Professional Documents
Culture Documents
Barns, Džulijan - Engleska, Engleska
Barns, Džulijan - Engleska, Engleska
20 klasova pšenice;
20 klasova ječma;
Komad tratine pašnjaka u kutiji za rajčice;
Komad tratine trajnog pašnjaka u kutiji za rajčice;
Martha nije razumjela baš sve te riječi, i tek pokoju od uputa, ali u tim je popisima
bilo nečega - njihova mirna organizacija i potpunost - što joj se sviđalo.
Sigurne roditeljske ruke zanjihale su je do neba. Bila je hodala između njih dvoje
po daskama, pod šatorskim platnom, po vrelu zraku punom mirisa trave, i čitala je tu
svoju knjižicu stvoriteljskim autoritetom. Imala je osjećaj kao da pojedini izloženi
predmeti pred njima ne mogu istinski postojati dok ih ona ne imenuje i ne svrsta.
„Onda, Gospođice Miš, što imamo ovdje?”
„Dva sedam, joj. Pet jabuka za kuhanje.”
„Izgleda da je tako. Pet ih je. Baš me zanima koje su vrste.”
Martha je ponovno zavirila u knjižicu. „Bilo koje vrste.”
„Ta-ko-je. Jabuke za kuhanje bilo koje vrste - morat ćemo ih potražiti u dućanu.”
Hinio je ozbiljnost, ali mama se zasmijala i posve nepotrebno poigravala s Marthinom
kosom.
Vidjeli su neke oznojene ljude velikih mišića kako među nogama stežu ovce i hitro
im uz brujanje šišalica-zujalica skidaju vunene kapute; po žicanim kavezima su bili
uznemireni kunići toliko veliki da su izgledali kao da nisu stvarni; onda je krenuo
Mimohod stoke, pa Natjecanje u jahačkim kostimima i Utrka terijera. U vrelim
šatorima je bilo salenjaka, puslica, eklera i palačinki; jaja na škotski1 prepolovljena
kao amoniti, pa peršin i mrkve dugački cijelu jardu, koji su prema kraju bili tanki kao
stijenj za svijeću; mladi crni luk presavijenih peruški i svezanih uzicom u posluh;
skupine od po pet jaja, a uz njih šesto razbijeno u ocjenjivačkoj posudi; šećerna repa
presječena tako da joj se vide prstenovi kao u stabla.
Ali u njezinoj je svijesti - tada, poslije i još poslije - kao sveta relikvija sjao grah
gospodina A. Jonesa. Za prvu nagradu dodjeljivale su se crvene plakete, za drugu
modre, a bijele za pohvalu. Sve crvene plakete za sve vrste graha pripale su
gospodinu A. Jonesu. Devet crvenih grahova bilo koje vrste, Devet grahova puzavaca
okruglih, Devet patuljastih grahova plosnatih, Devet patuljastih grahova okruglih, Šest
bobova bijelih, Šest bobova zelenih. Osim toga pobijedio je i u Devet mahuna graška
i Tri mrkve kratke, ali to ju je manje zanimalo. Jer gospodin A. Jones je sa svojim
grahom izveo dosjetku. Izložio ga je na podmetačima od crnog samta.
„Sliči na draguljarov izlog, je li, mila?”, rekao joj je otac. „Je li tko za par
naušnica?” Posegnuo je prema Devet patuljastih grahova okruglih, majka se
zakikotala, a Martha je prilično glasno rekla: „Ne.”
„Onda dobro, gospođice Miš.”
Nije to smio napraviti, sve ako nije mislio ništa loše. Nije bilo smiješno.
Gospodin A. Jones je umio napraviti grah da izgleda savršeno. Boja, proporcije,
ujednačenost. A devet takvih grahova još je bilo ljepše.
U školi su govorili pjesmice. Sjedili su po četvoro u zelenim uniformama, grah u
mahunama. Osam nogu krivih, osam nogu kratkih, osam nogu dugih, osam svake vrste.
Svaki je dan započinjao vjerskim pjesmicama, a Martha Cochrane ih je uvijek
izvrtala. Poslije toga dolazile su suhoparne, hijerarhijske pjesmice iz matematike, pa
glupe pjesmice o pjesništvu. Od svih njih čudnije i uzbudljivije bile su pjesmice iz
povijesti. Njima su ih neprilično jutarnjem zboru poticali na nužnost vjere. Vjerske
pjesmice izgovarali su žurnim odmrmljavanjem; ali na povijesti bi ih vodila
gospođica Mason, punjena kokoš, stara valjda nekoliko stoljeća, poput karizmatične
svećenice koja udara ritam i predvodi sljedbenike.
Još je radila na jednom do dva stiha koja je trebalo poboljšati. Nije mislila da je
to bogohulno, osim možda onog djela o sranju. Za neke dijelove čak je mislila da su
lijepi: onaj o kućici i cvijeću uvijek ju je podsjećao na Devet grahova puzavaca
okruglih, što bi Bog, ako ga ima, vjerojatno pohvalio. Ali Jessica James ju je
istužakala. Ne, napravila je nešto još pametnije od toga: namjestila je da se Martha
sama oda. Jednoga su jutra na Jessikin znak svi uokolo umuknuli i jasno se začuo
Marthin solo-glas kako usrdno izriče značenja za žemlju, napoj i ribizle i upravo je u
tom trenutku otvorila oči i ugledala rahitično rame, kokošja prsa i upiljen kršćanski
pogled gospođice Mason koja je sjedila s njihovim razredom.
Do kraja polugodišta morala je stajati zasebno i voditi molitvu za cijelu školu,
prisiljena da je izgovara razgovijetno i hini gorljivu vjeru. Nakon nekog vremena
ustanovila je da joj to ide vrlo dobro - ponovno rođeno izopćeno čedo koje jamči
sudu časti da je sada oprano od grijeha, pa bi li oni sada bili ljubazni da ga puste? Što
je gospođica Mason bila sumnjičavija, to je Marthi bilo draže.
Ljudi su je počeli pozivati na stranu. Pitali su je što je mislila s time što je bila
onoliko prkosna. Govorili su joj da ne valja biti previše pametan. Poučavali su je da
je cinizam, Martha, jedna vrlo neobljubljena odlika. Samo su se bar nadali da nije u
pitanju drzovitost. Jednako su tako aludirali, na manje-više očit način, da Marthina
kuća nije kao ostale, ali da iskušenja valja prevladati prvo tamo, kao što se i karakter
izgrađuje upravo tamo.
Nije razumjela što je to „izgraditi karakter”. To je svakako bilo nešto što imaš ili
nešto se mijenja zbog onoga što ti se događa, kao što je danas njezina majka sve
przničavija i razdražljivija. Kako se izgrađuje vlastiti karakter? Odmjeravala je po
selu zidove zbog zbunjujuće usporedbe: kameni blokovi, između njih žbuka, a onda
brid od ugaonih kremenova koji pokazuje da si odrasla, da si izgradila svoj karakter.
To joj nije imalo smisla. Fotografije su pokazivale Marthu kako se mršti na svijet,
pući donju usnu, skuplja obrve. Je li to bilo neslaganje s onime što je vidjela, je li to
bio njezin nezajažljivi „karakter” - ili se naprosto radilo o tome da su njezinoj majci
(kad je bila dijete) rekli da treba slikati tako da ti sunčevo svjetlo dolazi preko desnog
ramena?
U svakom slučaju, izgrađivanje vlastitog karaktera u to joj vrijeme nije bilo
glavna stvar. Tri dana nakon Poljoprivredne smotre - a to je bilo istinita, jedinstvena,
nepatvorena uspomena, u to je bila sigurna, u to je gotovo bila sigurna - Martha je bila
za kuhinjskim stolom; majka je kuhala, iako nije pjevala, sjeća se - ne: zna - da je
dosegnula dob u kojoj se uspomene skrutnjuju u činjenice - majka je kuhala, ali nije
pjevala, to je bila činjenica, Martha je dovršila slagalicu, i to je bilo činjenica, ostala
joj je rupa veličine Nottinghamshirea kroz koju se vidio djeličak kuhinjskog stola, i to
je bilo činjenica, oca nije bilo u pozadini, to je bilo činjenica, otac je imao
Nottinghamshire u džepu, ona je digla pogled, to je bilo činjenica, i mami su suze
kapale s brade u juhu, i to je bilo činjenica.
Bezbrižna u svojoj djetinjoj logici, znala je da ne treba vjerovati maminim
objašnjenjima. Čak se i pomalo osjećala nadmoćnom nad tom nerazumnošću i suzama.
Marthi je to bilo savršeno jasno. Tata je otišao naći Nottinghamshire. Mislio je da mu
je u džepu, ali kad je pogledao, nije ga bilo. Zbog toga joj se nije osmjehivao niti je
krivio mačku. Znao je da je ne smije razočarati, pa je zato otišao po taj dio, a to je
potrajalo dulje nego što je mislio. Onda će se vratiti i sve će opet biti dobro.
Kasnije - a to kasnije došlo je prebrzo - u njezin se život uvukao užasan osjećaj,
osjećaj za koji, da bi ga opisala, još nije imala riječi. Iznenadan logičan, sročan
razlog (pljes pljes) zašto je tata otišao. To je ona bila izgubila taj dio, ona je izgubila
Nottinghamshire jer ga je nekamo stavila, a nije se mogla sjetiti kamo, ili ga je
ostavila negdje gdje ga je mo gao pronaći neki lopov i ukrasti ga, a zbog toga je njezin
tata, koji ju je volio, koji joj je govorio da je voli, koji nikada nije htio da bude
razočarana, koji nije dao da njegova gospođica Miš onako pući usnu, otišao pronaći
onaj dio, a to će biti duga, duga potraga ako nas knjige i priče ičemu uče. Tata se tako
mogao ne vratiti godinama, a do tada bi mu već narasla brada, i snijeg bi mu se već
uhvatio po njoj, i izgledao bi - kako su to bili zvali - gola kost i koža od
neuhranjenosti. A svemu je bila kriva ona jer je bila nemarna i glupa i ona je bila
uzrok tatinu nestanku i maminoj nesreći i zato više nikada, nikada ne smije biti
nemarna i glupa, jer se onda poslije događaju takve stvari.
U hodniku iz kuhinje našla je hrastov list. Otac je uvijek na cipelama donosio
lišće. Govorio je da je to zato što toliko žuri kući da vidi Marthu. Mama bi mu tada
razdraženim glasom govorila da je prestane u to uvjeravati i da ga Martha lako može
pričekati dok očisti cipele. Martha je, pak, u strahu da ne izazove sličnu zamjerku,
uvijek zdušno otirala cipele, a dok je to radila osjećala se prilično samozadovoljno.
Sada je u ruci držala hrastov list. Zbog onako vijugava ruba izgledao joj je kao komad
slagalice, da joj je na trenutak srce poskočilo. To je bio znak, podudarnost ili nešto:
ako ona taj list sačuva kao podsjetnik na tatu, onda će on spasiti Nottinghamshire, i
onda će se vratiti. Mami nije rekla ništa, a list je metnula u knjižicu s Poljoprivrednog
sajma.
Što se tiče Jessike James, prijateljice i tužibabe, izgledi za osvetu sami će doći s
vremenom i Martha je to prihvatila. Nije bila kršćanka, pa je za nju opraštanje bilo
vrlina koju ispunjavaju drugi. Jessica James, svinjooka i pobožna, s glasom kao
jutarnja misa, Jessica James, čiji otac nikada neće nestati, počela se viđati s jednim
visokim krakatim momkom zacrvenjenih i vlažnih dlanova i mlitavo nezgrapnih
zglobova. Martha mu je brzo zaboravila ime, ali se uvijek sjećala tih njegovih ruku.
Da je bila starija, Martha je mogla smisliti najokrutniju stvar, a to je da pusti Jessicu
James i njezina nakliberenog udvarača da i dalje samozadovoljno ljubuju do dana kad
će pokraj križara kojem noge leže na psu kročiti u crkveni brod i u sumrak do kraja
života.
Ali Martha još nije bila toliko promućurna. Stoga je Kate Bellam y, prijateljica i
zavjerenica, dala momku do znanja da bi Marthu možda zanimalo da izlazi s njime ako
on misli na hodanje. Martha je već bila otkrila da gotovo svakog momka može navesti
da mu se počne sviđati, čim se on ne sviđa njoj. Tu je sada trebalo razraditi svakojake
planove. Mogla je momka jednostavno preoteti, gizdati se s njime neko vrijeme i
Jessicu James poniziti pred cijelom školom. Ili bi mogla organizirati malu nijemu
predstavu: Kate pozove Jessicu u bezazlenu šetnju i slučajno je dovodi do mjesta na
kojem će joj prepući ono izvještačeno srdašce kad ugleda prizor one svinjske ruke na
nježnim grudima.
Martha se, pak, pripremala za najokrutniju osvetu, i to onu u kojoj sama neće
morati mnogo činiti. Kate Bellam y, nevina na jeziku, dvolična u srcu, uvjerila je
dečka da bi se Martha zaista mogla zaljubiti u njega - samo kad ga upozna - ali onda,
kako je ona ozbiljna u pitanjima ljubavi i svega ostalog što ljubav znači, on će, prije
nego do toga uopće dođe, morati neopozivo i javno prekinuti s gospođicom
bogomoljkom. Nakon nekoliko dana razmišljanja i požude, momak tako i učini, pa je
tako Jessica propisno okusila zaslužene suze. Još je prošlo dana, Martha se svugdje
pojavljivala nasmijana lica, a poruka nikako da dođe. Zabrinut, dečko prilazi njezinoj
suzavjerenici koja se, opet, pravi luda i veli mu da ju je sigurno krivo shvatio: Martha
Cochrane da izlazi s njim ? Ni na kraj pameti. Bijesan i ponižen momak je sačekao
Marthu poslije škole; Rigala se njegovoj drskosti da se ponada u njezine osjećaje.
Dečko će to preživjeti; tako je s dečkima. A što se tiče Jessike James, ona nikada nije
otkrila tko je tvorac njezina jada, zbog čega je Martha bila vesela do kraja škole.
Kako su prolazile zime Marthi je polako postajalo jasno da se ni Nottinghamshire
niti njezin otac neće vratiti. Još je vjerovala da hoće dok je god mama plakala,
uzimala po koju bocu s visoke police, a nju presnažno grlila i govorila joj da su svi
muškarci ili pokvarenjaci ili slabići a neki da su oboje. U takvim je prigodama
plakala i Martha, kao da im tako ujedinjene suze mogu povratiti oca.
A onda su se preselile u jedno drugo selo, malo dalje od škole, pa se morala
voziti autobusom. Tamo nije bilo visoke police za boce; majka je prestala plakati i
ošišala se na kratko. Nema sumnje da je izgrađivala svoj karakter. U toj novoj kući,
koja je bila manja, nije bilo fotografija njezina oca. Mama joj je sve rjeđe govorila da
su muškarci ili pokvarenjaci ili slabići. Umjesto toga govorila joj je da žene moraju
biti jake i da se moraju same brinuti za sebe jer se za takvo što nemaš na koga drugoga
osloniti.
Kao odgovor na to Martha je donijela jednu odluku. Svakoga jutra prije odlaska u
školu izvlačila je ispod kreveta kutiju sa slagalicom, zatvorenih očiju otvarala
poklopac i odatle vadila neku od pokrajina. Nije gledala kako ne bi dopala neke od
njoj najdražih: Somerset ili Lancashire možda. Yorkshire je, naravno, mogla odmah
raspoznati jer je bio od onih koje je jedva uspijevala obuhvatiti prstima, ali tada nije
prema Yorkshireu imala nikakvih naročitih osjećaja. U autobusu bi samo zavukla ruku
iza sebe i strpala pokrajinu u poleđinu sjedala. Jednom ili dvaput dogodilo joj se da
ispod tijesne navlake napipa već uguranu pokrajinu, od onih što ih je tu ostavila
prethodnih dana. Na raspolaganju je imala pedeset pokrajina i za to joj je trebalo
gotovo cijelo polugodište. More i kutiju bacila je u smeće.
Nije znala treba li se prošlosti sjećati ili je treba zaboraviti. U tom slučaju sama
nikada neće izgraditi svoj karakter. Nadala se da u tome što toliko mnogo razmišlja o
smotri nema ništa loše; u svakom slučaju, u svojoj joj pameti nije mogla pomutiti sjaj.
Posljednji izlet njih kao obitelji. Zaljuljana onako do neba na mjestu gdje su, usprkos
graji i vrevi, postojali red, pravila i mudre prosudbe ljudi koji su bili u bijelim
mantilima kao doktori. Smatrala je da se, kao i kod kuće, u školi često krivo daju
ocjene, ali da je na onoj smotri na djelu bila vrhovna pravda.
Naravno, nije to ona baš tako postavila. Kad je pitala majku može li se i sama
natjecati, na tren se pobojala da bi se majka tome mogla usprotiviti i da bi joj mogla
uzeti taj popis s nagradama jer ju je „zaludio”. To je bio još jedan od dječjih grijeha
koje nije mogla sasvim predvidjeti. Martha, nisi li ti malo drzovita? Znaš, cinizam ti
je jedna vrlo neobljubljena odlika. I odakle ti samo to?
Ali mama je samo kimnula glavom i otvorila knjižicu. Iz nje je ispao hrastov list.
„Što ti je to?”, pitala je.
„Čuvam ga”, odgovorila je Martha u strahu da će je prekoriti ili joj otkriti pobude.
Ali mama je samo tutnula list nazad između stranica i, s novom odrješitošću kojom se
služi i danas, uzela pregledavati kategorije u dječjoj sekciji.
„Strašilo (maksimalna visina 12 inča)? Izložak napravljen od slanog tijesta?
Čestitka? Kačkani šeširić? Maska za lice načinjena od bilo kojeg materijala?”
„Grah”, rekla je Martha.
„Da vidimo, ima četiri keksa od lisnatog tijesta, četiri leptir-kolača, šest slatkiša
od marcipana, ogrlica od tjestenine. To mi lijepo zvuči. Ogrlica od tjestenine.”
„Grah”, ponovila je Martha.
„Grah?”
„Devet grahova puzavaca okruglih.”
„Nisam baš sigurna bi li ti dali. To nije u dječjoj sekciji. Da vidimo pravila.
Sekcija A. Za kućevlasnike i zakupce u polumjeru od 10 milja od mjesta na kojem se
Smotra održava. A ti, Martha, jesi li ti kućevlasnik?”
„A kako bi bilo pod zakupac?”
„Bojim se da ovdje nema takvih. Sekcija B. Za sve. Ah, tu je samo cvijeće.
Dalije? Neveni?” Martha je otresla glavom. „Sekcija C. Ograničava se samo na
vrtlare koji prebivaju na 3 milje od mjesta održavanja Smotre. Ne vidim zašto se mi tu
ne bismo mogle kvalificirati. Martha, jesi li ti vrtlarica?”
„Gdje ćemo nabaviti sjeme?”
Skupa su okopale komad zemlje, stavile malo konjskog gnojiva i podigle dvije
kućice za grah. A onda je sve bilo na Marthi. Izračunala je koliko tjedana prije Smotre
treba posaditi sjeme, zabila je grah u zemlju, pa ga zalijevala, čekala, plijevila,
zalijevala, čekala, plijevila, odizala zgrudane komadiće zemlje gdje je nicao,
promatrala blijede, gipke klice kako se probijaju iz tla, bodrila vitice koje su se
spiralno penjale, gledala kako se crveni cvjetići oblikuju i pucaju, počela zalijevati
tek kad su se pojavile sićušne mahunice, pa je tako zalijevala, plijevila, zalijevala,
zalijevala i onda, točno nekoliko dana prije smotre imala je sedamdeset devet grahova
puzavaca okruglih među kojima je mogla birati. Čim bi na povratku iz škole izišla iz
autobusa, odmah bi odlazila pregledati svoj komadić vrta. Jer tvoja neka je kućica, i
cvijeće i priča. Nije izgledalo nimalo svetogrdno.
Majka je hvalila Marthinu pamet i zlatne ruke za povrtlarstvo. Martha je uviđala
da njezin grah nije baš mnogo sličio grahu gospodina A. Jonesa. Njegov je bio plosnat
i gladak i sav iste zelene boje, kao da je poprskan sprejem. A njezin je tamo gdje su
bile bobe obavezno imao ispupčenja poput upalnih oteklina i tu i tamo po kožici
mrljaste žute dijelove. Mama joj je rekla da taj naprosto tako raste. Kao što su one
gradile svoj karakter.
U subotu na dan smotre ustale su rano, a mama joj je pomogla pobrati grah s vrha
kućice. Onda ga je Martha probrala. Onda je pitala za crni samt, ali jedini komad što
su ga imale u kući bio je prišiven na neku haljinu, pa su umjesto njega uzele crni
svileni papir, onda ga je majka izglačala, ali on je unatoč tome ostao malo izgužvan.
Sjedila je u stražnjem dijelu nečijeg automobila, držala prste na svilenom papiru i
gledala kako joj se na zavojima grah samo miješa i kotrlja po pladnju.
„Nemojte tako brzo”, strogo je rekla u jednom trenutku.
Zatim su zadrndali preko parkirališta punog brazda, pa je opet morala spašavati
svoj grah. Kad su ušle u hortikularni šator, neki joj je čovjek u bijelom mantilu dao
obrazac na kojem je bio samo broj tako da suci ne znaju o kome se radi i pokazao joj
prema nekom dugačkom stolu na kojem su i svi ostali izložili svoj grah. Stari povrtlari
veselih lica rekoše: „Ma vidi ti samo tko je tu!”, iako je nikada prije nisu vidjeli, te:
„Jonesie, morat ćeš pripaziti na svoje lovorike!” Nije mogla a da ne primijeti da ničiji
grah nije nalikovao njezinu, ali to je sigurno bilo zato što su uzgajali drukčije vrste. A
onda su se svi morali udaljiti jer je nastupio trenutak za ocjenjivanje.
Pobijedio je gospodin A. Jones. Netko Drugi je bio drugi. Netko Drugi je dobio
pohvalu. Svi su joj govorili: „Više sreće idući put!” Prema njoj su se svečano spuštale
goleme ručurde čvornatih zglobova da je utješe. „Iduće ćemo godine morati dobro
pripaziti na svoje lovorike”; ponovio je onaj starac.
Mama joj je kasnije rekla: „Svejedno ima jako dobar okus.” Martha nije
odgovorila. Donja joj se usna izbacila van, vlažna i tvrdoglava. „Onda ću ja uzeti i
tvoje”, rekla je mama i viljuška je već krenula prema njezinu tanjuru. Martha je bila
odveć pokunjena da prihvati igru.
K majci su povremeno dolazili neki ljudi s automobilima. Same nisu bile u stanju
sebi priuštiti auto, pa je vidjeti tako mamu kako je brzo odvoze - mahanje, smiješak,
njihanje glavom, potom se mama okreće vozaču i prije nego auto nestane iz vida - kad
bi vidjela da se takve stvari zbivaju, Martha bi uvijek pomislila da joj tako i sama
mama nestaje. Nije voljela te muškarce koji su svraćali k njima. Neki su se pokušavali
uklopiti, milovali je kao da je mačka, a drugi su se držali podalje misleći da je bolje
ne dirati u osinje gnijezdo.
Nije se zapravo radilo o tome da se osjećala napuštenom. Stvar je bila u tome da
je mama bila ostavljena. Gledala je te povremene ljude, dok bi onako čučali da joj
postave uobičajena pitanja o domaćoj zadaći i televiziji, ili dok su, stojećki, klatili
ključevima i mrmljali: „Idemo”, sve ih je vidjela na isti način: kao muškarce koji će
njezinoj mami nanijeti zlo. Ne možda baš te večeri ili sutra, ali jednom, bez sumnje.
Već se izvještila u tome da sebi pobudi vrućicu ili bolove ili menstrualne tegobe, i to
takve da je majka nužno morala biti uz nju.
„Ti si prava mala tiranka, znaš”, govorila bi joj mama glasom koji bi se kretao od
ljubavi do srditosti.
„Neron je bio tiranin”, odgovorila bi joj Martha.
„Ja mislim da je čak i Neron svojoj mami puštao da ponekad malo izađe.”
„Neron je svoju mamu ubio, da znaš, to nam je rekao gospodin Henderson.” To je
sad već, znala je, bilo drsko.
„Prije ću ja tebi staviti otrova u jelo ako tako nastaviš”, rekla je mama.
Jednoga su dana slagale posteljinu koja se sušila na užetu. Majka je iznenada, kao
sebi, ali dovoljno glasno da i Martha čuje, rekla: „Ovo je jedina stvar za koju je
potrebno dvoje.”
Šutke su nastavile dalje. Široko razmakni (ruke nedovoljno duge, Marthine), pa
gore, uhvati za vrh, lijeva ruka naglo dolje, hvatanje bez gledanja, zategni rubove,
potegni, preklopi, pa opet, pa uhvati, onda povuci (jače, Martha), onda popreko da se
sretnu. Protegni se mami do ruku, sagni se pa pokupi, posljednje zatezanje, presavij,
pruži amo, i čekaj novu.
Jedina stvar za koju je potrebno dvoje. Kad su potezale, javljalo bi se nešto što bi
prostrujilo kroz plahtu, a što nije bilo puko protresanje nabora na njoj, bilo je to nešto
više, nešto između njih dviju. I čudnovato je bilo to potezanje: prvo povučeš kao da
želiš pobjeći od one druge osobe, ali plahta ti ne da, a zatim ti se čini da te s peta
potegne nazad, pa te povuče jednu prema drugoj. Je li uvijek tako?
„Oh, nisam mislila na tebe”, rekla je mama i iznenada zagrlila Marthu.
„Što je od toga bio tata?”, pitala je Martha kasnije tog dana.
„Kako misliš: što od toga? Tata je bio... tata.”
„Mislim, je li on bio pokvaren ili je bio slabić. Što?”
„Oh, ne znam...”
„Pa rekla si da su ili jedno ili drugo. Tako si rekla. Što je on bio?”
Majka ju je pogledala. Ta upornost je bila nešto novo. „Sad, ako baš mora biti ili
jedno ili drugo, ja mislim da je on bio slabić.”
„Po čemu znaš?”
„Da je bio slabić?”
„Ne, po čemu znaš jesu li pokvareni ili su slabići?”
„Martha, ti nisi dovoljno odrasla za takve stvari.”
„Moram to znati.”
„Zašto to moraš znati?”
Martha je zastala. Znala je što želi reći, ali se bojala. „Tako da ne napravim istu
grešku kao ti.”
Zastala je jer je očekivala da će mama zaplakati. Ali taj dio njezine majke već je
nestao. Umjesto toga odala je suh smiješak koji je danas specijalizirala. „Što sam
rodila pametno dijete! Martha, ne žuri pred svoje godine.”
To je bilo nešto novo. Nemoj biti drska. Odakle ti to? Sada ti je tako. Ne žuri pred
svoje godine.
„Zašto mi nećeš reći?”
„Martha, reći ću ti sve što ja znam. A odgovor je: nikad ne znaš dok već nije
prekasno, ako moj život može poslužiti kao neki primjer. A ti nećeš napraviti iste
greške kao ja jer svatko radi drukčije greške, to je pravilo.”
Martha se pomno zagledala u mamu. „To mi baš ne pomaže puno”, rekla je.
Ali pomoglo je na duge pruge. Kako je odrastala, kako joj se izgrađivao karakter,
kao je bivala više svojevoljna negoli drska, i dovoljno pametna da zna kada prikriti
vlastitu pamet, kako je otkrivala prijatelje i društveni život i novu vrstu usamljenosti,
kako se preselila sa sela u grad i počela gomilati buduće uspomene, potvrdila je
mamino pravilo: svi su napravili svoje greške, sada ti praviš svoje. I u tome je
postojala logična posljedica koja je Marthi postala kredo: nakon dvadeset pete, nemaš
više prava vlastite roditelje kriviti ni za što. Dakako, to ne vrijedi ako roditelji
naprave nešto strašno - siluju te ili ubiju ili ti pokradu sav novac i prodaju te u
prostituciju - ali u prosječnom toku prosječnog života, ako si prosječno sposobna i
prosječno inteligentna, i još više ako si još više, onda nemaš prava kriviti vlastite
roditelje. Dakako, možeš ako nastupe trenuci kad je iskušenje odveć veliko. Da su mi
samo kupili koturaljke kao što su bili obećali, da su mi samo dali da izlazim s
Daveom, da su samo bili drukčiji, s malo više ljubavi, da su bili bogatiji, pametniji,
jednostavniji. Da su samo bili popustljiviji; da su samo bili stroži. Da su me samo
više poticali; da su me samo malo više hvalili zbog pravih stvari... Ništa od toga.
Naravno, Martha se neko vrijeme osjećala tako da bi se najrađe prepustila takvim
srditim osjećajima, ali bi se zaustavila i samu sebe prekorila. Sama si, mala. Šteta je
normalan dio djetinjstva. Nemaš ih više prava okrivljavati ni za što. Nemaš prava.
Ali postojala je jedna stvar, jedna sićušna a opet nevjerojatno bolna stvar za koju
nikada nije iznašla lijek. Dovršila je studij i preselila se u London. Sjedila je u uredu
i pretvarala se da je oduševljena poslom; imala je malo ljubavnih jada, ništa odveć
ozbiljno, tek tako, neki muškarac, puki obični blagi prekid; imala je mjesečnicu.
Sjećala se svega toga. Oglasio se telefon.
„Martha? Ovdje Phil.”
„Tko?” pomislila je: netko odveć prisan, s crvenim naramenicama.
„Phil. Philip. Tvoj otac.” Nije znala što da mu kaže. Nakon nekoliko trenutaka, kao
da je tom šutnjom posumnjala u njegov identitet, ponovno je izgovorio: „Tata.”
Pitao ju je mogu li se sresti. Jedan dan na ručku, na primjer. Zna mjesto za koje
misli da bi joj se moglo dopasti, a ona je potisnula pitanje: „Otkuda, k vragu znaš?”
Rekao je da imaju mnogo toga pričati, mislio je da nijedno od njih ne bi trebalo
previše očekivati. U tome se složila sa njime.
Pitala je prijatelje za savjet. Neki su rekli: reci mu što osjećaš; reci mu što misliš.
Neki su rekli: vidi što hoće; otkud sada a prije nikada? Neki su rekli: nemoj se vidjeti
s njim. Neki su rekli: reci mami. Neki su rekli: što god napravila, nikako nemoj reći
mami. Neki su rekli: potrudi se da tamo dođeš prije njega. Neki su rekli: neka
pokvarenjak čeka.
Neki staromodan restoran, sav u orahovini s postarijim konobarima koji su vidjeli
sve i sva i mirili sa svime gotovo uvredljivom neučinkovitošću. Vrijeme je bilo vruće,
a na jelovniku su bila samo teška jela za članove kluba. Nukao ju je da uzme koliko
god želi; naručila je manje. Predložio je bocu vina; ona je pila vodu. Odgovarala mu
je kao da popunjava upitnik: da, ne, pa valjda; jako, ne, ne. Rekao joj je da je izrasla u
naročito zgodnu ženu. Ta joj je opaska zazvučala drsko. Nije se htjela ni složiti ni ne
složiti, pa mu je rekla: „Valjda.”
„Nisi me prepoznala?”, pitao je on.
„Ne”, odgovorila mu je. „Mama je spalila sve fotografije.” To je bilo istina; a on
je u najmanju ruku zaslužio da se tako lecne. Gledala je s druge strane stola tog
postarijeg čovjeka crvena lica i prorijeđene kose. Namjerno se bila trudila da ništa ne
očekuje, ali ipak, izgledao joj je više oronuo nego što je mislila. Shvatila je da je sve
vrijeme polazila od krivih pretpostavki. Zadnjih je petnaest i više godina smatrala da
čovjek ako netko nestane, ako napusti ženu i dijete, to radi zbog boljeg života: zbog
više sreće, više seksa, više novca, više bilo čega što mu je nedostajalo u prethodnom
životu. Dok je promatrala tog čovjeka koji se sam predstavljao kao Phil, pomislila je
da je po svoj prilici proživio gore nego da je ostao kod kuće. A možda je tako samo
htjela vjerovati.
Ispričao joj je svoju priču. Nije se bavila prosuđivanjem njezine istinitosti. Bio se
zaljubio. Naprosto se dogodilo. Ne govori to da bi se opravdao. U ono je vrijeme
mislio da je pošteniji čist prekid. Martha tako ima polubrata koji se zove Richard. Fin
dečko iako ne zna što će sam su sobom u životu. Valjda je to normalno za tu dob.
Stephany - to se ime odjednom prelilo na Marthinu stranu stola kao oborena vinska
čaša - Steph je umrla prije tri godine. Okrutna bolest. Rak. Ustanovili su joj ga prije
pet godina, pa se povukao. Pa se povratio. Uvijek je gore kad se vrati. Samo te smota.
Sve je to sličilo na - što? - neiskrenost, ali nije to važno, nikako nije moglo
ispuniti preciznu, besprimjernu, izrezbarenu rupu u njoj. Pitala ga je za
Nottinghamshire.
„Molim?”
„Kad si otišao, u džepu si imao Nottinghamshire.”
„I mislio sam da si to rekla.”
„Ja sam bila slagala slagalicu Engleske pokrajine.” Osjetio je nelagodu kad je to
rekla; nije bio zbunjen, nego kao da mu je previše otkrila srce. „Znao si mi uzimati po
jedan komad i negdje ga sakriti, a onda ga na kraju pronaći. Kad si otišao uzeo si
Nottinghamshire. Ne sjećaš se?”
Otresao je glavom. „Slagala si slagalice? Valjda to sva djeca vole. I Richard je to
volio. Bar neko vrijeme. On je imao jednu nevjerojatno kompliciranu, sjećam se, sve
oblaci ili tako nešto...”
„Ne sjećaš se?”
Pogledao ju je.
„Zbilja, zbilja se ne sjećaš?”
Uvijek će mu to zamjerati. Bilo joj je više od dvadeset pet i bit će sve starija i
imat će i više od dvadeset pet, i bit će još starija i starija i još starija od dvadeset pet
i bit će svoja; ali uvijek će mu za to zamjerati.
2:Engleska, Engleska
JEDAN
JACK PITMAN
Te je riječi, ili većinu njih, nekoliko godina ranije napisao jedan Timesov
tekstopisac kojem je Sir Jack, posljedično, dao brzo zaposlenje. Izbacio je ono što se
odnosilo na njegovu dob, pojavu i procjenu bogatstva, cijelu je stvar dao stilistu koji
je sve to skupa obradio kako treba i naredio da se konačan tekst udubi u ploču od
kornvolskog škriljevca. Bio je zadovoljan što se izvor tog navoda dalje nije
spominjao: zahvala londonskom The Timesu prije nekoliko godina je isklesana van i
na njezino je mjesto udjenut pravokutni umetak od škriljevca. Time je po njegovu
mišljenju pohvala samo još dobila na autoritativnosti i bezvremenosti.
Sada je stajao točno u središtu svog omiljelog obitavališta od dvostruke kocke
ispod Murano-svijećnjaka na jednakoj udaljenosti od dvaju kamina iz bavarskih
lovačkih koliba. Objesio je jaknu o jednog Brancusija na način koji je - barem u
njegovim očima - odavao više veseljačku prisnost negoli nepoštovanje - i upravo je
njegov romboidni oblik zaobljenih vrhova obrazlagao svom osobnom tajniku i
Hvataču Ideja. Postojao je i neki ranije institucionalizirani naziv za taj potonji izraz,
ali Sir Jack ga je zamijenio „Hvatačem Ideja”. Netko ga je jednom usporedio s
golemim vatrometom koji razbacuje ideje kao što Katarinino kolo7 izbacuje iskre i
jedino se primjerenim činilo da onaj tko baca mora imati nekoga tko hvata. Odložio je
cigaru za poslije ručka i pljesnuo se naramenicama MCC-a:8 crveno-žute, kečap i
žumance. Nije bio član MCC-a i njegov proizvođač naramenica znao je da mu je bolje
da se o tome ne raspituje. Jednako tako nije bio ni u Etonu, nije služio u Gardi, niti je
bio primljen u Garrick Club; pa ipak, imao je naramenice koje su podrazumijevale da
jest. Buntovnik u srcu, volio je tako misliti. Pomalo slobodni strijelac. Čovjek koji ne
kleca ni pred kime. A opet, rodoljub u srcu.
„Ima li što još?”, počeo je. Paul Harrison, Hvatač Ideja, nije odmah uključio svoj
tjelesni mikrofon. Taj mu je trop zadnjih mjeseci već bio poznat. „Većina bi ljudi
rekla da sam u svom životu napravio sve što je čovjek u stanju napraviti. Mnogi,
dakako, to i govore. Iz blata sam podigao biznis. Stekao sam novac, malo bi tko to
mogao osporiti. Obasipaju me počastima. Državni me čelnici drže čovjekom od
povjerenja. Bio sam ljubavnik, ako mogu tako reći, lijepih žena. Štovan sam, ali,
moram naglasiti, ne odveć štovan pripadnik društva. Imam titulu. Moja žena sjedi uz
predsjednikovu desnicu. Ima li što još?”
Sir Jack je ispuhnuo zrak, a njegove su se riječi zavrtložile u dimu od cigare koji
je zamaglio niže kaplje svijećnjaka. Prisutni su znali da je to pitanje strogo retoričko.
Jedna prethodna osobna tajnica naivno je bila pomislila da u takvim trenucima Sir
Jack možda traži korisne prijedloge ili, što je bilo još naivnije, tješenje; dali su joj
manje zahtjevan posao na jednom drugom mjestu u odjelu.
„Što je stvarno? Ponekad ja sebi na taj način postavljam pitanje. Jesi li, na
primjer, ti stvaran - ili ti, ti?” Sir Jack je podrugljivom pristojnošću pokazao prema
ostalim prisutnima u prostoriji, ali nije skretao od svoje misli. „Vi ste stvarni samo
sebi, dakako, ali na najvišoj razini stvari se ne prosuđuju tako. Moj odgovor bio bi:
Ne, nažalost. Vi ćete me ispričati za ovu moju iskrenost, ali mogao sam vas ja
zamijeniti nadomjescima. Patvorinama, brže nego što bi mogao prodati ovog svog
Brancusija. Je li novac stvaran? To bih pitanje radije ostavio za dan kad dođem pred
svetoga Stvoritelja. Naravno da ja imam svoje teorije, ja sam čak, moglo bi se reći,
pomalo zadro u budućnost. Da budem iskren - možete, ako se dobro sjećam te
uzrečice, dati obje ruke u vatru - da ponekad zamišljam taj dan. Neka malo s vama
podijelim te svoje pretpostavke. Zamislite onaj trenutak kad me pozovu da dođem
pred svoga Stvoritelja koji u Svojoj beskonačnoj mudrosti prati naše beznačajne
živote u ovoj dolini suza. Što bi, pitam ja vas, On mogao imati u pripremi za Sir
Jacka? Da sam ja On - priznajem, drska pomisao - ja bih, naravski, bio obavezan
kazniti Sir Jacka za njegove ljudske grijehe i taštinu. Ne, ne!” Sir Jack je digao ruke
da primiri moguće protivljenje svojih namještenika. „I što bih ja - On - učinio? Ja -
On - možda bi bio u iskušenju da me zadrži - on, ne na baš predugo vrijeme, vjerujem
- u mojoj Sobi s navodom. Sir Jackov osobni limb. Da, ja bih njemu - meni - dao
tvrdu klupu i tretman s reflektorom. Jaku tabletu. I nikakve časopise, čak ni
najsvetije!”
Očekivano prigušeno smijuljenje izvedeno je kako i treba. Sir Jack u šetnji s
božanstvom, Lady Pitman na ručku Bogu uz desnicu.
Sir Jack teško zakorači k Paulovu radnom stolu i nagne se prema njemu. Hvatač
Ideja znao je pravila: sada se traži kontakt očima. U većini slučajevi draže bi ti bilo
pretvarati se da rad za Sir Jacka od tebe zahtijeva da poguriš ramena, spustiš vjeđe,
da imaš neslomivu koncentraciju. Sada, pak, polako je dizao pogled gore prema licu
svog poslodavca: kosa valovita, crna kao pasta za cipele; mesnate uši, lijeva uska
istegnuta zbog jedne Sir Jackove mane koju ima kad vodi pregovore; glatka izbočenost
donje vilice koja mu prekriva Adamovu jabučicu; zajapuren ten; neznatan boginjav
ožiljak na mjestu gdje mu je bio uklonjen madež; kuštrave obrve sa sivim dlakama; a
tu te, mjereći koliko ti dugo treba da skupiš hrabrost, čekaju oči. Toliko se stvari
vidjelo u tim očima - dobroćudno zadovoljstvo, hladna izvještačenost, trpeljiva
razdraženost, logičan gnjev - no jesu li tako složena osjećanja doista postojala, bilo je
drugo pitanje. Razum bi ti govorio da se Sir Jackova tehnika kadrovskog upravljanja
sastojala u tome da nikada ne oda raspoloženje ili izraz primjeren danoj prigodi. Bilo
je, također, trenutaka kad bi se čovjek pitao ne stoji li to Sir Jack tek tako pred njim i
na licu drži par ogledalca, okruglih, u kojima promatrač iščitava vlastitu zbunjenost.
Kad bi Sir Jack bio zadovoljan - a nikada se zapravo nije moglo znati što Sir
Jacka zadovoljava - premjestio bi onu svoju tjelesinu nazad u sredinu sobe. Iznad
glave mu Murano-staklo, čupavac mu se prepliće resama, a on već nepce oplahuje
novim ozbiljnim pitanjem.
„Je li moje ime... stvarno?” Sir Jack je razglabao stvar, a bogme i njegova dva
namještenika. Neki su bili uvjerenja da ime Sir Jack nije pravo u pravom smislu i da
ga je sam prije nekoliko desetina godina lišio svog Mittel-europäisch prizvuka. Drugi
su podsmješljivo tvrdili da je mali Jackie, iako je rodom negdje istočno od Rajne,
zapravo posljedak ljubovanja na brzaka između rođene Engleskinje, žene nekog
mađarskog staklara i vozača iz Loughborougha koji je bio u prolazu, pa mu je odatle,
usprkos odgoju, izvornoj putovnici i povremeno krivo izgovorenim samoglasnicima,
krv stopostotno britanska. Pristaše teorije zavjere i dubokoumni cinici išli su dalje i
upućivali na to da je to što krivo izgovara razne glasove samo po sebi bilo lukavština.
Sir Jack Pitman je, davno prije uspjeha, bio sin skromnih gospodina i gospođe Pitman,
a sam je tajkun pustio da ga malo-pomalo okruži mit o kontinentalnom porijeklu; a je li
to bilo zbog razloga osobne tajnovitosti ili zbog profesionalnog probitka, to nisu mogli
dokučiti. Nijedna od tih hipoteza nije zadobila potporu ni u ovoj prigodi dok je on
iznosio svoj odgovor: „Ako čovjek ne izrodi ništa osim vlastitih kćeri, njegovo je ime
puka tričarija na posudbi od vječnosti.”
Sir Jacka Pitmana je podišao jedan kozmički drhtaj, koji je, doduše, mogao imati i
porijeklo u probavi, pa se zavrtio na stolcu, otpuhnuo dim i krenuo prema zaključku.
„Jesu li velike ideje stvarne? Filozofi nas rado u to uvjeravaju. Dakako,
svojedobno sam i ja imao velike ideje, ali nekako - Paul, ovo nemoj bilježiti, nisam
siguran je li to za arhivu - nekako, ponekad se pitam koliko su one bile stvarne. Ovo
mogu biti brbljarije jedne senilne lude - ne čujem vaše uzvike negodovanja, pa
pretpostavljam da se slažete - ali u starom psu možda još ima života. Meni možda
treba ona jedna posljednja velika ideja. Jedna za popudbinu, a Paul? Ovo možeš
zabilježiti.”
Paul je utipkao: „Meni možda treba ona jedna posljednja velika ideja”, pa je
provjerio ispis na zaslonu, prisjetio se da je jednako tako odgovoran i za stilizaciju,
da je, kako je Sir Jack jednom rekao „Moj osobni Hansard”,9 pa je izbrisao ono
nespretno „Možda”. Ta će izjava u tom svom samouvjerenijem obliku ući u arhiv,
nadnevljena i zaprimljena.
Sir Jack je dobro raspoložen ugurao cigaru u trbušnu šupljinu jedne makete
Henryja Moorea, protegnuo se i blago se osvrnuo. „Reci Woodieju da je vrijeme”,
rekao je svojoj osobnoj tajnici čije ime nikako nije mogao zapamtiti. U nekom smislu
je, dakako, i mogao: ime joj je bilo Susie. To je bilo stoga što je svaku svoju osobnu
tajnicu zvao Susie. A o ne su samo dolazile i odlazile, i to priličnom brzinom. Stoga
nije bio nesiguran u njezino ime nego u njezin identitet. Baš onako kako je maločas
rekao - do koje je mjere ona stvarna? Baš tako.
