Razvoj djeteta i mladih ljudi uopšte

Cjelokupni razvoj djeteta predstavlja jedan zakonit proces. Centralni nervni sistem, prije svega
moždana struktura sa kojom se dijete rađa, a posredno i sistem žlijezda sa unutrašnjim lučenjem,
čine materijalnu bazu za psihički razvoj djeteta. U moždanu strukturu koja je naslijeđena,
svrstavaju se, na primjer, sposobnost oblikovanja uslovnih refleksa i sistema, različiti tipovi
nervnog sistema, osnove za formiranje više i složenije nervne aktivnosti, odnosno raznih
psihičkih osobina.

Psihički razvoj djeteta je u suštini dijalektički proces, pošto se u njemu manifestuju dijalektički
zakoni. Pojedini psihički procesi razvijaju se samo u međusobnoj uzajamnosti i uslovljenosti.
Razvoj logičkog pamćenja kod djeteta ne može se odvojiti od njegove sposobnosti za logičko
mišljenje i razumijevanje pojava, ili razvoj saznavanja je uslov za razvoj detetovog pamćenja, a
razvijenost pamćenja utiče na bolje saznavanje.

Djetetov razvoj predstavlja cjelovit proces i on se vrši pod uticajem mnogobrojnih faktora koje
obično sužavamo, svodimo na nasleđe, sredinu i vaspitanje.

Postepen proces- U razvoju djeteta nesumnjivo postoji takođe neki kontinuitet ili
neisprekidanost. Dijete ne može stajati prije nego što je sposobno da sjedi, dijete ne može
sadržajno upotrebljavati riječi prije nego što ih razumije.

Kvalitetne novosti- U toku djetetovog razvoja nastaju novi kvaliteti u psihičkim funkcijama i
osobinama, usavršava se njihova struktura.

Promjene u količini (veličini)- Odnosno kvantitetu ( dijete postaje veće, teže, rastu i njegovi
unutrašnji organi, ali na duševnom nivou, na primjer, u toku razvoja raste osjetljivost za utiske i
sposobnost izražavanja, povećava se obim interesovanja, pažnja postaje efikasnija, povećava se i
aktivnost volje), u srazmjeri ( Pri rođenju glava zauzima jednu četvrtinu dužine tijela, kod
odraslog jednu osminu, i ostale proporcije tjelesnih djelova i organa se razlikuje od proporcija u
odraslog čovjeka; površina vena je zbog njihove elastičnosti u srazmjeri prema srcu veća kod
djeteta nego kod odraslog, i to je jedan od uzroka što srce kod djeteta brže kuca nego kod
odraslih; na psihičkom nivou je u ranom djetinstvu, na primjer, uloga fantazije, odnosno
fantastike, mnogo veća nego kasnije, kada djetetovo poimanje spoljnog svijeta postaje stvarnije,
realnije), i u sticanju novih oblika ili karakteristika ( novi zubi, sekundarne polne karakteristike,
ili na duševnom nivou: dijete stiče nova zanimanja djelimično pod uticajem rastenja, a
djelimično pod uticajem vaspitanja, nove moralne pojave i navike, nove oblike jezičkog
izražavanja). Dijete se dakle, razlikuje od odraslog, dijete drugačije doživljava nego odrasli,
drugačije saznaje, drugačije stvara predstave, drugačije misli, fantazira, osjeća, želi, u njemu se
karakteristične osobine drugačije javljaju, nego što je sve to u odraslog.
Razvojni principi
Jedan od važnih razvojnih principa ili jedna od osnovnih razvojnih tendencija nalazi se u tome
što se funkcije postepeno diferenciraju i što razvoj teče od opštih reakcija ka posebnim ili
specifičnim.

Odojče, na primjer, predmete hvata najprije „čitavim tijelom“, kasnije s obije ruke i tek pred kraj
prve godine samo jednom rukom. Kada prohoda, hoda čitavim tijelom, na nadražaje u početku
reaguje svojim cjelokupnim organizmom.

Dijete najpre brblja i tek kasnije izgovara pojedinu riječ. A pojedinu riječ pripisuje najpre svim
sličnim predmetima ili osobama ( teta je u početku za njega svaka ženska osoba, igračka svaki
predmet i tek vremenom počinje da pravu riječ upotrebljava na pravom mjestu).

Od diferenciranosti ka višoj integraciji- Postepena diferencijacija organizma ujedinjuje se sa

njegovim postepenim sređivanjem u sve šire jedinice, spojeve. Poslije detetovog rođenja
funkcionišu, na primjer, jetra, želudac, gušterača u mnogo većoj međusobnoj povezanosti nego
ranije. Ili čim dijete počne da se hrani na usta, odmah se sve odgovarajuće funkcije podređuju toj
funkciji hranjenja, postaju dakle, fukncije šire aktivnosti.

Aktivnost ruke postepeno se diferencira u cjelinu pojedinačnih aktivnosti, na primjer, pisanja,

raznih ručnih vještina, sportskih navika.

Mijenjanje ili usavršavanje- Djetetova pssiha se mijenja i usavršava. Mijenja i dopunjava se

pamćenje koje postaje sve logičnije i sve više usmjereno na ono što je bitno, pažnja koja postaje
sve više hotimična, novi zadacije koje treba riješiti pomažu u ravijanju i usavršavanju misaone,
odnosno umne aktivnosti i njene zakonitosti.

Starost i regresija- Opadanje i raspadanje pojedinih aktivnosti i funkcija. Pod starost opada
seksualnost, uopšte slabi rad žlijezda sa unutrašnjim lučenjem, unutrašnji organi takođe slabe. Na
psihičkom području starosti prati, na primjer, slabljenje sjećanja, funkcija uma, ponekad i
moralne bistrine ili moralnog osjećaja (sebičnost, sumnjičenje, zloba).

Prelaženje kvaliteta (skokovi)- Pošto novi i viši razvojni stepen u razvoju djeteta predstavlja
nešto što je po kvalitetu svojevrsno, onda je sasvim sigurno i cjelina za sebe, a do nje vodi
naročiti kvalitetni prelaz koji je, naravno, spaja sa prethodnim razvojnim stepenom. Razvoj
prema višim razvojnim razdobljima i formama doživljavanja nije potiskivanje nižih, već njihovo
prerastanje.

Gomilanje novih elemenata- to znači da se nove karakterističnosti, nove osobine u razvoju

djeteta polako i postepeno nagomilavaju, nove osobine odnosno pobjedu nad starijim, a ove
postepeno odumiru ili se u svojim elementima pretvaraju u nove kvalitete.
Borba između suprotnosti- Nastajanje jednog višeg, savršenijeg razvojnog stepena iznad starog,
nižeg i manje savršenog stepena nije, dakle, povezano samo sa nagomilavanjem novog, već u
isto vrijeme sa borbom protiv onoga što odumire i koje na razvojnom putu nagore više ne može
izdržati, odnosno što se mora razviti, preporoditi, preobraziti i usavršiti u svojoj strukturi. Tako
je glavna razvojna snaga borba među suprotnostima i u razvoju djeteta i mladih, za vrijeme
razvoja djeteta i madih nastaju uvjek nove suprotnosti koje na ovaj proces tjeraju dalje.

Vaspitanje i nastava- Treba istaći da kod svih prelaza iz jednog razvojnog razdoblja djeteta u
drugo vrlo važan zadatak obavlja vaspitanje, koje u priličnoj mjeri utiče takođe na način kako
dijete proživljava ove prelaze i kako ih što je moguće normalnije doživljava. U vezi sa tim u
nastavi imaju naročito važnu ulogu učitelj i cjelokupni sistem nastavno-vaspitnog rada.
Vaspitanje organizuje djetetovu aktivnost, pored koje se dijete ( a kasnije i mladi čovjek) hvata u
koštac i sa prirodnom i društvenom sredinom, te se tako najneposrednije i najodlučnije razvija.

Individualni dinamički razvojni aspekt- vodi računa o cjelokupnoj ličnosti pojedinca, o njenim
tjelesnim i duševnim ( psihosomatskim) razvojnim osobenostima i o međusobnom djelovanju
raznih faktora razvoja ( dakle samo o poprečnom presjeku) , nego još naročito o vođenju računa
o mladoj ličnosti u toku ravoja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ( uzdužan ili longitudinalan
presjek). Doživljaji, iskustva, ne gube se u razvoju pojedinca, nego kasnija razdoblja navezuju na
neuspjehe i uopšte posledice razvoja ranijih razdoblja. I zato je od tako velike važnosti ono što i
kako dijete doživljava i kakva iskustva prikuplja, i to važi prije svega za rano djetinjstvo.

