antarktičke
Antarktič pridnene struje koja tečee u suprotnom pravcu, da bi se s njom miješala
južnije od 600 S.
Termohalinskim procesima objašnjavaju se i neka strujanja manjih razmjera. Takav je slučaj slu sa
strujanjem iz Atlantskog oceana u Sredozemno more. Zbog jakog isparavanja i manjeg pritjecanja
pritjecanj s kopna,
razina Sredozemnog mora je niža nego
razina oceana. Zato se atlantske vode
kroz Gibraltarska vrata "prelijevaju" u
Sredzemno more (sl. 173). Slane i guste
sredozemne vode, pak, strujeći
struje morskim
dnom prema zapadu prelaze preko
Gibraltarskog praga i "ulijevaju" se u
matični
ni ocean. SliSlično je strujanje
izmeđuu Arapsko
Arapsko-perzijskog zaljeva i
Indijskog oceana, a ima i drugih
primjera.

Slika 173. Strujanje izmeđuu Atlantika i Sredozemnog mora (salinitet je predo

predočen
čen u postocima)(J. Roglić
Rogli i N.
Roglić, 1972)

222
Pred rtom Hatteras struja nosi u svakoj sekundi 55 milijuna m3 vode, a to je 50 puta više od ukupne količine
koli vode koju u jednoj
sekundi donesu sve tekućice
ice u svjetsko more. Strujanje dopire i do 1.000 m dubine i na pli
plićacima
acima ima vrlo jako erozivno djelova
djelovanje.
223
Tako npr. Berlin, na 520 N, ima prosječnu
prosje nja jednaku kao New York koji je 120 južnije. Ili, siječanjski prosjek u
temperaturu siječnja
Londonu (510 N) je 4,5 0C viši nego odgovarajući
odgovaraju u New Yorku.
 154
Strujanje mora ima mnogostruko značenje. Struje utječu na ritam bioloških procesa i razvitak
života u moru. Posredstvom klime utječu na život obalnih i širih primorskih krajeva, tj. svih onih do kojih
dopiru utjecaji mora. Tople morske struje utječu na postojanost islandskog minimuma (ciklone) što donosi
obilje padalina sjeverozapadnoj Europi (zbog općega zapadnog strujanja zraka). Općenito, odražavaju se
povoljno na okoliš i gospodarstvo. Tako su duž obala Norveške šume raširene do 670 N. Učinak hladnih
morskih struja je suprotan; na kanadskom otočju i Labradoru, u geografskim širinama sjeverozapadne
Europe, prirodna vegetacija je tundra. Hladne struje uvjetuju pustoš na susjednom kopnu (pustinja Namib,
Atakama itd.), ali u moru donose veliko bogatstvo života; najveća lovišta riba su u hladnim morima, ili na
plićacima gdje se miješaju hladne i tople morske struje. Morske struje oblikuju obalu (pješčani sprudovi) i
podmorski reljef u plićim morima. Osobito su bile važne u doba jedrenjaka, ali se i danas uvažavaju radi što
optimalnije plovidbe i štednje pogonskoga goriva. Postoje ozbiljne ideje da se iskoristi snaga morskih struja
za proizvodnju električne energije (usp. sl. 182). To je već i ostvareno sa strujama morskih mijena.

6.2.5.3. MORSKE MIJENE. Gibanja mora koja se iskazuju ritmičkim okomitim promjenama razine, a
uvjetovano time i vodoravnim strujanjem, nazivamo morskim mijenama. Te okomite promjene izdizanja i
spuštanja razine mora, koje se zbivaju u pravilnim vremenskim razmacima, nazivaju se plima i oseka.
Plima označava razdoblje izdizanja razine između najnižeg i najvišeg stanja mora. Oseka je, pak,
spuštanje razine između najvišeg i najnižeg stanja mora. Osnovni elementi morskih mijena su period i
plimni raspon (amplituda). Period je vrijeme između dva uzastopna najviša (ili najniža) stanja mora. Mijene
su uglavnom poludnevne; javljaju se kao dvije plime i dvije oseke tijekom Mjesečeva dana (24h i 50min).
Prema tome, između visokog i niskog stanja razine prođe 6 sati i 12 minuta. Budući da je količina vode u
moru postojana, kada je na jednom dijelu svjetskog mora plima, na drugom je oseka. Plima i oseka su
dinamička, a ne statička pojava.
Plimni raspon (amplituda ili kolebanje) je visinska razlika između najnižeg i najvišeg stanja mora.
Kreće se od 10-ak centimetara do 21 metar! Najveća su plimna kolebanja u zaljevima otvorenih mora,
osobito onim ljevkasta oblika u kojima se širina i dubina postupno smanjuju.224 Male amplitude morskih
mijena su na pučini oceana i u otvorenim morima (rijetko kada više od 1 m); još su manje u zatvorenim
morima odvojenima od oceana. U Jadranu plimni raspon nije velik, ali raste prema sjeverozapadu (kod
Dubrovnika 0,30 m a kod Trsta 0,90 m).
Morske mijene bilježe sprave mareografi; izdizanje i spuštanje plovka prenosi se i bilježi na papiru
te tako dobivamo mareograme - krivulje koje pokazuju kolebanje morske razine u određenom razdoblju.
Izorahije ili plimnice su crte koje povezuju mjesta istodobne plime; iz njih vidimo da se plimni val kreće od
istoka prema zapadu.
Suvremena znanost potvrdila je antičku
spoznaju da je privlačna sila Mjeseca glavni uzrok
plime i oseke (teorijska podloga je Newtonov zakon
gravitacije). Utjecaj Mjeseca je najjači jer je najbliže
Zemlji. Utvrđeno je da i Sunce, kao i druga
svemirska tijela, također utječu na pojavu morskih
mijena. Utjecaj Mjeseca i Sunca neprekidno se
mijenja s različitim fazama Mjeseca (usp. sl. 2) i
njegovim položajem prema Zemlji i Suncu. Najveće
plimna kolebanja nastaju kad se Sunce nađe s
Mjesecom u istoj ravnini; to je doba konjukcije, tj.
mlađaka (sl. 174). Tada oba tijela privlače u istom
smjeru, tj. sile im se zbrajaju i nastaju velike plime i
oseke. Isto je i kad su Sunce i Mjesec na suprotnim
stranama; to je doba opozicije, tj. uštapa. Kolebanja
su najmanja kada su Sunce i Mjesec prema Zemlji
pod kutom od 900, u kvadraturi, tj. u vrijeme prve i
posljednje četvrti. Sile privlačenja im se oduzimaju i
nastaju male plime i oseke; Mjesec privlači brijeg
plimnog vala, a Sunce udolinu pa se smanjuju razlike.

Slika 174. Morske mijene; položaj Mjeseca, Sunca i Zemlje za najveće (A) i najmanje (B) plime i oseke

224
Najveća visinska razlika između oseke i plime zabilježena je u 258 km dugom zaljevu Fundy na atlantskoj obali Kanade; iznosila
je 21 m. U Europi je najveća na obalama Normandije (kod Granvillea), 16,1 m.
 155
Ritam plime i oseke posebice je značajan za plovidbu na obalama gdje su veliki plimni rasponi.
Vrijeme prolaza Mjeseca kroz podnevnik (kulminacija Mjeseca) određene luke ne poklapa se s
vremenom najveće plime i to je zakašnjenje uvijek isto. Ta se vremenska razlika zove lučko vrijeme
(ili lučko zakašnjenje). Na obalama s velikim kolebanjima morskih mijena brodovi mogu uploviti u
luke samo u vrijeme plime; takve luke imaju odvojene bazene i dokove s vratima prema smjeru odakle
nastupa plima. Za pomorce je važno da znaju lučko vrijeme luke u koju moraju uploviti. Podaci se
prikupljaju i objavljuju u odgovarajućim priručnicima (nautičkim tablicama).

Na veličinu morskih mijena, kao sekundarni uzroci, utječu još geografsko-fizički uvjeti na
pojedinim obalama svjetskog mora kao: dubina mora, nagib dna, razvedenost obale, oblik i položaj zaljeva.
Isto tako na promjene razine mora mogu utjecati meteorološke pojave, nagli pad tlaka, olujni vjetar. Kada se
istovremeno poklopi više utjecaja, nastaju vrlo visoke plime koje mogu izazvati katastrofalne poplave na
niskim obalama.
Vezano uz plimu i oseku pojavljuju sa na
obalama mora i vodoravna strujanja; to su struje
morskih mijena.225 One erodiraju, prenose i talože
materijal i tako pridonose oblikovanju obalnih i
priobalnih oblika (usp. odj. 5.5.4.3.). Na pogodnim
mjestima mogu se iskorištavati kao izvor energije.
Tako je na ušću rijeke Rance u zaljevu (estuaru) St.
Malo izgrađena godine 1967. prva plimna elektrana s
godišnjom proizvodnjom 540 milijuna kWh (sl. 175).
Gibanja golemih količina morske vode povezana s
morskim mijenama imaju izuzetnu važnost za život u
moru; pridonose njegovom prozračivanju i biološkom
bogatstvu.

Slika 175. Pojednostavljeni prikaz rada plimne

elektrane

6.2.5.4. VALOVI. Valovito gibanje (osciliranje) morske (vodene) površine uslijed djelovanja različitih
sila, a ponajprije vjetra, nazivamo valovima. Morski valovi su izuzetno važan dio gibanja mora. Obavljaju
glavninu prijenosa energije iz atmosfere u hidrosferu, a pospješuju i prijelaz plinova (kisika, ugljičnog
dioksida i dr.) iz atmosfere u hidrosferu i obratno. Imaju glavnu ulogu u preoblikovanju obala.

Slika 176. Obilježja (elementi) vala

Val je smjenjivanje brijega i dola, što

znači da su to i njegovi osnovni površinski
elementi; uz njih, tu su još visina i dužina (sl.
176). Brijeg (izbočina) je dio vala iznad srednje razine mora, tj. dio koji se diže. Dol je dio vala ispod
srednje razine mora, tj. onaj koji se spušta. Visina je okomita udaljenost od dola do brijega vala. Duljina
vala je vodoravan razmak između vrhova dva uzastopna brijega ili između najnižih točaka dvaju susjednih
dolova. Uz ove elemente, važno je obilježje i period vala, vrijeme između prolaza dvaju uzastopnih vrhova
brijega te brzina, koja označava duljinu puta koju pređe brijeg vala u jedinici vremena (m/s).

225
Tako je u Mesinskim vratima vrlo jaka morska struja koju izazivaju morske mijene. U nekim plitkim zaljevima postižu brzinu
otjecanja višu od 5 NM/h; to je slučaj u zaljevu St. Malo u Francuskoj.
 156

Slika 177. Kružno gibanje čestica vode u

oscilirajućem valu u dubokoj vodi; puna crta
označava položaj vodenih čestica u jednom
trenutku, a crtkana četvrtinu valnog perioda
nakon toga; s porastom dubine smanjuje se
radijus kruženja čestica

Za razliku od vode u rijekama, ili morima pri

nastupajućoj plimi u uskim zaljevima, gibanje
valova na površini duboke vode ne rezultira
prijenosom vodene mase. Zbiva se samo
226
kretanje oblika (smjenjivanjem brijega i dola) na površini mora, bez premještanja pojedinih čestica.
Prema tome, čestice vode ne napreduju s valnim oblikom iako nam se tako pričinja. Radi se o fizičkom
procesu u kojem se giba energija vala, tj. prenosi djelotvorna sila od čestice na česticu, opisujući tzv. kružnu
putanju u mjestu, bez pomicanja temeljne tvari (sl. 177). Svaka vodena čestica okreće se u kružnoj putanji
giba, pokreće susjednu, i ponovno se vraća blizu svoga početnog položaja; promjer putanje jednak je visini
vala. Da se voda ne kreće, pokazuje i primjer čamca koji pluta (ako nije pod utjecajem mjesnog vjetra ili jake
struje); vidjet ćemo da ga val naizmjence diže i spušta, neznatno pokreće naprijed i natrag, ali uglavnom
zadržava na istom mjestu. Ovi se valovi u stručnoj literaturi nazivaju valovi dubokog mora (ili oscilirajući).
Dubina veća od 1/2 duljine vala je temeljni preduvjet za opisani proces.
Približavanjem valova obali i sa smanjenjem dubine (ispod polovice dužine vala) kružno kretanje
čestica vode prelazi u eliptično, prednja strana vala postaje strmija i voda se prelijeva na plićini. To su
prijenosni ili translatorni valovi. Tada i predmet koji je plutao na oscilirajućem valu biva bačen na obalu.
Valove na površini mora najčešće uzrokuje vjetar; ako su izravno pod utjecajem vjetra, nazivaju se
vjetreni ili prisilni valovi. Redovito se javlja više valova u nizovima koji imaju značaj odgovarajućeg
sustava. Ta se pojava zove valovlje; to su valovi živog mora. Pojedinačni val na površini mora je rijetkost;
štoviše, izdvojena je pojava bez većeg utjecaja na okoliš. Prestankom vjetra, površina mora je još neko
vrijeme valovita; isto tako, more je valovito i izvan djelovanja vjetra. U oba slučaja se javljaju vrlo pravilni
(simetrični) oblici valova, slobodni valovi. To su valovi mrtvog mora. Mogu se pojaviti i prije olujnih
vjetrova; tada se nazivaju "vjesnicima oluje".
Utjecaj uzročnih sila očituje se i u profilu samog vala. Kod slobodnog vala brijeg je zaobljen, a kod
prisilnog su vrhovi brijega oštri. Prisilni valovi često imaju i bijele pjenušave kreste koje nastaju kad je
vjetar prejak i brži od gibanja vala (npr. u Jadranu za vrijeme bure).
Računa se da na dubini od 200 m prestaje djelovanje površinskih valova. Novija istraživanja su
ustvrdila da u oceanskim dubinama postoje tromi
dubinski valovi velike duljine (do 100 km) i visine (do
150 m). Njihov postanak tumači se razlikama u
zagrijavanju dna oceana što, pak, dovodi do različite
gustoće vode i, konačno, do gibanja vode.
Vjetrovi su, dakle, glavni uzrok valova na
površini. Međutim, valovi mogu nastati kao posljedica
potresa (tsunami; usp. odj. 5.4.7.), podmorskih
vulkanskih erupcija, otkidanja velikih ledenjaka s
kopna u more, klizanja morskog mulja i drugih
poremećaja u Zemljinoj kori, razlika u tlaku zraka
(šćige ili sejše) te morskih mijena.

Slika 178. Shema razvoja valovlja na dubokome

moru, uz privjetrište od 100 km i vjetar stalne brzine
(Pomorska enciklopedija, 1989)

226
Sretna je okolnost za plovidbu što valovi ne prenose vodene mase. Nijedan brod ne bi mogao izaći na otvoreno more kada bi, npr.,
val visine 3 m predočavao vodeni zid koji se rasprostire brzinom vala.
 157
Na pojavu i razvitak valova na površini mora utječu bitno ovi činitelji: a) brzina, smjer i trajanje
prevladavajućeg vjetra, b) dužina privjetrišta (staza na kojoj puše vjetar) i c) prostranstvo i dubina mora
(sl. 178). Za razvitak najvećih valova na površini mora potrebno je da vjetar puše dovoljno dugo brzinom
100 km/h, da je dužina privjetrišta veća od 1.000 km i dubina mora od oko 200 m.
Na otvorenim, visokim i stjenovitim obalama vjetreni valovi udaraju izravno i punom snagom, uz
227
buku i jaki šum - to je mlat mora (usp. sl. 134).
Divovski valovi (15-25 m) pojavljuju se obično u plićim morima (suprotno od laičke predodžbe).
Nastaju kada se susretnu valovi različitih oblika, npr. sjedinjenjem valova u plićim bazenima s jakom
morskom strujom iz suprotnog smjera. Takvi su valovi opasni za plovidbu. Najčešći su uz obale jugoistočne
Afrike.

U zapisima se može naići na opise golemih oceanskih valova; posebice iz vremena razmjerno malih
jedrenjaka. Neiskusan se putnik doista može prevariti pri ocjeni visine valova. Naime, on je obično
pod dojmom valnog brijega koji se približava u
trenutku kad se brod spušta u dolinu (vidi sl. 179).
Paluba je tada nagnuta pa se može dogoditi da se
prava visina H = AB zamijeni s prividnom visinom
H' = AC, koja je puno veća jer se paluba nehotice
produžuje i uzima kao da je vodoravna.

Slika 179. Prividna i prava visina vala

Valovi olujnih vjetrova posebice su visoki u morima oko Antarktike (do 25 m), ali i u sjevernom
dijelu Velikog oceana. Prosječna je visina olujnih valova oko 8 m, dužina oko 150, a period oko 8 sekundi.
Takvi sui valovi razmjerno rijetki (5%) jer u svjetskom moru prevladavaju (65%) valovi do 2 m. Najveća
visina valova na Jadranu izmjerena je do sada u vrijeme jakog juga, a iznosi 10,2 m; za vrijeme bure najveća
visina valova dosegla je 7,2 m.
Za ocjenu stanja uzburkanosti površine mora postoji više ljestvica; uglavnom se koristi ona Svjetske
meteorološke organizacije, stupnjevana od 0 do 9; od zrcalnog do izuzetno visokog mora.

6.2.6. ŽIVOT U MORU

More pruža vrlo povoljne uvjete za razvitak biljaka i životinja. Stoga je i prirodno da je u moru
najveće stablo života; od planktona do kitova. Unatoč nekim sličnostima (živa bića žive u zajednicama; sa
staništem u kojem obitavaju čine ekosustav), život u moru bitno se razlikuje od načina života u zraku i na
kopnu. Golemo prostranstvo, cjelovitost (povezanost) i postojanost (stalnost) mora temeljne su značajke
koje uvjetuju posebnost života u moru.228 Za život u moru od bitne su važnosti biljne vrste, posebice zelene
(klorofilne) biljke jer pomoću energije svjetlosti iz anorganskih spojeva stvaraju živu tvar - prvu kariku u
lancu trajnog gibanja tvari i strujanja energije u morskom dijelu biosfere.
Razmještaj živih bića u moru ovisi o hidrogeografskim i geološkim (npr. litološkom sastavu
podloge) okolnostima i činiocima, a posebice o fizičko-kemijskim svojstvima samog mora (temperatura,
svjetlost, slanoća, količina otopljenih plinova i mineralnih soli).
Na zemlji živi više 1,2 milijuna životinjskih vrsta, a oko 17% živi u svjetskom moru (sl. 180). Mnogi
biolozi vjeruju da je još veliki broj neistraženih i neimenovanih životinja (3-10 milijuna), i da je glavnina u
moru. Kako god bilo, udjel životinjskih vrsta u moru začuđujuće je mali, posebice ako se pođe od toga da je
u njemu nastao prvi život. Razlog leži u svojstvima takvog okruženja; more je postojaniji okoliš nego kopno.
Razmjerno jednolični uvjeti otvorenog mora nisu prisiljavali živi svijet na osjetnije prilagodbe. Kod

227
Kolika je snaga udara velikih valova mogu pokazati ova dva primjera. Pri izgradnji Atomskog instituta CERN (Geneva,
Švicarska) ispitivana je stabilnost tla; seizmografi su bilježili kao slabe potrese mlat velikih valova na obali Atlantskog oceana.
Seizmografi na Griču u Zagrebu također bilježe slabe potrese kad veliki valovi juga mlate o našu obalu.
228
To dobro znaju i osjećaju primorci i pomorci; reći u njihovom društvu za more da je "voda" ravno je bogohuljenju!
 158
predočene računice valja još nešto imati u vidu. Na kopnu se razvilo mnoštvo vrsta insekata, čine 75%
svih životinjskih vrsta. Ako zanemarimo insekte, proistječe da više od 65% svih životinjskih vrsta na Zemlji
živi u moru.

Slika 180. Raspodjela životinjskih vrsta na Zemlji;

zatamnjeni dio pokazuje udjel (17%) vrsta koje žive
u moru, među kojima 98% živi na dnu mora ili
zavisi od njega

Sva živa bića u moru mogu se razvrstati u

dva velika ekosustava - bental (bentos) i pelagijal; to
su pojmovi za dijelove mora u kojima žive
odgovarajući organizmi. Bental (bentos) obuhvaća
organizme koji žive na dnu mora ili bar zavise od
njega. Što se tiče faune, od oko 200.000 vrsta koje
žive u moru, 196.000 ili 98% pripada bentalu (sl.
180). S obzirom na način života, razlikujemo u
bentalu organizme koji se pokreću po dnu ili nad
njim (epifauna) te one koji su nepokretni, tj. ukopani
u morsko dno (infauna). U priobalnom pojasu bogat je i biljni svijet (npr. velike alge pričvršćene za dno) jer
prodire dovoljno svjetla. Općenito se može reči da se s udaljavanjem od obale smanjuje broj bentalnih vrsta.
Pelagijal čine živa bića koja žive u slobodnome moru i nezavisna su od morskog dna. Pelaških
životinjskih vrsta ima oko 4.000 ili 2% od ukupne morske faune (sl. 180). Posebne skupine živih bića u
pelagijalu su plankton i nekton. Plankton obuhvaća zajednicu živih bića koja uglavnom nemaju veće
sposobnosti za kretanje, već ovise o gibanjima mora (lebde u moru). Svijet planktona sastoji se od biljaka
(fitoplankton) i životinja (zooplankton; sl. 181) i temelj su života u moru. Najnovija su istraživanja otkrila da
lebdeće bakterije puno više sudjeluju u planktonskim zajednicama nego što se dosad pretpostavljalo.
Veličina planktona kreće se u rasponu od velikih biljaka i životinja (npr. meduze, velike do 30 m) do
sićušnih bakterija (picoplankton; 0,2 - 2 µm). Plankton je glavna hrana ribama, posebice kitovima.

Slika 181. Neki predstavnici zooplanktona;

prikaz ne daje stvarni odnos veličina među
predočenim jedinkama (Thurman, 1988)

Nekton obuhvaća pelaške životinje

koje se gibaju vlastitom snagom, nezavisno
od gibanja mora. To su različite ribe i veći
organizmi (glavonošci, sisavci, morski
gmazovi). Unatoč tome što je more
povezani životni prostor, uvjeti u moru vrlo
su različiti i presudni za raspodjelu
zajednica živih bića. Razlike u svojstvima
mora (slanoća, gustoća, temeperatura, tlak
itd.) zapreke su slobodnijem kretanju
ribljih vrsta. Općenito, u toplim morima
život obiluje vrstama, ali oskudijeva
biomasom. Hladna mora siromašna su
vrstama, ali su vrlo bogata biomasom.
Najpovoljniji su uvjeti za život morskih organizama u zoni do 50 m dubine (intralitoral); u tropskim
morima to je životni prostor grebenastih koralja i atola. Pojas plitkog mora (litoral) završava sumračnom
zonom i dubinom do oko 600 m; to je prijelaz prema dubokome moru. Prema dnu mora smanjuje se broj
vrsta (životnih zajednica) i jedinki (biomasa je manja); život je sve siromašniji i jednoličniji.
Uz morske organizme vezane su i neke biofizičke pojave, kao što je svjetlucanje i "cvjetanje" mora.
Svjetlucanje mora potječe ponajviše od organizama koji žive u moru; pojedini organizmi prilikom disanja
proizvode svjetlost. "Cvjetanje" mora pojava je koja se povremeno opaža i povezana je s jakim razvojem
 159
planktona u površinskom sloju mora. To utječe na kakvoću mora (mijenja boju u zelenkastu, smanjuje
prozirnost itd.), ali prije svega na njegov izgled.

6.2.7. KAKVOĆA I ZAŠTITA MORA

Kakvoća mora ovisna je o tvarima koje dospijevaju u more i otapaju se u njemu. More ima vrlo
značajno svojstvo samopročišćavanja, ali ono nije neograničeno. Sve je više primjera ugroženosti izvorne
kakvoće. Razvitak suvremene tehnike i tehnologije i sve veća aktivnost čovjeka na moru ili oko njega snažno
pritišće ekološku ravnotežu. Posebice su ugrožena obalna mora, koja zbog plitkosti i općenito slabijeg
kruženja vode sve teže podnose različite vrste onečišćenja. Rijekama, zrakom, izravnim odlaganjem otpada
229
ili nesretnim slučajevima (npr. nesreće tankera s naftom) u more dospijevaju štetne tvari. Računa se da
oko 3/4 onečišćenja mora potječe izravno s kopna.
Na obalama se najbolje ogleda koliko je onečišćenje uzelo maha. Ranije se na plažama i žalima
moglo naći samo školjke, morsku travu i druge morske organizme što bi ih more izbacilo. Danas je slika
posve drukčija. Obilje je otpada, posebice plastičnih tvari koje se slabo razgrađuju, tragova nafte itd. To su
znaci naše civilizacije i dokaz kako tehnosfera ugrožava izvornu kakvoću hidrosfere i biosfere. U pojedinim
dijelovima svjetskog mora onečišćenje je već poprimilo krajnje zabrinjavajuće razmjere.
Nafta u moru najvidljiviji je i najrašireniji oblik onečišćenja. Samo 8 grama nafte dovoljno je da se
onečisti kubični metar mora. Tona ispuštene nafte iscrpljuje kisik iz 400.000 m3 mora.230 Godišnje u more
dospije 2-3 milijuna tona nafte (bez prirodne, koja izbija iz rasjednih pukotina u podmorju). Nesreće tankera
u pravilu se događaju u priobalju i tako izazivaju zastrašujuća onečišćenja (npr. "Amoco Cadiz", 1978.
godine; 223.000 tona nafte izlilo se u more i onečistilo obale Bretanje). Posebice su velika opasnost "off-
shore" bušenja. Tako među najveća onečišćenja mora spada provala nafte iz bušotine u Meksičkom zaljevu
1979/1980; tijekom sedam mjeseci u more je isteklo više od 470.000 tona nafte.
Održavanje potrebne kakvoće mora nesumnjivo je prvenstvena zadaća, štoviše, preduvjet daljnjeg
razvitka suvremenog društva. Godine 1982. na Trećoj konferenciji Ujedinjenih naroda održanoj u Caracasu
prihvaćena je Konvencija o pravu mora (mnoge je zemlje ipak nisu ratificirale). Tako je na razini
Ujedinjenih naroda ustrojen pravni režim o moru kao općem dobru čovječanstva. U sklopu pravnih propisa
o gospodarenju morem važno mjesto pripada i onima o njegovoj zaštiti. Konferencije o okolišu također
neizbježno u programu imaju zaštitu mora. Najpoznatiji je UNEP (United Nations Environment Program),
prihvaćen 1975. godine na konferenciji u Barceloni. Danas ukupno djeluje 10 područnih UNEP programa
koji okupljaju 118 pomorskih zemalja sa zajedničkim ciljem djelotvorne zaštite "regionalnih" mora; na taj se
način najbolje pridonosi sveobuhvatnoj zaštiti svjetskog mora (jedan od njih je i Sredozemni akcioni
program). Sredinom 1980-ih donesene su "Montrealske upute" koje su prihvatile i mnoge kontinentalne
zemlje, a tiču se zaštite mora od onečišćenja s kopna. U tom smislu, zemlje koje nemaju izlaz na more, a čije
se rijeke posredno ulijevaju u more, dužne su nadzirati kakvoću vode na svom teritoriju. Takav pristup
zaštiti obalnih mora već se pokazao djelotvornim na primjeru Sjevernoga ledenog i Baltičkog mora,
najugroženijih akvatorija u Europi, a pozitivni rezultati polučeni su i u Sredozemnome i Karipskome moru.

Od međunarodnih akcija za zaštitu hrvatskog akvatorija najveće značenje ima Sredozemni akcioni
program, te pojedini europski koji se bave zaštitom okoliša, kao što su "Akcioni program za okoliš" i
"MAST" program za zaštitu mora. Djelotvorna zaštita mora je temeljni dio strategije razvitka
hrvatskog turizma. U tome cilju valja doraditi postojeću zakonodavnu praksu, ali prije svega
učinkovito primjenjivati zaštitarske propise. Dužnost je svakog čovjeka da u granicama svojih
mogućnosti pridonositi zaštiti mora i svekolikog okoliša.

229
S tim štetnim tvarima se hrane, bolje rečeno truju, ribe i drugi organizmi u sklopu hranidbenog lanca. Primjerice, količina otrova
u planktonu biljnog porijekla 10 puta je veće nego u moru; u svakom sljedećem članu hranidbenog lanca povećava se koncentracija
štetnih tvari za 10 puta, tako da jedna skuša ima 1.000 puta veću koncentraciju otrova od mora u kojem živi!
230
Pomanjkanje kisika izravno i posredno utječe na ograničenje životnih uvjeta. Prema nekim novijim istraživanjima naftnih
onečišćenja, sposobnost samočišćenja mora je veća nego što se donedavno mislilo. To je svakako ohrabrujuće, ali ne umanjuje
potrebu učinkovitije zaštite.
 160
6.2.8. DRUŠTVENO-GOSPODARSKO ZNAČENJE MORA
Značenje mora je golemo i višestruko, a može se promatrati s više različitih stajališta. Razmotrili
smo već njegovu ulogu u problikovanju obala, a utjecaj na klimatske prilike i procese upoznat ćemo u
sljedećem poglavlju. Zasad recimo da čak i ljudi koji žive daleko od obala svjetskog mora, preko klime
osjećaju na sebi njegov dah. Ovdje ćemo ukratko ukazati na značaj mora kao izvora života, tj. izvora hrane
za rastuće stanovništvo, kao "tekućeg rudnika" i izvora energije te bitnog posrednika u globalnom
231
povezivanju.
More je potencijalno najvažniji izvor za prehranu čovječanstva; "zlatna pričuva" koja otklanja svaku
opasnost od neke buduće gladi.232 Danas se više od od četvrtine (25,5%) svjetske proizvodnje bjelančevina
životinjskog porijekla dobiva iz mora. Ulov ribe raste iz godine u godinu. Od kraja 1940-ih, kada je ulov
iznosio 12 milijuna tona, sredinom 1980-ih narastao je na 69 milijuna, da bi početkom 1990-ih bio blizu 100
milijuna tona. Alge se već uvelike koriste u prehrambenoj i ostalim granama prerađivačke industrije.
Marikultura, posebice uzgoj školjaka, u nekim je dijelovima svijeta razvijena gospodarska djelatnost. More
je i mogući izvor pitke vode (desalinizacija).
U moru su otopljene goleme količine mineralnih sirovina, a naročito su bogata rudišta u podmorju,
točnije na dnu i u ležištima kamene kore ispod dna mora. Sol je jedno od morskih dobara koje se od iskona
koristi. Iz mora se, primjerice, dobiva 70% svjetske proizvodnje broma, 61% magnezija itd. Rudišta u
podmorju sve više dobivaju na značenju kako se zalihe na kopnu smanjuju. U dubokim dijelovima morskog
dna, posebice u pojasima razmicanja litosfernih ploča, leže golema mineralna bogatstva. Iskorištavanje i
prerada tih sirovina znatno je otežana, a dijelom i nadilazi sadašnje tehničke mogućnosti.
U sedimentima ispod dna mora ima vrlo važnih izvora energije. Za sada su najznačajniji nafta i plin,
a iskorištavaju se još sumpor, ugljen, željezo, itd. Iz podmorja se crpi 30% svjetske proizvodnje nafte.
Procjenjuje se da su u području plićaka zalihe nafte 4-5 puta veće nego one na kopnu.
More je i potencijalno veliki izvor električne energije. Vidjeli smo da se za to koristi plima, ali
postoje već razrađeni planovi za korištenje valova i morskih struja, razumije se, uz odgovarajuća tehnička
rješenja (sl. 182).

Slika 182. "Coriolis program" korištenja

morskih struja za proizvodnju električne
energije; goleme turbine (promjera 170 m,
dužine 110 m) bile bi usidrene u morskoj struji
(projekt računa s Golfskom strujom ispred obala
Floride); 1 - morska struja, 2 - sidra, 3- privezna
užad, 4 - električni vod prema povšini , 5 -
turbine (Thurman, 1988)

More ima značajnu ulogu u povezivanju

i organizaciji života na Zemlji. U povijesti
ljudskog društva njegova je uloga bila različita.
Prije primjene kompasa, koji je i omogućio
plovidbu otvorenim morem, pučina je praktički
razdvajala kopna i narode. Prekomorskim
(oceanskim) putovanjima čovječanstvo se
zbližilo i udružilo postignuća. Nastupilo je
razdoblje ubrzanog napretka, a more dobiva
ulogu posrednika u povezivanju najudaljenijih
krajeva, pridonoseći globalizaciji života.
Pomorski putovi postaju u pravom značenju krvotok svjetskog života. U punom je zamahu litoralizacija -
proces ubrzanog razvitka gospodarstva i drugih sastavnica društvenog života na obalama svjetskog mora.

231
Zbog bogatstva mora postavilo se pitanje tko ima pravo koristiti more i podmorje. Međunarodnim dogovorima određeno je da
pojas širine 12 milja (22 km) od obale ili otoka bude sastavni dio države. U sljedećih 200 milja (370 km) primorska država ima pravo
iskorištavati podmorje, ali je zajamčena slobodna plovidba svim brodovima. Morska prostranstva izvan tog pojasa ne pripadaju
nijednoj državi.
232
U moru živi 36 milijardi tona planktona, 18 milijardi tona nektona i 8 milijardi tona bentosa.
 161
6.3. VODA NA KOPNU

Kako je već istaknuto, padaline su sastavni dio gibanja (kruženja) vode u prirodi; etapa koja uvjetuje
tekućice i svu ostalu vodu na kopnu. Nakon što dijelom ispare padaline sudjeluju u stvaranju leda i
površinskih voda, a dijelom poniru u tlo i postaju dio vode u podzemlju.

6.3.1. VODA U PODZEMLJU

6.3.1.1. POJAM. Vodu ispod površine kopna, sve do donjih dijelova kamene kore, nazivamo vodom u
podzemlju. Ona je, prema načelu cjelovitosti vode na Zemlji, sastavni dio ukupnoga gibanja (kruženja)
vode u prirodi. Presudno utječe na pojavu i značajke vode na površini kopna. Postanak, količina i obnova
vode u podzemlju usko su povezani s padalinama i s uvjetima procjeđivanja. Manji dio ove vode (beznačajan
u odnosu na ukupnu količinu) nastaje kondenzacijom vodene pare, a po nekim teorijama i kao spoj kisika i
vodika iz magme (tzv. juvenilna voda); javljaju se i ostaci nekadašnjih mora i jezera očuvanih u šupljinama
taložnih stijena.
Voda u podzemlju nalazi se u sva tri agregatna stanja, ali najviše u tekućem. Prema gibanju može
biti "slobodna" ili gravitacijska, kreće se pod utjecajem sile teže, i "vezana" ili opnena (pelikularna) koja
se čvrsto drži čestica stijena. S obzirom na hidrodinamičke i druge značajke, razlikujemo u podzemlju: 1.
vodu prozračnog pojasa (sloja), 2. vodu temeljnicu i 3. vodu pod tlakom ili ukliještenu.

6.3.1.2. VODA PROZRAČNOG POJASA. Atmosferska voda natapa površinski sloj tla, procjeđuje se i
ponire u dublje dijelove kamene kore. Prostor kroz koji se voda procjeđuje, od površine do vodom zasićenih
dijelova podzemlja, naziva se prozračnim pojasom. Praznine su samo djelomice ispunjene vodom, a u
ostalom je dijelu zrak; dakle, to je vodom nezasićeni dio podzemlja. U prozračnom pojasu mogu se
razlikovati: gravitacijska, kapilarna, higroskopna i adhezijska voda.
Gravitacijska ili "slobodna" voda je najznačajniji dio vode u podzemlju. Pod utjecajem je sile teže i
slobodno se giba (procjeđuje) kroz tlo i stijene (usp. sl. 184).
Kapilarna voda je također dio "slobodne" vode i redovito je iznad vode temeljnice. Voda se penje
sustavom cjevčica (kapilarama) ovisno o tlaku zraka u porama stjenovite podloge (obično je manji od tlaka
zraka u atmosferi). Izdizanje vode je veće što su pore manjeg promjera. Kapilarna voda je tipična u
glinovitim naslagama gdje visina izdizanja vode može biti i do pet metara. To je od izuzetnog značenja za
biljke koje na taj način dobivaju potrebnu vlagu i u sušnom razdoblju.
Higroskopna voda je upijena vodena para iz zraka koja je molekularnim silama "vezana" za čestice
stijena (sl. 183). Ne podliježe sili teže, a može se
osloboditi samo isparavanjem. Količina ove vode,
odnosno higroskopnost, zavisi od veličine i raspodjele
zrna, tj. od unutarnje površine stijene (tla), kao i od
relativne vlažnosti zraka.233

Slika 183. Higroskopnu vodu "vezanu" za čestice tla

(stijena) nadsvođuje tanka opna adhezijske vode; između
čestica procjeđuje se gravitacijska voda ili izdiže
kapilarna

Adhezijska (opnena ili pelikularna) voda je

također "vezana" voda. Ona poput tanke opne nadsvođuje
higroskopnu vodu. "Vezana" voda prozračnog pojasa ima
značajnu ulogu jer omogućuje gravitacijskoj vodi
prodiranje u dublje dijelove kamene kore, sve do dijela
zemljišta zasićenog vodom.

233
Higroskopnost je svojstvo tla (stijena) da upija vodenu paru iz zraka; razmjerna je povećanju ukupne unutrašnje površine, tj.
zbroju površina svih čestica. Primjerice, unutrašnja površina 1 kg pjeska iznosi 4-6 tisuća m2, a gline 400-600 tisuća. Pri relativnoj
vlažnosti od 75% dolazi do kondenzacije vode u porama.
 162
6.3.1.3. VODA TEMELJNICA. Gravitacijska voda, koja nakon procjeđivanja u prozračnom pojasu
dospije u dublje dijelove podzemlja gdje ispunjava povezano i
cjelovito sve praznine u pojasu (sloju) koji je zasićen vodom, zove se
voda temeljnica. Miješa se s vodom iz korita tekućica i jezera,
slobodno se giba (teče) kroz podzemlje sve dok za to postoje uvjeti.
Sloj kroz koji teče voda temeljnica zove se vodonosni sloj
(vodonosnik, akvifer); najrašireniji je u propusnim klastičnim
naslagama (pijesak, šljunak itd.). Pješčenjaci i pukotinski vapnenci
također su dobri vodonosni slojevi. Gornja granica (površina)
temeljnice zove se vodno lice (sl. 184). Kod slojeva s finim česticama
između vodnog lica i prozračnog pojasa nalazi se kapilarni obrub, a
može iznositi od nekoliko centimetara do nekoliko metara. U njemu se,
za vrijeme sušnog razdoblja, gravitacijska voda pretvara u kapilarnu,
tj, izdiže prema površini (sl. 184). Donja granica vode temeljnice
razmjerno je stalna jer je određena položajem vododržljivih stijena.
Plitka temeljnica je iznad prvoga vododržljivog sloja, a duboka ili
odvojena je između vododržljivih slojeva.

Slika 184. Prikaz vode prozračnog pojasa i temeljnice: 1 - prozračni

pojas, 2 - kapilarni obrub, 3 - temeljnica, 4 - vodonosni sloj, 5 -
vodno lice; G - gravitacijska voda, K - kapilarna voda, p -
procjeđivanje

Kod plitkih temeljnica i tamo gdje je više-manje jednolik sastav slojeva, vodno lice pokazuje
sličnosti s reljefom, tj. visina vode se mijenja s promjenama visine zemljišta (sl. 185). Od posebnog je
značenja odnos temeljnice i tekućica. Ako je korito tekućice u razini vode temeljnice, tada voda pritječe
izravno u rijeku prirodnim nagibom (sl. 185). Za vrijeme visokih vodostaja rijeka će davati vodu temeljnici i
tako povećavati količinu vode u podzemlju, a za niskih vodostaja temeljnica će rijeku hraniti vodom.

Slika 185. Odnos između visine vodnog lica i

reljefnih obilježja zemljišta te odnos
temeljnice i tekućice; crta pokazuje razinu
vode u vrijeme visokog vodostaja rijeke

Vodno lice temeljnice podložno je

neprestanim promjenama; to se lako može
ustvrditi prema razini vode u bunarima.
Stalne promjene vodnog lica uvjetovane su
međuodnosom gravitacijske i kapilarne vode.
U vrijeme suše, kapilarnim izdizanjem crpi se
voda temeljnica i vodno lice se spušta. U
kišnom je razdoblju, zbog jačeg procjeđivanja gravitacijske vode, temeljnica bliže topografskoj površini, a
nerijetko se pojavi i na samoj površini.
Promjene razine vodnog lica zbivaju se također pod utjecajem društveno-gospodarskih činitelja.
Isušivanje močvara ili, povremeno, podvodnog zemljišta dovodi do pada razine vode temeljnice, a to može
izazvati neželjene posljedice (npr. presušivanje seoskih bunara). Prekomjerno uzimanje vode za potrebe
gospodarstva ili pučanstva značajno snižava vodno lice temeljnice (može izazvati i slijeganje zemljišta).
Pregrađivanje tekućica (gradnja hidrocentrala) snižava vodno lice temeljnice (nizvodno od brane), a to
izaziva velike promjene u okolišu (npr. sušenje šume).
Posebno je važna tema onečišćenje vode temeljnice. Najčešće nastaje odlaganjem otpada na
površinskom dijelu (izdanku) vodonosnih slojeva, kao i uslijed velikog broja nepropisno izgrađenih
septičkih jama. Onečišćenje je posebice jako u vodonosnim slojevima velike propusnosti (npr. pukotinski
vapnenci, krupni šljunak i sl.).
 163
Veliki dio vode temeljnice vraća se
prirodnim putem na površinu. Ako za to postoje
geološki i drugi uvjeti, temeljnica se pojavljuje kao
stalni izvor vode; najčešće na dodiru propusnih i
vododržljivih stijena. Kada je vodonosni sloj
nagnut i temeljnica se slobodno izlijeva na
površinu pod utjecajem gravitacije, to je silazni
izvor (sl. 186); ako se prelijeva preko neke
vododržljive prepreke, to je preljevni izvor.

Slika 186. Tipičan silazni izvor vode temeljnice:

1 - propusni slojevi, 2 - temeljnica, 3 - vododržljive
stijene, 4 - izvor (Dukić, 1984)

Ako izvorišna voda ima više od grama otopljenih mineralnih tvari u litri vode (više od 1‰), onda je
to izvor mineralne vode. Ako, pak, temperatura vode nekog izvora prijeđe srednju godišnju temperaturu
zraka okolnoga kraja, onda se radi o termalnom izvoru.

6.3.1.4. UKLIJEŠTENA VODA.

Voda pod tlakom ili ukliještena voda je
dio podzemnih voda stisnut između
slojeva različite propusnosti. Najčešće je
to u borama na dnu sinklinala ili u
rasjednim strukturama (sl. 187).

Slika 187. Ukliještena voda u borama

(gore) i rasjedima (dolje) (Herak, 1973)

Površina vode je pod tlakom,

hidrostatskim i geostatskim (pod teretom
krovinskih stijena). Ovisno o jačini i
postojanosti tlaka, voda se izdiže ili
spušta (što je rjeđi slučaj) duž rasjedne
pukotine. Ukliještena voda može se
izdizati i uz umjetni otvor, duboki bušeni
zdenac; posebno je to značajno u
pustinjskim i polupustinjskim krajevima.
234
Ako voda izbija na površinu pod snažnim tlakom poput vodoskoka, to je arteška voda, a samo mjesto
izbijanja je arteško vrelo ili arteški zdenac (sl. 188).

Slika 188. Arteški zdenci; strelice

pokazuju smjer podzemnog procje-
đivanja vode (J. Roglić i N. Roglić,
1972)

234
Prema grofoviji Artois u sjevernoj Francuskoj gdje su najprije bušeni takvi zdenci.
 164

6.3.1.5. GIBANJE VODE U PODZEMLJU. Razmatrajući vrste vode u podzemlju dotakli smo i njezino
gibanje; ovdje ćemo o tome nešto više reći. Voda temeljnica giba se stalno pod utjecajem više činilaca: sile
teže, hidrostatskog tlaka i trenja. Zbog unutarnjeg trenja, voda teče malom brzinom; u pješčenjacima samo
nekoliko centimetara dnevno, a u nanosima krupnog šljunka ili u pukotinskim vapnencima, otjecanje može
postići brzinu od 1 do 10 km na dan. Kada je vodonosni sloj dosta dug, a propusnost slaba, otjecanje može
trajati čak i godinama; toliko treba kapljici kiše da prijeđe put od izdanka do izvora ili crpilišta ("stara
voda").
Na gibanje vode u podzemlju, posebice vode temeljnice, bitno utječu propusnost i poroznost. To su
osnovna hidrogeološka svojstva tla i stjenovite podloge.
Propusnost je fizičko, hidrogeološko svojstvo stijene (tla) da više ili manje propušta vodu pod
utjecajem sile teže.235 U slojevima koji imaju razmjerno široke i dobro povezane praznine između krupnih
čestica, gravitacijska voda brzo otječe. Za takve slojeve kažemo da su dobro propusni (permeabilni). Tu
spadaju šljunci, pijesci i kompaktne stijene s pukotinama i sl. Među slabije propusne stijene (tla) uvršteni su
ilovasti i glinoviti pijesci, prapor (les), laporci i vapnenci sa sitnim pukotinama i porama i sl. Vododržljivi
(impermeabilni) slojevi (stijene) su ponajprije glina te sve magmatske, pretvorbene i masivne taložne stijene
(bez pukotina). Propusnost je ovisna o veličini samih pora, a ne o njihovu broju.236 Pore su praznine između
čestice stijene (tla) i glavno su teksturno obilježje mehaničkih taložnih stijena (klastita).
Koliko će vode temeljnice biti u nekom
vodonosnom sloju ovisi dobrim dijelom o njegovoj
poroznosti. Pod tim se razumijeva ukupan prostor
svih praznina u stijeni (tlu). S hidrogeološkoga
gledišta, to je svojstvo stijene (tla) da više ili manje
prima i zadržava vodu. Poroznost se izražava u
postocima kao udio obujma svih pora (šupljina) u
ukupnom obujmu stijene (tla). Do 5% poroznost je
mala, 5-20% srednja, a viša od 20% je velika (može
biti do 45%, a u posebnim uvjetima i do 80%) (sl.
189).237 U svim stijenama poroznost s dubinom
opada jer gornji slojevi tlače donje i zatvaraju
praznine (na dubini od 2.000 m poroznost je rijetko
veća od 2-3%).

Slika 189. Tipovi poroznosti stijena na manjim

dubinama

Poroznost se može jednostavno izračunati. Primjerice, u posudu od 1dm3 (1.000 cm3, 1 litra) stavi
se suhi pijesak, a potom se polako ulijeva voda, sve dok je pijesak upija. Ako je pijesak upio 390 cm3
vode to znači da mu je poroznost 39%.

Valja razlikovati primarnu od sekundarne poroznosti; prva nastaje očvršćivanjem naslaga

(dijageneza), a druga nastaje kasnije, utjecajem različitih činilaca (npr. korozijom). Primarna je poroznost
tipična za klastične sedimente i ovisi prvenstveno o veličini zrna (čestice); sitnozrnata naslaga može primiti
više vode nego ona krupnozrnate teksture. Posebna vrsta šupljina u krškom podzemlju su pukotine (kaverne)
različitih veličina i smjerova; nastaju posebni hidrološki uvjeti koji zaslužuju kraći zasebni osvrt.

235
Za praktične potrebe izražava se koeficijentom filtracije (propusnosti) i mjeri se jedinicama darcy.
236
Primjerice, glina je vododržljiva stijena iako obiluje sitnim porama (poroznost joj iznosi i više od 50%), ali su one toliko uske da
gotovo ne propuštaju vodu. Nije dobro koristiti izraz nepropusnost, jer nema aspolutno nepropusnih stijena; ako se koristi, onda u
navodnicima - "nepropusne" stijene.
237
Odnosi se na stijene, dok je kod tala poroznost veća pa je i podjela drugačija (usp. odj. 8.1.1.). Poroznost se jednostavno može
izračunati. Primjerice, u posudu od 1dm3 (1.000 cm3 ,1 litra) stavi se suhi pijesak, a potom se polako ulijeva voda, sve dok je pijesak
upija. Ako je pijesak upio 390 cm3 vode, to znači da mu je poroznost 39%.
 165
6.3.1.6. VODA U PODZEMLJU KRŠA UMJERENIH ŠIRINA. Već smo razmotrili temeljne
značajke krša, kao i gibanje vode (usp. odj. 5.5.5.). Ustvrdili smo da je najtipičniji predstavnik topljivih
stijena vapnenac, a da je u njemu gibanje vode posve drugačije nego u ostalim stijenama; to je pukotinsko
protjecanje (cirkulacija). Voda u podzemlju teče pod hidrostatskim tlakom kroz sifonske pukotine u svim
pravcima, bez obzira na pad terena i razinu mora (usp. sl. 149).
Zanimljivo je da je među hidrotehničkim stručnjacima puno pristalica hipoteze o vodi temeljnici u
krškom podzemlju, iako je protiv nje sam sustav pukotinskog protjecanja. Ipak, kada je riječ o podzemlju
krša, valja biti oprezan u predodžbama; niti jedna hipoteza koja teži za isključivošću nije prihvatljiva za
objašnjenje složenih hidrogeoloških pojava. Prema tome, ne treba isključiti mogućnost da se na samoj
vododržljivoj osnovi može naći i povezani sloj vode.
Posebna značajka gibanja vode u vapnencima jest podzemna razvodnica (hidrogeološka) koja je
uzrokovana litološko-tektonskim obilježjima podzemlja, a neovisna je o površinskoj konfiguraciji. Na tu
razvodnicu ne utječu čak ni takvi planinski masivi kao što su Dinara s Kamešnicom, južni Velebit i drugi,
ispod kojih podzemna voda nesmetano nastavlja svoj put prema moru. Hidrogeološka razvodnica je
mjerodavna za određivanje pripadnosti vode odgovarajućim poriječjima i slijevovima.238
Za Dinarski krš je tipično da su raširene površine koje razmjerno brzo propuštaju padaline u
podzemlje (procjeđivanje). Brzina kretanja vode kroz podzemlje ovisi, pak, o mnoštvu činilaca pa stoga i
postoje velike razlike. Razumije se, teško je govoriti o stvarnoj brzini jer se otjecanje mjestimično zaustavlja,
usporava ili ubrzava. Prividna brzina može se kretati u rasponu od 0,06 do 12 cm/s.

6.3.1.7. ZNAČENJE PODZEMNE VODE. Voda u podzemlju dragocjeni je dar prirode. Može se
ustvrditi da je najdragocjenija stanovništvu, a posebno značenje ima u gušće naseljenim, tj. gradskim
prostorima. Nedvojbeno je najbolja opskrba pitkom vodom iz podzemlja, točnije, iskorištavanje vode
temeljnice.

Kada se radi o većim gradovima, reprezentativan primjer opskrbljivanja pitkom vodom iz podzemlja
je Zagreb. Temeljnica teče kao spora podzemna rijeka prostranom dolinom između Medvednice i
Plješivice. Široka aluvijalna ravan ispunjena je pleistocenskim naslagama šljunka i pijeska. Vodonosni
sloj u prisavskoj ravnici kod Zagreba ima debljinu od 7-10 metara; utvrđeno je da leži na
vododržljivim naslagama i da ga nadsvođuje i zaštićuje "nepropusni" sloj ilovače. Voda temeljnica
kreće se srednjom brzinom od dva metra na dan. Vodonosni slojevi izbijaju na površinu (izdanak)
blizu Zaprešića, gdje u njih ulazi atmosferska voda. Jasno je da prođe dosta godina dok ta voda
("stara voda") stigne do crpilišta ili bunara. To je dovoljno jamstvo za kakvoću vode; ima dosta
vremena da se mineralizira i pročisti prirodnim putem (posebice da uginu mogući mikroorganizmi).
To su optimalne okolnosti za opskrbu stanovništva pitkom vodom.

Suvremena industrija također uvelike koristi podzemnu vodu, često iz vlastitih zdenaca. U
nedostatku drugih izvora, ali i nebrige, pitka voda najveće kakvoće koristi se u proizvodnji kao tehnološka
voda.
Voda u podzemlju od bitne je važnosti za biljni pokrov, a izravno i neizravno (kao izvor i
opskrbljivač površinskih voda) i za životinjski svijet.
Voda u podzemlju otapa mineralne tvari, erodira stijene, sudjeluje u razmjeni tvari i energije, utječe
na geotermička svojstva površinskih dijelova zemljišta. Isparavanje s površine tla dijelomice ovisi o dubini
temeljnice; dublja temeljnica- slabije isparavanje.
Šire gledano, voda u podzemlju, zajedno s ostalim hidrogeološkim i geografskim činiteljima, utječe
na izgled krajolika, npr. na pojavu i raširenost močvara (mlaka), na vrstu biljnog pokrova, pa i na postanak
gologa kamenjara (pukotinsko protjecanje u vapnencima).
Voda temeljnica utječe i na tip gradnje kuća. Tamo gdje je plitka, a najčešće je to uz rijeke i između
uzvišenja, nije moguće graditi podrume, a ima i drugih teškoća (odvodnja fekalnih voda i sl.).
Bitne značajke vode u podzemlju očituju se također u njezinoj ulozi u pojavi i održanju vode na
površini kopna, posebice tekućica.

