Sredstva i materijali za pisanje / Oblici knjige

Sredstva / materijali / oblici knjige

Najstarija oruđa, alati, instrumenti za pisanje – pronalaženi kao gotovi u prirodi. Drveni štapići, šiljato kamenje,
prelomljene školjke, prikladni komadići kostiju, ptičiji kljun, trn biljke i sl.). Oruđa kojima su ljudi “zapisivali”
svoje prve bilješke bila su uvjetovana materijalom na kojem se pisalo. Najstariji “pisani” (crtani) spomenici –
kosti s ugrebenim figurama i crteži na stijenama – izvedeni pomoću zemljanih boja i utrljani životinjskim
mastima. Dva najvažnija drevna pisma, mezopotamsko i egipatsko, nerazdvojno povezana sa specifičnim
podlogama za pisanje: klinasto pismo s glinenim pločicama i egipatsko pismo s papirusom. I jedno i drugo
pismo pojavljuju se na monumentalnijim podlogama kakav je kamen. I pored trgovačkih i kulturnih veza
između Egipta, Mezopotamije i Male Azije nije došlo do razmjene sredstava za pisanje: hijeroglifi se ne
pojavljuju na glinenim pločicama, a klinasto pismo ne pojavljuje se na papirusu. Minojska i mikenska kultura
koriste pločice kao materijal za ispisivanje linear A i linear B pisma. Od pojave glasovnog pisma primjenjuju se
uporedo: glina (Ugarit), kamen, papirus, drvene ploče, navoštene ploče, ostraka, pergamena, platno itd.
Stilusi (I)
Stilusi – štapići od drveta, metala ili kosti s oštrim vrhom kojima se urezivalo u površinu materijala. Babilonci,
Asirci, Ugarićani...Krećani – pisali stilusima po pločicama od mekane gline. U početku su ovakve pisaljke
najčešće pravljene od jače trske koja je rasla uz obale Eufrata, pa je i to jedan od razloga zbog kojeg se nisu
očuvale do danas. Štapiće od plemenitih metala, slonove kosti i sl. upotrebljavali su i Grci, Rimljani, stari
Skandinavci, stari Kinezi i dr. Stilusima se pisalo po različitim pločicama – od gline, voska, olova, gipsa i dr.
Jednom vrstom takve pisaljke Hindusi i danas pišu po palminom lišću. U starom Rimu koji se približavao
svome padu stilusi su često poslužili kao ubojito oružje za likvidaciju (nekoliko takvih slučajeva ušlo je u
historiju). Car Klaudije je početkom n. e. naredio da se stilusi, poput vojnog oružja, moraju odložiti prije nego
što se uđe u službene prostorije rimske administracije
Kalamusi / kalamosi (I)
Upotrebljavani još u najstarijim vremenima. Preteče današnjeg naliv-pera, vrsta pisaljke s najširom upotrebom.
U početku – pisaljke napravljene od štapića raznih trstika koje su se umakale u obojenu tekućinu i kojima se
pisalo po površini materijala. Povlačenjem pisaljke po površini (papirusa, pergamenta ili papira), tekućina je
ostavljala željeni pisani trag. U doba Rimskog carstva u upotrebi fraze:
culpantur calami (grešni kalamos) – krivac ako je neki pisac napisao nešto bez smisla
lapsus calami – greška pri pisanju, lapsus linguae – greška pri govoru
Kalamusi su se kontinuirano trebali zasijecati i šiljiti, pa se vremenom počinju praviti od trajnijih materijala –
metalni. Upotreba kalamusa prisutna je i u našim krajevima, a o čemu svjedoče narodne pjesme te stare
bosanske kuće i muzeji
Ptičija pera
Početkom srednjeg vijeka u Evropi ulaze u upotrebu pera iščupana iz repa ili krila velikih ptica, u prvom redu
gusaka, labudova i gavrana. Pera su se najprije podvrgavala posebnoj proceduri čišćenja
Prednosti: lagana te nisu zamarala ruku prilikom pisanja
Nedostaci: potreba kontinuiranog zasijecanja, odnosno šiljenja
Posebni namještenici i sprave za ovaj posao
Čelična pera
Pisaljke od metala u obliku cjevčica susreću se kod najstarijih naroda. Čelična pera ponovno su aktuelizirana
namjesto ptičijih pera u 18. st. Pero koje je po svemu, izuzev po vanjskom obliku, slično današnjim perima
Naliv-pera
Prvo naliv-pero, sa svim odlikama savremenih naliv-pera, napravljeno je 1900. u jednoj američkoj fabrici
Grafitna olovka
1564. godine otkriven rudnik grafita u Engleskoj
Grafit nastaje od kamenog uglja pod djelovanjem velikog pritiska i temperature. Prvobitne grafitne olovke
gotovo su identične današnjim – čini ih tanka šipka grafita obložena drvetom.

1|Page
Mašina za pisanje
1714. godine Englez Henry Mill patentirao je prvu pisaću mašinu. Istinska potreba za pisaćom mašinom
ukazala se tek krajem 19. st. kada postaje nezamjenjivo sredstvo za rad brojnih novinara, književnika i svih onih
kojima je trebao čitko napisan tekst, što i jeste njena osnovna prednost. U početku su glomazne i teške mašine, a
vremenom sve manji i prenosivi uređaji
Računari
1620. godine Blez Paskal izumio je jednu vrstu računara koji zbog nepraktičnosti nije ušao u praksu
1964. godine izumljen je prvi enijak
Skupa i nepraktična u početku. Kasnija pojava personalnih računara
Materijali za pisanje
Kosti, Kamen, Biljke ,Pločice, Papirus, Koža, Papir, Staklo, Tekstil, Plastika
Glinena pločica
Obrađivana i sušena na suncu. Izuzetno trajan pisaći materijal. Oblikom nekompaktna i nefunkcionalna,
posebno za „višetomne publikacije“. Najveći broj pronađenih pločica danas je u Britanskom muzeju u Londonu.
Pločice se „uvezivale“ različitim tehnikama: numeriranje, ponavljanja i sl. Najveći broj pronađenih pločica
administrativnog je sadržaja
Papirus (I)
Najčešća podloga za pisanje preko 3000 godina u starom Egiptu i u dobrom dijelu mediteranskog svijeta.
Papirus je u civilizacijskom smislu važniji od glinenih pločica Sumerana,dao veliki doprinos razvoju
civilizacije. Na njemu su svoja djela pisali grčki filozofi i rimski pisci, sveto pismo Starog i Novog zavjeta.
Tehnika proizvodnje papirusa stara je najmanje 5000 godina. Papirus se dobiva od stabljike istoimene biljke,
rasla u izobilju uz obale Nila, stabljika se reže u tanke trakice koje se polažu poprečno jedne na drugu; jezgra
ispušta sok koji djeluje kao vezivno sredstvo; suši se i pegla. Više listova prema potrebi lijepi se u papirusnu
traku, savija i veže uzicom. Rimski historičar Plinije St. u knjizi De naturalis historia (1. st. n.e.) detaljno
opisuje tehnologiju proizvodnje papirusa. Bilo uobičajeno spajanje oko 20 listova u jednu traku, koja je imala
dužinu oko 8 metara. Najduži do sada pronađeni papirus Harrisov papirus (Britanski muzej u Londonu), hronika
iz vremena Ramzesa II (oko 1250. p.n.e.). Papirus jedan od najunosnijih izvoznih proizvoda Egipta, trgovalo se
na cijelom Bliskom istoku i Sredozemlju sve do u rimsko carsko doba, izvozio papirus u Siriju tokom prvog
milenija p.n.e. ->papirus sve više istiskuje glinene pločice. Najvažnije središte trgovine papirusom bio je grad
Biblos (danas Jebail, 40 km sjeverno od Bejruta) na libanonskoj obali. Iz Biblosa papirus se izvozio u druge
sredozemne države, prije svega u grčke gradove. Odatle i grčki naziv za knjigu biblos. Proizvodnja papirusa
bila je kraljev monopol. Posebno vrijedi za helenističko razdoblje – nakon Aleksandrovog osvajanja Egipta 332.
p.n.e. Helenističko carstvo trošilo je ogromne količine papirusa, te ubrzo nastupa njegova nestašica.
Aleksandrovi nasljednici u Egiptu, dinastija Ptolomejevića, iskorištava nestašicu papirusa za bezobzirno
oporezivanje. Krajem 3. st. p.n.e. proglašena je zabrana izvoza papirusa: potaknuta proizvodnja i povećana
upotreba pergamenta. Kao instrument za pisanje na papirusu Egipćani koristili trščanu pisaljku – kist s
raščupanim vrhom koji se dobivao žvakanjem trske. Mnogo češće u upotrebi pisaljka od trske s koso zarezanim,
po sredini rascijepljenim vrhom, sličnim čeličnom peru – calamus (rimski naziv). Pisaljkom se pisalo brže nego
kistom. Upotreba papirusa opala je u razdoblju između 2. i 4. st. n.e., povremeno upotrebljava i u ranom
srednjem vijeku. Posljednji poznati svici potječu iz 11. st. Kao sredstvo i podloga za pisanje papirus je služio
najmanje 4000 godina. Nije bio jedina prenosiva podloga za pisanje u svoje vrijeme. U svakodnevnim
potrebama i Grci i Rimljani koristili su komade razbijene grnčarije, dasku i druga priručna sredstva
Papirus (VII) / Svitak (I)
Neispisani list papirusa Grci su zvali charta, što i danas u nekim jezicima, npr. italijanskom, znači papir.
Najstariji grčki papirusi potječu iz 4. st. p.n.e. Papirusi iz starijeg razdoblja vjerovatno su propali zbog vlažne
klime koja je mnogo veća nego u Egiptu. Vlažnost zraka ubrzava proces propadanja papirusa. Najveći dio
grčkih i rimskih papirusa sačuvan u suhoj klimi Sjeverne Afrike. Papirusni svitak Grci su nazivali kylindros
zbog valjkastog, cilindričnog oblika. Rimljani su ga nazivali volumen zbog odmotavanja (lat. volvere) u jednom
i drugom smjeru pri pisanju i čitanju – danas oznaka sveska!

2|Page
Svitak (II)
U srednjem vijeku za svitak se uobičajila latinska novokovanica rotulus (kotačić, valjčić). Kod Latina se, kao
pandan grčkom biblos – knjiga, pojavljuje riječ liber, što označava liko (donji, mekani i svijetli sloj kore na
kojoj se isprva pisalo u Laciju). Svitak papirusa kod Egipćana, Grka i Rimljana ispisivao se u stupcima,
kolumnama (grč. selis), na unutarnjoj strani. Na kraju svitka često se zapisivao broj redaka – na osnovu toga
pisar je dobivao plaću. Ispisivanje na samom vrhu i na dnu svitka se izbjegavalo, jer se krhki papirus upravo tu
najviše oštećivao. Zbog štednje, papirusi za privatnu upotrebu nekad su se ispisivali i na poleđini (verso)
Početak svitka bio je prazan – služio je kao zaštitni omot. Zvao se protokolon – otud današnji naziv protokol.
Oblik svitka utjecao je na dužinu tekstova antičkih pisaca. Opsežnija djela stala su na veći broj „knjiga“,
odnosno svitaka. Prosječni svitak mogao je primiti tekst od današnjih desetak stranica normalne veličine.
Tukididov historijski spis o Peloponeskom ratu bio je izvorno podijeljen u 21 knjigu, odnosno toliki broj
svitaka. Pri čitanju jedna polovina svitka odmotavala se desnom rukom, a lijevom rukom se zamotavala druga
polovina – pogled je padao samo na kolumnu koja se čita. Današnje čitanje na ekranu podsjeća na odmotavanje
svitka, samo što je računarsko čitanje u smjeru gore–dolje. Svitak se savija u početni položaj pomoću valjkastog
štapića od drveta, kosti ili slonokosti, koji se zvao „pupak“ (grč. omphalos, lat. umbilicus). Stari tekstovi nisu
imali naslov niti naslovnu stranicu u današnjem smislu. U popisima, indeksima i katalozima biblioteka
označavalo ih se imenom autora i početnom riječi, odnosno prvim ličnim imenom u tekstu (npr. Platonovi
dijalozi Fileb, Fedar). Sam svitak imao je tu oznaku na dva mjesta: iza posljednjeg stupca kao explicit – znak da
je tekst na kraju, a drugi put na vanjskoj strani svitka, jer se pri savijenom svitku explicit ne vidi. Papirusni svici
u antici su se čuvali u posudama od pečene gline ili u drvenim kutijama zvanim cistae ili capsae. One su služile
i za prijenos papirusa. Štitile su se od insekata cedrovim uljem.
Pergament (I)
Pergament / pergamena. Uz papirus u širu upotrebu ulazi i pergament. Pravi se od životinjske kože – ovaca,
teladi, koza, kunića, magaraca... Koža se i ranije upotrebljavala kao materijal za pisanje, a savijala se u svitak.
Na takvom svitku u Egiptu je sačuvan najstariji poznati matematički zapis iz oko 2200. p.n.e. Kožu u obliku
svitka koristili su i Perzijanci i Grci. Svici židovske Tore i danas su često od pergamenta. Struktura papirusa je
vlaknasta, a površina hrapava. Površina pergamene je glatka i pogodnija za pisanje. Mogu se iskoristiti obje
strane za pisanje: prednja (recto), kao i stražnja (verso). I jedan i drugi materijal mogu biti različitih stepena
kvalitete. Što je životinja mlađa, to je pergamena finija i skuplja. Postojala je čak i „djevičanska pergamena“ –
charta virginea non nata – dobivala se od kože fetusa janjadi i teladi. Koža starijih životinja ima oštećenja od
izraslina i ozljeda, pa je i takva pergamena s manjim ili većim rupama, koje pisari u pisanju moraju zaobilaziti.
Uspon pergamenta započinje krajem 3. st. p.n.e. Pergamski kralj Eumen II naložio je povećanu proizvodnju
pergamene – ime dobila po prijestolnici Pergamu (današnja Turska). Pergam – jedno od najvažnijih središta
helenske kulture i učenosti. Papirus je još dugo vremena ostao najvažnija podloga za pisanje u grčkorimskom
svijetu. Pravo razdoblje pergamenta nije antika, već srednji vijek! U turbulencijama barbarskih provala sa
Sjevera, prekinute su trgovačke veze nekadašnjeg Rimskog carstva s Egiptom, jedinim izvorom te sirovine.
Porasla proizvodnja pergamene koja se mogla proizvoditi posvuda. Uvriježila se kao „kršćanska“ podloga za
pisanje, iako su najraniji kršćanski zapisi nastali na papirusu. Crkva povremeno koristi papirus i u ranom
srednjem vijeku. Sve do kraja 15. st. pergament je najvažnije sredstvo za pisanje u Evropi. Papir joj počinje
konkurirati tek od 13. st. I nakon pojave štampe, u 16., pa i u kasnijim stoljećima, povremeno se izrađuju
skupocjeni kodeksi od pergamene. Na pergameni se ponekad štampaju i knjige ili dijelovi knjiga. Jedan dio
naklade Gutenbergove Biblije u 42 retka štampan je na pergameni. Pergamena je mnogo otpornija od papira, a
pogotovo od papirusa
Kodeks (I)
Tokom 4. st. n.e. kodeks je potpuno istisnuo svitak kao oblik knjige. Kodeks je vrlo star oblik knjige. Knjiga od
pločice ima oblik kodeksa. Kodeksi su se izrađivali i od papirusa – posebno u Egiptu. U pretkršćansko doba nije
ni blizu u upotrebi kao što je svitak. Kasnoantički, pa i srednjovjekovni kodeksi uglavnom su izrađeni od
sveščića sa po četiri arka (lat. arcus, presavijen list, luk), koji su zvali quaterniones. Kodeks ima čvrst uvez,
korice, za razliku od svitka koji nema zaštitu, osim eventualno futrole u kojoj se čuva. U Gornjem Egiptu
1945/1946. pronađeno je 13 koptskih papirusnih kodeksa sa gnostičkim tekstovima; kodeksi uvezani u ovčiju i
3|Page
koziju kožu. Ove korice spadaju među najstarije poznate knjižne uveze. Naziv kodeks potječe od latinskog
caudex odnosno codex što znači drvena ploča. Prije pojave papirusnih i pergamentnih kodeksa Grci i Rimljani
koriste obične ili povoštene drvene ploče za pisanje. Bušene i na rubu spajane kožnim vezicama ili konopcem.
Po njima se pisalo stilusima – ugrebavajući sadržaj u pločicu. Bogatiji vlasnici imali su povoštene pločice od
slonovače. Povoštene pločice su ekonomična, višekratno upotrebljiva podloga za pisanje. Namijenjene
svakodnevnoj upotrebi: trgovina, školstvo. Ploče po kojima se piše kredom sve donedavno bile u upotrebi kod
nas. Kodeks od pergamene spretniji je i ekonomičniji knjižni medij. Napisani sadržaj bio je pregledniji, kroz
tekst se moglo listati naprijed i nazad. Uspoređivanje i studiranje tekstova postalo je lakše. U jedan svezak
moglo se zapisati mnogo više teksta nego na prosječan svitak. Rani kršćani prihvataju kodeks kao svoj omiljeni
knjižni medij. Zamjena svitka kodeksom spasila je od propadanja mnoga djela antičkih pisaca. Još neke podloge
za pisanje. U antičkoj Grčkoj često sredstvo za pisanje bila je i ostraka – ulomci, krhotine razbijene grnčarije, na
kojima su se ugrebavali kraći zapisi. Podsjetnice, dugovi, „priznanice“, a služile su i kao glasački „listići“.
Kazna progonstva na koje su takvim glasanjem osuđivani grčki političari zvala se ostrakizam. I Grci i Rimljani
svoje proglase objavljuju na drvenim pločama na javnim mjestima. Javni dokumenti trajnijeg karaktera
graviraju se na brončanim pločama. Tekst s propisom, odnosno zakonom koji regulira ponašanje za vrijeme
bahanalija – najstariji sačuvani rimski državni dokument.
Papir (I)
Tehnika proizvodnje papira u Evropu je dospjela iz Kine, a preko Arapa. Papir se proizvodi u Kini od 105. n.e.
Papir su u Evropu posredovali Arapi. Oko 750. Arapi su zarobili u sukobu Kineze, koji su ih uputili u umijeće
proizvodnje papira. Središte arapske proizvodnje papira bio je Samarkand. Arapi su uveli poboljšanja u kinesku
tehnologiju proizvodnje papira. Prije nego je dospio u Evropu papir je prošao kroz Siriju, Egipat i Maroko.
Ipak, najstarijim evropskim zapisom na papiru smatra se pismo grofice Adelaide od Sicilije iz 1109., koje se
danas čuva u Palermu. Prva „kršćanska“ radionica za proizvodnju papira zabilježena je na području Valensije
1144., nakon progona Arapa. Za vrijeme kralja Alfonsa X (13. st.) na Iberskom poluotoku započela je šira
upotreba papira. Prošla su još dva stoljeća prije nego što se papir počeo masovnije proizvoditi u Evropi. Prva
poznata radionica za proizvodnju papira izvan Španije utemeljena je 1276. u italijanskom gradiću Fabriano kod
Ancone. Proizvodnja papira ubrzo se udomaćila u univerzitetskim centrima poput Bolonje (1293) i Padove
(1340) – gdje je potražnja za pisaćim materijalom bila veća. Iz Italije se papir dugo izvozio na sjever Evrope.
Proizvodnja papira postala je istinski ekonomična tek kada se za pokretanje batova koji su drobili sirovinu
počela iskorištavati snaga vode. Radionice za papir podizale su se pokraj rijeka, a u Njemačkoj su se zvale
„mlinovi za papir“. Radionice se razlikovale po „tajnama“ proizvodnje što boljeg papira. Čak je i kvaliteta vode
bila važna za proizvodnju papira: što mekša voda, manje kamenca, bolji papir. I još ponešto... Od 13. st. u Italiji
se počinju upotrebljavati vodeni žigovi kao oznake pojedinog proizvođača papira – njegov trade mark. Danas
postoje priručnici u kojima su znakovi sakupljeni prema mjestu i proizvođaču od kojeg potječu. Filigrani su
važni jer pomažu dataciju i lociranje dokumenata iz prošlosti te sprečavaju falsificiranje dokumenata. Istodobno
s papirom u Evropi se pojavljuje još jedan pronalazak koji potječe od Arapa: tzv. kamen za čitanje, odnosno
vrsta povećala. Povećalo se u Evropi koristi od 13. st. Istodobno počinje i proizvodnja naočala na
venecijanskom otoku Murano. Tek od polovine 18. st. naočale se zataknu na uho kao danas
Biblioteke evropskog srednjeg vijeka
Propast kulture i očuvanje antičkog naslijeđa (I)
U ranom srednjem vijeku na ruševinama Rimskog carstva javljaju se tri prostrane kulture i religije: u zapadnom
dijelu carstva nastaju nove državne tvorevine u kojima su djelimično sačuvani tragovi rimske državno-pravne,
ekonomske i kulturne strukture; u istočnom dijelu carstva djelimično se gubi stara ekonomska i državna
struktura, pa ovo carstvo po svojim karakteristikama i duhu postaje tvorevina srednjeg vijeka; u istočnom i
južnom Sredozemlju, kao i daleko na Istoku razvija se nova, islamska civilizacija. Za knjigu i biblioteke u
zapadnim dijelovima Carstva ranog srednjeg vijeka dolaze teški dani. Knjiga i knjižna kultura gube tlo pod
nogama. Još se ponegdje osjeća utjecaj stare rimske intelektualne elite koja je pokretala i održavala proizvodnju
knjige. Upornost na očuvanju djela antičkih pisaca duguje se sloju obrazovanih koji su, najprije u laičkim
skriptorijima, a potom i u samostanskim očuvali mnoge tekovine antičke kulture. Antička kultura, kao i kulture
starog vijeka u dolini Mezopotamije imaju razrađene školske sisteme koji propašću Rimskog carstva nestaju.