Skinuo je jaknu s Brancusija i navukao je preko naramenica MCC. Zaustavio se u
Sobi s navodom kako bi još jednom pročitao poznati mu navod. Znao ga je naizust,
dakako, ali je svejedno kraj njega volio malo zastati. Da, još ona posljednja velika
ideja. Svijet mu zadnjih godina nije bog zna kako odavao dužno poštovanje. Onda
dobro: svijet treba zapanjiti.
Paul je parafirao njegov memorandum i pohranio ga. Najnovija Susie je javila
dolje vozaču i izvijestila ga o poslodavčevu raspoloženju. Onda je pokupila cigaru i
vratila je u ladicu Sir Jackova pisaćeg stola.
„SANJAJTE MALO sa mnom, ako izvoljevate.” Sir Jack je upitno podigao ukrasnu
bocu.
PA-PA-PA-PA PUM PUM PUM izvodio je Sir Jack dok je Woodie, s kapom
p o d miškom, otvarao vrata limuzine, „ Pum pa-pa-pa-papumm pumm pumm .
Prepoznaješ to, Woodie, ne?”
„Bi li to, gospodine, možda slučajno mogla biti velika Pastoralna?” Vozač je i
dalje hinio malu nesigurnost i tako od svog poslodavca zaslužio kimaj glave i daljnje
razmetanje znalstvom.
„Buđenje vedrih dojmova pri dolasku na selo. Neki bi prevoditelji rekli ’sretnih’;
meni se više sviđa ’vedrih’. Čekaj me za dva sata u ’K psu i jazavcu’.”
Wood se polagano dovezao do mjesta sastanka na drugom kraju dola gdje će
platiti gazdi krčme da njegovu poslodavcu da piće na račun kuće. Sir Jack je doveo u
red jezike na svojim hodačkim čizmama, sad u jednoj sad u drugoj ruci odvagnuo štap
od trnjine, a onda zastao i ispustio dug polagan prdac, kao da je procurio radijator.
Zadovoljan, kucnuo je štapom po kamenom zidu, pravilnom kao ploča za scrabble13 i
zaputio se kroz jesenji krajolik. Sir Jack je volio držati govorancije u pohvalu
jednostavnih užitaka - i činio je to jednom godišnje kao počasni predsjednik
Hodačkog društva - ali jednako je tako znao i to da jednostavnih užitaka više nema.
Mljekarica i njezin dragan više se ne jure oko majskog drveta14 i jedva čekaju da se
domognu kriške pite s ovčetinom. Industrijalizacija i slobodno tržište odavno su
svršili s njima. Jelo nije jednostavno, a povijesno obnavljanje mljekaričina sustava
prehrane podrazumijevalo bi najveće poteškoće. Danas je i s pićem mnogo složenije.
Seks? Samo glupani misle da je seks jednostavan užitak. Vježbanje? Danas je ples oko
majskog drveta postao tjelovježba. Umjetnost? Umjetnost je postala biznis zabave.
A po mišljenju Sir Jacka, sve je to bilo na veselje. Pa-pa-pa-pa pum pum pum.
Gdje bi Beethoven bio da je odnekud danas živ? Bogat, slavan, u rukama dobra
liječnika, eto gdje. Kakva je to negdje pometnja bila one noći u, ako ga služi
pamćenje, prosincu u Beču 1808. Prokleti oni bezvezni patroni, neuvježbani svirači,
zamračeno i ustreptalo gledalište. I kome je to samo sinula zamisao da ima premijeru
Pete i velike Pastoralne iste večeri? Plus četvrti concerto. Plus Koralna fantazija.
Četiri sata u dvorani bez grijanja. Nije ni čudo da je to bio užas. Danas, s pristojnim
agentom, spretnim menadžerom - ili još bolje, s prosvijećenim zaštitnikom koji bi
mogao raspršiti potrebu za tom gamadi od desetpostotnjaša... S osobom koja će
inzistirati na tome da ima dovoljno vremenu za vježbanje. Sir Jack je suosjećao s
velikim Ludwigom, istinski jest. Pa-PA-pa-pa-pum-diddi-um.
Pa čak i užitak od kojeg se očekuje da bude jednostavan, kao šetnja, na primjer,
ima svoje komplikacije: logističke, zakonske, odjevne, filozofske. Nitko se više ne
„šeta” tek tako, ne hoda hodanja radi, da napuni pluća, da mu se tijelo razigra. Možda
nitko nikada i nije zaista tako hodao, osim pokoja rijetka dušica. Baš kao što je
sumnjao u to je li u stara vremena itko ikada doista i „putovao”. Sir Jack je imao
interes u mnogim organizacijama koje su se bavile odmorom i smrtno se gadio
tvrdoglave tvrdnje da je taj vulgarni „turizam” potisnuo tankoćutno putovanje. Kakvi
snobovi i ignoranti, ti što kukaju. Pa zar oni misle da su ti putnici starog stila kojima
se ulizuju bili takvi idealisti? Da nisu putovali iz gotovo istih razloga kao današnji
„turisti”? Da odu iz Engleske, da budu negdje drugdje, da osjete sunce, da vide
čudesne znamenitosti i još čudnovatije ljude, da nešto kupe, da tragaju za erotikom, da
se vrate kući sa suvenirima i uspomenama i da bi se pravili važni? Po Jackovu
pojmovniku, potpuno isto. Kao što je govorio svojim dioničarima, posljedica Velikog
obilaska 15 bila je u stvari demokratizacija putovanja, i to je u redu.
Sir Jack je uživao u pješačenju diljem zemlje koja je pripadala drugima. S
odobravanjem bi podizao štap prema raštrkanim kravama po padinama brežuljaka,
teglećim konjima zvonasto obraslih gležnjeva, krstinama raži i ovršenom žitu. Ali
nikada nije napravio grešku da pomisli da je išta od toga jednostavno, ili prirodno.
Ušao je u šumu, kimnuo paru mladih hodača koji su nailazili s druge strane. Je li to
čuo kako su se međusobno prigušeno zakikotali? Možda ih je iznenadila njegova
dvošilterica od tvida, lovački haljetak, jahačke hlače, dokoljenice, čizme od srneće
kože ručne izrade i kožnati štap. Sve proizvedeno u Engleskoj, dakako: Sir Jack je bio
domoljub i u svojim privatnim trenucima. Ovi hodači, što su sada odmicali, bili su
obučeni u plastične jakne industrijske boje, dolje su imali gumene tenisice, gore
kapice za bejzbol, a na leđima najlonske ruksake s dnevnim zalihama; jedan je nosio
slušalice i po svoj prilici nije slušao veliku Pastoralnu. Ali opet, Sir Jack nije bio
snob. Prije nekoliko godina pred Hodačko društvo iznesen je prijedlog koji je nalagao
da šetači obavezno nose boje koje se utapaju u krajolik. Sir Jack se protiv tog
prijedloga borio i rukama i nogama, i dušom i tijelom. Opisivao je taj prijedlog kao
fantastički, elitističan, nedjelotvoran i nedemokratski. Osim toga, i on je na tržištu
odmora imao svog interesa.
Puteljak kroz šumu, prekriven pokrovom od nekoliko generacija podatnog bukova
lišća. Iznikle gljive na trulom panju djelovale su kao le Corbusierove makete
radničkih stanova. Genijalnost znači sposobnost transformacije: tako su slavuj,
prepelica i kukavica postali flauta, oboa i klarinet. A nije li genijalnost i sposobnost
viđanja stvari očima nevina djeteta?
Izišao je iz šume i popeo se na jedan brežuljak: pod njime, ustala: polje koje vodi
mimo travuljinu, pa prema uzanoj rječici. Podbočio se o štap i zamislio se o svom
susretu s Jerryjem Batsonom. Nije on neki domoljub, po Jackovu poimanju. Ima u
njega nešto malčice neodređeno. Nije ti stajao kao čovjek prema čovjeku, ne bi te
pogledao u oči, samo bi sjedio u transu kao neki haute-couture hippie. Ipak, tutneš li
mu srebra u dlan, Jerry će sklopiti prste, zbog tebe. Vrijeme. Star si, točno si onoliko
star koliko jesi. Tvrdnja toliko providno očita da je gotovo tajanstvena. Pa koliko je
onda Sir Jack star? Stariji negoli mu piše na putovnici, to je sigurno. Koliko on ima
vremena? Bilo je trenutaka kad je osjećao čudne strahove. Ponekad bi ga u osobnoj
kupaonici u Kući Pitman, točno nasuprot zahodu u porfiru, spopao osjećaj slabosti.
Neotmjen svršetak, da te tako zatekne spuštenih hlača.
Ne, ne! Ne valja tako razmišljati. Svakako ne malom Jackyju Pitmanu, niti
Veselom Jacku, niti Sir Jacku, niti budućem Lordu Pitmanu ili što god odabere. Ne, on
mora ostati u pokretu, mora djelovati, ne smije čekati vrijeme, on mora vrijeme
ščepati za grlo. Naprijed, naprijed! Mahnuo je prutom po travuljini i uzbunio jednog
fazana koji se na jedvite jade digao u zrak, zalepetalo mu šareno perje, zaklepetao je
kao avion s rasklimatanim propelerom.
Kako je slijedio rub strmine, svjež listopadski povjetarac bivao je sve reskiji.
Zarđala crpka na vjetrenjaču doimala se poput Picassova drskog pjevčića. Već je u
daljini vidio prva svjetla: seoski radnici-putnici, krčma kojoj su pivari povratili
autentičnost. Putovanje mu se prebrzo svršavalo. Još ne, pomislio je Sir Jack, još ne!
Povremeno je osjećao jaku srodnost sa starim Ludwigom, a istina je da su novinski
napisi uz Sir Jackovo ime često rabili riječ genijalnost. Ne uvijek stavljenu u laskav
kontekst, ali opet, kako je govorio, postoje samo dvije vrste novinara: oni na plaći i
oni koji su na plaći u zavidnih suparnika. A ti su, uostalom, mogli odabrati i neku
drugu riječ. Ali gdje je njegova Deveta Simfonija? Je li to što mu se u tom trenutku
vrzma u glavi? Da je umro nakon samo osam dovršenih, svijet bi Beethovena
zasigurno i svejedno priznavao kao veliku figuru. Ali Deveta, Deveta!
Proletjela je jedna sojka, kao da najavljuje boje automobila za novu sezonu.
Bukov Ribnjak buktio je kao antikorozivna boja. Kad bismo samo i mi mogli u to
uronuti... Muss es sein? Svaki Beethovenovac - a Sir Jack je ubrajao sebe medu njih -
znao je odgovor na to. Es muss sein. Ali samo poslije Devete.
Vjetar je bio sve jači pa je zakopčao lovački ovratnik i zaputio se prema jaruzi u
udaljenom rubnjaku. Dupli brendi kod „K psu i jazavcu”, čiji će gazda s velikim
zulufima rodoljubno zanemariti račun - „Zadovoljstvo mi je i čast kao uvijek, Sir
Jack” - a potom limuzinom nazad u London. U normalnim okolnostima ispunio bi auto
Pastoralnom, ali danas, vjerojatno, ne. A Treća? Peta? Da se upusti u rizik s
Devetom? Kad je stigao do rubnjaka, neka se vrana otisnula i poletjela.
1. Nevino Otkriće. Jastuk stegnut između bedara, u svijesti brekti, a ispod vrata
njezine spavaće sobe još vrela pukotina svjetla. To je nazvala: Imati Osjećaj.
2. Tehnički Napredak. Upotrijebiti jedan, potom dva prsta; prvo suhe, onda
ovlažene.
3. Socijalizacija Poriva. Prvi dečko koji joj je rekao da mu se sviđa. Simon. Prvi
poljubac i pitanje kamo s nosovima? Prvi put, poslije plesa, uza zid, kad je osjetila da
joj nešto vršlja po prijevoju kuka; kratkotrajna pomisao da bi u pitanju mogao biti
neki deformitet, u svakom slučaju razlog da dečka ne istražuje dalje. Kasnije, istražuje
dečka malo više; vizualno izlaganje uzrokuje joj umjerenu paniku. Pa to ne može ući,
pomislila je.
4. Paradoks Poriva. Kako kažu riječi stare pjesme: „Nikada nije imala onoga
kojeg je željela, Nikada nije željela onoga kojeg je imala.” Snažna i neuzvraćena
žudnja prema Nicku Deardenu, s kojim se nije okrznula čak ni u prolazu. Popustljivo
podavanje Garethu Dyceu, koji ju je pojebao tri puta za redom, a ona ga je bodrila,
pitajući se je li to dobro, a pomalo ju je zbunjivao čudnovat raspored muške tjelesne
težine: kako može biti toliko laka i prpošna tamo dolje, a gore joj, pak, teškom
tjelesinom tjera zrak iz pluća. A čak joj se ni ime Gareth nije sviđalo dok ga je
izgovarala prije i za vrijeme.
5. Zabavni park. Koliko samo vožnji na popust, a zmijugave pruge svjetla samo
bljeskaju i trešti vrtložna glazba. Letiš visoko uzrak, sabijena si uza stjenke bubnja
koji se vrti, prkosiš sili teže, iskušavaš mogućnosti i granice tijela. Pa su tu bile i
nagrade, ili se tako doimalo, čak i kad, češće nego si i očekivala, bačeni kolut sklizne
s drvenog cilindra, nakićeni štap za ribolov ne upeca ništa, a kokosov orah ostane
zaglavljen u kupici.16
7. Traganje za Odvojenošću. Nužnost sanjarenja. Zbilja iz tog sna. Drugi može biti
tu i pomoći, sama njegova slučajna prisutnost pridonosi pretpostavljenoj sudioničkoj
zbilji. Ali ti se odalečuješ od zbilje, kao što se odalečuješ od njegova ega, i u tom
odvajanju leži tvoja nada. Martha, misliš li ti baš tako, ponekad se znala zapitati, ili to
samo dotjeruješ odluku da se sama zajebavaš?
7. a) Ne zaboravi: deset i pol mjeseci celibata. Bolje, gore, ili samo drukčije?
8. Trenutačna Situacija. Ovaj, na primjer. Dobra prilika, kako se ono kaže. Kao da
je tu otprije. Lijep, vitak neproblematični kurac; dobro poprsje s gotovo ženskim
bradavicama poput priljepaka; kratke noge, ali sada ne stoji uspravno. I dao je sebi
truda, kako je samo dao sebi truda, sigurno točno zna što hoće, podešava je prema
nekom vječnom ženskom obrascu iz svojih ranijih nauma. Kao da si mu netko tko
dijeli gotovinu - ukuca pravu šifru i novac samo sipa. Uglađena samouvjerenost,
samozadovoljno znanje da će ono što je palilo prije, paliti i sada.
„Ono što je bitno”, izjavio je, u času kad su se šareni rupci lelujavo spustili na
pod i kad su golubići sletjeli, „ono što je bitno jest shvatiti da vaš veliki Projekt - a mi
u Francuskoj sretni smo što možemo pozdravili tuđe grand projects - dubinski je
moderan. Mi u našoj zemlji imamo stanovitu ideju o le patrimoine , a vi u vašoj
zemlji imate stanovitu u ideju o ’Eritage. Ne govorimo mi ovdje o takvim konceptima,
odnosno ne pravimo izravnu referenciju, iako, dakako, u našem intertekstualnom
svijetu takva referencija, ma kako ironična, naravno da je impliciina i neizbježna.
Nadam se da svi shvaćamo da nešto kao što je bez-referentna zona ne postoji. Ali to je
samo, kako vi to kažete, by the by.17
Ne, mi govorimo o nečemu dubinski modernom. Već je dobrano ustanovljeno - a
to su, dakako, neporecivo potvrdili mnogi od onih što sam ih netom naveo - da je
nama danas draža replika od originala. Nama je draža reprodukcija nekog umjetničkog
djela od samog tog djela, savršen zvuk i osama uz kompakt-disk od simfonijskog
koncerta u društvu tisuća žrtava grlenih boleština, knjiga na vrpci od knjige u krilu.
Ako želite otići vidjeti Tapiseriju iz Bayeuxa 18 u mojoj zemlji, ustanovit ćete da, e da
biste došli do originalnog uratka iz jedanaestog stoljeća, prvo morate proći repliku u
mjerilu jedan prema jedan izrađenu modernim tehnikama; tu je dokumentarna izložba
koja posjetitelju, tako reći hodočasniku, to umjetničko djelo situira. E sad, ja imam
stručan dokaz da broj minuta što ih posjetitelji provode pred replikom pri bilo kojem
načinu računanja nadmašuje broj minuta što ih posjetitelj provodi pred originalom.
Kad su ta otkrića tek provedena, javili su se izvjesni staromodni ljudi koji su
izrazili svoje razočaranje, čak i postiđenost. Bilo je to isto kao i s otkrićem da je
masturbiranje uz pornografski materijal mnogo zabavnije od samog seksa. Quelle
borreur ! Barbari su opet provalili, drečali su oni, podrovano je tkivo našeg društva.
Ali nije tome tako. Važno je shvatiti da nam je u modernom svijetu replika draža od
originala zbog toga što nam ona daje veću frisson. Ostavljam tu riječ na francuskom
jer vjerujem da je vrlo dobro razumijete.
Pazite, pitanje koje treba postaviti jest: zbog čega nam je replika draža od
originala? Zbog čega nam daje veću frisson ? Da bi se to razumjelo, moramo shvatiti i
suočiti se s vlastitom nesigurnošću, s našom egzistencijalnom neodlučnošću, s
dubinskim atavističkim strahom što ga doživljavamo kad se nađemo licem u lice s
originalom. Nemamo se kamo sakriti kad smo suočeni s realnošću koja je alternativna
našoj vlastitoj, s realnošću koja se pokazuje mnogo jačom, pa nam stoga i prijeti.
Siguran sam da vam je poznato djelo Viollet- Le-Duca koji je u ranom devetnaestom
stoljeću bio okrivljen za spašavanje mnogih razorenih chateaux i fortressesu mojoj
zemlji. Tamo tradicionalno postoje dvije vrste gledanja na njegov rad: prvo, da se
koliko je god bilo moguće trudio da spasi staro kamenje od posvemašnjeg uništenja i
nestanka, da ga je konzervirao koliko je najbolje mogao; drugo, da je pokušavao nešto
mnogo teže - rekreirati građevine onakvima kakve su izvorno bile sazdane - što je bila
zadaća imaginacije koju su neki prosuđivali kao uspješnu, a drugi suprotno. Ali
postoji i treća vrsta pristupa tom predmetu, a to je ova: Viollet-Le-Duc je nastojao
poništiti zbiljskost tih starih zdanja. Suočen s takmaštvom zbilje, sa zbiljom jačom i
dubljom negoli je bila ona njegova vremena, nije imao izbora nego da, iz
egzistencijalnog užasa i ljudskog instinkta za samoočuvanjem, uništi original!
Dopustite mi da citiram jednog svog zemljaka, jednoga od onih starih soixante-
buitards prošlog stoljeća čije pogreške mnogi od nas smatraju veoma instruktivnima,
veoma plodonosnima. „Sve što se jednom izravno proživi”, pisao je on, „postaje puko
predstavljanje.” Duboka istina, unatoč tome što je začeta u dubokoj pogrešci. Jer on je
to, začudo, namislio kao kritiku, a ne pohvalu. Citirat ću ga dalje: „Od nasljeđa starih
knjiga i starih građevina koje i dalje imaju nekog značenja, ali su osuđene na
neprekidno rastakanje, ne ostaje ništa, bilo u kulturi bilo u naturi, što nije
promijenjeno i zagađeno, sukladno sredstvima i interesima moderne industrije.”
Uviđate li kako um može otići vrlo daleko, a onda izgubi hrabrost? A kako ćemo
locirati taj gubitak hrabrosti u kretanju, degeneraciji iz glagola neutralne deskripcije,
promijeniti u jedan etički odbojan, zagaditi. On je shvaćao, taj stari mislilac, da
živimo u svijetu spektakla, ali se zbog sentimentalizma i izvjesnog političkog
recidivizma uplašio vlastite vizije. Meni bi bilo drago unaprijediti njegovu misao na
slijedeći način. Nekoć je postojao samo jedan svijet, življen izravno. Sada postoji
predstavljanje - dopustite mi da razlomim tu riječ na sastavnice, predstavljanje -
svijeta. Nije posrijedi nadomjestak tog prostog i primitivnog svijeta, nego očaranost i
obogaćenje, ironizacija i sažimak tog svijeta. Eto gdje danas živimo. Monokromni
svijet pretvorio se u Technicolor, obični promukli spiker postao je sveobuhvatni zvuk.
Je li to naš gubitak? Ne, to je ono što smo osvojili, naša pobjeda.
U zaključku, dopustite mi da ustvrdim da je svijet trećeg tisućljeća neizbježno,
neiskorjenjivo moderan, te da je naša intelektualna dužnost da se prepustimo toj
modernosti, te da odbacimo sva ta sentimentalna i urođeno prijevarna stremljenja za
onime što se sumnjivo naziva „originalom”. Mi moramo tražiti repliku, jer zbilja,
istina, autentičnost replike jest ono jedino što možemo posjedovati, kolonizirati,
preurediti, u čemu ćemo naći fouissancei , napokon, ako i kada uvidimo, da je to
zbilja koju, budući da nam je sudbinom, možemo zateći, kojoj se možemo suprotstaviti
i koju možemo uništiti.
Gospodo i dame, ja vam čestitam jer vaš je pothvat dubinski moderan. Želim vam
hrabrosti u tom modernitetu. Kritičari neznalice bez sumnje će ustvrditi da vi
pokušavate puko rekreiranje Olde19 England, što je izraz čiji me dočetak za ženski
rod osobito zanima, ali to je već drugi predmet. Dakako, ako se ne ljutite, to je šala. Ja
vam kažem, u zaključku, da vaš projekt mora biti vrlo Olde jer tada će biti istinska
novina i bit će moderan! Gospodo i dame, ja vas pozdravljam!”
Francuski se intelektualac Pitcoovom limuzinom odvezao do središta Londona
gdje je dio svoje plaće potrošio na ribičke čizme iz Farlowa, muhe iz House of Hardy
i stari kaerfilijski sir20 iz Paxtona i Whitfielda. Potom je otputovao, i dalje bez
bilježaka, via Frankfurt, na slijedeću konferenciju.
BILO JE MNOGO RAZLIČITIH MIŠLJENJA o Sir Jacku Pitmanu, neka od njih bila
s u primjerena. Je li bio grubijan i napasnik ili, pak, rođeni vođa i sušta snaga po
naravi? Neizbježna i golema posljedica sustava slobodnog tržišta ili nadobudni
individualac koji je unatoč svemu održao dodir sa svojom esencijalnom ljudskošću?
Neki su mu pripisivali duboku, instinktivnu inteligenciju koja mu je davala jednak
osjećaj za plimske fluktuacije na tržištu i osjetljivost onih s kojima je imao posla;
drugi su ga smatrali brutalnim i nepromišljenim križancem novca, ega i pomanjkanja
savjesti. Neki su ga gledali kako drži otvorenu telefonsku liniju dok se ponosno pravi
važan svojom zbirkom Prattova porculana;21 drugi su od njega doživljavali posjete u
jednom od njemu najdražih pregovaračkih položaja, preko puta njegova zahoda u
porfiru i slušali kako se ono što im je važno izlaže naletima gnjeva utrobe. Zbog čega
takve oprečne prosudbe? Naravno, postojala su drukčija objašnjenja. Neki su mislili
da je Sir Jack naprosto prevelik, za niže smrtnike stvor odveć premazan svim bojama,
često zavodljive vanjštine, da bi ga se moglo potpuno shvatiti; drugi su slutili da je
njegova tehnika dominacija ležala na onoj taktičkoj suzdržanosti koja promatrača
lišava ključa ili konzistentnog dokaza.
Ista dvojnost mučila je i one koji su istraživali njegove poslovne poteze. Ili je bio:
miljenik sreće, kockar, novčarski iluzionist koji te u onom kratkom i tužnom trenutku
mogao uvjeriti da je novac stvaran i da ti leži pred očima; iskorištavao je svaku
slabost u sustavu propisa; orobit će Petra da plati Pavlu; bijesan pas koji će svaku
novu rupu iskopati zato da iskoristi zemlju da njome pozatrpa sve rupe što ih je
ostavio za sobom; bio je, prema riječima koje još odzvanjaju, a izrekao ih je inspektor
Odjela za trgovinu i industriju, „nesposoban da vodi štand s morskim puževima”. Ili:
bio je dinamičan trgovački pustolov čiji su uspjeh i energija prirodno poticali zlobu i
govorkanja među onima koji su mislili da se najbolje poslovne transakcije obavljaju
između malih, dinastičkih tvrtki koje igraju prema časnim pravilima kriketa; on je bio
arhetipski transnacionalni poduzetnik koji radi na modernom globalnom tržištu, koji je
iz razumljivih razloga minimalizirao svoje porezne obveze - kako se inače možeš
nadati da ćeš ostati konkurentan? Ili: pogledaj samo kako je iskoristio Sir Charlesa
Enrighta kako bi se domogao ulaska u City, ulizivao mu se, laskao mu, a onda se
okrenuo i ugrizao ga, pa ga bacio preko palube u onom trenutku kad je Charles doživio
prvi srčani napadaj. Ili: Charlie je bio jedan iz stare škole, dovoljno pristojan ali,
iskreno govoreći, pomalo izvan toka, tvrtka mu je bila zrela za jedno paklenski dobro
prodrmavanje, ponuda da ode u mirovinu bila je više nego velikodušna, a jeste li znali
da je njegovo najmlađe dijete Sir Jack školovao o svom trošku? Ili pak: nitko tko je
radio u njega o njemu nikada nije rekao ništa loše. Ili mora se priznati da je Pitman
uvijek bio majstor u iskrivljavanju dokumenata i tajnih klauzula.
Čak i nešto naizgled nedvoznačno kao što je dvadesetčetvorokatnica, čelik i
staklo, bukva i jasen, arhitektonska činjenica Kuće Pitman bila je podložna raznim
tumačenjima. Je li njezina lokacija - u poduzetničkoj zoni zauzetoj na uštrb zelenog
pojasa do sjeverozapadnog Londona - čin lukava srezavanja cijene ili pokazatelj da se
Sir Jack usrao od straha od petljanja s teškim igračima iz Cityja? Je li unajmljivanje
Slatera, Gravsona & Whitea puko padanje ničice prema arhitektonskim pomodnostima
ili pametna investicija? Još bitnije pitanje bilo je: pripada li Kuća Pitman uopće Jacku
Pitmanu? On je možda i platio njezinu gradnju, ali bilo je priča da ga je zadnji udar
recesije uhvatio u teškom raskoraku, pa je morao ponizno u Francusku banku da sve
porasprodaje i istodobno iste stvari uzima u najam. Ali sve da je to i bilo istina,
moglo se promatrati na dva načina: ili je Pitco podkapitaliziran ili je Sir Jack kao i
obično u igri bio korak ispred i svjestan da je vezanje kapitala u trošenju imovine
vodećih ispostava nešto što rade naivci.
Čak i oni koji su mrzili vlasnika (ili zakupca) Kuće Pitman slagali su se s time da
je on bio dobar u obavljanju stvari do kraja. Ili barem dobar u tome da druge navede
da stvari obave do kraja. I eto ga kako stoji pod svojim svijećnjakom, blago okrenut
prema različitim članovima svog Odbora za koordinaciju, i sipa naređenja.
Tekstopisci, naročito oni iz njegovih vlastitih novina, počesto su napominjali koliko je
lagašan na nogama za tako velika čovjeka, a Sir Jack je bio poznat po tome što je
priznao neispunjenu želju da nauči tango. Također je u takvim trenucima sebe
uspoređivao s revolverašem koji se trudi potegnuti brže od prvog nadobudnog mladog
frajera u kvartu. Ili bi možda radije bio krotitelj lavova koji pucketa bičem u
polukrugu razjarenih zvijeri.
Martha, skeptično impresionirana, promatrala ga je sada kako daje naputke svom
Idejnom Razvojniku. „Jeffrey, istraži, molim te. Glavnih pedeset karakteristika koje se
asociraju na riječ Engleska među potencijalnim korisnicima ’Kvalitetnog odmora’.
Ozbiljna ciljana skupina. Ne želim slušati o djeci i njihovim najdražim glazbenim
sastavima.”
„U nas? U Europi? U svijetu, Sir Jack?”
„Jeffrey, pa znaš ti mene. Svijet. Tusti dolar. Pusti jen. Šišaj Marsovce dok god
plaćaju ulaznice.” Pričekao je da se smijeh odobravanja stiša. „Doktore Max, hoću da
mi ustanovite koliko ljudi zna.”
Opet se okretao, srednjim prstom tupkajući po koricama, a Dr. Max je pročistio
grlo. Službeni Povjesničar bio je nedavna akvizicija i Martha ga je sada prvi put
vidjela: pristao, odijelo od tvida, leptir-mašna i nehajno drzak. „Sir Jack, možete li
biti malo po-podrobniji?”
Nastupila je teška stanka, pa je tek potom Sir Jack preformulirao svoju naredbu.
„Što znaju - to mi ustanovite.”
„Ima li to biti u-u nas, u Europi, u svijetu?”
„U nas. Neće se svijet zajebavati da nauči ono što domaći ljudi ne znaju.”
„Sir Jack, ako ne zamjerate što ovako govorim” - premda je Martha prema
melodramatskom mrštenju njihova poslodavca već shvatila da mu, tako je, on zamjera
veoma mnogo - „meni se to čini poprilično š-iroko š-turo.”
„To je zbog čega dobivate poprilično širok ček za plaću. Jeff, hoćeš li doktoru
Maxu, biti pri ruci, molim te? A ti, Marko, ti ćeš se sada ponašati u skladu sa svojim
imenom.” Projektni Menadžer je dovoljno dobro znao kako treba pričekati da Sir Jack
rekne što misli. Sir Jack se zasmijuljio, pa onda izveo udar: „Marko Polo.”
Projektni Menadžer je ponovno, kao da poučava Dr. Maxa, odgovorio ničim više
nego modrookim, drskim, premda poniznim buljenjem. Sir Jack je potom krenuo ka
svom, kako ga je on zvao, Ratnom Stolu, najavljujući time novu fazu sastanka. Mahnuo
je mesnatom šaketinom i oko sebe okupio svoje trupe. Martha mu je bila najbliža i on
joj pritisne prst o rame.
„Ne govorimo o tematskom parku”, počeo je. „Ne govorimo o centru za baštinu.
Ne govorimo o Disneylandu, o Svjetskom sajmu, o Britanskom festivalu, Legolandu ili
Parku Asterix. Kolonijalni Williamsburg? Oprostite - nekoliko staromodnih purana
pečenih na ogradi kolaca dok nezaposleni glumci na pladnjevima od kositra poslužuju
zobenu kašicu i puštaju vam da platite kreditnom karticom. Ne, gospodo - govorim to
metaforički, razumije se, jer po mojoj gramatici muški rod prigrljuje i ženski, kao što
ja to očito radim s gospođicom Cochrane - gospodo, mi govorimo o kvantnom skoku.
Ne tražimo mi turiste sa dva penija u džepu. Ovo je Vrijeme svjetskog previranja. Mi
ćemo ponuditi mnogo više nego što riječi kao što je Zabava uopće mogu
podrazumijevati; čak i izraz ’Kvalitetan odmor’, premda sam ponosan na njega,
možda, na duge pruge, postaje manjkav. Mi nudimo samu stvar . Mark, ti mi izgledaš
nešto sumnjičav?”
„Samo u tom smislu, Sir Jack, da ako sam razumio našeg francuskog amiga
nekidan, zar nije... Mislim, ono njegovo o preferiranju replika na račun originala. Mi
smo na tome, zar ne?”
„Zaboga, Mark, ima trenutaka kad se zbog tebe osjećam manje engleski iako je
meni Engleska zrak što ga živim i dišem.”
„Mislite...”, Mark se borio s nekim sjećanjima iz školske klupe, „nešto čime
možemo dostići pravu stvar pomoću replike. Nešto kao... Platon?”, dodao je za sebe
baš koliko i vapeći prema drugima.
„Vruće, Marky-Marko, sve toplije za nogice. Mogu li ti možda pomoći u završnih
nekoliko jardi staze? Neka pokušam. Mark, voliš li ti prirodu?”
„Svakako. Da. Volim. Dosta je volim. Hoću reći, volim se voziti kroz nju.”
„E, ja sam u prirodi bio sasvim nedavno. U prirodi. Naglašavam to. Ne želim se
ponašati nadređeno, ali smisao prirode nije da se ide kroz nju nego da se bude u njoj.
Ističem to svake godine kad govorim u Hodačkom društvu. A, Mark, kad tako ideš
kroz nju, vjerojatno na svoj skroman, ravnodušan način, sviđa ti se kako izgleda?”
„Da”, rekao je Projektni Menadžer, „sviđa mi se kako izgleda.”
„A sviđa ti se, pretpostavljam, jer misliš da je ona primjerak Prirode?”
„Moglo bi se tako reći.” Mark to sam ne bi tako rekao, ali znao je da je sada
uveden u poslodavčevu grublju inačicu sokratovskog dijaloga.
„A priroda je stvorila krajolik kao što je Čovjek stvorio gradove?”
„Više-manje, da.”
„Više-manje, ne, Mark. Ja sam nekidan stajao na jednom brijegu i gledao valovito
polje mimo nekog šumarka prema rijeci, i dok sam tako gledao ispod nogu mi se
vrzmao fazan. Ti, kao osoba koja prolazi kroz , bez sumnje bi pretpostavio da se to
Gospoda Priroda bavi svojom vječnom rabotom. Ima i bolje od toga, Mark. Taj brijeg
je grobna humka iz kamenog doba, to valovito polje je ostatak saksonskog ratarstva,
onaj šumarak je šumarak samo zato što su tamo posiječene tisuće drugih stabala, rijeka
je postala kanal, a fazani se tove za sportski lov. Sve to mi mijenjamo, Mark, stabla,
šumarke, životinje. I pazi, prati me dalje. Ono jezero što ga nazireš na obzoru zapravo
je rezervoar, ali kad za nekoliko godina zaživi, kad u njemu zaplivaju ribe, a ptice
selice od njega naprave svoju odmorišnu luku, kad se rub raslinja sam uskladi, a
barčice zaplove u onom svom slikovitom vozikanju gore-dolje, kad se sve te stvari
odigraju, taj rezervoar slavodobitno postaje jezero, razumiješ? Postaje sama stvar .”
„Je li onaj naš francuski amigo ciljao na to?”
„Mislim da je on bio čisto razočaranje. Rekao sam blagajniku da ga isplati u
dolarima umjesto u funtama i da mu, ako se pobuni, otkaže ček.”
„Funte su prava stvar, a dolar je replika, ali nakon nekog vremena prava stvar
postaje replika?”
„Vrlo dobro, Mark. Vrlo dobro. Vrijedno je Marthine pohvale.” Stisnuo je svoju
Specijalnu Savjetnicu za rame. „Ali dosta tog veselog lako ćemo. Pitanje što ga
trebamo uputiti jest gdje. ”'
Preko Ratnog stola položen je zemljovid Britanskog otočja i Sir Jackov se Odbor
za koordinaciju zapiljio u slagalicu od pokrajina i pitao se bi li bilo bolje biti posve u
krivu ili posve u pravu. Vjerojatno nijedno. Sir Jack im je, zašavši im sada iza leđa,
dao naznaku.
„Engleska je, kao što su veliki William i mnogi drugi primijetili, otok. Stoga, ako
smo ozbiljni, ako kanimo ponuditi samu stvar , tada postupno moramo krenuti u
potragu za dragocjenošću iz ’srebrne kutijice’.”
Buljili su u zemljovid kao da je kartografija neki sumnjiv novi izum. Činilo se da
je tu izbora i previše i premalo. Možda se tražio neki vratolomni konceptualni skok.
„Ne mislite slučajno na... Škotsku, je li?” Težak bronhijalni uzdah ukazao je da, Ne,
glupane, Sir Jack nije mislio na Škotsku.
„Scillies?”22
„Predaleko.”
„Kanalski otoci?”23
„Prefrancuski.”
„Otok Lund y?”
„Osvježi mi pamćenje.”
„Glasovit po njorbama.”
„Ma zajebi njorbe, Paul, za Boga miloga! Da ne bi još i muljevite ravnice u
estuariju Temze!”
Ma na što bi samo mogao misliti? Anglesey24 je isključen. Otok Man?25 Možda
Sir Jack ima ideju da nedaleko obale sagradi vlastiti otok s posebnom namjenom. To
ne bi bilo netipično za njega. Treba imati na umu da kod Sir Jacka ništa nije bilo
netipično, osim onoga što sam nije htio učiniti.
„Tu”, rekao je, a njegova se stisnuta šaka spustila kao pečat na putovnicu. „Tu.”
„Otok Wight”,26 odgovorili su jednoglasno iako ne uglas.
„Točno. Pogledajte samo, skrasio se u mekom trbuhu Engleske. Prava mala
ljepotica. Mala krasotica. Pogledajte samo taj oblik. Čisti dijamant, to mi je sinulo
istog časa. Čisti dijamant. Draguljčić. Ljepotica mala.”
„A, Sir Jack, kakav je?”, pitao je Mark.
„Kakav je? Savršen na zemljovidu, eto kakav. Jesi li bio tamo?”
„Nisam.”
„Itko?”
Ne; ne; ne; ne i ne. Sir Jack je obišao s druge strane zemljovida, upro se
dlanovima na škotsko gorje i zagledao se u krug svojih ljudi. „I što znate o njemu?”
Pogledavali su jedni u druge. Sir Jack je nastavio pritisak. „Dajte da vas u tom slučaju
prosvijetlim u tom neznanju. Navedite mi pet poznatih povijesnih događaja u vezi s
otokom Wightom.” Muk. „Navedite jedan. Doktore Max?” Muk. „Bez sumnje, nije
vaše razdoblje, ho, ho. Dobro. Navedite mi pet poznatih popisanih građevina na tom
otoku čije bi renoviranje moglo podići halabuku oko baštine. „Kuća Osborne”,
uzvratio je dr. Max kao da je na televizijskom kvizu. „Vrlo dobro. Doktor Max osvaja
fen za kosu. Navedite ostale četiri.” Muk. „Dobro. Navodite mi pet poznatih i
ugroženih vrsta biljaka, ptica ili životinja čije bi stanište mogli narušiti naši
buldožeri.” Muk. „Dobro.”
„Regata Cowes”, 27 dometnuo je iznenadan glas.
„O, fagociti se bude. Vrlo dobro, Jeff. Ali to, ja mislim, nisu ni ptice, ni biljke ni
popisane građevine niti povijesni događaj. Još neka ponuda?” Poduža tišina. „Dobro.
Savršeno, pače.”
„Ali, Sir Jack... nije li, ovaj, za pretpostaviti je, napučen stanovnicima?”
„Ne, Mark, nije napučen stanovnicima. Ono čime je napučen jesu zahvalni budući
uposlenici. Ali hvala ti što si dragovoljno stavio svoju radoznalost na kušnju. Kako
rekoh, Marko Polo. Na konje. Izvještaji za dva tjedna. Koliko znam na otoku ima
jedan poznati jeftini smještaj, soba s doručkom.”
„I ŠTO TI MISLIŠ?” pitao je Paul dok su sjedili u nekom vinskom podrumu kojih pola
milje od Kuće Pitman, Martha je naručila čašu mineralne vode, a Paul kupu
nenaravnog bijelo g vina. Iza njega je na zidnoj oblozi od orahova furnira visjela
grafika dva psa koja se ponašaju kao ljudska bića; oko njih ljudi u tamnim odijelima
cvile i laju.
Prvi izraz taktičke naivnosti dr. Maxa bio je kad se raspitao gdje može naći
biblioteku cijelog Projekta. Drugi je bio taj da je na sve strane poslao okružnicu sa
svojim tekstom iz Kožnog otpada pod naslovom „Je li princ Albert nosio princa
Alberta? - hermeneutička studija iz penilne arheologije”. Mnogo ozbiljnija bila je
njegova sklonost da se na Izvršnom vijeću obraća Sir Jacku živahnošću koju čak niti
Cinik na plaći ne bi riskirao. A onda je tu bilo i njegovo - kako su drugi smatrali -
poprilično preosobno homoerotično iščitavanje Nelsonova i Hardyjeva poljupca za
vrijeme jednog brainstorminga30 o Velikim Britanskim Herojima. Sir Jack je,
upozoravajući, naveo cijelu porodicu novina koja je bila pod njegovim pastorskim
nadzorom, a onda rekao dr. Maxu da lijepo odjebe i neka sam sebi nabije u dupe onu
leptir-mašnu - taj savjet nije doslovce zabilježen.
Jeffu se nije svidjela njegova nova uloga podsjetničara Službenog Povjesničara,
poglavito stoga što mu se nije sviđao sam Službeni Povjesničar. Zbog čega bi dr. Max
imao potpadati pod Idejni Razvoj, osim ako to veseli Sir Jacka? Jeff nije mislio da
njegovo vlastito oklijevanje proistječe iz homofobne predrasude. Prije je to bio
njegov stav protiv kicoša, egoista i nametljivaca, protiv ljudi koji su njega samog
gledali kao kakva gromadnog, sporog štrebera oštećena mozga i zapitkivali ga, na
način za koji su držali da je duhovit, koliko je Ideja Razvio preko vikenda. Jeff je na
takva pitanja uvijek odgovarao na prostodušan, doslovan način koji je samo
pojačavao pretpostavku dr. Maxa. Ali bilo je ili to ili da momka udavi.
„Max, dopusti.” Bili su u Oazi, vodopadskoj zoni Kuće Pitman s mnogo paprati i
palmama koja se vjerojatno zasnivala na nekim arhitektonskim teoretiziranjima. Nema
sumnje da mu je manjkalo sposobnosti za razumijevanje metafore, ali od zvuka vode
koja teče Jeffu bi se uvijek pripišalo. Sada je stajao i odozgo gledao Službenog
Povjesničara, njegove smiješne brčiće, pederkasti lanac za sat, njegov drkački TV
pršnjak, samodopadnu dugmad za manšete. Službeni je Povjesničar gledao Jeffa
odozdo, njegova volovska ramena, konjski izduženo lice, majmunsku kosu, svjetlucave
ovčje oči. Neudobno su se smjestili, kao da je kakav koreograf naložio Jeffu da dr.
Maxu u drugarskom duhu zabaci ruku preko ramena, ali nijedan se od njih nije mogao
prisiliti da taj pokret izvede, ili uopće prihvati.
„Gledaj, Max.” Jeffa je obuzeo osjećaj slabosti. Nikad nije znao gdje treba početi.
Odnosno, ustanovio je da svaki put mora počinjati s još osnovnije razine pretpostavke
nego ranije. „To što si došao k nama, tebi je to sigurno izazvalo promjenu u hodu.”
„Tja, ne bih rekao.” Dr. Max se osjećao velikodušno. „Ima jedan ili dvojica vas
koje bih mogao primiti u razred zrelijih učenika.”
„Ne, Max, nisam tako mislio. Promjena u hodu prema gore, ne prema dolje.”
„A. Da. Razumijem, opet je vrijeme za pogreške. Pouči me onda.”
Idejni Razvojnik je zastao. Dr. Max, kako je volio da ga zovu na televiziji, jer se
na taj način pravio spoj formalnosti i neformalnosti, bio je smiren pred njim, spreman
da zasja na znak palcem studijskog redatelja. „Pazi ovako. Ti si naš Službeni
Povjesničar. Ti si odgovoran, kako da kažem, za našu povijest. Slijediš li me?”
„Jasno ko s-sunce, do sada, dragi moj Jeff.”
„U redu. Dakle, smisao naše povijesti - a ja naglašavam ovo ’naše’ - bit će da se
naši gosti, oni koji kupuju ono što ću u ovom trenutku nazvati kao ’Kvalitetan odmor’,
bolje osjećaju .”
„Bolje. Ah, stara e-tička pitanja, samo zmijsko gnijezdo. Bolje. U smislu?”
„Da budu manje neznalice.”
„Točno. Zbog toga sam ja d-obio ovaj posao, valjda.”
„Max, prečuo si glagol.”
„Koji?”
„Osjećaju. Mi želimo da se oni osjećaju manjim neznalicama. A jesu li ili nisu, to
je potpuno drugo pitanje, čak izvan naše jurisdikcije.” Dr. Max je sada zataknuo
palčeve za džepove smeđeg pršnjaka, što je bila kretnja koja je promatračima
upućivala šaljiv skepticizam. Jeff bi s veseljem objesio momka van da se suši, ali ga
je nastavio peglati. „Stvar je u tome da većina ljudi ne želi ono što ti i tvoje kolege
mislite da je povijest - ono što ima u knjigama - jer ne znaju kako da se s time nose.
