Pravosuđe u Bosni i Hercegovini

Organizacija pravosuđa u Bosni i Hercegovini

Sudski sistem Bosne i Hercegovine
Struktura pravosuđa u Bosni i Hercegovini

Prva stvar koja interesira svakog građanina jest koji je pravosudni organ nadležan za zaštitu njegovih
prava u Bosni i Hercegovini.

Sudski sistem u Bosni i Hercegovini (BiH) organiziran je kroz složenu mrežu osnovnih (u Federaciji
BiH općinskih), kantonalnih (u Republici Srpskoj okružnih), entitetskih i državnih sudova. Koji će sud
suditi u određenoj pravnoj stvari (sporu) zavisi od toga da li ima pravo da u njoj postupa, odnosno
da li stranke kod tog suda mogu tražiti zaštitu svojih prava. Ovo pravo suda zove se sudska
nadležnost (jurisdikcija). Postoje mjesna i stvarna nadležnost. Mjesna nadležnost se odnosi na
teritoriju. Tako su općinski i osnovni sudovi nadležni da sude optuženima za krivična djela koja su
počinjena na prostoru jedne ili više općina koje taj sud “pokriva”. Nadležni su i da sude po svim
tužbama koje građani naseljeni na istoj teritoriji podnose jedni protiv drugih, protiv preduzeća i
udruženja ili protiv organa državne vlasti. Pred ovim se sudovima dijeli nasljedstvo, vode zemljišne
knjige, utvrđuje zakonitost štrajka, tuži za dugove, razvode brakovi, ispituje krivica za većinu
krivičnih djela, vodi prekršajni postupak, otvaraju stečaji i likvidiraju preduzeća (samo u FBiH, u RS-u
to čine okružni privredni sudovi), odlučuje o smetanju posjeda i pravima iz radnog odnosa, utvrđuje
ili osporava očinstvo i obaveza izdržavanja djeteta. Zbog toga općinski i osnovni sudovi predstavljaju
prvu liniju odbrane prava građana. Mjesna nadležnost nije neograničena. Ukoliko građanin (ili bilo
koji drugi tužilac) tuži nekoga ko nije naseljen na istoj teritoriji, dužan je to učiniti pred sudom koji
pokriva teritoriju gdje je tuženi nastanjen. Ovaj se princip primjenjuje jer se nastoji olakšati položaj
tuženog historijski, smatralo se da je veća šansa za pristrasnost suda u mjestu gdje živi tužilac. Ni
ovo pravilo, kao ni većina pravila s kojima se u ovoj brošuri susrećete, nije neograničeno. Ukoliko se
sudi zbog nastanka štete, mjesno nadležan će biti i sud koji pokriva teritoriju na kojoj je nastanjen
tuženi, ali i sud koji pokriva teritoriju gdje je šteta nastala. U ovom slučaju, tužilac ima šansu da bira
gdje će podnijeti tužbu. Ukoliko je predmet spora nekretnina, mjesno će nadležan uvijek biti sud na
čijem se području nalazi nekretnina.

Pored mjesne, postoji i stvarna nadležnost. Stvarna nadležnost je nadležnost suda da sudi s obzirom
na vrstu predmeta. Osnovni i općinski sud neće biti nadležni za svako počinjeno krivično djelo. Npr.,
za ona krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora od deset ili više godina u Federacije BiH
nadležni su kantonalni, a u RS-u okružni sudovi.

U Republici Srpskoj, dvije su vrste okružnih sudova: okružni privredni sudovi i okružni sudovi.
Najbitnije je za kantonalne i okružne sudove znati da su to sudovi kojima se podnosi žalba protiv
svih odluka osnovnih i općinskih sudova. Dakle, neko ko je nezadovoljan odlukom općinskog ili
osnovnog suda podnijet će žalbu na presudu kantonalnom u FBiH, odnosno okružnom sudu u RS-u.
Ovo je tzv. princip dvostepenosti u odlučivanju, čiji je smisao u tome da u rješavanju svake odluke
učestvuju najmanje dva suda. Sud koji prvi rješava je prvostepeni, a sud koji rješava na osnovu
podnesene žalbe je drugostepeni.
Ovim se principom nastoji osigurati ujednačenost sudskih odluka da bi se tako postigla jednakost u
ostvarenju zaštite prava građana. Zbog toga kažemo da kantonalni i okružni sudovi ujednačavaju
sudsku praksu. Ujednačavanjem sudske prakse se također bave i vrhovni sudovi entiteta – Vrhovni
sud Federacije BiH i Vrhovni sud RS-a. Za razliku od kantonalnih i okružnih sudova, oni nikad nisu
prvostepeni, već sude isključivo po žalbama i revizijama koje se podnose da bi se preispitale odluke
ili postupci okružnih, odnosno kantonalnih sudova. U ovim slučajevima govorimo o trostepenosti
sudskog odlučivanja. Prisjetimo li se analogije kojom smo općinske i osnovne sudove uporedili sa
prvom linijom odbrane, vrhovne je sudove adekvatno smatrati posljednjom linijom odbrane prava
građana.

