TAJNE MARIJE MAGDALENE

Nakladnik HENA COM

Za nakladnika Uzeir Husković
Urednica
Nermina Husković Lektura
Suzana Janašić
Prvo izdanje Zagreb, veljača 2008.
Naslov izvornika

Dan Burnstein & Arne J. de Keijzer - Secrets of Marry Magdalene

Copyright: SECRETS OF MARRY MAGDALENE © 2006 by SOUIBNOCKET
PARTNERS LLC.
Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2008.

TAJNE MARIJE MAGDALENE

Neispričana priča o najmanje shvaćenoj ženi u povijesti
Urednici: Dan Burstein & Arne J. de Keijzer
S uvodom Elaine Pagels
Vanjska suradnica: Deirdre Good Izvrššna urednica: Jennifer Doli
Prevela s engleskoga Lovorka Kozole
HENA COM Zagreb, 2008.

SADRŽAJ

Predgovor 9
Uvod: Elaine Pagels 13

1. MARIJA MAGDALENA: NE VIŠE PROGNANICA

Naša opčinjenost Marijom Magdalenom:
Ispovijesti obožavatelja Da Vincijevog koda Dan Burstein 22
Tko je bila Marija Magdalena? James Carroll 31
Pobožna grešnica: Dvije tisuće godina opsjednutosti Marijom Magdalenom Joan Acoccella
44
Kako su se mijenjale naše percepcije Marije Magdalene Intervju s Bruceom Chiltonom 59
Četiri Marije iz Novog Zavjeta 61
Dugo pogrešno određivana otpadnica Richard Covington 64

2. PRIHVAĆANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME

Kada je Bog bio žena: Priče Evinih kćeri Merlin Stone 70
Seks u hramu: Tradicija svete prostitutke Intervju s Nancy Qualls-Corbett 75
Marija Magdalena i sveta zajednica Intervju s Margaret Starbird 81
Marija Magdalena i slika Boginje Diane Apostolos-Cappadona 83
Žene oko Isusa i njihova uloga u nastanku kršćanstva Intervju s Mary Rose D'Angelo 88
3. KAKO JE POSTALA PRVOM MEĐU APOSTOLIMA
Biografski bljeskovi o Mariji Magdaleni Bruce Chilton 94
Evanđelje po Mariji Karen L. King 99
Tradicija alternativnih Evanđelja Intervju s Marvinom Meyerom 103
Najveće pretjerivanje ikada ispričano: Kritika "novih" tumačenja Gnostičkih Evanđelja
Intervju s Philipom Jenkinsom 113
Marija Magdalena: Heretički portret John Lamb Lash 120

4.MARIJA MAGDALENA: MARGINALIZIRANA, PRETVORENA U BLUDNICU I "STAVLJENA

NA SVOJE MJESTO"
Apostolica ponižena: Izazov za autoritet Marije Magdalene Intervju s Ann Graham Brock
130
Borba za Svete spise i vjere koje nismo imali prilike upoznati Intervju s Bartom D.
Ehrmanom 137
Pokajana grešnica, apostolska svetica: Pojava kulta Marije Magdalene Katherine Ludivig
jansen 141
Kontroverze oko Marije Magdalene Arne J. De Keijzer 146
Je li bila "grešna žena"? 146
Je li bila udata za Isusa? 148
Je li bila i "voljena učenica" i pravi autor Evanđelja po Ivanu? 154
Mormoni i Marija Magdalena Maxine Hanks 155

5. OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI

Sudjelovali: Diane Apostolos-Cappadona, Lesa Bellevie, Deirdre Good, Sušan Haskins,
Katherine Kurs, Elaine Pagels, Jane Schaberg 160

6. MOZAIK MARIJA MAGDALENA

Ponovni posjet "Grimiznom ljiljanu": Marija Magdalena u Zapadnjačkoj umjetnosti i
kulturi Diane Apostolos-Cappadona 184
Tumačenje Tepiha progonstva: Umjetničko djelo govori kroz osamnaest stoljeća Jeremy
Pine 193
Tajna povijest Marije Magdalene šifrirana u epskoj poemi iz sedamnaestog stoljeća John
M. Saul 199
Slika Marije Magdalene, danas pripisana Leonardu da Vinciju Dan Burstein 205

7. MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE

Mitologiziranje Marije Magdalene: Zlatna legenda Jacobus de Voragine 208
Sveta krađa: Nema mira za kosti Marije Magdalene Katherine Ludivig Jansen 212
"Ne znam je li bila ovdje, ali sada jest ovdje" – Hodočašće Mariji Magdaleni u južnu
Francusku Elizabeth Bard 217
Moje hodočašće u St. Baume Jane Schaberg 223

8.NJEZINA PRIČA DANAS: MARIJA MAGDALENA U POPULARNOJ KULTURI

Svetica kao vamp: Marija Magdalena na filmskom platnu Diane Apostolos-Cappadona 230
Svetica kao pop zvijezda: Utjecaj Marije Magdalene na popularnu kulturu Lesa Bellevie
236
Dio po dio: Kako su Marija Magdalena, patrijarhat i grešna senzualnost utjecali na moj
život i karijeru Tory Amos 244
Željena tajna Ki Longfelloio 252
Marija Magdalena superzvijezda Kathleen McGoiuan 257
9. POTPUNO MODERNA MARIJA MAGDALENA ZA DVADESET I PRVO STOLJEĆE
Duhovna potraga Marije Magdalene Deirdre Good 264
Odvojena, uopće ne jednaka: Crkva i njezin problem s boginjom Anna Quindlen 274
Slijedeći Mariju: Magdalenini štovatelji oblikuju svoje religijske stvarnosti Jennifer Doli
277
Ona se kreće na tajanstvene načine: Marija Magdalena u doba interneta Lesa Bellevie 285

PRILOZI
Polica s knjigama o Mariji Magdaleni Tim biblioteke Tajni 295
Suradnici 298

Predgovor
Ona je Marija s mnogo lica: ponizna svetica, grešnica pokajnica, prva medu
svim apostolima, učenica, egzorcist, pomazanica, kršćanski idealista,
matrijarh svete krvne loze, božica u svetom savezu, korisnica Isusova
egzorcizma, samostalna i bogata žena, uzor, model umjetniku, muza,
feministička ikona, revolucionarka užitka, utjelovljenje feminističke
duhovnosti, žrtva religije kojom dominiraju muškarci, Isusova supruga,
svjetovni kontrapunkt Djevici Mariji i još mnogo toga. "Ni jedna biblijska figura
— uključujući čak i Judu, a možda i samoga Isusa — nije imala tako živopisan i
bizaran postbiblijski život u ljudskoj mašti", kaže Jane Schaberg, jedna od
naših suradnica. Niti je ijedna povijesna figura izazivala više kontroverzi.
Danas znamo da je velik dio njezina imidža iskrivljen, a njezina snaga kao
duhovne figure odbačena. "Prava" Marija Magdalena čuvana je kao tajna, u
stvari, od strane crkvene tradicije i crkvenih vlasti koje su je protjerale te
zatočile teološki zbog njezina spola. Za neke je ona od samoga početka bila
neprikladna žena. Rimljani su smatrali da su sve žene nepouzdane i
nedostojne povjerenja; učenici su to samo oponašali. "Reci Mariji da nas
napusti", kaže Petar Isusu u Tominu Evanđelju, "jer žene ne zaslužuju živjeti".
Kako se razvijala prva Crkva, mnogi crkveni oci počeli su propovijedati da je
Isus umro kako bi odriješio svijet Adamova grijeha. Izvor tog grijeha, naravno,
bila je Eva. U 3. je stoljeću Tertulijan, plodni branitelj pravovjerne Crkve,
zapisao: "Na račun [žena]... čak je i Sin Božji morao umrijeti".
Sljedeći okretaj zavrtnja dogodio se jesenske nedjelje godine 591. kada je
papa Grgur Veliki iznio okupljenima daje Marija Magdalena bila kurva prije
nego što ju je Krist iskupio. Kršćanska pastva brzo je prihvatila tu lažnu, ali
vjerski instruktivnu sliku svete grešnice. Unatoč njezinu navodno grešnom
položaju — ili upravo zbog njega — ta verzija Marije Magdalene postat će
nova junakinja za mnoge dok će se oblikovati u figuru popularne kulture u
trinaestostoljetnoj Francuskoj, hranjena pričama o njezinu dolasku u Provansu
u čamcu bez kormila i "otkrićem" njezinih kostiju.
Tijekom renesanse umjetnicima je bila muza velike raznolikosti — mogla je
biti jedra i raskošna (Tizian) ili divlja i asketska (Donatello). Marija Magdalena
postala je čak i svojevrsna pobožna pin-up djevojka, kao što se može vidjeti iz
slike nedavno pripisane Leonardu da Vinciju a
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
koja krasi korice ove knjige.
Velike društvene promjene što ih je donijela industrijska revolucija bile su
svjedokom da crkve prizivaju njezino ime u pokušaju zauzdavanja neposluha.
Opatice su osnivale Magdalenine kuće u nadi da će spasiti izgubljene. Do
kraja devetnaestog stoljeća VVagner, Rilke i nekolicina drugih kulturnih figura
počeli su oživljavati pristup prema kojemu je Marija bila Isusova ljubavna
partnerica. Do kraja dvadesetog postala je feministička ikona, uzor ženama
unutar Crkve i duhovni voda za sljedbenike New Age pokreta. Vatikan je,
pokorivši se godine 1969. novom učenju koje je izviralo iz same njezine
unutrašnjosti, poništio presudu koja je vrijedila tisuću i četiri stotine godina
nalažući da od tada nadalje Magdalenu treba određivati njezinom ulogom
svjedokinje Uskrsnuća a ne grešne žene iz Lukinog Evanđelja. No, jedan
aspekt njezine stare slike ostaje — čak i rehabilitirana Marija i dalje je bila
određena svojim spolom. Ne treba tražiti dalje od fenomena Da Vincijevog
koda ili onoga što jedna suradnica ove knjige, pop pjevačica Tori Amos,
naziva privlačnom kvalitetom "sinsuality" (grešne osjećajnosti) Marije
Magdalene.
Pravo značenje Marije Magdalene, čini se, često je i dalje odraz zrcala koje
držimo sebi samima. Za neke znanstvenike i vjerske figure, glavna priča je
primljena Riječ Božja i ona mora ostati nepromijenjena, čak iako, kako se
ispostavlja, ono što su nas učili o Mariji Magdaleni dolazi iz filozofije mračnog
vijeka, a ne iz usta Isusovih. Mnogi su drugi prihvatili kršćanstvo rođeno iz
raznolikosti, obilježeno jednakošću i tolerancijom. Ipak, za druge, Marija
Magdalena je samo beznačajna figura u priči o kršćanstvu. Ako znamo koliko
su blisko kršćanstvo i Zapadnjačka civilizacija bili isprepleteni proteklih dvije
tisuće godina, njezina mitska evolucija zapravo je meta-komentar načina na
koji kultura shvaća ulogu žena.
Ova je knjiga napisana da pomogne tebi, čitaoče, da sastružeš okorjele
slojeve značenja koji zamagljuju temeljnu svjetovnu i religioznu važnost
Marije Magdalene, te dođeš do svojih vlastitih zaključaka o jednoj od
najvažnijih i najfascinantnijih žena u povijesti.
Kao i u prethodnim knjigama iz serije Tajni — Tajne Da Vincijeva koda i Tajne
Anđela i Demona — okupili smo skupinu slavnih teologa, znanstvenika i
ostalih stručnjaka u našoj intelektualnoj gozbi perspektiva i iskustava velike
raznolikosti. S vama ćemo podijeliti ideje onih koji vjeruju da sve što trebamo
znati o Mariji Magdaleni možemo naći u Novom Zavjetu, baš kao i mišljenja
onih koji alternativna Evanđelja — s njihovim većim naglaskom na njezinoj
vodećoj ulozi kao učenice i bliske prijateljice Isusove — smatraju najboljim
načinom da je se protumači. Donosimo vam također i glasove onih koji je
povezuju s antičkim figurama božica i svetom ženstvenošću. Ali i mišljenja
onih trećih za koje je Marija Magdalena najbolja inspiracija za kreativnost ili
duhovno zajedništvo.
Upućujemo vas izravno na poglavlje 5, u kojemu se šest vodećih svjetskih
stručnjaka za Mariju Magdalenu upuštaju u zapanjujuću raspravu
prigodom okruglog stola o ključnim temama i kontroverzama koje je okružuju
a unutar konteksta studija o Mariji Magdaleni u dvadeset i prvom stoljeću.
Sve su mnogo objavljivale i govorile o Mariji Magdaleni i s njom povezanim
temama: povijesnom Isusu, ranokršćanskom pokretu, gnosticizmu i ostalim
alternativnim smjerovima unutar kršćanstva, ulozi žena u ranoj Crkvi,
religioznoj umjetnosti, arheologiji i kulturi od biblijskog doba do današnjih
dana te mnogim drugim temama unutar jezgre
spola/duhovnosti/religije/mita/arhetipa. Njihov inovativni rad otkrio je nove
ideje o događajima od prije dvije tisuće godina i što one znače za naše doba.
Kratko o našem uredničkom pristupu. Upustili smo se u opsežan posao da
bismo izdvojili najzanimljivije i najprovokativnije ideje i stručnjake, te da
bismo pronašli pravu ravnotežu elemenata — izvorne eseje, intervjue i
izvatke iz već objavljenog materijala. Sav originalni materijal izvora naveden
je a pobrinuli smo se da budemo jasni kada iznosimo izvorni materijal a kada
govorimo u svoje vlastito uredničko ime. Na primjer, kratki dijelovi koji
predstavljaju stručnjake, intervjue i izvorne eseje tiskani su upadljivo
drukčijom vrstom otisnutih slova. Materijali već objavljeni drugdje a koji se
ovdje pojavljuje uz dozvolu označeni su kao prilozi u knjizi i/ili copyrightom te
napomenama o dopuštenju za objavljivanje. Nastojali smo urediti konvencije
pisanja naziva i imena u našem radu istodobno ostavljajući izvorni način
pisanja i konvencija u isječcima. Varijacije u stilu kao stoje pisanje
"Magdalene" i "Magdalen" su neizbježne i molimo vas za razumijevanje.
Kratke biografske bilješke sadržane su u sklopu većine uvoda. Za detaljnije
biografske bilješke pogledajte odlomak suradnika na kraju knjige. Također
vas potičemo da istražite cjelovite opuse svakog od naših suradnika.
Priča o Mariji Magdaleni na neki je način i priča o tome kako mi kao društvo
tumačimo mitove, legende i nepoznato kada se preklapaju sa "stvarnim
svijetom". Može također poslužiti i da nas podsjeti na ključnu vrijednost
suosjećanja, otvorenosti, tolerancije i poštovanja prema pojedincima koje
sežu onkraj uskih granica nečijeg spola, nečije vjerske skupine ili nečijeg
naroda. Pozivamo vas da s nama istražite te teme.
Dan Burstein Arne }. de Keijzer kolovoz 2006.

Uvod
ELAINE PAGELS
Tko je bila ta neuhvatljiva — i fascinantna — žena u krugu oko Isusa iz
Nazareta? Gotovo dvije tisuće godine Marija Magdalena živjela je u mašti
kršćana kao zavodljiva prostitutka; u naše vrijeme suvremena fikcija oslikava
je kao Isusovu ljubavnicu i suprugu, majku njegove djece. A ipak najstariji
izvori koji govore o Mariji Magdaleni — i u sklopu Novog Zavjeta i izvan njega
— ne opisuju ni te seksualizirane uloge ukazujući da je sama žena, i način
kako smo je naučili promatrati, složenija nego što je itko od nas ikada
zamišljao. Je li ona, dakle, bila jedna od Isusovih sljedbenika čije je bogatstvo
potpomoglo uzdržavati ga, kako kaže najstarije evanđelje Novog Zavjeta,
Evanđelje po Marku? Luđakinja opsjednuta sa sedam vragova, kako kaže
Luka? Ili Isusu najbliža od svih učenika, ona koju je volio više nego bilo kojeg
drugog, kako nam kaže Evanđelje po Mariji Magdaleni? Ili, riječima Dijaloga
Spasitelja, "žena koja je razumjela sve stvari?".
Kada proučavamo najstarije dostupne arhive nalazimo sve te međusobno
konfliktne slike, pa i više. Ono što otkrivamo, također, jest da koji odgovor
pronalazimo ovisi o tome kamo gledamo. Ono što je vjerojatno najstarija priča
dolazi iz novozavjetnog Evanđelja po Marku, napisanom otprilike četrdeset
godina nakon Isusove smrti. Marko nam kaže da je, dok su rimski vojnici
razapinjali Isusa na križ, Marija Magdalena stajala među skupinom žena
promatrajući pogubljenje, tugujući, iako su muški učenici pobjegli u strahu za
svoje život. Stojeći sa Salomom i još jednom ženom po imenu Marija (majkom
Jakova i Josipa) Marija Magdalena nastavila je bdjeti dok Isus nije konačno
preminuo. A kasnije je zajedno sa svojom pratnjom vidjela njegovo tijelo
pomno omotano lanenim trakama, zakopano u grobnicu i zapečaćeno u špilju
isklesano u stijeni.
Marko objašnjava da su Marija, Saloma i "druga Marija" bile medu onima koji
su "slijedili Isusa i skrbili za njega" — vjerojatno se brinući za obroke i
smještaj, možda i za novac potreban za najnužnije stvari — dok je bio u
Galileji. Jutro nakon sabata žene su došle ponuditi svom učitelju posljednju
uslugu, donoseći mirisne mirodije kako bi dovršile njegov pokop. No, Markov
izvještaj završava napomenom zbunjenosti i šoka: pronalaženje otvorene
grobnice, tijelo nestalo, žene, vijest da Isus "nije ovdje, ustao je", bijeg,
drhtavica od užasnutosti "jer su se drhtanje i zapanjenost spustili na njih i
nisu rekli ništa nikome jer su bili užasnuti".
Matej, koji je svoju verziju napisao s Markovim izvještajem pred sobom,
ponavlja istu priču, ali mijenja uznemiravajući završetak. Umjesto toga Matej
kaže da su Marija i njezina pratnja zaista brzo napustili grob, ali su to učinili "s
velikim strahom i s velikom radošću". I umjesto namjere da ne kažu ništa,
odmah su potrčali "reći njegovim učenicima". A zatim, dok su bili na putu,
sam uskrsli Isus ih je presreo i obratio im se.
Luka, poput Matej a, ima Markovu priču pred sobom, ali ima na umu nešto
drugo kada prepravlja Marka. Da bi jasno pokazao čitatelju da žene — bilo
koja žena, a ponajmanje Marija Magdalena — ne može biti medu Isusovim
učenicima Luka za početak izostavlja Markov komentar da su Marija, Saloma i
druga Marija "slijedile Isusa" (jer bi to moglo biti shvaćeno kao da ih smješta
medu učenike). Onda Luka namjerno stavlja nasuprot "dvanaestorici" —
muškarcima za koje kaže da ih je Isus imenovao učenicima — one što ih
naziva "ženama" a koje svrstava medu potrebite, bolesne i izludene
pripadnike gomila koje su se gurale oko Isusa i njegovih učenika. Tako Luka,
za razliku od Marka, kaže da je Marija došla Isusu potaknuta demonskim
duhovima i kao jedina medu "nekim ženama koje su bile izliječene od zlih
duhova i od bolesti". Luka te žene određuje kao "Mariju, zvanu Magdalena, iz
koje je izašlo sedam demona, i Ivanu ... i Suzanu te mnoge druge" koje su,
dopušta on, "skrbile za [Isusa i njegove učenike] iz svojih izvora".
Kada Luka pripovijeda priču o Isusovu razapinjanju na križ i njegovoj smrti, on
mijenja tri odlomka u kojima je Marko imenovao Mariju Magdalenu
ostavljajući je bezimenom u svakoj od tih priča, kako stoji medu anonimnom
skupinom koju on naziva "ženama".
Tek nakon što anonimne žene, u prvom trenutku užasnute time što su Isusov
grob pronašle prazan, svjedoče o tome što su vidjele "jedanaestorici" (uži
krug koji je Luka nazvao "dvanaestoricom" dok ih Juda Iškariot, koji je Isusa
izdao, nije napustio) Luka imenuje žene. Jer očito da su u tom trenutku one
kao svjedoci važne da potvrde svjedočenje pa on sada navodi imena triju
žena koje smatra najistaknutijima: Mariju Magdalenu, Mariju, majku Jakova i
Josipa, i Ivanu. Iako Luka, kao i Ivan, ponekad o "ženama" govori pozitivno,
možemo se samo pitati zašto u drugim prilikama ocrnjuje Mariju i umanjuje
njezinu ulogu.
Danas, zahvaljujući nedavnom otkriću ostalih drevnih Evanđelja — Evanđelja
koja nisu uključena u Novi Zavjet i koja su ostala nepoznata gotovo dvije
tisuće godina — možemo shvatiti što je Luka imao na umu. Ta su Evanđelja,
pronađena prevedena na koptski u Egiptu, izvorno napisana ranije, na
grčkom jeziku, poput Evanđelja iz Novog Zavjeta. Znanstvenici raspravljaju o
tome kada su napisana, ali se uglavnom slažu oko toga da većina istih
potječe iz prva dva stoljeća postojanja kršćanskog pokreta. Ono što nalazimo u tim
otkrićima je
iznenađujuće: svaki od, u novije vrijeme, otkrivenih izvora koji spominju
Mariju Magdalenu — izvora koji uključuju Evanđelje po Mariji Magdaleni,
Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu, Vjera Mudrost i Dijalog Spasitelja —
bez iznimke opisuju Mariju kao jednu od osoba od najvećeg povjerenja medu
Isusovim učenicima. Neka je čak štuju kao prvu medu njegovim učenicima,
kao Isusovu najbližu pouzdanicu jer je shvatio da je ona sposobna razumjeti
njegove najdublje tajne. Možemo vidjeti da Luka očito nije želio priznati da su
neke od onih koje je jednostavno nazivao "ženama" prije toga zapravo
smatrane samim učenicama. Iako u ovom uvodu ne možemo detaljno
raspravljati o tim izvanrednim tekstovima, dopustite nam da nakratko
pogledamo svaki od njih.
Prvo, Evanđelje po Mariji Magdaleni oslikava Mariju kako preuzima vodeću
ulogu medu učenicima. Našavši muške učenike previše užasnute da bi
propovijedali Evanđelje nakon Isusove smrti jer su se bojali da će i oni biti
uhapšeni i ubijeni, Marija ustaje da progovori i ohrabri ih, "pretvarajući
njihova srca u dobrotu". Kada Petar, priznajući da "je tebe Gospodin volio više
od drugih žena" traži od Marije "reci nam ono što je rekao tebi" potajno,
Marija pristaje. Nakon što završi, Petar, bijesan, pita: "Zar je on zaista govorio
nasamo sa ženom a ne otvoreno pred nama? Zar bismo se trebali preokrenuti
i svi slušati nju? Zar je nju volio više od nas?" Uznemirena njegovim bijesom,
Marija odgovara "Moj brate Petre, što ti misliš? Zar misliš da sam to smislila u
svom srcu ili da lažem o Spasitelju?" Levi u tom trenutku upada da bi
posredovao u raspri: "Petre, oduvijek si bio nagao. Sada te vidim kako
osuđuješ žene poput [naših] neprijatelja. No, ako je nju Spasitelj učinio
dostojnom, tko si ti da je odbacuješ? Zasigurno ju je Gospodin poznavao vrlo
dobro; upravo ju je zato volio više no nas." Evanđelje po Mariji završava kako
se ostali slažu da prihvate Marijino učenje, a učenici, uključujući i Mariju,
izlaze da bi proglašavali Evanđelje.
Poput Evanđelja po Mariji, Evanđelje po Tomi opisuje Mariju kao jednu od
Isusovih učenika. Iznenađujuće je da ono spominje poimence samo šest
učenika, a ne dvanaest, a među njima su dvije žene — Marija Magdalena i
Saloma, jedna od Marijinih prijateljica. Ipak, poput rasprave između Petra i
Marije u Evanđelju po Mariji Magdaleni, nekoliko odlomaka u Evanđelju po
Tomi ukazuje na to da je u vrijeme kada je napisano, vjerojatno oko 90.—100.
godine, pitanje mogu li žene biti učenice već izazivalo žučnu kontroverzu. U
izreci 61, na primjer, Saloma traži od Isusa da joj kaže tko je: "Tko si ti,
čovječe, da si došao u moju kočiju i jeo s moga stola?" Isus odgovara "Ja
dolazim od onoga što nije podijeljeno"; to jest, od božanskog koje nadilazi
spol. On, dakle, odbacuje ono što njezino pitanje podrazumijeva — da njegov
identitet uključuje njegovo prvenstveno kao muškarca, kao što njezin znači
nju kao ženu. Saloma, odmah shvativši što on misli, prepoznaje da se isto
odnosi na nju i odmah odgovara "Ja sam tvoja učenica".
Međutim, ovdje također, kao i u Evanđelju po Mariji, Petar osporava i
suprotstavlja se prisutnosti žena medu učenicima. Prema izreci 114 u
Evanđelju po Tomi, Petar kaže Isusu "Reci Mariji da nas ostavi, jer žene nisu
dostojne [duhovnog] života". No, umjesto da otpravi Mariju, kako Petar
insistira, Isus prekorava Petra i objavljuje "Učinit ću Mariju živim duhom", tako
da ona — ili bilo koja žena — može postati jednako sposobna za duhovni život
kao što je bilo koji muškarac bio u prvostoljetnoj judaističkoj tradiciji.
Nalazimo još jedan izvještaj o raspravi u kojoj Petar osporava Marijino pravo
da govori među učenicima u dijalogu nazvanom Mudrost vjere. Ovdje, nakon
što Marija postavi Isusu nekoliko pitanja, Petar upada, žaleći se Isusu da
Marija previše govori i tako oduzima Petru i njegovoj braći prioritet koji im
pravedno pripada. No, i ovdje, baš kao u Evanđelju po Mariji Magdaleni i
Evanđelju po Tomi, Petrov pokušaj da utiša Mariju pribavlja mu ukor, ovoga
puta samog Isusa. Međutim, kasnije Marija priznaje Isusu da se jedva usuđuje
razgovarati s njime otvoreno zato što zbog "Petra oklijevam, bojim ga se jer
on mrzi ženski rod". Isus odgovara da onaj koga Duh nadahne, tko god to bio,
jest božanski određen da govori, bio muškarac ili žena.
Ta tema sukoba između Marije i Petra koju nalazimo u toliko mnogo izvora —
sukob koji uključuje Petrovo odbijanje da prizna Mariju kao učenicu, a kamoli
kao vodu medu učenicima — možda isto tako odražava ono što su ljudi znali i
pričali o stvarnom sukobu između njih dvoje. Znamo također da su, s obzirom
da su se žene često identificirale s Marijom Magdalenom, neki ljudi u pokretu
pričali takve priče o njoj — ili protiv nje — što je bio način dokazivanja trebaju
li, ili kako, žene sudjelovati u njihovim krugovima.
Upravo su, primjerice, pisci koji prikazuju Petra kao učenika kojega Isus
priznaje kao njihovog prvog vodu — poimence, autori Evanđelja po Marku,
Mateju i Luki — isti oni koji oslikavaju Mariju kao nekoga tko uopće nije
učenik/ca, nego samo jedna od "žena" ili, još gore, u slučaju Luke, netko tko
je bio opsjednut od strane demona. Ono što njihove iskaze čini povijesno
važnim, naravno, jest to što su ovo tri od Evanđelja koja su bila uključena u
kanon Novog Zavjeta — često spominjana, čak i danas, kao "dokaz" da žene
ne mogu zauzimati položaje u vlasti u kršćanskim Crkvama.
Imajmo, također, na umu kako to funkcionira obrnuto: svaki od izvora koji
spominju Mariju kao vodu medu apostolima bili su isključeni iz kanona
Novoga Zavjeta. Kada su ti tekstovi isključeni — medu njima Evanđelje po
Mariji Magdaleni, Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu,
Mudrost vjere i Dijalog Spasitelja — mnogi su kršćani isto tako isključili
uvjerenje da žene mogu — i trebaju — sudjelovati u vođenju Crkvi.
Dijalog Spasitelja, još jedan drevni tekst otkriven s tim drugim evanđeljima,
tvrdi da prepričava dijaloge između uskrsnulog Isusa i tri učenika koje je
odabrao kao primatelje posebnoga otkrivenja — Mateja, Tomu i Mariju. Ipak,
ovdje, nakon što se svako od njih troje upušta u razgovor s Isusom, Dijalog
izdvaja Mariju koja dobiva najveću pohvalu: "To je govorila kao žena koja
razumije sve stvari".
I na kraju, prije nego se okrenemo fascinantnim studijama koje se nalaze u
ovoj knjizi, pogledajmo jedan od najintrigantnijih među izvorima: Evanđelje
po Filipu. To evanđelje pokazuje koliko je mnogo ranih kršćana vidjelo Mariju
Magdalenu — kao stalnu Isusovu pratiteljicu. Neki suvremeni čitatelji shvatili
su da to doslovno znači da je bila Isusova ljubavnica i supruga. Istina je da nju
Evanđelje po Filipu prikazuje kao Isusovu najintimniju družicu i da grčka riječ
syzygos (pratilac, drug) može ukazivati na seksualnu intimnost. Plus, poput
ostalih izvora koje smo proučavali, Evanđelje po Filipu potvrđuje suparništvo
između Marije Magdalene i muških učenika:
Pratiteljica Spasitelja je Marija Magdalena. [No Krist je volio] nju više od [svih]
ostalih učenika i običavao je ljubiti je često [u usta]. Ostali učenici time su bili
uvrijeđeni. Govorili su mu "Zašto voliš nju više od nas?". Spasitelj je
odgovarao rekavši im "Zašto ne volim vas onoliko koliko volim nju?"
Ta izjava, u kojoj Evanđelje po Filipu prikazuje Mariju kao Isusovu pratiteljicu,
a možda čak i njegovu partnericu, inspirirala je jednu od najkontroverznijih
točaka zapleta Da Vincijevog koda Dana Browna. U svrhu svoje fikcije Brovvn
je sklon te izjave uzeti doslovno. No, da je nastavio i pročitao ostatak
Evanđelja po Filipu, vidio bi da njegov autor vidi Mariju Magdalenu kao
snažnu duhovnu prisutnost, kao nekoga tko manifestira božansko kakvo se
pojavljuje u ženskom obliku — iznad svega kao božansku Mudrost i Duh Sveti.
Kada su izraelski proroci i pjesnici govorili o božanskom duhu i mudrosti, oni
su prepoznavali ženski rod hebrejskih riječi. Biblijska Knjiga izreka govori o
mudrosti kao ženskoj duhovnoj prisutnosti koja je s Bogom podijelila djelo
stvaranja svijeta:
Gospodin me stvorio na početku svog djela ... prije postanka zemlje; kada nije
bilo dubokih voda, nastala sam ... prije nego što su oblikovane planine, bila
sam tamo ... kada je označavao temelje zemlje, tada sam bila uz njega, poput
predradnika; i svakodnevno sam bila njegovo veselje, radujući se pred njim
uvijek, radujući se u njegovu naseljenu svijetu i uživajući u ljudskom rodu.
Tako Evanđelje po Filipu vidi Mariju kao manifestaciju božanske mudrosti —
hokhmah na hebrejskom, sophia na grčkom, oba su pojma ženskog roda —
na svijetu. Židovska mistična tradicija često govori o Božjoj prisutnosti u
svijetu samo kao o mudrosti, ali također i kao o shenkina, kao njegovoj
prisutnosti. Više od tisuću godina nakon što je napisano Evanđelje po Filipu
kabalistička tradicija, koristeći jezik mistika iz cijeloga svijeta, slavit će taj
ženski aspekt Boga kao njegovu božansku nevjestu.
U isto vrijeme, Evanđelje po Filipu slavi Mariju Magdalenu kao onu koja
ispoljava božanski duh, a što Evanđelje naziva "djevicom koja je sišla" s
nebesa. Kada su kršćani govorili o Isusu "rođenom od Djevice", ovaj se autor
slaže — ali, odbija to shvatiti doslovno. Pa neki ljudi, kaže on, to shvaćaju
doslovno i misle da znači da je Isusova majka zatrudnjela bez ikakvog
muškarca, bez spolnog odnosa. No, to je, kaže on, "vjerovanje budalastih"
koji ne uspijevaju shvatiti duhovne stvari (iako se, napominjemo, to može
vidjeti u pričama o rođenju ponuđenim u novo-zavjetnim Evanđelju po Matej u
i Evanđelju po Luki). Umjesto toga, nastavlja Evanđelje po Filipu, Isus je rođen
fizički, baš kao i sva ljudska bića, kao sin bioloških roditelja. Razlika je, kaže
autor ovog Evanđelja, u tome što je on također "ponovno rođen" pri krštenju
— rođen duhovno da bi postao sin Oca nebeskog, i božanske Majke, Svetog
Duha.
Mnogi drugi tekstovi nađeni s Evanđeljem po Filipu ponavljaju isto. Evanđelje
po Istini isto objavljuje da nas milost vraća našem duhovnom izvoru, uvodeći
nas "u Oca, u Majku, Isusa beskrajne miline". Tajna knjiga Ivanova tvrdi da je
učenik Ivan, tugujući nakon Isusova raspeća, otišao u pustinju, ispunjen
sumnjom i strahom dok se odjednom nije "čitav svijet zatresao i ugledao
sam ... nezemaljsko svjetlo, i u svjetlu tri obličja". Dok je zapanjen promatrao,
Ivan je začuo Isusov glas kako dolazi iz svjetla, obraćajući mu se: "Ivane,
Ivane, zašto sumnjaš i zašto se bojiš? Ja sam onaj koji je s tobom uvijek; ja
sam Otac; ja sam Majka; i ja sam Sin".
Kolikogod se ovo može činiti iznenađujućim na prvi pogled, koga bismo
drugog očekivali pronaći s Ocem i Sinom ako ne božansku Majku, Svetoga
Duha? No, ta rana formulacija Trojstva očito je odraz hebrejskog pojma za
duh, Ruah, kao ženskog bića — značenje izgubljeno kada je pojam duh
preveden na jezik Novog Zavjeta, grčki, u kojemu je ta riječ srednjeg roda.
Čak i ovaj kratki prikaz ukazuje na širok raspon karakterizaci-ja i bogatstvo
značenja koje su prvi kršćani povezivali s Marijom Magdalenom, a mnoge
istražuju i proširuju eseji u ovoj knjizi. Od prvog stoljeća pa sve do našeg
vremena, pjesnici, umjetnici i mistici voljeli su slaviti tu izvanrednu ženu koju
Dijalog Spasitelja slavi kao onu "koja razumije sve stvari". Dakle, kroz
istraživanja iznesena ovdje i kroz rasprave možda otkrijemo nove aspekte
Marije Magdalene — i, u tom procesu, nas samih.
Princeton, NJ svibanj 2006