Osobno, ja imam sve simpatije. Prema njima, mislim. Sam sam pokušao pročitati
nekoliko povijesnih knjiga i premda možda nisam dovoljno pametan da se upišem na
tvoja predavanja, meni se čini da je s njima glavni problem ovo: sve one
pretpostavljaju da si već pročitao većinu drugih povijesnih knjiga. To je zatvoren
sistem. Nema se gdje početi. To je kao da tražiš kraj da otvoriš omot CD-a. Znaš taj
osjećaj? Imaš šarenu uzicu koja ide skroz okolo i vidi se što je unutra i to želiš
izvaditi, ali se pokazuje da uzica nigdje nema početka ni kraja koliko god puta preko
nje prešao noktom.” Dr. Max je izvadio tekicu i nemirna se srebrna olovka zaustavila.
„Ne smeta te ako to p- risvojim? To je strahovito dobro. Taj dio o omotu CD-a,
mislim.” Našvrljao je bilješku. „Tako? I?”
„Mi, dakle, ne prijetimo ljudima. Ne vrijeđamo njihovo neznanje. Mi se bavimo
onime što oni već razumiju. Možda nešto malo pridodajemo. Ali ništa znatno što nije
dobrodošlo.”
„A kako mi je naš u-znositi vođa nedavno odredio drugo mjesto za leptir-mašnu,
što će, ako mogu solipsistički priupitati, biti funkcija tog većeg tijela, naime
Službenog Povjesničara, u koje se, prema naputku, leptir-mašna ima smjestiti?”
Jeffov uzdah zazvučao je kao da dolazi s ranžirnog kolodvora. Glupan s
viskoumnim frazama, kao - najgori od obaju svjetova. „Povjesničar je tu da nas
izvijesti o tome koliko ljudi već znaju o Povijesti.”
„U redu”, rekao je dr. Max uz profesionalno mrštenje.
„Oh, tako ti Krista, Max, pa neće valjda ljudi vaditi novac da bi nešto naučili.
Ako im je do toga, mogu otići u neku prokletu knjižnicu ako nađu koju otvorenu. K
nama će dolaziti da uživaju u onome što već znaju.”
„A moj je posao da vam kažem što je to?”
„Dobro došao, doktore Max. Dobro došao.” Na palmi iza njih nevidljiv je lahor
uskomešao lišće. „I jedan mali-mali savjet, ako smijem.”
„K-ako da ne.” Dr. Max je oponašao studenta prve godine.
„Previše mirisa. Ništa osobno, razumiješ. Mislim na našeg predsjednika.”
„Tako mi je drago što si to z-apazio. Eau de toilette , naravno. Petersburg. Možda
si naslutio? Ne? Baš sam mislio da je nekako prikladna.”
„Hoćeš reći da si ti zakrabuljeni Rus?”
„Ho ho, Jeff, zbilja mi se sviđa kad se praviš da shvaćaš. Očito ti moram
objasniti.” Jeff je prekasno digao pogled prema atriju u Kući Pitman; dr. Max je već
izveo prebacivanje sa studenta na profesora. „Tajne velikih p-arfemista bile su, kao
što si toga vjerojatno svjestan, uvijek brižno čuvane. Prenosile su se s oca na sina u
tajnim obredima, zapisivane u šiframa ako se u papir ikada imalo povjerenja. A onda
- zamisli promjena mode, prekid lanca, prerana smrt, i nestale su, rasplinule se.
Katastrofa koju nitko ne primjećuje. Čitamo o prošlosti, slušamo glazbu, gledamo
slike, a opet, nosnice nam nisu aktivirane. Zamisli kakva bi samo studentima
ilustracija bila kad bi se moglo izvaditi čep iz bočice i reći Versailles vam je ovako
mirisao, Vauxhall Gardens ovako.
Sjećaš li se novinskih izvješća prije dvije godine o otkriću u Grasseu?” Jeff se
toga očito nije sjećao. „Knjiga recepata u zatrpanu dimnjaku? Tako romantično da
čovjek gotovo ne bi povjerovao. Sastavni dijelovi i mjere bezbrojnih zaboravljenih
mirisa popisanih u čitljivom obliku. Svaki identificiran grčkim slovom koje je
odgovaralo knjizi narudžaba koja je već postojala u mjesnom muzeju. Neporecivo ista
ruka. Dakle to ti je, to ti je”, dr. Max je istegnuo vrat u Jeffovu pravcu, „taj Petersburg
što ga je zadnji prije dvjesto godina nosio neki aristokrat na carskom dvoru.
Uzbudljivo, ne?” Dr. Max je vidio da je Jeff ravnodušno neuzbuđen, pa mu je ponudio
pomoćnu prispodobu: „To je nešto kao da znanstvenik klonira životinje koje su na
ovom planetu izumrle prije mnogo tisućljeća.”
„Doktore Max”, rekao je Jeff, „ti zato i imaš zadah po kloniranoj životinji.”
„SREDIŠNJE ČINJENICE, Marko Polo, nama treba samo to. Znaš kako su meni
dosadne sedimentne stijene i vršci za strelice od kremena.”
„Sve odlično, Sir Jack.” Mark je uživao u takvim prigodama, u njihovoj raskoši i
viteškom nadmetanju, u duhu potmule dominacije koja je to uključivala. Nikakve
bilješke, nikakvi dokumenti, samo zbirka kovrčavih plavih činjenica u kovrčavoj
plavoj kosi. Praviti se važan pred drugima dok usklađuje Sir Jackov prevrtljiv
odgovor. Premda je to „usklađuje” uključivalo preciznost; u stvarnosti, to je kao da
ulaziš u mračne tunele njegova raspoloženja kao jamar s baterijom kratka svjetla.
„Taj je otok”, počeo je, „kao što je sir Jack rekao prije dva tjedna, pravi dijamant.
Inače sličan rombu. Neki ga uspoređuju s ribom iverkom. Dvadeset tri milje u dužinu,
trinaest popreko u najširem dijelu. Sto pedeset pet četvornih milja. Svaki ugao u
kardinalnoj točci kompasa, više-manje. Nekoć je bio pripojen kopnu, u vrijeme
sedimentarnih stijena i kremenih vršaka za strijele. Može se istražiti, ali u svakom
slučaju iz predtelevizijskog doba. Topografija: mješavina prilično lijepe valovite
vapnenačke nizine i bungaloidne distopije.”
„Mark, opet ta tvoja lažna razlika između Prirode i Čovjeka. Već sam te upozorio.
I krive riječi. Kako ti je išao taj zadnji izraz?”
„Bungaloidna distopija.”
„To je tako nedemokratski. Tako elitistički. Možda bih ga mogao preuzeti.”
Mark je znao da bi. Bio je to jedan od načina na koje Sir Jack daje komplimente.
A on je žarko žudio za komplimentom. Sve dobro do sada. Ponovno se dao na
razlaganje: „Gotovo cijeli kraj je prilično ravan. Zgodne stijene. Pomislio sam da bi
Odbor možda volio imati suvenir.” Izvadio je iz džepa stakleni svjetionik pun
gomilica pijeska raznih boja. „Tamošnja posebitost. Iz zaljeva Albu. Dvanaestak boja.
Rekao bih, lako za patvorenje. Mislim, pijesak.” Stavio je svjetionik na Sir Jackov
stol i zazivao moguće komentare. Nije došao nijedan.
„Inače, neke stvarčice koje se zovu dubodoline, a pomalo sliče na klisure gdje su
struje na putu do mora odsjekle vapnenačke stijene. Jako ih koriste šverceri, vide
infra , odnosno audi infra . Flora i fauna: ništa osobito rijetko niti ugroženo.
Pojedinost o vjevericama: imaju samo crvenu vrstu jer to je otok, a siva gamad nije se
uspjela popeti na brod. Ali ne vidim da bi tko zbog njih dizao galamu. O da, i jedna
donekle loša vijest, Sir Jack.” Pričekao je da se čupava, crna, sivo protkana obrva
podigne. „Imaju njorbe.”
„Hajdemo svi”, kliknuo je Sir Jack razdragano: „ Ma jebo njorbe! ”
„Tako je”, nastavio je Mark. „I što još imamo? O da, najodvratniji kapučino u
cijeloj zemlji. Našao sam ga u nekom malom kafeu na obali u Shanklinu. Bilo bi
vrijedno taj aparat sačuvati ako planiramo Muzej mučenja.”
Mark je zastao, a onda oćutio muk. Opet je to napravio. Znao je to još dok je
izvodio cijelu stvar. Idiotina. Pa nikada ne smiješ na Sir Jackov štos udariti svoj.
Možeš nastaviti tako da te on nadgornja, ali udariti svoj štos, to bi prije značilo
natjecanje negoli dodvornost. Kad će to već jednom naučiti?
„Što tamo ima a da to možemo iskoristiti? Svega pomalo, rekao bih, premda
istodobno ničega premega. Ničega da time ne bismo mogli raspolagati ako bude
potrebe. Tako. Jedan dvorac, prilično zgodan: grudobrani, stražarnica na gradskim
dverima, opkop, kapela. Nema jarka, ali jedan bi se tu mogao utrpati prilično lako.
Nadalje, jedna kraljevska palača: Kuća Osborne, kao što je primijetio doktor Max.
Jako talijanska. Stavovi se razlikuju. Prebivalište dvaju monarha: prvo Charles,
sužanjstvo u rečenom dvorcu prije smaknuća; kraljica Viktorija, stanovala u rečenom
dvorcu gdje je i umrla. Izgledne mogućnosti u oba slučaja, rekao bih. Jedan tamošnji
poznati pjesnik: Tennyson. Nekoliko rimskih vila, glasoviti mozaici, koji meni i većim
autoritetima izgledaju grubo u usporedbi s europskim ekvivalentima. Veći broj
gazdinskih kuća iz različitih razdoblja. Razne župne crkve; djelići fresaka, nešto
spomenika od bronce, priličan broj finih grobova. Mnogo koliba sa slamnatim
krovom, savršene za čajane. Ispravak: većina ih već jesu čajane , ali ih treba
preurediti. Nema značajnijih modernih građevina osim Quarr Abbey, negdje oko
1910., remek-djelo ranodvadesetstoljetnog ekspresionizma, belgijska opeka iz
Gaudija, Katalonije, Cordove, Clunyja, dizajnirao ju je neki benediktinski svećenik,
znate, te podatke uzimam od Pevsnera. Ali preporučio bih usmjerenu promjenu
korisnika.
I što još? Naravno, regata u Cowesu, kao što je Jeff bio napomenuo. Kuglana na
travi kralja Charlesa, tenisko igralište Tennyson. Jedan ili dva vinograda. Needles.
Razni obelisci i spomenici. Dva velika zatvora, s pripadajućim zatvorenicima. Ne
računajući brodogradnju, po svoj prilici glavna privredna grana bio je šverc. I
brodolomi. Danas turizam. Ne tusto- dolarsko odredište kako ste možda zaključili.
Stara je uzrečica koja kaže da na tom otoku nema popova, odvjetnika i lisica.
Tennyson je rekao da je zrak u Dolu vrijedan šest penija po pinti - baš bih volio da
sam, za svaki put kad sam to pročitao dobio šest penija 31 ili pintu. Tamo je sahranjen
pjesnik Swinburne. Keats je bio u posjeti, Thomas Macaulay također. George
Morland, ako vas zanima. Izvjesni H. de Vere Stacpoole. Ponude na stol? Modra
laguna! Izgleda da nema. Romanopisac i žitelj Bonchurcha. U svakom slučaju, bit će
vam drago kad saznate da je H. de Vere Stacpoole za uspomenu na svoju pokojnu ženu
darovao Bonehurehu seosko jezero.” Mark je posljednju činjenicu iznio neutralnim
glasom s nadom da će time pripremiti teren za Sir Jacka. I nije se razočarao.
„Zaokruži!”, zaroktao je Sir Jack. „Konkretiziraj stvar!”
Mark je živio svoju tihu zadovoljštinu. Istodobno je, pak, osjetio da u Sir Jackovu
kliktaju ima nešto ritualno i neautentično. Stvar je bila u tome što je Sir Jack bio „Sir
Jack”. Što ne znači da, u jednom smislu, nije uvijek bio „Sir Jack”.
„Ali čekaj, stani malo. Tko smo mi, pitam sam sebe, da se rugamo muževoj
odanosti svojoj ženi? Živimo u cinično doba, a to, gospodo, nije za moju kuću. Reci
mi, Mark, je li Stacpooleova žena umrla na tragičan način? Raskomadana na
željezničkoj pruzi. Je li je možda silovala i izmrcvarila banda vandala?”
„Otkrit ću to, Sir Jack.”
„To bi moglo zaživjeti. Dobri Bože, od toga bi se mogao napraviti film!”
„Sir Jack, ja bih rekao da ponešto od građe na kojoj sam radio porijeklom malo
vuče na antičku stranu. Tako ono jezero zapravo nisam ni vidio. Po svemu što znam
moglo je biti napunjeno tko zna kada.”
„Pa onda ćemo ga, moj Marko, ponovno iskopati i oživjeti tu dirljivu legendu.
Možda su te famozne crvene vjeverice nagrizle telegrafski stup koji se onda srušio i
odrubio joj glavu?” Sir Jack je tog jutra očito bio Vrckavi Jack! „Sažmite, gospodine
Polo. Sažmite nam svoja egzotična putešestvija.”
„Sažet ću. U svoj sam izvještaj stavio sve povijesne stvari. Nadam se da prolazi
superviziju doktora Maxa. Ali da citiram pisca po imenu Vesey-Fitzgerald” (ostavio
je mikro-stanku u slučaju da Sir Jack poželi uživati u pompoznosti starostavnih imena)
„Nekoć vrt od otoka, a sada čisto turističko stjecište”. Tako je, dakako, bilo prije
nekog vremena. Dakle...”, pogledao je prema Sir Jacku, vapeći za komplimentom. Sir
Jack ga nije ostavio na cjedilu.
„Dakle, radi se o, ako smijem upotrijebiti tako smion izraz, bungaloidnoj distopiji
u kojoj se ne može dobiti čak niti pristojan kapučino.”
„Hvala vam, Sir Jack.” Projektni je Menadžer izveo naklon u kojem su prisutni,
ako su željeli, mogli iščitati i ironiju. „Ukratko, savršeno za naše namjere. Lokacija
koja gine za obnovom i nadgradnjom.”
„Odlično.” Sir Jack je nagazio nožno zvonce i pojavio se konobar. „Potter! H. de
Vere Potter, znaš onu dvolitrenku Kruga koju sam te zamolio da je staviš u led. E,
vrati je u podrum. Svi ćemo popiti kapučino, s najfinijim skorupom što ga tvoj automat
može izvesti.”
Bili su na njezinoj počivaljci, prsti su im se skoro doticali, ali još je bilo prostora
za bijeg, za razumne primisli. „Pazi”, rekla je, „najbolje da odmah razjasnimo. Ja se
ne spetljavam s ljudima s kojima radim i ne izlazim s mlađima.”
„Osim ako nisu niži i ne nose naočale”, odgovorio joj je.
„Niti s muškarcima koji zarađuju manje od mene.”
„Osim ako ne nose naočale.”
„Ja zbilja nemam ništa protiv naočala”, rekla je, ali prije nego što je stigla do
kraja rečenice, on ju je već ljubio.
U krevetu, kad je opet krenuo razgovor, Paul je otkrio da mu je mozak spužva za
sreću, a jezik drski mladac. „A ti ne pitaš mene o mojim principima”, rekao je.
„Kojim?”
„Pa i ja imam neke principe. O ženama s kojima radim, o ženama koje su starije
od mene, o ženama koje zarađuju više od mene.”
„Pa valjda imaš.” Osjećala se kao da se profinila, kao da se više ne ponaša
razbojnički kao prostakuša.
„Pa naravno da imam. A moja načela svim tim ženama idu u prilog.”
„Samo neka nisu više od tebe.”
„E, to ne mogu podnijeti.”
„I imaju, oh, tamno smeđu kosu, šišanu dosta kratko.”
„Ne, mora biti plava.”
„I voljeti seks.”
„Ne, draže su mi žene koje se jednostavno prepuštaju osjećajima.”
Mrmljali su i čavrljali, ali je osjećala da ni u kojem slučaju nema pravila o tome
što se ne može reći. Osjećala je da ne bi bio šokiran, niti ljubomoran, da bi naprosto
razumio. Što je dalje izrekla više nije bilo sračunato da ga testira.
„Netko je već držao ruku na tom mjestu gdje sad i ti.”
„Dripac”, promrmljao je Paul. „Ali je, klipan, imao ukusa.”
„A znaš što je rekao?”
„Svatko i sa samo pet posto ljudskog mozga morao bi ostati bez riječi. Ne bi bio u
stanju progovoriti.”
„Puko laskanje”, rekla je. „Čudnovato kako se od toga dobro osjećaš. Sve bi se
zemlje morale tako ponašati. Onda ne bi više bilo ratova.”
„I što je rekao?” Gotovo da je to pitanje postavila njegova ruka.
„O, očekivala sam da će reći nešto lijepo.”
„Puko laskanje.”
„Točno. I gotovo da sam ga čula kako razmišlja. A onda je rekao: ’Ti sigurno
nosiš šesticu’.”
„Idiot. Luđak. Znam ga?”
Otresla je glavom. „Ne znaš ga.”
„Čisti luđak”, ponovio je. „Kad je očito da si ti petica.”
Udarila ga je jastukom.
Kasnije, kad je izlazio iz poluomame, rekao joj je: „Mogu li te nešto pitati?”
„Odgovaram na sva pitanja. Obećavam.” To je obećanje dala i samoj sebi.
„Pričaj mi o svom braku.”
„O braku?”
„Da, o tvom braku. Bio sam prisutan kad si došla na razgovor. Ja sam bio onaj
kojeg nisi ni primijetila. Kad si izvodila onaj ples sa Sir Jackom.”
„Ali da nikome drugom ne pričaš...”
„Obećavam.”
„Ja uvijek sebi priuštim jednu taktičku laž za svaki razgovor o poslu. To je bila
ta.”
„Znači, ne moraš se prvo rastaviti da bi se udala za mene?”
„Ima i većih zapreka od toga.”
„Kao na primjer?”
„Ne volim ti ja baš mnogo seks.”
Kad se vratio s WC-a, rekla mu je: „Paul, kako si znao da nosim peticu?”
„A čuj, to ti je moje nevjerojatno instinktivno poznavanje i razumijevanje žena.”
„Nastavi.”
„Da nastavim?”
„Oprosti, mislim, neovisno o tome.”
„Pa čuj, možda si primijetila da nisam znao kamo bih s rukama dok sam ti
otkopčavao grudnjak. Nažalost nikako nisam mogao pročitati etiketu. Mislim, nisam ni
pokušavao.”
Prije nego što su zaspali rekao je: „Znači, da sažmemo pojedinosti ovog susreta,
ako promijenim posao i dobijem povišicu plaće i krivotvorim izvod iz knjige rođenih
i počnem se vješati po vratima da se malo izdužim i ako uzmem kontaktne leće, možda
bi i htjela hodati sa mnom.”
„Porazmislit ću.”
„A za uzvrat, ti ćeš poraditi na svojim manama.”
„Kojim to?”
„Pa, ono: udana, ne voli seks...”
„Da”, rekla je i osjetila kako ju je preplavila iznenadna, neopravdana melankolija.
Ne, ipak opravdana, jer joj je rekla, to ne zaslužuješ, što god to bilo. Samo je nadošlo
da ti se naruga.
„Osim... Mislim, ne znam, ako možda već hodaš s nekim.”
„Da, zapravo da”, odgovorila je, a onda, osjetivši kako mu se ruka ukočila, brzo
dodala: „Sada.”
Ujutro, nakon što ga je probudila rano tako da preko cijelog Londona stigne do
Kuće Pitman iz uobičajenog pravca i u normalnoj odjeći, pomislila je: ha, možda.
ISPIS JEFFOVE ANKETE stajao je pred Sir Jackom na njegovu Ratnom stolu.
Potencijalni kupci ’Kvalitetnog odmora’ u dvadeset pet zemalja zamoljeni su da ispisu
šest značajki, odlika ili kvintesencija što im ih namire riječ Engleska. Od njih se nisu
tražile slobodne asocijacije; na ispitanike nije bilo nikakva vremenskog pritiska niti
unaprijed uvrštenog višestrukog izbora. „Ako hoćemo ljudima dati ono što žele”,
inzistirao je Sir Jack, „onda se barem moramo udostojiti da ustanovimo što bi to
moglo biti.” Stoga su građani iz cijelog svijeta bez predrasuda rekli Sir Jacku što je s
njihova gledišta Pedeset kvintesencija engleštva:
Jeff je promatrao kako se izraz na Sir Jackovu licu dok je prečitavao popis kreće
između mudrog samočestitanja i jetkog očaja. Onda mu je mesnata ručurda dala znak
da se udalji i Jeff je osjetio kako je gorka sudba glasnika.
Kad je ostao sam, Sir Jack je još jednom proučio ispis. Iskreno govoreći, prema
kraju se sve više pogoršavao: Križao je stavke za koje je procijenio da su rezultat
krive anketne tehnike i pozamislio se nad ostalima. Mnoge su bile korektno
predviđene: na otoku neće manjkati shoppinga i koliba sa slamnatim krovom u kojima
će se služiti devonšajerski čaj.
Vrtlarstvo, doručak, taksiji, dvokatni autobusi: sve su to korisna potkrepljenja. Ali
crvendać u snijegu: odakle to? Vjerojatno sa svih onih božićnih čestitaka. Magna
Carta se upravo prevodi na pristojan engleski. List The Times bez sumnje je lako
steći; garda43 bi se mogla udebljati, a ono što je bio Zaljev bijelih stijena bez
prevelikog bi se lingvističkog iščašenja moglo preimenovati u Bijele litice. Big Ben,
Bitka za Englesku, Robin Hood, Stonehenge: ne može biti jednostavnije.
Ali pri samom vrhu ljestvice nalazili su se problemi. Brojevi 1, 2 i 3, da budemo
precizniji. Sir Jack je diskretno ispipao teren u Parlamentu, ali njegova početna
ponuda nacionalnim zakonodavcima, izložena za doručkom s glasnogovornikom
Donjeg doma, primljena je bezosjećajno; možda bi se čak mogla upotrijebiti i riječ
prezrivo. S nogometnim klubom bit će lakše: poslao je Marka gore u Manchester s
ekipom vrhunskih pregovarača. Mali modrooki Mark koji se doimao kao blagi dašak,
a onda ti se zavuče pod kožu i potpuno te sludi. Nema sumnje da će se tamo javiti
pitanja lokalnog ponosa, građanske tradicije i tako dalje - toga uvijek ima. Sir Jack je
znao da je u takvim trenucima rijetko stvar u cijeni: u pitanju je bila cijena u
kombinaciji s nužnom samoobmanom da je cijena napokon manje važna od načela. A
kakvo bi se načelo tu moglo primijeniti? Mark će valjda već nešto naći. A ako se budu
prejako ukopali uvijek im se ime kluba može kupiti iza leđa. Ili ga naprosto preuzeti i
reći im da odjebu.
Palača Buck zahtijevat će drukčiji pristup: manje zob pa bič, više b ič pa onda
zob. Kralj i kraljica u zadnje su vrijeme itekako bili pod paljbom uobičajenog spoja
cinika, zluradnika i negatora. Sir Jackove su novine imale zapovijed da sve takve
veleizdajničke klevete domoljubno opovrgavaju kad ih reproduciraju do u žalosno
razvučene tančine. Ista je stvar bila i s onom bijednom rabotom s princom Rickom.
Kraljev rođak na ludom lezbijskom tulumu s drogama - je li to bio naslov. Naravno,
tog je novinara otpustio, ali nažalost prljavštini je svojstveno da prianja. Zob pa zob;
ma dobit će cijele kamare zobi ako treba. Ponudio bi im bolju plaću i uvjete, manje
posla, više privatnosti; nezahvalnom zanovijetanju njihovih trenutnih podanika
suprotstavio bi zajamčeno obožavanje budućih; naglasio bi im rastakanje njihova
starog kraljevstva i svijetle perspektive i dragi kamen spušten u srebrno more, Mark
II.
I kako taj dragulj sja? Sir Jack je upirući kažiprstom još jednom prošao niz Jeffov
popis, a iskren mu se groktaj pojačavao sa svakom novom prekriženom stavkom. Nije
to anketa, to je bestidno smaknuće junaka. Ma koji kurac oni sebi umišljaju, samo se
vucaraju po svijetu i govore takve stvari o Engleskoj. O njegovoj Engleskoj. Ma što
oni znaju? Odvratni turisti, mislio je Sir Jack.
konju uzeti su u obzir, a žabac u rupici i kokot u poriluku48 su ispali. Velški kunić,
jaja na škotski ili irski stju49 ni na kraj pameti.
„MISLIŠ LI da nam je Sir Jack sklon?” Bili su u krevetu; svjetla su bila ugašena; tijela
su im bila umorna, svijesti još razdražljive od kofeina.
~ Tek pobuđena čežnja za djevojkama uopće, a kako su djevojke uopće, ili barem
en masse naročito u njegovoj blizini, nosile bijele sokne, zelene karirane suknjice do
pola lista, jer su mamice znale da će ih prerasti, i bijele bluze sa zelenim vrpcama, to
je bio njegov inicijacijski uzorak.
~ Naročita čežnja za Kim, prijateljicom njegove sestre, koja je učila violu, koja je
nedjeljom ujutro svraćala k njima i zbog koje je shvatio (a što nije shvatio na pukom
primjeru svoje sestre) da ti se zbog djevojaka, kad nisu odjevene u školske uniforme,
usne mogu osušiti, svijest zamagliti, a gaće napeti, što nikada nije bilo s djevojčicama
u školi. Kim koja je bila dvije godine starija od njega i koja ga nije ni primjećivala,
ili se bar tako pravila, što je išlo na istu gomilu. Jednom je, nonšalantno, pitao sestru:
„Kako je Kim?” Brižno ga je pogledala, a onda se zakikotala toliko da joj se umalo
počelo povraćati.
~ Otkriće djevojaka po časopisima. Osim što zapravo nisu bile djevojke već žene.
Žene s velikim savršenim grudima, sa savršenim grudima srednje veličine, i s malim
savršenim grudima. Na sam pogled na njih mozak bi mu iznutra pritisnuo lubanju. Sve
su bile neosporno lijepe, čak i one koje su izgledale prostački, kurvanjski; možda
naročito te. I oni dijelovi koji nisu bili grudi, a koji su ga isprva dovodili do toga da
potpuno zanijemi od čuda, također su bili iznenađujuće raznovrsni u izvedbi i
fiziologiji, ali nikada manje nego potpuno savršeni. Te su mu žene izgledale
nedostupnima koliko i kozja litica krtici. One su bile dezodorirane, depilirane
plemenitaške; on je bio smrdljiva seljačina u ritama.
~ Netko mu je rekao da ti, ako stvar radiš lijevom rukom, izgleda kao da ti to radi
netko drugi. Možda; osim što mu je izgledalo kao da je to i tom nekom lijeva ruka i
pitaš se zašto ne upotrijebi desnu.
~ A onda, posve neočekivano, eto Christine koju nije smetala činjenica da on nosi
naočale i sa svojih je sedamnaest godina i mjesec dana bila ni mjeseca starija od
njega što je po njezinu mišljenju bila vrlo lijepa razlika. Slagao se s time kao i sa
svime ostalim što bi ona rekla. Obreo se u svemiru paralelnom zbiljskom životu, a u
kojem si smio radili stvari o kojima si ranije samo sanjao. S Christine je uletio u
svijet razmotavanja kondoma i menstruacije, dopuštenja da ruke stavi svugdje
(svugdje, ali s razlogom, a nigdje prosto) dok joj pomaže u čuvanju njezina mlađeg
brata, vrtoglave radosti i društvene odgovornosti. Kad bi pokazala na kakvu tričariju u
osvijetljenu izlogu i progugutala uz čudnovatu čežnju, što je za njega bilo jedinstveno
žensko, osjećao se kao Aleksandar Veliki.
~ Christine je htjela znati kamo to oni idu. Rekao joj je: „Pa mislim u kino”.
Briznula je u plač. Shvatio je da slaganje i nerazumijevanje mogu ići skupa.
~ Kad je kondome spomenuo Lynn, rekla mu je: „Mrzim ih” i s njime se jebala
onako, do kraja zabave, a oboje su bili pijani. Otkrio je da pijan može voziti dugo bez
svršavanja. U jednoj kasnijoj prigodi otkrio je da korelacija i korist ne rastu
eksponencijalno. Njegovi su roditelji mislili da Lynn na njega ima loš utjecaj, što je
svakako bilo istina, pa kako to da mu se ona sviđa. A on bi za nju učinio sve, zbog
čega se ona začas umorila od njega.
~ Kad je prvi put ugledao Marthu s onom njezinom izvajanom kratkom frizurom,
modrim kostimom, i mirno premda zbunjujuće šutljivu, kad je sam sebe zatekao kako
misli: Glas ti je tako tamnosmeđ da ti ide uz tu tamnosmeđu kosu i vjerojatno imaš
četrdeset, dok ju je promatrao kako se elegantno okreće i Sir Jacku, koji samo pruža
pandže, frkće pred nosom i vrcka kepom, pomislio je: ova izgleda vrlo zgodno.
Shvatio je da je to prilično neodgovarajući odgovor i da joj ga možda nikada ne smije
povjeriti. Ili ako joj ga i povjeri, bez popratne naznake: nakon što se vratio kući i na
neko vrijeme uzeo ponovno kupovati časopise, sve je više nalazio, dok je gledao žene
s duplerica pred njim prostrte kao personifikacija dostupnosti, da će mu se primisao u
glavi obistiniti: „ Ova izgleda vrlo zgodno.” Možda zapravo i nije izrezivao časopisni
seks. Jebomipas, žene su stvorene da te nukaju i stalno je ponavljao: „Zbilja bih te
prvo htio bolje upoznati.”
~ Kad ga je, dakle, Martha pitala što je mislio o njoj kad ju je prvi put vidio, htio
joj je reći: osjetio sam da ćeš mi ti nepovratno promijeniti osjećaj za vrijeme, da će
mi prošlost i budućnost biti strpana u sadašnjost, da će se uobličiti novo i nedjeljivo
sveto trojstvo vremena kao nikada prije u povijesti stvorenog svemira. Ali to nije bilo
istina u potpunosti, pa je umjesto toga naveo jasan osjećaj što ga je imao u Sir
Jackovu uredu od dvostruke kocke i kasnije kad joj je onda sjedio nasuprot u vinskom
podrumu i shvatio da ona blago vodi razgovor. „Pomislio sam da si jako zgodna”,
rekao je itekako svjestan da takovrsnu hiperbolu ne rabe govnari, ženskari i svakojaki
grozni nasrtljivi dripci. A pokazalo se da je rekao pravu stvar, ili pomislio, ili oboje.
SIR JACKOV ODABIR OTOKA nije bio stvar kartografske ćorave koke koja naiđe
na zrno. Čak su i njegovi hirovi za sobom povlačili cijenu. U sadašnjoj instanci važni
su čimbenici bili: veličina, smještaj i pristupačnost Otoka, plus krajnja nevjerojatnost
da ga UNESCO stavi na popis kao objekt svjetske baštine. Dostupnost radne snage,
rastezljivost planskih propisa, podatnost mještana. Sir Jack nije predmnijevao
pretjerane muke u vrbovanju Otočana; iskustvo sa svijetom u razvoju naučilo ga je
kako da iskoristi povijesni resentiman, čak i kako da ga izazove. U šaci je držao i
otočkog zastupnika u Parlamentu. Niz dobro oglašenih unutarnjih investicija u izborni
okrug, plus potpisano jamstvo za tri unajmljene muške kurve u odvjetnikovoj riznici u
blizini Lincoln’s Inn Fieldsa, jamčit će da će Sir Percy Nuttin, kraljičin savjetnik i
član Parlamenta i dalje iskazivati korektno oduševljenje. Malo zobi, pa onda bič - to
uvijek pali; a bič, pa malo zobi - još bolje.
Isprva je namjeravao naprosto kupiti otok. Nekoliko tisuća jutara obradive zemlje
polučio je iz mirovinskih fondova i od crkvenih vlasti u zamjenu za svoj novi pothvat;
naredni korak bio bi da nagovori Westminster da mu proda suverenitet. To uopće nije
izgledalo kao nemoguća zamisao. Posljednjih djelića Imperija trenutačno se rješavaju
na taj - po Sir Jacku - potpuno racionalan način. Nekadašnje su se kolonije odvojile u
naletu prijekog načela što ga je ubrzao gerilski rat. Na preostale predstraže
primijenjeni su osjetljivi gospodarski kriteriji: Gibraltar je prodan Španjolskoj,
Falklandski otoci Argentini. Naravno, sama primopredaja nije tako predstavljena, niti
od strane prodavača niti kupca; ali Sir Jack je imao svoje izvore.
Ti su ga izvori, na njegovo razočaranje, izvijestili da je Westminster zauzeo tvrdi
stav u pitanju prodaje otoka Wighta privatnoj osobi. Navedene su i neke tobožnje
primjedbe o nacionalnom integritetu. Usprkos pritisku Sir Jacku lojalnih skupina
stranačkih zastupnika Vlada je jednostavno odbila suverenitetu određivati cijenu. Nije
na prodaju, rekoše. Sir Jack se zbog toga isprva malčice uvrijedio, ali začas je
povratio duh. Napokon, pri čistom poslu uvijek je prisutno nešto bitno
nezadovoljavajuće. Hoćeš nešto kupiti, vlasnik nabije cijenu, a na koncu dobivaš za
manje. Pa gdje je tu radost?
Dakako, zar u vezi s cijelim konceptom vlasništva nema nečega staromodnog,
odnosno u njegovu stjecanju na osnovi formalnog ugovora, pri čemu se pravo na
vlasništvo zadobiva u zamjenu za danu protuuslugu? Sir Jack je radije ponovno
porazmislio o cijeloj toj zamisli. Sva kako da je istina da je vlasništvo nevažno sve
dok držiš nadzor; nad njim; i, da, u tom trenutku on je imao sve potrebne zemljišne
opcije i planska odobrenja. Na svojoj je strani imao banke, mirovinske fondove,
osiguravajuća društva, a rate za otplatu dugova podmirivao je bespogovorno.
Naravno, ništa od njegova vlastitog kapitala nije stavljeno na kocku, preko razine
fiktivnog uloga; Sir Jack je bio pristaša trpanja tuđeg novca u svoj džep. A opet iznad
i ispod svih tih legalnih pljački nalazila se iskonska potreba, atavističko nagnuće da
prvi presiječe crvenu vrpcu suvremenog života. Ne bi bilo fer Sir Jacka Pitmana
nazvati barbarinom, premda ga neki i jesu tako zvali; ali negdje u njemu kiptjela je
čežnja za povratkom na predklasične, predbirokratske metode stjecanja vlasništva.
Metode kao što su krađa, otimačina i pljačka, na primjer.
„Seljaci”, rekla je Martha Cochrane. „Trebat će vam seljaci.”
„Martha, danas se to zove jeftina radna snaga. Nikakav problem.”
„Ne, ja mislim na prave seljake. Kao u onim selendrama, oni što grickaju slamku.
Muški u poljskoj odjeći, seljačine. Dečki s kosama na plećima koji prosijavaju
pljevu, ako je to to što vi prosijavate. Bat i mlat.”
„Agrikultura je”, uzvratio joj je Sir Jack, „svakako uzeta u obzir i kao poprište i
kao opcija sekundarnih posjeta. Tu nikako nećemo zapostaviti vas seoske cure.” U
smiješku su mu se miješale netrpeljivost i neiskrenost.
„Ja ne govorim o agrikulturi. Govorim o ljudima. Trošimo vrijeme razglabajući o
plasmanu proizvoda, o profiliranju posjetitelja, strukturama priredbi, protoku ljudi i
teoriji razonode, a izgleda da zaboravljamo da jedan od najstarijih mamaca u ovom
poslu jest taj da ljudima date obavijest. Toplim, prijateljskim, prirodnim ljudima. Irci
nek iskolače oči, a mi ćemo držati dobrodošlicu u brdima i te stvari.”
„Divno”, rekao je Sir Jack pomalo sumnjičavo. „Možemo se usredotočiti na to.
Vrlo pozitivan prijedlog. Ali tvoje ponašanje odaje da predviđaš neki problem.”
„Zapravo dva. Prvo, nemate nikakvih sirovina. Hoću reći, nijedan od tih vaših
jeftinih radnika na otoku nikada nije ni vidio kukuruz osim u obliku pahuljica u zdjeli.”
„Onda će se oni dati na, kako ti ono veliš, mlaćenje, s oduševljenjem nove
generacije koja počinje od početka.”
„A tradicionalna srdačna dobrodošlica?”
„I to se može naučiti”, uzvratio je Sir Jack. „A time što će se naučiti, bit će
neautentičnije. Ili je to, Martha, odveć cinična opaska za tebe?”
„Preživjet ću. Ali ima i drugi problem. A to je, zapravo, kako da reklamiramo
englesko? Dođeš i sretneš se s predstavnicima naroda koji se, čak i prema našim
vlastitim istraživanjima, općenito smatra da je hladan, snobovski, emocionalno
retardiran i ksenofobičan. I, dakako, perfidan i licemjeran. Mislim, znam dečki da vi
volite promjene, ali...”
„Dobro je, Martha”, rekao je Sir Jack. „Odlično. Na trenutak sam se pobojao da
ćeš biti od pomoći i konstruktivna. Eto, dečki, zaradite svoj kukuruz, ručno okrunjen i
industrijski prerađen, stani pa gledaj. Jeff?”
Dok je gledala kako Idejni Razvojnik zastaje da porazmisli, Martha je shvatila da
Jeff nekako odudara u Odboru za koordinaciju. On očito nije imao vlastitih planova;
doimao se kao da je predan Projektu; bilo je očito da je problemima pristupao kao da
ih treba riješiti; isto je tako bilo očito da je bio oženjen, a prema njoj nije napravio
nikakav korak. Sve je to bilo vrlo čudno.”
„Pa”, rekao je Sir Jack, „govoreći ovako napamet, rekao bih da je najbolji pristup
podilaziti klijentu, a ne proizvodu. Kao: gucni pintu mornarskog piva56 u pravoj staroj
krčmi, sretni živopisne domaće posjetitelje, pa sjedni i gledaj kako ta tobožnja
engleska suzdržljivost jednostavno blijedi. Kao: ne daju oni lako srce, ali kad ga daju,
njihovo prijateljstvo traje do kraja života i zagrlit će čitav svijet.”
„Onda malo prijetnji, je li tako?”, rekao je Mark. „Ne idu ljudi na ljetovanje da bi
se s nekime sprijateljili.”
„Mislim da tu zapravo griješiš. Sva istraživanja što smo ih poduzeli upućuju na to
da drugi, hoće se reći ne-Englezi, često sprijateljivanje na ljetovanju smatraju kao
breme, ako smijem reći kao obogaćenje života.”
„Kako starinski.” Mark je odao smiješak nevjerice i u potrazi za ključem, preletio
očima preko Sir Jackove impresivne tjelesine. „Zar će zbog toga dolaziti na Otok. Sav
taj tusti dolar i pusti jen da se sprijatelji s našom jeftinom radnom snagom, razmjeni
polaroide i adrese i to. ’Ovo je Worzel iz Freshwatera koji pokazuje staroengleski
običaj ispijanja pinte Starog glavosječe sa štapićem u svakoj nosnici...’ Ne, oprostite,
ja to ne mogu podnijeti.” Mark je blijedo pogledao Odbor i tiho se šmrčući uputio
van.
„Mark nam je baš korisno izložio te vrlo engleske značajke što sam ih upravo
opisala”, propratila je Martha.
„A, što da ne”, rekao je Mark između dva šmrcaja. „Uostalom, ja i jesam Englez.”
„K poslu”, rekao je Sir Jack. „Problema ćemo možda imati, a možda i nećemo. U
svakom slučaju, riješimo ih.”
Prionuli su nazad k poslu. Posrijedi je uglavnom bilo pitanje fokusa i gledanja.
Već su ustanovili da će agrikulturu predstavljati diorame izvornog života koje će se
jasno vidjeti za vrijeme vožnje bilo londonskim taksijem ili dvokatnim autobusom
bilo ponijem i dvokolicama. Pastiri koji će se izležavati među povijenim drvećem i
samo štapovima pokazivati staroengleskim ovčarskim psima koji će tjerati stada i
zviždali im falsetto ; seljani u odjeći za poljske radove drvenim će vilama bacati raž
na plastove skulpturirane kao ukrasno stablinje; lugar će pred kolibom Morland
hvatati krivolovca, pa ga stavljati u klade pored zdenca želja. Trebao im je još samo
konceptualni skok iz obične dekoracije u mogućnosti zbližavanja. Onaj pastir koji se
tamo izležavao mora kasnije biti otkriven u krčmi gdje će veselo pratiti lugara koji će
na gajdama svirati izbor iz autentičnih napjeva od kojih su neke sabrali Cecil Sharp i
Percy Grainger, a druge je prije pola stoljeća napisao Donovan. Žeteoci će prekinuti
nadmetanje u kuglanju da bi predložili jelovnik, krivolovac će objašnjavati svoje
smicalice, na što će Stara Meg, prilazeći zapećku odložiti glinenu lulu, pa prosuti
starodrevnu mudrost. Sve je, zaključili su, u tome da se pozadina stavi u prvi plan.
Zapravo tehnička stvar.
„S druge strane”, rekao je Mark.
„Da, Marko. Hoće li se na nas obrušiti nova nedomoljubna provala?”
„Neće. A možda i hoće. Izgleda da sam danas nešto naslijedio od Marthe. Stvar je
jednostavno u tome da... Zar ne mislite da bismo morali pripaziti na sindrom
kalifornijskog konobara?”
„Prosvijetli mi moju zatucanu pamet”, rekao je Sir Jack.
„To vam je onaj frajer koji umjesto da dođe s blokićem i zapiše što želite jesti i
drži jezik za zubima, u vražju mater , rekao je razdraženo Mark, „sjeda na slobodnu
stolicu i počinje raspredati o nenasilnom načinu krhanja lješnjaka i još hoće malo
popričati o vašim alergijama.”
Sir Jack je hinio zaprepaštenje. „Marko, događa li se takvo što tebi stalno? Jesi li
ti siguran da izlaziš u prave restorane? Ja priznajem, moje je iskustvo toliko usko da
još nisam sreo konobara koji se raspituje o mojim alergijama.”
„Ali shvaćate li općeniti smisao? Odlazite u pub da u miru popijete pintu piva, a
nailazite na nekog smrdljivog starog kuglača koji po vama prolijeva pivo i brblja o
svojoj ženi.”
„Pa sad, čuj, to zbilja jest autentično englesko iskustvo”, naznačila je Martha.
Jeff se nakašljao. „Pazite, sve je to prilično nemoguće. Naši higijenski zahtjevi i
propisi o seksualnom napastovanju onemogućuju takav scenarij. I u svakom slučaju,
odlučili su ići u pub, je li tako? Tu se razvija i mnoštvo mogućnosti za ručak. Mogu
dobiti svašta od vikendskog banketa u seoskoj kući do posluge u sobi.”
„To je naprosto... Ja nisam snob”, rekao je Mark. „Dobro, možda i jesam. Pitajte
nekog momka koji radi u tvornici čarapa ili drugdje gdje se po cijeli dan stoji na
nogama i rinta, a onda odlazi u krčmu i umjesto da sa svojim dečkima razgovara o
seksu ili nogometu kako bi i sam htio, i sad ga hoćete natjerati da radi još revnosnije
kao kmet pred posjetiteljima koji su, usuđujem se prišapnuti, sasvim je moguće, malo
inteligentniji i malo bolje mirišu nego naš vjerni namještenik?”
„Onda mogu otići na ručak s dr. Johnsonom u Cheshire Cheese”, rekao je Jeff.
„Ne, nije stvar u tome. To je više... jeste li ikada bili na predstavi, a da nakon
svršetka glumci silaze s pozornice, prođu kroz dvoranu i rukuju se s vama - kao, hej,
mi smo tamo gore bili samo djeličci u tvojoj imaginaciji, ali sada ti pokazujemo da
smo i mi od krvi i mesa kao ti? Meni je od toga samo neugodno.”
„Zato što si Englez”, rekla je Martha. „Misliš da je to, kad te netko dodirne,
nasilje?”
„Ne mislim, radi se samo o tome da se stvarnost i iluzija drže razdvojeno.”
„Pa i to je jako engleski.”
„Jebi ga sad, pa ja jesam Englez”, rekao je Mark.
„Ali naši posjetitelji neće biti.”