Aspekti emocionalnosti i socijalnosti- Iskustva i sistematska proučavanja su pokazala da i

osjećajni ili emocionalni ton igra veliku i zakonitu ulogu u razvoju djeteta i mladih , i to opet
najviše u ranom djetinstvu. Tako je od naročite važnosti da dijete raste u atmosferi koja u njemu
budi osjećaj povjerenja, sigurnosti, samostalnosti i inicijativnosti, dok je u pubertetu naročito
potreban osjećaj povjerljivosti, a u adolescenciji osjećaj integracije ličnosti, ili punoće, cjeline...

U osjećajnom razvoju djeteta iznad svega dragocjena uloga pripada porodici u kojoj dijete živi i
napreduje, zatim roditeljskim odnosima koji razvojno pozitivna osjećanja unapređuju ili ipak
koče.

U vezi sa osjećajnim razvojem treba naročito podvući socijalni razvoj djeteta i mladih. Tako se
veoma povećala uloga efekta koje socijalna i kulturna sredina imaju u tom razvoju. Sve jasnije
postaje da je razvoj djeteta, madih, prvenstveno socijalna činjenica, da nema, dakle , toliko
fizički koliko socijalni karakter.

Tempo razvoja- istraživanja su pokaza da kako na tjelesnom tako i na psihičkom nivou svi
sastavni djelovi ne sazrijevaju istovremeno, već da svaki sastavni dio ima svoj sopstveni tempo
razvoja, svoje sopstveno rastenje. Na primjer, mozak po velićini razvijen već oko sedme, osme
godine života, a da se kasnije razvija prije svega u svojoj strukturi, organizaciji. Noge, ruke, nos
postižu najveću veličinu u ranijim godinama puberteta, dok unutrašnji organi ( srce, digestivni
aparat, jetra) rastu još kroz čitavo doba puberteta.
U dječim razdobljima se najviše razvija kostur, manje muskulatura, a od puberteta dalje više se
razvija muskulatura, a u manjoj mjeri kostur.

Na psihičkom nivou u početnim fazama razvoja teče mnogo brže nego u kasnijim razdobljima. I
zato dijete u toku prvih šest godina stiče mnogo više novog nego u nekom kasnijem razdoblju. U
djetinjstvu je interes za igru najveći, dok se u pubertetu u prvom planu nalaze socijalni i
seksualni interesi, mehaničko pamćenje se razvija brže od logičnog.

Cefalokaudalnost- razvoj teče cefalokaudalno, što znači, od glave ka nižim djelovima. To se

može vidjeti kako pri rastenju ( glava raste brže nego trup i udovi) tako i pri razvoju motorike
( dijete u pogledu pokreta ranije kontroliše glavu nego ruke, i noge prije nego ruke; najprije
podiže glavu, zatim sjedi, a sjedi prije nego što stoji itd.)

Proksimodistalnost- razvoj rastenja i motorike se razvija takođe počev od sredine. Ruke rastu u
srazmjeri sa trupom, pesnice i prsti u srazmjeri sa rukama: dijete prije postane spretno u ruci
nego u pesnici i prije u pesnici nego u pojedinim prstima.

Razvojna ritmika- U zakonitosti razvojnog tempa spada i činjenica da i razvoju djeteta i maldih
postoji određena ritmika. U tom rastenju sa pravom vidimo zakonitu povezanost i mijenjanje
brzih i sporih, burnih, ekspanzivnih i mirnih, usporavajućih razvojnih razdoblja.

Ovo ritmičko talasanje važi, kako za razvoj ličnosti djeteta i mladih kao cjeline, tako i za razvoj
pojedinih funkcija, što je naročito izrazito u ranom djetinjstvu , kad je razvoj naročito brz ( na
primjer onda kada dijete uči da trči, razumije, govori, igra se itd). U pogledu razvojne ritmike mi
razvoj djeteta i mladih možemo, sasvim uopšteno, podijeliti na sledeće faze:

 u doba brzog i srazmjerno najbržeg razvoja do druge godine starosti

 u doba smirenijeg rastenja probližno do kraja jedanaeste godine
 u doma ponovnog naglog i burnog rastenja, odnosno razvoja, približno do petnaeste
godine
 u doma ponovnog smirenja i sazrijevanja, približno do osamnaeste godine.

Ova podjela ne znači da i u okviru samih faza ne postoje naznačene ritmičke promjene.

Razvoj djeteta i mladih na radoblja ili periodizacija toga razvoja

Pošto svaki razvojni stepen predstavlja nešto kvalitetno, novo, to je prirodno da i dijete od
stepena do stepena bude drugačije, odnosno da pojedini stepeni razvoja imaju određene
karakteristike prema kojima se upravo međusobno razlikuju. Raščlanjene razvoja djeteta i mladih
u razdoblje ili faze i detaljniji prikaz tih razdoblja i njohovo obrazloženje jeste glavni zadatak
dječije, odnosno omladinske psihologije.

Razvoj djeteta i mladih je sav isprepleten konkretnom sadržinom u kojoj dijete i mladi rastu;
savlađujući tu sadržinu, obojica postepeno urastaju u svijet predmeta i ljudi i dozrijevaju uz
povezanost i uz međusobno prožimanje unutrašnjih i spoljnih razvojnih činilaca. Karakterističnu
različitost razvojnih razdoblja, prema tome, određuje najprije različitost načina života djeteta i
mladih, različitost njihovog odnosa prema svijetu i životu, različitost vrsta njihovog ponašanja.

Djeca se međusobno razvojno razlikuju po tome što i kako doživljavaju i postupaju. Zato i ne
može biti drugačije nego da se, na primjer, djeca različitih razvojnih razdoblja, ako su u istoj
situaciji, različito ponašaju, da u toj situaciji biraju drugačije stvari, da pokažu, dakle, drugačije
potrebe, interese itd.

Vremensko razgraničenje- takva periodizacija bi bila na primjer ova:

Razdoblje novorođenčeta- traje nekako do kraja 1. Mjeseca

Razdoblje odojčeta- traje nekako do kraja 1. Godine

Razdoblje djetinjstva- traje od kraja 1. Godine do 11, 12 godine, a dijele se na:

 Rano ili prvo djetinjstvo od navršene 1. Do 6,7. Godine. Najpogodniji naziv za ovo doba
je djetinjstvo. Ovo doba se dijeli na:
- doba mališana- do 3 godine
- doba cicibana- do 6,7 godine. Ovo doba obično je poznato pod imenom predškolsko
dijete.
 Srednje djetinstvo- traje do 9 godine. Za ovo razdoblje je poznat naziv doba naivnog
realiste.
 Kasno djetinjstvo- od 9 do otprilike 11, 12 godine. Dijete ovog uzrasta poznato je pod
imenom kritičnog realiste.

Razdoblje adolescencije- traje od 11, 12 godine do 20,23 godine. To je doba složeno od:

 Predadolescencije ili pretpuberteta- do 13,14 godine

 Rane adolescencije ili puberteta- od 14 do 17,18 godine
 Kasne adolescencije do 20, 23 godine.

Veoma popularna, naročito u Sovjetskom Savezu, jeste periodizacija razvoja djeteta, koja za
osnovni kriterijum ima školovanje.