4|Page
Ulogu opismenjavanja i učenja preuzimaju svećenici, a poznato je da ni svi redovnici nisu bili opismenjeni;
izvan samostana nepismenost je gotovo potpuna. Porast važnosti propovijedanja živom riječju i slikom –
Evropa se gotovo vraća usmenoj komunikaciji
Knjiga kao kultni i magijski objekt
U ranom srednjem vijeku knjiga sve više postaje kultni i magijski objekt. Samo u rijetkim sredinama ili kod
rijetkih pojedinaca knjiga je i dalje izvor učenosti. Za većinu nepismenih ljudi knjiga ima nadnaravna svojstva
Ta tradicija postoji i mnogo ranije, prije kršćanske kulture. Kršćanstvo naslijeđuje, ali i intenzivira takva
vjerovanja. Knjiga je rijetkost i iznimno je skupocjena
Slika kao sredstvo komunikacije
Slika kao medij komunikacije prisutna je i u antici i u starom vijeku. Važnost slike poznaju i sve civilizacije
starog vijeka. U ranom, pa i zrelom srednjem vijeku slika kao sredstvo komunikacije dobija još očigledniji
značaj. Ona postaje medij komuniciranja između relativno malog broja opismenjenih redovnika i nepismenih
vjernika. Izlaganje slika jedan je od najefikasnijih načina da se vjernicima predoče pojedini događaji iz Starog i
Novog zavjeta. Ono što je pismenima pismo, to je “idiotima” (nepismenima) slika, jer iz slike mogu čitati i oni
koji ne poznaju slova. (Grgur Veliki)
Sakralna i profana knjiga (I)
Najveći dio knjiga koje se u srednjem vijeku prepisuju su knjige vjerskog i liturgijskog karaktera. Prepisivačka
djelatnost prije svega udovoljava potrebama za knjigom u okviru samostana. Profana knjiga – grčki i rimski
klasici – uživa i dalje veliki ugled u očima učenih ljudi, ali među crkvenim dostojanstvenicima ne postoji
jedinstveno mišljenje o odnosu prema takvoj knjizi.
Samostanski skriptoriji
Prepisivanje knjiga prelazi u samostane, biskupije, vjerske škole. Samostani postaju nosioci proizvodnje knjige
u srednjem vijeku. Nestaje robna radna snaga za prepisivanje knjiga, pa prepisivanje opet postaje visoko
cijenjen posao. Postoje i malobrojni skriptoriji pri vladarskim dvorovima (npr. Karla Velikog). Krajem
srednjem vijeka osnivanje skriptorija uz novoosnovane univerzitete
Kasiodorov Vivarium (I)
U historiji evropske samostanske kulture istaknuto mjesto zauzima Vivarium. Na svom imanju u Kalabriji u 6.
st. Kasiodor po uzoru na nekadašnji Museion osniva Vivarium. Zadaci svećenika ovog samostani bili su i
prepisivanje sakralnih i profanih knjiga. Biblioteka ovog samostana pohranjivala prijepise Svetog pisma, djela
crkvenih otaca, ali i brojne knjige „paganskih“ pisaca – Cicerona, Seneke, Tacita i dr. Knjige su smještane u
numeriranim ormarima, a u klasifikaciji profanih spisa držalo se još uvijek antičke podjele na sedam skupina.
Vjeruje se da su ovi spisi danas u Vatikanskoj biblioteci
Sveti Benedikt i Monte Cassino
Odbacivanje antičkog naslijeđa. Samostan osnovan 529. godine između Rima i Napulja. Tek u 8. st. postaje
sjedište prepisivačke djelatnosti i važno intelektualno središte. U 11. st., pod utjecajem novih duhovnih
strujanja, sasvim oprečno prvobitnoj zamisli, samostan u Monte Cassinu postaje najznačajnije kulturno središte
Evrope te mjesto uskrsnuća antičke knjige
Irski i anglosaksonski samostani na kontinentu
Za oživljavanje pismenosti u samostanima te za njihovo promicanje kao intelektualnih središta evropskog
srednjovjekovlja značajan je utjecaj irskih i anglosaksonskih misionara. Uloga redovnika Alkuina. Samostan
Fulda i njegova biblioteka u Njemačkoj, osnovani u 8. st. Glavno intelektualno središte
Referentna građa
Antičke enciklopedije, biografski leksikoni i druge referativne publikacije poslužile su u ranom i zrelom
srednjem vijeku kao glavni izvor za sastavljanje srednjovjekovnih referativnih publikacija. Među njima je
najveći utjecaj imala Plinijeva Naturalis Historia. Središnju ulogu među srednjovjekovnim referativnim
publikacijama igra djelo Etimologiae Izidora Seviljskog. To je prva srednjovjekovna enciklopedija podijeljena u
20 knjiga (medicina, botanika, gramatika, zoologija...). Pri izradi Izidor Seviljski oslanjao se na preko 70
različitih autora antike što je rezultiralo da ova enciklopedija bez obzira na vrijeme kada je nastala odiše duhom
antike. Nerijetko se smatra posljednjim proizvodom antičke i prvim srednjovjekovne enciklopedistike.

5|Page
Proizvodnja knjige na univerzitetima
11., 12. i 13. st. nosi velike promjene u ekonomskom i kulturnom životu Evrope. Samostanska kultura
doživljava krizu i gubi monopol u proizvodnji knjige. Samostanski skriptorij nije više kadar proizvoditi količinu
knjiga potrebnih za obrazovanje na novoosnovanim univerzitetima. Za potrebe novih kupaca stvorene su pri
fakultetima male manufakture. Prijepis u laičkim skriptorijima nije bio kvalitetan kao samostanski niti je knjiga
bila tako skupocjena, ali sama činjenica da su se i takvi knjige proizvodile i tražile odraz je novog shvatanja o
ulozi knjige u društvu. Knjiga ponovo postaje sredstvo učenja i prenošenja informacija, a gubi dekorativni i
kultni karakter
Sudbina antičkih biblioteka (I)
Velika količina knjiga netragom je nestala s antičkom civilizacijom. Mnoge knjige, posebno iz sjeverne Italije i
Afrike našle su utočište u novoosnovanim samostanima. Kasiodorov Vivarium, Monte Cassino... Uloga
Istočnog rimskog carstva u spašavanju antičkog naslijeđa. Uloga Arapa u spašavanju antičkog naslijeđa. Veliki
prevodilački pokreti. Nova otkrića na osnovu antičkog predloška. Antičke biblioteke koje su osnovali Rimljani
uništene, raznesene ili ostavljene da propadnu tokom seobe naroda. Manji dio rimsko-grčke literarne baštine
sačuvan u antičkim prijepisima. Najviše u provincijama Bliskog istoka, sjeverne Afrike (tamo gdje nisu doprli
jači udari seobe naroda). Dio baštine sačuvan i u rijetkim privatnim bibliotekama u preostalim rimskim
gradovima Italije. Nešto knjiga sačuvano i u italijanskim, odnosno južnofrancuskim biskupskim sjedištima
Srednjovjekovne biblioteke
U srednjem vijeku su se izdiferencirala tri tipa biblioteka: pri samostanima i katedralama, u kućama i
dvorovima vladara, javne biblioteke u gradovima i pri univerzitetima (krajem srednjeg vijeka)
Samostanske biblioteke (I)
Samostani su tokom ranog i zrelog srednjeg vijeka glavna mjesta za stvaranje nove kulture knjige. Kultura
knjige obilježena kršćanskim duhom i potrebama Crkve. U samostanskim bibliotekama sačuvan preživjeli dio
antičke baštine u novim prijepisima. O počecima samostanskih biblioteka ne zna se mnogo. Već u 2. st. koptski
monasi u samostanima na području Egipta čuvaju svetopisamske knjige i djela ranih kršćanskih autora. Procvat
zapadnog redovništva počinje tek u 6. st., gotovo istovremeno na tlu Italije i Irske. U istom stoljeću kao uzor i
model pojavljuje se u Kalabriji Kasiodorov Vivarium. Vivarium objedinjuje skriptorij i školu s bibliotekom –
čest model u srednjem vijeku.U biblioteci se nalazila djela ranokršćanskih pisaca, ali i djela Platona, Aristotela,
Hipokrata, Cicerona, Horacija, Seneke iz Kasiodorove privatne zbirke. Biblioteka se smatra posljednjom
velikom bibliotekom zapadnoantičkog svijeta. Brojila oko 300 knjiga. „Upute“ temeljno štivo srednjovjekovnog
obrazovanja, kasnije čitane i izvan samostanskih zidina. Već u 7. i 8. st. svaki samostan ima veću ili manju
zbirku knjiga. U početku knjige nisu objedinjene na jednom mjestu, već su razmještene po ormarima prema
funkciji (one koje se čitaju glasno za vrijeme jela su uz trpezariju, one koje služe liturgiji su uz oltar, one koje
služe školskoj nastavi smještene su pored učionice i sl.). U doba karolinške renesanse raste broj benediktinskih
samostana. Povećava se njihova ekonomska moć, a rastu i zbirke knjiga koje postaju namjenski uređene
prostorije. Početkom 13. st. pojava dva nova velika reda: dominikanci (1216.) i franjevci (1223.). Franjevci
utemeljeni kao prosjački red čiji se pripadnici odriču lične imovine. Franjevci podižu samostane u kojima
obavezno imaju i zbirke knjiga. Posebno vrijedi za dominikance, „intelektualni“ propovjednički red osnovan u
svrhu širenja vjere i sprečavanja hereze. Ovom redu pripadaju najveći umovi kasnog srednjeg vijeka: Toma
Akvinski i Albert Veliki. I franjevci su dali istaknute intelektualce i teologe: sv. Bonaventura, Johannes Duns
Scot, Roger Bacon, William Ockhamski i dr. Samostanska biblioteka pod paskom je redovnika koji se zvao
armarius jer je imao ključeve od ormara s knjigama. Ponekad su ga zvali i bibliothecarius, librarius ili custos
librorum (čuvar knjiga. Ista osoba obično je nadgledala i koordinirala i druge poslove vezane uz knjigu: izrada
pergamene, uvezivanje, nabava originala za prijepis i sl. Katalozi samostanskih zbirki knjiga uglavnom su bili
inventari. Iz ranog i zrelog srednjeg vijeka, već od 9. st., sačuvano je više popisa knjiga u benediktinskim
samostanima. Sačuvano tek oko 10 posto djela antičkih autora. Uobičajen način „akvizicije“ kodeksa jeste
kopiranje / prepisivanje. Kodeksi se ponekad posuđivali na prijepis iz jednog samostana u drugi. Nekada
redovnici odlazili u druge samostane, prepisujući tamošnji kodeks. I pored ručnog umnožavanja, zahvaljujući
univerzalnom, latinskom jeziku, literatura se širila relativno brzo. Kupovale se i zamjenjivale već gotove kopije.
Samostani dobivali knjige kao zavjetni dar ili kao poklon. Nerijetko samostani testamentom postajali vlasnici
6|Page
knjiga plemićke, ili kasnije, građanske porodice (nekad se takve zbirke sastojale samo od nekolike knjige).
Običaj darivanja crkvenih knjiga samostanima od strane plemićkih porodica raširen u srednjem vijeku. S
povećanjem samostanskih zbirki, javlja se potreba za organiziranjem građe. Knjige raspoređivane prema
sadržaju u skupine teoloških i svjetovnih djela. Grupirale su se i prema jeziku, posebno u kasnom srednjem
vijeku kada se ustaljuje podjela na latinska i na pučka (lingua vulgaris) djela. Nerijetko se knjige grupiraju i
prema formatu. Knjige iz određene donacije (legata) katkad su se stavljale odvojeno (isti princip s legatima
prisutan je i danas). Jednostavni popisi služili su prije kao inventar, a manje kao stvarno pomagalo u
pronalaženju knjiga. Knjige u samostanima uglavnom su bile dostupne samo redovnicima i njihovim učenicima.
Ponekad su se knjige posuđivale uglednicima – prelatima i laicima. U tom slučaju za knjigu je ostavljan polog u
novcu koji je odgovarao vrijednosti knjige. Manje vrijedne knjige redovnici mogu čitati u svojim samostanskim
ćelijama, a one vrednije se ne iznose iz biblioteke i osigurane su lancima. Služba librariusa u velikim
bibliotekama iznimno važna. U statutu opatije Bobbio iz 835. propisano da se bibliotekar brine za knjige, za
čitanje i za pisanje. Librarius vodi računa o nabavci primjeraka za prijepis, o posudbi, osigurava tekstove za
samostanske škole i sl.
Katedralne biblioteke (I)
U visokom srednjem vijeku stvaraju se i katedralne, odnosno kaptolske biblioteke. U pravilu su povezane s
katedralnim školama. U tim se školama obrazuju svećenici i pripadnici plemićkog staleža. U nekim slučajevima
katedralne biblioteke bogatije od samostanskih biblioteka. Puni procvat katedralnih biblioteka u 11. i u 12. st. U
njihovim knjižnim fondovima najviše je djela liturgijskog i crkvenog sadržaja. Uglavnom sačuvani ili manje
okrnjeni sačuvani do danas. Među najpoznatijima su: katedralna biblioteka u Durhamu, Yorku i Canterburyju,
Notre Dame, Rouen, Bamberg, Barcelona, Toledo...
Univerzitetske biblioteke (I)
Historija najranijih univerzitetskih biblioteka vezuje se u fakultete i njihove kolegije. Svaki kolegij pribavlja
literaturu za svoje slušače, a knjige se konsultiraju u zajedničkoj prostoriji. Mecene i izdavači, često i raniji
studenti, univerzitetima, fakultetima i kolegijima poklanjaju knjige. Biblioteka u Cambridgeu utemeljena
ostavštinom u novcu i knjigama Thomasa Cobhama, biskupa od Worcestera. Jednu od najranijih i najpoznatijih
biblioteka ima univerzitet u Parizu, Sorbonna. Univerzitet dobio ime po Robertu de Sorbonneu, kanoniku i
kapelanu kralja Ljudevita IX. Godine 1253. utemeljio teološki kolegij s internatom za studente i profesore.
Prema popisu iz 1322. biblioteka posjedovala 1000 svezaka. Oko 1400. u biblioteci se ustalila posudba knjiga
uz novčani polog. Godine 1480. izgrađena posebna zgrada za biblioteku Sorbonne s čitaonicom.
Srednjovjekovni kodeks
Srednjovjekovni kodeks s masivnim uvezom velik je u fizičkom smislu. Zbog uštede prostora i materijala više
djela povezano u jedan svezak. Broj naslova mnogo je veći od broja svezaka – stalna karakteristika rukopisne
knjige!!! Jedan popis fonda samostanske biblioteke u Engleskoj iz 14. st. sadrži 1695 djela uvezanih u samo 344
sveska. S kraja 14. st. potječe i prvi pokušaj stvaranja objedinjenog kataloga knjiga u svim engleskim
samostanskim bibliotekama – prototip današnjeg centralnog kataloga!!!
Registrum librorum Angliae – uključuje popis djela i biografskih podataka oko 160 autora iz 180 samostanskih
biblioteka – začeci evropske novovjekovne bibliografije; kršćanski evropski Zapad nadovezuje se na rad
antičkih aleksandrijskih bibliotekara!!!
Privatne biblioteke (I)
U srednjem vijeku postoje manje, privatne biblioteke bogatih i obrazovanih svjetovnjaka – prelata. U njima su
nerijetko sačuvana djela antičkih pisaca. Kodekse s prijepisima djela klasičnih autora posjeduju i obrazovani
crkveni pisci izvan samostana već u kasnoantičkom razdoblju. Isto vrijedi i za kasnije crkvene dostojanstvenike,
odnosno učenjake. U visokim crkvenim krugovima ovo je i određeni pokazatelj prestiža. U Italiji su se i nakon
provale barbara biblioteke održale u nekim biskupskim središtima, npr. u Milanu, Paviji, Veroni i Raveni.
Vodeća ličnost na polju vjerskih i političkih zbivanja 14. st.Svestran kolekcionar i ljubitelj knjiga; biblioteku
namjeravao ostaviti Oxfordu, ali ga smrt pretekla u tome (nakon toga biblioteka rasuta). Poznat je njegov
bibliofilski spis Philobiblion, napisan oko 1345. Namijenjen širem krugu obrazovanih savremenika. Spis
prepisivan, a kasnije i štampan u narednim stoljećima. Pohvala knjizi, ali ne kao objektu reprezentacije i
raskoši, već kao objektu učenosti. U 14. st. nezaobilazna je svjetovna privatna biblioteka Francesca Petrarce
7|Page
(1304–1374), „preteče humanizma“. Petrarca među prvima krenuo u potragu za djelima antičkih pisaca po
samostanima Italije i južne Francuske, Flandrije, Brabanta, Španije i Engleske. Petrarca je otkrio nekoliko još
nepoznatih Ciceronovih i Vergilijevih djela. Svoju zbirku knjiga s više od 200 svezaka namjeravao je darovati
Veneciji kao jezgru buduće javne biblioteke. Zamisao je propala, a većinu njegovih knjiga preuzeo je Petrarkin
tadašnji mecena u Padovi. U narednom periodu započinje potraga za djelima antičkih pisaca i osnivanje prvih
biblioteka istinski dostupnih javnosti. Pojavljuju se i „međunarodni“ trgovci knjigama koji pribavljaju
dragocjene rukopise iz Grčke, Male Azije i Španije (nekadašnji Kordobski halifat), kopiraju novootkrivene
kodekse i nude ih tržištu. Ovo je put kojim su mnoga djela otkrivena na Istoku stigla u Evropu. Materijalna
vrijednost srednjovjekovne knjige. U srednjem vijeku knjiga je luksuzan proizvod, čak i u svom najskromnijem
obliku. U 10 st. jedna zbirka propovijedi vrijedi 200 ovaca i tri mjere žita. Kompletna Biblija vrijedila više od
prosječne kuće. U 14. st. misal u dva sveska prodavao se za 200 zlatnika. Sličan misal stotinjak godina nakon
prodaje se za veliki vinograd. Knjige zbog visoke cijene dostupne tek imućnim individualnim naručiteljima.
Dostupne su i crkvenim zajednicama koje u knjige ulažu velika sredstva
Vatikanska biblioteka (I)
Nesporno važna biblioteka srednjeg vijeka. Prema predaji pape Vatikansku biblioteku utemeljile još prije
propasti Rimskog carstva. Vatikanska biblioteka postoji u 6. st. U 8. st. znatno povećana zauzimanjem pape
Zaharija, akvizicijom biblioteka starijih samostana. U 14. st. Biblioteka se nalazi u Avignonu, gdje je preseljen
papinski dvor. Inventari iz druge polovine 14. st. pokazuju da je brojila više od 2000 djela. Ta djela uglavnom
ostala u Francuskoj i raspršena po povratku pape u Rim. Nova Vatikanska biblioteka utemeljena u prvoj
polovini 15. st. Naglo porasla zahvaljujući papi Nikoli V, koji joj je pridodao svoju veliku privatnu zbirku
knjiga. Njegova biblioteka imala oko 1200 svezaka. Biblioteku je krajem 15. st. značajno povećao papa Siksto
IV – smatra se pravim utemeljiteljem Vatikanske biblioteke. U njegovo doba imala oko 3500 svezaka. U
Vatikanskoj biblioteci čuvaju se autorizirani tekstovi važni za kršćansku, prijesvega Katoličku crkvu. U njoj je
blago mnogih nacionalnih kultura kršćanskog svijeta. Tokom 16. i 17. st. neprestano se povećavala sabiranjem
papa, donacijama privatnih zbirki, samostanskim fondovima. Opsegom nije najveća na svijetu. Po vrijednosti i
rijetkosti građe spada u najznačajnije biblioteke svijeta
– Srednjeg i Dalekog istoka te pretkolumbovske Amerike – (počeci informacijskih ustanova)
Nastanak informacijskih ustanova
Ako se informacija želi sačuvati u vremenu i konsultirati naknadno, pojavljuje se potreba za ustanovom koja će
čuvati nositelje, medije na kojima se informacija nalazi. Takve su ustanove arhivi, odnosno biblioteke. Prva
mjesta za čuvanje pisanih podataka bila su prikladna spremišta – u nauci ocijenjeni kao arhivi i/ili biblioteke.
Arhivi-biblioteke (samo u iznimnim slučajevima radilo se o “čistim” arhivima i “čistim” bibliotekama) –
prvobitni bibliotekari „čuvari pločica”
Dilema: arhivi i/ili biblioteke
Preovladavaju pločice administrativnih i sličnih sadržaja. Glinene pločice s poreznim zapisima, ugovorima,
potvrdama, računima i sl. Pojavljuju se najprije u starom Sumeru, a onda i u ostalim gradovima Mezopotamije.
„Knjigama“ utilitarne naravi na glinenim pločicama uskoro se pridružuju knjige raznovrsnijih sadržaja –
vladarske hronike, epovi, medicinski priručnici itd.
