Professional Documents
Culture Documents
Ponornica Skender Kulenovic Šaim Se
Ponornica Skender Kulenovic Šaim Se
Ponornica Skender Kulenovic Šaim Se
Skender Kulenović bio je bosanskohercegovački pjesnik, dramatičar, pripovjedač, a prije svega esejist.
Rodio se 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Tamo je završio osnovnu školu, a nakon
osiromašenja porodice sele u majčino rodno mjesto o čemu piše u pripovijetki Šarenka. Odselili su u
Travnik i tamo od 1921. do 1930. godine ide u Jezuitsku gimnaziju. S prvim književnim radom pojavljuje
su u trećem razredu gimnazije, sa sonetima Ocvale primule. Od 1930. godine studira pravo na
zagrebačkom sveučilištu koje nije završio. 1933. postaje član SKOJ - a, a 1935. KPJ-a. Surađivao je s
brojnim listovima i časopisima. 1937. godine pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz zajedno s
H. Kikićem i S. Krupićem. Bio je kazališni dramaturg u Sarajevu nakon rata. Obavljao je razne političke
dužnosti u Beogradu. U posljednoj fazi književnog stvaranja boravio je u Mostaru. Kulenovićevo djelo u
žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima. Počeo je ciklusom soneta Ocvale
primule (1927), a sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere (Soneti 1968,
Soneti 1974). Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom
Stojanka majka Knežopoljka (1942) i Ševa (1952).
Kulenović je objavio i nekoliko drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka:
Divanhana (1972), Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977). Posthumno je
objavljen pronađeni rukopis poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo.
Kratak sadržaj:
Roman Ponornica tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim
civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već unijela svoj red i svoje običaje. Niti
je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se se talože u svakoj od
ličnosti ovog romana.
Roman počinje vraćanjem pripovjedača po imenu Muhamed, u rodni kraj, u Bosnu. Poslali
su ga u Kairo na fakultet, tada je to rijetkost bila, samo begovska djeca su to sebi mogla
priuštiti, međutim Muhamed je ipak se vratio u svoj rodni kraj, nije zaboravio odakle potiče
niti se stidio pričati o tome.Vozeći se vozom do Bosne razmišlja o djetinjstvu kada je sa
ocem putovao. Na stanici ga je čekao njihov kočijaš - Fehim. Uputili su se sa kočijom kući,
u putu su susreli grupu mladića, vjerovatno čobana koji su tu boravili sa svojim ovcama.
Mladići su se zabavljali igrajući igru, odnosno bacanje kamena u daljinu. Muhamed je
odlučio da se uključi te je nadmašio ostale dok se nije pojavio "gorostas" momak koji ga je
nadmašio. Nastaviše put dalje prema kući, u putu ih je uhvatila kiša međutim ipak su stigli
do kuće, svjetlo fenjera se nije vidjelo kao ni svjetla u kući. Na kućnom pragu Muhameda je
dočekala mati, mislio je da je samo ona ali tu je bio i njegov brat Murat, nisu se odvajali od
Muhameda, naročito mati, nudila ga je hranom ali Muhamed je odbio uz razlog da je u putu
sa Fehimom već jeo. Njegova mlađa sestra Fafica ga je željno isčekivala međutim je
zaspala. Muhamed odlazi u njenu sobu da je vidi. Zatim Muhamed, umoran i od puta i od
prisutnosti, vjerovatno velikog broja pitanja od strane majke i brata, odlazi spavati. U neko
doba noći čuo je zvukove sa polja to je bio njegov otac koji je vjerovatno pijan došao kući,
na vratima ga je dočekao Murat koji je oštro razgovarao s njim, otac je želio vidjeti
Muhameda međutim to mu Murat nije dopustio, saopštio mu je da spava. Dan poslije, jutro
je, Muhamed dolazi u gostinjsku sobu u kojoj je bio otac kao i Fafica koja mu je potrčala u
zagrljaj kada ga je vidjela, Muhamed je svima podijelio po neki poklon, poklon je bio
namijenjen i njegovoj polusestri Arifi koja ipak nije bila tu,Muhamedova sestra iako je
imala dovoljno toga, bogatstva i vjerovatno sve što su tadašnje djevojke rijetko imale, ipak
je pobjegla od kuće te se "ukrala" odnosno udala. Za jelom su razgovarali o boravku
Muhameda u Kairu, gdje je studirao. Zatim Muhamed se sjetio i Senije, vjerovatno
simpatije iz mladosti te je krenuo putem njene kuće. Tu je boravila i nena odnosno sestra od
njegovog djeda. Pri dolasku u kuću Muhamed je primjetio da se Senija čudno ponaša a to je
bio razlog toga da će Senija biti prošena taj dan. Tri žene dolaze te prose Seniju, dolazi do
sukoba te sve 3 napuštaju kuću, a Senija, vjerovatno sretna zbog toga, ostaje ipak kod nene.
Na putu kući, Muhamed se prisjeća dana kada je u djetinjstvu prolazio pored groblja i pored
stare džamije koju je sagradio njegov pradjed. Na putu kući susreće snažnog Vepra. U
blizini uočavaju sukob između Sulejmanbega i Ferhatbega u tom sukobu, Muhamedov zet
(Arifin muž) udara Muhameda u glavu. Muhamed, da se ne bi doveo u nevolju pored rijeke
ispire krv i košulju, zastaje malo te nastavlja put kući. Na samim vratima ga je ponovo
dočekala majka, koja mu je šapnula da se vratila Arifa. Kada je spazila Muhameda potrčala
mu je u zagrljaj i počela plakati. Ručali su zajedno sve dok nije došao Arifin muž. pijan,
Murat ga je odveo u staru šupu i zatvorio. Sljedećeg dana Muhamed sa ocem i Fehimom
kreće kod njihovih kmetova, Mihaila i djeda Todina. U njihovoj kući se nalazio i Tahirbeg i
Jovan, Jovan je boravio u Krakovu sa Muhamedovim bratom Huseinom. Dolazak
Muhameda i njegovog oca je obradovao kmetove koji su ih dočekali obilnim ručkom.
Tahirbeg razgovara sa Muhamedom te ga ubjeđuje da treba da studira arhitekturu.