Odiva

Bližilo se podne. Prohladan februarski dan. Pred opštinom slavlje. Nestrpljivo

se iščekuje izlazak mladenaca. Dva romska dječaka, bosonoga i raščupana, uporno
su pružali dlanove za malo milostinje. Radosni zvuci harmonike nadjačavali su
žagor. Milan je osluškivao, pogleda uprtog u velika vrata. Najzad se pojaviše...
U raskošnoj bjelini vjenčanice zablista mlada. Njegova voljena sestra.
– Kako je samo lijepa ! – pomisli u sebi. Duga talasasta kosa, crna kao kupina,
savršeno je uokvirivala sitno izduženo lice. A oči i njihov sjaj, kao dragulji iz morskih
dubina. Ko ih jednom sretne, nikad ih ne zaboravlja. Krupne, sanjalačke, sa gustim
vjeđama, dominirale su licem. Mali nos i putena usta činiše je još dražesnijom.
Čovjek bi rekao, na prvi pogled, da je kakva plemkinja ili princeza. Vitka i
visoka, lakog koraka, izazivala je divljenje svjetine. Ipak, kada se malo bolje zagleda,
Milanu se učini da viđe, u dnu njenih źenica, neku pritajenu tugu. Možda, śetu koju je
pokušala skriti. Ne imade mira, pa se poče priśećati...
–Da je ko, od roda, ne uvrijedi riječju ili kojim gestom? Da je i sam, ovako
nepromišljen, ne ujedoh za srce? Njena ranjiva priroda, mekoća duše, mnogo je
ožiljaka zadobila u đevojaštvu – otrgnu se misao njenom bratu. Naša odiva. Tek
sazrela, a već odlazi. Snova nedosanjanih i želja neostvarenih. Jedna u nizu mladica
povezanih istom sudbinom. Drugome data, svojom ili tuđom voljom. Nije ni važno.
Darovana... kao nakit da se njome zore i pronose ime bratstva iz kojeg je potekla. I
ono što svaka mora znati – povratka nema. Ni po koju cijenu, jer, po obrazu se ne
smije. Šta će reći ljudi? Kako će na to gledati? I one, poput svojih majki, u novi dom
unose dva zavjeta - ćutanje i trpljenje. Do kraja života. Podnošenje muka onako
stoički.
Odjednom, ne znajući kako, Milan poče odgonetati porijeklo riječi – odiva.
– Možda prvi slog znači – ode, od glagola otići, što je zajedničko svim
nevjestama. Onima koje, prije ili kasnije, napuštaju roditeljski dom. Ima i drugo
tumačenje – śeti se. Vjerovatno ta śena u očima potiče od ive – tužne vrbe, koja
usamljeno broji dane, osluškujući žubor rijeke.
Iz tog polusna, trže ga nečiji dodir. Kao iz daljine, dopirahu riječi:
 – Viđi, Milana...zamislio se, a mi te tražimo. Đe si bio? Bio si s nama, onda
nestao – radosno reče njegov zet.
– Malo sam izašao napolje da udahnem vazduha. Ośetih neku težinu u
grudima, ne znam što mi bi, sigurno je bilo zagušljivo unutra – pravdao se
mladoženji.
Osmotri ga ispitivački, tražeći na njegovom licu trag iskrenosti. Znak po kome
će biti siguran da je onaj pravi. Dostojan izabranik sestrinog srca. Osim nasmijanih
sitnih očiju i ležernog držanja, bezbrižnosti kojom je odisala njegova korpulentna
figura, ništa drugo ne nađe. Jednostavno, čovjek koji je stajao tu, pred njim, bio mu
je tuđ.
– Hajde sa mnom, Jelena nas nestrpljivo čeka. Priča sa ocem i pominje
majku...Nije je viđela sa svatovima, čudi se što nije došla i ona da je isprati...Šta se
desilo? – znatiželjno zapita Milana.
– Znaš, kada smo napustili kuću, majka je plakala za Jelenom. Od radosti, ali
više od tuge što je šćer napušta, odlazi u tuđi dom. Shvati, nije smogla snage da
dođe. Majčina je ljubav i patnja prevelika. Sakrićemo to, nekako, od moje sestre.
Naći ćemo izgovor, ako zatreba – sa teškim uzdahom izgovori Jelenin brat.
Na pločnik sleće nekoliko golubova, prhnuše krilima, tražeći mrvice hljeba.
Tek tada, dvojica sagovornika shvatiše da predugo stoje. Uši im parahu brojni povici,
pjesme iz usta pijanih svatova i šuštanje novčanica u rukama. Sve se, najednom,
pretvori u pravi cirkus. Zaigra se i kolo, a mlade, skrivajući lice pod velom, jedna za
drugom, krenuše u susret sudbini. Putevi im se razdvojiše iako, do maločas, stajahu
na istoj raskrsnici. Sa jednakom startnom pozicijom, ali nejednakim genima za sreću.