238
Tako je hidrogeološko poriječje Cetine u prosjeku tri puta veće od izravnog orografskog poriječja određenog površinskom
razvodnicom. Koritom Cetine protječe više vode nego što dobije površinski tok od obilnih padalina.
 166
6.3.2. TEKUĆICE

Tekućice nisu najprostraniji pojavni oblik vode na površini kopna, štoviše, po obujmu vode su na
posljednjem mjestu. Međutim, po svome geografskom značaju svakako su najvažnije; stoga ih razmatramo
izdvojeno od ostalih voda na površini kopna.

6.3.2.1. POJAM I TIPOVI. Kako im samo ime kaže, tekućice su vode koje teku po površini kopna pod
utjecajem sile teže; to su rijeke, rječice i potoci. Rijekom nazivamo najveće tekućice; teku koritom i
najčešće primaju vodu rječica i potoka. Potok je uglavnom manja tekućica. Prema tome, razlika između
rijeke i potoka je prije svega u količini vode, površini zemljišta kojeg odvodnjavaju (poriječje) i duljini toka.
Uzima se da je potok tekućica s protokom vode (količina vode koja protječe pored određenog mjesta) do 20
m3/s, rječica od 20 do 200 m3/s, rijeka od 200 do 2.000 m3/s te velika rijeka s protokom većim od 2.000
239
m3/s. Ipak, ova podjela ima relativno značenje i ne može se odnositi na sve krajeve i prilike. U
humidnim krajevima dulja tekućica najčešće ima veće poriječje i veći protok vode. U aridnim je krajevima
240
posve drukčije pa i tekućice s velikim poriječjem imaju mali protok. Ipak, društveni značaj takvih
tekućica nadilazi njihova hidrografska obilježja, pa se smatraju značajnim rijekama.
Valja istaknuti da za nastanak tekućice moraju postojati dva osnovna uvjeta: 1. količina padalina
mora biti veća od isparavanja i poniranja, i 2. da postoji pogodno zemljište (hidrogeološki) na kojem pod
utjecajem sile teže može teći voda i održavati se na površini.
Prema količini vode tijekom godine te nekim drugim geografskim značajkama, tekućice mogu biti:
1. stalne, 2. periodične (sezonske) i 3. povremene (epizodne).
Stalne tekućice su one u čijim je koritima uvijek određena količina vode. Postoje samo u krajevima
gdje je ukupno pritjecanje vode u korito veće od svih
gubitaka.
Periodične tekućice su one koje se javljaju
periodički tijekom godine; u sušnom razdoblju (ljeti)
redovito u koritu nema vode. Tipične su za stepske
krajeve (s manje od 550 mm padalina godišnje).
Povremene tekućice tipične su za pustinjske
krajeve; korita su im najčešće bez vode, a napune se
samo poslije iznenadnih i jakih pljuskova (dakle, izvan
su utjecaja vode temeljnice). Uglavnom su vrlo kratkog
toka; u Sahari su to vadi, a u Sjevernoj Americi i
Australiji kreeks. Povremene tekućice karakteristične
su i za krške krajeve (ovise o povremenim izvorima).
U sklopu istog poriječja mogu postojati sva tri
tipa tekućica, što upućuje na ovisnost tekućica o razini
temeljnice (sl. 190). U vrijeme jakih kiša vodom se
napune korita periodičnih i povremenih tokova
(dijelova riječne mreže). Za vrijeme ljetnih suša korita
povremenih tekućica su suha jer se hrane padalinskom
vodom; suha su i korita periodičnih jer se spustilo
vodno lice temeljnice.

Slika 190. Gore: odnos razine vode temeljnice

(vodnog lica) i tipa tekućice; dolje: prikaz područja
otjecanja u odnosu na 1 - stalne, 2 - periodične i 3 -
povremene tekućice, tj. dijelove riječne mreže (Marsh,
1987)

239
Najveći protok ima Amazona, prosječno 180.000 m3/s, deset puta više od Mississippija i šezdeset puta više od Nila. Rijeka Sava
kod Zagreba ima najveći protok 3.500 m3/s.
240
Tako tekućica Bahr el Ghasal u Sudanu, izvorišni krak Bijelog Nila, s poriječjem većim od 300.000 km2, ima srednji protok samo
16 m3/s, dakle, poput ovećeg potoka.
 167
Ponornice su poseban tip rijeka i tipične za krš; iz nepropusnih stijena pritječu prema kršu i
poniru kroz veće ili manje pukotine i ponore (usp. sl. 148).
241
Izdvajaju se još i alogene tekućice. To su inorodne tekućice, "stranci" u nekoj okolici. Riječ je o
tekućicama: 1) koje se vodom opskrbljuju u drugačijem, razmjerno vlažnom podneblju u odnosu na suhe
krajeve kroz koje teku (najbolji primjer je Nil); 2) koje pritječu na krš s vododržljivih stijena (npr. Mirna i
Raša u Istri).

6.3.2.2. ELEMENTI TEKUĆICA. Rijeke, kao "prave" tekućice, imaju mnoštvo elemenata (više od
dvadeset); ovdje navodimo značajnije.
1. Izvor je mjesto izviranja vode iz podzemlja i predstavlja početak tekućice. Snažan izvor, gdje
voda izbija kao da vrije, zove se vrelo i tipičan je za krške krajeve. Izvor je stabilniji i rijetko kad presahne,
dok je vrelo bogatije vodom, ali je periodičnog ili povremenog značaja. Tekućice nastaju najčešće iz izvora
ili vrela, ali mogu nastati još kao odvirak jezera ili močvare te otapanjem ledenjaka.
2. Korito je žljebasto udubljenje na površini Zemljine kore kojim teče voda (za vrijeme niskog i
srednjeg vodostaja; za visokog se iz njega izlijeva).
3. Pad je nagnutost zemljišta, nagib nužan za otjecanje vode. Mjesta gdje se vodeni tok naglo
obrušava nazivamo vodopadima, stepeničasto prelijevanje nazivamo slapovima ili bukovima. Na mjestima
gdje je korito jako nagnuto ili suženo nastaju brzice.
4. Apsolutni pad je visinska razlika između izvora i ušća.
5. Relativni pad je prosječan pad tekućice, a računa se u metrima na kilometar uzdužnog presjeka;
izražava se u postocima ili promilima.
6. Uzdužni presjek tekućice je zbroj (ukupnost) svih padova između izvora i ušća. Predočuje se
tako da se na vodoravnu crtu prenese dužina toka, a na okomitu crtu (ordinatu) nadmorske visine pojedinih
točaka razine vode i dobivene točke spojimo.

Slika 191. Uzdužni presjeci Cetine, Kupe i Korane (J. Roglić i N. Roglić, 1972)

7. Duljina tekućice je (stvarna) udaljenost između izvora i ušća, a mjeri se kilometrima od ušća
prema izvoru. Tu se javlja i pojam "riječni kilometar" koji predstavlja udaljenost nekog mjesta tekućicom od
ušća.
8. Najkraća udaljenost tekućice je zračna crta između izvora i ušća.
9. Koeficijent razvijenosti tekućice je odnos stvarne duljine tekućice i zračne udaljenosti između
izvora i ušća. Obično brdsko-planinske rijeke imaju manju razvijenost od ravničarskih rijeka koje krivudaju
(meandriraju).
10. Poprečni presjek tekućice je presjek korita od lijeve na desnu obalu tekućice.
11. Obale su strane korita tekućice, lijeva i desna, gledano od izvora prema ušću (dakle, prema
pravcu otjecanja vode).

241
grč. allos = drugi, genos = rod; inorodni
 168
12. Vodostaj tekućice je visina vode iznad (ili ispod) neke točke u rijeci, kojoj je utvrđena
nadmorska visina, tzv. "0" (nulta točka).
13. Vodostanje pokazuje mijene (kolebanje) vodostaja tijekom nekog razdoblja.
14. Brzina otjecanja je put što ga čestica vode prijeđe u jedinici vremena; izražava se metrima kroz
sekundu (m/s). Pojas najveće brzine otjecanja vode u koritu naziva se matica; najčešće je blizu površine
vode, a u zavojima bliže konkavnoj obali.
15. Mokri presjek je vodom ispunjen dio
poprečnog presjeka korita tekućice; približna vrijednost
se najjednostavnije dobije množenjem širine sa
srednjom dubinom vode.
16. Protok je količina vode koja otječe u
jedinici vremena (sekundi) kraj određenog mjesta kroz
mokri profil tekućice. Iskazuje se u m3/s (ili u lit/s).
Dobije se množenjem srednje brzine otjecanja vode s
površinom mokrog presjeka tekućice (sl. 192). To je
vrlo važan pokazatelj za određivanje režima tekućica.

Slika 192. Protok tekućice dobije se množenjem

mokrog presjeka i srednje brzine tekućice

17. Režim tekućice pokazuje na koji se način rijeka opskrbljuje vodom, kao i raspodjelu
karakterističnih (prosječnih) vodostaja tijekom godine (više o tome u odj. 6.3.2.5.).
18. Ušće je mjesto gdje prestaje rad tekućice; to može biti more, jezero, močvara, druga tekućica; u
krajevima s dugotrajnom sušom tekućice ispare, a mogu se još procjeđivati kroz propusne slojeve (šljunak,
pjesak).

6.3.2.3. PORIJEČJE. Prostor što ga odvodnjava tekućica sa svojim pritocima na površini kopna ili u
podzemlju topljivih stijena nazivamo poriječje. Osnovica poriječja je riječna mreža, a njezinu okosnicu čini
glavna tekućica s pritocima. Evo značajnijih
elemenata poriječja.
1. Površina poriječja određuje se
razvodnicom i označava u km2. Značajke
poriječja bitno utječu na ostale elemente,
ponajviše na količinu vode u poriječju (sl. 193).

Slika 193. Shematski prikaz poriječja; okolne

uzvisine čine razvodnicu

2. Razvodnica je granica (crta) koja odvaja dva poriječja ili dva slijeva. Slijev je dio prostora
odakle pritječe voda prema jezeru, moru i oceanu. Prema uvjetima otjecanja vode na kopnu Zemlje, razlikuju
se dva dijela: a) dio kopna koji se odvodnjava prema moru, tzv. vanjsko otjecanje vode ili egzoreički krajevi
(75%), i b) dio kopna čije tekućice ne otječu u more, već u unutarnja prostranija i manja udubljenja, tzv.
endoreički krajevi (sl. 194). Krajevi koji uopće nemaju tekućica (isparavanje je veće od padalina) nazivaju
se areički. Sljevovi i poriječja su, dakle, omeđeni razvodnicama koje mogu biti površinske ili dubinske
(podzemne, npr. u kršu). Bifurkacija je pojava kada rijeka krivuda, račva se i otječe, stalno ili tek pri višim
vodostajima, u dva poriječja ili slijeva.
3. Veličina poriječja: a) duljina poriječja je udaljenost od izlaza glavne tekućice iz poriječja i
najudaljenije točke na razvodnici; b) širina poriječja je važna značajka, a s topografskih zemljovida
utvrđuje se najveća, najmanja i prosječna širina.
4. Koeficijent pošumljenosti poriječja pokazuje udjel površine pod šumom u ukupnoj površini
poriječja; što je koeficijent veći, znači da je otjecanje ravnomjernije i erozija tla manja.
5. Glavni tok riječnog sustava obično je najduža ili vodom najizdašnija tekućica. Glavni tok prima
pritoke koji se prema smjeru otjecanja označavaju kao lijevi ili desni pritoci.
 169
5. Ukupna duljina svih pritoka važna je hidrografska veličina jer izravno utječe na gustoću
riječne mreže (mjeri se kurvimetrom).
6. Gustoća mreže tekućica je odnos duljine svih tokova prema ukupnoj površini poriječja. Izražava
se u kilometrima na četvorni kilometar zemljišta. Što je veća količina padalina i podloga manje propusna,
veća je gustoća mreže tekućica. Gustoća mreže obrnuto je razmjerna veličini isparavanja.
7. Specifično otjecanje je količina vode koja otječe s površine jednoga četvornog kilometra
poriječja u sekundi; izračunava se tako da se protok (izražen u litrama) podijeli s površinom poriječja. To je
koristan pokazatelj jer se može uspoređivati otjecanje vode različitih površina poriječja.

Slika 194. Sljevovi oceana i endoreički prostori (J. Roglić i N. Roglić, 1972)

6.3.2.4. OTJECANJE. Hidrodinamički proces i završna etapa u stalnom gibanju (kruženju) vode naziva se
otjecanje. U najširem smislu obuhvaća sve pojave od nastanka padalina do izlijevanja u more ili sakupljanje
u udubljenjima (jezera, močvare). Koliko će padalina dospjeti do tla dobrim dijelom ovisi o vrsti i gustoći
vegetacije, kao i o umjetnom pokrovu (građevine, ceste i dr.) jer privremeno zadržavaju dio padalina. To se
zadržavanje vode naziva intercepcija; glavne sastavnice su: a) intercepcijski gubitak - dio zadržane vode
ispari ili bude upijen, b) voda koja s lišća kaplje na tlo i c) voda koja se slijeva niz stabljike i debla na tlo.
Najznačajniji je intercepcijski gubitak jer slabi otjecanje na površini kopna.242
Već smo vidjeli što se događa s padalinama kada dospiju do tla ili stjenovite podloge; postupno se
procjeđuju i poniru ili se skupljaju u postojećim udubljenjima na površini kopna, odakle isparavaju nakon
kraćeg zadržavanja. U podzemlju voda u vodonosnicima može otjecati bočno (lateralno prema tekućicama);
to je međuotjecanje (međudotok). U mehanizmu gibanja vode značajna je i evapotranspiracija, zajedničko
djelovanje "običnog" isparavanja (evaporacija) vlage iz tla i transpiracije - procesa kada biljke isparavaju
vodu koju korijenjem dobivaju iz tla.
Otjecanje vode može se odvijati kao:
a) otjecanje padalina u koritima tekućica b)
otjecanje izvan korita nagibom zemljišta, c)
otjecanje temeljnice i d) međuotjecanje
(međudotok) (sl. 195).

Slika 195. Pojavni oblici otjecanja

Otjecanje padalina u koritima

tekućica je razmjerno slaba stavka ukupnog
otjecanja; samo oko 5% padalina dospije
izravno u tekućice (ili ostale vode na površini
kopna), tj. odmah utječu na protok vode.

242
U listopadnoj šumi (bukva) do tla dospije 92,2% padalina, a intercepcijski gubitak je 7,8%; u crnogoričnoj šumi (omorika) do tla
dospije 74% , odnosno gubitak je 26%. Tlo bez vegetacije prima 100% padalina, razumije se, bez zadrške, što ima nepovoljne
posljedice jer uvjetuje pojačanu eroziju tla.
 170
Otjecanje izvan korita (nagibom zemljišta) događa se kada padaline premašuju kapacitet
procjeđivanja na nekom zemljištu. Kišne kapi se objedinjuju u male mlazove i razmjerno brzo otječu do
korita tekućica. Općenito, ovaj oblik otjecanja jača s
povećanjem padalina i smanjenjem procjeđivanja. Tako
je u gradovima do te mjere onemogućeno procjeđivanje
(asfalt, krovovi i sl.) da se 80-90% padalina "pretvara" u
površinsko otjecanje i vrlo brzo dospije u korita tekućica
(sl. 196).243

Slika 196. Usporedba površinskog otjecanja i

procjeđivanja padalina u šumovitom kraju i u
(vele)gradskom prostoru

Otjecanje temeljnice događa se u nagnutim

vodonosnim slojevima. Na ovaj se način tekućica
opskrbljuje vodom puno obilnije nego površinskim
otjecanjem (pritjecanjem). Posebice je značajno u
sušnim razdobljima.
Međuotjecanje (međudotok) je dio padalina
koji ponire i, prije dodira s temeljnicom, otječe bočno
prema koritu tekućice; može iznositi do 85% od
ukupnog otjecanja vode. Ranije se smatralo da je
površinsko otjecanje glavna stavka ukupnog otjecanja.
Novija istraživanja, pak, kazuju da je za postanak
visokih vodostaja puno važnije međuotjecanje.
Otjecanje vode prema vremenu pojavljivanja
može biti: a) izravni protok, nastaje istovremeno s
padalinama i odmah se uključuje u otjecanje, i b)
posredni protok, kao posljedica otjecanja temeljnice i
međuotjecanja, što znači da se priključuje ukupnom
protoku tekućice s većim ili manjim zakašnjenjem; značajan je jer održava vodu u koritu i tijekom dužega
sušnog razdoblja.
Otjecanje vode u koritima tekućica, ili ukupni protok (što je uži pojam otjecanja vode), objedinjuje
površinsko i podzemno otjecanje (protok). Značaj pojedinih stavki ukupnog otjecanja je promjenjiv i ovisan
o geografskim i hidrogeološkim obilježjima poriječja.
Veličina otjecanja može se iskazati na više načina. Količinu vode koja teče mimo nekog mjesta, tj.
protok, već smo upoznali. Značajan je pokazatelj i koeficijent otjecanja; pokazuje odnos između količine
padalina i otjecanja vode, odnosno, koliki udio padalina otječe koritom tekućica. Izračunava se podjelom
godišnjeg protoka s količinom godišnjih padalina. Ako je npr. visina otjecanja 600 mm (dobije se iz
pokazatelja specifičnog otjecanja), a godišnja količina padalina 900 mm, onda je koeficijent otjecanja 0,67;
to znači da od ukupne količine padalina u poriječju 67% otječe rijekom (riječnom mrežom). Vrijednost
koeficijenta je redovito manja od jedan jer dio padalina ispari. Ovisi o količini i godišnjoj raspodjeli
padalina, jačini isparavanja itd., ali i o stupnju korištenja voda (navodnjavanje, domaćinstva, industrija itd.).
Veličina otjecanja vode (protok) ustanovljuje se mjerenjem vodostaja. Vodostaj je visina vode iznad
244
nulte točke ("0") u rijeci (jezeru, močvari, moru); mjeri se najčešće u centimetrima iznad ili spod nulte
točke. Vodostanje pokazuje promjene vodostaja tijekom nekog vremena. Osnovni vodomjeri su letve
(drvene ili metalne); ljestvica im je u crnoj ili crvenoj boji, podijeljena u razmacima od 2 cm. Limnigraf
(nivograf) je automatski vodomjer, uređaj koji stalno bilježi sve promjene razine vode. Očitavanje običnim
vodomjerima kod nas se obavlja u 7 sati i 30 minuta; to je dnevni vodostaj koji je osnovica za izračunavanje
ostalih hidroveličina. Grafički prikaz vodostaja daje se u kronološkom dijagramu koji se naziva nivogram.
Između vodostaja i protoka postoji čvrsta veza; protok se također prikazuje kronološkim dijagramom -
hidrogramom (sl. 198 i 199).

243
To je čest razlog poplava u visokourbaniziranim područjima (npr. Porajnje); u slučaju jakih kiša vrlo brzo se pune korita tekućica
jer nema procjeđivanja i zadržavanja vode u podzemlju.
244
Nulta točka ("0") se uctrava na vodomjernu letvu. Nadmorska visina te točke utvrđena je s točnošću od 1 cm, i to na temelju
visinskog odnosa s nekom kotom izvan domašaja tekućice. To je osiguranje u slučaju uništenja vodomjera.
 171
Na protoke (vodostaje) utječe mnoštvo raznovrsnih činilaca. U svemu tome klima ima presudan
značaj. U stalno vlažnim tropskim krajevima mala je razlika između najvećeg i najmanjeg protoka.
Kolebanje vodostaja povećava se u monsunskim dijelovima tropa zbog izrazite periodičnosti padalina.
Najveće, pak, kolebanje vodostaja je u polusušnim i osobito u sušnim krajevima (npr. australske epizodne
rijeke kolebaju i do 40 m). Tekućice s jače promjenljivim protokom (vodostajem) mijenjaju izgled, korito im
je nestalno, pa dolazi do velikih povremenih razlijevanja- poplava.
Geološka struktura terena, sastav stijena i tla i geomorfološka obilježja značajno utječu na
raspodjelu i način otjecanja vode. Vidjeli smo, o litološko-pedološkim značajkama ovisi hoće li voda otjecati
površinom kopna ili će se procjeđivati, a isto tako utječe i na isparavanje.
Biljni pokrov također utječe na mehanizam otjecanja vode. Šuma uvjetuje ravnomjernije otjecanje;
krčenje šume pospješuje otjecanje vode (bujica) i ubrzava eroziju tla (usp. sl. 196 i 197 ).
Utjecaj suvremenog društva sve je
značajniji u otjecanju vode, i to s povoljnim ali i
nepoželjnim učincima. Izgradnja nasipa,
isušivanje močvara, gusta mreža prometnica,
povećano uzimanje vode za potrebe stanovništva
i gospodarstva itd., značajno utječu na raspodjelu
i režim otjecanja vode (sl. 197). Preveliki i
nepromišljeni zahvati dovode do poremećaja u
procesu otjecanja koji mogu izazvati niz
neželjenih pojava, od nestanka vode do poplava.

Slika 197. Primjer pretvaranja prirodnog

krajolika u gradski prostor i utjecaj na otjecanje
vode

6.3.2.5. REŽIMI TEKUĆICA. Složene pojave koje utječu na opskrbu tekućice vodom i promjenu
njezinog stanja nazivamo režim tekućice (riječni režim). Prema tome, obuhvaća način na koji se rijeka
hrani vodom, kao i raspodjelu protoka (vodostaja) tijekom godine.
Tekućice se mogu opskrbljivati kišnicom (padalinama), sniježnicom (kopnjenjem snijega) i
sočnicom (taljenjem leda). Raspodjela protoka (vodostaja) ogleda se u broju i položaju najviših i najnižih
vrijednosti tijekom hidrološke (ili kalendarske) godine.
Bitne značajke režima otjecanja vode mogu se najbolje upoznati iz raspodjele srednjih mjesečnih
protoka (vodostaja). Pri izradi dijagrama riječnih režima ranije su se na ordinatu unosile izravne vrijednosti
srednjega mjesečnog protoka (npr. 450 m3). Danas se, pak, uglavnom koristi modulni koeficijent (Mk)
srednjega mjesečnog protoka.245

Slika 198. Rhona (Gletsch, izvorište), ledenjački režim

Na temelju prosječnih mjesečnih protoka

(vodostaja) sve tekućice razvrstavamo u: a) jednostavne
i b) složene režime.
Jednostavni režimi obuhvaćaju tekućice koje
se opskrbljuju sočnicom, sniježnicom i kišnicom, a
tijekom hidrološke godine (u nas je to od 1.10. do 30.9.)
obilježava ih jedan visoki i jedan niski vodostaj, tj. dva
hidrološka razdoblja (tzv. visoka i niska voda); uz to,
razmjerno su velika kolebanja između visokih i niskih
protoka (vodostaja). Najvažnije podgrupe tih režima su
ledenjački (glacijalni, sl. 198), snježni (nivalni) i kišni

245
Modul je općenito količnik mjere neke veličine za njihovo preračunavanje iz jednog u drugi sustav. Modulni koeficijent srednjega
mjesečnog protoka dobije se po izrazu Mk =MQm /MQg, dakle, srednji protok (vodostaj) svakog mjeseca (MQm) dijeli se sa
srednjim godišnjim protokom (vodostajem) (MQg). Primjerice, ako je srednji godišnji protok 500 m3/s, a srednji protok svibnja 750
m3/s, onda je modulni koeficijent otjecanja vode za svibanj 750:500 = 1,5.
 172
(pluvijalni). Prva dva imaju najveći protok u vrijeme otapanja leda i snijega, dakle u toplom dijelu
godine, dok kišni (jednostavni) ima maksimum u doba jačih kiša.

Slika 199. Sava kod Slavonskog Broda, snježno-kišni

režim

Složeni režimi obuhvaćaju tekućice koje se

opskrbljuju također sočnicom, sniježnicom i kišnicom,
ali ih tijekom godine (hidrološke) obilježava četiri do
šest hidroloških doba, tj. dvije ili tri visoke vode i isto
toliko niskih voda (protoka, vodostaja). Stoga su
pogodniji za plovidbu. Izvorni složeni režim je snježno-
kišni ili kišno-snježni (sl. 199). Promjenljivi složeni
režimi pojavljuju se na većim poriječjima i duljim
tekućicama koje se opskrbljuju vodom od leda, snijega i
kiše te teku kroz krajeve različitih visina i klima; dobar
je primjer Rajna (sl. 200). Promjenljivi složeni režimi
tipični su i za rijeke koje se opskrbljuju vodom od
kišnice, ali teku kroz predjele različitih klima (npr. Nil,
Niger, Amazonas). Poznavanje riječnih režima bitno je
za obranu od poplava, plovidbu, natapanje, hidroenergiju i druge djelatnosti.

Slika 200. Rajna, režim otjecanja vode: L -

ledenjački, K - kišni , LK - ledenjačko-kišni
(Riđanović, 1993; modificireano)

6.3.2.6. ZNAČENJE TEKUĆICA. Važnost

tekućica je višestruka. Dio su gibanja vode u
prirodi, a isto tako imaju i veliko društveno-
gospodarsko značenje. Mreža tekućica nalikuje
na krvotok u ljudskom tijelu; tamo gdje nema
tekućica, nema ni života (pustinja), a tamo gdje ih
je malo, i život je oskudniji (npr. na kršu).
Geografski značaj rijeka ovisi o njihovim
hidrografskim obilježjima, ali i o stupnju
razvijenosti krajeva (zemalja) kroz koje teku.
Tekućice iz viših krajeva nanose trošni
materijal i mulj te stvaraju plodne ravnice.
Rijeke su bile prvi i najpogodniji putovi i oko
njih su se stvarale prve kulture i države
(Mezopotamija, Egipat i dr.). U pustinjama duž
(alogenih) tekućica raste bujno zelenilo, a to
pokazuje da se natapanjem može unijeti život i u
puste krajeve.
Snagu tekućica upotrijebio je čovjek za
pokretanje mlinova i drugih mehaničkih sprava
(radionice). Danas se koristi golema snaga
tekućica u vidu elektroenergije koja je temelj
suvremenoga društveno-gospodarskog razvoja.
Rijeke su važne za plovidbu, kao prometni
putovi, posebice za povezivanje unutrašnjih
kontinentalnih krajeva s obalama mora.
 173
Rijeke čine i velike štete. Negativan rad tekućica očituje se u mnoštvu velikih poplava tijekom
povijesnog razdoblja. Poplava Huanga (Žute rijeke) 1853. uzrokovala je milijune žrtava, Mississippi je 1927.
preplavio površinu veću od Nizozemske i Belgije zajedno itd. Suvremeno društvo bori se protiv poplava
izgradnjom brana, retencijskih kanala i slično. Vode tekućica sve se jače iskorištavaju. Pritom se, najčešće,
ne vodi dovoljno računa o prirodnoj ravnoteži. Ugrožene su temeljne značajke tekućica, prije svega otjecanje
kao etapa u stalnom gibanju (kruženju) vode u prirodi.

U noći između 25. i 26. listopada 1964. godine, nezapamćena poplava zahvatila je Zagreb. Savom je
teklo oko 4.400 m3/s (a najveći protok je 3.500). Pod vodom se našlo više od 6.000 ha užega gradskog
područja s oko 183.000 stanovnika, čitava naselja s kućama prizemnicama (Trnje, Trešnjevka i dr.).
Poplavljeno je bilo 15.000 obiteljskih kuća, oko 300 višekatnica i 3.300 gospodarskih zgrada. Poginulo
je 17 ljudi, a 40.000 osoba moralo je napustiti potopljene domove.

6.3.3. OSTALA VODA NA POVRŠINI KOPNA

Ostala voda (bez tekućica) na površini kopna najviše je u krutome (smrznutom) stanju, kao led.
Prema obujmu slijede jezera, močvare (mlake ili bare).

6.3.3.1. LED. Led je voda u krutom stanju, a nastaje u određenim uvjetima na kopnu i u moru. Led u moru
već smo razmotrili. Ovdje ćemo podrobnije upoznati neke značajke leda na površini kopna, premda smo
djelomice i to obuhvatili u poglavlju o preoblikovanju Zemljine površine.
Ledenjački led stvara se od snijega preko firna, dakle, posrednom preobrazbom iznad snježne
granice (usp. odj. 5.5.7.1.). Snijeg je izvorna padalina za nastanak ledenjačkog leda. Sićušni kristali spajaju
se u snježne pahuljice koje se, promjenom temperature, odmrzavanjem i ponovnim smrzavanjem,
prekristaliziraju u ledena zrna, među kojima ostaju praznine od 1mm do nekoliko centimetara. To je firn,
snježno-ledena masa gustoće 0,35 do 0,80 g/cm3. Konačno se firn, pod tlakom novog snijega, pretvara iz
zrnate strukture u ledenu masu. U određenim uvjetima dolazi do regelacije (reželacija), termodinamičkog
procesa koji utječe na odmrzavanje firnskog leda pod većim tlakom. Kad se, pak, tlak smanji, nastavlja se
smrzavanje. Led se toliko zgusne da potpuno zatvori sve praznine i tako nastaje ledenjački led. To je čvrsta i
homogena masa, "stijena" bez šupljina (poroznost je ravna nuli), s najvećom gustoćom 0,9168 g/cm3.
Gustoća leda je manja od gustoće vode (1,000 g/cm3), stoga pluta na vodi (moru).
Zaleđenost Zemlje obuhvaća oko 16,3 milijuna km2 ili 11% ukupne površine kopna. Najveći dio je u
polarnim krajevima (99,4%), posebice na Antarktici i susjednim otocima gdje je 90% površine svega leda na
Zemlji, dok led na Grenlandu,
otocima i kopnenom dijelu u
sjevernoj polarnoj regiji zaprema
9,4%. Prema tome, izvan
polarnih krajeva je samo 0,6%
površine leda na Zemlji.

Slika 201. Ledeni pokrov

Grenlanda

Dva su osnovna
tipa zaleđenosti na površini
kopna. To su ledeni pokrovi i
planinski ledenjaci. Ledeni pokrovi su povezane mase leda golemih razmjera. Znamo već da su najtipičniji
na Antarktici i Grenlandu (sl. 201). Najveća debljina leda na Grenlandu iznosi 3.400 m, a srednja godišnja
temperatura ledene mase u unutrašnjosti otoka kreće se do -32 0C. Stoga je ovaj veliki otok jedan od
izvorišta hladnoće na sjevernoj polutki.
 174

Planinski ledenjaci oblikovani su ponajviše strukturom reljefa (dolinski, padinski) u udubinama na

podnožjima uzvisina (usp. odj. 5.5.7.1.). Te mase leda polako se pomiču i, kad se spuste ispod snježne
granice, otapaju se. Led se giba (klizi)
kao plastičnoviskozna masa pod
utjecajem vlastite težine, sile teže,
temperature i postojećeg nagiba. Brzina
gibanja planinskih ledenjaka osjetno je
veća; najbrža je na Grenlandu, i do 40 m
dnevno. Izuzetno ledenjaci mogu preći
godišnje i do 20 km.

Slika 202. Primjer planinskog

ledenjaka (Aletsch, Švicarska)

Ledeni pokrovi i planinski

ledenjaci čine 99% ukupnog leda na
površini Zemlje i prostiru se na 11%
kopna. Prosječna debljina leda je oko
1,64 km, a vrijednosti se kreću u
rasponu od ledenjaka izvan polarnih krajeva s debljinom i ispod stotinu metara, do 4,3 km na Antarktici. Sve
ostale vrste leda (merzlota, led na moru i dr.) zapremaju 1% ukupne mase premda su četiri puta prostranije
od površina ledenih pokrova i ledenjaka.
Led u tlu količinski je na drugome mjestu; to je merzlota (permafrost) ili trajno smrznuto tlo. Takav
tip leda prostire se na 21 milijun km2, a najveća mu je dubina do 1.600 m (Sibir).
Valja spomenuti još led u rijekama, jezerima i mlakama. Količinski je taj led zanemariv, ali ipak
može imati veliku važnost; npr. zaleđivanje tekućica utječe na plovnost, a u doba visokih vodostaja stvaraju
se na ušćima takvih tekućica katastrofalne poplave.
Najzaleđeniji prostor na Zemlji je u južnoj polarnoj regiji, Antarktici (98 % kopna Antarktike
pokriveno je ledom).246 U polarnim krajevima sjeverne hemisfere najveća zaleđenost je na Grenlandu (79%
površine otoka); tijekom 3/4 godine okružen je ledenim prstenom debelim do 2 m. U kasno proljeće i kratko
ljeto obale su slobodne od leda.
Izvan polarnih krajeva najviše je ledenjaka u visokim planinama Azije. Slijedi Sjeverna Amerika u
kojoj je Alaska (Aljaska) najzaleđeniji dio. U Europi je najzaleđeniji Skandinavski poluotok i Alpe (posebice
švicarski dio). Na južnoj polutki, izvan polarnih krajeva, zaleđenost nalazimo u Južnoj Americi (južne
Ande), na Novom Zelandu, Novoj Gvineji i u Africi (u najvišim planinskim dijelovima).
Snijeg i led su bitna karika i vrlo važna etapa u lancu stalnoga gibanja vode u prirodi. Led je
kvalitetna zaliha vode za potrebe životnih procesa na Zemlji; u snijegu i ledu "vezano" je 80% slatke vode.
Za sada je ta voda velikim dijelom nedostupna, ali su zaleđeni prostori potencijalno dragocjena izvorišta
vode. Ledeni pokrovi kontinentskih razmjera od presudne su važnosti za prirodnu ravnotežu jer utječu na
promjene razine mora; kada bi se obujam leda na Zemlji pretvori u vodu, razina svjetskog mora izdigla bi se
78,9 m. Led utječe na klimu i mijenja bitna svojstva vode a, kao što smo vidjeli, preoblikuje reljef i utječe na
izgled i značenje krajolika.

6.3.3.2. JEZERA. Udubljenje na površini kopna ispunjeno vodom, bez izravne veze s morem i bez obzira
na veličinu i kemijsko-fizički sastav vode, naziva se jezero. Pojam obvuhvaća udubljenje i vodu, različite
elemente koji čine jedinstvenu cjelinu.
Ukupna površina jezera na Zemlji iznosi oko 2,5 milijuna km2 ili 1,8% kopna. Nalazimo ih u svim
klimatskim područjima i na različitim visinama; česte su i skupine jezera, posebice u ledenjačkim i
periglacijalnim krajevima.247
Jezera se mogu klasificirati na više načina, tj. prema više kriterija: prema postanku jezerske zavale,
sastavu vode, pritjecanju i otjecanju vode iz jezera, prema položaju i drugo.

246
Za geografsku raspodjelu snijega na Zemlji koristi se pojam hionosfera (grč. hion = snijeg), a za rasprostranjenost leda pojam
kriosfera (grč. kryos=led).
247
Po tome je glasovita Finska, "zemlja deset tisuća jezera"; stvarni broj je 80.000-100.000.
 175
Prema postanku razlikuju se općenito prirodna i umjetna jezera. Najdublja jezera nastala su u
tektonskim rovovima (Bajkalsko, Tanjganjika i dr.). Jezera vulkanskog porijekla su krateri ispunjeni
vodom; obično su pravilnoga kružnog oblika.
Ledenjačka jezera nastala su erozivnim radom leda ili
pregrađivanjem ledenjačkih dolina morenskim nanosima
(Velika jezera Sjeverne Amerike, Lago di Garda i dr.)(sl.
203).

Slika 203. Ledenjačka jezera: 1 - jezero nastalo na mjestu

cirka, 2 - jezero u udubljenju nastalom selektivnom
erozijom ledenjaka u manje otpornim stijenama, 3 -
jezero nastalo iza završne morene

Riječna jezera nastaju na više načina. Prema

položaju u riječnoj mreži ili prema glavnoj tekućici mogu
se razlikovati protočna (Bodensko), izvorišna te
završna jezera (npr. Kaspijsko). Odvojeni riječni
meandri stvaraju jezera polukružnog oblika, potkovasta
jezera ili mrtvaje (usp. sl. 131). Poseban tip riječnih
jezera nastaje iza sedrenih brana u rijekama koje teku u
topljivim (karbonatnim) stijenama (npr. Plitvička).
Urušna (provalijska) jezera nastaju ulegnućem ili urušavanjem tla. Jedan od oblika jezera u kršu su ona u
dubokim ponikvama nastalim urušavanjem i korozijom (Crveno i Modro kod Imotskog).
Umjetna jezera, za razliku od prirodnih, plod su ljudskog rada; definiraju se kao spremnici za vodu
nastali izgradnjom brana (nasipa) ili korištenjem prirodnih vododržljivih udubljenja. Grade se za različite
potrebe: opskrbu vodom, natapanje, sprječavanje poplava, iskorištavanje hidroenergije, poboljšanje plovnog
puta, rekreaciju, estetsko oblikovanje okoliša itd. Broj umjetnih jezera stalno raste, a njihov utjecaj na okoliš
i kakvoću života ljudi ima sve veće značenje.
Prema položaju dna jezerske zavale i razine jezerske površine u odnosu na razinu mora razlikuju se
depresije i kriptodepresije. Depresija je jezero čija je površina ispod razine mora;248 kriptodepresija je
jezero kojemu je površina vode iznad, a dno udubljenja ispod razine svjetskog mora (sl. 204).

Slika 204. Tipovi jezera prema položaju dna i

površine u odnosu na razinu mora

Jezera mogu biti stalna, periodična i povremena. Kod stalnih jezera razina vode koleba tijekom
godine, ali se trajno zadržava u udubljenju. Periodična (sezonska) jezera u sušnom dijelu godine presuše.
Povremena (epizodična) jezera nastaju u sušnim (aridnim) krajevima poslije povremenih jakih kiša i
pljuskova, ostanu neko vrijeme a potom presuše. Kolebanje razine jezerske vode mjeri se pomoću vodomjera
- letve ("pegel") ili je registriraju posebne sprave - limnigrafi (kao i na rijekama). Razina zavisi o brojnim
činiteljima, prije svega o klimatskim prilikama, obliku udubljenja i slično.
Prema količini otopljenih soli u vodi razlikuju se slatkovodna i slana jezera. Slana jezera obično su
zatvorena i bez odvirka, tj. voda ne otječe nego se gubi isparavanjem. Pojedina jezera sadrže velike količine
soli te su bez biljnih i životinjskih organizama (odatle i naziv Mrtvom moru čija je slanost 25%, ali ima i
slanijih).
Jezero je odraz uvjeta prirodne sredine u kojoj je nastalo pa je stoga i ekološki pojam. Okomita
raspodjela i količina otopljenog kisika glavni su pokazatelji ekološkog stanja jezerske vode. Stupanj
primarne organske proizvodnje pokazuje je li jezero bogato ili siromašno hranjivim tvarima. To zavisi od
dubine jezera, gibanja i obnove jezerske vode i od dotoka (pritjecanja) u jezero hranjivih tvari iz okoliša.

248
Mrtvo more je najdublja depresija-jezero na Zemlji (površina je na -392 m). Najveća kriptodepresija na Zemlji je Bajkalsko jezero
s površinom vode 455 m iznad i dnom 1.286 m ispod razine svjetskog mora; u Hrvatskoj je to Vransko jezero na Cresu, s površinom
13 m iznad i dnom 61,5 m ipod razine mora.
 176
Spiranjem okolnih padina, nanosima
tekućica i vjetra, radom valova i struja itd., jezera
mijenjaju oblik, veličinu i dubinu. U životu jezera
razlikuju se četiri razvojne faze: a) mladost, kada
je izgled jezerske zavale još nepromijenjen, b)
zrelost, c) starost, dno je zaravnjeno, a u
priobalnom pojasu je razvijena vegetacija i d)
nestajanje, jezero je sve pliće, postupno se
jezerska voda pretvara u močvaru i napokon
nestaje pretvorivši se u tresetište - podlogu za rast
šumske vegetacije (sl. 205).249

Slika 205. Shematski prikaz nestajanja jezera:

jezero u fazi mladosti (gore) i u fazi nestajanja
(dolje) (Brazda i dr., 1991)

Značenje jezera je višestruko. Prirodna i umjetna jezera važan su izvor života i čovjeku jedan od
najugodnog krajolika. Sukladno njihovoj veličini, jezera su, isto kao i more, važan regulator klime i
otjecanja vode. Tamo gdje su jezera, klima je zimi blaža, a ljeti svježija, tj. ugodnija jer su manje vrućine.
Jezera mogu "uskladištiti" golemu količinu toplinske energije, ovisno o geografskom položaju i količini
vode.
Jezera su i značajan gospodarski resurs. Po njima se odvija suvremeni promet dobara i ljudi
(najrazvijeniji je promet na Velikim jezerima). Značajno je i ribarenje, posebice na umjetnim jezerima (npr.
jezero Volta u Gani). Jezerska voda koristi se za proizvodnju električne energije (najveće hidroelektrane
izgrađene su na riječnim jezerima), a i za hlađenje postrojenja termoelaktrana i nuklearnih elektrana.
Natapaju se obradiva tla u sušnim i polusušnim krajevima. Jezera su važna i za opskrbu stanovništva vodom,
posebice u velikim gradovima (New York, Tokio, Moskva i dr.). Umjetna jezera grade se i radi regulacije
vodostaja i prihvata velike vode (poplavnog vala). U stalnom je porastu značenje jezera za turizam i
rekreaciju. Voda slanih jezera obiluje sirovinama.
Izgradnjom umjetnih jezera mijenja se mehanizam otjecanja i nastaju novi odnosi između tla, bilja i
vode (temeljnice i površinske). Stoga je svako umjetno jezero zasebna geografska, hidrološka i ekološka
pojava. Stanovništvo oko umjetnih jezera u tropima, osim nedvojbene koristi (ribarstvo), susreće se i s
bolestima koje prenose organizmi iz vode (tome pogoduju i općenito loši higijenski uvjeti života tamošnjeg
stanovništva). U toploj tropskoj klimi osobito je pojačan rast biljaka u priobalnoj vodi, što ubrzava prijelaz
jezera u močvaru i njegovo nestajanje.

6.3.3.3. MOČVARE. Dio kopna zasićen slatkom ili slanom vodom i obrastao posebnom vegetacijom iz
koje se daljnjim procesima postupno stvara treset naziva se močvara. Čest je pojam i močvarno tlo; to je
dio kopna također zasićen vodom, ali je razlika u odnosu na močvaru ponajprije u tome što su kod
močvarnog tla osjetno slabiji uvjeti za razvitak treseta.250 Treset čine poluraspadnuti biljni ostaci.
Močvare se prostiru na 2,682.000 km2 ili 2,1% kopna. Najbrže se stvaraju u uvjetima plitke
temeljnice, općenito u krajevima gdje je dosta vlage i dovoljno topline za rast močvarnog bilja. To su
šumska područja Euroazije i Sjeverne Amerike između 50 i 600 geografske širine. U tim predjelima močvare
čine prevladavajući krajolik. Najpovoljniji uvjeti za nastanak i razvitak močvare su u Sibiru i Kanadi; u
sjeverozapadnom Sibiru, u pojasu tajgi, čine 50-70% ukupne površine. Najveće, pak, površine pod
močvarnim tlom su u Južnoj Americi (poriječje rijeke Amazonas) i u ekvatorijalnoj Africi (poriječje Zaira).
Općenito se razlikuju dva tipa močvara: 1. nizinska ili livadna (travna) i 2. visoka, u kojoj prevladava
mahovina. Izdvaja se još, kao prijelazni tip,, i tzv. šumska močvara. Nizinska močvara prevladava u
riječnim dolinama te na plavljenim površinama uz jezera i more. Bogata je hranjivim tvarima jer je vodom

249
Tako je, primjerice, u Tirolu u posljednja dva stoljeća nanosima ispunjeno 118 jezera, pa toponimi "am See" ("kod jezera") znaju
označavati mjesta gdje se jezero niti ne nazire.
250
U Hrvatskoj je više močvarnih tala nego močvara, i to uglavnom u riječnim dolinama.
 177
uglavnom opskrbljuje temeljnica, a to znači da ima i bujnije raslinje (trska, rogoz, bujne trave, žbunje).
Kod visoke močvare središnji je prostor izdignut 7-8 metara iznad rubnih dijelova. Siromašna je hranjivim
tvarima jer se opskrbljuje vodom uglavnom od padalina. Stoga je i biljni pokrov oskudniji (mahovine i
patuljaste šume johe, bora i breze).
Močvare su dio gibanja vode u prirodi, a posebice mogu utjecati na protoke tekućica. Pritom je
njihov utjecaj različit. U vlažnim područjima praktički nemaju utjecaja na prosječne višegodišnje protoke,
ali smanjuju kolebanja vodostaja. Utječu i na svojstva riječne vode jer sadrže velike količine soli i organskih
tvari (kisele vode).
Močvare dobivaju sve veći značaj u krajevima gdje obuhvaćaju velika prostranstva. Treset se koristi
u termoelektranama kao gorivo (Švedska), primjenjuje se u kemijskoj i građevinskoj industriji
(termoizolacijski materijal) te poljoprivredi (gnojivo). Močvare se valoriziraju u turizmu kao osebujan
prirodni krajolik, ali, nažalost, još uvijek i kao lovišta na rijetku divljač i ptice.

6.3.4. KAKVOĆA I KORIŠTENJE VODE NA KOPNU

6.3.4.1. KAKVOĆA VODE. Za višestruko iskorištavanje vode sve je presudniji činilac njezina kakvoća.
U prirodi je voda visoke kakvoće vrlo rijetka, a u mnogim je predjelima uopće nema.
Poznato je svojstvo vode da se u njoj otapaju gotovo sve tvari. O tim tvarima, prirodnim i umjetnim,
ovisna je i kakvoća vode. Tijekom stalnoga gibanja (kruženja) mijenjaju se prirodna svojstva vode. Uz to,
kao posljedica čovjekovog djelovanja, sve je više proizvoda koji bitno utječu na kakvoću vode. Za ocjenu
fizičko-kemijskih svojstava, odnosno kakvoće, uzimaju se uzorci i obavlja analiza tridesetak parametara.
Navodimo neke značajnije.
Otopljeni kisik (O2) je jedan od najznačajnijih kemijskih pokazatelja. U površinskoj vodi visoke
251
kakvoće ("čistoj") ima ga više od 11 mg/l. Količina otopljenoga kisika smanjuje se razmjerno s
povećanjem onečišćenja organskog porijekla (ljudski i životinjski izmet i dr.). Naime, mikroorganizmi za
razgradnju tih tvari troše izvjesnu količinu O2 iz vode.
Kiselost (aciditet) vode mjeri se također pomoću kemijskog pokazatelja- pH vrijednosti. Za vodu u
prirodi svojstven je pH od 6 do 8 jedinica, a ponekad koleba izmjeđu 3 i 10. Pri vrijednosti pH 7 voda je
neutralna. Kiselost je važno svojstvo vode jer, što je kiselija, to jače utječe na kemijske i biološke procese.
Tvrdoća vode je također kemijsko svojstvo, a mjeri se koncentracijom kalcija i magnezija (zapravo
količinom kalcijeva karbonata). U praksi se iskazuje tvrdoća vode u stupnjevima (kod nas se primjenjuje
njemačka podjela): od 0 do 40 dH voda je meka (kišnica), od 8 do 120 je tvrda, a više od 300 dH voda je vrlo
tvrda (npr. neke vode u kršu). Za pitku je vodu najpoželjnija tvrdoća 10-150 dH (ali ni tvrđa ne šteti ljudskom
zdravlju).
Ukupni rezidualni ostatak (talog) čine tvari koje ostaju poslije isparavanja i sušenja na određenoj
temperaturi. Dobra pitka voda treba imati oko 500 mg/l rezidualnog taloga.252
Bakteriološka svojstva utvrđuju se gustoćom koliformnih klica u odgovarajućoj jedinici obujma i
dobar su pokazatelj prisutnosti fekalija u vodi. U litri pitke vode dopušta se najviše do 100 koliformnih klica
(tzv. normalna voda). Povećanjem broja klica voda je sve opasnija po zdravlje. Tako je u vodi kanalizacije
više od 100 tisuća koliformnih klica; to je fekalni otpad.
Kakvoću vode na kopnu, osim kemijskih, fizičkih i bioloških značajki, određuju i drugi raznovrsni
činitelji (npr. režim voda). Ipak, nedvojbeno se može ustvrditi da je sve više pod utjecajem raznolikih
djelatnosti suvremenog društva. Uporabna vrijednost vode sve je manja zbog osjetnog narušavanja njezine
izvorne kakvoće.

6.3.4.2. NEKE OPĆE TEŠKOĆE KORIŠTENJA (POTROŠNJE) VODE. Kada je riječ o količini i
kakvoći vode na Zemlji ("problem vode"), suvremene teškoće nisu toliko u nedostatku vode (globalno
gledano), koliko u mogućnostima njezina korištenja (upotrebljiva voda). Neka goleme riječne mreže
(Amazona, Zaire /Kongo/) vrlo su slabo iskorištene jer je u njihovom poriječju nizak stupanj društveno-
gospodarskog razvitka. S druge strane, neke razmjerno male rijeke (takva je većina europskih rijeka) moraju
zadovoljavati velike i različite potrebe u opskrbi vodom. Životno pitanje vode javlja se tamo gdje zalihe
upotrebljive vode više ne mogu potpuno zadovoljiti rastuće potrebe. Velik dio kopna oskudijeva vodom.

251
Plemenitim je ribama potrebno za život najmanje 5-6 miligrama otopljenoga kisika u litri vode. Stoga je prisutnost pastrve jasan
pokazatelj zadovoljavajuće kakvoće vode.
252
Ostala fizička svojstva kao boja, miris i temperatura, obuhvaćeni su u odj. 6.1.2.1.
 178
Mnogi krajevi (naselja) koji nemaju dovoljno upotrebljive vode dovode je iz drugih predjela (vodovodi,
kanali).
Razvitkom društva naglo raste i potrošnja vode. Stanovništvo (domaćinstva) je 1900. godine
potrošilo oko 22 km3 vode, 1970. godine 118, a 2000. godine potrošnja je iznositi oko 430 km3. U tih stotinu
godina povećana je potrošnja vode 20 (dvadeset !) puta, a za to isto vrijeme broj stanovnika se povećao 3,8
puta. Očigledno je napredak donio i nove "stavke" u potrošnji vode. S druge strane, gotovo 70% svjetskog
stanovništva ne može računati na korištenje zdrave pitke vode pa je stoga stalno izloženo bolestima. Očito je
da opskrba zdravom vodom postaje jedan od temeljnih elemenata blagostanja.

Nakon što ste učenicima zorno predočili kolika je količina slatke vode čovječanstvu na
raspolaganju (odj. 6.1.3.), valja ih upoznati i s neravnomjernim mogućnostima korištenja čiste
(zdrave) pitke vode. Izvedite pred ploču 10 učenika koji predstavljaju stanovništvo svijeta; među
njima čak sedmero (neka dignu ruke) ne može računati na zdravu pitku vodu. To će ih potaknuti na
razmišljanje o razumnom korištenju vode. Što oni mogu učiniti da bi uštedjeli pitku vodu u svome
domu? Ponudite im primjer pranja zubi. Naime, mnogi ljudi, a provjereno i učenici, dok peru zube
puštaju vodu da stalno teče iz slavine. Ako se drže uputa zubara i peru zube tri minute i najmanje dva
puta dnevno, tada svaki učenik prolije dnevno oko 40 litara zdrave pitke vode (za koju je, da bi uopće
došla do slavine, utrošen ljudski rad i energija). To je u godini dana oko 14.000 litara ili velika
autocisterna. Podsjetite ih na to barem 22. ožujka, na Svjetski dan voda.

Posebice je industrija velik potrošač vode. Godine 1900. u cijelom je svijetu industrija potrošila 33
km3 vode, 1970. godine 509, a 2000. godine i više od 1.900 km3.253 Sve je teže osigurati vodu, osobito u
velikim gradskim aglomeracijama i jako industrijaliziranim područjima. U cilju očuvanja količine i kakvoće
vode, suvremenim se tehničkim postupcima provodi njezino višestruko kruženje (reciklaža).
Poljoprivreda je također velik korisnik (potrošač) vode; navodnjava se preko 280 milijuna hektara,
od čega više od 70% u Aziji. Tako se u cijelom svijetu troši na navodnjavanje oko 2.600 km3 vode.
Navodnjavanje u poljoprivredi ima i nepovoljne posljedice. Jače se spiraju razni insekticidi, herbicidi i drugi
otrovi, prodiru u dubinu i onečišćuju podzemne vode.
U povećanju zaliha upotrebljive vode velike se nade polažu u desalinizaciju morske vode.
Pronalaskom jeftinijeg postupka otvorile bi se velike razvojne mogućnosti sušnih krajeva (zasad u tome
prednjači Kuvajt). Golema količina vode na Zemlji zarobljena je u polarnim ledenim prostranstvima. U
novije vrijeme traži se mogućnost korištenja polarnog leda u povećanju količine upotrebljive vode.
Istovremeno s potrebom povećanja zaliha upotrebljive vode javlja se i potreba očuvanja vode od
onečišćenja raznim tvarima. Stupanj onečišćenja vode ovisi o odnosu snage samočišćenja i količine (i vrste)
otpadnih tvari koji se nalaze u njoj. Ukupno se u svijetu godišnje "izlije" oko 1.400 km3 otpadnih voda, a
pritom se samo jedna trećina pročisti. To se obavlja u posebnim pogonima: a) mehaničkim, b) kemijskim i c)
biološkim postupkom.254
Valja spomenuti i neke posebnosti u opskrbi naselja vodom. Na to utječu brojni i raznovrsni činioci,
prirodni i društveni. Geografske značajke opskrbe stanovništva vodom u naseljima ogledaju se u količini i
kakvoći. Obilježja količine otkrivaju brojne geografske posebnosti i zasnivaju se na ovim pokazateljima:
a) količina isporučene vode po stanovniku,
b) broj stanovnika na kilometar cijevi vodovoda,
c) broj stanovnika na broj izljevnih mjesta za vodu,
d) broj stanova priključenih na vodovod.
Pokazatelji kakvoće upućuju na način opskrbe stanovništva vodom prema vrsti izvora: a) iz
vodovoda, b) iz zdenca (bunara), c) iz cisterne ("gusterna" u našim primorskim krajevima) i d) iz drugih
izvora.
Smatra se da je potrošnja vode po stanovniku pokazatelj životnog standarda. Potrošnja vode u
domaćinstvima vrlo je različita; primjerice, 2001. godine bila je (po stanovniku) u Velikoj Britaniji 195
l/dan, a u Bangladešu 49 l/dan. Prosječni stanovnik SAD potroši 70 puta više vode od prosječnog stanovnika
Gane!