1.
MARIJA MAGDALENA
NE VIŠE PROGNANICA
lako pedanterija poriče, Jasno je da Bibilija znači Da je Solomon postao mudar
Razgovarajući sa svojim kraljicama.
— W. B. YEATS
Marija Magdalena je osoba, te reprezentativna i simbolička osoba, koja je bila
dio tradicije od samoga početka. To je kao da imate fotografiju na kojoj je
jedan od ključnih likova izbrisan i sada vidimo da je lik tamo bio od početka,
te pripada tradiciji koju poznajemo kao njezin dio.
— ELAINE PAGELS
Sinulo mi je, dakle, da moramo pomno ispitati besmislice i neprijateljstvo koji
obilježavaju razmišljanje i zapise o Mariji, da bismo pronašli neke slike,
krhotine i fragmente što svjetlucaju medu neobrađenim kamenjem.
— MARY GORDON
NAŠA OPČINJENOST MARIJOM MAGDALENOM
Ispovijesti obožavatelja Da Vincijevog koda
Bilo je gotovo dva sata poslije ponoći te tople noći 2003. godine. Uzeo sam u
ruke Da Vincijev kod ranije te večeri i brzinski čitao njegova napeta poglavlja
već nekoliko sati. Bio sam potpuno oduševljen tim romanom koji se pokazivao
kao intrigantna zagonetka o ubojstvima te, u isto vrijeme, pravi lov na blago
kroz mitove, legende i simbole tisuća godina Zapadne civilizacije.
Kada sam došao do prizora smještenog u knjižnicu Leigha Teabinga, u kojoj
taj fikcionalni lik objašnjava svoju tezu da žena sjedi s desne strane Isusu na
Leonardovoj Posljednjoj večeri — a ta žena bi trebala navodno biti Marija
Magdalena koja bi, dakle, trebala biti partnerica i supruga Isusova, da ne
spominjemo majka njegova djeteta a time i utjelovljenje Svetog Grala —
nisam mogao odoljeti da ne odem u svoju knjižnicu i još jednom ponovno
promotrim Posljednju večeru. Tiho, usred noći, spustio sam preveliku knjigu,
veličine stolića za kavu, Leonardovih radova koja je u mojoj obitelji
desetljećima. Novim sam očima promatrao poznato remek-djelo. Na mutnom
svjetlu, pod utjecajem čarolije Brownovih konspirativnih fikcija iz Da Vincijeva
koda, na svoje poprilično iznenađenje otkrio sam da je ono što sam oduvijek
smatrao Ivanovim likom zaista izgledalo kao žena.
Taj se trenutak pokazao kao početak mojega putovanja s ciljem razdvajanja
činjenica od fikcije u Da Vincijevu kodu i istraživanjem saznanja, arheoloških
nalaza i suvremenog razmišljanje o tome kako tumačiti događaje i likove iz
biblijskog doba.
Kada sam sljedećeg jutra otišao u lokalnu knjižaru Barnes & Noble, prva stvar
koju sam otkrio bilo je obilje novijih knjiga o Mariji Magdaleni. Osim toga,
pronašao sam čitav svijet knjiga o mnogim temama u kojima se ističe pojava
Marije Magdalene i to na iznenađujuće načine: prodavana Gnostička
Evanđelja Elaine Pagels kao i djela Karen King, Margaret Starbird, Sušan
Haskins, Lynn Picknett i Tim Freke. I deseci drugih naslova od Knjižnice u Nag
Hamadiju i Sveta krv, Sveti Gral, koji privlače pozornost u proteklih tri
desetljeća. Tamo su bili i djelo Roberta Gravesa o bijeloj božici, djelo Riane
Eisler o simbolima kaleža i krvi te roman Nikosa Kazantzakisa koji opisuje
Isusov san o Mariji Magdaleni dok je umirao na križu.
Kako ću uskoro saznati, u mjuziklu iz sedamdesetih, Isus Krist Suverstar, lik
Marije Magdalene pjeva hit pjesmu I Don't Know How to Love Him/Ne znam
kako da ga volim. Odetta je izvela odličnu verziju stare narodne pjesme, John
Henry, u kojoj stihovi pripovijedaju da je junački lik Johna Henrvja bio oženjen
Marijom Magdalenom. Sredinom devedesetih godina, saznao sam, bilo je
svega šačica događanja koji su slavili službeni blagdan Marije Magdalene kao
svetice (22. srpnja) u SAD-u. Do prošle godine (2006. — op. prev.) taj je broj
narastao na više od tri stotine. Ukratko, ljudi su razmišljali o alternativnim
tumačenjima priče o Mariji Magdaleni mnogo prije Da Vincijeva koda.
Međutim, većina nas nije bila svjesna da priča o Mariji Magdaleni doživljava
novo i drukčije tumačenje dok Da Vincijev kod nije postao globalni fenomen.
Kupilo ga je kao knjigu više od šezdeset milijuna ljudi tijekom proteklih
nekoliko godina, a gledalo kao film nekoliko stotina milijuna više. Kakvogod
bilo mišljenje kritike o Da Vincijevu kodu, to je djelo postalo jedno od
odrednica u kulturi prvih godina trećega tisućljeća.
Od prvog trenutka onoga što je uskoro postalo fascinantno putovanje — te
noći, dok sam čitao roman, i dok sam pogledavao unatrag kroz pet stotina
godina povijesti umjetnosti na Leonardovo remek-djelo — do nastanka Tajni
Da Vincijeva koda, našeg međunarodnog vodiča kroz pitanja koja je postavio
Da Vincijev kod, jedna mi je stvar postala savršeno jasna: Marija Magdalena
je zvijezda predstave. Brownov roman postao je tako popularan i tako
kontroverzan iz više razloga. No, kada bih morao navesti samo jedan razlog
koji objašnjava fenomen Da Vincijeva koda, rekao bih da leži u provokativnim
tvrdnjama o Mariji Magdaleni (kolikogod one bile nagađanje ili fikcija) i
dubokom, odjekujućem akordu koji te ideje pogađaju u ovom trenutku u
globalnoj kulturi.
Dan Brown nije izmislio ni jednu od tvrdnji ili teza o Mariji Magdaleni koje su
važne za Da Vincijev kod nego je u stvaranju svoje pop kulturno/intelektualne
mješavine umiješao dijelove i djeliće ideja i tvrdnji što potječu iz djela onih
koji su proteklih nekoliko desetljeća proveli radeći na biografijama i novim
idejama o Mariji Magdaleni. Njegovi se izvori kreću u rasponu od okultnog pa
sve do znanstvenika iz Ivy Lige; od mitskog folklora do arheoloških nalaza, pa
čak i do otvorenih prijevara i obmana. On sintetizira i sažima te priče.
Rastegnuo ih je i krenuo da odgovaraju njegovu privlačnom zapletu. Čineći to,
pomogao je učiniti Mariju Magdalenu novom "hit" djevojkom za dvadeset i
prvo stoljeće. Igrom slučaja pritom je također laserskom zrakom osvijetlio
natrag u vremenu njezinu ulogu kao "hit" djevojke i za prvo stoljeće.
Iako je Da Vincijev kod u osnovi "samo pop roman" ispunjen činjeni-
Bilo je gotovo dva sata poslije ponoći te tople noći 2003. godine. Uzeo sam u
ruke Da Vincijev kod ranije te večeri i brzinski čitao njegova napeta poglavlja
već nekoliko sati. Bio sam potpuno oduševljen tim romanom koji se pokazivao
kao intrigantna zagonetka o ubojstvima te, u isto vrijeme, pravi lov na blago
kroz mitove, legende i simbole tisuća godina Zapadne civilizacije.
Kada sam došao do prizora smještenog u knjižnicu Leigha Teabinga, u kojoj
taj fikcionalni lik objašnjava svoju tezu da žena sjedi s desne strane Isusu na
Leonardovoj Posljednjoj večeri — a ta žena bi trebala navodno biti Marija
Magdalena koja bi, dakle, trebala biti partnerica i supruga Isusova, da ne
spominjemo majka njegova djeteta a time i utjelovljenje Svetog Grala —
nisam mogao odoljeti da ne odem u svoju knjižnicu i još jednom ponovno
promotrim Posljednju večeru. Tiho, usred noći, spustio sam preveliku knjigu,
veličine stolića za kavu, Leonardovih radova koja je u mojoj obitelji
desetljećima. Novim sam očima promatrao poznato remek-djelo. Na mutnom
svjetlu, pod utjecajem čarolije Brovvnovih konspirativnih fikcija iz Da
Vincijeva koda, na svoje poprilično iznenađenje otkrio sam da je ono što sam
oduvijek smatrao Ivanovim likom zaista izgledalo kao žena.
Taj se trenutak pokazao kao početak mojega putovanja s ciljem razdvajanja
činjenica od fikcije u Da Vincijevu kodu i istraživanjem saznanja, arheoloških
nalaza i suvremenog razmišljanje o tome kako tumačiti događaje i likove iz
biblijskog doba.
Kada sam sljedećeg jutra otišao u lokalnu knjižaru Barnes & Noble, prva stvar
koju sam otkrio bilo je obilje novijih knjiga o Mariji Magdaleni. Osim toga,
pronašao sam čitav svijet knjiga o mnogim temama u kojima se ističe pojava
Marije Magdalene i to na iznenađujuće načine: prodavana Gnostička
Evanđelja Elaine Pagels kao i djela Karen King, Margaret Starbird, Sušan
Haskins, Lynn Picknett i Tim Freke. I deseci drugih naslova od Knjižnice u Nag
Hamadiju i Sveta krv, Sveti Gral, koji privlače pozornost u proteklih tri
desetljeća. Tamo su bili i djelo Roberta Gravesa o bijeloj božici, djelo Riane
Eisler o simbolima kaleža i krvi te roman Nikosa Kazantzakisa koji opisuje
Isusov san o Mariji Magdaleni dok je umirao na križu.
Kako ću uskoro saznati, u mjuziklu iz sedamdesetih, Isus Krist Superstar, lik
Marije Magdalene pjeva hit pjesmu I Don't Know How to Love Him/Ne znam
kako da ga volim. Odetta je izvela odličnu verziju stare narodne pjesme, John
Henry, u kojoj stihovi pripovijedaju da je junački lik Johna Henrvja bio oženjen
Marijom Magdalenom. Sredinom devedesetih godina, saznao sam, bilo je
svega šačica događanja koji su slavili službeni blagdan Marije Magdalene kao
svetice (22. srpnja) u SAD-u. Do prošle godine (2006. — op. prev.) taj je broj
narastao na više od tri stotine. Ukratko, ljudi su razmišljali o alternativnim
tumačenjima priče o Mariji Magdaleni mnogo prije Da Vincijeva koda.
Međutim, većina nas nije bila svjesna da priča o Mariji Magdaleni doživljava
novo i drukčije tumačenje dok Da Vincijev kod nije postao globalni fenomen.
Kupilo ga je kao knjigu više od šezdeset milijuna ljudi tijekom proteklih
nekoliko godina, a gledalo kao film nekoliko stotina milijuna više. Kakvogod
bilo mišljenje kritike o Da Vincijevu kodu, to je djelo postalo jedno od
odrednica u kulturi prvih godina trećega tisućljeća.
Od prvog trenutka onoga što je uskoro postalo fascinantno putovanje — te
noći, dok sam čitao roman, i dok sam pogledavao unatrag kroz pet stotina
godina povijesti umjetnosti na Leonardovo remek-djelo — do nastanka Tajni
Da Vincijeva koda, našeg međunarodnog vodiča kroz pitanja koja je postavio
Da Vincijev kod, jedna mi je stvar postala savršeno jasna: Marija Magdalena
je zvijezda predstave. Brownov roman postao je tako popularan i tako
kontroverzan iz više razloga. No, kada bih morao navesti samo jedan razlog
koji objašnjava fenomen Da Vincijeva koda, rekao bih da leži u provokativnim
tvrdnjama o Mariji Magdaleni (kolikogod one bile nagađanje ili fikcija) i
dubokom, odjekujućem akordu koji te ideje pogađaju u ovom trenutku u
globalnoj kulturi.
Dan Brown nije izmislio ni jednu od tvrdnji ili teza o Mariji Magdaleni koje su
važne za Da Vincijev kod nego je u stvaranju svoje pop kulturno/intelektualne
mješavine umiješao dijelove i djeliće ideja i tvrdnji što potječu iz djela onih
koji su proteklih nekoliko desetljeća proveli radeći na biografijama i novim
idejama o Mariji Magdaleni. Njegovi se izvori kreću u rasponu od okultnog pa
sve do znanstvenika iz Ivy Lige; od mitskog folklora do arheoloških nalaza, pa
čak i do otvorenih prijevara i obmana. On sintetizira i sažima te priče.
Rastegnuo ih je i krenuo da odgovaraju njegovu privlačnom zapletu. Čineći to,
pomogao je učiniti Mariju Magdalenu novom "hit" djevojkom za dvadeset i
prvo stoljeće. Igrom slučaja pritom je također laserskom zrakom osvijetlio
natrag u vremenu njezinu ulogu kao "hit" djevojke i za prvo stoljeće.
Iako je Da Vincijev kod u osnovi "samo pop roman" ispunjen činjeničama i
fikcijom, nagađanjem i pripovijedanjem, ipak je postao novo središte
pozornosti popularnog znanja i vrelo današnjih rasprava o povijesnom Isusu,
značenju alternativnih Evanđelja, ulozi žena u Crkvi, gnosticizmu i različitim
trendovima u filozofije u ranom kršćanskom pokretu. Čak i vodeći
znanstvenici na tom području koje razdražuju pogreške i zablude u Da
Vincijevom kodu osjećaju se potaknutima pozabaviti se argumentima u
romanu — zato što znaju da je roman, a ne ozbiljan znanstveni rad, ono što je
privuklo zanimanje i zapalilo maštu milijuna i milijuna ljudi. I zaista, Da
Vincijev kod se upliće u fizički oblik knjige stotina smjerova ideja i
argumenata koji je povezuju u ponovno duhovno buđenje što se pojavljuje na
početku ovog novog tisućljeća.
U ova vremena velike nesigurnosti novi vjerski i duhovni vjetrovi pušu snažno
po cijelome svijetu. Iskustvo života u dvadeset i prvom stoljeću jest takvo
koje naglašava za mnoge ljude očitu odsutnost pravednog i brižnog Boga. S
jedne strane, živimo u svijetu u kojemu se događaju užasne stvari — od
Ruande do Darfura, od tsunamija do Katrine, a naš je svijet — svijet posvuda
raširenog političkog nasilja, velikih prirodnih katastrofa, neočekivanih
epidemija bolesti, netolerancije i pokvarenosti. Seksualno zlostavljanje i
nasilje i dalje izbijaju unutar obitelji, zajednica pa čak i Crkve. U isto vrijeme
naš je svijet proizveo zapanjujuće materijalno bogatstvo. Dao je golema i
važna znanstvena otkrića. I srušio je gotovo svaku prepreku i svaki tabu. U
procesu izgradnje tog novog svjetskog poretka i oslobođenja postmodernih
globalnih građana od ograničenja i zamjerki religije, mnogi ljudi udaljili su se
od svojih tradicionalnih korijena i vjerovanja. Naša kultura, ma koliko bila
bogata, produktivna i ugodna, sve je vulgarnija, pretjerano komercijalna i
otudujuća.
Pred licem ovih kontradikcija pojavile su se mnoge različite religiozne i
duhovne reakcije. Tradicionalno religiozno vjerovanje doživljava pravo
oživljavanje, bez obzira na oblik — od islamskog fundamentalizma,
ortodoksnog judaizma i organizacije Opus Dei sve do ponovno rođenog
protestantizma. No, dok pravovjerje stječe pristalice, i nove religije i novi
duhovni smjerovi pokazali su se privlačnima. Procjenjuje se da oko dvije
stotine novih religija nastaje u Americi svake godine. U našoj popularnoj
kulturi ta nova religioznost odražava se u kontinuumu djela koja se kreću u
rasponu od Pasije Mela Gibsona do Da Vincijevog koda Dana Brovvna.
U Pasiji, rečeno nam je, u stvari ovo: upravo je ovako bilo prije dvije tisuće
godina. Znamo što se dogodilo. To se dogodilo upravo onako kako
tradicionalni spisi kažu da se dogodilo, i upotrijebit ćemo moćna sredstva
modernog holivudskog filma da i vi osjetite da ste također bili svjedokom tih
apokaliptičnih događaja. Iz kina ćete izaći s novom predanošću
tradicionalnom vjerovanju u Isusa i tradicionalnom shvaćanju kršćanske
poruke.
Na drugoj strani kontinuuma, kaže Da Vincijev kod, ide ovako: Sve što vam je
rečeno o tome što se dogodilo prije dvije tisuće godina je najvjerojatnije laž.
Nikada vam nisu rekli za neke od najvažnijih stvari, poput tko je zapravo bila
Marija Magdalena. Morate sve dovoditi u pitanje jer su se moćni pojedinci
urotili da bi sakrili pravu povijest. Oni nazivani hereticima su pravi, istinski
vjernici, a oni koji druge nazivaju hereticima su lažni proroci.
U tumačenju Da Vincijeva koda, poganski rimski carevi, Isusovi neprijatelji,
kasnije su preoteli njegov pokret, sasvim iskrivili njegovu filozofiju i prepravili
kršćanstvo u hijerarhijsku, patrijarhalnu, imperijalističku državnu religiju
njihova carstva. Usput su izmijenili i uredili ulogu žena kao svećenica baš kao
i zajednicu dvojnosti muškog i ženskog koja je bila tako važna za neke
religiozne kultove u Egiptu, Grčkoj i drugdje po istočnom Sredozemlju.
Rimljani su odbacili Isusov revolucionarni anti-materijalizam da bi kršćanstvo
iskoristili za opravdavanje gomilanja moći i bogatstva. Umjesto poticanja
samo-ostvarenja ugrađenog u dokumente kao što su Gnostičko Evanđelje po
Tomi i Evanđelje po Mariji Magdaleni, iskoristili su svoja odobrena i
prihvaćena Evanđelja da bi svoje robove, svoje sluge i vojnike držali na
njihovu mjestu. Izbrisali su potragu za samospoznajom i mogućnost da se
Bogu pristupi pojedinačno, nametnuv-ši jednostavnoj, neposredovanoj vjeri u
Isusa infrastrukturu svećenika i papa, crkava, ispovjednika, katedrala i
križarskih ratova. Prokazali su kao herezu tajanstvene tradicije i gnostičke
prakse potraga za uvijek dubljom spoznajom o svetome iz nutrine. A
zamijenili su i ono što je bio raznolik vjerski pokret u razvoju dogmom o
manjkavim i kontradiktornim izvještajima iz Evanđelja koja su proglasili
pravom riječi Božjom.
Kako nam kaže Da Vincijev kod, Marija Magdalena simbolizira sve ono stoje
istrgnuto iz srca Isusove revolucionarne vizije. Ona utjelovljuje svu mudrost i
spoznaju tragično izgubljene za buduće generacije. U romanu čuvanje tajne o
tome da je Marija živa također simbolizira potencijal da se kršćansku vjeru
vrati njezinim istinskim duhovnim načelima. Nije iznenađenje to što su neki
ljudi shvatili Da Vincijev kod daleko ozbiljnije nego što bi akcijskoavanturistička
knjiga za plažu trebala biti. Roman je strukturiran kao
romantična potraga za Gralom prema narudžbi u stilu Josepha Campbella
"junakova putovanja" s ciljem da pronađe ono što je izgubljeno, da pobije
demone i zmajeve suparničke strane, te da ponovno sazna pravi identitet
junakinje i ponovno je postavi na njezino pravedno zasluženo mjesto. Poput
arhetipskog ženskog duha anime Karla Junga, Marija Magdalena oživljava
roman. Bez obzira je li ili nije Marija Magdalena na Posljednjoj večeri, te bez
obzira je li je ili nije Leonardo da Vinci smatrao Svetim Gralom, ona je
definitivno Sveti Gral Da Vincijeva koda.
Mnogo se govorilo i pisalo o površnim povijesnim pogreškama u Da Vincijevu
kodu, o načinu na koji autor igra toplo-hladno s pitanjima vjere, teologije i
vjerskih praksi te o njegovoj navodnoj nesposobnosti da razluči ono što je za
većinu intelektualaca jasno uočljiva linija koja dijeli činjenice od fikcije. Iako
sve te kritike stoje do jedne mjere ili druge, one ipak promašuju smisao. Kao
prvo, teško je uznemiriti se zbog kritike da je Da Vincijev kod bezbožna
smjesa činjenica i fikcije kada takva kritika dolazi od onih koji nisu uspjeli
prepoznati da je isti problem svojstven vjerskim spisima — gnostičkim,
židovskim, kršćanskim ili nekim drugim. Za mene ispreplitanje činjenica i
fikcije sve dok nisu neprepoznatljivi ne predstavlja ni manji ni veći logički
problem u određivanju kako reagirati na priču ispričanu u Da Vincijevu kodu
nego što je to slučaj s određivanjem kako reagirati na priče ispričane u Bibliji.
No, možda je za nas ovdje važnija vrijednost, pa čak i valjanost, nepobitnost
Da Vincijeva koda na određenoj razini apstrakcije. Ako se pomaknete korak
unazad, i na trenutak zanemarite pogrešne detalje, plošne likove, ponekad
smiješne dijaloge i pretjerane elemente zapleta, a usredotočite se na širi
kontekst, počinjete uočavati da je Da Vincijev kod obavio prilično dobar posao
u iznošenju barem nekih od velikih ideja o Mariji Magdaleni koje pioniri/ke
medu znanstvenicima, teolozima i feministicama iznose posljednjih nekoliko
desetljeća.
U Da Vincijevu kodu kao najvažnije saznajemo što Marija Magdalena nije bila:
nije bila prostitutka, ni pokajnica niti išta slično. Čak i samozvani čuvari
religiozne čistoće — oni koji su napadali brojne otvorene uvrede za teologiju i
povijest što ih vide u Da Vincijevu kodu — uglavnom nisu napadali "šokantnu"
pretpostavku Dana Browna da Marija Magdalena nije bila prostitutka
pokajnica kakvom ju je Rimokatolička crkva opisivala od vremena pape
Grgura Velikog 591. godine pa sve do 1969. godine. Tek usred nemirnih
šezdesetih godina i svih ostalih dubokih promjena u politici Crkve koje je
proveo sam Vatikan, mala skupina promjena u nekim dokumentima i
preporučena čitanja Biblije za dan kada se ona slavi kao svetica, udaljila je
Mariju Magdalenu od slike bludnice koja je dominirala službenom crkvenom
pričom od vremena pape Grgura I.
Naravno, ako provedete 1378 godina institucionalizirani u Zapadnj ačkom
kanonu kao prostitutka, to mora imati neke otežavajuće posljedice. Moja
osobna iskustva na katoličkim propovijedima su ograničena, ali sam nedavno,
sredinom devedesetih, slušao svećenika koji je propovijedao o značenju
Isusova opraštanja grijeha Mariji Magdaleni, prostitutki. To je bilo gotovo tri
desetljeća nakon što je Crkva navodno ispravila zapise.
Vizija Marije Magdalene iz Da Vincijeva koda, kolikogod radikalna bila za
javnu kulturu u cjelini, već je bila opće mjesto za studente u vodećim
američkim bogoslovnim školama tijekom sedamdesetih i osamdesetih, gdje
su alternativni spisi pronađeni u Nag Hammadi u Egiptu 1945. godine bili
predmetom žučnih rasprava i izvanrednih doktorskih disertacija. Oni koji su
čitali prijelomnu knjigu Elaine Pagels, Gnostička Evanđelja, i ostale slične
revolucionarne izvještaje o Mariji Magdaleni, povijesnom Isusu i gnostičkom
pokretu, prosvijetljeni su na sličan način. Ipak, među milijardom kršćana u
svijetu 2003., prema statističkim podacima vrlo ih je malo bilo svjesno da
biografija Marije Magdalene više ne uključuje ograničenje uličarke. Nesvjesni,
to jest, dok nisu iste godine naišli na Da Vincijev kod. Smatram daje više nego
ironično daje nepoznati romanopisac iz malog grada u New Hampshireu,
danas redovito napadan kao heretik pa i sam bogohulnik, odgovoran za
informiranje daleko većeg broja ljudi o nastojanjima Crkve da ispravi
svjedočanstvo o Mariji Magdaleni od samoga Vatikana.
Portret Sv. Marije iz Magdale, djelo pape Grgura, kao grešnice koja se
pokajala temeljio se na odluci da spoji tri različita ženska lika u jedan što se
spominju unutar istog odlomka Evanđelja — Mariju Magdalenu, Mariju iz
Betanije i neimenovanu ženu poznatu samo kao "grešnica iz grada" — i objavi
da su one jedna osoba: Marija Magdalena. Čineći to, namjerno ili ne, on je
promijenio stav kršćanskog (za koji bi se moglo reći i: Zapadnog) svijeta
prema Mariji Magdaleni, ženama i seksualnosti za stoljeća koju su tek
dolazila.
Je li Grgurovo spajanje triju žena u jednu bilo jednostavno pogreška u
prijepisu iz Mračnog vijeka, napravljena u pokušaju da se pojednostavi priču
za nepismenu publiku i standardizira službeni kanon? Ili je to bio svjesni
pokušaj da se okalja ugled Marije Magdalene i time izbriše povijest o ženskim
proročicama i vodama unutar Crkve? Je li to bio dio filozofskog argumenta da
se seksualnost prikaže kao moralni porok, sa ženama kao zavodnicama i
prostitutkama, a slijedom toga i izvorima grijeha? Ili je to bio način da se
ukaže na univerzalnost i potpunost Isusove sposobnosti da prašta, takve da je
čak i bivša prostitutka — ako se pokajala — mogla postati pripadnicom užeg
kruga oko sina Božjega?
Na kraju su, naravno, odgovori na ta i mnoga druga pitanja koja danas
postavljaju znanstvenici, samo nagađanja. Osim za Dana Brovvna koji
pretpostavlja da zna istinu. Da Vincijev kod tvrdi daje postojala namjerna,
svrhovita urota u tijeku. U scenariju romana, papa Grgur bio je otvoreni
protivnik nasljeđa Marije Magdalene i nasljednik muške tradicije koja je
započela sa sv. Petrom i nastavila se dalje preko Konstantina i prvih crkvenih
otaca kao što su Irenej, Tertulijan i Origen. Svi su ti ljudi bili svjesno i
svojevoljno oruđe crkvene urote koja je trebala ocrniti Mariju, izbrisati njezinu
središnju ulogu iz priče o Isusu te očistiti kršćanstvo od drevnih utjecaja svete
ženstvenosti koju je ona predstavljala. U tom kontekstu sveta ženstvenost
znači sve od svetosti spolnosti i snazi seksa da daje život, plodnosti i rođenja
pa do osobite prirode ženske intuicije i superiornog pristupa božanskoj
spoznaji žena.
Krećući se od svetog ka profanom, Da Vincijev kod ide dalje dajući naslutiti da
Marija završava svoju ulogu kao najpoznatija prostitutka u povijesti a ne kao
najpoznatija supruga i majka u povijesti, a kako bi se prikrili svi tragovi onoga
što je preraslo u politički državni udar: Petar, sam zahtijevajući kontrolu nad
pokretom, odbio je dopustiti vodstvo žene. Taj udar, prema romanu,
objašnjava Petrove prijeteće pokrete i oštar nož uperen prema liku "Marije"
na Posljednjoj večeri. Može također objasniti zašto Evanđelje po Mateju sadrži
prilično neobičnu Isusovu izjavu, koja zvuči izvan konteksta, a iz koje Petar
izvodi svoje zakonito pravo: "Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću
Crkvu svoju". Neki znanstvenici smatraju da ta rečenica iskače poput nečega
što tu ne pripada te da je mnogo kasniji dodatak koji treba poduprijeti
Petrovo pravo da bude nositelj standarda Isusova pokreta, nasuprot Mariji, ali
i na njezinu mjestu.
Zatim putujemo od profanog natrag do svetoga: Da Vincijev kod dalje kaže
da, bojeći se Petrovih prijetnji koliko i rimskih vojnika, Marija — žena koju je
Isus običavao "ljubiti često u [usta]" prema primamljivim riječima Evanđelja
po Filipu, žena kojoj je Isus povjeravao svoje najdublje spoznaje i svoje
najoštroumnije vizije — bježi u Francusku. Trudna je, očekuje njegovo dijete
kada napušta metež Svete Zemlje poslije Kristova raspeća. To dijete iz
njezina braka s Isusom je prava sveta krv koju ona nosi u svojoj utrobi,
pretvarajući je u najvredniji tjelesni kalež — Sveti Gral. Brojne francuske
legende, osobito popularne tijekom srednjovjekovnog doba zaista
pripovijedaju priče o Mariji Magdaleni i djetetu, ili djeci, koji stižu na francusku
obalu u malenom čamcu bez jedra i bez vesala. Marija proživljava svoje dane
na različitim lokacijama na jugu Francuske, od kojih neke tvrde da čuvaju
relikvije njezinih kostiju i pramenove njezine slavne crvene kose.
U rasponu od uzvišenog do gotovo definitivno smiješnog, Da Vincijev kod
zatim se vrti oko legendarne priče o potomstvu Isusovu i Marijinu koje
započinje kraljevsku krvnu lozu, a njihova se djeca žene onima koji će postati
merovinški kraljevi Francuske, i ta se krvna loza nastavlja do današnjih dana.
Za svu tu izrazito uzbudljivu i napetu povijest kaže se da su je otkrili Vitezovi
Templari tijekom zauzimanja ruševina Solomonova hrama u nekoliko godina
u doba Križarskih ratova. No, pape i carevi potaknuli su masakr i progon
Templara na petak trinaesti u listopadu 1307. godine jer su ti srednjovjekovni
vitezovi spoznali i shvaćali snažnu priču o Mariji Magdaleni i njezinoj krvnoj
lozi, pa su, dakle, morali biti ubijeni iz straha da će tajna biti otkrivena.
Međutim, tajnu i dalje dokumentiraju i održavaju takozvani veliki meštri
Sionskog priorata, među čijim redovima je, kaže se, bila i skupina najvećih i
najuglednijih europskih genija. Ti muškarci — a gotovo su svi muškarci, što
pomalo iznenađuje za navodno feministički-nastrojen kult — znaju pravu
istinu o Mariji Magdaleni, obožavaju je i štuju kao boginju pa čak se upuštaju i
u drevni grčki tajni obred hieros gamos (sveti seks) da bi svoju predanost
svetoj ženstvenosti održali živom. Od Leonarda, čija Posljednja večera
navodno prikazuje Mariju Magdalenu kao Sveti Gral, pa sve do Disnevjeve
Male sirene (Ariel ima sliku Marije Magdalene na svom podvodnom ormaru),
Da Vincijev kod tvrdi da postoji čitav svijet koji zna za tajnu o Mariji Magdaleni
i čuva je na upadljivom mjestu u nadi da če nas ostale potaknuti da je
uočimo.
Nakon tri godine proučavanja materijala izvora za Da Vincijev kod, kao i
kontroverzi i nagađanja koje je knjiga izazvala, prilično sam siguran u
sljedeće postavke:
jedan: Kako sam već spomenuo, kada Dan Brown ustraje na tome da Marija
Magdalena nije prostitutka te da u najranijim spisima o kršćanskom pokretu
nema naznaka koje bi poduprle tumačenje Marije kao prostitutke koja se
pokajala, on je povijesno točan i to je mainstream najboljeg i najvažnijeg
znanstvenog rada obavljenog o toj temi u proteklih pola stoljeća.
Dva: Jednako sam siguran da gotovo sve u Da Vincijevu kodu povezano s
Marijom Magdalenom kao Svetim Gralom ili kaležom odgovornim za
majčinstvo krvne loze kojoj se još uvijek mogu pratiti tragovi unatrag dvije
tisuće godina, jednako kao i gotovo sve što ima veze s namjernom urotom
Crkve da sve to sakrije i zataška, i/ili trajno višestoljetno nastojanje navodnog
Sionskog priorata da održi istinu o Mariji Magdaleni živom — sve je to daleko
više fantastično nego činjenično. Iako uspjeh romana pokazuje da ti elementi
čine pripovijest koja je zanimljiva i ostaje u sjećanju, teško mi je pripisati
ikakav povijesni kredibilitet tim dijelovima Da Vincijeva koda. Prilično sam
siguran da je Sionski priorat, na primjer, obmana koju su u Francuskoj
polovicom dvadesetog stoljeća "zakuhali" Pierre Plantard i njegovi nostalgični,
desno orijentirani prijatelji rojalisti. Isto sam tako duboko uvjeren da Leonardo
da Vinci nije bio veliki meštar ničega osim umjetnosti i renesansnih ideja.
Dramatične teorije o uroti i okultnim natopljeni dijelovi Da Vincijeva koda
iznimno su zanimljivi na razini mita i metafore, arhetipa i simbolike. No, treba
dodati da ti dijelovi priče — a posebice ta verzija o tome tko je bila Marija
Magdalena — ne proizlaze iz činjenica, povijesnih dokaza pa čak niti iz
ozbiljnih znanstvenih pretpostavki.
Tri: Složeniji, suptilniji i detaljniji dijelovi Da Vincijeva koda ne bave se ni
prostitutkom koja Marija Magdalena nije bila a niti žrtvom pos-tmoderne urote
kakvom je za neke postala. Mnogo zanimljivija pitanja o Mariji Magdaleni tiču
se toga tko je ona zapravo bila (ili barem tko je zaista mogla biti) i uloge koju
je zaista možda imala u životu i vremenu Isusovu, ulogu koju su joj pripisale u
ranoj povijesti kršćanstva neke gno-stičke skupine te razloga zbog kojih se
danas pojavljuje kao vrlo važna za tolike aspekte novog duhovnog
razmišljanja. Baš kao što je Da Vincijev kod bio izvorom iz kojega su mnogi
čitatelji po prvi puta čuli za postojanje alternativnih Evanđelja i spisa osim
Mateja, Marka, Luke i Ivana i ostalih priznatih knjiga iz Novog Zavjeta.
Važnost tih alternativnih tekstova je, dijelom, i u tome što Mariji Magdaleni
daju više prostora od priznatih Evanđelja. Zapravo, u alternativnim
tekstovima ona ima svoje "vlastito" Evanđelje po Mariji (po mojem mišljenju,
nije ga napisala sama Marija Magdalena nego je djelo kasnijih gnostičkih
mislioca koji su nastojali prikazati njezin duh, mudrost i priču). A zasigurno je
važno da se nju u alternativnim tekstovima naziva "družicom" Isusovom (što
dolazi od starogrčke riječi koje se ponekad koristila i u značenju
"supružnika/ce") te se spominje da ju je on "često" ljubio, bilo to u usta bilo
drugdje.
No, za mene najveća vrijednost veze između Gnostičkih Evanđelja i Marije
Magdalene možda leži u važnosti te vrste duhovnosti za naše vrijeme. Čini se
da za današnji, slobodni, neognostički pokret ima više dublje, Zen-filozofiji
slične i produhovljenije mudrosti u Gnostičkim evanđeljima nego u
tradicionalnoj kršćanskoj teologiji. Mnogo je više potrage za razumijevanjem
tajni i čuda života, više osjećaja svetoga. Gnostici su isticali procese samootkrivenja
i samo-ostvarenja kao ono stoje u srcu moralnosti i religije. A iako
su krajnje kontradiktorne stvari izrečene o ženama u gnostičkim tekstovima,
barem se čini da je snažan pro-ženski trend jedna od niti što se provlače kroz
te dokumente.
U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti i "revoluciju unutar revolucije" koja
se danas događa u istraživanjima posvećenim Mariji Magdaleni. Budući da je
tek nedavno rehabilitirana nakon četrnaest stoljeća krađe identiteta, koji bi
identitet Marija danas trebala uzeti? Ima onih koji misle da nije dovoljno samo
učiniti je opet važnom figurom u Isusovu pokretu — "prvom medu
apostolima", kako ju se ponekad spominje u tradicionalnom kršćanskom
govoru. Drugi smatraju da bi je trebalo gledati kao boginju ili barem da priče
o njoj treba tumačiti kao mitsko predstavljanje duha boginje u kulturi istočnog
Sredozemlja.
Ima i onih koji misle da je pogled Dana Browna na Mariju kao udatu za Isusa i
majku njegova djeteta pretjerano ograničena uloga (to jest, uloga "Isusove
gospođe") za tu duboko produhovljenu, samostalnu ženu koja je utjelovljenje
biti svetog načela ženstvenosti. Neki kažu da bi je trebalo promatrati kao
potpuno jednaku s Isusom u izazivanju kršćanske revolucije. Drugi smatraju
da nije dovoljno egzotično gledati na nju kao na bogatu židovsku ženu iz
ribarskog sela Magdale na Galilejskom moru (nazivalo se još Galilejskim,
Tiberijadskim i Genezaretskim jezerom, a današnji mu je službeni naziv
Kinaret — op. prev.), nego tvrde da je bila crnkinja iz grada također zvanog
Magdala, ali u Etiopiji — možda objašnjavajući kult crne Madone, koji je
osobito snažan u onim dijelovima Francuske u kojima je, legenda kaže, Marija
Magdalena živjela nakon Isusove smrti.
Nekoliko stručnjaka koji proučavaju Mariju Magdalenu čak je nezadovoljno
idejom da joj se oduzme uloga prostitutke. Postoje neki dokazi da su
takozvane prostitutke u hramu naseljavale određena mjesta religioznog
štovanja u Egiptu, Grčkoj, Izraelu i drugdje po istočnom Sredozemlju. Te
prostitutke u hramovima izvodile su obrede svetog seksa s kraljevima,
prinčevima, ratnicima i vjerskim poglavarima, blagoslivljajući muškarce
svojim moćima nalik božanskima kroz te obrede hieros gamos. Darivajući
svoje ženske darove, te su prostitutke iz hramova donosile muškarcima
uspjeh u lovu i u borbi, u dozivanju kiše za usjeve ili u predviđanju
budućnosti. Povezivanje Marije Magdalene s prostitucijom, tvrdi nekolicina
feminističkih znanstvenica, iskrivljena je aluzija na tu sjajnu povijest nalik
božanskoj, povijest snažnih, moćnih žena u antičkom svijetu.
Kako sam otkrio lutajući među brojnim Barnes & Noble naslovima tog jutra
2003. godine — i kako sam nastavio otkrivati čitajući mnoge od stotina novih
knjiga i članaka o Mariji Magdaleni objavljene u proteklih nekoliko godina —
Marija Magdalena je poput dvadesetiprvostoljetnog Rorschacova testa za
stavove o ženama, spolu, seksualnosti, religiji, kršćanstvu, povijesnom Isusu,
duhovnosti, spoznaji, samo-otkrivenju, intuiciji i onome što je stvarno sveto a
što profano u našem svijetu. Stvarnost je da je Marija Magdalena — poput
Isusa, Mojsija, Bude, Konfucija i doslovno svih popularnih ikona religioznog
vjerovanja i vjere — postala tkogod želimo da bude.
TKO JE BILA MARIJA MAGDALENA?
JAMES CARROLL*
"Čitava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene",
počinje James Carroll u ovom provokativnom eseju. Carroll je bivši svećenik,
autor deset romana, kolumnist Boston Globea te autor djela Constantine's
Sword i drugih nefikcionalnih naslova. Njegova teza ovdje jest da je, od
izvornih dokumenata koji su postali Novi Zavjet sve do snimanja filma Da
Vincijev kod, slika o Mariji Magdaleni opetovano bila prisilno novačena,
iskrivljavana i osporavana. No, kroz sve to, kaže on, ključno pitanje ostalo je
uglavnom zanemareno: tko je bila Marija Magdalena?
Carrollov esej nastoji ponuditi odgovor primjedbom da zabune što su se
vrtjele oko Marije Magdalene počinju već sa samim Evanđeljima. Ona su,
podsjeća on čitatelje, izrasla iz "onoga što znanstvenici obično nazivaju
'igrom gluhog telefona' kao karakteristikom oralne tradicije" što znači da,
iako se pisci tih Evanđelja možda slažu oko toga da se ona pojavljivala
prilikom ključnih događaja, kao što su Raspeće i Uskrsnuće, razlikuju se u
tome što se događalo — osobito u naknadnom prepričavanju. Na primjer,
kada u vrtu u blizini praznog groba, uskrsnuli Isus susreće Mariju Magdalenu i
kaže joj "Ne dodiruj me.", to je, kaže Carroll, fraza koja zvuči točno za Isusa
koji je u većini biblijskih zapisa "zapamćen da se prema ženama ponašao s
poštovanjem i kao prema jednakima u njegovom krugu ". No, ta se
interpretacija uskoro počela malo po malo mijenjati, kaže Carroll, a, kao i sa
svakom pričom povezanom s Marijom Magdalenom, erotski detalji dobivali su
sve veću važnost. Tako nastaje Marija Magdalena kao prostitutka koja se
pokajala — manipulacija, kaže on, koju su proveli muškarci, za muškarce:
"Vizija celibata dočarane za neženje". No, kako su se elementi tog vjerskog
pokreta mijenjali od osporavanja mizoginije do potvrde iste, jedna od
posljedica bile su znatne izmjene u priči o Mariji Magdaleni. Marija je, kaže
Carroll, "prošla put od važne učenice čiji je položaj ovisio o povjerenju koje joj
je ukazao sam Isus, do kurve pokajnice čiji je status ovisio o erotskom naboju
njezine prošlosti i bijedi njezine poremećene svijesti".
U ovom radu bivši svećenik spaja svoje znanje o biblijskom razmišljanju sa
svojim novinarskim okom za detalje kako bi oslikao realniju inačicu Marijine
povijesti.
Čitava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene.
Mnogo stoljeća najopsesivnije štovana medu svecima, ta je žena postala
utjelovljenje kršćanske odanosti koja je definirana kao kajanje. A ipak je samo
neuhvatljivo spomenuta u Bibliji i kao takva poslužila je kao platno na koje je
projiciran niz fantazija. Sa svakim novim razdobljem koje bi nastupilo u
povijesti, njezina se slika mijenjala, od prostitutke i proročice preko mistika i
časne sestre u celibatu, pasivne pomagačice, feminističke ikone sve do
matrijarha tajne dinastije božanstva. Kako je prošlost zapamćena, kako je
ukroćena seksualna žudnja, kako muškarci i žene prilagodavaju i usklađuju
svoje zasebne nagone, kako moć neizbježno traži posvećenje, kako tradicija
postaje autoritativna, kako se prihvaćaju revolucije, kako se prihvaća
pogrešivost i kako se može natjerati odanost da služi nasilnoj dominaciji —
sva ta kulturalna pitanja pridonijela su oblikovanju priče o ženi koja je
prijateljevala s Isusom iz Nazareta.
Tko je bila? Na temelju Novog Zavjeta moglo bi se zaključiti da je Marija iz
Magdale (njezino rodno mjesto, selo na obali Galilejskog mora) bila vodeća
figura među onima koje je Isus privukao i okupio oko sebe.
MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA ¦
Kada su ga muškarci iz tog društva napustili u trenutku smrtne opasnosti,
Marija iz Magdale bila je jedna od žena koje su ostale uz njega, čak i do
Raspeća. Bila je prisutna kod groba, prva osoba pred kojom se Isus pojavio
nakon Uskrsnuća i prva koja je propovijedala "Radosnu vijest" o tom čudu.
Ovo su neke od nekoliko specifičnih tvrdnji o Mariji Magdaleni u Evanđeljima.
Iz drugih tekstova iz ranokršćanskog doba čini se da se njezin status
"apostolice" u godinama nakon Isusove smrti mogao mjeriti čak i s Petrovim.
Taj je ugled proizašao iz intimnosti njezina odnosa s Isusom, koji je, prema
nekim izvještajima, imao i fizički aspekt koji je uključivao poljupce. Počevši s
nitima ovih nekoliko izjava u najstarijim kršćanskim spisima koji datiraju od
prvog do trećeg stoljeća, satkana je raskošna tapiserija koja vodi do prikaza
sv. Marije Magdalene u kojemu je najdosljednija opaska — ona da je bila
prostitutka koja se pokajala — gotovo sigurno netočna. O toj krivoj opasci
ovisi dvojna upotreba kojoj njezina legenda otada služi: diskreditiranje
spolnosti općenito i oduzimanje moći ženama osobito.