Svi sudovi kojima smo se do sada bavili su entitetski. Na nivou Bosne i Hercegovine postoje i Sud BiH
i Ustavni sud BiH. Sud BiH pruža pravnu zaštitu građanima koji smatraju da im je povrijeđeno neko
pravo upravnim aktom institucija BiH. Primjera radi, to će biti u situacijama kada Uprava za
indirektno oporezivanje nekoj kompaniji utvrdi novčanu kaznu za neplaćene poreske obaveze ili
kada Ministarstvo za civilne poslove utvrdi da je neko nelegalno stekao državljanstvo BiH. Također,
on sudi i u radnim sporovima koje radnici u institucijama BiH vode sa institucijama BiH. U krivičnim
predmetima, sudi na osnovu postupaka koje inicira Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (vidi niže).
Najveći broj predmeta ratnih zločina procesuiranih u BiH, kao i predmeta organiziranog kriminala,
procesuirano je pred ovim sudom. U postupcima koji se vode pred ovim sudom, drugostepenost se
osigurava na način da se žalba podnosi ovom sudu, koji je razmatra pred tzv. apelacijskim vijećem,
koje će se uvijek sastojati od sudija koje nisu sudile u prvostepenom postupku.
Posebnim se sudovima smatraju ustavni sudovi. U Bosni i Hercegovini postoje tri: dva entitetska i
jedan državni. Historijski gledano, postupke pred ovim sudovima nisu mogli voditi građani, već
predsjednici, premijeri, parlamentarne poslaničke grupe, općine, gradovi, kantoni i drugi organi
javne vlasti kao i istaknute političke ličnosti. To je zato što se oni bave samo najkrupnijim i
najsloženijim pitanjima na razmeđi prava i politike; ocjenjivanjem usklađenosti usvojenih zakona i
drugih akata sa entitetskim ustavima, odnosom između federalnih jedinica, odnosom između
gradova i općina i entiteta, postojanjem vitalnih interesa konstutitvnih naroda. U entitetskim
ustavnim sudovima RS-a i FBiH to je tako. Međutim, Ustavni sud BiH, kao najviši sud u Bosni i
Hercegovini, u skladu sa Ustavom BiH, ne rješava samo o pitanju usklađenosti zakona BiH i entiteta
sa njenim Ustavom. On također rješava i po apelacijama (žalbama) građana kada smatraju da su im
odlukom bilo kog suda u BiH povrijeđena prava zajamčena Ustavom. Budući da Ustav BiH navodi
veoma dugačku listu prava koja se jamče iz liste međunarodnih ugovora navedenih u Aneksu uz
Ustav, iz toga slijedi da građani na praktično svaku odluku bilo kojeg suda u BiH mogu podnijeti
apelaciju Ustavnom sudu. Od osobite su važnosti odluke Ustavnog suda o pravu na pravedno
suđenje, kojim se posebno bavimo u jednom dijelu ove brošure. Ove odluke temelje se na praksi
Evropskog suda za ljudska prava, budući da su standardi pravednog suđenja u našoj zemlji definirani
Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Evropska konvencija je međunarodni ugovor.
Zemlje koje su je potpisale, a radi se o svim evropskim zemljama osim Bjelorusije, obavezuju se ne
samo na primjenu visokih standarda zaštite ljudskih prava, u koje spada i pravo na pravedno
suđenje, već i na to da njihovi građani imaju pravo da se za zaštitu svojih prava obrate posebnom
sudu. Taj sud se naziva Evropski sud za ljudska prava i smješten je u Strasbourgu, u Francuskoj.
Ovom se sudu građani mogu obratiti tek nakon što iscrpe sva pravna sredstva domaćeg pravosuđa.
Iako se radi o međunarodnom sudu, njegove odluke obavezuju sve državne institucije, pa i
pravosuđe Bosne i Hercegovine.
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine ima dva suda: Osnovni i Apelacijski. Osnovni je sud opće mjesne i
stvarne nadležnosti, a Apelacijski sud je sud kojem se izjavljuju žalbe protiv odluka Osnovnog suda.