Nastanak bibliotečke / informacijske djelatnosti
S povećanjem količine zbirki raste potreba za njihovom smislenijom organizacijom. Razvijaju se sistemi
klasifikacije građe – kako bi se olakšala njezina upotreba. Javlja se potreba za odgovarajućim „popisom“ građe
– inventar – katalog – bibliografska obrada. Iz ovakvih složenih društvenih potreba razvija se kao posebna
intelektualna djelatnost, a kasnije i kao struka te nauka bibliotečka djelatnost, kao jedna od najstarijih disciplina
uopće
Informacijske ustanove kao pokazatelj društvenog razvoja
Informacijske ustanove su ishod, pokazatelj i rezultat zrelosti društva, zajednice i razdoblja u cjelini – ogledalo
društva. Osnivanjem informacijskih ustanova društvo želi trajno sačuvati i omogućiti upotrebu svega što je
napisano. Kultura je način života pojedinog društva. Veza društva i njegove kulture osigurava se preko
društvenih ustanova kakve su i informacijske ustanove

8|Page
Informacijske ustanove kao nositelji kolektivnog pamćenja
Informacijske ustanove postaju naše kolektivno, eksteriorizirano (izvanjšteno) pamćenje sa svrhom da sačuvaju,
organiziraju i učine dostupnim sve znanje. Svijet biblioteka jeste „treći svijet“ – Karl Popper. Informacijske
ustanove nastale u trenutku kada je opseg znanja narastao na način da se više nije mogao prenositi usmenom
predajom- Informacijske ustanove nadomješćuju propadljivost i prolaznost ljudskog pamćenja i bića
Društvena pozadina nastanka informacijskih ustanova (I)
U sociološkom smislu ključnim se smatra prelazak s plemenskog poretka na poredak društvene zajednice – na
poredak društva. Zajednica je organska volja, a društvo je ugovorena volja. Informacijske ustanove nastaju u
povezanosti s društvenom tvorevinom, društvenom organiziranošću, društvenom ustrojenošću. Društvena
zajednica mora imati elemente društvene dugotrajnosti – ne može biti privremena. Organiziranost društva,
njegov upravni i politički ustroj (uređivanje odnosa i načina života, prava i obaveze stanovništva, izdavanje
naredaba za organizaciju života) postaju temeljni uzrok nastanka informacijskih ustanova. Arheološki nalazi
prvih arhiva/biblioteka u Mezopotamiji pokazuju da su najdominantniji tekstovi državnog, političkog, upravnog
i poslovnog značenja. Nastala je potreba za sakupljanjem i čuvanjem pisanih dokumenata jer je prepoznato
njihovo značenje za funkcioniranje zajednice – novim komunikacijskim sistemom zajamčena je veća trajnost
dokumenata. Povijesni prelazak s nomadskog i agrarnog odnosno ruralnog na urbani način života – nastanak
prvih gradova. Nastanak gradova historijska je razdjelnica – jedna od najkorjenitijih promjena u čovjekovom
načinu života. Civilizacija i kultura način su života vezan uz gradove i nastao u njima. Osnivanjem gradova
razvija se uprava (administracija) kako za potrebe grada / države tako i za potrebe vjerskih ustanova – hrama.
Razvijaju se nova zanimanja, zanat, trgovina, radionice – rječju, specijalizacija rada. Specijalizacija potiče
napredak društvene složenosti umnožavajući komunikaciju unutar grada. Grad postaje sredina koja pogoduje
razvoju civilizacije, stvaralaštvu, inovacijama. Posljedica svega je potreba za ustanovama pamćenja i
prenošenja znanja
Razvoj grada kao okvir nastanka informacijskih ustanova (I)
Sumerani su živjeli u organiziranim gradovima. Sumersko društvo bilo je teokratsko društvo – vladar Sumerana
ujedno je i veliki svećenik i kralj. Impozantni hram središnja je tačka, žarište života zajednice. Sumerski hram
nema isključivo vjersku funkciju: jezgra je lokalne uprave; u njemu su javni arhivi, uredi civilnih službenika; uz
hram su smješteni sudovi, škole, dućani... Hram upravlja društvenim životom zajednice. Hram – zigurat.
Najbolji arheološki nalazi vezani uz razvoj prvih gradova su u Uruku (biblijski grad Erech). Uruk se brzo
razvijao oko 3000. g. p.n.e., sa oko 50 000 stanovnika. Sociološki i komunikološki grad je više od urbanog
kompleksa, a njegovo važno društveno obilježje jeste i složenost ekonomske strukture. Sumerska ekonomija
temeljila se na proizvodnji žita, razrađenom sistemu natapanja te upravljanju posjedima i ubiranju poreza.
Zapisi o poslovanju zahtijevali su trajnije mehanizme pohrane – informacijske ustanove. Urbani način života
nije mogao funkcionirati bez pisma, knjige, informacijskih ustanova: javni radovi i porezi zahtijevali su liste,
popise, zapise, gradnja je trebala pisare za izradu računa za izgradnju (znanja iz aritmetike i geometrije),
državna uprava, komunikacija između vladara i dužnosnika tekla je preko pisanih dokumenata koji su se
diktirali pisarima, međunarodna diplomatija zahtijevala je pisanje poslovnih ugovora i odluka kraljevskog
dvora, višestruki aspekti religijskog života (himne bogovima, molitve, jadikovke, pokajanja, obredi i sl.) također
su u pisanom obliku
Arhivi – biblioteke – škole (I)
Najstariji poznati oblici informacijskih ustanova bili su neka vrsta arhiva – zbirke dokumenata s područja
uprave vezane uz vladarski dvor, odnosno uz hramove. U njima čuvani zapisi vezani uz dvorsku, odnosno
hramsku administraciju te za vjerske obrede. Broj „korisnika“ vrlo je ograničen. Uglavnom pripadnici
privilegiranih i svećeničkih staleža. Pisani dokumenti bili su prijeko potrebni za upravljanje državom, iz čega je
nastala potreba osnivanja škola, arhiva, biblioteka. Arheološko područje Mezopotamije posvjedočuje postojanje
velikog broja biblioteka u kraljevskim palačama, u hramovima, i u privatnim kućama i u školama. Za arhive /
biblioteke grade se i posebne, vremenom sve veličanstvenije zgrade, kao pokazatelji uloge informacijske
ustanove u društvu. Područje Mezopotamije s Asurbanipalovom bibliotekom potvrđuje prototip kasnije
nacionalne biblioteke. Informacijske ustanove nastaju nakon izuma pisma na prenosivom mediju kao presudnog
tehnološkog faktora njihovog nastanka. Ostaci najstarijih biblioteka-arhiva pronađeni su u velikim sumerskim
9|Page
gradovima: Uru, Uruku, Lagašu, Nippuru itd. Američki historičar i kulturolog Kramer tekst jedne glinene
pločice identificirao je kao embrionalni bibliotečki katalog (pločica se čuva u Univerzitetskom muzeju u
Philadelphiji (SAD). Pločica potječe iz vremena 2000 g. pr. n. e., a otkrivena je u ruševinama sumerskog grada
Nippura. Embrionalni bibliotečki katalog. Na obje strane pločice popis 62 djela različitih sadržaja, od kojih
posljednjih 13 pripada skupini “mudrosti”. Ovaj podatak indicira da su pločice prvobitnih biblioteka-arhiva bile
složene po rudimentarnim stručnim skupinama te da je rudimentarni vid bibliotečkog kataloga stručni ili stvarni
katalog
Kulture plodne Mezopotamije (I)
Sumerani – prvi osvijestili ulogu koju knjiga i pismo imaju i danas: prosljeđivanje misli i saznanja budućim
naraštajima, prenošenje intelektualnih dostignuća, ali i služenje državnim, nastavnim i drugim svakodnevnim
potrebama. Na ruševinama sumerske države i kulture razvija se snažna babilonska država. Babilonci preuzimaju
i dalje razvijaju sve zasade sumerske kulture, kao i klinasto pismo. Babilonci su poznati kao “grafomani”, a to
se posebno odnosi na vrijeme vladavine Hamurabija (18. st. pr. n. e.).
Najstariji arhivi/biblioteke (I)
Biblioteka-arhiv u starosumerskom gradu Nippuru – nekadašnjem duhovnom centru Sumerana, potječe iz oko
2700. g. p. n. e. Skupina američkih arheologa u periodu 1898–1900. iskopala je oko 5400 glinenih pločica na
kojima su pretežno tekstovi ekonomskog i upravnog sadržaja (porezne evidencije, povelje, ugovori i sl.), ali i
nešto manje matematički, medicinski, astrološki tekstovi, kao i rječnici, gramatika, pripovijesti i pjesme. Ovo je
arhiv i hramska biblioteka, uz koju se najvjerovatnije nalazila i škola. Arhiv-biblioteka u gradu Mariju na
gornjem toku Eufrata potječe iz oko 1920. g. p. n. e. U Mariju su pronađeni i najraniji dosad otkriveni ostaci
školskih klupa i predlošci za vježbe pisanja – u sklopu arhiva/biblioteke nalazila se i pisarska škola. Zagonetka
na pločici iz starog Sumera: „Kako se zove kuća u koju ulaziš kao slijepac, a izlaziš s dobrim vidom?“ –
odgovor: „Kuća pločica.“ Pisar zadužen za zbirku pločica imao je titulu „čovjek od ispisanih pločica“ – to je
prvi poznati profesionalni naziv za bibliotekara, a pojavljuje se oko 2100. g. p. n. e. Pisarsko i bibliotečko
zvanje najstarija su intelektualna zvanja!!! Mezopotamski pisar
Kulture plodne Mezopotamije (II)
Osim Sumerana i Babilonaca na glinene pločice i klinastim pismom piše cijeli niz naroda. Značajna biblioteka
otkrivena je u gradu Ebli, nedaleko od grada Alepa u današnjoj Siriji. 1974. godine otkrivena je kraljevska
palača i u njoj biblioteka-arhiv, sa oko 40 000 glinenih pločica ispisanih klinastim pismom. Kraljevska palača u
Ebli uništena pri napadu Akađana oko 2250. p. n. e. Kao i u ostalim bibliotekama ovog doba i podneblja,
pločice su slagane po stručnim skupinama . Arheološkom rekonstrukcijom ustanovljeno je da su pločice ove
biblioteke bile organizirane prema sadržajnom i formatnom smještaju. Grad Ugarit (današnji Ras Shamrah u
Siriji) – jedan od najvažnijih trgovačkih središta brončanog doba na Mediteranu. Ugarićani su imali dobro
organizirane biblioteke. 1929. godine iskopan veliki broj privatnih biblioteka te biblioteka unutar hramova.
Ugarićani pojednostavili klinasto pismo svevši ga na 30 znakova. Knjiga je u ugaritskom društvu bila visoko
cijenjena
Hetitska kultura i njene biblioteke (I)
Hetitska prijestolnica otkrivena je 1906. godine 150 km istočno od današnje Ankare. Hiljade glinenih pločica
najrazličitijih sadržaja. Ep o Gilgamešu u hetitskoj varijanti. Državna biblioteka-arhiv. Sistematizirana iskustva
“čuvara knjiga” Srednjeg istoka kroz prethodna stoljeća. Glinene pločice na kraju imale kolofon – dodatak na
kraju teksta ili na poleđini tablice koji identificiraju tekst, manje-više slično današnjim naslovnim stranicama.
Svaki zapis počinje ukupnim brojem tablica koje zaprema određeno djelo, kao što moderni bibliotečki katalozi
sadrže podatke o broju tomova višetomne publikacije. Preko naslova identificira se samo djelo (naslov je ili prvi
red djela ili krajnje sažet prikaz njegovog sadržaja). Naznačuje se da li tablica predstavlja kraj djela ili ne.
Povremeno se u zapisu navodi ime autora ili se unose druge korisne informacije. Redoslijed kataloških zapisa
bio je slučajan – uazbučavanje će se pojaviti tek hiljadu i po godina kasnije. Ne postoje naznake o fizičkom
mjestu na kojem je smještena tablica
Asirska kultura i njene biblioteke
Unatoč sačuvanim arheološkim ostacima, o ustrojstvu najranijih sumerskih i babilonskih biblioteka ne zna se
mnogo. Na sigurnijem je tlu period asirske vladavine, prva polovina prvog milenija p.n.e. Kralj Asurbanipal
10 | P a g e
(669–627. p.n.e.), poznat po svojim vojnim uspjesima, raskošnom dvoru, utemeljio je jednu od najvećih
biblioteka starog vijeka – biblioteku u Ninivi. Asurbanipal je nazvan prvim bibliofilom; odgojen kao hramski
đak, u ozračju vjere i prepisivanja. Nalog prepisivanja, otimanja i donošenja u njegovu biblioteku svih dotad
napisanih pločica s područja Mezopotamije – najveći poduhvat ove vrste dotad
Asurbanipalova biblioteka (I)
Asirski car Asurbanipal iskoristio je i sva prethodna iskustva u uređenju biblioteka. Asurbanipalova biblioteka –
najznačajnija biblioteka starog Srednjeg istoka te prototip kasnijih nacionalnih biblioteka. Iskopana krajem 19.
st. u carskom gradu Ninivi. Kraljevska biblioteka u kojoj je pronađeno preko 20 000 glinenih pločica. Sačuvane
pločice pohranjene su u Britanskom muzeju u Londonu. Asurbanipal – okrutni vladar, ali i veliki erudita i
bibliofil. Asirska kultura uništena je u ratovima u 7. i 6. st., a ova biblioteka pretvorena je 612. g. p.n.e. u hrpu
ruševina od strane Medijaca. Medijci su srušili samo zidove, i zatrpali pločice – arheolozi pretpostavljaju njih
oko 20-30 %. Paljenje glinenih pločica samo pomaže njihovo očuvanje, što nije slučaj s papirusom i s
pergamentom. Prototip kasnije najveće biblioteke antičkog svijeta – Aleksandrijske biblioteke. Princip javnosti
Asurbanipalove biblioteke ne možemo shvatiti u današnjem smislu. Zaključno o mezopotamskim bibliotekama.
Priroda zbirki određena potrebama civilizacije kojoj je pripadala. Veza mezopotamskog – jonskog i grčkog
bibliotekarstva. U starogrčkom i rimskom svijetu pojavljuju se biblioteke sličnije njihovoj današnjoj pojavnosti
i funkciji. Zaslužuju časno mjesto u historiji informacijske kulture. Prve su koristile neke osnovne bibliotečke
postupke: identifikaciju djela pomoću davanja naslova, grupisanje sličnih djela u stručne skupine, izradu
kataloga. Prve patile od glavnih bolesti svih biblioteka – krađe i lošeg rukovanja građom
Biblioteke ostalih kultura starog vijeka: Egipat (I)
Postojale su različite zbirke papirusnih svitaka koje su imale karakter arhiva/biblioteke, a uz njih su najčešće
bile i škole; njihovu sudbinu odredio papirus kao materijal i drugačija namjena knjige. Najveće su zbirke
postojale uz vladarevu palaču, gdje su se prije svega čuvali zapisi upravne i političke naravi, te uz hram, gdje
prevladavaju zapisi vjerske naravi. U egipatskim hramovima papirusne „biblioteke“ sadržavale su i zapise
važne za historiju hrama, opise vjerskih obreda, životopise božanstava i sl. U hramu boga Pta u Memfisu u
Donjem Egiptu otkriveni su ostaci nekoliko medicinskih sadržaja, što upućuje da je hram možda bio i neka vrsta
medicinske ustanove. Vjerske ustanove – hramovi – preuzimaju poduku pisara (slično kao samostani u
srednjem vijeku). U palači Amarne nalazio se kraljevski arhiv-biblioteka Amenofisa IV utemeljena oko 1350.
p.n.e., a zvala se Mjesto zapisa kraljeve palače. Od ove biblioteke sačuvano je tek nekoliko glinenih pločica iz
kraljevske diplomatske korespondencije s mezopotamskim vladarima. U hramu u mjestu Eduu, u Gornjem
Egiptu, nalazila se slična biblioteka-arhiv čijim se spisima izgubio trag, ali je na zidu hrama otkriven popis
djela. U Egiptu su postojale i privatne „biblioteke“ imućnih uglednika i trgovaca s određenim brojem svitaka
različitih sadržaja. Ove knjige, pohranjene u glinene ćupove, često su „sahranjivane“ s vlasnicima, pa se o njima
zna čak i više nego o knjigama iz hramova i palača. Bibliotekari su bili kraljevski ili hramski pisari. Pisari
starog Egipta
Biblioteke ostalih kultura starog vijeka: Kina (I)
U Kini se pismo vjerovatno pojavljuje istodobno ili nešto kasnije nego u Mezopotamiji – oko 3000. p.n.e.
Najraniji zapisi sačuvani su iz 2. milenija p.n.e. Ugrebeni su u široke, lopatične kosti životinja, kornjačin oklop,
školjke i sl. Njihova namjena bila je kultna i magijska, katkad povezana i s kultom vladara. Pronađeno je više
od 100 000 takvih kostiju. Zapisa je sigurno bilo i na drugim podlogama – bambusne trake ili svila – propali
zbog krhkosti materijala. Kinezi su pisali i na drvenim pločama, na kamenoj podlozi, na brončanim i
keramičkim posudama i pločama, na svili i na papiru. Police s tradicionalnim knjigama u budističkom hramu.
Iluminirani kodeks s Tibeta. Pri kraju 2. milenija p.n.e. kinesko pismo već ima stiliziran visokorazvijen grafički
oblik, koji je potekao od piktograma. Pismo je bilo kombinacija piktogramskog, ideogramskog i fonetskog
sistema. Današnji znakovi kineskog pisma standardizirani su u jedinstveni sistem 221. p.n.e. Jako je
komplicirano jer se u povijesnom presjeku sastoji od oko 64.000 znakova. Obično se koristi oko 2000 znakova.
Obrazovani sloj služi se s oko 7000 znakova, a u književnosti se koristi oko 10 000 znakova. Pismo su, uz
određene preinake, preuzeli Japanci i Korejci. 105. n.e. Kinezi su pronašli tehnologiju proizvodnje papira. Prvi
patent dobivao se od dudove kore, konoplje, starih krpa i mreža. Kinezi su rano razvili proizvodnju papira, od
kojeg su izrađivali razne predmete, pa čak i odjeću. Poseban poticaj širenju pismenosti dao je budizam, jer je
11 | P a g e
umnažanje svetih spisa smatrana jednom od glavnih zadaća budističkih redovnika – kao što je slučaj i s ostalim
velikim religijama. Sklonost umnožavanju dovest će i do otkrića tehnike mehaničkog umnožavanja drvorezima
– ksilografije – u 8. st.
Biblioteke ostalih kultura starog vijeka: Indija
Sredinom 3. milenija p.n.e. pismo je poznato i na indijskom potkontinentu. U to vrijeme u dolini rijeke Inda, na
području današnjeg zapadnog Pakistana cvjetaju gradovi i civilizacija slični mezopotamskim. Pismo kulture
Hindusa imalo je oko 250 znakova. Sačuvani su zapisi na pečenoj glini, keramici, bakrenim pločama, ali ovo
pismo nije odgonetnuto. Fonetsko pismo odomaćuje se u Indiji u 7. st. p.n.e. Najstariji spomenici su iz vremena
kralja Ašoke, iz 3. st. p.n.e. – znameniti edikti uklesani u kamen. Knjige nisu sačuvane u većoj mjeri zbog
glavnog pisaćeg materijala – palmin list i brezova kora, a oblik knjige bio je sličan kodeksu. Indijski rukopis od
palminih listova – dijelovi Mahabharate
Biblioteke ostalih kultura starog vijeka: pretkolumbovska Amerika (I)
Većina pretkolumbovskih kultura poznavala je neki oblik pisma. Oko 300. n.e. proizvode i neku vrstu „papira“
od drveća. Najrazvijenije pismo bilo je pismo Maja, naroda s područja današnje Gvatemale i poluotoka
Yukatana. Svjedočanstva pisma sačuvana na kamenim spomenicima, školjkama, kostima, keramici. Knjiga na
preklapanje, odnosno knjiga-harmonika čest je oblik knjige ovih civilizacija. Ovaj oblik knjige pojavljuje se i
kod Kineza, Indijaca i ostalih dalekoistočnih civilizacija. Leporello knjiga – astečka kultura Meksika. Pismo
Maja djelimično je odgonetnuto tek u posljednjim desetljećima. Čine ih tzv. maja-glifi (po analogiji s
egipatskim hijeroglifima) – kombinacija piktograma, ideograma i fonograma. Grafičku strukturu čini jedan veći
znak oko kojeg su manji znakovi. Registrirano je oko 700 znakova. Šira praktična upotreba pisma Maja nije
poznata. Uglavnom se koristilo u sklopu kulta vladara, kojem je posvećena zapisana predaja. Sačuvani su zapisi
tipa kalendara, vjerski i ritualni tekstovi, tekstovi namijenjeni vječnosti, bez svakodnevnic. Inke živjele u
Andama (današnji Peru). Nisu otkriveni ostaci konkretnog pisma. Za potrebe administracije koristili su složeni
sistem kvipu čvorova. Moguće je da je ipak postojao i sistem geometrijskih oblika i znakova na svečanoj odjeći
i na tkaninama, ali tajna nije odgonetnuta. Asteci u Meksiku prije dolaska kršćanskih osvajača također imaju
knjige u obliku harmonike. Tekstovi se čitaju kao simboličke slikovne radnje s bogovima u glavnoj ulozi.
Izvještaji misionara ukazuju da su španski osvajači spalile gotovo sve astečke knjige kao heretičke. Slično se
dogodilo i s bogatim knjižnim fondom Maja. Od cjelokupne knjižne proizvodnje Maja i Asteka ostalo je samo
nekoliko leporello kodeksa (tri majanska i petnaest astečkih), koji su nastali u doba kršćanskih osvajanja ili
malo prije njih.
Biblioteke u 20. i u 21. stoljeću
Perspektive 20. st.
