PITANJA ZA SPREMANJE PARCIJALNOG TESTA IZ PREDMETA OBLIGACIONO

PRAVO – OPĆI DIO

1.Definiši obligaciono pravo u objektivnom i subjektivnom smislu!

Obligaciono pravo je dio građanskog prava, a može se definisati u objektivnom i subjektivnom
smislu.

Obligaciono pravo u objektivnom smislu predstavlja skup pravnih normi kojima se reguliraju
obligacioni odnosi između određenih subjekata, odnosno prijelaz dobara iz imovine jednog u
imovinu drugog lica.
Obligaciono pravo u objektivnom smislu postoji nezavisno od volje subjekata prava.

Obligaciono pravo u subjektivnom smislu je ovlaštenje ili pravo određenog pojedinca

(povjerilac, vjerovnik–creditor) da od drugog lica (dužnik-debitor) zahtjeva određeno ponašanje.
Povjerilac svoje pravo može ostvariti i prinudnim putem, ako je to potrebno.
Od samog subjekta prava ovisi hoće li iskoristiti svoje pravo.

2. Šta je to obligacija i objasni pravne karakteristike obligacije?

Obligacija potiče od latinske riječi obligatio što znači obveza ili obaveza, a korijenje vuče od glagola
obligare što znači vezati, obvezati, zavezati. U modernim pravima preuzet je iz rimskog prava.
Obligacija je pravni odnos između dvije određene strane na osnovu kojeg je jedna strana (povjerilac,
kreditor) ovlaštena od druge strane (dužnik, debitor) zahtijevati određeno davanje, činjenje,
uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo činiti ili trpljenje, a druga strana je obavezna to
ispuniti.
Pravne karakteristike obligacije
• Relativni odnos- Obligacija je odnos između povjerioca i dužnikav( subjekata obligacije) i ona kao
takva samo od njih zahtijeva određeno ponašanje. Za odnos koji djeluje samo između tačno određenih
strana kažemo da ima dejstvo inter partes.
• Imovinskopravni odnos- Obligacija uvijek zahtijeva angažovanje imovine određenog subjekta i
time se ostvaruje njen imovinski karakter. Sami imovinski karakter ne mora biti vidljiv iz same
obligacije, ali obaveza iz obligacije uvijek dovodi do zadovoljenja određenog prava.
• Sadržaj obligacija ( prava i obaveze ugovornih strana)- Da bi obligacija postajala potrebno je da
ima svoj sadržaj. Šta to čini sadržaj obligacije je pitanje koje se može posmatrati s dva aspekta. S
aspekta dužnika to je obaveze da izvrši određenu radnju. ( npr. Obaveza plaćanja ugovorne cijene) S
aspekta povjerioca to je pravo da traži od dužnika izvršenje te radnje. ( Pravo na traženje isplate
cijene).

3. Navesti i objasniti vrste obligacija (pozitivne i negativne obligacije, ugovorne i vanugovorne,

solidarne, djeljive i nedjeljive obligacije, lične i nelične, trajne i trenutne, individualne i
generičke,alternativne, kumulativne i generičke te potpune i prirodne obligacije)?
Pozitivne i negativne obligacije
•O pozitivnim radnjama govorimo onda kada je dužnik obavezan na davanje i činjenje.

Npr. dužnik je obavezan isplatiti prodajnu cijenu ili dužnik je obavezan kreirati vjenčanicu.
•O negativnim obligacijama govorimo kada se od dužnika ne očekuje nikakva aktivna radnja, već
pasivno držanje ( propuštanje i trpljenje).
Npr. Ako se Primus obaveže Sekundusu, da neće vršiti majstorske radove u stanu u popodnevnim
satima, iako na to ima pravo prema kućnom redu .

Ugovorne i vanugovorne obligacije

•Sama podjela obligacija na ugovorne i vanugovorne je izvršena prema tome šta se javlja kao izvor
obligacije.