Sudski sistem Bosne i Hercegovine čine:

• 3 ustavna suda (Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije BiH i Ustavni sud
Republike Srpske)
• Sud Bosne i Hercegovine;
• 2 entitetska vrhovna suda (Vrhovni sud Federacije BiH i Vrhovni sud Republike Srpske);
• 16 kantonalnih i okružnih sudova (10 u Federaciji BiH, 5 u RS-u i jedan u Brčko Distriktu BiH);
• 52 Općinskih i osnovnih sudova (32 u Federaciji BiH, 19 u RS-u i jedan u Brčko Distriktu BiH);
• 5 okružnih privrednih sudova u Republici Srpskoj;
• Viši privredni sud u Banjoj Luci.
• Broj sudija: oko 1000
Zakonski okvir:
Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine - Ovo je neslužbena prečišćena verzija navedenog zakona.
Zakon o sudovima u Federaciji BiH - ("Službene novine Federacije BiH", br. 38/05, 22/06, 63/10,
72/10, 7/13, 52/14)
Zakon o sudovima Republike Srpske - ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 37/2012, 14/2014 -
odluka Ustavnog Suda, 44/2015, 39/2016 - odluka Ustavnog Suda i 100/2017)
Zakon o sudovima u Brčko distrikta BiH - (Integralni tekst sa izmjenama i dopunama iz 2011 godine.)
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH - (Službene novine FBiH, broj 6/95 i 37/03) i

Tužilaštva u Bosni i Hercegovini, čine:

• Tužilaštvo BiH
• Tužilaštvo Brčko distrikta
• dva entitetska tužilaštva
• deset kantonalnih tužilaštava u FBiH
• pet okružnih tužilaštava u RS-u
• posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranoga kriminala i najtežih oblika privrednoga kriminala –
Specijalno tužilaštvo RS-a
• cca 315 tužilaca
Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine
Prilikom donošenja entitetskih zakona o visokim sudskim i tužilačkim vijećima, visoki predstavnik za
BiH je donio i Uputu nadležnim entitetskim organima da otpočnu pregovore o prenošenju
nadležnosti u oblasti pravosuđa na državu kako bi se formiralo Visoko sudsko i tužilačko vijeće za
BiH sa cjelovitim nadležnostima u oblasti pravosuđa.

Naime, formiranje VSTV-a BiH je ocijenjeno kao najbolji način da se osiguraju potpuno ujednačeni
standardi za imenovanje i disciplinsku odgovornost sudija i tužilaca na cijeloj teritoriji BiH.

Uspostavljanje VSTV-a BiH bio je i zahtjev Evropske unije, budući da je u Studiji izvodljivosti
Evropska komisija ovaj zahtjev postavila kao jedan od uslova za početak pregovora za zaključivanje
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU-a i BiH.

U martu 2004. godine, entitetski premijeri i ministar pravde BiH su potpisali Sporazum o prenošenju
određenih odgovornosti entiteta kroz utemeljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH čime su
stvorene pretpostavke za donošenje Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, što je i
učinjeno od strane Parlamentarne skupštine BiH u junu 2004. godine.
Zakonom o VSTV-u BiH formiran je VSTV BiH u skladu sa evropskim standardima nezavisnosti,
odgovornosti, efikasnosti i kvaliteta pravosuđa. Danas, ova institucija u regionalnom kontekstu
predstavlja pravosudno vijeće koje je u velikoj mjeri organizovano prema najvišim evropskim
standardima navedenim u Mišljenju broj 10 Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE).

Nadležnosti VSTV-a Bosne i Hercegovine propisane su članom 17. Zakona o VSTV-u Bosne i
Hercegovine iz kojeg proizlazi da VSTV BiH ima isključivu nadležnost za imenovanje i utvrđivanje
disciplinske odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija. Pored toga, VSTV-a Bosne i Hercegovine
svoju funkciju ostvaruje i kroz partnerski odnos sa izvršnom i zakonodavnom vlašću u određenim
oblastima poput sudskih i tužilačkih budžeta, zakonodavnih inicijativa, pravosudne uprave,
utvrđivanja sistematizacije sudijskih i tužilačkih pozicija i osiguravanje sredstava za njihovo
popunjavanje i druge nadležnosti.
Elementi pravosuđa u Bosni i Hercegovini

Pojam pravosuđe u užem smislu podrazumijeva samo sudove i tužilaštva. U širem smislu, ovaj se
pojam odnosi i na djelovanje drugih aktera: advokata, medijatora, pravobranilaštava, organa javne
vlasti, sudskih vještaka i nevladinih organizacija, notara. No, nosioci pravosudnih funkcija i vršioci
sudske vlasti su samo sudije i tužioci.