„Djeco”, rekao je Sir Jack prijekorno. „Gospodo. Damo. Jedan skroman prijedlog
s ove stolice. A što velite da se jedan otočki espressobar, jer vjerujem da se za njih
zna, nazove Odvratni kapučino? Vlasnik, signor Marko?”
Sastanak je zaključila obavezna opća provala smijeha.
Sadašnja Susie bila je nova Susie, a on se na trenutke nije mogao sjetili zbog čega
ju je zaposlio. Zbog prezimena, naravno, i njezina oca, i očeva novca i tako dalje, i
njezina ponešto drzovita osmijeha i svojevrsne podatne seksualnosti što ju je
naslućivao ispod te lepršave odjeće... Ali sve su to bili uobičajeni razlozi da se netko
takav namjesti. Od Susie se još očekivao i dašak potkožnog instinkta, ESP, 57 je ne
sais quoi. Svatko bi pomislio da se taj posao sastojao jedino od pouzdano točnih
informacija iznesenih na pristojan način.
„Joj”, rekla je Susie na telefon, a potom uz neprikladan smiješak, „bojim se, Sir
Jack, da je Woodie otišao kući. Mislim da ga je stegnulo u leđima.”
U jednoj ju je drugoj prigodi ispravio u vezi s „Woodiejem”: samo Sir Jack ga
zove Woodie. Trebala je znati da ga ona mora zvati Wood. „Daj nekoga drugog.”
Daljnje mrmljanje posve krivim glasom: više glasom vedre činjeničnosti negoli
silne rastuženosti zbog neprilike njezina poslodavca. „Svi su vani, Sir Jack. Na nekoj
konferenciji. Mogu vam pozvati taksi.”
„Djevojko, taksi? Taksi ? Toliko je zastranila da se Sir Jack gotovo zadivio.
„Možeš li ti zamisliti kako bi tržište reagiralo kad bi me tko snimio kako ulazim u
taksi? Pedeset apoena? Dvjesto apoena? Da ti se nešto nije pomaknulo u toj pameti,
ženska glavo? Taksi! Ma limuzinu mi daj, limousine ” - dao joj je francuski kovitljaj,
da joj pokaže kako neshvatljiva pokuda i humor mogu ići skupa. „Ne.” Kratko je
porazmislio: „Ne, Paul će me voziti. Hoćeš, Paul?”
„Zapravo, Sir Jack”, rekao je Paul ne gledajući u Marthu, ali razmišljajući o onom
dijelu neposredno oko i iznad njezina lijevog koljena, o razlici između prsta i jezika,
između svilom pokrivene puti i gole puti, između noge i podignute noge. „Zapravo,
imam sudar.”
„Pa naravno da imaš. Imaš sudar sa mnom. Imaš sudar da me voziš da vidim tetu
May. Zato, jebiga, lijepo nabavi neku kapu, izvadi iz garaže onaj svoj Jaguar što si ga
dobio od Kompanije, i vozi me u Chorleywood, pička mu materina.”
Paulu se pokrenuta erekcija smjesta povukla u mišju rupu. Nije se usudio
pogledati Marthu. Nije ga bilo briga što je ponižen pred drugima - svi znaju kakav Sir
Jack zna biti - ali pred Marthom... Pred Marthom. I već tri minute kasnije saginjao se
da otvori stražnja vrata svog automobila. Sir Jack je šutke zastao i pričekao dok Paul
izvede traljav pozdrav, prema grubom prisjećanju na neki vojni film.
„Jako ljubazno od tebe”, rekao je glas iza njegova uha dok je vratar uz mnogo
uvježbaniji pozdrav dizao brklju. „Siguran sam da nećeš zamjeriti zbog nekoliko
napomena. Tvoj auto - koji je moj auto, kad smo već kod toga - izgleda kao da si
njime unatraške lovio lisice po oranicama. Neperivo u potjeri za nejestivim, ako se
smijem poigrati s riječima. Kad me voziš, uvijek prvo promijeni kravatu, nešto
jednostavnije, zapravo, običnu crnu. A red radnji ide na slijedeći način: skidaš kapu,
stavljaš je pod lijevu ruku, otvaraš vrata automobila, staneš mirno, salutiraš. Capito
?”
„Da, gospodine.” Osim što bi Paul radije odglumio napadaj epilepsije negoli da
još jednom prođe kroz sve to.
„Dobro. Siguran sam da će te Martha kasnije dočekati i da će ti dati čak još veći
poljubac.” Paul je instinktivno skrenuo oči ka ogledalu, ali Sir Jackove su već bile i
tamo, prezrivo slavodobitne. „Ne skidaj oči s ceste, Paul, vozač se tako ne ponaša.
Naravno da znam. Ja znam sve što trebam znati. Na primjer - a ovo ti može biti neka
utjeha - znam da postoji samo nekoliko stvari na svijetu koje se kvare kad se ostave da
čekaju. Riža, naravno, i souffleei , kao i fini stari burgundac. Ali žene, Paul? Žene? Po
mom iskustvu, ne. Zapravo, rekao bih, bez ikakve pretjerane skromnosti, naprotiv.”
Sir Jack se zahihotao kao pravi pohotnik, pa otvorio aktovku. Dok su sporo
napredovali kroz mokro žmirkanje stop-svjetala, Hvatač Ideja je munjevito razmatrao
racionalizacije koje je dobro poznavao. Sir Jackovu egu trebalo je toliko kisika da mu
se samom činilo i logičnim i pravednim da ga svima koji su mu u blizini istisne iz
pluća. Sir Jack je bio normalno zahtijevan poslodavac koji dobro plaća i očekuje
savršenstvo: a kad ga ne dobije, netko za to ima platiti. Jednostavno te zapadne red tog
tjedna, ili tog dana, te mikrosekunde, nema veze kad. Zaključak, poniženje je posve
neopravdano, ali sama nepravda, krajnost zamjerke, pokazivala je da se Sir Jack
zapravo nije okomio na tebe. Alternativno: činjenica da se okomio na tebe, da je baš
tebe izabrao, činila te posebnom u očima njegovim, a i tvojim. Da ga nije bilo briga,
ne bi se ni gnjavio tobom. Gotovo da je to bio način na koji je pokazivao svoju
naklonost.
Paul je sve to izrekao sam sebi, dok je čekao da se prometni zastoj pokrene. Jer
inače bi bio prisiljen blago skrenuti upravljač, onako , recimo, zabiti se jaguarom u
kamion koji upravo ide prema njima i tako ih obojicu ubiti. Osim što bi mu svaki
namještenik Pitcoa mogao reći što bi se tada dogodilo: Paul bi skončao kao tatarski
odrezak, dok bi Sir Jack iz olupine izišao energiziran, sav bi gorio od želje da prvoj
TV-ekipi na licu mjesta uzfilozofira o dobrostivosti Sudbine.
Nakon sata šutljive vožnje, za vrijeme koje je Paul ćutio kako mu odumire osjećaj
o samom sebi, stigli su do predgrađa punog bukava s kojih je kapalo i gdje su
fijakerske svjetiljke osvjetljavale alarme protiv provalnika.
„Eto tu. Dva sata. I, moji vozači nikad ne piju.”
„Kiša je, Sir Jack. Možete li otrčati do vrata?”
„Kišobran. Paket.”
Paul je nekako izveo onu nezgrapnost s kapom, vratima i pozdravom, a onda ostao
gledati Sir Jacka kako odlazi i pod rukom nosi zamotanu bocu. Utrpao se nazad u auto,
odbacio kapu na dovozačko sjedalo i mašio se telefona. Martha, oprosti, oprosti što te
nisam mogao pogledati. Nadam se da me ne prezireš i da me ne mrziš. Volim te,
Martha. I u pravu si što se tiče Sir Jacka, uvijek si bila u pravu. Samo što ja to nisam
htio priznati. Sutra mogu reći i nešto drugo, ali danas si u pravu. Je li sve i dalje OK?
Jesam li ostao bez tebe? Nisam, je li tako?
Kako su mu se krv i duh povratili, Paul se zaustavio usred nazivanja. Naravno:
njegov poslodavac vjerojatno dobiva ispis brojeva koji se nazivaju iz svih
kompanijinih automobila. Takovrsne pojedinosti Sir Jack naprosto ne bi previdio.
Možda je tako pogodio i za Maithu. I da ju je Paul sada nazvao, Sir Jack bi to saznao i
zadržao u svom slonovskom, osvetoljubivom pamćenju, i samo bi čekao trenutak, neki
nezgodan trenutak pred drugima.
Znači, telefonska govornica. Rijetkost u današnje vrijeme. Paul je vozio praznim
ulicama, skretao nasumce. Povremeni šetač psa, pristojni alkoholičar koji se klatara
kući sa svojim namirnicama, od govornice ni traga, a onda, dvadeset jardi podalje, u
zavojitoj aveniji s izdvojenim kućama slabo osvijetljenim replikama viktorijanskih
plinskih svjetiljki, prednja mu svjetla osvijetle prugasti golfaški kišobran. Jebi ga. Što
sad: da proveze mimo ili da naglo zakoči? Što god učinio, bit će pogrešno, ili će Sir
Jack već naći razlog da bude pogrešno. Vjerojatno je po običaju bacio pogled na
kilometražu prije nego što je izišao i naplatio bi Paulu prekoračenje troška za benzin.
Da se proveze mimo, moglo bi se ispasti drskije: najbolje je da stane. Paul je
zakočio što je mekše mogao, a kišobran s nogama nije prekinuo hod. Kročio je dalje i
izgubio se uz prilaz kući. Nakon nekoliko minuta Paul je oslobodio ručnu kočnicu i
tiho pokrenuo auto niz aveniju. Teta May je živjela u crijepom pokrivenoj kući iz
vremena domaćeg preporoda s urednim prilazom od živice i pločicom s urezbarenim
imenom koja je bila vijcima pričvršćena na stablo jele. Kuća se zvala „Ardoch”. Paul
je zamišljao krhku kreposnu gospu s čipkom oko vrata koja nudi kolače sa
sjemenkama i čašu madeire. Onda mu se u mislima pretvorila u veliku, namirisanu
Židovku i Venecijanku, koja žličicom stavlja šlag na Sachertorte. A onda - možda su
tome bile razlog Sir Jackove naramenice - ironična, Parižanka lijepih crta lica, uz ruku
joj se elegantno zadiže rukav kostima od tvida dok kroz srebrni grlić nalijeva ukusan
ptisan. Sir Jack zna katkada biti okrutan, ali je, eto, pun štovanja prema teti May, ti
neizostavni mjesečni posjeti, to mu je bilo na čast.
Paul je stuženo zurio u kuću i nastojao ne misliti na Marthu. Pitao se je li Ardoch
Pitcoov službeni posjed. Sasvim bi sličilo na Sir Jacka da svoju tetkicu stavi na platni
popis i još joj pride da veliku kuću. Vrijeme je prolazilo. Kiša je padala. Paul je
gledao šofersku kapu na dovozačevu sjedalu. Je li Sir Jack ljubomoran na Marthu? Na
njega i Marthu? Je li to bilo to? A onda je u trenutku nepromišljene pobune učinio
nešto. Iz džepa je izvadio kazetofon za snimanje, pomalo i sam sebi hineći da je to
telefon s kojeg može nazvati Marthu, pa uključio Sir Jackov tjelesni mikrofon.
Označeni domet instrumenta bio je dvadesetak metara, što je bio potreban
kapacitet u dane kada je Sir Jack volio zadubljen u misli šetati dvoranama prostranim
kao što su bile njegove misli. Prednja vrata Ardocha bila su udaljena desetak metara,
a zidovi su bez sumnje umanjivali jačinu signala. Ali tri riječi što ih je Paul imao na
vrpci, i koje je kasnije te večeri reproducirao Marthi, zbog čega je oboje izgubilo
zanimanje za skorašnji seks, stigle su do njega tako jasno kao da je Sir Jack sjedio za
svojim radnim stolom.
Jaguar se vratio prvotnom mjestu randevua; kad se prugasti kišobran ponovno
pojavio, kiša je i dalje padala. Paulov pozdrav bio je besprijekoran. Sir Jackovo lice,
što ga je vidio u stražnjem ogledalu, izražavalo je dobroćudan spokoj. Do njegova su
stana stigli oko četvrt do jedanaest, i Paul je sa zahvalnošću kimnuo glavom kad su mu
odgovarajući prsti u gornji džep strpali novčanicu od sto eura. Ali zahvalan je on bio
zbog jednog drugog poklona.
„S... P... K...!” prošaptao je Paul kad se povratio iz kratke postkoitalne nesvjestice.
Stisak odozdo, jer se Martha nasmijala, istisnuo mu je kurac, a ona ga je skotrljala sa
sebe da joj pluća dobiju malo više prostora.
„Sve krivo, sve krivo.” Sir Jack je odvagao u ruci svežanj nedavnih prijedloga s
gomile na Ratnom stolu. „Sve je to previše od onda. Dajte mi sada. ”
„Mogli bismo jednostavno staviti splet od vaših inicijala.” Oprezno, Martha:
nemoj brkati profesionalni cinizam s amaterskim omalovažavanjem. Ali otkako su
otkrili ono što je mislila da su otkrili, njezin se stav prema Sir Jacku promijenio;
Paulov također.
„Nama treba”, rekao je Sir Jack, kao da je nije čuo i drmnuo po stolu kako bi
naglasio,
„ magija. Mi hoćemo tu, hoćemo sada , hoćemo Otok , ali hoćemo i magiju.
Hoćemo da naši posjetitelji osjete da su prošli kroz ogledalo, da su ostavili svoj
svijet i ušli u novi, drukčiji, makar čudesno poznat, gdje se stvari ne rade kao u
drugim dijelovima naseljenog svijeta, nego kao u rijetkom snu.”
Odbor je zastao u očekivanju da su ti Sir Jackovi složeni zahtjevi tek uvod u
odgovor kojem će se pljeskati. Ali normalna dramatska stanka pretočila se u mučnu
šutnju.
„Sir Jack.”
„Max, dragi moj momče. Nije da nisam očekivao da će tvoj glas biti prvi.”
Dr. Max je ispustio usiljen smiješak. Tog je dana nosio naočale kininove boje. U
praznovjerici je dotaknuo leptir-mašnu i popovski sastavio prste u stilu svojih TV-
nastupa. „Negdje početkom ili u prvoj polovici devetnaestog stoljeća”, počeo je,
„jedna je žena s košarom jaja išla na tržnicu u Ventnoru. Dolazila je iz jednog sela na
obali pa je naravno krenula vrletnom stazom. Počela je padati kiša, ali je ona bila
mudra i ponijela kišobran. Bili su to rani dani tehnologije kišobrana, pa je to bila
naprava goleme i teške konstrukcije. Već je bila na domak Ventnoru kadli je iznenada
zahvati oštar udar vjetra s kopna i otpuše je preko litice. Pomislila je da će poginuti -
barem pretpostavljam da je tako bilo na osnovi činjenice da bi svako normalno biće
koje bude tako pometeno pretpostavljalo da će poginuti, a nema nikakve naznake da je
ona u tom pogledu bila abnormalna - ali kišobran joj se počne ponašati kao padobran i
tako joj uspori pad. I odjeća joj se napuhala baš kako treba da joj smanji brzinu. Ne
znamo točno što je imala na sebi, ali možemo sebi vjerodostojno predočiti krinolinu
presvučenu muslinom ili nešto slično, pa je u stvari imala dva padobrana, jedan gore,
drugi dolje. Ipak, čak i dok ovo govorim, nameće mi se jedna sumnja: svakako da je
krinolina bila odjevni predmet pomodne i građanske klase, njezino je oplošje preočito
naglašavalo tu zaštićenost, onaj noli me tangere takve žene. A pitam se, je li
prodavačica jaja mogla pripadati srednjem sloju? Ili je možda postojanje razmahane
ribarske industrije na Otoku značilo da je kitova kost, taj bitni učvršćivač ženskog
donjeg rublja, tamo bila društveno obljubljenija negoli na kopnu? To, kako vidite,
doista nije moje područje i morao bih provesti neka istraživanja o donjem rublju što
su ga nosile pripadnice jajaške klase u mogućem desetljeću u kojem se taj zabilježeni
događaj odigrao...”
„Daj, čovječe, prijeđi više na priču, dovraga. Prestani blebetati”, proderao se Sir
Jack.
„Ostavljaš nas da visimo u zraku.”
„Tako je.” Dr. Max na Sir Jackovu opasku nije obratio pažnju veću negoli na
smetača u studiju. „I tako, vidite, ona se spuštala dolje, s košarom punom jaja preko
ruke, a struje s obale i dalje su joj odozdo napuhivale kišobran i krinolinu. Čovjek bi
je zamislio kako gleda prema pučini, mrmlja molitvu Bogu i promatra kako joj se mek
pijesak podiže u susret. Sigurno je sletjela na žal i, prema mojim izvorima, ostala
posve neozljeđena i rečeno je samo da je jedina šteta bila tek onih nekoliko razbijenih
jaja u košari.”
Izraz na Sir Jackovu licu bio je izraz bijesne razdraganosti. Samo je sisao cigaru i
bijes mu je jenjao. „Divno. Ne vjerujem ni riječi, ali divno je. To je tu i magično je i
možemo izvesti da bude sada. ”
Logo je crtan, pa precrtavan, u stilovima od prerafaelitskog hiper-realizma do
nekoliko ekspresionističkih poteza iz zgloba. Pri tome su se izvjesni ključni elementi
uporno javljali: tri uzastopna zamaha kišobranom, kapa s uzicom i raskriljena suknja;
utegnut struk i pune grudi upućivali su na ženu iz ranijeg razdoblja; pa poluobla
rustična košara, čiji je krug dovršavala zaobljena hrpa jaja. Podalje od uha Sir Jacka
taj se motiv nazivao Kraljica Viktorija pokazuje gaćice; s time u vezi dali su joj niz
oglednih imena - Beth, Maud, Delilah, Faith, Florence, Madge - a onda su se skrasili
kod Betsy. Netko se sjetio, ili smislio, da je nekoć postojala uzrečica: „Nebesa za
Betsy” što je njezino krštenje učinilo zgodnim, iako nitko nije znao što ta izreka znači.
Sada su imali logo koji se sastojao i od tu i od magično ; ono sada donosio je
tehno- razvoj. Prvotni, logičan prijedlog bio je da Betsyin skok, kad je vjetar u
pravom kvadrantu, opetuje kaskader u viktorijanskim haljinama. Zona pada locirana je
zapadno od Ventnora; ako pokušaji budu uspješni, pješčana se obala može preurediti i
povećati da osigura sigurno slijetanje; Posjetitelji to mogu promatrati s tribina ili s
barčica usidrenih podalje od obale. Poduzet je niz pokusa kako bi se ustanovila
optimalna visina pada, snaga vjetra, raspon kišobrana i kapacitet krinoline. Danu kad
je Sir Jack s dvogledom koji mu je žegao oči i razmaknutih nogu na mekom humku
svjedočio prvom testu akcije uživo, prethodilo je dvadeset obrumšavanja lutaka.
Negdje na pola putanje prema dolje, gromadno građeni „Betsy” po svoj je prilici
izgubio nadzor nad krinolinom, jaja su mu se prosula iz košare, pa se strmoglavio na
žal kraj nepredviđene kajgane i na tri mjesta slomio skočni zglob.
„Mamlaz”, komentirao je Sir Jack.
Nekoliko dana kasnije, drugi skakač - najlakši kaskader kojeg su mogli naći -
sačuvao je jaja netaknuta, ali je sam slomio karličnu kost. Zaključeno je da su izvorni
Bets yin pad zasigurno potpomogli hiroviti vremenski uvjeti. A njezine noge ili su bile
čudesne ili lažne. Slijedeća ideja bila je Doživljaj sunovraćivanja60 Nebesa za Betsy
koja je imala tu prednost da je Posjetitelju pružala razvidnost. Potom je uslijedio niz
istovrsnih pokusnih skokova s modificiranih litica u kojima su sudjelovali skakači s
jajima obaju spolova i svih stasova. Ali u tome je bilo nečega neuvjerljivog i izrazito
nemagičnog, a nekako je s time i ono sada vezi s pogledom na skakača kako se u onoj
opremi praćaka gore-dolje dok ga polako ne spuste na pješčanu obalu.
Techno-razvoj je, nakon nekoliko osobnih Sir Jackovih intervencija, napokon
iznašao rješenje. Potpornji i skakačka oprema će ostati isti, ali će se umjesto
planinarskog užeta staviti kontrolirano odmatanje kamufliranog kabla dok će uzdizanje
zračnih struja simulirati skriveni izvori zračnih mlazova. Rezultat će biti sigurnost
gostiju i po svakom vremenu.
Marketing je iskazao neporecivu profinjenost: Doživljaj sunovraćivanja Nebesa
za Betsy pretočit će se u Doživljaj Otočkog doručka. Na vrhu stijene bio bi
raskokodakani kokošinjac za ptice od pravog perja i s pernatim perikama;
svakodnevno će dotjecati svježa jaja; a Posjetitelj će se spuštati na žal u Betsyno j
Košari. Onda će ih konobarica s kapicom podvezanom ispod brade povesti do Bara za
doručak „Betsy” koji će raditi cijeli dan, gdje će se jaja vaditi iz košare, pa peći,
kuhati, lupati u kajganu ili kuhati bez ljuske, već prema izboru, a sve pred skakačevim
očima. S računom će stizati i gravirana Svjedodžba o Spustu s pečatom Sir Jackova
potpisa i nadnevkom.
Za to je bio zadužen Mark. Oni bi, kad bi vidjeli Sir Jacka, mogli istupiti
ratoborno i obranaški, kao da je on korporacijski osvajač, a ne masovni dobročinitelj.
Mnogo je bolje bilo to prepustiti modrim očima i plavim uvojcima Marka Pola.
„Što će nam trebati?”, postavio je Projektni Menadžer uvodno pitanje.
„Narodska pamet, vreća zobi i gomila bičeva”, odgovorio je Sir Jack.
Postojala su dva pregovaračka programa. Službeni konzultativni sastanci između
Pitcoa i Otočkog vijeća održani su u Guildhallu u Newportu. Tu je pripuštena i
javnost i uslijedila je sva odgovarajuća demokratska procedura: što je značilo, kako
je Sir Jack privatno primijetio, da cijelu tu predstavu vode zajamčeni minimum,
posebni interesi i manjinska okupljanja, odvjetnici su prava bagra, a ti tratiš vrijeme
na sve četiri dok ti se dupe prži na suncu. Paralelno s time, pak, održavao se tajni
kolokvij kojem su nazočili otočki vijećnici i mali Pitcoov tim predvođen Markom. Ti
potonji razgovori po svojoj su naravi bili tek istraživački i neobavezni; nisu zalazili u
pojedinosti, tako da su se, po potrebi, maštovite zamisli mogle izražavati bez
opterećenja, pa je tako, kao što se jedan krotki vijećnik osjetio pozvanim izraziti, san
mogao teći. Sir Jackovi naputci Marku bili su da san mora teći kao kanal, ravnom
crtom prema neimenovanu odredištu. Čak je i sam Mark ustuknuo kad je to istaknuo.
„Ali kako da to napravite? Mislim, ovo je treće tisućljeće - tu je Westminster, tu
je Bruxelles, tu je, što ja znam, Washington, Ujedinjeni narodi?”
„Kako da to napravite?” Sir Jack se ozario. To banalno pitanje postavljeno je na
gorljiv način. „Mark, sada ću te uvesti u najveću tajnu koju znam. Jesi li spreman?”
Mark se nije trebao siliti da pokaže zanimanje. Sir Jack je sa svoje strane želio
odugovlačiti, ali nije mogao odoljeti trenutku. „Prije mnogo, mnogo godina, kad sam
ja bio mlad koliko ti sada, isto sam to pitanje ja postavio jednom velikom čovjeku u
kojeg sam radio. Taj veliki čovjek - Sir Matthew Smeaton - danas, nažalost, posve
zaboravljen - sic transit - isplanirao je udar spektakularne smionosti. Pitao sam ga
kako je to učinio i znaš što mi je odgovorio? Rekao je: ’Hej, Jacky’ - u to su me
vrijeme zvali Jacky - ’Jacky, ti me pitaš kako se to radi? Moj ti je odgovor ovo: radi
se tako da se radi.’ Nikada nisam zaboravio taj savjet. Nadahnjuje me do dana
današnjeg. Sir Jacku je glas gotovo prepuknuo od duboka poštovanja. „Neka sada
nadahne tebe.”
Markov ogledni dijalog počeo je s pokušajem da tekući razvoj Otoka smjesti u
povijesnu perspektivu i da postavi nekoliko preliminarnih pitanja. A nije da nije imao
drskosti sugerirati odgovore. Na primjer, uzme li se u obzir golema količina ulaganja
što ih Pitco ima u planu, pa već stvoreni poslovi i poslovi koji će tek doći, te uzme li
se u obzir jamstvo dugoročnog prosperiteta, zar nije podesan trenutak da se još
jednom porazmisli o pravoj prirodi otočkih veza s kopnom? Slučaj je zasigurno bio
takav da su desetljećima i stoljećima otočke zamolbe za pomoć Westminstera uvijek
bile nevoljko dočekivane, da je razina nezaposlenosti tradicionalno visoka. Zbog čega
bi onda Westminster i poreznici bili dobročinitelji sadašnjosti i nadolazećeg
preokreta?
Povijesno vrednovanje dr. Maxa - koje je od Markova odjela dobilo stilistička
osvježenja i najvažnije naglaske - već je počelo cirkulirati. K tome, rutinska
istraživanja što su ih odvjetnici korporacije prirodno poduzimali za vrijeme takvih
golemih komercijalnih pothvata već su izbacila razne dokumente i mišljenja koja je
Mark smatrao svojom dužnošću podijeliti s prisutnima. U najstrožem povjerenju,
naravno. I bez predrasuda. Ali je svejedno morao izvijestiti da je po mišljenju
odvjetnika za ugovore i stručnjaka za statut izvorna kupnja Otoka 1293. što ju je
obavio Edward I. od Isabelle de Fortuibus, za iznos od šest tisuća maraka očito bila
sumnjiva i posve moguće nezakonita. Šest tisuća maraka bio je sitniš. Očito posrijedi
nije bio posao ravnopravnih sudionika. Prinuda je i dalje bila prinuda, čak i ako se
odigrala u trinaestom stoljeću.
Na narednom sastanku Mark je predložio da, budući da nisu vezani
konvencionalnom procedurom, smjelo cijeli program pokrenu naprijed. Ako je doista
bilo tako - čemu se očito nitko nije usudio proturječiti - da je Britanska Kruna Otok
stekla nezakonito, kakve bi to posljedice moglo imati u tekućoj situaciji? Jer, sviđalo
se to njima ili ne, tu su bile povijesne, konstitucionalne i gospodarske dileme s kojima
se suočavalo Otočko vijeće. Da sve to strpaju pod tepih ili da ih ščepaju za grlo? Ako
mu prisutni članovi Vijeća oproste što će pustiti snove da teku, Marku bi bilo drago da
predloži da svaka mjesna, objektivna analiza sadašnje krize može upućivati na trostruk
napad što će on sažeti kako slijedi.
Prvo, formalni izazov po europskim dvorovima Fortuibusovu ugovoru iz 1293;
takav izazov, naravno, financirao bi Pitco. Drugo, podizanje Otočkog Vijeća do punog
statusa parlamenta, s odgovarajućim prostorijama, sredstvima, plaćama, troškovima i
moći. Treće, istodobno upućivanje zahtjeva za ulazak u Europsku zajednicu kao
država s punim članstvom.
Mark je čekao. Naročito je bio zadovoljan što je uveo misao o krizi. Naravno da
krize nije bilo, bar ne u tom trenutku. Ali nijedan član bilo kojeg zakonodavnog tijela,
od običnog otočkog vijećnika do predsjednika Sjedinjenih Država, ne bi mogao
zanijekati da krize nema - dovoljno je bilo samo da netko kaže da je ima. Sve je
izgledalo kao prazan hod ili nesposobnost. Dakle, službeno, na otoku, kriza je
postojala.
„Predlažete li vi to raskid s Krunom?” Pitanje je bilo zamka, dakako. Sada će
naići primjedbe sentimentalista i konzervativaca; za njih je u toj fazi najbolje bilo da
smatraju da su u većini.
„Naprotiv”, uzvratio je Mark. „Kraljevska loza je po mom viđenju od najveće
važnosti za Otok. Jedini takav raskid na koji bi nas sadašnja kriza mogla natjerati jest
prekid s Westminsterom, a ne s Krunom. A mi ćemo, pače, nastojati još ojačati
kraljevsku lozu.”
„Kako to mislite?”, pitao je začkoljasti.
Mark je izgledao kao da je nespreman za to pitanje. Doimao se uznemireno.
Gledao je prema ostalim članovima tima, ali oni nisu nudili pomoć. Spomenuo je,
neuvjerljivo, zamisao da bi kralj mogao postati Službeni Posjetitelj Otoka. Potom je,
osjetivši se prinuđenim, s obzirom na iskrenost i otvorenost u tekućim razgovorima i
jamstvo tajnosti, napomenuti da Palača upravo u ovom trenutku ozbiljno razmatra
prijedlog promjene lokacije. Ne ! Zašto ne? Ništa nije zabetonirano: to je narav same
Povijesti. A na Otoku postoji vrlo lijepa kraljevska palača koja je upravo u procesu
renoviranja. Naravno, o tome se nikome ne smije ni riječi prišapnuti. Što je značilo da
će se kipuće riječi došapnuti svima kojima treba.
Na idućem su sastanku sentimentalni konzervativci i nezahvalne seljačine izrazili
bojazan od intervencije s kopna. A tek sankcije, blokade, čak i invazija? Pitco i
njegovi savjetnici zauzeli su stav da, prvo, takve reakcije nisu vjerojatne, drugo, oni
će osigurati neprispodobiv svjetski publicitet i, treće, kako Otok bude slijedio sve
odgovarajuće legalne i konstitucionalne kanale, Westminster će itekako strepiti od
Europe, pa čak i od protumjera Ujedinjenih naroda. Stoga će najvjerojatnije sjesti za
pregovarački stol i zatražiti pristojnu cijenu. A možda bi članove vijeća moglo
veseliti da podijele još jednu malu tajnu: Sir Jackova uvodna ponuda od pola
milijarde funti za suverenitet sada je revidirana i spuštena na šest tisuća maraka plus
jedan euro. Stoga će mnogo više ostati u kasici za unapređivanje Otočkih objekata.
A zbog čega bi Kuća Pitman uopće bila bolji upravitelj nego Westminster?
Pošteno pitanje, priznao je Mark, zahvalan za taj neočekivani nasrtaj. A opet,
nasmiješio se, to je ujedno i nepošteno pitanje. Nas vezuje zajednički vlastiti interes
na način koji ne zadire u odnos između središnjih vlasti i daleke regije. U modernome
svijetu stabilnost i dugoročan gospodarski prosperitet učinkovitije se postižu preko
transnacionalnih korporacija nego li preko staromodnih nacionalnih država. Dovoljno
vam je da pogledate razliku između Pitcoa i kopna: koje se širi, a koje sužava?
Što u svemu tome ima za vas? Trajna obostrana korist, kako je već rečeno. Time
što stavljamo karte na stol, mi ćemo vjerojatno zahtijevati poništenje izvjesnih manjih
stavki prastarog zakona o planiranju, od kojih većina ima izvorište u prezrenoj
Westminsterskoj palači. A kakva će prema vašem očekivanju biti veza s našim novim
otočkim parlamentom? Zapravo nikakva. Prema mišljenju Kuće Pitman, razdvajanje
moći između gospodarstvenih pokretačkih snaga i izabranog tijela bitno je za zdravlje
svake moderne demokracije. Naravno, vama može izgledati primjereno ponuditi Sir
Jacku Pitmanu izvjestan nominalni položaj, kakvo zvanje na papiru.
„Kao doživotni predsjednik?”, uvalio je jedan kmetina.
Mark se tome nije mogao nadiviti. Čak su mu možda napadaj kašlja i suze bili
pravi. Ne, u jeku trenutka samo je spomenuo, natuknuo oglednu i neodređenu narav tih
promjena. Uvjeravao ih je, tu stvar nitko nije ni spomenuo Sir Jacku, a niti ju je
spominjao on sam. Dakako, možda bi jedini način bio da ga se navede da prihvati
takvu ulogu i da mu se ne da prilika da je odbije. Trebate samo izvesti neki Priziv
Vijeća ili kako god se to zvalo.
„Čini li ga Priziv Vijeću doživotnim predsjednikom?”
Mili bože, zbilja je izgledao kao telac kad bulji u šarena vrata. Ali - čisto onako
napamet - mogla bi se naći neka ceremonijalna titula koja neće biti neprimjerena ma
kojem ustavu što ga oni odluče uobličiti. Što imaju te stare engleske pokrajine? Plemić
s mačem i šljem s perjanicom? Lord poručnik. Ne, to vjerojatno previše podsjeća na
kopno. Mark se pretvarao da prelistava povijesni sažetak dr. Maxa. Tako je, imate
kapetane i upravnike, je li tako? Vrijedit će bilo jedni bilo drugi, iako Kapetan danas
ima podosta niži prizvuk. A svima je sve vrijeme bilo jasno da silu Sir Jacka, ma kako
to teoretski obrazlagali u krasopisu na bjelokosnom pergamentu, nikada ne valja
zazivati. Naravno, on će osigurati vlastite kočije. I odoru. S njime ne treba razgovarati
o takvim stvarima.
Uto mu je pred oči došao budući guverner. Uvijek treba samo tutnuli omotnicu.
Igraj nakratko, ali misli nadugačko. Neka svjetina sanja jeftine tričarije; Sir Jack sanja
tusti dolar. Smjelost, još smjelosti; istinska stvaralačka svijest igra prema zasebnom
pravilniku; uspjeh uzgaja vlastiti legitimitet. Pitcoov transnacionalni ugled naveo je
banke i fondacije da mu uliju kapital; ali stvar je bila u trenutku nadahnuća - o, kako
financijsko nadahnuće katkad sliči na umjetničko! - da tajno pozajme novce (ta je riječ
u svom obliku za množinu Sir Jacku uvijek zvučala sočno) jednoj od svojih
podružnica na Bahamima. Naravno, to je značilo da će kamate na prvi državni prihod
biti zarada Pitcoova menadžmenta kod kuće. Sir Jack je tresao glavom u lažnoj sućuti.
Danas je, nažalost, teško s kamatama; jako teško, nažalost.
Na red je došlo i pitanje što će se dogoditi neposredno nakon uspostave
Neovisnosti. Pretpostavimo da novi Otočki parlament - odbivši, kao da na to ima sva
prava, Sir Jackov javni naputak - donese odluku o politici nacionalizacije. To bi,
dakako, bio loš glas za banke i dioničare: ali što oni mogu? Otok, nažalost, neće biti
potpisnik bilo kakva međunarodnog sporazuma. A tada - nakon što im dopusti da neko
vrijeme trče za loptom - Sir Jack bi u slučaju nužde mogao biti primoran upotrijebiti
svoju ovlast kao Guverner. A u tom trenutku tehnički - i zakonski - sve bi pripalo
njemu. Dakako, on bi im obećao da će isplatiti kreditore. U danom trenutku. U nekom
postotku. Nakon povelikog reprogramiranja duga. Oh, tako mu je godilo razmišljati o
tome. Zamisli samo kako će se svi ukenjati. Odvjetnici će biti kao krmci u djetelini.
Protiv njega bi se u velikim novčarskim sredtišima mogle povesti neke akcije. Dobro,
Otok ne bi potpisao nikakve sporazume o izručenju. O njima će imati vremena
porazmisliti i pričekati namirenje nagodbe. Ili bi im mogao reći neka odjebu i
jednostavno se primiri u Kući Pitman (II.). Konačno, godine jurcanja za čudima već su
za njime.
A opet... je li sve to prekomplicirano, odveć ratoborno? Dopušta li on to svojoj
takmičarskoj naravi da pobijedi mudrost stare glave? Možda je zamisao o
nacionalizaciji pogrešna? Sada ta riječ loše igra među danas najvažnijim turistima, i s
punim pravom. Ne smije skidati pogled s lopte, on mora gledati samo veliku sliku.
Kakav mu je plan igre, krajnji smisao? Da dobije Otok i vlada njime. U redu. A ako su
tekuća predviđanja približno točna, projekt ima sve izglede da poluči uspjeh. Sir
Jacku je bilo u naravi da uvijek dopušta mogućnost da iznevjeri ulagače. Ali što ako
njegova Posljednja Velika Ideja doista i proradi? Što ako su se u stanju suočiti s
naplatom kamata, čak ponuditi dividende? Što ako - da obrne načelo - legitimitet
uzgaja vlastiti uspjeh? E to bi zbilja bilo ironično.
„Koju priču?”
„O onoj ženi s jajima.”
„I-izmislio? Zaboravljate da sam ja povjesničar. Službeni Povjesničar.” Dr. Max
je zamuknuo na trenutak, ali to je bio puki muk iz TV-studija, ne pravi. Žvakao je pitu i
zurio u vodenu površinu. „Zapravo me vrijeđa što me nitko nije pitao za njen izvor.
Potpuno je dostojna poštovanja, da ne kažem kao svećeno biće.”
„Nisam mislila... Mislim, mislila sam da ste to možda napravili zato što je to bilo
jako pametno.”
Dr. Max se ponovno ozlovoljio kao da ono što je napravio zapravo nije bilo
pametno, ili kao da pamet nije to što se obično od njega može dobiti, kao da...
„Vidite, pretpostavila sam da ste izmislili jer ste mislili da patvoreni Projekt mora
imati i patvoren logo.”
„P-repametno je to za mene, gospođice Cochrane. Naravno, Kilvert sam nije
zapazio donje rublje te leteće žene, on je samo izvijestio o tome, ali po svoj prilici
nešto se takvo dogodilo , da upotrijebim taj uvriježeni izraz.”
Martha je sisala prednje zube, gdje joj se listak zelja stanjio poput svile za zube.
„Ipak - je li po vašem mišljenju ovaj Projekt lažan?”
„La-lažan?” Dr. Max se povratio iz mučaljivosti. To izravno pitanje, očito ne
uvredljivo, a koje je dopuštalo mogućnost dugačkog odgovora, oraspoložilo ga je.
„La-lažan? Ne, ne bih tako rekao. Ne bih uopće rekao. Vulgaran, da, naravno, u tome
da počiva na grubom pojednostavljenju svega pomalo. Zapanjujuće komercijalan na
taj način da siroti mali seoski miš kao što sam ja jedva može povjerovati. Užasan u
mnogima od tih svojih popratnih manifestacija. Manipulativan u središnjoj filozofiji.
Sve je to, mislim, ali stvarno, patvoreno.
Pa-tvoren, implicira, po meni, autentičnost koja se upravo iznevjerava. Ali, je li
tome tako, pitam sam sebe, u sadašnjem trenutku? Nije li sam pojam autentičnosti na
neki način, na neki svoj način, lažan. Vidim, gospođice Cochrane, da je moj paradoks
možda za nijansu odveć zreo i živ za vas.”
Osmijehnula mu se; u samozaljubljenosti dr. Maxa bilo je nečega dirljivo čistog.
„Dopustite mi da vam obrazložim”, nastavio je. Uzmite to što vidimo pred sobom,
ovaj mali prostor neočekivane močvare sumnjivo blizu Velikom Gradu. 62 Možda je
prije tko zna koliko stoljeća tu bila takva stjecišna zona za protok trgovine, a možda i
nije. U cjelini uzevši, vjerojatno nije. Pa je zato i izmišljena. Je li po tome postala
patvorena? Svakako ne. Namjeru i svrhu obično joj prije namiče čovjek negoli
priroda. Dakako, vi mi možete pobijati da takva hotimičnost, a ne oslanjanje na surovu
pogubnost prirode, čini ovakvu površinu vode nadmoćnom.”
Dr. Max je krenuo prstima prema džepovima na pršnjaku, a kako ga danas nije
imao, ruke su mu samo skliznule prema bedrima. „Kako to biva ova voda jest
nadmoćnija, u slijedećem smislu. Ornitologija je jedna od mnogih struna na mom
gudalu. O, kako je to čudnovat izraz. Zar to ne bi trebalo biti struna na mojoj violini ili
tako nešto? U svakom slučaju, ova je močvarna površina, rado bih da to znate, ovdje
izložena pod posebnim kutom i zasađena na poseban način, da potakne prisutnost
izvjesnih poželjnih vrsta tako što će rastjerati jednu veliku napast od druge vrste, id
est kanadsku gusku. S time ima veze ona obala pod trskom, da ne ulazim u pojedinosti.
Tako možemo zaključiti da je ovo p-ozitivno po-boljšanje stvari kakvima su nekoć
bile. I - da proširim dokaz - nije li slučaj da, kad razmatramo tako slavljene i, dakako,
fetišizirane koncepte kao, oh, nasumično ću ih nekoliko nabaciti, atenska demokracija,
paladijevska arhitektura, isposničko-sektinsko obožavanje one vrste koja još drži
mnoge u ropstvu, nema autentičnog trenutka ishodišta, čistote, ma kako snažno njihovi
štovaoci uobražavali. Možemo mi odabrati da zamrznemo neki trenutak i reći da je
sve ’počelo’ tada, ali kao povjesničar moram vam reći da je takvo označivanje
neodrživo. Mi ustvari gotovo uvijek tražimo repliku, kako je to u nas pomodan izraz,
nečega ranijeg. Nema prvotnog trenutka. To je kao da kažete da se na određeni dan
neki orangutan naglo uspravio, stavio na sebe celuloidnu prednjicu košulje i izjavio da
su noževi za ribu prostački. Ili”, zakikotao se za oboje, „da je neki gibon iznenada
napisao Gibbona.63 Nije baš jako vjerojatno, zar ne?”
„Kako to da sam ja uvijek držala da vi prezirete Projekt?”
„O, gospođice C-ochrane, pa i prezirem ga, prezirem. Ali to je samo društveni i
estetski sud. Svakom stvoru od okusa i moći rasuđivanja tu je nakaznost planirala i
izmislila, ako mogu tako okarakterizirati našega voljenog Ducea, druga jedna
nakaznost. Ali kao povjesničar, moram reći da tu jedva da imam primjedbe.”
„Usprkos činjenici da je sve to... iskonstruirano?”
Autor ’Bilješki o prirodi’ pod pseudonimom dobroćudno se osmijehnuo. „S-
tvarnost je p-rilično slična k-uniću, ako mi oprostite zbog aluzije. Široka javnost -
naši daleki, srećom daleki isplatitelji - želi da stvarnost bude kao mali zeko. Žele da
se gega i slikovito trupka nogama u nastambici ručne izrade i iz ruke im jede salatu.
Ako im date pravu stvar, nešto divlje što će zagristi i, oprostit ćete mi, srati, ne bi
znali što bi s njime. Osim da mu zavrnu šiju i skuhaju ga.
A što se tiče toga da je iskonstruirano... čujte, i vi ste takvi, gospođice Cochrane, i
ja sam, iskonstruiran. Ja, ako smijem tako reći, malo prefriganije nego vi.”
Martha je žvakala sendvič i gledala kako im iznad glave prolijeće avion. „Ne
mogu a da ne primijetim da je, kad ste se nekidan obratili Odboru, vaše nervozno
zamuckivanje potpuno nestalo.”
„Čuda s-tvara taj a-drenalin.”
Martha se nasmijala od sveg srca i spustila dlan dr. Maxu na ruku. Odao je blag
drhtaj kad ga je dotaknula. Ponovno se nasmijala.
„Eto, taj mali drhtaj koji ste odali. Je li to umjetno?”
„T-ako ste c-inični, gospođice Cochrane. Isto tako, mogu vas pitati je li vaše
pitanje prefrigano. A što se tiče mog drhtaja, da, prefrigan je u tome da je naučen i
namjeran odgovor na naročitu kretnju - nije, shvaćate, da ne poduzimam neku obranu.
Nije to kretnja što sam je napravio u dječjoj hodalici. Ja sam u nekom jurskom
razdoblju svoga psihološkog razvoja na osnovi njega mogao zaključivati, dići ga iz
velikog, preko pošte naručenog, kataloga kretnji. Mogao sam ga dobili gotovog,
Mogao sam ga ručno obraditi da pristaje. Krađa - nije isključeno. Većina ljudi, po
mom mišljenju, u onome što jesu ima mnogo toga ukradenog od drugih. Da ne kradu,
kakvi bi bijedni stvorovi bili. I vi ste naprosto jednako tako iskonstruirani, na taj svoj
manje... gorljiv način, bez namjere da iskažem neštovanje.”
„Kao na primjer?”