253
Tako se troši 200 m3 vode za proizvodnju tone čelika, 3,5 m3 za proizvodnju tone cementa itd., a žeđ suvremene industrije i
dalje raste.
254
U nekim je zemljama, radi očuvanja tekućica, donešen propis po kojem svaki korisnik riječne vode mora uzimati vodu nizvodno
od mjesta gdje u rijeku ispušta svoje otpadne vode.
 179
U domaćinstvu države Ohio (SAD) 1990-ih godina najveća količina vode trošila se na ispiranje
WC-a i to 41% (uz uvjet da je kotlić ispravan!); kupanje u kadi je bilo na drugom mjestu s 37%, u
kuhinji se potrošilo 6%, za piće i njegu tijela (bez kupanja) 5%, stroj za pranje rublja trošio je 4% ,
za čistoću u stanu daljnjih 3%, na zalijevanje okućnice 3% te za pranje automobila 1% . Kako bi
smanjili golemu potrošnju pitke vode, u nekim je gradovima izgrađena dvostruka vodovodna mreža
(Pariz, Berlin, Tokio i dr.). Kroz jednu se mrežu čista i skuplja voda dostavlja domaćinstvima,
ustanovama i tzv. čistoj industriji, a kroz drugu se šalje neprečišćena i jeftinija riječna ili jezerska
voda (za pranje ulica, polijevanje parkova, za industriju itd.).

Tu se javlja i pojam specifične potrošnje vode u gradovima, a obuhvaća najčešće dnevnu potrošnju
vode po stanovniku u domaćinstvu, komunalnim službama i u industriji. Kod naselja u agrarnim krajevima u
to se uključuje i potrošnja vode u poljoprivredi. Godine 2001. specifična potrošnja vode u nekim europskim
gradovima bila je: Milano 580, Glasgow 400, Beč 340 litara na dan.
Zaštita vode od daljnjeg onečišćenja i pokušaj uspostavljanja prirodne (biološke) ravnoteže stalna je
i jedna od najvažnijih zadaća suvremenog društva. Donedavno je glavnina pozornosti bila usmjerena samo
na teškoće opskrbljivanja vodom, dok je njezina zaštita bila u drugome planu. Zaštiti se pristupalo tek kada
bi došlo do jačeg narušavanja prirodne ravnoteže. Danas se učvršćuje stajalište o potrebi planskoga
gospodarenja vodama; time se objedinjuje rastuća potreba društva za vodom i nužnost njezine globalne
zaštite.
 180
7. KLIMA
U žarištu geografske znanstvene znatiželje su geopovršinski sadržaji i odnosi. To razumijeva i
pretpostavlja dobro poznavanje elemenata prirodne osnove, a jedan od njih je klima. Ne zanimaju nas toliko
fizički procesi u atmosferi koliko njihove posljedice, kao i međuodnos klime s drugim prirodnim elementima
i društvenim činiteljima. Zanima nas, posebice, ono što se zbiva u prostoru bitnom za život čovjeka, tj. u
tankom sloju na dodiru atmosfere s litosferom i hidrosferom. 255

7.1. VRIJEME I KLIMA

7.1.1. OPĆE ZNAČAJKE
Obrađujući gibanje Zemlje oko Sunca (usp. odj. 2.3.2.), utvrdili smo da se promjenom položaja
mijenja i kut upada Sunčevih zraka na Zemlju, kao i da to uzrokuje ritmičku promjenu godišnjih doba. Tim i
drugim astronomskim odnosima Zemlje još su stari Grci pridavali najveću važnost, smatrajući da je klima
određena kutom pod kojim padaju Sunčeve zrake; otuda i riječ klima.256 To je zapravo točno (pogotovo
odgovara ondašnjem stupnju znanosti), ali danas znamo da se time ne mogu objasniti regionalne razlike u
pojasu iste geografske širine ili manje razlike unutar iste klime.
Znanost koja proučava značajke i važnost klime za ostale prirodne pojave (procese) i život na
Zemlji, istražuje fizičke osnove prosječnih stanja atmosfere te prikazuje klime raznih dijelova svijeta naziva
se klimatologija.
Spoznaja o neprekidnoj promjenljivosti vremena (toplo-hladno, suho-vlažno, vjetar-tišina) jedno je
od svakodnevnih čovjekovih iskustava. Prema definiciji, vrijeme je ukupnost atmosferskih pojava (npr. pada
snijeg) i stanja atmosfere (temperatura, vlažnost itd.) u određenom trenutku na određenom mjestu.
Određujemo ga prema glavnoj pojavi (elementu); kažemo: lijepo je (sija sunce), vjetrovito je, pada kiša.
Obično se, i krajnje pojednostavljeno, razlikuju tri tipa vremena: vedro, vlažno i promjenljivo. Znanstvena
disciplina (dio geofizike) koja se bavi proučavanjem vremena naziva se meteorologija.
Klimom ili podnebljem nazivamo prevladavajuće stanje vremena, tj. prosječan godišnji slijed
vremena. Prema općeprihvaćenoj definiciji, klima je prosječno stanje atmosfere nad određenim mjestom u
određenom razdoblju uzimajući u obzir i krajnja odstupanja; ona je skup svih klimatskih elemenata. Klima
se može pouzdanije odrediti ako raspolažemo podacima za više od 30 godina.
Vrijeme i klima nemaju jednaku vrijednost na cijeloj Zemlji. U hladnom polarnom kraju i
ekvatorijalnom pojasu nema velike razlike između vremena i klime (barem što se tiče temperature); tijekom
godine vlada više ili manje jednolično vrijeme. Suprotno tome, u prijelaznim srednjim geografskim širinama
vrijeme je promjenljivije i veća je potreba da se odredi klima, odnosno prosječni slijed vremena. Valja imati
u vidu da je klima prosjek od kojeg stvarnost više ili manje odstupa; treba, dakle, uvijek računati s
odstupanjima koja u životu čovjeka imaju ponekad odlučujuće značenje (npr. suše).

7.1.2. KLIMATSKI ELEMENTI I ČIMBENICI (MODIFIKATORI)

Rekli smo da je vrijeme trenutačno, a klima prosječno stanje atmosfere. Što se razumijeva pod
stanjem atmosfere? To je skup fizičkih osobina, a određen je nizom pokazatelja (veličina) od kojih su neki
promjenljivi, a drugi stalni (ili se sporo mijenjaju pa se čine stalnima). Veličine koje utječu na klimu dijele
se na: a) klimatske elemente i b) klimatske čimbenike.

7.1.2.1. KLIMATSKI ELEMENTI. Klimatski elementi su promjenljive (meteorološke) prirode, to su:

1. Sunčevo zračenje (radijacija; kratkovalna i dugovalna),
2. temperatura (zraka i površine Zemlje),
3. tlak zraka,
4. smjer i brzina vjetra,
5. vlaga zraka i isparavanje,
255
U poglavlju "Klima" korišteno je petnaestak bibliografskih jedinica, ali najvažnije mjesto pripada radu T. Šegote "Klimatologija
za geografe", Zagreb: Školska knjiga, 1988 (II. izdanje). Posebice se to odnosi na strukturu poglavlja (odjeljaka).
256
grč. klino = nagnuti
 181
6. naoblaka i trajanje sijanja sunca,
7. padaline,
8. snježni pokrivač.
Riječ je zapravo o skupinama klimatskih elemenata. Oni ćee kasnije biti pojedina
pojedinačno i podrobnije
razmatrani.

7.1.2.2. KLIMATSKI ČIMBENICI.

IMBENICI. Za razliku od elemenata, čimbenici
imbenici su stalni, "nepromjenljivi"; oni
su geografske (terestričke)
ke) ili svemirske prirode. To su:
1. Zemljina rotacija
2. Zemljina revolucija
3. geografska širina,
4. atmosfera,
5. nadmorska visina,
6. raspodjela kopna i mora te udaljenost od mora,
7. morske struje,
8. jezera,
9. reljef,
10. vrste tala i biljni pokrov
11. ljudski (društveni) rad.
Rotaciju i revoluciju, odnosno nagib Zemljine osi i sfernost Zemlje, neki nazivaju astronomskim
astronomski
imbenicima klime, jer oni odre
čimbenicima određuju kut Sunčevih
evih zraka i trajanje i jakost zagrijavanja. Geografski
imbenici, od nadmorske visine do ljudskog rada, zbog svoje izrazite prostorne raznolikosti zna
čimbenici, značajno utječu
na složene atmosferske procese i njihove velike
velik regionalne razlike.
Navedeni klimatski čimbeniciimbenici neprestano mijenjaju svojstva klimatskih elemenata; stoga ih
nazivamo i modifikatorima klime. Ovdje ćemo emo ukratko razmotriti njihove osnovne znaznačajke.
Zemljina rotacija i revolucija.
revolucija Utjecaj rotacije očituje
ituje se u svjetlosnim i toplinskim razlikama
između dana i noći, i, kao i tijekom dana (jutro, podne, ve
večer).
er). Kako je zagrijavanje razmjerno kutu pod kojim
Sunčeve
eve zrake padaju na Zemlju, to je toplije što Sunce kulminira bliže zenitu (sl. 206). To je, kako znamo,
povezano s revolucijom, a njen utjecaj proistječe
proistje iz činjenice
injenice da ravnina ekliptike zatvara sa Zemljinom osi
kut od 660 33' i, što je bitno, uz postojani smjer nagnutosti (usp. odj. 2.3.2.).

Slika 206. Kut upada Sunčevih

Sun zraka na Zemlju u
vrijeme
ijeme "dugodnevice" (21. lipnja); posljedica
revolucije je zenitni položaj Sunca na sjevernoj
obratnici, visoki položaj na sjevernoj polarnici te
vrlo niski na 450 južne geografske širine; utjecaj
geografske širine očituje
ituje se u razlici visine Sunca na
sjevernoj
ernoj polutki, tj. između
izme obratnice i polarnice
(manja širina-veći kut- veće
ve zagrijavanje); razvidno
je (na sjevernoj polutki) da trajanje osunčavanja
osun
(duljina svijetlog dijela dana) raste s geografskom
širinom; promatračuu na sjevernoj polutku Sunce je
na jugu, a onome na južnoj polutki Sunce je na
sjeveru.

Geografska širina. Zagrijavanje je, kako rekosmo, razmjerno kutu upada Sunčevih Sun zraka, što
značii da je obrnuto razmjerno geografskoj širini (manja širina
širina- većee zagrijavanje). To uzrokuje velike razlike
u klimama. Važno je i trajanje Sunčeva
Sun zračenja, tj. osunčenja
enja ili insolacije. Dužina osun
osunčenja ljeti raste s
geografskom širinom, a to ima veliko praktično
prakti značenje
enje (kanadsko žito bolje je od egipatskog, a talijanska
riža bolja od indijske) i omogućuje
uje poljodjelstvo i u svježim subpolarnim krajevima (sl. 206).
ćuje
Atmosfera. Sunčeve eve zrake dolaze do površine Zemlje oslabljene jer atmosfera upija i odbija
znatan dio zračenja.
enja. U tom smislu govori se o propustljivosti atmosfere na Sun Sunčevo zračenje.
zra Računa se da
atmosfera propušta prosječno no 45% , ali taj postotak pada na polu na 18%. Propustljivost ovisi o debljini
atmosfere i duljini putanje Sunčevih
čevih zraka kroz atmosferu.
 182
Nadmorska visina. Tlak pada s porastom visine, pa na 5.650 m iznosi polovicu tlaka na
morskoj razini. S visinom se smanjuje i temperature (0,5 0C za 100 m). Velike su razlike između dana i noći.
S visinom se povećava postotak zračenja koji propušta atmosfera. Do izvjesne visine povećava se i količina
padalina.
Raspodjela kopna i mora te udaljenost od mora. Kopno se brže zagrijava i hladi od mora;
ljeti je toplije, a zimi hladnije od susjednog mora. O rasporedu kopna i mora ovise i toplinske razlike između
sjeverne, kontinentskije, i južne, maritimnije, polutke. Ljeti i danju prevladavaju vjetrovi s mora, a zimi i
noću s kopna. Udaljenost od mora ogleda se u tome što primorski krajevi primaju općenito više padalina
nego kopneni.
Morske struje. Struje mijenjaju općenit utjecaj mora (usp. odj. 6.2.5.2.). Značajno utječu na
klimatske prilike i život u obalnim i širim primorskim krajevima. Tako, primjerice, topla Golfska struja čini
vlažnima i razmjerno toplima obale Skandinavskog poluotoka i iznad polarnice, a hladna Humboltova
(Peruanska) uzrokuje pustinju Atacamu u zapadnom primorju Južne Amerike.
Jezera. Sukladno svojoj veličini jezera su, kao i mora, važan regulator klime. Primjerice, Velika
jezera Sjeverne Amerike omogućuju mjestimice i uspijevanje vinove loze.
Reljef. Planinske strane okrenute moru su vlažnije, a okrenute kopnu su suše. Prisoj je topliji, a osoj
hladniji. Planine često čine klimatsku granicu. Planinski krajevi su svježiji, vjetrovitiji, a iznad određene
visine i suši.
Vrste tla i biljni pokrov. Raznolika podloga, tlo i biljni pokrov, različito utječu i na zagrijavanje
zraka, na isparavanje te na druge promjene. Npr. goli kameni prostori brže se hlade i zagrijavaju nego oni
pokriveni gustom vegetacijom.
Ljudski (društveni) rad. Znatno utječe na klimu, posebice malih prostora. Uništen je ili
izmijenjen biljni pokrov na golemim površinama i to izravno modificira klimatske značajke. U velikim
gradovima ima mnogo proizvoda izgaranja i prašine, tako da imamo i "gradsku klimu".

7.2. ATMOSFERA - PLINOVITI DIO ZEMLJE

Zemlja je obavijena plinovitim omotačem koji se zbog utjecaja gravitacije giba zajedno s njom. Taj
plinoviti omotač zove se atmosfera;257 stvarni je dio Zemlje, ali je i svojevrsni prijelazni sloj između nje i
Svemira. Donje dijelove atmosfere nazivamo zrakom.
Zbog djelovanja sile teže prizemni dio atmosfere je gust, a najgušći je tik uz Zemljinu površinu. U
donjih 50 km zbijeno je 99,9% mase cijele atmosfere, premda se i na visini od 1.000 km nađe poneka
molekula atmosferskih plinova. Valja istaknuti da se u najnižih deset kilometara odvija glavnina procesa
koji oblikuju vrijeme i klimu.
Atmosfera je bitna za razvoj i opstanak svekolikog života na Zemlji. Što je veća visina, zrak je rjeđi
(gustoća se prepolavlja svakih četiri do pet kilometara) i uvjeti disanja sve nepovoljniji.258 Zrak je dio
čovjekova životnog prostora i stoga je razumljivo da su donji dijelovi atmosfere u središtu zanimanja, ali su
praktične potrebe (zračni promet, telekomunikacije, svemirski letovi i dr.) potakle potrebu proučavanja cijele
atmosfere.

7.2.1. SASTAV
7.2.1.1. KEMIJSKI SASTAV. Atmosfera je smjesa (mehanička mješavina) više plinova. Do
osamdesetak kilometara visine plinovi su jednoliko izmiješani. To znači da na bilo kojoj visini tog dijela
atmosfere obujmeni udjeli (%) glavnine plinova imaju stalno jednake odnose. Od stalnih sastavnih dijelova
najviše ima dušika (N2), 78,09% te kisika (O2) 20,95% . U vrlo malim udjelima tu su još i argon (Ar),
0,92% , zatim vodik (H2), helij (He), neon (Ne), ksenon (Xe) i kripton (Kr) (zajedno oko 0,009%). U
promjenljivim udjelima zrak sadrži ozon (O3; manje od 0,00001%) i ugljik-dioksid (CO2; oko 0,03%). Ovi
se podaci odnose na suh i čist zrak.

257
grč. atmos = para, sfaira = kugla
258
Najveća visina na kojoj čovjek stalno živi je u planinama Perua na 5.200 m nadmorske visine.
 183
Međutim, u prirodnim uvjetima, osobito u donjim slojevima, zrak nije nikada potpuno suh i čist,
već sadrži sastojke čija je količina prostorno i vremenski promjenljiva; to su primjese. To je prvenstveno
voda koja se javlja uglavnom kao vodena para (ali i u drugim agregatnim stanjima, kao kapljice i kristalići)
te razne krute i tekuće čestice (aerosol) koje uglavnom onečišćuju zrak (prašina, čađa, pepeo, sitni kristali
soli i slanih kapljica, pelud itd.). Takva je atmosfera mutna i vlažna. Osobito mnogo krutih čestica zna biti u
vrijeme jakih vjetrova u pustinji, vulkanskog djelovanja, velikih šumskih i stepskih požara itd. Ljudska
djelatnost također utječe na sastav atmosfere, posebice u gradovima i industrijskim područjima. Onečišćenje
atmosfere jedan je od najvećih problema suvremene civilizacije (više o tome u odj. 7.6.2.)
Za atmosferske procese i život na Zemlji svi sastavni dijelovi zraka nemaju istu važnost. Dušik je
trom plin, ne spaja se lako ni u atmosferi ni na tlu i nema gotovo nikakvu djelatnu ulogu u atmosferskim
procesima. Kisik je, pak, klimatski vrlo važan jer u izvjesnoj mjeri slabi Sunčevo zračenje.259 Ljudi i
životinje udišu kisik, a izdišu ugljik-dioksid (u zatvorenoj prostoriji to može dovesti do smanjenja udjela
kisika /"teški zrak"/). Biljke, pak, asimiliraju ugljik-dioksid i pod utjecajem Sunčeva zračenja uz dodatak
vode stvaraju ugljikohidrate, a kisik vraćaju u atmosferu.
Ugljik-dioksid, iako je zastupljen u malim količinama, ima razmjerno velik značaj jer upija dio
dugovalnog zračenja (zračenje Zemlje). Značajnu ulogu ima i ozon jer upija dio Sunčeva zračenja, točnije
ultraljubičasti dio spektra, i tako štiti biosferu od njegova prejakog i štetnog djelovanja.260 Od primjesa
veliku važnost ima vodena para; vrlo je nestalna i njezin obujmeni udjel u zraku može biti do 4%. Ona utječe
na bilancu zračenja, ali i na druge procese u atmosferi.

Znanstvenici nas upozoravaju na pojavu ozonskih rupa. Upotrebom raznih sprejeva, rashladnih
uređaja i neke vrste plastike, u atmosferu dospijevaju spojevi klorofluorougljici (CFC), poznatiji kao
freoni. Oni se izdižu na veće visine i dolaze do sloja ozona (između 20 i 50 km) gdje se raspadaju na
sastavne atome, od kojih klor kemijskim reakcijama pretvara ozon u običan kisik. Na taj se način sloj
ozona sve više stanjuje, čak do 50% i potom opet odeblja (to je primijećeno iznad Antarktike 1987.
godine). To stanjenje ozonskog sloja naziva se ozonskom rupom. Prema novijim podacima, ozonska
rupa iznad Antarktike se stabilizira i za očekivati je da se za desetak godina počne smanjivati. To je
rezultat Montrealskog protokola, plana da se postupno ukinu kemikalije koje izjedaju zaštitni omotač.
Zbog svega toga nužna je zaštita od štetnog djelovanja Sunčeva zračenja (može izazvati rak kože i
druge bolesti). Razumnim promjenama u ponašanju može se puno postići u samozaštiti; npr. za
ljetovanja valja nositi šešir i izbjegavati sunčanje u najtoplijem dijelu dana.

7.2.1.2. VISINSKI SASTAV. Okomiti sastav atmosfere prilično je složen i još uvijek nedovoljno poznat.
Uobičajena je podjela na slojeve ("sfere"), a kao temelj njihova razlikovanja uzima se temperatura (sl.
207).261 Atmosfera se po tome dijeli na ove osnovne slojeve: troposferu, stratosferu, mezosferu i termosferu,
a između njih su prijelazni slojevi (tropopauza, stratopauza, mezopauza i termopauza). Na osnovi kemijskog
sastava, ili stupnja ionizacije pojedinih slojeva, još se izdvajaju ozonosfera i ionosfera. Područje u kojem se
atmosfera postupno gubi naziva se egzosfera.
Troposfera262 je najniži i najgušći dio atmosfere u kojem su uglavnom i zbiva sve ono što
nazivamo vremenom. U tom je sloju gotovo cijela količina vode u atmosferi i u njemu se odvija kruženje
vode u prirodi (razumije se, onaj dio koji se odnosi na atmosferu).
Zbog posebnih svojstava, i unutar troposfere razlikuje se nekoliko slojeva. Od tla do 2 m visine je
prizemni sloj u kojemu temperatura, tlak i druge značajke zraka ovise o mjesnim prilikama, prije svega o
obliku i sastavu podloge.263 Na visini između 2 m i 1,5 km nalazi se planetarni granični sloj koji se
odlikuje vrtloženjem zraka. Iznad njega je slobodna troposfera (do 11 km u našim geografskim širinama) u
kojoj je utjecaj podloge slab; primjerice, utjecaj trenja o podlogu je zanemariv i zato je brzina vjetra veća. U
tom se sloju temperatura stalno smanjuje s povećanjem visine.

259
Brže pocrnimo u planini ne zato što smo bliže Suncu, već stoga što je manja gustoća zraka, a to znači da je i manje kisika (koji
inače apsorbira dio Sunčeva zračenja) pa je i zračenje jače; uz to je u zraku manje primjesa pa i to utječe na jačinu zračenja.
260
To je plavkasti plin, modifikacija kisika s tri atoma u molekuli (O3); ima ga tako malo u usporedbi s ostalim plinovima da bi sav,
skupljen na razini mora, činio sloj od samo 2-4 mm.
261
Tlak, gustoća i temperatura zraka mijenjaju se s porastom visine. Dok se tlak mijenja vrlo pravilno (stalno se smanjuje),
temperatura se s porastom visine mijenja nepravilno, tj. smanjuje se i raste.
262
grč. tropein = gibati se; sfaira = kugla
263
Zato se uobičajena meteorološka mjerenja i obavljaju neposredno iznad tog sloja.
 184
Debljina troposfere nije ni prostorno ni vremenski stalna. Gornja granica seže od 7-10 km na
polovima do 18-20 km iznad polutnika, ali ponekad ovisi i o regionalnim atmosferskim uvjetima. Valja
istaknuti da se zrak u čitavom troposferskom
sloju povremeno miješa i prevrće. Zbog utjecaja
sile teže, u ovom je sloju više od tri četvrtine
mase cijele atmosfere. Prosječna je temperatura
zraka na gornjoj granici troposfere u našim
širinama oko -56 0C, iznad polova iznosi oko -
45 0C, a iznad polutnika oko -80 0C.
Tanki (svega nekoliko kilometara) i
isprekidani prijelazni sloj kojim završava
troposfera i počinje stratosfera naziva se
264
tropopauza.

Slika 207. Visinska podjela atmosfere i

okomita raspodjela temperature (debela crta) do
visine od oko 110 km; predočena je srednja
temperatura sloja na određenoj visini (W.L.
Donn, izvor: Šegota, 1988)

Stratosfera265 je sloj atmosfere iznad

troposfere do visine oko 50 km. U donjem
dijelu stratosfere, do visine od 20 ili 25 km,
temperatura se s porastom visine ne mijenja
(takva se pojava zove izotermija). Zbog utjecaja
Sunčeva zračenja, na toj se visini jače stvara
ozon. Tako u stratosferi između 25 i 50 km
visine ima više ozona nego u drugim dijelovima
atmosfere pa se taj sloj naziva ozonosfera (sl.
207). Budući da ozon jako upija ultraljubičasto
zračenje, temperatura zraka u
ozonosferi raste. Na gornoj granici stratosfere
temperatura je opet slična onoj pri tlu.

U stratopauzi, tankom prijelaznom sloju iznad stratosfere temperatura se s visinom ne mijenja.

Mezosfera266 je sloj koji se nalazi na visini od oko 50 do oko 80 km. U tom se sloju temperatura
naglo smanjuje, tako da na gornjoj granici iznosi oko -90 0C i to je najhladniji dio atmosfere.
Mezosfera završava mezopauzom, slojem debelim desetak kilometara, u kojem se temperatura
također ne mijenja (to je, očigledno, značajka prijelaznih slojeva).
Termosfera267 je najviši dio atmosfere, od 90 do 600 km visine. U tom je sloju atmosfera vrlo
razrijeđena (ne čini veće teškoće prolazu svemirskih brodova prema međuplanetarnom prostoru).
Temperatura raste s povećanjem visine te u najvišim dijelovima danju dosegne i više od 2.000 0C (noću
iznosi oko 1.000 0C). U cijeloj termosferi molekule plinova apsorbiraju Sunčevo zračenje te dolazi do
ionizacije kisika i dušika (zračenjem se izbijaju elektroni iz njihovih atoma). Zato se taj dio atmosfere naziva
i ionosfera.268 Postoji više slojeva koji su jače nabijeni elektricitetom (obilježeni su slovima D, E i F). Oni
imaju veliku praktičnu vrijednost jer upijaju, odbijaju ili propuštaju radio-valove pa o njima ovisi
učinkovitost telekomuniciranja s jednog dijela Zemlje na drugi (danas njihovu ulogu preuzimaju
telekomunikacijski sateliti). Radio-valovi se odbijaju uzastopce od ionskog sloja i Zemljine površine.

264
Grč. tropein = gibati se;lat. pausa = zastoj, mir; posebno se proučavaju svojstva tropopauze jer je to sloj koji putničkim
zrakoplovima omogućuje mirniji let, bez neugodnosti koje izaziva vrtloženje zraka u troposferi.
265
lat. stratus = sloj; grč. sfaira = kugla
266
grč. mesos = srednji, u sredini; sfaira = kugla
267
grč. therme = toplina; sfaira = kugla
268
grč. ion = koji luta; sfaira = kugla; ioni su električki nabijeni atomi
 185
269
Egzosfera je prostor na visini iznad 1.000 km u kojem se atmosfera postupno gubi. U njemu
je atmosfera toliko razrijeđena da se može usporediti sa zrakopraznim prostorom (vakuum). Sastav i svojstva
egzosfere još nisu dovoljno proučeni.

7.3. KLIMATSKI ELEMENTI I S NJIMA POVEZANI PROCESI

Stalne promjene klimatskih elemenata, a to znači promjene vremena, posljedica su izmjene energije
u atmosferi i podlozi. Za razumijevanje vremenskih prilika i klimatskih procesa na površini Zemlje prvo
valja upoznati značajke Sunčeva zračenja (ili Sunčeve radijacije).

7.3.1. SUNČEVO ZRAČENJE

7.3.1.1. SUNCE - IZVOR ENERGIJE ZA ATMOSFERSKE PROCESE. Iskonska je čovjekova
spoznaja da njegov život neposredno ovisi o Suncu. Stoga se, kao glavni izvor prirodne svjetlosti,
smatralo i božanstvom.270 Zahvaljujući napretku znanosti znamo da je Sunčeva energija uzrok svih
energetskih promjena u atmosferi, da grije zrak, vodu i tlo, pokreće vjetrove i morske struje, isparava vodu i
utječe na sav život na Zemlji.271
Sunce je golema užarena plinovita kugla, zvijezda najbliža Zemlji. Promjer mu je 1,391.000 km, a
srednja udaljenost od Zemlje 149,6 milijuna kilometara. Sastoji se od jako zgusnutih i užarenih plinova.
Temperatura Sunčeve površine ili fotosfere iznosi oko 6.100 0C. Prema unutrašnjosti se temperatura
povećava (u središtu doseže oko 15 milijuna stupnjeva) pa se zbivaju različiti termonuklearni procesi u
kojima se oslobađa energija. Ona se, kao energija zračenja, širi na sve strane kroz svemirski prostor. Pri
tome, vrlo malen dio ukupnog Sunčeva zračenja stiže do Zemlje, manje od milijarditoga. Dolazi u obliku
elektromagnetskih valova, traje neprekidno, uglavnom je iste jakosti i stalne brzine širenja.
Zračenje općenito možemo shvatiti kao titranje elektromagnetskog polja. Sunčev spektar je dosta
širok, obuhvaća valne duljine od 0,2 do 4 µm (mikrometar = milijuntni dio metra). Duljine od 0,2 do 0,4 µm
čine ultraljubičasto spektralno područje koje ima jak biološki učinak (ubija viruse i bakterije, uzrokuje
pigmentaciju, stvara vitamin D u organizmu, ali može uzrokovati sljepoću, opekline i rak kože). Na zračenje
tih valnih duljina otpada samo 7% energije Sunčeva spektra. Valne duljine pod 0,4 do 0,76 µm čine vidljivi
dio spektra na koji se odnosi 46% energije. To zračenje oko zamjećuje, gledano kroz staklenu prizmu, kao
dugine boje u rasponu od ljubičaste do crvene; zajedno izmiješane daju bijelu svjetlost, odnosno prirodno
danje svjetlo. Ono je nužno za fotosintezu, a utječe i na druge funkcije živih bića (reprodukcijska aktivnost,
zimski san ili selidba nekih životinja). Veće valne duljine u Sunčevu spektru pripadaju infracrvenim zrakama
i na njih otpada 47% energije; osjećamo ih kao toplinu (koristi se i naziv toplinsko zračenje).
Trajanje sijanja Sunca naziva se osunčavanje ili insolacija.272 Onaj dio Sunčeva zračenja koji
dospije do gornje granice atmosfere naziva se ekstraterestričkim. Količina energije što je prima atmosfera ili
Zemljina površina iskazuje se džulom po četvornome metru (J/m2 ) ili centimetru (J/cm2) u sekundi (ili
273
minuti, satu, danu, mjesecu, godini).

7.3.1.2. SUNČEVO ZRAČENJE NA POVRŠINI ZEMLJE. Zbog Zemljina kuglastog oblika i

gibanja (rotacija i revolucija), energija koja dolazi sa Sunca nije jednoliko raspoređena na Zemlji. Mijenja se
tijekom godine, ali i tijekom dana. Ovdje razmatramo raspodjelu Sunčeva zračenja na površini Zemlje bez
utjecaja atmosfere (to je tema sljedećeg odjeljka).
Sferni oblik Zemlje znači da zrake padaju okomito na površinu (na vodoravnu plohu, npr. vodu)
samo između obratnica, i to samo određena dva dana u godini (na obratnicama, kako znamo, samo jedan

269
grč. exo = vani, izvan; sfaira = kugla
270
I velike monoteističke religije prikazuju Svjetlo kao Dobro, a Tamu kao Zlo.
271
Svi ostali izvori topline i svijetlosti zajedno, kao toplina iz unutrašnjosti Zemlje (ona je neznatna i može povećati temperaturu
atmosfere za 0,1 0C ), s Mjeseca i zvijezda, nemaju nikakvu praktičnu važnost za termodinamičke procese u atmosferi.
272
Lat. insolatio = sunčevo zagrijavanje, izlaganje suncu; neki autori smatraju da je insolacija količina Sunčeva zračenja koja
dospije do površine Zemlje.
273
Tako npr. na gornjoj granici atmosfere, kada je Zemlja na srednjoj udaljenosti od Sunca (149,6 milijuna km), Sunčeva energija
ima snagu od 1.372 džula na m2 u sekundi (J/m2 . s). To je sunčana konstanta, vrijednost koja se koristi za izračunavanje količine
zračenja koja stiže do Zemlje.
 186
dan). Sfernost smanjuje količinu energije što je prima Zemlja na 1/4 od teorijski moguće količine (kada
bi bila ravna ploča i okomita na zrake). To je ujedno i jedan od uzroka što su pojasevi viših geografskih
širina hladniji.
U praksi se uzima da Sunčeve zrake, zbog
goleme udaljenosti izvorišta, dolaze na Zemlju u
usporednim snopovima. Zbog toga (i činjenične
sfernosti površine) s promjenom geografske širine
mijenja se i kut pod kojim padaju zrake (sl. 208).
U tome se zapravo ogleda klimatska važnost
geografske širine. Jednaki snopovi Sunčevih zraka
različito će grijati Zemljinu površinu ovisno o
tome na koliku površinu padaju.274

Slika 208. Utjecaj sfernosti Zemlje na jačinu

osunčavanja (insolacije); jedinična količina
radijacije u slučaju A (na polutniku) pada na
mnogo manju površinu nego u slučaju B (u
višim širinama); u slučaju B jedinična se
količina zračenja podijeli na mnogo veću površinu
nego u slučaju A pa će toliko biti i slabije
osunčavanje (J.E. van Ripper; izvor: Šegota, 1988)

Raspodjelu Sunčeve energije na površini Zemlje, kao i značaj kuta pod kojim zrake padaju na
površinu, valja dovesti u svezu s dnevnim gibanjem Zemlje, tj. s prividnim gibanjem Sunca. U ovom slučaju
površina je vodoravna ploha, a visina Sunca se mijenja (npr. kod dnevnog hoda Sunca od jutra do
podneva). Količina energije (osunčavanja) po jedinici površine ovisi o upadnom kutu Sunčevih zraka koje,
kad padaju okomito na podlogu, djeluju na mnogo manjoj površini nego kad padaju koso. Sa smanjenjem
kuta upada jednaka količina energije zagrijava sve veću površinu, što znači da je zagrijavanje sve slabije (sl.
209). To je jedan od uzroka razlika u dnevnom hodu zagrijavanja Zemlje. Što je Sunce više iznad
horizonta, zagrijavanje površine je jače; najjače je u podne, tj. u trenutku najvišeg položaja Sunca, a poslije
se smanjuje (grafički prikaz je parabola).

Slika 209. Smanjenjem visine

Sunca, tj. kuta upada Sunčevih
zraka, ista količina energije
(snop) pada na sve veću
površinu te je zagrijavanje sve
slabije

274
Ako snop zraka s jediničnim presjekom padne na polutniku na površinu 1, onda će primjerice na 550 5' N snop istog presjeka
pasti na površinu 1,77 , dakle, na gotovo dvostruko veću površinu; stoga će u odgovarajućoj mjeri biti oslabljeno i osunčavanje
(insolacija).
 187
Znamo da je kopno znatnim dijelom neravno i vrlo dinamično. dinami no. To ima veliku ulogu za
zagrijavanje površine. Ista jedinična
jedinič količina energije zračenja raspodijelit će se na razli
različito velike plohe,
čija površina ovisi o nagibu, tj. strmini brdskih ili planinskih padina. Jače
Ja e osunčavanje (insolacija) bit će na
prisojnim padinama, a slabije na osojnim (sl. 210).
Upravo na takvu raspodjelu osunčavanja
osun odnosi se
275
pojam ekspozicije padina. To ima veliku
praktičnu
nu važnost u brdovitim i planinskim
276
krajevima, osobito u višim geografskim širinama.

Slika 210. Utjecaj reljefa (nagiba) na upadni kut

Sunčevih
evih zraka, odnosno na jakost Sunčeva
Sun
zračenja; ukupna količina
čina izravnog zra
zračenja može
biti dva puta većaa na prisojnoj padini (nagib 300)
nego na osojnoj (istog nagiba) na 500 N (Marsh,
1987)

U četvrtom
etvrtom razredu o.š. obra
obrađuje
uje se Sunce kao izvor svjetlosti i topline. U Učenicima se na
jednostavan način
in može predoč
predočiti značaj upadnog kuta na jačinu osunčavanja
avanja na Zemljinu površinu,
tj. jačinu
inu svjetla i topline. Za to je potrebna
džepna svjetiljka i šuplji
uplji papirni valjak kojeg
treba navućii na svjetiljku (sl. 211). Pokus valja
obaviti u zamračenojčenoj prostoriji. Mijenjajte
položaj svjetiljke, od okomitog do nakošenog;
pritom pazite da svjetiljka (rub valjka) bude
jednako udaljena od površine (5-6 (5 cm).
Površina
ršina ispod valjka (ploha stola) najjače
najja je
osvijetljena kada je svjetiljka u okomitom
položaju, a najslabije kada je posve nakošena.
Učinak
inak na zagrijavanje možete iskušati na
dlanu; rub valjka neka bude oko 1 cm od
dlana. Učenik
enik koji sudjeluje u pokusu osjetit
os će
veću u toplinu na dlanu kada je svjetiljka u
okomitom položaju, nego kada je nakošena.

Slika 211. Pokus o utjecaju upadnog kuta zraka

svjetlosti na jačinu
inu osvjetljenja i zagrijavanja
podloge

Na raspodjelu osunčavanja
avanja u gradovima utje
utječuu i zgrade, osobito one najviše. Ulice izme
između njih veći
dio dana nalaze se u sjeni i to se odražava na različito
razli ito zagrijavanje, odnosno raspodjelu temperature u
gradskom prostoru.
Osim upadnog kuta, za zagrijavanje
zagrijava je značajno
ajno i trajanje sijanja sunca, a ono ovisi o duljini dana.
To je, pak, posljedica rotacije i revolucije, ali i utjecaj geografske širine.277 Uzajamni odnos ovih činilaca
vrlo je složen te je i trajanje osunčavanja
osunč (trajanje "dana") na raznim točkama
kama Zemlje jako različito
razli (usp. sl.
206), što ima vrlo značajne
ajne klimatske posljedice.

275
lat. exspositus = izložen
276
Većaa gospodarska važnost prisoja ogleda se i u razmještaju stanovništva; prosječno
prosje no 85% stanovništva alpskih dolina živi na
prisoju, a samo 15% na osoju. To vrijedi za sve naseljene planinske krajeve.
277
Da je trajanje najduljeg dana (i najkraće i) funkcija i geografske širine, pokazuju ovi podaci: na 00 geografske širine najdulji
najkrać noći)
dan traje 12 (njakraći dan 12 ), na 40 najdulji dan 14h51' (najkraći 9h09'), na 66,50 najdulji 24h (najkraći
h h 0
(najkra 00h), na 700 polarni dan
traje 65 dana (polarna noć 60 dana), a na 900 polarni dan traje 186 dana (polarna noć 179).
 188
Na temelju kuta upada Sunčevih zraka i zagrijavanja Zemlje može se, krajnje pojednostavljeno,
razlikovati pet toplinskih pojasa: žarki (između obratnica), sjeverni i južni umjereni (između obratnice i
polarnice na obje polutke) te sjeverni i južni hladni pojas (polarne kalote).

Iz gibanja Zemlje oko Sunca te poznatog astronomskog odnosa koji pritom nastaje, proistječe bitna
činjenica: smjena godišnjih doba kao posljedica prividnoga gibanja Sunca između obratnica. Kad bi
Zemljina os bila okomita na ravninu ekliptike, Sunce bi uvijek bilo iznad Zemljina polutnika; ne bi
bilo smjene godišnjih doba, a dan i noć bi na cijeloj Zemlji (osim na točkama polova jer ne sudjeluju u
okretanju Zemlje) uvijek trajali po 12 sati (kao što je dvaput godišnje, u ravnodnevicama). To
prividno kretanje Sunca između obratnica ima golemo klimatsko značenje. Smjene godišnjih doba
bitno pridonose složenosti procesa u atmosferi. Dolazi do meridionalnog seljenja toplinskih pojasa
usporedno s prividnim gibanjem Sunca, sele i pojasi padalina, glavnih vjetrova, sustava ciklona i
anticiklona.

7.3.1.3. UTJECAJ ATMOSFERE NA SUNČEVO ZRAČENJE. Atmosfera odbija i zadržava (upija)

znatan dio Sunčevih zraka. Što je deblja atmosfera kroz koju moraju proći Sunčeve zrake i što je zrak
mutniji, propustljivost je manja. U tom se smislu upotrebljava i termin slabljenje zračenja ili ekstinkcija,278
koji ukazuje na to koliko Sunčevo zračenje oslabi u atmosferi na putu do Zemljine površine.
"Sudaranje" Sunčevih zraka s molekulama i s česticama u atmosferi bit će češće (a to znači jaču
ekstinkciju) ako zrake prolaze dulji put kroz
atmosferu. To je slučaj u visokim geografskim
širinama te ujutro i uveče na svim širinama. Jasno je
da na duljinu putanje Sunčevih zraka kroz atmosferu
utječe i sfernost Zemlje (sl. 212). Ako je npr. Sunce
50 iznad obzora, zrake moraju proći i do 11 puta dulji
put kroz atmosferu nego kada je Sunce u zenitu. Zato
pri izlazu i zalazu Sunca (jaka ekstinkcija) možemo
u nj gledati bez žmirenja i bilo kakve opasnosti.

Slika 212. Duljina putanje Sunčevih zraka kroz

atmosferu u ovisnosti o visini Sunca; debljina
atmosfere znatno je uvećana u odnosu prema veličini
Zemlje (Tarbuck i Lutgens, 1988)

Onaj dio Sunčeva zračenja koji se uspije probiti kroz atmosferu do površine Zemlje naziva se
izravno zračenje. To je meteorološki element od bitne važnosti za svekoliki život i procese na Zemlji.
Dio Sunčevih zraka koje prolaze kroz atmosferu upija vodena para, a dio plin ugljik-dioksid (CO2),
kisik (O2) i ozon (O3); to je od velikog značaja za atmosferske procese.279 Navedeni plinovi upijaju
razmjerno malu količinu Sunčeva zračenja; para i plinovi upijaju 18% od ukupnog zračenja koje uđe u
atmosferu, a od toga polovicu upija vodena para u donjih 2.000 m. Prema tome, zračenje na svome putu
prema površini Zemlje tek malo oslabi. Zato se i kaže da je atmosfera za Sunčevo zračenje uglavnom
propusna (dijatermna). Za opstanak života važno je da ozon upija ultraljubičaste zrake te da neznatan dio
prodire u donje dijelove troposfere (samo 4% ultraljubičastih zraka dođe do morske površine pri zenitnom
položaju Sunca).
Na slabljenje zračenja utječu i primjese. Kada su čestice (kapljice, krupne čestice prašine) na koje
padaju Sunčeve zrake znatno veće od valne duljine samih zraka, što je čest slučaj, dolazi do difuznog
odbijanja (refleksije). U tome posebno važnu ulogu ima naoblaka. Zrake se odbijaju po jednostavnom
zakonu da je kut odraza jednak kutu upada. Valja istaknuti da se valna duljina odbijene zrake (svjetlosti) ne
mijenja, tj. ostaje bijela svjetlost. Zato su Sunčevim zrakama obasjani oblaci izrazito bijele boje; Sunce
gledano kroz maglu ili tanku naoblaku također je bijele boje.
Drugi je slučaj kada Sunčeve zrake padaju na molekule plinova ili vrlo sitne čestice primjesa (manje
od valne duljine zračenja). Tada dolazi do difuznog raspršivanja. Primljenu energiju izvor (molekule ili
čestice) predaje dalje, ali ne više samo u smjeru u kojem je ona do njega došla, nego na sve strane. Pritom

278
lat. extinctio = gašenje, slabljenje ili umanjivanje nečega
279
Upijanjem zračenja povećava se unutrašnja energija tijela koje upija, što se očituje prije svega u povišenju njegove temperature.
 189
dolazi do promjene razmjernog udjela pojedinih valnih duljina. Raspršena Sunčeva Sunčeva zraka (svjetlo) sadrži
u sebi više kratkovalne (plavi dio vidljivog dijela spektra) nego dugovalne energije (crveni dio spektra).
Raspršene zrakeke donose do površine Zemlje sredinom dana najviše kratkih valova: odatle nebu plava boja!
Spuštanjem Sunca prema obzoru raste udjel dugovalnog dijela vidljive energije (crveni dio spektra, 0,6 do
0,76 µm)
m) u ukupnom raspršenom zračenju; enju; nebo gubi plavu boju, postaje bjelkasto, a nešto prije zalaza
Sunce dobiva narančastuastu i crvenu boju.
Iz toga slijedi da se u atmosferi, u kojoj nema većihve estica ili ih ima malo, od vidljivog spektra
čestica
osobito dobro raspršuje plava svjetlost. AkoA je atmosfera vrlo čista,
ista, kao nakon ljetnih pljuskova, tada je zrak
bistar a nebo izrazito plavo. Modro je nebo, dakle, znak čistog istog zraka. Suprotno tome, ako ima krupnijih
čestica (prašina, čađaa i druge primjese), dolazi do difuznog odbijanja, atmosfera je mutna i nebo je bjelkasto.
Navedeno Sunčevo evo zrač
zračenje
enje koje do nas ne dolazi izravno, nego mu se difuznim odbijanjem i
raspršivanjem na putu kroz atmosferu promijeni smjer ili valna duljina, naziva se raspršeno ili difuzno
280
zračenje. Ima golemu praktičnu
praktičnu važnost jer danju daje prirodno svjetlo i tamo gdje nema izravnog
zračenja
enja (svjetlosti); danju nije mrak ni kada su najguš
najgušćii oblaci, a svjetla ima i u sjevernim prostorijama.
Zora i sumrak plod su ovog zračenja;
zračenja; svjetla ima iako Sunce ne vidimo. Da nem nema atmosfere, ne bi bilo ni
raspršenog zračenja;
enja; u zaklonu bi bilo mramračno
no kao što je na Mjesecu. Raspršeno zra zračenje je osobito važno u
visokim geografskim širinama (usp. sl. 214), jer je u većem
ve em dijelu godine izravna radijacija slaba (Sunce je
nisko iznad obzora).

7.3.1.4. UTJECAJ BILJNOG POKROVA NA ZAGRIJAVANJE POVRŠINE. Sunčevo zračenje, i

kada se probije kroz atmosferu, ne dolazi do tla netaknuto. Značajan
Zna ajan je dio kopna prekriven raslinjem; liš
lišće i
grančice
ice upijaju i odbijaju izravno i raspršeno zračenje.
enje. Prema tome, biljni pokrov slabi zračenje
zra na
njegovom putu do tla. Tako tlo prekriveno travom (unpr. stepe i savane) prima oko pet puta manje SunčevaSun
zračenja
enja nego tlo bez raslinja. Slič
Slično
no je u šumi, gdje do tla dopire samo manji dio zra
zračenja (može biti i 100
puta slabije od onoga na otvorenom zemljištu). Zbog upijanja i odbijanja zračenja,
zračenja, u gustoj je šumi mra
mračno i
usred najvedrijeg dana.

7.3.1.5. TRAJANJE SIJANJA SUNCA (INSOLACIJA ). Trajanje sijanja Sunca ili trajanje
insolacije je stvarno
no vrijeme u kojem je neko mjesto na Zemlji obasjano izravnim zračenjem.
zra Iskazuje se u
satima (dnevno, mjesečno no ili godišnje), a mjeri se heliografom.281 Na zemljovidu se prikazuje krivuljama
(izolinijama) koje
povezuju točke s
istim trajanjem
insolacije u nekom
razdoblju (sl. 213).

Slika 213. Prosječno

godišnje trajanje
sijanja Sunca (u
satima) u Europi;
isprekidane izolinije
dobivene su pomoću
poznate naoblake
(H.E. Landsberg i dr.;
izvor: Šegota, 1988)

280
Katkad se pogrešno naziva nebeskim zračenjem
zra (zračenjem neba). Raspršeno zračenje,
enje, premda je samo dio ukupnoga difuznog
zračenja, zbog svoje većee važnosti u odnosu na refleksiju, prihvatljiv je doma
domaćii izraz za difuzno zračenje.
zra
281
Grč.. helios = sunce i grafein = pisati; puna staklena kugla promjera oko 10 cm koja služi kao sabirna leća;le na žarišnoj duljini
postavljena je papirna
apirna traka na kojoj snop Sunčevih
Sun zraka ostavlja spaljeni trag pa se može očitati
itati kada je bilo sunčano
sun tijekom dana.
 190
Ovisno je o trajanju dana, atmosferi, magli, reljefu itd., ali je prije svega posljedica raspodjele
naoblake. Tako npr. Madrid ima 2.900 sunčanih sati tijekom godine, Hvar 2.715, Zagreb 1.961, Škotska tek
1.150 sati (zbog velike naoblake nad sjevernim Atlantikom). Koristi se i računski pokazatelj odnosa
stvarne insolacije s astronomski mogućom na nekom području (astronomska se izračuna pomoću deklinacije
Sunca i geografske širine mjesta). Na našim vanjskim otocima kreće se oko 65%, a u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj oko 40%. Drugim riječima, oblaci i magla oduzimaju tlu prosječno oko polovicu sunčanih sati u
godini.

7.3.1.6. UKUPNO ILI GLOBALNO ZRAČENJE (RADIJACIJA). Znamo da Sunčevo zračenje dolazi
do površine Zemlje na dva načina, kao izravno i difuzno. Zbroj
izravnog i raspršenog zračenja koji dospije do površine Zemlje
naziva se ukupno ili globalno zračenje (radijacija). Tijekom dana
glavnu ulogu ima izravno zračenje, a ujutro i uveče jače je (istina,
kratko) raspršeno zračenje.
Već smo ustvrdili da je utjecaj geografske širine na
klimatske značajke vrlo velik (posljednji put u primjeru trajanja
insolacije). Uloga ovog klimatskog činitelja ogleda se i u raspodjeli
globalnog, izravnog i raspršenog Sunčeva zračenja na tlu.
Vrijednosti prosječnoga godišnjeg izravnog zračenja pokazuju da
je najjače u pojasu oko obratnica (suptropske vedrine), a najslabije
oko polarnica (sl. 214). Raspršeno zračenje ima najveći značaj u
ekvatorskom pojasu (česta naoblaka), a prema polovima se
smanjuje. U pojasu oko polarnica (osobito oko sjeverne) raspršeno
zračenje ima veći značaj od izravnog jer naoblaka pokriva
prostrane površine oceana. Stoga i ne čudi da je veći primitak
ukupne energije na Sjevernom polu nego oko sjeverne polarnice.

Slika 214. Promjene prosječnih godišnjih vrijednosti globalnoga

izravnog i raspršenog zračenju u odnosu na geografsku širinu
(Marsh, 1987)

7.3.1.7. ALBEDO I UPIJANJE GLOBALNOG ZRAČENJA. Površina Zemlje do koje dospijeva

globalno zračenje ima različita svojstva; to može biti voda, kamene plohe, pjeskovita i druga tla, snijeg i led
te biljni pokrov. Granična ploha podloge različito reagira na Sunčevo zračenje; djelom će ga propustiti,
dijelom upiti, a jedan će dio odbiti u atmosferu te kroz nju natrag u svemir.
Albedo. Koliko globalnog zračenja pojedina podloga ili tijelo odbija pokazuje albedo.282 To je broj
koji pokazuje moć odbijanja Sunčeva zračenja s tijela koje samo ne svijetli. Iskazuje se postotkom, a dobije
se iz odnosa odbijenog zračenja (Zo) prema količini ukupnoga upadnog (dolaznog) zračenja (Zu):
Zo
a = ------- . 100.
Zu
Potpuno bijelo tijelo imalo bi albedo 100% jer bi u cijelosti odbijalo dolazno zračenje, a potpuno
crno 0% (u prirodi ne postoje tijela s jednim ili drugim albedom). Primjerice, ako neko tijelo ima albedo 65%
, znači da ono odbija dvije trećine zračenja koje padne na njegovu površinu. Najveći albedo imaju svježi
snijeg (70-96%) i gusti oblaci (70-96%) obasjani odozgo i sa strane.283 Albedo nekih drugih podloga (tijela)
je ovakav (%): uzorana polja 4-12, zelena polja 3-15, jezera i oceani 2-18, crnogorična šuma 6-19,
282
lat. albus = bijel
283
Zato polarni istraživači, alpinisti i skijaši i nose obojene naočale. Iz istog razloga na satelitskim slikama Zemlje kao svijetla
područja jako se ističu oblaci i prostrani dijelovi površine nad kojima je vedro, a prekriveni su snijegom (polarne kalote).
 191
bjelogorična šuma 16-27, krš na Velebitu 29, pustinje 15-30, grad kao cjelina 10-20. Što se više zračenja
odbije manje ga ostaje za zagrijavanje Zemljine površine. Albedo atmosfere je dosta slab (7%), dok Zemlja
kao cjelina (dakle, s atmosferom) prosječno odbija 37% energije koju prima od Sunca. Upravo je za
energetsku bilancu atmosfere i Zemljine površine bitan taj planetarni albedo. Njegova vrijednost mijenja se
iz dana u dan, jer ponajviše ovisi o naoblaci. Raspodjela mora i kopna također značajno utječe na albedo
Zemlje; ako je vedro, tada je albedo kopna veći od albeda mora (na istim geografskim širinama). Planetarni
albedo velik je u visokim geografskim širinama zbog snježnog i ledenog pokrivača (posebice na Antarktici),
a slabi prema polutniku.
Upijeno zračanje na površini Zemlje. Zbog albeda, kao i činjenice da se dio energije dolaznog
zračenja troši na isparavanje, samo dio globalnog zračenja upije podloga na površini Zemlje. Taj se dio
globalnog zračenja naziva upijeno kratkovalno zračenje. Obrnuto od albeda, upijanje je najveće u nižim
geografskim širinama, a slabi prema polovima. U istim meteorološkim uvjetima upijena energija veća je na
moru nego na kopnu, iz jednostavnog razloga što more ima manji albedo od kopna. Ta su svojstva od golema
značaja za atmosferske procese.

