POSTOPERATIVNE KOMPLIKACIJE

Postoperativne komplikacije su komplikacije koje se mogu javiti zbog primarne bolesti, operacije ili
neodređenih faktora. Vjerojatnost postoperativnih komplikacija ovisi o vrsti operacije, o prijašnjim ili već
postojećim stanjima i o preoperativnoj pripremi pacijenta.

Operativni zahvat dovodi do narušavanja integriteta ljudskog organizma, a najveće i najčešće

patofiziološke promjene tijekom anestezije i operativnog zahvata događaju se na plućima. Sve se više
ističe važnost preoperativne pripreme pacijenta kao i procjena mogućnosti nastanka komplikacija.
Nepravilna, nestručna ili nedovoljna briga za pacijenta u postoperativnom periodu može prouzročiti
komplikacije opasne po život.

Prevencija komplikacija započinje već u preoperativnom razdoblju kada se procjenjuju pacijentove

bolesti i rizični uzroci za nastanak komplikacija tijekom ili nakon operativnog zahvata. Sve se veća
važnost pridodaje ranoj mobilizaciji čija adekvatna primjena dokazuje velike pomake u ranoj
rehabilitaciji.

Najčešći uzroci koji se navode kao ključni za pojavu komplikacija jesu smanjena otpornost organizma
prouzrokovana operacijskom traumom, anestezijom, poremećajem funkcija važnih organa, a ponekad i
lošim ishodom operacije.

Vrste komplikacija

Rane komplikacije koje se javljaju neposredno nakon operacije ili do 48 sati nakon, a to su: akutna
smetenost, groznica, sekundarno krvarenje, upala pluća, akutna renalna retencija, infekcija mokraćnog
sustava, postoperativna infekcija, paralitički ileus, duboka venska tromboza, opstrukcija zbog fibroznih
priraslica, dehiscencija šavova operativnog područja.

Kasne komplikacije se javljaju od 7. do 10. dana, a to su: opstrukcija zbog vlaknastih priraslica, sindrom
malog želudca, anemija, kila, parotitis, stvaranje keloida, potrebna za ponavljanjem operacije, dumping
sindrom, steatoreja, dekubitus, gastrostoma.

Zadatak medicinske sestre je kontinuirano pratiti i procjenjivati stanje pacijenta te izvještati ako dođe
do kakvih promjena. Potrebno je rezultate usporediti s početnim analizama, a procjena uključuje: vanjski
izgled, očne pokrete, zjenične reakcije, senzorne i motorne funkcije te vitalne znakove. Neposredno
nakon operativnog zahvata procjena se vrši svakih 15 do 30 minuta, a nakon 12 sati svakih sat vremena.
Nakon stabilizacije stanja pacijenta, procjena se radi svakih 4 sata. Potrebna je procjena i kontrola
elektrolita kako ne bi došlo do disbalansa. Također redovna kontrola drenažnog sustava, urinarnog
katetera i diureze. Potrebna je kontrola zavoja operativne rane te redovna provjera izgleda kože kao ne
bi došlo do skrivenih krvarenja.
 POSTOPERATIVNE KOMPLIKACIJE

Temperatura

Temperatura može biti povezana sa raznim komplikacijama i uvijek je

znak upozorenja. Na dan operacije i nekoliko dana poslije operacije
temperatura se povećava zbog resorpcije toksičnih materija i
raspadnih produkata iz operativne rane , koji su nadražili centar za
termoregulaciju i prouzrokovali povišenu tjelesnu temperaturu.
Resorptivna temperatura traje dva do tri dana , a zatim se vraća na
normalne vrijednosti. Duže trajanje temperature je znak da postoji
infekcija rane ili neke druge komplikacije. Te komplikacije treba na
vrijeme otkloniti , a terapija se određuje prema vrsti nastale komplikacije .