Uvod u “revoluciju knjige”, do čega će doći nakon Drugog svjetskog rata. 20. st. stvorilo niz “konkurenata”
tradicionalnoj knjizi – televizija, kinematografija, radio, gramofonske ploče, videokasete...internet i druga
sredstva prijenosa informacija. Proroci novih medija, npr. Marshall. McLuhan, govore o sumraku
“Gutenbergove galaksije”, odnosno o sumraku riječi štampane na papiru. Prodor štamparstva u sve krajeve
svijeta, zemlje trećeg svijeta, proizvodnja štampane knjige na nacionalnim jezicima.
Proizvodnja knjige (I)
Tradicionalna štamparska tehnika u 20. st. doživljava tehnološku revoluciju. Napušta se tehnologija štampanja
knjiga metalnim pomičnim slovima, a prelazi se na elektronsku proizvodnju štampane knjige
Povećana proizvodnja papira. Dotad neviđen rast proizvodnje knjige.
Novi oblici knjige (I)
Od pedesetih godina 20. st. sve veći broj nosača informacija. Mijenja se položaj i značenje tradicionalne knjige,
kao i tradicionalne biblioteke. Gramofon (1885) – gramofonska ploča postaje obavezan sastavni dio fonda
javnih, nacionalnih, specijalnih i drugih vrsta biblioteka. Desetljećima je gramofonska ploča bila jedini AV
medij u bibliotekama. Govorne knjige i magnetofonske trake. Mikrofilmovi i ostale mikroforme – fotografsko
snimanje i smanjivanje knjižne građe do 200 puta. Elektronska knjiga / elektronska građa

12 | P a g e
Periodične publikacije (I)
Novine u 20. st. doživljavaju nevjerovatan uspjeh, unatoč pojavi ostalih medija masovnog informiranja, kao što
su radio, televizija i sl. Broj naslova raste, kao i tiraži. Već početkom 20. st. naučni časopisi zauzimaju primat
kojeg je dotad držala naučna monografija.
Model savremene biblioteke (I)
Dramatičan rast proizvodnje knjige u 20. st. prouzrokovao promjene u organizaciji poslovanja unutar biblioteka.
Sređivanje fonda, razvoj bibliografskih standarda, uvezivanje u nacionalne i međunarodne bibliografske
sisteme... Biblioteke izrastaju u informacijsko-dokumentacijske centre. Elektronska tehnologija promijenila sve
faze prikupljanja, obrade i diseminacije informacija. Novi odnosi biblioteka prema naučnoj, obrazovnoj,
izdavačkoj zajednici. Multimedijalnost biblioteke. Posjedovanje građe / pristup građi.
Nacionalne biblioteke (I)
Nisu nastale u 20. st., ali je njihova funkcija tek sada do kraja definirana. Države s dugom bibliotečkom
tradicijom namijenile su ovu ulogu biblioteci s najbogatijim fondom te s najdužom bibliotečkom tradicijom u
zemlji. Osnovna razlikovna karakteristika nacionalnih biblioteka u odnosu na ostale biblioteke jeste sakupljanje
nacionalne građe. Ovakvo što regulirano je zakonom o obaveznom primjerku. Još jedna obaveza za nacionalne
biblioteke jeste i izrada nacionalne bibliografije zemlje – retrospektivne ili tekuće bibliografije. Iz ovih obaveza
proizlaze i ostale obaveze nacionalnih biblioteka: centralni bibliotečki katalozi za cijelu zemlju, koordinirana
nabavna politika za strane knjige i časopise, međunarodna posudba bibliotečke građe, matična služba i sl.
Razvoj ostalih vrsta biblioteka (I)
Snažan razvoj univerzitetskih biblioteka, od kojeg mnoge postaju i biblioteke općenaučnog tipa. Univerzitetske
biblioteke povezuju se u kooperativne bibliotečke sisteme, kako bi lakše zadovoljile potrebe nove generacije
korisnika. Raste uloga specijalnih biblioteka – unutar naučnih ustanova, akademija, muzeja, arhiva, stručnih
udruženja, firmi i sl. Razvoj posebnih biblioteka specijaliziranih za određena naučna i stručna područja tipa
centralna medicinska biblioteka, centralna biblioteka za tehniku, poljoprivredu, za slijepa i slabovidna lica i sl.
Javne / gradske / narodne biblioteke već u 19. st. postale nezaobilazan segment društva. Njihov silovit razvoj u
20. st. Postaju lokalna informacijska središta svake zajednice. Heterogenost korisničke zajednice postaje sve
veća. Donositi knjigu tamo gdje je potrebna jedna je od važnih zadaća 20. st. – razvoj službi bibliobusa ili
pokretnih biblioteka. Školske biblioteke u 20. st. prestaju biti isključivo mjesta posudbe lektire; u 21. st. koncept
learning commonsa. U zemljama bivše Jugoslavije snažniji razvoj svih tipova biblioteka nakon Drugog
svjetskog rata
Digitalne biblioteke (I)
Premještanje interesa s fondu orijentiranih usluga na korisniku orijentirane usluge. Računarska tehnologija ulazi
u biblioteke šezdesetih godina 20. st. preko mašinski čitljive katalogizacije. Automatizirani sistemi za
bibliotečko poslovanje kasnija su pojava. Papirna biblioteka – hibridna biblioteka – digitalna biblioteka.
Posjedovanje građe / pristup građi. Razvoj informacijske službe. Online usluge / online građa / participativnost
korisničkih usluga / Web 1.0 vs. Web 2.0 / elektronsko izdavaštvo...
Cenzura knjige (I)
Pisana riječ doživjela i velike uspone, ali i velike padove. Crno razdoblje novije historije knjige razdoblje
totalitarnih režima, fašizma i komunizma – progoni pisaca i spaljivanja knjiga prate sve totalitarne režime. U
Berlinu 1933. priređeno javno spaljivanje nepoćudnih knjiga. Ovo mračno razdoblje na Zapadu završeno
Drugim svjetskim ratom. Staljinove „čistke“.
Evropske biblioteke u doba humanizma i renesanse
Humanistički pokret u Evropi (I)
Krajem 13. st. u Italiji započinje intelektualni preporod koji je promijenio srednjovjekovnu Evropu
pasionirana želja za sakupljanjem i izučavanjem klasičnih rukopisa, političko i društveno uređenje u kojem
pojedini gradovi reprezentiraju države s vladarskim porodicama na čelu, naklonost Crkve i visokih crkvenih
dostojanstvenika prema novom pokretu u kojem nije vidjela opasnost za sebe. Rijetko kada je knjiga u historiji
čovječanstva igrala tako važnu ulogu. Spoznaju o vrijednosti klasičnih djela, između ostalih, otvorio je Franceso
Petrarca (1304–1374). Petrarca – pjesnik, historičar, arheolog, sakupljač klasičnih rukopisa. Petrarca je doprinio
očuvanju Ciceronovog stvaralaštva. Petrarca, Boccacio, Bracciolini, Niccoli. Humaniste u Italiji pomažu
13 | P a g e
kneževi. Humanisti istražuju i od pomoći crkvenih službenika. I neke pape su bili oduševljeni humanisti. I pape
iz kuće Medici, Julije II i Leon X, s početka 16. st. bili su humanistički odgojeni. Već krajem 15. st. ostalo je
neotkriveno veoma malo spašenih antičkih djela
Privatne biblioteke (I)
Porast broja privatnih biblioteka. Vlasnici biblioteka humanisti, patriciji, plemići, vladari i prelati. Biblioteka
kao mjesto lične reprezentacije. Biblioteka kao simbol znanja, mjesto širenja informacija. Nakon Petrarce, jedan
od najpoznatijih humanista Niccolo dei Niccoli (1363–1437), tajnik Cosima de Medicija. Niccoli posjedovao
zbirku od oko 800 kodeksa, uz neke rukopise iz Petrarcine ostavštine. Biblioteku testamentom ostavio
dominikanskom samostanu sv. Marka u Firenci. Uvjet: da knjige budu dostupne učenoj javnosti. Testament u
djelo sproveo Cosimo de Medici 1441. U samostanu sv. Marka posebna prostorija za Niccolijeve knjige
(kasnije joj pridružene i ostale knjige). Jedna od prvih renesansnih biblioteka otvorena učenim korisnicima.
Humanisti insistiraju na dostupnosti knjiga!!! Već je Petrarca svoju biblioteku namjeravao pokloniti Mletačkoj
republici (smrt ga pretekla u naumu). Kardinal Bazilije Bessarion, nakon pada Carigrada, iz Bizanta bježi u
Veneciju. Svoju biblioteku 1469. ostavio venecijanskom Senatu, pod uvjetom da bude otvorena javnosti.
Bessarionova zbirka od 482 grčka i 264 latinska kodeksa postaje jezgra buduće Biblioteke sv. Marka; ti kodeksi
i danas su njen najvredniji dio. Sredinom 16. st. na istoimenom trgu za ovu biblioteku podignuta posebna
zgrada. Zgrada proširena u 17. st. i danas je to Nacionalna biblioteka sv. Marka. Jedna od najpoznatijih
renesansnih biblioteka vezana uz firentinsku kneževsku porodicu Medici. Nukleus biblioteke sredinom 15. st.
stvorio čuveni Cosimo de Medici.
Univerzitetske biblioteke
Osim privatnih biblioteka, za razvoj nauke važne i univerzitetske biblioteke. Fondovi se proširuju zahvaljujući
donaciji ili prodaji privatnih profesorskih biblioteka univerzitetima. Postepena pojava gradskih ili župnih
biblioteka, posebno u krajevima u kojima prevladava reformacija
Propadanje samostanskih biblioteka
Doba reformacije pogubno za samostanske biblioteke. Masovno stradanje u vjerskim sukobima. Sekularizacija
samostana i crkvenih ustanova. Najviše samostana stradalo na tlu Njemačke. U Engleskoj tridesetih godina 16.
st. sekularizirano 800 samostana. Veliki dio knjižnog blaga prepušten propasti. Dio knjižnog blaga prelazi u
vlasništvo vladara i pojedinaca; ulazi u fond privatnih biblioteka; mnogi vladari prikupljaju knjige iz
sekulariziranih samostana i biskupija. Otto Heinrich u Heidelbergu u drugoj polovini 16. st. ovako uvećao svoju
Palatinu; u Tridesetogodišnjem ratu biblioteka postaje plijen katoličke lige i dospijeva u Vatikan
Zaključak
Od 16. st. do industrijske revolucije nema većih promjena u proizvodnji, čuvanju i upotrebi knjige. Kultura
informiranja postepeno raste i usložnjava se. Tek u 19. st. počinje omasovljenje komuniciranja. Intenzivan
razvoj različitih oblika štampe i periodike. Biblioteke više nisu samo reprezentacija moći i mjesto pohrane
iznimno vrijednih primjeraka. Prestaju biti mjesta isključivo posvećena / otvorena intelektualcima i bibliofilima.
Postaju javne, obrazovne ustanove namijenjene svima. Ovakav pravac razvoja utemeljen je u prvim
bibliotekama dostupnim javnosti u doba humanizma i renesanse!!!
Biblioteke u 19. Stoljeću
Francuska revolucija i historija knjige te biblioteka (I)
Prijelaz iz 18. u 19. st. sudbonosan za historiju knjige i biblioteka. Godine 1789. Francuska revolucija.
Industrijska revolucija zahvatila sve faze proizvodnje papira i knjige, izbacivši iz upotrebe Gutenbergovu
štamparsku presu. Industrijska revolucija poklopila se s važnom društvenom revolucijom koja je odredila
sudbinu knjige i biblioteka – Francuskom revolucijom. Godine 1798. Narodna ustavotvorna skupština donijela
dekret kojim su crkvene i samostanske biblioteke proglašene vlasništvom naroda. Mnoge knjige nastradale u
općoj revolucionarnoj gužvi. Mnoge konfiscirane knjige dijelile se novoosnovanim javnim bibliotekama.
Prednost u dobivanju vrijednih knjiga imala Nacionalna biblioteka Francuske (dotadašnja Kraljevska
biblioteka). U nju se slilo oko 300 000 knjiga, veliki broj rukopisa i druge bibliotečke građe. Dijelovi fondova
dospjeli i u ostale velike biblioteke Pariza: Mazarinovu, novoosnovane javne biblioteke Arsenala i St.
Genevieve. U Pariz dopremane knjige i iz ostalih dijelova Francuske. Iz samostana dopremani vrijedni rukopisi

14 | P a g e
Stradavanje privatnih biblioteka plemića. Najveći dio nacionaliziranih knjiga (onih koje nisu uništene u
nemirima) završio je u novoosnovanim javnim bibliotekama diljem Francuske. Oko 10 miliona knjiga
promijenilo vlasnika u prvih nekoliko godina revolucije, tj. iz crkvenih i plemićkih biblioteka prešle su u javne
biblioteke. Gubici koji su nastali u knjižnom fondu smatraju se zanemarivim u odnosu na koristi koje je donijela
nacionalizacija samostanskih i plemićkih biblioteka
Knjiga kao ratni plijen (I)
Napoleonovi ratni pohodi diljem Evrope praćeni pljačkama umjetničkog i kulturnog blaga. Posebno državno
tijelo brinulo se o uspostavljanju Pariza kao kulturnog centra svijeta. Akcija preuzimanja knjižnog blaga
njemačkih samostanskih biblioteka u periodu 1802–1805. Samo mali dio knjižnog blaga nakon Napoleona
vraćen u Njemačku. Slično se dogodilo i drugim zemljama u koje je stigla Napoleonova vojska. Pojam
repatrijacija. Iz Belgije 1792. u Pariz prenijeto 1500 rukopisa. Iz bečke Dvorske biblioteke u Pariz odneseno
832 knjige, veliki broj rukopisa i drugog umjetničkog blaga. Iz Ambrosiane u Milanu 1796. Francuzi odnose
rukopise Leonarda da Vincija, Galileja, Petrarke... Iz Bologne 500 rukopisa, iz Venecije 200, iz Modene 68...
Vatikanska biblioteka u periodu 1797–1798. Francuzima predala 500 rukopisa, od čega je 38 rukopisa pripadalo
Palatini iz Heidelberga. U Francusku stizale knjige i rukopisi iz cijele okupirane Evrope. U Francusku stizale i
slike holandskih slikara. Nakon pada Napoleona raniji vlasnici tražili povrat opljačkanog blaga. Mnogi u tome
samo djelimično uspjeli. Odredbe Bečkog mirovnog ugovora ticale su se vraćanja opljačkanog blaga. Nijemci
uspjeli povratiti u Heidelberg neke rukopise bivše Palatinske biblioteke koje su Francuzi odnijeli iz Vatikanske
biblioteke. Neki rukopisi koji su iz Salzburga odneseni u Pariz završili su u Državnoj bavarskoj biblioteci u
Minhenu. Bečka Dvorska biblioteka povratila gotovo sve svoje dragocjenosti zahvaljujući energičnom nastupu
Jerneja Kopitara, tadašnjeg bibliotekara biblioteke
Proizvodnja knjige (I)
Ideje Francuske revolucije, tehnički napredak, razvoj školstva i pismenosti...povoljno su utjecali na bržu
proizvodnju i na pojeftinjenje knjige. Razvoj štampane riječi na prijelazu iz 18. u 19. st. bio je moguć
zahvaljujući dvjema tekovinama industrijske revolucije: razvoju štamparske tehnike i mehaničkoj proizvodnji
papira.
Razvoj štamparske tehnike (I)
Štamparska presa koju je Gutenberg konstruirao sredinom 15. st. u potpunosti mogla zadovoljiti potrebe za
knjigom u iduća tri i po stoljeća. Početkom 18. st. javlja se potreba ubrzanja tehnologije štampanja knjiga i
snižavanja cijene knjige na tržištu. Ubrzanje rada štampara potaknula je i masovna pojava periodike koja se što
prije morala dostaviti čitateljima. Industrijska revolucija koja je polovinom 18. st. bila u punom zamahu pružila
je tehnička rješenja za revoluciju u proizvodnji knjige. Niz unapređenja štamparske prese kroz 18. st.. Nijemac
Fridrich König u Engleskoj 1812. konstruirao štamparsku mašinu na parni pogon, čime započinje novo
razdoblje u historiji štamparstva. Ovim strojem moglo se otisnuti 1100 listova na sat. Štamparski stroj na paru
brzo se proširio Evropom i Amerikom. Na stotine pronalazača tokom 19. st. nastoji konstruirati štamparske
mašine što boljih karakteristika (u SAD-u do kraja 19. st. izdano čak 1500 patenata)
Proizvodnja papira (I)
Prijelaz na mašinsku proizvodnju knjige nezamisliv bez povećane proizvodnje papira. Sve do druge polovine
18. st. papir se u Evropi isključivo pravio od lanenih i pamučnih krpa. Ove sirovine bile su izuzetno kvalitetne,
ali nisu bile niti jeftine niti neiscrpne. Veća potražnja tjerala je proizvođače da pronađu pristupačniji i jeftiniji
materijal za proizvodnju papira. Najvažniji prijedlog bio je onaj francuskog prirodnjaka René Antoine Ferchault
de Réaumura (1682–1727). Predložio drvo kao materijal za proizvodnju papira. Godine 1719. Francuskoj
kraljevskoj akademiji Réaumur predložio novu tehnologiju proizvodnje papira, ističući sličnost tehnologije rada
ose i tehnologije proizvodnje papira: Krpe od kojih pravimo naš papir nisu ekonomične i svaki proizvođač
papira zna da one postaju sve rjeđe. Dok potrošnja papira stalno raste, proizvodnja lana uglavnom ostaje ista.
Čini se da nas osa uči načinu kako da savladamo te teškoće.Drugima je pošlo za rukom da tokom 18. st.
proizvedu papir od vlakana raznih biljaka. Papir se i dalje proizvodi na stari, ručni način. Problem mašinske
proizvodnje papira rješava se krajem 18. st., a riješit će ga Francuz Nicholas-Louis Robert. Motivacija na izum
– nedisciplinirano ponašanje radnika u radionici. Prototip stroja za mašinsku proizvodnju papira patentiran je
1798. Važnost Robertovog stroja odmah uočila francuska vlada. Zbog nepovoljnih uvjeta u Francuskoj
15 | P a g e
poremećenoj nemirima i Revolucijom, prva fabrika mašinski proizvedenog papira otvorena je u Engleskoj
1803. godine
Jeftine serije (I)
Broj čitalaca raste s porastom obrazovanja, razvojem gradova i sela, demokratizacijom ideja. Izdavači
odgovaraju na ove potrebe. Tradicija izdavanja jeftinih knjiga namijenjenih puku. Literatura skromne
umjetničke vrijednosti – romani u nastavcima za puk. Posebna kategorija pučke literature kalendari i almanasi
(namijenjeni onima koji vole brodove, igranje karata, Nostradamusova proročanstva i sl.)
Oprema i izgled knjige (I)
Tehnološka revolucija na prijelazu iz 18. u 19. st. označila je i novo razdoblje u uvezivanju knjige. Broj knjiga
porastao je mehaničkom proizvodnjom knjige, pa je uvezivanje u skupocjene uveze bilo teško izvodivo. Broj
bibliofila koji su tragali za skupocjenom knjigom bivao je sve manji, a broj onih koji tragaju za informativnom
vrijednošću knjige sve veći; mali broj knjiga namijenjenih bibliofilima ili velikim bibliotekama uvezuje se na
stari način; najveći dio izdavačke naklade uvezuje se u obični karton ili čak u mekani papir. U Engleskoj
početkom 19. st. pojavljuje se platneni uvez koji je oduševljeno prihvaćen u ostatku svijeta. Najvažnija
promjena na polju uveza nastaje konstruiranjem mašine za mehaničko uvezivanje, ali do masovne upotrebe ovih
mašina dolazi tek na prijelazu u 20. st.
Periodika (I)
Francuska revolucija i sloboda štampe koju je proklamirala utjecat će na pojačan razvoj periodike, posebno one
političke, kako u Francuskoj, tako i u ostalim zemljama. Tehnološka revolucija poklopila se s društvenom
revolucijom. Prava era novine i časopisa nastupa s početkom 19. st. Od ovog vremena periodika (novine, naučni
i književni časopisi...) postaje jedan od najvažnijih faktora društvenog, naučnog i tehnološkog razvoja. Uloga
novina u političkoj borbi Francuske. Engleska dobiva svoj prvi veliki list u The Timesu – početkom 19. st.
postaje autoritativni britanski dnevnik (osnovan još 1785. godine kao Daily Universal Register). U Americi
novine jako popularne početkom 19. st. Godine 1800. u Americi izlazi 17 dnevnih novina. Po ozbiljnosti
izdvaja se New York Times osnovan 1851. godine. U Njemačkoj, Austro-Ugarskoj i drugim zemljama veliki
problem predstavljala cenzura. S ukidanjem cenzure 1848. godine dolazi do velikog procvata u proizvodnji
novina. Važan razlog naglog širenja novinstva u vezi je i s opadanjem njihove cijene. Razdoblje koje je
neposredno prethodilo Prvom svjetskom ratu smatra se “zlatnim dobom novinstva”. Magazini – časopisi koji su
donosili zanimljive reportaže iz dalekih krajeva, književne eseje, pripovijetke, naučne članke... Prvi takav
časopis počeo je izlaziti 1731. godine pod nazivom Gentleman’s Magazine. U Engleskoj je omiljena ova vrsta
publikacija, posebno od početka 19. st. Naovamo. Uz razvoj fotografije, i ilustrirane revije u 19. st. stječu
ogromnu popularnost. U ovom stoljeću, najprije u Americi, a potom i drugdje, pojavljuju se magazini za djecu.
Silan razvoj naučnih i stručnih časopisa tokom 19. st. kao primarnog izvora informacija o velikim naučnim
otkrićima
Referentne publikacije (I)
Drastično porastao problem obrade i diseminacije bibliografskih podataka. U ranijim stoljećima dominirao rad
na sastavljaju retrospektivnih bibliografija. Sada je težište na tekućim bibliografijama (prednjači Njemačka).