7.3.1.8. DUGOVALNO ZRAČENJE ZEMLJINE POVRŠINE I PROTUZRAČENJE

ATMOSFERE. Što se događa s energijom koju upije Zemljina površina? Istaknimo odmah da ona ima
bitno značenje za zagrijavanje atmosfere. Pritom, važnu ulogu ima prethodno iznesena činjenica da je
upijanje kratkovalnog zračenja različito u vodi i na kopnu.
Dugovalno zračenje Zemljine površine. Upijanjem Sunčeva zračenja Zemlja povećava svoju
unutrašnju energiju koju, sukladno činjenici da svako tijelo zrači energiju, ižarava u obliku
elektromagnetskog zračenja. Budući da je temperatura Zemlje (prosječno 15 0C) puno niža od temperature
Sunca, energiju mora ižaravati kao dugovalno zračenje, tj. u infracrvenom (toplinskom) dijelu spektra (od 3
µm do 80 µm).284 Stoga se i naziva dugovalnim zračenjem (ižaravanjem), ali i terestričkim kako bi se
jasno ukazalo na porijeklo zračenja.
Dugovalno zračenje je funkcija temperature
Zemljine površine. Temperatura tla se preko dana
mijenja, pa se mijenja i jačina terestričkog zračenja.
Ono je za vedra vremena sredinom dana veće, a noću
manje, ali traje neprekidno. Po danu Zemljina površina
prima više Sunčeve energije nego što je gubi
ižaravanjem, dok noću, kada izostaje kratkovalno
zračenje (a dugovalno traje) površina bilježi energetski
manjak (sl. 215).

Slika 215. Dnevni hod upijanja kratkovalne Sunčeve

energije (a) i dugovalnog ižaravanja Zemljine površine
(b) ( Marsh, 1987)

Protuzračenje atmosfere. Ustvrdili smo da u atmosferu ulazi elektromagnetsko zračenje s dvije

strane: kratkovalno odozgo, od Sunca, te dugovalno odozdo, od Zemljine površine. Vidjeli smo (odj.
7.3.1.3.) da troposfera uglavnom propušta Sunčevo zračenje, a to znači da se od njega neznatno zagrijava.
Prema dugovalnom (terestričkom) zračenju atmosfera se drukčije odnosi, ne propušta ga tako lako; kaže se
da je za dugovalnu radijaciju gotovo nepropusna. Tu je najvažniji utjecaj vodene pare pa se zato veći dio
terestričkog zračenja upija u donjim slojevima troposfere. Pritom značajnu ulogu ima također i ugljik-dioksid
(CO2). To znači da atmosfera s mnogo vodene pare i ugljik-dioksida može upiti praktički čitavo infracrveno
(toplinsko) zračenje Zemljine površine (ne upija samo zračenje između 8,5 i 11 µm). Manji dio dugovalnog
zračenja prolazi kroz atmosferu i odlazi u interplanetarni prostor (za Zemlju biva izgubljen), dok veliku
većinu atmosfera zadržava i tako se zagrijava. Atmosfera je i sama izvor elektromagnetskog zračenja velikih
valnih duljina (od 3 do 80 µm). To je zračenje usmjereno dijelom u svemir, a dijelom prema površini Zemlje.
Zračenje prema površini naziva se protuzračenje atmosfere i traje neprekidno.

284
Ljudsko oko ne može vidjeti zračenje elektromagnetskih valova sve dok se tijelo koje zrači ne zagrije na 700 0C . Do te
temperature ono zrači samo infracrvene zrake (toplinske) koje oko ne zamijećuje.
 192
Smanjenjem naoblake i količine vodene pare terestričko zračenje lakše se i brže "izgubi" u
svemiru, tj. lakše prolazi kroz atmosferu, što znači da protuzračenje slabi. Konačan je rezultat pad
temperature (sjetimo se kako je mraz čest za zimskih vedrina). S povećanjem naoblake je obrnuto. Budući da
protuzračenje ovisi o temperaturi zraka, to je danju obično veće nego noću. Što se tiče ugljik-dioksida, odnos
je kao kod vodene pare: više ugljik-dioksida (čitaj, onečišćenja!), protuzračenje je jače, a to znači i
zagrijavanje Zemlje.

Slika 216. Staklenički učinak; zagrijavanje atmosfere

slično je zagrijavanju staklenika (Tarbuck i Lutgens,
1988)

Utjecaj atmosfere, tj. protuzračenja, na temperaturu

Zemljine površine istovjetan je tzv. stakleničkom
učinku. Zahvaljujući njemu srednja temperature
Zemlje je za 38 0C viša nego što bi bila da atmosfere
nema. Kratkovalno zračenje Sunca prolazi gotovo
nesmetano kroz (čisto) staklo staklenika (staklo
propušta do 90% kratkovalnog dijela spektra).
Ugrijano tlo i biljke ižaravaju dugovalno zračenje
koje ne prolazi kroz staklo jer je ono za nj
nepropusno, ili ga upija vlaga (koje u stakleniku ima
mnogo) (sl. 216). Na taj se način grije zrak u
stakleniku (ali i zbog toga što nema miješanja s
hladnijim vanjskim zrakom). U stvarnosti, zbog onečišćenja zraka (ugljik-dioksid i drugo) smanjuje
se propusnost atmosfere i izlazak topline, što pojačava staklenički učinak. To se ogleda u tendenciji
globalnog zagrijavanja nižih slojeva atmosfere i površine, sa svim posljedicama za život na Zemlji.

7.3.1.9. ENERGETSKA BILANCA ZEMLJE. Odnos između primljenog i odaslanog zračenja ili
energije uopće naziva se bilancom zračenja ili pak energetskom (toplinskom) bilancom. Računa se da
energiju koju prima od Sunca u istoj količini
Zemlja vraća (gubi) dugovalnim zračenjem. To
znači, gledajući Zemlju kao cjelinu i u
razmjerno kraćem razdoblju, da ne bi trebala
postojati tendencija zahlađenja ili zagrijavanja
Zemlje.285

Slika 217. Komponente Sunčeva

(kratkovalnog) zračenja; vrijednosti se odnose
na Zemlju kao cjelinu, uz prosječnu naoblaku i
druge okolnosti (prema podacima: Šegota,
1988)

Zračenje koje od Sunca dođe na gornju

granicu atmosfere označeno je sa 100 jedinica
(100%); od toga se 27% odbija od oblaka
natrag u svemir (albedo naoblake); daljnjih 7%
difuznim se odbijanjem od krupnih
atmosferskih čestica "izgubi" natrag u svemir
(sl. 217), dok sama atmosfera upije 18% (12%
u oblacima, a 6% u plinovima, posebno je
važan ozon). Do Zemljine površine dopre
samo 48% od one količine energije koja je
dospjela na gornju granicu atmosfere. Potom i

285
Kako izgleda, onečišćenje zraka, tj. spomenuti pojačani staklenički učinak, ipak vodi poremećaju bilančne ravnoteže.
 193
površina Zemlje odbija 5% od zračenja koje dospije do nje; 2% upijaju oblaci, a 3% ode nepovratno u
svemir. Prema tome, Zemljina površina upije samo 43% Sunčeve energije koja dospije do gornje granice
atmosfere; na izravno zračenje otpada 27%, a na raspršeno (difuzno) 16%.
Vidjeli smo da atmosfera upija razmjerno malo kratkovalne radijacije (18%). Prema tome, na izravan
se način razmjerno malo zagrijava; najveći dio energije dobiva atmosfera odozdo, od zagrijane površine
Zemlje.
Druga strana bilance je dugovalno zračenje. Da bi se postigla ravnoteža, na gornju granicu atmosfere
bi moralo dospjeti 100 jedinica zračenja iz atmosfere i površine Zemlje. Energija albeda je 37 jedinica, ali
nedostaju još 63. Dugovalno zračenje izravno s površine Zemlje (propušta ga atmosfera) pridonosi tome s 8
jedinica, a 55 jedinica ižarava atmosfera svojim dugovalnim zračenjem (37+8+55=100). Očigledno je
izmjena energije na Zemlji, tj. između njezine atmosfere i površine, izuzetno složen proces.

7.3.2. TEMPERATURA (ZRAKA I PODLOGE)

7.3.2.1. NAČIN GRIJANJA I HLAĐENJA ZRAKA. Ustvrdili smo da se troposfera pretežno grije od
podloge, a tek manjim dijelom Sunčevim zračenjem. Zagrijavanje upijanjem dugovalnog zračenja je, dakle,
na prvome mjestu, a uz to traje neprekidno i danju i noću. Međutim, mehanizam grijanja i hlađenja zraka
odvija se i na druge načine.
Danju zagrijavanje počinje vođenjem ili kondukcijom topline.286 Podloga je tada toplija od zraka
pa toplina prelazi na molekule zraka koje se s njom izravno dodiruju; riječ je o molekularnom vođenju.287
Zagrijani tanki sloj počinje se dizati zbog uzgona (postaje lakši) i na taj način, prenošenjem ili
konvekcijom, prelazi toplina u više slojeve (svojstveno je samo plinovima i tekućinama). Istovremeno s
dizanjem toplog zraka na njegovo se mjesto spušta hladni zrak iz nezagrijanih gornjih slojeva; to je vrtložno
ili turbulentno toplinsko strujanje.288 Zrak se miješa i tako se prenosi toplina i izjednačuje temperatura.
Vrtloženje je burnije što je razlika u toplini između nižih i viših slojeva veća; to je posebice izraženo ljeti u
poslijepodnevnim satima kada je zrak uz tlo pregrijan. Svi navedeni načini zrak zagrijavaju istovremeno, ali
se njihov razmjerni udjel neprestano mijenja.
Zrak se najprije ohlađuje u prizemnom sloju gdje topli zrak dodiruje hladniju podlogu i
molekularnim vođenjem joj predaje toplinu. Tako se u kasno poslijepodne i noću postupno ohlađuje
prizemni sloj zraka. Dolaskom jutra i pojavom Sunca ponovno se mijenjaju toplinski uvjeti između podloge
i zraka.
Važno je i neizravno grijanje troposfere prikrivenom ili latentnom toplinom. Naime, velika
količina vode isparava s površine Zemlje i odlazi u troposferu. Toplina potrebna za isparavanje oduzima se
vodi, tlu, biljkama i drugim površinama s kojih voda isparava (stoga je to zapravo ohlađivanje površine).
Međutim, kada se u atmosferi para vraća u tekuće (ili čvrsto) stanje, prikrivena se toplina oslobađa i
zagrijava zrak.
Na temperaturu zraka utječe i tlačenje (kompresija), koja povećava temperaturu, te širenje (ekspanzija) koje
dovodi do njenog snižavanja.

Anorganska čvrsta tijela općenito su bolji vodiči topline od tekućina, a one su pak bolje od plinova.
Ako vodljivost topline u kamenu označimo sa 100, onda je u ledu 60, u vodi 23, u snijegu 17, a u zraku
1. To ima određeni klimatski značaj, ali i praktičnu važnost za život čovjeka. Što je više zračnih
međuprostora i što su oni sitniji i jednoličnije raspoređeni, to je vodljivost topline u određenoj tvari
lošija. Tako sloj snijega, posebice ako je svjež, sadrži dosta zraka pa je loš vodič topline; štiti usjeve od
hladnog zraka, a omogućuje i život u igluima. Na tome svojstvu temelji se i odjeća u hladnim
krajevima; pravi se tako da sadrži što više zraka (krzno, vata, perje). Na šupljikavosti, tj. na količini
zraka, temelji se i izolacijsko svojstvo nekih građevinskih materijala (šupljikava opeka,
"plinobeton"). Prema tome, zrak je glavni "zaštitni činilac" od molekularne vodljivosti topline. Voda
je bolji vodič topline (23 puta više od zraka) pa se i vodljivost vlažnog tijela povećava. Zimi je u
prostoriji s vlažnim zidovima osjetno hladnije nego u onoj gdje su zidovi suhi.

286
Vođenjem ili kondukcijom općenito se prenosi toplina s tijela više temperature na tijelo niže temperature sve dok se njihove
temperature ne izjednače.
287
Molekularnim vođenjem molekule iz toplijeg tijela (područja), koje se stoga brže gibaju, sudarom predaju dio kinetičke energije
susjednim, sporijim molekulama u hladnijem tijelu. Zato se i one počinju brže gibati, što se očituje kao povećanje temperature.
288
Toplinsko vrtloženje valja razlikovati od prisilnoga (mehaničkog) vrtloženja koje nastaje uslijed trenja zračne struje o podlogu i
sudaranja sa zaprekama.
 194
Vodoravnavna izmjena topline.
topline Vidjeli smo da Zemlja u cjelini ima uravnoteženu energetsku
bilancu. Međutim,
utim, znatne su razlike u koli
količini
ini primljene i date energije u raznim geografskim širinama
tijekom godine. Postoji stalna izmjena topline između
izme nižih i viših geografskih
rafskih širina. Vodoravna izmjena
topline izmeđuu pojedinih dijelova Zemlje zove se advekcija.289 Računa između 370 N i 370
una se da u pojasu izme
S Zemlja prima više energije nego što je gubi (zbog velikog kuta upada Sunčevih
Sunčevih zraka), a u prostorima
sjevernije i južnije od tog pojasa je suprotno, tj. Zemlja dugovalnim ižaravanjem gubi više energije nego što
je dobiva upijanjem osunčavanja.
avanja. Dolazi do izmjene topline izme
izmeđuu tih pojasa, tj. prenosi se iz pojasa s
viškom energije u područje je s manjkom. To obavljaju zračne ne mase (80%) i morske struje, pa je u tome
njihova velika klimatska važnost.

7.3.2.2. MJERENJE TEMPERATURE. Toplina je energija, a stupanj topline je temperatura. Možemo

reći, temperatura je toplinsko stanje izmjereno termometrom. Temperatura zraka je temeljni klimatski
element. Budućii da u prizemnom sloju zraka postoje velike razlike u temeperaturi, to je bilo nužno
uspostaviti čvrsta
vrsta pravila mjerenja, kako bi se vrijednosti mogle uspore uspoređivati.
ivati. Zato sprave za mjerenje,
prema međunarodnom
unarodnom dogovoru, moraju biti u posebno gra građenoj
enoj meteorološkoj (termometrijskoj) kućici
ku
(zaklonu). Strane su joj napravljene od dvostrukog niza koso postavljenih letvica pa su sprave zaštićene
zašti od
izravnog i raspršenog
ršenog kratkovalnog zračenja,
zra enja, a zrak može nesmetano strujiti. Uz to, kućica
ku je na 1,8-2,0 m
visine, tj. iznad prizemnoga ("poremećenog")
("poreme sloja u kojem su čestoesto velike razlike temperature, a treba
ispunjavati i druge uvjete.290
Sprave za mjerenje temperature
temper zovu se termometri. Sastoje se od staklenog malog spremnika i
kapilare koji su ispunjeni tekućinom
teku (živa, alkohol,
toluol i sl.); u dijelu kapilare je vakuum. U pozadini
je ljestvica podijeljena na stupnjeve (sl. 218).

Slika 218. Izgled običnogobič termometra, stanje

termometra kad je temperatura 14,5 0C i položaj oka
pri očitavanju (Volarićć i Penzar, 1967)

Danas se uglavnom upotrebljava Celsiusov termometar na kojem je ledište vode označeno ozna s 0 0C, a
0 291
vrelište sa 100 C. Narodidi anglosaske kulture koriste Fahrenheitov termometar (u stručnoj
stru se literaturi
0
prelazi na Celsiusov) kojemu je osnovni razmak razdijeljen na 180 dijelova, ledište je na 32 F , a vrelište na
212 0F (obrazac za preračunavanje:
unavanje: C = 5/9(F
5/9(F-32); F = 9/5 C+32 ).. Koristi se u stručnoj
stru literaturi i Kelvinova
ili apsolutna skala, 0 0K je apsolutna nula, ledište vode je na 273,2 0K , a vrelište na 373,2 0K.
Za mjerenje stupnja topline u trenutku motrenja upotrebljava se tzv. obični obi termometar. U
meteorologiji se još koriste tzv. ekstremni termometri koji bilježe najvišu (maksimalni termometar) i
najnižu temperaturu (minimalni termometar) tijekom dana. Termografi su sprave koje pomoću pomo pera
obilježavaju promjenu temperature i to crtom na papiru omotanom oko valjka kojeg pokreće pokre satni
mehanizam; tako se dobije termogram,
termogram, tj. dijagram toplinskih stanja tijekom 24 sata.
Osim temperature zraka, mjeri se i temperatura
tempera tla i to pomoću geotermometara.
geotermometara Za mjerenje na
manjim dubinama (do 20 cm) najčešćenaj e se koriste posebni živini termometri (koljenasti), a za nešto ve veće
dubine (do 1 m) termometri ugrađeni
ugrađeni u oklop s oštrim vrhom koji se zabada u tlo.

7.3.2.3. TOPLINSKA
A SVOJSTVA PODLOGE I ZRAKA. Toplinska svojstva troposfere bitno ovise
o količini
ini topline sadržane u podlozi. Pri tome je zna
značajno
ajno da razna tijela imaju razli
različita svojstva primanja i
odašiljanja topline (jasno, uspoređivana
uspoređ u istom obujmu i pri istoj temperaturi).
mperaturi). To svojstvo tijela ovisi o
specifičnoj toplini, a označava
ava koli
količinu
inu topline (cal, kcal ili J) koju treba dovesti jedinici mase neke tvari (g

289
lat. advectio = isporuka, dostava
290
Kućica
ica je bijelo obojena kako bi se što manje zagrijavala, tlo je zasijano travom kako bi se sprije
spriječ jako zračenje tla, vrata su
spriječilo
okrenuta prema sjeveru da Sunce ne bi obasjavalo sprave kada su otvorena.
otvor
291
1744) švedski znanstvenik. Npr. 30 0C se čita:
Anders Celsius (1701-1744) ita: trideset Celzijusovih stupnjeva, a ne trideset stupnjeva
Celzija.
 195
ili kg) da se ona zagrije za 1 0C. Voda ima veću
ve specifičnu
nu toplinu od krutih tijela koja čine kopno pa se
sporije zagrijava i hladi. Specifična
Specifič toplina kopna je 6/10 specifičnene topline vode, tj. toplina koja zagrije
jedinicu zapremine vode za 6 0C zagrijat će istu količinu kopna za 10 0C. Biljni pokrov se ponaša slično
sli kao
stajaća voda, tj. sporije se zagrijava
ijava i hladi (sl. 219).

Slika 219. Shema dnevnog hoda površinske

temperature kopna (stijene, tlo, umjetne
površine), vode i biljnog pokrova u toplom
dijelu godine (Marsh, 1987)

Predočene
čene razlike u zagrijavanju u
slučaju
aju kopna i mora najkraće
najkra izgledaju
ovako: ista količina
čina topline koja se upije po
jedinici površine puno jače
ja će zagrijati kopno
nego more. Međutim,
Međ u nekoj jedinici
vremena kopno će se brže i jače
ja ohladiti nego
more. Ove razlike bitno utječu
utje na temperaturu
zraka i atmosferske procese. Zrak je nad morem ljeti i danju svježiji, a zimi i noću
no topliji, pa su nad morem
noć
kolebanja manja. Tako dolazimo do pojma kontinentalnosti i maritimnosti (ili oceaniteta) temperaturnog
režima, odnosno klime. Kontinentsku klimu obilježavaju velika kolebanja temperature, tj. velik raspon
između noćnihnih i dnevnih, odnosno zimskih i ljetnih temperatura, a za maritimnu su klimu zna značajne male
razlike izmeđuu navedenih temperatura.
Iz opisanih razlika u zagrijavanju i hlađenju
hla proistječee i vrlo veliko klimatsko zna
značenje geografske
raspodjele kopna i mora. Budućii da kontinenti i oceani nisu jednoliko raspodijeljeni po polutkama (usp. sl.
75), a imaju i različite
ite površine, ta činjenica bitno utječee na klimu prostranih dijelova Zemlje. Pri tome je
važan odnos prostorne raspodjele kopna i mora prema prevladavajućim
prevladavaju im vjetrovima.

7.3.2.4. DNEVNI I GODIŠNJI HOD TEMPERATURE ZRAKA. Promjenu temperature tijekom dana
(tj. u 24 sata) nazivamo dnevni hod temperature;
temperature; posljedica je odnosa primljene i date energije, odnosno
topline. U umjerenim geografskim širinama temperatura je najniža nešto poslije izlaza Sunca, a najviša nešto
poslije njegova najvišeg položaja, između
izme 13 i 14 sati (sl. 220).

Slika 220. Srednji dnevni hod temperature zraka ljeti

u Gospićuu (B. Penzar i sur., 1996)
1996

Na dnevni hod temperature utječu

utje i ostali
oblici prenošenja topline (konvekcija, turbulencija i
dr.). Srednja dnevna temperatura (Td) izračunava
izra se
pomoću izmjerene temperature u terminima motrenja
u 7, 14 i 21 sat.292 U dnevnom hodu temperature
zraka razlikuju se dva osnovna tipa: maritimni (ili
oceanski) i kontinentski.
kontinentski Zbog različitog
zagrijavanja, dnevno temperaturno
emperaturno kolebanje i razlika
izmeđuu najviše i najniže temperature, tj. raspon ili
amplituda, bit će veći ći u unutrašnjosti kontinenta
nego iznad oceana ili u primorju.
primorju

292
Srednja dnevna temperatura jednaka je zbroju temperature u 7 i 14 sati i dvostruke temperarure u 21 sat, podijeljeno
pod s četiri. U
meteorološkoj praksi koriste se i ovi termini: ledeni dan (najniža T , -10 0C ili manja), studeni dan (najviša T oko 0 0C), hladni dan
(najniža T oko 0 0C), topli dan (najviša T veća ili jednaka 25 0C) i vrući dan (najviša T veća ili
li jednaka 30 0C). Za hladni dan koristi
se i naziv: dan s mrazom.
 196
0
U poljodjelstvu je osobito važan neprekidni broj dana bez mraza (bez temperature ispod 0 C);
npr. kukuruzu
ruzu je potrebno 150 dana bez mraza. Biljni pokrov ostaje zelen ako su sve srednje mjesečne
mjese
temperature iznad 6 0C. Javlja se i pojam senzibilna temperatura; to je ona koju osjeća
osje čovjek i obično
nije sukladna onoj koju pokazuje termometar. Ako je zrak suh, suh čovjek
ovjek lakše podnosi vruvrućinu i
hladnoću jer suhoćaa ljeti pospješuje ishlapljivanje, a zimi smanjuje provodljivost topline. Vjetar jako
djeluje na subjektivni osjećaj
ćaj temperature jer, utje
utječućii na gubitak topline čovjekova
č tijela, pojačava
osjećaj hladnoće za hladna vremena. S druge strane vjetar omogućuje
omogu uje da se vrućine
vru lakše podnose.

Srednje dnevne temperature su temeljne veličine

veli za izračunavanje
unavanje srednje mjese
mjesečne temperature (kao
aritmetička
ka sredina svih dnevnih srednjih temperatura tijekom mjeseca). P Poo istom se načelu
na iz niza srednjih
nih temperatura dobiva srednja godišnja temperatura. Godišnji hod temperature ili godišnja
mjesečnih
promjena temperature jest niz srednjih mjesečnih
mjese temperatura izračunatih
unatih iz višegodišnjih nizova (po
mogućnosti 30- godišnjegg razdoblja). Obično
Obi se grafički
ki prikazuje tako da se na apcisu unesu oznake za
mjesece u godini, a na ordinatu vrijednosti temperature.
Valja istaknuti da su kolebanja temperature važniji pokazatelji od prosječnih
prosje vrijednosti. Velike
isoke temperature čine velike štete i otežavaju život. Toplinski minimum je najniža, a
hladnoće i vrlo visoke
toplinski maksimum najviša temperatura; mogu se izračunati
izra unati njihove godišnje prosječne
prosje vrijednosti (npr.
prosječna
na najniža godišnja temperatura), a korisne su i apsolutne vrijednosti. Najčešće
Naj se koristi najviša i
najniža mjesečna
na temperatura, a razlika me među njima naziva se srednji godišnji raspon (amplituda)
temperature; računa
una se iz podataka za višegodišnje razdoblje. Crte koje na zemljovidu spajaju totočke s istim
jim godišnjim rasponom temperature zovu se izoamplitude.. Raspon temperature usko je povezan s
srednjim
geografskom širinom; što je viša, to je i raspon
veći.293 Uz to je pod jakim toplinskim utjecajem
kopna i mora; godišnji raspon temperature
površine mora manji je od onoga na kopnu.
kopn

Slika 221. Godišnji hod temperature zraka u

nekim hrvatskim meteorološkim postajama (I.
Penzar i B. Penzar, 1989)

U našimm je krajevima oblik godišnjega

hoda temperature jednostavan; temperatura je
najniža obično u siječnju,
nju, slijedi porast do najtoplijeg mjeseca, a to je u pravilu srpanj. Jesenski pad
temperature je približno simetričan
simetrič proljetnom porastu (sl. 221). Sličan godišnji hod temperature imaju i
druga mjesta na geografskim širinama izvan tropskog područja
podru ja na sjevernoj polutki.
U ekvatorijalnom područjučju godišnji hod temperature
ima oblik dvostrukog plitkog vala. Povezan je s prividnim
godišnjim gibanjem Sunca izmeđuu obratnica. U vrlo visokim
geografskim širinama godišnji hod temperature očituje
o se kao
šiljat maksimum (ljeto) i širok minimum (duga zima); raspon je
velik.
Kao i kod dnevnoga hoda i u godišnjem hodu
temperature razlikujemo dva osnovna tipa: maritimni ili i
oceanski i kontinentski (do razlika dolazi zbog već ve rečenih
različitih termičkih
kih svojstava kopna i mora). Maritimni tip
obilježava slab godišnji raspon (amplituda) temperature (do 15
0
C), tj. mala razlika izmeđuu najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca
(sl. 222). Suprotno tome, za kontinentski je tip karakterističan
karakteristi
velik godišnji raspon temperature (>20 0C; godišnji raspon od
15-20 0C uzima se kao prijelazni tip).

Slika 222. Godišnji hod temperature zraka pod toplinskim

utjecajem mora (otok Jan Mayen naa 710 N, između Norveške
i Grenlanda) i kontinenta (Verhojansk , Sibir, na 680 N) (Šegota, 1988)

293
Na sjevernoj polutki to izgleda ovako: 00 (raspon temperature 0 0C), 150 (3 0C), 300 (13 0C), 450 (23 0C), 600 (30 0C), 750 (32 0C),
900 (40 0C).
 197

Osim blizine mora, za godišnji hod temperature isto tako je važno teče li u nekom području hladna ili
topla morska struja, puše li vjetar u pojedinim dijelovima godine s mora na kopno ili obratno. Pritom su
važna i toplinska svojstva kopna odakle vjetar dolazi (npr. je li kopno zaleđeno ili ne).

7.3.2.5. VISINSKA RASPODJELA TEMPERATURE. Temperatura zraka postupno pada s

povećanjem visine, jer se atmosfera najvećim dijelom zagrijava posredno od podloge. Porastom visine,
dakle, slabi i utjecaj dugovalnog ižaravanja. Drugim riječima, slojevi zraka bliže Zemljinoj površini u
prosjeku su topliji od viših slojeva; to je tzv. normalna stratifikacija temperature. Smanjenje
temperature s visinom u slobodnoj atmosferi iznosi 0,5 do 0,6 0C na 100 m i i naziva se okomiti gradijent
temperature. Iz ovog fizičkog svojstva proistječe i uloga reljefa kao modifikatora klimatske zonalnosti.294
U određenim uvjetima u atmosferi se javlja i suprotno stanje, tj. topliji se zrak nađe iznad hladnijeg;
drugim riječima, temperatura zraka s visinom se povećava. To stanje atmosfere naziva se temperaturni
obrat ili inverzija temperature (inverzna stratifikacija). Uzroci su uglavnom: a) ohlađivanje podloge zbog
dugovalnog zračenja, b) advekcija, tj. dolazak toplog zraka nad hladniju podlogu i c) ohlađivanje podloge
zbog jakog isparavanja nakon kiše ili umjetnog navodnjavanja.
S geografskog motrišta najzanimljiviji je onaj temperaturni obrat koji nastaje u udubljenjima, kao što
su duboke planinske kotline i doline te velike ponikve na višim nadmorskim visinama (npr. u Alpama). Pri
dnu je najhladniji zrak (gušći je i teži), dok je s visinom sve topliji što se ogleda i u temperaturi padina.295
Taj hladni sloj može dosegnuti debljinu od više stotina metara. Uglavnom je u stanju stabilne ravnoteže te je
stoga slabo pokretan i ne miješa se s okolnim zrakom. Zato različite primjese (onečišćenje) dugo ostaju u
njemu pa temperaturni obrat često prati magla, a u gradovima smog. Inverzna stratifikacija utječe i na biljni
pokrov. Usjevi lakše ozebu u dnu planinskih zavala. U udubljenjima krajeva s listopadnim šumama
nalazimo četinjače koje mogu izdržati veće hladnoće, a u još hladnijim udubinama dna su bez šume.

7.3.2.6. GEOGRAFSKA RASPODJELA TEMPERATURE. Na Zemlji postoji vrlo velik raspon

temperature; najniža apsolutna temperatura na sjevernoj polutki izmjerena je u Ojmjakonu (istočni Sibir) -
77,8 0C, a na južnoj polutki na Antarktici (postaja Vostok) -83,3 0C. Apsolutno najviša temperatura
izmjerena je u Libiji 57,8 0C (temperature od 60 0C u Sahari smatraju se vjerojatnima). Prema tome, na
Zemlji postoji apsolutni raspon temperature od 146,1 0C.
Za prikazivanje geografske raspodjele temperature na Zemlji upotrebljavaju se izotermni zemljovidi.
Izoterme296 su krivulje koje na zemljovidima spajaju mjesta s jednakom temperaturom (godišnjom ili
mjesečnom); obično se ucrtavaju srednje temperature u siječnju i srpnju. Da bi se isključio utjecaj različite
nadmorske visine pojedinih postaja, temperatura se svodi na morsku razinu.297 Tako se isključuje utjecaj
reljefa, a ističe samo utjecaj geografske širine i raspodjela kopna i mora.
Na jednoliko građenoj Zemlji izoterme bi tekle u smjeru istok-zapad, tj. njihov bi se smjer poklapao
s usporednicama. U stvarnosti, upravo zbog nejednolikosti Zemlje, postoje znatna odstupanja. Naime,
geografska raspodjela temperature nije u izravnom odnosu s količinom primljene i date energije u pojedinim
dijelovima svijeta; važnu modifikatorsku ulogu ima advekcija topline, tj. izmjena topline između toplijih i
hladnijih pojasa (usp. odj. 7.3.2.1.).
Izoterme se samo približno podudaraju s usporednicama (sl. 223 i 224). Podudarnost se uglavnom
ogleda u tome što se porastom geografske širine temperatura doista smanjuje, ali neravnomjerno. Tome je
uzrok prije svega raspored mora i kopna. Na južnoj polutki su izoterme pravilnije jer je podloga dosta
jednolika, tj. prevladava more, dok je na sjevernoj, zbog stalnog izmjenjivanja kopna i mora, raspodjela
temperature složenija.
Kontinenti se zimi jako hlade zbog čega se siječanjske izoterme sjeverne polutke na kopnu povijaju
prema jugu, a na oceanima prema sjeveru.298 Ljeti je obratno; kopno se jače ugrije od mora pa izoterme
skreću u više geografske širine, a nad morem ostaju u nižim (sl. 224).

294
Dobar primjer za utjecaj visine na prosječnu godišnju temperaturu su dva grada u Ekvadoru, Quito i Guayaquil. Oba su grada
blizu polutnika (prvi gotovo na samom polutniku, a drugi 20 južnije). Quito ima prosječnu godišnju temperaturu 13 0C, a Guayaquil
25 0C. Glavni je razlog tome visinska razlika u položaju gradova; Guayaquil je samo 12 m iznad morske razine, dok je Quito na
2.800 m nadmorske visine. Razlika od 12 0C pokazuje da smanjenje temperature nije kao kod slobodne atmosfere (po okomitom
gradijentu temperature razlika bi bila 18 0C), jer je zemljište i na većoj visini pod utjecajem upijanja i ižaravanja energije.
295
Tako zimi u depresijama dubokim 150-200 m pridnena temperatura može biti i niža od -20 0C, a na vrhu strmine pozitivna (2
do 3 0C).
296
grč. isos = jednak, sličan; therme = toplina
297
Za svakih 100 m nadmorske visine meteorološke postaje njenoj se stvarnoj temperaturi dodaje 0,5 0C.
298
Na istoj geografskoj širini temperatura nad morem je viša; kaže se da more zimi potiskuje izoterme prema sjeveru.
 198

čne temperature zraka (0C) na Zemlji u siječnju

Slika 223. Raspodjela prosječne nju (temperature su svedene na
morsku razinu); isprekidana deblja crta je termički
t ekvator (prema: Brazda i dr., 1991)
1991

čne temperature zraka (0C) na Zemlji u srpnju (temperature su svedene na

Slika 224. Raspodjela prosječne
morsku razinu); isprekidana deblja crta je termički
t ekvator (prema: Brazda i dr., 1991)
 199
Kakva je svemu tome uloga morskih struja? One utječu na raspodjelu temperature zraka, ali
njihov značaj nije odlučujući, tj. ne može se odvojiti od općeg utjecaja mora kao cjeline. Znamo da je more
ljeti hladnije od susjednog kopna (bez obzira kakva struja teče uz obalu), a zimi je obrnuto. To znači da
morske struje samo pojačavaju toplinske suprotnosti kopno-more. Zbog toga je utjecaj hladnih struja
izrazitiji ljeti nego zimi, a utjecaj toplih je suprotan. Tamo gdje su jače morske struje, one pridonose
povijanju izotermi; tople struje "guraju" ih prema polovima (npr. utjecaj Golfske struje u sjevernom
Atlantiku), a hladne prema polutniku (npr. Benguelska, ili Humboltova /Peruanska/).
Sve izoterme na jednoj polutki ljeti se pomiču ("migriraju") prema polu, a zimi prema polutniku.
Sukladno tome, najviše temperature na Zemlji ne poklapaju se s polutnikom, već se premještaju ("migriraju")
prema kulminaciji Sunca. Krivulja koja povezuje mjesta najviših temperatura na Zemlji naziva se termički
ekvator. On nije izoterma, jer ne spaja mjesta s istom temperaturom; povezuje mjesta s najvišom godišnjom
ili najvišom srednjom mjesečnom temperaturom (po jedna točka na svakom podnevniku), bez obzira koliko
ona iznosi, a u raznim je dijelovima svijeta različita.
Usporedba predočenih izotermnih zemljovida pokazuje da su najviše i najniže temperature nad
kontinentima. Na sjevernoj polutki dva su hladna središta Sibir i središnji Grenland. Na južnoj je polutki
jedino hladno središte na Antarktici.
Za nas je posebno zanimljiva raspodjela temperature u Europi. Budući da je istočno od Atlantika,
nalazi se, više-manje cijelu godinu, pod utjecajem ciklona koje s oceana prodiru duboko u kopno; posve je
otvorena strujanjima s Atlanskog oceana. Tako je advekcija topline s Atlantika prevladavajući činitelj u klimi
Europe. Uz to je značajan i utjecaj Sredozemnog mora koji ljeti štiti Europu od afričkih vrućina, a zimi je
izvor topline i vlage za krajeve uz njegove obale.

7.3.2.7. MANJI MODIFIKATORI TEMEPERATURE ZRAKA. Razmjerno svojoj površini i dubini

(osobito je važna zapremina), jezera također utječu na toplinski režim okolnog kraja. Zrak iznad jezera je u
proljeće topliji od vode, a hladniji je u jesen i ljeti. Posebice je velika razlika zimi kada je voda puno toplija
od zraka pa vjetar koji puše s jezera na obalu donosi toplinu; to osobito pogoduje nastajanju magle.
Šumski pokrov je također važan modifikator temperature zraka. U odnosu prema otvorenom polju,
šuma smanjuje najvišu dnevnu temperaturu, a utječe i na porast najniže; smanjuje, dakle, dnevni raspon
temperature zraka u šumi. Poput kakva pokrivača zaštićuje podlogu od gubitka energije; smanjuje brzinu
vjetra, slabi prenošenje topline u više slojeve zraka itd.

Slika 225. Prikaz utjecaja grada na

temperaturu zraka (B. Penzar i sur., 1996)

U velikim gradovima dolazi do

izmjene toplinskih obilježja i to zbog:
promjene jakosti kratkovalnog i dugovalnog
zračenja uslijed onečišćenosti atmosfere,
promjene albeda, promjene toplinskih obilježja podloge (izgradnjom zgrada, asfaltiranjem ulica itd.),
oslobađanja velike količine topline iz industrijskih pogona, kućnih ložišta, vozila itd., utjecaja visokih zgrada
na strujanje vjetra itd. Tako se u literaturi udomaćio naziv "toplinski otok" za gradsko područje u kojem je
temperatura viša nego u okolici (viša je i ljeti i zimi); srednja godišnja temperatura viša je obično od 0,5 do
3,0 0C.

7.3.3. TLAK ZRAKA

7.3.3.1. POJAM I OPĆE ZNAČAJKE. Djelovanje golemog broja molekula plinova koje čine zrak na
neku površinu očituje se kao sila koja se naziva tlak zraka ili atmosferski tlak. To je klimatski element čije
promjene čovjek najmanje izravno zamjećuje (premda osjeća posljedice). Poznavanje tlaka zraka ima
presudno značenje za analizu i prognozu vremena. U praksi se tlak zraka računa na jedinicu površine, na 1
cm2. Tlak zraka ne jediničnoj površini jednak je težini stupca zraka iznad te površine do gornje granice
atmosfere.
Pod utjecajem Sunčeva zračenja iznad nejednolike podloge neprekidno i nepravilno traju promjene
klimatskih elemenata (temperatura, vlaga i dr.) pa tako i tlaka zraka. U uvjetima "standardne atmosfere" ,
 200
299 2
koja se kao model rabi u raznim proračunima, tlak drži stupac žive s presjekom od 1 cm visoko 760
mm što odgovara teretu od 1.033 g (1,033 kg) na 1 cm2 na razini mora (u fizici je to jedinica za mjerenje
tlaka - "atmosfera"). Atmosferski se tlak iskazuje hektopaskalima (hPa), a dopuštena je i uporaba milibara
(1 mbar = 1 hPa). Tako tlak u "standardnoj atmosferi" iznosi 1.013 hPa (ili mbar); to je normalni tlak
zraka i predstavlja granicu između visokog i niskog tlaka.
Na tlak zraka utječe više činitelja od kojih su najvažniji: a) nadmorska visina; što je viša, tlak je
manji; b) temperatura; što je viša, zrak se rasteže i postaje rjeđi što znači laganiji, a hlađenjem se steže i
postaje gušći i teži i c) vlažnost: vodena para je lakša od zraka pa što je u zraku više vodene pare, to je zrak
lakši.
Davno je utvrđena čvrsta veza između tlaka zraka i vjerojatnosti padalina. Što je tlak zraka niži, to je
veća vjerojatnost padalina (pad tlaka obično znači porast količine vlage u zraku), a možemo reći i obrnuto:
ako je tlak visok ili raste, mala je vjerojatnost da će biti padalina.

Da zrak ima određenu težinu, možete učenicima zorno predočiti jednostavnim pokusom,
uspoređujući masu praznog i napuhanog balona. Za to je potrebna vaga (polužna) jednakih krakova
(možete je i sami napravite od letvica), dva dječja balona i konac. Na krajeve krakova (poluge) vage
pričvrstite balone; ravnoteža je očigledna. Potom skinite jedan balon s poluge, napušite ga i ponovno
pričvrstite. Napuhani balon će prevagnuti što dokazuje da ima veću masu od praznog balona, tj. da
zrak u njemu ima određenu težinu. Jedno od svojstava zraka je da zagrijavanjem postaje lakši i izdiže
se. I to se može predočiti na jednostavan način. Za to je potrebna obična vješalica (a može i letvica),
konac, novine i voštanica. Vješalicu trebate tako objesiti da dobijete vagu. Od dva jednaka komada
novina načinite tuljce ("fišeke") i zavežite ih na krajeve vage (s otvorom prema dolje) te uspostavite
ravnotežu. Ispod jednog tuljca voštanicom zagrijavajte zrak (pazite da se papir ne zapali); doći će do
podizanja tuljca ispod kojeg gori voštanica, što je dokaz da se topli zrak izdiže.

Slika 226. Barograf

Za mjerenje tlaka zraka služe živin

barometar, kovni barometar ili aneroid i
barograf. Kod živinog barometra mjerenje se
temelji na određivanju visine stupca žive koji
je u ravnoteži s tlakom zraka. Kod kovnog
barometra tlak se određuje prema izobličenju
elastične kutijice u obliku plitkog valjka; to
izaziva pomak kazaljke. Sprava koja bilježi
hod tlak zraka je barograf (sl. 226).

7.3.3.2. VISINSKE ZNAČAJKE TLAKA. S porastom

nadmorske visine smanjuje se stupac zraka (od površine do
gornje granice atmosfere), tj. težina zraka u stupcu je manja
pa će i tlak biti manji. Prema tome, tlak se smanjuje s
porastom nadmorske visine, ali ne jednoliko (linearno).
Smanjuje se isprva naglo, a zatim sve sporije, jer je čak 50%
mase atmosfere zgusnuto u donjih 5 km troposfere (sl. 227).

Slika 227. Promjena atmosferskog tlaka s visinom

Koliko tlak zraka pada s visinom pokazuje veličina

koja se zove barometrijska stopa; to je broj metara za koji
se valja dići da bi tlak pao za jedinicu (1 hPa). U normalnim
uvjetima barometrijska stopa u najdonjem sloju troposfere

299
Razumijeva uvjete na razini mora, na 450 geografske širine, pri temperaturi 0 0C i u normalnom polju sile teže.
 201
iznosi 8,4 m za 1 hPa (ili mbar). U višim slojevima troposfere i u stratosferi tlak zraka sve sporije pada
s porastom visine, odnosno treba se više dići da bi tlak pao za 1 hPa (na visini od 5 km približno 15 m). Da
bi se podaci o tlaku zraka u pojedinim postajama na Zemlji s različitim nadmorskim visinama mogli
uspoređivati i analizirati, svode se na morsku razinu; jedino se tako mogu crtati zemljovidi geografske
raspodjele tlaka zraka.

7.3.3.3. UTJECAJ TEMPERATURE NA PROMJENU TLAKA ZRAKA. Promjenom temperature

zraka mijenja se i njegova gustoća (hladniji zrak je gušći), a budući da gustoća utječe na tlak (veća gustoća
znači veći tlak), to svaka promjena temperature izaziva promjenu tlaka zraka.
Zamišljene plohe u atmosferi u kojima je u svakoj točki tlak zraka jednak nazivaju se izobarne
300
plohe. Presjecište izobarne plohe i Zemljine površine zove se izobara, dakle, to je krivulja koja spaja
mjesta s istim tlakom. Predočuje se na zemljovidima (slično izohipsama) i prikazuje prizemno polje tlaka.
Iznad nejednolike podloge, kakva je površina Zemlje, zrak se ne zagrijava jednoliko; to znači da ni
izobarne plohe nisu usporedne s tlom (sl. 228). U stupcu toplog zraka (topli zrak ima veću zapreminu)
izobarna je ploha (p-∆p) izdignuta, dok se u stupcu hladnog zraka nalazi niže. Zašto? Zrak iznad tople
podloge šireći se postaje lakši, pa će se izobarne plohe izdići za stanovitu visinu. Budući da se iznad
hladnijeg područja temperatura nije mijenjala, nije se promijenila ni visina izobarne plohe, dakle, ostala je na
istoj visini. Tako je u dodirnom prostoru između toplijeg i hladnijeg zraka došlo do promjene tlaka na maloj
udaljenosti (tlak je u točki A' veći nego u točki C, jer je prva točka na manjoj visini). Zbog razlike tlaka
javlja se tzv. sila gradijenta tlaka koja nastoji poništiti vodoravne razlike tako da pokreće zrak u smjeru
manjeg tlaka (iz područja A' u B'). Topliji zrak na visini počinje strujati prema hladnijem području
("prelijeva se"). Posljedica nagomilavanja zraka u hladnom području (B') jest spuštanje zraka i porast tlaka
iznad hladne podloge (B). Istodobno se u stupcu toplog zraka razvijaju uzlazne struje (konvekcija) što
dovodi do pada tlaka nad toplijom
podlogom (A). Pri tlu se javlja vjetar,
tj. strujanje zraka od hladnog područja
(viši tlak) u toplo (niži tlak). Na taj se
način zatvara tzv. profilno strujanje.

Slika 228. Strujanje zraka između

toplog i hladnog područja (profilno
strujanje)(I. Penzar i B. Penzar, 1989)

Prema tome, nad toplijom podlogom nastaje niski tlak (N), a nad hladnom (hladnijom) visoki tlak
(V). Prenošenjem (advekcijom) topline dolazi do konačnog izjednačavanja temperature (do poništenja
razlika), a time i do uravnoteženja tlaka zraka; strujanje postoji dok su prisutne toplinske razlike.

7.3.3.4. POLJA TLAKA I STRUJANJE. Područja visokog ili niskog tlaka zraka nazivaju se polja
tlaka. Mogu biti klimatološke i sinoptičke tvorevine (barički sustavi). Klimatološki sustavi odražavaju
statistički prosjek (srednji tlak zraka) koji se predočuje na klimatskim zemljovidima. Sinoptički su, pak,
kratkotrajni i prikazuju stvarno stanje u nekom određenom vremenu; predočuju se na sinoptičkim
(meteorološkim) zemljovidima (kartama).
Na Zemljinoj površini izobare čine zatvorene, više ili manje koncentrične sustave. Prikaz raspodjele
tlaka zraka pomoću izobara naziva se barički reljef. Naziva se tako jer, slično izohipsama na topografskim
zemljovidima, može predočiti gdje su udubljenja (niski tlak) i izbočine (visoki tlak), a pojedini barički
sustavi imaju nazive poput onih za reljef zemljišta (sl. 229).
Barometarski minimum ili depresija je sustav (polje, područje) niskog tlaka (klimatološka
tvorevina), a označava se velikim slovom N (na sinoptičkim i klimatološkim zemljovidima). Obilježavaju ga
zatvorene izobare (jedna ili više njih), raspodijeljene više ili manje kružno tako da je tlak najniži u središtu, a
raste prema rubovima. U područjima minimuma na sinoptičkim se zemljovidima (dakle, kao sinoptička
tvorevina) najčešće vidi ciklona (usp. sl. 263).301

300
grč. isos = jednak; baros = težina
301
grč. kyklos = krug
 202
Barometarski maksimum je sustav visokog tlaka (klimatološka tvorevina), obilježava se
velikim slovom V. Nastaje ako su zatvorene kružne izobare raspoređene tako da je najviši tlak u središtu, a
302
pada prema rubovima. Na sinoptičkim zemljovidima uz maksimume su najčešće vezane anticiklone.

Slika 229. Tipični oblici baričkog polja (B. Penzar i

sur., 1996)

Baričko sedlo je područje između dviju

depresija ili dvaju maksimuma. Barička dolina je
dio polja niskog tlaka s izduženim izobarama u
jednom smjeru. Barički greben je područje
visokog tlaka s izduženim izobarama u jednom
smjeru, pa postoji izrazita os grebena. Greben je
zapravo dio anticiklone čije su izobare izdužene u
jednom smjeru.303
U realnim atmosferskim uvjetima, kada su
izobare zakrivljene i konačno zatvorene, samo su
dvije mogućnosti raspodjele tlaka zraka: a) tlak je
najveći u središtu, a pada prema rubovima i b) tlak je
najmanji u središtu, a prema rubovima raste. Zbog
razlike tlaka i djelovanja sile gradijenta, zrak u
baričkim sustavima mora strujiti.
Čim se zrak u polju tlaka počne gibati (kada
ne bi bilo strujanja nastao bi vakuum, a to u prirodi nije moguće!), na nj će početi djelovati Coriolisova sila
(usp. odj. 2.3.1.). Budući da je ta sila otklona okomita na smjer gibanja česti zraka, to će čest na sjevernoj
polutki kružiti oko središta niskog tlaka (ciklona) suprotno kretanju kazaljki na satu (protusatno kretanje);
obratno je na južnoj polutki. U slučaju kada je tlak najviši u središtu (anticiklona), a pada prema periferiji,
onda na sjevernoj polutki postoji strujanje u smjeru kazaljke na satu (satno strujanje); na južnoj polutki je
obratno.
Uzme li se u obzir i trenje, onda je prizemno strujanje u cikloni takvo da se čest zraka spiralno
približava (konvergira) središtu, a u anticikloni se udaljuje od njega (divergira) (sl. 230).

Slika 230. Shema barometarskog

minimuma - ciklone (lijevo) i
maksimuma - anticiklone (desno); kratke
strelice prikazuju smjer kretanja vjetra u
pojedinim točkama, a deblje opće
strujanje pri tlu

Čini se da bi takvo strujanje vrlo

brzo moralo izjednačiti razlike u tlaku;
maksimumi bi se ispraznili zbog
istjecanja zraka, a depresije popunile zbog njegova pritjecanja. Međutim, u stvarnosti sustavi tlaka mogu
dugo opstojati, jer gibanje zraka ima i visinsku komponentu.
U središnjem dijelu depresije (ciklone), pritjecanjem zraka pri tlu, suvišan zrak se izdiže (sl. 231).
Izdizanjem zrak se adijabatički hladi, što znači da se za širenje i dizanje troši unutrašnja energija čestica
(usp. odj. 7.3.8.3.). Povećava se relativna vlažnost zraka, počinje kondenzacija i stvaraju se oblaci. Zato
ciklone pretežno donose loše vrijeme i padaline. U barometrijskom maksimumu (anticikloni) spuštanje
zraka iz viših slojeva povećava tlak u podlozi, pa se prizemni zrak mora razilaziti (otječe na sve strane, od
središta ka rubovima). Posljedica spuštanja je adijabatičko zagrijavanje zraka, jer se stlačivanjem
povećava unutrašnja energija i temperatura česti zraka raste. Dinamičkim zagrijavanjem zrak je sve dalje od

302
grč. ant i= protiv; kyklos = krug
303
Naše krajeve zimi redovito zahvati greben sibirske anticiklone; obilježava ga suho i vrlo hladno vrijeme.
 203
rosišta, a to dovodi do raspadanja naoblake. U anticikloni (divergentnom sustavu) obično prevladava
lijepo, vedro vrijeme (zimi može biti magle ili niske naoblake).

Slika 231. Okomiti presjek strujanja u

anticikloni i cikloni s prikazom kruženja zraka;
anticiklona: pritjecanje u višim slojevima,
spuštanje zraka u središtu i razilaženje u
prizemnim slojevima; ciklona: pritjecanje u
nižim slojevima, izdizanje u središtu i
razilaženje u višim slojevima

7.3.3.5. GLOBALNA PROSTORNA RASPODJELA TLAKA ZRAKA. Zbog nehomogenosti i

rotacije Zemlje, prostorna raspodjela tlaka zraka vrlo je složena. Na nekim dijelovima Zemlje češće se
zadržavaju barometarski maksimumi, a na nekima minimumi, što ovisi o godišnjem dobu i općim
strujanjima atmosfere. Baričke sustave možemo podijeliti u dvije skupine:
a) stalni barički sustavi (središta) su prostrana polja visokog ili niskog tlaka koji nad određenim
područjem postoje cijelu godinu; nepromjenjivi su jer ne ovise samo o zagrijavanju; tu spadaju: 1. ekvatorski
pojas niskog tlaka, 2. suptropski maksimumi koji su osobito razvijeni nad oceanima, 3. područja niskog
tlaka u subpolarnom pojasu na sjevernoj polutki i neprekinuti pojas niskog tlaka oko Antarktike i 4.
područja visokog tlaka iznad Arktika i Antarktike;
b) sezonski barički sustavi (središta) su područja visokog ili niskog tlaka iznad kontinenata. Postoje
samo u jednom dijelu godine, dok je u drugom dijelu godine suprotna raspodjela tlaka; toplinskog su
postanka te na kontinentima zimi nastaje polje visokog, a ljeti niskog tlaka.
Budući da je zagrijavanje izvantropskog područja bitno različito ljeti i zimi, to se znatno razlikuju i
vrijednosti tlaka zraka. Stoga nije uputno za temeljne pokazatelje uzimati godišnji prosjek tlaka, nego valja
zasebno promatrati hladni dio godine (na sjevernoj polutki tipičan je siječanj, sl. 232) i topli dio (predstavlja
ga srpanj, sl. 233).