U suštini se ova podjela ne razlikuje od gore navedene i obuhvata sledeća razdoblja:

 Novorođenče
 Odojče
 Dopredškolsko doba- od kraja 1 do 3 godine
 Predškolsko doba- od 3 do 7 godina
 Školsko doba- od 7 do 17,18 godine; to se doba dijeli na:
- mlađe školsko doba- od 7 do 12 godine,
 - srednje školsko doba- od 12 do 15 godine,
- starije školsko doba- od 15 do 17,18 godine
 Adolescencija

Individualne razlike- djeca u razvoju nisu sigurno uniformisana ili šablonizirana. Zato je za
dobar i uspješan rad sa djetetom potrebno da se vaspitač, učitelj, udubljava i u djetetove
individualne osobenosti koje se donekle javljaju već odmah i koje postaju utoliko izrazitije i
značajnije ukoliko mladi čovjek sazrijeva ( na primjer, razlike u tjelesnom tipu, u tipu nervnog
sistema, temperamentu, u doživljavanju, razlike u sposobnostima, interesima, funkcijama, u
karakternim osobinama, osećajnim nijansama itd.). važnu ulogu igra i okolina, sredina
( porodica, društvo, klima), a u naročitoj mjeri još i vaspitanje. Na tjelesni prihički razvoj djece
prilično utiču njihove zdravstvene, higijenske prilike i prilike ishrane. Svako dijete, svaki čovjek
ima i svoj razvojni tempo, svoju ritmiku rastenja, koja se samo uglavnom približava prosječno
utvrđenim standardima. Dugotrajnim, sistematskim posmatranjem i proučavanjem psiholozi su
prikupili toliko mnogo gradiva da su iz njega mogli izvesti neke opšte sheme razvojnog tempa
kod djece. Tako je za jednu djecu karakteristično da se razvijaju uglavnom sporo, a za drugu da
se razvijaju uglavnom brzo, za treću da se opet razvijaju uglavnom sad brže, sad sporije, dakle
nekako neredovno. S obzirom na sve ovo može se govoriti o tri tipa rastenja: djeca sa brzim
rastenjem pripadala bi naglom i spretnom tipu, djeca sa sporim rastenjem temeljnom i stalnom
tipu, a djeca sa neredovnim razvojem nemirnom i skokovitom tipu.

Vaspitačev zadatak- jedno od prvih vaspitnih dužnosti uopšte jeste u tome da vaspitač brižljivo
i duže vremena posmatra dijete u cilju da pogodi kako stoji sa pitanjem njegovih sposobnosti, šta
je sa njegovim posebnim načinima života i aktivnostima i iskustvima, da bi mogao što uspješnije
da ga vodi, a i da mu pripremi što povoljnije uslove za učlanjenje u naše društvo i našu kulturu.
Takav učitelj će umjeti blagovremeno da pomogne djetetu koje je nešto stalo u razvoju ili je
počelo da se razvojno koleba, a takođe će znati da ga sačeka, ako se ukaže za to potreba, da ga
utješi, i da ga ohrabri.

Ukoliko, međutim, vaspitač primijeti neke teže nepravilnosti ili odbijanje u razvoju, koji
izazivaju sumnju, potrebno je da odgovarajuće zaključke ne donosi sam, nego da dijete uputi na
pregled- ovdje mora i sam da sarađuje svojim zapažanjima i iskustvima koja je o djetetu bio
stekao- ljekaru, psihodijagnostičaru, kliničkom psihologu ili mentalnom higijeničaru, pedagogu,
dakle, stručnjacima koji, na primjer, rade u vaspitnom savjetovalištu kako bi na taj način svi
zajedno utvrdili kako stoji s djetetom i koje mjere bi mu najbolje odgovarale.

Razvojni faktori
U razvoju djeteta i mladih odlučujući faktori su nasleđe, sredina, sazrevanje-učenje i vaspitanje,
odnosno djelatnost.

Nasleđe
Nasleđe igra veoma važnu, mada ne najvažniju ulogu u čovjekovom razvoju i životu.

Da bi se razumio odnos među faktorima, može se odgovoriti na škakljiva pitanja kao što su, na
primjer, kako to da mogu biti različita, pa čak i suprotna, djeca ili čak blizanci, koji rastu i žive u
istoj sredini, između kojih je mala razlika u uzrastu, i koja imaju jednako vaspitanje, ili da
blizanci koji rastu u različitim okolnostima, budu slična po ličnim karakterističnostima; kako to
da u socijalno i materijalno dobrim i lošim porodicama nailazimo na asocijalnu djecu, da sasvim
valjani ljudi mogu da proizlaze i iz loših nezdravih životnih prilika i slično.

Genotip-fenotip- Nosioci nasleđa su geni koji se nalaze u hromozomima ( u jezgu ljudskih živih
ćelija ima ih 48) i koji sačinjavaju čovjekov takozvani genotip. U početku spoje se jajna ćelija i
spermatozoid, i u unutrašnjosti jezgra novonastale ćelije za oplođenje su bjelančevinaste
strukture koje takođe nazivamo hromozomima. U njima su, prema tome, sjedinjene nasljedne
osobine majčinog i očevog organizma, ali dopiru, naravno, i unatrag do njihovih predaka. Te
osnove su polazna tačka za razvoj ploda koji počinje diobom i diferencijacijom ćelija.
Djelovanje, efekat genova, naravno, nije neposredno vidljiv, nego genotip postaje vidljiv onda
kad dobije određeni lik, kad se, dakle, spolja pokaže u obliku ostvarenih mogućnosti, u obliku
takozvanog fenotipa, a ovaj na taj način sjedinjuje uvjek nasleđene i stečene osobine.

Šta se nasleđuje? Razlikujemo nasleđene osnove u pogledu tjelesnog i prihičkog razvoja. Sa

tjelesne strane treba spomenuti kao više ili manje pouzdano nasleđene osobine kao što su: opšte
karakteristike vrste i rase ( iz ljudskih genova postaju samo ljudi, od bijelaca samo bijelci itd.) ,
vrsta krve grupe, tip tjelesne konstitucije, tjelesna visina, brzina rastenja, osjetiljivost čula (dobar
vid, loš vid itd.) , boja kose i očiju, sljepilo za boje, sklonost ka ćelavosti, neki defekti ( na
primjer, zečje usne), a prije svega dispozicije ili sklonosti ka određenim bolestima fizičkog i
psihičkog karaktera. U vezi s tim kao uzroke treba u prvom redu pomenuti epilepsiju,
tuberkulozu, alkoholizam, polne bolesti (sifilis) i neke krvne bolesti.

Uticaj nasleđa primijetan je naročito kod jednojajčanih blizanaca, mada i kod njih postoje
individualne razlike. Ove razlike su naročito velike ako ovi blizanci žive odvojeno. Sličnost
između blizanaca uglavnom opada kada se radi o inteligenciji, uspjesima u školi i o ličnosti.

Komplikovanije je pitanje nasleđa u domenu psihičkog razvoja. Sigurno možemo reći da se ne

nasleđuju dovršene, gotove psihičke osobine, nego samo određene anatomsko-fiziološke
osobenosti organizma, prije svega, naravno, nervnog sistema, i tu opet u prvom redu mozga.

Dispozicije- I tako su nasledni uticaji već u materici nerazdvojivo povezani sa spoljnim

momentima ( intrauteralna sredina) i ova nerazdvojna isprepletanost je zatim za sve vrijeme
karakteristična za razvoj djeteta. Uticaji u majčinom tijelu su zakoniti. Mineralne materije,
naročito kalcijum, koje plod crpi iz majčinog tijela potrebni su, na primjer, za djetetov skelet.
Nedostaci u djelovanju žlijezda sa unutrašnjim lučenjem kod majke utiču takođe na nedostatke
kod nastajanja djetetovog organizma. Tako je, na primjer, nedostatak hormona štitne žlijezde kod
majke- a taj hormon je veoma važan za razvoj- uzrok za to da se štitna žlijezda kod djeteta
uopšte ne razvije, što dovodi do urođenog kretenizma.

Svi su izgledi da su za razvoj ploda od izuzetne važnosti majčino tjelesno i psihičko stanje, pošto
se razne smetnje u majčinoj ličnosti na ovaj ili onaj način prenose na plod, a u prvom redu na
nervni sistem u nastajanju. I zato je od tako velikog značaja kako stoje stvari kod majke, naročito
u pitanju zaraznih bolesti, s uživanjem alkohola, sa nervnim i duševnim potresima,
premorenošću, eventualnim smetnjama za vrijeme gravidnosti i slično. Nije čudo ako to i sa
svoje strane neposredno usađuje u dijete loše dispozicije, sklonosti ka osjećajnoj razdražljivosti,
nervnoj preosjetljivosti i uopšte određenim bolesnim smetnjama u rastu itd.

U poređenju sa odraslim, dispozicije u djetetu su izvanredno plastične i takve da se mogu lako

obrazovati. I zato je djetinjstvo, naravno, kao poručeno polje rada za obrazovanje i vaspitanje. U
sredini postoji mnogo pobuda koje dijete tjera na posmatranje, slušanje, kretanje, na govor,
gledanje itd. Pored spoljašnjih pobuda, počinju da djeluju i dispozicije u onome u čemu se
upravo razvijaju. Tako se „unutrašnji“ nasljedno dispozicioni faktor, i „spoljašnji“ faktor
nerazdvojno prepliću i u daljem djetetovom razvoju, a faktori sredine, životne okolnosti,
društveni položaj, a prije svega vaspitanje, ovaj razvoj i sadržajno dopunjavaju,budući da
sadržajno obogaćuju i određuju osjećanje djeteta i mladih, njihovo mišljenje, vrednovanje,
moral, razne njihove odnose i djela, njihovu misaonost.