Pojava nacionalnih bibliografija kao publikacija koje popisuju cjelokupnu knjižnu proizvodnju jedne zemlje.
Osim abecednih, biblioteke vode i stručne te predmetne kataloge. Pojava prvih stručnih međunarodnih
bibliografija. Univerzalna decimalna klasifikacija. Izdavanje enciklopedija, leksikona, centralnih kataloga
biblioteka, izdavačkih kataloga, kataloga antikvara i drugih sličnih popisa
Nova vizija biblioteke (I)
Pod utjecajem novih društvenih ideja u 19. st. dolazi do realizacije ideje o biblioteci kao javnoj, svima
dostupnoj ustanovi. U Evropi će dugo tokom 19. st. vladati mišljenje da knjiga nije za svakoga, ali će se sve
manje javno iznositi takav stav. Tvorac decimalne klasifikacije, Melvil Dewey, napisao je 1876.:
Prošlo je vrijeme kada je biblioteka bila gotovo kao muzej a bibliotekar neka vrsta miša među pljesnjivim
knjigama, i kada su posjetitelji sa strahopoštovanjem posmatrali rukopise i stare knjige. Došlo je vrijeme kada
je biblioteka škola, bibliotekar odgojitelj, a posjetilac čitalac među svojim knjigama upravo onako prirodno
kao što je radnik među svojim alatkama.

16 | P a g e
Temelji modernih biblioteka i bibliotekarstva (I)
Nagli rast proizvodnje i potražnje knjige; povećanje pismenosti u širim slojevima; specijalizacija obrazovanja
Rezultat: povećana potražnja za bibliotekama
Velike narodne biblioteke posebno se razvile u SAD-u, gdje se smatraju jednim od glavnih pokretača
demokratije i masovnog obrazovanja, „univerziteti siromašnih“: Javna biblioteka u Bostonu (1854), Javna
biblioteka u New Yorku (1895).. Krajem 19. st. javne (narodne) biblioteke dobivaju nezaobilazno mjesto u
životu svakog naroda i države – otvorene korisnicima uz minimalnu nadoknadu ili besplatno
U nacionalnim, univerzitetskim i specijalnim bibliotekama i dalje se obrazuje elita
Naučne biblioteke (I)
Mnoge biblioteke koje su ranije bile dvorske biblioteke (kraljevske, carske) u ovom periodu postaju nacionalne.
Taj proces posebno je dominantan tokom 20. st. Britanska biblioteka (nekadašnja Biblioteka Britanskog
muzeja) u Londonu jedna je od najvećih i najbogatijih u svijetu. Osnivač John Sloane, liječnik i predsjednik
Kraljevskog društva. Snažan razvoj ova biblioteka doživljava u 19. st. Antonio Panizzi, italijanski emigrant,
zaslužan za rad Britanske biblioteke, ali i uopće za moderno bibliotekarstvo. Njegovom zaslugom u biblioteci
izrađen novi abecedni katalog za kojeg je sam izmislio pravila i izgrađena poznata okrugla čitaonica (otvorena
1857.). Kongresna biblioteka u Washingtonu (osnovana 1800. kao biblioteka za članove Kongresa). Gorjela na
samom početku osnivanja u anglo-američkom ratu. Obnovljena po završetku rata – predsjednik Thomas
Jefferson prodao 6000 knjiga iz privatne zbirke ovoj biblioteci.
Javne, školske, dječije i druge vrste biblioteka (I)
Razvoj javnih biblioteka iz čitaonica, klubova čitatelja. 19. st. prekretnica u shvatanjima o društvenoj važnosti
narodnih biblioteka!!! Ideje Francuske revolucije ubrzale su demokratizaciju i laicizaciju pisane riječi. Školske
biblioteke doživljavaju veliki procvat u 19. st. – podjela na učenički i nastavnički fond. Često su igrale ulogu
javnih biblioteka, pa čak i naučnih u odsustvu biblioteka drugog tipa. Tek u 19. st. javlja se dječija biblioteka,
bilo kao zasebna ustanova, bilo kao odjel unutar drugih biblioteka . Univerzitetske biblioteke značajno
povećavaju svoje fondove u ovom periodu. Veliki razvoj specijalnih biblioteka pri naučnim institutima,
muzejima, arhivima i drugim ustanovama
Organizacija rada u bibliotekama (I)
Antonio Panizzi prvi u biblioteci Britanskog muzeja uveo tročlanu koncepciju rasporeda u biblioteci –
čitaonica, spremište, prostor za rad bibliotečkog osoblja. Mnoge zemlje počinju slijediti ovu praksu. Ova praksa
bila je posljedica ogromnog broja knjiga i nije uvijek išla na ruku korisnicima. U drugoj polovini 20. st. ova se
praksa napušta i ponovo se ujedinjuju prostori. Borba za slobodni pristup čitalaca policama. Prema
Panizzijevom načelu uređeno je potom niz velikih nacionalnih i univerzitetskih biblioteka. U velikim
bibliotekama najveći dio knjižnog fonda pohranjen je u zatvorenim spremištima – što smanjuje slobodu
korisnika u korištenju građe. U manjim narodnim odnosno gradskim bibliotekama korisnicima se najčešće
osigurava slobodan pristup cjelokupnoj građi. U bibliotekama s velikim fondovima praktično je nemoguće sav
fond učiniti dostupnim korisnicima. U modernim bibliotekama kompromisno rješenje: dio fonda i priručna
literatura u češćoj upotrebi otvara se korisnicima, a rjeđe korištena i vrijedna te rijetka izdanja u zatvorenom
spremištu
Razvoj bibliotekarstva kao nauke (I)
Pokušaji profesionalizacije bibliotečkog zanimanja. Angažman brojnih bibliotekara-teoretičara. Godine 1840. u
Leipzigu počinje izlaziti Serapeum – prvi stručni bibliotečki časopis, nakon kojeg su slijedili mnogi drugi.
Osnivanje bibliotečkih udruženja i asocijacija. Godine 1876. u Americi osnovano Američko društvo
bibliotekara – ALA. U drugoj polovini 19. st. bibliotekarstvo se počinje proučavati kao akademska disciplina –
Göttingen 1886, Columbia University u New Yorku 1887. i dr.
Biblioteke u antičkoj Grčkoj
Utjecaj kultura starog Srednjeg istokana grčku kulturu (I)
Mnoga kulturna dobra stižu u Grčku s Istoka. Jonski Grci, sa zapadnih obala Male Azije, rano dolaze u doticaj s
tekovinama visokih civilizacija Srednjeg istoka. Narodi koji su živjeli u istočnom dijelu Sredozemlja pod
utjecajem su kultura Srednjeg istoka. Jonski Grci preuzeli dostignuća na polju znanosti, motive iz mitologije,
kao i niz drugih kulturnih elemenata. Biblioteke na Bliskom istoku tematski su ograničene i formirane za
17 | P a g e
određene svrhe. Daleki su odjek onoga što danas znamo kao biblioteke. Biblioteka sličnija modernijem
konceptu biblioteke morala je sačekati na Grke. Grci se prvi put pojavili na sceni u doba koje historičari
nazivaju mikenskim (od 1600. do 1200. pr.n.e.). U to vrijeme vrlo slični svojim bliskoistočnim savremenicima.
Nastaju biblioteke koje su pramajka današnjih biblioteka. Postoji i sistem osnovnoškolskog obrazovanja,
prvenstveno namijenjen dječacima – ne u sklopu hramova, već organiziran od strane države, s učiteljima
plaćenim za taj posao – isto vrijedi i za biblioteke
Biblioteke jonskih Grka (I)
U gradovima jonskih Grka razvila se knjižna proizvodnja. Pojava biblioteka po uzoru na biblioteke starog
Srednjeg istoka. Nedovoljan broj materijalnih svjedočanstava o izgledu i organizaciji biblioteka jonskih Grka.
Pretpostavka: državna biblioteka-arhiv u Miletu (7. i 6. st. pr. n. e.). Knjige na grčkom te na jezicima naroda
starog Srednjeg istoka. Ova biblioteka omogućila rad čuvenog matematičara i astronoma Talesa, filozofa
Anaksimena, kao i mnogih drugih. Biblioteku uništili Perzijanci 494. g. pr. n. e. Biblioteka u Miletu: vrata kroz
koja je znanost Srednjeg istoka našla put u grčki svijet. Antičke biblioteke preuzele, primijenile te obogatile
dostignuća do kojih je bibliotekarstvo došlo na Srednjem istoku. Poređenje podataka koji su poznati o
organizaciji Asurbanipalove biblioteke u Ninivi (npr. načini pisanja naslova na knjigama, običaj da se navede
porijeklo rukopisa, formiranja kataloga građe, stručni raspored građe na policama i sl.) i onih o Aleksandrijskoj
biblioteci pokazuje podudarnosti, odnosno ovisnost grčkog bibliotekarstva o asirsko-babilonskom. Upravo su
Jonjani iz Male Azije tekovine srednjoistočnog bibliotekarstva prenijeli u grčki svijet
Atina – novo intelektualno središteantičke Grčke (I)
Osvajanjem Mileta i ostalih jonskih gradova od strane Perzijanaca, Atina izrasta u najsnažniju ekonomsku,
političku i intelektualnu silu helenskog svijeta. Premještanje središta intelektualnog života iz Male Azije u
Atinu. Od kraja 6. st. pr. n. e., a posebno u Periklovo “zlatno doba” (5. st. pr. n. e.), Atina je najveće okupljalište
umjetnika, književnika i filozofa svih krajeva grčkog svijeta. U početku se književni, filozofski i znanstveni
tekstovi uglavnom prenose usmenim putem; Homerove epove Ilijadu i Odiseju rapsodi recituju u različitim
varijantama. Atinski tiranin Pizistrat u 6. st. pr. n. e. naložio zapisivanje ovih epova, i to ne kako bi širi krug
čitalaca dobio tekst u ruke, već zbog recitiranja na panatenejskim svečanostima (Platon daje prednost usmenom
pred pisanom riječju). U to vrijeme Atina postaje i središte knjižne kulture, a pismenost među njenim građanima
bila je već toliko raširena da su se važnije odluke i državne isprave saopćavale općinstvu uklesane na kamenu ili
napisane na papirusu ili koži i čavlom zabijane na javnim mjestima. Prava “knjižna civilizacija” nastupila je u
grčkom svijetu tek u 3. st. pr. n. e., odnosno u vrijeme helenizma
Knjiga u antičkoj Grčkoj
Postupno jačanje pisane kulture i uloge knjige. Pojava profesionalnih prepisivača, trgovaca knjigom i prvih
biblioteka. Pored Atine, krajem 4. i u 3. st. pr. n. e. broj knjiga u prometu brzo raste i u ostalim gradovima.
Rodos, Antiohija, Pergam i Aleksandrija postaju značajna središta proizvodnje i trgovine knjigom. U ovim
gradovima razvile su se i velike biblioteke. Biblioteke su bile najveći kupci knjiga te su pospješile proizvodnju
knjiga. Plodonosni odnos između proizvodnje knjiga i efikasne knjižarske mreže, na jednoj strani, te velikog
broja privatnih i javnih biblioteka, na drugoj strani
Vrste biblioteka u antičkoj Grčkoj
Privatne biblioteke. Javne biblioteke u Atini u 4. st. pr.n.e.: čuvale djela grčkih pisaca Eshila, Sofokla, Euripida
– mjesta pohrane autentične, „službene“ verzije. Čitatelji mogli naručiti vlastite kopije od prepisivača. U ovo
doba značajna je pojava specijalnih biblioteka pri naučnim institucijama. Biblioteka u Kosu – namijenjena
potrebama liječničkog učilišta u ovom antičkom gradu. Postepeno propadanje grčkih i drugih gradova
Sredozemlja nije predstavljalo kraj procvata biblioteka i bibliotečke djelatnosti . Proces se nastavlja na području
Rimskog carstva.
Privatne biblioteke u antičkoj Grčkoj (I)
Usvajanje pisma u Grčkoj datira se između 11. i 8. st. pr.n.e. O bibliotekam iz najranijeg razdoblja grčke
pismenosti nema podataka. Privatnu biblioteku imao je dramski pisac Euripid (oko 485–406). Njegovu ljubav
prema knjigama karikira komediograf Aristofan u Žabama. U Žabama Euripidov suparnik Eshil ruga se
Euripidu zbog korištenja „biblioteke“, umjesto vlastitom nadarenosti – početak stasavanja „statusa“ biblioteke.
Poznati matematičar Euklid iz Megare, govornik Demosten, Platon i Aristotel također posjeduju privatne
18 | P a g e
biblioteke. Sve do Aristotela (384–322 g. pr. n. e.) u Grčkoj nema nijedne velike javne biblioteke – ako se
izuzme ona u Miletu koju su uništili Perzijanci. Pretpostavlja se da je na dvorovima vladara bilo manjih zbirki
knjiga. Aristotelova biblioteka bila je uzorno sređena, ali i pristupačna širem krugu zainteresiranih ljudi. U
stanovitom smislu bila je javna biblioteka iako je u prvom redu služila Aristotelu i njegovim učenicima
Decentralizacija grčke kulture
Pojava većeg broja kulturnih središta diljem prostranog grčkog svijeta za vrijeme Aleksandra Makedonskog i
njegovih nasljednika. Decentralizacija grčke kulture (tzv. helenizam) dovela je do definitivne afirmacije pisane
riječi kao prenosioca znanstvenih, kao i ostalih informacija. I dalje su omiljena javna čitanja (npr. u
Aleksandrijskoj biblioteci)
Preduvjeti nastanka Aleksandrijske biblioteke (I)
Dva događaja direktno utjecala na nastanak Aleksandrijske biblioteke: Aristotelova privatna biblioteka bila je
inspiracija za biblioteku „kraljeva Egipta“ – dinastiju Ptolomeja; Aristotelov učenik, Demetrije iz Falerona,
bio je lični prijatelj prvog Ptolomeja i savjetovao je stvaranje uvećane verzije Aristotelove biblioteke u
Aleksandriji (Demetrije je bio i na čelu Aleksandrijske biblioteke) jedinstveni dekret atinske vlade koji definiše
glavnu funkciju biblioteke koju su namjeravali steći Ptolomeji – skladište za vjerodostojne primjerke (posebno
važno u doba rukopisne knjige). Nakon toga carstvo pocijepano na tri velika dijela: dinastija Antigonida (s
prijestonicom u Makedoniji kontrolisala Grčku); Seleukidi (s prijestonicama u Antiohiji i Seleukiji, pored
Babilona, kontrolisali najveći dio Male Azije, Sirije i Mezopotamije); Ptolomeji (s prijestonicom koju je
osnovao Aleksandar 331. p.n.e. i nazvao svojim imenom, kontrolisali Egipat). U podjeli teritorija Ptolomeji
dobro prošli zbog plodnog zemljišta Nila koji daje obilate žetve (za grčko-rimski svijet žito je ono što je u
modernom svijetu nafta). Egipat je stanište papirusa i ima monopol nad njegovom proizvodnjom. Važan
preduvjet nastanka Aleksandrijske biblioteke je i bogato intelektualno vrelo, zbog kojeg su Ptolomeji i osnovali
Museion i biblioteku. Prva četiri vladara iz dinastije Ptolomeja vrhunski intelektualci:
Ptolomej I (305–282 p.n.e.) historičar, pisac mjerodavnog prikaza Aleksandrovih pohoda
Ptolomej II (282–246 p.n.e.) strastan zoolog
Ptolomej III (246–222 p.n.e.) pokrovitelj kulture
Ptolomej IV (222–205 p.n.e.) dramski pisac
Težili da svoju prijestonicu učine kulturnim središtem grčkog svijeta. Aleksandrija bila nov grad – nastanjena
vojnicima i mornarima iz Ptolomejeve vojske, birokrati, zanatlije, trgovci – svjež prostor za akciju. Ptolomeji
nudili neodoljive podsticaje kako bi od grada stvorili kulturno središte. Iz Atine stigli Euklid i Straton (fizičar),
Eratosten (geograf), Herofil (anatomija, medicina), čak i Arhimed sa Sirakuze. Pridobijanju intelektualaca
pomoglo je osnivanje Museiona (često se prevodi i kao Hram muza) za vrijeme Ptolomeja I. Mjesto za
njegovanje umijeća koje su simbolizirale muze. Antička verzija trusta mozgova: doživotno zaposlenje
članovima (piscima, pjesnicima, naučnicima, učenim ljudima), izdašne plaće, oslobođenje od poreza, besplatan
smještaj, hrana – uz korištenje biblioteke
Aleksandrijska biblioteka (I)
Aleksandrija – grad koji je umnogome zauzeo mjesto koje je ranije imala Atina. Po uzoru na Aristotelovu
peripatetičku školu, Ptolomeji su u Aleksandriji osnovali Museion – akademiju zamišljenu kao univerzitet
cijelog helenističkog svijeta. Okupljalište glasovitih pisaca, filologa, historičara, astronoma i dr. Uz Museion
sagrađena je raskošna zgrada biblioteke koja je trebala služiti učenjacima iz Museiona za njihov znanstveni i
umjetnički rad. Središnje mjesto među bibliotekama helenističkog doba zauzima Aleksandrijska biblioteka koju
su osnovali Ptolomeji – nasljednici Aleksandra Velikog na egipatskom prijestolju. Utemeljena oko 300. pr.n.e.
(Ptolomej I Soter 286. pr.n.e.). Duhovni pokretač osnivanja ove biblioteke je Grk Demetrije iz Falerona,
državnik i pisac, učenik peripatetičara Teofrasta i jedan od najboljih predstavnika atinske intelektualne elite.
Aleksandrija – grad na tromeđi tri velike kulture staroga svijeta – grčke, egipatske i mezopotamske, a koju je
331. god. pr. n. e. osnovao Aleksandar Makedonski. Aleksandrijska biblioteka – spoj muzeja i biblioteke.
Aleksandrijska biblioteka – prva svoje vrste, a kroz antičku historiju i najveća. Aleksandrijska biblioteka
svestrana, javna za sve s odgovarajućim školskim i književnim kvalifikacijama. Na čelo biblioteke postavljani
najveći intelektualci svog vremena, koji su ujedno bili i učitelji kraljevske djece. Od Aleksandrijske biblioteke
nije ostalo ništa, ali se iz opisa antičkih pisaca saznaje da je imala deset velikih prostorija uz čije su se zidove
19 | P a g e
nalazile police sa svicima. Osim učenjaka u ovoj biblioteci bilo je mnogo prepisivača, lektora, korektora,
bibliotekara koji su se brinuli oko umnožavanja i smještaja knjiga, kao i oko izrade bibliotečkih kataloga. Cilj
Ptolomeja, u skladu s kosmopolitskim i univerzalističkim shvatanjima Aleksandra Makedonskog – sakupiti sve
znanstveno i literarno blago nastalo u sferi helenske kulture, ali i šire. „Kuća muza“ – internacionalno središte
za istraživanje grčke, ali i ostalih kultura. Važni ciljevi: (1) stvaranje mjerodavne bibliografije grčke književne
baštine; (2) izdavanje postojećih tekstova u standardnom obliku na svicima. Načini nabave knjiga za
Aleksandrijsku biblioteku nisu uvijek bili najkorektniji. Otuđivanje originala od vlasnika te vraćanje prepisanih
djela (kopija). Glavna biblioteka “Majka” uz Museion i biblioteka. “Kćerka” u drugom dijelu grada u koju su
mahom pohranjivani duplikati (depozitarna biblioteka). Antički pisci izvještavaju da je Aleksandrijska
biblioteka u doba Ptolomeja imala preko 700 000 svitaka. Brojne verzije istog djela (filološki angažman na
izradi tzv. kritičkih izdanja) – Aleksandrijska filološka škola. Mnogi tekstovi prevođeni na grčki jezik, ondašnji
svjetski jezik (linqua franca). Na osnovu Kalimahovog Pinakesa smatra se da su knjige bile raspoređene u 10
skupina: 1) Pjesme 2) Drame 3) Pravo 4) Filozofija 5) Historija 6) Govorništvo 7) Medicina 8) Matematika 9)
Prirodne nauke 10) Razno... Obradu građe nadzirali kvalificirani bibliotekari. Svaki popis sadržavao je ime
pisca po alfabetskom redu (dramatičari, historičari...), kratka biografska bilješka, lista piščevih radova po
alfabetskom redu. I ranije je bilo ovakvih popisa, ali je ovo prvi sveobuhvatan popis koji ne bi mogao nastati
bez Aleksandrijske biblioteke. Kalimah stvorio referentno pomagalo bez premca: ključ za snalaženje u
ogromnom fondu te se iz topografskog kataloga moglo znati gdje se djelo nalazi. Rimski vojskovođa Julije
Cezar, u potjeri za rivalom Pompejem, stigao je na obale Aleksandrije i umiješao se u tamošnji rat na strani
Kleopatre. U toku borbi 47. ili 48. (!) god. pr. n. e. Cezar je naredio da se spale brodovi u luci te tako nehotice
uzrokovao požar koji je uništio najveći dio biblioteke. U znak utjehe, rimski vojskovođa Antonije poklonio je
Kleopatri 200 000 svezaka iz Pergamske biblioteke. I tako uništena, u narednim stoljećima i dalje je
najznačajnija biblioteka antičkog svijeta. Kasniji Ptolomeji suočeni s rastućim socijalnim nemirima te biblioteka
više ne uživa izdašnu pažnju prethodnika. Rim osvaja Egipat oko 30. g. p.n.e. Carevi i dalje održavaju Museion
i Biblioteku – članstvo dodjeljivano ne ljudima od nauke već odlikovanima u državnoj službi. U vrijeme
procvata rimskog carstva, Aleksandrijska biblioteka gubi svoj nekadašnji značaj, a sjedište intelektualnog života
postepeno se premješta u Rim. Teški dani za ovu biblioteku nastaju s kršćanstvom kao vodećom političkom i
ideološkom silom. Aleksandrijska biblioteka postaje simbol paganske učenosti. 391. godine n. e., ova biblioteka
iznova strada po nalogu Aleksandrijskog patrijarha Teofila
Aleksandrijska biblioteka danas – Biblioteka Alexandrina (I)
Bibliotheca Alexandrina – komemoracija antičke Aleksandrijske biblioteke i pokušaj obnavljanja njenog
simbola kao „svjetskog centra učenosti“. Ideja obnove najveće biblioteke starog svijeta datira još iz 1974 (odbor
Aleksandrijskog univerziteta odabrao prostor za smještaj buduće biblioteke, na putu između univerziteta i
morske obale, nekoliko stotina metara udaljenosti od antičkog položaja). Rekreiranje antičke biblioteke
entuzijastično prihvaćeno od strane brojnih svjetskih organizacija i pojedinaca. UNESCO podržao koncept i
1988. raspisao arhitektonski konkurs za najbolji projekt biblioteke. Norveški arhitektonski ured izabran između
1400 prijedloga. Na konferenciji u Asuanu 1990. organizirana prva sredstva za biblioteku. Izgradnja započela
1995., a biblioteka zvanično inaugurirana u oktobru 2002. Biblioteka je trilingualna: knjige na arapskom,
engleskom i francuskom jeziku. U 2010. Biblioteka je dobila 500 000 knjiga od Nacionalne biblioteke
Francuske, čime postaje 6. po većini frankofona biblioteka na svijetu. Najveća je frankofona biblioteka u
arapskom svijetu, premašujući tunižanske, marokanske i alžirske. Multifunkcionalna ustanova. Biblioteka,
muzej, galerijski prostor, planetarij, naučni centar, umjetnički centar, tehnološki centar, konferencijski centar i
dr. Biblioteku čine: Glavna biblioteka; Biblioteka Taha Husein (sadrži građu na brajici, građu za slijepe i
slabovidne korisnike); Biblioteka za djecu; Biblioteka za omladinu; Biblioteka za umjetnost i multimediju;
Odjeljenje nobelovaca.. Osoblje Biblioteke razvrstano u sljedeće odjele: Specijalne biblioteke; Digitalna
biblioteka; Tehničke službe; Službe pristupa; Javne službe; Nove inicijative;Umjetničke i multimedijske službe;
Osiguranje infrastrukture;.. Biblioteka dizajnirana za prijem oko 8 miliona svezaka. U upotrebi DDC. Opća
zbirka uključuje štampanu građu, periodiku, konferencijske zbornike, mape, referentnu građu i dr. Specijalne
zbirke uključuju multimediju, obavezni primjerak, zbirke doktorskih disertacija i teza i sl. Osigurava pristup

20 | P a g e
mnogim vrijednim elektronskim izvorima. Veliki broj publikacija u zatvorenom pristupu: starost, stanje građe,
vrijednost – građa se može vidjeti uz posebne zahtjeve
Pergamska biblioteka (I)
Druga po važnosti biblioteka helenističkog svijeta. Osnovana u gradu Pergamu od strane dinastije Atalida (kralj
Eumen II, 2. st. pr.n.e.), Mala Azija. Osnovana po uzoru na Aleksandrijsku biblioteku, ali i kao njen konkurent.