Slika 232. Srednja siječanjska raspodjela tlaka zraka reduciranog na morsku razinu; veće zatamnjenje znači
veći tlak (Fiziko-geografičeskij atlas mira; izvor: Šegota, 1988)
 204

U siječnju je niski tlak razvijen u cijelome ekvatorskom pojasu. Uočljiva su područja niskog tlaka i
nad kontinentima na južnoj polutki; tamo je ljeto i kontinenti se jako zagriju što dovodi do niskog tlaka.
Oceani između kontinenata razmjerno su hladniji (more se sporije zagrijava od kopna!) pa je zrak iznad njih
hladniji (a to znači teži). Tako u suptropskim širinama južne polutke postoje tri polja visokog tlaka, nad
svakim oceanom po jedan.
Na sjevernoj polutki u suptropskim širinama također su maksimumi nad oceanima, ali su oslabljeni i
pomaknuti prema polutniku. To su azorski maksimum nad srednjim Atlantikom te na sjeveru Velikog
oceana ("sjevernopacifički"). Međutim, izrazitiji sezonski barički sustavi visokog tlaka su nad (jako hladnim)
kontinentima. To je sibirski maksimum (u Aziji i nad istočnom Europom) te kanadski maksimum.
Uočljiva su i dva velika polja niskog tlaka: islandski minimum (stalni barički sustav) i aleutski minimum.
U polarnim područjima, sjevernom i južnom, prevladava visoki tlak (ne vide se jer slike ne obuhvaćaju
polarne krajeve).

Slika 233. Srednja srpanjska raspodjela tlaka zraka reduciranog na morsku razinu (Fiziko-geografičeskij
atlas mira;izvor: Šegota, 1988)

U srpnju (ljeto na sjevernoj polutki, zima na južnoj) dolazi na dijelu Zemlje do suprotnog razvoja
baričkih sustava. Na sjevernoj polutki jako ojača azorski maksimum i havajski maksimum (ljeto je,
kontinenti su zagrijani pa je zrak nad morem razmjerno hladan). Nad Euroazijom, Sjevernom Amerikom i
Afrikom su polja niskog tlaka, depresije. Osobito je nizak tlak u južnoj Aziji (to je jedan od pokretača ljetnog
monsuna). Islandski minimum ljeti jako oslabi.
Navedeni sustavi tlaka su prosječna stanja dobivena iz višegodišnjih podataka; to su statističke
tvorevine koje postoje samo na klimatskim zemljovidima ("nepokretni" sustavi). U stvarnosti se, pak,
javljaju kao dinamički sustavi (prikazuju se na sinoptičkim zemljovidima). Tako je islandski minimum
(ciklona), kao stalni barički sustav, od bitne važnosti za vrijeme u Europi pa tako i u Hrvatskoj. Za vrijeme u
našoj zemlji golemo značenje ima azorski maksimum, stalni sustav tlaka (jedan od suptropskih maksimuma).
U hladnom dijelu godine bitno važan barički sustav nad euroazijskim kontinentom jest sibirski maksimum
(anticiklona) kao golemo sezonsko središte; njegov greben ponekad dopre sve do središnje Europe. Za
 205
vremensko stanje u našim krajevima (i općenito u južnoj Europi) veliko značenje ima i sredozemna
ciklona (minimum).
Svi barički sustavi pomiču se ("migriraju") za Suncem; zimi (na sjevernoj polutki) prema polutniku,
a ljeti prema polovima. Tako Sunčevo zračenje, zagrijavajući Zemljinu površinu, utječe na zagrijavanje
atmosfere i pokreće značajne atmosferske procese.

7.3.4. VJETAR
7.3.4.1. POJAM I UZROCI. Ukupno gibanje zraka naziva se strujanje, a vodoravna komponenta, tj. dio
koji struji usporedo s površinom Zemlje, naziva se vjetar (usp.sl. 228). Vjetar je rezultat djelovanja više sila:
sile gradijenta tlaka, sile teže, devijacijske sile rotacije Zemlje ili Coriolisove sile i trenja. Vjetar je značajan
klimatski element. Promjene tlaka ne osjećamo neposredno (osim ako ne dolazi do naglih i velikih
promjena), ali zato njihove posljedice, vjetrovi, imaju golem značaj za naš svagdašnji život.
Vjetar, kao i strujanje uopće, posljedica je djelovanja gradijentske sile, odnosno nejednakog tlaka u
vodoravnom sloju zraka. Imamo li na umu uzrok nejednakog tlaka, ustvrdit ćemo da je glavni, prvenstveni
činilac strujanja različita brzina grijanja ili hlađenja zraka nad nehomogenom podlogom. Jačina vjetra ovisi o
promjeni tlaka u vodoravnom smjeru; ako se naglo mijenja, brzina vjetra je velika, a kad nema vodoravne
razlike tlaka, nema ni vjetra. Omjer razlike tlaka i odgovarajuće udaljenosti nazivamo vodoravnim
gradijentom tlaka (veći je kada je razlika tlaka veća, a udaljenost manja); brzina vjetra je razmjerna tom
gradijentu. Budući da leži u smjeru najveće promjene tlaka, gradijent je uvijek okomit na izobare, a usmjeren
je od višeg prema nižem tlaku.
Vjetar puše od većeg tlaka prema manjemu, ali ne najkraćim putem (nije poput gradijenta okomit na
izobare), jer na njegov smjer djeluju i druge sile. Zrak se giba između dviju točaka na Zemlji koja rotira pa
se javlja važan učinak Coriolisove sile (usp. odj. 2.3.1.); posljedica djelovanja ove sile otklona je skretanje
vjetrova. Tako, pušući duž podnevnika prema ekvatoru, vjetrovi na sjevernoj polutki skreću udesno, a na
južnoj ulijevo; npr. pasati (usp. sl. 7 i 236).
U malim nadmorskim visinama, zbog hrapavosti podloge, uvijek djeluje i sila trenja. Trenje između
zraka i podloge (ali i između raznih slojeva zraka) suprostavlja se započetom gibanju i smanjuje mu brzinu
("koči" vjetar), a donekle mu mijenja i smjer.304

7.3.4.2. BRZINA (JAČINA) I SMJER VJETRA. Vjetar je određen svojim smjerom i brzinom; podatak
o brzini može se nadomjestiti podatkom o njegovoj jačini. Prikazuje se vektorom.
Brzina vjetra mjeri se pomoću
anemometra,305 (sl. 234) a brzina i smjer
bilježi se na vrpci anemografa. Izražava
se u metrima u sekundi (m/s) ili u
čvorovima (1 čvor /čv/ = 1 naut.
milja/sat; 1 naut. milja = 1852 m). U
nedostatku instrumenata određuje se
jačina vjetra prema učinku što ga izaziva
na objektima u prirodi; većoj brzini
odgovara i veća jačina vjetra i obratno.
306
Jačina se izražava u boforima; skala
ide od 0 do 12 stupnjeva za jačinu vjetra
pri tlu, a za visinske vjetrove do 16
stupnjeva.

Slika 234. Digitalni ručni anemometar (lijevo) i jedan tip vjetrulje (desno)

304
Kad se uspostavi ravnoteža između sve tri sile (gradijenta, otklona i trenja) vjetar će puhati prema nižem tlaku tako da s
izobarama čini oštri kut od oko 300; to znači, primjerice, ako je promatrač okrenut tako da mu vjetar puše u leđa, onda mu se niži
tlak nalazi naprijed slijeva, a visoki otraga zdesna.
305
grč. anemos = vjetar; metron = mjera
306
Prema britanskom admiralu F. Beaufortu koji je sastavio skalu za potrebe pomorstva u doba kada se isključivo plovilo
jedrenjacima. Određivanje jačine vjetra prema učinku, npr. za 5 bofora (umjereno jak vjetar) je ovakvo: njiše veće lisnate grane, a i
mala stabla; čovjeku postaje neugodno; na mirnim vodama stvara male valove s oštrim grebenima.
 206

Smjer vjetra određuje se prema stranama svijeta, a kao oznaka uzima se ona strana svijeta iz koje
vjetar puše, tj. otkuda dolazi struja zraka. U meteorološkoj praksi smjer vjetra se obilježava velikim slovima
prema engleskim nazivima strana svijeta. Osim glavnih strana, upotrebljavaju se i sporedne strane i
međusmjerovi; najčešće se uzima 8 smjerova (N, NE, E, SE, S, SW, W i NW) premda se u klimatologiji
koristi i 16 smjerova. To je tzv. ruža vjetrova. Smjer vjetra se u sinoptičkoj meteorologiji određuje
307
azimutom; npr. 900 (istočnjak) označava se s 9; 2700 (zapadnjak) označava se s 27, itd.
Veliku važnost ima i čestina smjera vjetra, za što koristi sprava koja se zove vjetrulja (sl. 234);
aerodinamičko krilce omogućuje da se vjetrulja uvijek nalazi u struji zraka, a protuuteg pokazuje smjer iz
kojeg vjetar puše. Podaci o broju dana učestalosti pojedinog smjera vjetra, a računaju se kao srednja
308
vrijednost iz podataka za svaki mjesec (za 8 smjerova + podatak o tišini / C / ), pretvaraju se u postotke i
prikazuju grafički (sl. 235).

Slika 235. Godišnja ruža vjetrova za Zagreb-Maksimir za razdoblje od 1981. do 2000.

Zrak struji i iznad podloge koja je više ili manje hrapava (reljefni oblici, šuma, naselja, valovi itd.).
309
Tako nastaje trenje između zraka i podloge; to je tzv. vanjsko trenje. Već smo ustvrdili da trenje utječe na
smjer vjetra, a isto tako da njegovim djelovanjem (uz pripomoć unutarnjeg trenja) nastaje vrtložno gibanje
zraka. Točnije, radi se o mehaničkom vrtloženju (turbulenciji) kojeg valja razlikovati od toplinskog.
Mehanička vrtložnost je važno svojstvo; zapravo, vjetar je uvijek, jače ili slabije, vrtložno strujanje. Zrak se
vrlo učinkovito mješa te tako jako ubrzava isparavanje (a znamo da je ono prva faza u hidrološkom ciklusu).
Jak vjetar i vrtloženje utječe na odstranjivanje dima, prašine i plinova iz gradova. O vjetru i vrtloženju ovisi
uvelike i oprašivanje biljaka (povoljan je slab vjetar) itd.
Pojedini reljefni oblici prisiljavaju zračnu struju da im se prilagodi i tako utječu na smjer i brzinu
vjetra te njegovo vrtloženje (usp. sl. 150). To se događa npr. u klancima, na prijevojima, kanalima što ih čine
otoci sa susjednim kopnom. Brzina zračne struje se povećava zbog male propusnosti prirodnog suženja.
Visina i smjer pružanja planina također utječu na jačinu vjetra i na vrtložnost strujanja. Veliki i visoki
planinski sustavi i izdvojene planine, ako se pružaju okomito na smjer prevladavajućih (klimatski povoljnih
ili nepovoljnih) vjetrova, stvaraju dvije vrste padina: privjetrinu, okrenutu prema vjetru i zavjetrinu
zaštićenu od glavnog ili "najneugodnijeg" vjetra.310 Biljni pokrov i umjetne zapreke jako smanjuju brzinu
vjetra. Tako su ponegdje drvoredi, živice i zaštitni zidovi bitna sastavnica poljoprivrednoga krajolika. Vjetar
u šumi naglo slabi; na visini od 3,5 m ima još samo 48% brzine na otvorenom polju.

307
Domaći nazivi za smjerove vjetra: N - sjeverni vjetar, sjevernjak, sjeverac, zgorec, tramontana; NE - sjeveroistočjnak, oblačnjak,
bura; E- istočni vjetar, istočnjak, zdolec, dolnjak, dravčak, levant; SE-jugoistočnjak, jugo; S- južni vjetar, oštro; SW-jugozapadnjak,
lebić; W- zapadni vjetar, zapadnjak, podsunec, pulenat; NW-sjeverozapadnjak, maestral, večerin.
308
tal. calma = tišina
309
Postoji i unutarnje trenje ili viskoznost, tj. otpor koji molekule pružaju promjeni svoga položaja.
310
Tako Himalaja štiti južnu Aziju od utjecaja hladnih sjevernih vjetrova. S druge strane, u Sjevernoj Americi nikakve prepreke ne
stoje na putu hladnome sjevernom vjetru, pa zimi često hladni val prodre sve do Floride.
 207
Gradovi s visokim zgradama također utječu na brzinu i smjer vjetra. Obično prema središtu
vjetar slabi, ali i jača između visokih blokova zgrada (imaju učinak poput klanca).
Kinetička energija (energija kretanja) vjetra raste s kvadratom njegove brzine, pa odatle proistječe
razornost vjetra pri velikim brzinama. Deflacijsku snagu vjetra upoznali smo kod pustinja (usp. odj. 5.5.6.3.),
što samo po sebi jasno govori da učinak vjetra bitno ovisi o vrsti i gustoći biljnog pokrova. Jačanju eolske
erozije umnogome pridonosi nerazumno iskorištavanje tla, uništavanje prostranih travnatih površina (npr.
preoravanje prerija u Americi).
Čovjek je davno spoznao moguće koristi od energije vjetra. U najvećem dijelu prošlosti pomorska je
311
plovidba bitno ovisila o njegovoj jačini i smjeru. Danas jedriličarstvo, odnosno uloga vjetra, ima važno
mjesto u sportu i rekreaciji. Izgradnjom vjetrenjača iskorišten je vjetar za pokretanje mlinova, crpljenje vode
i slične potrebe. Suvremene vjetrenjače uglavnom se koriste za proizvodnju električne energije.

7.3.4.3. SHEMA VJETROVA NA POVRŠINI ZEMLJE. Vjetrovi pušu samo iz područja višeg tlaka u
područje nižeg tlaka pa, uzmemo li u obzir i rotaciju Zemlje kao i trenje zraka s podlogom, možemo doći do
idealizirane sheme planetarnih vjetrova na površini Zemlje (sl. 236).312 Jedno je posve sigurno: glavni
smjerovi vjetra na Zemlji proizlaze iz prostorne raspodjele tlaka. Raspodjela vjetrova u siječnju (sl. 237) i
srpnju (sl. 238) navodi na zaključak da u strujanju vjetrova nad oceanima nema bitne razlike između ljeta i
zime. Isto je tako razvidno da se nad kontinentima bitno razlikuju vjetrovi zimi i ljeti. Zbog većeg udjela
mora, na južnoj je polutki pravilnija shema vjetrova.

Slika 236. Idealizirana shema planetarnih

vjetrova na površini Zemlje

Iz suptropskih polja visokog tlaka

prema pojasu toplog zraka i manjeg tlaka oko
toplinskog ekvatora pušu pasati; tipični pasati
pušu samo nad oceanima (više o tome u odj.
7.4.1.). Budući da struje iz pojasa manje
obodne rotacijske brzine prema pojasu veće
brzine, zaostaju na zapad i na sjevernoj polutki
su sjeveroistočni vjetrovi, a na južnoj
jugoistočni. Pasate su dobro poznavali i dali im
ime španjolski pomorci koji su se njima
koristili ploveći jedrenjacima na zapad, tj. u
Ameriku.313
Približavanjem središtima suptropskih
maksimuma brzina vjetra slabi, a izrazitost
smjera sve je manja; to su suptropski pojasi
314
tišina ili tzv. konjske širine. Na zapadnim rubovima suptropskih maksimuma strujanje polako skreće da
bi konačno posve prešlo u zapadni vjetar; ove su vjetrove koristili pomorci za povratak iz Srednje
Amerike u Europu. Ti se vjetrovi nazivaju glavni zapadni vjetrovi. Najbolje su izraženi na južnoj
hemisferi, gdje u pojasu 40-650 zahvaćaju golema oceanska prostranstva.315 Zapadni vjetrovi su tipični za
oceane i i zapadne obale kontinenata; ne stvaraju neprekidan pojas oko Zemlje jer ih prekidaju jaki utjecaji
kontinentskih masa. Iz cirkumpolarnih područja visokog tlaka prema subpolarnim poljima niskog tlaka
pušu hladni vjetrovi koji također, jer se kreću iz dijelova manje rotacijske brzine u krajeve veće brzine,
skreću prema zapadu, tj. struje s istočne strane; to su polarni istočni vjetrovi.

311
Cristoforo Colombo (Kolumbo) je za svoj povijesni put na zapad koristio vjetrove koji pušu pod utjecajem azorskog maksimuma
(vjetar u polju visokog tlaka struji u smjeru kazaljke na satu!). Do Kanara su ga pokretali sjeverni vjetrovi na istočnom rubu azorskog
maksimuma, a od njih prema zapadu tjerali su ga pasati (sjeveroistočni, a zatim sve više istočni) i doveli do karipskih otoka. Za
povratak u Europu koristio je prvo južne vjetrove na zapadnom rubu azorskog maksimuma, a zatim glavne zapadne vjetrove na
sjevernom rubu maksimuma.
312
Predočena shema zapravo pokazuje nestvarno, idealizirano prizemno strujanje zraka; zanemaruje raspored kontinenata koji jako
modificiraju prizemno strujanje.
313
Španj. passar = otići, proći. Britanski pomorci dali su im još znakovitiji naziv "Trade winds" /trgovački vjetrovi/.
314
U doba jedrenjaka, prevozeći konje u Srednju Ameriku, pomorcima je znalo ponestati vode pa su konje bacali u more; odatle
rečeni naziv.
315
To su "dobri zapadni vjetrovi" jedriličarskog pomorstva, ali ujedno i velika zapreka na putovanju oko rta Horn od istoka prema
zapadu.
 208

Slika 237. Raspodjela prosječnog tlaka zraka i prevladavajućih vjetrova u siječnju (I. Penzar i B. Penzar,
1989)

Slika 238. Raspodjela prosječnog tlaka zraka i prevladavajućih vjetrova u srpnju (I. Penzar i B. Penzar,
1989)
 209
Zimi nad rashlađenim kontinentima sjeverne polutke pušu sjeveroistočni vjetrovi. Tako iz
sibirskih prostora struji preko Kine prema primorju Tihog oceana i južne Azije hladan i suh zimski
316
monsun, s izrazitom sjevernom komponentom. Prema nekim autorima, riječ je o dijelu zimskog pasatnog
pojasa oko cijele Zemlje. Izrazitiji je nad istočnom Azijom nego iznad južne Azije, jer teško svladava
Himalaju. Mnogo je važniji ljetni monsun, koji je najjače izražen u Indiji. Budući da između monsuna i
općega, planetarnog strujanja postoji izvjesna veza, to su obuhvaćeni u dijelu koji razmatra primarno
strujanje zraka (odj.7.4.1.).

7.3.5. ZRAČNE MASE I FRONTE

7.3.5.1. ZRAČNE MASE. Na površini Zemlje postoje prostrana područja s jednolikom podlogom, kao
što je suptropska pustinja, snijegom pokriveno kopno ili tropski dio oceana. U njima se meteorološki
elementi u vodoravnom smjeru malo mijenjaju (npr. temperatura se mijenja manje od 1 0C na 100 km
udaljenosti). Kad se zrak dulje zadrži iznad takvog područja, onda on od podloge poprimi neka svojstva.
Takva prostrana područja troposferskog zraka jednolikih svojstava nazivamo zračnim masama; njihova
rasprostranjenost može iznositi i po nekoliko tisuća kilometara (najmanje 500 km, najviše 5.000 km).
Prostori u kojima se oblikuju zovu se izvorišta zračnih masa. Jasno je da će zračna masa nastala iznad
arktičkih krajeva biti hladna i s malo vodene pare, iznad oceana u tropima bit će topla i vlažna itd. Za njihov
postanak najpovoljnija su suptropska područja jer prevladava spuštanje zraka i tišine.
Zračne mase imaju veliki praktični značaj jer određuju vremenske prilike na širokom području.
Glavni su prenositelji energije (ali i vodene pare u kojoj je također pohranjena energija) iz nižih geografskih
širina u više. Zato se i kaže da upoznati klimu nekog kraja znači, zapravo, upoznati značajke zračnih masa
pod čijim se utjecajem nalazi. Dolaskom na drugo područje zračna masa počinje polagano poprimati fizička
svojstva nove prirodne sredine; počinje pretvorba njenih svojstava.
Zračne mase mogu se klasificirati na razne načine: prema području gdje su nastale, prema
svojstvima, prema vremenu koje donose kad iziđu iz izvorišnog područja. Obično se upotrebljava: a)
toplinska i b) geografska klasifikacija.
Toplinska klasifikacija zračnih masa temelji se na tome prelazi li toplina iz podloge na zračnu masu
ili obratno. Zračna masa koja je hladnija od podloge, tj. ona koja se zagrijava od podloge, zove se hladna
zračna masa (upotrebljava se oznaka K ).317 Ako, pak, toplina iz zračne mase prelazi u podlogu, tj. ako se
318
podloga zagrijava od zračne mase, ona se zove topla zračna masa (označava se s W ). To praktički znači
da je zrak topliji (hladniji) od podloge nad koju dolazi, odnosno topliji (hladniji) od zraka koji se tu ranije
nalazio (prije prodora novoga).
Geografska klasifikacija zračnih masa temelji se na geografskoj raspodjeli izvorišnih područja, pa
postoje četiri osnovna tipa: a) arktičke zračne mase (oznaka A), nastaju iznad polarnih područja pokrivenih
ledom i snijegom;319 b) polarne zračne mase (P) nastaju od polarnog kruga do otprilike 350 geografske
širine; c) tropske zračne mase (T) nastaju u području između 350 i 150 geografske širine; d) ekvatorske
zračne mase (E) nastaju u ekvatorskom pojasu niskog tlaka. 320
Podjela se temelji još i na tome je li izvorište zračne mase na moru ili kopnu; o tome bitno ovise i
fizička svojstva zraka (posebice vlažnost). Najveću količinu vode dobivaju zračne mase koje nastaju iznad
morskih površina ili se u svom kretanju duže zadržavaju iznad mora i oceana; to su maritimne zračne mase
(oznaka za njih je m). Kontinentske zračne mase (oznaka c) potječu s kopna i imaju malu količinu vlage.
Svaka zračna masa može biti oceanskog i kontinentskog porijekla (npr. kontinentske i maritimne arktičke
zračne mase /cA i mA/). Polarne i tropske zračne mase, uz to što mogu biti maritimne i kontinentske, mogu
biti hladne (K) i tople (W).
Tako već iz samog naziva možemo nešto zaključiti o svojstvima zračne mase. Arktička je
najhladnija, tropska je toplija od polarne, kontinentalna polarna je ljeti toplija od maritimne polarne, a zimi
ne; maritimna je vlažnija od kontinentalne nastale u približno istim geografskim širinama.

316
arap. mausin = godišnje doba
317
njem. kalt = hladan
318
njem. warm = topao
319
Za one na južnoj polutki upotrebljava se naziv antarktičke zračne mase (oznaka AA).
320
To su stari nazivi koji su zadržani unatoč novijim spoznajama. Tako bi arktičke mase trebalo nazvati polarnima. Polarne zračne
mase su zapravo zračne mase umjerenih širina. Isto tako bi i tropske zračne mase bilo pravilnije nazvati suptropskim.
 210
Nijedna zračna masa ne ostaje stalno na svom izvorištu, već je nakon nekog vremena pokrene
opće strujanje atmosfere. Na svome putu zračna masa dugo zadržava neka svojstva i nosi ih u nova
područja; pritom dio svojstava i gubi u dodiru s drukčijim podlogama. Dolazak (prodor) nove zračne mase
321
osjećamo kao promjenu vremena.

7.3.5.2. FRONTALNE PLOHE I FRONTE. U mnogim dijelovima svijeta razne zračne mase dolaze u
izravan dodir. Na granici gdje se dodiruju postoji razmjerno uzak pojas u kojem se miješaju svojstva obiju
masa (širok oko 100 km; mase se kao cjeline ne miješaju). Ako u tom pojasu postoji strujanje koje približava
zračne mase (konvergencija), a uz to su im i temperature različite, dolazi do njihovog sukobljavanja te
sužavanja prijelaznog pojasa (na oko 10 km). Tako suženi granični pojas zove se frontalna ploha. U njoj
svojstva jedne zračne mase naglo (skokovito) prelaze u svojstva druge. Ima kosi položaj i nagnuta je prema
hladnom zraku (sl. 239). Na frontalnoj plohi dolazi do dizanja i adijabatičkog hlađenja zraka (usp. sl. 249),
odnosno do kondenzacije, pa frontalne plohe redovito prate sustavi oblaka.

Slika 239. Shematski prikaz dodira dviju

zračnih masa

Presjecište frontalne plohe sa

322
Zemljinom površinom naziva se fronta. Tu
su suprotnosti između zračnih masa
najizrazitije. Prolaz fronte preko nekog
područja praćen je jakim promjenama vremena
("frontalni poremećaj"), a zbog smjene zračnih
masa prisutne su nagle i jake promjene
temperature, padalina, tlaka, vjetra itd. Osim
fronti koje možemo vidjeti na sinoptičkim
zemljovidima (predočuju trenutno stanje u atmosferi), na Zemlji postoje frontalne plohe, odnosno fronte, za
koje se određuje njihov srednji položaj u dužem razdoblju, i koje odvajaju četiri (navedene) glavne vrste
zračnih masa. To su klimatske fronte:
- arktička fronta (AF), nalazi se između arktičkog (A) i polarnog zraka (P) (između antarktičkog i
polarnog zraka je antarktička fronta AAF);
- polarna fronta (PF) je između polarne (P) i tropske zračne mase (T);
- intertropska fronta (IF) nastaje na dodiru (sukobu) tropskog (T) i ekvatorskog zraka (E) (sl.
240).323

Slika 240. Shematska raspodjela klimatskih frontalnih

ploha i zračnih masa na sjevernoj polutki

Za polarne fronte je karakteristično sezonsko

seljenje ("za Suncem") pojedinih dijelova (grana). Kada se
polarne zračne mase zimi spuštaju prema ekvatoru,
potiskujući pred sobom tropski zrak, na "napušteno"
područje dolazi arktički (antarktički) zrak; ljeti je, pak,
obrnuto.

321
Kada npr. zimi u unutrašnjost Hrvatske prodre maritimna zračna masa iz nižih geografskih širina, osjećamo naglo zatopljenje; ako
je bilo snijega na tlu, počinje se topiti, a ako je padao, prelazi u kišu.
322
Lat. frons = čelo, prednja strana; otuda "fronta". Prvi su naziv fronta počeli upotrebljavati norveški meteorolozi tijekom prvoga
svjetskog rata (poznatog po frontalnom ratovanju) kako bi istaknuli da je granica zračnih masa zapravo crta njihova sukobljavanja.
323
Tu je još i tropska (TF) i ekvatorska fronta (EF) koja nije tako izrazita zona dodira tropskog i ekvatorskog zraka zbog male razlike
u temperaturi (ali su zato velike razlike u vlažnosti zraka).
 211

Pod utjecajem maritimnog polarnog zraka (mP), koji nastaje u sjevernom Atlantiku (a nose ga
zapadni vjetrovi), zapadna Europa ima izrazitu maritimnu klimu, a Europa kao cjelina klimatski je
najugodniji kontinent. Prodor mP zraka donosi često neugodno, hladno, kišovito vrijeme u toplom
dijelu godine, a zatopljenje u zimskoj polovici godine. Kontinentski polarni zrak (cP) nastaje nad
Skandinavijom te unutrašnjim i sjevernim dijelovima Rusije. Nastaje najčešće u zimskim
anticiklonalnim sustavima. Maritimni tropski zrak (mT) nastaje u suptropskom dijelu Atlantika u
području azorskog maksimuma, ali nerijetko i u Sredozemnome moru. To je topao i stabilan zrak koji
u Europu dolazi s vjetrovima iz zapadnoga kvadranta. Kontinentski tropski zrak (cT) nastaje u
suptropskim pustinjama sjeverne Afrike i jugozapadne Azije, a ljeti i nešto sjevernije, nad cijelim
Sredozemljem i stepskom Euroazijom. U hladnom dijelu godine taj se zrak navlaži nad Sredozemljem,
pa njegovim sjevernim obalama (dakle, i našoj) i unutrašnjosti donosi obilne padaline.

7.3.6. VLAGA U ZRAKU

7.3.6.1. POJAM I ZNAČAJ. Pod vlagom zraka razumijevamo vodenu paru u atmosferi (pojam se ne
odnosi na kapljice vode niti led). Premda čini vrlo mali dio atmosferskih plinova (na 500 geografske širine u
zraku je ima prosječno 0,9%), njena je važnost za procese u atmosferi neusporedivo veća od količinskog
udjela. Zapravo, vodena para je jedna od najvažnijih klimatskih sastavnica zraka: a) o tome koliko je ima u
zraku ovisi vjerojatnost pojave padalina, b) učinkovito upija dugovalno zračenje Zemlje i neizravno utječe na
temperaturu zraka i c) sadržava u sebi osjetnu količinu prikrivene (latentne) topline koja se kondenzacijom
oslobađa i tako dodatno utječe na tijek atmosferskih procesa. Ustvrdili smo već da je lakša od zraka te što je
više ima, to je zrak lakši, a tlak manji. Zrak je najvlažniji u donjim dijelovima troposfere, a u višim je
slojevima vodene pare sve manje.
Znamo da se voda javlja u sva tri agregatna stanja, a promjene stanja povezane su s energetskim
promjenama. Važno je za atmosferske procese da se pri promjeni stanja toplina troši ili oslobađa. Toplina se
troši pri prijelazu krutog u tekuće (kopnjenje ili taljenje) ili krutog i tekućeg u plinovito stanje
(isparavanje).324 Obratno, prelaženjem iz plinovitog u tekuće (kondenzacija), ili plinovitog u kruto
(sublimacija), kao i tekućeg u kruto stanje (zaleđivanje) toplina se oslobađa.

7.3.6.2. ISPARAVANJE (EVAPORACIJA). Vodena para dospijeva u atmosferu isparavanjem ili

evaporacijom sa svih površina na Zemlji gdje postoji i najmanja količina vode, tj. vodene pare. Brzina
isparavanja ovisi o više činilaca: o veličini površine tijela koje isparava, o temperaturi tijela koje isparava
(viša temperatura - brže isparavanje), o količini vodene pare u sloju zraka iznad površine koja isparava (suši
zrak - brže isparavanje), o brzini vjetra iznad površine vode ili tla (jači vjetar - jače isparavanje), o tlaku
zraka (niži tlak - brže isparavanje), o količini padalina koja pada na tu površinu (više padalina - manje
isparavanje), o biljnom pokrovu, itd.
Tome pridonose i biljke koje isparavaju vodu koju korijenjem dobivaju iz tla; to se isparivanje zove
325
transpiracija; zajedničko djelovanje "običnog" isparavanja (evaporacija) vlage iz tla i transpiracije je
evapotranspiracija. Znatan dio padalina ispari s lišća i grana već tijekom samog padanja kiše ili neposredno
poslije nje; to je tzv. intercepcijski gubitak (usp. odj. 6.3.2.4.).326
U cjelini je isparavanje, posve prirodno, znatno veće iznad oceana nego iznad kontinenata. Svi
dijelovi oceana ne isparavaju jednako. Najjače je oko 200 N i 200 S (usp. sl. 168) jer je jako osunčavanje, a
stalno pušu suhi pasati. Uz ekvator je puno vodene pare u zraku, a vjetar je slab što znači da je isparavanje
slabo unatoč visokim temperaturama. Porastom geografske širine isparavanje sa svjetskih mora naglo opada,
uglavnom zbog toga što se smanjuje temperatura vode. Najprostranije područje vrlo jakog isparavanja (više
od 2.000 mm godišnje) je tropski i suptropski Indijski ocean između Madagaskara i Australije.
Posve je drukčije isparavanje nad većim dijelom kopna. Ekvatorski pojas, s mnogo padalina i jakom
evapotranspiracijom, ima jače isparavanje nego ocean na istoj geografskoj širini jer je temperatura na kopnu

324
Zato se naše tijelo protiv vrućine bori znojenjem, jer se hladi prilikom isparavanja znoja. Tekućina u običnoj boci se ljeti brzo
ugrije. Ako ste na plaži, umotajte bocu u ručnik ili majicu i smočite je (može i u moru); potom je stavite na sunce. Voda će isparavati
i za to će trošiti energiju što će, pak, dovesti do hlađenja tekućine.
325
Tako za sunčana dana stablo breze s oko 200.000 listova transpiracijom može izgubiti 60-70 l vode.
326
Zato je vlažnost zraka nad biljnom površinom puno veća nego podalje od nje; poznata je nepodnošljiva vlaga tropskih prašuma
gdje cijelu noć, a često i danju, s drveća neprekidno kaplje voda, odnosno rosa.
 212
viša nego što je temperatura mora. Prema polovima, u tropima i suptropima, isparavanje nad kopnom
naglo se smanjuje. Znamo da su to područja
podru ja suptropskoga visokog tlaka, pojas velikih pustinja (posebice na
sjevernoj polutki; isparavanje
je je ispod 100 mm). U umjerenim geografskim širinama isparavanje opet jača,
ja a
u visokim geografskim šrinama naglo pada na najmanje vrijednosti; ograničavaju
ograničavajući činilac je stalno niska
temperatura, a hladan zrak ne može sadržavati puno vodene pare.

7.3.6.3. POKAZATELJI VLAŽNOSTI ZRAKA. Prizemna količina

ina vodene pare vrlo je promjenljiva;
zrak je nekad suši, a nekad vlažniji. Međutim,
Me pri određenoj
enoj temperaturi zraka u njemu se ne može nalaziti
neograničena količina
ina vodene pare. Kod odre
određene temperature zrakrak može primiti točno
to određenu količinu
vodene pare. Činitelji
initelji koji određuju najve
najveću količinu
inu vodene pare u zraku su temperatura i tlak vodene pare.
Kad se u zraku nalazi najveća moguća količina vodene pare, kaže se da je zasićen vodenom parom i da je
ća mogu
ne može više primiti. U tom slučaju
sluč bez promjene temperature i tlaka određenađena zapremina zraka ne može
sadržavati veću količinu
inu vodene pare. Ako, pak, koli
količina
ina vodene pare u zraku prijeđe
prije najveću moguću, a to
je obično
no pri smanjenju temperature (npr. kod adi adijabatičkog
kog dizanja zraka), tada se dio vodene pare
kondenzira (kapljice vode) ili sublimira (kristali leda).
Broj grama vodene pare u 1 m3 zraka je apsolutna
vlaga (ili vlažnost). Valja istaknuti da se promjenom temperature
mijenja i najveća moguća količina čina vodene pare u određenoj
odre
zapremini zraka; što je zrak topliji, to može sadržavati većuve
količinu
inu vlage (više grama) i obratno, hladniji zrak može biti
zasićen i manjom količinominom vlage. Između
Izme temperature zraka i
najvećee apsolutne vlage postoji eksponencijalna
eksponenc veza, dakle,
promjena temperature izaziva još većuveć promjenu količine vlage
koju zrak može sadržavati. Ako, primjerice, temperatura zraka
raste, onda još više poraste apsolutna vlaga koju zrak može
primiti (sl. 241).327 To je jedan od razloga što su s ljetni
prolomi oblaka u umjerenim širinama vrlo jaki, kao i kiše u
vlažnim tropima; jako zagrijan zrak sadržava veliku količinu
koli
vodene pare.

najveć apsolutne vlage (g/m3) i

Slika 241. Funkcionalni odnos najveće
temperature zraka; debela crta označava
ozna stanje zasićenja
(Šegota, 19888)

U zraku se najčešćee nalazi samo dio od najve

najveće moguće
količine
ine vodene pare. Omjer (izražen u postocima) između izme
postojeće količine
ine vodene pare u zraku i najveće
najve moguće, koju bi
zrak mogao sadržavati uz tu temperaturu da bi bio zasićen,zasi
naziva se relativna vlažnost (uu). Ako iznosi npr. 50%, značii da se u zraku nalazi samo polovica količine
koli
vodene pare koju bi zrak uz istu temperaturu mogao primiti. To je vrlo važna veličina
veli jer pokazuje stupanj
zasićenosti
enosti zraka vodenom parom. Uz
nepromijenjenu količinuinu vodene pare (g/m3),
relativna vlažnost se smanjuje ako temperatura
zraka raste. Suprotno tome, pri ohlađivanju,
ohla uz
istu količine
ine vlage, raste relativna vlažnost.
Primjerice, zrak koji je s nekom količinom
koli
vodene pare (npr. 9,4 g/m3) pri 30 0C vrlo suh
(31% relativne vlažnosti), pri 10 0C je zasićen
vodenom parom i ne može je više primiti
(provjerite na sl. 241). Zbog presudnog utjecaja
temperature, relativna vlažnost je obično
obi danju
niža nego noću; najvećaa je u rano jutro (sl. 242).

Slika 242. Dnevni hod relativne vlažnosti zraka (I. Penzar i B. Penzar, 1989)

327
i, primjerice, ako se zrak ugrije za 10 0C, sa 200 na 300, može primiti puno više vodene pare nego kad se temperatura
To znači,
poveća sa 0 na 10 0C (provjertite na slici 241). Kiša može silovito padati samo u toplom dijelu godine; velika količina
0
ko snijega
može pasti samo pri razmjerno visokoj temperaturi, tek nešto nižoj od 0 0C, jer obilnog snijega nema pri jako niskoj temperaturi.

Relativna vlaga se mjeri higrometrom
upijanjem vodene pare, a neprekidno se bilježi na traci pomoću higrografa (sl. 243). Za točnije određivanje
213
328
koji se temelji na svojstvu ljudske vlasi da se rasteže
koristi se psihrometar,329 sprava koja se sastoji od
dvaju jednakih termometara, tzv. mokrog (posudica sa
živom omotana je mokrom krpicom) i suhog. Iz
vrijednosti koje pokazuju izračuna se tlak vodene pare,
a iz toga se, pomoću posebnih tablica, dobije veličina
relativne vlage.

Slika 243. Higrograf (klasični, djeluje na principu

rastezljivosti ljudske vlasi)

Relativna vlaga je vrlo značajna za fiziološke

procese, bitno utječe na brzinu isparavanja znoja iz
ljudskog organizma (više vlage sporije isparavanje), a
to znači da posredno utječe na temperaturu tijela. Prema tome, ona je jedan od činilaca o kojem ovisi
čovjekova radna i intelektualna sposobnost. Pritom valja imati na umu da je "suhoća" i "vlažnost" relativan
pojam, jer to ovisi o temperaturi. Relativna vlaga od 80% ne djeluje jednako na organizam pri temperaturi od
-20 0C ili pri 5 0C; relativna vlaga od 80% na temperaturi od -20 0C (ali i +30 0C) vrlo se teško podnosi, dok
na temperaturi od 5 ili 10 0C ne stvara nikakve poteškoće.

Da bi lakše spoznali značajke kruženja vode u prirodi, odnosno njeno prelaženje iz jednoga u
drugo agregatno stanje, neka učenici kod kuće izvedu dva pokusa. Prvi se odnosi na isparavanje.
Trebaju uliti vodu u plitku posudu (tanjur), zabilježiti razinu vode i staviti posudu na toplo mjesto
(npr. radijator). Svakodnevno će se smanjivati razina vode u posudi. Zaključit će da voda postupno
isparava, tj. prelazi u vodenu paru. U drugom slučaju, zagrijavanjem do vrelišta voda naglo prelazi u
vodenu paru. Znamo da se para ohlađivanjem zgušnjava (kondenzira) i ponovno prelazi u tekuće
stanje. Provjerimo! Neka učenici (pod nadzorom roditelja) pristave vodu za čaj; kad voda proključa,
iz čajnika naveliko počinje izlaziti vodena para; iznad čajnika trebaju postaviti hladni tanjur (mogu
ga prethodno malo držati u hladnjaku). Neka opišu što će se zbiti! Znamo da će se tanjur orositi i da će
se s njega cijediti voda. Znači, hlađenjem se vodena para pretvara u kapljice vode. Isto je i u prirodi;
zrak se na visini ohladi te se vodena para koju sadrži pretvara u sitne kapljice (kondenzira se) i
nastaju oblaci.

7.3.7. KONDENZACIJA I SUBLIMACIJA VODENE PARE

7.3.7.1. OSNOVNA OBILJEŽJA. Do kondenzacije vodene pare, odnosno do zasićenja i prijelaza
dijela vodene pare u tekuće stanje, može doći: a) snižavanjem temperature zraka (npr. izdizanjem) jer
ohlađeni zrak ima niži prag zasićenja ili b) povećanjem količine vodene pare bez promjene tlaka i
temperature. Valja istaknuti da je snižavanje temperature u tome važniji proces (vidjet ćemo da je to bitno za
nastanak padalina).
Temperatura pri kojoj vodena para postaje zasićena i pri kojoj nastupa kondenzacija (ili sublimacija)
zove se rosište; određuje se pomoću psihrometra i računom iz tablica. Pri relativnoj vlazi <100% rosište je
niže od stvarne temperature zraka, dok su pri relativnoj vlazi (u ) 100% obje temperature iste. Razlika
između stvarne temperature i temperature rosišta sve je veća što je relativna vlaga niža; drugim riječima, što
je manja relativna vlažnost, rosište je na nižoj temperaturi.330 Pri temperaturi rosišta, ili nižoj od nje,
kondenzacijom se stvaraju kapljice vode pa se na površinama (najčešće na bilju) pojavljuje rosa; ako je
temperatura rosišta ispod 0 0C sublimacijom, tj. izravnim prijelazom plinovitog u kruto stanje, stvara se
mraz.

328
grč. hygros = vlažan; metron = mjera
329
grč. psyhros = hladan; metron = mjera
330
Primjerice, pri t = 15 0C i u =100%, rosište je 15 0C; međutim, pri t =15 0C , a u = 90% rosište je na 13,4 0C; pri t =15 0C i u =
40%, rosište je 1,5 0C.
 214
Istraživanje sastava atmosfere pokazuje da zrak nije nikada potpuno suh i čist. U njemu se
nalaze mikroskopski sitne topljive čestice na kojima počinje kondenzacija; to su kondenzacijske jezgre
(jezgre ukapljivanja). Počinju djelovati već kad relativna vlažnost poraste na oko 70% (dakle, prije zasićenja)
331
jer su higroskopne. Njihova je količina promjenljiva. Prema veličini mogu biti sitne (polumjera manjeg
od 0,1µm), velike (0,1 µm do 1) i goleme (polumjera većeg od 1 µm). U zraku ima najviše sitnih jezgara, u
industrijskim područjima i do 4 milijuna u cm3 (prosječno 147.000), a golemih ima obično po jedna u 1 cm3.
Potječu iz prirodnih izvora ili ih stvara čovjek svojom djelatnošću. U zrak ih diže vjetar iz pustinja (prašina i
mineralne tvari), morskih valova (čestice soli), industrijskih pogona i ostalih izvora izgaranja (dim, pepeo i
čađa). Nastaju i od vulkanskih erupcija (sitne čestice lave i pepela), meteorita i od raznih bioloških procesa
(pelud, spore, bakterije). Sve veće značenje ima sumporni dioksid (SO2) koji otapanjem u sitnim kapljicama
vode prelazi u jako higroskopnu sumpornu kiselinu (H2SO4). Zbog velike količine upijenih molekula vode,
jezgre se na kraju otope, tj. prelaze u vodene kapljice koje nastaju kada se zrak ohladi do temperature rosišta.
Padom temperature ispod 0 0C sitne se kapljice vode odmah ne smrznu. U čistijoj atmosferi mogu
ostati u tekućem stanju i do vrlo niskih temperatura. Pokusi pokazuju da se te pothlađene kapljice vode ne
moraju spontano smrznuti sve do -40 0C. Međutim, čim dođu u dodir s nekom krutom česticom, naglo se
zalede (inje na stablima, led na zrakoplovu u letu itd.).
U atmosferi nastaju i ledeni kristali; rijetko kada nastaju spontanim smrzavanjem (pothlađenih)
kapljica vode, već najčešće pri međusobnom dodiru ili sudaru pothlađenih kapljica. Mogu nastati i na
sublimacijskim jezgrama. Njih nema tako puno kao kondenzacijskih, a razlikuju se po tome što nisu
higroskopne pa se ne otapaju i ostaju suhe (čestice sitnog pijeska, postojeći kristali leda i dr.). Sublimacijske
jezgre počinju djelovati pri temperaturi od oko -12 0C ili nižoj. Na njima ledeni kristali češće nastaju
sublimacijom vodene pare nego spontanim smrzavanjem pothlađenih kapljica vode.
Valja istaknuti da je hlađenje zraka praktički jedini proces u prirodi koji dovodi do kondenzacije i
sublimacije, odnosno do magle, oblaka i padalina kao rezultata njihovog djelovanja. Taj se proces može
odvijati na nekoliko načina:
a) hlađenjem Zemljine površine (dugovalno zračenje) vodena para dolazi u dodir s hladnijom
podlogom ili predmetima (tako nastaju rosa, mraz, magla),
b) dodirom toplog zraka s hladnijom podlogom; npr. strujanjem zraka s toplijeg mora nad hladnije
kopno, ili nad hladnije dijelove mora (tako nastaje jedna vrsta magle),
c) miješanjem zračnih masa različitih temperatura (uz uvjet da je u njima vodena para blizu
zasićenja) i
d) izdizanjem zraka koji se uslijed toga širi (pritom troši unutarnju energiju) i hladi (to je jedan od
načina postanka oblaka i padalina).

7.3.7.2. MAGLA. Vrlo sitne vodene kapljice ili sićušni ledeni kristali, koji lebde u zraku i smanjuju
vodoravnu vidljivost u prizemnom sloju zraka na manje od 1 km, nazivamo maglom.332 Ako je vidljivost
manja od 200 m, onda je to gusta magla, a manja od 40 m je vrlo gusta magla. Ako je vidljivost veća od
1.000, a manja od 10.000 m, onda je riječ o sumaglici. Na vrlo niskim temperaturama (nižim od -45 0C)
magla se sastoji samo od ledenih kristala i to je ledena magla.
Sitne kapljice magle mogu se spajati u veće kapi, ali su još tako lagane da lebde u zraku i podložne
su najslabijoj zračnoj struji. Veće kapljice koje tako nastaju talože se na predmetima i vlaže ih, ili čak padaju
na tlo kao padaline (rosulja ili izmaglica).
Magla nastaje na razne načine, ali u svakom slučaju samo kad je vrlo visoka relativna vlaga, ili kad
se temperatura zraka približi rosištu. Do toga dolazi sniženjem temperature zraka, najčešće u dodiru s
hladnijom podlogom, ili povećanjem količine vodene pare prenošenjem sa strane ili s podloge. Značajan
činilac je dugovalno zračenje (hlađenje) površine i prizemnog sloja zraka. Magle najčešće nastaju uslijed
vodoravnog premještanja (advekcije) zraka koji naiđe nad hladniju podlogu. Isto tako može nastati kada
vlažni zrak naiđe na neku reljefnu prepreku, izdiže se uz padine i hladi pa će na određenoj visini doći do
kondenzacije (uzlazna magla). U hladnom dijelu godine magla nastaje nad vodom obično zato što hladni
zrak struji iznad toplije vode koja isparava, oslobođene molekule se dižu i u dodiru s hladnim zrakom
odmah se kondenziraju; ljeti je drukčije, obično je voda hladnija i ponaša se kao svaka druga hladna podloga.

331
grč. hygros = vlažan, mokar; skopein = vrebati
332
Sudeći po strukturnim obilježjima, magla je zapravo oblak koji se nalazi pri tlu; ipak, zbog visinske odredbenice koja ih razlikuje,
nije ih uputno poistovjećivati. Maglu i sumaglicu valja razlikovati od suhe mutnoće, smanjene vidljivosti zbog postojanja velikog
broja krutih čestica koje lebde u zraku.
 215
Činjenica da magla uglavnom nastaje iznad razmjerno hladnih površina ukazuje na to da je i
geografska raspodjela magle usko vezana uz razmjerno hladnije prostore na Zemlji. U cjelini gledano, oceani
(mora) maglovitiji su od kopna. Magla je, kao niti jedan drugi klimatski element, pod jakim modifikatorskim
utjecajem grada (velika količina onečišćujućih tvari). Tako npr. Krakow godišnje ima prosječno 145 dana s
maglom (mjereno u središtu grada). Magla se u gradu teško može odvojiti od smanjenja vidljivosti do kojeg
dolazi zbog povećanog broja onečišćujućih tvari, osobito prašine (suha mutnoća); obje komponente često
djeluju istovremeno i još više smanjuju vidljivost, pa nastaje smog. Od većih gradova u Hrvatskoj, Zagreb
ima najviše magle, osobito u Donjem gradu i Novom Zagrebu. Tu su uvjeti za nastanak magle najpovoljniji
zbog blizine Save i nizine u kojoj je čest temperaturni obrat (inverzija), kao i zbog industrijskog i prometnog
333
onečišćenja zraka.

7.3.7.3. OBLACI. Oblaci su vidljive nakupine sitnih kapljica vode i kristala leda u nekoj zapremini zraka
u slobodnoj atmosferi. Već smo ustvrdili da nastaju kondenzacijom i sublimacijom vodene pare, a ponovit
ćemo i da je pri tome presudno hlađenje zraka u velikim dimenzijama. Vodoravno lagano strujanje može
stvarati slojevite oblake, a gomilasti oblaci su plod nagloga uzlaznoga gibanja zraka.
Promatrajući nebo u prvi bismo mah pomislili da oblaci imaju neograničeni broj oblika. Međutim,
svi se oblaci prema obliku mogu svrstati u deset rodova (morfološka klasifikacija), koji imaju latinska imena
izvedena od samo nekoliko riječi (sl. 244).334 To su:
1) cirus (cirrus, Ci ),
2) cirokumulus (Cirrocumulus, Cc ),
3) cirostratus (Cirrostratus, Cs ),
4) altokumulus (Altocumulus, Ac ),
5) altostratus ( Altostratus, As ),
6) nimbostratus (Nimbostratus, Ns ),
7) stratokumulus (Stratocumulus, Sc ),
8) stratus (Stratus, St ),
9) kumulus (Cumulus, Cu ) i
10) kumulonimbus (Cumulonimbus, Cb ).

Slika 244. Rodovi oblaka u umjerenim geografskim širinama (horizontalno mjerilo nije isto za sve
rodove oblaka) (E. Heyer; izvor: Šegota, 1988).

333
U studenome 1978. godine neprekidna je magla u Zagrebu trajala gotovo cijeli mjesec. Plinifikacija grada, tj. smanjeno loženje na
kruta goriva, pridonosi smanjenju broja dana s maglom.
334
Cirrus - pramen kovrčaste kose ili čuperak vune, vlakna; stratus - sloj ili pokrov; cumulus - gomila, gruda, hrpa, gromada;
nimbus - kišni oblak; altus - visok.
 216

Prema visini podnice oblaka, dijelimo ih na: visoke, srednje i niske (naći će se i istovjetna podjela
atmosfere na tri kata). U našim se geografskim širinama visoki oblaci javljaju između 5 i 13 km, srednji
između 2 i 7 km, a niski do 2 km visoko od tla. (sl. 244). Najdojmljiviji je kumulonimbus; ima podnicu na
malim visinama, a vrh mu može doprijeti i do desetak kilometara visoko. Olovne je boje, prijetećeg izgleda,
donosi jake pljuskove kiše, snijega ili tuče, praćene jakom grmljavinom i sijevanjem. Zajedno s kumulusom
spada u tzv. konvektivne oblake koji nastaju u uzlaznoj struji zraka (konvekcija) zbog različitog
zagrijavanja podloge (sl. 245). Kad jednom nastanu, bitan pokretač njihova daljnjeg razvoja postaje toplina
oslobođena pri kondenzaciji i sublimaciji.

Slika 245. Toplinska konvekcija iznad

nehomogene podloge; kumulusi i kumulonimbusi
nastaju tamo gdje uslijed zagrijavanja podloge
postoje uzlazne struje zraka (I. Penzar i B. Penzar,
1989).

Orografski oblaci nastaju ako je reljefna prepreka dovoljno visoka i zrak se diže preko planine,
adijabatički se hladi i kondenzira (usp. sl. 248). Gledani iz zavjetrine doimlju se kao zid ili kapa oko vrha
planine, npr. oblačni zid fena ili kapa primorske bure. Na zavjetrinskoj strani oblaci se rasplinjuju, jer se zrak
spušta i adijabatički grije . Takav je oblačni zid fena ili kapa primorske bure. Često ovi oblaci imaju oblik
leće. Na granici dviju zračnih masa koje se razlikuju po temperaturi i drugim svojstvima nastaju frontalni
oblaci. Dizanjem po kosoj frontalnoj plohi zrak se hladi i nastaju oblaci (usp. sl. 249).
Uz navedene oblake koji su obuhvaćeni općom klasifikacijom, ima i nekih posebnih oblaka koji nisu
u svezi s meteorološkim procesima u atmosferi. Primjerice, uske i tanke trake uslijed zaleđivanja vodene
pare iz ispušnih plinova zrakoplovnih strojeva, oblaci za vrijeme velikih šumskih požara, vulkanski oblaci,
oblaci prašine koje dižu pustinjski vjetrovi itd.