Dijete takođe ne raspolaže raznim sposobnostima već u času samog rođenja, već se one razvijaju
iz odgovarajućih dispozicija, u njegovom radu, njegovim mnogobrojnim i raznovrsnim
aktivnostima, može ih steći iskustvom. Poznato je da dijete, kada bi živjelo potpuno odvojeno od
ljudi, ne bi steklo niz ljudskih mogućnosti, da ne bi, na primjer, naučilo da govori, da se hrani na
odgovarajući način, da izrađuje alat i slično.

Dispozicije se nasleđuju za inteligenciju, za snagu uma, vjerovatno naročito za matematičku,

tehničku, muzikalnu, umjetničku talentovanost ili čak, dispozicije za umnu i duševnu defektnost,
zaostalost, potprosječnost. Nasleđuje se dispozicija za temperament i u vezi s tim naročito za
neke osjećajne osobenosti na primjer za hladnokrvnost ili zagrejanost, vrelu krv, uravnoteženost-
neuravnoteženost, za uzbudljivost-smirenost itd.

Dispozicije pripadaju nasleđenom, odnosno prirođenom dijelu čovjekove prirode, a ono što
čovjek na osnovu njih stekne, spada u stečeni dio njegove ličnosti. Ovdje spadaju razvijene
sposobnosti i funkcije, karakter, naročito već pomenuta sadržajna ili materijalna karakteristika
naše ličnosti.
Sredina
Šta je sredina? Pored vaspitanja, upravo je sredina onaj činilac koji veoma utiče na nastajanje
mlade ličnosti. Sredina je kao pojava nešto jako zamršeno i složeno, jer sadrži mnoštvo
najrazličitijih uticaja jer je takođe sama, po vrsti i značaju, različita i promjenjiva. Vidjeli smo da
djetetov razvoj već u materici nailazi na uticaje određene sredine i da već sa začećem počinju da
dolaze do izražaja učinci sredine. Tako je oblikovanje djetetove prirode još odmah u početku
izloženo i „Spoljašnjim činiocima“.

Ako bi htjeli označiti sredinu prema sadržajnom strani, i to u najširem obimu, moglo bi se reći da
ona predstavlja cjelokupnost spoljnih uticaja i prilika u kojima dijete živi i razvija, se da ovdje
spadaju priroda i stvari koje okružuju čovjeka, raznovrsne okolnosti i događaji koje pojedinac
doživljava ili koji na njega nailaze, ekonomsko – socijalna, kulturna atmosfera u kojoj se
pojedinac kreće, te da svi ti uticaju takođe u najidealnijem slučaju ne dostižu do onog stepena
organizovanosti i pridržavanje plana koji je bitan za vaspitni rad.

Uloga Sredina – Kao ni nasljeđe, tako ni sredina nije svemoćni faktor. Čovjek takođe nije
pristupačan uticajima sredine na svim svojim stepenima razvoja. Najviše pristupačan za njih je u
ranom djetinjstvu, pa smo zato mi danas svjesni velikog značaja koji prve godine života imaju na
dalji razvoj ličnosti.

Promljenjivost – Sredina se mijenja. Zato ovi uticaji na ljude nikad nisu mehanički. Sredina se u
životu pojedinog čovjeka mijenja već u toku razvoja. Djetetu se postepeno širi i komplikuje taj
svijet koji postaje njegova životna stvarnost i u koji se dijete uživi. Proširuje se djetetov životni
prostor, radijus njegovog geografskog, civilizacijskog i kulturnog položaja, množe se dodiri sa
novim ljudima, a sve to djetetova sredina ujedno produbljava i obogaćuje. Tako u toku razvoja
djeteta i mladih nastaju i bitne promjene u toj sredini. Dijete igrom, a kasnije i radom počinje da
utiče na svoju sredinu, postaje njen tvorac zajedno sa ostalima. Uticaji između djeteta i čovjeka
koji sazrijeva iz sredine jeste, dakle, obostran. Jedan od naših velikih vaspitnih zadataka je u
tome da omladinu navikavamo takođe na promjenu sredine, na traženje novih, boljih radnih
načina, na stvaralačku kritiku postojećeg stanja, na uklanjanje postojećih grešaka i opasnosti od
njih, na poboljšanje našeg društvenog, kulturnog i moralnog položaja, ukratko rečeno, da našu
omladinu uvodimo u što intezivniji rad za jedno savršenije, socijalističko društvo i za nove,
savršenije odnose među ljudima. Naša omladina je mnogim akcijama već izmijenila lik naše
zemlje i dragocjeno doprinosila njenom daljem izgrađivanju. A zakonitost je da se čovjek, pa
prema tome i dijete, omladina, najviše mijenjaju time što mijenjaju sredinu. Nova omladina
nastaje najviše upravo tako što je aktivnija i što je moguće više stvaralački doprinosi mijenjanju
postojeće sredine u najširem smislu riječi.

Različitost efekata sredine – Sredina nema podjednak efekat na svako dijete i odraslog na
potpuno isti način. Kao što se mi ljudi razlikujemo između sebe, tako se donekle razlikuju i
uticaji sredine na nas. U suštini je uticaj iste sredine na ljude, naravno, u mnogo čemu jednak
(društvo,priroda). Ali pri tome ne možemo brisati neke lične osobine pojedinaca, djece ili
odraslih, koje prouzrokuju da i oni postaju različito dostupni istim uticajima sredine, ili da su za
jedne više dostupni, a za druge uopšte nisu. Ovdje ne možemo predvidjeti, na primjer, razlike u
dosadašnjem vaspitanju i obrazovanju pojedinaca, što je opet sve u vezi s tim u kojoj mjeri neko
umije da iskoristi sredinu za razvoj svoje ličnosti i procvat zajednice kojoj pripada. Sa
vaspitanjem djeteta i mladih neminovno se širi i obogaćuje i njihovo doživljavanje sredine. Ali
sredina ne utiče za sve vrijeme podjednako i zbog toga jer se djetetova psiha razvija, a uporedo s
tim mijenja i djetetov saznajni, osjećajni i akcioni odnos prema sredini. Šta stvara zapravo
detaljniju sadržinu sredine i kakav značaj (karakter) imaju njeni uticaji?

Geografska sredina – Djetetovoj sredini pripadaju priroda, predio i klima, to jeste pripada
takozvana geografska sredina u kojoj dijete živi. Tu se radi o djetetovom boravištu. Ovdje se radi
o razlikama između svijeta na visini i u niziji, između južnih, sjevernih, i umjerenih geografskih
položaja, primorskog i kontinentalnog položaja, sunčanih i tmurnih predjela, o razlikama između
jasnog i maglovitog neba, između opažajno oštrih i zamagljenih obrisa predmeta, odnosno
pojava i slično. Ovamo spadaju razlike u fauni flori, u prirodnim bogasttvima, u ishrani
stanovništva, u hemijskom sastavu vode (jod,kalcijum). Sve ovo sigurno utiče na neke osobine u
tjelesnom rastu i tjelesnoj konstituciji, na zdravstveno stanje, ali i na neke osobine u životu i
psihi onih ljudi koji se ovako razlikuju prema svom boravištu.

Ali ne može se reći da geografska sredina u cjelini već sama po sebi oblikuje psihu ljudi. Čovjek
se prilagođava raznim prirodnim uticajima i uticajima sredine, jednim dijelom, a djelimično se
bori protiv njih, pokušava da im se otme, ukratko, sa njima se sukobljava, hvata u koštac.

Društvo – Društveni odnosi čine jezgro društvene sredine u najširem smislu riječi. Od tuda
razlike između ljudi u različitim društvenim uređenjima, razlike između omladine koja živi i
raste, na primjer, u kapitalističkim društvenim uslovima, i omladine koja živi u društvu koje
izgrađuje socijalizam, recimo, naše omladine. Društvena sredina je veoma bogata i raznovrsna. U
nju spada cjelokupna prošlost nekog naroda, države, sadašnje državno uređenje, materijalna
kultura određene zajednice ljudi, tu spadaju običaji, pravni oblik države, porodični život u nekoj
društvenoj zajednici, politički život, društvene organizacije, itd.