Najpoznatiji upravitelj Pergamske biblioteke bio je Krates iz Mallosa koji je po uzoru na Kalimaha izrađivao
katalog biblioteke. Biblioteka smještena uz svetilište Atine, boginje mudrosti. I ova biblioteka poznata je po
aktivnom bibliografskom radu. Arheološka istraživanja obavljana su u Pergamu više od 50 godina (od
posljednje četvrtine 19. st. do kraja prve četvrtine 20. st.). Atalidi neugledno porijeklo zamijenili istaknutim
pokroviteljstvom umjetnosti. Pergam postaje centar književnosti i umjetnosti, uz biblioteku koja se takmičila s
Aleksandrijskom bibliotekom. Biblioteka nastala stoljeće nakon Ptolomejske (Aleksandrijske). U doba svog
najvećeg procvata (1. st. pr. n. e.) Pergamska biblioteka ima oko 200 000 svezaka. Upravo toliko, prema
Plutarhu, Antonije je poklonio Kleopatri 41. pr.n.e. kao nadoknadu za ono što je Cezar nehotice uništio u
Aleksandrijskoj biblioteci (podatak o broju svitaka nije do kraja pouzdan). Odlika obje ove biblioteke jeste
monumentalnost. Veliko suparništvo Ptolomeja iz Aleksandrije i Eumena (dinastija Atalida) iz Pergama. Priča
po kojoj je zbog suparništva Ptolomej obustavio izvoz papirusa...“pa su građani Pergama izmislili pergament“.
Pisanje na koži dugo je uobičajeno na Bliskom istoku, pa je teško da su oni „izmislili pergament“. Usavršili
preradu kože za pisanje i ojačali korištenje u želji da se smanji ovisnost o egipatskom papirusu. U doba Atalida
Pergam je centar za proizvodnju pergamenta. Rim se snabdijevao na ovaj način. Latinska riječ za kožu za
pisanje perga-mena (papir iz Pergama). Suparništvo dinastija proširilo se i na prikupljanje intelektualnih
„zvijezda“
Ostale biblioteke
Vjerovatno postojale i u mnogim drugim grčkim, a kasnije i helenističkim gradovima. Sistem obrazovanja jača
sa stoljećima koja dolaze. Preko stotinu grčkih gradova ima tzv. gimnasion – u početku označava dvoranu za
atletiku i vojne vježbe (otud današnji pojam gimnastika). Kasnije označava prostor učenja i obrazovanja. Zapisi
o ostavljanju prihoda za finansiranje učitelja za djecu građanstva. Smatra se da je svaki gimnasion imao barem
omanju biblioteku
Atinski gimnasioni dokazano su imali i biblioteke . Školstvo i obrazovanje, kao ni bibliotekarstvo ipak nije
javno u današnjem smislu – više je daleki odjek
Afirmacija referentne (sekundarne) građe (I)
U helenističkom dobu, s prvom eksplozijom informacija, znanstvenici, književnici, bibliotekari, bibliofili i dr.
suočeni s problemom – kako se obavijestiti o tome ko sve piše te o čemu unutar velikog, decentraliziranog
grčkog svijeta. Problem koji postoji od ranije, ali je u doba antike postao očitiji zbog pojave velikog broja
kulturnih središta: Atina, Aleksandrija, Antiohija, Pergam, Rim. Isti problem javlja se u Evropi po otkriću
štampe. Pojava nove, dotad nepoznate građe: bibliografije, bibliografski priručnici, katalozi, bio-bibliografije,
rječnici i sl. Najstariji poznati primjer referentne građe – Pinakes u 120 knjiga autora Kalimaha, pisca i
upravitelja Aleksandrijske biblioteke. Ujedno kataložni i bio-bibliografski pregled cjelokupne grčke, ali i
literature ostalih naroda pohranjene u Aleksandrijskoj biblioteci. Referentna građa postaje nužna u svijetu koji
je sve više policentričan! U antičkom Rimu posebno je očit angažman na izradi referentnih pomagala. De viris
illustribus autora Svetonija uzor je mnogim kasnijim referentnim pomagalima. Svetonije je napisao životopise
ličnosti koji su obilježili dotadašnju historiju. Najznačanije referativno djelo iz doba antike jeste enciklopedijsko
djelo Naturalis Historia (Prirodoznanstvo) u 35 knjiga s objašnjenjima preko 40 000 pojmova (iznimno
popularno i u srednjem vijeku)
Biblioteke u antičkom Rimu
Uvod (I)
Grci naseljavaju Siciliju i južni dio Apeninskog poluostrva od 8. st. p.n.e. Kroz trgovinu i putovanja njihovu
kulturu i alfabet upoznaju narodi sa sjevera, prije svih Etrurci (od 7. st. p.n.e. vladaju središnjim dijelom otoka).
Južno i u bliskom dodiru s njima žive Rimljani. Rimljani preuzeli etrurski alfabet i i prilagodili ga za pisanje na
latinskom. Latinski alfabet – predak našeg – ustvari je grčki alfabet prosijan kroz etrursko sito. Prvi sačuvani
zapisi u novom alfabetu potječu iz 6. st. p.n.e. Prvi latinski književni tekst pojavljuje se na historijskoj pozornici
21 | P a g e
tek 240. p.n.e. – na festivalu Livije Andronik predstavio prerade grčke drame. Osvajanjem Grčke 146. p.n.e. i
prodorom u Malu Aziju Rimljanima se otvaraju vrata helenističke kulture. Pobjednici i osvajači od kojih do
tada gotovo i nema značajnijih pisanih spomenika. Tek usvajanjem kulturne baštine poraženih počinju razvijati
slojevitu informacijsku kulturu. Ubrzo dostižu, pa i nadmašuju svoje uzore. Pripadnici imućnijih staleža
preuzimaju grčku obrazovnu tradiciju, uključujući i književni jezik. Grčki učenjaci kao izbjeglice ili robovi
stižu u Rim. Prenose helenistički obrazovni sistem na tlo Italije. Svaki viđeniji Rimljanin imao je svog grčkog
učitelja. Broj onih koji su u doba Republike imali novac za kupovinu knjiga nije bio velik, ali postepeno raste.
Biblioteke osvojenih zemalja uobičajen ratni plijen Rimljana. Pljačka knjiga i biblioteka u novoosvojenim
grčkim i drugim gradovima. Kupovina knjiga na knjižarskom tržištu u Rimu, Atini, Aleksandriji i dr. U Grčkoj
je za Cicerona najviše kupovao najpoznatiji rimski izdavač Pomponije Atik. Krajem Republike i u doba Carstva
broj knjiga raste. Revnosno rimsko prihvatanje grčke kulture počelo je već u 3. st. p.n.e., a da bi se intenziviralo
tokom 2. st. p.n.e. Znanje grčkoj jezika i poznavanje grčke učenosti postaje sastavni dio kulturnog života
rimske više klase, Mnoge porodice posjeduju makar skromne biblioteke s djelima standardnih autora. Poznata
makedonska zbirka koju su Scipion Emilijan i njegov brat nabavili preko oca Emilija Paula. Scipion je rimskim
književnicima ustupao pravo korištenja rijetkih i vrijednih grčkih spisa u svojoj biblioteci. Postojale su i druge
privatne zbirke, ne tako velike kao Scipionova, ali koje su bile i specijalizirane (Gaj Sulpicije Gal bio je
stručnjak za astronomiju – imao privatnu biblioteku s grčkim djelima iz oblasti astronomije). Do polovine 2. st.
p.n.e. u Rimu postoje bogati bibliotečki izvori – privatni, raspršeni i dostupni izabranoj manjini!
Privatne biblioteke u antičkom Rimu (I)
Nakon bitke kod Pidne 168. p.n.e. u Rim dopremljena makedonska kraljevska biblioteka. Tom prilikom
zarobljeni grčki historičar Polibije postavljen za učitelja sinovima rimskog zapovjednika Emilija Paula. U
Sulinom plijenu (vodeći političar 2. decenije 1. st.) nalazio se dio biblioteke koja je nekada pripadala Aristotelu.
Lukul (glavni vojni komandant u 3. deceniji) je sa svoje bitke protiv Mitridata 63. p.n.e. donio zbirku knjiga kao
jezgro biblioteke u njegovoj ladanjskoj vili u Tusculanumu. Sličnu ladanjsku biblioteku imao i Ciceron – zvao
je „mjestom kontemplacije i svetištem misli“. Biblioteke na ladanju i biblioteke u termama rimski su doprinos
općoj historiji biblioteka i informacijske kulture! Sulin plijen sadržavao je Aristotelovu biblioteku. Ona je
dospjela u ruke porodice iz Pergamskog carstva, gdje je bila zakopana kako bi se sačuvala od kraljevskih
agenata i zaplijene. Prodata bibliofilu Apelikonu koji je donosi u Atinu. Sula osvaja Atinu 86. p.n.e., i poslije
Apelikonove smrti, Aristotelovu biblioteku donosi u Rim. U zbirci je bilo Aristotelovih i Teofrastovih radova
koji nisu bili sačuvani nigdje drugo. Spisi trebali restauraciju, jer su vremenom nagriženi – posao prepisivanja
proizveo je i mnoge greške. Poslije Suline smrti biblioteka pripala njegovom sinu Faustu, a briga o biblioteci
prepuštena Tiranionu, učenom Grku koji je bio njen bibliotekar. Lukulova zbirka potječe od plijena
prikupljenog u nizu vojnih pohoda u sjevernoj Maloj Aziji. Jedina privatna biblioteka iz rimskog doba koja se u
potpunosti sačuvala do danas otkrivena je 1752. godine u ostacima grada Herkulanuma. Biblioteka je otkrivena
u ladanjskoj kući (tzv. Villa dei Pisoni) koju je zajedno s okolnim područjem prekrila vulkanska lava Vezuva
79. god. n. e. i tako konzervirala u onom stanju u kojem se nalazila u trenutku erupcije vulkana. U prostorijama
vile otkriveno je oko 2000 karboniziranih svitaka papirusa – zbog čega je i popularno nazvana „Vila papirusa”
– mala replika dalekih predaka biblioteka u Aleksandriji i Pergamu. Ogromnim i dugotrajnim trudom svi su
spisi pročitani. Uglavnom specijalizovana zbirka – spisi epikurejaca na grčkom jeziku. Otkriće biblioteke
izazvalo je uzbuđenje, jer se kulturna javnost ponadala da bi se tu mogla naći izgubljena djela Sofokla,
Aristotela i dr. U vremenu privatnih biblioteka u antičkom Rimu knjige su uglavnom nabavljane prijateljskim
vezama i prepisivanjem. Službenici biblioteka prepisivali bi knjige. Knjige su se mogle i kupiti, jer je do tog
vremena već bilo nekoliko knjižara u Rimu. Ciceron u jednom govoru opisuje događaj koji se odigrao na
stepenicama taberna liberaria, doslovno „prodavnica knjiga“ u blizini Foruma.
Javne biblioteke u antičkom Rimu (I)
Prije nego što je ubijen 44. p.n.e., Julije Cezar odlučuje da „za javnu upotrebu izgradi biblioteku grčkih knjiga, i
jednu, latinskih, obje najveće moguće, a zadatak da ih izgradi i organizuje povjerava Marku Varonu“. Marko
Terencije Varon autor spisa O bibliotekama, koji nije sačuvan. Nekoliko godina kasnije Azinije Polion,
državnik, vojni zapovjednik, pjesnik i historičar, ostvario je Cezarov plan: grčku i rimsku biblioteku za javno
korištenje. Oko 33. p.n.e. otvorio prvu uistinu javnu biblioteku u koju je imao pristup svako zainteresiran. Zvala
22 | P a g e
se „Predvorje slobode“, Atrium libertatis. U nju ušla mnoga djela iz ranijih privatnih biblioteka, npr. Cicerona i
Varona. Početak novog razdoblja u historiji rimskih biblioteka!!! Izgradnjom ove biblioteke nije udovoljena
potreba za javnim bibliotekama, s obzirom da je Rim početkom Carstva postao središte intelektualnog života.
Carevi, počev od Augusta, grade sve veće i monumentalnije biblioteke. Od grčkih biblioteka rimske biblioteke
razlikuju se po tome što imaju dva odjela – jedan za grčku, a drugi za rimsku knjigu.
Smatra se da je oko 350. n.e., u doba cara Konstantina, u samom Rimu bilo 28 javnih biblioteka. Car August –
prvi rimski imperator. August je podigao drugu javnu biblioteku u Rimu, na brdu Palatin – također podijeljena
na grčki i rimski dio. Zapisi je spominju kao „Biblioteku Apolonovog hrama“ (kojeg je također podigao car
August) ili kao „Palatinsku biblioteku“. Nekoliko godina kasnije Rimu podario treću javnu biblioteku
Oktavijanu, izgrađenu u čast Augustove sestre Oktavije, a kao znak sjećanja na njenog preminulog sina. I ova
biblioteka bila podijeljena na grčki i latinski dio; ne postoje njeni ostaci. Ostaci Biblioteke Palatine su sačuvani
– najraniji ostaci koje imamo od neke rimske biblioteke (ostaci Polionove biblioteke također nisu sačuvani).
Oskudni ostaci otkrivaju da arhitekti rimskih javnih biblioteka ne slijede svoje grčke prethodnike, već idu
vlastitim putem. Rimske zbirke knjiga su dvojezične, pa arhitekti moraju osigurati dvostruke smještajne
kapacitete. Ostaci Palatinske biblioteke pokazuju dvije identične dvorane postavljene jedna uz drugu. Svici u
ormarima ležali vodoravno na policama, s identifikacionom trakom okrenutom spolja. Smještanje fonda u niše
ostavljalo je sredinu dvorane slobodnom za korisnike i za čitaonicu – koncept koji više odgovara savremenom
konceptu biblioteke i čitaonice, nego ranijim grčkim bibliotekama. Grčke biblioteke sastoje se od malih
prostorija za smještaj knjiga iz kojih se izlazilo na kolonadu gdje su se knjige mogle koristiti. Korisnici
Palatinske biblioteke dobili najbolje iz oba sistema: kolonada je okruživala Apolonov hram i korisnici su i tamo
mogli odnijeti knjige. Ovakav arhitektonski plan biblioteke bio je rimski izum. Do Augustove smrti (14. n.e.)
Rim je imao tri javne biblioteke. Polionovu pored Foruma. Oktavijanu, nedaleko od Foruma. Palatinu, na
Palatinskom brijegu (ostaci postoje i danas). Sljedeći car Tiberije (14–37. n.e.) dodao je jednu ili dvije
biblioteke na Palatinu. Vespazijan je podigao još jednu ili više njih u blizini Foruma. Ostaci ovih biblioteka su
nepouzdani. Grčke biblioteke u suštini bile su „skladišta“ – bez opreme za čitatelje koji su ostavljani u susjednoj
kolonadi da rade (kolonada je bila dio kompleksa u kojem se nalazila biblioteka, a ne dio biblioteke) –
Aleksandrijska biblioteka dio je Museiona. Rimska biblioteka stvorena je za čitatelja – da stvori prijatnu
okolinu za rad. Knjige smještane u izrezbarenim ormarima – činjenica koja stvara problem s rastom fonda.
Rimske javne biblioteke, iako u sastavu većih kompleksa, bile su nezavisne s jedinom funkcijom da usluže
svoje korisnike. Većina korisnika bili su ljudi sa stručnim interesovanjima – pisci, pravnici, filozofi, nastavnici,
naučnici i dr. Nije ih bilo malo, jer su dolazili iz cijelog Rimskog carstva, ali su ipak predstavljali samo dio
najučenijeg rimskog stanovništva. Trajanova biblioteka bila je posljednja ove vrste. Izgradnja javnih biblioteka
u Rimu nije okončana, ali je nastavljena na mjestima gdje biblioteke službe drugačijoj i široj publici – pripojene
carskim javnim kupatilima. Već u 2. st. p.n.e. u Rimu postoje javna kupatila. Do polovine sljedećeg stoljeća u
Rimu ih je skoro 200. U početku u privatnom vlasništvu bogatih pojedinaca, ulaz uz naplatu. Augustov ministar
Agripa, pored „hljeba i igara“, narodu podario i javna kupatila. Naredni imperatori grade ukrašena javna
kupatila. Uz kompletnu uslugu – topla kupatila, vrela kupatila, saune, sobe za hladno potapanje, sobe za masažu
i sl. – ovi kompleksi služe i kao rekreativni te kao kulturni centri, uz koje se prave i biblioteke!!! Prva velika
carska kupatila izgradio Neron. Danas vidljivi samo njihovi neznatni ostaci. Katalog poznatih rimskih građevina
iz 350. n.e. u gradu spominje oko 28-29 javnih biblioteka, od kojih su neke i carske biblioteke. Zabilježeno je da
je Trajanova biblioteka postojala još 456. n.e.
Osoblje rimskih biblioteka (I)
U javnim rimskim bibliotekama zaposleno nekoliko tipova službenika. Za vladavine nekih careva postojala i
služba upravitelja carskih biblioteka – procurator bibliothecarum – koji je nadgledao rad javnih biblioteka u
Rimu. Mnogi službenici u bibliotekama bili su obrazovani robovi, neki zaduženi za latinske, a drugi za grčke
knjige. Neki kopirali, prepisivali knjige za biblioteku, a neki prevodili. I vlasnici većih privatnih biblioteka
imali učene robove zadužene za održavanje biblioteka. Pored ostalog, izrađivali popise svitaka indices (indeksi),
kao neku vrstu abecednih kataloga. Naši podaci o upraviteljima, organizatorima rada u rimskim bibliotekama
potječu od Svetonija (početak 2. st. n.e.) – napisao životopise istaknutih ljudi od knjige i rimskih careva.
Sačuvani su i neki zapisi na kamenu, na epitafima (rimski epitafi kazuju šta je pokojnik bio za života, koje je
23 | P a g e
funkcije obavljao) te kao počasna zvanja. Na nekim pronađenim epitafima spominju se upravitelji biblioteka.