Zabune vezane uz lik Marije Magdalene sastavljene su tijekom vremena kako
je njezina slika bila upisana u borbu za moć nakon neke druge, i u skladu s
time iskrivljena. U sukobima koji su definirali kršćansku Crkvu — oko stavova
prema materijalnom svijetu, usredotočenom na seksualnost; oko autoriteta
isključivo muškog svećenstva; uvođenja celibata; obilježavanja teološke
raznolikosti kao hereze; oplemenjivanja udvorne ljubavi; razbuktavanja
"viteškog" nasilja; marketinga svetosti, bilo u vrijeme Konstantina,
protureformacije, razdoblja romantizma bilo u industrijsko doba — kroz sve
to, preoblikovanja Marije Magdalene odigrala su svoju ulogu.
No, zapravo, zabune počinju već sa samim Evanđeljima.
U Evanđeljima u priču o Isusu ulazi nekoliko žena goleme energije, uključujući
i erotsku energiju. Ima nekoliko Marija — a posljednja među njima zasigurno
nije Marija, Isusova majka. No, tu je i Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara.
Postoji Marija, majka Jakova i Josipa, te Marija, supruga Klopasova. Jednako
važne, tamo su i tri žene koje su brzo obilježene kao seksualne grešnice —
žena na "lošem glasu" koja briše Isusova stopala pomasti u znak pokajanja,
Samaritanka koju Isus sreće na bunaru i preljubnica koju farizeji dovlače pred
Isusa da bi vidjeli hoće li je osuditi. Prvo što treba napraviti u razotkrivanju
tapiserije o Mariji Magdaleni je raščešljati niti koje zaista pripadaju tim drugim
ženama. Neke od tih niti i same su prilično zapetljane.
Bit će korisno prisjetiti se kako je priča koja ih uključuje uopće napisana.
Četiri Evanđelja nisu ispovijesti svjedoka događaja. Napisana su 35 do 65
godina nakon Isusove smrti, kao zgušnjavanje zasebnih oralnih tradicija koje
su nastale u raspršenim kršćanskim zajednicama. Isus je
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
su se vrtjele oko Marije Magdalene počinju već sa samim Evanđeljima. Ona
su, podsjeća on čitatelje, izrasla iz "onoga što znanstvenici obično nazivaju
'igrom gluhog telefona' kao karakteristikom oralne tradicije" što znači da,
iako se pisci tih Evanđelja možda slažu oko toga da se ona pojavljivala
prilikom ključnih događaja, kao što su Raspeće i Uskrsnuće, razlikuju se u
tome što se događalo — osobito u naknadnom prepričavanju. Na primjer,
kada u vrtu u blizini praznog groba, uskrsnuli Isus susreće Mariju Magdalenu i
kaže joj "Ne dodiruj me.", to je, kaže Carroll, fraza koja zvuči točno za Isusa
koji je u većini biblijskih zapisa "zapamćen da se prema ženama ponašao s
poštovanjem i kao prema jednakima u njegovom krugu". No, ta se
interpretacija uskoro počela malo po malo mijenjati, kaže Carroll, a, kao i sa
svakom pričom povezanom s Marijom Magdalenom, erotski detalji dobivali su
sve veću važnost. Tako nastaje Marija Magdalena kao prostitutka koja se
pokajala — manipulacija, kaže on, koju su proveli muškarci, za muškarce:
"Vizija celibata dočarane za neženje ". No, kako su se elementi tog vjerskog
pokreta mijenjali od osporavanja mizoginije do potvrde iste, jedna od
posljedica bile su znatne izmjene u priči o Mariji Magdaleni. Marija je, kaže
Carroll, "prošla put od važne učenice čiji je položaj ovisio o povjerenju koje joj
je ukazao sam Isus, do kurve pokajnice čiji je status ovisio o erotskom naboju
njezine prošlosti i bijedi njezine poremećene svijesti".
U ovom radu bivši svećenik spaja svoje znanje o biblijskom razmišljanju sa
svojim novinarskim okom za detalje kako bi oslikao realniju inačicu Marijine
povijesti.
/-»«?
Čitava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene.
Mnogo stoljeća najopsesivnije štovana medu svecima, ta je žena postala
utjelovljenje kršćanske odanosti koja je definirana kao kajanje. A ipak je samo
neuhvatljivo spomenuta u Bibliji i kao takva poslužila je kao platno na koje je
projiciran niz fantazija. Sa svakim novim razdobljem koje bi nastupilo u
povijesti, njezina se slika mijenjala, od prostitutke i proročice preko mistika i
časne sestre u celibatu, pasivne pomagačice, feminističke ikone sve do
matrijarha tajne dinastije božanstva. Kako je prošlost zapamćena, kako je
ukroćena seksualna žudnja, kako muškarci i žene prilagodavaju i usklađuju
svoje zasebne nagone, kako moć neizbježno traži posvećenje, kako tradicija
postaje autoritativna, kako se prihvaćaju revolucije, kako se prihvaća
pogrešivost i kako se može natjerati odanost da služi nasilnoj dominaciji —
sva ta kulturalna pitanja pridonijela su oblikovanju priče o ženi koja je
prijateljevala s Isusom iz Nazareta.
Tko je bila? Na temelju Novog Zavjeta moglo bi se zaključiti da je Marija iz
Magdale (njezino rodno mjesto, selo na obali Galilejskog mora) bila vodeća
figura među onima koje je Isus privukao i okupio oko sebe.
MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA'
Kada su ga muškarci iz tog društva napustili u trenutku smrtne opasnosti,
Marija iz Magdale bila je jedna od žena koje su ostale uz njega, čak i do
Raspeća. Bila je prisutna kod groba, prva osoba pred kojom se Isus pojavio
nakon Uskrsnuća i prva koja je propovijedala "Radosnu vijest" o tom čudu.
Ovo su neke od nekoliko specifičnih tvrdnji o Mariji Magdaleni u Evanđeljima.
Iz drugih tekstova iz ranokršćanskog doba čini se da se njezin status
"apostolice" u godinama nakon Isusove smrti mogao mjeriti čak i s Petrovim.
Taj je ugled proizašao iz intimnosti njezina odnosa s Isusom, koji je, prema
nekim izvještajima, imao i fizički aspekt koji je uključivao poljupce. Počevši s
nitima ovih nekoliko izjava u najstarijim kršćanskim spisima koji datiraju od
prvog do trećeg stoljeća, satkana je raskošna tapiserija koja vodi do prikaza
sv. Marije Magdalene u kojemu je najdosljednija opaska — ona da je bila
prostitutka koja se pokajala — gotovo sigurno netočna. O toj krivoj opasci
ovisi dvojna upotreba kojoj njezina legenda otada služi: diskreditiranje
spolnosti općenito i oduzimanje moći ženama osobito.
Zabune vezane uz lik Marije Magdalene sastavljene su tijekom vremena kako
je njezina slika bila upisana u borbu za moć nakon neke druge, i u skladu s
time iskrivljena. U sukobima koji su definirali kršćansku Crkvu — oko stavova
prema materijalnom svijetu, usredotočenom na seksualnost; oko autoriteta
isključivo muškog svećenstva; uvođenja celibata; obilježavanja teološke
raznolikosti kao hereze; oplemenjivanja udvorne ljubavi; razbuktavanja
"viteškog" nasilja; marketinga svetosti, bilo u vrijeme Konstantina,
protureformacije, razdoblja romantizma bilo u industrijsko doba — kroz sve
to, preoblikovanja Marije Magdalene odigrala su svoju ulogu.
No, zapravo, zabune počinju već sa samim Evanđeljima.
U Evanđeljima u priču o Isusu ulazi nekoliko žena goleme energije, uključujući
i erotsku energiju. Ima nekoliko Marija — a posljednja među njima zasigurno
nije Marija, Isusova majka. No, tu je i Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara.
Postoji Marija, majka Jakova i Josipa, te Marija, supruga Klopasova. Jednako
važne, tamo su i tri žene koje su brzo obilježene kao seksualne grešnice —
žena na "lošem glasu" koja briše Isusova stopala pomasti u znak pokajanja,
Samaritanka koju Isus sreće na bunaru i preljubnica koju farizeji dovlače pred
Isusa da bi vidjeli hoće li je osuditi. Prvo što treba napraviti u razotkrivanju
tapiserije o Mariji Magdaleni je raščešljati niti koje zaista pripadaju tim drugim
ženama. Neke od tih niti i same su prilično zapetljane.
Bit će korisno prisjetiti se kako je priča koja ih uključuje uopće napisana.
Četiri Evanđelja nisu ispovijesti svjedoka događaja. Napisana su 35 do 65
godina nakon Isusove smrti, kao zgušnjavanje zasebnih oralnih tradicija koje
su nastale u raspršenim kršćanskim zajednicama. Isus je
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
umro otprilike 30. godine naše ere. Evanđelja po Marku, Mateju i Luki datiraju
oko 65. do 85. godine te imaju zajedničke izvore i teme. Evanđelje po Ivanu
sastavljeno je između 90. i 95. godine i drukčije je. Dakle, kada čitamo o
Mariji Magdaleni u svakom od Evanđelja, kao i kada čitamo o Isusu, ono što
dobivamo nije povijest nego sjećanje — sjećanje oblikovano vremenom,
nijansama naglašavanja i nastojanjima da se istakne izraziti teološki
zaključak. A već tada, čak i u tom ranom razdoblju — kao što je očito kada
uspoređujemo različite iskaze — sjećanje je maglovito.
Kada je riječ o Mariji iz Magdale, zabuna počinje u osmom poglavlju Luke:
Tada je nakon ovoga [Isus] prolazio kroz gradove i sela propovijedajući i
objavljujući Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. S njime su išla
Dvanaestorica, baš kao i neke žene koje su bile izliječene od zlih duhova i
slabosti: Marija s nadimkom Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona,
Ivana, supruga Herodova sluge Chuza, Suzana i nekoliko drugih koje su
skrbile za njih svojim vlastitim sredstvima.
Dvije važne stvari naslućuju se u ovom odlomku. Prvo, te žene "skrbile su za"
Isusa i Dvanaestoricu što ukazuje da su žene bile dobrostojeće, ugledne
figure. (Moguće da je ovo pripisivano, do Isusovog vremena, ulozi kakvu su
bogate žene odigrale nekoliko godina kasnije.) Drugo, sve su one izliječene
od nečega, uključujući i Mariju Magdalenu. "Sedam demona", koji se spominju
za nju, ukazuje na bolest (ne nužno opsjednutost) određene ozbiljnosti. Vrlo
brzo, kako se zamagljivanje sjećanja nastavljalo, a zatim, kako su pisano
Evanđelje čitali nežidovi neupoznati s takvim kodiranim jezikom, ti "demoni"
bit će shvaćeni kao znak moralne slabosti.
Ova inače bezazlena referencija na Mariju Magdalenu dobiva neku vrstu
radioaktivne narativne energije zbog onoga što joj neposredno prethodi na
kraju sedmog poglavlja, u anegdoti izvanredne i goleme snage:
Jedan od Farizeja pozvao je [Isusa] na objed. Kada je stigao do Farizejeve
kuće i zauzeo mjesto za njegovim stolom, ušla je žena koja je u gradu bila na
lošem glasu. Čula je da on jede s Farizejom i donijela je sa sobom alabastrenu
posudu pomasti. Čekala je iza njega kod njegovih nogu, jecajući a njezine su
suze padale po njegovim nogama i ona ih je brisala svojom kosom; zatim je
njegove noge prekrila poljupcima i namazala ih pomasti.
Kada je Farizej koji ga je pozvao to vidio, rekao je sam sebi "Da je ovaj čovjek
prorok, znao bi tko je ova žena koja ga dodiruje i na kakvu je lošem glasu."
MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA
No, Isus odbija osuditi je pa čak i otkloniti njezinu gestu. On je zapravo
prepoznaje kao znak "da su joj njezini brojni grijesi sigurno oprošteni jer inače
ne bi mogla iskazati tako veliku ljubav". "Vjera te tvoja spasila", kaže joj Isus.
"Idi u miru."
Ova priča o ženi na lošem glasu, alabastrenoj posudi, raspuštenoj kosi,
"brojnim grijesima", oboljeloj svijesti, pomasti, pranju i ljubljenju nogu,
tijekom vremena postali su dramatični vrhunac priče o Mariji Magdaleni. Ta
če scena biti eksplicitno povezana s njom te ponovljena iznova i iznova od
strane velikih kršćanskih umjetnika. Čak i ležerno čitanje ovog teksta,
kolikogod napunilo njegovu jukstapoziciju stihovima koji slijede, ukazuje da te
dvije žene nemaju nikakve veze jedna s drugom — da uplakana pokajnica
nema veze s Marijom iz Magdale ništa više nego što ima s Ivanom ili
Suzanom.
Ostali stihovi u drugim Evanđeljima samo pridonose složenosti. Matej, na
primjer, donosi priču o istom događaju, ali, da bi iznio drukčiji zaključak i s
pridodanim ključnim detaljem:
Isus je bio u Betaniji u kući Šimuna gubavca kada mu je prišla žena s
alabastrenom posudom punom najskuplje pomasti i izlila je na njegovu glavu
dok je sjedio za stolom. Kada su to vidjeli, učenici su bili ogorčeni. "Zašto
takvo rasipanje?" rekli su. "Ovo je moglo biti prodano po visokoj cijeni a
novac dan siromašnima." Isusu je to zamijetio. "Zašto uznemirujete ženu?"
rekao im je... "Kada je izlila ovu pomast na moje tijelo, učinila je to da me
pripremi za pokop. Zaista, kažem vam, gdjegod po cijelom svijetu ova
Radosna vijest bude objavljena, to što je ona učinila također će biti ispričano,
u sjećanje na nju."
Ovaj ulomak pokazuje ono što znanstvenici koji se bave Biblijom obično
smatraju svojstvom usmene tradicije iz koje je Evanđelje izraslo. Umjesto
Lukina Farizeja čije je ime Šimun, kod Mateja nalazimo "Šimuna gubavca". To
pomazivanje posebice se odnosi na tradicionalno premazivanje mrtvaca
uljem, tako da funkcionira kao eksplicitan nagovještaj Isusove smrti. Kod
Mateja, a i kod Marka, priča o neimenovanoj ženi stavlja njezino prihvaćanje
Isusove smrti u veliki kontrast odbijanju (muških) učenika da Isusova
predviđanja o vlastitoj smrti shvate ozbiljno. No, u drugim ulomcima Marija
Magdalena povezuje se po imenu s Isusovim pokopom, što objašnjava zašto
je bilo lako pomiješati tu anonimnu ženu s njom.
U stvari, s ovim događajem i Matejeva i Markova priča počinju se kretati
prema vrhuncu Raspeća, jer jedan od učenika — "čovjek zvan Juda" — odlazi,
u sljedećoj rečenici, glavnom svećeniku da izda Isusa.
U ulomcima o pomazanjima, žena je prepoznata po "alabastrenoj
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
posudi", ali su kod Luke, koji ne spominje pogrebni obred, uočljivi i jasni
erotski tonovi: čovjek toga vremena trebao bi vidjeti raspuštenu ženinu kosu
samo u intimnosti spavaće sobe. Uvreda koju su osjetili svjedoci kod Luke tiče
se seksa, dok se kod Mateja i Marka tiče novca. I, kod Luke, ženine suze,
zajedno s Isusovim riječima, definiraju susret kao pokajanje bijednice.
No, komplikacije se gomilaju. Matej i Marko kažu da se događaj s
pomazanjem dogodio u Betaniji, što je detalj s odjekom u Evanđelju po Ivanu
koje sadrži još jednu Mariju, sestru Marte i Lazara, ali i još jednu priču o
događaju pomazanja:
Šest dana prije Pashe Isus je otišao u Betaniju, gdje je bio Lazar, kojega je
uskrsnuo iz mrtvih. Tamo su mu priredili večeru; Marta ga je posluživala a
Lazar je bio medu onima za stolom. Marija je donijela funtu vrlo skupe
pomasti, čistoga narda, i njome je pomazala noge Isusove, brišući ih svojom
kosom.
Juda prigovara u ime siromašnih i još jednom se pokazuje da Isus brani ženu.
"Pusti je na miru; morala je sačuvati tu pomast za dan mojega pokopa", kaže
on. "Imat ćeš siromašne uz sebe uvijek, ali nećeš uvijek imati mene".
Kao i prije, pomazanje nagoviješta Raspeće. Tu su još i nezadovoljstvo i
ljutnja zbog rasipanja luksuzne robe, pa smrt i novac određuju sadržaj
susreta. No, raspuštena kosa isto tako naznačuje erotsko.
Isusova smrt na Golgoti, gdje je Marija Magdalena brzo prepoznata kao jedna
od žena koje su odbile napustiti ga, vodi do onoga što je daleko najvažnija
potvrda o njoj. Sva četiri Evanđelja (i još jedan rani kršćanski tekst, Evanđelje
po Petru) eksplicitno ju imenuju kao prisutnu kod groba, a kod Ivana ona je
prva svjedokom Isusovog Uskrsnuća. To je — a ne pokajanje, niti odricanje od
seksa — ono na što ona najviše polaže pravo. Za razliku od muškaraca koji su
se razbježali i pobjegli, koji su izgubili vjeru, koji su izdali Isusa, žena je ostala.
(Iako pamćenje kršćana slavi taj čin odanosti, njegov povijesni kontekst
vjerojatno je bio manje plemenit: bilo je mnogo vjerojatnije da će muškarci iz
Isusova društva biti uhapšeni nego žene.) A glavna medu njima je Marija
Magdalena. Evanđelje po Ivanu priču iznosi žestoko:
Bilo je vrlo rano prvoga dana u tjednu i još uvijek mračno kada je Marija iz
Magdale došla do groba. Vidjela je da je kamen pomaknut s groba i otrčala je
Šimunu Petru i još jednom učeniku, kojega je Isus volio. "Odnijeli su
Gospodina iz groba" rekla je "i ne znamo kamo su ga stavili".
Petar i ostali požure do groba da vide i sami, a zatim se ponovno razilaze.
MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA
U međuvremenu je Marija stajala ispred groba, plačući. A zatim se, još uvijek
plačući, sagnula da pogleda unutra i ugledala dvojicu anđela u bijelom kako
sjede tamo gdje je prije bilo Isusovo tijelo, jedan kod glave a drugi kod nogu.
Rekli su "Ženo, zašto plačeš?" "Odnijeli su mog Gospodina", odgovorila je ona
"i ne znam kamo su ga stavili". Dok je to govorila, okrenula se i vidjela Isusa
kako stoji ondje, iako ga nije prepoznala. Isus je progovorio: "Ženo, zašto
plačeš? Koga tražiš?" Pretpostavljajući da je on vrtlar, ona je odgovorila
"Gospodine, ako ste ga vi odnijeli, recite mi kamo ste ga stavili a ja ću ići
ukloniti ga ". Isus je zazvao "Marijo!" Ona ga je tada prepoznala i kazala mu
na hebrejskom "Rabbuni!" — što znači Gospodar. Isus joj je rekao "Nemoj se
držati mene jer se nisam još uzdigao do ... mojega Oca i tvojega Oca, do
mojeg Boga i tvojeg Boga". Pa je Marija iz Magdale otišla i ispričala učenicima
da je vidjela Gospodina i da joj je rekao to.
Priča o Isusu pripovijedana je i pripovijedana ponovno u tim prvim
desetljećima, pripovjedne prilagodbe u događaju i karakteru bile su
neizbježne, a zamjena jedne drugom bila je oznaka načina na koji su
Evanđelja prenošena. Većina je kršćana bila nepismena; svoje su tradicije
usvajali kroz složeno djelovanje sjećanja i interpretacije, a ne uz pomoć
povijesti, što je tek u konačnici vodilo do tekstova. Jednom kada su sveti
tekstovi bili autoritativno uspostavljeni, egzegeti koji su ih tumačili mogli su
napraviti pažljive razlike, čuvajući popis žena odvojenim, ali obični
propovjednici bili su manje oprezni. Prepričavanje anegdota za njih je bilo
ključno, pa je bilo sigurno da će do izmjena doći.
Višestrukost Marija sama po sebi bila je dovoljna da pomiješa stvari — kao što
su bili i različiti iskazi o pomazanju, što je na jednom mjestu djelo prostitutke
raspuštene kose, na drugom skromne nepoznate žene koja Isusa priprema za
grob, a na trećem voljene prijateljice imenom Marija. Žene koje plaču, iako u
rasponu okolnosti, pojavljuju se kao motiv. Kao i kod svake priče, erotski
detalji dobivaju na važnosti, osobito zato što je Isusov stav prema ženama sa
seksualnom prošlosti bila jedna od stvari koja ga je razlikovala od ostalih
učitelja tog vremena. Ne samo da je Isus zapamćen po tome što se prema
ženama ponašao s poštovanjem, kao prema jednakima u svom krugu; ne
samo da je odbio svesti ih na njihovu seksualnost, nego je Isus bio izričito
prikazan kao čovjek koji je volio žene, i kojega su žene voljele.
Vrhunac tih tema događa se u vrtu s grobom, s tom jednom riječju obraćanja
"Marijo!" To je bilo dovoljno da ga ona prepozna i njezina je reakcija jasna iz
onoga što on sljedeće izgovara "Nemoj se držati mene". Štogod bilo prije,
govor tijela između Isusa i Marije iz Magdale sada mora biti drukčiji.
Od ovih različitih, odvojenih niti — razne ženske figure, pomast,kosa, plač,
neviđena intimnost kod groba — stvoren je novi lik Marije Magdalene. Od niti
je, to jest, satkana tapiserija — jedna pripovjedna linija. Kroz vrijeme ta je
Marija prošla put od važne učenice čiji je superioran status ovisio o povjerenju
što joj ga je sam Isus poklonio do kurve pokajnice čiji je status ovisio o
erotskom naboju njezine prošlosti i nesreći njezine oboljele svijesti. Dijelom je
takav razvoj proizašao iz prirodnog poriva da se fragmenti Biblije vide kao
cjeline, da se razdvojena priča složi, a zasebne odluke i posljedice stope u
jednu dramu. To je kao da je Aristotelovo načelo jedinstva, navedeno u
Poetici, nametnuto činjenici tekstova koji su temelj kršćanstva.
Tako bi, na primjer, iz diskretne epizode u pričama iz Evanđelja neki čitatelji
čak stvorili daleko jedinstveniju — mnogo uvjerljiviju i mnogo više
zadovoljavajuću — legendu prema kojoj je Marija iz Magdale bila
neimenovana žena udata na svadbenoj svečanosti u Kani, gdje je Isus
pretvorio vodu u vino. Njezin je suprug, u toj priči, bio Ivan kojega je Isus
odmah unovačio da bude jedan od Dvanaestorice. Kada je Ivan otišao iz Kane
s Gospodinom, ostavljajući za sobom svoju novu suprugu, ona se onesvijestila
u napadu usamljenosti i ljubomore te se počela prodavati drugim
muškarcima. Opet se pojavljuje u priči kao do tada ozloglašena preljubnica
koju Farizeji dovlače pred Isusa. Kada Isus odbija osuditi je, ona uvida
strahotu svojeg ponašanja. Nakon toga je otišla i donijela svoju dragocjenu
pomast te je nanijela na njegove noge, plačući od tuge. Otada ga je slijedila,
uz čistoću i predanost, a njezina je ljubav ostala nekonzu-mirana — "Ne
dodiruj me!" — i to snažnija upravo zbog toga.
Takva žena živi dalje kao Marija Magdalena u Zapadnjačkom kršćanstvu i u
svjetovnoj Zapadnjačkoj imaginaciji, sve do, recimo, rock-opere Isus Krist
Superstar u kojemu Marija Magdalena pjeva "Ne znam kako da ga volim ... On
je samo čovjek, a imala sam toliko mnogo muškaraca prije ... toliko ga želim.
Toliko ga volim". Priča ima bezvremensku privlačnost, kao prvo, zato što
pitanje "kako" — treba li ljubav biti eros ili agape; senzualna ili spiritualna;
pitanje žudnje ili konzumacije — definira ljudsko stanje. Ono što čini sukob
univerzalnim jest dvojno iskustvo seksa: kao nužnog sredstva reprodukcije i
kao ludila strastvenog susreta. Za žene, majčinsko može biti u suprotnosti s
erotskim, napetošću koja kod muškaraca može biti svedena na dobro poznate
suprotstavljene fantazije o Madoni i kurvi. Ovo pišem kao muškarac, a ipak mi
se čini da je kod žena ta napetost izražena u stavovima ne prema
muškarcima, nego prema samoj ženskosti. Slika Marije Magdalene izražava
takve napetosti i iz njih izvlači snagu, osobito kada joj je par slika one druge
Marije, Isusove majke.
Kršćani mogu štovati Blaženu Djevicu, no Magdalena je ta s kojom se
identificiraju. Ono što je čini privlačnom jest to što nije samo kurva nasuprot
Madoni koja je Isusova majka, nego to što u sebi sjedinjuje oba lika. Čista
zahvaljujući svom pokajanju, ipak ostaje žena s prošlošću. Njezino
preobraćenje samo povećava njezinu erotsku privlačnost, umjesto da je
ukloni. Jad samo-optuživanja, poznat na ovaj ili onaj način svakom ljudskom
biću, nalazi olakšanje u figuri čije je ponizno pokajanje je uvjet oporavka. To
što je žali zbog izopačenog života seksualnog objekta koji je vodila čini je
samo još učinkovitijom kao nekoga koga bismo mogli nazvati pokajničkim
objektom.
Stvaranje lika Marije Magdalene kao prostitutke pokajnice možemo
promatrati kao posljedicu pritisaka svojstvenih pripovjednoj formi i praiskonskom
porivu da izrazimo neizbježne napetosti seksualnog nemira. No,
ništa od toga nije bilo glavni čimbenik u preobrazbi slike Marije Magdalene,
od one koja je osporavala mizogine pretpostavke muškaraca do one koja ih je
potvrđivala. Najvažniji čimbenik u toj preobrazbi bila je, u stvari, manipulacija
njezinom slikom od strane baš tih muškaraca. Promjeni je trebalo dugo
vremena da se ostvari — punih prvih 600 godina kršćanske ere.
Ponavljam, korisno je na umu imati kronologiju, s pozornošću usmjerenom na
položaj žena u Isusovu pokretu. Prva je faza vrijeme samog Isusa i mnogo je
razloga da vjerujemo kako su, prema njegovu učenju i u njegovu krugu, žene
zato imale prava kao potpuno jednake. U drugoj fazi, kada su norme i
pretpostavke Isusove zajednice zapisane, jednakost žena odražava se u
pismima sv. Pavla (oko 50. — 60.), koji imenuje žene kao prave partnere -—
svoje partnere — u kršćanskom pokretu, i u izvješćima iz Evanđelja koja
pružaju dokaze o Isusovim stavovima te ističu žene čija hrabrost i vjernost
stoje kao vidljiva suprotnost kukavičluku muškaraca.
No, do treće faze — nakon što su Evanđelja napisana, ali prije nego što je
Novi Zavjet definiran kao takav — Isusovo odbacivanje prevladavajuće muške
dominacije u kršćanskoj je zajednici potkopavano. Sama Evanđelja, pisana u
onih nekoliko desetljeća nakon Isusa, mogu se čitati kao naznaka tog
potkopavanja zbog isticanja autoriteta "Dvanaestorice", koji su svi muškarci.
(Potpuno-isključivo muški sastav "Dvanaestorice" izričito iskorištava Vatikan
danas da isključi žene iz zaredivanja.) No, u novozavjetnim knjigama,
rasprava među kršćanima oko položaja žena u zajednici je implicitna, a
postaje prilično eksplicitna u ostalim svetim tekstovima iz tog ranog
razdoblja. Možda nije iznenađenje da figura koja najviše utjelovljuje
imaginativni i teološki sukob oko položaja žena u "Crkvi", kako se sama
počela nazivati, jest Marija Magdalena.
Ovdje je korisno prisjetiti se ne samo kako su sastavljeni tekstovi Novog
Zavjeta, nego i kako su odabrani kao sveta književnost. Popularna
pretpostavka je da su Poslanice Pavla i Jakova i četiri Evanđelja, zajedno s
Djelima Apostolskim i Knjigom Otkrivenja, bili otprilike ono što je zajednica
ranih kršćana imala kao temeljne spise. Smatra se da ti tekstovi,za koje se
vjerovalo da su "inspirirani Duhom Svetim", sadrže nešto što je Bog prenio
Crkvi, te su pridruženi prethodno "inspiriranim" i odabranim knjigama Starog
Zavjeta da bi tvorili "Bibliju". No, kršćanske svete knjige (poput svetih knjiga
judaizma, kada smo već kod toga) nastale su procesom daleko složenijim (i
ljudskijim) od toga.
Naglo širenje Radosne vijesti o Isusu po mediteranskom svijetu značilo je da
su udaljene kršćanske zajednice nastajale posvuda. Postojala je živa
raznolikost vjerovanja i praksi, koja se odražavala u oralnim tradicijama a,
kasnije, i u tekstovima što su ih te zajednice koristile. Drugim riječima, bilo je
mnogo drugih tekstova koji su mogli biti uključeni u "kanon" (ili popis), ali
nisu.
Tek do četvrtog stoljeća uspostavljen je popis kanoniziranih knjiga koje danas
poznajemo kao Novi Zavjet. To je značilo prekretnicu na putu prema
samoodređenju Crkve upravo nasuprot judaizmu. U isto vrijeme, a nešto
suptilnije, Crkva je bila na putu prema poimanju same sebe u suprotnosti sa
ženama. Kada je Crkva počela ojačavati "pravovjerje" onoga što je smatrala
Svetom knjigom i njezinim doktrinom određenim kredom, odbačeni tekstovi
— a ponekad i ljudi koji su ih cijenili, poznati i kao heretici — bili su uništeni.
To je djelomično bilo pitanje teološke rasprave — Ako je Isus bio božanstvo,
na koji način je to bio? — a djelomično povlačenja granica protiv judaizma.
No, na djelu je također bila i izrazito filozofska istraga, jer su kršćani, poput
svojih poganskih suvremenika, nastojali definirati odnos između duha i tvari.
Medu kršćanima ta će se rasprava uskoro usredotočiti na seksualnost — a
njezino će bojno polje biti egzistencijalna napetost između muškarca i žene.
Kada su svete knjige kanonizirane, koji su tekstovi isključeni i zašto? To je
dug put, ali vraćamo se natrag našem predmetu jer je jedan od najvažnijih
kršćanskih tekstova koji se može naći izvan Novog Zavjeta takozvano
Evanđelje po Mariji, prepričavanje priče o Isusovom pokretu u kojemu se
Marija Magdalena (koja bez sumnje nije žena s alabastrenom posudom)
pojavljuje kao jedna od najmoćnijih voda. Baš kao što su se "kanonska"
Evanđelja pojavila iz zajednica koje su same sebe povezivale s
"Evanđelistima" koji možda nisu zaista "napisali" te tekstove, ovo je nazvano
po Mariji ne zato što ga je ona "napisala", nego zato što se pojavilo iz
zajednice koja je priznavala njezin autoritet.
Bilo uz pomoć represije bilo zanemarivanjem, Evanđelje po Mariji izgubljeno
je u ranom razdoblju — baš kao što je stvarna Marija Magdalena počela
nestajati u previjajućoj muci kurve pokajnice i baš kao što su žene nestajale iz
užeg kruga Crkve. Ponovno se pojavilo 1896. godine, kada se dobro očuvana,
iako nepotpuna petostoljetna kopija dokumenta datiranog u drugo stoljeće
pojavila ponuđena na prodaju u Kairu. Na kraju su pronađeni i ostali
fragmenti tog teksta. Tek polagano kroz 20. stoljeće znanstvenici su počeli
cijeniti ono što je ponovno otkriveno Evanđelje otkrivalo, u procesu koji je
kulminirao 2003. godine objavljivanjem knjige Evanđelje po Mariji iz Magdale:
Isus i prva žena Apostol Karen L. King.
Iako je Isus odbacivao mušku dominaciju, što simbolizira njegovo davanje
ovlasti Mariji Magdaleni za širenje Radosne vijesti o Uskrsnuću, muška
dominacija postepeno je ostvarila moćan povratak unutar Isusova pokreta.
No, da bi se to dogodilo, davanje ovlasti Mariji Magdaleni moralo je biti
preoblikovano. Možemo vidjeti da se upravo tako nešto događa u Evanđelju
po Mariji.
Na primjer, Petrova nadmoćnost je drugdje uzeta zdravo za gotovo (kod
Mateja Isus kaže "Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju").
Ovdje se on klanja njoj:
Petar je rekao Mariji "Sestro, znamo da te Spasitelj volio više od svih ostalih
žena. Kazuj nam riječi Spasitelja koje pamtiš, stvari za koje znaš da ih mi ne
znamo jer ih nismo čuli."
Marija je odgovorila "Podučit ću vas onome što je skriveno od vas". I počela
im je govoriti te riječi.
Marija se prisjeća svoje vizije, neke vrste ezoteričnog opisa uspona duše.
Učenici Petar i Andrija su uznemireni — ne onim što ona govori, nego time
kako to zna. I sada se ljubomorni Petar žali svojim drugovima "Zar ju je [Isus]
odabrao radije nego nas?" To izaziva oštar ukor jednog drugog apostola,
Levija, koji kaže "Ako je Spasitelj nju učinio vrijednom, tko si onda ti da je
odbacuješ sa svoje strane?"
To je bilo pitanje ne samo o Mariji Magdaleni, nego o ženama općenito. Ne bi
trebalo biti iznenađenje, imajući na umu kako je uspješno isključujuća
dominacija muškaraca uspostavljena u Crkvi "Otaca", što je Evanđelje po
Mariji bilo jedan od tekstova ostavljenih po strani u četvrtom stoljeću. Kao što
taj tekst pokazuje, rana slika o Mariji kao Isusovu apostolu od povjerenja, koja
ima svoj odraz čak i u kanonskim tekstovima Evanđelja, pokazala se ključnom
preprekom za uspostavu te muške dominacije, što je razlog zbog kojega je,
bez obzira kakve "heretičke" probleme to evanđelje postavljalo, ta slika
morala biti izmijenjena u sliku podložnosti.
Istodobno je naglašavanje seksualnosti kao korijena svih zala služilo za
potlačivanjem svih žena. Antički je rimski svijet bio prepun duhovnosti koje su
mrzile tjelesno — stoicizam, manihejstvo, neoplatonizam — a one su utjecale
na kršćansku misao baš dok se zgušnjavala u "doktrinu". Tako se potreba da
se liku Marije Magdalene oduzme moć zato da se njezine sestre nasljednice u
Crkvi ne bi s muškarcima borile za moć, miješala s porivom da se diskreditira
žene općenito. To je najučinkovitije napravljeno svođenjem žena na njihovu
seksualnost, čak iako je i sama seksualnost bila svedena na područje
iskušenja, sam izvor ljudske nedo-stojnosti. Sve to — od pripisivanja
seksualnosti Mariji Magdaleni preko naglašenog štovanja Marije, Isusove
majke, do prihvaćanja celibata kao svećeničkog ideala, marginaliziranja
ženske odanosti, promjene ljubavi i poštovanja kao samoodricanja, osobito
kroz pokajničke kultove — krajem šestog stoljeća došlo je do neke vrste
definirajućeg vrhunca. Upravo su tada svi filozofski, teološki i svećenički
porivi zaokrenuli natrag prema Svetoj knjizi, u potrazi za konačnim
odobrenjem za tisak onoga što je do tada postalo čvrsta kulturna predrasuda.
Tada je položena pruga kojom će Crkva — i Zapadnjačka imaginacija —
krenuti određenim putem.
Papa Grgur I. (oko 540. — 604.) rođen je kao plemić i bio je prefekt grada
Rima. Nakon očeve smrti, odrekao se čitave svoje imovine i pretvorio je svoju
palaču u Rimu koja mu je bila dom, u samostan u kojemu je postao skromni
redovnik. Bilo je to doba kuge, i prethodni je papa, Pelagije II., preminuo od
iste. Kada je sveti Grgur izabran da ga naslijedi, odmah je istaknuo pokajničke
oblike štovanja kao način zaštite od te bolesti. Njegov je pontifikat obilježen
učvršćivanjem discipline i misli, istodobno razdoblje reforme i osmišljavanja.
No, sve se to događalo s kugom kao pozadinom, u pesimističnom stanju u
kojemu je prezrena pokajnica Marija Magdalena, štiteći od duhovne kuge
prokletstva i osude, mogla doći na svoje. Uz Grgurovu pomoć, uspjela je.
Poznat još i kao Grgur Veliki, on ostaje jedna od najutjecajnijih figura od svih
papa, a u slavnom nizu propovijedi o Mariji Magdaleni, održanima u Rimu
otprilike oko godine 591., stavio je pečat na ono što je dotada bilo uobičajeno
ali neposvećeno čitanje njezine priče. Time je proturječna Marijina slika bila,
riječima Sušan Haskins, autorice knjige Mary Magdalene: Myth and Metaphor,
"konačno učvršćena ... za gotovo četiri stotine godina".
Sve se vratilo na one tekstove iz Evanđelja. Prolazeći kroz pomna išči-tavanja
kod egzegeta — različite Marije, grešne žene — koja su hrabri spoj likova
učinila teško održivim, Grgur je, sa svog položaja autoriteta, ponudio vlastito
dešifriranje važnih tekstova iz Evanđelja. Uspostavio je kontekst unutar
kojega se od tada nadalje mjerilo njihovo značenje:
Ona koju Luka naziva grešnom ženom, koju Ivan zove Marijom, vjerujemo da
je to Marija iz koje je istjerano sedam vragova prema Marku. A što tih sedam
vragova predstavljaju ako ne sedam grijeha?
Ondje je bila — žena s "alabastrenom posudom" koju je sam Papa imenovao
kao Mariju iz Magdale. Oslikao ju je:
Jasno je, braćo, da je žena prethodno koristila pomast da namiriše svoje tijelo
u zabranjenim djelima. Ono što je ondje besramno pokazivala sada je nudila
Bogu na hvale vrjedniji način. Žudjela je zemaljskim očima, ali su sada uz
pomoć pokajanja izjedene suzama. Pokazala je svoju kosu da istakne svoje
lice, ali sada njezina kosa suši njezine suze. Svojim je usnama izgovarale
ohole stvari, ali je, ljubeći Gospodinovih nogu, svoje usne položila na noge
Iskupitelja. Dakle, za svaki užitak koji je imala u sebi, sada je sebe prinosila
kao žrtvu. Pretvorila je masu svojih zlodjela u vrline kako bi služila Gospodinu
potpuno u pokajanju.
Papino obraćanje "braći" je ključ. Kroz srednji vijek i razdoblje protureformacije
do modernog doba i prosvjetiteljstva, redovnici i svećenici čitali
bi Grgurove riječi i kroz njih su čitali same tekstove Evanđelja. Plemeniti
vitezovi, redovnice koje su osnivale kuće za neudane majke, udvorni
ljubavnici, očajni grešnici, razočarani neženje i beskrajna povorka
propovjednika smatrala je Grgurovo čitanje doslovnom istinom Evanđelja.
Sveti spis, izmijenivši ono što se stvarno dogodilo za Isusova života, i sam je
bio izmijenjen.
Muškarci u Crkvi koji su imali koristi od toga, zauvijek pošteđeni prisutnosti
žena u svojim svetištima, nisu mogli znati da se dogodilo baš to. Stvorivši mit,
nisu pamtili daje bio izmišljen. Njihova Marija Magdalena
— ni fikcija, ni spoj a ni izdaja nekada poštovane žene — postala je jedina
Marija Magdalena koja je ikada postojala.
To zatiranje tekstualnih razlika služilo je za dočaravanje ideala vrline koji je
svoj žar izvlačio iz toga što je bio vizija neženje, propisana za neženje.
Pretjerano zanimanje Grgura Velikog za prošlost posrnule žene
— za što je ulje korišteno, kako je kosa prikazana, usta — dovela je u središte
crkvenog štovanja neodređenu izazovnu energiju koja će cvasti pod
patronatom jednog od najpoštovanijih papa reformista u Crkvi. Na kraju je,
Magdalena, kao ogoljeli predmet slikarske preokupacije renesanse i baroka,
postala figura ništa manje nego svete pornografije, jamčeći uvijek požudnoj
bludnici — čak i ako je to sada požuda za ekstazom svetosti
— stalno mjesto u katoličkoj imaginaciji.
Tako je Marija iz Magdale koja je najprije bila snažna žena uz Isusa, "postala",
u sažetku Haskinsove, "iskupljena kurva i kršćanski model pokajanja, figura
jednostavna za rukovanje i kontrolu, te učinkovito oružje i instrument
propagande protiv njezina spola". Bilo je razloga narativne forme zbog kojih
se to dogodilo. Bilo je zauzdavanja seksualnog nemira u toj slici. Bilo je i
ljudskog razumijevanja u priči koja je isticala mogućnost oproštaja i
iskupljenja. No, ono što je najviše poticalo anti-seksualnu seksualizaciju Marije
Magdalene bila je muška potreba za dominacijom nad ženama. U Katoličkoj
crkvi, kao i drugdje, taje potreba još uvijek zadovoljena.
POBOŽNA GRESNICA
Dvije tisuće godina opsjednutosti Marijom Magdalenom
JOAN ACOCELLA*
Ako je nekome potrebno više dokaza o ulozi Marije Magdalene kao "hit"
djevojke za početak dvadeset i prvog stoljeća — više, to jest, od njezine uloge
zvijezde romana i filma Da Vincijev kod, najprodavanije knjige i filma našega
vremena — nego koja bolja glazura na torti od imati njezin vlastiti podulji
članak u pomodnom, otmjenom časopisu New Yorker?
Članak Joan Acocella u Neu> Yorkeru, objavljen početkom 2006. godine,
jedan je od najboljih uvoda u golemi materijal raspri i rasprava o Mariji
Magdaleni ikada napisan zbog čega smo ga ovdje uključili. Redoviti posao
Acocelle je plesna kritika — u stvari, široko je prepoznata kao dio šačice ljudi
koji su uspostavili plesnu kritiku kao zasebnu modernu umjetničku formu.
Možda ju je upravo ta izloženost plesu i njegovoj snažnoj, prai-skonskoj,
ponekad svetoj, ponekad ekstatičnoj, ponekad erotskoj, ponekad u funkciji
zamjenjivanja rodnih uloga u ljudskoj povijesti, učinila posebice osjetljivom za
neke od nijansi u raspravi o Mariji Magdaleni.
U svakom slučaju, Joan Acocella izvanredno piše o plesu, ali i o drugim
temama od važnosti za raspravu o Mariji Magdaleni. U svojoj prijelomnoj
knjizi o američkoj spisateljici s početka dvadesetog stoljeća, Willi Cather,
Acocella se morala pozabaviti ženskom figurom kojoj su pripisivane mnoge
različite, međusobno suprotstavljene uloge — populističke Ijevičarke,
konzervativne hraniteljice nestale romantične ere, klasične kršćanske
idealistice, osnažene, samostalne žene i seksom opsjednute lezbijke, da
spomenemo samo nekoliko, lako je bila više nego sposobna dešifrirati
simboliku u djelu Catherove, Acocella je također odbila pretjerano tumačenje
simboličnog sadržaja, dodajući da za neke kritičare "Nijedno drvo ne može
izrasti, nijedna rijeka teći u krajolicima Catherove a da to nisu penis ili
menstruacija". U suvremenoj raspravi o Mariji Magdaleni naići će na nešto što
bi moglo biti sličan trend pretjeranog posezanja za tumačenjem simboličnog
sadržaja u tekstovima i umjetničkim djelima.
' Copyright © Joan Acocella. Tekst je objavljen u časopisu New Yorker i
prenesen je uz dopuštenja autorice.
Acocella je također mnogo pisala o psihologiji, uključujući i rad veličine knjige
posvećen posebice ženama i poremećaju višestruke osobnosti. Njezina kritika
lakoće s kojom se složeni psihološki sindromi obilježavaju i pogrešno shvaćaju
osobito kod žena možda joj je isto tako pružila poseban uvid u one biblijske