„Kao na p-rimjer, to pitanje. Ne kažete: ’Ne, glupane jedan’ ili: ’Da Mudrače’, vi
samo kažete: ’Kao na primjer?’ Vi samu sebe susprežete. Moja opaska, a ovo je u
kontekstu, gospođice Cochrane, toga da ste mi dragi, jest da ili vi sudjelujete aktivno,
ali na stiliziran način, prikazujući sebe kao ženu bez iluzija, što je način
nesudjelovanja, ili ste provokativno šutljivi i time potičete druge da od sebe prave
budale. Nemam ja ništa protiv toga da budale iskažu svoju glupost. Ali s druge strane,
vi sebe činite nedostupnom pomnijem pogledu i, rekao bih, kontaktu.”
„Doktore Max, da li to vi mene zavodite?”
„Eto, t-očno sam na to mislio. Promjena predmeta razgovora, postavljanje pitanja,
izbjegavanje k-ontakta.”
Martha je šutjela. S Paulom nije tako razgovarala. Njihova prisnost bila je
normalna, svakodnevna. I ovo je bila prisnost, ali odrasla, apstraktna. Je li to imalo
ikakva smisla? Pokušavala je smisliti pitanje koje neće biti izbjegavanje kontakta.
Ona je uvijek mislila da postavljanje pitanja zapravo jest kontakt. Ovisno o odgovoru,
dakako. Naposljetku je s djevojačkom nadom rekla: „Je li ovo kanadska guska?”
„N-eznanje mladih, gospođice Cochrane. Naravno, tja-tja. To vam je savršeno
običan i, ruku na srce, podosta nečist divlji patak.”
MARTHA JE ZNALA ŠTO ŽELI: početak tog popisa mogli su biti: istina,
jednostavnost, ljubav, ljubaznost, drugarstvo, zabava i dobar seks. Isto je tako znala
da je pravljenje takva popisa glupo; normalno ljudski, ali svejedno glupo. Stoga, dok
joj se srce otvaralo, svijest bi joj ostala tužna. Paul se ponašao kao da je njihova veza
već zadana: parametri su određeni, svrha izvjesna, a problemi - strogo za budućnost.
Te je značajke itekako dobro poznavala, tu radosnu potrebu da pristaneš biti parom
prije nego se uopće uspostave sastavni dijelovi i pogon života udvoje. Prošla je ona
već to. Negdje u sebi željela je da ne bude tako; ponekad se osjećala opterećenom
vlastitom prošlošću.
„PALAČA BUCK”, rekao je Sir Jack. „Bez Palače Buck se možemo slikati.” Hoteli
su dobili tepihe i stabla u teglama, tornjevi u par sa stadiona Wembley samo su čekali
da budu skinuti, replika gnjezdašca od dvostruke kocke utrpana je u Kuću Pitman (II),
a tri igrališta za golf već su krasila Tennysonov dol. Trgovinski centar i pokusi s
ovčarskim psima bili su spremni za otvaranje. Postavljen je labirint Hampton Couita,
White Horse je usiječen u vapnenačke obronke, a topijaristi65 su po vrletima na
zapadnoj strani iskresali Velike prizore iz engleske povijesti koji su na zalazećem
suncu bliještali kao kakav crni friz. Imali su Big Ben u pola veličine. Imali su
Shakespeareov grob i grob princeze Di; imali su Robina Hooda (i njegovu Družinu
veselih muževa), Bijele litice Dovera i žoharski crne taksije koji su vozikali kroz
londonsku maglu do sela u Cotswoldu punih koliba sa slamnatim krovovima u kojima
se služio devonšajerski čaj; imali su Bitku za Britaniju, kriket, u krčmama viseće
kuglane, Alice u zemlji čuda, list The Times i Sto i jednog dalmatinca. Iskopano je
Stacpooleovo supružničko memorijalno jezero i pošumljeno žalosnim vrbama.
Gardisti su uvježbani da poslužuju Veliki engleski doručak; dr. Johnson, 66 je izabirao
stihove za Doživljaj ručka u Cheshire Cheesu; dok se tisuće crvendaća privikavalo na
trajan snijeg. Manchester United će sve domaće utakmice igrati na Otočkom
Wembleyju, a utakmice će odmah poslije toga reprizirati zamjenski timovi na Old
Traffordu gdje će proizvoditi isti rezultat. Nisu uspjeli dobiti nijednog člana
Parlamenta, ali, premda tek napola uvježbana, gomila glumaca na čekanju jamčila je
da se razlika u odnosu na pravi neće ni primijetiti. Nacionalna je Galerija izvješena i
prelakirana. Imali su seosku Bronte i kuću Jane Austin, iskonsku prašumu i životinjsko
blago; imali su music-hall, marmeladu, ples s drvenim cokulama i maurski
ples,67 Royal Shakespeare Company, Stonehenge, ukočenu gornju usnu, polucilindre,
interijere televizijskih serija po klasicima, arhitekturu od drveta i kamena, vesele
crvene autobuse, osamdeset vrsta toplog piva, Sherlocka Holmesa i Nell Gwynn čiji
je stas pobijao šuškanje o pedofiliju. Ali nisu imali Palaču Buck.
ROBIN HOOD i njegova vesela družina. Jaše kroz dol. Otima od bogatih, daje
siromašnima. Robin Hood, Robin Hood. Iskonski mit; još bolje, iskonski engleski mit.
Mit o slobodi i pobuni - pravednoj pobuni, naravno. Mudra, iako ad hoc , načela
poreza i preraspodjele dobiti. Individualizam postavljen da ublaži neumjerenost
slobodnog tržišta. Bratstvo ljudi.
„VICTORE”, rekla je teta May. „Kakvo ugodno iznenađenje.” Šire je otvorila ulazna
vrata „Ardocha” i pustila ga da uđe. Neki su nećaci željeli da ih dočekuje sobarica -
posebna vrsta sobarice. Ali nećak Victor volio je stvari raditi na pravi način: ovo je
kuća tete May, prema tome vrata otvara teta May.
U taj mah stižu, tupokljuni i klopotavi, dva Spitfirea i jedan Hurricane, drmusaju
im se krila s oznakama RAF-a, spremni da prate Whisperjet na službeno otvaranje
Otoka. Aldershot je nakratko preuzeo komandu nad kraljevskim instrumentima i
usporio da izjednači dogovorenu brzinu leta. Spitfirei su zauzeli krilni položaj, dok je
Hurricane zauzeo mjesto pozadi.
Lovčev interkom-sustav predstavljao je najnoviji model i uključivao je periodičke
smetnje i krčanje. „Gospodine, raportira bojnik ’Johnnie’ Johnson. Na svom desnom
krilu imate vođu eskadrile ’Gingera’ Bakru a na lijevoj strani poručnika ’Chalkyja’
Whitea.”
„Dobro nam došli, gospodo”, rekao je kralj. „Samo vi sjedite i uživajte u
predstavi, može? Prijam, ili kako se ono kaže?”
„Prijam, gospodine.”
„Nego, baš me zanima, bojniče, a tko je bio taj Prijam?”
„Molim?”
„A, mislim da se sjećam, radio je za tvrtku Wilco.”70
„Nažalost, gospodine, tu ste me našli.”
„Ma samo sam se šalio, bojniče. Gotovo.”
Kralj je pogledao prema kopilotu i razočarano stresao glavom. Tog se jutra u
Palači treba održati sastanak prema scenariju - pa je on, dok su čekali da uzlete,
uvježbavao svoj tekst s Denise. Skoro se upišala od smijeha. Ta Denise, ona je zbilja
družica i pol. A koja je svrha u tome da plaćaš goleme novce a da publika ništa ne
shvati?”
Preletjeli su kopno u blizini Selseya i raspalili jugozapadno preko engleskog
Kanala.
„Dragi kamen u moru od srebra, zar ne?”, mrmljao je kralj.
„Svakako, gospodine.” Kopilot je kimnuo kao da Njegovo veličanstvo i inače
ispaljuje takve fraze.
Mala je eskadrila letjela iznad valova. Kralj je uvijek bivao pomalo melankoličan
kad bi shvatio kako se brzo stiže do mora i kako je njegovo kraljevstvo maleno u
usporedbi s onim kojim su nekoć vladali njegovi preci. A samo nekoliko generacija
unazad njegova pra(koliko ono puta pra)baka vladala je više nego trećinom zemaljske
kugle. U Palači, kad su njegovo mladenačko samopouzdanje procijenili kao pomalo
iščašeno, znali su odnekud iskopati školske atlase da mu pokažu koliko je ružičast
svijet nekoć bio i kako je izuzetno važno njegovo porijeklo. Sada je sve to uvelike
prošlo, sva ta pravda i veličanstvo i mir i moć i to da si neki vražji Broj Jedan, sve je
to otišlo, otišlo, zahvaljujući Johnnieju Tuđinu. Danas mu je opseg toliko malen da ga
mačka može obići; spalo na veličinu koju je imalo u vrijeme kad je stari kralj Alfred
prepekao kolače. Znao je reći Denise da ako se zemlja ne probudi sama, njih će dvoje
nazad kući peći kolače, kao u Alfijevo vrijeme.
Jedva se koncentrirao; javljali su mu se dugotrajni razmaci kad mu se činilo da
zrakoplov leti gotovo sam od sebe. Onda ga je zaškakljalo u ušima od statičkih smetnji
i krčanja:
„Neprijateljski avion zdesna, gospodine.”
Kralj je pogledao tamo gdje je pokazivao kopilot. Okomito na njihovu putanju
kretao se neki mali avion i za sobom vukao dugačak transparent. Na njemu je pisalo:
POZDRAV VELIČANSTVU - SANDY DEXTER I „DNEVNI LIST”.
„Koja pizdarija”, promrmljao je kralj. Okrenuo se i proderao kroz otvorena vrata
pilotske kabine: „Hej, Denise, dođi vidjeti ovu pizdariju.”
Kraljica je pokupila slova za scrabble jer nikada nije do kraja vjerovala svojoj
dvorjanki da neće varati i provirila glavom u pilotsku kabinu.
„Pizdarija”, rekla je kraljica. „Čista pizdarija.”
Nijedno od njih nikada nije imalo vremena za Sand yja Dextera. Po mišljenju i
kralja i kraljice Dexter je bio ljiga, a Dnevni list ne pristaje čak ni za poljski zahod.
Dakako da ga je svako od njih zasebno čitalo, tek da vide kakvo će novo smeće i laži
morati progutati njihova kraljevska bića. Odatle je kraljica Denise saznala za redovite
posjete njezina muža onoj kuji iz pakla što je sisurine dobila u Americi, Daphne
Lowesoft. Mnogo će joj više kozmetičkih zahvata trebati samo ako jednom kroči
nogom u palaču dok je Denise tamo. Jednako je tako i kralj baš u Dnevnom listu
otkrio da je nedavno i pohvale vrijedno zanimanje njegove žene za spašavanje dupina
dijelio i netko u ronilačkom kostimu kome nije ni ime podnosio. A čudno kako
ronilački kostimi sve ističu, kao u reklamama.
I dok su oni tako gledali, Dexterov se mali Apache okrenuo i zaputio u suprotnom
smjeru, natrag preko njihovih putanja. Kralj je mogao zamisliti kako se glupan samo
smijulji govori fotografu kamo da usmjeri njušku teleobjektiva. Vjerojatno da već i
imaju snimku kraljevske pilotske kabine.
„Kraljiću-Maljiću”, rekla je kraljica. „Učini nešto.”
„Prokleta pizdarija”, ponovio je kralj. „Kako da se riješimo te ljige, u tri božje
matere?”
„Prijam, gospodine.”
Bojnik „Johnnie” Johnson71 popeo je dalje od kraljevskog mlažnjaka i postavio
kurs u presretanje. Zatvorio je put Apacheju i njegovu vučnu provokaciju. Malo igre
mačke i miša, zašto ne? Onda je pomislio, a kako bi bilo da dripcu upriliči još malo
straha? U krilnom topu moralo je ostali još nekoliko punjenja nakon jučerašnjeg
pokusa Bitke za Britaniju. Malo ga potprašiš po dupetu, i momak se upiša u gaće.
Prokleti novinari.
Hurricane se i dalje približavao. S povikom u interkom: „Ovaj je moj!”, Johnson
je poravnao metu na topovski nišan, pritisnuo otponac i osjetio kako oklop zrakoplova
podrhtava dok on otpušta dva rafala od po osam sekundi. Povukao je upravljač prema
gore za strmo penjanje, baš kako vele u priručniku i zakikotao se sam za sebe kad je
začuo prepoznatljiv glas „Gingera” Bakera kako se prolama kroz radio-tišinu. „Isus te
jebo dragi” - bile su to njegove neizostavne riječi.
Bojnik je pogledao unazad. Isprva je vidio jedino kako plamen zahvaća sve veću
površinu. Polako se pretvorio u stup olupine, blago zakovitlao skupa sa zastavom koja
se sama vijorila i lebdjela netaknuta. Nisu se pojavili nikakvi padobrani. Vrijeme se
usporilo. Radio je opet zamuknuo. Oni u posadi kraljevske eskadrile gledali su kako
ostaci lakog aviona zakratko poskakuju po vodenoj površini u daljini i nestaju.
„Johnnie” Johnson je ponovno zauzeo položaj odostraga. U fokus su mu polako
dolazile istočne litice Otoka. Onda je poručnik „Chalky” White dao svoj pozivni
signal. „Službeni izvještaj, načelniče”, rekao je. ”Meni je to izgledalo kao kvar na
motoru.”
„Jer je bio sklon tome da sjedi na vlastitoj bombi”, dodao je „Ginger” Baker.
Nastupila je duga stanka. Naposljetku se kralj, koji je pomislio da je stvar gotova,
javio na interkom. „Čestitam, bojniče. Rekao bih da su razbojnici obeshrabreni.”
Kraljica Denise je ćapnula od svoje dvorjanke tri slova i štropnuvši pločicama
ispisala riječ ljiga.
„Sitna riba, gospodine”, odgovorio je „Johnnie” Johnson sjetivši se svog teksta s
kraja Bitke.
„Ali ja bih u cjelini rekao jezik za zube”, dodao je kralj.
„Jezik za zube, gospodine.”
Eskadrila je otpočela poniranje prema Ventnoru i zatražila dozvolu za slijetanje.
Čim su se otvorila vrata mlažnjaka, limena je glazba zasvirala njegovu temu, a kralj se
pokušavao prisjetiti što je zapravo bio rekao da je zbog toga bojnik potpuno popizdio,
pa raznio Sand yja Dextera nasred Engleskog kanala. U tome je nezgoda kad si pred
očima javnosti: i najmanja ti se riječca tako zastrašujuće krivo shvaća. U
međuvremenu, pak, bojnik se pitao tko je zamijenio ćorke pravim streljivom.
ŠEZDESET PETI ROĐENDAN SIR JACKA izabran je kao prikladan dan za akciju.
U replici svog gnjezdašca u obliku dvostruke kocke u Otočkom stožeru Sir Jack je za
inat nosio naramenice Westminsterske Palače. Što ga briga ako je na koncu sam doveo
do toga da mu Gornji dom ostane nedostupan? Svakakve lude i tupani iz raznih
stranaka za koje je on u ovih nekoliko desetljeća napravio više nego sve velikodušne
donacije zajedno propustili su priliku da ga ogrnu plastom od hermelina. Pa neka im.
Mali ljudi uvijek nastoje one veće povući dolje; licemjeri su došli na svoje. Sasvim
nedavno neki žutokljunac od inspektora iz Trgovinske i privredne komore, neupućen u
modernu komercijalnu praksu, odlučio je uznapredovati preko jeftinih vickastih
doskočica. Reći za Sir Jacka Pitmana da je častan kao Taras Buljba, bilo je sramotna
rasna uvreda. A ona izjava da „nije u stanju držati ni štand s morskim puževima”
posebno ga je zapekla. Smjesta je dao da se na skromnu inspektorovu adresu pošalje
pedeset kilograma morskih puževa i čitava bulumenta paparazza s namjerom da
zabilježe poniženje; ali nije bio siguran da taj zahvat nije bio možda odveć suptilan.
Inspektoru je nekako uspjelo preokrenuti stvar tako da je ispalo kao da su puževi bili
dar uz sklapanje ugovora. Sve je pobjeglo iz ruku, i Sir Jackova je šala s morskim
puževima koji dolaze s njegove offshore zaklade ostala posve krivo protumačena.
Eto, danas je dan kada će ta šaka jada od zastupnika u Parlamentu, ti ministri koji
rade samo za svoj džep, hipokriti i mali ljudi shvatiti s kim to imaju posla. Brzo će se
on okititi odličjima, ako to poželi, sam će sebi stvoriti naslova koliko god hoće. Što
se, na primjer, dogodilo s lozom Fortuibus? To se svakako može ponovno oživjeti.
Prvi baron Fortuibus od Bembridgea? Pa ipak je Sir Jack osjećao da duboko u njemu
uvijek postoji temeljna jednostavnost, čak i običnost. Naravno da vanjštinu moraš
održavati - od kakve je koristi dobri Samaritanac ako ne može platiti krčmaru? - ali
nikada ne smiješ izgubiti dodir sa svojom čistom ljudskošću. Ne, možda je bolje,
primjerenije, da ostane Sir Jack.
Sva aktivna imovina kompanije preseljena je offshore, izvan dohvata zločeste
osvete Westminstera. Zakup Kuće Pitman (I) tekao je još samo nekoliko mjeseci, pa su
vlasnici držani u šahu. Kad dođe trenutak nešto će dobara i pokretne imovine biti
preneseno, osim ako je britanska Vlada ne zaplijeni. Sir Jack se svakako nadao da i
hoće: onda bi te licemjere i male ljude mogao dati na Međunarodni sud. U svakom
slučaju, on im time daje do znanja da im je vrijeme da obnove veći dio svoje opreme.
Uvelike je to vrijedilo i za ljudski matériel.
Plahiji su ga pomoćnici uvjeravali da ne udara na sve strane u isto vrijeme.
Tvrdili su da će mu to razvodniti koncentraciju. Sir Jack je bio skloniji tome da se ne
složi: Ovo je vrijeme Velikog Praska, ovo nije puka vijest iz dnevnih novina nego
priča koja valja. U svakom slučaju, kako se to radi? To se radi tako da se radi. Dnevni
će se događaji tako u brzom slijedu razmotavati u Reigateu, Ventnoru, Haagu,
Bruxellesu. Sir Jack čuva djeličak pameti i duplericu u jednim od njegovih listova za
Reigate. Onaj inspektor Trgovinske i privredne komore, kojem u zadnje vrijeme
izgleda ide vrlo dobro, bit će zbunjen kad, za doručkom sa svojom zanosnom ženicom,
otkrije da njegova pošta sadrži nekoliko preporučenih omotnica na kojima su
južnoameričke marke i adrese ispisane rukopisom neobično sličnom njegovome. A
nakon samo nekoliko minuta eto na vrata ljubazna poštara i uvelike čistunskijeg
predstavnika Carine i trošarine Njegova Veličanstva. Ovaj potonji imao je dobro
podmazane strašne moći pristupa i istraživanja, a također se osjećao jakim - to više
nakon nedavne kampanje u izvjesnim novinama - u pogledu prljavog prometa i po
život pogubih droga što su ga provodili naizgled ugledni istaknuti pojedinci čija je
izopačena pohlepa uvukla djecu nacije u paklenu spiralu.
U više-manje istom trenutku kad je bilo vidjeti kako par tamnih hlača napušta
lažnotudorovsku kuću u Reigateu, a iznenađujuće dobro obaviješteni paparazzi
dovikuju: „Amo, gospodine Holdsworth”, Sir Jack je iz otvorenog landaua iz vlastitog
voznog parka vitlao guvernerskim trorogim šeširom. Namještenici su se poredali duž
puta prema novoj zgradi Otočke vijećnice u Ventnoru. Prvi Sir Jack sa zaštitnim
šljemom na glavi i s visoko podignutom pozlaćenom zidarskom lopaticom, pomagao
je ceremoniji dovršenja konstrukcijskih radova i snimljen je kako dijeli oporo
drugarstvo s krovopokrivačima i zidarima. Potom, na prizemnoj razini, Sir Jack je
presjekao niz vrpci, proglašavao zdanja otvorenima, i formalno ih uručivao otočkom
puku što ga je predstavljao vodeći vijećnik Harry Jeavons. Potom su se kamere
premjestile unutra gdje je Vijeće dalo prisegu i odmah donijelo svoj konačni zakonski
akt. Vijećnici su anonimno objavili da Otok nakon sedam stoljeća potčinjenosti
zbacuje jaram Westminstera. Time je proglašena neovisnost, Vijeće je podignuto do
statusa Parlamenta, a otočki domoljubi sa svih strana pozvani su da mašu zastavicama
što ih je sponzorirao Pitco i koje mi lepetale na začelju Sir Jackove automobilske
povorke.
Bez komešanja u klupama Parlament je donio svoj prvi izvršni akt, kojim je Sir
Jacku Pitmanu dodijeljen naslov Guvernera Otoka. Njegov položaj bio je čisto
počasni, premda je formalno imao pridržane ovlasti što su na najfinijoj pergameni
ovjekovječili majstori krasnopisa - da u slučaju nacionalne nužde suspendira
Parlament i Ustav i upravlja u svojstvu vlastite osobe. Te su moći izražene i izložene
na latinskom, što im ne smanjuje utjecaj na one koji ih prihvaćaju. Sir Jack je,
obraćajući se s pozlaćenog trona, govorio o svetoj vjeri i prizvao sjećanje na
prethodne upravitelje i kapetane Otoka, osobito na princa Henryja od Battenberga koji
je svoje domoljublje dokazao junačkom pogibijom u ašantijskom73 ratu 1896. Poslije
njega je kao upravitelj - Sir Jack je napomenuo da u njegovoj gramatici muški rod
uvijek prigrljuje ženski vladala njegova udovica, plemenita princeza Beatrice sve do
svoje smrti gotovo pola stoljeća potom. Sir Jack je priznao svoje skromno neznanje o
vlastitu susretu sa Smrtnim koscem, ali je kao pravi papučar, za svog mogućeg
nasljednika promaknuo ime Lady Pitman.
Dok su se ventnorska zvona radovala, s onu stranu Kanala jedna je Otočka
djevica, koju je osobno izabrao Sir Jack da predstavlja Isabelu de Fortuibus,
predavala Međunarodnom sudu u Haagu peticiju kojom se zahtijeva poništenje kupnje
Otoka 1293. Potom ju je boadičejska kočija odvezla do Deutsche Bank gdje je
otvorila račun na ime „Britanski Narod” i položila svotu od šest tisuća maraka i
jednog eura. Pratila ju tjelesna garda kmetova iz kasnog trinaestog stoljeća, čija je
nazočnost zamišljena kako bi naglasila da je takozvanom „kupnjom” Otoka od strane
Edwarda I. bio prevaren običan puk kojem taj ugovor nikada nije propisno objašnjen.
Među kmetovima bili su razni čelnici Pitcoa s uvježbanim parolama o izvornoj
otimačini zemlje i kasnijim, višestoljetnim nezakonitostima.
Isabella de Fortuibus produžila je kočijom do stanice gdje ju je čekao poseban
ekspresni vlak za Bruxelles. Pri dolasku dočekali su je odvjetnici Pitman Offshore
Internationala koji su pripremili otočki zahtjev za neodloživo hitno članstvo u
Europskoj zajednici. Bio je to ključni trenutak, kako je glavni pregovarač POI-ja
izjavio svjetskim medijima, od kojih je jedan sažeto opisao dugotrajnu borbu Otočana
za slobodu, borbu obilježenu hrabrošću i požrtvovanjem kroz stoljeća. Ubuduće će se
za zaštitu svojih prava i sloboda obraćati Bruxellesu, Strasbourgu i Haagu. Vrijeme je
to velikih mogućnosti, ali i velikih opasnosti: Zajednica će morati djelovati čvrsto i
odlučno. Bit će više nego tragično ako se dopusti da se situacija u stilu bivše
Jugoslavije razvije i na sjevernom pragu Europe.
I dok je londonska Burza pretrpjela takav Crni utorak da je već negdje oko ručka
kupoprodaja dionica obustavljena na neodređeno vrijeme, Pitcoove su dionice diljem
svijeta skočile do neba. Te večeri, dok su u njegovu neobavarskom ognjištu
domoljubno buktjele otočke hrastove cjepanice, Sir Jack je pio. Pregledavao je
dokazni materijal u video i dojavnom obliku. Kikotao se na uzastopno pregledavanje
svojih unaprijed snimljenih kadrova. Držao je otvoreno nekoliko tuceta telefonskih
linija i samo se prebacivao s jednog preneraženog slušača na drugoga. Dopustio je da
tek nekolicina novinskih urednika bude pripuštena i da mu čestita. Prvi svjetski
državni udar bez ijedne kapi krvi, tako su to zvali. Prvi koraci prema Novoj Europi.
Lomljenje kalupa. Pitman Mirotvorac. Naslovi su prizivali Davida i Golijata. I
Robina Hooda. Cijeli taj dramatični dan podsjetio je pisca uvodnika na jedan od Sir
Jackovih najdražih naslova Fidelia : kakvog sve kidanja lanaca tu nije bilo? Da,
naravno, osjećao je to novi Guverner, jednoj bi osobi bilo drago. U tu čast - ne, više u
smislu pariteta - pustio je da mu moćna Eroica za trijumf odsvira serenadu.
Slast pobjede tim je veća kad oni koji kliču tvojim pobjedama ni ne znaju koliko
su one zapravo velike. Na primjer, on nije imao namjeru uvesti Otok u Europsku
zajednicu. Učinci njihova zakona o zapošljavanju i bankarski propisi, da navedemo
samo ta dva područja, bit će pogubni. Njemu je Europa trebala naprosto da bi držala
Westminster da mu ne stoji na putu dok se sve ne slegne. Ponuđena kupnja Otoka za
šest tisuća maraka i jedan euro? Samo bi glupan još mogao povjerovati da je to išta
drugo nego podjebavanje kopna: o n je dao zatvoriti svoj račun prije nego što su se
mediji ukrcali u vlak za Bruxelles. Isto tako nije mislio da pravni izazov ugovoru iz
1293. ima više izgleda negoli pahulja u paklenskom ognju: kakva bi se samo kanta
puna crva napravila od Europe kad bi dopustila da takvo što prođe. A što se tiče
jebade s Otočkim Parlamentom: samo pogled na te razbahaćene skorojeviće od
vijećnika koji se ponašaju kao da je svaki od njih Garibaldi... Ma to mu je dovoljno
da ga natjera da ustane sa svog guvernerskog prijestolja i kaže im, na engleskom, ne na
latinskom, tako da te budale i tupani razumiju, da mu je namjera na tjedan dana
odgoditi zasjedanje Parlamenta. Ne, to je vjerojatno za njih prekomplicirana riječ, pa
će morati pojednostaviti. Pojavila se nacionalna kriza - izazvana besmislenim
uvjerenjem Otočkog Parlamenta da bi mogao biti u stanju sam upravljati mjestom.
Zatvorit će ga jer ionako nema što raditi. Nema ničega što bi on, Sir Jack Pitman, htio
da radi. A što se njega tiče, ti bahati vijećnici mogu skočiti u prvi čamac za Dieppe.
Osim ako ne žele svoje kratkotrajno radno iskustvo staviti u pogon. Projekt i dalje ima
otvorenu audiciju za doživljaj Donjeg doma. Mjesta u prvim klupama već su
dodijeljena, ali trebali su im statisti iz zadnje klupe kadri svladati neku jednostavnu
koreografiju - skakanje na noge na govornikov znak, mahanje poslovnikom u lažnom
uzbuđenju, a potom ono srdito sjedanje na zelene kožne klupe. Od njih će se također
zahtijevati da izgovaraju razne neverbalne ali razumljive zvukove - prezrivo drečanje,
ulizničko bučanje, bijesno negodovanje i neiskren smijeh, kao glavne kategorije.
Mislio je da su to u stanju izvesti.
Sir Jack je još popio. Još je telefonirao. Primio je još pohvala. U dva ujutro
pozvao je Marthu Cochrane i rekao joj da dovede svog ljepotana i šmrcavog
zapisničara; u slučaju da u njemu uskuha treperav san. Zapravo, mogao bi reći tog
sjebanog ljepotana - nakon najboljeg armagnaca jezik se malo razveže. U svakom
slučaju, nije se doimala zadovoljnom što je zovu da ostavi što god u tom trenutku
radila. A što se tiče dečka Paula, on je zapao u duboku potuljenost čim je Jack načinio
pomalo nepristojnu opasku o... O, jebiga, je-bi-ga. Nije ga bilo briga što itko od njih
smjera, ali oko sebe je htio ljude koji znaju uživati . Nisu mu trebali bezobraznici koji
uvijek govore ne kao ovo dvoje koji su uvrijeđeno skupljenim ustima pijuckali
armagnac. Naročito na takav dan kao što je taj. Sir Jack je dobrano zašao u zaključni
dio govora, kadli spontano odluči da i njih uključi u svoje planove restrukturacije.
„Bit promjene je da za nju nitko ne smije biti pripremljen. Westminsterska je
Palača to upravo shvatila, a i otočki će takozvani Parlament uskoro slijediti taj
primjer. Ako niste stalno za skok ispred, onda ste dva koraka iza. Većina ljudi mora
trčati u mjestu samo da bi mogli održati korak sa mnom dok spavam. Vas dvoje, na
primjer.” Zašutio je. Da, to im je privuklo pozornost. Uputio im je reflektorski pogled.
Baš kao što je i mislio: ta je ženska bezobrazno uzvraćala pogled, momak se pretvarao
da traži nešto ispod svoje stolice. „Pretpostavljam da ste zamišljali da ćete, kad se
jednom ugurate kraj Sir Jackove vatrice, lijepo umakati kruh u mast od pečenja do
mirovinice. E, imam jedno veliko iznenađenje za vas... dvoje beskičmenjaka. Sada
kad ovaj Projekt ide i napreduje ne treba mi puna bačva plačljivaca i cvilidreta koji
ga hoće povući dolje. Stoga mi dopustite čast da vas izvijestim da ste vas dvoje prvi
koje kanim otpustiti. Koje sam otpustio. Već. Od ovog časa. Smatrajte se otpuštenima.
I štoviše, po zakonu o zapošljavanju koji ja mogu, hoću, a možda čak i neću progurati
kroz svoj glupi Otočki Parlament, ili u tom smislu po novim ugovorima koji će
vrijediti retrospektivno, netko već radi na tome, nećete dobiti odštetnu plaću.
Otpušteni ste, u pičku materinu, oboje, i ako ne stignete spakirati stvari do jutarnjeg
trajekta, sva ću ta vaša govna pobacati u luku, osobno.”
Martha Cochrane je kratko pogledala prema Paulu koji je kimnuo. „Pa, Sir Jack, vi
nam izgleda ne nudite nikakvu alternativu.”
„Da ga jebeš ne i reći ću ti zašto.” Ustao je da pokaže čitav svoj romboidni stas,
uzeo još jedan srk, pokazao na svako od njih pojedinačno, a onda, kao klimaks ili kao
da se naknadno sjetio, na sebe. „Jer, da pojednostavim stvar, u meni, to sam uvijek
osjećao, prebiva suštinska jednostavnost, jer ja sam genij. Eto.”
Već je prišao baroknom užetu sa zvoncem, spreman da iz svog života ispere tu
čangrizavu kuju i njezina priglupog ljepotančića, kadli Martha Cochrane prozbori
dvije riječi koje je najmanje očekivao čuti.
„Teta May.”
„Molim?”
„Teta May”, ponovila je. A onda, odmjerivši kako mu se tijelo zaljuljalo: „Sikiti.
Pelene. Kaka.”
TRI
Za nekih dana nije joj se dalo van iz ureda. A tada je, za izbor da sa zaposlenima
radi na otvorenom, sama bila kriva. Sir Jack bi bez sumnje uveo versajski sustav u
kojem se molitelji puni nade gužvaju u predvorju, a pitmanovsko ih oko motri kroz
špijunku na tapiseriji. Nakon svrgnuća i sam je Sir Jack postao molitelj pozornosti.
Kamere bi ga katkada hvatale vani u landauu kako očajnički trorogim šeširom maše
zbunjenim Posjetiteljima. Bilo je to otužno: gasnuo je u ono što je imao biti - obična
figura bez stvarne moći. Martha mu je iz puke sućuti i cinizma povisila odobrenu
količinu armagnaca.
U 10 i 15, vidjela je, ima Nell Gwynn. To je bilo ime iz prošlosti. Kako su se
sada oni razgovori za vrijeme Razvijanja Ideja činili daleko. Dr. Max je tog dana
izveo nepodopštinu, ali njegova ih je intervencija vjerojatno spasila kasnijih muka.
Nakon nekoliko izvještaja Nell je napokon dopušteno da zadrži svoje mjesto u
engleskoj povijesti; ali to što se nije svrstala na Jeffovu ljestvicu od Pedeset
vrhunskih kvintesencija legitimiziralo je prizemljenje njezina mita.
Današnja Nell bila je mila, nenametljiva djevojka koja je nekoliko stotina metara
podalje od željezne ograde pred Palačom držala štand sa sokovima. Pa ipak, njezina
bit, kao i njezin sok, bili su koncentrirani i ona je ostala inačica onoga što je nekoć
bila ili barem onoga što su Posjetitelji čak i čitatelji obiteljskih listova očekivali da
jest. Kao gavran crna kosa, žarke oči, bijela rubača s volanima i s naročitim izrezom,
narumenjene usne, zlatan nakit i krepkost: engleska Carmen. Jutros, pak, sjedi ukočeno
pred Marthom, zakopčana do grla, prilično neprimjereno svojoj ulozi.
„Je li Nell 2 na sokovima?”, pitala je Martha rutinski.
„Nell 2 se pre’lad’la”, odgovorila je Nell barem uspjevši zadržati naučen dijalekt.
„Connie pazi na dućan.”
„ Connie ? Isuse... pa što. ..?” Martha se ushodala po upravnom uredu. „Paul,
možeš li ti to srediti? Connie Chatterley vodi Nellin kiosk sa sokovima. Da, ne pitaj,
znam. Točno. Možeš li mi smjesta dovesti Nell 3 iz rekvizite? Ne znam koliko dugo.
Hvala, bok.”
Okrenula se k Nell 1. „Pravila znaš. Potpuno su jasna. Ako je Nell 2 bolesna,
onda ti ideš ravno u rekvizitu.”
„Oprostite, gospođice Cochrane, naprosto, ovaj, u zadnje sam vrijeme dosta bila
pod vedrim nebom. Zapravo ne, nije tako, malo sam bila u frci.” Nell je prestala biti
Nell, a zaslon ispred Marthe potvrdio je da joj pravo ime ima dva prezimena i da je
škole svršila u Švicarskoj.
Martha je pričekala, a onda je ponukala. „U kakvoj frci?”
„Ma, neki tračevi. Samo još gore. Mislila sam da se svemu mogu samo nasmijati,
od svega napraviti štos, ali žao mi je...” Uspravila se i zabacila ramena. Nelloća joj je
potpuno splasnula. „Moram uložiti jednu službenu pritužbu. I Connie se s tim slaže.”
A to s čime su se Nell Gwynn i Connie Chatterley slagale bilo je da se sadašnja
stanarka Nellina kioska sa sokovima ne mora baktati s bilo čijim nasrtljivim
ponašanjem i seksualnim napastovanjem, pa makar u pitanju bio i engleski kralj. Što u
danom slučaju i jest slučaj. Isprva je bio pristojan i molio je da ga zove Kraljić-
Maljić i to joj nije smetalo. Ali onda su, bez obzira na njezin zaručnički prsten,
krenula zadjevanja, pa i pipkanje njezine robe na znakovit način. Sada ju je počeo
bockati čak i pred mušterijama koje se samo smiju kao da je to dio predstave. To je
nepodnošljivo.
Martha je dala Nell slobodan dan i zapovijedila da joj se kralj upriliči u uredu u 3
sata tog poslijepodneva. Provjerila je njegov raspored: tog jutra ima samo turnir
profesionalaca i amatera na Tennysonovu dolu, a poslije ništa do uručivanja
odlikovanja junacima Bitke za Britaniju u 4 i 15. Pa ipak, kralj je, kad se pojavio,
izgledao zlovoljno. Još mu nije pravo sjela pomisao da ga zovu u Otočki Stožer.
Isprva je pokušavao zasjesti na svoje prijestolje i ponadao se da će Martha sjesti s
njim. Ali od svega je ispalo da je dobio samo podguvernera, Sir Purcyja Nuttinga,
kraljevskog savjetnika, bivšeg zastupnika u Parlamentu koji je očito pobrkao
povijesnu poniznost s ružnim inzistiranjem na kraljevim obavezama pod ugovornim
zakonom i izvršnom upravom koja je sada vodila Otok. Martha ga je pozivala već
nekoliko puta i znala je da može očekivati razjaren, rogoborljiv nastup.
„Dobro, što sam sada napravio?”, pitao je, hineći dijete koje su pozvali zbog
ukora.
„Bojim se, Vaše Veličanstvo, da je protiv vas podnesena službena pritužba.”
Martha mu je spomenula naslov ne zbog podaničkog štovanja već da ga podsjeti na
kraljevske obaveze.
„Od koga ovaj put?”
„Od Nell Gwynn.”
„Nell?”, rekao je kralj. „Bože-Bože, da se možda nismo iznenada malo predaleko
uznijeli?”
„Znači priznajete valjanost pritužbe?”
„Gospođice Cochrane, ako čovjek ne može napraviti poneku šalu s
marmeladom...”
„Ovo je malo ozbiljnije od toga.”
„U redu, rekao sam...” Kralj je pogledao u Marthu uz smijuljak koji poziva na
sudioništvo. „Samo sam joj rekao da kad god hoće može malo prožmikati i moje
mandarinice.”
„A tko vam je od onih što vam pišu scenarije to dao?”
„Ma haj’te, gospođice Cochrane. To je moj vlastiti uradak.” Rekao je to s očitom
gordošću.
„Vjerujem. Ja samo ustanovljujem poboljšava li to što ili pogoršava. A jesu li i
one skaredne radnje također bile spontane?”
„Što?” Marthin je pogled bio strog; suočen s njime, samo je pognuo glavu. „Čujte,
znate ono, obična ševa. Priča se o ćudorednoj policiji. Vi ste zločesti kao i Denise.
Ponekad mi je zbilja žao što nisam tamo. Kad sam zbilja bio kralj.”
„Nije tu u pitanju ćudoređe rekla je Martha.
„Ne?” Tu je možda bilo nade. Uvijek je imao muke s tom riječju i s onime što je
ona pokrivala.
„Ne, to je, po meni, potpuno prema ugovoru. Seksualno napastovanje je kršenje
ugovora. Takvo bi ponašanje lako moglo iznijeti Otok na loš glas.”
„O, mislite, normalno ponašanje .”
„Vaše Veličanstvo, morat ću vam dati izvršni nalog da ne pokušavate nikakve
odnose s gospođicom Gwynn. U vezi s njom postoji nešto što tome prilično...
proturječi.”
„Ti boga, nemojte mi reći da sam dobio trišu?”
„Ne, stvar je više u tome da ne želimo da ljudi previše zaviruju u njezinu prošlost.
Neki klijenti to ne bi mogli razumjeti. Prema njoj se morate ponašati kao da joj je,
ovaj, petnaest.”
Kralj je ratoborno podigao pogled. „Petnaest? Ako ta cura nije već oho-ho
punoljetna, onda sam ja kraljica od Sabe.”
„Da”, rekla je Martha. „Sa stanovišta izvoda iz knjige rođenih. Radije recimo da
na Otoku, na Otoku , Nell ima petnaest. Baš kao što ste na Otoku... vi kralj.”
„Ali, jebo ga bog, ja sam ionako kralj”, izderao se. „Svugdje, svugdje, uvijek.”
Samo dok se ponašaš kako treba, pomislila je Martha. Ti si kralj po ugovoru i po
dopuštenju. Ako se ne budeš pokoravao izvršnim nalozima, pa te ujutro fino strpamo u
čamac za Dieppe, čisto sumnjam da bi došlo do oružane pobune. Puka organizacijska
smetnja. Netko, negdje, uvijek želi prijestolje. A ako monarhiji prerastu apetiti, uvijek
je moguće malo dovesti i Olivera Cromwella. Uostalom, zašto ne?
„Stvar je u tome, gospođice Cochrane”, rekao je plačno kralj, „što je ona meni
zbilja draga. Nell. Mogu reći da je ona za mene i više nego obična djevojka koja radi
na sokovima. Siguran sam da bismo se ona i ja dobro našli kad bi me bolje upoznala.
Mogao bih je naučiti da govori kako se govori. Radi se”, spustio je pogled i uzeo
vrtjeti svoj prsten pečatnjak, „radi se samo o tome da je netko ustao na krivu nogu.”
„Vaše Veličanstvo”, rekla je Martha mekšim glasom, „tu ima toliko drugih žena
koje mogu biti ’zbilja drage’. I pravih godina.”
„O, tko na primjer?”
„Pa ne znam.”
„Da, ne znate. Nitko ne zna kako je teško biti u mom položaju. Svi stalno bulje u
tebe, a ti im ne smiješ uzvratiti a da te ne počnu povlačiti pred tim... industrijskim
tribunalom.”
„Pa, tu je Connie Chatterley.”
„Connie Chatterley?” Kralj je bio zgranut. „Pa ona se jebe s klincima .” „Lady
Godiva?”
„Tamo smo bili, to smo obavili”, rekao je kralj.
„Nisam mislila na Godivu I. Mislila sam na Godivu II. Zar je niste vidjeli na
audiciji?”
„Godiva II.?” Kralju je zasjalo lice, a Martha je sjevnula svojim „legendarnim
šarmom”, kako ga je ritualno zvao Londonski The Times . „Znate, gospođice
Cochrane, vi ste zbilja prava kompa. Nije stvar u tome da možda Denise nije kompa”,
hitro je dodao. „Ona je moj najbolji kompić. Ali nije uvijek puna razumijevanja, ako
razumijete što hoću reći. Godiva II.? Da. Sjećam se da sam pomislio: ova bi mogla
biti najbolji komad u registru kraljića-maljića. Moram je nazvati. Pozvat ću je da
izađemo na kapučino. Vi nećete...”
„Biggin Hill” rekla je Martha.
„A?”
„Prvo na Biggin Hill. Odličja za junake.”
„Pa zar nisu dobili dosta odličja, te junačine? Ne bi li to danas mogla obaviti
Denise, je li?” Molećivo je pogledao Marthu. „Dobro, znam - ne. To mi stoji u
ugovoru, zar ne? Svaka usrana stvar stoji u mom usranom ugovoru. Pa dobro. Godiva
II. Gospođice Cochrane, vi ste prava kompa.”
Kralj je u odlasku bio živahan baš koliko je u dolasku bio mrzovoljan. Martha
Cochrane je prebacila monitor na RAF-ov Biggin Hill. Sve se doimalo normalnim:
Posjetitelji natiskani pred malom eskadrilom Hurricanea i Spitfirea, drugi se tiskaju
oko simulatora bitke ili se zavlače u Nissenove barake80 na rubu uzletišne piste. Tu su
mogli vidjeti junake u letačkim jaknama od ovčje kože kako griju ruke nad parafinskim
pećima, dijele karte i čekaju da glazbu plesnog orkestra na gramofonu na navijanje
provali zapovijed da deru. Junacima su se mogla postavljati pitanja i za njih dobijati
odgovore iz onog vremena u autentično odsječnom tonu. Sitna riba. Loša predstava.
Jerry je sam naletio na minu. Za popizdit. Da bi riječ rekao. Onda bi se junaci vraćali
kartanju, a dok bi oni tako miješali, pa presijecali i dijelili, Posjetitelji su mogli
razmišljati o općoj pogibelji koja je ispunjavala živote tih muževa: katkad bi sudbina
odigrala džokera, ponekad bi ispala smrknuta kraljica pik. Odličja što ih je kralj
trebao uručiti potpuno su bila zaslužena.
Martha je zvrcnula svojoj osobnoj tajnici. „Vicky, kad te nazove Biggin Hill da
mu daš telefonski broj Godive II, broj je samo za ovlaštene. Godiva II, ne Godiva I.
Hvala ti Vicky.”
To je značilo promjenu u onom nizu Sir Jackovih Susie. Inzistiranje na pravom
imenu osobne tajnice bilo je jedan od Marthinih koraka na putu da poslane Čelna
upravna djelatnica. Jednako je tako razdvojila kocke gnjezdašca na kapučino-bar i
muški zahod. Guvernerovo pokućstvo - odnosno vlasništvo one pretpostavljene
kompanije, a ne osobno - raspršeno je. Bilo je malo svađe oko Brancusija. Palača je
podnijela zahtjev za bavarskim kaminima, koji su sada služili kao golovi za hokej u
sportskoj dvorani.