•Ugovorne obligacije izviru iz samih ugovora kojim ugovorne strane saglasnim izjavama volja
žele postići određene pravne učinke. ( Npr. Ugovor o prodaji, poklonu, zajmu, ostavi i sl.)
Vanugovorni izvori obligacije su:
-prouzorkovanje štete,
-stjecanje bez osnova,
-poslovodstvo bez naloga i
-jednostrana izjava volje

Solidarne obligacije
Kod ovih obligacija imamo množinu subjekata na strani dužnika ili povjerioca i svaki je dužnik
obavezan ispuniti činidbu u potpunosti, odnosno svaki povjerilac može zahtjevati ispunjenje
obaveze u cjelosti, s tim da obaveza prestaje kad je ispuni jedan od dužnika ili kad ispunjenje
primi bilo neko od povjerilaca.
Npr. I Primus i Sekundus su obavezni da izrade odijelo, ali obaveza će biti ispunjena kad bilo ko
od njih to učini ( za drugog se gasi ta obaveza).

Djeljive i nedjeljive obligacije

•Ukoliko se obaveza može ispuniti u više dijelova, radi se o djeljivoj obligaciji, a ako nemože, tada
imamo nedjeljivu obligaciju.

•Kod djeljivih obligacija dužnik odgovara samo za svoj dio obaveze, dok kod nedjeljivih dužnik
odgovara za cijelu obavezu.

Lične i nelične obligacije

•Lične obligacije su takva vrsta obligacija kod kojih je samo ličnost dužnika bitan element
obaveze.
•Npr. ako unajmite tačno određenog pjevača za vašu svadbu
•Nelične obligacije–su one obligacije koje ne sadrže uslov da ih mora ispuniti tačno određeni
dužnik, niti da ih mora primiti tačno određeni povjerilac.

Trenutne i trajne obligacije

•Kod trenutnih obligacija dužnikova radnja se ogleda u jednokratnom postupku.

Npr. predaja mobilnog uređaja kupcu

•Kod trajnih obligacija ispunjenje obaveze traje duži vremenski period, nekad i vremenski
neograničeno.
•Npr. plaćanje životne rente

Individualne i generičke obligacije

•Individualne (specijalne) obligacije su obligacije kod kojih je obaveza dužnika tačno određena.

Npr. zakup tačno određenog prostora

•Generičke obligacije nisu u potpunosti određene u trenutku zasnivanja obligacionog odnosa.

Npr. zajam 1kg kafe ( nije bitno da li će to biti Grand kafa, Zlatna džezva i sl.)

Alternativne, fakultattivne i kumulativne obligacije

Alternativne obligacije su takve obligacije kod kojih dužnik duguje jedan od dva ili više
predmeta obaveze, ali ta obaveza prestaje kada on ispuni jednu od predviđenih obaveza.
Npr. Primus je obavezan da Sekundusu preda ili sat ili 10KM. Predajom sata, Primus se
oslobdađa svoje obaveze

Fakultativne obligacije su takve obligacije kod kojih se duguje određeni predmet, ali obligacija
može prestati ako povjerilac primi, odnosno kad mu dužnik preda drugi određeni predmet.
Npr. Primus je dužan Sekundusu 200 KM, ali Sekundus pristaje da mu Primus preda svoje biciklo
. Kumulativne obligacije su takve obligacije kod kojih dužnik duguje dva ili više predmeta i sve
te predmete mora predati povjeriocu da bi seo slobodio obaveze.
Npr. Primus je obavezan Sekundusu vratiti posuđenu gitaru, ali i nadoknaditi štetu jer je koristio
pogrešno njenoj namjeni.

Potpune i nepotpune obligacije

Potpune ili prinudne obligacije su one koje uživaju pravnu zaštitu nazivaju se potpune ili
prinudne obligacije.
Prirodne ili naturalne obligacije su pravne obligacije, ali kod njih je dužnikova odgovornost
znatno smanjenja u odnosu na potpunu obligaciju. Kod potpunih obligacija zakon štiti,dok kod
prirodnih ispunjenje i izvršenje obaveze ovisi o volji dužnika.
Npr. Ako je nastupila zastara potraživanja, to svoje potraživanje povjerilac ne može ostvariti
prinudnim putem i ispunjenje obaveze ovisi od volje dužnika.

