 Što je u ranom novom vijeku značilo "prijeći granicu"?

Kakva je bila
imigracijska politika gradova u srednjovjekovlju i ranonovojekovlju?

Gradska vrata i zidine bile su među najupečatljivijim obilježjima predmodernog grada, no još
uvijek znamo relativno malo o njihovom utjecaju na svakodnevni život i što je u to vrijeme
značilo ući u grad i na koji način je to bilo izvedivo. Postojeće studije se pretežno bave
njihovom vojnom funkcijom, njihovim arhitektonskim obilježjima i dizajnom, ili sa
simboličkim značenjem strukture. Nije svaki grad imao zidine i nije svaka zajednica ograđena
zidinama bila grad, ali korelacija tih faktora bila je izvanredno visoka. Već u srednjem vijeku
gradske zidine bile su simbol civitasa kao posebnog područja sigurnosti, reda i zakona jer su
stanovnici gradova već u to vrijeme uživali željena prava i privilegije. Rani novi vijek je
donio i napredak u utvrđivanju i poboljšao kvalitetu zidina. To je naravno u koleraciji s
vojnom revolucijom, većom upotrebom topova i boljim i pametnijim ratovanjem. U svakom
slučaju, ovaj napredak u 16. i 17. stoljeću doveo je do odluke u mnogim gradovima koji su
odlučili zamijeniti srednjovjekovne zidine modernijim utvrdama. One utvrde koje su građene
„od nule“ po takvim novim metodama smatrane su neranjivima. Sama vrata tih zidina i
utvrđenja postala su najveća slaba točka u probijanju obrane od strane neprijatelja. Ona se
nisu uklapla u čvrstoću i neprobojnost samih zidina i zato su bila laka meta. Često su bila
ukrašena i služila više kao simbol nego u svrhu obrane. Ukratko, unatoč napretku u
projektiranju konstrukcija nakon srednjeg vijeka, gradska vrata – kao nezaobilazni otvori u
zidu –ostala su najslabija karike gradske sigurnosti. Među ulogama gradskih vrata koje se
teško mogu precijeniti je njegova uloga društvenog filtera. Kontrola nad vratima bila je
ključno oruđe gradskog vodstva da izvrši utjecaj na društveni život i demografski sastav
grada. Osim onih koji su bili protjerani ili im je dolazak u grad bio zabranjen , postojale su i
dvije druge skupine ljudi koji su često tražile ulaz, a odbijala ih je većina gradova. To su bili
beskućnici i prosjaci. Ulaz je također često bio zabranjen pripadnicima redovnika (manjina)
osobito Židovima. Slično se događalo i s bolesnima, posebno u vremenu epidemije kuge.
Posebno stroge odredbe u vezi s tim su se provodile u talijanskim gradovima, na što se,
počevši od kasnog srednjeg vijeka, obično nije moglo dobiti ulaz „bez pokazivanja
zdravstvene potvrde iz prethodnog mjesta prebivališta“. S takvim stvarima se zaista možemo
poistovjetiti i danas. Kad je stranac poželio ući u grad ograđen zidinama u ranom novom
vijeku u Europi, obično se morao podvrgnuti provjeri. Ključno pitanje bilo je kako intenzivno
se vršila ta provjera. U mnogim mjestima, stanovnici grada imali su pravo izlaziti i ulaziti po
volji – ali morali su dokazati njihovu pripadnost gradu. Većina građana je svaki put koristila
ista vrata odnosno ona koja su namijenjena za njihov dio grada. Možemo pretpostaviti da su
posebno u manjim gradovima, vratari prepoznavali većinu građana (koji su dolazili i odlazili)
po njihovim izgledu. Kao rezultat toga, i sve dok nisu imali robu za deklariranje, većina
građani moglo je izbjeći inspekciju, iako je u teoriji ona još uvijek bila službeno potrebna.