referencije na Isusovo istjerivanje "sedam demona" iz Marije Magdalene.
Mnogi od stručnjaka na koje se pozivamo za Tajne Marije Magdalene citirani
su i kod Acocelle u njezinu eseju. Među njima su Bruce Chilton, Sušan
Haskins, Katherine Jansen, Marvin Meyer, Elaine Pagels, Jane Schaberg i
Margaret Stabird, između ostalih. Stavovi svakog od spomenutih stručnjaka
dobro su zastupljeni drugdje u Tajnama Marije Magdalene, pa naši čitatelji
moraju samo pogledati naš sadržaj da bi pronašli njihova stajališta razrađena
detaljnije.
Katolička crkva u ovom trenutku vjerojatno ima dovoljno svog posla i bez
briga oko popularne fikcije, no, Rim nije mogao ne primijetiti da je Da Vincijev
kod Dana Brovvna, roman koji tvrdi da je Isus bio oženjen, na Timesovu
popisu bestselera već gotovo tri godine. (Poruka romana uskoro će biti
prenesena još šire: izdanje mekog uveza treba izaći sljedećeg mjeseca, a
filmska verzija počet će se prikazivati u kinima u svibnju.) Brovvn zasigurno
nije prvi koji je ustvrdio da je Isus imao spolni život
— to je izjavio Martin Luther — ali, najzloglasnija objava te teorije bila je
knjiga iz 1982. godine, Sveta krv, Sveti Gral Michaela Baigenta, Richarda
Leigha i Henrvja Lincolna. Sveta krv, koja je bila i jedan od glavnih izvora za
Da Vincijev kod, kaže daje nakon Raspeća Isusova supruga, s barem jednim
od njihove djece pobjegla u Francusku, gdje su se njihovi potomci oženili u
dinastiju Merovinga a ima ih i danas. No, nitko nije znao za to jer, prema
autorovu zapletu, tu tajnu već tisuću godina dobro čuva tajno društvo
nazvano Sionski priorat. Knjiga donosi fantastično razrađenu teoriju urote —
koja uključuje Leonarda da Vincija, Isaaca Newtona, Victora Hugoa i Jeana
Cocteaua (svi su "veliki meštri" Sionskog priora-ta), plus Emmu Calve i razne
druge ljude — koju je nemoguće ukratko sažeti, ali konačni je zaključak da je
Priorat sada spreman objaviti svoju priču. Autori upozoravaju da organizacija
namjerava uspostaviti teokratske Ujedinjene Europske države, s Isusovim
potomkom kao svećenikom-kraljem, no u kojima bi stvarni posao vladanja
vodila jedna druga strana
— Sionski priorat, na primjer.
A tko je žena koja je izazvala sve te probleme? Tko je žena koja se vjenčala s
Isusom i rodila njegovo potomstvo te time položila temelje za rušenje kulture
post-prosvjetiteljstva? Marija Magdalena.
Marija Magdalena spominje se samo četrnaest puta u Novom Zavjetu. Luka i
Marko opisuju je kao subjekt jednog od Isusovih egzorcizama— istjerao je
"sedam vragova" iz nje — i kao jednu od nekolicine žena koje su ga slijedile.
U sva četiri Evanđelja ona je prisutna kod Raspeća. A ipak njezina uloga
ostaje beznačajna sve dok odjednom, nakon Kristove smrti, postaje silno
uveličana. Svako od Evanđelja pripovijeda priču malo drukčije, ali, u osnovi,
Magdalena, bilo sama bilo s drugim ženama, odlazi na grob trećeg dana da bi
pomazala Isusovo tijelo, i upravo njoj (ili njima) anđeo ili sam Krist objavljuje
da je ustao iz mrtvih i upućuje je da to prenese njegovim učenicima. Ta je
uputa dala Magdaleni potpuno novi položaj. Uskrsnuće je dokaz istinitosti
kršćanske vjere. Kao prva osoba koja ga objavljuje Marija Magdalena postala
je, kako je kasnije opisana, "prva medu apostolima".
No, to je bio problem. Zašto ona? Zašto osoba koja se prije spominje samo u
prolazu? Iznad svega, zašto žena?
Činjenica da sva četiri Evanđelja navode da je Magdalena bila ta uvjerljivo
pokazuje da je to stvarno ono što su ljudi pripovijedali da se dogodilo. No, ako
je već tako, morala je biti poboljšana. A to je bar bilo lako. Danas, uz tolike
stručnjake za tumačenje Biblije, moramo se uzrujavati oko toga što Biblija
zapravo kaže, no u prvim stoljećima nakon Kristove smrti takva su pitanja bila
manje važna jer ljudi nisu znali čitati. Četiri su Evanđelja, najvećim dijelom,
zbirke oralnih tradicija. Kada su zapisane služile su kao vodič za
propovijedanje, ali samo kao vodič. Propovjednici su ih uljepšavali slobodno, a
umjetnici — u stvari, svi — napravili su svoje prilagodbe. Engleska
znanstvenica Marina VVarner dokazuje to u svojoj knjizi o Djevici Mariji,
"Alone of Ali Her Sex" (1976.). Kako pokazuje VVarnerova, mnogih detalja
rođenja Kristova koji su nam tako poznati sa slika, iz himni i školskih
priredaba — "sijeno i snijeg i miris toplih životinjskih tijela" — u Novom
Zavjetu nema. Ljudi su ih izmislili jer su željeli bolju priču. Slično su tako
izmislili i bolju Mariju Magdalenu.
Isus je, za svoje doba i okruženje, bio izraziti neseksist. U Samariji, kada je
razgovarao sa ženom na bunaru — to je najdulji osobni razgovor koji vodi u
cijeloj Bibliji — njegovi su se učenici "čudili", jer židovski muškarac nije u
javnosti razgovarao sa ženom koja mu nije bila u rodu. U jednoj drugoj
epizodi, kod Luke, Isus večera sa Šimunom Farizejem kada "žena u gradu",
"grešnica" — vjerojatno prostitutka — ulazi u kuću, pere Isusove noge svojim
suzama, suši ih svojom kosom, ljubi ih a zatim ih maže balzamom iz posude.
Šimun kaže Isusu da on sigurno nije prorok ako može prihvatiti počast takve
osobe. Krist odgovara da mu je "grešnica" iskazala više ljubavi nego što je to
učinio Šimun.
Prema nekim znanstvenicima Kristova ravnodušnost po pitanju spola bila je
štovana u nekim ranokršćanskim zajednicama u kojima su žene bile i vode.
No, do drugog stoljeća, kada se takozvana "ortodoksna ili pravovjerna Crkva"
učvrstila, žene su bile gurnute u stranu, zajedno s onim što se smatralo da
predstavljaju: seksom. Sve do dvanaestog stoljeća nisu svi svećenici
Rimokatoličke crkve bili apsolutno obavezni živjeti u celibatu, ali poziv na
celibat počeo se javljati mnogo ranije, a spisi crkvenih otaca bili su vrlo strogi
prema seksu. Do četvrtoga stoljeća Kristova je majka bila proglašena
djevicom. Čistoća je postala idealom, a žene, kao poticaj na nečistoću, bile su
stigmatizirane.
Kako je, dakle, objava o Uskrsnuću mogla biti upućena jednoj od te strane? U
onome što se doima, u retrospektivi gledano, genijalnim rješenjem, Lukina
"grešnica" navedena je kao Magdalena. To je imalo nekog smisla. Luka
najprije predstavlja Magdalenu imenom samo dva retka nakon priče o
"grešnici". Onda je tu bilo "sedam vragova" koje je Krist istjerao iz
Magdalene. Kakve bi vragove žena imala osim požude? I, konačno, za razliku
od mnogih drugih žena u Evanđeljima — Marije, majke Jakovove, Marije,
supruge Kleopasove itd. — Marija Magdalena, koja je spomenuta imenom,
opisana je ne odnosom s muškarcem, nego prema gradu iz kojega dolazi,
Magdali, bogatom ribarskom naselju na Galilejskom moru. Dakle, Magdalena
je vjerojatno bila žena koja je živjela sama, što je bila rijetka i sumnjiva stvar
u židovskom društvu toga vremena. Dodajte tome činjenicu da je Magdala
imala reputaciju razvratnoga grada te da je Magdalena očito imala novca
(Luka kaže da se brinula za Isusove potrebe od svoga "imetka") i dolazimo do
zaključka: Marija Magdalena je bila grešnica koja je oprala Isusove noge
svojim suzama.
Čovjek se prvo zapita kako pomaže novoj kampanji čistoće u Crkvi da je prvi
svjedok Uskrsnuća prostitutka. No, kako je već spomenuto, Crkva je
uglavnom zapela s Marijom Magdalenom. Štoviše, ključni ton Isusove službe
bio je poniznost. Bog koji je odabrao roditi se u staji može isto tako odlučiti
svoje Uskrsnuće objaviti prostitutki. A Lukina grešnica nije bila samo
prostitutka, bila je prostitutka koja se pokajala, lijući suze tako obilne da su
bile dostatne da operu noge čovjeka koji je upravo hodao prašnjavom cestom
do Farizejeve kuće. No, ključni dobitak usadivanja te žene u Mariju Magdalenu
bio je u tome što je to Magdaleni davalo neku punoću kao liku dok je
istodobno umanjivalo njezin položaj. Spajanje je već bilo obavljeno do trećeg
ili četvrtog stoljeća, a u šestom ga je stoljeću u propovijedi potvrdio papa
Grgur Veliki. Marija Magdalena, jedna od rijetkih samostalnih žena u Novom
Zavjetu, postala je kurva.
I kao takva, bila je izvanredan uspjeh. Europa, preobraćena na kršćanstvo,
nije bila zadovoljna time da svi ti sveti ljudi u Bibliji ograničavaju njihove
aktivnosti — ili, što je još važnije, njihove relikvije — na Bliski Istok. I tako je
Magdalena, medu ostalima, poslana na zapad. Nakon Raspeća, kaže se,
nevjernici su je smjestili u čamac bez vesala i gurnuli ga u more, sasvim
sigurni da će se čamac prevrnuti. No, upravljan Božjom rukom, Magdalenin je
čamac stigao u Marseille, gdje je provela život u neumornom propovijedanju i
preobratila južnu Galiju. Međutim,na kraju se umorna od propovijedanja
povukla u špilju na planinskom području Marseillea, gdje je oplakivala svoju
ludu mladost i kajala se. Nije nosila odjeću, bila je pokrivena samo svojom
dugom kosom (ili, na nekim slikama, odvratnom vrstom krzna). Nije uzimala
nikakvu hranu. Jednom na dan anđeli bi se spustili da je ponesu na Nebesa
gdje bi primila "nebesku hranu" a zatim bi odletjela natrag u svoju špilju. To
je trajalo trideset godina a onda ju je jednoga dana njezin prijatelj Maksimin,
biskup iz Aixa, pronašao u svojoj crkvi kako lebdi dva lakta iznad tla okružena
zborom anđela. Smjesta je nestala.
Ovo je sažetak raznih priča, a većinu njih moguće je pronaći u "Zlatnoj
legendi", zbirci životopisa svetaca što ju je u trinaestom stoljeću napisao
dominikanac Jacobus de Voraigne koji je kasnije postao nadbiskup Genove.
Kaže se da je "Zlatna legenda", poslije Biblije bio najčitaniji tekst iz Srednjega
vijeka. Na temelju njega sastavljane su propovijedi, napisane drame, oslikani
oltarni ukrasi, pripovijedane priče iz dubine srca. Magdalena je, prema nekim
izvorima, u Francuskoj postala najomiljenija svetica nakon Djevice Marije. U
jedanaestom stoljeću razvio se posebice gorljiv kult Magdalene u
burgundskom gradu Vezelavu, čija je crkva tvrdila da ima njezine relikvije —
to je tvrdnja na koju je nesumnjivo utjecala činjenica da je Vezelav na jednoj
od glavnih ruta do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, trećem najvažnijem
odredištu hodočašća kršćana (poslije Jeruzalema i Rima). Vezelav je uskoro
postao još jedno važno mjesto hodočašća, što je znatno koristilo lokalnoj
ekonomiji. Godine 1267. redovnici iz Vezelava dali su iskopati relikvije Marije
Magdalene ispod crkve — a tom je događaju prisustvovao kralj.
Neki su se ljudi ipak pitali kako je tijelo Marije Magdalene došlo do
Burgundije, jer je, prema legendi, preminula u Provansi. Provansalski princ
Karlo od Salerna, pobožan čovjek, bio je osobito povrijeđen tim preseljenjem.
I tako je 1279., samo dvanaest godina nakon ekshumacije u Vezelavu,
otkrivena nova garnitura Magdaleninih relikvija u kripti sv. Maksimina, u
blizini Aix-en-Provence. Sv. Maksimin postao je popularno mjesto hodočašća.
Kako je vrijeme prolazilo, pet čitavih Magdaleninih tijela pronađeno je,
zajedno s rezervnim dijelovima, na različitim mjestima. Njoj posvećen dan,
22. srpnja, postao je veliki blagdan. U Viviersu je, priča se, seljaka koji se
usudio orati svoja polja na taj dan, pogodila munja. Brojna zanimanja —
vinogradari, vrtlari, mornari, bačvari, tkalci — prihvatili su je kao svoju sveticu
zaštitnicu. Crkva za crkvom nazivana je po njoj, baš kao i mnoge djevojčice.
Kako je postala tako omiljenom? Posljednjih godina rađeno je niz takozvanih
"studije recepcije" Marije Magdalene, to jest, povijesti promjena njezine slike
tijekom vremena. Dva dobra primjera su "Mary Magdalene: Myth and
Metaphor" (1993.) Sušan Haskins i "The Making of the Magdalen: Preaching
and Popular Devotion in the Later Middle Ages" (2001.) Katherine Jansen.
Prema tim autoricama, Magdalena, ta dobro poznata kurva, postala je u to
vrijeme vrlo istaknuta djelomično zato što je urbanizacija u dvanaestom
stoljeću izazvala širenje prostitucije. Propovjednici su isticali — zapravo,
izmišljali — njezinu nemoralnu prošlost. Bila je prekrasna, govorili bi, s
valovima crvenkasto-zlatne kose, a bila je i nasljednica; živjela je u dvorcu.
No, nije imala muškog rođaka koji bi ugovorio odgovarajući brak za nju i zbog
toga se prepustila luxu-ria, ili požudi. Dan za danom, sjedala bi pred zrcalo,
nanoseći kozmetiku i parfeme, da bi uspješnije zavodila nevine mladiće.
Uskoro je, prema srednjovjekovnim propovjednicima (koji su očito smatrali da
bogatstvo ne odvraća od prostitucije), počela prodavati svoje tijelo — to je
lekcija, objavili su, za sve mlade žene koje u iskušenje dovodi luxuria.
Jansenova citira fratra iz trinaestog stoljeća koji sebe stavlja u glavu takve
djevojke što sjedi pred svojim zrcalom: "Ona povlači svoju haljinu na jednu
stranu da bi otkrila golu kožu, olabavljuje svoju vrpcu oko ramena da bi
razotkrila svoj dekolte. Njezino je tijelo još uvijek kod kuće, ali u Božjim očima
ona je već u bordelu". Propovijedanje je bilo samo dio kampanje. Po čitavoj su
Europi za prostitutke spremne da okaju svoja djela osnivane institucije pod
pokroviteljstvom Marije Magdalene.
Međutim, kako je smatrana upozorenjem, isto je tako mlada Magdalena bila i
predmet obožavanja. Odabrana je svetica zaštitnica ne samo bačvara i
vrtlara, nego i kitničara, proizvođača parfema i frizera — drugim riječima,
dobavljača svih onih ukrasa koji su je i doveli do njezina pada. (Postala je i
zaštitnicom prostitutki. U Beaucaireu su na njezin dan kurve trčale utrku u
njezinu čast.) Osim ljepote ljude je privlačila i njezina poznata osjećajnost. U
srednjovjekovnim prikazima Raspeća i Skidanja s križa Magdalena se obično
pojavljuje poludjela od tuge. Njezina su usta često otvorena; ona vrišti.
Njezina kosa leprša, a njezin plašt se vijori. Ljubi Kristove okrvavljene noge.
Ona zna da je i zbog njezinih grijeha Krist umro. U usporedbi s njom, Djevica
je obično daleko smirenija. Razdoblje između jedanaestog i trinaestog
stoljeća bilo je doba velikog širenja štovanja Djevice Marije. Prema Marini
VVarner, sve ljudske mane koje su odstranjene s Djevice izmještene su na
Magdalenu, i tako se razvijao svaki od ta dva kulta. No, kada je riječ o krivnji
koju čovjek nadilazi, Magdalena, a ne besprijekorna Djevica, bila je svetica
koju su ljudi trebali. Kako to kaže Haskinsova, bila je "uzor za obične smrtnike
koji su mogli griješiti i ponovno griješiti, a ipak se uz pomoć pokajanja nadati
da će doći u nebo".
Ta promjenjiva Magdalenina slika — ponekad djevojke s plakata, ponekad
propovjednice — ustalila se u renesansi. Kako kaže veliki znanstvenik Mario
Praz, postala je "Venera u pokajničkoj kostrijeti". Na Tizianovoj slici iz
razdoblja između 1530. i 1535. godine, vidimo je u njezinoj špilji kako gleda u
Nebesa. U isto vrijeme, između pramenova njezine kose koja leprša, vidimo
grudi poput bisera koje su u njezinu životu — kao i u svim životima, kaže
Tizian urotnički — bile izvor grijeha. No, ta se ravnoteža održala tek kratko. U
šesnaestom stoljeću pojavio se protestantski izazov sakramentu pokajanja
koji je, uz pomoć prodaje oprosta, Crkva toliko zloupotrebljavala.
Protureformacija je, dakle, snažan naglasak stavljala na pokajanje, pa kao dio
kampanje očišćenja dobivamo izrazito krijeposne slike Magdalene, poput onih
iz slavne serije Georgesa de La Toura, s pobožnom sveticom sada potpuno
odjevenom i s lubanjom pored sebe — podsjetnikom na to kako ljepota
završava. Magdalena se također mnogo pojavljivala u nabožnoj poeziji
sedamnaestog stoljeća u Engleskoj. "Saint Mary Magdalene, or The VVeeper"
(1646.) Richarda Crashavva oslikava Krista kojega "slijede dvije vjerne
fontane" — dva Magdalenina oka — "dvije kupke koje hodaju; dva pokreta
koja plaču; / Prijenosna i sažeta oceana". Ova je pjesma, zajedno s ostalim
sličnim prikazima, bila dovoljna da uvede pojam "maudlin", koji dolazi od
imena Magdalena u engleskom jeziku, a sa značenjem "sladunjavo
plačljivoga".
S pojavom prosvjetiteljstva Marija Magdalena je, poput ostalih svetih stvari,
pretrpjela određeno zanemarivanje. No, u devetnaestostoljetnoj Engleskoj
ponovno su je prizvali reformisti, jer je prostitucija u viktori-janskom Londonu
poprimila razmjere epidemije. Osnovano je još samostana za prostitutke
spašene u Magdalenino ime. (U stvari, kako objašnjava Haskinsova, to su bile
prolazne kuće u kojima su djevojke vezle čekajući na skromnu udaju ili posao
u trgovini.) Sama riječ "magdalen" široko je korištena u značenju "posrnule
žene". Krajem stoljeća veliki val razvrata provalio je u europsku umjetnost, a i
u tome je Magdalena imala svoje mjesto, i to ne pod nabožnom krinkom. Na
nekim slikama pojavljuje se sasvim naga — cijeloga tijela obnaženog,
prikazanog od naprijed — čak i bez lažnog pokrivala njezine kose. Sviđala se i
"crnom simbolizmu" tog vremena. U bakrorezu belgijskog simbolista Feliciena
Ropsa iz 1888. godine ona se savija, bez ijedne krpice na sebi, oko podnožja
Križa, grleći Kristove noge.
U dvadesetom stoljeću Magdalena je dobila nešto uzvišenije atribute. Rainer
Maria Rilke, Marina Tsvetaeva i Boris Pasternak posvetili su joj predivnu
poeziju. To su ljubavne pjesme o njezinu odnosu s Kristom, ali ozbiljne i
mračne. Popularni prikazi Magdalene u naše vrijeme manje su suptilni. Mjuzikl
Tima Ricea i Andrewa Lloyda VVebbera iz 1971. godine "Isus Krist Superstar"
otvoreno ju je prikazao kao kurvu, zaljubljenu u Isusa. U televizijskom filmu
"Isus iz Nazareta", redatelja Franca Zeffirellija iz 1977., najprije vidimo
Magdalenu kako završava posao s mušterijom. U "Posljednjem Kristovu
iskušenju" Martina Scorsesea iz 1988. koji se temelji na romanu Nikosa
Kazantzakisa, Magdalena postaje prostitutka samo zato što ju je Isus, njezin
prijatelj iz djetinjstva, odbio u seksualnom smislu. Iako to nije želio. Kasnije,
na Križu, spopada ga fantazija (živopisno snimljena) o tome da s njom spava i
začne dijete. Očito je to previše za nju, pa ona umire. Isto se, nakon te
fantazije, događa i Isusu. "Pasija" Mela Gibsona Magdalenu koristi tek kao
narikaču kod Raspeća, ali to je rijedak slučaj.
U stvari, Gibsonov film je jedini na popisu koji potvrđuje trenutačnu doktrinu
Crkve. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Crkva je konačno uhvatila
korak s nekima od fantastičnijih među životima svetaca, a 1969. pregledan je
i ispravljen liturgijski kalendar. Niz dugo štovanih dana svetaca ispušten je iz
njega i to zbog nedostatka dokaza da je svetac u pitanju uopće postojao. (To
je uključilo i sv. Kristofera, na žaljenje mnogih ljudi koji još uvijek nose njegov
medaljon.) Za druge su svece promijenjeni zabilježeni podaci, a medu
takvima je bila i Magdalena. Više nije bila prostitutka, rekla je Crkva, a
Pjesma nad Pjesmama, ta seksi poema, više nije bila propisana za čitanje na
njezin dan. Kako pokazuje snimljeni film, neki ljudi nikako nisu željeli tu
očišćenu Mariju Magdalenu. Drugi su se počeli pitati kako je uopće došlo do
toga da je tako okaljana.
Ključni pomak u proučavanjima Magdalene bilo je otkriće knjižnice u Nag
Hamadiju. Biblijski stručnjaci već dugo znaju da je pravovjerna Crkva bila
samo jedan segment Crkve koji je nadvladao konkurentske kršćanske sekte,
osobito takozvanih gnostika. No, osim onoga što se moglo zaključiti iz
prokazivanja tih navodnih heretika od strane crkvenih otaca, znanstvenici koji
se bave ranim kršćanstvom o njima su znali malo. A onda je jednog dana u
prosincu 1945. godine arapski seljak imenom Muhamed Ali al-Samman
potjerao svoju devu do podnožja brežuljka u blizini grada Nag Hamadija, u
gornjem Egiptu, da bi sakupio gnoj za svoja polja, i dok je kopao, izvadio je
glinenu posudu visoku otprilike 90 cm. Nadajući se da bi mogla sadržavati
blago, otvorio ju je i, na svoje razočaranje, pronašao samo hrpu knjiga od
papirusa, uvezenih u kožu. Knjige je odnio kući i bacio ih u dvorište u kojemu
je držao životinje. U tjednima koji su uslijedili njegova je majka iskoristila
neke od stranica iz knjiga za potpaljivanje štednjaka, a druge su stranice
razmijenjene za cigarete i voće. No, na kraju je, nakon dugog putovanja kroz
ruke trgovaca starinama, po crnim tržištima, kroz ruke krijumčara i
znanstvenika, Sammanovo otkriće prepoznato kao neprocjenjiva knjižnica
gnostičkih spisa — trinaest rukopisa koji su sadržavali pedeset i dva teksta —
zabilježenih na koptskom (ranom obliku egipatskog) u četvrtom stoljeću a
prevedenih s grčkih originala koji su nastali između drugog i četvrtog stoljeća.
S vremenom je knjige konfiscirala egipatska vlada i premjestila ih u Koptski
muzej u Kairu, gdje se nalaze i danas. (Objavljene su u razdoblju od 1972. do
1977.) U stvari i nisu bile prvi otkriveni gnostički tekstovi. Ostali su ugledali
svjetlo dana krajem osamnaestog i u devetnaestom stoljeću, ali ih većina nije
objavljena sve do vremena nakon otkrića iz Nag Hammadija.
Svatko tko želi upoznati cjeloviti, iznenađujući sadržaj Gnostičkih Evanđelja —
s Demijurgom (a ne Bogom) koji stvara svijet i pričom o Padu ispričanom sa
stajališta zmije, prijateljice ljudskoga roda — trebao bi pročitati klasik Elaine
Pagels "Gnostička Evanđelja" (1979.) ili knjigu Marvina Mevera "The Gnostic
Discoveries: The Impact of the Nag Hammadi Librarv" (Harper,SanFrancisco),
koja je objavljena u jesen 2006. godine. Meyer je deskriptivniji, a Pagelsova
analitičnija. Važno je za priču da je Marija Magdalena središnja figura u
Gnostičkim evanđeljima i, u usporedbi s europskom legendom o njoj, sasvim
novi i drukčiji lik. Ne samo da nije prostitutka; ona je evanđeoska junakinja i
Kristova miljenica medu učenicima.
Ključni tekst je Evanđelje po Mariji. Kako rasprava počinje Uskrsli Krist
propovijeda svojim učenicima. Ne postoji ništa takvo kao što je grijeh, kaže
on. Učenici također, u svojoj potrazi za božanskim, ne bi trebali slijediti
nikakve autoritete, ne bi se trebali obazirati ni na kakva pravila, nego bi
jednostavno trebali tražiti u sebi. Prenijevši te pouke, Isus odlazi, ostavljajući
učenike koji su drhtali od straha. Nema grijeha? Nema pravila? Ako budu
podučavali te doktrine, mogli bi završiti mrtvi, poput njega. U tom trenutku,
inicijativu preuzima Marija Magdalena. "Ne pla-čite, ne tugujte, ne sumnjajte",
kaže ona ostalima. (Ovaj i ostali citati iz Gnostičkih Evanđelja koji slijede su
Meverovi prijevodi.) Petar zatim kaže Magdaleni da oni svi znaju da ju je Isus
volio više od bilo koje druge žene, i pita je ima li nešto što je samo ona
naučila od Spasitelja dok su bili sami. Magdalena odgovara opisom vizije koju
je imala a o usponu duše do istine — to je priča koju je dijelila s Isusom. (Ona
sama dodaje ovaj komentar.) Iz ovoga ulomka nedostaju četiri stranice, no,
nekim čitateljima možda i neće biti žao zbog toga. Izvještaji o gnostičkim
vizijama ponekad su poput opisa nečijih snova: bizarni, a ipak dosadni — i
dugi. I Magdalenina se priča činila takvom njezinoj publici. "Zar je [Isus] zaista
govorio sa ženom na samo, bez našega znanja?" Petar sada pita svoju braću.
"Trebamo li se svi okrenuti i slušati je? Zar ju je volio više od nas?" Marija
brižne u plač i upita Petra misli li da ona laže. Drugi učenik, Levi, prekida ih:
"Petre, ti si uvijek srdit... Ako ju je Spasitelj učinio vrijednom, tko si ti da je
odbacuješ?"
Ovaj tekst je primjer načela po kojemu je gnosticizam dobio ime. Na grčkom
gnosis znači "znanje, spoznaju". Za gnostičke zajednice to je značilo neku
vrstu duhovnog razumijevanja — što je cilj svih vjernika — koje je ostvareno
samo kroz intenzivno samopropitivanje, obično popraćeno vizijama.
Evanđelje po Mariji Magdalenu prikazuje kao stručnjaka u toj praksi. Također
je predstavlja kao vodu, punu samopouzdanja i žara. Jedan drugi gnostički
tekst, Pistis Sophia ("Vjera-Mudrost") ima formu dijaloga između Isusa i
učenika. Od četrdeset i šest pitanja postavljenih Isusu, trideset i devet ih je
došlo od Marije Magdalene. Petar se konačno požali da nitko drugi nema
prilike govoriti. Dakle, još jedno obilježje gnostičkog portreta Magdalene je
svađa između nje i Petra. Isus je opetovano brani, i to je konačna, ključna
točka o gnostičkoj Magdaleni: Isusova naklonost prema njoj. U jednom
drugom Evanđelju ona se spominje kao njegova "družica" koju je često ljubio.
Neki su čitatelji smatrali da to znači da je bila njegova ljubavnica ili supruga,
no ljubljenje je bilo uobičajeno medu ljudima na Bliskom Istoku u to vrijeme, a
njihovo druženje kao da se temeljilo na Isusovu uvjerenju u njezin superiorni
razum. Kada ga učenici pitaju "Zašto nju voliš više od sviju nas?", on
odgovara, bez utjehe za njih, "Ako se slijepac i čovjek koji vidi nadu u mraku,
jednaki su. No, kada dođe svjetlost, onaj koji vidi ugledat će svjetlost, a
slijepac će ostati u mraku".
Dakle, dok je pravovjerna Crkva bila zauzeta uklanjanjem žena s položaja
moći, gnostičke su sekte, čini se, slijedile drukčiji put. Jedan od njihovih
tekstova kaže da je među Isusovim učenicima bilo sedam žena kao i dvanaest
muškaraca. Gnostički panteon uključuje i ženska božanstva. No, ključni dokaz
je sama Magdalena: njezino vodstvo i Kristova potpora istoga. To ne znači da
Gnostička Evanđelja prikazuju rodno slijepu zajednicu. U jednom drugom
odlomku u kojemu se Petar žali na Magdalenu — "Marija bi nas trebala
napustiti", kaže on, "jer žene nisu vrijedne života" — a Isus odgovara "Gledaj,
vodit ću je da bih je učinio nalik muškarcu, tako da i ona može postati živući
duh koji nalikuje vama muškarcima. Jer će svaka žena koja sebe učini
muškarcem ući u kraljevsko nebesko". Tu su izjavu, razočaravajuću za mnoge
obožavatelje gnosticizma, znanstvenici objasnili kao odraz drevnog
vjerovanja, koje su prihvaćali i gnostici naprednih stavova, prema kojem je
žena predstavljala zemaljske stvari, dok su muškarci više bili u dodiru s
božanskim. Isus kaže da će njegove ženske učenice, unatoč svom spolu,
postati duhovne. Petar se očito ne slaže. Tako je autoritet žena bio
predmetom sukoba i među gnosticima.
Znamo kako je pravovjerna Crkva — koja je, ne slučajno, svoju apostolsku
misiju svojatala od Petra — riješila taj problem, a činjenica da su ga gnostičke
zajednice rješavale drukčije bila je jedan od razloga zbog kojih su ih smatrali
hereticima. U svakom slučaju, u četvrtom stoljeću, u trenutku kada je
pravovjerna Crkva, nakon stoljeća progona, konačno ostvarivala neku
stabilnost, vode gnostičke zajednice u blizini Nag Hammadija, očito
smatrajući da su sada u ozbiljnoj opasnosti, stavili su svoje najvrednije knjige
u posudu i zakopali ih na padini brežuljka.
No, žene nisu bile njihov jedini problem. Kako objašnjava Elaine Pagels, sva
nastojanja Crkve u to doba bila su usmjerena na stvaranje institucije, a
određena gnostička načela — prije svega, odbacivanje pravila
i hijerarhije — bila su sasvim suprotna i nespojiva s institucionalizacijom.
Pagelsova također ističe da je gnosticizam, zbog svojeg egalitarizma, bio i
elitistički. Da biste se dokazali kao gnostik, morali ste se odlučiti na
pronalaženje božanskoga u sebi tijekom dugotrajnog učenja. To nije bilo za
svakoga, a pravovjerna je Crkva željela sve ljude. Prema tome, Crkva nije
tražila od ljudi da u sebi traže božansko — njihovi će im svećenici reći što je
božansko — a to im je osiguravalo da, sve dok priznaju određene propisane
nauke vjere i prate neke jednostavne rituale, i oni, također, mogu ući u
Kraljevstvo nebesko. Bez tih razumnih pravila koje je jednostavno slijediti,
piše Pagelsova, "jedva je moguće i zamisliti kako bi kršćanska vjera uopće
mogla preživjeti".
Drugi su pisci pokazali manje razumijevanja. Feministička biblijska znanost
pojavila se početkom devetnaestog stoljeća i razvijala se tiho do šezdesetih
godina dvadesetog stoljeća, kada je dobila novu snagu a što je bilo posljedica
Drugog vatikanskog koncila. Ubrzo nakon toga došlo je objavljivanje knjižnice
iz Nag Hammadija. Feministice su dugo sumnjale da je Novi Zavjet, zajedno
sa svojim komentatorima, umanjivao doprinos žena u utemeljenju kršćanstva.
Ovo je bio dokaz. Tekstova o Mariji Magdaleni odjednom je, poslije 1975.
godine, bilo sve više. To se dogodilo u isto vrijeme kao i uspon
postmodernističke književne teorije, koja je smatrala da su svi ti tekstovi
nesigurni i porozni, obilježeni "rupama" koje je čitatelj sam trebao popuniti.
Ona više nije bila prostitutka, ali, što je, onda, bila? Mladi su znanstvenici
pokušali otkriti što se dogodilo s pričom o njoj. Da spomenemo samo dva
novija izdanja: Ann Graham Brock u "Mary Magdalene, the First Apostle: The
Struggle for Authority" (2003.) i Holly E. Hearon u "The Mary Magdalene
Tradition: VVitness and Counter-VVitness in Early Christian Communities"
(2004.) obrušile su se na Evanđelja iz Novoga Zavjeta, dokazujući da su
potiskivala usmene tradicije koje su potjecale od Marije Magdalene u korist
tradicija što su dolazile od Petrove svećeničke službe.
No, najtemeljitija i najgorljivije pobijana u ovoj kategoriji jest knjiga "The
Resurrection of Mary Magdalene: Legends, Apocrypha, and the New
Testament" (2002.) Jane Schaberg, profesorice na Sveučilištu Detriot Mercy.
Detaljno, kao pincetom, Schabergova prolazi kroz Novi Zavjet, Gnostička
Evanđelja i kasnije tekstove da bi u njima pronašla i iz njih izvukla strategije
uz pomoć kojih je, prema njezinim riječima, pravovjerna Crkva Magdalenu
"zamijenila, prisvojila i ostavila". Između prvog i četvrtog stoljeća, smatra
ona, kršćanstvo je sraslo u nekoliko širokih tradicija. Jedna je bila
magdalensko kršćanstvo čiji je cilj bio stati na kraj potlačivanju bespomoćnih
na svijetu. Magdalensko kršćanstvo bilo je egalitarističko po svojoj
organizaciji, poput Isusova pokreta u kojemu je i poteklo. U toj kampanji, kaže
Schabergova, Isus nije "bio junak, vođa ni Bog" nego samo brat svojim
drugovima-reformatorima. Tek nakon njegove smrti i navodnog uskrsnuća
središte pozornosti prebačeno je sa skupine na njega samoga, i on je postao
božanstvo. Međutim, važno je da ga Schabergova vidi kao nekoga tko je imao
poseban autoritet unutar pokreta, jer kaže da je odabrao Magdalenu za svoju
nasljednicu. To je, tvrdi ona, najvažnije za objavu uskrsnuća. Uskrsnuće je za
Isusa značilo etičku obnovu svijeta, i u objavi uskrsnuća Magdaleni, on je
svoju misiju prenosio na nju. No, dok su Magdalena i zajednice koje je
inspirirala ispunjavale taj zadatak, druge tradicije, posebice one koje su
proizašle od Petra i Pavla, granale su se u manje egalitarističkim smjerovima.
To su bile tradicije koje su pobijedile i, da se nitko ne bi sjećao žene koja je
željela stvoriti drukčiju vrstu Crkve, "ubili" su sjećanje na nju, pretvorivši je u
bludnicu.
Schabergova kaže da je sve to samo nagađanje. I to je, smatra, u redu. Od
sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na djelu je istinska promjena
paradigme u proučavanju Biblije. Prije su ljudi smatrali da je kršćanstvo istina,
a čak su i reformatori željeli tek modifikaciju te istine. No, objavljivanjem
Gnostičkih Evanđelja, poduprtih postmodernističkom teorijom, niz mladih
znanstvenika počeo je rano kršćanstvo promatrati sasvim drukčije — kao
proces, kao golemu, stoljećima dugu raspru između konkurentskih sekti
tijekom koje su donesene i neke odluke. I, kako su ti autori zaključili, odluke
se još uvijek donose, što je značilo da novi prijedlozi, kolikogod problematični
bili, nisu bili samo korisni nego i od ključne važnosti. Ljudi ne moraju brinuti o
kontradikcijama u Novom Zavjetu, kaže Jane Schaberg. Taj je dokument bio
samo nacrt: "kolaž fragmenata, nerazrađenih zamisli, gubitaka pamćenja,
praznina, uputa, verbalnih eksperimenata, črčkarija, točaka". Stariji pisci
također su rekli da su kršćani morali stvoriti svoje vlastito kršćanstvo — i da
ono treba biti političko. Riječima harvardske teologinje Elisabeth Schussler
Fiorenza, feminističke su interpretacije bile dobra stvar, način da se "razvije i
osudi naše vlastito kristološko stvaranje značenja licem u lice s nasiljem i
ubijanjem današnjice". Njezine stavove, bliske "oslobodilačkoj teologiji" (ona
Magdalenu naziva jednom od "nestalih"), prihvatili su mnogi mladi
znanstvenici koji se bave proučavanjem Biblije. Schabergova sebe opisuje
kao "gerilskog tumača Biblije".
Nisu svi reformatori pokazali zube. U studenom 2006. izdavač Doubledav
objavio je knjigu "Mary Magdalene: A Biography", djelo Brucea Chiltona,
episkopskog svećenika i profesora religije na Bard College. Prema Chiltonu,
Marija Magdalena bila je jedna od "formativnih snaga kršćanstva". Osobito je
važno, po njegovu mišljenju, bilo njezino vizionarsko iskustvo, i u Gnostičkim
evanđeljima i u objavi uskrsnuća, što smatra subjektivnim, a ne objektivnim
događajem. Chilton je, dakle, jedan od onih koji vjeruju da mogu potaknuti
modernije, prihvatljivije kršćanstvo propitivanjem postojanja čuda. Mnogi
katolički reformatori, poput Fiorenze i Schabergove, čini se da su prošli tu
fazu. Oni pripadaju Crkvi koja stvarno vjeruje u čuda, i čini se da je sav
skepticizam koji su osjećali kada je riječ o tim fantastičnim događajima
iscrpljen prije mnogo godina. Schabergova, suočena s pitanjem je li Krist
prošao tjelesno uskrsnuće, odbija odlučiti. "Tko zna?" kaže ona "I kome je to
uopće važno?" Chiltonu jest. Za njega su očito, kao i za velik dio starijeg
liberalnog svećenstva, čuda isprazna brbljanja koja vjernike udaljavaju od
pravog značenje Svete Knjige. Pa tako, prema njegovu mišljenju, Lazar nije
uskr-snut iz mrtvih. Vjerojatno je greškom živ zakopan — a Isus ga je spasio.
Slično tome, samo oni koji vjeruju u doslovno oživljavanje, vjeruju i da je Krist
zaista prošao tjelesno uskrsnuće. Ako je grob bio prazan, možda je netko
ukrao tijelo. Krist je bio muškarac s idejom o ljubavi i pravdi te bismo trebali
slijediti njegov put bez uznemiravanja oko tih starih priča. Međutim, do sada
se sama takva rasprava čini starom pričom ograničene koristi. Mnogi,
vjerojatno i većina, od dvije milijarde kršćana zaista vjeruju u čuda, a i žele
to. To život čini zanimljivijim i ozbiljnijim. Započeti reformu osporavanja čuda
čini se uzaludnim pa i — kolikogod neduhovito ovo bilo — i ružnim.
Katolički reformatori, koliko mogu reći, nisu samo radikalniji. Doimaju se i
sklonijima raspršivanju u frakcije kao što je "štovanje boginje". Godine 1993.
Margaret Starbird, dobra katolkinja koja nikada ništa ne objavljuje prije nego
što to najprije pročita njezin pastor, objavila je "The VVoman with the
Alabaster Jar: Marv Magdalene and the Holy Grad". Starbirdova kaže da je,
čitajući "Svetu krv, Sveti Gral" bila "uzdrmana" tvrdnjom da je Isus bio
oženjen. No, nije to odmah i bez razmišljanja odbacila. Sedam je godina
istraživala te zaključila da je "Sveta krv, Sveti Gral" u pravu: Isus je bio
oženjen Marijom Magdalenom. Ne samo to, nego je potiskivanje te tajne — i
"zaboravljene ženstvenosti" općenito — donijelo strašne probleme u svijetu:
zagađenje okoliša, zlostavljanje djece, ratove. No, sada je božanstvenoj
boginji bilo dosta. Kipovi Djevice Marije "viđeni su kako liju suze u crkvama
širom svijeta... Čak i kamen plače!" Kao i Disnevjevi filmovi. U "Maloj sireni"
Arielin pravi identitet je "Izgubljena mlada", Magdalena. Zaboravljena
ženstvenost vraća se u velikom stilu.
Starbirdova ide i dalje od te analize, pa ispisuje ljubavnu priču. Isus je bio
visok, zgodan momak, Magdalena je bila stidljiva židovska djevojka, navikla
na sjedenje u svom vrtu i promatranje malih ptica. Jednog dana su ih
upoznali. "Njegove su je tamne oči milovale." Ali, vodi nas i kroz njihovu prvu
bračnu noć. Ubrzo nakon toga Isus kaže Magdaleni, koja je sada trudna, da
mora krenuti u opasnu misiju a da ona ostaje. "Zakopala je svoje suze u
toplinu njegova ramena." Feministički znanstvenici imaju vrlo malo strpljenja
sa zapletom Isus-je-oženio-Magdalenu. Kako to vidi Schabergova, te priče ne
govore o Magdaleni. One govore o Isusu; one su nastojanje da se od njega
napravi "stvarnog čovjeka", i to ne samo iz humanističkih, Krist-je-tvojprijatelj
razloga. (U šezdesetima je bilo nekih zločestih prijedloga da je Isus
bio homoseksualac.) Što se tiče ljubavnog zapleta povezanog s Magdalenom,
piše Schabergova, to je ponovno ponižavanje, pokušaj da se tu samostalnu
ženu pretvori u "obično" žensko. Knjiga Starbirdove potvrđuje tu teoriju.
Ona nije jedina koja je pribjegla fikciji. Objavljeno je više romana o Magdaleni
u proteklih nekoliko desetljeća i mnogi od njih, prema Sušan Haskins,
oklijevaju odbaciti Magdaleninu reputaciju prostitutke. Trend je slaviti je kao
seksualno oslobođenu ženu. Iza toga, naravno, stoji feminizam drugog
stupnja, no, mislim da tu postoji još jedan motiv — nastojanje da se malo
životnosti prokrijumčari natrag u priču o Magdaleni.
Problem za Magdalenin revival, ili barem za teologe, jest to što je morao
izvlačiti svoju preoblikovanu junakinju iz krute filozofije gnosticizma. Religija,
da bi imala uspjeha, mora ponuditi i malo zabave: priče, simbole, obrede.
Katolički sveci, kolikogod pogrešno utemeljene njihove biografije bile,
živopisna su skupina, svaki sa svojom, drukčijom, kosom i posebnim šeširom,
te praćen lavom, zmajem ili nečim drugim zanimljivim. Oni su poput zbirke
lutaka, super-junaka ili poput hinduističkog panteona — puni boja i razlika.
Novi Zavjet najvećim dijelom ne daje Magdaleni stvaran, konkretni život.
Srednjovjekovna je legenda ispunila tu prazninu, dala joj je čamac, špilju i
neke prijatelje. Oduzmite te stvari, i opet ste na nuli. Gnostička Evanđelja ne
pružaju mnogo osobnosti za nju a ono što i daju nije osobito ljupko. Gnostička
je Magdalena razmetljiva vizionarka. U jednom trenutku ona reagira na nešto
što je Isus rekao buljenjem u prazno pred sobom. Ona je isto tako i štreberica,
najbolja učenica u razredu, ona koja stalno diže ruku. Na Petrovu mjesto, i ja
bih se žalio. Feministi/ce su naravno u pravu što ukazuju na njezine gnostičke
vrline — vizionarski dar, vjerski zanos — kao odgovor na njezinu degradaciju
od strane Crkve, kao i svih žena. Ipak, nedostaju nam crven-kasto-zlatna kosa
i posuda za pomast.
Međutim, u jednom trenutku bezlična Magdalena dobiva ne samo lice, nego i
veliku, strastvenu osobnu dramu. To nije zapisano u Gnostičkim evanđeljima
nego u Novom Zavjetu, u Ivanovoj priči o objavi Uskrsnuća. Ondje Magdalena