Povraćanje

Zbog operativne traume i primjene analgetika i anestetika može doći do

postoperativnog povraćanja (POMP ). U pogledu uzrasta , kod djece je
postoperativna mučnina i povraćanje izraženije , zbog samog tipa
operacija i veće anksioznosti u tom uzrastu. Preoperativni bol , strah i
gladovanje mogu doprinjeti pojavi POMP.

Hemoragijski šok

Riječ je o stanju teškog poremećaja cirkulacije, a očituje se smanjenom prokrvljenošću tkiva, sekundarno
nedostatkom kisika, acidozom. U postoperativnom tijeku hipovolemija se katkad teže prepozna,
posebno kod intubiranih i mehanički ventiliranih bolesnika. Glavni patofiziološki mehanizmi koji se
javljaju su: hipovolemija i insuficijencija srca, a razvoj šoka ovisi o veličini i brzini gubitka cirkulatornoga
volumena te o stupnju kompezacije. Slika hipovolemijskog šoka nastaje ako se naglo gubi više od 30%
cirkulacijskog volumena.3 U početnoj fazi prevladavaju simptomi hipereksitacije simpatikusa: blijeda,
vlažna i hladna koža praćena tahikardijom i filiformnim pulsom te konfuzijom. Posebnu pozornost treba
posvetiti starijima i kardiološkim bolesnicima koji i na manje gubitke krvi reagiraju znakovima
hipovolemije.

Intervencije

• bolesnika udobno smjestit na leđa s podignutim donjim udovima i rukama položenim na prsima

• kontrolirati izgled i količinu drenažnog sadržaja

• kontrolirati puls, krvni pritisak i disanje

Krvarenje

Krvarenje koje nastaje neposredno nakon operativnog zahvata naziva

se primarno krvarenje. Može se javiti kao unutarnje i vanjsko.
Intermediarno krvarenje se javlja nakon nekoliko sati zbog vraćanja
normalnih vrijednosti tlaka. Sekundarno krvarenje se javlja nekon
određenog vremena iza operativnog zahvata, najčešće nakon nekoliko
dana, a obično je posljedica infekcije. Također se javlja i zbog
popuštanja ligature krvne žile, erozije krvnih žila drenom i slično. Ako
se jave izuzetno obilna krvarenja, razmatra se opcija umetanja
središnjeg venskog katetera. Ukoliko je zgrušavanje nenormalno primijeniti svježe smrznutu plazmu ili
koncentrat trombocita. Nužno je da medicinska sestra na vrijeme uoči i prevenira pojavu ove
komplikacije. Glavni cilj kod krvarenje je prepoznati simptome ove komplikacije te provesti odgovarajuće
intervencije kako bi se zaustavilo krvarenje.

Intervencije:

• redovno kontrolirati vrijednost pritiska, pulsa i disanja

• promatrati drenažni sadržaj

• kontrolirati izgled šavova

Infekcije

Infekcije spadaju u najčešće uzroke postoperativnog morbiditeta u

abdominalnim operacijama. Simptomi se javljaju 36 do 48 sati nakon
razvoja upalnog procesa. Infekcije se u hirurgiji javljaju u oko 8%
slučajeva, a dijele se prema dva kriterija: mogućnosti kontaminacije
bakterijama i mogućem riziku od razvoja infekcije.

Rana infekcija kao najčešći oblik ima infekciju površne rane te se javlja u
prvoj sedmici. Karakterizirana je crvenilom, toplinom, oteklinom i
blagim iscjetkom te lokalizirana osjećajem boli. Puls je ubrzan. Najčešći
uzrok ove infekcije je stafilokok.