Novčane i nenovčane obligacije

•Sami naziv obligacija kaže da je razlikovanje izvršeno na osnovu toga da li obligacija glasi na
novčani iznos ili ne.

npr. obaveza vraćanja novčanog zajma ili kredita

•Nenovčane obligacije se sastoje u predaji određene stvari ,činjenju ili propuštanju.

Npr. posudba automobila najboljem prijatelju

4. Objasniti osnovna načela obligacionog prava?
Osnovna načela obligacionog prava
1. Sloboda uređivanja ugovornih odnosa
2. Savjesnost i poštenje
3. Ravnopravnost strana
4. Zabrana zloupotrebe prava
5. Načelo jednake vrijednosti davanja
6. Zabrana prouzrokovanja štete
7. Dužnost ispunjenja obaveze
8. Pažljivo ponašanje u izvršavanju obaveza i
ostvarivanju prava
9. Primjena dobrih poslovnih običaja
10. Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa

SLOBODA UREĐIVANJA UGOVORNIH ODNOSA

Stranke svojim izjavama volja mogu zasnovati, mijenjati ili ukidati obligacione odnose.
Sloboda ugovaranja sadrži više pojedinačnih sloboda ili prava za svaku ugovornu stranu:
•Sloboda zaključivanja ugovora;

•Sloboda u izboru ugovornog partnera;

•Sloboda uređenja sadržaja i vrste budućeg ugovora;

•Pravo izbora načina zaključenja ugovora.

SAVJEST I POŠTENJE
Savjesnost i poštenje je generalna klauzula koju pored obligacionog poznaju i druge grane prava.
•Rimsko pravo je poznavalo načelo „bona fides“.

ZOO također normira ovo načelo gdje se kaže da su učesnici obligacionih odnosa dužni da se
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja i ostvarivanja prava i obaveza
iz tih odnosa.
•Savjesnost i poštenje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju.

RAVNOPRAVNOST STRANA
Ovo načelo se manifestuje kroz pravnu, a ne ekonomsku ravnopravnost.
Stranke su u obligacionim odnosima ravnopravne i niko se u odnosu ne može ponašati kao
vlast.
•Odnos podređenosti i nadređenosti je zabranjen.

•Odnos stranaka je ordiniran, a ne subordiniran tokom zaključenja, ali i izvršenja preuzetih

ugovornih obaveza.

•Primjer toga su dvostranoobvezujući ugovori

ZABRANA ZLOUPOTREBE PRAVA

Pravo jednog lica prestaje tamo gdje počinje pravo drugog lica. Korištenje prava nije
apsolutno i ono ne smije preći u samovolju.
Prve zabrane zloupotrebe prava nalazimo u pretorskom rimskom pravu:
- actio doli i ( tužba)
- exceptio doli ( prigovor)
Shvatanja o zloupotrebi možemo posmatrati kroz subjektivnu i objektivnu teoriju.

Prema subjektivnoj teoriji zloupotreba prava postoji, ako titular pravo koristi jedino u cilju
nanošenja štete drugom licu.

•Prema objektivnoj teoriji titular određenog prava to pravo zloupotrebljava uvijek kada ga koristi
protivno svrsi radi koje je ono dato (naš ZOO prihvata ovu teoriju, jer navodi da je zabranjeno
vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno
ili priznato).