dolazi na grob, prije zore, i dolazi sama. Osjećamo njezinu žurbu i osjećamo
da naslućuje opasnost. Na njezino zaprepaštenje, kamen s groba je
odmaknut. Ona žuri natrag do učenika i kaže im "Odnijeli su Gospodina iz
groba, i ne znamo gdje su ga položili". Petar i još jedan učenik preuzimaju
vodstvo. Žure do groba; u stvari, utrkuju se da vide tko će do tamo stići prvi.
(To tipično muško natjecanje postaje omiljeni prizor u srednjovjekovnim
moralističkim dramama. U Ivanovu Evanđelju, to unosi dozu komedije u inače
mračnu priču.) Kada stignu,vide da je Magdalena bila u pravu: tijelo je
nestalo. Vraćaju se kući, vjerojatno zbunjeni, no Magdalena ostaje na grobu,
uplakana. Ponovno pogleda u grob i sada vidi dva anđela odjevena u bijelo.
Upitaju je zašto plače a ona ponavlja svoju jednostavnu pritužbu: "Odnijeli su
mog Gospodina i ne znam gdje su ga položili". Čak i s anđelima, ona još
uvijek traži njegovo tijelo. No, zatim se okrene i ugleda još jednu osobu koja
joj kaže "Zašto plačeš? Koga tražiš?" Grob je u vrtu i Magdalena misli da je taj
čovjek sigurno vrtlar. Treći puta — poput pjesme — ona ponavlja svoju
pritužbu "Gospodine, ako ste ga vi odnijeli odavde, recite mi gdje ste ga
položili". Sada dolazi udarac nožem u srce. "Marijo", kaže joj "vrtlar", i u tom
trenutku ona — zna. "Rabi" (otprilike, "moj dragi rabine"), odgovara ona, i
očito pruža ruke prema njemu, jer on kaže, "Ne dodiruj me". (To je poznata
fraza iz Biblije na latinskom jeziku "Noli me tangere".) "Ali", kaže joj on, "pođi
do moje braće i kaži im da sam uskrsnuo svome Ocu". Zatim nestaje i ona
ostaje sama.
Taj prizor u najdojmljivijoj novozavjetnoj priči svjedoči o suočavanju sa smrću,
o gubitku stvari koju volite zauvijek. Okruženje je prekrasno: zeleni vrt,
jutarnja svjetlost, anđeli. Zatim čujemo okrutne riječi: "Ne dodiruj me". On je
bio ondje; izgovorio je njezino ime; ona je pružila ruke prema njemu da ga
zagrli. No, mora odstupiti, pustiti ga i sama nastaviti svoj put. Mladi
znanstvenici koji se bave Biblijom trebali bi imati svu našu potporu, i trebali
bismo se složiti s njima daje energična, dalekovidna Magdalena iz Gnostičkih
Evanđelja dovoljan dokaz da bi Crkva trebala zaređivati žene za svećenice.
No, to nije dokaz Magdalenina autoriteta u pitanjima duše. Dokaz je Ivanova
priča.
KAKO SU SE MIJENJALE NAŠE PERCEPCIJE MARIJE MAGDALENE
INTERVJU S BRUCEOM CHILTONOM
Bruce Chilton, zaređeni episkopski svećenik, i Bernard Iddings Bell, profesor
religije na Bard College, žele da se stvari raščiste: Marija Magdalena nije
drugorazredna osoba o kakvoj je većina od nas učila nego jedna od tvoraca
kršćanstva. Ona je "učenica koja je najviše cijenila Isusovo vizionarsko učenje
o Uskrsnuću", smatra Chilton. "Bez nje bi kršćanstvo bilo sasvim drukčije. Nije
jasno čak ni bi li se njegova bitna vjera u Isusovu pobjedu nad smrću uopće
pojavila da nije bilo Marije".
U ovom intervjuu Chilton tvrdi da, kako bismo uopće počeli ispravno shvaćati
važnu ulogu Marije Magdalene, nju moramo promatrati u kontekstu židovske
tradicije onoga vremena — vremena u kojemu žene jesu imale svoje mjesto.
Marija je, poput žena drugdje po bliskoistočnom svijetu, bila vizionarka koja je
prakticirala sveti obred pomazivanja te je, kao i Isus, protjerivala zle duhove
ili zloćudne sile uz pomoć obreda egzorcizma.
Chilton, čija je najnovija knjiga Mary Magdalene: A Biography {za sažetak vidi
stranicu stranicu 96.) zaključena njegovim razmišljanjima o važnosti vizije
Marije Magdalene i o tome kako njezina mudrost obilježava kršćansku
tradiciju kao i njegovo prakticiranje istoga.
Biografija je rekonstrukcija, nastojanje koje postaje osobito teško kada, kao u
slučaju Marije Magdalene, nema onodobnih suvremenih dokaza, a u obzir
treba uzeti i čitav niz slojeva kontroverznih "obnavljanja". Ipak, u svojoj knjizi
Marija Magdalena: A Biography pokušavate učiniti upravo to. Kako ste se
odlučili na to?
Mislim da možemo uzeti podatke koji zaista postoje o Mariji Magdaleni u
sklopu Evanđelja, i povezati ih s kontekstom života u ranom judaizmu
njezinoga doba. Tri aktivnosti koje se povezuju s Marijom Magdalenom u
Evanđeljima su egzorcizam, pomazivanje i vizija. Te su priče vrlo čvrsto
povezane s njom, pa predstavljaju najbolje podatke o Mariji Magdaleni koji su
nam na raspolaganju. Zatim moramo uzeti u obzir te prakse i povezati ih s
onim što se događalo među ostalim židovskim duhovnim iscjeliteljima toga
vremena.
Svaku sam priču o egzorcizmu, na primjer, usporedio s ostalim pričama o
egzorcizmu u židovskoj književnosti, a i drugdje u bliskoistočnom svijetu.
Primijenio sam sličnu metodu za razumijevanje pomazivanja koje je bilo
raširena praksa u sklopu vjerske prakse na Bliskom Istoku, kao i na viziju. I
otkrio sam da su sva ta tri postupka bila posebice povezana sa ženama u
sklopu ranog judaizma toga vremena. Ideja koju su iznijeli neki moderni
znanstvenici da žene nisu imale svoje mjesto u religioznom životu judaizma
jednostavno je neistinita.
Mogao sam dokumentirati slučajeve drugih žena koje su sudjelovale u svijetu
vizija, koje su prakticirale pomazivanje i koje su se bavile egzorcizmom. A
usporedbom njihovih postupaka s Marijinim, možemo vidjeti što je kod nje
bilo neobično i kako su te prakse pridonijele usponu kršćanstva.
Ako je zabluda da žene uglavnom nisu imale mjesto u religioznom životu toga
vremena, postoje li stvari o Mariji Magdaleni koje su možda bile isto tako
zanemarene ili izmijenjene da bi odgovarale našim percepcijama?
Marija Magdalena opisana je kao "hit" djevojka moderne teologije a s time
prirodno dolazi čitav niz projekcija koje nastoje iskriviti njezin pravi doprinos
Novom Zavjetu. Obično ju se spominje kao prostitutku ili čak onu koja je s
Isusom imala spolni odnos. No, postoji i druga strana: zahtjev da na nju
gledamo kao na onu koja je, od trenutka svog preobraćenja, živjela potpuno u
celibatu. Ono što je jasno i očito u oba slučaja jest naša trajna opsjednutost
pitanjem seksualnosti Marije Magdalene. Od srednjeg vijeka pitamo se, u
ovom ili onom obliku: je li to radila ili nije? To, nažalost, znači da je njezin
stvarni doprinos bio u potpunosti zanemaren.
Ono što možemo tvrditi na temelju tradicije Evanđelja, i to prilično
kategorički, jest da je Marija Magdalena bila prva osoba koja je imala viziju
Isusa uskrsnulog od mrtvih nakon što je razapet na križu, da je Marija
Magdalena bila pionirka u pomazivanju koje je sam Isus odobrio, a isto tako i
da je Marija Magdalena najbolje znala kako se Isus suočavao sa zlim
nagonima u ljudskoj prirodi i kako je to znanje prenosio ostalima. To znači
daje Marija prakticirala tri sakramenta: egzorcizam, pomazivanje i viziju, koji
su bili temeljni za rano kršćanstvo. A ipak su danas uglavnom prikriveni zbog
načina na koji smo opsjednuti onim što su ipak, u konačnici, sporedna pitanja
o njezinu životu.
Četiri Marije u Novom Zavjetu
Marija, majka Isusova. Ona je najvažnija Marija u kanonskom tekstu. Njezino
djevičanstvo simbolizira njezino služenje Bogu i ispunjava drevno
proročanstvo da će budućeg mesiju roditi djevica. Njezina prisutnost kod
Raspeća uvjerljivo pokazuje spremnost da se podvrgne volji svojeg svetog
Oca.
Marija Magdalena. Njezina slika "grešnice koja se pokajala" dobro je poslužila
kao kontrapunkt Djevici Mariji, svetoj Majci. Vrlo je brzo degradirana sa svoje
najranije uloge kao primarne snage u tumačenju Isusova učenja i "apostolice
medu apostolima". Do kraja prvog stoljeća bila je obilježena kao Petrova
suparnica, a zatim odbačena kao žena koja nije mogla biti ni zamišljena kao
voda u antičkom rimskom svijetu te je, konačno, do šestog stoljeća,
pretvorena u bludnicu. Pogreškom je nosila tu etiketu sve do 1969. godine,
kada je Vatikan konačno izmijenio prikaz njezine uloge.
Marija iz Betanije. Sestra Marte i Lazara. Nakon što je Isus uskrsnuo Lazara iz
mrtvih, Evanđelje po Ivanu kaže da je ova Marija velikodušno pomazala
Isusove noge skupom pomasti i osušila ih svojom kosom. Njezin je identitet
spojio s onim Marije Magdalene i onim neimenovane "grešnice" iz grada papa
Grgur "Veliki" godine 591. naše ere.
"Žena iz grada". Podrazumijeva se da je prostitutka, a ona je bezimena osoba
u Luki 7:36-50 koja također pomazuje Isusa. A tek u sljedećem poglavlju Luka
spominje Mariju Magdalenu po imenu. No, papa Grgur ipak je zaključio da su
grešnica i Magdalena ista osoba. Crkveni oci, teolozi, umjetnici i godišnje
čitanje iz Luke, osuda grešnice na dan Marije Magdalene hranili su sliku o
prostitutki Mariji Magdaleni sve do 20. stoljeća.
Molim vas, recite nam nešto više o ta tri najvažnija vjerska i simbolična čina
počevši s obredom pomazanja. Za nju se kaže da je pomazala Isusa dva puta,
jednom dok je bio živ ijednom nakon što to više nije bio. Recite nam nešto o
tom procesu, i kao činu i kao simbolu.
Pomazivanje su u antičkom svijetu obično izvodile žene u kućanstvima, ili u
slučaju Isusova pokreta, u skupini povezanih učenika. Marija Magdalena ne
jednom je imenovana kao glavna pomazivačica, i zbog toga se čini da je
medu ženama koje su slijedile Isusa kao učenice ona bila najpoznatija po
izvođenju pomazivanja.
Pomazivanje je značilo nanošenje maslinovog ulja na nečije tijelo ili glavu.
Pomazivanje Isusove glave spomenuto je u jednom slučaju, gdje Marija dolazi
i uzima ulje koje je namirisano i izlijeva ga na Isusovo tijelo. To je prekrasan,
nostalgičan prizor jer u Evanđelju po Marku identitet te žene najprije nije
naveden. Ne znamo tko je ona. No, nakon što je nanijela sve skupocjeno ulje
na Isusovo tijelo, a učenici se žale zbog njegove skupoće, Isus kaže "Ona je
unaprijed pomazala moje tijelo za pokop. I gdjegod ova poruka bude
objavljena, ono što je ona učinila bit će spomenuto u sjećanje na nju". Ovo
nam daje ključ za identitet te žene, jer je upravo Marija Magdalena ta koja
kasnije u Markovu evanđelju odlazi na grob da bi pomazala Isusovo tijelo.
U svojoj knjizi naglašavate činjenicu da je egzorcizam bio osnovni dio Isusova
propovijedanja. Te, kada Marija Magdalena postaje učenicom i apostolom, i
ona također, kažete, postaje poznata po svom egzorcizmu. Naravno, ključna
veza je ovdje Isusovo protjerivanje demona iz Marije Magdalene — demona
koji su posvuda bili interpretirani kao povezani s njezinim seksualnim
životom.
Lukino evanđelje spominje da je bilo sedam demona koji su izašli iz Marije
Magdalene. Ne određuje preciznije koji su to demoni bili. Mislim da su
pokušaji da se to učini danas još neuvjerljiviji od pokušaja da se primijeni
psihologija na ovakvoj vremenskoj udaljenosti. Najvažnije što Luka želi reći u
ovom ulomku Evanđelja jest da je, prije svega, nesreća Marije Magdalene bila
duboka. To je bila serijska opsjednutost s kojom se Isus morao suočiti
ustrajnim egzorcizmom. Luka također ukazuje na to da je Marija Magdalena
razvila vrlo blizak odnos s Isusom jer ju je morao liječiti višekratno. Marija je
bila primatelj Isusova egzorcizma sa znanjem insajdera o čemu je riječ. A to
objašnjava zašto u Evanđeljima imamo neke vrlo detaljne priče vezane ne
samo uz Isusov egzorcizam, nego i uz način na koji je razmišljao o
egzorcizmu. Te najbolje priče pripisane su Mariji Magdaleni, jedinoj osobi
medu učenicima koja je shvaćala njegove postupke bolje od ikog drugog.
Neupitno je da su se učitelji u Crkvi, kako su stoljeća prolazila a oni navodili
primjere onoga što nečisti duh ili demon može učiniti, često više držali
seksualnih grijeha od bilo kojih drugih. I tako je podatak da je Marija
Magdalena imala sedam demona doveo do primisli da je i ona također bila
prostitutka. No, u stvari, u Isusovo vrijeme poimanje nečistih duhova nije bilo
ograničeno na seksualnost. Nečisti je duh bio shvaćen kao bilo koji od onih
poriva u nama koji nas, kada nad nama preuzmu kontrolu, mogu nagnati da
sami sebe ozlijedimo, da ozlijedimo druge, da djelujemo na način koji je
svjesno zlonamjeran.
Drugim riječima, nauka egzorcizma u starom svijetu, kakvu su prakticirali Isus
i ostali, bila je usmjerena na pitanje kako se suočiti sa zlom u ljudskom srcu
koje često rezultira nasilnim i poremećenim ponašanjem. Dakle, kada Luka
spominje sedam demona, želi reći da je Marija imala niz tih "nesreća", slično
kao što bi danas mogli opisati različite vrste prisilnih radnji ili ovisnosti s
kojima se treba suočiti kao s cjelinom ako ih želimo liječiti.
/ na kraju, recite nam nešto više o važnosti vizije Marije Magdalene jer se to
povezuje s njezinom vizijom uskrsnulog Isusa. Neki su išli tako daleko da
tvrde da je to zapravo bio dio njezine demonologije — riječju, halucinacija, a
ne simbolička i spiritualna.
Poznavanje biblijske povijesti i vjera u Boga su dvije različite stvari, a ipak su
isto tako vrlo povezane jedna s drugom. Dolaze zajedno u razumijevanju
osobite vrste ljudskoga iskustva — duhovne vizije koja je jasan središnji
aspekt religioznog iskustva u antičkom svijetu, ali je prigušen i marginaliziran
u prakticiranju vjere danas.
Na primjer, u slučaju kada Marija Magdalena ima viziju uskrsnulog Isusa, mi u
modernom svijetu mogli bismo biti skloni izjednačiti tu upotrebu riječi vizija s
nekim oblikom histerije. No, boljim upoznavanjem s antičkom literaturom
možemo uvidjeti da je prakticiranje vizije bilo osmišljeno da dovede one koji
su bili posvećeni Bogu do mjesta gdje će spoznati Boga kao temelj stvarnosti.
Vizija nam također može omogućiti da vidimo materijalni svijet oko sebe ne
kao najvišu, konačnu istinu, nego tek kao nešto što nas do te istine vodi.
Antički je svijet ispunjen svojom vlastitom vrstom mudrosti. Nekad otkrivamo
oblike mudrosti koji nam se čine toliko snažnima i toliko moćnima da ih i
prisvajamo za sebe. To sam sigurno učinio u slučaju sakramenata Marije
Magdalene, a razumijevanje nje produbilo je moju svijest ne samo o tome
kako je kršćanstvo nastalo, nego i o tome kako ga mogu prakticirati u
dvadeset i prvom stoljeću.
DUGO POGREŠNO ODREĐIVANA OTPADNICA
Gledano iz današnje perspektive, to je sigurno jedna od najzloglasni-jih
propovijedi u povijesti Katoličke crkve. Dana 14. rujna 591. godine papa
Grgur spojio je Mariju Magdalenu sa sedam demona s Marijom iz Betanije koja
pomazuje Isusa i neimenovanom grešnicom koja je svojom kosom osušila
Isusove noge. Odjednom je Marija Magdalena pretvorena u "grešnu ženu"
koja je pomast koristila da bi "namirisala svoje tijelo u zabranjenim djelima".
U tom poznatom slučaju krivice po asocijaciji postala je poznata kao grešna
prostitutka koja se pokajala. Naravno, Isus joj je oprostio grijehe i postala je
pokajnica — uzor koji su župljani lako mogli oponašati. To je bilo iskrivljavanje
koje se održalo gotovo četrnaest stotina godina.
Neki teolozi i znanstvenici smatraju da je to bilo nesretno pojednostavljivanje
u nemirnim vremenima u kojima su ljudi željeli sigurnost. "Možda je to bilo
zbog lakšeg pripovijedanja, zbog lakšeg pamćenja... [ili] zbog lakšeg praćenja
šireg shvaćanja putova tih Marija kako su ljudi slijedili Isusa", kaže otac Jean-
Pierre Ruiz iz New Yorka. Ilije to možda bila urota, "nasljeđe kampanje
ocrnjivanja što ju je vodila rana Crkva", kako tvrdi fikcionalni lik Leigh Teabing
u svojim raspravama s Robertom Langdonom i Sophie Neveu u Da Vincijevom
kodu.
Kojagod bila motivacija, gotovo svi znanstvenici, teolozi i stručnjaci unutar i
izvan Katoličke crkve danas se uglavnom slažu da je Marija Magdalena kroz
stoljeća bila ocrnjivana. Richard Covington, je, pišući u posebnom izdanju U.S.
News & VVorld Report tekst "Women of the Bible" sažeo široki raspon
utjecaja koje je ta "pogreška" imala tijekom tisućljeća i pol koliko je
predstavljala službeni stav Vatikana.
Malo je likova u Novom Zavjetu koji su tako pogrešno opisani i određeni kao
što je to Marija Magdalena čija je reputacija posrnule žene potekla ne u Bibliji
nego u šestostoljetnoj propovijedi pape Grgura Velikog. Ne samo da ona nije
grešna prostitutka iz legende, koja meditira i levitira u špilji, nego nije nužno
bila ni poznata grešnica: to stoje bila opsjednuta sa "sedam demona" koje je
Isus istjerao čini je više žrtvom nego grešnicom. A ideja koju je popularizirao
Da Vincijev kod, da je Marija bila Isusova žena i da je rodila njegovo dijete,
iako nije potpuno dokaziva kao neispravna, ipak je teza koju će biti jako teško
dokazati.
No, rasprave o tome je li Marija bila Isusova žena, preobraćena bludnica ili
preljubnica koju je Isus spasio od kamenovanja blijede u usporedbi s
najogorčenije osporavanim aspektom njezina nasljeđa — onim što je točno
vidjela kod Isusova uskrsnuća. U novoj biografiji Marije Magdalene Bruce
Chilton tvrdi da Marija nije svjedočila Uskrsnuću Isusa od krvi i mesa nego
njegovoj spiritualnoj vizitaciji. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih je
zaobiđena u Novom Zavjetu, kaže Chilton... [koji također tvrdi da je] Marijina
nematerijalna interpretacija uskrsnuća u konačnici bila potisnuta jer se
neugodno približila stajalištu gnostika, heretičke kršćanske sekte koja je
evala u drugom i trećem stoljeću. No, to je izašlo na svjetlo dana 1896.
godine kada je njemački znanstvenik došao do Evanđelja po Mariji, nastalog u
drugom stoljeću. U tom fragmentarnom tekstu od osam stranica papirusa,
pisanom na koptskom jeziku, Marija ima viziju u kojoj joj Isus kaže da je
vidjela njegovu ponovno rođenu sliku svojim "umom". ... Ona zatim potiče
apostole da slijede Isusove upute i šire njegovo učenje među nevjernicima.
Kada se Petar ljutito izruguje ideji da bi Isus povjerio tako važnu viziju ženi,
jedan drugi učenik, Levi, ukori ga zbog njegove "nagle naravi". No, danas,
nakon više stoljeća zanemarivanja, neobičnih iskrivljavanja i otvorenih
muških fantazija, Marija Magdalena počinje zauzimati svoje mjesto kao...
jedan od najvažnijih katalizatora i sila koje su oblikovale kršćanstvo. Katoličke
skupine po cijeloj zemlji slave 22. srpnja, godišnjicu njezine smrti, kao
blagdan Marije Magdalene, koristeći tu priliku da se suprotstave mitovima koji
je okružuju te da promiču zaređivanje žena za svećenice.
"Pokušavamo ispraviti dvije tisuće godina staru nepravdu", rekla je za časopis
U.S. Catholic Christine Schenk, izvršna direktorica Future Church, organizacije
sa sjedištem u Clevelandu koja stoji iza tog pokreta.
Marija se prvi puta pojavljuje u Bibliji oko 25. godine naše ere u Kafarnaumu,
ribarskom naselju na Galilejskom moru gdje je Isus ubrzano stjecao reputaciju
iscjelitelja. Toj neudanoj ženi, koju muči sedam demona, vjerojatno je 25 ili 26
godina. Nekoliko je godina starija od Isusa i također Židovka, a došla je iz
Magdale (porijeklo njezina imena Magdalena), napučenog, smrdljivog naselja
smještenog 11 kilometara prema jugozapadu, u kojemu se prerađuje riba, a
naseljeno je ljutitim, siromašnim seljacima,. Nije teško zamisliti Mariju kako u
očaju bježi iz te rupe, puna zahvalnosti jer je pronašla nekoga tko bi je mogao
spasiti od njezinih demona...
Iako Luka govori o Mariji kao jednoj od žena koje skrbe za Isusa "od svojih
sredstava", Evanđelje ne kaže da je bogata, poput Ivane, još jedne Isusove
sljedbenice, koja je udata za slugu kralja Heroda. A nije lako ni zamisliti da bi
itko bogat mogao doći iz mjesta kao što je Magdala.
No, renesansni slikari poput Caravaggia i drugih prikazivali su bogatu,
posrnulu Mariju kao crvenokosu sirenu ogrnutu hermelinom, svilom i
biserjem. U tim maštanjima dokona bogatašica okrenula se prostituciji ne radi
novca nego zbog taštine, zbog čega su njezino pokajanje i oproštaj bili tim
sladi.
Nakon što ju je Isus izliječio Marija postaje najutjecajnija žena u njegovu
pokretu, usmeni izvor priča o ostalim egzorcizmima u Novom Zavjetu. ...
Marija se isto tako ističe u obredima iscjeljivanja i pomaziva-nja, postupcima
koji bi trebali prizvati Duha Svetoga. ... [I ona] je neupitno medu Isusovim
najvjernijim sljedbenicima, svjedočeći Raspeću s njegovom majkom Marijom,
dok su se muški apostoli razbježali da bi izbjegli hapšenje. U sva četiri
Evanđelja Novoga zavjeta, Marija Magdalena je prva (bilo sama bilo sa
skupinom žena) koja stiže do Isusova groba, gdje susreće anđela (ili par
anđela) koji je upućuje da ode i kaže učenicima da je Isus uskrsnuo...
Nije slučajnost da je Marija Magdalena bila medu prvima koji su saznali za
Isusovo ponovno rođenje. Sigurno je božanski prorok koji je predvidio svoje
razapinjanje na križ predvidio i svjedoke svog Uskrsnuća. Na neki način, Isus
je odabrao Mariju Magdalenu za vjesnicu svog povratka. Zbog svoje presudne
uloge u Uskrsnuću postala je poznata kao "apostolica medu apostolima",
figura dovoljno snažna da može izgrditi apostole da bi poslušali Isusovu
zapovijed i propovijedali nevjernicima, unatoč opasnostima.
U pravoslavnoj tradiciji Marija Magdalena putuje u Rim, gdje propovijeda
Tiberiju, a zatim seli u Efez, na sjeverozapadu Turske, s Marijom, Isusovom
majkom, i apostolom Ivanom. Ostali izvori smještaju je na jug Francuske ili
čak u Indiju s apostolom Tomom. Prema Chiltonu, ona se vraća u Magdalu
gdje nastavlja propovijedati, iscjeljivati i pomazivati. Godine 67. naše ere
postaje jedna od tisuću žrtava koje su Rimljani masa-krirali u odmazdi zbog
oružane pobune.
Ubrzo nakon toga, prvi vođe Crkve u nastajanju, uključujući i autore
novozavjetnih Evanđelja, pisanih između 70. i 95. godine naše ere, nastavili
su proces brisanja Marije Magdalene i ostalih žena iz Isusovih sljedbenika, koji
je započeo s Petrom i ostalim učenicima. U jednom tekstu, heretičkom
Gnostičkom evanđelju po Tomi, sam Isus ima zapanjujuću izjavu da Marija, pa
onda i sve žene, ne mogu ući u Kraljevstvo nebesko ako ne postanu
muškarci.
Da bi ponudila moralnu alternativu dekadentnoj rimskoj religiji, novonastala
je Crkva veličala tradicionalne obiteljske vrijednosti u kojima su muškarci bili
dominantni. "To je omogućilo kršćanstvu da se ubrzano širi grčko-rimskim
svijetom, ali uz golemu cijenu zaboravljanja najutjecajnijih žena u pokretu",
kaže Chilton.
U šestom stoljeću papa Grgur Veliki odlučno je vratio Mariju u sliku — ali ne
onakvu kakva je bila, nego onakvu kakvu je Crkva željela da bude.
Pretjeranim pojednostavljivanjem od kojega zastaje dah, Grgur je spojio
Mariju Magdalenu sa sedam demona s neimenovanom "grešni-com" koja je
oprala Isusove noge svojom kosom iz Luke (pobliže čitanje Luke 7 i 8
pokazuje da to nije bila ista žena), ali i s Marijom iz Betanije, koja pomazuje
Isusa nardom kod Ivana.
Grgur je smatrao da, ako je ženi poput Marije, koja je pala tako nisko, moglo
biti oprošteno kroz vjeru i Crkvu, a njezina tjelesnost preobra-žena je u
duhovnost, i najgori se grešnici mogu nadati spasenju. Marija Magdalena
izbrisala je Evin Istočni grijeh. "U raju je žena za muškarca bila uzrokom smrti,
no, dolazeći iz groba, žena je objavila život za muškarce", proglasio je Grgur u
svojoj slavnoj propovijedi 591. godine. Međutim, Pravoslavna crkva nikada
nije prihvatila Grgurovo spajanje triju žena.
Vrlo su brzo Mariju Magdalenu počeli izjednačavati s preljubnicom koju je Isus
spasio od kamenovanja u Ivanu i s još jednom ženom koja u Novom Zavjetu
nije ni spomenuta — Marijom iz Egipta, prostitutkom iz četvrtog stoljeća koja
se preobratila na kršćanstvo i ostatak svoga života proživjela u špilji.
Povjesničarka Jane Schaberg skovala je termin "bludnizacija" (engl.
"harlotization" — op. prev.) da bi opisala negativnu promjenu Marijine slike,
proces koji je oduzeo moć jednoj od snažnih vjerskih voda.
Priča o pustinjakinji Mariji koja noktima razdire prsa i čupa kosu u okajavanju
svojih grijeha bilo je u izobilju, a inspirirale su i nastanak redova flagelantskih
redovnika. Crkve koje su tvrdile da imaju njezine tjelesne ostatke množile su
se, a do kraja 13. stoljeća gotovo ih se 200 ponosilo nekim dijelom te svetice.
U Saint-Maximinu na jugu Francuske, dominikanci još uvijek imaju izloženu
njezinu lubanju s čudesno sačuvanim komadićem kože gdje je Isus dodirnuo
njezino čelo nakon Uskrsnuća.
Slikari poput trinaestostoljetnog talijanskog majstora Magdalene, Hansa
Holbeina i VVilliama Blakea svoju su pozornost usmjerili na njezinu ulogu u
Uskrsnuću, dok su umjetnici poput Tiziana prikazivali sveticu u ekstazi, jedva
pokrivenog obnaženog tijela s dugom crvenkasto-smedom kosom.
Viktorijanski fotografi snimali su polugole djevojke adolescentske dobi, od
kojih su mnoge živjele u dobrotvornim školskim ustanovama, kao
"Magdalene", u izazovnim kontradiktornim porukama što su održavale sliku
svetice kao goropadne Lady Godive kršćanstva.
Konačno, 1969. godine, 1378 godina nakon što je Grgur spojio tri žene iz
Novoga Zavjeta u Mariju Magdalenu — i više od 450 godina otkako su
znanstvenici odbacili tu zabunu — Crkva je službeno ispravila svoju grešku.
No, unatoč tome, legenda o grešnoj prostitutki još uvijek ima žilav utjecaj na
javnu imaginaciju. Redatelji kao Martin Scorsese u Posljednjem Kristovom
iskušenju iz 1998. i Mel Gibson u Pasiji iz 2004. održavaju tu fikciju na životu.
Seksi, reformirana Marija Magdalena je simbol kojega je, kako se pokazalo,
bilo teško napustiti. No, Marija vizionarka, puna vjere u podnožju križa i
vjesnica uskrsnuća, učenica u koju je Isus imao povjerenja za posebnu misiju
širenja Božje riječi, nosi veliki prsten istine.
2.
PRIHVAĆANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME
Ja sam Priroda, sveopća Majka, gospodarica svih elemenata, praiskonsko
dijete vremena, vladarka svega duhovnog, kraljica mrtvih, kraljica i
besmrtnika, jedina manifestacija svih bogova i božica. Moja volja vlada
sjajnim visinama Nebesa, svim morskim povjetarcima, tužnim tišinama
svijeta ispod. Iako sam štovana u mnogim aspektima, poznata po nebrojenim
imenima a nastoje me odobrovoljiti svim načinima raznovrsnih obreda, ipak
me cijela okrugla Zemlja obožava.
— APULEJ, Zlatni magarac
Mitovi o Velikoj Boginji sva živa bića uče suosjećanju. Tamo dolaziš da bi
cijenio pravu svetost same Zemlje, jer je ona tijelo Boginje.
— JOSEPH CAMPBELL
Pošalji je iz svetih nebesa, i s prijestolja tvog veličanstva, da može biti sa
mnom, i da može raditi sa mnom, da mogu znati što je tebi prihvatljivo. Jer
ona poznaje i razumije sve stvari, vodit će me trezveno u svim mojim djelima,
i čuvat će me svojom snagom.
— SALOMONOVA KNJIGA MUDRIH IZREKA
Smatram da je najstarija kršćanska hereza bilo osporavanje Nevjeste.
— MARGARET STARBIRD
KADA JE BOG BIO ŽENA
Priče Evinih kćeri
MERLIN STONE *
Mogli bismo se naći u situaciji da se zapitamo do koje je mjere potiskivanje
ženskih rituala zapravo bilo potiskivanje ženskih prava.
— MERLIN STONE
Najdublje zanimanje Merlin Stone za ulogu Boginje u našim najstarijim
društvima bilo je potaknuto umjetnošću: ona je poznata kiparica koja mnogo
izlaže te profesorica umjetnosti i povijesti umjetnosti. Desetljeće njezinih
istraživanja rezultiralo je knjigom koja se smatra klasikom, When God Was a
VVoman, objavljenom 1976. godine.
Polazište ove knjige je pretpostavka da su društva vrlo rano, već u paleolitiku,
štovala žene kao "stvarateljice" života. Zapravo su se sve drevne religije
zasnivale na ženskome, kaže Stoneova, i tek kada su Indoeuropska plemena
sa svojim, na muškosti utemeljenim vjerovanjima, osvojila veći dio biblijskih
zemalja, počelo je potiskivanje tradicija boginje. Konačni udarac u tome, tvrdi
Stoneova, zadali su Leviti, dominantna grana hebrejskih proroka i svećenika.
Njihova sklonost prema religiji s muškarcem u središtu nastavila se i u doba
Marije Magdalene i u prvim danima kršćanstva gdje je, kaže ona, ostala i do
danas.
Teorijama Merlin Stone ne manjka kontroverze jer su u izravnoj suprotnosti s
prevladavajućom znanosti pokazujući da, iako su figure boginja bile važne za
vjerske obrede mnogih drevnih kultura, nema dokaza da je ijedna od njih bila
dominantna figura niti da je ikada bilo jasne linije koja dijeli razdoblje boginje
i razdoblje boga. Ipak, stajališta Stoneove u novije su vrijeme stekla znatan
broj pristaša, a široki raspon filozofa i pisaca povezuje njezine ideje o
prethistoriji s temama o Mariji Magdaleni i ranokršćanskom pokretu.
Iako živimo medu visokim čeličnim zgradama, plastificiranim radnim
površinama i elektroničkim televizijskim ekranima, u svima nama, u
* Iz knjige Merlin Stone, VVhen God Was a VVoman Copyright © 1976 Merlin
Stone. Objavljeno uz dopuštenje Doubledava, ogranka izdavačke kuće
Random House, Inc.ženama jednako kao i u muškarcima, postoji nešto što
nas čini duboko povezanima s prošlošću... Za ljude odgojene i programirane
prema patrijarhalnim religijama današnjice, religijama koje utječu na nas čak
i u najsvjetovnijim aspektima našega društva, možda ipak preostaje zaostalo,
gotovo urođeno sjećanje na vjerska svetišta i hramove što su ih opsluživale
svećenice, služeći religiji izvornog vrhovnog božanstva. U početku su se ljudi
molili Stvarateljici života, Gospodarici Nebesa. U samu zoru religije, Bog je bio
žena. Sjećate li se?...
Arheološki artefakti ukazuju na to da je u svim neolitskim i rano-brončanim
društvima Božanska Pretkinja, koju većina autora spominje kao Majku
Boginju, bila štovana kao vrhovno božanstvo. Ona je davala ne samo ljudski
život nego i zalihe hrane kojima je bilo moguće upravljati... [Stručnjak za
religiju] VVerner Schmidt o tim ranim kulturama kaže: "Ovdje su žene bile te
koje su se pokazale glavnima; nisu bile samo one koje su rađale djecu, nego i
glavne proizvodačice hrane. Shvaćajući da je moguće uzgajati, jednako kao i
sakupljati hranu, zemlju su učinile vrijednom i, slijedom toga, postale njezine
posjednice. Tako su osvojile i ekonomsku i društvenu moć i ugled...".
Iako se čini daje u početku Boginja vladala sama, u nekoj još nepoznatoj točki
u vremenu Ona dobiva sina ili brata (ovisno o zemljopisnom položaju) koji je
također bio i Njezin ljubavnik i suprug. ... Profesor E. O. James piše: "Bez
obzira odražava li to ili ne primitivni sustav matri-jarhalne društvene
organizacije, što nikako nije nevjerojatno, ostaje činjenica da je Boginja u
početku imala prednost nad Mladim-bogom s kojim se povezuje kao sa sinom,
suprugom ili ljubavnikom."
Upravo je taj mladić bio simboliziran muškom ulogom u svetom godišnjem
seksualnom sjedinjavanju s Boginjom... Poznat na različitim jezicima kao
Damuzi, Tammuz, Attis, Adonis, Osiris ili Baal, taj je suprug u mladosti
preminuo, donoseći godišnje razdoblje tugovanja i žalovanja među onima koji
su Boginji iskazivali poštovanje... Taj odnos Boginje i Njezina sina, ili na
određenim mjestima zgodnog mladića koji je simbolizirao sina, bio je poznat u
Egiptu još 3000. godina prije naše ere; pojavljuje se u najstarijoj sumerskoj
književnosti, kasnije u Babilonu, Anatoliji i Kanaanu, opstao je u klasičnoj
grčkoj legendi o Afroditi i Adonisu, a bio je poznat čak i u pretkršćanskom
Rimu u obredima Kibele i Attisa, ondje možda i utječući na simbolizam i
obrede ranoga kršćanstva...
No, baš kao što su možda ljudi iz ranih neolitskih kultura došli iz Europe, tako
su se kasniji valovi još sjevernijih naroda spustili na Bliski Istok... a njihov
dolazak nije bio postepena asimilacija u tom području, kao što se čini da je
bila ona Boginjinih naroda, nego niz agresivnih invazija koje s rezultirale
osvajanjem, područja po područja, Boginjina naroda.
INDOEUROPLJANI POČINJU DOMINIRATI BABILONOM, ASIRIJOM I
OSTALIM REGIJAMA
Ti osvajači sa sjevera, poznati kao Indoeuropljani, donijeli su sa sobom svoju
religiju, obožavanje mladog ratničkog boga i/ili vrhovnog boga oca. Njihov
dolazak je arheološki i povijesno potvrđen 2400. godine prije naše ere... [a]
obrazac koji se pojavio nakon osvajanja bilo je stapanje dviju teologija, sa
snagom jedne ili druge koja se često zamjetno razlikovala od grada do grada.
Dok su osvajači stjecali sve više teritorija i postajali sve moćniji tijekom
sljedeće dvije tisuće godina, ta sintetizirana religija često je postavljala jedno
uz drugo ženska i muška božanstva, ne kao jednake, nego s muškim bogom
kao dominantnim suprugom ili čak Njezinim ubojicom. No, ipak mitovi, kipovi
i provjereni dokazi otkrivaju stalnu prisutnost Boginje i opstanak običaja i
rituala povezanih s njezinom religijom, unatoč nastojanjima osvajača da
unište ili omalovaže drevno štovanje...
Dolazak Indo-Arijskih plemena [u valu 16. stoljeća prije naše ere i zatim
ponovno u trećem i drugom stoljeću prije naše ere], predstavljanje njihovih
muških božanstava kao superiornih u odnosu na ženska božanstva domaćih
populacija zemalja koje su osvojili, te posljedično složeno prožimanje dvaju
teoloških koncepata zabilježeno je u mitologiji svake kulture. Upravo u tim
mitovima možemo pronaći stavove koji vode do potiskivanja štovanja
Boginje.
Kako piše Sheila Collins, "Teologija je u konačnici politička. Način na koji
ljudske zajednice obožavaju uzvišeno i određuju kategorije dobra i zla ima
više veze s dinamikom moći društvenih sustava koji stvaraju teologije nego
sa spontanim otkrivanjem istine s drugog mjesta".
... Indoeuropsko muško božanstvo, za razliku od sina/ljubavnika iz religije
Boginje, najčešće je prikazivano kao bog oluje koji visoko na planini, plamti sa
svjetlošću vatre ili munje. Taj simbolizam koji se ponavlja ukazuje na to da su
ti sjeverni narodi možda jednom štovali vulkane kao manifestacije svojeg
boga... Na nekim područjima taj je bog pripojen Boginji kao suprug, kao što
su bog oluje Taru i Boginja Sunca Arinna ili Zeus i Hera. U nekim legendama
pojavljuje se kao mladi pobunjenik koji junački pobjeđuje i zatire starije
žensko božanstvo, a ponekad na prethodno osiguranom obećanju o prevlasti
u božanskoj hijerarhiji. U mnogima od tih mitova žensko božanstvo
simbolizira zmija ili zmaj, što je najčešće povezivano s tamom i zlom.
... No, tek je posljednjim napadajima Hebreja, a u konačnici i kršćana prvog
stoljeća naše ere, religija Boginje konačno potisnuta i gotovo zaboravljena. U
tim pričama o Indoeuropljanima možemo pronaći porijeklo mnogih ideja
starih Hebreja. Koncept boga na planini koji plamti svjetlošću, dvojnost
između svjetla i tame kao simbol dobra i zla, mit o tome kako muško
božanstvo porazi zmiju jednako kao i vodstvo vrhovne vladajuće klase, svi
tako rašireni u indoeuropskoj religiji i društvu nalaze se isto tako i u
hebrejskim vjerskim i političkim konceptima. Taj utjecaj ili moguća veza s
indoeuropskim narodima mogu ponuditi objašnjenje za ekstremno
patrijarhalne stavove Hebreja...
"UNIŠTIT ĆEŠ NJIHOVE OLTARE I POLOMITI NJIHOVE SLIKE"
Tako su neprijateljski bili nastrojeni levitski svećenici prema religiji Boginje u
Kanaanu... da su napisani zakoni koji su zabranjivali štovanje tih "drugih
bogova". Zakoni su bili tako strogi da su propisivali pripadnicima hebrejske
vjere da ubiju čak i vlastitu djecu ako ne štuju Jahvu. Levitski zakonik iz Biblije
određivao je: "Ako tvoj brat ili sin ili kći ili žena ili prijatelj predlože služenje
drugim bogovima, moraš ga ubiti, tvoja se ruka mora prva podići na njega i
svi će te ljudi slijediti" (Ponovljeni zakon 13:6)...
Leviti... su zahtijevali da sve žene moraju biti obilježene kao privatno
vlasništvo nekog muškarca, oca ili muža. Tako su razvili i institucionalizirali
koncept seksualnog morala — za žene... Pa su predbračno djevičan-stvo i
bračnu vjernost levitski zakoni proglasili nebeskim uvjetom za sve hebrejske
žene, a što je bila antiteza stavovima prema ženskoj seksualnosti u religiji
Boginje.
A ipak su utjecaj i ugled drevne religije uvijek bili prisutni. Kako smo vidjeli,
stalno se pojavljuju biblijska izvješća o "poganstvu" u svim razdobljima; ono
se nameće kao stalni problem, opisano kroz cijeli Stari Zavjet. Prorocisvećenici
Jahve su prijetili. Grdili su. Levitski pisci opisivali su sve seksualno
samostalne žene, uključujući i svete žene iz hramova, kao kurve i bludnice te
su zahtijevali jačanje svojih patrijarhalnih stavova koji su se odnosili na
seksualno vlasništvo nad ženama. Kada su osmislili taj koncept "morala",
optuživali su za "nemoral" žene čije je ponašanje, u skladu s njihovim
vlastitim najdrevnijim vjerovanjima, bilo najviše i najsvetije prirode.
Još više otkriva simbolička analogija koju su povlačili između svih žena koje bi
odbile živjeti prema zakonima novog morala — stalno spominjanih kao
bludnica i preljubnica — te tvrdoglavost i mane čitavog hebrejskog naroda u
njihovom stalnom manjku vjernosti Jahvi. Korištenje ženske seksualne nevjere
kao najgoreg grijeha — tako ozbiljnog da se smatralo jednakim izdaji Jahve —
nudi određeni uvid u stav Levita prema seksualno nezavisnim ženama.
ZAKLJUČAK
Odredbe o uništenju religije Boginje bile su ugrađene u same kanone i zakone
muških religija koje su je zamijenile. Jasno je da drevno štovanje ženskoga
božanstva nije jednostavno slučaj za optužbu nego da je nestajanje istoga
provedeno postepeno, najprije od strane indoeuropskih osvajača, kasnije od
strane Hebreja, a na kraju od strane kršćana, pa čak i kasnije od strane
muslimana. Zajedno s konačnim prihvaćanjem muških religija po većem
dijelu svijeta, propisi o seksualnom "moralu", to jest, predbračnom
djevičanstvu i bračnoj vjernosti za žene bili su ugrađeni u stavove i zakone
društava koja su ih prihvatila...
Možda, dakle, nije pretjerano nagađanje reći daje mit o Adamu i Evi... možda
bio namjerno napisan i uključen u priču o stvaranju svijeta u Bibliji kao još
jedan napad na religiju Boginje.
U legendu o stvaranju svega što postoji kao i života od strane Jahve, mogla je
biti umetnuta i priča koja navodno objašnjava što se dogodilo na samom
početku vremena, slika žene kao opasno zavodljive napasnice koja je
uzrokovala pad čitavog čovječanstva. Znajući sve ono što znamo o svetim
seksualnim običajima u religiji Boginje, stalnoj prisutnosti tih običaja medu
Hebrejima čak i u Jeruzalemu, primjeni mitova o zmaju ili zmiji, često
pridodanih pričama o stvaranju svijeta, od strane Indoeuropljana, te
tragovima mita o Levijatanu u Starom Zavjetu možemo dobiti najjasniji i
najinformativniji uvid u simbolizam i poruku što ih sadrži biblijski mit o Adamu
i Evi. Možda ćemo shvatiti da je naizgled nevini mit o Raju i o tome kako je
svijet nastao zapravo pomno konstruiran i promican da bi "žene držao na