Martha je guverneru smanjila pomoćno osoblje, srezala mu prijevoz samo na
landau i preselila ga u primjerenije obitavalište. Paul je prosvjedovao da su neke od
njezinih radnji - kao inzistiranje da Sir Jackov novi osobni tajnik bude muško - bile
puka osvetoljubivost. Bilo je i svađe. Sir Jackovo je durenje bilo viktorovsko,
mrzovolja teatralna, a telefonski račun wagnerovski. Martha ga je odbila pokriti.
Jednako mu je tako uskratila dopuštenje da daje intervjue, čak i novinama koje su i
dalje bile u njegovu vlasništvu. I imao je pravo na odoru, naslov, i izvjesne ritualne
izlaske u javnost. To je, s njezina gledišta, bilo dovoljno.
Natezanja oko Sir Jackovih prava i povlastica - iliti prinuda i poniženja, kako je
on to radije nazivao - potpomogla su joj da prikrije činjenicu da je njezino
namještenje kao čelne upravne djelatnice zapravo malo što izmijenilo. Bio je to nužan
čin samoobrane kojim je egomanijakalnu autokraciju zamijenila razmjerno
uračunljivom oligarhijom; pri tome je sam Projekt ostao gotovo neokrnjen.
Financijske strukture bile su djelo stručnjaka koji je nosio naramenice Riznice NJ.V.;
izmjene Razvoja ideja i određivanja ciljne skupine Posjetitelja bile su minimalne.
Tupasti Jeff i lepršavi Mark ostali su na svojim položajima. Glavna razlika između
prethodnih i sadašnjih čelnika bila je da je Sir Jack hvastavo vjerovao u svoj
proizvod dok Martha Cochrane privatno nije.
„A kako onda potkupljivi Papa može upravljati Vatikanom...?” Naprosto je to
rekla, tek tako, po svršetku naporna dana. Paul ju je pogledao užarenim očima. On je
odbijao svaku neozbiljnost u vezi s Otokom.
„Ja mislim da je to glupa usporedba. U svakom slučaju, ne bih rekao da Vatikan
zapravo bolje funkcionira s korumpiranim Papom. Naprotiv.”
Martha je uzdahnula. „Vjerujem da si u pravu.” Zajednički su bili izveli udar
protiv Sir Jacka, što im je trebalo zacementirati ortaštvo. A izgleda da je time izazvan
suprotan učinak. Je li Paul iskreno vjerovao u Englesku, Engleska? Ili je njegova
lojalnost bila znak zaostale krivnje?
„Mislim, mogli bismo pozvati tvog dragog besposlenog doktora Maxa, pa da ga
pitamo jesu li po njegovom sudu velike političke i vjerske organizacije bolje vodili
idealisti ili cinici, odnosno prizemljeni praktični ljudi. Siguran sam da bi on o tome
nadugo i naširoko.”
„Ma pusti to. U pravu si. Mi ovdje ne vodimo Katoličku crkvu.”
„To je savršeno jasno.”
Nije mogla podnijeti njegov glas, koji je zvučao cjepidlački i samouvjereno.
„Gledaj, Paul, ovo se već pretvorilo u prepirku, a ja ne znam zašto. Kao što ovih dana
uopće ništa ne znam. Ali ako govorimo o cinizmu, pitaj sam sebe koliko bi daleko Sir
Jack dotjerao bez jake ciničke crte.”
„Pa i to je cinično.”
„Nek ti bude.”
Sada, pak, kad je bila u svom uredu, pomislila je: „Paul je u jednom smislu u
pravu. Ja Otok držim ničim više nego prihvatljivim i dobro planiranim sredstvom za
stjecanje novca. Iako ga ja možda vidim baš onako kako bi to radio i Sir Jack. Je li to
ono što vrijeđa Paula?”
Prišla je prozom i zagledala se u Glavni vidik koji je prije bio Sir Jackov. Na
ulici od taraca nad koju se natkrilila jedna poludrvenjara dolje pred njom Posjetitelji
su se okrenuli od popustljivih piljara i torbara da gledaju pastire kako gone stada na
trg. Malo podalje sunce je sjalo na solarne ploče dvokatnog autobusa parkiranog kraj
Stacpooleova supružničko g memorijalnog jezera; na općinskoj livadi u pozadini u
tijeku je bila utakmica u kriketu, a netko je rušio čunjeve. Gore, u jedinom dijelu
vidokruga koji nije bio u vlasništvu Pitcoa jedan se mlažnjak „Islandaira” nagnuo na
krilo i tako polovici svojih putnika upriličio oproštajni pogled na Tennysonov dol.
Martha se okrenula smrknuta i s grčem u čeljusti. Zbog čega ti se sve vraća u glavu
? Ona je izvela to da Projekt zaživi, iako čak nije ni vjerovala u njega; a onda se na
kraju vraća kući s Paulom nečemu u što jest vjerovala, ili je željela ili se trudila
vjerovati, iako joj se činilo da to nije u stanju izvesti. A sad je, eto, sama, bez zaštite,
bez odmaka, ironije, cinizma, eto je sada tu, osamljena, u jednostavnoj vezi,
čeznutljiva, zabrinuta, iz sve snage traži sreću. Pa što je nema?
JEDNE OLUJNE NOĆI kad su zapadni vjetrovi digli nabujale valove, kad su
zvijezde pomračene i kad je padao silan dažd, otkrivena je skupina brodograditelja iz
jednog sela u blizini Needlesa kako stoji na obali i maše svjetiljkama prema
brodovima s namirnicama. Jedno od plovila promijenilo je kurs, misleći da su pred
njim svjetla lukobrana.
Nekoliko noći kasnije jedan je transportni zrakoplov prijavio da je, dok je izvodio
završno poniranje prema Tennysonu Dva, na pola milje prema kontrolnom tornju
primijetio grube pruge alternativnih sletnih svjetala.
Martha je pribilježila te pojedinosti, pohvalila istragu Teda Wagstaffa i samo je
čekala da on ode. „Da, Ted? Još nešto?”
„Gospođice.”
„Sigurnost ili odjek u Posjetitelja?”
„Samo mali OUP koji sam mislio da treba spomenuti, gospođice Cochrane. U
slučaju da je od važnosti. Mislim, nije kao ono s kraljicom Denise i trenerom fitnessa
za što ste mi rekli da nije moj posao.”
„Nisam ti to rekla, Ted. Samo da to nije veleizdaja. U najgorem slučaju kršenje
ugovora.”
„Točno.”
„Tko je ovaj put u pitanju?”
„Onaj doktor Johnson. Frajer što ruča s Posjetiteljima u Cheshire Cheesu. Velik,
nezgrapan frajer, grmalj. Grubijančina, ako mene pitate.”
„Je, Ted, znam tko je doktor Johnson.”
„E, ima pritužbi. Od Posjetitelja. I običnih i službenih.”
„Kakvih pritužbi?
„Kažu da u društvu izaziva potištenost. I tako, sunce izlazi na istoku, ne? Usrana
pederčina, ne znam zašto žele s njime ići na ručak, zbilja.”
„Hvala, Ted. Ostavi mi taj dosje.”
Naručila je dr. Johnsona za tri sata. Došao je u pet i kad su ga uvodili u Marthin
ured, mrmljao je nešto sebi u bradu. Bio je nespretna, mišićava ljudeskara duboko
izbrazdanih obraza i očiju koje jedva da su se usredotočivale na nju. Nastavio je
mumlati, naznačio nekoliko grotesknih pokreta, a onda se bez poziva bacio na
naslonjač. Martha, koja mu je inače pomogla na audiciji i dovela ga na ogled Cheshire
Cheesea koji je bio čisti pogodak, uznemirila se zbog te promjene. Kad su ga
zaposlili, imali su sve razloge za povjerenje. Glumac - više mu se nije mogla sjetiti
imena - proveo izvjestan broj godina na turnejama s predstavom zvanom „Mudrac iz
Srednje Engleske” što ju je sam producirao i izvodio, pa je tako nad nužnim
materijalom imao pun nadzor. Projekt se čak s njime savjetovao kad su gradili
Cheshire Cheese i unajmljivali kavanske drugove - Boswella86 , Reynoldsa,
Garricka87 da olakšaju pritisak jedan-na-jedan koji bi mogao uslijediti ostane li
Doktor sam s Posjetiteljima. Projektni Razvoj je doveo i nekog bibliofila za
pomoćnika, spremnog da smjerno i bez odlaganja zaiskri duhovitošću Velikog Frajera.
Tako je Doživljaj ručka koreografiran da se kreće između Johnsonova solilokvija,
duhovite raspre između suvremenika i spona kroz epohe između Dobrog Doktora i
njegovih modernih gostiju. U scenariju je čak postojao i jedan trenutak tanahne
potkrepe Projektu Otoka. Boswell bi navukao razgovor na Johnsonova putovanja i
pitao: „Zar nije vrijedno otići pogledati Divovu cestu?”, a Johnson bi odgovarao:
„Vrijedno pogledati? Da. Ali ne i otići pogledati .” Taj bi vatromet često izazivao
laskavo kikotanje Posjetitelja raspoloženih za ironiju.
Martha Cochrane je proučavala dosje na zaslonu u kojem su bile sažete pritužbe
protiv Johnsona. Da se ružno oblači i ima užasan miris; da ručak ždere kao divlja
životinja i to tako brzo da Posjetitelji, osjećajući se obaveznima da s njime drže
korak, od toga kasnije imaju probavne smetnje; da je ili gnjavatorski nametljiv ili,
pak, zapada u mucanje; da se nekoliko puta usred rečenice zna odjednom spustiti pod
stol i ženama skinuti cipelu; da u društvu izaziva tjeskobu; da je davao rasističke
opaske o zemljama iz kojih su potjecali mnogi od Posjetitelja; da je razdražljiv kad ga
se izravno zapitkuje; da je, ma kako briljantan mogao biti kakav razgovor, klijente
odbijalo astmatično dahtanje koje ga prati i bezrazložno vrpoljenje po naslonjaču.
„Doktore Johnson”, počela je Martha. „Imam pritužbe protiv vas.” Podignula je
pogled, ali njezin namještenik kao da je tome poklanjao malo pažnje. Premjestio se
kao mamutina i nešto promumljao, a zazvučalo je kao fraza iz Očenaša. „Pritužbe zbog
nedostatka pristojnosti prema onima koji s vama dijele stol.”
Doktor Johnson se promeškoljio. „Ja sam voljan voljeti cijelo čovječanstvo”,
odgovorio je, „ osim Amerikanaca .”
„Mislim da shvaćate da je to otežavajuća predrasuda”, rekla je Martha, „s
obzirom na to da su trideset pet posto onih koji dolaze amo Amerikanci.” Čekala je
odgovor, ali Johnson je očito krivo uzeo svoj ukus kao argument. „Jeste li zbog čega
nesretni?”
„Ja sam od svog oca naslijedio opaku melankoliju”, odgovorio je.
„Poslije dvadesetpete ne smijete ništa zamjerati svojim roditeljima”, rekla je
Martha odlučno, kao da je to politika kompanije.
Johnson je ispustio grdan, astmatičan soptaj, pa riknuo na nju. „Jadne li
nemaštovite cure!”
„Jeste li nesretni zbog onih s kojima radite? Neke napetosti? Kako se slažete s
Boswellom?”
„Čovjek na svom mjestu”, sjetno je odgovorio Johnson.
„Možda hrana?”
„Loša je da gora ne može biti”, odgovorio je doktor drmusanjem glave od kojeg
mu se stresla čeljust. „Loše tovljeno, loše zaklano, loše čuvano, loše spremljeno.”
Martha je to smatrala retoričkim pretjerivanjem, ako nije u pitanju najava udara za
poboljšanje plaćanja i uvjeta. „Prijeđimo na stvar”, rekla je. „Tu imam pun zaslon
pritužbi na vas. Evo, na primjer, monsieur Daniel iz Pariza. On kaže da je platio
dodatak za Doživljaj doručka očekujući da će od vas čuti prvoklasne primjere
tradicionalnog britanskog humora, ali da ste vi za cijele večeri prozborili jedva tuce
riječi od kojih nijednu nije vrijedno ponoviti.”
Johnson je dahtao i frktao i bacakao se po naslonjaču. „Francuz uvijek mora
pričati, znao on ili ne znao išta o predmetu razgovora. A Englez je zadovoljan i time
da ne kaže ništa, ako se nema što reći.”
„To je vrlo dobro u teoriji”, odgovorila mu je Martha, „ali niste za to plaćeni.”
Dalje je nizala stranice po zaslonu. „A gospodin Schalker iz Amsterdama kaže da vam
je za vrijeme jela dvadesetoga prošlog mjeseca uputio niz pitanja, a da mu ni ja jedno
niste odgovorili.”
„Postavljanje pitanja nije način razgovora među gospodom”, odgovorio je
Johnson suštom učtivošću.
To zbilja nije vodilo nikamo. Martha je izvukla ugovor o zapošljavanju dr.
Johnsona. Naravno: odavno je trebalo shvatiti upozorenje. Kakvo god glumčevo pravo
ime bilo, on ga je odavno po svim propisima promijenio u Samuel Johnson. Oni su
angažirali Samuela Johnsona da igra Samuela Johnsona. Možda to objašnjava stvari.
Odjednom je nastalo valjanje i koprcanje i mrdanje, a potom tup udarac kad je
Johnson pao na koljena, pa segnuo rukom pod radni stol i s teškim iako medvjeđi
preciznim trzajem, smaknuo Marthi cipelu. Zaprepašteno je digla pogled sa svog stola
k tjemenu njegove uprljane vlasulje.
„Ma što ti hoćeš?”, pitala ga je. Ali on nije obraćao pažnju. Samo je buljio u
njezino stopalo i nešto brbljao za sebe. Razabrala je riječi: „...u iskušenje i izbavi nas
od napasti...”
„Doktore Johnson, Sir!”
Strogost u njezinu glasu dozvala ga je iz snatrenja. Digao se s koljena i stao pred
njom zaljuljan i uzdahtao.
„Doktore Johnson, morate se sabrati.”
„Sad, ako moram , nema mi druge.”
„Zar vi ne razumijete kakav vam je ugovor?”
„U potpunosti, madam”, odgovorio je dr. Johnson, a pozornost mu se odjednom
usredotočila. „On je, kao prvo, akt u kojem se združuju dvije stranke: kao drugo, akt u
kojem se združuju jedan muškarac i jedna žena; i treće, spis u kojem su uključeni
uvjeti nagodbe.”
Martha je ustuknula. „Prihvaćam to”, rekla je. „A za uzvrat vi morate prihvatiti da
je vaša... mrzovolja, ili melankolija, ili kako god to odlučili zvati, neprihvatljiva
onima s kojima ste na ručku.”
„Madam, ne može se imati vrelo sunce karipskog podneblja, a bez groma, munje i
zemljotresa.”
Doista, kako proniknuti tog frajera? Čula je ona za glumačko uživljavanje u ulogu,
ali ovo je bio najgori slučaj na koji je ikada naišla.
„Kad smo unajmili doktora Johnsona”, počela je, a onda stala. Izgledalo je kao da
će njegova silna tjelesina čitav njezin stol baciti u tamu. „Kad smo vas angažirali...”
Ne, ni to nije valjalo. Ona u tom trenutku nije bila čelna upraviteljica, ni poslovna
žena, čak niti osoba svog vremena. Bila je sama s drugim ljudskim stvorom. Osjetila
je čudnu i jednostavnu bol. „Doktore Johnson”, rekla je, a glas joj se bez napora
smekšao dok je dizala pogled uz niz krupnih puceta, preko bijelog ovratnika, do
širokog, izbrazdanog, izmučenog lica, „mi hoćemo da vi budete ’Doktor Johnson’, zar
ne shvaćate?”
„Kad promotrim svoj prošli život”, odgovorio je uperivši pogled bez
usredotočenja na zid iza nje, „ne otkrivam ništa do jalovo gubljenje vremena, uz neke
tjelesne smetnje i poremećaje svijesti vrlo blizu ludilu od kojeg će, nadam se, Onaj
koji je me stvorio imati muke da prikrije mnoge pogreške i oprosti mnoge mane.” A
onda, mukotrpnim korakom sužnja u okovima, krenuo je napustiti Marthin ured.
„Doktore Johnson.” Stao je i okrenuo se. Ona je ustala iza radnog stola, osjećala
se kao da je potkresana, onako s jednim stopalom bosim, a jednim obuvenim. Osjećala
se kao djevojčica koja stoji sama pred čudom svijeta. Doktor Johnson nije bio samo
dva stoljeća stariji od nje, nego i dva stoljeća mudriji. Nije bila zbunjena kad je
pitala: „Sir, a ljubav?”
Namrštio se i položio jednu ruku dijagonalno preko srca. „Nema, naravno, ničega
što tako zavodi razum od budnosti kao što je misao na to da život proživiš s dragom
ženom; i zbude li se sve što ljubavnik mašta, ja ne znam koju bi drugu zemaljsku sreću
bilo vrijedno slijedili.”
Činilo se da su mu oči sada našle žarište koje je bilo ona. Martha je osjećala kako
se zarumenjela. To je bilo besmisleno. Nije se zacrvenjela godinama. A opet i nije
bilo besmisleno.
„Ali?”
„Ali ljubav i brak dva su različita stanja. Oni što od zla zajedno pale i koji moraju
stradati često jedni zarad drugih, domalo u pogledu gube blagost i onu dobrohotnost
duše što izbija iz udjela nepomućena užitka i neprekinuta zadovoljstva.”
Martha je ritnula preostalu cipelu i pogledala ga s ujednačene razine. „Znači, sve
je beznadno? I nikada ne traje?”
„Žena, u to smo sigurni, neće uvijek biti poštena; nismo sigurni hoće li uvijek biti
kreposna.” Martha je spustila pogled, kao da je njezina nesmjernost poznata
stoljećima. „A muškarac ne može čitav život zadržati to poštovanje i ustrajnost kojom
ugađa na dan ili mjesec.”
Na te se riječi dr. Johnson teško stuštio kroz vrata.
Martha je osjećala da je potpuno promašila: ostavila je slab utisak na njega, a on
se ponašao kao da je ona manje stvarna negoli je on. Istodobno, osjetila se lake glave
i koketno mirnom, kao da je, nakon duge potrage, pronašla srodnu dušu.
Sjela je, ponovno navukla cipele na noge i opet postala čelna upravna dužnosnica.
I logika joj se povratila. Naravno, on će morati otići. U nekim dijelovima svijeta već
su se suočavali s tužbama od mnogo milijuna dolara za seksualno napastovanje, rasno
vrijeđanje, kršenje ugovora ako se ne uspije nasmijati klijente i Bog zna što sve ne.
Srećom, Otočki zakon - drugim riječima, upravna odluka nije priznavala specifične
ugovore između Posjetitelja i Pitcoa, umjesto toga, osnovanim su se pritužbama bavili
na ad hoc osnovi, što je redovito uključivalo novčanu nadoknadu u zamjenu za šutnju.
I dalje su se primjenjivali varavi članci u tradiciji stare Kuće Pitman.
Treba li sada zaposliti novog Johnsona? Ili ponovno porazmisliti o cijelom
Doživljaju Doručka, ali s drugim domaćinom? Večer s Oscarom Wildeom? Očito
opasno. Noel Coward?88 Gotovo isti problem. Bernard Shaw? Jao, poznati nudist i
vegetarijanac. Što kad bi sve to počeo istresati za stolom? Nije se usudila ni pomisliti.
Pa zar Stara Engleska nije proizvela nijedan duh koji je bio... zdrav ?
Prvih mjeseci nakon Marthina i Paulova puča Sir Jack je znao kasniti na sjednice
upravnog odbora, imao je užurbanu satnicu prezaposlena čovjeka koji još drži vlast;
ali samo bi ustanovljivao da su sastanci već u tijeku i krotko bi se smjestio u
naslonjač. Pokušavao se učvrstiti izvođenjem dugačkih govora s nogu, čak izdavao
suvisle naputke posebnim pojedincima. Ali dok bi obilazio oko stola ne bi nalazio
ništa do drzovito okrenutih zatiljaka. Gdje su one ustrašene oči, glave koje se okreću,
poniznost škripavih pera i tiho čavrljanje laptopa? I dalje je zračio idejama kao
veliko Katarinino kolo; ali iskre su sada padale na kameno tlo. Sve je više zadržavao i
šutnju i savjete.
Sjedajući na svoje mjesto, Martha je kraj Sir Jacka primijetila jednu nepoznatu
spodobu. Ne, ne baš kraj njega: Sir Jackov stas i razmahanost njegova krojača bili su
takvi da je više izgledalo da je momak u njegovoj sjeni. Eto, jedan od guvernerovih
ranijih umišljaja bio je da sebe uspoređuje sa snažnim hrastom koji svima pod sobom
pruža zaklon. On je danas od kiše čuvao samo jednu gljivu: meko sivo talijansko
odijelo, bijela košulja zakopčana do grla, siva kosa kratko potšišana na obloj lubanji.
Čista sredina devedesetih; čak su mu i naočale datirale iz istog razdoblja. Možda je to
bio jedan od onih velikih ulagača kojem se još laskalo i tek treba shvatiti da će mu
prvi ček s dividendom vjerojatno dospjeti tek za unuke.
„Moj prijatelj Jerry Batson”, objavio je Sir Jack, Marthi više nego ikome
drugome.
„Ispričavam se”, dodao je kimajući glavom od velike zbunjenosti, „Sir Jerry,
odnedavna.”
Jerry Batson. Iz Cabota, Albertazzija i Batsona. Gljiva je predstavljanje potvrdila
blagim smiješkom. Njegovo se prisustvo doimalo jedva primjetnim dok je sjedio
onako blago, zenovski. Kamičak u vječno tekućoj struji, utihle vjetrene zvonjalice.
„Oprostite”, rekla je Martha. „Nisam sigurna kakva je vaša uloga ovdje.”
Jerry Batson je znao da neće morati sam odgovoriti. Sir Jack je ustao uz bijesan
zveket protresena odličja. Njegova je pojava mogla biti operetska, ali glas mu je bio
vagnerovski i prenio neke od nazočnih u Kuću Pitman (I). „Jerryjeva uloga, gospođice
Cochrane, jest da je on osmislio, pomogao domisliti, i bio djelotvoran u pomaganju
osmišljavanja cijeloga ovog prokletog Projekta. Tako reći. To će Paul potvrditi.”
Martha se okrenula k Paulu. Na njezino iznenađenje izdržao je njezin pogled. „To
je bilo prije nego što si ti došla. Sir Jerry je bio središnje biće prvotnog Projekta
Razvoja. Stjecaj okolnosti.”
„Sigurna sam da smo svi zahvalni. Moje pitanje ostaje: kakva je njegova uloga
ovdje?”
Bez riječi, dlanova mirotvorački podignutih, Jerry Batson je zalevitirao bez vidne
pomoći mišića. S gotovo neprimjetnim naklonom prema Marthi napustio je prostoriju.
„Neuljudnost se”, komentirao je Sir Jack, „gomila na neuljudnost.”
Te je večeri guverner, sada odjeven u jednostavnu odoru od tunike, opasač s
oprtačem i gamašne, sjedio nasuprot Sir Jerryju s podignutom ukrasnom bocom.
Slobodnom je rukom mlitavo pokazao svoju skromnu dnevnu sobu. Njezinih pet
prozora nudilo je pogled na vrhove litica, ili kako mu je Ona ukrala bavarske kamine,
Brancusi mu je izgledao vraški stiješnjen pored ormarića s pićima. „Kao da admiralu
flote daš kadetsku spavaonicu”, jadao se. „Poniženje se gomila na poniženje.”
„Ali zato je armagnac još dobar.”
„To mi je u ugovoru.” Sir Jackov ton bio je nesiguran, razapet između ponosa što
ga je progurao u takvu klauzulu i tuge što je to morao učiniti. „Sve je danas u tim
prokletim ugovorima. Tako se svijet kreće, Jerry. Dani starih pirata bojim se da su
prošlost. Postali smo dinosaurusi. Moj je moto bio da se stvar radi tako da se radi.
Danas ti je to: Ne radi, osim ako nemaš vračeve i istraživače tržišta i žarišne skupine
koji bi te držali za ruku. Gdje je polet, gdje je nos za stvari, gdje su nestala dobra
stara jaka muda? Zbogom, oh vi trgovački pustolovi - zar to nije melankolična istina?”
„Tako kažu.” Batson je uvijek držao da Sir Jacka do biti razgovora brže dovodi
neutralnost negoli aktivan komentar.
„Znaš što mislim?”
„Čujem odakle si krenuo.”
„Ja pričam o njoj. O... Madam. Ona pušta da sve isklizne. Ne prati loptu. Žena
kojoj potpuno nedostaje vizija. Kad je ona... Kad sam je ja namjestio za čelnicu
upravnog odbora, imao sam tada neke nade, priznajem. Nade da čovjek koji više nije
mlad kao što je bio” - Sir Jack je podigao ruku usuprot prosvjedu koji zapravo i nije
stizao - „može odmoriti svoje stare kosti. Zavaliti se. Napraviti put za mladu krv i sve
to.”
„Ali.”
„Ali. Imam ja svoje izvore. Čujem da se javljaju stvari koje čvršća ruka ne bi
pothranjivala i odobravala. Nastojim upozoriti. Ali i sam si vidio tu bezobraštinu
kako se prema meni ponaša na odboru. Ima trenutaka kad osjećam da moj veliki
Projekt miniraju najobičnija zavist i zloba. A u takvim trenucima, priznajem, krivim
sam sebe. Ponizno.” Pogledao je prema Batsonu čije je bezlično lice upućivalo da se
možda kolebao bi li se bio voljan složiti s takvom raspodjelom krivnje; ili, s druge
strane, kad se bolje promisli, možda i nije. „A i ugovori o službi što ih je sročio Pitco
u izvjesnom su pogledu krivo sročeni. Iako te stvari nisu nužno obvezujuće kako se
čine.”
Jerryja Batsona je prošao blag drhtaj koji je mogao narasti do toga da kimne
glavom. I tako se Sir Jackova poslovna filozofija pretvorila u manu. Stvari se rade
tako da se rade - osim kad se ne rade. Vjerojatno zato što ih ne možeš raditi.
Naposljetku je Jerry promrmljao: „Pitanje je što želimo isključiti, a što želimo
uključiti. Plus parametri.”
Sir Jack je ispustio grdan uzdah, pa progrgljao armagnac. Zašto on mora svaki
posao izvoditi s Batsonom? Momak je dovoljno pametan, u to nema sumnje, a i mora
biti kad toliko košta. Ali s njime nema užitka u bespoštedno finom, muškom razgovoru.
Ili je nijem kao keks od đumbira ili lupeta kao na seminaru. Što ćeš, haj’mo na stvar.
„Jerry, ti imaš novog klijenta.” Zastao je dovoljno dugo da uhvati Batsona na
krivoj nozi. „Znam, znam, Silvio i Bob upravljaju svim novim klijentima. Što je vrlo
pametno od njih s obzirom na ono što bi ti vjerojatno nazvao nedostatkom
egzistencijalne stvarnosti u njih. A da ne spominjemo egzistencijalnu realnost njihovih
bankovnih računa na Kanalskim otocima.”
Batsonov potvrdni smiješak pretvorio se u meko kikotanje. Možda stari
pokvarenjak još nije izgubio pojam o stvarima. Je li on cijelo vrijeme sve znao, ili ga
je svjesno zadržavao, ili je to otkrio otkako na raspolaganju ima više slobodnog
vremena? Sir Jack ne pita, a, uostalom, i sumnja da bi mu Sir Jack i rekao istinu.
„Eto”, zaključio je guverner, „dosta gurkanja pod stolom i predigre. Imaš
klijenta.”
„A želi li taj klijent da ja još malo sanjam?”
Sir Jack je odbio taj prijedlog, i uspomenu. „Ne. Ovaj klijent zahtijeva akciju.
Ovaj klijent ima problem, pet slova, počinje sa B, rimuje se sa ogat. Na tebi je da
pronađeš rješenja.”
„Rješenja”, ponovio je Jerry Batson. „Znaš, ponekad mislim da smo upravo u
tome najbolji, kao nacija. Mi Englezi s pravom smo na glasu zbog našeg pragmatizma,
ali upravo u rješavanju problema mi iskazujemo pozitivan genij. Reci mi koji ti je
najdraži. Smrt kraljice Anne. 89 Sedamsto i neke. Kriza nasljednika. Djeca je nisu
nadživjela. Parlament hoće - treba - još jednog protestanta na prijestolju. Golem
problem. Glavni problem. Svi su u jasnoj crti katolici ili vjenčani s katolicima, što je
u to vrijeme bilo jednako loša karma. I što radi Parlament? Prelazi preko pedeset -
više od pedeset - savršeno dobrih bića iz kraljevskih obitelji s najboljim, boljim i
dobrim pravima i odabire sumnjivog Hanoverca90 , bistrog kao baruština u jarku, koji
jedva da govori engleski, ali je sto deset posto Jebac. A potom ga prodaju naciji kao
našeg spasitelja s one strane vode. Briljantno. Čisti marketing. Da ti i nakon sveg tog
vremena stane pamet. Da. ”
Sir Jack je pročistio grlo kako bi okončao te tričarije. „Moj vlastiti problem,
vjerujem, za tebe će biti sićušna očica u tako velikoj i hvaljenoj kompaniji.”
Ali srce joj se i dalje opiralo. Pravilnik Projekta bio je krut. Ili radiš ili si
bolestan. Ako si bolestan, prebacuju te u bolnicu u Dieppeu. A je li on uopće
medicinski slučaj? Ili nešto sasvim drukčije. Nije bila sigurna. A činjenica da je Otok
sam bio odgovoran za to što se „dr. Johnson” pretvorio u dr. Johnsona, za to skidanje
zaštitnih navodnih znakova zbog čega je ostao ranjiv, također je bila nevažna. Istina
koju je iznenada osjetila kad se ono, sopćući i mrmljajući, nagnuo nad nju bila je da je
njegova bol autentična. A bol mu je bila autentična zato što je proizlazila iz
autentičnog dodira sa svijetom. Martha je shvatila da bi taj zaključak nekoga - Paula,
svakako - mogao zgromiti kao nešto iracionalno, čak i umobolno; ali ona je naprosto
tako mislila. Kako joj je samo naglo bio skinuo cipelu i stao mrmljati Očenaš kao da
je u pokori; kako je govorio o svojim poremećajima i manama, svojim nadama u spas
i oproštaj. Ali što god ta slika pred njom značila, ona je vidjela osamljeno biće koje
zazire od golog kontakta sa svijetom. Kada je zadnji put vidjela - ili oćutjela - takvo
što?
Crkva Sv. Aldwyna, gotovo posve obrasla u šiprag, nalazila se na jednome od
svega nekoliko dijelova Otoka što ih Projekt još nije prisvojio. Ovo joj je bio treći
put da je tu došla. Imala je ključ: ali to je zdanje, sada utonulo u zakržljalu šumu, bilo
nezaključano i uvijek prazno. Vonjalo je po plijesni i truleži; nije to bilo neko ugodno
svetište nego više nastavak, čak i koncentracija vlažne studeni izvana. Obrubljeni
jastučići na klecalima bili su ljepljivi na dodir; vlagom umrljane stranice s himnama
vonjale su po knjižarama s rabljenim knjigama; čak i svjetlo koje je prodiralo kroz
viktorijanska okna kao da je s vremenom postalo vlažnjikasto. Stoji ona tako,
radoznala i uzdrhtala kao riba na cisterni kamena dna, zelenih zidova.
Crkva nije upadala u oči po ljepoti; nije imala proporcije, ni sjaj, čak niti
neobičnost. U tome joj je i bila prednost jer ju je ostavljala nasamo s onime zbog čega
crkva i jest bila tu. Letimično je pogledom, kao i u prethodnim posjetima, prešla popis
rektora s datumima unazad do trinaestog stoljeća. Kakva je, zapravo, razlika između
rektora i vikara - ili kapelana, ili pastora, uostalom? Takve razlike njoj nisu ništa
značile, kao ni sve druge začkoljice i potankosti vjere. Noga joj je strugnula po
neravnu podu odakle je odavno uklonjena monumentalna mjed, skinuta za
sekularizaciju u kakvu muzeju. Kao i prošli put odozgo ju je gledao isti popis himni za
pjevanje, kao neka pravilna dobitna veza u vječnoj tomboli. Pomislila je na seljane
koji su tu dolazili i iz generacije u generaciju pjevali iste himne i vjerovali u iste
stvari. Ni himni ni seljana više nije bilo, baš kao da su tuda prošli Staljinovi ljudi.
Kompozitor Paul joj je o tome pričao kad su prvi put bili skupa - trebalo bi ga tu
poslati da smisli nekoliko novih himni, neku autentičnu pobožnost.
Živi su odatle izgnani, ali ne i mrtvi: oni su pouzdani. Anne Potter, ljubljena
supruga Thomasa Pottera Esquirea i mati njegovo petoro djece - Esther, Williama,
Benedicta, Georgiane i Simona, također pokopanih u blizini. Zastavnik Robert
Timothy Pettigrew, umro od groznice u Bengalskom zaljevu, 23. veljače 1849., u dobi
od 17 godina i 8 mjeseci. Vojnici James Thorogood i William Petty iz Hempšajerske
kraljevske regimente, poginuli u razmaku od dva dana u bici na Sommei. Guilliamus
Trentius koji je umro u Latinima od uzroka nepoznatih i tuge pregoleme, 1723.
Christina Margaret Benson, čija je velikodušna darežljivost omogućila obnovu crkve
1875. što ju je izveo Hubert Doggett, koji je komemoriran u malom apsidalnom
prozoru koji nosi njezine inicijale isprepletene s akantovim listovima.
Martha nije znala zašto je ovaj put donijela cvijeće. Mogla je i mislili da neće biti
nikakve vaze u koju bi ga stavila, niti vode da je napuni. Položila ga je na oltar,
okrenula se i neudobno se smjestila u prednju klupu.
TED WAGSTAFF je stajao ispred Marthina radnog stola kao vremenski prognostičar
koji se sprema pokvariti opći praznik.
„Radi se o Družini.”
Primijetila je kako se Paulovo raspoloženje opustilo. Čak se i podiglo dok su
razmatrali izvršnu akciju, povjerenje Posjetitelja i ubrzano preuvježbavanje. Slagali
su se oko temeljne ugroze Projekta. Složili su se u tome da to nije posao za carinu i
trošarinu. I baš je Paul sugerirao specijalne zrakoplovne postrojbe, Paul je savjetovao
rok od četrdeset osam sati, Paul je ponudio da se poveže s Družinom kao tehnički
koordinator, Paul koji će se vidjeti s njom kasnije, možda podosta kasnije, i koji je
otišao u stanju rasterećenog ushita.
Tu skladnu brzopoteznu komunikaciju mogli su obavljati na poslu; kod kuće su
živjeli u gunđavoj kolotečini punoj uglađenih susprezanja. Jednom joj je rekao da se
zbog nje osjeća stvarnim. Jeca li ona sada za nekadašnjim laskanjima ili za
nekadašnjom istinom?
Ovo su bile neke od stvari koje ona nije bila u stanju izreći:
~ Da ni za što od toga nije kriva ona;
~ Da, usprkos povijesnom skepticizmu dr. Maxa, vjeruje u sreću;
~ Da je, kad je rekla da „vjeruje u” nju, mislila da takvo stanje postoji i da ga
vrijedi pokušati postići;
~ Da se one koji tragaju za srećom lako može podijeliti na dvije skupine, na one
koji je traže tako što ispunjavaju kriterije što su ih postavili drugi, i na one koji je
traže ispunjavanjem vlastitih kriterija;
~ Da nijedno sredstvo potrage nije moralno superiorno drugome;
~ Ali da za nju sreća ovisi o iskrenosti prema sebi ~ iskrenosti prema vlastitoj
prirodi;
~ Odnosno iskrenosti prema svome srcu;
~ Ali da je glavni problem, središnja životna postavka, zapravo, kako upoznati
vlastito srce?;
~ I da se oko toga postavlja problem kako da saznaš kakva ti je priroda;
~ Da većina ljudi svoju prirodu smješta u djetinjstvo: tako im zanesene
samoreminiscencije, fotografije što su ih izložili o sebi kad su bili mladi,
predstavljaju načine definiranja prirode;
~ Ima jedna njezina fotografija kad je bila mala, mršti se zbog sunca i izbacuje
donju usnu: je li to bila njezina priroda ili je njezina mama napravila lošu fotografiju?;
~ Ali što ako ta priroda više nije prirodnija od prirode što ju je Sir Jack onako
satirički opisao nakon svoje šetnje u prirodi?;
~ Jer ako nisi u stanju odrediti mjesto svoje prirode, izgledi za sreću sigurno su ti
smanjeni;
~ Ili što ako lociranje prirode sliči lociranju močvare čiji tloris i namjena ostaju
tajnoviti, a upotrebivost nerazaznatljiva?;
~ Da unatoč povoljnim uvjetima, i izostanku smetnji, i usprkos činjenici da je
mislila da može voljeti Paula, ne osjeća da je sretna;
~ Da je isprva mislila da je to možda zato što joj je bio dosadan;
~ Ili joj je njegova ljubav bila dosadna;
~ Ili joj je čak njezina ljubav bila dosadna;
~ Ali nije bila sigurna (a ne znajući vlastitu prirodu i kako bi bila?) da je to bilo u
pitanju;
~ Pa je možda u pitanju bilo to da za nju ljubav nije odgovor;
~ Što, napokon, nije potpuno ekscentrična pozicija, kako bi je uvjeravao dr. Max;
~ Ili je možda u pitanju bilo to da je njoj ljubav stigla prekasno, prekasno da zbog
nje izgubi samoću (ako se ljubav time preispituje), prekasno da je usreći;
~ Da otkako joj je dr. Max objasnio da su u vrijeme srednjeg vijeka ljudi više
tražili spasenje nego ljubav, ta dva koncepta nisu nužno u suprotnosti;
~ Naprosto su kasnija stoljeća imala niže ambicije;
~ A kad tražimo sreću, možda tragamo za nekim nižim oblikom spasenja, premda
se ne usuđujemo nazvati ga tim imenom;
~ Da je možda njezin vlastiti život bio ono što je dr. Johnson rekao za svoj, jalov
gubitak vremena;
~ Da je ostvarila vrlo malen napredak prema čak i najnižem obliku spasenja;
~ Da ni za što od toga nije kriv on.
Nakon minute i nešto, pošto je izdao zapovijedi nekome tko je možda, a možda i
nije, bio na drugom kraju telefonske linije, Sir Jack je pritisnuo dugme i rekao.
„Zadržite pozive.” A onda je pogledao Marthu. „Iznenađeni?”
Martha nije odgovorila.
„Onda, znači, niste iznenađeni.” Zakikotao se kao na neku nejasnu aluziju.
Martha je već gotovo zaustila kad je Sir Jack teško ustao i rekao: „No, dragi Paul,
zaboravio sam. Ovo je sada tvoja stolica. Čestitam.” Ukočeno je, pokretima kakva
dvorskog upravnika ili vratara u parlamentu, privukao stolicu Paulu, a onda mu je
podvukao ispod bedara. Paul je, primijetila je Martha, barem imao stida da izgleda
kao da je zbunjen.
„Vidite, gospođice Cochrane, vi nikada niste naučili jednostavnu lekciju. Vi me
podsjećate na lovca koji je slijedio medvjeda grizlija. Znate tu priču?” Nije čekao da
mu odgovori. „U svakom slučaju zavređuje da se ponovno ispriča. Zavređuje ,91 to je
ispalo tako bogato smislom, ne zamjerite mi zbog te nenamjerne razigranosti. To je
sigurno posljedica mog raspoloženja. Dakle: lovac je čuo da se na jednom otoku u
blizini obale Aljaske pojavio medvjed. Unajmio je helikopter da ga preveze preko
vode. Nakon potrage našao je medvjeda, silnog, golemog, mudrog starog medvjeda.
Nanišanio je, opalio brzi hitac - fijuuuuuu - i strahovito promašio tako da je životinju
samo malo ranio. Medvjed je odjurio u šumu, a lovac u potjeru za njim. Kružio je po
otoku, obišao ga uzduž i poprijeko, po brdima i dolinama tragao za medvjeđim
tragovima. Možda je Brundo otpuzio u kakvu pećinu i ispušta svoje posljednje
dahtaje. Bilo kako bilo, medvjeda nigdje. Dan se počeo gasiti, pa je lovac zaključio
da je već bilo dosta i umoran se počeo vraćati na mjesto gdje ga je čekao helikopter.
Približio se na stotinjak jardi i opazio pilota kako mu prilično uzbuđeno domahuje.
Stao je, odložio pušku i mahnuo mu nazad i u tom mu je trenutku medvjed, jednim
jedinim udarcem one svoje grdne šapetine” - Sir Jack je naznačio taj pokret za slučaj
da ga Martha ne mogne zamisliti - „otkinuo glavu.”
„I medvjed je otada sretno živio do kraja svog života?” Martha se nije bila u
stanju oduprijeti sprdnji.
„Ali, ovo ću vam reći, Gospođice Cochrane, nije poživio lovac, jebiga, ali nije
lovac, jebiga.” Sir Jack se povlačio pred njom unazad i u tom se trenutku, dok se
onako ljuljao i rikao, doimao još medvjedskije. Paul se kliberio kao prava ulizica.
Ne obraćajući pozornost na Sir Jacka, rekla je novoimenovanom Čelnom izvršnom
djelatniku: „Dajem ti najviše šest mjeseci.”
„Je li to zapravo laskanje?”, hladno joj je uzvratio.
„Mislila sam...”, jao, Martha, pusti to. Mislila si da ćeš dobro procijeniti
situaciju. Razne situacije. A nisi. To je sve.
„Oprostite što upadam u trenutku privatne žalosti.” Sir Jackov sarkazam bio je
lascivan. „Ali ima nekoliko točaka u ugovoru koje treba pojasniti. Vaša su mirovinska
prava poništena kao što stoji u ugovoru, zahvaljujući onom vašem silnom propustu u
vezi s incidentom kod Hoodove pećine. Imate dvanaest sati da raščistite stol i
prostorije. Na poklon za odlazak imate kartu u jednom smjeru u ekonomskoj klasi
trajekta za Dieppe. Vaša je karijera došla svome kraju. Ali samo u slučaju da ste se
skloni nesložiti, optužbe za prevaru i pronevjeru što smo ih priredili i bit će spremne
da budu pokrenute, ako bude potrebno.”
„Teta May”, rekla je Martha.
„Moja je mama imala samo braću”, odgovorio joj je Sir Jack samodopadno.
Pogledala je Paula. Nije joj dočekao pogled. „Nema dokaza”, rekao je. „Više nema.
Mora da je nestao. Valjda spaljen ili tako nešto.”
„Ili ga je možda pojeo medvjed.”
„Vrlo dobro, gospođice Cochrane. Drago mi je vidjeti da ste povratili svoj smisao
za humor usprkos svemu. Dakako, moram vas upozoriti da, ako iznesete ikakve
tvrdnje, javne ili privatne, koje bi se mogle smatrati štetnima za moj ljubljeni Projekt,
tada neću oklijevati poslužiti se svim svojim - ne malim! - moćima da vas spriječim.
A poznajući me kao što me vi poznajete, bit ćete svjesni da se neću zadovoljiti s
pukom obranom svojih interesa. Bit ću vrlo proaktivan. Siguran sam da me
razumijete.”
„Gary Desmond”, rekla je Martha.
„Gospođice Cochrane, vi ste izgubili korak. Kako bilo, očito vas rano
umirovljenje privlači. Paul, reci joj što je nova.”
„Gary Desmond je postavljen za glavnog urednika The Timesa .”
„Uz velikodušno određenu plaću.”
„Točno, gospođice Cochrane. Cinici kažu da svatko ima svoju cijenu. Ja sam
manje ciničan negoli je netko koga neću spominjati. Ja mislim da svatko ima svoju
predodžbu o visini nagrade koju zaslužuje. Nije li to časniji način gledanja na stvari?
Vi ste, mislim da se dobro sjećam, tražili izvjesne platne uvjete kad ste došli raditi za
mene. Htjeli ste posao, ali ste naveli svoju cijenu. Tako bi bilo kakva kritika štovanja
vrijednog gospodina Desmonda, čije je novinarsko pamćenje nenadmašno, bila čisto
licemjerje.”
„O kojem vi...” Jao, Martha, zaboravi. Pusti to.
„Čini se, gospođice Cochrane, da jutros mnogo rečenica ostavljate bez svršetka.
Zbog stresa, pretpostavljam. Dugo putovanje morem tradicionalno je čisti lijek. Avaj,
mi vam možemo ponuditi jedino kratak put preko Kanala.” Iz džepa je izvukao
omotnicu i bacio je pred nju. „Eto”, rekao je stavljajući na glavu onaj svoj trorogi
šešir i povukao se manje kao grizli koji ide unazad koliko kao kapetan broda koji
izgovara presudu pobunjeniku, „ovime vas proglašavam personom non grata na ovom
Otoku. Zanavijek.”