Intervencije

• dobra preoperativna priprema bolesnika

• poštivanje tehnika aseptičnog rada tijekom i nakon operativnog zahvata

• po potrebi ranu otvoriti i drenirati

• primijeniti antibiotik prema odredbama liječnika

Dumping sindrom se javlja kao rani i kasni. Riječ je o skupu vazomotornih i gastrointestinalnih
simptoma. Rani nastaje 30-40 minuta nakon obroka zbog prolaza hrane u jejunum. Javljaju se simptomi
slabosti, vrućine, osjećaja nadutosti i mučnine, palpitacije, dijaforeze i tahikardije. Pacijenta je potrebno
staviti u ležeći položaj te mu davati manje i češće obroke bez tekućine. Mlijeko je potrebno izbaciti iz
jelovnika. Kasni sindrom nastaje 2 sata nakon jela i traje 30-40 minuta uz tremor, nesvjesticu i
povraćanje zbog pada razine GUK-a.

Intervencije

• prve intervencije kod pada GUK-a uključuju davanje šećera

• obroke pripremiti u manjim količinama

• poticati boravak u krevetu nakon obroka

• 1 sat nakon obroka unositi veće količine tekućine

Duboka venska tromboza

Tromboza kao i tromboflebitis javljaju se zbog usporenog strujanja krvi i patoloških promjena unutar
pokrova vene. Najčešće se promjene simptomatizirane osjetljivošću ili lokalnim otjecanjem iznad
zahvaćene vene, javljaju 4. do 14. dana. Duboka venska tromboza se nerijetko ne može dijagnosticirati
fizikalim pregledom. Najčešće se javljaju u dubokim venama listova potkoljenice ili natkoljenice s
tendencijom širenja u vene male zdjelice. Tjelesna temperatura može biti povišena. DVT se može se
može spriječiti ranim ustajanjem iz kreveta i kretanjem te davanjem malih doza heparina za vrijeme
dužeg mirovanja.

Intervencije

• procijeniti rizik za nastanak tromboze

• poticati pacijenta na mirovanje

• ne masirati trombotično mjesto

• primjena elastičnih zavoja

 PREVENCIJA

Kako bismo na vrijeme prevenirali mogući nastanak komplikacija, potrebna je dobra preoperativna
priprema pacijenta koja između ostalog uključuje procjenu na temelju koje se mogu predvidjeti nastanak
mogućih komplikacija. Sestrinska uloga je najizraženija u prvim postoperativnim danima. Rana
mobilizacija sprječava razvoj trombotičkih komplikacija, ubrzava resorpciju u operacijskom polju, čisti
dišne putove, ubrzava peristaltiku i jača obrambeni mehanizam. Neke od općih smjernica uključuju:
adekvatnu analgeziju i primjenu antibiotika, kontrolu: disanja, pulsa, krvnog tlaka, unosa tekućine kao i
diurezu, homeostaze, zavoja i drenova, prohodnosti katetera uz odgovarajuću toaletu. Također jedna od
važnih intervencija je postavljanje pacijenta u odgovarajući položaj, vježbe disanja te poticanje na rano
ustajanje.

Poslije operativne komplikacije uzrokuju patnju, ali i moguću smrt. Također produžuju boravka u bolnici,
povećavaju troškove liječenja te utječu na psiho-fizički status pacijenta. Svaka operacija, pa i ona
rutinska nosi rizik od pojave komplikacija. Najkritičniji period je deset dana nakon operativnog zahvata.
Pacijenti kod kojih su se razvile teže komplikacije imaju veću vjerojatnost mortaliteta u idućih 5 godina.

Cilj poslijeoperativnog liječenja je da se smanji bol

operativnog područja, ali da se i preveniraju moguće
komplikacije. U ovom periodu je neophodna djelatnost
medicinskih sestra koje kroz proces njege pospješuje
oporavak i rehabilitaciju pacijenata. Izuzetno je važna
edukacija osoblja kao i samog pacijenta, kako bi se na vrijeme
suzbile moguće komplikacije, kao i ublažile iste ukoliko dođe
do njih. Postoperativni period je jednako važan kao i sam
proces operacije te se pacijenta mora educirati o
intervencijama koje pridonose bržem ozdravljenju.