Kultura – U ovom kompleksu uticaja ističe se posebno kultura, kulturna sredina; ovdje treba
ubrajati jezik, arhivu umjetnosti i nauke kojom neki narod, odnosno neka šira društvena
zajednica, raspolaže, uticaj štampe, radija, televizije, pozorišta, koncertnih dvorana, uticaj
kulturno – prosvjetnih organizacija, biblioteka, odnose djece prema sportu, odnose odraslih
prema djeci, uticaj raznih kulturnih ustanova; među njima je naročito važna škola, zatim školska
sredina i njjene osobenosti u poređenju sa porodičnom sredinom, međusobni odnosi školske i
porodične sredine, značaj i karakter školskih družina i školskih i razrednih zajednica i slično.
Ovamo spadaju još preovlađujući pogled na svijet, vodeći moralni, estetski, kulturni pogledi,
kulturni nivo većih i manjih socijalnih jedinica, itd. U ekonomsko – socijalne i kulturne razlike
spada i razlika između grada i sela i industrijskog centra ( tu su ukorijenjene razlike u ponašanju
djece, u tempu njihovog života i reagovanja, u rečničkom blagu, interesima, iskustvima itd) pa,
opet, razlika među samim ovim mjestima, dakle između gradova, sela itd. Djeca uče da u
atmosferi moderne tehnike sasvim drugačije žive nego prije desetina godina.

Porodica – Veoma je važno pomenti porodicu kao onu sredinu, u kojoj i preko koje dijete
korača naprijed i veoma energično u dodire sa ostalim ljudima i životom užeg i šireg društva.
Ovdje su važna pitanja da li je porodica kojoj dijete pripada potpuna ili nepotpuna, može biti
proširena ( više generacija u jednoj porodici ), da li je dijete pravo dijete ili usvojeno, da li je
porodica bila potpuna pa se kasnije rasturila ili je upravo na putu da se rasturi, kakvi su odnosi u
porodici ( među roditeljima i među roditeljima i djecom ) i eventualno sa ostalim članovima
porodice, kakve su posljedice ratnih strahota. Iznad svega je važna osjećajna atmosfera koja
vlada u porodici, osjećajne nijanse, raspoloženje, jer sve to može da utiče na dijete ili tako da mu
podiže duh, ili da ga koči, može da utiče vedro ili mračno ispunjava ga osjećajem sigurnosti,
bezbjednosti ili nesigurnošću, odnosno sumnjama.

Porodična atmosfera je od velikog značaja za povoljan ili nepovoljan razvoj djeteta uopšte, za
njegovu veću ili manju efikasnost.

Tu je i pitanje mjesta koje dijete zauzima u porodici s obzirom na ukupan broj djece ( jedinac,
najstariji, srednje, najmlađe dijete ), jedini muškarac među djevojkama, jedina djevojka među
muškarcima, razlika u uzrastu između djece, odnosno srodnosti djece prema uzrastu; tu je i
pitanje zaposlenosti roditelja, njihove profesije, i njihovih prihoda, njihovog vaspitanja,
stambene situacije i rasporeda prostorija, pitanje šta porodica može da pruža djetetu u biološkom,
socijalnom, moralnom, i kulturnom pogledu; pitanje zdravlja u porodici i rodu, kako stvari stoje
u vezi sa alkoholizmom, sa zdravstvenim, higijenskim navikama u porodici, kakva je društvena
pomoć porodici bilo u zdravstvenom ili vaspitnom pogledu ili u pogledu raznih usluga, i kakav je
odnos porodice prema zajednici; kakvi običaji vladaju u porodici u pogledu ishrane i izdržavanja
kuće kako se dijete uopšte ponaša kod kuće, kakav je njegov odnos prema školi itd.

Pojam društvene ili socijalne uloge- svaki pojedinac i svako dijete izložei su određenim
društvenim uslovima opstanka i svim mogućim uticajima društvene svijesti, tradicije, morala,
primjera, što, naravno, utiče i na odgovarajuće vaspitanje. Društvo kao cjelina sastavljeno je od
mnogih manjih socijalnih jedinica ( porodica, stan, profesija, razred) i svaka društvena grupa
formira takođe svoga karakterističnog predstavnika i ovaj na neki način personifikuje
najkarakterističnije osobine grupe koju predstavlja. Ove karakterističnosti su, naravno, utanačene
ekenomskim položajem određene socijalne grupe, ekonomskim potrebama grupe i njenim
nužnostima, preovladavajućim proizvodnim načinima i odnosima, dakle društvenom suštinom.
Tako nastaje socijalna uloga muškog i ženskog pola, pa bilo da se radi o djetetu ili muškarcu,
djevojci, mužu, occu, majci, socijalna uloga eksploatisanog čovjeka i eksploatatora, seljaka,
fizičkog i umnog radnika itd.
Revolucionarna društvena činjenica, ostvarena oslobođenjem radnika i seljaka za vrijeme naše
oslobodilačke borbe, i suštinski produbljena prelaskom na društveno samoupravljanje,
ekonomsko osamostaljivanje ženskog pola, i njegova sve veća afirmacija u društvu, uklanjanje
nepotrebnih razlika u vaspitanju muške i ženske djece,omladine, i suprotnosti između umnog i
ručnog rada, sve to stvara primjetne i klavitetno nove promjene u aktivnosti, svijesti i moralnom
liku naših ljudi, radnika, inteligencije, muške i ženske omladine, a i promjene u njihovoj
profesionalnoj etici.

Karakter uticaja sredine- Sredina uglavnom djeluje nesređeno, slučajno, neorganizovano. U tu

svrhu pokušavamo da aktivno pratimo kulturni, zabavni i sportski život naše omladine, njene
priredbe, proslave, njen bogati organizacioni život. Moraće se postići da cjelokupna društvena
sredina bude što harmoničnije usmjerena prema našim vaspitnim ciljevima, dakle da najrazličitiji
životni uticaji postanu jedinstveniji. Time će naše vaspitanje postati neuporedivo efikasnije,
planskije, a vaspitni rad će postati lakši u mnogim pogledima.

Sazrijevanje i učenje
Sazrijevanje- označava onaj razvoj djeteta i mladih, koji je neizbježno uslovljen fiziološkim i
psihološkim zakonima samog rasta, označava sazrijevanje dječijeg organizma, prije svega
nervnog sistema i mozga, a paralelno sa time i njegove psihe, označava, dakle, razvijanje i
usavršavanje dječijih fizioloških funkcija i psihičkih funkcija koje se zasnjivaju na njima.
Ukratko, ono označava djetetov fiziološki razvoj i njegov psihički razvoj koji se na ovome
zasniva a sve to se manifestuje u sve složenijem i savršenijem psihičkom životu, odnosno
ponašanju djeteta. Tako možemo zaključiti na osnovu promjena u djetetovom ponašanju, po
strukturama toga ponašanja, o samome stepenu djetetove zrelosti.

Američki psiholog Arnold Gesell raspravlja o tome i u svojoj poznatoj psihologiji djeteta
razvojno prati hvatanje rukom, puzenje, čitanje i ostalo. Ova skala razvoja predočava nam
hvatanje rukom odojčeta:

 12 nedelja: dijete posmatra kocku

 20 nedelja: dijete kocku posmatra i naginje se ka njoj
 24 nedelje: dijete posmatra kocku i pruža cijelu ruku prema njoj, ne okrećući se
 36 nedelja: posmatra kocku i brzo pruža cijelu ruku prema njoj
 52 nedelje: pogleda kocku, dohvati je kažiprstom i palcem pa je opet spretno pušta
 15 mjeseci: pogleda kocku, uzme je i ispušta tako da od 2 kocke napravi „kulu“

Ili ipak skala djetetove mogućnosti kod čitanja:

 15 mjeseci: obuhvata sliku pogledom koju je u knjizi prepoznao

 18 mjeseci: pokazuje na slike koje je u knjizi prepoznao
  2 godine: nazove tri slike u knjizi
 3 godine: prepoznaje 4 štampana geometrijska lika
 5-6 godina: prepoznaje štampane riječi koje se u tekstu ističu.