NAČELO JEDNAKE VRIJEDNOSTI DAVANJA

Ovo načelo se odnosi samo na dvostrano obavezne ugovore, jer se takvim ugovorima stvaraju
obaveze za obe strane.
Pod davanjem se u kontekstu ZOO-a smatra činjenje, nečinjenje ili trpljenje.
Izuzeci načela jednake vrijednosti davanja:
•kod jednostranih ugovora,
•dvostranih ugovora sa elementom aleatornosti: ugovor o osiguranju, doživotnom izdržavanju,
igre na sreću i sl.
•povredu ovog načela nalazimo i u slučaju: prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora ili
usljed promjenjenih okolnosti.

NAČELO ZABRANE PROUZROKOVANJA ŠTETE

Načelo zabrane prouzrokovanja štete poznato je i kao etičko pravilo: ne nanosi drugom štetu
(neminem laedere).
Ova zabrana se odnosi na potencijalne štetnike, a ne na one koji su prouzrokovali štetu.
•ZOO poznaje tzv. leges imperfecte, ali to je nepotpuna norma koja ističe samo dužnost, ali ne
propisuje sankciju za slučaj nepridržavanja ove norme.
Izuzeci od odgovornosti za štetu:
•štete nastale pri obavljanju opće korisne djelatnosti uz dozvolu nadležnog organa,

•imisije ako su prema okolnostima konkretne sredine uobičajene,

•nužne odbrane,

•krajnje nužde,

•dopuštene samopomoći i

•pristanku oštećenog na štetnu radnju.

DUŽNOST ISPUNJENJA OBAVEZA

Kod ovog načela i danas važi pravilo iz rimskog prava da je ugovor za stranke zakon (pacta sunt
servanda).
Obavezu mora ispuniti dužnik, ali povjerilac ispunjenje može primiti i od trećeg lica koje ima neki
pravni interes da obaveza bude ispunjena (jemac).
Obaveza se gasi uz saglasnost ugovornih strana ili na osnovu zakona.

ZOO za određene činjenice veže učinak prestanka obaveze:

•ispunjenje,

•prijeboj (kompenzacija),

•otpust duga,

•novacija,

•sjedinjenje (konfuzija),

•nemogućnost ispunjenja,
•protek vremena i smrt.

PAŽLJIVO PONAŠANJE U IZVRŠAVANJU OBAVEZA I OSTVARIVANJU PRAVA

Dužnik u obligacionom odnosu mora postupiti sa pažnjom koja se zahtjeva od njega u
odgovarajućoj vrsti obligacionog odnosa.
Ova se pažnja dijeli na:
• pažnju dobrog domaćina (građansko - pravni odnos) i

• pažnju dobrog privrednika (privredno - pravni odnos).

PRIMJENA DOBRIH POSLOVNIH OBIČAJA

Običaj označava nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem te predstavlja odraz
svijesti određene sredine.
ZOO normira da su strane u obligacionim odnosima dužne u pravnom prometu postupati u skladu
sa dobrim poslovnim običajima.
- Široka primjena zbog koje privrednici očekuju da će ugovorne strane postupiti u skladu s tim
običajima i praksom.

Kodifikovani običaji- uzanse.

Uzanse se dijele na:
•opšte (važe za sve pravne poslove) i

•posebne (važe samo za određene pravne poslove).

U bivšoj Jugoslaviji su se primjenjivale Opšte uzanse za promet robom iz 1954. do donošenja

ZOO 1978

JEDINSTVENOST REGULISANJA UGOVORNIH ODNOSA

Donošenjem ZOO usvojeno je pravilo da se odredbe zakona koje se odnose na ugovore
jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o obligacionim ili privrednim ugovorima.
Ovo je novina u našem pravu.
Različitost u reguliranju:
•Trgovački zakonik iz 1883. godine,

•Opći (Austrijski) građanski zakonik iz 1811. godine ( ugovori u privredi)

Prema ZOO ugovori u privredi su ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju
privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja
obavljaju neku privrednu djelatnost zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti, koje
sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.

5. Pojam i pravne karakteristike obligacionog ugovora?

Obligacioni ugovor je dvostrani pravni posao u kome se jedna strana obavezuje da će nešto
određeno izvršiti drugoj strani (dati, učiniti ili dozvoliti ili propustiti), a druga strana sve to
prihvata.
Karakteristike obligacionih ugovora:
•Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja učešće najmanje dvije ugovorne strane (kontrahenti,
ugovornici ili stranke).