njihovu mjestu", mjestu koje im određuje pleme Levita iz biblijskog Kanaana...
Vrijeme je da rasvijetlimo činjenice o ranim ženskim religijama. I predugo su
bile dobro sakrivene... S tim ćemo činjenicama moći razjasniti stoljeća
zabune, nerazumijevanja i prikrivanja podataka da bismo mogli zauzeti
povoljan položaj nužan za proučavanje slike, položaja i uloge koje se još
uvijek pripisuju ženama, čak i danas. S tim ćemo činjenicama dobiti povijesnu
i političku perspektivu koja će nam omogućiti da kao zablude pobijemo ideje
o "prirodnim ili božanski dosuđenim ulogama", u konačnici otvarajući put za
realnije prepoznavanje mogućnosti i potencijala djece i roditelja, bili ženski
bili muški, kao individualnih ljudskih bića. Kada bolje shvatimo drevne izvore
rodnih stereotipa današnjice, mit o Rajskom vrtu više nas neće moći
proganjati.
Ubojstvo izazovnog bračnog druga nije bilo odgovor, kao što to nije bilo ni
utišavanje niti oslabljivanje žena u ekonomskom smislu. Možda ćemo, kada
žene i muškarci zagrizu tu jabuku — ili smokvu — u isto vrijeme, kada nauče
razmatrati ideje i mišljenja onog drugog s poštovanjem i kada budu
promatrali svijet i njegova bogatstva kao mjesto koje pripada svim živim
bićima na njemu, tada ćemo moći početi govoriti da smo postali zaista
civilizirana vrsta.
SEKS U HRAMU
Tradicija svete prostitutke
INTERVJU S NANCY CjUALLS-CORBETT
Ženska duhovnost proizlazi iz spajanja tjelesnog, putenog sa svetim, tvrdi
Nancy Qualls-Corbett, jungijanska analitičarka i autoritet za odnos
seksualnosti i duhovnosti. Naša potraga za duhovnim značenjem, dakle, nije
samo putovanje prema religiji, nego i prema psihologiji, tvrdi ona, pozivajući
se na Carla funga, pionirskog švicarskog psihologa koji je isticao da bi psihu
bilo najbolje razumjeti proučavanjem svijeta snova, umjetnosti, mitologije,
svijeta religije i filozofije.
}ung je bio klinički psiholog, ali je bio zadubljen i u područja istočnjačke
filozofije, alkemije, astrologije, umjetnosti, književnosti, simbolizma i
arhetipova. Naglašavao je da se moderni čovjek previše oslanja na znanost i
logiku te da bi imao koristi od integriranja duhovnosti i poštivanja
nesvjesnoga u svakodnevnom životu. Jungijanski utjecaj na Dana Brouma i na
njegovog glavnog lika, harvardskog simbologa Roberta Langdona,
nesumnjivo je snažan. Takav je, isto tako, i jungijanski utjecaj na mnoge New
Age pisce koji proučavaju teme što uključuju gnosticizam, neopoganstvo i
metaforičke interpretacije iskustva Marije Magdalene.
}ung je bio poznat i po isticanju muških i ženskih arhetipova, jednako kao po
naglašavanju važnosti uspostave ravnoteže njihovih uloga u dvojnoj zajednici.
Za Nancy Qualls-Corbett ta je ravnoteža izgubljena u kršćanskoj dogmi koja je
isključila "sve žensko iz svoje slike Boga, uvelike na psihičku štetu vjere". Ona
nastavlja: "Bez ikakve ženske osnove imamo crkve koje su razvile
jednostrane ili neurotične strukture", zahvaljujući načinu na koji su "Mariju
Magdalenu unizili i marginalizirali muškarci koji su imali moć u ranoj
patrijarhalnoj Crkvi i temeljno iskrivili njezino nastajanje". Čak i danas,
dokazuje ona, nismo skloni povezivati išta ili ikoga tko je posvećen Bogu i tko
je postao svetim s onim što se smatra osjetilnim i tjelesnim. Ipak, kada je
"naš svijet bio mlad... nije bilo sukoba između nečije ljudske seksualne
prirode i njegove vjerske ili duhovne prirode. Svaka je od njih davala život i
smisao onoj drugoj i osiguravala važnu ravnotežu u svijetu starine: zajednicu
božanskog i smrtnog".
Razgovarali smo s Nancy Qualls-Corbett o njezinoj knjizi The Sacred Prostitute
da bismo bolje razumjeli kako su se takve teme manifestirale u antička
vremena. Njezini odgovori, koje mnogi čitatelji mogu smatrati u najboljem
slučaju kontroverznima, rasvjetljuju načine na koje te tradicije i dalje imaju
utjecaja i isto tako otkrivaju neka iznenađujuća zajednička obilježja između
Marije Magdalene i vizije "svete prostitutke" Qualls-Corbettove.
Nemali broj znanstvenika i ostalih stručnjaka približio nam je pojmove kao što
su sveta zajednica i sveta bračna zajednica. Ali, sveta prostitucija?
Iskopani iz ruševina najstarijih civilizacija Babilona i Sumera, prastare glinene
pločice, slikarije na vazama i mali kipovi koji su nastali otprilike 18.000
godina prije Krista opisuju ili prikazuju žene koje izvode ljubavni čin u Hramu
ljubavi. To je bio čin obožavanja a svećenica, odnosno boginja ljubavi bila je
sveta prostitutka. Ona je dočekivala od života umorne strance u privatnosti
tog posvećenog mjesta i nudila im se pod pokroviteljstvom božice. U
prisutnosti svete boginje taj je obred donosio preobrazbu. Sveta prostitutka,
možda inicirana, mogla je doživjeti punoću ženskosti a njezina se ženska
priroda budila i vraćala u život. Element božanske ljubavi sada je prebivao u
njoj. I stranac bi isto tako proživljavao misterije seksa i vjere koje su pratile
duhovnu obnovu. Taj sveti seksualni čin smatran je obredom hieros gamos ili
svetim brakom jer je predstavljao duhovnu zajednicu božanskog i smrtnog.
Na drugim drevnim mjestima obred svetog braka proživljavan je na nešto
drukčiji način. Na proslavi Nove godine, nazvanoj "Sređivanje sudbine" ljudi
su pjevali himne boginji: "Kralj uzdignute glave prilazi svetom krugu; On
korača uzdignute glave do svetog kruga Inanne". Inanna se odnosi na
sumersku božicu ljubavi i plodnosti, koja je osiguravala plodnost zemlje i
ljudskoga života svojim blagoslovom ljubavi i umijeća vođenja ljubavi. Kralj,
koji predstavlja boga, i odabrana sveta prostitutka, koja predstavlja boginju,
odvođeni su do zigurata gdje je njihovo združivanje osiguravalo plodnost
zemlje. Njezini ljudski osjećaji i kreativne, tjelesne energije ujedinjavale su
osobno i nadosobno. Ona je dodirivala osnovne regenerativne snage i,
slijedom toga, kao utjelovljenje boginje, osiguravala kontinuitet života i
ljubavi. Sveta prostitutka bila je ljudska posuda u kojoj su bile ujedinjene
zemaljske i duhovne snage. Obred svetog braka, kako je prikazano nedavno u
Da Vincijevom kodu i u Kubrickovu filmu Oči širom zatvorene odraz je tog
senzibiliteta.
U kasnijim civilizacijama Inanna, a i druge božice, postale su nešto
diferenciranije; jedna je božica identificirana s plodnošću ili Majka Boginja,
dok je druga bila štovana zbog svoje ženstvene seksualne ljepote. Grci su, na
primjer, prvu poznavali kao Demetru, dok je Afrodita bila obožavana radi
svoje veličanstvene fizičke ljepote, ljubavi, strasti i užitka. Boginja ljubavi i
boginja plodnosti štovane su božanske ženstvenosti.
Zašto je nastao koncept svete prostitutke? Kako se to prevodi u stvarnost
vremena?
Smatralo se da su žene koje su obavljale poslove sluškinja u hramovima u
bliskim odnosima s boginjom te time stječu pravo da i one dodjeljuju
blagoslove. Također se smatra da je taj ritual trag starijih primitivnih
ceremonija u kojima bi voda plemena oduzeo nevinost djevici prije braka. Još
je jedna hipoteza da, dok su boginja i njezin suprug zemlji davali plodnosti, taj
čin trebaju oponašati žene koje traže njezin blagoslov.
U različitim kulturama u različitim vremenskim razdobljima žene su postajale
svete prostitutke. To nije bila sramota nego čast. Smatrali su ih "suprugama
boga". Na nekim su mjestima u tome mogle sudjelovati samo žene plemenita
porijekla. U Tebi je supruga visokog svećenika nosila naslov "vrhovne
konkubine". U trećem stoljeću prija naše ere grčki povjesničar Herodot je
napisao: "Babilonski običaj... obavezuje svaku ženu u zemlji da jednom u
svom životu sjedne u hram ljubavi i ima snošaj s nekim strancem". U
hramovima Afrodite u Eriksu, Korintu i Komanasu, prema Strabonu, grčkom
geografu, filozofu i povjesničaru iz petog stoljeća, svetih je prostitutki bilo na
tisuće. Imale / su određen socijalni status u društvu i bile su obrazovane. U
nekim slučajevima, ostale su politički i pravno jednake muškarcima po
svojem pravu da nasljeđuju zemlju. Vjerovalo se da, dok boginja donosi svoje
darove ljubavi — umijeće vođenja ljubavi, strast i radost — iz svog nebeskog
carstva smrtnicima dolje, sveta je prostitutka, kao svećenica boginje,
prenosila taj blagoslov ljudskom rodu.
Kako se u sve to uklapa Marija Magdalena?
Iako je zamagljena zbrkom biblijskog teksta, mislim i osjećam da je Marija
Magdalena bila obdarena istim onim atributima kao i sveta prostitutka. Na
mnogo je načina slijedila svoje srce, iako je taj put morao biti mučan. Mogu
samo zamisliti kakvu je hrabrost i unutarnju snagu imala da bi se
suprotstavila određujućoj ulozi ženskog roda toga vremena. Luka je opisuje,
kao i druge sljedbenice, kao "bogatu", što se obično tumači tako da je bila
financijska potpora pokretu. A ipak riječ ima i dodatno značenje, poput
"važne" i "nužne". Nije li to više u održavanju njezine uloge?
Svoju ste analizu temeljili na arhetipovima Carla junga. Što je arhetip?
Kakvu ulogu imaju arhetipovi u ljudskom razmišljanju i ponašanju? Dr. Jung je
govorio o dubljim slojevima psihe kao kolektivnom nesvjesnom, razlikujući ga
od osobnog nesvjesnog koje sadrži materijal potisnut iz osobnog iskustva
pojedinca. Kolektivno nesvjesno sadrži psihičke komponente — arhetipove —
koji su sveprisutni, nepromjenjivi i zajednički svim ljudima. Poput instinkata,
oni su naslijeđeni. Kao psihička energija, imaju sposobnost da reguliraju i
modificiraju svijest te da oboje doživljaj svijeta. Dakle, mogu se smatrati
obrascima ponašanja. Junak ili vještica, na primjer, je arhetipska slika koja
izrasta spontano iz snova i mitova. Te su slike proizvodi nesvjesnoga koji se u
svjesnome manifestiraju kao simboli. Iza vidljivog i objektivnog značenja
simbola je nevidljivo i mnogo dublje značenje: što je junakova ili vještičina
"energija" u meni i kako me potiče na djelovanje?
Možemo u stvari reći da ne "posjedujemo" mi arhetipove, nego arhetipovi
"posjeduju" nas. Kada govorimo o boginji ljubavi, govorimo o arhetipskoj slici.
Kada se zaljubimo, osjećamo se ekstatično puni energije kada se aktivira taj
osobiti arhetip. Homerova oda Afroditi opisuje ju kao prekrasnu, kao onu koja
zrači energijom i kao ljubavnicu smijeha. Osjećamo isti obrazac. Šaljemo
svojoj voljenoj crvene ruže, simbol ljubavi, zato što je to Afroditin cvijet.
Kako se koncept arhetipa primjenjuje na figuru boginje — pa onda i na
Mariju Magdalenu?
U svjetskim mitologijama nalazimo dva različita aspekta arhetipa
ženstvenosti: statički ili majčinski, te dinamički ili erotski. Arhetipske slike
majke i putene žene također su istaknute u kršćanskoj mitologiji, ali te su
slike izmijenjene svjesnim vjerovanjima. Majčinska arhetipska slika, Marija,
štuje se kao djevičanska, aseksualna — ona nije odraz punih grudi i širokih
bokova, odraz plodnosti kako je u drevnim danima bila shvaćena majka
boginja. Erotska ženstvena arhetipska slika, Marija Magdalena, unižena je,
nazvana prostitutkom i osuđena zbog svoje seksualnosti koja je identificirana
kao iskušenje i trapljenje tijela.
Vidim da se taj stav mijenja, kako je naznačeno, trenutačnim snažnim
zanimanjem za Mariju Magdalenu zajedno sa svjesnim izazovom zastarjelih
vjerovanja koja ponižavaju ili iskrivljavaju žensku prirodu. Arhetipska slika
erotske ženstvenosti, kakvu simbolizira Marija Magdalena, žena koja je
ljudsko biće, iznova nas povezuje s aspektom božanske ženstvenosti u našem
najdubljem unutarnjem biću, kao što je činila sveta prostitutka.
Rekli ste da je gubitkom ženstvenog oblika iz svoje slike Boga, kršćanska
Crkva postala "neurotična struktura". Kako je i kada boginja postala, kako ste
to također rekli, "neutjelovljena"? I kakve to posljedice ima? Tijekom stoljeća
prevladavajući matrijarhalni sustav razvio se u onaj patrijarhalni. Nekada su
poljoprivreda i religija bile najvažnija jezgra života, a kasnije su središte
pozornosti postali trgovina, rat i kontrola što većih površina zemlje. Činovi
rađanja i održavanja života više nisu bili toliko štovani kao junački ostvarena
djela. Postepeno, kroz tisućljeća, do otprilike 5000. godina prije naše ere,
žene su postale podređene jer njihove uloge više nisu bile važne u kontekstu
tih novih vrijednosti. U prolaženju stoljeća panteon bogova i boginja se
raspao dok je priznat jedan jedini Vrhovni Bog. Hram ljubavi prepustio je
mjesto Kući Gospodnjoj. Seksualni užitak i duhovne vrijednosti više nisu
mogle opstati zajedno; životne radosti na zemlji bile su potisnute dok su
muškarci tražili vječni život. Boginja i njezino zagovaranje ponovnog
oživljavanja duše kroz seksualno izražavanje sada je bilo osramoćeno i viđeno
kao zlo.
Bilo je, naravno, malo tragova božanske ženstvenosti u novouteme-ljenoj
kršćanskoj Crkvi i njezinoj hijerarhijskoj strukturi papa, biskupa i svećenika.
Do najmanje mjere bila je inkorporirana u pravoslavlje kao Teotokos i Sofia, a
kasnije su atributi svete ženstvenosti bili pripojeni i uključeni u sliku Blažene
Djevice Majke, osobito u katoličkim zemljama. Crkva je proglasila kršćansku
pastvu nevjestom Boga, Krista i Ecclesije kao sponsus i sponsa. S prekrasnim
osjećajem, to je prilično ezoterična i apstraktna slika, vizija koju je teško
povezati s osjećajno-šću. Velika je dihotomija doživljena u srednjem vijeku
kada su se gnostičke katedrale uzdigle do nebeskih visina u štovanju Marije,
a žene su spaljivane kao vještice. "Dezutjelovljavanje ili oduzimanje tijela
boginji značilo je regresivne stavove prema plodnosti prirode, ženskim
vrijednostima povezanosti i duhovnoj komponenti svojstvenoj vođenju ljubavi.
Što potiskivanje ženstvenoga čini svima nama, kao pojedincima i unutar
društva? Kako se možemo obnoviti, "regenerirati"?
Kada je žensko načelo Erosa potisnuto, nema povezanosti s unutarnjim
bićem, s ljudskom prirodom i s prirodom. Bez posredničke kvalitete
povezanosti, snaga podiže svoju moćnu ruku. Osjećaj moći stvara oholost ili
napuhnuti ego, što zauzvrat zagađuje srce i čovjeka čini otvrdnulim i
ciničnim. Ti se stavovi odražavaju i u društvu. Razmišljanje se cijeni više od
osjećaja, a znanost više od umjetnosti. Nema ravnoteže. Socijalne vrijednosti
postaju okrutno realistične dok su militarizam, konzumerizam i politika
iznimno cijenjeni. A ljudski osjećaji ljubavi i prirode pretvaraju se u prašinu.
Bez elementa božanske ljubavi koja posreduje u seksualnom iskustvu,
zadovoljenje je kratkoga vijeka. Gubimo poštovanje za obilje u prirodi kao i za
sva živa bića. Srce nije dirnuto, duša nije nahranjena a duhovna dimenzija
nije ostvarena. Muškarci gube doživljaj intimnosti ne samo s "vanjskom"
ženom, nego i sa svojom vlastitom nesvjesnom ženskom prirodom, animom.
Slično tome, žene, bez zamjećivanja blagoslovljenih darova ženske prirode,
preziru ili zloupotrebljavaju svoje tijelo, ili ga koriste na sramotne načine da bi
zadovoljile potrebe vlastitog ega. Drevni mit o Afroditi pripovijeda o ženama
koje su je dočekale s prezirom, ismijevale i izrugivale su joj se. Pretvorila ih je
u kamen. Dokaz je toga da žene danas nisu otporne na to te mogu postati
otvrdnule i kamene kada se božanska ženstvenost ne cijeni.
Bojim se da ne postoji čarobni eliksir za obnovu. Početni koraci za muškarce
kao i za žene mogli bi biti jednostavni, kao što je nastojanje da se divimo
boginjinu mjesecu ili delikatnoj crvenoj ruži. Možemo djelovati tako da
pokažemo istinsku brigu za čovječanstvo i svoj planet. Ne možemo
rekonstruirati Hram ljubavi u našem vanjskom svijetu, ali ga možemo
sagraditi unutra. Možemo se prisjetiti blagoslova boginje i, poput svete
prostitutke, svijetu donijeti njezine darove.
Koja je prava, istinska snaga božanske ženstvenosti? Kako se ona odražava u
žena danas?
Snaga koju žene posjeduju u svim vremenima manifestira se u unutarnjoj
povezanosti sa ženskom prirodom. Njezino biće nije ovisno o reakcijama
drugih. Ona čini ono što čini zato što je to u skladu s unutarnjim
istraživanjima svog jedinstvenog sebstva — apsolutna antiteza ulozi "seksi
žene". Kada radi i živi u patrijarhalnom sustavu, možda neće biti u
mogućnosti da taj sustav promijeni, ali niti ne dopušta da sustav promijeni
nju. Ženu koja je odana i privržena svojoj ženskoj prirodi možda neće smatrati
prekrasnom, seksi ili izazovnom prema današnjim standardima; prije će biti
prepoznata po svom duševnom miru: toplom sjaju sposobnom da prima a koji
zrači iz nje. Postoji definitivna kvaliteta u njezinoj prisutnosti koja gotovo da
se opire definiciji. Takva žena drži blagoslov božanske ženstvenosti ne radi
uzdizanja svog osobnog ega, nego s poštovanjem, da bi ga nosila dalje u
svijet.
MARIJA MAGDALENA I SVETA ZAJEDNICA
INTERVJU S MARGARET STARBIRD
Margaret Starbird je neumorna i uvjerljiva zagovornica obnove koncepta
"svete zajednice" u srcu kršćanstva — srcu za koje vjeruje da je izgubljeno u
utrci prema pravovjerju i uspostavi stroge i krute patrijarhalne doktrine.
Predana katolkinja koja je prije mnogo godina odlučila raskrinkati tezu o
"kraljevskoj krvi" iz knjige Sveta krv, Sveti Gral a umjesto toga završila
uvjerena u njezinu vjerodostojnost, napisala je i sama nekoliko knjiga o svetoj
ženstvenosti i njezinoj središnjoj važnosti za istinsko kršćanstvo. Medu
najpoznatijima su The VVoman with the Alabaster Jar: Mary Magdalen and the
Holy Grail i The Godess in the Gospels: Reclaiming the Sacred Feminine.
Margaret Starbird dokazuje da su Marija Magdalena i Isus sklopili "sveti,
dinastički brak". Odvajanje Marije od Isusa, a što je, kako kaže, učinila Crkva,
predstavlja "iskrivljavanje najosnovnijeg modela života na našem planetu —
'svete zajednice' privrženih partnera".
Iako mnogi u znanstvenom mainstreamu smatraju da previše nagađa, brojni
se drugi slažu s većinom onoga što Starbirdova kaže. Svi će vrlo vjerojatno
priznati da su njezine knjige važne za razumijevanje moderne opčinjenosti
Marijom Magdalenom i njezinom novom mitologijom. Dan Broivn posebice
citira njezino djelo kao ključni utjecaj koji obilježava priču u Da Vincijevom
kodu.
Margaret Starbird je vrlo tražena kao predavač i kao voditeljica radionica i
slično, što je oblik javnih nastupa kojem daje prednost. Već smo je prije
intervjuirali za Tajne Da Vincijeva koda.
Počnimo s donekle osobnim pitanjem: rekli ste da vas je putovanje što ste ga
poduzeli u proteklih dvadeset godina promijenilo na brojne načine i dalo vam
novi osjećaj vaše vlastite duhovnosti. Možete li to razjasniti? Kamo vas je to
putovanje odvelo i što vama znači Marija Magdalena na osobnoj razini?
Krenula sam u potragu za Izgubljenom Nevjestom kao odana rimokatolkinja i
pripadnica male karizmatske molitvene zajednice. Sredinom sedamdesetih
godina, uočili smo da nešto ključno nedostaje iz temelja kršćanstva, a s
katastrofalnim posljedicama. Postepeno smo shvatili da taj gubitak uključuje
oskrvnuće ženstvenosti. U to smo doba obnovili svoje zavjete Djevici Mariji,
no, nakon čitanja knjige Sveta krv, Sveti Gral 1985. godine osjetila sam da je
potpuno otkrivenje svete ženstvenosti bilo utjelovljeno u Mariji Magdaleni.
Razotkrivanje istine o statusu Marije Magdalene omogućilo mi je da stvorim
sliku božanskoga kao intimnoga partnerstva te da svjesno uklopim to
razumijevanje u svoju vlastitu vjeru i iskustvo.
Koncept svete ženstvenosti, naravno, sja kroz sva vaša djela. Molimo vas,
pratite ga nešto dalje u kontekstu vašeg vjerskog obrazovanja.
U sedamdesetima mnoge su žene krenule u potragu za tradicijama izgubljene
Boginje, no, ja nisam bila jedna od njih. Bila sam vjerna kći svoje
Rimokatoličke crkve i čvrsto ukorijenjena u njezine tradicije. Godine 1988.,
proučavala sam Marka 14, pomazanje Isusa od strane žene s alabastrenom
posudom dragocjenog narda, za predavanje na Vanderbilt Divinitv School. U
proučavanju ulomaka o pomazivanju u Evanđeljima, naišla sam na njihovu
povezanost s liturgijama "svetog braka" urođenih kultovima plodnosti
drevnog Bliskog Istoka, a opisanim u nedavno prevedenoj liturgijskoj poeziji iz
Sumera, Babilona, Kanaana i Egipta. Zbog toga što je moj magistarski rad bio
iz komparativne književnosti, ne razmatram i tabu drevnih poganskih obreda.
Oni su književnost. Otkrila sam da je pomazanje Svetog Kralja bilo povlastica
Nevjeste koja kasnije upoznaje svog žrtvovanog Mladoženju uskrsnulog u
Vrtu. Kako možemo propustiti uočiti sličnosti tih drevnih obreda s pričama o
Muci iz kršćanskih Evanđelja u kojima "Nevjesta" ima istu ulogu? Ako je
"sveto partnerstvo" bilo kamen temeljac ranog kršćanstva, ne bismo li trebali
barem pokušati obnoviti ga? Ohrabrena sam kada vidim iznenađujuće brojke
ljudi koji prihvaćaju "svetu zajednicu".
Uključujući, naravno, i Dana Broivna u njegovu fenomenalno uspješnom Da
Vincijevom kodu. Mnoge od ideja što ih je iznio ondje imaju osnovu u vašem
radu; u stvari, on vašu knjigu The VVoman with the Alabaster lar stavlja na
istaknuto mjesto na polici s knjigama Leigha Teabinga. Iz takve perspektive,
što mislite da je Dan Brovon postavio ispravno, a što je pogrešno?
Dan Brown je uspio uvesti priču o Mariji Magdaleni u mainstream, osiguravši
da dospije do svakog kutka planeta. On je shvaćao da važnost priče nije bila
elitističko polaganje prava na posebnu krvnu lozu, nego prije na "svetu
zajednicu" u srcu kršćanskog Evanđelja.
Marija Magdalena i slika Boginje
Vizualni prikazi Marije Magdalene često se povezuju s figurama boginje iz
mitova, folklora i legendi. Nemamo njezinih onodobnih slika, pa nikada ne
možemo ukazati na samo jednu sliku, u jednom određenom razdoblju u
povijesti, i reći "To je stvarno ona, kakva je zaista bila". Upravo zato, kada
govorimo o Mariji Magdaleni u umjetnosti, u stvari, govorimo o slojevima
prožetoga značenja. Dakle, stapanje i imenovane i anonimne biblijske žene
koju sv. Grgur Veliki određuje kao Mariju Magdalenu ja prepoznajem kao
"Mozaik Magdalena".
Marija Magdalena, jednako kao i Marija iz Nazareta, mnogo je puta
povezivana s atributima i karakteristikama prijašnjih boginja, osobito od
strane umjetnika u nekim dijelovima Francuske, Njemačke, Italije i
Španjolske. Prema nekim drevnim egipatskim tekstovima, boginja Izida žena
je boga Ozirisa. Kada je on ubijen, a njegovo tijelo raskomadaju neprijatelji,
Izida i njezina sestra Neptis traže sve te dijelove, sastavljaju ih, pomazuju
njegovo tijelo i žaluju pored njega sljedeća tri dana. Trećega dana on se vraća
iz mrtvih. Dakle, ideja pomazivanja, čekanja tri dana pored grobnice ili života
koji se vraća nije nepoznata veza između predkršćanskih tradicija boginje i
Marije Magdalene.
Slično tome, Marija Magdalena ima veza i s Inannom, Astarte, Afroditom,
Venerom i ostalim sličnim boginjama. Što sve one predstavljaju? Ljubav,
strast i ženstvenu senzualnost jednako kao i vještine vođenja kućanstva
preko kojih je Marija Magdalena povezana tijekom određenih razdoblja u
kršćanskoj povijesti. Mnogo puta je povezano s vjernošću jednoj osobi na
način na koji je Magdalena vjerna od točke njezina preobraćenja za koje je
zaslužan Isus pa sve do poslije njegova Uskrsnuća.
— DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA
Što je sva ta pozornost značila vama osobno?
Za mene "sveta zajednica" predstavlja pomak prema radikalnoj spolnoj
jednakosti i uključenosti. To je najvažnija kulturna promjena našega vremena.
Roman Dana Browna pomogao je u promicanju te ideje. Moj rad dopire do sve
šire i sve oduševljenije publike, a primam i sve veći broj poziva za
održavanjem predavanja i seminara o Izgubljenoj Nevjesti.
Kao posljedica vaših rasprava po zemlji u protekle dvije godine, jeste li čuli
neke stvari, ili ih pronašli, koje su promijenile vaše shvaćanje nekih
koncepata ili su izmijenili vaše stavove? Ako da, na koji način?
Neprestano dobivam nove podatke i potvrde o "svetoj zajednici" koji se
skrivaju iza lica stvarnosti. Uočavam veče razumijevanje arhetipa
utjelovljenog u Mariji Magdaleni: načelo Sofia/Mudrost drevnih vremena kako
je izraženo i u hebrejskoj Bibliji — "U početku" ne bijaše samo Logos, nego i
Sofia.
Vratimo se osnovama. Za čitatelje koji možda nisu upoznati s njom, što je
sveta ženstvenost? I što je uzrokovalo njezin gubitak?
Sveta ženstvenost je način objavljivanja da Bog nije isključivo muškost, kako
je naslikan na stropu Sikstinske kapele, nego ima i ženske atribute. To je
jasno iz prekrasnih ulomaka iz hebrejske Biblije i iz Evanđelja koja o Bogu
govore u ženskim metaforama: "Može li majka zaboraviti svoje dijete, ili žena
dijete u svojoj utrobi?" (Izaija 49:15). Osobito sam zahvalna na tekstovima
Petera Kingslevja kada je riječ o gubitku "Sofije" u Zapadnjačkoj civilizaciji.
"Ona" koja je nazvana "Zrcalom Božje božanske prirode" i "Užitak" očito je
napuštena od strane Platona i kasnijih grčkih mislioca koji su nastavili sebe
nazivati "filozofima" ("ljubiteljima Sofije") iako su, u stvari, promijenili
paradigmu da bi postali "ljubiteljima Logosa" (logičnih, racionalnih modova
razmišljanja i postojanja lijeve strane mozga).
Znamo da je bilo štovanja i obožavanja svete ženstvenosti u egipatskoj,
grčkoj i ostalim tradicijama. Ipak, općenito govoreći, ne čini se da su te
kulture tretirale žene osobito dobro na svakodnevnoj razini — barem ne
prema suvremenim standardima. Ne bismo li mogli tvrditi daje ista, iako je
možda predstavljala mudrost, bilo samo za užitak patrijarhata?
U Egiptu su se faraoni ženili svojim sestrama, stoje odraz odnosa koji daje
život, odnosa njihova para bog-boginja, Ozirisa i Iziđe. I u hebrejskoj Bibliji
nalazimo predivne priče o vrlo snažnim junakinjama — Debori, Juditi i Esteri,
zajedno s brojnim proročicama. "Platonička promjena" u muške modove došla
je kasnije, a zatim je grčka civilizacija istisnula drevne običaje nakon
Aleksandrovih osvajanja svijeta. No, za svetu ženstvenost nisu važna samo
"ženska prava". Ženstvenost uključuje modove razmišljanja desne strane
mozga, postojanje i povezivanje sa stvarnošću uz pomoć unutarnje mudrosti;
to jest, intuiciju, iskustvenu, sa središtem u tijelu — a ne u mozgu — ili
mudrost. Da su ljudi u Jugozapadnoj Aziji koji su vidjeli val tsunamija otrčali
na povišene položaje kao što su to činili slonovi i majmuni, ne bi poginuli na
plažama. Zapadni su turisti bili toliko izmješteni iz svojih "korijena" da nisu
mogli osjetiti opasnost.
"Sofia" predstavlja ne samo tu povezanost s našom "zemaljskom" i
"instinktivnom" tjelesnom mudrošću, nego i s odnosima u zajednici,
uključujući i dugotrajnu brigu za pravdu, milosrđe i dobrobit "malenih" — "sve
do sedme generacije", kako to izražavaju indijanske bake. Osvještavanjem te
vrijednosti, možemo pomiriti i mušku i žensku energiju — pomažući iscijeliti
pustinju.
Simbolizam, hebrejska numerologija/gematria, sveti brojevi — posvetili ste
velik dio svoga vremena i energije istraživanju istih. Rezultati su zapanjujući.
No, ostaje pitanje: jesu li ih prepisivači onoga vremena namjeravali prenijeti
kao takve ili gledamo u bunar samo da bismo u njemu vidjeli svoj vlastiti
odraz? Neki od tih nalaza — mislimo na Biblijski Kodeks, na primjer — kao
povijesni dokumenti nisu uvjerljivi. Drugim riječima, kakvu sigurnost imamo
da su ta skrivena značenja stavljena u njih namjerno?
Nema ništa njuejdžovski u hebrejskoj numerologiji. Hebrejska je numerologija
aspekt spisa što su ih biblijski znanstvenici dugo zanemarivali. To je drevni
književni postupak koji se može naći u djelima Platona i drugih filozofa,
jednako kao i u hebrejskoj Bibliji. Umjesto postavljanja ključnih fraza u glazbi,
postavlja ih brojevima. I grčka i hebrejska slova imaju numeričke vrijednosti
te su korišteni i kao brojke. Neki važni naslovi i fraze u Bibliji stvaraju
brojčane sume koje su odraz kozmičkih načela što ih možemo naći u
geometriji svete arhitekture — od piramida i Stonehengea do "svetog grada"
opisanog u knjizi Otkrivenja. Znanstvenici su proučavali taj predmet,
uključujući i Johna Michella (The City of Revelation i The Dimensions of
Paradise) i Davida Fidelera (Jesus Christ, Son of God). Dokaz da su autori
Novoga Zavjeta namjerno iskovali imena, naslove i fraze tako da ih povezu sa
svetim kozmičkim načelima, po mom je mišljenju izvan svake sumnje.
Okrećući se evoluciji pravovjernog kršćanstva, možete li nam iznijeti svoju
perspektivu o tome zašto je Crkva iskrivila uloge i Marije Magdalene i Isusa?
Moje osobno mišljenje jest da je rana Crkva zatajila Mariju Magdalenu zato što
su se njezini prijatelji i obitelj toliko trudili zaštititi je od uočenih prijetnji što
su ih upućivale rimske vlasti i nasljednici kralja Heroda "Koljača". Marija
Magdalena doslovce nestaje. Pavlova je pisma uopće ne spominju, kao ni
Djela apostolska. Sto se dogodilo? Od ugledne sljedbenice i vjernice, ona je
izbrisana iz zapisa i svjedočanstava. "Pravovjerna" je Crkva u konačnici
marginalizirala one frakcije koje su podupirale Isusove obiteljske veze
(Nazarećana i Ebonita) jednako kao i gnostička učenja koja su
uzdizala položaj Marije Magdalene. Očito su crkveni oci, na koje su uvelike
utjecali Irenej i Tertulijan, do kraja drugog stoljeća ocrnili važnu ulogu žena i
egalitarističku prirodu najstarijih kršćanskih zajednica.
U osporavanju uloge Svete nevjeste, crkveni su nam oci zapravo dali
iskrivljenu sliku o Isusu. Počelo ga se zamišljati kao neoženjenog boga, kako
sjedi na nebeskom prijestolju — neoženjeni sin Djevice Majke. "Mandala"
svetog partnerstva učinkovito je uništena.
Koja je osnova za mišljenje da je Marija Magdalena uopće otišla u Francusku?
Nije li se ta zamisao prvi puta pojavila u Zlatnoj legendi čiji je autor biskup
koji je sam priznao da je njegov rad uljepšavan?
Biskup Jacobus de Voragine nije izmislio priču o Mariji Magdaleni i njezinoj
braći i sestrama u Francuskoj. On je samo napisao fikcio-nalnu verziju o
njezinu životu utemeljenu na legendama svojstvenima njegovoj zemlji. Do
vremena kada je objavljena Zlatna legenda [oko 1267.] Inkvizicija je već bila
u punom zamahu. No, stariji izvori, uključujući propovijedi i molitve iz starih
brevijara svjedoče o prisutnosti Marije, Marte i Lazara u dolini rijeke Rhone.
Legende karakteristične za pokrajinu ugrađene su u bogatu usmenu tradiciju
0 kojoj svjedoče razni srednjovjekovni kroničari. Gervais de Tilburv pisao je
1212. godine o sedamdeset i dva Isusova učenika koji su protjerani iz Judeje i
prepušteni moru u čamcima bez vesala. Poimence spominje Lazara, Martu,
Mariju Magdalenu, Maksimina i druge iz ranokršćanske zajednice. Sire de
Joinville pripovijeda kako su on
1 kralj Louis IX, na svom putovanju kući iz Križarskog rata 1254. godine, stali
da posjete sv. Maksimina i sv. Baumea, "duboku špilju u stijeni za koju se
priča da je u njoj prebivala Marija Magdalena".
Izvornik rukopisa nazvanog Život svete Marije Magdalene i njezine sestre
Marte vjerojatno potječe s kraja dvanaestoga stoljeća i cjelina je utemeljena
na starijim izvorima koji vjerojatno uključuju propovijedi Rabanusa Maurusa,
devetostoljetnog biskupa u Mainzu. Godine 1040., Benedikt IX izjavio je da se
relikvije sv. Lazara čuvaju kao svetinja u samostanu sv. Viktora u Marseilleu. I
u povijesti kraljevstva Arlesa nalazimo referencije na VVilliama Gerarda, sina
talijanskoga kralja koji je 935. godine krenuo na hodočašće u sv. Baume,
"gdje je Magdalena živjela i umrla". Osim toga, za merovinškog kralja
Klodovika kaže se da je bio na hodočašću na grob sv. Marte u Tarasconu, što
bi datiralo vjerovanje u to mjesto sve do 500. godine naše ere. Priče o obitelji
iz Betanije, koja uključuje i Mariju zvanu "Magdalena", dobro su potvrđene po
čitavoj pokrajini stoljećima prije nego što je biskup de Voraigne uopće
napisao svoju izrazito maštovitu verziju legende o njoj.
Skočivši od srednjeg vijeka do današnjih dana, vjerujete li da smo usred
dugotrajnog oživljavanja zanimanja za "svetu zajednicu" kakvu predstavlja
Marija Magdalena koju se naziva "hit" djevojkom naših dana? I u drugim
razdobljima u povijesti neki su pokreti pokušavali ponovno uspostaviti
štovanje Nevjeste: trubaduri u južnoj Francuskoj veličali su vrline svoje
"Dompnae" a prerafaeliti u Engleskoj u devetnaestom su stoljeću slikali
veličanstvene slike i pisali poeme u njezinu slavu. Moderni pokret ima
prednost VVorld Wide VVeba u širenju informacija u sve kutove planeta u
nanosekundi. Nikakva Inkvizicija ne može ušutkati rastući entuzijazam za
ponovnom uspostavom Nevjeste; on se širi spontanim samozapaljenjem!
Što biste preporučili ženama koje se nadaju da će obnoviti izgubljenu
Boginju u svojim životima?
Neki ljudi promiču krivu pretpostavku da ja preporučam i zagovaram štovanje
Boginje. Zapravo, ja zagovaram to da ponovno uspostavimo ravnotežu u
kršćanstvu ponovnim postavljanjem voljene Isusove supruge u njezinu pravu
ulogu. Mnogi znanstvenici koji se bave Biblijom i kršćansko svećenstvo javno
izjavljuju da oženjeni Isus nije kontradiktoran doktrini, budući da doktrina
ustraje u tome \ da je Isus bio čovjek. Kršćanstvo je dugo priznavalo Isusa kao
Svetog ! Mladoženju. Kako to da ne priznaju njegovu Nevjestu?
Postoji li još nešto na što ste nedavno naišli u svojim istraživanjima o
Mariji Magdaleni o čemu biste voljeli raspravljati?
Uvjerena sam da Marija Magdalena nije bila "iz Magdale". Grad zvan Magdala
u biblijska je vremena bio nazivan Taricheae ili Tarichess. Josip, Židov koji je
napisao svoj prvi nacrt Židovskog rata na aramejskom jeziku, taj grad naziva
Taricheae, kao i svaki drugi pisani izvor iz razdoblja prije 70. godine naše ere.
Taricheae je uništen 67. godine naše ere, a grad koji je ponovno izgrađen na
starome mjestu na obalama Galilejskog mora nazvan je Magdala Nunnavah
(aramejski za "Grad riba"). No, do tada je Marija Magdalena već odavno
nestala.
Mislim da je proročanski ulomak iz Hebrejske Bibilije, Mihej 4:8—11
najvjerojatniji izvor za naziv "Magdalena": Tebi će, O Magdal-eno, Kulo
stražaro Jata, vlast biti vraćena". Ulomak se nastavlja proročanstvom o
njezinom progonstvu i, na kraju, spasenju. "Narodi će te ocrnjivati" (Mihej
4:11). Čitav ulomak nabraja nesreće ucviljene Nevjeste, koja plače nad
preminulim kraljem, poslane u progonstvo, ocrnjene i okaljane. Smatram da
su mnogi biblijski znanstvenici propustili prepoznati ovaj ulomak kao izvor
naziva "h Magdalhnh" samo zato što odbijaju razmotriti ideju da je ona bila
ožalošćena Nevjesta poslana u progonstvo u tuđinu. "Kći Siona" u ulomku iz
Miheja nalazi svoj posebni smisao u priči o Mariji Magdaleni, baš kao što
"Sluga patnik" u proročanstvima Izaijinim ima svoje posebno tumačenje u
Isusu.
Također smatram vrlo važnim medaljon s "ribama" pronađen nedavno u
podnom mozaiku iz treće ili četvrtostoljetne kršćanske građevine u Megidi u
Izraelu. To otkriće potvrđuje da su prvi kršćani štovali simbol zodijaka za Ribe
mnogo prije nego što su odabrali identificirati se s križem. Isus, njihov
ICHTHYS, bio je prikazan kao "Avatar" ili "Gospodar" (Kyrios) Doba ribe koje je
tek počinjalo. Simbol tog novog doba nije bila samo jedna riba, nego dvije.
Dugo sam dokazivala da je Marija Magdalena predstavljala tu "drugu ribu" iz
zodijačkog znaka, koji je bio shvaćan kao znak "partnerskog odnosa", koji se
manifestira u egalitarističkoj prirodi najstarijih kršćanskih zajednica. Na kraju
je ona "utopljena" u moru, i u dubinama našeg kolektivnog nesvjesnog a
njezin je glas utihnuo kada je obilježena kao prostitutka. Moramo ponovno
uspostaviti "sveto partnerstvo" koje je nekada bilo u srcu kršćanskog
"Običaja".
ŽENE OKO ISUSA I NJIHOVA ULOGA U NASTANKU KRŠĆANSTVA
INTERVJU S MARY ROSE D'ANGELO
Biblijski i drugi drevni tekstovi donose tek nekoliko detalja o životu žena u
Isusovo vrijeme. Znamo da su neke žene imale uloge voda u različitim
religijama toga vremena, uključujući i istaknute položaje u židovskim
sinagogama te u nekima od "poganskih " religija. Biblija nam kaže da su
upravo žene skrbile za Isusa i učenike "iz svojih sredstava". Kada su oni i
ostali sljedbenici krenuli putem koji se odvajao od onoga židovske zajednice,
činili su to u "kućnim crkvama". No, koje su bile kulturne pretpostavke toga
vremena? Što je moglo te žene privući Isusu i njegovom učenju? Je li netočno
ili neutemeljeno pretpostaviti, što se često i čini, da žene nisu imale nimalo ili
su imale vrlo malo prava, pa niti mogućnost da budu nezavisne? Da bismo
odgovorili na to pitanje, razgovarali smo s Mary Rose D'Angelo, profesoricom
teologije na Notre Darne i autoricom brojnih članaka o ženama i porijeklu
kršćanstva.
Argument D'Angelove, iznesen u uvodu knjige koju je uredila, VVomen &
Christian Origins, u osnovi je taj da, iako kulturne norme i političku
dominaciju Rimljana moramo uzeti u obzir pri proučavanju uloge žena u
ranom kršćanstvu, ne bismo trebali pretpostaviti da su uloge žena uvijek bile
ograničene i slabe, lako ih uglavnom opisujemo prema modernim
standardima, žene onog vremena, uključujući i Mariju Magdalenu, ipak su
imale neku moć. Isto su tako imale vjerske i političke ženske uzore u koje su
se mogle ugledati kao inspiraciju i vodstvo.
Poznato je da je Isus imao ženske jednako kao i muške sljedbenike, što je
prkosilo uspostavljenom patrijarhatu toga doba. Tko su bile žene oko Isusa i
što znamo o njima?
Ne znamo mnogo o ženama, pa ni o muškarcima, oko Isusa osim imena
nekolicine njih — a to su bila vrlo česta imena. Imena žena su sva hebrejska
ili aramejska; neki od muškaraca imaju grčka imena ali je isto tako vjerojatno
da su muškarci bili Zidovi. Marko spominje poimence tri žene: Marija
Magdalenu, Mariju, majku Jakova i Jude Tadeja, i Salomu kao one koje su
"slijedile" Isusa od Galileje i "brinule se o njegovim potrebama" ondje. Dvije
Marije predstavljene su kao svjedokinje praznog groba i vizije anđela.
Matej i Luka daju ispravljenu verziju Marka. Kod Luke žene kao da su
degradirane od aktivnih sudionika u pokretu na "zbrinjavanje/ skrbljenje za
njih [Isusa i dvanaestoricu] iz svojih vlastitih sredstava". Matej predstavlja
Mariju i "drugu Mariju" kao svjedokinje uz grob i prve koje su vidjele
uskrsnulog Isusa. Evanđelje po Ivanu vidi Mariju Magdalenu ne samo kao
svjedokinju Isusove smrti i praznog groba, nego i kao prvu vizionarku — prva
koja je vidjela uskrsnulog Isusa — i šalje je s porukom koja razjašnjava
Isusovu sudbinu. Jedini spomen Marije prije nego što se ona pojavi kod križa u