7.3.7.4. NAOBLAKA. Pod naoblakom se razumijeva ukupna količina oblaka koja se u danom trenutku
nalazi na nebeskom svodu. O njoj ovise mnogi atmosferski procesi, npr. koliko će Sunčeve energije doprijeti
do tla, koliko će se tlo noćnim ižaravanjem ohladiti, jakost osvjetljenja itd.
Naoblaka je količinski određena kad se ocijeni koliki je dio neba zastrt oblacima; iskazuje se
desetinama zastrte površine neba (stupnjevi naoblake). Ocjena je vizualna, bez pomagala; motritelj treba
procijeniti koliki dio neba pokrivaju svi oblaci. Potpuno vedro nebo ima naoblaku 0, a kad je potpuno
zastrto oblacima ima naoblaku 10. U klimatologiji se sve češće naoblaka izražava u postocima zastrtog neba.
Općenito je naoblaka veća nad morem nego nad kopnom. Zato je veća nad južnom nego nad
sjevernom polutkom. Najviše je naoblake u visokim geografskim širinama i to unatoč činjenici da je zrak
razmjerno siromašan vodenom parom; u njima prevladava slojevita naoblaka koja zastire cijelo nebo, a i
dugo se zadržava. Na sjevernoj polutki najoblačniji krajevi su Bijelo more, Barentsovo more, Škotska i
Newfoundland, a na južnoj polutki Ognjena zemlja i cirkumantarktički pojas. U nižim geografskim
širinama, iako ima više vodene pare, zbog jakog zagrijavanja nastaju visoki oblaci koji obično ne zastiru
cijelo nebo, pa je i naoblaka manja. Najmanju naoblaku imaju, posve prirodno, suptropski maksimumi; u
njima se zrak spušta i tako zagrijava pa mu se relativna vlažnost smanjuje. Stalno malenu naoblaku imaju
335
prostrane pustinje. Podrobniju sliku o geografskoj raspodjeli naoblake na Zemlji daju karte izonefa,
krivulja koje na zemljovidu spajaju mjesta s jednakom naoblakom u određenom razdoblju (izraženo u
desetinama neba ili u postocima); obično se predočuju dva tipična mjeseca, srpanj i siječanj (sl. 246).
Hrvatska pripada vedrijem dijelu Europe.
Godišnji hod naoblake uglavnom je nepravilan.336 U našim je krajevima najoblačniji prosinac (u
unutrašnjosti niska slojevita naoblaka i magla), do ožujka se naoblaka postupno smanjuje, ali se od travnja
do lipnja opet povećava (prolazak ciklona). Srpanj i kolovoz su najvedriji, a od rujna se naoblaka opet
povećava.

335
grč. isos = jednak; nephos = oblak
336
U prvi bi se mah moglo pomisliti da većoj količini naoblake odgovara i veća količina padalina. Međutim, to obično nije slučaj.
Ponekad oblačni sloj danima zastire nebo, a da ne padne niti jedna kap kiše, dok u drugom slučaju iz nekog kratkotrajnog olujnog
oblaka može pasti puno padalina.
 217

Slika 246. Raspodjela prosječne naoblake (desetine neba) na Zemlji u siječnju (I.Penzar i B.Penzar, 1989)

7.3.8. PADALINE (OBORINE)

7.3.8.1. POJAM. Padaline (oborine prema meteorolozima) su kapljice vode, kristali leda ili pahuljice
snijega, zrna tuče, zrnat snijeg, solika, sleđena kiša itd., koji iz atmosfere dopiru do tla u mjerljivoj količini
(za kišu se uzima sloj vode od najmanje 0,1 mm); tu pripadaju i rosa, mraz i inje, iako nastaju na samom tlu
ili na predmetima pri tlu. Valja istaknuti da veće klimatsko značenje imaju samo kiša, snijeg i tuča.

7.3.8.2. VRSTE PADALINA. Proistječe iz same definicije da se padaline dijele na tekuće i krute, kao i
na one koje padaju iz oblaka i one koje nastaju na tlu.
Kiša. To je padalina u obliku kapi s promjerom 0,5 do 3 mm; glavni je izvor vode na Zemljinoj
površini. Kišne kapi mogu nastati na više načina. Prema jednoj teoriji, za postanak kapljica kiše potrebna je
temperatura u oblaku niža od 0 0C. Međutim, istraživanja u toplijim krajevima su pokazala da kiša pada i iz
oblaka koji su čitavi na temperaturi iznad 0 0C. Kišne kapi mogu nastati i međusobnim spajanjem. Veće
kapljice padaju brže od malih, pa se na svome putu sudaraju s njima i tako povećavaju svoju veličinu.
Sleđena kiša. Kapi se smrzavaju pri dodiru s tlom ili predmetima na tlu ili u zraku.
Rosulja ili izmaglica. Iz oblaka mogu padati vrlo sitne kapljice s promjerom oko 0,1 mm, a tako
su lagane da se doimlju kao da lebde. Također se mogu smrznuti pri dodiru s tlom.
Snijeg. Nastaje sporom i postupnom sublimacijom vodene pare čija je temperatura ispod ledišta.
Sastoji se od ledenih kristala koji su (u razmjerno toplijim dijelovima svijeta) obično slijepljeni u pahuljice.
Snijeg pada onda kada je razina na kojoj počinje zaleđivanje tako blizu tla da se snježni kristali ne stignu
rastopiti na svom kratkom putu; obilan suhi snijeg padat će onda kada je u sloju zraka ispod oblaka iz kojeg
pada snijeg temperatura ispod 0 0C. Najčešće, pak, pada kad je temperatura samo nešto niža od 0 0C (jer
hladniji zrak od toga sadrži malo vodene pare).
Poslije kiše, snijeg je druga padalina po važnosti. Kao podloga jako utječe na procese zračenja
(albedo), regulira količinu vode u tlu i vodostaj rijeka, pričuva je vode za hidroelektrane, zaštićuje
usjeve od niske temperature, jedan je od temelja zimskog turizma, ali čini i velike teškoće prometu. Crta
iznad koje se snijeg zadržava cijele godine naziva se snježna granica. Dani s padanjem snijega su oni u
kojima je palo snijega najmanje 0,1 mm vodenog ekvivalenta; ostali pokazatelji odnose se na njegovo
trajanje ili na njegovu visinu (sl. 247).
 218

Slika 247. Srednji godišnji broj

dana s padanjem snijega u Europi
(E. Alt; izvor: Šegota, 1988)

Zrnat snijeg. Padalina

sićušnih bijelih i neprozirnih
ledenih zrna, koja su obično
spljoštena ili duguljasta, a promjer
im je manji od 1mm. Pada obično
u malim količinama iz stratusa ili
magle.
Solika. Padalina bijelih i
neprozirnih zrna leda, koja su
okrugla ili katkad stožasta, a
promjer im je oko 2-5 mm. Pada
zajedno sa snijegom ili kišom pri
temperaturi od oko 0 0C ili im
često prethodi.
Ledena zrna. Prozirna ili
poluprozirna zrna leda, okrugla ili nepravilnih oblika, polumjera 5 mm ili manjeg.
Tuča (grad, krupa). Ima oblik velikih čestica leda ili snježnih kuglica, obično veličine graška, 5-50
mm (a može doseći i do 14 cm promjera). Nastaje u olujnim oblacima, kumulonimbusima, kad nagle
uzlazne i vrtložne struje nose pothlađene kapljice koje se u dodiru sa zrncima leda brzo zalede u zrna tuče.
Pada kod jakih i dugotrajnih grmljavina, a nikada pri temperaturi zraka ispod 0 0C. Zrna rastu sve dok zbog
svoje težine ne počnu padati na zemlju (nastaju u biti istim procesima kao i kiša, samo je njihov razvoj
mnogo burniji). Tuča je vrlo štetna prirodna pojava, osobito za poljoprivredu. Padalina je toplog dijela
godine, najčešće pada u poslijepodnevnim satima, a najviše pogađa kontinentsku unutrašnjost u umjerenim
geografskim širinama.
Ledene iglice. To su ledeni kristali u obliku iglica, štapića ili pločica, često tako tankih da ne
padaju nego izgledaju kao da lebde u zraku. Mogu padati iz oblaka ili iz vedra neba i to kod vrlo niskih
temperatura.
Rosa. Nastaje kada se tanki prizemni sloj zraka (dakle, neposredno uz podlogu), a zajedno s njim i
vodene para, u vedrim tihim noćima toliko ohlade (dugovalnim, terestičkim zračenjem) da im temperatura
padne na temperaturu rosišta (ili ispod nje); tada na predmetima i biljkama dolazi do kondenzacije vodene
pare u obliku sitnih kapljica vode. Rosa, dakle, nastaje kad je rosište iznad 0 0C (kad se zrak ohladi ispod
rosišta u debljem sloju iznad tla, onda je to magla!). Rosa je važna za niže bilje, a i za više jer u sušno doba
godine smanjuje evaporaciju i transpiraciju.
Mraz (slana). Padalina koja nastaje na tlu i u istim uvjetima kao i rosa, ali rosište mora biti ispod 0
0
C. Tada vodena para neposredno prelazi u kruto stanje (sublimacija), tj. nastaju bijele kristalaste naslage (u
obliku ljuskica, iglica i sl.) na tlu, biljkama i predmetima. Mraz rijetko kada nastaje zaleđivanjem kapljica
rose. Nanosi velike štete poljoprivredi pa, u krajevima gdje je jak i čest, ograničava uzgoj pojedinih kultura
(npr. agruma).
Inje. Nastaje za hladnih maglovitih dana kad se pothlađene vrlo sitne kapljice hvataju po
predmetima, pri čemu se odmah zaleđuju.
Poledica. To je uglavnom jednoličan i proziran sloj leda debeo nekoliko milimetara. Nastaje
smrzavanjem pothlađenih kišnih kapi ili rosulje pri dodiru s hladnim tlom, granama, predmetima i dr. (s
površinskom temperaturom ispod ili oko 0 0C) Stvori se obično jedinstveni sloj leda debeo i po nekoliko
milimetara.

7.3.8.3. NASTANAK PADALINA KOJE PADAJU IZ OBLAKA. Postanak padalina usko je vezan
uz već spomenute adijabatičke procese. Što znači adijabatički? Adijabatičkim se stlačivanjem zrak ugrije, a
širenjem ohladi, jer se pri adijabatičkoj promjeni temperature nekoj česti zraka ne dovodi niti odvodi toplina.
Drugim riječima, nema izmjene topline s okolinom, odnosno zanemariva je, a za promjenu stanja troši se
 219
unutarnja energija (prikrivena u vodenoj pari). Pri adijabatičkom izdizanju nezasićeni zrak se na svakih
337
100 m ohlađuje 1 0C; to je adijabatički gradijent temperature. Zbog smanjenja temperature započinje
kondenzacija na određenoj visini (to je tzv. razina kondenzacije), stvaraju se oblaci i nastaju padaline. Od tog
trenutka zrak koji se izdiže ohlađuje se nešto sporije (0,6 0C svakih 100 m izdizanja).
338
Adijabatički proces često nastaje zbog reljefne prepreke (sl. 248). Zrak se prisilno izdiže, pri
tome se širi i adijabatički hladi, nastaje kondenzacija i padaline (ako ima dovoljno vodene pare u zraku). U
zavjetrini započinje suprotan proces, zrak se adijabatski tlači, zagrijava (1 0C/100 m) i gubi vlagu. Vjetar je
u zavjetrini suši i topliji (fen u Alpama, bura i dr.) nego onaj koji se izdiže u privjetrini.

Slika 248. Adijabatički procesi (hlađenje i zagrijavanje zraka) izazvani reljefnom preprekom; shema
postanka južnog fena u Alpama u jeseni (H.G. Cannegieter; izvor: Šegota, 1988)

Ranije smo naglasili značaj hlađenja zraka za kondenzaciju i sublimaciju, a ovdje ćemo istaknuti da
je adijabatičko hlađenje praktički jedini proces u prirodi koji može ohladiti goleme mase zraka, odnosno
prouzročiti padaline na većim prostranstvima. Tri su temeljna uzroka prisilnoga adijabatičkog hlađenja zraka
velikih dimenzija; to su: a) spomenute reljefne prepreke, b) konvekcija (izdizanje uslijed zagrijavanja
podloge) i c) polagano izdizanje zraka uz toplu frontu u ciklonama i burnije izdizanje na hladnoj fronti.
Sukladno tome, postoje i tri tipa padalina.
339
Orografske ili reljefne padaline nastaju kada je masa zraka pod utjecanjem općeg strujanja
prisiljena na izdizanje uz planinske padine, visoravni ili druga uzvišenja (usp. sl. 248). Privjetrina je osjetno
kišovitija od zavjetrine.
Konvekcijske padaline nastaju izdizanjem zraka iznad jače zagrijane podloge (uzlazno strujanje);
stvaraju se kumulusi i kumulonimbusi (usp. sl. 245). Padaline su obično vrlo jake (pljusak), zahvaćaju
razmjerno malen prostor i ne padaju dugo (i to uglavnom u popodnevnim satima). Konvekcijske kiše mogu
nanijeti veliku štetu poljoprivrednim kulturama (posebice ako pada i tuča), a utječu i na jače spiranje
(eroziju) tla. Pozitivno je što se javljaju u proljeće i ljeti (u umjerenim geografskim širinama), a tada je
biljkama vlaga najpotrebnija.
Frontalne padaline nastaju u sloju razmjerno toplog i vlažnog zraka koji se izdiže klizeći uz
frontalnu plohu (toplu frontu!) ispod koje se nalazi hladniji zrak (sl. 249, desni presjek). Prisilno izdizanje
toplog zraka dovodi do adijabatičkog hlađenja zraka. To "najahivanje" toplog zraka događa se u ciklonama, a
kako frontalna ploha zatvara s površinom mali kut (manji od predočenog na slici), to je dizanje i hlađenje

337
Valja ga razlikovati od okomitoga gradijenta temperature koji izražava smanjenje temperature u slobodnoj atmosferi (usp. odj.
7.3.2.5.).
338
Zašto prisilno? Zato jer vodoravnim kretanjem, a ono je vezano uz razlike u tlaku, pritječe novi zrak; budući da se ne može dalje
vodoravno kretati zbog reljefne prepreke, mora se izdizati.
339
grč. oros = planina
 220
vlažnog zraka vrlo sporo. Stoga frontalne padaline obično nisu tako silovite kao konvektivne i
orografske; padaju uglavnom polagano (čak i više dana) i na velikim prostranstvima.

Slika 249. Shematski prikaz nastanka frontalnih padalina u cikloni; presjek kroz hladnu (lijevo) i toplu
frontu (desno)(G. Trewartha; izvor: Šegota, 1988)

U ciklonama nakon toplog zraka prodire hladan i težak zrak koji se podvlači pod topliji. Tako pred
hladnom frontom nastaje naglo prisilno izdizanje toplog zraka (sl. 249, lijevi presjek); stvaraju se
kumulonimbusi, a svojstvena je i jaka grmljavina. Nastaju zapravo konvektivne padaline, samo što je
drukčiji početni uzrok: umjesto zagrijavanja od podloge na djelu je naglo prisilno izdizanje.

7.3.8.4. MJERENJE PADALINA. Da bi se ustanovilo koliko vode daje padalina u nekom kraju,
potrebno je sustavno mjeriti njenu količinu. Pri utvrđivanju količine sve se vrste padalina svode na vodenu
istovrijednost, a pri tome se količina izražava u milimetrima ili, rjeđe, u centimetrima; u agroklimatologiji
340
obično u litrama na m2. Količina padaline od 1 mm odgovara jednoj litri vode na četvorni metar površine.
Debljina snježnog pokrivača obično se mjeri centimetrima.
Za mjerenje količine padalina upotrebljava se posebna sprava, kišomjer ili ombrometar, valjkasta
posuda čiji otvor ima površinu od 200 cm2. Skupljena količina padaline u kišomjeru mjeri se pomoću
staklene mjerice (menzure), na kojoj je urezana ljestvica koja označuje cijele milimetre i desetine milimetra.
Odnosi su tako postavljeni da 1 mm padalina odgovara količini vode od 1 litre na m2. Sprava koja bilježi i
vrijeme padanja padalina zove se pluviograf.341 Na nepristupačnim mjestima koriste se tzv. totalizatori,
velike posude u koje stane i do 100 litara vode; prazne se dva puta godišnje, s tim da je posebnim postupkom
voda zaštićena od isparavanja i drugih utjecaja.
Padaline se mjere svaki dan u 7 sati , a dobiveni podatak se pripisuje nadnevku kad je mjerenje
obavljeno (bez obzira što je padalina od prethodnog dana). Sve ostale veličine dobivaju se izračunavanjem
(aritmetička sredina) na temelju dnevne izmjerene količine; to su mjesečne i godišnje količine padalina.

7.3.8.5. KOLIČINA PADALINA (VODE U ATMOSFERI). Neki podaci i pouzdanije procjene kažu
da sa svjetskog mora ispari godišnje 351.000 km3, a s kopna 74.000 km3 vode. Najveća količina padalina
padne na morsku površinu (92,3% od isparene vode nad morem ili 324.000 km3; usp. sl. 162), dok samo
27.000 km3 vjetar ponese nad kopno; istu tu količinu vode rijeke vrate natrag u more. Zbroji li se količina
vode koja isparava s kopna i ona koju vjetrovi donesu s mora na kopno, proistječe da na kopno godišnje
padne 101.000 km3 vode. Zbrajanjem količine padalina koje padnu na more i ovih koji padnu na kopno
dobije se podatak da ukupna godišnja količina padalina na Zemljinoj površini iznosi 425.000 km3.
Prema drugim podacima (W. Meinardus), na more padne 411.600 km3, a na kopno 99.480 km3 vode,
što je ukupno 511.080 km3 vode. U svakom trenutku u atmosferi se nalazi 12.300 km3 vode. To znači da na
more u prosjeku godišnje padne 1.139 mm, a na kopno 670 mm padalina, odnosno, u prosjeku, na cijelu
Zemljinu površinu 1.002 mm. Na sjevernoj polutki prosječno padne 977 mm, a na južnoj 1.007 mm (zbog
veće zastupljenosti mora).
Veliku važnost, gledano u godišnjim prosjecima, ima odnos isparavanja i količine padalina. Po tome
se razlikuju dva dijela svijeta: suhi ili aridni, kada su padaline manje od isparavanja, i vlažni ili humidni,
ako je isparavanje manje od padalina.

340
Budući da je površina 1 m2, a visina 1 mm, zapremina je: 100 x 100 x 0,1 cm= 1000 cm3 =1litra; kažemo npr. palo je 10 mm
kiše, a to je isto što i 10 litara na m2.
341
lat. pluvia = kiša; grč. grafein = pisati
 221
7.3.8.6. DNEVNI I GODIŠNJI HOD PADALINA. Što se tiče dnevnog hoda padalina, razlikuju se
dva osnovna tipa: a) kontinentski dnevni režim; najviše je padalina u popodnevnim satima, a tipičan je za
krajeve umjerih geografskih širina u kojima najviše padalina ima u toplom dijelu godine (npr. unutrašnjost
Hrvatske) i b) maritimni tip; najviše je padalina u noćnim i ranim jutarnjim satima.
Raspored padalina tijekom godine naziva se godišnji hod padalina ili režim padalina
(pluviometrijski režim). Od bitne je važnosti (razumije se, uz količinu padalina) za razvoj biljnog pokrova,
za poljoprivrednu proizvodnju, hidroenergetski potencijal rijeka, razvoj turizma i druge ljudske djelatnosti.
Na godišnji hod padalina utječe više činilaca. Najvažnije je sezonsko gibanje ("migriranje") baričkih
maksimuma i minimuma u smjeru sjever-jug i obratno (za prividnim gibanjem Sunca), a potom utjecaj
različitog zagrijavanja kopna i mora.
Svi režimi ili tipovi godišnjeg hoda
padalina na Zemlji mogu se podijeliti u dvije
skupine: a) tropske i b) izvantropske režime; a oni
se sastoje od više tipova. Poseban je režim padalina
u polarnim krajevima, a obilježava ga mala
količina padalina (znamo da hladni zrak ne može
sadržavati puno apsolutne vlage!). Kod tropskih
režima glavno značenje ima visina sunca; dva puta
godišnje padaju tzv. zenitne kiše. U toplom dijelu
godine nastupa monsun s obilnim kišama. Kod
izvantropskih režima bitna je ciklonska djelatnost
i raspodjela kopna i mora. U sklopu tog režima
ističu se osobitio dva tipa godišnjeg hoda
padalina: a) maritimni; padalina ima cijelu godinu,
ali pojačano padaju u hladnoj polovini godine (sl.
250) i b) kontinentski; padalina također ima cijelu
godinu, ali jače padaju ljeti (uslijed jakog
zagrijavanja kopna).

Slika 250. Godišnji hod padalina u Splitu (Marjan) 1961-1990; pretežu padaline u hladnom dijelu godine
(maritimni režim padalina)

7.3.8.7. RASPODJELA PADALINA NA ZEMLJI. Prosječna godišnja količina padalina na Zemlji

je, uz temperaturu, najvažniji klimatski element. To znači da je uzajamni odnos padalina i temperature
najvažniji činilac za razvoj života i svekolike ljudske djelatnosti. Količina vode koja padne na površinu
Zemlje nepravilno je raspoređena, a na to utječe više činilaca: a) temperatura zraka, povezano s
geografskom širinom, b) opće strujanje atmosfere (glavni vjetrovi i okomita strujanja zraka), c) blizina i
udaljenost od oceana (mora) i morske struje (hladne priobalne struje iniciraju ili pojačavaju aridnost bliskoga
kopna), d) reljef kopna (smjer pružanja i nadmorska visina) itd.
Raspodjela padalina prikazuje se pomoću izohijeta,342 krivulja koje na zemljovidu spajaju mjesta
s jednakom količinom padalina.
Najveći dio kopnenog dijela Zemljine površine prima godišnje manje od 500 mm padalina (sl. 251),
pa suhi (aridni) i polusuhi (semiaridni) predjeli zauzimaju najveća prostranstva.343 Najviše padalina dobiva
tropski pojas, a najmanje polarni. Najveće količine padalina zabilježene su na otoku Kauai (Havaji), 12.090
mm, i Cherrapunji (Indija), 11.430 mm.344 Najviše padalina u Europi pada na vrhu Snowdon u
Kambrijskom gorju u Walesu (V. Britanija), oko 6.000 mm. Kod nas razmjerno velike padaline imaju
Fužine, oko 3.000 mm. Da planet Zemlja obiluje krajnostima, dokazuju i padaline. U pustinjskim krajevima
ima naselja gdje po nekoliko godina ne padne ni kap kiše. U gradu Truillu (Peru) tijekom sedam godina bilo
je samo 19 kišnih dana (utjecaj hladne Humboltove /Peruanske / struje). S druge strane, samo tijekom jednog
dana palo je u mjestu Baguio (Filipini) 1.125 mm kiše, osjetno više od godišnjeg prosjeka u mnogim
krajevima umjerene geografske širine.

342
grč. isos = jednak; hyetos = kiša
343
Sama pustinja Sahara ima površinu 10 milijuna km2, dakle, kao Europa.
344
U oba je slučaja riječ je o orografskim padalinama. Vlažan zrak koji struji s oceana prisiljen je na izdizanje zbog reljefne
prepreke; u slučaju otoka Kauai, to je vulkan Mt. Waialeale (1.569 m), a Cherrapunji se nalazi na privjetrini planine Khasi (1.961 m)
koja se poput zida nalazi na granici prema ravničarskom Bangladešu.
 222

Slika 251. Raspodjela prosječnih godišnjih količina padalina na kopnenoj površini Zemlje (s izuzećem
Antarktike)

Odstupanje od prosječnih godišnjih vrijednosti naziva se promjenljivost padalina (varijabilnost).

Upravo kolebanje padalina iz godine u godinu ima veliku praktičnu važnost: za poljoprivredu,
hidroenergetski potencijal, plovidbu rijekama i druge ljudske djelatnosti. Općenito se može reći da
promjenljivost godišnje padaline raste u krajevima s malo padalina i obratno.

7.4. ZRAČNA STRUJANJA

Strujanje je opći naziv za ukupno i složeno gibanje zraka; prirodni je mehanizam koji nastoji
izjednačiti razlike u temperaturi i tlaku. Međutim, kako je različito zagrijavanje neizbježna posljedica
Zemljine sfernosti (i nekih drugih činilaca), to se toplinska ravnoteža nikako ne može uspostaviti. Stoga je
strujanje zraka stalan prirodni proces.
Sva zračna strujanja mogu se podijeliti u tri temeljne skupine: a) primarno, opće ili planetarno
strujanje, b) sekundarno strujanje i c) tercijarno ili mjesno i regionalno strujanje.

7.4.1. PRIMARNO (OPĆE ILI PLANETARNO) STRUJANJE

Primarno zračno strujanje nazivamo još i općim ili planetarnim strujanjem, jer obuhvaća cijelu
Zemlju. To je povezano, trodimenzionalno gibanje koje postoji cijelu godinu, dakle, bez obzira na godišnje
doba. Planetarne zračne struje izazvane su nejednakim grijanjem tropskih i polarnih pojasa. Proistječe da je
njihova prvenstvena zadaća izmjenjivanje topline između toplijih i hladnijih dijelova Zemlje.
Već smo ustvrdili (usp. odj. 7.3.2.1.) da u pojasu između otprilike 370 N i 370 S Zemlja prima više
energije nego što je odašilje, a da je sjevernije i južnije od tog pojasa suprotno. Dolazi do izmjene topline
između tih pojasa, a to obavljaju u 80% slučajeva zračne mase (ostatak prenose morske struje). Riječ je,
naravno, o primarnim (planetarnim) zračnim strujama koje, istaknimo to još jednom, imaju golemo
klimatsko značenje.
Prizemno strujanje zraka, tj. planetarne vjetrove, već smo upoznali (usp. odj. 7.3.4.3.). Ovdje ćemo
više pozornosti dati strujanju u višim slojevima troposfere i trodimenzionalnoj slici procesa.
 223
Na homogenoj Zemlji koja se ne bi okretala, opće strujanje atmosfere bilo bi posve
jednostavno. U prizemnom sloju odvijalo bi se od polova prema polutniku, a na visini obrnuto, od polutnika
prema polovima. Međutim, u stvarnosti je opće strujanje zraka jako složeno i zapleteno pa se raspada u tri
dijela (celule): tropski, izvantropski (tzv. celula polarne fronte) i polarni dio.
Pojas (korito) niskog tlaka uz polutnik područje je jakog zagrijavanja. Tu se zrak izdiže i pritom
adijabatički ohladi. Na visini od oko 18 km skreće prema jednom i drugom polu; putem se dodatno ohlađuje
uslijed vlastitog zračenja energije (usp. odj. 7.3.1.8.). Nad suptropskim područjem gdje su pri površini stalni
barički sustavi visokog tlaka (anticiklone), dio prispjelog zraka se spušta, a potom prizemno istječe iz polja
visokog tlaka (sl. 252). Na ekvatorijalnoj strani takvog polja, taj zrak struji kao stalni vjetar - pasat prema
pojasu niskog tlaka, a na polarnoj strani se javlja kao struja zapadnih vjetrova. Zapažamo da se između tzv.
pojasa intertropske konvergencije (ITC; područje niskog tlaka na kojem se sastaju oba pasata) i
suptropskog područja visokog tlaka zatvara jedna ćelija zračnog strujanja.

Slika 252. Shematski prikaz općega zračnog

strujanja na sjevernoj polutki

Dio ekvatorskog zraka koji se nije

spustio u suptropskom području nastavlja
kretanje prema polu, hladi se i povremeno
spušta, osobito u polarnim krajevima gdje je
opet pri tlu tlak viši. Spustivši se počinje
strujiti prema nižim geografskim širinama
(dakle, na sjevernoj polutki prema jugu) kao struja istočnih polarnih vjetrova.
Do 2 km visine strujanje zraka je pod jakim utjecajem trenja s podlogom, a na visini od 4 do 10 km
taj činilac potpuno prestaje. Zbog toga je u višim slojevima troposfere strujanje zapravo pojasno. U
ekvatorskom pojasu izrazito je istočno strujanje, bez obzira je li u podlozi kopno ili more (sl. 253). U
umjerenim geografskim širinama strujanje je zapadno i zbiva se iznad polarne (planetarne) fronte. U tom
strujanju postoje "meandri", pa u nekim dijelovima
svijeta ta visinska zapadna struja (visinski vjetar) postaje
sjeverna ili južna (ili ima neki drugi smjer). U polarnom
području visinsko strujanje je također zapadno, ali je
slabije brzine. Prema tome, u srednjim i višim
dijelovima troposfere postoje samo dva osnovna
strujanja: u tropima je istočno, a u svim ostalim
pojasima je zapadno. To pojasno visinsko strujanje, koje
se baš zbog svoje pojasnosti razlikuje od prizemnog,
navodi na zaključak da raspodjela kopna i mora bitno
utječe na značajke općega zračnog strujanja.

Slika 253. Shema vodoravnoga planetarnog strujanja na

visini 4-10 km; isprekidane crte su granice između
zapadnog (bijelo) i istočnog strujanja (točkasto); tanke
krivulje su izobare; Wmax označava najjači zapadni
vjetar (H. Flohn; izvor: Šegota: 1988)

Na većim visinama i u razmjerno uskom pojasu naglo se povećava brzina zapadnog strujanja i to u
pojasu polarne fronte (sl. 253; oznaka Wmax). Stoga se uzima da u tome postoji čvrsta veza. Na vrhu polarne
fronte i na granici tropopauze (11-14 km), struji vrlo brza zračna struja (više stotina kilometara na sat). To je
tzv. mlazna struja. U toj zapadnoj pojasnoj mlaznoj struji smanjenjem brzine nastaju tzv. dugi valovi; 3-4
vala (a ponekad čak i 6 valova), obuhvate cijelu Zemlju (sl. 254). Smatra se da nastaju uslijed jakih hladnih
prodora, ali se najvjerojatnije na njih odražava i pružanje visokih planinskih sustava (osobito onih koji se
pružaju pravcem sjever-jug).
 224

Slika 254. Postanak dugih valova povijanjem

mlaznih struja u pojasnoj zapadnoj zračnoj
struji (Tarbuck i Lutgens, 1988)

Predočeno opće strujanje je krajnje

pojednostavljeno. Na njegovu složenost neka
ukaže ekvatorsko strujanje, odnosno primjer
pasata. Zbog nehomogenosti, tj. postojanja
mora i kopna, u ekvatorskom pojasu valja
zasebno promatrati kontinentsko i oceansko
strujanje. Razmotrimo prvo ekvatorsko
strujanje nad oceanom gdje su toplinski procesi
slabiji i strujanje jednostavnije. Znamo da pojasi tlaka i termički ekvator (usp. sl. 223 i 224) putuju "za
Suncem"; isto se ponaša i intertropska konvergencija (ITC); nad oceanom je to "migriranje" neznatno (5-100
od polutnika). To znači da pasati, pušući prema pojasu ITC, prelaze preko polutnika. Onaj koji prelazi na
drugu polutku (npr. sjeveroistočni pasat kada je zima na sjevernoj polutki) ipak se ne udaljava puno od
polutnika i stoga neće prijelazom na drugu polutku jače promijeniti smjer (na što ga, kako znamo, prisiljava
Coriolisova sila). To je razlog zašto nad ocenima u ekvatorskom području stalno puše vjetar s istočnom
komponentom (tipični pasat).

Slika 255. Prizemno strujanje u tropima nad

kontinentom i nad oceanom u vrijeme ljeta na sjevernoj
polutki (H. Flohn; izvor: Šegota, 1988; modificirano)

Iznad kontinenta strujanje je posve drukčije.345

Ljeti (na sjevernoj polutki) se toplinski ekvator i pojas
ITC jako udaljuju od polutnika (u Africi do 200 , u
južnoj Aziji do 300). Jugoistočni pasat s južne polutke,
koji izvorište ima u južnoindijskom maksimumu (na
Indijskom oceanu), kao vrlo široka struja prelazi
polutnik i mora puhati još do oko 300 N da bi stigao do
ITC. To je dug put i ne može zadržati svoj smjer koji je
imao prije prelaska polutnika; sila rotacije ga skreće i
jugoistočni pasat postaje jugozapadno strujanje (sl. 255;
usp. sl. 238). Prema tome, pod utjecajem kontinenata,
ljeti (na sjevernoj polutki) nastaje ekvatorski
(jugo)zapadni vjetar koji se u južnoj Aziji javlja kao
ljetni monsun. Možemo ustvrditi da tipični pasati
postoje samo nad Velikim i Atlantskim oceanom.
Ljetni monsun u istočnoj Aziji nije rezultat
opisanog strujanja. Tamo je ljetni monsun zapravo sjeveroistočni pasat koji puše s velikog oceana, a pod
utjecajem jako zagrijanog kontinenta (i polja niskog tlaka) skreće na sjever i tako puše s mora na kopno.
Zimski monsun puše s hladnog kontinenta, ali se, po svemu sudeći nad Indijskim oceanom zapravo
radi o sjeveroistočnom pasatu. Novija istaživanja pokazuju da ljetni monsun nije "zmorac" golemih
dimenzija (npr. nije utvrđeno suprotno strujanje što je bitna značajka zmorca), niti je zimski monsun isto
tako golem kopnenjak, bez obzira što raspored baričkih sustava (polja tlaka) na to upućuje (usp. sl. 237 i
238). Ustanovljeno je da polje niskog tlaka ljeti, isto kao i visoki tlak zimi, zahvaćaju razmjerno tanak sloj

345
Misli se na područje od zapadne Afrike, preko južne Azije i Indijskog oceana do Australije. Indijski ocean je uključen jer je toliko
okružen kopnenim masama, da više dolaze do izražaja toplinski utjecaji kopna nego oceana.
 225
zraka. Možemo ustvrditi da su monsuni sastavni dio općegaq, planetarnog zračnog strujanja koje oni,
pod utjecajem toplinskih činilaca (kopno-more), bitno preoblikuju
Monsuni zahvaćaju najnaseljenije dijelove svijeta. Ljetni monsun je vlažan i donosi obilne padaline,
izrazitiji je u južnoj (posebice u Indiji) nego u istočnoj Aziji. Zimski je suh i hladan, jači u istočnoj nego u
južnoj Aziji jer teško svladava Himalaju.

7.4.2. SEKUNDARNO STRUJANJE

Gibanje zraka različitih svojstava u umjerenim i visokim geografskim širinama naziva se

sekundarno strujanje. Izazivaju ga pomični sustavi tlaka, ciklone i anticiklone, vezani uz frontalne plohe.
Sekundarnom strujanju pripadaju i drugi manji poremećaji i nepogode.

7.4.2.1. CIKLONE I ANTICIKLONE. U umjerenim geografskim širinama (30-600) pojas zapadnih

vjetrova poremećen je ciklonama i anticiklonama. Već smo ustvrdili da su ciklone sustavi niskog, a
anticiklone sustavi visokog tlaka. Ciklone nastaju na dodiru dviju različitih zračnih masa, a anticiklone pak
u jednoj zračnoj masi (obično visokog tlaka, ali i tamo gdje je u prosjeku nizak tlak); nema ih jedino
neposredno uz polutnik.
Podrobnije ćemo razmotriti ciklone jer su tipične za naše geografske širine. Zašto se navedeni
poremećaji, posebice ciklone, javljaju u umjerenim geografskim širinama? U tropskom pojasu temperature
su visoke, a u polarnom niske pa umjerene geografske širine čine prijelazni pojas između najtoplijeg i
najhladnijeg dijela atmosfere. Znamo da u umjerenim širinama na dodiru toplog zraka s juga i hladnog sa
sjevera (na sjevernoj polutki) nastaje polarna fronta (frontalna ploha). Na njoj (rjeđe i na arktičkoj fronti)
nastaju valni poremećaji koji se nazivaju ciklonama. Prema tome, preduvjet za nastanak valnih poremećaja
je postojanje dviju zračnih masa, tople i hladne, koje struje jedna pored druge u suprotnom smjeru i
približavaju se. U pravilu, nastaje vrlo dug val, tako da ciklona u prosjeku ima promjer 2.500-3.000 km s
izobarama eliptičkog oblika.
Nastanak ciklone. O postanku ciklona ima još dosta nejasnoća. Uglavnom prevladava teorija
norveških meteorologa (bergenska škola) koja se stalno dopunjuje suvremenim spoznajama. Postanak
ciklone kao valnog poremećaja na fronti prikazat ćemo na primjeru polarne fronte na sjevernoj polutki (sl.
256).

Slika 256. Pojednostavljena shema razvoja ciklone na sjevernoj polutki (gledano odozgo); sitne točkice
označavaju slojevitu naoblaku, a veće točkice predočuju jezgru mlazne struje; tanke krivulje su izobare na
površini Zemlje a male strelice pokazuju prizemni vjetar; hladnu frontu označavaju šiljci, a toplu polukružne
"kape" (E.C. Barrett; izvor: Šegota, 1988)
 226
Shema ističe nerazdvojnu vezu između mlazne struje koja stvara duge valove i nastanka
346
ciklone. Malo južnije od mlazne struje, na površini zemlje, nalazi se fronta (u našem primjeru radi se o
polarnoj) koja odvaja topli zrak (južno od fronte) od hladnog (sjeverno od nje) i koji se na visini
približavaju. Prema tome, ispunjeni su bitni uvjeti za nastanak valnog poremećaja. Do njega uskoro i dolazi
jer se suprotstavljanje dviju zračnih masa ne može dugo zbivati bez poremećaja.
Predočena shema (sl. 256) prikazuje razvoj ciklone u šest faza:
A) Protusmjerno strujanja zraka različitih svojstava koje odvaja fronta; jugoistočno i
sjeverozapadno od cijelog sustava nalaze se dvije anticiklone (V) koje utječu na približavanje zračnih masa
između njih.
B) Početak stvaranja frontalnog vala (ciklone) jer se pod utjecajem sjevernog vjetra lijeva polovica
polarne fronte pomakne na jug; tlak pri površini pada i izobare već zatvaraju jedan kružni sustav; kaže se:
ciklona se produbljuje.
C) Val je nestabilan i raspon mu se povećava; hladni polarni zrak, kao gušći i teži, sve se više
podvlači pod lakši tropski zrak, koji se mora izdizati uz frontalnu plohu (usp. sl. 249, desni presjek i sl. 257,
donji dio). Strujanje zraka već je izrazito spiralno; nastala je mlada ciklona, u kojoj topli zrak čini topli
sektor koji se penje i uklinjuje u hladni zrak sve do središta ciklone. Dio fronte na prednjoj strani gdje topli
zrak potiskuje hladni, naziva se toplom frontom, a dio fronte na stražnjoj strani gdje hladni zrak potiskuje
topli, naziva se hladnom frontom.
D) Hladna fronta se giba brže od tople fronte pa se topli sektor počinje sužavati; kaže se: ciklona je
razvijena, tj. stupa u fazu zrelosti. Hladna fronta sustiže toplu frontu, pa se potkopani topli zrak sve više
izdiže iznad tla (to izaziva jake padaline; usp. sl. 249, lijevi presjek).
E) Hladna fronta sustigne toplu frontu u cijeloj njenoj duljini; topli zrak je tada potpuno izdignut u
visinu, a pri tlu je ostala hladna zračna masa. Spajanjem hladne i tople fronte nastaje nova okludirana
fronta; to je faza zatvaranja ili okluzije ciklone. Razlika u tlaku između središta i periferije se smanjuje,
kaže se: ciklona se popunjava.
F) Zatvaranjem (okluzijom) gube se temperaturne razlike i ciklona završava kao vrtlog toplog zraka
na visini; ciklona nestaje kao barički sustav, no nebo može još neko vrijeme biti pokriveno oblacima.
Razvoj ciklone od frontalnog vala do mlade ciklone traje 1-2 dana, a daljnja evolucija traje još oko
2-3 dana; u većem dijelu svog razvoja ciklona se nalazi u zatvorenome (okludiranom) stanju.

Slika 257. Shematski prikaz razvijene ciklone;

iznad i ispod su okomiti presjeci kroz ciklonu
(visinsko mjerilo je višestruko uvećano u
odnosu na vodoravno)(Tarbuck i Lutgens,
1988:410; modificirano)

Da ne bismo ostali samo na teorijskoj razini,

pogledajmo na primjeru kakvo nam vrijeme
donosi ciklona. Razmotrit ćemo razvijenu
ciklonu gledanu odozgo i u presjeku (sl. 257).
Značajke vremena u predočenoj cikloni
najbolje je pratiti duž ucrtanih presjeka, A -
E i F -G . Ako putujemo iz točke A prema
točki E (ili stojimo u točki A dok ciklona
prelazi preko našeg područja, svejedno je),
prvo se pojavljuju visoki oblaci, cirusi i
cirostratusi, kao vjesnici ciklone (frontalnog
poremećaja); topla fronta je još daleko iza
njih (barem 1000 km). Približavanjem tople
fronte tlak pada, a sve je veća naoblaka
(nimbostratus) i počinje padati kiša (točka
B). Kako se fronta približava (ili mi idemo
prema njoj), to su padaline sve jače,
temperatura sve veća, a vjetar mijenja smjer.

346
Utjecaj mlazne struje osjeća se već na 5,5 km visine, a na većim visinama još je izrazitiji.
 227
Poslije prolaza tople fronte dolazimo pod utjecaj toplog zraka u toplom sektoru ciklone (točka C );
vrijeme je toplo, puše južni vjetar, a nebo je razmjerno vedro. Približavanjem hladne fronte
temperatura naglo pada i počinju padaline na hladnoj fronti (točka D ); za hladnu frontu su tipični
oblaci jačega okomitog razvoja (kumulusi i kumulonimbusi). Iza fronte nastupa hladni zrak pa tlak
raste (toča E ), nebo je vedro, izrazito plavo, a vidljivost je velika. Na putu od točke F do G (gornji
presjek na slici) pratilo bi nas stalno loše vrijeme, dijelom i kišovito, jer bi se kretali u hladnom zraku.

Strujanje u ciklonama u stvarnosti je ipak nešto drukčije nego što se pojednostavljeno predočuje.
Svaka čest zraka sudjeluje u dvama gibanjima: a) unutar baričkog sustava, obrnuto od smjera kazaljke na
satu i b) zajedno s cijelim baričkim sustavom, od zapada prema istoku.
Vidjeli smo kako nastaje prvi valni poremećaj na frontalnoj plohi, tj. ciklona; sam proces naziva se
ciklogeneza. Od te tzv. matične ili središnje ciklone može nastati valno izobličenje kao osnovica za
postanak novog frontalnog vala, koji se može razviti u novu
ciklonu. Ta nova mlada ciklona zove se sekundarna ciklona.
U daljnjem razvoju sekundarne ciklone mogu se zapadno od
nje pojaviti isti uvjeti, pa na polarnoj fronti mogu nastati nizovi
od 3 do 5 ciklona, od kojih je svaka iduća nešto mlađa po
razvoju i nešto bliža polutniku. Takav niz ciklona na istoj fronti
naziva se obitelj ciklona. Prosječno godišnje dolazi nad
Europu 60-65 obitelji ciklona na polarnoj fronti. Broj ciklona je
veći zimi nego ljeti, iako ta razlika nije tako velika.
Ciklogeneza se uglavnom zbiva nad oceanima, a osjetno je
slabija nad kontinentima. Veliku praktičnu važnost ima
poznavanje ciklonalnih staza ili trajektorija, jer najveći dio
padalina u izvantropskim širinama donose ciklone. To je put
koji prijeđe središte ciklone od trenutka postanka do njenog
nestanka kao baričkog sustava. Staze su označene rimskim
brojevima; za vrijeme i klimu u Hrvatskoj najznačajnije su
ciklone na stazi označenoj rimskim brojem V (sl. 258).

Slika 258. Ciklonalne staze u Europi

Anticiklona. Suprotnost cikloni je anticiklona; u suvremenoj se klimatologiji tretiraju kao

poremećaji koji se ne mogu odvojiti od ciklona, nego čine jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo (faza a kod
nastanka ciklone) da među njima postoji uska veza. Zrak koji pritječe u središte ciklone zapravo je onaj isti
koji istječe iz središta anticiklone (usp. sl. 231).
Pod anticiklonom razumijevamo sinoptički (dakle, trenutačni) barički sustav (polje visokog tlaka),
prostorno i vremenski strogo određen i koji se može javiti u raznim područjima (već smo istaknuli, uz
izuzetak pojasa neposredno uz ekvator). Valja je razlikovati od klimatske (statističke) tvorevine, tj. prosječne
raspodjele visokog tlaka, koju nazivamo maksimumom. Bitno je svojstvo anticiklone da nastaje u jednoj
zračnoj masi pa stoga i nema velikih razlika u tlaku. Gustoća izobara naglo se povećava prema periferiji, pa
je za anticiklonu znakovita tišina ili slab vjetar u središtu, a jači na periferiji. Na sjevernoj polutki strujanje se
odvija u smjeru kazaljke na satu (na južnoj hemisferi obrnuto!). U anticikloni nema naoblake, a ako se i
pojavi (iznad oceana, a zimi iznad rashlađenoga kontinenta) padaline su veoma rijetke.
Zimi su anticiklone pogodne za stvaranje mraza i magle, jer u nižim dijelovima troposfere ima uvijek
vodene pare koja se lako kondenzira ili sublimira u mirnome zraku. Ljeti, pak, anticiklone omogućuju jako
osunčavanje pa pod njihovim utjecajem često nastaju visoke temperature, a na rubnim dijelovima mogu
nastati lokalne nepogode (konvekcijske padaline).
Postoje i anticiklone koje se kreću brzo kao i ciklone. To su anticiklone unutar obitelji ciklona koje
nastaju između dviju pokretnih ciklona kao klinasto ispupčenje (greben visokog tlaka). Te su anticiklone
kratkotrajne i vrlo rijetko se zadrže duže vremena nad jednim područjem.

7.4.2.2. OSTALI POREMEĆAJI I NEPOGODE U ATMOSFERI. Za klasifikaciju poremećaja i

nepogoda u atmosferi objektivni je kriterij dnevna sinoptička karta. Ako se promjene u polju tlaka vide na
sinoptičkom zemljovidu (karti) u obliku barem jedne zatvorene izobare, onda bi to bio poremećaj, a ako se
promjene ne vide, onda bi to bile nepogode. Osim već razmatranih, ciklone i anticiklone, važniji poremećaji
 228
su: odvojene ciklone ili hladne kaplje, orografske ili zavjetrinske depresije, toplinske depresije, tropske
depresije, istočni valovi i tropski cikloni. Po svom značaju za život milijuna ljudi, najvažniji su tropski
cikloni.
Tropski cikloni (huriccan, tajfun itd.).347 Najjači poremećaji su tropski cikloni; u prosjeku nisu
osobito prostrani jer im polumjer rijetko dostigne 1.000 km, a kao sustavi su oštro određeni. Sam naziv
kaže da se javljaju samo u tropima i to na moru; jedino ih nema u pojasu između 50 N i 50 S. Ponekad
mogu "skrenuti" i u više geografske širine. Tropski cikloni su vrtložni sustavi u kojima vjetar puše brzinom
od 65 čvorova i više. Značajka tropskih ciklona, ma gdje da se pojavljuju, jest nagli pad tlaka od rubova
prema središtu. Tlak se na periferiji razmjerno polaganije smanjuje, ali približavanjem središtu, 100-200 km
ispred njega, tlak naglo pada i u središtu je izrazito nizak (oko 950 hPa). Izobare su pravilne, gotovo
kružne, tako da vjetar zbog velikog vodoravnog gradijenta tlaka mora biti vrlo jak i mora spiralno strujati
prema središtu niskog tlaka (na sjevernoj polutki obrnuto od smjera kazaljke na satu). Upravo je spiralno
strujanje bitno svojstvo tropskih ciklona, jer su to, zapravo, golemi vrtlozi (sl. 259).

Slika 259. Strujanje u razvijenome

tropskom ciklonu; karakteristično je
spiralni izdizanje; u središnjem dijelu
postoji jaka silazna struja

Za postanak tropskog
ciklona, po nekima je potrebna
poveća površina mora za 0,5-1 0C
toplija od okolice ("vruće mrlje").
Prema tome, nema ih tamo gdje teku
hladne morske struje. Gibaju se
polako (misli se na barički, a ne vrtložni sustav), općenito od istoka prema zapadu, ali na sjevernoj polutki
skreću prema sjeveru, a na južnoj prema jugu. Prosječna im dnevna brzina iznosi 16-24 km, a trajanje u
prosjeku 6 dana (u krajnjim slučajevima mogu trajati od dva sata do dva tjedna). Vertikalno strujanje je
složenije; u vanjskom dijelu postoji jako uzlazno strujanje, dok je u središnjem dijelu jaka silazna struja; taj
se dio naziva oko ciklona. Kondenzacijom i jakom kišom, koja nastaje u ciklonu, oslobađa se golema
latentna toplina (dotad prikrivena u vodenoj pari) te dolazi do velikih promjena u temperaturi; u oku je
temperatura osjetno viša nego u okolnom zraku. Goleme štete koje nanose tropski cikloni ne nastaju samo od
udara vjetra ili velike količine kiše, već najveća pustošenja nastaju na niskim obalama; morski val "očisti"
sve objekte na koje naiđe (npr. na jugu SAD).348
Nepogode. U atmosferske nepogode spadale bi povremene, razmjerno manje i kratkotrajne
promjene vremena velike jakosti, ali prostorno i vremenski ograničeni. Svim nepogodama zajedničko je jako
konvekcijsko (uzlazno) strujanje. Na mjestu nepogoda nema zatvorenih izobara; rekli smo da se ne mogu
identificirati na dnevnim sinoptičkim zemljovidima (kartama). Kako u tropima postoje optimalni uvjeti za
konvektivno strujanje to su i nepogode najizrazitije u tropima.
U atmosferske nepogode izvan tropa349 spadaju pojave koje prate veoma razvijene
kumulonimbuse, a to su vrlo jaki vjetrovi, kiša i tuča (i snijeg), sijevanje (munje) i grmljavina. Bitno je
obilježje svih izvantropskih nepogoda razmjerno kratko trajanje (otprilike jedan sat), velika jakost i male
vodoravne veličine. Nepogode nastaju vrlo jakim, naglim izdizanjem toplog i vlažnog zraka u
kumulonimbusima (vidjeli smo kako: uzgonom zbog zagrijavanja podloge ili izdizanjem na hladnoj fronti);
oslobođena latentna toplina kondenzacije i sublimacije je daljnji izvor energije za njihov golemi okomiti
razvoj. Kada su oblaci jako visoki i većim dijelom prelaze granicu zaleđivanja, onda najčešće pada tuča. U
kumulonimbusima, osim izdizanja zraka, postoji i spuštanje. U početnom stupnju oblak naglo buja jer se

347
Nominativ je ciklon, pa se ponekad umjesto tropski ciklon upotrebljava samo naziv ciklon. Posebno je važno razlikovati ga od
ciklone umjerenih širina. Naziv ciklon vezan je uz Indijski ocean; u Srednjoj Americi i na Atlantiku poznat je kao hurrican
/hariken/, na zapadu Velikog oceana zovu ga tajfun, na Filipinima baguios, a u Australiji Willy-Willies. U hrvatskom jeziku nemamo
naziva za ovaj rušilački vjetar iz jednostavnog razloga što ne zahvaća Europu i druge umjerene pojase. U zadnje se vrijeme u
medijima ciklon naziva uraganom, što bi moglo biti i stručno prihvatljivo.
348
Tropski ciklon koji je 1970. opustošio obalu Bangladeša odnio je najmanje 300.000 života napravivši uz to golemu štetu.
349
Razni su nazivi za nepogode: nevrijeme, oluja, grmljavinski pljusak, prolom oblaka, nevera, vihor, orkan itd.
 229
zrak izdiže, u zrelom stupnju započinje i spuštanje zraka te dolazi do jakih padalina, a u završnom
stupnju prevladava spuštanje (ponestalo je zraka koji bi se izdizao) uz slabe padaline; time i oluja prestaje
(sl. 260).