•Druga karakteristika ugovora je da su to dvostrani pravni poslovi.

Teorije relevantnosti volje
Ponekad stranke izraze svoju volju na pogrešan način ili ona bude pogrešno protumačena.
Postavlja se pitanje koja je volja relevantna, ona koju je stranka htjela da izjavi ili ona koju je
izjavila?
Odgovor na ovo nude dvije teorije:
•teorija volje i
•teorija izjave.

Naš ZOO prednost daje teoriji izjave što je vidljivo iz člana 26. Zakona, ugovor je sklopljen
kad se stranke dogovore o bitnim elementima ugovora.
Odstupanje je predviđeno kod:
•mana volje (zabluda, prevara, prijetnja i prinuda) i
•kad je izjava data u šali ili neozbiljno
Ugovor je sklopljen kad se ugovorne strane dogovore o bitnim elementima (essentialia negotii).
Zakon nije definirao bitne elemente pa oni zavise od tipa ugovora.

Bitni sastojci ugovora su minimalni sastojci neophodni za postojanje ugovora.

•Pored bitnih sastojaka koji mogu biti objektivno i subjektivno bitni, postoje još i prirodni ili
naravni (naturalia negotii) i slučajni (accidentalia negotii) sastojci obligacionih ugovora.

Pravilo je da se obligacioni ugovori zaključuju bez pridržavanja bilo kakve forme za zaključenje
ugovora.
ZOO određuje da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili
drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
Ugovarači svoju volju mogu izraziti: usmeno, pismeno, konkludentnim radnjama, a nekad i
šutnjom.To znači jednu neformalnost.

Obligacioni ugovori su u pravilu neformalni ugovori. To ne znači da oni nemaju formu, već da
ih strane mogu zaključiti u bilo kojoj formi oko koje se usaglase.
Da bi jedna ugovor postojao moraju biti ispunjene određene pretpostavke vezane za sposobnost i
saglasnost volja ugovornih strana, predmet i osnov ugovora.Dodatni uslov je forma ugovora za
pojedine ugovore.
Pod formom ugovora podrazumjeva se način, odnosno oblik postizanja saglasnosti izjavljenih
volja ugovornih strana

Prema ZOO ,zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj posebnoj formi,ako zakonom nije
drugačije određeno.
Zakon o obligacionim odnosima predviđa da se volja za zaključenje ugovora može izraziti
riječima, uobičajnim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti
o njenom postojanju i to:
•usmeno,
•pismeno,
•konkludentnim radnjama,te
•šutnjom.
Naš zakonodavac usvaja princip neformalnosti ugovora uz izuzetke:
•kod ugovora o prodaji nepokretnosti(čl.455)
•ugovora o prodaji sa obročnim plaćanjem (kreditu)čl.543,
•ugovora o građenju(čl.630)i
•kod ugovora o licenci(čl.687).
Kod ovih ugovora se zahtjeva pismena forma.
U našem pravu, više nego u ostalim traži se formalnost ugovora.

Kod ugovora potrebno je razlikovati zakonsku i ugovornu formu.

•Zakonska forma predviđena je zakonom i odstupanje od nje najčešće povlači ništavost ugovora.
Zakonska forma služi prije svega jasnoći ugovora, lakšem dokazivanju i ima zaštitnu funkciju.
Ako je za zaključenje određenog ugovora predviđena zakonska forma, tad i ponuda za
zaključenje takvog ugovora i prihvat ponude mora biti u istoj formi da bi mogla obavezivati
ponudioca.
Formalni ugovori (zakonsko ili ugovorno) mogu biti jednostrano i dvostrano formalni.
•Kod jednostrano formalnih ugovora dovoljno je da jedna strana da svoju izjavu u predviđenoj
formi.