Marthi su navrli odgovori u glavu, ali ne i na usne. Uputila je Paulu neutralan
pogled i, ne obrativši pozornost na omotnicu, po posljednji put napustila ured.
„Doktore Max.”
„Gospođice Cochrane?” Stajao je pred njom, s palčevima u džepovima
eukaliptusnog pršnjaka, kao da samo od studenta čeka novo pitanje pa da se razmaše.
„Vidite, sjećate se kad sam vas pozvala prije nekoliko mjeseci?”
„Kada ste me planirali otpustiti?”
„Doktore Max !”
„Pa, jeste, zar niste? P-ovjesničar u tijeku svojih proučavanja stječe izvjestan nos
za mehanizme moći.”
„Hoće li vam biti dobro, doktore Max?”
„Mislim da hoće. Pitmanovim papirima treba mnogo sređivanja. A onda, naravno,
tu je i biografija.”
Martha mu se osmijehnula i prijekorno zanjihala glavom. Prijekor je uputila samoj
sebi: dr. Maxu nije trebao ni savjet niti njezina zaštita.
U crkvi Sv. Aldwyna buljila je u niz lutrijskih brojeva. Moja Martha, ni ovaj
tjedan nema jack-pota, opet. Sjela je na hladnjikast, vezeni jastučić s inicijalima i
činilo joj se gotovo kao da njuši vlažno svjetlo. Zašto se našla tu? Nije se došla
pomoliti. Nije bilo usrdna duha pokajanja. Skeptik se suočio s paklom, hulitelj čije su
se bujice rastočile: njezin slučaj nije opetovanje stare, kleru ugodne priče. Pa opet,
ima li tu usporedbe? Dr. Max nije vjerovao u spasenje, ali ona možda jest, i osjećala
je da bi ga mogla naći među ostacima nekog većeg, odbačenog sustava spasenja.
- Onda, Martha, što to tražiš? Meni možeš reći.
- Što tražim? Ne znam. Možda spoznaju da život, usprkos svemu, ima mogućnosti
za ozbiljnost. Što me mimoišlo. Kao što, možda, mimoilazi većinu ljudi. Ali eto.
- Samo nastavi.
- Pa, pretpostavljam da bi život morao biti ozbiljniji ako ima strukturu, ako tamo
negdje vani postoji nešto veće nego što si ti.
- Lijepo i diplomatski, Martha. I banalno. Velebno besmisleno. Pokušaj opet. - U
redu. Ako je život trivijalnost, onda je očaj jedini izbor.
- To je već bolje, Maitha. Mnogo bolje. Osim ako ne misliš da si odlučila vidjeti
Boga kao način da izbjegneš sredstva protiv potištenosti.
- Ne, to ne. Krivo me shvaćaš. Ja nisam tu u crkvi zbog Boga. Jedan od problema
jest taj da riječi, ozbiljne riječi, stoljećima rabe ljudi kao što su ovi rektori i vikari
ispisani na ovom zidu. Danas izgleda da riječi ne pristaju značenju. Ali ja mislim da s
time u vezi postoji nešto što budi zavist u ovom neizbježnom svijetu. Život je mnogo
ozbiljniji, zbog toga i bolji, zbog toga i podnošljiviji, ako postoji neki veći kontekst.
- Joj, daj, Martha, dosadna si. Ti možda nisi religiozna, ali si svakako pobožna.
Draža si mi bila onakva kakva si bila prije. Krhak cinizam iskreniji je odgovor na
moderan svijet nego ta... sentimentalna čežnja.
- Ne, nije to sentimentalno. Naprotiv. Ja samo kažem da je život ozbiljniji, bolji i
podnošljiviji, čak ako mu je kontekst hirovit i okrutan, čak i ako su mu zakoni pogrešni
i nepravedni.
- Sad to već jest raskoš naknadnog uvida. Reci to žrtvama vjerskih progona kroz
stoljeća. Bi li radije da te izlome na kotaču ili da imaš lijep mali bungalov na Otoku
Wightu? Mislim da mogu pogoditi odgovor.
- I još nešto...
- Ali nisi mi odgovorila na zadnje pitanje.
- Pa sad, možda griješiš. I još nešto. Pojedinčev gubitak vjere i gubitak vjere u
narodu, nije li to uvelike isto? Gle što se dogodilo Engleskoj. Staroj Engleskoj.
Prestala je vjerovati. O, i dalje se tamo nešto petljalo. To je bilo OK. Ali je izgubilo
ozbiljnost.
- O, znači sada je narod izgubio vjeru, je li? Martha, to ti je prilično ironično.
Misliš da je naciji bolje ako ima neka ozbiljna uvjerenja, čak i kad su hirovita i
okrutna? Vrati onda Inkviziciju, zavrti Velike Diktatore, Martha Cochrane vam s
ponosom predstavlja...
- Prestani. Ne mogu objasniti, a da se sama sebi ne narugam. Riječi naprosto
slijede svoju vlastitu logiku. Kako ćeš presjeći uzao? Vjerojatno tako da zaboraviš
riječi. Pusti riječi van Martha...
U svijest joj je došla jedna slika, slika koju su dijelili i prethodnici koji su sjedili
u tim klupama. Ne Guilliamus Trentinus, naravno, ili Anne Potter, ali je vjerojatno
bila poznata potporučniku Robertu Timotyju Pettigrewu, Christini Margaret Benson,
Jamesu Thorogoodu i Williamu Pettyju. Žena obješena i visi, žena gotovo izvan ovoga
svijeta, užasnuta i prestravljena iako na koncu sretno izbavljena. Osjećaj padanja,
padanja što ga svakodnevno imamo u svojim životima, a potom svijest da je taj pad
bio ublažen, spriječen, nevidljivom strujom u čije postojanje nitko nije sumnjao.
Kratak, vječan trenutak koji je bio apsurdan, nemoguć, nevjerojatan, istinski. Jaja su
se slupala od blage trešnje pri prizemljenju, ali ništa više. Bogatstvo svih kasnijih
života nakon tog trenutka.
Kasnije je taj trenutak preuziman, ponovno otkrivan, oponašan, uprošćivan; i ona
je dala svoj obol. Ali takvo se uprošćivanje uvijek zbiva. Ozbiljnost leži u slavljenju
izvorne slike: vratiti se tamo, vidjeti je, osjetiti je. Tu se razišla s dr. Maxom. Nešto u
tebi može sumnjati u to da se magičan trenutak ikada zbio, ili se barem nije odigrao
tako kako se sada pretpostavlja. Ali isto tako moraš slaviti predodžbu i sam taj
trenutak čak ako se i nije dogodio. Eto, tu leži mala ozbiljnost života.
Spustila je novo cvijeće na oltar i maknula prošlotjedno koje je već bilo krto i
krhko. Povukla je teška vrata i nespretno ih zatvorila, ali nije ih zaključala za slučaj
da ima i drugih. Jer tvoja je kućica, i cvijeće i priča.
3: Anglija
JEZ HARRIS je nizom odrješitih pokreta iz zgloba oštrio kosu. Imao je vikar jedan
prastari Atco na benzin, ali Jez je stvari više volio raditi na čist način; osim toga,
prevaljeni nadgrobni spomenici namjerno su bili raštrkani u neredu, kao da se htjelo
naprkositi svakoj mehaničkoj kosilici. Martha je gledala kako se na drugoj strani
crkvenog groblja Harris sagiba i zateže kožne vezice u koljenima. Onda je pljunuo u
šake, izgovorio nekoliko izmišljenih kletvi i bacio se na piriku i gorske ruže,
jagorčevinu, različak i uzbujalu grahoricu. Sve dok korov ponovno ne izraste Martha
će moći čitati urezana imena svojih budućih sudrugova.
Bio je rani lipanj, tjedan prije Svetkovine, i vrijeme je odavalo varljiv utisak da
je ljeto. Vjetar je jenjao, pa su tromi bumbari glavinjali kroz miris spržene trave.
Srebrni pjegavi leptiri ukrštali su bezbrižne letne putanje sa smeđima. Samo je
prerevnosni čižak, u potrazi za kukcima, iskazivao nametljiv radni moral. Šumske su
ptice sada bile odvažnije nego u njezinu djetinjstvu. Martha je nekidan gledala
batokljuna kako točno pred njezinim nosom lomi košticu od trešnje.
Groblje je bilo mjesto neobaveznosti i propadanja, blaže štete od vremena. Slap
pavita prikrivao je opasan nagib kremenog zida. Bila je tu i jedna crvena bukva, čije
su dvije otežale grane bile poduprte drvenim potpornjima i grobljanskim dverima s
izvijenim natkrovljem koje je prokišnjavalo. Mahovinom obrasle letvice klupe na
kojoj je Martha sjedila zaječale su čak i pod njezinom pažljivo raspoređenom
težinom.
„Čižak je živahna ptičica koja se ne skuplja u jata.” Odakle joj to? Naprosto joj je
palo na pamet. Ne, greška: to joj je uvijek bilo u pameti i sada je iskoristilo priliku da
joj doleprša u svijest. Radnje pamćenja sve su više bivale nasumične; zapazila je to.
Svijest joj i dalje radi bistro, mislila je, ali u trenucima opuštanja navire joj
svakojako smeće iz prošlosti. Prije nekoliko godina, u srednjoj dobi, ili u zrelosti,
kako se god to zvalo, pamćenje joj je bilo praktično, opravdavajuće. Na primjer,
djetinjstva se sjećala u slijedu udesa koji su objašnjavali zbog čega si takva osoba
kakvom si postao. Danas ima više zapinjanja - lanac bicikla koji preskače zubac - a
manje posljedica. Ili te to možda vlastiti mozak upućuje na ono što nisi htjela znati: da
si postala osoba koja jesi, ne po objašnjivom uzroku i posljedici, po činima volje koji
su nametnuti u okolnostima, već iz pukog hira. Cijeloga života mlatiš krilima, ali
vjetar je taj koji odlučuje kamo ćeš.
„Gospodine Harris?”
„Gospođice Cochrane, slobodno me zovite Jez, kao svi drugi.” Potkivač je bio
grmalj od momka kojem bi, kad bi se uspravio, zaškljocalo u koljenima. Nosio je
seosku odjeću po vlastitom izumu, sve džepovi, remeni i neočekivani prišavi, koja je
pomalo podsjećala i na maurskog plesača i na ljubitelja bondaže.
„Mislim da jedna crvenrepka još sjedi tamo”, rekla je Martha. „Odmah iza pavita.
Pazite da je ne uznemirite.”
„Pazit ću, gospođice Cochrane.” Jez Harris je trzajem smaknuo s čela nemirne
pramenove kose, s mogućom podrugljivom pobudom. „Kažu da crvenrepka donosi
sreću onima koji im ne diraju gnijezda.”
„Je li to istina, gospodine Harris?” Marthin je glas bio pun nevjerice.
„Jest u selima, gospođice Cochrane”, odgovorio je Harris tvrdo, kao da joj to što
je razmjerno nedavno došla amo ne daje pravo da propituje povijest.
Odiljao se da se pijukom baci na površinu obraslu vučjom šapom. Martha se
nasmiješila za sebe. Čudno kako ne može samu sebe natjerati da ga zove Jez. Iako
Harris nije bilo autentičnije. Jez Harris, nekoć Jack Oshinsky, mlađi pravni stručnjak
za američku elektroničku tvrtku koji je za vrijeme krize bio prisiljen napustiti zemlju.
Bilo mu je draže ostati, pa je antedatirao i vlastito ime i tehnologiju: danas potkiva
konje, pravi obruče za bačve, oštri noževe i srpove, potkresuje javore, održava
cvjetnjake i spravlja neku gadnu jabukovaču u koju bi, prije nego je posluži, uronio
usijani žarač. Ženidba s Wend y Temple ublažila mu je i podomaćila milvokijevski
izgovor; silno je uživao u tome da, kad god se pojavi kakav antropolog, putopisac ili
jezikoslovni teoretičar nevješto prerušen u turista, glumi seljačinu.
„Recite mi”, znao bi početi kakav čestiti putnik-namjernik s novim čizmama s
reklamne prodaje, „ima li onaj šumarak tamo neko posebno ime?”
„Ime?” Harris bi se proderao iz svoje kovačnice, mršteći čelo i nabijajući po
užarenoj potkovi kao manijakalni ksilofonist. „Ime?”, ponovio bi, ljutito kroz
zamršenu kosu mjerkajući ispitivača. „To je Halleyjev lug, to znaju i vrapci na grani.
Prezrivo bi odbacio potkovu u kantu s vodom, a šištanje i para samo bi dramatizirali
njegov prijekor.
„Halleyjev lug... Mislite... kao Halleyjev komet?” Tu bi već prerušeni srkač i
brstitelj retardirane ljudskosti zažalio što ne može izvaditi bilježnicu i kazetofon.
„Komet? Koji sad komet? Nema ovdje nikakvih kometa, koliko ja znam. Znači,
nikad niste čuli za Ednu Hailey? Ne, ja mislim da vam ovdašnji ljudi neće o tome
pričati. Nisu to čista posla, ako mene pitate, nisu čista posla.”
U međuvremenu, s promišljenim oklijevanjem i nakon što bi izveo znakove da je
gladan, potkivač Harris, rođeni Oshinsky, sastavljač nacrta zakona, dopustio bi sebi
da ga počaste pudingom od mesa i bubrega u „Jutarnjem suncu”, pa bi, dok bi mu uz
lakat stajala pinta piva, počeo onako, kao usput, spominjati priče o vješticama i
praznovjerju, o seksualnim obredima na sjajnoj mjesečini i klanju stoke u transu, a sve
to ne tako davno. Ostali bi pijanci u konobi osluškivali kako rečenice zamiru kad bi
Harris sam sebe zaustavljao i melodramatično stišavao glas. „Naravno, vikar je to
uvijek poricao...”, bilo bi im rečeno, ili „Koga god sretnete, reći će vam da nikada
nisu poznavali Ednu, ali ona ih je kupala kad su se rodili, i kupala ih je kad su umrli, i
između toga...”
S vremena na vrijeme bi g. Mullin, učitelj, izgrdio Jeza Harrisa, namirući mu da
folklor, a naročito izmišljeni folklor, ne smije biti predmetom novčane razmjene ili
trampe. Učitelj je bio odmjeren i stidljiv, i silno privržen općenitosti i načelu. Drugi u
selu postavljali su stvari mnogo jednostavnije: za njih su Harrisove izmišljotine i
pohota bile dokazom potkivačeva neengleskog podrijetla.
Ali u oba slučaja Harris bi otklanjao prigovor i uz svakakva kreveljenja i češkanje
po tjemenu u svoju priču uvlačio i g. Mullina: „Ta nemojte se plašiti, gospodine
Mullin, Sir. Nikada nisam izustio ni riječi o vama i Edni, ni riječi, evo ovom se
kosom presjeko preko gr’oca ako sam ikada na svoj dušnik išta lanuo o tim
stvarima...”
„Joj, Jez, prestani s tim”, usprotivio bi se učitelj, iako je to što ga je nazvao po
imenu zapravo značilo priznavanje poraza. „Mislim, ne pretjeruj s tim svim
budalaštinama koje im trpaš. Ako želiš ovdašnje legende, imam puno knjiga koje ti
mogu posuditi. Zbirke folklora, takve stvari.” G. Mullin je ranije u životu bio
preprodavač starina.
„Misliš, stara Mama Fairweather i te stvari? Ako već hoćete znati, gospodine
Mullin, Sir” - i tu je Harris navukao izgled skromne samodopadnosti - „probao sam ja
s tim stvarima, ali nije išlo. Draže su im Jezove priče, to je istina. Vi i gospođica
Cochrane možete ići skupa čitati te svoje knjige uz svijeću...”
„Zaboga, Jez.”
„Sigurno je bila ljepotica u svoje vrijeme, ta gospođica Cochrane, što misliš?
Kažu da joj je netko prošli ponedjeljak uvečer s užeta za sušenje ukrao podsuknju kad
je stari jazavac Brock svirao na mjesečini na Vješačkom brijegu...”
Nedugo nakon tog susreta g. Mullin, čestit i zbunjen, sav rumen u licu, s kožnim
zakrpama na laktovima, pokucao je na stražnja vrata kod Marthe Cochrane i izjavio
joj da ništa ne zna o pitanju ukradenoga donjeg rublja, o čijem nestanku uistinu ništa
nije znao, sve dok, sve dok...
„Jez Harris?”, pitala je Martha sa smiješkom.
„Ne mislite...”
„Ja mislim da sam možda malo prestara da bi koga zanimalo moje rublje.”
„Oh, taj..., taj... - hulja .”
G. Mullin bio je plah, nemiran čovjek kojeg su učenici zvali Čižak. Prihvatio je
šalicu čaja od mente i, ne po prvi put, pustio da mu kićenja protiv kovača blago
zauzmu višu razinu. „Radi se, gospođice Cochrane, o tome da ja s jedne strane ne
mogu a da ne budem na njegovoj strani, kad govori te svoje teške laži svim onim
zabadalima i smutljivcima koji čak ne žele otkriti što sami smjeraju. Nek varalica
bude sam prevaren - ja sam siguran da je to prava riječ, makar u ovom trenutku ne
mogu za to sasvim staviti ruku u vatru. Bi li to mogao biti ratni...?”
„Ali s druge strane...”
„Da, hvala vam, ali s druge strane, volio bih kad on ne bi izmišljao one stvari. Ja
imam knjiga o mitovima i legendama i lako ih može dobiti. Tamo ima svakakvih priča
na izbor. Da hoće, mogao bi ih čak voditi na izlete. Da ih odvede gore na Vješački
brijeg i priča im o Obješeniku s kukuljicom. Ili, eno mu stare majke Fairwater i
njezine utve zlatokrile.”
„Ali to onda ne bi bile njegove priče, zar ne?”
„Ne bi, to bi bile naše priče. One moraju biti... istinite .” Samom je sebi zvučao
neuvjerljivo. „Sad, ne možda istinite, ali barem zabilježene.” Martha ga je samo
gledala. „U svakom slučaju, znate što hoću reći.”
„Znam što hoćete reći.”
„Ali, gospođice Cochrane, imam osjećaj da ste na njegovoj strani. I jeste, zar ne?”
„Gospodine Mullin”, rekla je Martha pijuckajući čaj od mente, „kad se dođe u moje
godine, često shvaćate da niste ni na čijoj strani, ne naročito. Ili na svačijoj strani,
kako vam je draže, zaista.”
„O Bože”, rekao je g. Mullin. „Znate, ja sam mislio da ste vi jedna od nas.”
„Možda sam ja upoznala previše tih ’nas’ u životu.”
Učitelj ju je gledao kao da je pomalo nelojalna, da sasvim moguće nije ni
domoljupkinja. On je u školskom razredu revnosno poučavao učenike. Učio ih je
geologiju tog kraja, popularne popjevke, porijeklo naziva mjesta, obrasce seobe ptica
i o kraljevstvima heptarhije92 što je, pomislila je Martha, mnogo lakše nego engleske
pokrajine). Vodio ih je do sjevernog ruba kimmerdigeanske formacije i pokazivao im
starinske rvačke zahvate prema ilustracijama u enciklopedijama.
I ideja za oživljavanjem - ili možda, budući da su sjećanja netočna, za
ustanovljenjem - seoske svetkovine, bila je ideja g. Mullina. Jednoga poslijepodneva
Marthu Cochrane je posjetila službena delegacija koju su činili učitelj i vikar. Znalo
se da je ona, za razliku od većine sadašnjih žitelja tog sela, zapravo odrasla na selu.
Uz lončiće cikorije i prhke kekse zamolili su je da im iznese svoja sjećanja.
„Tri mrkve duge”, odgovorila je. „Tri mrkve kratke. Tri mrkve razne.”
„Da?”
„Pladanj povrća. Pladanj može biti ukrašen, ali smije se uzeti samo peršin:
cvjetača, ako se koristi, mora biti na stabljici.”
„Da?”
„Šest bobova. Šest grimiznih puzavaca. Devet patuljastih grahova.”
„Da?”
„Vrč marmelade. Sve uvrštene koze moraju biti ženke. Vrč sira s limunom.
Frizijska junica koja ne pokazuje više od dva široka zuba.”
Donijela je knjižuljak izblijedjelih crvenih korica. Njezini su je posjetitelji
prelistali.
„Tri dalije, kaktus 6-8 inča - u jednoj vazi”, čitali su. Pa: „Pet dalija, kićanka,
ispod 2 inča u promjeni.” Pa: „Pet dalija, minijaturna loptica.” Pa: Tri dalije, ukrasne,
više od 8 inča - u tri vaze.” Ta trošna knjiga s popisima izgledala je kao iskrhana
grnčarija iz beskrajno složene i po svemu očito dekadentne civilizacije.
„Natjecanje u jahačkim kostimima”, premišljao je velečasni Coleman. „Dvije
pokrivene vješalice za kapute? Izložak napravljen od slanog tijesta? Najbolji čuvar
djece ispod 15 godina starosti? Pas kojeg bi sudac poveo kući?”
Unatoč njegovu poštovanju prema učenju iz knjiga, učitelj nije bio uvjeren.
„Možda bismo u cjelini mogli početi od zapisanoga.” Vikar je kimnuo da se slaže.
Ostavili su joj poslovnik Okružnog poljoprivrednog i hortikulturnog društva.
Martha ga je kasnije prelistala, sjećajući se i opet mirisa pivskog šatora, striganja
ovaca, i svojih roditelja kako su je zaljuljali do neba. I opet je tu bio g. A. Jones i ono
kako se njegov grah sjao na crnom baršunu. Cijelog se života pitala je li g. A. Jones
ikada varao ne bi li dosegnuo onakvo savršenstvo. Nije bilo načina da to sazna: u
međuvremenu je sam postao gnojivo.
Iz zarđalih klamarica knjige ispale su stranice; a onda i suhi list. Stavila ga je,
onako krtog i sivog, na dlan. Jedino joj je prstast rub govorio da je od hrasta. Sigurno
ga je bila uzela, prije toliko godina, i sačuvala iz nekog posebnog razloga: da se
upravo na jedan takav dan kao što je ovaj podsjeti upravo na jedan dan kao što je bio
taj. Samo, koji je to dan bio? Nije joj vrijedilo da se napreže: uspomene na radost,
uspjeh ili obično zadovoljstvo nisu joj se vraćale, nije bilo nikakva blijeska sunčanih
zraka kroz krošnje, niti je koja čiopa prhnula pod strehu, niti je bilo mirisa ljiljana.
Ostala je bez svojega mlađeg ja jer je izgubila najvažnije stvari mladosti. Osim ako to
njezino mlađe ja nije usahnulo jer nije predvidjelo najvažnije stvari starosti.
Jez Harris je propuzao kraj slapa pavita, a da nije uznemirio crvenrepku i tako je
sebi donio sreću, prema njegovu vlastitom novom tumačenju. Nakon njegova košenja i
potkresivanja groblje je zapravo više odavalo izgled da je održavano negoli da je
uredno; ptice i leptiri nastavili su svoje živote. Marthino oko, a potom svijest,
preletjeli su preko sumporače prema jugu, pa preko nizine, preko vode, pa mimo
vapnenačke litice prema drugom jednom grobištu, mjestu od svijetlog suhozida i
ispranim ledinama. Tamo divlji život nije imao poticaja; bude li moguće i gliste će
biti zabranjene, a time i samo vrijeme. Ničemu se ne smije dopustiti da remeti
počivalište prvoga baruna Pitmana od Fortuibusa.
Čak ni Martha nije zavidjela Sir Jacku u njegovoj velebnoj osami. Otok je bio
njegova zamisao i njegov uspjeh. Marthina i Paulova seljačka buna priskrbjela je
nezaboravnu međuigru, odavno ispisanu iz povijesti. Sir Jack se također hitro
pozabavio subverzivnim tendencijama izvjesnih namještenika da se pretjerano
identificiraju s likovima koje su angažirani predstavljati. Novi Robin Hood i njegova
nova vesela družina povratili su poštovanje odmetništvu. Kralju je predan čvrst
podsjetnik na obiteljske vrijednosti. Dr. Johnson je prenesen u bolnicu u Dieppeu,
gdje mu ni terapija niti najmoderniji psihotropski lijekovi nisu uspjeli ublažiti duševni
rastroj. Propisani su mu jaki sedativi ne bi li mu držali pod nadzorom sklonost
samosakaćenje.
Paul je ustrajao nekoliko godina kao čelni izvršni djelatnik, što je bilo duže nego
što mu je Martha predvidjela; a onda, kao što ide uz odvratnost i pozamašnu dob, Sir
Jack je ponovno preuzeo uzde u svoje ruke. Nedugo nakon toga posebno glasanje oba
doma Parlamenta proizvelo ga je u prvog baruna Pitmana od Fortuibusa. Promaknuće
je bilo prihvaćeno nem con93 i Sir Jack je priznao da bi takvu počast odbio samo
bahat čovjek. Dr. Max je pomno složio vjerodostojno porodično stablo za novog
baruna, čija je vila počela nadmašivati Buckinghamsku palaču i po blještavilu i po
prolasku Posjetitelja. Sir Jack bi se zagledao niz šetalište sa suprotne strane, s mišlju
da mu je njegova posljednja velika ideja, njegova Deveta simfonija, donijela
zasluženo bogatstvo, svjetsku slavu, pljesak tržišta i leno. Istinski je priznat i kao
inovator i kao čovjek od ideja.
Pa i u smrti ostao je takmičarski raspoložen. Kad je trebao odrediti svoje
počivalište, čak se i sama pomisao o tome da osnivač Otoka dijeli tlo s kakvim
manjim igračima doimala prilično nedostojnom. Crkva Sv. Mildred u Whippinghamu
na imanju Kuće Osborne, rasklopljena je i ponovno sastavljena visoko na
Tennysonovu dolu čija su se popularna prostranstva u budućim godinama možda
mogla preimenovati, premda, dakako, samo kao odgovor čvrstom izrazu volje Otoka.
Dva jutra grobišta ograđena su suhozidom opremljenim mramornim pločicama koje su
nosile neke od vječnijih Sir Jackovih dicta. U središtu, na blagom usponu, čisti bi
nehaj bio zanemariti zahtjeve Posjetitelja na tom budućem žarišnom mjestu u
Engleskoj, Engleska.
Sir Jack je proveo svoje posljednje mjesece između nacrta arhitekata i vremenske
prognoze. Sve je više vjerovao u znakove i predznake. Veliki William je negdje
zabilježio da bučne žalopojke s neba često pretkazuju smrt velika čovjeka. Sam
Beethoven je umro kad mu je nad glavom zatutnjao oblak. Posljednje riječi što ih je
izgovorio bile su u pohvalu Engleskoj. „Blagoslovio ih Bog”, rekao je. Bi li bilo tašto
- ili možda ne bi bilo istinski smjerno - reći isto to kad se nebesa budu bunila zbog
njegova odlaska? Prvi barun Pitman još je prežvakavao svoj oproštajni epigram kad
je umro, samozadovoljno zagledan van u modro i vedro nebo.
Pogreb je bio smotra govorancija i konja s crnim perjanicama; ponešto tuge je bilo
i odistinsko. Ali Vrijeme, ili, točnije, dinamika Sir Jackova vlastitog Projekta imala je
svoju osvetu. Prvih mjeseci Glavni Posjetitelji su dolazili odali poslovanje kod
mauzoleja, čitali Sir Jackovu zidnu mudrost i odlazili zamišljeni. Ali su jednako lako
nastavili obilaziti Pitmanovu vilu na drugom kraju Šetališta, ako ne i u većem broju.
Takvo iskreno oduševljenje samo je naglašavalo prazninu i melankoliju zdanja nakon
smrti njegova vlasnika, pa je i Jeffu i Marku izgledalo da postoji razlika između
navođenja Posjetitelja da budu zamišljeni i navođenja da budu potišteni. A onda im je
logika marketinga zaplamsala kao poruka na Belšazarovu94 zidu: Sir Jack mora
živjeti.
Na audicijama je bilo zbunjujućih trenutaka, ali našli su Pitmana koji će, s malo
vođenja i proučavanja, biti kao nov. Sir Jack - stari - pozdravio bi činjenicu da je
njegov nasljednik odigrao mnogo šekspirskih uloga. Sir Jackova zamjena začas je
postao popularan lik: dok bi silazio iz landaua da se stušti u svjetinu, držao
predavanja o povijesti Otoka i po svojoj vili pokazivao ključne glavešine industrije
odmora. Ručajte s Pitmanom u Cheshire Cheesu pokazao se kao sretan izbor za
Posjetitelje. Jedina marketinška mana svega toga bila ta da je da protok posjetitelja u
mauzoleju pao brzo kao i Betsyna košara s jajima - na izvjesne dane tamo je bilo više
vrtlara negoli Posjetitelja. Smješkati se čovjeku ujutro, a poslijepodne mu obilaziti
grob, za većinu je ljudi bilo znak sumnjiva ukusa.
Kad se Martha nakon desetljeća lutanja vratila u Angliju, Otok je bio pod trećim
Sir Jackom. Stajala je na prednjoj palubi sezonskog trajekta iz Le Havrea, koji je
tuljenjem sirene probijao nesiguran put u lučki pristan; dok joj je sitan škropac
osvježavao obraze, pitala se u kakvu će stanju zateći pristanište. Užad je bačena i
zategnuta; izlazne stube dovučene su na svoje mjesto; podignuta lica tražila su ljude
druge, ne nju. Martha se iskrcala posljednja. Nosila je najstariju odjeću; ali i tako,
carinik s velikim zulufima salutirao joj je prije nego što je stala ispred njegova
uglačanog pulta od hrastovine. Bila je zadržala putovnicu Stare Engleske i sve vrijeme
potajno plaćala porez. Te dvije mjere opreza svrstale su je u rijetku kategoriju onih
koji imaju useljeničku dozvolu. Carinik u grubom modrom odijelu od serža koje se
gubilo u teškim čizmama do iznad koljena izvukao je zlatni džepni sat koji mu se
ovjesio preko trbuha, a u poslovnu knjigu od ovčje kože upisao vrijeme njezine
repatrijacije. Zasigurno je bio mlađi od Marthe, ali ju je gledao kao da je davno
izgubljena kći. „Bolje jedna koja je odlutala, ako smijem biti toliko hrabar, gospođo.”
Onda joj je pružio putovnicu nazad, opet salutirao i fućnuo dečku da joj ponese torbe
do konjskog taksija.
Ono što ju je iznenadilo, gledano onako izdaleka, bilo je kako se brzo cijela stvar
razmrsila. Ne, to nije bilo pošteno, to je bilo ono kako bi to napisao Londonski The
Times - koji je i dalje izlazio u Rydeu. Službeni otočki stav, koji su Gary Desmond i
njegovi nastavljači vjerno potkrepljivali, bio je zlurado jednostavan. Stara Engleska
je progresivno rasipala moć, teritorij, bogatstvo, utjecaj i populaciju. Stara Engleska
se na svoju štetu mogla usporediti s kakvom zatucanom provincijom u Portugalu ili u
Turskoj. Stara Engleska je imala rezove po grlu i ležala je u jarku pod sablasnim
plinskim svjetlom i jedina joj je uloga bila da služi kao odrečan primjer drugima. Od
bogate udove do sirotice, kao što je pisalo u podrugljivu naslovu u Timesu. Stara
Engleska izgubila je svoju povijest, pa je stoga - jer sjećanje je identitet - izgubila i
svijest o sebi samoj.
Ali postojao je i drugi način gledanja na stvari i budući povjesničari, kakve god
predrasude imali, bez sumnje će se složiti pri identificiranju dvaju jasno vidljivih
razdoblja. Prvo je započelo ustanovljenjem Projekta Otoka i trajalo koliko se Stara
Engleska - neka zbog spretnosti bude usvojen taj pojam - nastojala takmičiti s
Engleskom, Engleska. To je bilo vrijeme vrtoglava propadanja kopna. Ekonomija koja
se temeljila na turizmu propala je; spekulanti su uništili tečaj valute; odlazak
kraljevske porodice stvorio je među plemstvom modu napuštanja domovine; najbolje
nekretnine pokupovali su kontinentalni Europljani. Pobunjena Škotska kupila je velik
pojas zemlje skroz dolje do sjevernih industrijskih gradova; čak je i Wales platio da
se proširi u Shropshire i Herefordshire.
Nakon raznih pokušaja spašavanja, Europa je postala nesklona tome da uludo baca
živ novac. Bilo je nekih koji su u ponašanju Europe vidjeli zavjeru prema naciji koja
je nekoć osporavala prvenstvo kontinentu; pričalo se o povijesnoj osveti. Govorkalo
se da su za vrijeme jednog tajnog ručka na Elysée predsjednici Francuske, Njemačke i
Italije podigli čaše na riječi: „Nije nužno samo uspjeti, nužno je da drugi padnu.” Sve
da to i nije istina, bilo je dovoljno dokumenata koji su curili iz Bruxellesa i
Strasbourga koji su potvrđivali da su mnogi visoki službenici Staru Englesku držali
manje kao prikladan slučaj za hitno ulaganje nego kao gospodarsku i moralnu pouku:
među drugim je zemljama treba prikazati kao rastrošnu naciju i pustiti joj da kao
poučan primjer o pretjeranoj pohlepi nastavi svoj slobodni pad. Uvedene su i
simbolične kazne: meridijan u Greenwichu zamijenilo je Pariško podnevno vrijeme;
na zemljovidima je Engleski kanal poslao Francuski Sleeve.
Sada je nastupila masovna depopulacija. Oni koji su bili karipskog i
potkontinentalnog podrijetla počeli su se vraćati uspješnijim zemljama iz kojih su
jednom došli njihovi pra-pra-pradjedovi. Drugi su odlazili u Sjedinjene Države,
Kanadu, Australiju i kontinentalnu Europu; no Stari Englezi nisko su kotirali na
ljestvici poželjnih useljenika jer se za njih mislilo da donose klicu propasti. Europa je
prema pododredbi Veronskog sporazuma Starim Englezima uskratila pravo na slobodu
kretanja u Zajednici. Sleeveom su patrolirali grčki razarači koji su hvatali prebjege u
čamcima. Nakon toga je usporen i porast populacije.
Prirodan politički odgovor na tu krizu bilo je biranje Vlade Obnove koja se
obvezala provesti gospodarski oporavak, parlamentarni suverenitet i povrat teritorija.
Prvi korak bilo je ponovno uvođenje stare funte kao središnje novčane jedinice, čemu
se malo tko protivio jer je engleski euro prestao biti konvertibilan. Drugi korak bio je
da pošalje vojsku da povrati teritorij koji je službeno proglašen okupiranim, ali koji
je istini za volju bio prodan. Blitzkriegom je, na opći užas njegovih stanovnika,
oslobođen dobar dio zapadnog Yorkshirea; ali nakon što su SAD podržale europsku
odluku da Škotskoj armiji pojačaju naoružanje i ponudile neograničene kredite, Bitka
za Rombalds Moor je dovela do ponižavajućeg Weentonskog sporazuma. Dok je
pažnja odvraćana na drugu stranu, francuska Legija stranaca je okupirala Kanalske
otoke i ponovno oživljeni zahtjev Quai d’Orsaya bio je podržan od strane
Međunarodnog suda u Haagu.
Destabilizirana je zemlja nakon Weetonskog sporazuma bila opterećena
reparacijama koje su obustavile politiku Obnove - ili barem onoga što se
tradicionalno razumjelo kao Obnova. To je označilo početak novog razdoblja oko
kojeg će povjesničari dugo lomiti koplja. Neki su tvrdili da je u tom trenutku zemlja
naprosto digla ruke; drugi da se u nevolji iznašla nova snaga. Neprijepornim je ostalo
da su odavno usuglašeni ciljevi nacije - gospodarski razvoj, politički utjecaj, vojna
sposobnost i moralna nadmoć - sada ostali po strani. Novi politički lideri objavili su
novu samodostatnost. Izdvojili su zemlju iz Europske zajednice - pregovarali su s
takvim tvrdoglavim neracionalizmom da su im naposljetku zapravo platili da odu -
proglasili su trgovinsku barijeru protiv ostatka svijeta, zabranili strano vlasništvo nad
zemljom ili pokretnom imovinom unutar teritorija i raspustili vojsku. Useljavanje je
bilo dopušteno, iseljavanje samo u rijetkim okolnostima. Najtvrdokorniji šovinisti
tvrdili su da su te mjere smišljene da veliku trgovačku naciju izolacionizmom svedu
na to da jede travu; ali moderni domoljubi mislili su da je to posljednja realistična
opcija za naciju iznurenu vlastitom poviješću. Stara Engleska zabranila je svaki
turizam osim za skupine koje su brojale dvoje ili manje članova i uvele bizantski
sustav viza. Odbačena je stara podjela na pokrajine i stvorene su nove županije koje
se temelje na kraljevstvima anglo- saksonske heptarhije. Na koncu, zemlja je
proglasila svoju separatnost od ostatka zemaljske kugle i od trećeg tisućljeća, a ime
promijenila u Anglija.
Svijet je počeo zaboravljati da je „Engleska” ikada išta značila osim kao
Engleska, a Otok je radio na tome da to krivo sjećanje još pojača, dok su oni koji su
ostali u Angliji počeli zaboravljati svijet s one strane. Uslijedila je, dakako, bijeda;
iako je ta riječ, zbog nedostatka usporedbe, gubila značenje. Ako bijeda za sobom ne
povlači neishranjenost ili loše zdravlje, onda to nije toliko bijeda koliko dragovoljan
asketizam. Anglijci su jednako tako odbacili mnogo od tehnologije komunikacija koja
je nekoć izgledala nužnom. Nova pomodnost vezala se uz naliv-pera i pisanje pisama,
obiteljskim večerima oko radija i nazivanja „O”, za Operator; zatim su takvi pomodni
običaji zadobili autentičnu moć. Gradovi su postupno odumirali; odustalo se od
sustava za masovni promet, iako je i dalje vozilo nekoliko vlakova na paru; ulicama
su gospodarili konji. Opet se kopao ugljen, a kraljevstva su isticala međusobne
razlike; pojavili su se novi dijalekti koji su se temeljili na novim podvajanjima.
Martha nije znala što da očekuje kad ju je žuto-modri jednokatni autobus iskrcao u
tom selu srednjeg Wessexa 95 koji ju je primio kao žiteljku. Svjetski su mediji uvijek
slijedili Londonski The Times koji je prikazivao Angliju kao kraj seljačke zaostalosti
i svojevoljne sklonosti prema starinama. Zajedljivi satirički stripovi prikazivali su
kako se seljačine polijevaju šmrkom kad prepiju jabukovače. Navodili su da kriminal
cvjeta unatoč izuzetnim naporima policajaca na biciklima; zločince nije obeshrabrilo
čak ni ponovno uvođenje klada.
U međuvremenu, pretpostavljalo se da će parenje među srodnicima proizvesti
novu i bez premca obezmozgovljenu vrstu seoskog idiota.
Naravno, nitko s Otoka godinama nije posjećivao kopno, iako je bila moda da
eskadrila Bitke za Englesku leti u lažne izviđačke misije iznad Wessexa. Buljeći kroz
avionske prozore i s povremenim elektrostatičkim šumovima u ušima, „Johnnie”
Johnson i njegove junačine u jaknama od ovčjeg runa blenuli su sa zaprepaštenjem u
ono što je bilo dolje: cestovni promet i dalekovodi, ulična rasvjeta i panoi s
reklamama, vitalni krvotok nacije. Vidjeli su mrtva, buldožerima sravnjena pregrađa i
auto-ceste sa četiri trake koje se gube u šumama, s ciganskim karavanima koji su
gordo stupali preko urušena, ispucalog asfalta. Tu i tamo vidjeli su se predjeli živog
pošumljavanja, jedni izvorno prirodno raštrkani, drugi s oštrim crtama ljudske
namjere. Život dolje doimao se sporim i majušnim. Umjereno velika polja
isprepodijeljena su u uske trake; vjetrenjače-crpke marljivo se okreću; isušeni kanal
odaje sliku raznovrsna prometa i vuče teglećih konja. Povremeno se daleko na obzoru
zadržavao zemaljski trag dima parne lokomotive. Eskadrili se sviđalo letjeti nisko i
iznenada nadlijetati selo u niskom letu: preplašena lica razjapljenih usta kao tintarnice
okretala su se prema gore, pastuh se preplašio na naplatnom mostu, a njegov jahač
bespomoćno maše šakom prema nebu. A onda, s nadmoćnim cerekom, junaci bi izveli
pobjedonosan kovrtljaj, odbacili prazan rezervoar kao uvredljiv izazov i zauzeli oštar
kurs prema bazi.
Piloti su vidjeli ono što su htjeli vidjeti: zastarjelost, srozavanje, propast. One
manje vidljive promjene promaknule su im. Tijekom godina u Angliju su se vratila
godišnja doba, kao nekad. Ljetina je opet postala proizvod tamošnje zemlje, i nije
dolazila avionskim pošiljkama: prvi proljetni krumpiri bili su egzotični, jesenska
dunja i dud dekadentni. Sazrijevanje se pokazalo kao nešto neizvjesno, a hladna su
ljeta značila mnogo kisele zelene rajčice. Odmicanje zime značilo je sve veće
truljenje jabuka u trapu i povećanu drskost grabežljivaca. Godišnja doba, kako su bila
nepouzdana, više su štovana, pa su im počeci označavani pobožnim svetkovinama.
Vremenske promjene, koje se odavno svelo na obične determinante osobnog
raspoloženja, opet je postala središtem: nešto vanjsko, što je djelovalo svojim
sustavom nagrada i kazni, naročito ovo potonje. Nije imala takmaca u sudaru s
industrijskom klimom i u svojoj je nadmoći osjećala zadovoljstvo: tajnovita,
samosvojna, hirovita, čak je i prijetila čudima. Magle su imale karakter i svoj
mehanizam, grom je ponovno zadobio svoja božanska obilježja. Rijeke su plavile,
more provaljivalo lukobrane, a kad bi vode opale ovaca je bilo i po krošnjama.
Kemikalije su isprane iz tla, boje su postale nježnije, a svjetlo neuhvatljivo;
mjesec, s manje suparnika, sada se dominantnije dizao na nebu. To je proširilo
prirodni krajolik, divljina se slobodno množila. Zečevi su se namnožili; jeleni i
veprovi iz lovačkih farmi pušteni su u šume; gradske lisice vratile su se zdravijoj
prehrani krvavim, bibavim mesom. Ponovno je uvedena općinska zemlja; polja i
gospodarstva su se smanjila; iznova su posađene živice. Leptiri su napokon opet
opravdali debljinu starih knjiga o leptirima; ptice selice koje su generacijama što su
brže mogle nadlijetale taj zatrovani otok sada su ostajale sve duže, a neke su se
odlučile i naseliti. Domaće su se životinje smanjile i postale žilavije. Mesna hrana
opet je postala popularna, a s njom i krivolov. Djeca su slana u šume po gljive, a
smjelija od njih, nakon što bi gricnula da kušaju, osjetila bi omamljenost; druga su
kopala ezoteričko korijenje ili pušila suhe smotke paprati i hinila da haluciniraju.
Selo u kojem je Martha živjela već pet godina bilo je mala aglomeracija na mjestu
gdje se cesta račvala prema Salisburyju. Desetljećima su kamioni potresali šljunčaste
temelje kućeraka, a dim im je potamnio žbuku; na svim su prozorima bila dvostruka
vakuumirana okna, a u ono su vrijeme samo mladi i pijani nepotrebno prelazili preko
ulice. Sada je to rascijepljeno selo opet povratilo cjelovitost. Kokoške i guske su
šetkale kao gazde preko ispucala asfalta po kojem su djeca iscrtala školice; patke su
naselile trokutasto općinsko dobro i tamo branile svoju baricu. Oprano rublje visjelo
je po užadi prikopčano drvenim štipaljkama, kloparalo suho na čistu vjetru. Kako su
krovni crijepovi postali nedostupni, svaka se koliba vratila trstici i slami za krovove.
Selo je bez prometa postalo sigurnije i prisnije; bez televizije seljani su više
razgovarali, iako se činilo da imaju manje što pričati nego prije. Ničija posla nisu
prošla neprimijećeno; torbari su dočekivani s oprezom; djeca su slana u postelju uz
priče o drumskim razbojnicima i Ciganima koje su im komešale maštu premda jedva
da je koji od tih roditelja uopće vidio Ciganina, drumskog razbojnika još manje.