Slika 260. Stupnjevi razvoja nepogode, tj. olujne oblačne ćelije: a)

početni stupanj, b) zreli stupanj i c) završni stupanj (Tarbuck i
Lutgens, 1988)

Toplinski izazvane nepogode imaju veliku praktičnu važnost

jer donose kišu ljeti, tj. u doba kad je ona najpotrebnija biljnom
pokrovu, ali mogu učiniti i veliku štetu ako padne tuča. Opće je
350
pravilo da nepogoda ima više iznad kopna nego iznad mora.
Nepogode su često tako jake da se s baze kumulonimbusa spušta (ili spuštaju) vrlo snažan zračni
"lijevak" ili "surla", vrtlog koji se sastoji od kapljica vode, prašine, pijeska i različitih predmeta koje je s tla
351
pokupio strahovito jak, rušilački vjetar; ovaj se vrtlog naziva tornado. Promjer lijevka je obično oko 300
m (do 1 km). Tlak u središtu naglo padne te je za 100-150 hPa ispod normalne vrijednosti. Zrak rotira
brzinom od 160 do 800 km/h i naglo se diže uvis, a kao sustav kreće se prosječnom brzinom do 40 km/h te
obično prevali put od oko 80 km. Tornado je karakterističan za Velike ravnice u SAD-u. Vrtlozi manjeg
razmjera su pijavice; ako nastane na moru, onda je to morska pijavica ili tromba (promjera do 200 m), u
pustinji je pješčana pijavica (promjera nekoliko metara) koja brzo nestaje. Morska pijavica javlja se i na
hrvatskoj obali, ali dosta rijetko.352

7.4.3. TERCIJARNO (MJESNO I REGIONALNO) STRUJANJE

Tercijarno ili regionalno, odnosno mjesno strujanje, posljedica je toplinskih razlika na manjem
prostoru; ovisi uglavnom o zagrijavanju i hlađenju tijekom dana. To je strujanje između mora i kopna, kopna
i jezera, planine i doline.

7.4.3.1. OBALNO STRUJANJE - ZMORAC I KOPNENJAK. U primorju ili uz obale većih jezera
razvijeno je dnevno (mjesno) strujanje izazvano različitim zagrijavanjem kopna i mora. Razlike u
zagrijavanju i hlađenju kopna i mora tijekom dana (24 sata) uzrok su mjesnim razlikama tlaka, što dovodi
do dnevne smjene strujanja između mora i kopna. Tako nastaju zmorac i kopnenjak, strujanje zraka čiji je
uzrok isključivo toplinske prirode (sl. 261). To je svojevrsno profilno (kružno) strujanje za koje smo već
utvrdili da je rezultat pada tlaka nad toplijom podlogom (nastaje niski tlak, N) i porasta tlaka nad
hladnijom podlogom (visoki tlak, V)(usp. sl. 228).
Zmorac, ili vjetar s mora, nastaje jačim i bržim zagrijavanjem kopna nego mora, pa su nakon
izvjesnog vremena izobare prizemnog sloja nagnute prema kopnu te počne puhati vjetar s mora; obično
počne puhati između 10 i 11 sati , a najjači je oko 13 i 14 sati; temperaturne razlike između jako zagrijanog
kopna i slabije zagrijanog mora tada su najveće. Na visini postoji kompenzacijska struja s kopna na more. S
postupnim padom temperature zmorac slabi, pa u kasnim posljepodnevnim satima prestane puhati. Neko
vrijeme je tišina, a početkom noći (u Sredozemlju 20-21 sat , naravno ljeti) započinje suprotan proces. More
ostaje toplo, tek se nešto malo ohladi, a kopno se dugovalnim zračenjem brzo ohladi, a od njega i zrak iznad
njega. Izobarne plohe nad kopnom se zgušnjavaju, a nad morem razrjeđuju; vjetar počinje puhati u smjeru
pada izobara, tj. s kopna na more: to je kopnenjak. U Sredozemlju obično puše do 5-6 sati ujutro kad nastaje
tišina. Na visini postoji kompenzacijska struja s mora na kopno.
Na hrvatskoj obali Jadrana obalno je strujanje redovita i poznata pojava u toplom dijelu godine.
Danji vjetar, zmorac, donosi ugodno osvježenje u ljetnoj vrućini, a poslije podne može izazvati prilično

350
Tako je u sjevernoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj prosječno godišnje 75 dana s pojavom kumulonimbusa i grmljavinom, a čak je
20 dana s pojavom sugradice ili tuče.
351
španj. tornar = okretati
352
Pijavica koja je 18. kolovoza 1994. nastala u Zadarskom kanalu (lijevak pijavice bio je u promjeru oko 50 m) okomila se na
Bibinje gdje je napravila veliku štetu; na 50 kuća uništeni su krovovi, počupana su stabla i srušeni dalekovodi.
 230
353
velike valove. Tako nastali sjeverozapadnjak (gotovo je usporedan s obalom jer i na njega djeluje
Coriolisova sila) ljetnih popodneva na hrvatskom Jadranu poznat je pod imenom maestral.

Slika 261. Shematski prikaz obalnog strujanja zraka: zmorac (gore) i kopnenjak (dolje)

7.4.3.2. DNEVNO STRUJANJE UVJETOVANO RELJEFOM. Još jedno mjesno strujanje ovisi o
različitom zagrijavanju podloge; to je dnevno strujanje u planinskim krajevima, koje se temelji na različitom
zagrijavanju i hlađenju planinskih i brdskih padina, dolina i ravnica u podnožju planina.
Planinske se padine danju različito zagrijavaju, a to je prije svega posljedica različite ekspozicije
(južne i sjeverne padine, ali i istočne i zapadne). Jako zagrijavanje zraka zbiva se samo u razmjerno tankom
sloju uz podlogu. Taj se zrak uzgonskom silom izdiže pa tako nastaje vjetar uz padinu, koji je najjači na
prisojnoj strani. To je dolinski vjetar ili danik (sl. 262). Podalje od padine nastaje kompenzacijsko spuštanje
zraka i tako se zatvara kruženje.
Noću je posve suprotno; padine
se jako ohlade pa zrak struji niz njih i
slijeva se u podnožje; nastaje, dakle,
vjetar niz padinu, gorski vjetar ili
noćnik. Iznad hladnog zraka koji
ispunjava dno doline nalazi se topliji
zrak, odnosno prisutan je temperaturni
obrat.

Slika 262. Strujanje zraka na

padinama: uz padinu (lijevo) i niz
padinu (desno)

353
Tada mu se smjer poklopi s inače slabom ali postojanom ljetnom zračnom strujom od azorske anticiklone do depresije u
jugozapadnoj Aziji.
 231
U reljefnim udubljenjima većih dimenzija moguće je nagomilavanje hladnog zraka, koji se noću
dugovalnom radijacijom još više ohladi. Taj se zrak u određenim vremenskim uvjetima pokrene iz
ravnotežnog stanja i velikom snagom "prelije" preko planinske prepreke. Najveću brzinu postiže u uskim
planinskim prolazima (prijevojima) gdje se takvo strujanje sužava. Svi vjetrovi takve vrste zovu se preljevni
354
(slapoviti, silazni) ili katabatički vjetrovi. Tipičan je predstavnik takvih vjetrova naša bura. Ipak, kada
je o buri riječ, valja istaknuti da nije samo posljedica različitog hlađenja prizemnih slojeva zraka i
prelijevanja preko Dinarida, već da utječu i drugi činitelji, a bitno je važna raspodjela tlaka na velikom
prostoru (sl. 263). Buru osjećamo kao hladan vjetar, premda se zrak niz padine adijabatički ugrijao (znamo
da je to 1 0C /100 m); to je zato što se zrak počeo spuštati kao vrlo hladan u usporedbi s onim koji se nalazi u
priobalju.355 Zbog velike brzine čini se još hladnijim.

Slika 263. Pojednostavljeni sinoptički

zemljovid; stanje u vrijeme olujne bure
u Dalmaciji 30. listopada 2007. godine

Na slici 263. predočeno je trenutačno

stanje vremena u Europi u
prizemnom sloju zraka. To je
rezultat organiziranog motrenja koje
se obavlja u meteorološkim
(sinoptičkim) postajama. Mjeri se
tlak, temperatura i vlažnost zraka,
smjer i brzina vjetra, količina
padalina, ocjenjuje se naoblaka i
vidljivost i bilježe sve druge pojave
koje zajedno čine vrijeme. Odmah
nakon motrenja podaci se
dostavljaju sabirnim središtima koja
ih dalje šalju sinoptičkim službama
zainteresiranih zemalja. Izvješća i
poruke se predaju prema posebnome međunarodnome meteorološkom "ključu". Sinoptičke službe
primaju vremenske podatke i ucrtavaju ih na zemljovide. Na njima su označeni položaji postaja, a
podaci se unose prema posebnoj shemi. Tako se na zemljovidu dobije zoran prikaz vremena u
trenutku motrenja. Sinoptički zemljovid zatim dobiva službujući meteorolog. On na njoj crta izobare,
nalazi fronte, promatra strujanje i tako upoznaje stanje atmosfere. Osim stanja pri tlu, proučava se
stanje i u višim slojevima. Na osnovi visinskog strujanja i promjene vremena u posljednjih 12 ili 24
sata, uz uvažavanje utjecaja površine Zemlje (podloge), daje se prognoza za sljedeći dan. Upravo
utjecaj podloge na atmosferska zbivanja čini najveću poteškoću i može biti uzrok netočnim
vremenskim prognozama.

7.5. GLAVNI TIPOVI KLIMA

7.5.1. OPĆENITO O KLASIFIKACIJI KLIMA
U uvodu smo rekli da je klima ili podneblje prosječni godišnji slijed vremena, odnosno ukupnost
vremenskih stanja koja se pojavljuju u nekom prostoru. Da bismo upoznali ta vremenska stanja, nužna su
dugogodišnja meteorološka motrenja. U cilju lakšeg pregleda velikog broja klimatskih podataka iz raznih
dijelova svijeta i da bi se omogućila usporedba, provodi se klasifikacija klima, tj. klime se razvrstavaju
prema njihovim značajkama. Valja znati da nije moguće uzeti u obzir sve klimatske sastavanice, jer ih ima
previše. Zato se svaka klasifikacija temelji samo na nekoliko klimatskih elemenata.

354
grč. katabainein = silaziti
355
Uzmimo da je temperatura zraka na obali 10 0C , a temperatura zraka koji se na visini od 1.400 m prebacuje preko Velebita -10
0
C. Spuštajući se, taj se zrak ugrije za 14 0C i na more dolazi sa +4, ali je još uvijek za 6 0C je hladniji od primorskog zraka.
 232
Kada bi Zemljina površina bila jednolika, dakle savršeno glatka, prekrivena vodom i bez
atmosfere, različite klime na njoj ovisile bi samo o kutu pada Sunčevih zraka i trajanju Sunčeva
osvjetljavanja tj. o geografskoj širini. To bi bila solarna ili matematička klima. U takvoj klimi sve točke na
istoj geografskoj širini imale bi jednake vrijednosti klimatskih elemenata, npr. izoterme bi bile potpuno
usporedne s usporednicama. Međutim, klimatska stvarnost na Zemlji je je posve drukčija jer mnoštvo
modifikatora utječe na različita odstupanja od solarne klime. Geografiju, kao znanost koja proučava
prostornu stvarnost na Zemlji, zanima proučavanje stvarne (realne) ili fizičke klime.
Klimatski činioci (modifikatori) stvaraju vrlo složenu klimatsku sliku Zemlje; kaže se da gotovo
"svaki" četvorni metar Zemljine površine ima "svoju" klimu. Budući da u praksi nije racionalno koristiti
prevelik broj klima, to se približno ujednačene klimatske osobine pojedinih područja svrstavaju u klimatske
tipove. Kriteriji za određivanje tipa klime ograničavaju se samo na one elemente klime koji se najjače očituju
u klimatskoj slici Zemlje.
Najjednostavnije su, ali zato obično najmanje uspjele, klasifikacije na temelju samo jednog
klimatskog elementa; one su tek približne, ali ponekad mogu udovoljiti nekim praktičnim potrebama. Tako
na osnovi temperature postoji najjednostavnija i najstarija podjela na trope (između obratnica), sjeverni i
južni umjereni pojas (između polarnica i obratnica) i polarni pojas (sjeverno, odnosno južno od
polarnice); iz toga proistječe tropska, umjerena i polarna klima. S vremenom je ta podjela točnije
određena, pa tropi obuhvaćaju područje između izotermi najhladnijeg mjeseca od 18 0C, polarni pojasi
su unutar izotermi najtoplijeg mjeseca od 10 0C, a između ovih izotermi nalaze se umjereni pojasi s
umjerenim klimama (sl. 264).

Slika 264. Köppenova temperaturna klasifikacija klima (izvor: Šegota, 1988)

Toplinski kriterij također može ukazati i na neke druge značajke klime. Naime, raspon između
temperature najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca jedan je od pokazatelja na temelju kojeg se može ustvrditi je li
klima pod jačim utjecajem mora ili kopna. Ako je taj raspon veći od 25 0C, klima je kontinentska, a ako je
manji od te vrijednosti, klima je maritimna. Ipak, jedan element ma koliko značajan, nije dovoljan za
temeljitiju klasifikaciju. Stoga se uglavnom uzimaju dva elementa koja se najjače očituju u klimatskoj slici
Zemlje, a to su temperatura i padaline.

7.5.2. KÖPPENOVA PODJELA (KLASIFIKACIJA)

Mnoštvo je klimatskih klasifikacija. Prema općoj ocjeni, dosad najbolji sustav klimatskih tipova vrlo
pogodnih za klasifikaciju klima izradio je njemački klimatolog W. Köppen. Osnove Köppenove
klasifikacije postavljene su godine 1918, a kasnije je neznatnije preoblikovana. Temelji se na statistički
dobivenim, točno određenim, vrijednostima godišnjih i mjesečnih temperatura i padalina (dakle, ništa nije
određeno "napamet"). Köppen je uočio bitne oznake godišnjeg hoda temperature i padalina: da je u niskim
 233
geografskim širinama važna srednja temperatura najhladnijeg mjeseca, a u višim geografskim širinama
srednja temperatura najtoplijeg mjeseca. Uvažavao je i odnos klime i biljnog pokrova, znajući da je prirodni
pokrov vrlo osjetljiv pokazatelj klime nekoga kraja.
Sve klime po Köppenovoj klasifikaciji svrstane su u pet klimatskih razreda, koji se označavaju
velikim slovima A, B, C, D i E. Klime B nazivaju se suhim klimama, jer u prosječnoj godini nedostaje
vlage za uspješan rast biljnog pokrova. Klime A, C i D označuju se kao šumske klime ili klime drveća, jer
tijekom cijele godine, ili barem u jednom dijelu, postoje uvjeti za rast biljnog pokrova. Svojstva pojedinih
klimatskih razreda su slijedeća:
A = tropske kišne klime; srednja temperatura svih mjeseci iznosi 18 0C i više, tj. najhladniji mjesec
nema srednju temperaturu nižu od 18 0C.
B = suhe klime; temperaturne granice nisu određene, nego se određuju kombinacijom temperature i
padalina.
C = umjereno tople kišne klime; srednja temperatura najhladnijeg mjeseca nije niža od -3 0C, a
barem jedan mjesec ima srednju temperaturu višu od 10 0C.
D = borealne klime ili snježno-šumske klime; srednja temperatura najhladnijeg mjeseca niža je od
-3 0C a srednja temperatura najtoplijeg mjeseca je iznad 10 0C.
E = snježne klime; srednja temperatura najtoplijeg mjeseca je 10 0C i manje.
Svaki od navedenih klimatskih razreda, osim razreda E, dijeli se u podskupine dodavanjem drugog
slova kojim se označuje stupanj vlažnosti.356 Tako se došlo do 11 glavnih klimatskih tipova (sl. 265):
Af = prašumska klima,
Aw = savanska klima,
BW = pustinjske klime,
BS = stepske klime,
Cf = umjereno tople vlažne klime
Cs = sredozemne ili mediteranske klime,
Cw = sinijske klime,
Df = vlažne borealne klime,
Dw = suhe borealne klime,
ET = klima tundre i
EF = klima vječnog mraza.

Slika 265. Geografska raspodjela Köppenovih glavnih tipova klime na Zemlji

356
Tako je f, njem. fehlt = nema: nema suše; s, Der Sommer = ljeto: suša ljeti; w, die Wüst e= pustinja: pustinjska klima. Neki tipovi
još dobivaju oznake za ljetne temperature: a = vruće ljeto, b = toplo ljeto i c = svježe ljeto.
 234
Pojedini klimatski razredi obuhvaćaju različite površine. Suhe klime (B) i borealne klime (D)
pretežno su kontinentske. Klime drveća (A, C i D) zajedno obuhvaćaju 57% površine kopna, 76% površine
svjetskog mora, odnosno 71% površine cijele Zemlje.

Nije potrebno posebice isticati da je klimatska raznolikost značajno utjecala na bogatstvo različitosti
ljudske zajednice (usp. 9. poglavlje u II. dijelu) Može se reći, bez straha od geografskog determinizma,
da je razvoj čovječanstva, posebice njegov prostorni razmještaj, bitno određen klimatskim
značajkama. Od trenutka kada je prestao biti isključivo sakupljač plodova, čovjek je morao
proizvoditi hranu i prilagođavati se klimatskim, odnosno vremenskim uvjetima. Isto tako
prilagođavao je i svoje nastambe; tradicionalna gradnja je praktički odraz prirodnogeografskih
uvjeta, ali prije svega temperature kao glavnoga klimatskog elementa. Čak i suvremena stanogradnja
u gradovima, koja je uglavnom tipizirana, mora voditi računa o toplinskim i drugim klimatskim
značajkama. Razvojem tehnike i tehnologije danas je donekle umanjen utjecaj klime na pojedine
sastavnice ljudskog djelovanja, ali je njezin utjecaj još uvijek bitan tamo gdje prevladava
tradicionalno privređivanje, a to je većina čovječanstva. Možemo ustvrditi, bez obzira na stupanj
drušveno-gospodarske razvijenosti, da gotovo nema djelatnosti koja, više ili manje, nije podvrgnuta
klimatskim odnosno vremenskim (atmosferskim) utjecajima. Dovoljno je navesti samo neke: odmor i
rekreacija (zdravlje), poljoprivreda, naselja i stanovanje, gospodarenje vodama, korištenje energije
vjetra i Sunca, promet itd.

7.6. PROMJENE KLIME

Klima je ne samo različita u prostoru već se i mijenja u vremenu. U početku znanstvenog
proučavanja klime smatralo se da je ona nepromjenljiva prirodna sastavnica. Tome je pridonosila i činjenica
da čovjek živi prekratko, a da bi mogao zamijetiti njezine osjetnije promjene. Kasnija su istraživanja došla
do vrijednih podataka i učvrstila spoznaju o promjenljivosti klime, procesu vrlo složenih obilježja. To je
zahtijevalo i jasnije određivanje pojma promjenljivosti. Danas je uglavnom prihvaćena definicija po kojoj je
se pod promjenom klime razumijeva najopćenitiji pojam kojim se obuhvaćaju svi oblici promjenljivosti,
odnosno nepostojanosti klime.

7.6.1. KLIMA U PROŠLOSTI

Ukratko ćemo razmotriti promjene klime u geološkoj prošlosti, pretpovijesnom i povijesnom
razdoblju. To je tema koja zadnjih godina privlači pojačanu pozornost znanstvenika. O tome kakva je bila
klima u dalekoj prošlosti zaključuje se posebnim metodama i na temelju posrednih tragova.
Današnja prostorna raspodjela klime svoj prapočetak ima u dalekoj prošlosti, a usko je povezan s
globalnom tektonikom ploča (usp. odj. 5.4.1.). Znamo da je taj proces, koji je trajao stotine milijuna godina,
doveo do razmicanja kontinenata i uspostave novih prostornih odnosa. Tako se, primjerice, kroz 200
milijuna godina razmicanja Sjeverne i Južne Amerike od Europe i Afrike širio Atlantski ocean; zahvaljujući
tome, danas veći dio Europe ima maritimnu klimu.
Današnja prosječna temperatura na Zemlji je niža nego što je bila u većem dijelu zadnje milijarde
godina. Tijekom razdoblja od prije 70 do 200 milijuna godina, klima većine kontinenata bila je vlažnija i
toplija nego što je danas. Dinosauri su živjeli i na višim geografskim širinama. Raslinje je bilo bujno i
rašireno, čemu možemo zahvaliti bogate i širom svijeta raširene naslage ugljena ili nafte. Nakon toga, a prije
65 do 70 milijuna godina, dolazi do globalnog zahlađenja (možda čak i iznenadnog) i dinosaurusi izumiru.
Prije oko 1-2 milijuna godina dolazi ponovno do zahlađenja; početak je to ledenog doba,
pleistocenske oledbe (usp. odj. 5.5.7.4.). To je razdoblje obilježeno s nekoliko oledbi i toplih razdoblja
(međuoledbi), odnosno širenjem i sužavanjem ledenog pokrova na Zemlji (sl. 266).
Tijekom zadnjih milijun godina, globalna temperatura (prosječna temperatura površinskog sloja
zraka) kolebala je oko 4 0C. U vrijeme najjačeg zahlađenja za posljednje oledbe (Würm), prije oko 25.000
godina, srednja godišnja temperatura bila je 10-12 0C niža nego danas. Stoga je velika količina vode bila
zarobljena u ledenjacima i ledenim pokrovima. Razina svjetskog mora bila je oko 100 m niža. Tako je i
Jadransko more bilo puno manje nego danas, a gotovo svi današnji otoci bili su sastavni dio kopna (usp. sl.
 235
161). Poslije vrhunca posljednje oledbe dolazi do postupnog zatopljenja; ledeni pokrov se povlači iz
umjerenih širina sjeverne polutke i posve nestaje prije oko 10.000 godina. Antarktički i Grenlandski pokrovi
sačuvali su svoju veličinu do danas.

Slika 266. Procjena kretanja ukupne

zapremine leda na Zemlji tijekom
zadnjih milijun godina (Marsh, 1987)

Razdoblje od kraja zadnje

oledbe do oko 4.000 godina pr. Kr.,
dakle tijekom 6.000 godina, značajno je
po općem porastu temperature.
Slijedećih 2.000 godina, od 4000. do
2000. godine pr. Kr., bilo je toplo i vrlo
povoljno klimatsko razdoblje. Odonda
klima ima opći trend zahlađenja koji je, svakih 2.000 godina, prekidan kolebanjima od oko 2 0C. Uglavnom,
znanstvenici pretpostavljaju da je Zemlja još uvijek u ledenom dobu, vjerojatno u toplom razdoblju između
glavnih oledbi, odnosno u tzv. interglacijalnom razdoblju.
Naše znanje o promjeni klime u prošlih 3.000 godina ipak je nešto šire, zahvaljujući povijesnoj građi
i arheološkim nalazima. Oni nedvojbeno pokazuju da su oko 1.000 godina pr. Kr. pustinje u sjevernoj Africi
i jugozapadnoj Aziji bile manje surove nego danas. Nomadska plemena su živjela u dijelovima pustinja u
kojima danas ne bi mogla preživjeti. Nakon toga je uslijedilo opet razdoblje općeg pogoršanja klime, a
najteži uvjeti su vladali oko 500. godina pr. Kr., što je potaklo i seobe naroda.
U našoj je eri nekoliko prepoznatljivih toplinskih promjena. Sušna razdoblja nakon 200. godine
pridonijele su krizi Rimskog Carstva i potaknule provale barbara. Naime, sredozemni krajevi i susjedne
stočarske stepe nalaze se u klimatski prijelaznom i osjetljivom pojasu, pa se u njima promjene jako osjete.
Slični su uzroci, po svoj prilici, potakli i seobu Arapa. Trend zatopljavanja dosiže vrhunac u razdoblju
između 800. i 1200. godine. Tijekom tog razdoblja Vikinzi naseljavaju Island i Grenland gdje uzgajaju
žitarice (dolaze izgleda i u Sjevernu Ameriku). U Engleskoj su tada bili brojni vinogradi; doduše još uvijek
ih ima, ali ne daju hvalevrijedan plod.
Povijesni podaci pokazuju da su nakon 1200. godine u Europi nepogode sve češće i zime hladnije.
Do 1400. godine klima je bila izrazito promjenljiva; izmjenjivale su se poplave i velike suše, hladne i blage
zime. Nakon toga, pa sve do sredine 19. st. trajalo je "malo ledeno doba". Najhladnije je bilo oko 1550.
godine i u nekim desetljećima od 1700-1850. Napušteni su mnogi posjedi u Alpama, Norveškoj i Islandu
(tamo je prestao uzgoj žitarica); u 16. stoljeću nestaju i vikinška naselja na Grenlandu. I u našim su
krajevima zabilježene velike hladnoće.357
Uzroci klimatskih promjena nisu sigurno ustanovljeni i o tome ima više teorija. Na prvom mjesto
stavljaju se promjene Sunčeva zračenja, odnosno količina energije koju Zemlja prima od Sunca. To se
povezuje s pojavom i kolebanjem broja Sunčevih pjega. Druge, pak, teorije daju veće značenje promjeni
Zemljine putanje. Kut koji Zemljina os čini s plohom okomitom na ekliptiku mijenjao se od 210 39' do 240
36' u razdoblju od oko 40.000 godina (danas je 230 27' i smanjuje se). Kad se kut smanjivao, razlike među
godišnjim dobima bile su manje, i obrnuto. Promjene se vežu i uz precesiju, tj. zaokretanje Zemljine osi oko
plašta stošca. Uzrok glavnih klimatskih promjena tražen je i u svemiru; smatra se da međuzvjezdana tvar i
tamni oblaci fine prašine mogu također oslabiti Sunčevo zračenje. Smanjenje Sunčeva zračenja moglo je
uslijediti i zbog velike količine primjesa u atmosferi. Dva su prirodna izvora prepoznatljiva: vulkanske
erupcije i eksplozije asteroida ili kometa u sudaru sa Zemljom.
Bilo kako bilo, mnogi događaji i procesi u ljudskoj zajednici bili su kroz prošlost povezani, na
izravan ili posredan način, s klimatskim promjenama. O jačini te funkcionalne veze možemo samo nagađati,
jer se u najvećem dijelu svijeta vremenske promjene prate i bilježe tek u zadnjih stotinjak godina.

357
Tako je 18. prosinca 1726. pao snijeg koji je okopnio tek 4. svibnja sljedeće godine. Kronike bilježe da se na otoku Krku znalo
smrznuti vino u bačvama.
 236

7.6.2. PROMJENE KLIME U NOVIJE DOBA: ZNAČAJKE

ZNA I
POSLJEDICE
Najnovije doba, u kojem postoji organizirano motrenje vremenskih pojava i klimatskih procesa i u
kojem se koriste mjerne naprave, naziva se u klimatologiji instrumentalno doba. Prema prikupljenim
podacima od sredine 19. stoljeća pa sve do drugoga svjetskoga
svjetskoga rata, ljetne temperature su se malo mijenjale,
ali su zimske osjetno porasle. To znači
zna da je prisutno općee zatopljavanje. Pritom je ve veći porast temperature
zabilježen u višim geografskim širinama, a ni tamo nisu podjednako zahvaćeni zahva
zahvać svi krajevi. Oni pod
utjecajem oceana bilježe zatopljavanje, a krajevi pod utjecajem kontinenta zahlađenjezahla (npr. središnji dio
Euroazije). Računauna se da je od 1860. do 1994. globalna temperatura (prizemnog zraka) porasla za oko 0,7
0
C. Temperatura je kolebala, tj. naizmjenično
naizmjeni no rasla i padala, ali je zatopljavanje opć
opći trend.
Najveće povećanje
anje temperature moguće
mogu je očekivati
ekivati oko Antarktike, što pove
povećava strah od otapanja
ledenih pokrova. To bi značiloilo izdizanje razine svjetskog mora. Mjerenja ve već pokazuju porast morske razin
razine,
ali nije posve jasno kolika je u tome uloga spuštanja kopna (obale). Ako bi se nastavio trend kopnjenja
ledenjaka i ledenih pokrova kao u zadnjih 100 godina, onda bi do 2050. godine razina mora porasla za 50-ak 50
cm. Optimisti, pak, tvrde da nema mjesta pretjeranoj bojazni jer su se ledeni pokrovi, npr.
zapadnoantarktički,
ki, održali i u razdoblju od prije 5.000 godina kada je bilo toplije nego danas.
Motrenja su pokazala povećanje
pove količine ugljik-dioksida (CO2) u atmosferi (sl. 267). Time se
smanjuje propusnost
snost atmosfere i izlazak topline što pojačava
poja tzv. staklenički
čki učinak,
uč odnosno dovodi do
porasta zagrijavanja prizemnih slojeva zraka i same površine Zemlje. Pritom je utjecaj čovjeka sve
izrazitiji.

Slika 267. Porast udjela ugljik-dioksida

ugljik (CO2) u
atmosferi u razdoblju 1958-1985.
1958 (Mauna Loa
opservatorij na Havajima); vrijednosti na apcisi
iskazane su "na milijun" (310 je isto što i 0,031%
koliki je udjel ovog plina u čistom i suhom zraku);
godišnji titraji su posljedica sezonskih mijena
biljnog
og pokrova (Tarbuck i Lutgens, 1988)

Zrak je, kao temeljna sastavnica čovjekova

okoliša, uvijek sadržavao veće
ve ili manje količine
određenih
enih tvari koje su posljedica ljudske
aktivnosti. Današnje, pak, gomilanje neprirodnih tvari u zraku doseglo je takvu razinu da nanosi štetu
ljudima, životinjama i biljkama ("kisele kiše"). Preveliki zahvati u prirodni krajolik, nerazumno krčenje kr
šuma, prevelika urbanizacija, promet, industrijalizacija itd. bitno utječu
utje u na klimu prizemnoga poreme
poremećenog
sloja zraka, a osjetno
etno pridonose promjeni ravnoteže u energetskoj bilanci Zemlje, odnosno promjeni klime.
Ovdje se susrećemoemo s pojmom onečišćenosti zraka. Pod njim se razumijeva svaka fizičko- fizi
kemijska, radiološka i biološka promjena u sastavu i stanju atmosfere, uzrokovana ljudskom djelatnošću,
djelatnoš a
koja prelazi granice fiziološke prilagodljivosti pa time šteti živom i neživom svijetu. Na temelju pojedinih
pokazatelja određujeuje se stupanj one
onečišćenja
enja zraka, a u mnogim zemljama zakonom je određenaodre najveća
dopuštena količina onečišćivača ča u zraku. Za op općii se pokazatelj uzima prije svega koli
količina sumpornog
dioksida (SO2), jer je on proizvod izgaranja tekućih
teku i krutih goriva (u kojima često ima i sumpora); kontrolira
se i količina
ina drugih otrovnih plinova u zraku (uglji(ugljični
ni monoksid /CO/, dušični oksid /NO/ i dr.). Op Opći
pokazatelj onečišćenja
enja zraka jest i dim kao proizvod nepotpunog izgaranja organskih goriva (mjeri sse
miligramima u jedinici volumena zraka u jedinici vremena). Najzorniji dokaz onečišćenja
one zraka jest tzv.
dimna magla ili smog,, spoj prirodne magle, mnoštva krutih čestica estica i neugodnih mirisa. Čovjek je osobito
osjetljiv na dimno onečišćenje ćenje zraka, jer vvidljivi
idljivi procesi izgaranja umanjuju ugođaj
ugo zdravog okoliša
("vizualno onečišćenje"). Onečišćčišćenje zraka ocjenjuje se i količinom prašine, čađe
čađ i pepela, koji se talože iz
zraka nad nekim područjem (zračni talog).358 Glede toga, posebice su kritični
jem (zrač čni magloviti ddani, ali i posve
vedri i tihi (osobito noći),
i), napose kad postoji temperaturni obrat.

358
Tako je npr. utvrđeno
eno da se u rudarsko
rudarsko-industrijskom predjelu Šljonska u Poljskoj količina
ina prašine koja pada iz zraka kreće od 500
pa sve do 3.000 tona po četvornom
etvornom kilometru godišnje. Sli
Slično je i u drugim rudarsko-industrijskim
industrijskim bazenima.
 237
U određenim uvjetima radioaktivne tvari mogu najviše onečistiti zrak. Eksplozije gotovo tisuću
atomskih bombi od drugoga svjetskoga rata do sada raspršile su goleme količine radioaktivnih tvari u cijelu
Zemljinu atmosferu. Tome su se pridružile i nesreće nuklearnih električnih centrala. Sav je život na Zemlji
izložen, u većoj ili manjoj mjeri, tom radioaktivnom zračenju (onečišćenju).

Slika 267a. Katastrofa nuklearne elektrane Fukushima (11. 04. 2011)

Utjecaj čovjeka na okolicu poprimio je razmjere koji mogu dovesti do još krupnijih poremećaja u
ravnoteži geoprostornih sastavnica i činilaca. Što se pak tiče promjene klime, nužno je da ljudski rod smanji
svoju ulogu u tom procesu i da poduzme učinkovitije mjere za zaustavljanje, ili barem ublažavanje,
nepovoljnih učinaka.
 238
8. TLO I TIPOVI BILJNOG POKROVA
Tlo i biljni pokrov dijelovi su prirodne osnove geoprostora pa su i predmet geografskog zanimanja.
Radi spoznaje cjelovitosti i isprepletenosti prirodnogeografskih elemenata i procesa, nužno je poznavanje
osnovnih obilježja tala i zajednica biljnog pokrova; posebnu važnost daje se njihovoj prirodnoj
rasprostranjenosti i povezanosti s društvenim činiteljima.

8.1. TLO: SVOJSTVA, RAZVOJ I VRSTE

8.1.1. OSNOVNA OBILJEŽJA TLA

Rastresit, nejednolik površinski sloj koji pokriva najveći dio kopna na Zemlji naziva se tlo.
Predstavlja most između žive i nežive prirode; pritom je značajna uloga biljnog pokrova koji iz tla crpi
prirodne sastojke i čini ih prihvatljivima životinjama i ljudima.
U tlu se neprestano zbivaju fizički, fizičko-kemijski, kemijski i biokemijski procesi. Stoga tlo u
izvjesnoj mjeri podsjeća na živi organizam; stalno se izmjenjuju tvari i energija s biosferom i litosferom.
Čestice tla uvelike se razlikuju svojom veličinom. Neke su toliko male da se mogu vidjeti samo
pomoću sitnozora; druge su, pak, toliko velike da ih se jedva može pomaknuti. Uglavnom prevladavaju
sitne čestice koje se prema promjeru mogu svrstati u: prah, fine čestice i pijesak. Samo kod nekih tala ove
čestice ostaju odvojene jedna od druge ("slobodne čestice"), dok se u većini slučajeva sjedinjuju u agregate
ili "grudice" različitih oblika i veličina, što ovisi o međuodnosu čestica gline, humusa i topljivih soli. To je
struktura tla u kojoj se izdvajaju četiri glavna tipa strukturnih agregata: višeplošni, prizmatički, zrnati i
pločasti (lisnati) (sl. 268).

Slika 268. Četiri glavna tipa strukture tla: a)

višeplošni, b) prizmatički, c) zrnati i d) pločasti
(lisnati) (Marsh, 1987)

Struktura je jedna od temeljnih značajki

tla. Utječe i na druga svojstva tla, kao što su
poroznost, vlažnost i prozračnost, a to zapravo
znači da o njoj uvelike ovisi i razvoj biljaka.
Strukturni agregati tla nastaju utjecajem
različitih činitelja, a među najvažnijima su:
mineralni sastav (dovoljno mineralnih i
organskih koloida), klimatske pojave i procesi
(npr. zamrzavanje i isušivanje) i biološki
činitelji (biljke, humus, gujavice, krtice). Kod
kultiviranih tala čovjek je jedan od najvažnijih
činitelja u oblikovanju strukture tla.
"Grudice" tla, odnosno strukturni agregati, ne dodiruju se cijelom površinom pa među njima ostaju
praznine, pore, a zapremina svih pora je poroznost (usp. odj. 6.3.1.5.). To je važno svojstvo jer o njemu
ovisi sposobnost tla da prima i zadržava vodu. Poroznost se izražava u postocima pa se razlikuju: a) posve
slabo porozna tla (manje od 30% pora), b) slabo porozna (30-45%), c) dobro porozna (46-60%) i d) jako
porozna (više od 60% pora).
Tlo čine četiri osnovne sastavnice: a) mineralne tvari, b) organske tvari, c) voda i d) zrak.
Njihovim miješanjem i promjenom omjera mijenja se izgled i sastav tla. Općenito je pravilo da se s dubinom
smanjuje udjel organske tvari ili humusa. Prema tome, najbogatiji humusom je površinski sloj (udjel
organske tvari može biti 20% i viši), dok do dubine od dva metra organska tvar u većini tala posve nestaje.
U tlu koje ima dobre uvjete za uspješan rast biljaka udjel mineralnih tvari je oko 45%, organskih tvari
oko 5%, vode oko 25% te isto toliko zraka (sl. 269).
 239

Slika 269. Udjel pojedinih sastavnica u tlu; primjer tla s

dobrim uvjetima za rast biljaka

Iako je udjel mineralnih tvari višestruko veći od

organskih, potonje tvari imaju vrlo velik značaj. Humus
je važan izvor za rast biljaka, a povećava i sposobnost tla
da zadržava vodu. Voda u tlu nije "čista" voda; štoviše,
sadrži puno otopljenih hranjivih tvari. Ona daje nužnu
vlažnost za kemijske reakcije, a također opskrbljuje
biljke hranjivim tvarima u njima prihvatljivom obliku.
Zrak u tlu je mješavina raznih plinova koji potječu iz
atmosfere, ali nastaju i u tlu kao rezultat biokemijskih
procesa. Između zraka u tlu i atmosfere stalna je izmjena
plinova; to je aeracija tla. Zrak je značajan činitelj
plodnosti tla, a bez njega ne bi bilo mineralizacije
humusa, oksidacije i drugih važnih procesa.

8.1.2. GLAVNI ČIMBENICI RAZVOJA TLA

Od samih početaka stvaranja Zemljine kore, pod utjecajem tzv. vanjskih sila, započinje i proces
raspadanja njenih površinskih dijelova (usp. odj. 5.5.1.). Pedologija, znanost o tlu, ustvrđuje da je tlo
rezultat isprepletenog djelovanja (pedogeneza): klime, stjenovite podloge (matičnog supstrata), biljnog i
životinjskog svijeta, reljefa i vremena tj. trajanja pedogeneze. To su prirodni činioci kojima valja pridodati
čovjeka, čija je uloga posebice značajna u preoblikovanju prirodnih obilježja tla.

8.1.2.1. KLIMA. Na stvaranje tla najviše utječe klima koja je svojim elementima (temperatura, vlaga,
padaline, vjetar, osunčavanje i dr.), kao i sebi svojstvenim prirodnim biljnim pokrovom, uglavnom
odlučujući činilac pedogeneze. Međutim, to je promatrano na globalnoj razini, ali valja imati u vidu da ima
krajeva u kojima klima prepušta nekome drugom ulogu glavnog činioca. Klima je vrlo složen činilac u
stvaranju tla. Djeluje prije svega preko Sunčeva zračenja kao izvora života, ali je značaj režima padalina u
pedogenezi isto toliko velik koliko i značaj topline. Voda presudno utječe na karakteristike tla jer ispire
mineralne sastojke, prenosi rahli pokrov i taloži ga u naplavnim nizinama. Ako ima previše vode, može doći
do stvaranja močvarnog tla, a ako je nema dovoljno, nastaje zaslanjivanje i sušenje (skeletizacija) tla.
Razmatrajući ovdje ulogu klime, valja istaknuti da vlaga, temperatura, otjecanje i isparavanje djeluju
zajedno.

8.1.2.2. STJENOVITA PODLOGA. Učinkovitost klimatskih elemenata i vode ovisi o stjenovitoj

(matičnoj) podlozi. Najjači utjecaj ovog činioca je u početnom stupnju nastajanja tla; što je stijenje otpornije,
raspadanje će biti sporije i obrnuto. Ako je tlo nastalo od kamenite podloge nad kojom se i nalazi, naziva se
eluvij; ono pak koje nije nastalo od podloge nad kojom se nalazi, već ga je donijela voda, vjetar ili ledenjak,
naziva se naplavina ili aluvij (nanos). Značaj stjenovite podloge proistječe iz činjenice da od nje nastaje
osnovna mineralna tvar koja čini jednu od sastavnica tla. Pritom je važan mineraloško-litološki sastav
podloge; litološki sastav prije svega utječe na svojstva vode i zraka u tlu, a mineraloški na kemijska svojstva
i plodnost zemljišta.

8.1.2.3. BILJKE I ŽIVOTINJE. Svi organizmi, kao činitelji tla, mogu se svrstati u tri osnovne skupine:
biljni pokrov, fauna u tlu i mikroorganizmi u tlu. Uloga organizama u nastajanju i razvitku tla je vrlo velika.
Praktički, pedogeneza počinje tek onda kada se na stjenovitu podlogu (stanac) nastane organizmi i započne
proizvodnja organske tvari. Bakterije, lišajevi i mahovine izlučuju kiseline koje ubrzavaju rastvaranje
stjenovite podloge, a ostale je biljke svojim korijenjem usitnjavaju. Istrunuli ostaci organizama obogaćuju tlo
hranjivim tvarima; bakterije od tih ostataka stvaraju humus koji je, zbog mnoštva složenih organskih
spojeva, najplodniji dio tla. Biljni pokrov ima još jednu značajnu ulogu, štiti tlo od erozije; u tome su
najbolje šumske biljne zajednice, a potom travnjaci.
 240
8.1.2.4. RELJEF. Reljef kao pedogenetski činilac prije svega djeluje posredno preoblikujući ostale
činioce, uglavnom klimu i biljni pokrov. To je osobitio izraženo u brdsko-planinskim područjima. Na
prisojnim stranama raspadanje stijena je brže nego na osojnim; na blažim padinama veće su mogućnosti
razvitka tla itd. Upravo zahvaljujući reljefu najviše i dolaze do izražaja mjesne razlike među tlima. Tako,
primjerice, u aluvijalnim nizinama već i mala visina (mikroreljef) mijenja značajke tla; izdvaja ocjeditije
terase od dijelova zemljišta kojima je voda temeljnica blizu površine.

8.1.2.5. VRIJEME KAO ČINILAC STVARANJA TLA. Razlikuje se apsolutna i relativna starost tla.
Apsolutna starost se iskazuje brojem godina od početka nastajanja tla do danas. Može iznositi nekoliko
godina ili desetljeća, kaže se da su to mlada tla, do nekoliko desetaka ili stotina tisuća godina, to su stara
tla. Relativna starost označava stupanj razvoja u kojem se neko tlo nalazi; može biti u nedovoljno
razvijenom, tj. nezrelom stupnju (npr. crnice) te u razvijenom, zrelom stupnju (npr. smeđa tla).
Na kraju razmatranja prirodnih činilaca razvoja tla valja istaknuti da ih treba promatrati kao cjelinu
jer djeluju isprepleteno te da utječu ne samo na tlo nego i jedan na drugoga.

8.1.2.6. DJELOVANJE ČOVJEKA. Niti jedan od navedenih činilaca ne može izazvati tako brze i
značajne promjene u tlu, ali i u širem ekosustavu, kako to može učiniti čovjek. To djelovanje može biti
korisno i štetno. Može dovesti do potpunog uništenja tla, do erozije, onečišćenja tla i drugih štetnih pojava.
S druge strane, čovjek svojim radom, primjenom agrotehničkih (navodnjavanje, melioracija i sl.) i
agrokemijskih postupaka, može značajno utjecati na mijenjanje sastava i kakvoće tla. Obradom se prevrću,
podižu, razrahljuju goleme količine zemlje te unose u tlo različita gnojiva čime se podiže njegova plodnost; i
različite poljoprivredne kulture mijenjaju tlo. Radom čovjeka nastaje kultivirano ili antropogeno tlo.

8.1.3. NEKI VAŽNIJI PROCESI U TLU

Stvaranje tla povezano je s kemijskim, biokemijskim i fizičkim procesima, a svakom stupnju

razvoja odgovara određeni sklop tih procesa što i dovodi do razlika među tlima. Procesi koji utječu na
promjene tla nazivaju se pedogenetski procesi. Ima ih poveći broj, a ovdje navodimo samo neke koji utječu
na kakvoću (plodnost) tla pa su važni i s geografskoga gledišta.
Humifikacija je proces razgradnje prvotne organske tvari i stvaranja humusa, posebne organske
tvari tla, i to djelovanjem mikroorganizama te sintezom novih složenih organskih tvari. To je sveopći
proces; u većoj ili manjoj mjeri prisutan je u svim tlima (samostalno ili zajedno s drugim procesima), na
svim geografskim širinama i nadmorskim visinama. Najizrazitiji primjer humifikacije je černozemizacija -
nastajanje crnice ili černozema.
Zaslanjivanje ili salinizacija je proces nagomilavanja lako topljivih soli, natrija (Na), kalcija (Ca) i
magnezija (Mg), najčešće ispod same površine, a katkad i na samoj površini tla. Uvjetuje ga niz činilaca:
reljef, hidrološke, litološke i klimatske prilike te biljni pokrov. "Izvršitelj" je voda temeljnica, obogaćena
solima koje potječu od paleogenih morskih naslaga. Zaslanjivanje je tipično u suhim stepama gdje je klima
gotovo polupustinjska; ljeti se podzemna voda kapilarno penje skoro do površine i nakon isparavanja
ostavlja za sobom soli. Zimi, tj. u vlažnom razdoblju, padaline se procjeđuju i odnose dio soli u niže slojeve.
Ljeti se zaslanjivanje ponavlja pa se sve više soli nakuplja u površinskom sloju tla.
Proces odstranjivanja soli iz tla naziva se odslanjivanje ili desalinizacija. Iako se odvija i prirodnim
putem, otjecanjem vode, veći značaj ima umjetno navodnjavanje. Pritom može doći i do prevelikog ispiranja
soli, odnosno do pogoršanja fizičko-kemijskih značajki tla.
Svojstvo tla da uza se veže i zadržava neke tvari (plin, tekućine, molekule i ione) naziva se
sorptivna sposobnost. Nositelji sorpcije su poglavito koloidi tla.359 Uz to je vezano niz procesa, od
mehaničke do biološke prirode. Kod mehaničke sorpcije tlo djeluje kao cjedilo, tj. zadržava čestice koje su
veće od pora i ne mogu proći zajedno s otopinom (gravitacijskom vodom). Prenošenje tvari, iona i koloida u
dublje slojeve događa se svugdje, a može biti od nekoliko centimetara do pet metara dubine. S dubinom se
povećava sposobnost zadržavanja čestica jer, kako znamo, s dubinom se smanjuje poroznost tla.
Proces odstranjivanja, tj. ispiranja koloida, naziva se eluvijacija, a slojevi koji su time zahvaćeni
čine eluvijacijski pojas (sl. 270). Nakupljanje i taloženje tvari je iluvijacija, a slojevi u kojima se to zbiva
čine iluvijacijski pojas (iluvij). S vremenom ti slojevi mogu nakupiti toliku količinu koloida i minerala da
se njihovim spajanjem (cementiranjem) pore posve zatvore (začepe). Tako nastaju tvrda, teško obradiva tla,

359
Lat. sorbtio od sorbtere = srkati, gutanje jedne tvari od strane druge; koloidi su čestice veličine od 0,001 do 0,1 mikrona, nastaju
mehaničkim usitnjenjem većih čestica ili kondenzacijom molekularnih otopina.
 241
prokletstvo za mnoge poljodjelce. U vrlo vlažnim klimama, kao što je tropski pojas, izostaje opisani
proces; tamo voda temeljnica otapa i ispire mineralne tvari te ih međuotjecanjem prenosi do tekućica.

8.1.4. GRAĐA TLA

Isprepleteno djelovanje različitih procesa ogleda se u okomitom presjeku tla (pedološki presjek),
kojeg obilježava određena morfogenetska građa.
Može se razlikovati više vodoravnih ili gotovo
vodoravnih slojeva koji se nazivaju (genetskim)
horizontima (sl. 270). Valja istaknuti da to nisu
slojevi u geološkom smislu (usp. odj. 5.4.3.), odnosno
nisu nastali jednostavno taloženjem ili radom
endogenih sila. Horizonti su rezultat složene
pretvorbe tvari, okomitog premještanja i stvaranja
novih kemijskih spojeva. Međusobno se razlikuju po
boji, teksturi, kemijskim svojstvima itd, a posebice
prema sadržaju karbonata, kolida i drugih sastojaka.

Slika 270. Horizonti i podhorizonti, tj. slojevi tla u

jednom reprezentativnom pedološkom presjeku
(Marsh, 1987).

Horizonti se označavaju velikim slovima, a u

daljnjoj podjeli (podhorizonti) koriste se brojevi i
mala slova. Četiri glavna horizonta označavaju se
slovima O, A, B i C.360
O-horizont je organski prostirač (listinac),
tipičan za šumska tla; u hladnim i vlažnim klimama
ovaj je prostirač osobito izrazit (naziva se i sirovi
humus).
A-horizont (A1, A2, A3) je površinsko tlo u kojem djeluju procesi truljenja i gdje žive organizmi
koji stvaraju humus; otuda naziv živica tla.361 Na siromašnijoj podlozi i uz prisutnost sirovog humusa nastaje
pepeljasto-sivi sloj koji se označava s A2 i po kome je čitava jedna klasa tla dobila naziv podzoli.
B-horizont (B1,B2, B3) je tzv. unutarnje tlo; zajedno s površinskim horizontom čini tlo u užem
smislu ili solum. Tipičan je iluvijacijski pojas u kojem dolazi do taloženja koloida, minerala i drugih tvari, a
siromašan je organskom tvari. Sloj B3 je prijelaz prema podlozi.
C-horizont je podloga u kojoj je matični supstrat više ili manje razdrobljen; izdvaja se više
podhorizonata (C1, C2 itd.). U najgornjem sloju taloži se manji dio mineralnih tvari ispranih iz gornjih
slojeva, a organskih tvari praktički nema; otuda naziv mrtvica (obuhvaća i B3). Dublji dijelovi C - horizonta
predstavljaju matičnu stjenovitu podlogu ili stanac.
Ispod C- horizonta nalazi se D-horizont. Izdvojen je od ostalih jer predstavlja petrografsku građu
drugačijih značajki, tj. stjenovitu podlogu koja se razlikuje od matičnog supstrata.
Razmotreni presjek nije svugdje jednako razvijen niti dubok. U vlažnim tropima su najdublja tla,
dosežu debljinu i do 30 m, u umjerenim klimama 2 do 3 m, a u subpolarnim predjelima samo 10 do 20 cm.
Tla u našim nizinama debela su u prosjeku 70 do 150 cm.

8.1.5. VRSTE (KLASIFIKACIJA) TALA

Iz spoznaje o prevladavajućoj ulozi klime u procesu stvaranja zemljišta proizišla je teorija o
"klimatskim" (klimatogenim) tipovima tla, prema kojoj osnovni tipovi imaju pojasni raspored na Zemljinoj

360
Kako se razvijalo znanje o tlu, tako se broj horizonata stalno povećavao, a time i broj oznaka; danas ih ima oko trideset.
361
Ima i drugih naziva. Tako se gornji, rahli i tamni sloj tla dubok 30 do 60 cm zove mekota, a ispod je tvrda i svijetla zdravica.
 242
površini (znamo da nije riječ o pravilnoj pojasnosti). Tu se podrazumijeva i utjecaj biljnog pokrova (i
životinjskog svijeta) čiji raspored također ima pojasno obilježje. Postoje mnoge klasifikacije tla, ali je s
geografskog gledišta najprihvatljivija podjela na: zonalna (pojasna), azonalna i intrazonalna tla.

8.1.5.1. ZONALNA (POJASNA) TLA. Ova tla su funkcija složenoga bioklimatskog djelovanja. Za
postanak ovih tala zemljište mora biti razmjerno ravno, donekle povišeno, ocjedito, geomorfološki stabilno.
Važniji tipovi su podzol, crnica (černozem) i lateritna (crvena) tla, a tu spadaju još i eolsko-praškasta,
pustinjsko-stepska, siva šumska tla (ispod listopadnih šuma) i tundre (sl. 271).

Slika 271. Vrste i raširenost najvažnijih tala: 1 - tundre, 2 - podzol, 3 - sivosmeđa podzolasta tla, 4 -
pustinjska tla, 5 - lateriti i crvenožuta tla, 6 - crnice (černozemi), 7 - smeđa i crvenkastosmeđa tla, 8 -
degradirana crnica, 9 - azonalna planinska tla (Brazda i dr., 1991)

Podzol 362 (pepeljuša, bjelica) je tlo u umjerenoj klimi s dosta padalina. Voda rastvara tvari
površinskog horizonta, ispire iz njega soli i sve to odnosi u dublje slojeve. Tamo ih na dubini od oko pola
metra taloži u tamnomrkom sloju (rudina); na površini ostaje nerastvorljiv sivkast i trošan prah (ima izgled
pepela). Podzol je siromašan dušikom, humusom i ostalim hranjivim tvarima pa je stoga manje plodan. Ova
vrsta tla raširena je u širokom pojasu između 50 i 600 N geografske širine, uglavnom ispod igličavih
vazdazelenih šuma.
Crnica (černozem) je tlo polusušne, kontinentalne klime; razvija se na prapornoj (lesnoj) podlozi
obrasloj stepskom vegetacijom. Budući je zima oštra i duga, ona usporava raspadanje organske tvari i to
dovodi do nagomilavanja humusa u gornjim slojevima tla; npr. u ruskoj i ukrajinskoj crnici ima 10 do 13%
humusa. Osim toga, crnica je tlo zrnaste strukture pa u nju lako prodire zrak i vlaga (prapor je matična
podloga!); stoga je jedno od najplodnijih tala, rasprostranjena najviše u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi
(između 45 i 500 N ).
Lateritna (crvena) tla su rasprostranjena u područjima s tropskom i suptropskom klimom; siromašna
su humusom. Zbog raspadanja i rastvaranja stijena pod utjecajem obilnih kiša, ova tla sadrže dosta oksida,
osobito oksida željeza i aluminija, koji mu daju crvenkastu boju. U ovu skupinu tala spada i crvenica (terra
rossa), plodno tlo naših krških krajeva, najčešće dubine 50-60 cm.