6. Bitni, prirodni i slučajni sastojci (elementi) obligacionog ugovora?

Objektivno bitni sastojci određuju se zakonom (npr. prema čl. 454. bitni sastojci kupoprodaje su
predmet i cijena).
• Subjektivno bitni sastojci određuju same stranke svojom voljom.
Pored bitnih sastojaka postoje još i prirodni ili naravni (naturalia negotii) i slučajni (accidentalia
negotii) sastojci obligacionih ugovora.

• Prirodni sastojci su sastojci koje strane ne moraju ugovoriti, ali oni ipak čine sastavni dio ugovora i
njihovo postojanje se prezumira.
Npr. odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke prodane stvari.
• Slučajni sastojici su sastojci koji se nikad ne podrazumjevaju i stranke ih izričito moraju ugovoriti
(rok – dies, uvjet - condicio).

7. Koji su to opći uvjeti za zaključenje obligacionog ugovora?

Da bi ugovor postojao potrebno je da su ispunjeni određeni uslovi:
• Da ugovorne strane imaju poslovnu sposobnost
• Da postoji saglasna volja ugovornih strana
• Da postoji predmet ugovora
• Da postoji valjan osnov ugovora
• Forma ugovora (samo kod pojedinih ugovora)
8. Definiši šta je to ponuda i pretpostavke za postojanje ponude?
Ponuda jednostrana izjava volje kojom jedno određeno lice (ponudilac) drugom licu (ponuđenom) nudi
zakljuĉenje jednog određenog ugovora sa određenim uvjetima. Ipak, da bi ponuda bila valjana
potrebno je da sadrži bitne elemente, a to su:
1.Ponuda mora sadržavati najmanje bitne elemente (essentialia negotii);
2.Ponuda mora biti upućena od strane ovlaštenog lica koje želi zakljuĉiti ugovor;
3.Ponuda mora biti upućena određenom drugom licu s kojim se želi zakljuĉiti ugovor;
4.Ponuda mora sadržavati jasno izraženu volju ponudioca da želi zakljuĉiti ugovor i to sa ponuđenim, a
pod uvjetima iz ponude;
5.Ukoliko se zakljuĉuje ugovor za koji je zakon propisao određenu formu kao uslov punovažnosti,tad i
ponuda mora biti sastavljena u toj formi.
9. Nabroj pretpostavke da da bi prihat ponude bio pravno relevantan?
10. Objasni konvalidaciju kod ništavih i pobojnih ugovora?
11. Konverzija ugovora i uvjeti za konverziju ugovora?
12. Objasniti vrste obligacionih ugovora (jednostrano i dvostrano obavezni ugovori, teretni i
dobročini, formalni i neformalni, konsenzualni i realni, kauzalni i apstraktni, ekvivalentni i
aleatorni, predugovor i glavni ugovor, imenovani i neimenovani, glavni i sporedni ugovor, trajni
i trenutni, lični i nelični, generalni i posebni ugovori)!
13. Šta je to zakonsko a šta ugovorno zastupanje? Objasniti posredno i neposredno zastupanje?
14. Objasni prekoračenje granica ovlaštenja kod zloupotrebe ovlaštenja zastupnika!
15. Objasniti zaključenje ugovora od strane neovlaštenog lica kod zloupotrebe ovlaštenja!
16. Šta je to punomoć i navesti i objasniti vrste punomoći?
17. Objasniti stvarna sredstva obezbjeđenja ugovora (kapara, kaucija i zaloga)!
18. Objasniti lična sredstva obezbjeđenja ugovora (ugovorna kazna, jemstvo i odustanica)!
19. Navedi opće i posebne uvjete za pobijanje dužnikovih pravnih radnji?
20. Objasniti četiri paulijanske tužbe (dolozna paulijanska tužba, kulpozna paulijanska tužba,
porodična i kvazipaulijanska tužba)!
21. Nevažnost ugovora (objasniti ništave i pobojne ugovore