Putokaza nije bilo da bi znale kojim putem, prečicom, doći do njenog praga. Požuriše
prema kolima čiji ih zvuk sirene upozori da je vjenčanje obavljeno. Mora se ići.
I dok se sestrina vjenčanica vijorila na povjetarcu, Milanu se mutilo u glavi.
Đeveri je čvrsto držahu za ruke, poput stražara. Milan opazi i oca. Išao je polako,
šepureći se. Podśeti ga na pauna, u svečanom odijelu.
Škripa točkova, a onda kolona automobila krenu. Krivudavim sokacima,
prekoračujući dozvoljenu brzinu.
A onda bolna i radosna u isti mah, požuri da obriše suzu iz desnog oka.
Omače joj se kada ostavi za leđima oca i brata. Bezbroj pitanja joj prostruji kroz
glavu. Hoće li se dopasti muževljevim roditeljima? Da li će dostojno podnijeti teret
koji je čeka? Jer, govorila joj je majka, spremajući je za ovaj dan:
 – Nije važan teret koji se nosi, već snaga onoga na čijim je ramenima.
Ima li je ona dovoljno, da osvijetli ime roda i dokaže da je prava, uzorita
odiva? A što ako udovolji domu, a zamjeri se svojima?! Kako zaštititi blagost pred
bijesom, na koji način uspostaviti ravnotežu između dva balasta – doma i roda?
Bude li, pomisli, neštedimice davala sebe novim roditeljima i mužu, zapostaviće one
najrođenije.
U obrnutom slučaju, još bi gore prošla. Kao mala, voljela je da se klacka, igra
žmurke sa vršnjacima ili juri za zmajevima... I sada viđe sebe, ali odraslu, na
klackalici. Na jednoj strani, teret drže emocije, njeno unutrašnje biće, na drugoj,
obaveze i odgovornost pred novim izazovima. Što će, na kraju, prevagnuti?!
Kao eho odjeknuše i riječi njene tetke, davno preminule, koja joj, jednog
predvečerja, povjeri:
–Eh, moje dijete, odiva ti je zlosrećne sudbine. Nikada dovoljno svoja, a uvijek
tuđa...Na usluzi svima, bez odmora, srca podijeljenog na dva kraja. A naljute li je, ne
daj bože, u rodu, onda se u narodu govori da na kući i tigle plaču. Zapamti dobro, jer
ti može zatrebati. Jeste da sam senilna, ali i ja ponešto mogu da te savjetujem...
Plavi opel, kao brod pristigao u luku, uplovi u zeleno prostranstvo doline.
Zaustavi se pred trospratnom kućom s mnogo balkona i prozora. U dvorištu, ljudi sa
zdravicama. Čekaju poodavno. Iz kuće odzvanjaju užurbani koraci, zveckanje
posuđa, pribora za jelo...Nečiji glas zapovijeda šta još treba postaviti na bogatu
trpezu.
Puške oglasiše dolazak nevjeste.
– Samo da mi koljena ne zaklecaju, smiluj se Bože – prođe joj kroz glavu.
Poslije će sve biti lakše. Izdržaću sve te poglede, stegnuću srce da ne otkriju,
slučajno, koliko mi je teško, koliko se kidam. Znam da očekuju mnogo, a najmanje
slabost. A koga je od njih briga šta ja ośećam?! Zasigurno nikoga. Nevjesta ispravi
leđa još više, kao prava odiva iz Rijeke Crnojevića i hrabro, gledajući ih pravo u oči,
zaklikta :
– Zdravo vas našla, dobri ljudi, i neka vas sreća prati! Sada obradujte
domaćine tako što ćete probati ove njihove đakonije! Potom priđe svekru, poljubi mu
ruku, a on je blagoslovi. Istu čast ukaza i svekrvi, postarijoj ženi. Ona je nježno
pomilova po kosi hrapavom rukom.
Ne odvajajući očiju od njenih, mladoženja je slavio. Opijao se vinom i njenom
ljepotom. Rođaci su mu nazdravljali, uz obavezno:
 – Svaka ti čast! Dovede nam pravu vilu međ`đevojkama! Baš onakvu kakva
pristoji ovoj uglednoj kući i bratstvu sa toliko medalja!
Zvuci pjesme još dugo odjekivahu u noći, noseći radostan glas. Odiva, tek
pred zoru, opruži umorne noge na bračni krevet. Prije no što zaspa, ote joj se uzdah
olakšanja. Bila je na visini zadatka, a za ono što će doći zatražiće, upornim
molitvama, snagu i volju od Gospoda.