8.1.5.2. AZONALNA TLA. Ne poklapaju se s klimatskim zonama. Ako nastaju naplavljivanjem uz

tekućice, nazivaju se aluvijalna tla. U sušim i pustinjskim područjima nastaju skeletna tla. U planinskim
predjelima raširena su gruba (surova) tla (siparišta, kamenjari). Ova tla nemaju horizonte jer nastaju
prvenstveno erozijom i taloženjem, dok su unutrašnji procesi (poput eluvijacije i iluvijacije) vrlo slabi.

8.1.5.3. INTRAZONALNA TLA. Pojava drugih tipova tla u okviru jednog pojasa (zone) naziva se
intrazonalnost. Na postanak ovih tala ponajviše utječe vlaga, voda i kamenita podloga. Ovoj skupini
pripadaju slana tla (slanjače, slatine), močvarna tla i rendzine (humusno-karbonatna tla). Slana tla nastaju

362
rus. zol = pepeo
 243
na različite načine; zaslanjivanjem otopljenim solima koje donosi voda ili vjetar (npr. neki predjeli na
našim otocima) te jakim isparavanjem (u pustinjsko-stepskim područjima). Zbog prisutnosti velike količine
vode, tlo oskudijeva kisikom pa organske tvari u tlu gnjiju; tako nastaju neplodna močvarna tla. Rendzine
nastaju na vapnenjačkoj, dolomitnoj, pa i prapornoj podlozi, kao i u području podzola, što govori da na
njihove značajke uvelike utječe stjenovita podloga. To su prilično plodna tla, jer sadrže dosta humusa; tamne
su boje ("planinska crnica").

8.1.5.4. OSTALE VRSTE (KLASIFIKACIJE) TALA. Osim razmatrane podjele na klimatske tipove
tala, koriste se još neki kriteriji, npr. koherencija (otpor tlačenju), ljepljivost, zbijenost, plastičnost tla itd.
Zapravo, sve se svodi na to koliko su tla povoljna za obradu, odnosno koliko su plodna. Tako se razlikuju: a)
vrlo teška tla, ne daju se drobiti rukama kad su suha; to su po teksturi teške gline; imaju veliki kapacitet za
vlagu, a mali za zrak; nemaju dovoljno bakterija nužnih za truljenje organskih tvari te pri raspadanju nastaju
kiseline; zovu se i kisela tla i nepovoljna su za uzgoj kultura, b) teška tla, rukom se teško drobe, to su
glinasto-ilovasta, c) srednje teška tla, pod prstima se osrednje drobe; to su ilovasta i glinasto-pjeskovita tla,
d) drobiva ili lagana tla, lako se drobe i stoga lagano obrađuju, često su siromašna hranjivim sastojcima, e)
rahla tla, humozna ili pjeskovita tla, raspadaju se na mrvice i grudice; lako propuštaju vodu (nemaju veći
kapacitet za vlagu), a uz to oskudijevaju organskim tvarima, f) pjeskulje ("živi pijesak"), tla koja obilježava
nepovezanost čestica.
Između pjeskovitih i glinovitih tala su miješani tipovi; prema udjelu pijeska i gline razlikuju se:
ilovasto-pjeskovita, pjeskovito-ilovasta, ilovasta i glinasto-ilovasta tla. Prema tipu reakcije tla mogu biti:
kisela, neutralna i alkalična.

8.1.6. DRUŠTVENO-GOSPODARSKO ZNAČENJE TLA

Tlo predstavlja jedno od najvećih prirodnih bogatstava na kojem čovjek temelji svoju opstojnost. Još
u pretpovijesno doba ljudima je bio poznat značaj tla u proizvodnji hrane. Bez obzira što će s vremenom
porasti proizvodnja hrane na sintetički način, tlo će uvijek biti glavna osnova za njenu proizvodnju. Biljke
izabiru tlo koje im najbolje odgovara; tako npr. na podzolima dobro uspijeva krumpir, lan, raž, pšenica...; na
crnici najbolje uspijevaju žitarice, a na lateritima riža, čaj, južno voće itd.; smeđa tla su povoljna za ispašu.
Pojedine vrste životinja prilagođene su načinu života u datim prirodnim uvjetima pa tako i u odnosu na tlo.
Neka tla, kao aluvijalna tla i crnice, jače privlače ljude; pogodnija su za naseljavanje i
iskorištavanje. Zbog naglog povećanja stanovništva, raste i potreba za hranom pa suvremena poljoprivreda
bitno mijenja fizička i kemijska svojstva prirodnih tala. Stoga "klasična" klasifikacija tla prema plodnosti
sve više gubi značenje; natapanjem su i neplodna tla postala pogodna za kulture.363
Uništavanje biljnog pokrova, posebice prostranih šuma i stepske vegetacije, te iscrpljivanje
obradivog tla (povećanje proizvodnosti) dovodi do neželjenih pojava. Dolazi do prekomjernog spiranja
plodne živice te posvemašnjeg degradiranja tla. Razvojem gradova, industrijskih pogona, prometne
infrastrukture itd. stalno se smanjuje i površina obradivog tla.
Sve te nepovoljne pojave traže da se ugroženo kultivirano tlo zaštiti, pa je u sklopu opće zaštite
prirode važan dio i zaštita tla. Smisao je u povećanom iskorištavanju (potrebe rastućeg stanovništva), ali uz
istodobno čuvanje i poboljšanje fizičko-kemijskih i bioloških svojstava tla jer o tome ovisi opstanak budućih
naraštaja.

8.2. TIPOVI BILJNOG POKROVA

Biljni pokrov proučava botanika (geobotanika, biogeografija) kao grana biologije, ali je zanimljiv i
drugim znanstvenima disciplinama. Geografija u žarište zanimanja stavlja prostorne značajke biljnog
pokrova te njegov isprepleteni odnos s drugim sastavnicama prirodne osnove i čovjekom.

363
Tako su, zahvaljujući natapanju, nekada zaslanjena tla Kalifornijske doline danas jedna od najplodnijih područja Novog svijeta.
 244
8.2.1. NEKE OPĆE
E ZNAČAJKE
ZNAČ BILJNOG POKROVA
Biljni pokrov ili vegetacija je skup svih biljnih zajednica nekog područja.
područ Dio je živog svijeta na
Zemlji; obuhvaćaa više stotina tisu
tisuća biljnih vrsta različitog oblika, građee i veličine. Ovdje nas ne zanimaju
sli nog motrišta. Za geografe i ekologe u prvom je planu stanište
biljne vrste s florističkog ili nekog drugog sličnog
(biotop), tj. skup svih činilaca
inilaca (svjetlo, voda, tlo itd.) koji djeluju u životnom prostoru biljaka. Stanište
može biti vrlo različito
ito pa se biljke uvelike prilago
prilagođuju životnim
votnim uvjetima (npr. vodene biljke, biljke sjene,
biljke na stijenama itd.). Jedna od najstarijih podjela viših biljnih vrsta (stablašica) temelji se na temperaturi
i vlažnosti staništa. S obzirom na vlažnost životnog prostora, razlikuju se: kserofiti, mezofiti, higrofiti i
hidrofiti (sl. 272).

Slika 272. Podjela viših biljnih vrsta prema

vlažnosti životnog prostora: a) kserofiti, b)
mezofiti, c) higrofiti i d) hidrofiti (Marsh, 1987)

Kserofiti364 su biljke prilagođene

prilago životu
na na suhim staništima. Sve prilagodbe (kožnato
lišće,
e, dlakavost, udubljene pu puči, smanjena
površina lista i dr.) služe zapravo smanjenju
transpiracije. To su biljke kamenjara, stepa,
pukotina stijena. Najbolji primjer je kaktus.
kaktu
Mezofiti su biljke koje žive u prijelaznom području
podru što se vlažnosti tiče;
če; u umjerenim geografskim
širinama rastu na ocjeditijim zemljištima. Dobar primjer su: javor, bukva, brijest itd.
Higrofiti žive na vlagom zasićenim
zasi tlima, a hidrofiti su biljkeke koje potpuno ili djelomično
djelomi žive u
vodi.
Biljke rastu u raznovrsnim prirodnim uvjetima i tako stvaraju mnoštvo raznolikih flornih elemenata i
njihovih vegetacijskih zajednica. Flora je skup biljnih vrsta, a vegetacija je sveukupni biljni pokrivač
pokriva nekoga
kraja; postoje krajevi siromašni biljnim pokrovom, ali s raznovrsnom florom (npr. Središnja Azija) i obrnuto,
krajevi s malobrojnom florom, ali s bogatom biljnim pokrovom (npr. Novi Zeland). Staništa biljaka sreću sre se
od bogatih tropskih šuma, preko pustinja,
pustinja, planina i najhladnijih polarnih predjela pa sve do granice svjetlosti
u morima.
utje mnoštvo abiotičkih (neživih) i biotičkih (živih)
Na razvitak i rasprostranjenost biljnog svijeta utječe
činilaca. Među abiotičkimkim najvažniji su klima, tlo, vode i reljef
reljef, a od biotičkih
kih povezano djelovanje biljnog i
životinjskog svijeta te čovjeka.
Neke opće značajke
ajke biljnog pokrova na globalnoj razini:
a) u surovijim životnim uvjetima (hladna i/ili suha klima) biljni pokrov je slabo razvijen i sporog
rasta,
b) u surovijim m staništima biljni je pokrov manje gust i siromašniji biomasom (ukupna težina žive
tvari),
c) različitost
itost vrsta (iskazuje se brojem vrsta po četvornom
etvornom kilometru) je manja u oštrijim prirodnim
okolnostima; suprotno tome, raširenost pojedine vrste je većave u surovijim staništima nego u povoljnijim,
d) čovjekov
ovjekov utjecaj na biljni pokrov je velik u većini
ve ini svijeta, osobito u umjerenim geografskim
širinama i vlažno-suhim
suhim tropima (uključujući
(uklju i monsunsko područje), je), a ubrzano jača
ja u vlažnim tropima,
ekvatorijalnom i subarktičkomkom pojasu,
e) prirodni krajolik (ili razmjerno sačuvan
sa uvan izvorni krajolik) izložen je velikim promjenama zbog
pojačanog etvornom kilometru).
anog iskorištavanja; prvenstveno se smanjuje broj biljnih vrsta (po četvornom

8.2.2. KLIMATSKO-BILJNE
BILJNE ZAJEDNICE (PODRUČJA)
8.2.2.1. OPĆE ZNAČAJKE. Sadašnju floru i biljni pokrov pojedinih krajeva na Zemlji nije uputno
povezivati samo s djelovanjem suvremenih činilaca; uostalom, to nije preporučljivo
čljivo ni kod drugih sastavnica
prirodno-geografske
geografske osnove. Tijekom dugog razdoblja oblikovanja Zemljine površine po dolazilo je do
promjene klime i tla, a time i biljnog pokrova. Te se evolucijske promjene očituju
očituju u rasporedu današnjih

364
grč. kseros = suh; fiton = biljka
 245
biljnih vrsta, u promjenljivom sastavu flore kao i u kvantitativnim odnosima biljnog pokrova. Neke
zajednice iščezavaju, druge tek nastaju pa razlikujemo početne, prijelazne i konačne biljne zajednice.
Konačne biljne zajednice su najbolje prilagođene sadašnjim životnim uvjetima u nekom prostoru, a
kako je klima najznačajniji abiotički činilac, to se nazivaju i klimatogene zajednice. Takva klimatsko-biljna
zajednica prirodni je dio određenoga geografskog područja (pojasa), a ujedno i pokazatelj životnih uvjeta u
dotičnom prostoru.
Klimatski utjecaj očituje se kako u okomitom raščlanjenju biljnog pokrova, tako i u njegovoj
raširenosti. Razmatrajući klimu ustvrdili smo da bi ona imala pravilna pojasna obilježja kada bi na površini
Zemlje vladali jednoliki uvjeti; ovisila bi samo o kutu upada Sunčevih zraka. Jednako bi se na kopnu
ponašao i biljni pokrov, tj. bio bi raspoređen u pravilnim pojasima od ekvatora do pola, odnosno smjenjivale
bi se klimatsko-biljne zajednice. Takva "matematička" raspodjela biljnih zajednica nije moguća na globalnoj
razini, jer je stvarna slika prostora daleko od jednolične; kopno prekidaju oceani i mora, raspored temeljnih
365
reljefnih oblika je neravnomjeran itd.
Svaka je pojedina biljka mali energetski sustav. Upija energiju iz okoliša i dijelom je vraća u obliku
organske tvari. To je fotosinteza, a njezin rezultat su organski spojevi koji predstavljaju (izravno ili
neizravno) hranu za sav živi svijet. Upravo je stvaranje organskih tvari glavna zadaća biljaka, a naziva se i
primarna proizvodnja. S geografskog motrišta zanima nas prije svega proizvodnja organske tvari biljnih
zajednica u različitome životnom prostoru.366 Općenito, tamo gdje su svjetlo, toplina, vlaga i ugljični
dioksid prisutni u većoj i postojanijoj količini, biljke imaju i bolje uvjete za život, a to znači i veću
proizvodnju organske tvari. Usporedimo li zemljovide koji predočuju raspodjelu temperature na Zemlji (sl.
223 i 224), prosječnu godišnju količinu padalina (sl. 251) i glavne klimatske tipove (sl. 265), dobit ćemo
preglednu sliku rasprostranjenosti klimatskih činitelja koji ograničavaju primarnu proizvodnju biljnog
pokrova (sl. 273). Ekvatorijalni pojas, odnosno tropski pojas u cjelini, ima najmanja ograničenja glede
topline, vlage i svjetla. Štoviše, "ponuda" tih životnih pogodnosti je na tako golemom prostranstvu
neprestana.367 Pustinje, pak, imaju najveća klimatska ograničenja za razvoj i proizvodnost organske tvari;
njima se po klimatskoj surovosti pridružuju ledena prostranstva.

Slika 273. Rasprostranjenost glavnih klimatski ograničavajućih činitelja koji "upravljaju" primarnom
proizvodnošću (organskih tvari) biljnog pokrova (Marsh, 1987: 206)

Sukladno rasporedu klimatskih tipova, područja biljnih zajednica većinom su rasprostranjena u

obliku više ili manje nepravilnih pojasa koji uglavnom odgovaraju klimatskim širinskim područjima

365
Samo u velikim ravničarskim predjelima Euroazije, a donekle i Sjeverne Amerike, postoji postupni prijelaz biljnog pokrova, tj.
točno se prema geografskoj širini izmjenjuju različita biljno-klimatska područja (pojasi).
366
Iskazuje se gramima ili kilogramima organske tvari koju biljke daju svom okruženju po četvornome metru dnevno ili godišnje.
367
Rezultat toga je da tropske kišne šume proizvedu prosječno oko 2.200 grama organske tvari po četvornome metru godišnje, a to je
100 puta više nego što je primarna proizvodnost biljnih zajednica u pustinjama.
 246
(tropske, umjerene i polarne klime). Otuda i pojam klimatsko-biljnih pojasa (zona), prostranih
prirodnih područja koji pokrivaju velike dijelove kopnenog dijela Zemljine površine.
Prirodno-geografski (biogeografski) pojasi (područja) nemaju među sobom oštre granice, već
postupno prelaze jedni u druge. Pripadaju im biljke i životinje čiji je prostorni razmještaj određen globalnom
i regionalnom shemom klime i tla. Na kopnu se, grubom podjelom, kao prirodna područja izdvajaju: šume,
travnjaci i pustinje. Čini se boljom podjela na pet biogeografskih (prirodnih) područja: šume, savane,
pustinje, travnjaci i tundre. Njihovu daljnju raščlambu bitno određuje količina padalina i raspored
temperature (sl. 274).

Slika 274. Biogeografska područja (pojasi), tj. glavni tipovi biljnog pokrova na Zemlji predočeni prema
geografskoj širini (Marsh, 1987:186:187; modificirano)

8.2.2.2. PRIRODNA ŠUMSKA PODRUČJA. Šuma je zajednica organizama (biljaka i životinja) u kojoj
najveće značenje ima drveće. Ono daje izgled šumi i najviše utječe na razvoj okoliša. Nalazimo je u vlažnim
klimama s prosječnom temperaturom tijekom dva do tri najtoplija mjeseca od najmanje 10 do 15 0C. Glavni
podtipovi prirodnih šumskih područja su: a) ekvatorske i tropske kišne šume, b) tropske šume (monsunske),
c) šume sredozemnog podneblja, d) listopadne šume umjerenog pojasa, e) borealne šume (tajga).
Ekvatorske i tropske kišne šume. To je vrlo gusti biljni pokrov u kojem se ističu drveća od 30
do 50 metara visine (sl. 274). Prvobitna im je vegetacija gotovo nepromijenjena pa ih nazivamo
prašumama. Prostiru se u u ekvatorijalnom i tropskom pojasu, a najraširenije su u poriječju Amazone,
zavali Konga, Malajskom otočju, Indoneziji, Novoj Gvineji itd. (sl. 275).
 247

Slika 275. Rasprostranjenost ekvatorskih i tropskih kišnih šuma

Kišne šume uvjetovane su vrlo vlažnom klimom (oko 1.500 do 4.000 mm kiše prosječno godišnje),
malim kolebanjima dnevnih i mjesečnih temperatura (prosječne mjesečne temperature kreću se su u rasponu
25-28 0C) i visokom relativnom vlagom. Sve to omogućuje bujan rast biljaka i bogatstvo plodova. U kišnim
šumama prevladavaju vazdazelene biljne zajednice. Život se proteže kroz tri visinska pojasa, tj. kata. Najniži
je kat pri samom tlu, gdje je mračno, puno je truleži, a od životinja su najbrojniji mravi (i mravojedi). Srednji
kat tvore grmolike biljke, do 5 metara visine, a iznad toga su krošnje stabala visine 20-ak metara; brojne
lijane i povijuše povećavaju gustoću. To je prostor s najbogatijim "izborom" biljaka i životinja na Zemlji.
Gornji, najviši kat, visine od 20 do 40 metara dobro je osvijetljen, prozračan, bogat plodovima pa je to
carstvo ptica i kukaca, a žive i mnoge druge životinje. Na najvišim krošnjama, koje izranjaju iznad "zelenog
mora", gnijezde se poglavito ptice grabljivice.
Tla nisu plodna jer obilne tropske kiše stalno ispiru hranjive tvari ostavljajući na površini crvenkasta
(lateritna) i žućkasta tla slabe kakvoće. Ispiranje se ipak nadoknađuje golemom količinom biljne tvari koja
brzo truli. Međutim, ako se šuma iskrči, tlo ubrzo postaje neplodno, jer je bez biljnog pokrivača izravno
izloženo pojačanom ispiranju i eroziji.

Promjene u krajoliku su izravna posljedica čovjekova djelovanja, posebice zadnjih nekoliko stoljeća.
Nakon krčenja, širenja poljoprivrednih gospodarstava, paljenja, miniranja, gradnje prometnica i
naselja itd., došlo je do značajnih promjena u reljefnim oblicima, vodi i tlu. Posljedica toga je ne samo
"migracija" mnogih organizama već i izumiranja mnogih vrsta. Najveći su gubici u tropskim kišnim
šumama. U prethistorijsko vrijeme ove su šume pokrivale oko 13 milijuna km2; danas pokrivaju oko 9
milijuna km2, a svake godine se uništi 50 do 100 tisuća km2. Učinak na brojnost vrsta slijedi
biogeografski zakon po kojem smanjenje staništa prati još izrazitije smanjenje broja vrsta. I, što je
najvažnije, kada vrsta jednom nestane, izgubljena je zauvijek.

Tropske (monsunske) šume. Tamo gdje kišni režim vlažnih tropa prekidaju suha razdoblja (ili
slabije padaline), staništa su manje bujnih šuma (sl. 274). To je tropska ili monsunska šuma Indije i
jugoistočne Azije, a slična tropska šuma zahvaća i prostrane dijelove poriječja rijeke Zambezi u Africi. Od
tropskih kišnih šuma razlikuju se manjim brojem biljnih vrsta, a uz to neke vrste u sušnijem razdoblju gube
lišće. Drveće je visoko do oko 30 metara, manje je katova, šuma je svjetlija i stoga bogatija biljem pri tlu,
manje je povijuša itd. U podnožjima Himalaje i Indokineskih planina rasprostranjene su močvarne džungle s
palmama, guštarama bambusa, drvolikim papratima, povijušama i sl. Tropske (monsunske) šume u južnoj i
jugoistočnoj Aziji dosta su prorijeđene čemu je glavni razlog gusta naseljenost. Na šumskim staništima
nastale su plantaže čaja, šećerne trske, tropskog voća i dr., a velike su površine pod plantažama kaučukovca
(prenesen iz amazonske prašume). Na poljima se najviše uzgaja riža koja donosi dvije do tri žetve godišnje i
 248
temelj je prehrane stanovništva monsunske Azije. Tla su sličnih svojstava kao ona u tropskim kišnim
šumama.
Šume sredozemnog podneblja. Suptropska područja na Zemlji (između 30-400 geografske
širine) koja leže na zapadnim stranama kontinenata, a imaju sredozemnu klimu, staništa su vazdazelenih,
tvrdolisnih biljnih zajednica. Raširene su u području Sredozemlja (sl. 276), a zauzimaju manje prostore u
Kaliforniji, srednjem Čileu, jugozapadnoj Africi (Kapland) i jugozapadnoj Australiji.

Slika 276. Rasprostranjenost

kserofitnih šuma u Sredozemlju

Biljke su prilagođene
ljetnim žegama pa imaju tvrdo,
kožasto ili dlakavo lišće ili iglice
(kserofiti); tako se smanjuje
transpiracija, tj. gubitak vlage.
Stabla često imaju debelu i
smolastu koru, a kod nekih vrsta
korijenje dopire do razmjerno
velike dubine u potrazi za
vlagom. Vazdazelene šume
hrasta crnike, čempresa, hrasta plutnjaka, crnog i alepskog bora, cedra i ostalog drveća pokrivale su nekada,
najvjerojatnije, većinu područja sredozemne klime; istina, sve vrste nisu bile svuda zastupljene. Danas je
šuma nešto raširenija samo u višim predjelima, dok je u nižim zastupljena makija - prvi regresivni stupanj
negdašnje šume. U Sredozemlju je čovjek tijekom višetisućljetnog djelovanja posve prorijedio prvobitni
biljni pokrivač, kao i veće drveće u makiji, pa u primorskim krajevima prevladavaju grmovi i zimzelene
šikare (smreke /smrika, smrča/, zelenike, lovora, mirte, planike, tršlje, ružmarina, vrijesa itd). Daljnjom
sječom, paljenjem i ispašom makija se potiskuje, tj. sve je niža i rijeđa i nastaje tzv. garig. Prorjeđivanje i
nestanak izvorne šume doveli su do spiranja i gubitka plodnog tla. Općenito je malo obradivih površina, a tlo
je često plitko. Na vapnenačkoj podlozi, kako znamo, nastaje crvenkasto (lateritno) tlo bogato mineralima, u
našim primorskim krajevima poznato kao crvenica.
Listopadne šume umjerenog pojasa. Prirodni biljni pokrov u području s pravilnom smjenom
četiriju godišnjih doba su šume i to pretežno listopadne (sl. 274). U umjerenom pojasu sjeverne polutke
ističu se tri prostrana šumska područja: istok SAD, Europa i istočna Kina; na južnoj polutki u umjerenom
pojasu pretežu oceani pa su pod šumom male površine (južni Čile, jugoistočna Australija i Novi Zeland) (sl.
277).

Slika 277. Rasprostranjenost listopadne šume umjerenog pojasa (lijevo) i borealne šume ili tajge (desno)

Listopadne šume mogu biti vrlo bujne, ali nemaju ni približno toliko biljnih vrsta kao tropske kišne
šume. U njima uglavnom prevladava nekoliko vrsta drveća: bukva, hrast, grab, kesten, brijest, javor itd. U
hladnijim predjelima, prije svega u planinskim područjima, listopadna šuma prelazi u mješovitu, a zatim u
vazdazelenu igličavu šumu. Tla su smeđa ("šumska crnica"), bogata humusom. Stoga se od davnina ova tla
pretvaraju u obradive površine. Od nekadašnjih prašuma danas su ostali samo mali dijelovi. U srednjoj
 249
Europi listopadne šume prekrivaju samo četvrtinu tla, a u zapadnoj još i manje; u SAD su vrlo
prorijeđene, a u istočnoj Kini gotovo iskorijenjene. U nekim zemljama, poglavito u Europi, provodi se
pošumljavanje, odnosno planski uzgoj i iskorištavanje listopadnih šuma (obično svega nekoliko vrsta
drveća). Što se tiče faune u listopadnim šumama umjerenog pojasa, može se reći da predstavlja tek djelić
nekadašnjeg bogatstva.
Borealne šume (tajga). Sjevernije od (oko) 500 N listopadne i mješovite šume ustupaju mjesto
subarktičkoj igličavoj vazdazelenoj šumi (sl. 274). Svega je nekoliko vrsta drveća (jela, smreka, bor), ali je
zato bogatstvo biomase. Borealna šuma, koju se naziva i tajga, prostire se gotovo neprekinuto u sjevernim
predjelima Euroazije i Angloamerike (sl. 277). Tlo je na površini smrznuto veći dio godine, a u dubini je
trajno smrznuto (merzlota, permafrost). Zbog slabe razgradnje i slabog rasta, humusa je malo i tla su
siromašna (podzoli). Vrlo oštra klima i slaba naseljenost otežava gospodarenje ovim šumama; jače se
iskorištavaju samo rubni (južni) i pristupačniji predjeli. U tajgi žive vukovi, medvjedi, sobovi i mnoštvo
manjih krznaša, ali se prekomjernim lovom njihov broj neprestance smanjuje, a već je doveden u pitanje i
opstanak pojedinih vrsta.

8.2.2.3. SAVANE. Područja savana vezana su uz tropske predjele koje obilježava mijena suhog i vlažnog
razdoblja. Poput pojasa pružaju se s obje strane polutnika, između tropskih kišnih šuma i pustinja. Savane
su prostrani travnjaci s usamljenim šumarcima drveća i grmlja (sl. 274). Najraširenije su u Africi gdje se
pružaju kroz Sudansku visoravan na sjeveru, preko visoke istočne Afrike na jug gdje pokrivaju najveći dio
južne Afrike (sl. 278). Bliže tropskim kišnim šumama, tj. u pojasu gdje je kišno razdoblje dulje, prostiru se
vlažne (tropske) savane, s travama visokima i do tri metra, gajevima i šumama uz riječne tokove. Od njih
slijedi postupan prijelaz prema sve sušim predjelima s osamljenim drvećem, to su suhe savane. U
područjima gdje suša traje duže od sedam mjeseci (a to je na strani prema pustinjama) nema drveća, a
prevladavaju niže trave i trnovito grmlje, dakle, to su grmolike savane. U Južnoj Americi travnjaci su
slični savanama, ali su floristički
različiti; llanosi su u nizini
Orinoka, a kamposi se prostiru u
sušnim dijelovima Brazilskog
visočja. U Indiji i jugoistočnoj
Aziji savane su isprekidane i
dolaze samo u sušim predjelima, a
u Australiji posebni tipovi suhih i
grmolikih savana zauzimaju
goleme površine u unutrašnjosti.

Slika 278. Rasprostranjenost

savana

U sušnom razdoblju zelena boja savane mijenja se u žutu; trave i lišće razgrađuju se u tanak
humusni sloj. U kišno doba pljuskovi ispiru hranjive tvari dublje u tlo, stoga su savanska tla pogodnija za
stočarstvo nego za oranice. Zbog obilja trave savane su staništa mnogih biljoždera, ali i o njima ovisnih
grabežljivaca i strvinara. Početkom suhog razdoblja životinje sele u vlažnija područja i to je jedna od
značajki savanskog života.

Danas su savane prostori ubrzane proizvodnje biljnih kultura na velikim plantažama; najraširenije
su: kava, pamuk, duhan i kikiriki. Za prehranu sve brojnijega domaćeg stanovništva uzgajaju se
(natapanjem) i različite žitarice (riža, kukuruz, pšenice). Međutim, to može dovesti do poremećaja
krhke prirodne ravnoteže u savanama. Jedna kultura na velikim površinama osiromašuje tlo,
podložna je raznim štetnicima i bolestima, a uz to oduzima stanište životinjama; monokultura u
nerodnoj godini može izazvati gospodarsku propast. Pretjerana ispaša, a poglavito obrada zemlje,
mogu osiromašiti tlo. U rubnim područjima prema polupustinjama, zbog nepažljiva gospodarenja
jača, dezertifikacija - proces širenja pustinja i polupustinja na štetu savana.

8.2.2.4. PUSTINJE I POLUPUSTINJE. Mnogi dijelovi Zemljine površine toliko oskudijevaju vodom da
ih nazivamo pustinjama (usp. odj. 5.5.6.2.). Pustinje i polupustinje zauzimaju oko 20 milijuna km2 i to
uglavnom u suptropskom pojasu te u unutrašnjosti kontinenata (sl. 279).
 250

Slika 279. Rasprostranjenost pustinja i polupustinja

Nisu sve pustinje vruće i pjeskovite, neke su hladne, a neke stjenovite; zajedničko im je obilježje
manjak vlage cijele ili gotovo cijele godine. Noću je rosa važan izvor vlage. Biljaka i životinja je malo, ali
začuđuje njihova raznolikost i prilagođenost surovim prirodnim uvjetima. Najčešće su to višegodišnje trave i
bodljikavo grmlje koje nikne poslije rijetkih kiša (tzv. efemerne biljke). Ondje gdje ima vode (temeljnica,
bunari) razvija se bujni svijet oaza. Sustavom natapanja čovjek u novije doba preobražava polupustinju i
pustinju u vrijedna tla, širi plantaže agruma, datula, maslina, pamuka i dr.

8.2.2.5. TRAVNJACI UMJERENOG POJASA. U umjerenim širinama, između pojasa šuma i pustinja,
nepregledne su travnate površine. Travnjake umjerenog pojasa Euroazije naziva se stepama, a u Sjevernoj
Americi prirodnu zajednicu travnjaka nazivaju prerijama. Na južnoj polutki mnogo ih je manje, a najviše ih
je u Južnoj Americi, gdje se zovu pampe. Iako se različito nazivaju, svi se travnjaci umjerenih pojasa mogu
nazivati stepama.368 Nastale su tamo gdje je padalina premalo za razvoj šuma, a ipak dovoljno da ne bi
nastale polupustinje. Iako padalina ima najviše ljeti, vrućine i vjetrovi povećavaju isparavanje. Trave su
uske i izdužene, čime se smanjuje transpiracija, a vodu pribavljaju dubokim i razvijenim korijenjem. Bujan
rast trava temelj je nastanka obilja humusa u tlu, pa je ono vrlo plodno (crnica). U sušnijim stepskim
područjima (na strani prema suptropskom pojasu) tla su plića, siromašnija humusom, nepovoljnija za obradu
i podložnija uništavanju.
U Euroaziji pojas stepe započinje u Panonskoj nizini, pa se preko Vlaške i Moldavske nizine,
Ukrajine i južne Rusije izdužuje sve do Sibira (sl. 280). U Angloamerici travnjaci (stepe i prerije) izvorno
zapremaju golema prostranstva između 30 i 600 N te 85 i 1100 W. Danas su travnjaci pretvoreni u oranice, a
kako nema više prirodnoga biljnog pokrova, jače je isušivanje, ispiranje i erozija tla. Nastavak su
jugozapadnih stepa prostrane polusušne visoravni Llana Estacada u Texasu i New Mexicu u kojima je
razvijeno stočarenje (rančevi). U Južnoj Americi pampe zauzimaju najveći dio nizine uz La Platu, a
rasprostiru se od Atlantika do podnožja Anda.

368
Ipak, prerije i stepe se donekle i razlikuju po nekim značajkama. Prerije su predjeli na vlažnijoj (sjevernijoj) strani travnjačkih
pojasa gdje je godišnja raspodjela vlage ujednačena. U preriji rastu visoke trave. Stepe su siromašnije vlagom i na njima raste niža i
tanja trava, pa se u Americi nazivaju i niskotravne prerije. Danas se u američkoj stručnoj literaturi u travnjacima Sjeverne Amerike
razlikuju predjeli prerija i stepa (prostranije su); dakle, koriste se oba naziva.
 251

Slika 280. Rasprostranjenost stepe u Euroaziji

Travnjaci su nekada bili staništa velikih krda lutalačkih biljojeda; u prerijama su to bili bizoni, u
pampama jeleni i ljame, a u stepama Euroazije divlji konji, sajga antilope i dr. Njihovim potiskivanjem
smanjen je i broj zvijeri koje su o njima ovisile.
Danas su vlažnije stepe sa svojim plodnim tlom preobražene u žitnice svijeta, dok je u područjima s
manje padalina razvijeno stočarstvo. Pritom se nije uvijek vodilo računa o osjetljivosti prirodne ravnoteže, pa
su dijelovi mnogih sušnijih stepa postala neplodna područja.

8.2.2.6. TUNDRE. Sjeverno od borealne šume (tajge), u golemim subarktičkim područjima Euroazije i
Angloamerike, je pojas tundre, jednoličnog prostora mahovina, lišajeva i zeljastih trava. Iako je malo
padalina, vlažnost zraka je velika jer je isparavanje vrlo slabo. Šume ne mogu rasti zbog močvarnog tla, dugo
zamrznutog tijekom godine, ali prije svega zbog kratkog (1-2 mjeseca) i nedovoljno toplog ljeta (srpanj
ispod 10 0C). Ipak se ponegdje javljaju zakržljale grmolike johe, vrbe i breze. Od tajgi do ledenih pustinja
tundra mijenja svoj izgled: od šumske i travnate tundre, preko tundre mahovina i lišajeva, do pjegastih i
kamenitih tundri. Surovi prirodni uvjeti ne pogoduju jačem naseljavanju (u cijelom Arktiku živi oko milijun
ljudi). Ipak su travnate tundre temelj za održanje domorodačkog stanovništva koje se bavi stočarenjem (sob i
los).

8.2.3. DRUŠTVENO-GOSPODARSKO ZNAČENJE BILJNOG

POKROVA
Biljni pokrov je od osobite važnosti za izgled i vrijednost nekog prostora; on je "odjeća" koja
određuje izgled kraja. Očigledna je razlika između obraslih i privlačnih te golih i odbojnih krajolika. Šume
su "pluća" čovječanstva.369 Šuma je važan klimatski modifikator, usporava otjecanje te daje utočište
mnoštvu životinjskih vrsta.
Prostorni razmještaj biljnog pokrova pod utjecajem je mnogih činilaca, ali su glavni klima i ljudi. U
prirodnim uvjetima dostupnost, odnosno količina vlage i temperature ima najveći utjecaj na globalnu sliku
biljnog pokrova. Utjecaj čovjeka na promjene biljnog pokrova traje 10.000 do 20.000 godina. Mi znamo
učinke ljudskog djelovanja na biljni pokrov u dvadesetom stoljeću, ali malo znamo o onome što se zbivalo u
ranijim razdobljima, posebice kada nedostaju povijesni podaci ili arheološki nalazi. Platon spominje, još u 5.
stoljeću pr. Kr., ogoljele padine poluotoka Atike i uspoređuje ih s kosturom bolesna čovjeka jer je svo debelo

369
Npr. hrast srednje veličine ima oko 1.000 m2 površine lišća i za jedan sat može upiti 2-3 kg CO2.
 252
i rahlo tlo izgubljeno. Neki znanstvenici smatraju, primjerice, da je afrička savana proširena krčenjem i
paljenjem šume od strane ranih lovaca, stočara i poljodjelaca. Kad je riječ o velikim požarima, možemo
samo nagađati koliko je to prirodna posljedica, a koliko je na to utjecao čovjek. Drugi primjer je suprotan:
šume su u Sjevernoj Americi iskrčene uglavnom zadnjih 300 godina. Zbog toga je moguće spoznati krupne
promjene i prepoznati glavne uzroke.
Prvobitne su šume pokrivale oko 65 milijuna km2 ili 43% kopna. Premda se početkom 19. st. počelo
i s pošumljavanjem, ipak je neracionalnom sječom šumski prostor smanjen na oko 38 milijuna km2 ili 25%
površine kopna. Godišnje se posiječe 1,6-2,2 milijarde m3 šume, od čega se oko 60% koristi za industrijsku
preradu, a ostalo za gradnju i loženje.
Čovjek sve više mijenja prirodni izgled prostora stvarajući kulturni krajolik (sl. 281). Osim
nedvojbenih pozitivnih učinaka tog procesa, u nekim je prostorima došlo do ozbiljnih poremećaja prirodne
ravnoteže, do niza ekološki neprihvatljivih pojava i procesa kao što su onečišćenje zraka, erozija plodnog
zemljišta, poremećaj prirodnih tokova itd.

Slika 281. Rasprostranjenost obrađenog zemljišta

u svijetu

Danas čovjek uzgaja oko 800

poljoprivrednih kultura od kojih su neke proširene
gotovo po čitavoj ekumeni; ostvaren je novi odnos
prema organskom svijetu. Širenjem i
prilagođavanjem različitih vrsta i sorta biljaka,
osim osnovne uloge u prehrani, pridonosi se
globalnom povezivanju čovječanstva.
U novije se vrijeme nastoje zaštititi
područja prirodnoga biljnog pokrova koja imaju
neke florističke ili druge posebnosti. To su
nacionalni parkovi, prirodni rezervati i park-šume koji imaju veliku gospodarsku (turizam) i zdravstveno-
rekreativnu važnost.

Hrvatska ima pod šumama 42% od ukupne kopnene površine. Nakon drugoga svjetskog rata
osjetnije se smanjuju šumske površine. Godišnje se iskrči oko 1.000 ha samo za infrastrukturne
objekte (ceste, dalekovodi, kanali itd.). Veliki se dijelovi šumskog zemljišta koriste i za gradnju
industrijskih i turističkih objekata, širenje naselja itd. Prema procjeni oštećenosti šuma u Hrvatskoj
(iz 90-ih godina), proistječe da je oštećeno (bolesno) oko 26% stabala i to 18% slabo, a 8% je srednje
ili jako oštečeno. Među oštećenim stablima najviše je jela, zatim pitomog kestena, hrasta lužnjaka,
poljskog jasena, hrasta kitnjaka itd.
 253
LITERATURA:

Opći geografski i drugi radovi

BRAZDA, M., K. DERADO, A. KALOĐERA, N. STRAŽIČIĆ, M. ŠAŠEK, V. VUJNOVIĆ (1991):

Prirodna osnova geoprostora. Zagreb: Školska knjiga.
DE ZAN, I. (1997): Metodika nastave prirode i društva. Zagreb: Školska knjiga.
ENCIKLOPEDIJA Leksikografskog zavoda (1969): Zagreb: LZ, (t. 1-6).
MARSH, W. M.(1987). Earthscape: a physical geography. New York... : John Wiley & Sons.
MATAS, M. (1996). Metodika nastave geografije. Zagreb:Hrvatsko geografsko društvo. 4.
POLJOPRIVREDNA ENCIKLOPEDIJA (1976). Zagreb: LZ, (t. 1-3)
POMORSKA ENCIKLOPEDIJA (1989). Zagreb: LZ, (t. 1-8)
ROGLIĆ, J., N. ROGLIĆ (1972): Geografski elementi i faktori. Zagreb: Školska knjiga.
SLATER, F. (ed.)(1990): People and Environments: issues and enquires. London: Collins Educational (V.
izdanje).
TARBUCK, E. J., F. K. LUTGENS (1988): Earth science. Columbus (Ohio)... : Merrill &A Bell &Howell
(V. izdanje).
WAUGH, D. (1995): Geography: An Integratet Approach. Glasgow: Nelson.

1. Uvod

MABOGUNJE, L. A. (1985): "Geografija, most između prirodnih i društvenih znanosti", Geografski

glasnik, Zagreb, 47:183-187.
HAGGET, P. (1979): Geography. A modern Synthesis. London: Harper and Row.
ROGIĆ, V. (1989): "O geografskoj misli, geografskim disciplinama i geografiji u Hrvatskoj", Geografski
glasnik, Zagreb, 1989, 49: 7-13.
ROGLIĆ, J. (1970): "Prinos geografije formiranju misli našeg vremena", Enciklopedija moderna, 14: 79-85.
ŠTERC, S. (1986):"O suvremenom geografskom objektu istraživanja s posebnim osvrtom na
demogeografiju", Geografski glasnik, Zagreb, 48: 99-122.
VRESK, M. (1987): "Geografski koncept - pokušaj pojednostavljene reinterpretacije", Geografski glasnik,
Zagreb, 49:16-21.
VRESK, M. (1997): Uvod u geografiju: razvoj, struktura, metodologija. Zagreb: Školska knjiga.

2. Planet Zemlja

BEISER, A. (1972): Zemlja. Zagreb: Mladost.

ROGLIĆ, J. (1967): Osnove kartografije: uvod u geografsko poznavanje karata. Zagreb: PMF Sveučilišta u
Zagrebu (skripta).
VUJNOVIĆ, V. (1972): Tamo gdje se zvijezde rađaju. Zagreb: Školska knjiga.
VUJNOVIĆ, V. (1994): Astronomija 1: osnove astronomije i planetski sustav. Zagreb: Školska knjiga.

3. Određivanje položaja na zemlji

HUSANOVIĆ-PEJNOVIĆ, D. (1993). "Izrada sheme kretanja po azimutu (izborna nastava)", Geografski

horizont, Zagreb, 2 : 48-96.
LOVRIĆ, P., S. FRANGEŠ, B. BABIĆ (1992): Orijentacija na zemljištu kartom i kompasom. Zagreb:
Geodetski fakultet.
MALKOČ, I. (1984): "Hiljaditi - pojam i primjena", Geografski horizont, Zagreb, 3-4, 72-75.
MALKOČ, I. (1991): "Određivanje, po karti, topografskih i stvarnih dužina na zemljištu", Geografski
horizont, Zagreb, 1: 20-24.
MRĐENOVIĆ, M. (1977): "Orijentacija u prostoru", u: Općenarodna obrana i društvena samozaštita u
odgojno-obrazovnim sadržajima osnovne škole, Zagreb: Zavod za ONO i DSZ, 223-247.
NOVOSEL-ŽIC, P. (1990): "Problem početnog meridijana i naše geografske karte", Geografski horizont,
Zagreb, 1: 2-9.
ROGLIĆ, J. (1967): Osnove kartografije: uvod u geografsko poznavanje karata, Zagreb: PMF Sveučilišta u
Zagrebu (skripta).
 254
4. Predočavanje Zemljine površine

BAUER, B. (1954): Kako ćemo načiniti reljef od ljepenke i kita. Zagreb: Zavod za školsku
opremu,(biblioteka " Školska radionica", 1).
BOGNAR, A. (1992): "Geomorfološke osobine RH", Geografski horizont, Zagreb, 1:16-25.
DEBOT, S. (1971): "Zemljopisna karta u osnovnoj školi", Geografski horizont, Zagreb, 3-4: 71-72.
DEBOT, S. (1990): "Školski atlas u nastavnom procesu", Geografski horizont, Zagreb, 1: 30-31.
HAIMAN, S. (1990): "Prilog didaktičko-stručnoj diskusiji o upotrebi atlasa u školama danas", Geografski
horizont, Zagreb, 1: 20-23.
HAIMAN, S. (1996): "Kartografija kao didaktički istraživački i razvojni temelj geografskog pristupa
proučavanju prostora", u: Zbornik radova I. hrvatskog geografskog kongresa, Zagreb: HGD, 501-509.
ILIĆ, M., D. OREŠIĆ (1992): "Pojam i glavne značajke geografskih informacijskih sustava", Geografski
horizont, Zagreb, 1:38-42.
KEKUŠ, M. (1986): "Rad sa zemljopisnom kartom u osnovnoj školi", Geografski horizont, Zagreb, 1-2:
34-36.
LOVRIĆ, P. (1988): Opća kartografija. Zagreb: SNL.
MALKOČ, I. (1994): "Određivanje kutova nagiba zemljišta po karti", Geografski horizont, Zagreb, 1: 65-
68.
MARDEŠIĆ, P. (1950): Kako se čita karta. Zagreb:Seljačka sloga.
NOVOSEL-ŽIC, P. (1987): "O razvoju geografije i kartografije", Geografski glasnik, Zagreb, 49: 58-63.
NOVOSEL-ŽIC, P. (1996): "Geografska karta kao crtež", u: Zbornik radova I. hrvatskog geografskog
kongresa, Zagreb:HGD, 1996, 536-541.
RAISZ, Erwin (1938): General Cartography. New York: McGraw-Hill.
ROBINSON, H. A. (1953): Elements of Cartography. New York -London: John Wiley & Sons; II. izdanje
(1960); V. izdanje u suradnji sa S. Randal, J. Morrison, P. Muehrcke (1984).
ROGLIĆ, J. (1967): Osnove kartografije: uvod u geografsko poznavanje karata, Zagreb: PMF Sveučilišta u
Zagrebu (skripta).
ŠAKAJA, L. (1996): "Geografska karta kao vizualna predodžba svijeta", Geografski horizont, Zagreb, 1: 35-
39.
ŠTERC, S. (1990): Grafičke metode u nastavi. Zagreb: Školska knjiga (Problemi suvremene nastave).

5. Reljef i osnovne geološke osobine Zemlje

BOGNAR, A. (1976): " Les i lesu slični sedimenti i njihovo geografsko značenje", Geografski horizont,
Zagreb, 1-2: 15-31.
BOGNAR, A.(1981): "Globalna tektonika ploča i reljef zemlje", Geografski horizont, Zagreb, 1-2: 1-13.
BOGNAR, A. (1987): "Recentne" geosinklinalne oblasti - geneza, reljefna struktura i tipovi", Geografski
horizont , Zagreb, 1-4: 2-11.
BOGNAR, A. (1991): "Osobine i zakonomjernosti oblikovanja strukturnog reljefa Zemlje", Geografski˙
horizont, Zagreb, 1:1-13.
BOGNAR, A. (1999): Geomorfološka regionalizacija Hrvatske.,- Acta Geographica Croatica, Vol. 34,7-29.
BOŽIČEVIĆ, S. (1992): Fenomen krš. Zagreb: Školska knjiga.
FILIPČIĆ, A. (1992): "Led na Zemlji", Geografski horizont, Zagreb, 1: 54-55.
HERAK, M. (1986): Geologija: struktura, dinamika i razvoj Zemlje. Zagreb: Školska knjiga.
LEONTJEV, O. K., G. I. RIČAGOV (1979): Obščaja geomorfologija. Moskva: Višaja škola.
MALEZ, M. (1954-55): "Neke pećine i jame duž Cetine", Geografski glasnik, Zagreb, 16-17: 39-59.
NJEGAČ, D. (1989): "Velike prirodne katastrofe na Zemlji", Geografski horizont, Zagreb, 1-4: 37-41.
OREŠIĆ, D. (1991): "Alogene tekućice". Geografski horizont, Zagreb, 1:13-19.
PETROVIĆ, D. (1977): Geomorfologija. Beograd: Građevinska knjiga.
RIĐANOVIĆ, J. (1985): "Lupinasta građa Zemlje", Geografski horizont, Zagreb, 1- 4: 75-78.
ROGLIĆ, J. (1956). "Neki osnovni problemi krša", u: Izvještaj o radu IV. Konresa geografa FNRJ,
Beograd, 47-61.
ROGLIĆ, J. (1957): "Zaravni na vapnencima", Geografski glasnik, Zagreb, 19:103-132.
ROGLIĆ, J. (1964): "Geografsko izučavanje reljefa", u: Zbornik VII. kongresa geografa SFRJ, Zagreb,
239-246.
STRAŽIČIĆ, N. (1962): Čovjek i vulkani. Zagreb: Školska knjiga.
STRAŽIČIĆ, N. (1965): Potresi - najstrašnije prirodne katastrofe. Zagreb: Školska knjiga.
ŠEGOTA, T. (1968): "Morska razina u Holocenu i mlađem Würmu",Geografski glasnik, Zagreb, 30:15-38.
 255
6. Voda

BAŠIĆ, K. (1992): "Intercepcija (zadržavanje padalina na biljnom pokrovu)", Geografski horizont,

Zagreb,1: 35-38.
BAUČIĆ, I. (1965): "Podzemni tokovi u kršu", Priroda, Zagreb, 5-6: 144 -146.
BONAČIĆ, D. (1985): Osnove oceanografije. Zagreb: Školska knjiga.
DUKIĆ, D. (1984): Hidrologija kopna. Beograd: Naučna knjiga
FÜRST, B. (1989): "Ekološki konflikt čovjeka i vode", Geografski horizont, Zagreb, 1-4: 20-24.
FILIPČIĆ, A. (1992): "Led na Zemlji", Geografski horizont, Zagreb, 1: 54 -55.
HERAK, M. (1973): Geologija: struktura, dinamika i razvoj zemlje. Zagreb: Školska knjiga.
HIDROGEOLOŠKI aspekti zaštite podzemnih voda u kršu: COST projekt 65: preporuke /(hrvatsko
izdanje pripravili Božidar Biondić ...et al.)(1996). Zagreb: Institut za geološka istraživanja.
OREŠIĆ, D. (1991):"Alogene tekućice", Geografski horizont, Zagreb, 1:13-19.
RIĐANOVIĆ, J.(1964): "Opskrba vodom grada Zagreba", Geografski glasnik , Zagreb, 26: 33-64.
RIĐANOVIĆ, J. (1970): "Suvremeni geografski tretman voda", Geografski glasnik, Zagreb, 32:171-179.
RIĐANOVIĆ, J. (1993): Hidrogeografija. Zagreb: Školska knjiga.
RIĐANOVIĆ, J. (1994): "Mora oko Antarktike - rezultati klimageomorfoloških istraživanja", Acta
geographica Croatica, Zagreb, 29: 19-28.
ŠEGOTA, T. (1988): Klimatologija za geografe. Zagreb: Školska knjiga.
THURMAN, H. V.(1988): Introductory Oceanography. Columbus-Toronto-London-Melbourne: Merill
Publishing Company & A Bell & Howell Information Company.

7. Klima

FILIPČIĆ, A. (1992): "Klima Hrvatske", Geografski horizont, Zagreb, 2: 26-35.

FILIPČIĆ, A. (1996): Klimatologija u nastavi geografije. Zagreb: Hrvatski zemljopis (HZ/Specijalno
izdanje br. 1).
FILIPČIĆ, A. (2000):"Klimatska regionalizacija Hrvatske po Köppenu za razdoblje 1961-1991, u: Zbornik
2. hrvatskoga geografskog kongresa, Zagreb: HGD, 93-98.
GELO, B. (1994): Opća i prometna meteorologija. Zagreb: Školska knjiga (I. dio).
IZVANREDNE meteorološke i hidrološke prilike 1994. u Hrvatskoj. Zagreb: Državni hidrometeorološki
zavod, 1995.
OREŠIĆ, D. (1988): "Tornado u SAD", Geografski horizont, Zagreb, 1-4: 42-45.
PENZAR, B. i sur. (1996): Meteorologija za korisnike. Zagreb: Školska knjiga.
PENZAR, I., B. PENZAR (1989): Agroklimatologija. Zagreb: Školska knjiga i Hrvatsko meteorološko
društvo.
ŠEGOTA, T. (1976): Utjecaj klime na regionalno okupljanje i diferenciranje. Zagreb: PMF-Sveučilište u
Zagrebu (skripta).
ŠEGOTA, T. (1976): "Utjecaj klime na gospodarsku valorizaciju svijeta", Geografski horizont, Zagreb, 3-4:
19-23.
ŠEGOTA, T. (1986): "Padaline ili oborine?", Geografski horizont, Zagreb,1-2: 38-39.
ŠEGOTA, T. (1987): "Vrijednost nekih meteoroloških elemenata za vrijeme bure u Senju", Geografski
horizont, Zagreb, 1-4: 38-39.
ŠEGOTA, T. (1988): Klimatologija za geografe. Zagreb: Školska knjiga.
ŠEGOTA, Tomislav, Anita FILIPČIĆ (1992). "Godišnja amplituda temperature zraka u Zagrebu", Acta
geographica Croatica, Zagreb, 27 :107-124.
VOLARIĆ, B., I. PENZAR (1967). Osnove meteoroloških motrenja i mjerenja (vježbe uz predavanja iz
meteorologije). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu (skripta).

8. Tla i biljni pokrov

ANTIĆ, M., N. JOVIĆ, V. AVDALOVIĆ (1982): Pedologija. Beograd: Naučna knjiga.

BRIGGS, D. (1977): Soils: Sources and Methods in Geography. Boston: Butterworth.
CANFIELD, C. (1984): In the Rainforest. New York: Alfred A. Knopf.
NJEGAČ, D. (1992): "Deforestacija Amazonije kao globalni ekološki problem", Geografski horizont,
Zagreb, 1: 43-48.