Ovakve skale, stepene u sistemu ili „profilu“ ponašanja djeteta, moguće je objasniti strukturnim
isprepletanostima koje postepeno nastaju i povećavaju se među brojnim neuronima i tkivom
mišića, među nervnim i mišićnim sistemom. Uopšte su važne promjene i sve veće finese u
anatomiji i fiziološkom djelovanju organizma ( u mišićima, kosturu, živcima). Ovako postupno
sazrijevanje jeste karakteristično za cjelokupni psihološki razvoj djeteta i mladih, iako kod sve
djece pojedini stepeni ne nastupaju istovremeno u skali. Individualne razlike u sazrijevanju
predstavljaju nešto normalno. Na sazrijevanje utiču u određenoj mjeri, naravno, i različiti uticaji
sredine. Ali novosti, novi stepeni ili faze u skali mogu se pojaviti i iznenada.

Dijete nije u svakom razdoblju sposobno za sve, jer se sve njegove funkcije i osobine ne
razvijaju istovremeno; erotični odnosi između muškarca i djevojke nisu mogući prije nego što
oboje ne dožive sekundarne polne promjene, a ove se javljaju tek u pubertetu.

Učenje- u najširem smislu za koje je čovjek sposoban stiče se u najranijem djetinjustvu. Kod
učenja u užem smislu, međutim, radi o ssticanju novog znanja, sspretnosti, navika, naviknutosti,
sposobnosti za rešavanje zadataka, za sticanje složenijih osjećaja, socijalnih gledišta, potreba, a
time i novih motiva, ukratko, o mijenjaju ponašanja pod vođstvom odraslih, odnosno pod
uticajem svjesnih samostalnih napora učenja. Učenjem dijete uspostavlja novi odnos prema
objektivnom svijetu, odnosno prema svojoj sredini, položajima u kojima se nalazi. I tako se ovim
položajima, ovoj sredini, donekle prilagođava, a još više, i jedno i drugo savlađuje učenjem, i to
što ekonomičnije i efikasnije.

Odnos između sazrijevanja i učenja- što dublje zalazimo u rano djetinjstvo, utoliko teža je
razlika između sazrijevanja i učenja. Osnovna zakonitost ovog odnosa je u tome da se dijete
razvija dok uči i dok se vaspitava. Mada pri sticanju funkcija karakterističnih za čitav niz ( na
primjer, puzanje, sjedenje, hodanje i drugo) postoji jači akcenat na sazrijevanje nego na učenje, a
pri sticanju funkcija karakterističnih za pojedinca ( plivanje, biciklizam, i drugo) snažniji akcenat
na učenje nego na sazrijevanje, ipak je činjenica, da se ni u jednom primjeru ne smije odvojiti ni
jedno ni drugo, da je u individualnom razvoju odlučujuće sazrijevanje i učenje i da se funkcije
formiraju dok djeluju, te zbog toga ovo oblikovanje funkcija ne možemo odvojiti od objektivne
sadržine uz koju one nastaju. Djetetova mnogostruka aktivnost se ne može odvojiti od kulturne
sadržine i specifičnosti u koje dijete živi i da je osvaja ovim ili onim djelovanjem, da u nju
prodire, i od cjelokupnog kompleksa međuljudskih odnosa karakterističnih za određeno društvo
ili određeni kolektiv. Ovakvo učenje je, naravno, najbolje koncentrisano u procesu nastave i
vaspitanja.

Jedinstvo oba procesa- u tome se ostvaruje jedinstvo sazrijevanja i učenja, odnosno vaspitanja.
Između sazrijevanja i učenja postoji dakle međusobno uticanje, bilo u pravcu ubrzavanja ili
usporavanja. Bez napora, bez vježbe u djeteta i mladih ne bi mogle doći do izražaja unutrašnje
razvojne mogućnosti kojima raspolažu, a bez ovih mogućnosti njihov napor i njihova vježba bili
bi uzaludni.

Postepenost- Jasno da postepenost postoji kako u sazrijevanju tako i u učenju i u vaspitavanju,

ali ova postepenost nema ničeg zajeničdkog sa eventualnim karakterom čekanja kod učenja,
odnsono vaspitanja. Ova postepenost ne dozvoljava takođe da djetetov razvoj forsiramo, da ga
podstičemo i na primjer od djeteta tražimo da određeni predmet uhvati rukom, da svoje tjelesne
potrebe obavlja kako treba i da se oblači samo, rasprema igračke za sobom posle igre, da jednom
riječju bude od majke nezavisan, prije nego što je uopšste postiglo stepen socijalne i
emocionalne zrelosti. Slično bi bilo kad bismo dijete tjerali u školu još prije nego što je sposobno
za to, ili kad bismo ga mučili nekim apstraktnim gradivom onda dok je još sasvim u
konkretnosti.

Ni odugovlačenje ni preticanje- ako ne valja razvoj forsirati, onda je potrebno da odrasli što
više urade na tome da sredina unapređuje razvoj djeteta i da mu pruži dovoljno prilike da načini
sledeći korak u sazrijevanju. Kad ovakvih prilika nema, dijete počinje da se dosađuje, ili postane
plačljivo, a može početi i da lupa igračke koje ga duže vrijeme nijesu podstakle ni na šta, i
postaje uopšte sklono rušenju. Ali ako odrasli pretjeraju sa učenjem kod djeteta, onda se lako
dešava da dijete postane bijesno, nervozno,hirovito, svojevoljno ili da se povuče u svoj svijet
mašte.

To isto u principu važi za školu. Škola od učenika ne treba da traži suviše malo, ali ni suviše
mnogo, ne smije omogućavati nered i dosadu, ali ne smije da zanemaruje ni učenikove razvojne
mogućnosti, treba da uz pristupačnu nastavu ne zaboravi na zahjteve i –u saglanosti sa
učenikovim razvojem- na sistematičnost.

Motivacija- je od velikog značaja pri učenju, ona se i sama razvija i usavršava zajedno sa
razvojem djeteta. Dijete mora pored učenja, uprkos svim naporima, osjetiti i neko zadovoljstvo i
zadovoljenje. Jer što više opada zadovoljstvo kod djeteta, to više na njegovo mjesto dolaze
zabrinutost i strah, bojaznost, a to svakako ne može biti dobar podstrek za učenje.

Volja za učenje- od velike praktične vrijednosti jeste ono po čemu vidimo da li je dijete već
sposobno za određeno učenje ili nije. Psiholozi postavljaju tri vrste kriterijuma na onosvu kojih
možemo zaključiti kako stoji sa djetetovom konkretnom voljom za učenje. To su:

 Interesovanje koje dijete pokazuje za određenu aktivnost ili određeni sadržaj

 Trajnost toga interesovanja i
 Napredak koji dijete pokaže kad počne s učenjem i vježbanjem.

Ako se dijete često zanima za određeni predmet ili grupu predmeta, odnosno za određenu
aktivnost, i ako primjetno napreduje pošto počne time da se bavi, to znači da se u tome vježba,
možemo zaključiti da dijete za to sazrelo. U tom slučaju je potrebno dijete pomagati i
ohrabrivati, dok bi napor u suprotnom slučaju bio uzaludan.

Interesovanja djeteta se javljaju u procsu razvoja uz njegovu akstivnost, uz učenje i praksu. I zato
ih ne možemo vezivati samo za sazrijevanje. Isto što je bilo rečeno o odnosu između sazrijevanja
i učenja, važi u principu i za odnos između interesa i učenja, te vaspitanja.

Inteligencija i razvoj- uglavnom valja reći da je razvoj – dakle sazrijevanje i učenje- brži kod
djece sa većom inteligencijom nego kod djece sa manjom ili čak ispod prosjeka inteligencijom,
dakle u duševno zaostale djece. To se može vrlo dobro zapaziti, na primjer, po tome kada dijete
prohoda, kada počne da govori, ali i po polnoj sazrelosti. Razlika u tome kad progovori veoma
bistro i duševno veoma zaostalo dijete, može da iznosi, na primjer, pune tri godine ( oko 40
mjeseci). Poznato je takođe da se imbecili i idioti u pubertetu veoma sporo razvijaju i da uopšte
ne sazrijevaju u teškim slučajevima te zaostalosti.

Osjećajni život i razvoj – savremeija psihološka, pedagoška i medicinska istraživanja

dovoljavaju predpostavku da sređen i zdrav osjećajni život postavlja dobar podstrek i razvoju
djeteta, dok taj razvoj otežavaju osećajne disharmonije, depresije, nezadovoljstva, napadi
osjećanja bespomoćnosti, česta premorenost, i bjekstvo u sanjarenje. Ne smijemo, naime,
zavoraviti da osjećajni život veoma snažno utiče i na fiziološke promjene u organizmu ( na
krvotok, metabolizam, sekreciju i tako dalje)

Vaspitanje, odnosno aktivnosti

Vaspitanje se među svim razvojnim faktorima približava glavnoj i najneposrednijoj pokretačkoj

snazi djetetovog razvoja, koja je i njegova sopstvena aktivnost. Ali budući da se dijete ne razvija
spontano, to vaspitanje, odnosno vaspitači, aktivnost djeteta moraju usmjeravati i organizovati.