kanonskim evanđeljima jest onaj kod Luke 8:1—3, koji opisuje da je iz nje Isus
istjerao sedam demona. To može biti autorova izmišljotina i možda je to bio
pokušaj da se nju unizi. No, nemoguće je to sigurno znati.
Evanđelje po Tomi također opisuje Mariju i Salomu kao Isusove učenice, a
Evanđelje po Mariji predstavlja je kao vizionarku i vodu učenika.
Ima li dokaza koji pokazuju je li Isus ili nije žene oko sebe tretirao prema
načelu jednakosti spolova?
Mislim da nema mnogo dokaza za potpunu spolnu jednakost u većini
okruženja prvog stoljeća, i Evanđelja rijetko postavljaju pitanje položaja žena
(Evanđelje po Tomi 114 i Evanđelje po Mariji su iznimke). A što nam tekstovi
daju kao dokaz da su žene bile među sudionicima pokreta vladavine-Boga o
kojemu je Isus propovijedao, jednako kao i u ranokršćanskoj misiji koja je
propovijedala o njegovoj smrti i Uskrsnuću. Kako stvari u tekstovima stoje,
možemo pretpostaviti veće sudjelovanje žena nego što se čini na prvo
čitanje.
Zašto bi se Isus i njegovo učenje sviđali ženama, ili muškarcima, kad smo već
kod toga? Što bi ih nagnalo da ostave svoje domove i, pretpostavljamo, svoj
"ugled" da bi slijedili putujućeg propovjednika od grada do grada?
Ljudi oko Isusa odazivali su se na obećanje da će Bog djelovati u njihovu
korist. Uvjeti pod kojima su to shvaćali bili bi židovski. Možemo zaključiti da
su bili potaknuti idejom da Bog ispunjava obećanja dana Izraelu: pravda za
siromašne, kraj potlačenosti, patnje i stranih dominacija — vjerojatno, da će
doći do radikalne promjene, da će se Bog na neki način riješiti Rimljana tako
da bogoštovlje u Izraelu više ne bude pod njihovim nadzorom.
Ti sljedbenici ili pratioci Isusovi išli su s njim od jednog mjesta do drugog
propovijedajući. Tek ih se nekolicina spominje imenom i nemoguće je reći
koliko ih je u tome sudjelovalo. Većinom su to muškarci, ali navedene su i
žene kao one koje su putovale do Galileje i Jeruzalema s njim.
Ostaviti kuću ili dom bio je odaziv na sam poziv; pitanje pridruživanja nečemu
nije podrazumijevalo da je to nešto stalno. Teško je reći koja su oni
očekivanja imali ili kako su ostali reagirali na pokret; različiti ljudi reagiraju na
različite načine, kao što ljudi danas različito reagiraju na različite pokrete.
Moguće je da su neki od njihovih suvremenika vidjeli žene koje su krenule na
put s pokretom vladavine-Boga kao žene na lošem glasu, ali ako je tako i bilo,
Evanđelja ne pružaju nikakve jasne dokaze o njihovim pogledima.
Bilo je i drugih pokreta koji su se pojavili da bi ispunili Božju volju u ime
Izraela. Na primjer, Josip nam pripovijeda o novom egzodusu ili novom
ulasku, pokretu oko petnaest godina nakon Isusove smrti, kojega je vodio
prorok imenom Teuda. Oni su krenuli preko rijeke Jordan da bi čekali Boga
koji će ih povesti natrag da bi ponovno stekli zemlju. Budući da se kaže kako
su otišli sa svom svojom imovinom, taj je pokret vjerojatno uključivao i žene,
možda i čitave obitelji. Poklali su ih Rimljani.
Kako su žene mogle biti uključene u Isusovo djelovanje? Kakve su uloge
mogle igrati?
Ako pogledamo Evanđelje po Marku, autor kaže da su žene krenule na put, ali
poklanja toj činjenici malo pozornosti. Autor prelazi i preko pitanja zastoje tim
ženama bilo važno da budu pored križa. U Evanđelju po Luki, pisac rano
predstavlja žene i naznačuje da su neke od njih iz više klase — Ivana je, na
primjer, supruga Herodova sluge. I Luka isto navodi da su te žene slijedile
Isusa i brinule se za njega i ostale od vlastitih imovina. Možda Luka pokušava
braniti žene iz pokreta predstavljajući ih kao poštovane žene s određenim
prihodima. Kod Luke, te žene rade nešto drukčije od onoga što rade učenici,
brinući se za njihove potrebe od svoje imovine, ali kod Marka nema te razlike.
Ako su žene zaista putovale s Isusom, ne čini se vjerojatnom da su imale
neku posebnu, drukčiju ulogu od učenika. Razlika koju ističe Luka vjerojatno
služi specifičnoj svrsi — čini se da je postojala zabrinutost vezana uz
mogućnost da one budu viđene kao bogate, poštovane žene. Jedna od stvari
koje moramo zapamtiti jest da ne znamo gotovo ništa pojedinačno o tim
ljudima. Iz povijesti znamo da je bilo žena koje su bile vlasnice nekretnina i
koje su vodile poslove. Udovice su imale miraz — novac koji je suprug mogao
koristiti za trajanja braka ali koji se vraćao ženi i njezinoj obitelji ako bi
muškarac preminuo. Bi li udane žene bile u mogućnosti sudjelovati u Isusovu
pokretu bez pristanka njihovih supruga? Na pitanja poput , toga nikada ne
možemo odgovarati uopćeno. Čak su i tada žene I govorile ne supruzima i
donosile odluke koje se njihovim bračnim/ drugovima nisu sviđale.
I tijekom i poslije Isusova vremena, vjerojatno je da su žene bile aktivne u
propovijedanju kraljevstva-Božjeg na načine koji su bili mogući židovskim i
rimskim ženama, ali vjerojatno ne uobičajene za njih, ili za kršćanske žene.
Na primjer, bilo je žena proročica, kao što je neimenovana žena kod Marka i
žene u Korinćanima 11:4—5 u ranom kršćanstvu, kao što ih je bilo u
židovskim i rimskim sredinama. Žene su imale određenu financijsku
nezavisnost i mogle su putovati, nuditi i prihvaćati gostoprimstvo, voditi
poslove i slično.
Koga su te žene mogle smatrati uzorima? Je li bilo njima suvremenih ili
povijesnih žena u koje su se mogle ugledati radi duhovne inspiracije? Bilo je
takvih žena. Knjiga o Juditi napisana je otprilike u to vrijeme, na primjer, a
Estera i Ruta također su važne. Bilo je priča o ženama ratnicama. Tu je priča
o Deborah u kojoj se Deborah pojavljuje kao sudac i kao ratna junakinja, ali
također i kao mudra žena i proročica. Miriam i Huldah također su bile
proročice, a Rahab (Rava), koja je sakrila špijune u drugoj Knjizi o Jošui,
doima se kao uzor u starim židovskim i kršćanskim tekstovima. Žene bi u ta
vremena čitale te priče — one koje su to mogle — a ostalima su bile čitane ili
prepričane.
Uloge žena u starom judaizmu i ranom kršćanstvu dugo su bile zanemarivane
ili zaboravljene, ali je također bilo i namjernog zataškavanja. U Rimljanima
16, Pavao pozdravlja skupinu ljudi u koju su uključena i ženska imena. Jedno
takvo ime je "Junia"; ona i jedan muškarac su pozdravljeni zajedno kao "slavni
medu apostolima". Čini se da Djela apostolska 1:16—26 ograničavaju
"apostole" na dvanaest imenovanih muškaraca, a Evanđelja koja se obično
čitaju u svjetlu su tog poglavlja. Međutim, ovdje se pojam upotrebljava za
ženu. Pavao kaže da je ona bila zatočenica zajedno s njim; bila je prije njega
u Kristu. On je naziva svojom "obitelji". Njezine ime je rimsko, pa je vjerojatno
da je bila slobodna žena ili klijent rimskog građana. Ime muškarca koji je
njezin partner je grčko. To je u osnovi sve što znamo o njoj.
Njezino je ime bilo prepoznato kao žensko ime sve do kasnog srednjeg vijeka.
No, tijekom reformacije i renesanse učvrstila se zamisao da žena nije mogla
biti nazvana apostolom. S promjenom jednog znaka za naglasak, urednici i
prepisivači počeli su mijenjati ime Junia u muško ime, Junanije, unatoč
činjenici da nije poznato da je takvo muško ime bilo u upotrebi u prvom
stoljeću. Danas, u svjetlu novijih istraživanja, grčki tekstovi i znanstveni
prijevodi kao što je Nova revidirana standardna verzija ponovno ga
prepoznaju kao žensko ime.
Znanstvenici kao što su Wayne Meeks, Elisabeth Schussler Fiorenza i Peter
Lampe iskoristili su Poslanicu Rimljanima 16 kao izvor socioloških podataka o
ranoj kršćanskoj misiji. Lampe tvrdi da su žene možda bile aktivnije u prvoj
kršćanskoj zajednici od muškaraca, ističući da se više pojmova "radnika" ili
"rada" veže uz ženska imena. Nisam sigurna možemo li to zaista zaključiti, ali
vjerujem da su žene jednako kao i muškarci bile aktivni začetnici/e
kršćanstva. Na neki način, to je razlog zbog kojega Marija Magdalena dobiva
— a i zaslužuje — posebnu pozornost. Ona je nositeljica i tumač poruke da je
Isus uskrsnuo, a to je temeljna poruka kršćanstva.
3.
KAKO JE POSTALA PRVOM MEĐU APOSTOLIMA
Družica [Spasitelja] je Marija Magdalena. [Spasitelj ju je[ volio više nego [sve
ostale] učenike [i on je] ljubio često nju [u usta]. Ostali su učenici bili
uvrijeđeni time, pokazivali su neodobravanje. Ostali [učenici] ... rekli su mu
"Zašto nju voliš više nego sve nas?". Spasitelj je odgovorio i rekao im "Zašto
ne volim vas kao nju? Ako su slijepa osoba i ona koja vidi obje u mraku,
jednake su. Kada dode svjetlo, ona koja vidi vidjet će svjetlo, a slijepa će
osoba ostati u mraku".
— EVANĐELJE PO FILIPU
Onda je Marija zaplakala i rekla Petru "Moj brate Petre, što ti zamišljaš? Zar
misliš da sam smislila ove stvari sama u svom srcu ili da govorim laži o
Spasitelju?"
Levi je odgovorio, govoreći Petru, "Petre, uvijek si bio gnjevna osoba. Sada
vidim da istupaš protiv žene kao protiv Sotone. Jer, ako ju je Spasitelj učinio
vrijednom, tko si onda ti da je sa svoje strane odbacuješ? Sigurno je
Spasiteljevo znanje o njoj potpuno pouzdano. Upravo ju je zato volio više
nego nas".
— EVANĐELJE PO MARIJI
Blagoslovljena Marijo, ti s kojom ću dovršiti sve misterije na visini, govori
otvoreno, jer ti si ona čije se srce odlučilo za nebesko kraljevstvo više od
ostale tvoje braće.
— PISTIS SOPHIA
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
BIOGRAFSKI BLJESKOVI O MARIJI MAGDALENI
BRUCE CHILTON
Jedine mrvice podataka koje nam Novi Zavjet daje o Mariji Magdaleni s
vremenom su se pretvorile u golemi rog obilja mitova, legendi, rasprava,
izmišljotina, znanstvenih tomova, kulturnog revizionizma i fikcio-nalne
uspješnice.
Postoji tek desetak spomena Marije Magdalene u Novom Zavjetu, a svega
nekoliko ih nudi više od nagovještaja i implikacija o činjenicama i događajima
iz njezina života. A četiri prihvaćena Evanđelja kao da ne mogu pisati o njoj s
imalo dosljednosti.
Na primjer, Matej, Marko i Ivan spominju da je ona bila prisutna kod
Razapinjanja Isusa na križ — ali Luka nije eksplicitan po tom pitanju. Njezina
prisutnost kod Uskrsnuća spomenuta je kod Marka, Luke i Ivana, ali ne i kod
Mateja. Ivan spominje da je ona "vidjela kamen već odmaknut s groba i zatim
je otišla reći učenicima da je vidjela Gospodina". Marko kaže: "On se najprije
pojavio pred Magdalenom" i ostaje na tome. Luka daje najdetaljniji opis
Uskrsnuća ali kaže da, kada su Marija i ostale žene "objavile sve te stvari
jedanaestorici i prenijele im da kažu svima ostalima... njihova se priča činila
poput besmislice i [učenici] im nisu vjerovali".
Nekoliko stručnjaka koji pišu u Tajnama Marije Magdalene jasno kažu da nam
Gnostička Evanđelja govore mnogo više o Marijinu razumijevanju Isusova
učenja i njezinu statusu Isusove družice, ali ne baš mnogo više o Mariji
Magdaleni kao osobi.
Znanstvenici su pažljivo radili na tome da izvuku povijest Marije Magdalene iz
djelića informacija koji se pojavljuju u prihvaćenim jednako kao i u
alternativnim svetim knjigama: mjesto njezina rođenja, politički i socijalni
milje toga vremena, njezini prvi susreti s radikalnim rabinom imenom Isus.
Bio je izazov pokušati i poštovati onu tanku liniju koja razdvaja dobro
pripremljeni znanstveni rad i osjetljivi zaključak od pukih nagađanja i mašte
pripovjedača, umjetnika, vjerskih vođa i romanopisaca.
Bruce Chilton, znanstvenik kojeg smo predstavili u prvom poglavlju, uspješan
je u izvlačenju što je više moguće važnih podataka bez prelaženje te linije,
posebice u svom dobro prihvaćenom djelu Mary Magdalene:
KAKO JE POSTALA PRVOM MEĐU APOSTOLIMA
A Biographv, izvoru za ovaj sažetak. U toj knjizi Chilton izlaže teoriju da
klasični izvori vjerskog iskustva prikazuju Boga kako utječe na živote ljudi
otklanjanjem zla (egzorcizam), liječenjem bolesti (iscjeljivanje) i nudeći
znakove božanskoga (vizije). Chilton kaže: "Marija Magdalena bavila se tim
praksama s Isusom i učinila ih je profinjenijima".
Marija se prvi puta pojavljuje u kronologiji Isusova života u ovom kratkom
ulomku iz Lukina Evanđelja:
A ima i nekih žena koje su bile izliječene od zlih duhova i bolesti — Marija koju
su zvali Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, i Ivana, Khuzina supruga
[Herodov povjerenik], i Suzana i mnoge druge koje su skrbile za njih od svoje
imovine. (8:2—3)
Luka naznačuje kada je ušla u Isusov život i zašto ga je uopće potražila.
Isusova reputacija mora da ju je privukla šesnaest dalekih kilometara od
njezina doma u Magdali u Kafarnaum, gdje je on živio od 24. do početka 27.
godine pr. Kr. Vjerojatno je k njemu došla sama, pješice, po kamenim
cestama i neprohodnim stazama, opsjednuta demonima, s odjećom u
dronjcima. Po mojoj procjeni, ona ga je potražila 25. godine pr. Kr., nakon što
je Isus postao poznat u Galileji kao rabin koji je raširio ruke i za one ljude što
su ih smatrali grešnima i koji se borio s demonima koji su ih napali...
Luka ne prikazuje Mariju kao bogatu, elegantnu zavodnicu iz srednjovjekovnih
legendi i moderne mašte... Luka [isto tako] ne kazuje koliko je Marija imala
godina kad je upoznala Isusa, ali je najvjerojatnije bila u dvadesetim
godinama, malo starija od njega, dovoljno zrela da razvije složeni slučaj
opsjednutosti (naznačen spominjanjem "sedam demona"). Evanđelja ne kažu
ništa o njezinoj obitelji. Očito je bila neudana u dobi za koju se očekuje da bi
se žena u njoj trebala smiriti i rađati djecu.
Uzevši u obzir Marijinu opsjednutost od strane demona, ostaje malo tajni o
tome je li bila neudana. Opsjednutost je nosila stigmu nečistoće, ne poput
prirodne nečistoće rođenja djeteta (na primjer), nego zaraženost nečistog
duha. Ona je, bez sumnje, bila izopćena u Magdali radi svojih brojnih demona.
Zidovi iz Galileje određivali su same sebe, nasuprot nevjernicima oko njih,
svojom predanošću utvrđenom strogim zakonima o čistoći koje je
zapovijedala Tora, Mojsijev zakonik napisan na hebrejskom i prenošen u
usmenom obliku na aramejskom jeziku. Sto su jeli, s kim su mogli jesti i
družiti se, kako su obrađivali zemlju, koga su mogli a koga nisu mogli
dodirnuti, ljudi s kojima su se mogli ženiti, kakvu su vrstu seksa upražnjavali i
kada su ga upražnjavali — sve to i još više bilo je propisano u Tori. Galilejcima
je čistoća bila njihov identitet, u njihovim glavama dragocjenija i ljepša od
blagostanja pod vlašću Rimljana pa čak i od samog opstanka. Sporadično su
pribjegavali nasilnom otporu tijekom prvog stoljeća kako bi se riješili
nečistoće što su je Rimljani donijeli njihovoj zemlji, čak i kada se otpor
pokazao suicidalnim.
"Nečisti duhovi", kako su Isus i njegovi sljedbenici često nazivali demone,
nastavali su Mariju. Ti su demoni smatrani zaraznima, prenoseći se s osobe
na osobu i s mjesta na mjesto, a prenosili su ih ljudi poput Marije koji su bili
poznati kao opsjednuti. U helenističkom svijetu nevidljiva zaraza te vrste
nazivala se daimon, što je porijeklo riječi demon. No, daimon u izvorima
grčko-rimske misli nije morao biti štetan. Daimoni su lebdjeli prostorom
između ovozemaljskoga svijeta i carstva bogova. Kada su Sokrata pitali kako
je znao kako djelovati suočen s etičkom dilemom, rekao je da je slušao svog
daimonion ti, ili u prijevodu "malenog daimo-na" koji ga je vodio...
Kako bilo da bilo, Marija je došla po svojoj daimonia te je u društvu židovske
Galileje smatrana nečistom. Vjerojatno je bila jako usamljena kada je stigla u
Kafarnaum... [budući da su] neudane žene koje su prošle dob djevica imale
granični, nekontrolirani status, jednako problematičan za njihove obitelji koje
ih nisu uspjele udati kao i za same žene...
Je li Marija postala prostitutka prije nego je upozala Isusa? Je li bila silovana ili
iskorištena tijekom svog putovanja iz Magdale? To su dobra pitanja, iako ni
jedan tekst niti razborit zaključak na temelju tekstova ne odgovara na njih.
Nastojanje da potvrdimo ili osporimo te mogućnosti odvodi nas dalje od
dokaza što su nam na raspolaganju. No, možemo reći da su u vremenu i
prostoru Marije Magdalene — baš kao što je i u našem — vjerojatne žrtve
grijeha često bile prikazivane i same grešnima...
Marija Magdalena prišla je pravom rabinu kada je tražila Isusa. On je uživao u
reputaciji da se družio s navodno raspuštenim ženama (riječ raspuštena bila
je primjenjiva na svaku ženu koja nije nosila ime svog supruga ili oca, ili neki
drugi znak muške zaštite). Bilo je mnogo "nevezanih" žena medu Isusovim
učenicima; kad su ga ljudi nazivali "prijateljem carinika i grešnika" (Matej
11:19), to nije bio kompliment, a Isusovi kritičari svrstavali su te ženske
učenike medu "grešnike"...
Postojana reputacija Marije Magdalene kao promiskuitetne u srednjovjekovnoj
legendi i u brojnim modernim romanima počiva na pogrešnoj pretpostavci da
su žene opsjednute demonima nužno bile promiskuitetne. Egzorcizam u
antičkom svijetu nije bio povezan samo sa seksom, iako znanstvenici
ponekad pretpostavljaju da je opisivanje osobe kao opsjednute unižavalo tu
osobu, čak i nakon izlječenja. To nije tako: antički su mudraci znali kako
razlikovati osobu od njegovih ili njezinih bolesti na način od kojega bi njihovi
moderni kolege mogli štogod i naučiti...
Ljudi su voljeli slušati Isusovu viziju o novom dobu, potpunoj preobrazbi
svijeta koji su poznavali. I sami su se osjećali preobraženima brojnim
parabolama koje je istkao kako bi ih uveo u svijet u kojemu će božanska
pravednost i milost nadmoćno vladati i preobraziti čitavo čovječanstvo. U
svojim egzorcizmima i iscjeljivanjima Isus provodi tu viziju Kraljevstva
preobrazbe u djelo.
Marija se pridružila tim okupljanjima i sudjelovala je u prazničnim gozbama u
kućama u i oko Kafarnauma, gdje je Isus govorio o izvanrednoj Božjoj tajni
zvanoj malkhuta. Rabin Isus morao je biti posebice rječit dok je pio vino i jeo
meso ovce i koze te svježe povrće što su ih donosili susretljivi domaćini,
prateći vizije o tome kako će Bog uskoro promijeniti sve a Izraeliti koji su jeli
zajedno blagovat će na gozbi s Abrahamom, Izakom i Jakovom, koji će ustati
iz mrtvih. Ako ste znali daje Kraljevstvo nadomak ruke, mogli ste slaviti
njegov dolazak, ležeći na leđima na ležalj-ci od slame (ili na pravoj počivaljci,
ako je vaš domaćin bio bogat), čak iako je Cezar još uvijek bio na vlasti.
Lako je zamisliti da se Marija, autsajderica koja je i sama bila marginalizirana
i izopćena, bez svoga mjesta u društvenoj mreži Galileje, mogla odazvati na
te parabole o osveti i istrebljenju tlačitelja Izraela. Možda je morala gurati se
kroz gomilu da bi pronašla put da vidi Isusa, no, kada je konačno uspjela
privući njegovu pozornost, on joj se posvetio, kako je iz Lukina Evanđelja
očito. Ne znamo kako je izgledao njihov prvi susret, ali se pokazao
obećavajućim, i za rabina i za opsjednutu ženu u dronjcima, zaista vrlo
usamljenu, kojoj je bilo suđeno da postane jednom od najvažnijih medu
njegovim učenicima.
Činjenica da je Marija nosila ime "Magdalene" među Isusovim sljedbenicima
podupire dojam da je postala dio njegovog uskog kruga u Kafarnaumu. Takva
je imena davao svojim najbližim učenicima, nakon što ih je poznavao dulje
vremena... Opisno " Magdalena" razlikuje Mariju od drugih Marija koji su bile
nekako povezane s Isusom. Nekoliko je žena imenom Miriam, što je semitsko
ime prevedeno u Marija (engl. Mary — op. prev.), bilo blisko Isusu, uključujući
i njegovu majku i majku učenika Jakova i Jude Tadejskog (Marko 15:40).
Mojsijeva se sestra zvala Miriam, pa su Židovi u Galileji i drugdje ponosno
prihvatili to ime za svoje kćeri. No, jedina Miriam u Isusovoj skupini
prepoznata je kao ona koja dolazi iz grada zvanog Magdala na aramejskom
jeziku koji se ondje govorio.
Magdala je bila važna i praktično i simbolički za Isusa i njegove učenike. Naziv
Magdala dolazi od riječi migdal, niske utvrđene građevine za čuvanje ribe...
Galilejska papalina bila je omiljena namirnica rabina Isusa, kao što je to bila i
brojnim njegovim sunarodnjacima. Sušena je riba bila isto tako omiljena
medu njegovim sljedbenicima još dugo nakon njegove smrti čak i daleko od
Galileje, zato što su Židovi i ne-Židovi u Isusovom pokretu mogli zajedno jesti
ribu bez da se postavi pitanje je li košer, a što je uvijek prilično važno u
slučajevima u kojima je bilo uključeno meso.
U stvari, riba je kršćanima postala simbol tijekom drugog stoljeća: slova riječi
riba na grčkom jeziku bila su akronim za "Isus Krist, sin Božji, Spasitelj" i
predstavljala su Krista.
Riba je značila vrijednost, trgovinu i blagostanje za Židove iz Magdale.
Njihova se sušena i usoljena riba prodavala u unutrašnjosti Galileje i preko
mora u samoupravnoj nevjerničkoj pokrajini Decapolis (od grčke riječi
decapolis — znači deset gradova; područje na istočnoj strani Galilejskog
jezera koje je nekoć imalo deset gradova, op. prev.)... No, što je najvažnije,
Magdala je snabdijevala Tiberiju, veliki, [obližnji] grad koji se... pokazao
iznimno važnim za identitet Marije Magdalene čitavog njezinog života...
Grad je bio sagrađen u rimskom stilu, s akveduktima, hramovima, kupkama,
kazalištima i stadionom. Reakcije pobožnih Židova na taj spomenik rimskim
vrijednostima koji se dizao medu njima bile su, najblaže rečeno, negativne.
Hramovi idola kao što su Mars, Apolon i Dijana bili su sami po sebi dovoljno
grozni. Kipovi Venere u kupkama učinile su iste sastajalištima ljubavnika i
budućih ljubavnika svih vrsta ukusa, sramotno gnjusan primjer upravo
onakve vrste kakve se Tora gnušala... Židovski povjesničar iz prvog stoljeća,
Josip, kaže da su Židovi koji su se odselili u grad bili otpad Galileje, smeće
izbačeno na obalu... [i] sa stajališta standardne prakse judaizma ti su
doseljenici u grad, postali oruđe nečistoće... po čitavoj pokrajini Galileji.
Blizina Tiberije i ekonomska prevlast Magdale podvrgnule su Marijin grad
nečistim silama. Tiberija je donosila zarazu, i ta je zaraza ono što Marija nosi
u svom tijelu. Osim očite asocijacije s ribom, to je ono što je prezime
"Magdalena" značilo Marijinim suvremenicima.
Marijin nadimak "Magdalena" isto je tako odjek imena dodijeljenog Isusu,
povezujući njih dvoje u najvažnijim tekstovima Evanđelja verbalnom jekom.
Isus "Nazarećanin" (Nazarenos na grčkom) je gramatički ekvivalent
"Magdalene" (također predstavlja grčku upotrebu), što omogućava zamjenu
spola... Engleski izgovor skriva rimu koja bi zapela za uho bilo kojem
govorniku grčkog ili aramejskog jezika koji bi čuo ta imena izgovorena na
glas: tekstovi odjekuju implicitnom vezom između Isusa i Marije.
Nazivanje Isusa "Nazarećaninom" prirodno podsjeća na Nazaret kao njegovo
rodno mjesto, baš kao što opis "Magdalena" podsjeća na Magdalu na
Galilejskom moru. Verbalni odjek između imena odraz je zemljopisne blizine
između dva naselja i njihovih međusobnih kontakata... Upotreba imena
"Nazarećanin" također je odjek tradicionalne upotrebe riječi "Nazaret" [Naziv
na hebrejskom jeziku), što znači "posvećen". Naziv Nazarećanin, zajedno s
opisom "onaj koji je posvećen od Boga" podsjeća na Isusovo posvećenje i
ojačava njegovu duhovnu prijetnju za svijet demona u dramatičnom uvodnom
egzorcizmu u Markovom evanđelju
(1:23—27):
/ odjednom je u njihovoj sinagogi bila osoba s nečistim duhom. On je povikao
i rekao, Nemamo ništa za tebe, Nazarećanine Isuse! Jesi li nas došao uništiti?
Znam tko si ti — onaj koji je posvećen od Boga! Isus ga je izgrdio i rekao:
Zašuti i izlazi iz njega! Nečisti ga je duh zgrčio, oglasio se jakim zvukom i
izišao iz njega. I svi su bili zapanjeni.
Epitet "Nazarećanin", ponovljen u Markovom evanđelju i s odjekom u imenu
"Magdalena" stalni je podsjetnik na neobičnu čistoću koja osporava čitavo
carstvo nečistih duhova i u isto vrijeme otkriva Isusov identitet.
Baš kao što su Isusovi suvremenici "zapanjeni" kada u Kafarnaumu demoni
drhte u prisutnosti njegove čistoće, Magdalena i njezini suputnici su "potpuno
zapanjeni" vizijom mladog čovjeka koji im kaže da je Isus "Nazarećanin"
ustao iz mrtvih (Marko 16:1—8). Ovdje, također, otkriće zbunjuje i dovodi u
nedoumicu one kojima je namijenjeno, i taj nemir odjekuje imenima
Nazarećanin i Magdalena.
U Isusovoj glavi Marija je bila Magdalena, žena koja je bila utjelovljenje
nečistoće kojoj je Herod podvrgnuo Magdalu. Za Mariju je Isus bio
Nazarećanin, snaga galilejske seoske čistoće koja je mogla uništiti njezine
demone. Zajedno, ta imena podsjećaju na to kako su Isus i Marija imali trajnu
vezu, ali i na uznemirujuću misao da snaga svetosti ne može biti sadržana u
uobičajenim konvencijama ovoga svijeta.
EVANĐELJE PO MARIJI
KAREN L. KTNG
"Svega nekolicina ljudi upoznata je s Evanđeljem po Mariji", kaže Karen King,
"a ipak te rijetke stranice pružaju intrigantan pogled u onu vrstu kršćanstva
koje je izgubljeno već gotovo pet stotina godina". Kingova, koja je profesorica
eklezijastične povijesti na Divinitv School pri harvardskom sveučilištu i jedna
od vodećih svjetskih znanstvenica koja se bavi ranim kršćanstvom, autorica
je prijelomne knjige Evanđelje po Mariji Magdaleni: Isus i prva žena
apostol/The Gospel of Mary of Magdala: Jesus and the First VVoman Apostle iz
2003. godine.Jedna jedina, fragmentarna, kopija Evanđelja po Mariji
Magdaleni na koptskom jeziku pronađena je 1896. godine — pedeset godina
prije slavnog nalaza iz Nag Hammadija koji je znanstvenicima dao čitavo
blago novih alternativnih Evanđelja za proučavanje. (Vidi tablu 1.) Dva
dodatna fragmenta na grčkom jeziku otada su došla na svjetlo, ali to je
ukupno svega otprilike polovica cjelovitog teksta. Osam stranica koje postoje
nude radikalno drukčiji pogled na rano kršćanstvo — tako radikalno da nije
iznenađenje da ga je "pravovjerno" kršćanstvo obilježilo kao herezu i
pokušalo marginalizirati njegove vjernike.
Preciznije rečeno, kaže Kingova, ta "iznenađujuće kratka pripovijest" dokazuje
da je Isus poučavao da put u vječni život leži ne u patnji i smrti — kako je to
prikazano u kartonskim evanđeljima — nego kroz put unutarnje duhovne
spoznaje. Najradikalnije od svih njezinih otkrića jest ono o ulozi Marije
Magdalene i drugih žena u ranom kršćanstvu. Karen King tvrdi da Evanđelje
po Mariji "razotkriva pogrešno gledište daje Marija iz Magdale bila prostitutka
kao ono što i jest — dio teološke fikcije, predstavlja najizravniji i najuvjerljiviji
argument u bilo kojem od ranokršćanskih tekstova za zakonitost ženskog
vodstva, daje oštru kritiku nezakonite moći i utopijsku viziju duhovnog
savršenstva, potkopava naše prilično romantične stavove o skladu i jedinstvu
prvih kršćana i traži od nas da iznova promišljamo osnovu autoriteta Crkve. A
sve u ime žene".
Ovdje donosimo sažetak saznanja Karen King, pokazujući čitateljima zašto
stara priča o kršćanskim korijenima — da je Isus prenosio jedno jedino
"istinito" učenje svom "muškom" klubu učenika — prepušta mjesto nizu novih
tumačenja izvorne kršćanske poruke, u isto vrijeme bogatije u svom
značenju, vjerniju onome što danas znamo o ranokršćanskom pokretu (to
jest, vjerojatnu raznolikost vjerovanja) i zasigurno dojmljivije za moderno
iskustvo.
Kada je Isus preminuo, za sobom nije ostavio uređenu Crkvu s jasnom
organizacijskom strukturom. Patrijarhalno i hijerarhijsko vodstvo Crkve
razvijalo se polagano tijekom vremena i to iz velike raznolikosti mogućnosti.
Prvi kršćani eksperimentirali su s raznim formalnim uređenjima, od relativno
nestrukturiranih karizmatičnih organizacija do strože uređenih hijerarhijskih
poredaka. U nekim kongregacijama, vodstvo je bilo podijeljeno između
muškaraca i žena u skladu s kretanjem Duha u inspiriranju darova proricanja,
poučavanja, iscjeliteljstva, upravljanja i usluga. Ostalima su na čelu bili
starješine, biskupi, đakoni i udovice. Neki su imali formalne urede, drugima
su dužnosti raspoređivane prema mogućnostima i sklonostima u sljedbi
jednakih. U mnogima su žene i robovi bili istaknuti vode, a ostale su se
odupirale toj promjeni dominantnog društvenog poretka i radile na tome da ih
isključe. Evanđelje po Mariji napisano je u vrijeme kada još nije bilo jasno u
kojem će smjeru krenuti crkvena organizacija.
Barem od vremena Pavla, kršćanske su crkve isticale prisutnost Duha unutar
crkvi i pojavljivanja duhovnih darova medu vjernicima. Pretpostavljali su da je
Isus namjeravao stvoriti pokret koji bi njegovo učenje širio na sve narode.
Evanđelje po Mariji prati svoje duhovno nasljeđe do ranokršćanske tradicije
po kojoj je Isus naložio svojim učenicima da propovijedaju evanđelje. Dijalozi
između učenika uokvireni su kako bismo proučavali značenje/smisao Isusova
naloga da se propovijeda evanđelje. Koji je sadržaj tog Evanđelja? Tko ga je
razumio i tko je dao odobrenje da ga propovijedaju? Što osigurava
poučavanje pravog puta do spasenja? Evanđelje po Mariji zauzima vrlo jasan
stav o svakom od ovih pitanja, ali kontroverza koja izbija medu učenicima isto
tako pokazuje i da je autor Evanđelja po Mariji bio u potpunosti svjestan da se
ne slažu svi kršćani s njegovim stajalištima.
Plima će se sve više okretati prema prepuštanju prednosti patrijarhalnoj,
hijerarhijskoj vlasti. To je bio prevladavajući oblik provedbe vlasti u rimskom
svijetu, i još je jednom omogućio stabilnost i više poštovanja od karizmatično
organiziranih skupina koje je kruti senzibilitet Rimljana očito smatrao
radikalnima i nedopuštenima. Početkom četvrtog stoljeća kada je rimski car
Konstantin prvi ozakonio kršćanstvo izdavanjem edikta
0 toleranciji, on je priznao skupinu muških biskupa kao uređeno vodstvo
Crkve, i time je potvrdio strukturu moći koja će upravljati kršćanstvom u
nadolazećim stoljećima. No, Konstantin je samo dao sustavni poredak
1 carsko odobrenje onome što je već uglavnom postojalo. Jer su već do
drugog stoljeća biskupi počeli svoje pravo da budu zakoniti vođe Crkve
temeljiti na nasljeđivanju apostola, tvrdeći da svoj autoritet nasljeduju po
izravnoj liniji od neposrednih Isusovih sljedbenika koji su bili nazvani velikim
apostolskim utemeljiteljima kršćanstva. To nasljeđivanje prethodnih svjedoka,
tvrdilo se, osiguravalo je istinitost učenja Crkve i vjernicima je jamčilo
spasenje.
Evanđelje po Mariji otvoreno osporava valjanost takvih tvrdnji, a umjesto njih
nudi viziju kršćanske zajednice u kojoj se autoritet temelji ne isključivo niti
čak prvenstveno na nasljeđivanju prijašnjih svjedoka, nego na razumijevanju i
poštivanju Evanđelja. Autoritet je dan ne samo muškoj hijerarhiji, nego
vodstvu muškaraca i žena koji su postigli snagu karaktera i duhovne zrelosti.
Proročanski govori i vizije dobivaju prednost kao manifestacija duhovnog
razumijevanja i izvor čvrstog učenja. Kršćanska je zajednica izgradila novu
humanost, u slici istinskog Čovjeka, u kojoj površne razlike tijela nemaju
nikakvu duhovnu važnost. Žene su jednako kao i muškarci mogle očekivati
uloge voda na temelju svog duhovnog razvoja. Evanđelje po Mariji odbacuje
svaki pogled na Boga kao na božanskog vladara i suca a time odbacuje i one
o ispravnim ulogama za kršćansko vodstvo. Pravi uzor vodstva je Spasitelj,
učitelj i posrednik božanske mudrosti i spasenja koji upozorava svoje učenike
da ne postavljaju čvrste zakone i pravila koji će ih zarobiti.
Prema prevladavajućoj priči o korijenima kršćanstva, Isus je prenio pravo,
istinsko učenje svojim muškim učenicima tijekom svoga života. Njima je, kao
svjedocima Uskrsnuća, naloženo da idu i šire njegovo učenje do rubova
zemlje; tek kasnije je to apostolsko učenje iskvario Sotona, koji je posijao
sjeme hereze u apostolsko polje. Međutim, prema Evanđelju po Mariji, to su
sjeme posijali sami apostoli. Muškarci poput Petra i Andrije krivo su shvatili
Spasiteljevo učenje i unijeli su neslogu u zajednicu. Prema važećoj priči,
čitavu kršćansku doktrinu čvrsto je odredio Isus i prenio je na doktrine Crkve.
No, Evanđelje po Mariji pokazuje da je priča iz Evanđelja nedovršena.
Kršćanska doktrina i praksa nisu nepromjenjive dogme koje čovjek može
samo prihvatiti ili odbaciti, nego se od kršćana traži da zakorače u priču i
surađuju kako bi uobličili smisao Evanđelja u svom vlastitom vremenu. Zbog
toga što ljudske strasti i ljubav prema svjetovnome čine ljudima sklonima
grijehu, prepoznavanje istine zahtijeva trud, evanđelje ustraje u tome da
zajednice vjere preuzmu odgovornost za to kako štuju tradiciju u svijetu u
kojem i prečesto vladaju snage nepravde i nadmoći.
Stoljećima je osnovna priča oblikovala maštu ljudi o prvim stoljećima
kršćanstva; osigurala je mit o porijeklu koji ranu Crkvu prikazuje kao mjesto
gdje je istinsko, jedinstveno i nepatvoreno kršćanstvo pobijedilo. Ta je priča
stalno iznova potpirivala vatre reformatora koji su je pozivali da ozakoni
promjene u kršćanstvu kako je ono nailazilo na vrlo raznolike uvjete i kulturne
okoline po svijetu. Međutim, povjesničari su sve bolje shvaćali prikaz iz
Evanđelja po Magdaleni — unatoč njegovim maštovitim opisima — kao, po
nizu aspekata povijesno točnijim od već prihvaćene priče. Najstariji kršćanski
tekstovi koje imamo ne prikazuju skladnu i jedinstvenu Crkvu duhovnog
savršenstva, nego zajednice koje su promišljale pitanja što su bila uzrokom
sukoba i različitosti. Evanđelje po Mariji također jasno pokazuje daje
pozivanje na određenu vrstu apostolske vlasti teološko stajalište, a ne
povijesni sud. Nije osobito vjerojatno da je dvanaest muških učenika, svaki s
istim shvaćanjem Isusova učenja krenuo u svijet i začeo pokrete koji će u
konačnici postati kršćanska religija. Znamo i previše o utjecajima drugih
osoba, među kojima su Pavao, Isusov brat Jakov i Marija Magdalena, da bismo
to mislili. Drevni tekstovi iz Egipta pokazuju da prvi kršćani nisu bili istog
mišljenja u svemu — čak ni oko nečeg tako važnog kao što je pitanje jesu li
križ i fizičko uskrsnuće Isusa važni za spasenje ili ne. Evanđelje po Mariji i
ostala djela odlučno tvrde da usvajanje Isusova učenja pokazuje put prema
istinskom sljedbeništvu i spasenju.
Povijesna važnost Evanđelja po Mariji leži u dopuštanju da uočimo obrise
nekih ključnih rasprava o autoritetu apostolske tradicije, proročkom iskustvu i
ženskom vodstvu. U boljem smo položaju da sudimo što je bilo na kocki na
putu koji je kršćanstvo slijedilo ako prošećemo jednim od putova koji je bio
slabo utaban.
TRADICIJA ALTERNATIVNOG EVANĐELJA
INTERVJU S MARTINOM MEYEROM
Otkriće rukopisa u Nag Hammadiju 1945. godine jedno je od najvažnijih
nalaza u povijesti religije. Iskopao ih je egipatski seljak i te su fragmentarne
kožom uvezene knjižice pronađene u velikoj posudi koja je očito bila
pohranjena u pustinji od otprilike 400. godine naše ere. Zajedno su ti
dokumenti postali poznati kao Gnostička Evanđelja, što je pojam koji cilja na
osobitu unutarnju spoznaju koju je tražilo niz vjerskih pokreta čija je filozofija
bila utjecajna u judaizmu, grčko-rimskim religijama i onome što smo do sada
spoznali kao vrlo različite inačice kršćanstva. Gledano zajednički, ti
dokumenti, poznati i kao knjižnica Nag Hammadi, pružili su fascinantnu
alternativnu perspektivu Isusa — jednako kao i Marije Magdalene i mnogih od
njegovih prvih sljedbenika — i filozofske ideje o kojima se raspravljalo u
antičkom svijetu.
Od tog otkrića, znanstvenici su proučavali mnoge načine na koje se ta
alternativna Evanđelja razlikuju od onih u Novom Zavjetu, baš kao i metoda
kojima su ih neke snage u ranokršćanskom pokretu izostavljale kao herezu.
Medu takvim razlikama su i način na koji je prikazana Marija Magdalena u
nekoliko njih te naglasak na spasenju koje dolazi iz unutarnje spoznaje,
nasuprot štovanju Boga preko njegova sina Isusa o kojemu čitamo u Novom
Zavjetu. Isto tako, u tim alternativnim evanđeljima Isus ne ustaje iz groba,
niti umire zbog ljudskih grijeha. Izneseni su znatno drukčiji stavovi o grijehu,
istini, moralu, samospoznaji i ostalim temama.
Međutim, znanstvenik Martin Meyer u razgovoru koji slijedi objašnjava daje
popularna predodžba o tim školama misli kao takvima koje su se kretale
potpuno zasebnim i suprotnim stazama —jedna kao prihvaćena
prevladavajuća priča, a druga kao hereza — pretjerano pojednostavljena.
Meyer, profesor Biblije i kršćanskih studija na Sveučilištu Chapman, ukazuje
na neke temeljne sličnosti između izvještaja Gnostičkih i tradicionalnih
Evanđelja. Obje skupine su monoteističke i slijede predodžbu da je ljudski rod
stvoren na Božju sliku i priliku, kaže on, i oba vide Isusa kao figuru koja
otkriva Boga ljudskom rodu. To navodi Meyera, zajedno s drugim
znanstvenicima, na oprez usmjeren protiv stavljanja bilo kanonskih Evanđelja
bilo tih alternativnih Evanđelja u kalup. Ona predstavljaju raznolikost pogleda
na zajedničku temu, kaže Meyer. "Omogućavaju nam da vidimo kršćanski
pokret kao definiran velikom raznolikošću ljudi i različitih skupina koje su
svaki u svojoj vlastitoj potrazi za onim što znači slijediti Isusa".
Ipak, najvažnija razlika između pravovjernih Evanđelja i tih nekanon-skih
tekstova jest način na koji prikazuju ulogu Marije Magdalene, kako smo vidjeli
u prethodnom poglavlju čija je autorica Karen King. Dok se općenito može
reći da ta alternativna Evanđelja tretiraju muškarce i žene s više jednakosti
od tradicionalnih Evanđelja, u njima je duhovni razvoj shvaćen kao mnogo
važniji od spola, s velikom iznimkom Evanđelja po Tomi. Ovdje, govoreći o
Mariji, Isus nam kaže "žene nisu vrijedne života" i "ja sam čuje voditi kako bih
je učinio muškarcem". Lako je zamisliti da ni jedan drugi ulomak u
evanđeljima nije izazvao toliko bijesa kao ovaj, i Meyer posvećuje dio
vremena u ovom intervjuu objašnjavanju tog zagonetnog ulomka. Zaključuje
citatima nekih svojih omiljenih ulomaka o Mariji Magdaleni iz Gnostičkih
Evanđelja.
Meyer je autor knjiga Gnostička otkrića/The Gnostic Discoveries, Gnostička
Evanđelja o Isusu/The Gnostic Gospels of Jesus, The Unkovvn Savings of Jesus
i The Gospels of Mary. Njegova knjiga The Gospel of Thomas: The Hidden
Savings of Jesus uvrštena je na popis sto najboljih duhovnih knjiga
dvadesetog stoljeća. Nedavno je dr. Meyer uredio i preveo najvažnije dijelove
alternativnih dokumenata tipa Evanđelja koji su ugledali svjetlo dana od
otkrića u Nag Hammadiju, Evanđelje po Judi.
Otkriće Gnostičkih Evanđelja 1945. godine i detaljna proučavanja istih koja su