Prijelazna pozicija činovnika ka uspinjanju na više društvene pozicije – bitno drugačije nego na primjeru
Aleksandrijske biblioteke. Osoblje biblioteke uglavnom sastavljeno od robova i od ponekog oslobođenika. Od
Vespazijana pa nadalje upravnici biblioteka su slobodni ljudi iz viših klasa,. U svakoj biblioteci radilo je osoblje
sastavljeno od robova iz carske javne službe. Na čelu je bio bibliotekar (bibliothecarius). Njegovi potčinjeni
izričito bili dodijeljeni grčkom ili latinskom odjeljenju. Većinom su vjerovatno bili pisari
Sastav fondova rimskih biblioteka (I)
Grčke zbirke u rimskim javnim bibliotekama predstavljale tek djelić postojeće literature na grčkom jeziku.
Biblioteke latinskih djela u početku imale manje građe, zbog kraćeg trajanja literature, a vremenom postajale
sve obuhvatnije, prateći tekuću produkciju. Vremenom osjetan nedostatak prostora, između ostalog i zbog
načina smještaja u niše s ukrašenim ormarima. Jedini način bio je da se izgradi još biblioteka – jedan od
mogućih načina njihovog stalnog i rapidnog rasta – bilo kao samostalnih bilo u sastavu rimskih kupatila.
Također, izgradnja dodatnih magacina na drugim lokalitetima. U cilju ozbiljnih izučavanja grčkih spisa
naučnici su morali ići u Aleksandriju, a rimskih spisa u Rim. Rimske biblioteke fond obogaćuju pravljenjem
kopija, nešto malo poklonima, gotovo nikako kupovinom. U doba Rimske republike, pa i kasnije, praksa
poklanjanja vlastitih zbirki kao legata. Većinu savremenih djela biblioteke nabavljale poklonima od autora.
Pisari slani na prepisivanje knjiga u druge javne i privatne biblioteke. Tu i tamo carske biblioteke kupovale su
knjige u rimskim knjižarama. Postoje podaci u spisima da su antičke biblioteke dozvoljavale pozajmljivanje
knjiga izvan prostora biblioteke, rimske pogotovo (podaci ipak do kraja nisu pouzdani)
Trgovina knjigama (I)
U doba Carstva trgovina knjigama proširena u odnosu na doba Republike. Sve veći broj biblioteka u
predcarskom i carskom Rimu pratili su odgovarajući oblici proizvodnje knjiga, odnosno trgovine knjigama.
Kopiranje svitaka, a potom i kodeksa postaje unosan posao organiziran u skriptorijima, čiji su vlasnici neka
vrsta ondašnjih izdavača i knjižara. Kopisti su obično bili obrazovani robovi. Jedan bi čitao predložak, a njih 10
ili 12 bilježio. Njihov rad nadgledao poseban nadzornik. Na sličan način organiziran prijepis tekstova u
srednjovjekovnim samostanima. Trgovina knjiga u carsko doba najčešće u rukama oslobođenih robova. Od
izdavača iz ranog 1. st. p.n.e. najpoznatiji je Pomponije Atik, Ciceronov prijatelj i izdavač. Ekskluzivni izdavač
autentičnih Ciceronovih djela (prvi ih donosio na tržište u udarnom broju primjeraka – poput prvih izdanja neke
knjige danas). Knjižari sastavljali prodajne kataloge slične današnjim izdavačkim prospektima. Ispred većine
knjižara stajali izvikivači koji su izvikivali imena autora i naslove knjiga – kao današnji kolporteri. Važniji
izdavači, uz skriptorije i prostora za trgovinu, imali i prostorije za javna čitanja – kako bi potencijalne kupce
upoznali sa sadržajem djela i eventualno privukli na kupovinu. Prvobitni oblik postupka kojeg danas zovemo
promocija knjiga. Robovi prepisivači zvali su se servi litterati, scriptores, amanuenses ili librarii. Prepisivač
starijih djela zvao se antiquarius. I vlasnik prepisivačke radionice često se zvao librarius. Na ulaznim vratima
često obješen popis knjiga ponuđen na prodaju. Provincijska tržišta isprva ovisna o Rimu, a poslije se
osamostaljuju. Rim je i dalje glavni centar latinske učenosti. Rimske knjižare drže spremne za prodaju djela
savremenih popularnih pisaca, najčešće pjesnika. U nekim „naprednim“ knjižarama pojavljuju se i kodeksi od
pergamene na prodaju – kodeks je bio zgodan da se ponese na putovanja. Pisci donosili knjižarima svoje
rukopise, a oni ih kopirali i prodavali. Pisci nisu imali ništa od prodaje – autorska prava i tantijeme koncept koji
se razvija mnogo kasnije. Rad s korisnicima u bibliotekama vjerovatno u standardno radno vrijeme u antičkom
svijetu: od izlaska sunca dopodneva. Knjige s polica korisnicima donosili tzv. poslužitelji
Sudbina biblioteka u antičkom Rimu (I)
Visoka informacijska kultura u Rimu trajala je oko 500 godina. Većina rimskih biblioteka, kao i ostale
biblioteke Starog svijeta, potpuno je stradala. Čak i u vrijeme prije provale barbara, Rim je izgubio mnoge svoje
biblioteke u požarima. God. 80. n.e. Veliki požar uništao Augustovu biblioteku zajedno s nekoliko hramova i
pozorišta. Najveći gubici uslijedili nakon propasti Zapadnog rimskog carstva 476. n.e. Mnoge su smrću vlasnika
propale, zbog promijenjenih interesa novodoseljenih naroda. Djela latinskih pisaca čitala su se i prepisivala na
područjima Mediterana: južne Francuske, Španije, Grčke te u Maloj Aziji i u sjevernoj Africi. Zahvaljujući
tome mnoga djela preživjela propast Zapadnog rimskog carstva. Pojedine knjige iz rimskih biblioteka sačuvane

24 | P a g e
u okrilju kršćanskih ustanova, biskupskim sjedištima uz koja su se nalazile i škole. Neke su završile u
samostanima, koji se sistematski počinju osnivati od 6. st.
Rimske biblioteke u ostalim gradovima Rimskog carstva (I)
Rim vladao ogramnim prostranstvom od Britanije do Bliskog istoka. Godine 395. n.e. Rimsko carstvo
podijeljeno na Istočno i Zapadno rimsko carstvo. Neizbježni ishod temeljne različitosti. Istočno carstvo –
Grčka, grčki otoci, Mala Azija, Levant i Egipat – pripada grčkom govornom području, uživa plodove grčke
kulture mnogo starije od rimske kulture, grčka kultura ovdje nije nikada do kraja potisnuta rimskom kulturom.
Zapadno carstvo – Italija, Francuska, Španija, Britanija, sjeverna Afrika – situacija obratna, rimski utjecaj
istisnuo grčki, latinski jezik prevladao, rimska kultura potpuno istisnula starosjedilačke kulture. U Pompejima i
u drugim italijanskim gradovima bilo javnih biblioteka. Već polovinom 1. st. n.e. pismenost dostigla visok
stepen. Ispisivani odlomci pjesnika poput Vergilija, Ovidija, Propercija, Tibula. Prikazani ljudi koji čitaju
svitke, notne zapise – čitanje i pisanje nije bilo rezervirano samo za višu klasu! U Pompejima otkopani ostaci
biblioteke – novac za njihovo izdržavanje osiguravali bogati donatori – model prisutan i danas (npr. Carnegie).
U istočnom dijelu carstva biblioteke postoje još u doba helenizma. 1. i 2. st. n.e. (vrijeme mira i napretka u
Carstvu zvano Pax Romana) izgrađeno je još više biblioteka u većim središtima. Na njima očit utjecaj novih
vladara: sve su rimskog tipa, čitaonice s knjigama smještenim na police duž zidova. Aleksandrija i cijeli Egipat
pali pod rimsku vlast 30. p.n.e. Biblioteka održana, i tokom Klaudijeve vladavine proširena tzv. „Klaudijevom
dogradnjom“; arhitekti dodali nekoliko niša s ormarima u stilu tradicije rimskih biblioteka – za djela rimskih
pisaca na grčkom jeziku (otvoreno pitanje da li je Aleksandrijska biblioteka ikada imala spise na latinskom
jeziku). Biblioteke u rimskim provincijama na istoku imale samo jednu dvoranu – za grčku knjigu, a one na
zapadu vjerovatno za latinsku knjigu. Pergamska biblioteka pod rimsku vlast dopala vijek ranije, ubrzo nakon
133. n.e., kada su Rimljani osvojili kraljevstvo Atalida. Održavali biblioteku sve do vremena Marka Antonija i
Kleopatre (poklonjena Kleopatri kao ljubavni dar, najvjerovatnije pripojena Aleksandrijskoj biblioteci oko 30.
n.e.). Pergam dobio drugu biblioteku za vrijeme cara Hadrijana – manju od one koju su stvorili Atalidi i
drugačijeg profila. Uz Asklepijevo svetilište, koje je postalo lječilište, patricijka Flavija Melitina dodala
biblioteku. Atina igra važnu kulturnu ulogu i u Rimskom carstvu. U prvim decenijama 2. st. dobila dvije nove
biblioteke: jedna je poklon cara Hadrijana gradu, drugu Tit Flavije Panten posvetio Trajanu i gradu Atini. Efes –
sjedište rimskog namjesnika provincije u kojoj je bila najveća luka na zapadnoj obali Male Azije (u blizini
današnjeg Izmira). U isto vrijeme u kojoj je Atina od Hadrijana dobila biblioteku, i Efes je dobio svoju
biblioteku. Tiberije Julije Akila Polemen, rimski konzul, upravnik provincije, oko 135. n.e. osnovao biblioteku
za svog oca Tiberija Julija Celza Polemena – tzv. Celzova biblioteka (ostaci vidljivi i danas). Ostaci brojni, pa
je moguće potpuno rekonstruirati prvobitni izgled zgrade. Rimska biblioteka koja je istovremeno i arhitektonski
biser. Zgrada istovremeno bila mauzolej osobi kojoj je posvećena i biblioteka – akcent na ljepoti i na raskoši
više nego na fondu biblioteke. Ostaci biblioteka u Zapadnom rimskom carstvu oskudniji. Sačuvani dokazi za
postojanje biblioteka uglavnom u sjevernoj Africi: Kartagina (današnji Tunis) i Timgad / Tamugadi (današnji
Alžir). O postojanju biblioteke u Kartagini svjedoči rimski pisac iz 2. st. n.e. Timgad osnovao Trajan 100. n.e.
Postojanje biblioteke u ovom razvijenom gradu potvrđuju iscrpna arheološka istraživanja. Biblioteku otkopanu
u središtu grada od svog novca izgradio velikodušni građanin. Umanjena verzija biblioteke u Trajanovim
termama u Rimu. Naznake upućuju na 3. st., možda i kasnije
Kršćanske biblioteke u rimskom dobu (I)
Kršćani su rano počeli sakupljati spise za potrebe svojih sljedbenika i škola, ali u prvo vrijeme nisu bili u
mogućnosti stvarati veće zbirke knjiga niti razvijati knjižnu proizvodnju. U prvo vrijeme zbirke su skromne i
mahom ih čine prijepisi Svetog pisma. Manje biblioteke smještene su u crkvama. Krajem 2. st. n. e. osnivaju se
kršćanske biblioteke u Aleksandriji, Palestini, Rimu i dr., a kasnije i u Carigradu. Sve kršćanske biblioteke, bilo
privatne bilo pri crkvenim institucijama, osim kršćanskih sadržavale knjige grčkih i rimskih “paganskih” pisaca.
Takvo što osiguralo je počasno mjesto antičkim djelima u fondovima kršćanskih biblioteka. Osim rijetkih
izuzetaka, kršćanski učeni ljudi – a u tom su smislu prednjačili sv. Augustin i sv. Jeronim – ne samo da nisu
imali negativan odnos prema nekršćanskim, paganskim piscima, nego su ih smatrali nezaobilaznim za
kompletno obrazovanje, pa čak i nužnim preduvjetom za razumijevanje svetih kršćanskih knjiga. Posebno su
važne knjige za temeljno školsko obrazovanje, poput gramatika i vježbanki. Takve se zbirke pominju već u 2.
25 | P a g e
st. U to vrijeme postoje i prve kršćanske škole. Jednu od najranijih kršćanskih biblioteka utemeljio je u 3. st.
biskup Aleksandar Jerusalemski u Aleksandriji. U Jerusalemu u 3. st. postoji biblioteka u Crkvi sv. Groba.
Historičar Euzebije, nazvan ocem crkvene povijesti, oko 330. piše prvu opsežnu Historiju kršćanske crkve.
Pritom se koristio bibliotekom u Cezareji. Ovu biblioteku utemeljio je veliki crkveni učitelj Origen. Imala je
oko 30 000 svitaka, koji su tokom 4. st. prepisani na pergamentne kodekse. Koncem 4. st. istom bibliotekom
koristi se i sv. Jeronim pripremajući latinski prijevod Biblije, poznatu Vulgatu. U Cezareji se također nalazilo
jedno od prvih velikih kršćanskih učilišta. I u okvirima rane kršćanske kulture potvrđena veza knjige, biblioteke
i škole, karakteristična za opću informacijsku kulturu
Biblioteke u Carigradu (I)
Konstantinopol osnovao car Konstantin Veliki 324. n.e. Godine 330. odlučio da bude carska prijestonica
umjesto Rima. Konstantinopolj postepeno dobivao kulturni i politički značaj. Car Teodosije II 425. osnovao u
Konstantinopolu 31 profesorsku katedru – pandan današnjim univerzitetima. Tokom vladavine Justinijana
podignuto arhitektonsko zdanje Aja Sofija. Po carevom naređenju sastavljen kodeks rimskog prava Codex
Justinianus. Glavnina antičkog naslijeđa sačuvana u bibliotekama Istočnog rimskog carstva i sjeverne Afrike.
Nakon osnivanja Carigrada i Konstantinovog premještanja rimske prijestonice na istok Carstva, početkom 4. st.
osniva se niz velikih biblioteka. Prva među njima bila je carska biblioteka, osnovana nakon 325. n.e. Sadržavala
više stotina hiljada svitaka. Stradala, poput Palatine u Rimu, u velikom požaru 477. U to doba u Carigradu
djelovalo kasnoantičko učilište i biblioteka, sa specijalističkim zbirkama iz područja medicine i prava (neka
vrsta univerzitetske biblioteke u današnjem smislu). Treća velika biblioteka bila je biblioteka carigradske
patrijaršije. Bilo je još niz biblioteka uz škole, crkve i samostane. Vodeće biblioteke u Istočnom carstvu,
posebno nakon opadanja značaja Aleksandrijske biblioteke. Carigrad održao kulturni primat na području
nekadašnjeg Rimskog carstva sve do visokog srednjeg vijeka. U carigradskim bibliotekama sačuvan znatan dio
antičke baštine, najviše u grčkim prijepisima.
Biblioteke u Bosni i Hercegovini
Biblioteke u BiH
U vrijeme samostalnosti Bosne nije bilo biblioteka . Povelje, administrativni akti, kodeksi, epigrafika. Kada su
Osmanlije osvojile Bosnu, znali su da se boj dobija i perom. Podizali su vakufe, među kojima i prosvjetne
ustanove, medrese, biblioteke, tekije
Biblioteke u BiH
Biblioteke u Bosni možemo podijeliti na biblioteke vjerskih zajednica: islamske, katoličke, pravoslavne i
jevrejske
Biblioteke islamske vjerske zajednice
Prva javna biblioteka na ovom tlu je Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana 1537.. Gazi Husrev-beg je
svojom vakufnamom odredio da se od 700.000 dirhema od srebra 400.000 utroši na gradnju medrese, a od
ostatka kupe knjige koje će moći koristiti svi koji vole knjigu. Njen početni fond nije poznat. Gazi Husrev-beg
uvakufio je novac. Biblioteka je bila uz medresu . Postala je samostalna 1863. i preseljena u posebnu zgradu.
Prvi bibliotekar bio je Abdulah Ajni Hasagić. Biblioteka u početku nije imala kataloge, nego su vakufname
služile umjesto kataloga. Svaka vakufnama sadržavala je naziv djela koje se uvakufi, autora, početak, kraj
prepisivanja, ime prepisivača. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit bio je kulturni historičar i započinje rad na
nekoj vrsti inventara koji predstavlja prvi popis knjižnog fonda ove ustanove. Predmetno i bibliografsko
bilježenje djela koja stižu u biblioteku. Muvekkit je napisao prvu historiju Bosne koju je prepisao Muhamed
Kadić. Danas Gazi Husrev-begova biblioteka spada među najbogatije na Balkanu. Veliki njen dio čine i
štampane knjige novijeg vremena, ali i rariteti. Djela iz alhamijado književnosti. Djela pisaca našeg porijekla.
Pred kraj osmanske uprave u ovu biblioteku slijevaju se mnoge druge vakufske biblioteke
Abdulah Kantamiri-zadeova biblioteka osnovana je u 18. stoljeću
Abdulah Kantamiri-zade bio je muderis (profesor), vaiz i baškatib (generalni sekretar u sudu)
Biblioteka je imala plaćenog bibliotekara, a knjige je uglavnom prepisivao Kantamirović. Mehmed Huršid-paša,
valija na Bosni, naredio je da se ova biblioteka pripoji Gazi Husrev-begovoj jer je njen vakuf osiromašio. U ovu
biblioteke prenesene su i biblioteke Muzaferije Abdulkadira sa 37 knjiga i Hadži Halila Herceglije sa 153
knjige. Ono što je Gazi Husrev-begova biblioteka značila za Sarajevo, to je u Mostaru bila Karađoz-begova,
26 | P a g e
nazvana imenom svog legatora. Njen temeljni fond bio je dosta skroman: sedam kompletnih ukoričenih i lijepo
pisanih Kur'ana, 30 džuzova Kur'ana u kožu ukoričenih. Ovu biblioteku bogatio je fond javnih i privatnih
biblioteka koje su se redom slijevale u nju. Jedna od njih jeste Biblioteka Derviš-paše Bajezidagića koju je
osnovao državnik i pjesnik Derviš-paša Bajezidagić. Zavještao je 46 svezaka i odredio pravila ponašanja prema
knjizi. Biblioteke islamske vjerske zajednice. Prva biblioteka javnog karaktera u Banjoj Luci i medresa
osnovana je 1630. sa značajnim brojem knjiga i svezaka. Prvi njen muderis bio je Mevlana Husamudin,
porijeklom iz Bosne. Vakufnamu je sastavio Nerkesija, pjesnik. Njen fond širio se darovima i kupovinom.
Behram-begova biblioteka u Tuzli podignuta je u 17. stoljeću i bila je snabdjevena udžbeničkom literaturom. U
Gračanici je bilo nekoliko privatnih i javnih biblioteka. Jedna od značajnijih, po broju i vrijednosti rukopisa,
Halil-efendijina biblioteka bila je smještena u medresi Osman-kapetana Gradaščevića. Najprije je vlasnik
ustanovio posebnu biblioteku, koja je bila smještena u Pervane džamiji. Strogo se vodilo računa o posuđivanju
knjiga. Knjige su bile uglavnom religiozno-filozofskog sadržaja, a bilo je i lingvističkih tekstova. Halil-
efendijina biblioteka prenesena je u Gazi Husrev-begovu biblioteku.
Biblioteke katoličke vjerske zajednice
Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci prvi put se spominje u 14. stoljeću i najstariji je u Bosni. 1463.
samostan je porušen, a kasnije s dozvolom sultana Mehmeda Drugog sagrađen je na istom mjestu, ali manji. U
svojoj dugoj historiji nekoliko je puta razaran i podizan, dograđivan i proširivan. Biblioteka ovog samostana,
koji nosi naziv samostan Sv. Ivana Krstitelja, popunjavana je uglavnom poklonima i zaostavštinom fratara.
Franjevci su uspjeli sačuvati značajnije rukopise. Franjevci koji su se školovali u drugim zemljama donosili su
knjige koje su nakon njihovog života ostajale u samostanima u kojima su se zaređivali. Ova biblioteka sačuvala
je značajan broj i štampanih i rukopisnih knjiga koje nisu bile zapisane sve dok Dragutin Ikić i Franjo Blažević
nisu izradili naputak o uredbi i uporabi samostanske biblioteke. Knjige su sistematizirane po formatu, bez
obzira na sadržaj. Novodobijene publikacije nisu bile bilježene brojem dok se polica ne popuni. U nizu A bile
su monografske publikacije, a u nizu B serijske. Ako bi se knjiga izgubila, na njenom mjestu stajao bi papir s
naslovom knjige. Nije bilo profesionalnog bibliotekara, već se protokolar samostana brinuo o knjizi. To je bio
revolucionaran pothvat jer ostali samostani to nisu dopuštali. Djela iz filozofije, matematike, medicine,
astronomije. Ne postoje sigurni izvori o vremenu nastanka samostana u Fojnici. Biblioteka je ustanovljena kad i
samostan. Zgrada koja sad postoji podignuta je 1886. Od tada možemo pratiti i razvoj biblioteke. Osnovni
knjižni fond, kao i kod ostalih samostanskih biblioteka, nastao je darovima franjevaca koji su knjige donosili sa
školovanja izvana i zaostavštinom nakon njihove smrti. 1878. biblioteka nije imala bibliotekara, nego su tu
dužnost obavljali kroničari i protokolar samostana, a zatim fratri. Biblioteka je uspjela da sačuva djela iz 17.