Dužnost vaspitnih faktora jeste takođe da se ostvare takve situacije koje će podsticati dijete i
mlade na razne aktinosti, što ubrzava njihov fiziološki (kvalitativni razvoj korteksa) i psihološki
razvoj. Kao što vaspitanje odigrava veoma značajnu ulogu u oblasti pojedinčevog životnog puta,
tako mora takvu ulogu odigrati i u borbi za nove kvalitete naše omladine.

Djetetova aktivnost je glavna pokretačka snaga njegovog razvoja, jer radom čovjek najbolje
mijenja svoju sredinu i sebe. A centralne aktivnosti djeteta su saznavanje, učenje i cjelokupna
svakodnevna životna praksa. Preko vaspitanja, obrazovanja, dijete koje raste i sazrijeva stalno
nailazi na zahjteve i zadatke. I dok ih rešava njegova se ličnost razvija i oblikuje. Vaspitanje
kasnije prelazi u samovaspitanje i u ovo treba ubrojiti i samoobrazovanje. Dijete, mladi čovjek,
je aktivan subjekt i tako ujedno i najneposredniji oblikovalac svoje ličnosti. Kao što nasleđe i
sredina ne predstavljaju svemoćne razvojne faktore, tako ni vaspitanje nije to. Tu su organski i
mentalni defekti, dispozicije, zatim određeni biološki zakoni, razvoj fizioloških funkcija, prije
svega sazrijevanje i ravoj dječijeg mozga, pa unapređujući ili kočeći uticaj sredine, a na osnovu
toga javljaju se i manifestuju duševne funkcije. I sve to ograničava vaspitanje, odnosno, vapitač
o svemu tome mora voditi računa.

O tjelesnom razvoju uopšte

Za tjelesni razvoj važe u principu svi oni momenti koje smo naveli kod razvoja djeteta i mladih
uopšte. Postoje neki faktori koji su u neposrednoj vezi upravo sa tjelesnim razvojem.

Socijalno-ekonomski faktor- tjelesni razvoj prvenstveno zavisi od socijalno-ekonomskih

prilika. Siromaštvo i loše životne prilike koče tjelesni razvoj, dok ga odgovarajuća udobnost
unapređuje sada bez obzira na tjelesno vaspitnu aktivnost. Prilikom poboljšanja socijalno-
ekonomskih i zdravstvenih prilika znatno poboljšava i tjelesno i zdravstveno stanje omladine.

Socijalno-ekonomski položaj porodica utiče najprije na bolju ishranu djeece i na bolje stambene,
opšte higijenske i tjelesno vaspitne prilike. Visina i težina djece su uglavnom pogođeni kada
djeca rastu u ovakvoj ili drugačijoj široj društvenoj oskudici, na primjer, za vrijeme rata,
okupacije ili vrijeme opštih ekonomskih poteškoća.

Naročito osjetljiv za loše životne prilike jeste dječiji organizam do 3 godine. Isto tako može se
uočiti da nepovoljne prilike u svom tjelesnom razvoju više osjećaju dječani nego djevojčice, a to
je uopšte u vezi sa opštom većom biološkom osjetljivošću muškaraca.

Uticaji socijalnog porijekla- prihvatljivo je tumačenje da su djeca namještenika, uprkos lošijim

objektivnim uslovima, prvi u pogledu visine i težine zato što u porodicama namještenika postoji
prosječno viši nivo higijene, veća zdravstvena prosvećenost, bolje vaspitan osjećaj odgovornosti
za djecu i manji broj djece, što srazmjerno podiže životni standard.

Osim elemenata nasleđa, razlika u polu, rasnih i klimatskih osobina, a u prvom redu uticanja
društvene sredine u širim i užim obimima, biće opravdano ako navedemo posebno još nekoliko
faktora telesnog razvoja.

Endokrini sistem- među unutrašnjim izazivačima djetetovog tjelesnog razvoja i tjelesnog

razvoja mladih treba naročito podvući endokrini sistem ili sistem žlijezda sa unutrašnjim
lučenjem, pretežno sa lučenjem hormona u krv. Taj sistem u velikoj mjeri reguliše tjelesni rast i
tjelesne funkcije, mada posle ranog fetalnog doba glavni impulsi za rast i njegovo regulisanje
proizilaze iz međumozga i velikog mozga. Naslućuje se da se odatle preko hipofize podešava
aktivnost hormona za rast.

Štitna žlijezda- tiroidea – leži sa prednje strane vrata, desno i lijevo od dušnika. Ona reguliše
metabolizam i od velikog je značaja ako je u pitanju suviše mala ili suvše velika težina. Njen
izvanredni značaj vidi se naročito kod one djece koja se rode bez nje, a to znači da su u tjelesnom
i duševnom pogledu sasvim zaostala.

Paratireoidne žlijezde- nalazi se u blizini tireoidne žlijezde i one organizam snabdijevaju

kalcijumom. Nepravilan rad ovih žlijezda izaziva lošiji razvoj skeleta i suviše veliku
razdražljivost mišića.

Timus- leži u grudnoj šupljini odmah iza grudne kosti. Ako grudna žlijezda suviše malo
funkcioniše, onda je to uzrok tome što su neki ljudi vrlo niskog, patuljastog rasta, dok su u
duševnom pogledu normalno razvijeni.

Hipofiza- nalazi se na takozvanom turskom sijedlu na dnu lobanje. I hormoni srednjeg režnja
ove žlijezde utiču na razvoj kostiju i tkiva, dakle organizma. Ako ova žlijezda oslabi onda to
izaziva patuljasti rast; a ako radi prekomjerno dolazi do džinovskog rasta.

Hormoni polnih žlijezda- utiču prije svega na razvoj sekundarnih polnih karakteristika u
pubertetu i na kasniji polni život odraslih uopšte. Sazrele polne žlijezde sprečavaju, koče, tjelesni
rast.

Epifiza- čiji hormoni djeluju suprotno hormonima polnih žlijezda koče polni razvoj. Ako se
njeno djelovanje bolesno izmijeni, onda to dovodi do prerane polne i duševne zrelosti. Posle 7
godine njeno djelovanje u vezi sa kočenjem polnog razvoja, počinje da opada.

Nadbubrežne žlijezde- luče hormon adrenalin koji doprinosi dovoljnoj količini šećera u krvi.
Pod uticajem razraženosti, potresenosti, djelovanje ove žlijezde ojača, što vodi do povećanog
lučenja adrenalina i povišenja šećera u krvi.

Pravilan razvoj organizma jeste rezultat skladnog međusobnog rada pomenutih i još nekih drugih
žlijezda, dakle cjelokupnog endokrinog sistema.

Ishrana- Pravilna i dobra ishrana je od naročite važnosti za tjelesni razvoj. Čovjeku hrana u
prvom redu daje materijal za izgrađivanje tijela i obnovu ćelija, a ujedno i za razvoj mehaničke i
toplotne energije. Ona podstiče na djelovanje mnogo funkcija. Tako proces probave unapređuje
krvotok; želudačni sok ima važnu zaštitnu ulogu protiv klica raznih bolesti itd.