Sudovi se bave donošenjem odluka kojima se, na osnovu zakona, rješavaju sporovi između stranaka
u sudskom postupku. Stranke u postupku mogu biti građani, domaće i međunarodne društvene i
privredne organizacije i organi vlasti. Na sudovima se utvrđuje i krivica za učinjena krivična djela i
prekršaje. Sudije donose odluke koje mogu biti presude i rješenja. Ukoliko sudije ne raspolažu
stručnim znanjem za razumijevanje određenog pitanja u konkretnom slučaju, u tome im pomažu
sudski vještaci. Sudski vještaci su osobe koje angažira jedna od stranaka u postupku radi razjašnjenja
određenog stručnog pitanja, poput provjere autentičnosti potpisa, utvrđivanja visine primanja u
nekom preduzeću, utvrđivanje kvaliteta izvedenih građevinskih radova i sl.

Tužilaštva krivično gone osobe za koje postoji osnovana sumnja da su počinioci krivičnih djela. Ovaj
zadatak tužilaštva ne bi mogla izvršavati da blisko ne sarađuju sa policijom. Kada policija sumnja da
je neko počinio krivično djelo, o tome obavještava tužilaštvo, koje otvara istragu. Naravno, i svaki
građanin ima pravo i obavezu prijaviti izvršenje krivičnog djela ukoliko ima saznanja o njemu, jer i
neprijavljivanje krivičnog djela također predstavlja krivično djelo. Na osnovu prijave policije,
tužilaštvo vodi istragu, koja može rezultirati:
1. obustavom, u situacijama kada tužioci smatraju da se ne može prikupiti dovoljno dokaza o tome
da je počinjeno krivično djelo ili da se ne može utvrditi ko je počinilac krivičnog djela;
2. podizanjem optužnice, akta u kojem je navedeno ko je počinilac krivičnog djela, o kakvom se
djelu radi i, najvažnije od svega, na osnovu kojeg zakona se vrši krivično gonjenje i koji dokazi o
počinjenom djelu postoje.
Optužnicu tužilac dostavlja sudu na potvrđivanje. Potvrđivanje optužnice znači da je sud razmotrio
za šta se sve terete optuženi ili grupa šta se sve terete optuženi ili grupa optuženih, da je proučio
sve dokaze koji su protiv optuženog predočeni i da je, u prisustvu optuženog i njegovog branioca –
advokata konstatirao da postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio djela koja mu se stavljaju
na teret.
Advokati zastupaju interese stranaka pred sudovima. U svim postupcima, sa izuzetkom krivičnog,
građani se mogu zastupati sami. U krivičnom postupku to nije slučaj, jer načelo pravednosti
zahtijeva da se zaštite interesi optuženog protiv kojeg slučaj vodi tužilac – državni organ
specijaliziran za krivično gonjenje. Pretpostavlja se da je optuženi u inferiornom položaju pred
sudom, osim ako njegove interese ne štiti advokat – profesionalac za kojeg se pretpostavlja da
jednako dobro poznaje pravo kao i tužilac. Zato je u svim složenijim predmetima odbrana putem
advokata obavezna. Advokati koji u krivičnim predmetima brane optužene nazivaju se braniocima.
Posebna vrsta branilaca su branioci po službenoj dužnosti. Njih sudovi dodjeljuju osobama slabog
imovnog stanja ili osobama koje zbog svog mentalnog stanja ne mogu razumjeti sudski postupak.
Svi ostali svoje branioce biraju i plaćaju sami.
Za razliku od fizičkih osoba ili privatnih kompanija, koje angažiraju advokate da ih zastupaju pred
sudom, organi vlasti to rijetko čine. To je zbog toga što organi vlasti imaju specijalizirana tijela koja
se zovu pravobranilaštva, koja se bave ovim poslom.
U određenim situacijama stranke ne moraju svoje interese štititi sudskim postupkom, već se mogu
odlučiti na proces mirenja ili medijacije. Ovaj postupak vode za to obučene i certificirane osobe koje
zovemo medijatorima.
U određenim situacijama interese građana u postupku mogu štititi i nevladine organizacije. Neke od
njih pružaju besplatnu pravnu pomoć građanima slabijeg imovnog stanja i zastupaju njihove
interese u svim postupcima, osim krivičnog, gdje je, kako smo to već istakli, odbrana putem
advokata obavezna. Jednako je važna i njihova funkcija u nadgledanju (monitoringu) rada
pravosuđa, u kojoj oni, kao nepristrasni posmatrači, uočavaju slabosti i kvalitete rada sudova i
tužilaštava i o tome informiraju javnost, kao i aktere pravosudnih procesa.