Selo nije bilo ni idilično niti distopično. Nije bilo upadljivih idiota, usprkos
najboljoj mimikriji Jeza Harrisa. Ako i jest bilo gluposti, na čemu je inzistirao
Londonski The Times , onda je to bila glupost od one stare vrste, koja počiva na
neznanju, a ne nove, koja se temelji na znanju. Velečasni Coleman bio je
dobronamjerni dosadnjaković čiji je klerikalni status stigao poštom, a g. Mullin,
učitelj, nedovoljno uvaženi autoritet. Trgovina se otvarala u nepravilnim razmacima
smišljenim da zbune čak i najodanije mušterije; krčma je ovisila o pivnici iz
Salisburyja, a krčmarova žena nije bila vješta u pravljenju sendviča. Nasuprot kuće
Freda Templea, sedlara, postolara i brijača, nalazio se tor za dolutale životinje.
Dvaput tjedno razdrndani je autobus odvozio seljane na sajam, mimo ambulante i
srednjoveseške ludnice; vozača su obavezno oslovljavali sa George, a rado je
obavljao poslove za one koji ostaju kod kuće. Bilo je zločina, ali u kulturi
dragovoljne surovosti nije se penjao daleko iznad lopovluka i povremenih krađa
kokica. Seljani su naviknuli kolibe ostavljati nezaključane.
Martha je isprva bila sentimentalna, sve dok se Ray Stout, krčmar - nekoć ubirač
pristojbi na auto-cesti - nije nagnuo preko gostioničkog šanka s njezinim džinom i
tonikom i riječima: „Pretpostavljam da je vama naša mala općina prilično zanimljiva
. Kasnije je bila potištena zbog nehaja i uskih vidika, sve dok je Ray Stout nije
izazvao riječima: „Usudio bih se reći, nedostaju vam svjetla velegrada, je li?” Na
koncu se priviknula na tihu i nužnu opetovnost stvari, oprez, neprestano uhođenje,
bespomoćnost, mentalni incest, duge večeri. Sprijateljila se s nekoliko sirara,
nekadašnjih trgovaca općom robom; sjedila je na župnom vijeću i nikada nije
propustila smotru cvijeća u crkvi. Šetala je po brdima; posuđivala je knjige iz
pokretne knjižnice koja se svakog utorka parkirala na općinskoj livadi. U svome je
vrtu uzgajala bijelu repu i crveni kupus u glavicama, salatu iz Batha, cvjetaču Sv.
Jurja i luk Junak parka Rousham. Za uspomenu na g. A. Jonesa uzgajala je i više graha
nego što joj je trebalo: Nož u koricama i Šarena gospa, Zlatni maslac i Grimizni car.
Nijedan od njih u njezinim očima nije zavređivao da ga se stavi na crni baršun.
Bilo joj je dosadno, pa naravno; ali opet, vratila se u Angliju više kao ptičica
selica negoli kao njezin gorljivi pobornik. S nikim se nije jebala; ostarjela je;
poznavala je obrise svoje osame. Nije bila sigurna u to je li učinila pravu stvar, je li
Anglija radila pravu stvar, i može li nacija uopće obrnuti svoj smjer i običaje. Je li to
bila puka sklonost ka starini, kao što je izjavljivao The Times - ili je, pak, to obilježje
bilo dio njezine prirode, povijesti? Je li to bio odvažan nov pothvat, neka duhovna
obnova i moralna nadmoć, kao što su tvrdili politički lideri? Ili je to jednostavno bilo
neizbježno, prisilni odgovor na gospodarsku propast, depopulaciju i osvetu Europe?
O tim se pitanjima u selu nije raspravljalo: možda je to bio znak da je osorna,
psorijatična samosvijest zemlje na koncu stigla svome kraju.
I naposljetku je i samu sebe prilagodila selu jer ionako više nije izgarala za time
da se bavi osobnim privatnim pitanjima. Više nije umovala o tome je li život trivijalan
ili nije i kakve bi posljedice mogle bili ako jest. Niti je znala je li smirenost što ju je
dosegnula bila dokazom zrelosti ili slabosti. Danas odlazi u crkvu zajedno s drugim
seljanima koji u trijemu koji prokišnjava slažu kišobrane u krstine i sjedi i sluša
bezazlene službe dok oko nje želuci vape za komadom janjetine što se, eno, peče u
pekara. Jer tvoja je kućica, i cvijeće i priča: tek zgodan stih.
Gotovo svakog poslijepodneva Martha bi otkračunala stražnja ulazna vrata,
uzbunila patke da goropadno zaklepeću dok ona prelazi preko livade i kreće jahačkom
stazom put Vješačkog brijega. Putnici-namjernici barem oni pravi - danas su rijetkost,
a urušena cesta svakog proljeća obraste raslinjem. Hodala je u prastarim cipelama s
umetnutim štitnicima zbog divljih ruža, stalno pred sobom držeći ruku da odbije
udarce glogove živice. Tu i tamo stazu je oplahivao potočić od kojeg je kremen po
kojem je hodala sjao bojom indiga. Penjala se sa strpljenjem što ga je u životu kasno
otkrila i izbila na površinu zajedničkog pašnjaka koji je okruživao stanište brijesta na
Vješačkom brijegu.
Sjela je na klupu, vjetrovku nataknula na zamućenu metalnu spomen-ploču nekom
odavno umrlom farmeru, pa se zagledala dolje u polja što ih je zasigurno on nekoć
orao. Je li istina da se boje mute kako oči stare? Ili je prije posrijedi to da u mladosti
ushićenje svijetom prenosi samo sebe i obasjava sve što vidiš? Krajolik što ga je
razgledala bio je žućkast i mrk, jasen i kopriva, sivosmeđ i riđast, škriljac i snoplje.
Na toj pozadini kretalo se nekoliko žućkastih ovaca. Mali dokaz ljudske nazočnosti
također je u skladu s prirodnim zakonima neupadljivosti, neutralnosti i nestajanja:
žarko crvena štala farmera Baylissa, nekoć predmet estetičkih rasprava na odboru za
planiranje župnog vijeća, sada je bila prepuštena tihom propadanju.
Martha je priznala da vene i ona. To joj je jednog poslijepodneva došlo kao šok
kad je malom Billijyu Templeu upriličila dobru grdnju što je vikarovu sljezu vrbovom
šibom otkinuo cvijet, a dječak - vrela oka, prkosan, srozanih čarapa - na trenutak se
ustobočio, a onda, dok se okretao da pobjegne, poviknuo: „Moj tata kaže da ste vi
stara cura.” Otišla je kući i pogledala se u ogledalo: kosa joj se izvukla iz ukosnica,
karirana košulja ispod sive vjetrovke, ten čija se rumen na koncu pobunila protiv
desetljeća njege kože i ono što joj se činilo - ali tko je ona da o tome priča? - blagost,
gotovo krotkost u očima. Onda dobro, stara cura, ako je oni takvom vide.
Ipak joj je to bila čudna putanja u životu: da se ona, onako bistra kao dijete, onako
bez iluzija kao odrasla, sada mora preobraziti u jednu staru curu. Teško da bi bila
jedna od onih tradicionalnih koje su taj status stekle cjeloživotnim djevičanstvom,
poslušnom brigom za ostarjele roditelje, i podsmješljivom moralnom odalečenošću:
sjetila se vremena kad je među kršćanima, često baš među mladima, bio običaj da se
proglase - na osnovi kojeg mogućeg autoriteta? - ponovno rođenima. Možda bi tako
ona mogla biti ponovno rođena stara cura. A možda je jednako tako bilo istina da,
unatoč cjeloživotnim unutarnjim borbama, na kraju nisi drugo do ono kakvim te drugi
vide da jesi. To je tvoja narav, sviđala se ona tebi ili ne.
Pa što rade stare cure? Samotnice su, iako sudjeluju u seoskom životu; dobro se
vladaju i doimlju se nesvjesnima cjelokupne povijesti spolnosti; pokatkad imaju neku
svoju priču, svoj proživljeni život čija razočaranja ne žele razotkriti; odlaze na zdrave
šetnje po svakom vremenu, znaju za kupke od gorušice i nose invalidima juhu od
koprive; čuvaju male suvenire čija jetkost neupućenima izmiče shvaćanju; čitaju
novine.
Tako je Martha izgleda obvezivala druge jednako kao što je ugađala sebi kad je
svakog petka kuhala malo mlijeka za jutarnju cikoriju i sjedala uz List Srednjeg
Wessexa . Jedva je čekala njegovu koncentriranu provincijalnost. Najbolje je združiti
se sa zbiljom koju poznaješ; dosadnije, možda, ali i udobnije. Godinama je Srednji
Wessex bio pošteđen zrakoplovnih udesa i političkih prevrata, pokolja, šverca droge,
afričke gladi i holivudskih rastava; o tim stvarima nije bilo izvješća. Nije čitala ništa
ni o Otoku Wightu iako se na kopnu još pričalo o njemu. Nekoliko godina ranije
Anglija je odustala od svih teritorijalnih tražbina za lentom baruna Pitmana. To
zguljivanje bilo je neizbježno, iako je malo tko bio impresioniran. Londonski The
Times podrugljivo je komentirao da je to čin bankrotirana roditelja koji ozlojeđeno
objavljuje da više neće potpisivati račune svoga sina milijunaša.
Još je bilo listova u kojima se moglo čitati o upadljivijim elementima s onu stranu
obale; ali ne i u Listu Srednjeg Wessexa ili kojem drugom iz njegove ergele. S
pravom se zvao listom jer to glasilo nije sadržavalo novosti; umjesto toga donosilo je
popis onoga što je dogovoreno i što se već odigralo. Cijene stoke i krmiva; tržišne
cijene za povrće i voće; zbivanja u sudnicama i okružnim sudovima; podaci o
pokretnoj imovini prodanoj na dražbi; o zlatu, srebru i nadobudnim svadbama; o
svetkovinama, festivalima i otvaranju vrtova za javnost; o sportskim rezultatima u
školi, župi, okrugu, unutrašnjosti kraljevine; o rođenjima, pogrebima. Martha je čitala
svaku stranicu, čak - naročito one na kojima je ništa osobito nije zanimalo. Žudno je
pregledala popis predmeta koji se prodaju na hundredweight96 , stone97 i hunte98 za
cijene izražene u funtama, šilinzima i penijima. Teško je reći da je u pitanju bila
nostalgija jer je većina tih mjera bila ukinuta prije nego što je ona znala za sebe. A
možda i jest, i to nostalgija istinskije vrste: ne za onime što je znala, ili je mislila da
je znala, kao dijete, već za onime što nikada nije ni mogla znati. I tako, s pomnjom
usiljenom, ali ne i hinjenom, Martha je zapazila da se cikla drži čvrsto na trinaest funti
i šest penija za hundredweight, dok je čičak u tjedan dana pao za šiling. Nije se
iznenadila: pa za kog vraga ljudi misle da vrijedi jesti čičak? Po njezinu mišljenju
većina tog retrovegetarijanstva konzumirana je ne iz prehrambenih razloga ili čak
potrebe, već iz pomodnog prenemaganja. Jednostavnost je pobrkana sa
samoponiženjem.
List je izvještavao o vanjskom svijetu tek na nebitan način: kao izvoru podataka o
vremenu, odnosno o odredištu ptica selica koje su upravo napuštale srednji Wessex.
Bila je tu i tjedna karta noćnog neba. Martha ju je proučavala jednako pomno koliko i
tržišne cijene. Gdje bi mogao zasjati Sirius, kakav to mutno-crveni planet svjetluca
blizu istočnog obzora, kako prepoznati Orionovu prugu. Tako se, mislila je, ljudski
duh mora podijeliti unutar sebe, između potpuno lokalnog i potpuno vječnog. Koliko
je ona vremena svog života provela sa svim onim stvarima između: karijera, novac,
seks, srčane nezgode, izgled, nemir, strah, čežnja. Ljudi bi mogli reći da joj se toga
lakše odreći jer je sve to već iskusila; da je sada žena, odnosno cura, u godinama, te
da bi, da je primorana obrađivati polja cikle umjesto što joj tek prati cijene, i više
žaliti za onime čega se odrekla. A vjerojatno je u pitanju bilo i to. Ali svatko mora
umrijeti, ma koliko se zanimao stvarima između. A kako se, pak, ona sama priprema
za konačno mjesto na novopokošenom groblju, to je njezina stvar.
Seoska se svetkovina odigrala na jedan od onih sablasnih anglijskih dana u ranom
lipnju kada neprekidno prijeti sitna kišica, a hitri oblaci kasne na sastanak i susjednoj
kraljevini heptarhije. Martha je kroz kuhinjski prozor gledala padinu općinske livade
u obliku trokuta gdje je stajao zamrljani šator s izjedenim konopima. Potkivač Harris
je provjeravao koliko su napeti i drvenim maljem dublje zabijao šatorske kolce.
Radio je to na razmetljiv, vlasnički način kao da je njegova porodica generacijama
unazad imala ovjerenu pismenu dozvolu za izvođenje takva vrlog obreda. Marthu je
Jez i dalje zbunjivao: njegove su izmišljotine s jedne strane izgledale očito neistinite,
a s druge, taj gradski odgojeni Amerikanac sa smiješnim izgovorom stasao je u jednog
od najuvjerljivijih i najpredanijih seljana.
Šator je bio siguran; i eto, prema njemu se s vjetrom u kosi vozila Jezova
plavokosa nećakinja Jacky Thornhill. Jacky je imala biti Svibanjska kraljica, iako je,
kako je i netko drugi istaknuo, sada već bio početak lipnja, a što opet, kako je sad
netko drugi istaknuo, i nije važno jer svib je drvo a ne mjesec, ili su bar tako mislili,
što ih je nagnalo da se raspitaju u g. Mullina, učitelja, koji je rekao da će provjeriti, a
on im je došao s izvješćem po kojem se radilo o svibanjskom cvatu što bi ga
tradicionalno u kosi nosila kraljica, premda se to moralo svoditi na isto jer je
vjerojatno svibanjsko drvo cvjetalo u svibnju, ali kako bilo da bilo Jackyina je mama
izradila krunicu od zlatno obojena kartona i ona ga je stavila na glavu i tako je priča
okončana.
Pravo na otvaranje svetkovine imao je vikar. Velečasni Coleman je živio u starom
rektoratu, odmah do crkve. Raniji vikari stanovali su u ožbukanoj župnoj kući koja je
odavno sravnjena jaružalima. Stari je rektorat ispražnjen kad se njegov zadnji laički
vlasnik, neki francuski biznismen, vratio u svoju zemlju za vrijeme kriznih mjera.
Seljanima se činilo prirodnim da bi vikar morao živjeti u rektoratu, kao što koka mora
živjeti u kokošinjcu; ali vikaru nije dopušteno da se uznese baš kao što kokica nije
smjela uobraziti da je purica. Velečasni Coleman nije bio od onih koji bi, samo zato
što se vratio tamo gdje su njegovi prethodnici živjeli stoljećima, zaključio da se to
Bog vratio u svoju crkvu ili da je kršćanski moral zakon tog sela. Ustvari, većina
župljana živjela je prema utanjenom kršćanskom obrascu. A to što su nedjeljom
odlazili u crkvu, više je bilo iz potrebe za redovitim druženjem i sklonosti za pjevnim
himnama negoli da bi s propovjedaonice primili duhovni savjet i obećanje o vječnom
životu. Vikar se više nego dobro znao koristiti svojim položajem za predlaganje bilo
kakva nametljivog teološkog sustava; a vrlo je brzo naučio da se za moralizatorske
službe plaća srebrnom dugmadi ili bezvrjednim eurom.
Zato velečasni Coleman nije sebi priuštio čak niti pripomenu o Dobrome Bogu po
kojem sunce obasjava selo na taj posebni dan. Čak je i, ekumenski, naznačio svoje
rukovanje s Fredom Templeom koji se pojavio odjeven kao jarko crveni đavao. Kad
ih je fotograf Lista naveo da mu skupa poziraju, kriomice je nagazio na Fredov
privezani rep, dok je razmetljivo - čak i poganski - prekrižio prste. Zatim je održao
kratak govor u kojem je poimence spomenuo gotovo svakoga iz sela, proglasio
svetkovinu otvorenom, pa prema četvoročlanom orkestru koji se parkirao blizu šatora
s jabukovačom mahnuo odsječnim pokretom kao da veli: „Nosite!”
Muzika - bas-tuba, truba, harmonika i violina - počela je sa „Zemljom nade i
slave”, za koju su neki seljani mislili da je himna za razliku od vikara i drugih koji su
mislili da je to stara pjesma Beatlesa iz prošlog stoljeća. Potom je improvizirana
procesija neujednačenom brzinom obišla općinsku livadu: Jacky, Svibanjska kraljica,
nespretno uz bok šajerskom konju čija su griva i obrasli zglobovi oprani šamponom pa
su sada na povjetarcu vijorili spektakularnije nego uvojci Jackyne trajne domaće
izrade; Fred Temple, uzgajivač pilića, izvorno mehaničar i prosac plavokose Jacky,
na kotaču svog mini-coopera otvorena krova što ga je našao napuštena u štali i
preuredio da vozi na kućanski plin u bocama, i naposljetku, nakon malo podrugljivog
podbadanja, redar Brown na svom biciklu, visoko isukao palicu, lijevi palac na
zvrndavom zvoncu, na gležnjevima biciklističke štipaljke, na gornjoj usni lažni brkovi.
Ta neujednačena četvorka šest je puta obišla livadu sve dok čak i najbliža rodbina
više nije uviđala nikakva smisla u bodrenju.
Štandovi s limunadom i pivom od đumbira; kuglanje za odojka i „pogodi koliko je
teška guska”; gađanje kokosova oraha, pri kojem je, za razliku od duge tradicije, u
kupicu bilo uglavljeno više od pola ljuske, pa su se tako bacaču drvene loptice od njih
odbijale nazad; čeprkanje nagrada u mekinjama i gnjuranje za jabukama. Stolovi na
klimavim nogama bili su krcati kolačima sa sjemenkama i zimnicom: džemovi, želei,
kiselo povrće i začini. Ray Stout, krčmar, narumenjenih obraza i s nakrivljenim
turbanom, koji mu je otkrivao vršak početka kose na čelu, skutrio se u zamračenoj
kabini i čitao sreću iz listića čaja od lipe. Djeca su se mogla igrati prikvači magarcu
rep i dati da im se po obrazima začađavljenim čepom iscrtaju brade; zatim bi za pola
penija ulazili u šator u kojem su se nalazila tri antikna iskrivljena ogledala koja su
odražavala mališane zanijemjele od zaprepaštenja.
Kasnije, kako je poslijepodne odmicalo, održana je utrka na tri noge, u kojoj su
pobijedili Jacky Thornhill i Phill Henderson, čija je gluhoća u tom nezgrapnom
pothvatu navela pametnjakoviće da primijete da njih dvoje dobro pristaju jedno
drugom za brak. Dva zbunjena mladca u debelim, širokim platnenim kaputićima,
demonstrirala su kornvolsko rvanje; dok se jedan pripremao da se okuša u letećoj
kobili, nije skidao oka s trenera Mullina koji je sudio držeći u ruci rasklopljenu
enciklopediju. Za natjecanje u prerušavanju Ray Stout, koji je zadržao na sebi žarko
crvenu šminku, ali je preinačio turban, pa je sada nastupio kao kraljica Viktorija;
nazočni su bili i Lord Nelson, Sneguljica, Robin Hood, Boadicea i Edna Halley.
Martha Cochrane je odlučila svoj glas dati Rayu Stoutu kao kraljici Viktoriji. Ali g.
Mullin je tražio da se potkivač diskvalificira na temelju pravila da se natjecatelji
preruše u stvarne ljude; tako je sazvan ad hoc sastanak župnog vijeća da prodiskutira
pitanje je li Edna Halley zbiljska osoba. Jez Harris se suprotstavio izazovno
posumnjavši u stvarno postojanje Snjeguljice i Robina Hooda. Netko je dometnuo da
se stvarnom osobom može biti samo onda ako te netko vidio; neki da si stvarno biće
samo ako si u knjigama; neki da si stvarna osoba samo ako u to vjeruje dovoljan broj
ljudi. Mišljenja su iznošena nadugačko i naširoko, podgrijavana jabukovačom i
neznalačkom uvjerenošću.
Martha je gubila zanimanje. Pažnju su joj sada zaokupljala samo dječja lica koja
su izražavala vrlo povodljivu iako složenu vjeru u stvarnost. Kako je vidjela, još nisu
dosegnula dob za nepovjerljivost, samo za čuđenje; tako, čak i kad nisu vjerovala,
vjerovala su. Zdepasti, izbuljeni patuljak u iskrivljenu ogledalu istodobno ih i jest
predstavljao i nije: oboje je bilo istina. Svi su odveć lako uviđali da kraljica
Viktorija nije nitko drugi nego Ray Stout s rumenilom na licu i s rupcem preko glave,
premda su istodobno vjerovali i u kraljicu Viktoriju i u Raya Stouta. Sličilo je to na
staru zagonetku iz psiholoških testova: je li ovo pehar ili dva profila koja gledaju
jedan drugi? Djeca su se bila bez ikakve muke u stanju prebacivati s jednoga na drugo
ili vidjeti oboje u isto vrijeme. Ona, Martha, to više nije mogla. Vidjela je samo to
kako Ray Stout od sebe pravi ludu.
Može li se nevinost ponovno iznaći? Ili je ona uvijek konstruirana, nakalemljena
na staroj nevjerici? Jesu li dječja lica dokaz te obnovljene nevinosti - ili je to samo
sentimentalnost? Redar Brown, pijan od jabukovače, opet je kružio oko općinske
livade, palcem zvrndao po zvoncu, salutirao palicom svima mimo koje je prolazio.
Redar Brown, čija je dvomjesečna obuka odavno obavljena u privatnoj tvrtci za
sigurnost, koji nije bio vezan ni za koju policijsku stanicu i koji od svog dolaska u to
selo nikada nije uhvatio niti jednog prijestupnika; ali on je imao uniformu, bicikl,
palicu i sada odlijepljene brkove. To je, izgleda, bilo dovoljno.
Kako je zrak bivao sve gušći, a ples sve raspojasaniji, Martha Cochrane je otišla
sa svetkovine. Uputila se konjičkom stazom prema Vješačkom brijegu, pa sjela na
klupu i zagledala se u selo u dolini. Jesu li doista tu gore nekoć bila vješala? Jesu li se
tu njihali leševi dok su im vrane kljucale oči? Ili je to zapravo vragolasta, turistička
zamisao kakva gotičkog vikara od prije nekoliko stoljeća? Zakratko je zamislila
Vješački brijeg kao obilježje Otoka. Satni toranj? Sunovratni skok s vješala da bi se
doznalo kako to izgleda, popraćen pićem s Obješenjakom pod kukuljicom. Tako nešto.
Ispod nje, dolje, zapaljena je lomača i zavijugala se konga-trakavica,99 a
predvodio ju je Phil Henderson. Razmahivao je plastičnom zastavom na kojoj se
kočio križ Sv. Jurja. Zaštitnik Engleske, Aragonije i Venecije. Konga, narodni ples
Kube i Anglije. Orkestar, potkrijepljen s još malo jabukovače, opet je raspalio svoj
program, kao beskrajna vrpca. „Britanski grenadiri”, ustupili su mjesto „Ja zauvijek
pušem mjehuriće”; potom će, Martha je i bez razmišljanja znala, doći: „Penny Lane”,
pa za njom „Zemlja nade i slave”. Konga- trakavica, pantomimska gusjenica,
podešavala je svoj gegav hod na svaku promjenu napjeva. Jez Harris je počeo niz
poskočica na koje su djeca vrištala od smijeha. Jedan oblak polako je oslobodio
gotovo puni mjesec. Zašuškalo joj je pod nogama. Ne, nikakav jazavac, unatoč
potkivačevim dekorativnim tvrdnjama, obični kunić.
Mjesec je ponovno zašao; zrak je postao svjež. Orkestar je posljednji put zasvirao
„Zemlju nade i slave”, a onda utihnuo. Sada je samo povremeno čula zvrckanje
zvonca redara Browna koje je oponašalo ptice. Kroz nebo je dijagonalno provrludala
jedna raketa. Oko vatre je kružila konga-trakavica, koja je sada spala na troje. Bio je
to dan za pamćenje. Svetkovina je utemeljena; činilo se kao da već ima svoju povijest.
Od sada pa za dvanaest mjeseci bit će proglašena nova Svibanjska kraljica, a iz
listića čaja čitat će se nove sudbine. U blizini se začulo novo šuškanje. Opet nije bio
jazavac nego kunić, neustrašiv i spokojan u sigurnosti svog teritorija. Martha
Cochrane ga je promatrala nekoliko trenutaka, potom ustala i počela silaziti niz brijeg.
Razgovor s Julianom Barnesom
Julian Barnes stanuje u dvokatnoj, tipičnoj engleskoj kući u sjevernom Londonu na
potezu između Tufnell Parka i Hampsted Heatha, odnosno sjeverno od Kentish Towna,
u rezidencijalnom, tihom dijelu prijestolnice svijeta. Visok i vitak, plavokos, jakih
zuba i izražena šiljatog nosa, Barnes je gotovo oličenje slike „pravog” Engleza, a
engleštinu mu osobito iskazuju džentlemenske manire. Pa ipak, džentlmenština mu nije
fasada već pokazuje toplu kultiviranost čovjeka sklona prisnoj komunikaciji. Sam je
povremeni pušač, ali ga nije smetalo moje tamanjenje cigareta - uviđavno mi je
umjesto čaja ponudio kavu - čaj ne ide uz cigarete. Podugo smo razgovarali o strašnim
zbivanjima na Balkanu, o muci žrtava i jezi militarizma. A onda me pitao kako je u
nas. Primjereno predmetu našeg razgovora malo sam mu pričao o jednoj od domaćih
nam aktualnosti - o tajkunima.
- Tajkuni na Zapadu možda nisu toliko uočljivi kao u vas, ali su svakako
na svoj način moćni diktatori, danas sve moćniji na internacionalnoj razini.
Netko poput Rupperta Murdocka stvara milijarde funti, a plaća vrlo malen
porez jer čak i ne živi tu. Iako u svom projektu Engleska, Engleska ljude kao
što je moj junak Sir Jack tretiram na način farse ili satire, ja ih uzimam vrlo
ozbiljno. Za početak valja znati da su oni vrlo inteligentni. Ne smije se po
njihovu često vulgarnom ili sirovom ukusu prosuđivati da se radi o ljudima s
manjkom pameti. Zbog toga moj Sir Jack u romanu dobiva i neke od najboljih
redaka. U njegovoj viziji kako da degradira ili popularizira pojam nacije on
je na koncu krajnje uspješan. On zna što mu je cilj, a upravo je to svojstvo
tajkuna, bilo da se bavi novinama ili kakvom proizvodnjom. Moj tajkun ne
temelji se ni na kome posebno, ali je blizak osobama kao što je bio Robert
Maxwell ili kao što je Ruppert Murdoch. Maxwell je bio fascinantna figura.
Ne znam je li se pojavio u vašem dijelu svijeta, ali znam da je bio u
Rumunjskoj i Bugarskoj.
- Da, on radi upravo to. On je tip koji na koncu još od svoje zemlje želi
počasti, ali on je i snob koji sebe zamišlja istodobno i kao nekoga tko je
postrani ali i tko je u žiži, nešto kao svoj čovjek. On gradi svojevrsnu
pojednostavljenu patvorenu verziju Engleske a to je istodobno i žalopojka,
odnosno elegija za izvjesnom Engleskom.
- Tako je, dio se svakako odnosi na način na koji ljudi putuju. Turistički!
Ali i ja sam takav! Ni ja ne odlazim u Italiju da bih malo živio u nekom selu,
na primjer, među Talijanima, da bih učio njihov jezik i otkrivao njihovu
kulturu na licu mjesta. I ja letim avionom do Venecije, tamo provedem pet
dana i razgledam ono što su mi ranije rekli da je najvažnije vidjeti. I to je
teško slomiti. Katkada putujem s jednim svojim prijateljem slikarom.
Obilazimo talijanske gradiće, a ja u ruci imam turistički vodič. Onda mu ja
kažem: „Sada moramo skrenuti tamo!”, a moj prijatelj slikar veli: „Ona crkva
je jako zanimljiva!”, na što mu ja velim: „Ma nje nema u knjizi!” Držim da
turizam izgleda kao, zapravo i jest naš dio slobode, dio radosti u životu. Ima
to i svoje naličje, podosta lažnog sjaja na koji rađe ne gledamo. I, naravno,
turizam je golem business, a business uvijek ima svoj prateći pogon. Turizam
se uvijek upravlja prema svom pogonu i znači - neka što više ljudi bude što je
više moguće zadovoljeno i neka se ostvari što je moguće veća dobit. Sjećam
se kad sam prije desetak godina bio u Firenci, koja inače veoma mnogo ovisi
o turizmu. Ali tada je sve gotovo pobjeglo izvan nadzora. Zbog mnoštva
turista koji su dolazili ili prolazili sam grad nije mogao funkcionirati. Tada su
postojale ozbiljne pomisli da bi se radni dio grada morao izmjestiti van i da
sve povijesno središte Firence prepusti turistima. A time bi se završilo u
jednoj posvemašnjoj dislokaciji jer su te zgrade bile država, pripadale su
moćnoj državi. Sada ih gledamo kao što gledamo katedrale. Bog je tamo
uzmaknuo. A u trenutku kad su one ispražnjene, njihovo se pravo značenje
izgubilo i one su tako postale obične replike.
- Čitao sam kako je bivši predsjednik SAD John Ford u jednom javnom
govoru naciji rekao: „Američki narod je dobar narod.” A ja rekoh: „Što ja to
čujem?” Tada sam se odjednom osjetio krajnje europski, za početak. Da je
bilo koji britanski premijer rekao takvo što, mi bismo mu se smijali. Ako
odete bilo kamo na svijetu i pitate: „Što mislite, jesu li Amerikanci dobri
ljudi?”, pa svi bi vam rekli: „Nikako!” Da, ja sam vrlo skeptičan patriot. A
siguran sam da je to razvidno i iz moje knjige.
Razgovor nam se opet vratio na ono što je u ovim danima s kraja ožujka i početka
travnja 1999. neizbježno: na rat, na žal za svim žrtvama i osudu svih ubojica. Visoka
emanacija umjetnosti nemoćna je pred oružjem: sam bih, slijedeći misli svoga
domaćina, dodao: ako nema novih početaka, svjedoci smo novih svršetaka.
Borivoj Radaković
Note
1 Scotch eggs - tvrdo kuhana jaja obložena mesom za kobasice pa potom tijestom i
zapečena; op. prev.
2 Prema: Henry the Eight - Defender of Feith, op. prev.
3 Boadicea (umrla 61.), kraljica Icenjana, starih stanovnika Britanije, koja je
povela uzaludnu pobunu protiv Rimljana 61.; op. prev.
4 Barutanska zavjera (Gunpowder Plot) - neuspjela zavjera za svrgavanje kralja
Jamesa I. i oba doma Parlamenta, 1605.; op. prev.
5 Guido (ili Guy) Fawkes (1570.-1606.), urotnik, uhvaćen i pogubljen zbog
predvodništva u barutanskoj zavjeri; op. prev.
6 Inner-city - stariji i osiromašeni, a obično gusto naseljeni dio gradskog središta
koji tendira propasti; op. prev.
7 Katarinino kolo, pirotehničko kolo koje se vrti i odaje raznobojna svjetla; inače
prema Sv. Katarini Aleksandrijskoj iz 13. st. koja je pogubljena na kotaču; op. prev.
8 MCC - skraćenica za Marylebone Cricket Club; op. prev.
9 Hansard - službeni zapisničar; prema Lukeu Hansardu (1752.-1821.) koji je bio
službeni zapisničar u britanskom Parlamentu; također i prema T. C. Hansardu, tiskaru
koji je 1833. prvi objavio zapisnike iz Parlamenta; op. prev.
10 CBI - skraćenica za Confederation of British Industry, op. prev.
11 TUC - skraćenica za Trade Union Congress, zajednicu sindikata op. prev.
12 Johny Redcoat - naziv za britanskog vojnika u vrijeme američke revolucije;
prema redcoat - crveni kaput, odnosno mundir; op. prev.
13 Scrabble - popularna igra u kojoj igrači na ploču slažu slova kao u križaljci;
prema nazivu proizvođača; op. prev.
14 Majsko drvo (prema maypole); u nas majbaum (majpam), majuš - okresano, pa
potom bojom, cvijećem i vrpcama ukrašeno drvo koje se uoči 1. svibnja pobija u
zemlju i predstavlja središte majskih igara i plesova; op. prev.
15 Veliki obilazak, prema Grand Tour - iscrpno putovanje po Europi koje je u 18.
stoljeću bilo sastavni dio školovanja mlade engleske gospode; op. prev.
16 Radi se o igri na sajmovima u kojoj se u neku posudu ugura polovica oraha i
nemoguće ga je izvaditi osim ako se posuda ne razbije; op. prev.
17 By the by ili by the bye - slučajno, nenamjerno, usputno, sporedno; op. prev.
18 Tapiserija iz Bayeuxa, vezeno platno iz 11. stoljeća, dugačko 70 m i široko 51
cm, na kojem su oslikani prizori normanskog osvajanja; op. prev.
19 Olde - (arhaizam:) stara; op. prev.
20 Kaerfilijski sir, prema Caerphilly, mjestu u Walesu, gdje se taj sir izvorno
proizvodi; op. prev.
21 Prattov porculan (prema Pratt ware) - glasovit porculan koji se pripisuje
porodici Pratt iz Staffordshirea iz 18. stoljeća; op. prev.
22 Scilly Isles - skupina od 140 otočića uz obale Cornwalla; op. prev.
23 Channel Islands - skupina otoka prema Normandiji; depandansa britanske krune
sa samostalnom upravom; op. prev.
24 Anglesey - otok u Irskom moru uz sjeverozapadnu obalu Walesa; op. prev.
25 Isle of Man - otok između Sjeverne Irske i Engleske; op. prev.
26 Isle of Wight - otok u Kanalu, uz južnu obalu engleske pokrajine Hampshire, s
nešto više od 120 000 stanovnika; op. prev.
27 Cowes - gradić i odmaralište na otoku Wightu; yachting-centar; op. prev.
28 Kralj četiri - starija oznaka u šahu za polje e4, no i danas se koristi, na primjer
u šahovskoj rubrici u „Evening Standardu”; op. prev.
29 Mufti - muftija (u muslimanskim zemljama stručnjak u tumačenju vjerskih
zakona), ali i „civilna” odjeća što je nose inače uniformirane osobe; op. prev.
30 Brainstorming - skupna tehnika za rješavanje problema, stvaranje ideja i
kreativno razmišljanje u kojoj sudionici u spontanom razgovoru nabacuju asocirane ili
ad-hoc stvorene zamisli; op. prev.
31 Sixpence - nekadašnji bakrenjak u vrijednosti šest penija; op. prev.
32 Hastings - grad u Sussexu u južnoj Engleskoj na Kanalu u čijoj se blizini
odigrala odlučujuća bitka u normanskom osvajanju Engleske; op. prev.
33 Harold II - posljednji saksonski kralj Engleske op. prev.
34 Edward Ispovijednik - odnosno Edward the Confessor (1003.?-1066.),
engleski kralj (1042.-1066.); op. prev.
35 Alfred Veliki (849.-899.) posebno je poznat po otporu što ga je pružao
Dancima koji su 877/8. zauzeli veći dio Wessexa; Alfred se povukao u svoje sjedište
u Athelneyju i odatle potječe anegdota o tome kako je, brinući se za oružje i opremu
zaboravio na kruh što ga je njegova žena stavila peći, pa je kruh prepečen, a on stoga
od žene dobio silne grdnje; op. prev.
36 Crvendać u snijegu (robin in the snow); tipičan prizor engleskog Božića; op.
prev.
37 Union Jack, zastava Ujedinjenog Kraljevstva, inače predstavlja jedinstvo
križeva Sv. Jurja, Sv. Andrije i Sv. Patricka; op. prev.
38 God Save the King/Queen - Bože čuvaj kralja/kraljicu - himna Ujedinjenog
Kraljevstva; op. prev.
39 Devonšajerski čaj; prema devonshire cream tea - čaj s vrhnjem koji se
poslužuje uz kolačiće (scones) s marmeladom i maslacem (uzgred, Devonshire je
glasovit po mljekarskim proizvodima); op. prev.
40 Half-timbering - tradicionalna engleska gradnja pri kojoj se kombinira građa
od balvana i dasaka s opekom ili kamenom; op. prev.
41 Marks & Spencer - lanac robnih kuća; op. prev.
42 Magna Charta - povelja što ju je pod pritiskom engleskih baruna donio kralj
John od Engleske 15. lipnja 1215. i koja se općenito smatra aktom jamstva izvjesnih
građanskih i političkih sloboda; op. prev.
43 Beefeaters, doslovno: žderači govedine; naziv za gardu na Toweru u Londonu;
op. prev.
44 Faggots - okruglice od kosane jetre, ali u američkom žargonu pogrdan naziv za
homoseksualca; op. prev.
45 Vilinski kolačići; prema fairy cakes - kolačići sa šećernim prelijevom; fairy -
vilinski, ali i (u žargonu) homoseksualac; op. prev.
46 Ružičasti dolar, prema pink dollar, odnosno dolar koji plaćaju pink (u žargonu:
homoseksualni) klijenti; op. prev.
47 Dick - ime odmila za Richard, ali i vulgaran naziv za penis; op. prev.
48 Kokot u poriluku; prema cock-a-leek - cock znači pijetao, ali i (kolokvijalno)
penis; leek znači poriluk ali i velški nacionalni amblem!; op. prev.
49 Stju prema slew - jelo od pirjana mesa, op. prev.
50 Hibernia (prema latinskom Iverna, odnosno Juverna) - pjesničko ime za Irsku;
op. prev.
51 Virgin Queen - naziv za Elizabetu I.; op. prev.
52 David Lloyd George (1863.-1945.), britanski državnik, premijer (1916.-
1922.), omiljen u narodu pa je na melodiju „Land of Hope and Glory” spjevana
pjesmica „Lloyd George knew my father/Father knew Lloyd George”, što su je pjevali
britanski vojnici u 1. svjetskom ratu; op. prev.
53 Nell Gwyn ili Giuynne (rođena Eleanor Gwyn) 1650.-87.; engleska glumica,
ljubavnica Charlesa II., op. prev.
54 Nell Gwynn je, navodno bila prodavačica naranči; op. prev.
55 Zvonjenje, prema bell-ringing - vještina potezanja konopa za zvona; op. prev.
56 Mornarsko pivo - Jolly Jack ale, obično se smatra mornarskim pivom; op.
prev.
57 ESP, prema Extrasensory Perception - izvan osjetilan opažaj; op. prev.
58 Home Office, ministastvo unutarnjih poslova Velike Britanije; op. prev.
59 Talbot - vrsta velikog, najčešće bijelog psa, ovješenih ušiju i gornjih usana;
vjerojatno potječe od stare normanske porodice Talbot u Engleskoj; op. prev.
60 Sunovraćenje - prema bunjec jump, sportski skokovi s velikih visina pri kojima
skakači oko gležnjeva svezuje posebnu užad koja ih štiti od sraza s tlom; op. prev.
61 Pitta-bread (prema novogrčkom, pita = kolač) - beskvasni hljepčić koji se lako
razdvaja na dvije plosnate polovice kao džep u koji se stavljaju razni sastojci; op.
prev.
62 The Great Wen - London; prema: wen - golem i napučen grad; op. prev.
63 Edward Gibbon (1737.-1794.); engleski povjesničar, op. prev.
64 QED - skraćenica prema lat.: quod erat demonstrandum, što je bilo za
dokazivanje. Što je trebalo dokazati, op. prev.
65 Topijarist, prema lat. topiarius - vrtlar krajolika, ambijentalni vrtlar; prema:
topia opera - ukrasno biljogojstvo, okresivanje ili obrezivanje bilja u razne oblike;
op. prev.
66 Samuel Johnson (1709-84); engleski leksikograf, književnik i kritičar, poznat
kao Dr. Johnson, op. prev.
67 Morris dance - nekadašnji običaj u Engleskoj da se na 1. svibnja održavaju
svečanosti proljeća kada veselo i šareno obučeni ljudi plešu „morris-dance” (prema:
maurski ples), op. prev.
68 Orač Piers; glavni junak podužeg spjeva The Visions of Piers Plowman
Williama Langlanda (oko 1332.-oko 1400.); orač Piers u prvom dijelu predstavlja
pobožna težaka, a u drugom samog Krista; op. prev.
69 Drukčije sposobni, prema differently-abled - politički korektan izraz za osobe
smanjenih sposobnosti, kao i eufemizam za osobe protuzakonitih sklonosti; op. prev.
70 Wilco - radiofonijska skraćenica prema: I will comply with your recjuest -
držat ću se naloga, op. prev.
71 „Johnnie” Johnson, „Ginger” Baker i „Chalky” White - piloti iz bitke za
Britaniju u drugom svjetskom ratu; „Johnnie” Johnson je srušio najviše njemačkih
letjelica, op. prev.
72 Anne Hathaway (1557.-1623.); djevojačko ime supruge Williama
Shakespearea; op, prev.
73 Ašanti - područje u središnjoj Gani, od 1901.-1957. pod britanskim
protektoratom; op. prev.
74 Oxbridge - prema Oxford i Cambridge, novija spojenica (s početka šezdesetih)
koja označuje „klasičnu” instituciju tih dvaju sveučilišta nasuprot novijima; op. prev.
75 Stare engleske novčane jedinice iz raznih razdoblja, no sve su osim penija i
funte definitivno izvan upotrebe od 1971. kad se u Ujedinjenom kraljevstvu prešlo na
decimalni sustav; op. prev.
76 Shove-ha’penny - doslovce: guraj novčić od pola penija; igra s novčićima koji
se guraju preko iscrtane ploče i stavljaju u „kućice”; op. prev.
77 Shuffleboard; isto što i shove-ha’penny, ali naziv koji je uobičajeniji u SAD;
op. prev.
78 Mayflower - brod na kojem je 1620. skupina engleskih puritanaca otplovila u
Ameriku gdje je osnovala koloniju Plymouth, op. prev.
79 Diamond na engleskom znači dragi kamen dijamant, ali i geometrijski lik romb;
otok Wight ima oblik gotovo pravilnog romba, op. prev.
80 Nissenove barake (Nissen but) - skloništa od cilindričnog valovitog krova od
željeza, te betonskog poda koja su korištena u 1. svjetskom ratu; prema konstruktoru,
Peteru N. Nissenu (1871.-1930.); op. prev.
81 Bakirija, drevna zemlja između Hindukuša i rijeke Oks, na području današnjeg
sjeveroistočnog Afganistana, op. prev.
82 Jerry - hipokoristik za Nijemac (prema German); op, prev.
83 Jersey - najveći od engleskih otoka u Kanalu, 24 km od francuske obale, op.
prev.
84 Hot Toddy - napitak od ruma, brendija ili viskija s vrućom vodom, šećerom i,
često, začinima, op. prev.
85 Solent - zapadni dio kanala između otoka Wighta i engleskog kopna, dug 24 km
(istočni se dio zove Spithead), op. prev.
86 James Boswell (1740.-1795.) - školski autor, biograf Samuela Johsona; op.
prev.
87 David Garrick (1717.-1779 ) - engleski glumac; op. prev.
88 Noel Pierce Coward (1899.-1973.), engleski dramski pisac i glumac, op. prev.
89 Anne (1665.-1714.), kći Jamesa II, britanska kraljica (1702.-1714.); op. prev.
90 Hanowrac - George I (1660.-1727.), kralj Velike Britanije (1714.-1727.);
Hanoverska kraljevska kuća vladala je Velikom Britanijom od 1714. do 1901.,
odnosno do kraja vladavine kraljice Viktorije; op. prev.
91 Bear - na engleskom znači i medvjed i zavređivati, op. prev.
92 Heptarhija - vladavina sedmorice; sedam ujedinjenih kraljevstava Angla i
Saksonaca u 7. i 8. stoljeću, op. prev.
93 Nem con, prema nemine contradicente - nitko protivan, odnosno, bez glasa
protiv, jednoglasno, op. prev.
94 Balšazar, sin Nabukodonozorov, posljednji kralj babilonski koji je upozorenje
da će doživjeti poraz našao ispisano na zidu; op. prev.
95 Wessex - drevna anglosaksonska kraljevina na jugu Engleske s Winchesterom
kao glavnim gradom; inače i fikcionalna zemlja iz romana Thomasa Hardyja koju
načelno lociraju u Dorsetshire (južna Engleska, zapadno od Otoka Wighta); op. prev.
96 Hundredweight - stara engleska mjera za težinu, 112 funti, odnosno 50,8 kg, op.
prev.
97 Stone - mjera za težinu, 14 funti, odnosno 6,36 kg, op. prev.
98 Funta (engl. pound) - mjera za težinu, 0,4536 kg, op. prev.
99 Konga (conga) - latinoamerički ples afričkog podrijetla u kojem plesači,
slijedeći kolovođu, formiraju „trakavicu”; op. prev.