Apetit djeteta je od velikog značaja za njegovu ishranu. Griješe oni roditelji koji svoje dijete
forsiraju sa hranom. To obično stvara otpor. Osim toga, prekomjerna hrana utiče negativno na
zdravlje djece. Roditelji i vaspitači bi mogli biti svjesniji značaja koji psihološki uslovi (red,
smirenost prije jela, i mir za vrijeme jela, lična čistoća, prije svega oprane ruke, čistoća
cjelokupnog pribora za jelo, ukusno postavljen sto gdje se jede, navikavanje na lijepo ponašanje
za stolom i kod jela, podsticaji, primjeri, eventualno iskorišćavanje djetetove potrebe za
kretanjem tako što će dijete kod ponovljenog ili novog obroka samo sebe poslužiti ili bar pomoći
pri posluživanju, i da ne sjedi za sve vrijeme jela „kao prikovan“ i slično) – imaju za
ishranu,odnosno apetit njihove djece.
Zdrava je ona ishrana koja ima dovoljno kalorija, dovoljno zaštitnih materija, dovoljno
bjelančevina, mineralnih materija i vitamina, kako bi se iz svega toga moglo formirati, izgraditi
tijelo, kosti, mišići, stvorila otpornost i sačuvala aktivnost. Pravilno sastavljena hrana je naročito
važna u vrijeme ranog djetinjstva, budući da su poznate neke bolesti koje djecu napadaju zbog
nedostatka određenih vitamina (rahitis, skorbut, zubna trulež i drugi). Odojče zahtijeva prosječno
120, šestogodišnje dijete približno 80, u razvoju od devete godine do odraslosti broj kalorija
opada postepeno na 40 po kg. U cjelini cjelokupnog korišćenja kalorija od odojčeta do odraslog
doba iznosi od 550 do 3500 kalorija. Nedostatak kalorija ne samo što smanjuje djetetovu
razigranost, aktivnost, nego ga u krajnjim slučajevima dovodi i u apatičnost. Aktivnost djeteta ne
smanjuje samo nedostatak kalorija, nego i nedostatak vitamina grupe B.

Stalni količinski i kvalitetni manjkovi u hrani vrlo često su uzrok brzom i čestom zamaranju
djeteta, a mogu takođe biti i uzrok neuspjehu u učenju. Djeci izloženoj ovim nedostacima u
ishrani jednostavno nedostaje energija za školski rad i ona su često danju pospana.

Treba posebno pomenuti još varenje i asimilaciju. U zadnje vrijeme se pridružilo saznanje da na
varenje i asimilaciju veoma utiču afektivni ili emocionalni potresi. Takva osjećajna stanja kao što
su: zabrinutost, bojazan, strah, tegoba, ljutnja, smetaju, naime, jednom i drugom, dok ugodna
osjećanja i jedno i drugo unapređuju. Osjećajna razdražljivost ima velik uticaj na neke žlijezde sa
unutrašnjim lučenjem, na lučenje želudačnih sokova, na brzinu i stepen metabolizma.

Briga o zdravlju – Čuvanje zdravlja predstavlja važan uslov za djetetov normalan tjelesni
razvoj. Higijena ishrane se tokom godina osjetno poboljšala, i to naročito za odojčad
(sterilizovano mlijeko).

Uz brigu o zdravlju spada to da se dijete ne plaši vode i da uživa dovoljno svježeg vazduha i
sunca, što takođe veoma ugodno utiče na njegovo raspoloženje i psihu (izleti, kampovanje).
Naprotiv ona djeca kojima i jedno i drugo nedostaje, često bivaju nezainteresovana za rad,
nemaju prave radosti, loše su raspoložena, razdražljiva i ravnodušna. Duži boravak na vazduhu,
ali već i sama promjena vazduha, veoma povoljno utiče na snaženje zdravlja i sposobnosti
djeteta.

Uz zdrav tjelesni razvoj spada svakako i zdrav način života uopšte, ne pretjerana opterećenost
radom u ranoj mladosti, zdrav, sunčan stan, odnosno takav prostor u vrtiću, a kasnije u školi i,
naravno, prijatna lična sredina.

Intezivni rad muskulature pruža intezivniji rad svih organa koji se time razvijaju i jačaju. S te
strane je tjelesna pokretljivost djece za razvoj organizma veoma dragocjena (hodanje, skakanje,
trčanje), a zatim i igra.

Borba protiv oštećenja i bolesti je potrebna jer sve to znači smetanje za djetetov tjelesni i psihički
razvoj. Oštećenja su naročito opasna na glavi i srcu. Treba prije svega pomenuti razne infektivne
bolesti čije se širenje danas prilično ograničilo zbog preventivnog vakcinisanja, pravovremene
izolacije bolesnika i sve većeg zdravstvenog vaspitanja naroda.

Naročito treba podvući zakašnjenja u razvoju kojima su uzrok razna spoljnja i unutrašnja
trovanja djetetovog organizma.

Zdravstveno vaspitanje – Jedan od prvih ciljeva zdravstvenog vaspitanja jeste u tome da se

dijete postepeno dovede do saznanja da zdravlje zavisi i od njega samog, od njegovih
zdravstvenih navika, i da i sam može nešto da uradi za zdravlje. Dijete treba da stekne dovoljno
zdravstvenih navika (njega zuba, očiju, pravilno disanje, pravilno držanje tijela, odgovarajuće
radne navike, itd). Normalnom razvoju moramo uvrstiti i češći ljekarski pregled, ljekarsku
kontrolu. Dijete neka već prilikom samog ljekarskog pregleda po malo uvidi kako može i ono
samo po malo uticati na rezultate tog pregleda.

Problem šumova i buke – Pored naglog tempa koji mnogo doprinosi osjećanju nesigurnosti,
grozničavosti i unutrašnjoj neuravnoteženosti, ovdje dosta veliku ulogu igraju šum i buka.
Uglavnom je djeci, naravno, potreban mir, ali i odgovarajuće prilike za izražavanje pokreta, a to
takođe u školi.

Iznenadne i uzbudljive smetnje koje se vremenom možda i povećavaju, stvaraju djeci neku opštu
razdražljivost a ovaj ima takođe određene fiziološke posljedice. Među faktorima koji veoma
neugodno „bombarduju“ čula nalazi se i osvjetljenje. Pravilno i dovoljno osvjetljenje jeste
takođe faktor koji doprinosi dobrom ili lošem osjećanju djeteta.

Odmor i san djeteta – Dijete se uglavnom brže zamara od odraslih jer se njegov organizam još
uvijek nalazi u razvoju. I zato treba dobro paziti na dobar raspored njegovog rada i odmora i da
između jednog i drugog bude dovoljno odmoran. Razumije se da u svemu tome postoje velike
individualne razlike.

Među najvažnije oblike odmaranja treba uračunati spavanje. Za vrijeme spavanja djetetove radne
sposobnosti obnavljaju se, a i njegovo tijelo takođe. Treba se, dakle starati o tome da dijete ima
dovoljno sna. Djeci koja sporo rastu treba više vremena za spavanje. Suvišno je dijete forsirati sa
spavanjem, dakle, tjerati ga na spavanje, ako je već odmorno. Važnije je da se roditelji postaraju
za djetetov miran i neometan san (odgovarajuća temperatura u krevetu, odgovarajući ležaji,
smirenost prije spavanja, lako probavljiva večera, sprečavanje šumova i buke i jakih svjetlosnih
nadražaja i drugo).

Mjesto djeteta u porodici – Sasvim je vjerovatno da se drugo i treće dijete razvijaju brže od
prvog, jer ovaj nije mogao toliko da imitira; zatim da se najmanje dijete u nekoliko sporije
ukoliko je razmaženo i ukoliko porodična sredina pored njega ne iznosi toliko zahtjeva, a time i
manje razvojnih podstreka nego što ih je postavljalo ostalima. Jedinci imaju obično više
mogućnosti za umni razvoj, zato što se više druže sa odraslima, a zato manje za razvoj pokreta i
za socijalni razvoj, ako ih vaspitanje ili pak sredina ograničavaju na usamljenost, ili ako ih
odvajaju od društva sa ostalom djecom.

Odnos između tjelesnog i psihičkog razvoja – Tjelesni i psihički razvoj uglavnom teku gotovo
paralelno. Tijelo i duša se razvijaju prema određenim dijalektičkim zakonitostima, odnosno
njihov razvoj predstavlja dijalektički proces. Između tjelesnog i psihičkog razvoja postoji tijesna
povezanost, tako da određene nepravilnosti u tjelesnom razvoju izazivaju smetnje u duševnom
svijetu.

Prekomjerni rast ima za posljedicu povećanju duševnu, umnu zamorenost, razvoj u širini.
Debljina je, opet, u vezi sa ubrzanim djelovanjem duševnih energija. Ili: dok se na primjer,
početak djelovanja polnih žlijezda i buđenja polnog nagona, seksualnih želja, potpuno poklapaju,
takve paralelnosti između tjelesnog i saznajnog, moralnog razvoja nema. Ili: jednom jedna
određena tjelesna pojava može predstavljati uslov za procvat duševnih funkcija (kad se dijete
uspravi i probudi, to je od velike koristi za njegovo saznavanje svijeta, odnosno okoline,
sredine), a drugi put neka duševna pojava koči normalan razvoj tjelesnih funkcija (na primjer,
razne loše navike, recimo, sladokustvo i drugo).