Stoljeća. Za izučavanje nacionalne i kulturne baštine značajna su izdanja Divkovića, Jankovića, Lastrića. Tu se
nalazi i Meminskijev arapsko-tursko-perzijski rječnik objavljen u Beču 1870. Krajem 18. stoljeća nastali su
mnogi samostani po BiH, pa i u Jajcu. Otvoren je 1886. O historijatu same biblioteke gotovo da nema nikakvih
podataka. Posjeduje starija izdanja teoloških priručnika na italijanskom, njemačkom i latinskom koje su
vjerovatno svećenici-studenti donosili izvana
Biblioteke pravoslavne vjerske zajednice
Manastiri su imali svoje skriptorije, ali nisu mogli zadovoljiti prohtjeve studenata. Manastiri su dijelili
historijsku sudbinu zemlje u kojoj su se nalazili. Franjevci su bili daleko od politike i bavili se pedagoškim
radom svoga puka. U manastirima se planiralo i govorilo o bunama protiv osmanske vlasti, pa su zato često
spaljivani. Iako su imali samo kolekcije knjiga, bilo je i vrijednih primjeraka. Sve do kraja austrougarske vlasti
manastiri su uglavnom imali crkvenu knjigu. To su bila žitija svetaca, psalmi, kalendari. Nijedan od tih
manastira nije imao biblioteku kao franjevci. To su bile zbirke knjiga koje su se čuvale u zastakljenim stolovima
zajedno s ostalim vrijednostima. Za vrijeme A-U, sve vjerske biblioteke donekle propadaju ili stagniraju. Pažnja
se okreće ka manastirskim bibliotekama u vremenu između dva svjetska rata
Biblioteke jevrejske vjerske zajednice
Jevreji su se naselili iz Španije. Knjige su se čuvale u hramovima i općinama. Veoma značajan bio je Pinkas
A-U vrijeme
Postoje promjene u školstvu, prosvjeti i bibliotekama osmanskog i austrougarskog vremena. Berlinskim
kongresom Bosna je pripala A-U.Smatrali su da su Bosnu zauzeli za stalno. Počeli su s gradnjom novih
27 | P a g e
institucija, ekonomskim preobražajem. Dolazi do simbioze orijentalno-islamske i evropske civilizacije; A-U
nije željela da potvrdi nacionalni identitet naroda; škole i biblioteke postaju državne
HISTORIJSKI RAZVOJ JAVNIH BIBLIOTEKA
Javnost biblioteka u starom svijetu ; Biblioteka-arhiv u Mezopotamiji, Antičke preteče; Pojava alfabeta /
fonetskih sistema ; Antička Grčka- koncept slobodnog građanina -> čitalačka publika; dominiraju privatne
biblioteke; Rimljani usavršavaju koncept
Javnost biblioteka u srednjem vijeku (I)
Biblioteka gotovo nestaje iz društvenog života– značaj samostanskih biblioteka. Klasično se učenje smatra
paganskim; predrasude prvo slabe u Istočnom R. Carstvu. Po broju i po veličini biblioteka u ovo vrijeme
dominira arapski svijet. Pohodi križara na Istok oštetili biblioteke, a s padom Bizanta knjige se prenose na
Zapad. Simbol srednjovjekovne biblioteke je kodeks od pergamenta. Promjena i u smislu javnosti dolazi sa
univerzitetskim bibliotekama. U srednjovjekovnim univerzitetskim bibliotekama niče duh koji će dovesti do
renesanse. Kasni srednji vijek donosi novu duhovnu klimu, književnost na narodnim jezicima,putujuće knjižare.
Nicolo Niccoli, bibliofil iz Firence, 800 rukopisa iz privatne biblioteke daje kao osnovu za formiranje Marciane,
koju je za tu namjenu sagradio Cosimo de Medici u Firenci , njegovom zbirkom se mogu služiti „omnes cives
studiosi“. Kolekcija Basiliosa Besariona nukleus gradske biblioteke Venecije, kasnije nazvane po Crkvi sv.
Marka. Formira se građanski sloj od zanatlija i trgovaca, čija ekonomska premoć omogućava oponašanje
aristokratije. Pojavljuju se gradske biblioteke u Italiji, Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj i Njemačkoj, nešto
kasnije i u Americi. One su ili dar pojedinaca ili su nastale naporom veće grupe građana, uz traženje javne
podrške. Razvija se ideja „uzajamnih putujućih biblioteka“ – svaki grad dobija zbirku od 50 knjiga koja se šalje
u grad ili selo, gdje ostaje dvije godine, a nakon čega seli u drugo mjesto. U gradovima Škotske posudbene
biblioteke (circulating libraries) nalazimo početkom 18. st., strogo profitnapreduzeća. Kasnije se ovaj tip
biblioteke širi u Francusku, kao cabinetes de lecture. Ista vrsta biblioteka u Americi poznata kao komercijalne
biblioteke (commercial libraries). Mnoge gradske biblioteke u Americi ovog vremena podignute su iz donacija
– oblik kulture omiljen među novonastalim bogatim slojem. Pokret i nastanak javnih biblioteka dovodi se u
vezu s eksplozijom obrazovanja. Stvarni impuls osnivanja javnih bibliotekaiz nižih društvenih slojeva,
demokratiziranje znanje; „univerziteti siromašnih“. Druga skupina autora smatra da poticaj osnivanju javnih
biblioteka dolazi od ljudi zainteresiranih za struku te od obrazovanih humanista, te da je većina stanovništva
bila apatična prema ideji javne biblioteke. I jedan i drugi stav stav je krajnosti – s istinom negdje između.
Anglosaksonske zemlje su kolijevka razvoja modernog koncepta javne biblioteke, u današnjem smislu. Od
sredine 19. st. javne biblioteke razvijaju se i u drugim evropskim gradovima -> nacionalno osvješćivanje u
Europi. Glavni nosioci ideje nacionalizma su škole i univerziteti. Osim Nijemaca, Skandinavaca, Švicaraca,
Holanđana i SAD-a nizajedan narod 1840. ne može se reći da je pismen. Do Prvog svjetskog rata u Njemačkoj
djeluje čak 400 javnih biblioteka. Prvi bibliotečki danski zakon usvojen 1920. Prvi švedski Zakon o
bibliotekama donesen 1930., počinje razvoj jednog od najrazvijenijih bibliotečkih sistema u svijetu. U
Norveškoj Zakon o javnim i školskim bibliotekama donesen 1935. Godine 1913. u Rusiji postoji oko 14 000
manjih biblioteka. U slavenskim zemljama u 19. st. djeluju čitalački klubovi i biblioteke; Češka već 1919.
donosi svoj prvi bibliotečki zakon. Početkom 20. st. većina evropskih zemalja zakonskom regulativom osnažila
je rad javnih biblioteka. 1929. osniva se IFLA, sa sekcijom za javne biblioteke ->pokretne biblioteke u ratu
dopiru do seoskih zajednica, ideje o slobodnom pristupu knjigama
1949. UNESCO izdaje Manifest o javnim bibliotekama, prvu međunarodnu deklaraciju o odgovornostima i
mogućnostima biblioteka
Savremene tendencije u razvoju javnih biblioteka (I)
Besplatnost javne biblioteke razumijevana i kao milosrđe; zbog toga javne biblioteke koristili niži društveni
slojevi. U bibliotekama se stoga češće i zapošljavale žene. Biblioteke dio kulturnog i društvenog standarda.

28 | P a g e
Sedamdesete godine 20. st. donose nove promjene, prije svega tehnološke,– biblioteke se transformiraju u
bibliotečko-informacijske centre - Biblioteke se prije svega bave ljudima, pa tek onda knjigama
MODEL SAVREMENE ŠKOLSKE BIBLIOTEKE
Školska biblioteka – izazovi današnjice (I)
Nove metode poučavanja u nastavi reflektiraju se i na školsku biblioteku. Prenošenje naglaska s „podučavanja“
na „učenje“. Pomak od odjeljenske nastave ka ličnom istraživanju. „Školske biblioteke pomažu nastavu, ali i
lični te društveni napredak učenika.“ „Svrha školske biblioteke jeste i da olakša procese učenja...naglašavajući
značaj vještina učenja, ovladavanje umijećem pretrage i pronalaženja informacija.“ Razvoj sposobnosti
kritičkog vrednovanja pronađenih informacija. Školska biblioteka često je „mirno mjesto gdje se mogu
koncentrisati i raditi svoj posao“. Sve češće školska biblioteka mjesto pristupa savremenoj informacijskoj
tehnologiji. Istraživanja pokazuju da većina učenika prilikom problema u pronalaženju informacija „pita
bibliotekara“ za pomoć, umjesto da referira na kataloge i druga informaciona pomagala. Škole danas vrlo
neujednačeno razvijaju i usvajaju nove alate i tehnologije. Šarolika situacija i u BiH!
Specijalne biblioteke
Specijalne biblioteke – problemi definiranja pojma
Specijalne biblioteke stručne su organizacijske jedinice u sklopu javnih, mješovitih i privatnih firmi te
obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih, pravosudnih i drugih ustanova. Zadovoljavaju potrebe za knjižnom građom
i obavijestima prije svega članova matične ustanove. Pomažu u stručnom i istraživačkom radu unutar određenog
specijalnog područja. Pomažu pribavljanje pouzdanih obavijesti i primarnih dokumenata.
Specijalne biblioteke
Termin „specijalne“ dugi niz godina upotrebljava se u smislu „specijalizovane“. U nekim zemljama termin
„specijalne“ prevaziđen u korist termina biblioteke na radnim mjestima. Oblast koju pokrivaju specijalne
biblioteke je ogromna: od privrede, preko zdravstva, pa do volonterskih kuća
Specijalne biblioteke – razvoj
Počeci specijalnih biblioteka mogu se pratiti daleko u prošlost. Npr. specijalna biblioteka u antičkom lječilištu
Kosu; Tek u 20. st. ovaj tip biblioteka razvio se kao prepoznatljiva skupina. Stvaranje udruženja ASLIB
(Association of Special Libraries and Information Bureaux) 1920. proisteklo iz američkog, još ranijeg iskustva.
U Americi još ranije osnovano udruženje specijalnih biblioteka. Danas stalna IFLA-ina sekcija koja se bavi
pitanjima rada specijalnih biblioteka, donošenjem standarda, praćenjem rada i sl.
Specijalne biblioteke – specifičnosti
U većini razvijenih zemalja, najveća i najraznolikija grupa biblioteka, koju je najteže identificirati. Raspon se
kreće od malih fondova u jednoj kancelariji neke firme, recimo, do biblioteka velikih industrijskih preduzeća,
vladinih ministarstva i sl. U ovoj grupi su i neke visokoškolske biblioteke, i to zbog uskospecijalizovanog
predmetnog fokusa fondova, a koji je bliži specijalnoj nego visokoškolskoj biblioteci. Uska predmetna
specijalizacija nadoknađuje se ažurnošću građe (osim u specijalnim bibliotekama akademskih ustanova i
istraživačkih centara). Jedinice građe obično nisu starije od 25 do 30 godina. Veliki procent građe čine časopisi
(u bibliotekama naučnog ili tehničkog usmjerenja čak do 80 %) . Često znatan procent materijala na stranim
jezicima. U mnogim slučajevima su to „one-man libraries“, biblioteke s jednim zaposlenim informacijskim
stručnjakom. Bibliotekar je često stručnjak za određeno područje ili predmet ili izvorni bibliotekar koji se kroz
radnu praksu specijalizirao za određeno područje – tzv. predmetni stručnjak. Korisnici su uskostručno
profilirani. Bibliotekar neminovno stječe jasnu sliku potreba „svih“ svojih korisnika (SDI). Zadovoljavanje
korisničkih potreba mnogo brže i usmjerenije nego u bilo kojoj drugoj bibliotečkoj sredini. Redovna direktna
elektronska pretraživanja baza podataka i drugih izvora. Specijalne biblioteke ne samo da vode računa o
prikupljanju i organizaciji informacija, već obavljaju analizu, selektivnu diseminaciju informacija (SDI), izradu
skraćenih oblika najvažnijih informacija i njihovu distribuciju korisnicima. Rade na boljim i pouzdanijim
alatima za pretraživanje. Obavljaju stručnu procjenu objavljenih radova. Pronalaze dodatne informacije o
izvorima i o podlozi svakog objavljenog rada. Pomažu u rukovanju ogromnim količinama podataka. Ublažavaju
fenomen „prezasićenosti informacija“ za svoje korisnike. Razvoj menadžmenta znanja zanimljiv je primjer
približavanja bibliotečko-informacijskih usluga i poslovanja u širem smislu. Da bi ostale konkurentne na novoj
vrsti tržišta znanja i informacija, za biblioteke se predlaže sljedeće: uz tradicionalne izvore, uključivanje
informacijskih izvora prikladnih korisničkim potrebama danas; stavljanje naglaska na koncepciju
„organizacije koja uči“; usmjeravanje ljudi na iskorištavanje znanja na način da ga stave u kontekst svog rada;
usvajanje šireg shvatanja „transformacionog bibliotekarstva“, koje svojim glavnim resursom smatra ljude koji
usvajaju tehnologiju i nove alate te ih koriste da bi poboljšali proizvodnju znanja i upravljanje njime.
29 | P a g e
NACIONALNE BIBLIOTEKE
U Evropi se razvoj odvijao preko kraljevskih zbirki: Francuska, Velika Britanija, Švedska, Austrija... Od
početaka povezane s obaveznim primjerkom ,Države-republike slijedile nešto drugačiju praksu. Kongresna
biblioteka osnovana uz vladu kao depozitna biblioteka SADa 1800. Australijska nacionalna biblioteka ima
sličan historijat, otkako je odvojena od parlamen. biblioteke Komonvelta 1961. Uloga moderne nacionalne
biblioteke oblikovana tokom 19. st., kada je upravu nad Bibliotekom Britanskog muzeja preuzeo Antonio
Panizzi. Panizzijev doprinos ideji moderne nacionalne biblioteke. Od Ministarstva finansija osigurao redovna
godišnja sredstva, čime je ustanovljen princip stabilnog finansiranja nacionalne biblioteke iz državnog
proračuna. Konačno stabilizirao pravilo obaveznog primjerka, po kojem nacionalnoj biblioteci pripada
primjerak svake knjige objavljene u zemlji. Potencirao nabavljanje knjiga objavljenih u inostranstvu, jer
funkcija nacionalne biblioteke jeste i osiguranje odabranog izvora strane literature. Ustanovio „91 pravilo“
bibliotečke katalogizacije. Ustanovio princip da svi kojima je potrebno mogu koristiti biblioteku. Ustanovio
pravilo da je osnovna funkcija biblioteke obrazovanje Založio se za osiguranje adekvatnog smještaja za
nacionalne biblioteke (poznata Kružna čitaonica u Blumsberiju za mnoge postaje pojam nacionalne biblioteke)
Uloga knjižničara
Odgovoran bibliotekaru i podupire ga u njegovom radu. Posjeduje administrativne i tehničke vještine i znanja.
Prolazi obuku iz knjižničarstva. Obavlja uglavnom rutinske poslove: vraćanje knjiga na police, zaduživanje i
razduživanje građe...
Zaduženja školskog bibliotekara (I)
Od školskog bibliotekara očekuje se obavljanje sljedećih poslova:
◦ analizira informacijske potrebe školske zajednice i potrebe vezane za građu
◦ oblikuje i sprovodi smjernice za razvoj službe
◦ razvija nabavnu politiku i sisteme za bibliotečku građu
◦ katalogizira i klasificira građu
◦ podučava korisnike kako se koristiti bibliotekom
◦ podučava informacijskim znanjima i vještinama
◦ pomaže učenicima i nastavnicima pri korištenju bibliotečkom građom i informacijskim tehnologijama
◦ odgovara na referentne i informacijske upite služeći se odgovarajućim izvorima
◦promiče programe čitanja i kulturna događanja
◦sudjeluje u planiranju aktivnosti vezanih za školski program
◦uspostavlja partnerske odnose s vanjskim organizacijama
◦planira i provodi proračun
◦osmišljava strateško planiranje
◦upravlja bibliotečkim osobljem i podučava ga
Standardi za visokoškolske biblioteke
Stanje u BiH
Minimalni standardi i normativi u visokom obrazovanju u BiH – Agencija za razvoj visokog obrazovanja u BiH
Vlada Kantona Sarajevo (Službene novine “Kantona Sarajevo”); Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke,
Sektor za nauku i tehnologiju; Zakon o bibliotečkoj djelatnosti; Vodič kroz visokoškolske biblioteke (Nacionalna
i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine); BAM (Sekcija za visokoškolske i specijalne biblioteke)
Stanje u susjedstvu - Srbija
Standardi za visokoškolske biblioteke – Standardi za biblioteke Univerziteta (1996)
Standardi za javne biblioteke u Srbiji (2010)
Stanje u susjedstvu - Hrvatska
Nacionalni standard: Ministarstvo kulture, Hrvatsko knjižničarsko vijeće, Povjerenstvo za izradu standarda
zavisokoškolske knjižnice
Standard i smjernice razvoja i uvođenja najbolje prakse u visokoškolskim knjižnicama u Republici Hrvatskoj
(2008)
Međunarodne norme i dokumenti
Standard (I)
Visokoškolske biblioteke nabavljaju, stručno obrađuju i daju na korištenje bibliotečku građu u svim formatima,
osiguravaju pristup informacijskim izvorima dostupnim na daljinu te pružaju informacijske usluge prvenstveno
studentima, nastavnicima i saradnicima u nastavi univerzitetskog i visokoškolskog studija, zatim ostalim
članovima univerziteta te široj javnosti poradi obrazovnog, znanstvenoistraživačkog i općekulturnog djelovanja.
Visokoškolske biblioteke dužne su svoje djelovanje neprestano usklađivati s ciljevima i zahtjevima nastavnog i
30 | P a g e
znanstvenog djelovanja visokoškolskih ustanova, a u skladu sa zakonima i propisima te domaćim i
međunarodnim standardima. Standardi sadrže minimalne kvantitativne pokazatelje za mjerenje temeljnih
preduvjeta djelovanja (prostor i oprema, bibliotečki fond, osoblje i usluge), odnosno za mjerenje uspješnosti
djelovanja (rezultati bibliotečkih aktivnosti), na temelju kojih se mogu uspoređivati efikasnost pojedine
biblioteke ili više biblioteka međusobno u određenom vremenskom razdoblju. Visokoškolska biblioteka pruža
podršku obrazovnom, znanstvenom i javnom djelovanju osnivača, odnosno matične ustanove Javni i privatni
univerziteti osnivaju visokoškolske biblioteke (univerzitetske, fakultetske), a visokoškolska biblioteka se može
osnovati/ustrojiti ako su, pored općih uvjeta propisanih Zakonom o ustanovama osigurani: bibliotečka građa,
stručno bibliotečko osoblje, prostor, oprema te stalna sredstva za rad biblioteke. Visokoškolske biblioteke dužne
su o svom radu izvještavati osnivača te slati na zahtjev statističke i druge podatke matičnoj biblioteci i drugim
državnim ustanovama. Godišnji izvještaji visokoškolskih biblioteka trebali bi biti dostupni na njihovim
mrežnim stranicama
Zadaće visokoškolskih biblioteka (I)
Osnovne (opće) zadaće: izgradnja bibliotečke zbirke temeljena na neovisnoj stručnoj prosudbi bibliotekara i
na načelima kvalitete i važnosti za određenu korisničku zajednicu te javno objavljenim smjernicama za nabavu;
formalna i sadržajna obrada, izrada kataloga i drugih informacijskih pomagala u štampanom i/ili elektronskom
obliku; informacijske usluge i održavanje mrežnih stranica; osiguravanje korištenja građe u biblioteci kao i
pristupa daljinski dostupnoj građi, te posudba građe uključujući međubibliotečku posudbu; poticanje i poduka
korisnika za korištenje bibliotečke građe, informacijskih pomagala i mrežnih izvora; pohrana i zaštita
bibliotečke građe; izrada pravilnika vezanih uz poslovanje
Visokoškolske biblioteke imaju i posebne zadaće: sudjelovanje u izradi skupnih kataloga i baza podataka na
razini univerziteta i bibliotečke infrastrukture u Republici Hrvatskoj; pohrana završnih i diplomskih radnji,
magistarskih i doktorskih radova (u štampanom i digitalnom obliku); saradnja sa srodnim bibliotekama drugih
univerziteta u zemlji i inozemstvu; poticanje čitanja i korištenja bibliotečkih usluga (kulturna djelatnost)
Univerzitetska biblioteka, uz gore navedene zadaće, napose: kao središnja biblioteka na razini pojedinog
univerziteta obavlja poslove matične djelatnosti za visokoškolske i specijalne biblioteke, planira, organizira i
usklađuje izgradnju fondova na razini univerziteta, sudjeluje u radu konzorcija (odboru Konzorcija) za odabir
elektronskih izvora, usklađuje stručnu obradu građe te priprema bibliografska pomagala, uspostavlja i održava
središnje kataloge/baze podataka (normativne baze), organizira i koordinira središnjom informacijsko-
referalnom službom na razini univerziteta, povezuje mrežne stranice univerzitetskog bibliotečkog sistema,
organizira pohranu građe u repozitoriju univerziteta, vodi evidenciju o izdavačkoj djelatnosti univerziteta i
zamjeni publikacija, sarađuje s drugim srodnim bibliotekama i ustanovama, organizira i provodi stalno stručno
usavršavanje bibliotečkih djelatnika, organizira i provodi stručni nadzor nad radom biblioteka na univerzitetu
Fakultetska biblioteka, napose: prati potrebe za znanstvenom i nastavnom građom na matičnome fakultetu i
sudjeluje u koordiniranoj izgradnji fondova i u odabiru elektronskih izvora na univerzitetu, nabavlja dovoljan
broj primjeraka ispitne literature i priručnika za studente dodiplomskog i poslijediplomskog studija, nabavlja
referentu građu za svoje znanstveno područje, izgrađuje specijalne zbirke za svoje znanstveno područje,
izrađuje zapise o fondu i zapis o primjerku u skupnom katalogu, izgrađuje repozitorij za pohranu elektronskih
inačica intelektualnih uradaka matične ustanove, sudjeluje u nastavno-obrazovnoj djelatnosti matične ustanove
na svim razinama

31 | P a g e