slijedila naveli su znanstvenike i teologe da rekonstruiraju podlogu ranog
kršćanstva. Gotovo je dio naše religiozne DNK to što se kršćanstvo razvilo u
izravnoj progresiji: Isus je širio poruku, Petar je izgradio Crkvu, Nicejski je
koncil učvrstio doktrinu i to je to. Danas, odjednom, postajemo svjesni da je
bilo više kršćanstava te da su se različiti pokreti natjecali za doktrinalno
pravovjerje. Kako vi gledate na to?
Moj način rekonstrukcije povijesti Crkve počinje ovim načelom: u početku
bijaše raznolikost. E sad, to ne znači da su se ljudi borili poput psa i mačke
čitavo vrijeme, ali znači da su postojali različiti načini razumijevanja toga što
Radosna vijest o Isusu zaista donosi i što je značilo slijediti Isusa. Neke od tih
razlika pretvorile su se u polemike — to nije uvijek bilo dobra i nježna stvar.
Ova vrsta argumentacije javlja se u izvještajima o Mariji gdje padaju teške
riječi između Marije i Petra. "Petrovi ljudi" i "Marijini ljudi" jednostavno se ne
slažu pretjerano dobro i u konačnici Petrovi ljudi odnose pobjedu: TU ES
PETRUS ET SUPER HANC PETRAM AED1F1CABO ECCLESIAM MEAM uklesano je
u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. "Ti si Petre stijena, i na toj stijeni sagradit ću
Crkvu svoju".
To je linearno gledište na povijest Crkve, i to je loša povijest. Ona upućuje na
to da postoji samo jedan način razmišljanja o tome kako je Bog djelovao
kada, u početku, bijaše raznolikost, a raznolikost nije bila specifično ispravno
mišljenje niti pogrešno mišljenje, pravovjerno ili heretičko. Nije bilo
pravovjerja ili hereze samih po sebi. To su politički pojmovi. A tko je bio
glasniji, tko je imao glasove, tko je na kraju odnio pobjedu, tko se smio
nazivati pravovjernim? Heretici su bili oni koji jednostavno nisu imali brojke
na svojoj strani: obilježeni su kao bezbožni ljudi i zli muškarci i žene,
vjerojatno potaknuti od strane vraga. Oni postaju "autsajderi" a ne legitimni
dio pokreta — u rangu sa svojim ocem, vragom.
Što nas vodi ravno do Gnostičkog pokreta.
Da. Do drugog stoljeća rastuća količina raznolikosti stvorila je mislioce koji su
tragali za gnosis (unutarnjom spoznajom) a što je procvalo u ono što danas
nazivamo gnostičkom religijom. Mnogi su ljudi u to vrijeme počeli gravitirati
prema konceptu unutarnje spoznaje umjesto prema onome što će postati
prevladavajućom predodžbom da spasenje počiva u štovanju nečega izvan
samoga sebe.
Čini se da je to bio način razmišljanja s kojim se moderni muškarci i žene
mogu identificirati, taj koncept da istina počiva unutra. A bio je popularan i
tada. Zašto onda nije prevladao?
Poteškoća s gnosticima bila je u tome što se oni nikada nisu okupili
kako bi se organizirali i postali politički. Dok su gnostici meditirali i
tražili Boga u sebi, sljedbenici Petrova puta čvrsto su stajali na zemlji.
Pokosili su travnjake i obojili crkve — i sastavili kanon te uskočili u
krevet s Konstantinom.
Što čini gnostički način razmišljanja toliko drukčijim od onog u Novom
Zavjetu?
Tri su ključne razlike između Novoga Zavjeta i alternativnih Evanđelja.
Prvo, Uskrsnuće. Čitavo moderno kršćanstvo izgrađeno je na konceptu Novog
Zavjeta. A ipak Evanđelje po Mariji i Evanđelje po Filipu, i ostala za koje danas
znamo i nazivamo bilo Gnostičkim evanđeljima bilo mističnim evanđeljima, ne
sadrže ni razapinjanje na križ, ni muke i smrt Isusovu a niti Uskrsnuće, barem
ne u doslovnom smislu.
No, ako vjerujete da je najvrednija pouka priče o Uskrsnuću pojava života i
svjetla kao pobjednika u ljudskom iskustvu, tada u tim evanđeljima imate
mnogo toga — uključujući i nedavno otkriveno Evanđelje po Judi. U stvari,
Evanđelje po Judi dobar je primjer mog zaključka. Postoji golema količina
života i svjetla na kraju tog teksta, ali nije shvaćeno kao prazan grob, anđeli
ili mladić u grobu. Shvaćeno je kao duhovno biće koje dolazi do izražaja,
unutarnje biće koje konačno oživljava. Dakle, to je svakako vrlo različita
vizija, ali ne i sasvim strana.
Drugo — i ono što nam je postalo tako dobro poznato uslijed fenomena Da
Vincijeva koda, jednako kao i uslijed popularizacije feminističkih znanosti
utemeljenih na tim alternativnim evanđeljima — jest tretman Marije
Magdalene. Po mom mišljenju, priča o Mariji Magdaleni u Novom Zavjetu je
priča svedena na epizodni zaplet. To ne znači da isti nije važan. U stvari, od
svih žena koje su tamo spomenute, s mogućom iznimkom Marije, Isusove
majke, ona je istaknutija od većine, i obično se spominje prva kod nabrajanja
svih žena. Ona je ta koja je spomenuta po imenu kao očišćena od demona i
ona čija su sredstva pomagala u potpori pokreta. I, naravno, ona je u samom
središtu priče o Uskrsnuću. Ipak, priča o Mariji Magdaleni ostaje epizodni
zaplet.
Očito je da u tim drugim evanđeljima vidimo Mariju Magdalenu koja je mnogo
nezavisnija osoba, a njezina priča uopće nije samo epizoda. U nekim
slučajevima možemo ju vidjeti u vrlo dinamičnoj ulozi. Ona je ta koju je Isus
cijenio i ona je ta koja ga zaista razumije.
Dakle, sa stajališta pripovjedača, razlika je između sporednog lika u epizodi i
protagonista u glavnom zapletu.
A treće?
Treće je uloga grijeha. Vjerujem da medu gnosticima grijeh nije bio osnovni
ljudski problem, ali neznanje jest. Kada bismo samo mogli dosegnuti spoznaju
— kada bismo mogli iskorijeniti tamu, neznanje, manjak spoznaje — dobro
bismo prošli. Shvatili bismo što je za nas najvažnije. Vjerovanje u Kristovu
muku i smrt, vjerovanje da je Isus umro za vaše grijehe nije odgovor nego je
odgovor vjerojatnije i prije stići do spoznaje — shvaćanje da će vam, ako ste
kršćanin, Isus pomoći da se probudite. On vam može donijeti stvari koje će
vas dovesti do spoznaje o tome tko je on i tko ste vi. I tada ćete pronaći onu
iskru božanskoga, ono božje svjetlo, onaj duh Boga u vama — i bit ćete
spašeni.
Izlaz iz ljudskih problema neće biti vjera, vjerovanje u nekoga, a ni nečija
žrtva da bismo umirili ljutitog Boga. Možete uvidjeti da to gnosticima ne bi
imalo nikakvog smisla. Čak i danas, mislim da ovdje ima nekih važnih pitanja.
Mislim, zar pristojni kršćani koji su upravo prošli kroz Veliki tjedan stvarno
misle da je Bog ljutiti, gnjevni Bog? I da je jedini način da se tog bijesa
riješimo prinijeti neku vrstu žrtve? Da se mora proliti nečija krv, i to ne samo
životinjska nego ljudska? I ne samo ljudska, nego krv samog sina Božjeg?
Drugim riječima, prema Gnostičkim evanđeljima, nešto možete nazvati
grijehom, ali zaista, u stvarnosti, u shemi stvari ne postoji nikakva konačna
stvar na svijetu zvana grijeh. Međutim, ako se zbunite s nečim što vodi do
neznanja i zabune, tada to nazivate grijehom. Pravi problem nije to što je Bog
nekako ljutit na vas zato što ste zgriješili. Pravi je problem sabrati se, shvatiti
da pripadate strani svjetla. Znate tko ste, dolazite do spoznaje, i pronaći ćete
svoje spasenje u tome. Dakle, grijeh nije visoko na popisu problema koji
zaokupljaju i kojima se bave gnostički tekstovi.
A što je s konceptom zla? Kako su se gnostici nosili s tim?
Bilo je mnogo zanimanja za zlo u sklopu gnostičkog pokreta. U stvari, sv.
Augustin (354. — 430.) i ostali smatrali su da su gnostici bili pretjerano
zaokupljeni zlom — djelovati kao da je zlo bilo je nešto stvarno i opipljivo.
Gnostici su vjerovali da je stvoritelj ili demijurg bio prilično gadan tip, i davali
su mu stroga imena kao što je Yaldabaot (Dijete kaosa), Samael (Slijepi Bog) i
Sakla (Luda) kako bi pokazali da je on odgovoran za većinu neznanja, zla i
smrti u svijetu. To je bilo u suprotnosti više s platonskom idejom (što ju je
usvojio sv. Augustin) koja kaže da je sve što postoji dobro, a u mjeri u kojoj
nešto ne postoji to je zlo — zlo je, dakle, konačna odsutnost dobra. Takav
stav prkosio je gnostičkom vjerovanju da moramo biti svjesni da je zlo oko
nas kao i natprirodne moći koje nas potlačuju ako se želimo osloboditi istih.
Drugim riječima, gnostici su platonistima odgovarali govoreći "Pa, znate da je
problem ovdje to što postoje neke snažne natprirodne sile oko nas, i bez
obzira zvali ih sotonskim figurama ili ne, to je gomila zloduha. A dio stvarnosti
života jest da morate naučiti suočiti se s različitim zlima. Ne možete samo
poželjeti da nestanu na filozofski način, pretvarati se da ne postoje, a i dalje u
potpunosti sudjelovati u biću". Njihovo je stajalište bilo da je moguće osjetiti
zlo u svom tijelu kao bolest ili ga vidjeti u tiraniji moći. To su stvarnosti života
s kojima se moramo suočiti. Upravo uz pomoć meditacije i samospoznaje
možemo se konačno suočiti sa stvarnošću zla i prevladati ga, te naučiti kako
živjeti u blagoslovu kroz sve to, unatoč svemu tome.
Zatim je tu cjelokupno pitanje uloge žena. Moj je dojam da je uloga žena u
kanonskim evanđeljima važna, a ipak ograničena. No, to nije tako u
gnostičkim tekstovima gdje su žene viđene prvenstveno kao one koje imaju
viši položaj — što je bilo dijelom rasprave između Marije Magdalene i Šimuna
Petra.
U gnostičkim tekstovima Marija Magdalena je ona koja uvijek kaže
"Zaboravimo na spol. Govorimo o tome da smo stvoreni istinskim ljudima. Ne
govorimo o tome hoće li muškarci ili žene biti pobjednici u bici spolova". Petar
je za borbu između spolova dok se Marija izdiže iznad takve vrste stvari i
govori o tome što znači biti istinski čovjekom. Smatram to vrlo oslobađajućim
i zaista prediv-nim.
To je toliko drukčije od onoga što nam pada na um kada razmišljamo o
prevladavajućem kršćanstvu da se pitam treba li zaista gnostike smatrati
kršćanima.
Vaš je zaključak zanimljiv. Neki bi znanstvenici rekli, na primjer, da Evanđelje
po Judi nije kršćansko evanđelje jer u njemu, kao ni u mnogim Gnostičkim
evanđeljima, Isus ne umire za nečije grijehe. Ne ustaje fizički iz mrtvih niti
ostavlja prazan grob. Po mom mišljenju, to jednostavno pokazuje različiti
pristup onome što je Isus bio i u čemu je bila njegova vrijednost. Kršćanski je
pokret bio određen velikom raznolikošću različitih ljudi i raznih skupina koji su
svi bili u vlastitoj potrazi za onim što je značilo slijediti Isusa, hodati uz Isusa,
vjerovati u Isusa i vjerovati u Boga. Na neki način stavljam tu raznolikost u
kontekst jednog pokreta. Evanđelje po Judi jest kršćansko evanđelje.
Evanđelje po Mariji jest kršćansko evanđelje. Evanđelje po Filipu jest
kršćansko evanđelje. Sve je to dio kršćanstva — kao nasuprot, mislim, onome
što se događa u pravovjernom načinu gledanja na stvari, a koje kaže da "ti
ljudi" ne mogu biti dio užeg kruga. Isključiti te vjernike znači držati ih izvan
istoga. Tada su oni "drugi".
Istaknuli ste raznolikost ranokršćanske misli, čak i medu različitim Gnostičkim
evanđeljima. Mnogi ljudi vole citirati Evanđelje po Filipu gdje se kaže daje Isus
"volio nju više od [svih] učenika ]i običavao je] ljubiti ju ]često] u ]¦¦¦]"¦ Većina
znanstvenika zaključuje daje ova posljednja riječ "usta", nagovještavajući
time neku vrstu erotske veze. No, tu je i još jedna implikacija, možda još
važnija. To je dojam da Isus ne radi razlike između sposobnosti žena da
dostignu duboku duhovnu spoznaju i sposobnosti muškaraca za to.
No, tu opet imamo Evanđelje po Tomi. Ovdje se također čini da Isus podupire
ujednačenu, cjelovitu ravnotežu između muškog i ženskog. U izreci 22 Isus
kaže da za ulazak u kraljevstvo nebesko "učini ono unutra poput onoga vani,
ono gore poput donjeg, i kada učiniš muško i žensko jednim i istim, tako da
muško nije muško niti je žensko žensko...". No, evanđelje završava šokom.
Izreka 114 počinje s prijedlogom Šimuna Petra da Marija napusti njihov krug
"jer žene nisu vrijedne života". Na što Isus odgovara nečim što bismo danas
smatrali oštrom anti-feminističkom retorikom: "Sam ću je voditi kako bih je
pretvorio u muškarca, tako da i ona može postati živi duh nalik vama
muškarcima. Jer će svaka žena koja od sebe učini muškarca ući u kraljevstvo
nebesko".
Mnogo ste proučavali ovo evanđelje. Možete li nam iznijeti svoje tumačenje
onoga što se čini da je Isusov anti-feministički stav?
Pa, mislim da, kako godine prolaze, stječem malo bolji uvid u Evanđelje po
Tomi i sada se osjećam prilično blisko tom tekstu. Ne znam baš točno kako
bih ga klasificirao: nisam zadovoljan time da ga se klasificira kao Gnostičko
evanđelje. Ipak, smatram da u konačnici Evanđelje po Tomi odražava
epistemologiju povezanu s određenim pristupom mudrosti.
Zapravo ga smatram evanđeljem mudrosti u kojemu Isus koristi tehniku —
viđenu i u kanonskim evanđeljima — ne ograničavanja svega nego ostavljanja
priča nedovršenima ili s pitanjem koje ostaje visjeti u zraku. Takav pristup čini
Tomino evanđelje interaktivnim, dijalogom osmišljenim da dočara misao, i
otvorenim širem tumačenju.
Dakle, postoji li posebna poruka ugrađena u posljednju izreku Evanđelja po
Tomi? Ili bismo trebali pretpostaviti da je to polemičko djelo koje ponavlja
većinu onoga što nalazimo u literaturi vezano uz Petra kao vrlo strogog
prema spolnim kategorijama i s Marijom kao onom koja je često kritizirana?
Moja je pretpostavka da je riječ o ovom potonjem, tumačenom na različite
načine kako su se s time susretali različiti ljudi. I smatram da ako je u stvari
grupa redovnika bila ta koja je prepisivala Evanđelje po Tomi, i ako je
redovnik u svojoj sobi to uzeo u ruke i pročitao posljednju izreku, možda nije
imao prosvijetljeni mistični stav o tome ili simbolički pogled. Siguran sam da
je mislio na prekrasnu ženu koja je prošla pored njega — u stvari koja ga je
dovodila u iskušenje i tjerala da ima zle misli o seksu — e pa, i ona se može
spasiti, ali će morati odbaciti svoju ženstvenost i svoju seksualnost te postati
muško i nalik Bogu.
Kada pogledamo pitanje spolne modifikacije, žene koja postaje muškarcem, o
tome postoji mnogo literature. U većem dijelu literature takva vrsta promjene
spola obično je simbolična a kategorije metaforične. U stvari, u dobrom dijelu
literature podrazumijeva se da, neovisno o stvarnom fizičkom spolu osobe, u
svim ljudskim bićima postoji i muška i ženska strana. A muška je strana ono
što treba njegovati i hraniti.
Ako vjerujete u takav simbolički način razmišljanja, muška strana povezana je
s nebesima i s umom, a ženska strana s majkom Zemljom i vidljivim svijetom
— ciklusom života i smrti, osjetom percepcije, svime što je dio fizičkog
svijeta. I iz takvog svjetonazora, ako žena postane muško, žena je premašila
ovaj svijet i postala dio svijeta iznad.
Vratimo se suprotnosti između izreka 22 i 114, u kojima možemo vidjeti taj
koncept primijenjen u praksi.
Izreka 22 ima viziju androginog, muškog i ženskog koji postaju jedno. A onda
imamo tu provokativnu izreku na kraju, toliko provokativnu da neki ljudi misle
kako je istu vjerojatno dodao redovnik koji je mrzio žene. No, u stvarnosti
onoga vremena to su bile tek dvije strane istog novčića u antičkom svijetu.
Postoje priče koje kažu da u početku bijaše androgino, a onda je androgino
prerezano na pola. Platon u Gozbi donosi pogled na čovječanstvo što njemu
znači da mogu postojati muškarci, žene i androgina bića.
Možemo, dakle, reći da su i muško i žensko nekada bili u raju, i na početku
bijasmo jedno, a sada smo dvoje. A jednoga ćemo dana ponovno biti jedno u
blaženom postojanju. To je jedan način gledanja na to. No, postoji i drugi
način gledanja na spol i to je jednos-polni pristup. To je samo spol: ako samo
oduzmete muške spolne organe, penis od muškarca, imate žensko. Ili, ako
imate žensko biće koje dovršava samo sebe ili ga dopunjavaju bogovi i
boginje, tada tom ženskom biću mogu izrasti muški spolni organi.
U dijelu mitološke literature, žene pokušavaju pobjeći od ograničenja braka ili
ograničenja života žene, pa se mole bogovima da ih pretvori u muško, i
odjednom osjećaju pritisak u trbuh te od tamo izlaze muški spolni organi.
Razvijaju se u falus. Gledano na taj način, mogu se smatrati androginim
bićima jer su žene kojima je izrastao penis. I tako su postali potpunim bićima.
Spoznali su potpunost jednoga spola.
Ja mislim da su u Evanđelju po Tomi, u izrekama 22 i 114 predstavljene dvije
različite slike androginosti. Stajalište koje danas smatramo privlačnim jest da
se jednina, odnosno potpunost postiže kroz zajednicu. Drugo odbacujemo kao
neprikladno, neodgovarajuće — da bi žensko moglo postati muško.
No, ipak vjerujem da je izreka 114 tretirana više simbolički u gnostičkoj i
mističnoj literaturi. Ondje prevladava tendencija ne upuštanja u takve igre s
izniklim falusima, nego se nastoji govoriti metaforički o životu na ovom
svijetu kao ženskog stvorenja, i životu u svijetu iznad — životu s Bogom,
životu uma — kao muškog bića.
Nakon što je to rečeno, treba dodati da to ne znači da će ijedno biti vrlo očito
i opipljivo. Još uvijek mislim da se osjećamo kao da imamo nešto medu
zubima kada pogledamo izreku 114. I dalje nas razdražuje, a možda tako i
treba biti. Takav spolni simbolizam kakav nalazimo u izreci 114 možda je
odgovarao antičkom svijetu, no u našem se doima zaista zastarjelim.
Koji su dijelovi Gnostičkih Evanđelja vama pomogli da osobno razumijete
Mariju Magdalenu? Ima li u njima anegdota koja vam se posebno dopadaju ?
Mislim da bi moj omiljeni ulomak bio iz Evanđelja po Mariji kada ona, nakon
razapinjanja Isusa na križ, dok su učenici sasvim izvan sebe, tješi riječima:
"Ne plačite, ne tugujte niti budite u sumnji, jer će njegova milost biti sa svima
vama i zaštitit će vas. Radije hvalimo njegovu veličinu jer nas je pripravio i
učinio nas istinski ljudskima". To je zaista snažan i dojmljiv način razmišljanja.
U takvom načinu shvaćanja Radosne vijesti o Isusu, slijediti Isusa znači
shvatiti naše pravo mjesto kao ljudskih bića, te otkriti da se najdublje iskustvo
spasenja događa dok stječemo istinsku humanost. To je predivna
humanistička poruka.
Još jedan meni jako drag ulomak jest onaj iz Pistis Sophiaje. Isus daje upute
učenicima, uključujući i Mariju Magdalenu, te završava riječima: "Tkogod ima
uši da čuje trebao bi čuti". A zatim slijedi živa slika: "To se dogodilo kada je
Marija čula te riječi dok je Spasitelj govorio, zagledala se u zrak na jedan sat i
rekla 'Gospodaru, zapovijedi mi da govorim otvoreno'". Suosjećajni Isus
odgovara "Blagoslovljena Marijo, ti s kojom ću dovršiti sve tajne na visini,
govori otvoreno, jer ti si ona čije je srce željno kraljevstva nebeskog više nego
bilo koje od tvoje braće". Ne biste mogli tražiti bolje ohra-brenje njezine
duhovne snage od toga.
Jeste li zabrinuti što je takva vrsta duhovne vizije izgubljena medu svom
reklamom? Da će nas sve te kontroverze — jesu li Marija Magdalena i Isus
imali spolne odnose, je li ona završila u Francuskoj i utemeljila krvnu lozu itd.
— natjerati da propustimo smisao njezine priče, baš kao što nam pozornost
odvraćaju primjedbe pape Grgura o njoj
ili francuske srednjovjekovne legende o Magdaleni?
Da, čvrsto vjerujem u to. Postoje kontradiktorni dokazi koji podupiru te
kontroverze, a nema načina da se to razriješi. Argumenti iz tišine, često takvi
kojima se ljudi utječu i koje najglasnije izvikuju, opće je poznato, samo su
nagađanja. Prepiranje oko mogućnosti jesu li Isus i Marija Magdalena bili
spolni partneri, ili oženjeni, može biti još jedan način da ju se marginalizira,
pa i mi možemo upasti u isti zamku. Luka je napisao da je bila histerična.
Papa Grgur Veliki rekao je da je bila kurva. Mi bismo mogli reći: "Oh, bila je
samo seksualna partnerica stvarno važnog dečka". I tako bi nam promaklo
ono što tekstovi pokušavaju naglasiti — da je bila inteligentna, nezavisna
žena kao i duhovni voda.
NAJVEĆE PRETJERIVANJE IKADA ISPRIČANO
Kritika "novih" tumačenja Gnostičkih Evanđelja
INTERVJU S PHILIPOM JENKINSOM
Otkriće Knjižnice iz Nag Hammadija — popularno poznato pod nazivom
Gnostička Evanđelja — donijelo je revoluciju u našem razumijevanju ranog
kršćanstva. Ti zapisi koje je predstavila i popularizirala nova skupina
feminističkih i drugih znanstvenika, podbodeni medijima željnim da potaknu
raspravu i debatu na području vjerskog oživljavanja, i katapultirani u
popularnu imaginaciju Da Vincijevim kodom, postali su novousvojeno znanje
o ulozi Marije Magdalene među Isusovim učenicima.
Philip Jenkins smatra da se ta nova konvencionalna mudrost pojavila
zahvaljujući ne toliko onome što Evanđelja zapravo kažu koliko sklonosti da
vidimo ono što želimo vidjeti. On tvrdi da je velik dio tih takozvanih novih
otkrića poznat već barem dvije stotine godina. Štoviše, ta su alternativna
Evanđelja napisana mnogo kasnije od kanonskih Evanđelja, što ih smješta
onako daleko od Isusova vremena koliko smo mi danas u SAD-u udaljeni od
vremena Francuskog i Indijanskih ratova. Budući da nema pisanih onodobnih
dokaza o vremenu u kojemu je Isus živio, jenkins postavlja retoričko pitanje,
možemo li zaista vjerovati usmenoj povijesti staroj dvije ili tri stotine godina?
Nadajmo se, kaže on, da ćemo, kada se pojavi nova skupina biblijskih
tekstova, njih moći "procjenjivati prema njihovim mjerilima, a ne isključivo
prema njihovoj vrijednosti u kulturnim bitkama".
jenkins je profesor povijesti i vjerskih studija na Sveučilištu u Pennsylvaniji a
svoja je stajališta detaljno razjasnio u knjizi Hidden Gospels: How the Search
for Jesus Lost Its Way.
Podnaslov Vaše knjige Hidden Gospels je provokativan: Kako se potraga za
Isusom izgubila. Možete li ukratko prepričati što time mislite? I, je li se i
potraga za Marijom Magdalenom isto tako "izgubila na putu"? Moj je naslov
namjerna igra riječi s "putom", pojmom koji su najraniji Isusovi sljedbenici
koristili za opisivanje nove vjere, čak i prije nego što je ista postala
"kršćanstvo". Oni su bili sljedbenici Puta (grčki hodos). Kada to znamo,
možemo pronaći riječ razbacanu po čitavom Novom Zavjetu. Ustvrdio sam da
su brojni moderni znanstvenici iznijeli netočnu sliku o Isusu i tako se izgubili
na "putu". Isus kakvoga su oni prikazivali ponajprije se zasnivao na
tumačenju dvaju rekonstruiranih dokumenata, izgubljenog Evanđelja Q i
najstarijih slojeva Evanđelja po Tomi. Na temelju tih izvora tvrdili su da je
"izvorni Isus", koliko možemo zaključiti, bio učitelj mudrosti a priče s
elementima natprirodnog oko njega izrastale su kasnije. Umjesto toga tvrdim
da su čuda, iscjeliteljstvo i natprirodno bili u samom središtu najranijeg
Isusovog pokreta i da se rekonstruirana "Isusova mudrost" temeljila na
pogrešnom razumijevanju tih najranijih tekstova.
Isto tako, mislim da je Marija Magdalena fascinantan lik, ali da je velik dio
modernih tekstova o njoj izgubio smjer u smislu čitanja nje kroz moderne
poglede, kao predstavnice feminističke duhovnosti, izgubljene ere vodstva
žena u Crkvi, i tako dalje. Albert Scheitzer opisao je potragu za Isusom kao
gledanje prema dolje i opisivanje lica koje vidite ondje dolje kao Isusovo lice,
iako je to, naravno, samo vaš vlastiti odraz. To se događalo s nekim novijim
mišljenjima o Mariji Magdaleni. Kako kaže izreka, ne vidimo stvari onakve
kakve jesu, nego onakvima kakvi smo mi.
Nekada je, pišete, fraza "istina Evanđelja" simbolizirala apsolutni standard
istine — ali, danas, djelomično zbog nalaza iz Nag Hammadija, djelomično
zbog čitavog fenomena Da Vincijevog koda, znanstvenici i široka javnost kao
da su došli do suprotnog zaključka: da postoji više od jedne istine, da umjesto
jednog kršćanstva postoji više njih. A ti alternativni stavovi trebali bi dobiti
jednaki tretman, ako ne i veću težinu. Jedna od frustrirajućih stvari kod
"novog" znanstvenog pristupa ranom kršćanstvu jest da isti stalno iznova
izmišlja "toplu vodu". Ako pogledate biblijsku znanost prije stoljeća ili više, to
su upravo ideje o kojima su tada ljudi slobodno raspravljali. Godine 1934.
VValter Bauer napisao je razornu knjigu naslovljenu Pravovjerje i hereza u
ranom kršćanstvu/Orthodoxy and Heresy in Early Christianity, u kojoj je tvrdio
da su u drugom i trećem stoljeću različite vrste kršćanstva bile pravovjerne u
različitim dijelovima svijeta, a svaka je od njih imala svoje evanđelje. Tek
postepeno je jedna od tih škola odnijela pobjedu, proglasila samu sebe
pravovjernom i retroaktivno proglasila svoje dokumente "pravim
evanđeljima". Te ideje nisu ništa novo.
Problem u svemu tome jest da je Bauer uvelike pretjerivao. Evanđelja nisu
stvorena kao sasvim jednaka. Neka su dosta starija od drugih, bilo u smislu
toga kada su napisana bilo kada je riječ o izvorima kojima su imala pristup.
Neupitno je da su četiri kanonska Evanđelja starija u oba smisla od bilo kojeg
"suparničkog", iako bi par fragmenata Evanđelja iz Egipta moglo sadržavati
ostatke nekih starijih tekstova. Razlog zbog kojega crkveni vode ne obraćaju
pozornost na ostala takozvana Evanđelja jest taj što je velika većina tih
tekstova tek bila započeta u trećem stoljeću. Prevladavajuća struja u Crkvi ne
isključuje "skrivena Evanđelja" zato što smatra da nisu pravovjerna, nego
zato što zna da su to novije produkcije koje ne zavređuju poštovanje kao
povijesni dokumenti.
Datiranje je ključno u određivanju autoriteta. I upravo nam zato tekst kao što
je Evanđelje po Mariji može reći mnogo o početku trećeg stoljeća, kada je
napisan, ali baš ništa o povijesnoj Mariji Magdaleni koja je vjerojatno
preminula dvije stotine godina ranije.
Vjerujete da je nalaz iz Nag Hammadija obogatio naše razumijevanje
ranokršćanskog pokreta — ali smatrate da u njega učitavamo previše. Zašto?
Zar nas ta Evanđelja nisu prisilila da propitujemo naše shvaćanje Marije
Magdalene na pozitivan način — kao apostolice pa čak i kao uzora?
Tekstovi iz Nag Hammadija su iznimno informativni izvori i uče nas mnogo
toga o ranokršćanskom svijetu. No, ne kažu nam gotovo ništa o Mariji
Magdaleni, bilo kao stvarnoj povijesnoj figuri bilo kao legendarnom vodi ranog
kršćanstva. Već u devetnaestom stoljeću svatko koga je zanimala religija —
kršćanstvo, religija New Agea, feministička duhovnost — okrenuo bi se ravno
stranicama Pistis Sophiaje, dugom dijalogu u kojemu su glavni likovi Isus i
Marija Magdalena, a ona je opisana kao vodeća učenica i važna duhovna
figura. To nam govori nešto o dubokom poštovanju koje su neki gnostici
iskazivali za Mariju, vjerojatno u trećem stoljeću — no, kao što sam već rekao,
ništa o stvarnoj ženi tog imena.
A Pistis Sophia je tek jedan izvor koji smo imali mnogo prije Nag Hammadija.
Evanđelje po Mariji čak i nije otkriveno u Nag Hammadiju, nego ponovno
pronađeno 1896. godine. Imamo također mnogo kratkih ulomaka dijaloga
između Isusa i Marije u fragmentima Evanđelja koje smo otkrili od najranijih
kršćanskih pisaca. Drugim riječima, većina onoga za što ljudi tvrde da su
bombastična nova otkrića nije ništa takvo.
Neki su znanstvenici pronašli publiku prijemljivu za predodžbu da ta "skrivena
Evanđelja" otkrivaju svijetu slavno "možda-bi-se dogodilo", da upotrijebimo
vaše riječi, samo da ih nije proglasila herezom a zatim namjerno sakrila
Petrova Crkva. Što je u takvom mišljenju pogrešno? Događaji opisani u vašem
pitanju pretpostavljaju kronologiju,odnosno pretpostavljaju da su gnostici
postojali već vrlo rano, a zatim je podla Crkva prikrila istinu o njima. Crkva u
drugom i trećem stoljeću ne skriva Evanđelja, samo zna da su ona novija, pa
prema tome i ne osobito vrijedna. Štoviše, ako Crkva i jest sakrila Gnostička
Evanđelja, učinila je to prilično loše, budući da su rani crkveni oci sačuvali
tako mnogo od njihovih tekstova.
Ali, da, zaista mislim da je glavna privlačnost "skrivenih Evanđelja" to što ona
dopuštaju modernim ljudima da razmisle o putovima kojima se nije krenulo.
Uzmimo, na primjer, 1900. godinu; tada su, kao i danas, ljudi gledali prema
velikim religijama Azije i osjećali duboko žaljenje zbog toga što se činilo da
kršćanstvo osuđuje budizam ili hinduizam. Zar ne bismo mogli učiti iz velikih
duhovnih učenja što dolaze iz Azije? Međutim, Gnostička Evanđelja prikazuju
Isusa koji je mnogo više u skladu sa svijetom azijskog gurua koji se dopada
našim senzibilitetima. Jedna od ranih uspješnica iz moderne fikcije o Isusu
bila je djelo Georgea Moorea The Brook Kerith, objavljeno 1916. godine, i ono
prikazuje Isusa točno na način budističke sage, koji je preživio razapinjanje na
križ, te se na kraju pridružuje budističkim redovnicima koji se vraćaju u Indiju.
Kako sam već rekao, Da Vincijev kod nije prva knjiga koja iznosi radikalne
argumente poput ovoga — nije čak ni stota. D. H. Lavvrence se poigravao s
idejom o oženjenom Isusu, baš kao i Erank Harris, baš kao i Robert Graves.
Mnogi su pisci također istraživali ideju o Isusu koji je preživio razapinjanje na
križ.
Da, i ideja o Isusu koji je oženio Mariju Magdalenu još je jedan vrlo stari orah.
Zapravo me iznenađuje što nitko nije "pokupio" ideju Christophera Marlovvea
daje Isus običavao imati spolne odnose s evanđelistom Ivanom. Možda netko i
radi na takvom romanu upravo u ovom trenutku.
Svaka generacija mora rekonstruirati rano kršćanstvo u svojoj vlastitoj slici,
pa to i čini. Nije iznenađenje da se "otkriće" oženjenog Isusa podudara točno
s mahnitošću unutar Crkve oko pitanja celibata i zahtjeva žena za
sudjelovanjem u vodstvu iste, kao i optužbi za intrige i prikazivanje skandala
vezanih uz zlouporabu od strane svećenika.
Čini se da upirete prstom i kažete: bez vas, masovnih medija, koji ste
svojevoljni sudionici — zato što ste robovi političke korektnosti i dnevnog
socijalnog okruženja "osjećaj se dobro " — taj revizionizam ne bi postao tako
popularan kao što mu je uspelo, jer to uopće ne zaslužuje. Možete li to
objasniti?
Ne bih bio toliko blesav da kritiziram medije zbog pokušaja da obave svoj
najvažniji posao, a to je privući najširu moguću publiku. No, po definiciji,
vijesti su uvijek o nečem novom. Znanstvenici koji se bave religijom iscrpljeni
su kada oko Uskrsa dobiju uobičajeni telefonski poziv — "Dakle, ima li što
novo o uskrsnuću?" — i ako nema, novinari pokazuju prirodnu sklonost da
objavljuju teorije koje bi mogle biti rubne ili zaista zapetljane. Isto su tako
skloni uokvirivati priče u smislu uzbudljive pripovijetke, o zapanjujućim
otkrićima, odvažnim znanstvenicima otpadnicima koji se usuđuju uhvatiti se u
koštac s ušančenim establišmentima, s novim dokumentima koji će poljuljati
svijet znanosti i tako dalje. Problem u svemu tome jest da gubimo
perspektivu pamćenja, i da u stvari tako malo onoga što je navodno novo i
revolucionarno uopće nije novo, i dobro je poznato znanstvenicima već
doslovce stoljećima. Pripovijetka o izgubljenim misterijima i iznenadnim
otkrićima ugrađena je u uzorak amnezije koja se stalno vraća.
Ako su, kako kažete, "novi znanstveni pristup" i mediji stvorili pretjerano
mišljenje o nalazima iz Nag Hammadija i ostalim u novije vrijeme otkrivenim
evanđeljima, koji je pravi način da shvatimo Mariju Magdalenu kao osobu, kao
apostolicu, kao duhovnog vođu? I je li čitav fenomen Da Vincijevog koda
pomogao ili je otežao razumijevanje ranog kršćanstva i uloge Marije
Magdalene?
Za mene susreti poslije uskrsnuća između Isusa i Marije Magdalene nisu samo
veličanstveni kao književnost, nego su medu najdirljivijim ulomcima svih
religijskih zapisa bilo koje vrste. Doslovce me prolaze trnci kada ih čitam. Nije
nikakvo iznenađenje da je tako mnogo umjetnika i pisaca koristilo i citiralo te
prizore. Dopustite mi da iskoristim ovu mogućnost da spomenem
veličanstvenu priču Rudvarda Kiplinga "Vrtlar", upotrebu susreta Isusa i
Marije Magdalene u modernom okruženju (da budemo pošteni, Kipling miješa
tu Mariju s Isusovom majkom).
Detaljno sam objasnio zašto ne vjerujem da nam Gnostička Evanđelja kažu
išta vrijedno o pravoj, stvarnoj Mariji Magdaleni, pa mi dopustite da nastavim
i kažem da nju i sama kanonska Evanđelja čine fascinantnom figurom.
Osobno ne sumnjam daje ona bila presudna osoba u najstarijoj kršćanskoj
zajednici, i bez problema vjerujem da je nosila naslov apostolice.
Moramo se isti tako suočiti sa stvarnom misterij om načina na koji Evanđelja
obrađuju dojam koji je Isus ostavio na Mariju i što se dogodilo s tom idejom u
prvoj Crkvi. U prvim, najstarijim iskazima o uskrsnuću, što ih je napisao Pavao
pedesetih godina prvoga stoljeća, Marija se uopće ne spominje a Petar je taj
koji prima prve vijesti o uskrsnuću. A ipak Evanđelja prikazuju Mariju kao
zvijezdu čitave pripovijetke. Markov je iskaz nedovršen, ali nema nikakve
sumnje da ga je mislio završiti prikazanjem ženi. Dakle, ili Pavao (a) nije
poznavao tradiciju o Mariji Magdaleni? ili (b) nije vjerovao u isti? ili ju je (c)
smatrao nedovoljno vrijednom da bi je uvrstio zato što je Marija bila žena?
Ako je (a) točno, kada je i kako započela ta očito rana tradicija?
Bilo bi lako povjerovati da je prva priča ispričana o uskrsnuću Mariji, koja je
bila dvostruko upitna kao žena koja je imala poremećaj osobnosti — što je
naša moderna terminologija za sedam demona što su iz nje istjerani. U tom
slučaju, vrlo brzo nakon toga Crkva bi nastojala očistiti pripisujući prvu vijest
o uskrsnuću Petru, kao što bi pokušala i sasvim pokopati priču o Mariji.
Poganski kritičar Celzus svakako je smatrao Mariju nevrijednim svjedokom.
No, zapravo je sasvim suprotno! Priče o Mariji razvijaju se odvojeno od
petrijanske doktrine, iako je iz današnje situacije teško reći jesu li one nastale
prije, kasnije ili usporedo. Znanstvenici u devetnaestom stoljeću, poput
Renana i Straussa, pronašli su korijene ideje o uskrsnuću u "subjektivnoj viziji
najprije žena kod groba, a zatim i ostalih učenika koji su bili pod utjecajem
svoje velike ljubavi prema Kristu, kao i pod utjecajem svog uzbuđenog
mentalnog stanja".
Ukratko, zašto je Marija Magdalena uopće tamo, osim ako nije postojala rana i
prilično nesavladiva tradicija koja je njoj dala prednost u čitavoj priči o
Uskrsu? No, ako je bilo tako, zašto je nema kod Pavla? Jedno pitanje kod toga
moglo bi se baviti sukobom — ili barem nedostatkom istoga — između
tradicija iz Galileje i onih iz Jeruzalema, ili, drugim riječima: Petar protiv
Marije. Evo jednog prijedloga — možda su učenici iz Galileje imali svoj vlastiti
skup ideja i tradicija, s Petrom kao junakom, i to je ono što je Pavao zapamtio
kada je posjetio Palestinu. No, Crkva na području Jeruzalema zapamtila je
Mariju Magdalenu kao junakinju, te se pobrinula da njihove priče završe u
evanđeljima. I, tko zna, ona je također možda bila istaknuta osoba u Crkvi na
tom prostoru ?
Konačno, mislim da su novija maštanja o Mariji Magdaleni zapravo odvratila
pozornost od radikalizma ranoga kršćanstva što je imalo svoj utjecaj na
spolna pitanja. To je nešto što nama zapadnjacima promakne, a što čitatelji u
Africi i Aziji uočavaju, zato što im je poznatiji i bliži tradicionalni društveni
poredak. Za mene je jedan od najsnažnijih dijelova Novog Zavjeta prizor u
kojemu Isus razgovara sa Samari tankom kod bunara, a čineći to prevladava
bezbrojne tabue i ograničenja. Razmislite sada o tome iz azijske perspektive.
Nije samo u ondašnjoj Palestini Isusova komunikacija sa Samaritankom kod
bunara prelazila prihvaćena ograničenja, niti je aktivno sudjelovanje žene u
razgovoru ostavljalo dojam izazova. Moramo pogledati dalje od Marije
Magdalene i na druge Isusove susrete sa ženama, i to moramo učiniti na
osnovi pouzdanih povijesnih materijala, a ne fantazija od nekoliko stoljeća
kasnije.
Gdje se obrušavate na sve kontroverze što okružuju Dana Broivna i ljude čija
mišljenja on uzima kao inspiraciju za svoju knjigu — ljude kao što su Lynn
Picknett (Templar Revelation) i Henry Baigent (Sveta krv, Sveti Gral) ?
Ljudi kao što su Baigent, Brown i Picknettova su popularni pisci koji nemaju
ama baš ništa s ozbiljnim znanstvenim radom, i o njima ne bi ni trebalo
raspravljati u istom dahu sa znanstvenicama poput Elaine Pagels ili Karen
King. Dan Brown je ponajprije romanopisac i kao takav nema nikakvu
obavezu prema povijesnoj istini. Iako osobno ne volim njegov stil pisanja,
jasno je da je oduševio milijune ljudi, i u tom mu smislu želim sve najbolje —
kao da mu uopće i trebaju moje dobre želje. Moja zabrinutost oko njegova
djela jest to što on donosi viđenje kršćanstva koje se apsolutno razlikuje, ili je
čak u suprotnosti s bilo kojim iole pravovjernim viđenjem vjere, a njegovo
stajalište o velikoj uroti Crkve uklapa se u prilično radikalno antikatoličko
raspoloženje.
Dakle, moj bi odgovor bio zahtjev za dosljednosti. Ako će umjetnička djela
vrijeđati ljudi, neka svi ljudi budu jednako podložni tim uvredama. Nemojmo
izdvajati ni jednu skupinu — kao što je Katolička crkva — za napad, dok svi
ostali ostaju slobodni. Zaista ne vjerujem u zabranjivanje knjiga, budući da
sam gotovo apsolutist kada je riječ o Prvom amandmanu. No, trebali bismo
imati jednake mogućnosti vrijeđanja za sve.
Dakle, umjesto tih nagađanja o Isusu, Mariji Magdaleni i "revizi-onističkom"
kršćanstvu iz Da Vincijeva koda, čemu bi se ljudi trebali okrenuti?
Volio bih vidjeti da moderni izdavači ponovno tiskaju klasična djela nagađanja
o Isusu i prvoj Crkvi što su ih prije stotinu godina napisali George Moore,
Frank Harris, Robert Graves i drugi. Knjige i priče su u redu same po sebi, i
ljudi bi bili iznenađeni koliko malo novih stvari ima pod suncem. A ja bih bio
oduševljen da ljudi koji čitaju ovaj razgovor požure pročitati Kiplingovu priču
"Vrtlar".
MARIJA MAGDALENA
Heretički portret
JOHN LAMB LASH
U čitavoj modernoj znanosti o gnosticizmu na djelu je nezamijećena ironija,
piše John Lash u svom eseju što zaista potiče na razmišljanje. U svom
vremenu i okruženju, gnostička su učenja i prakse bili osuđivani kao heretički
od strane crkvenih otaca kao što su bili Irenej i Augustin. U stvari, Lash
vjeruje daje gnosticizam predstavljao takvu fundamentalnu prijetnju rimskom
kršćanstvu da su prvi crkveni oci ustrajali u protjerivanju gnostičkih pisanih
djela a da bi mogli nametnuti svoj sustav doktrine bez pitanja, kritike ili
opozicije — i u tome su gotovo uspjeli.
No, osnovno pitanje je li gnosticizam zaista bio hereza u smislu negativnog i
opasnog sustava vjerovanja javlja se tek u naše vrijeme. Ironično, kaže Lash,
znanstvenici su danas skloni gnosticizam smatrati vrijednim samo zbog
onoga što otkriva o ranom kršćanstvu, a ne po onome što isti kaže sam po
sebi. Većina onoga što saznajemo o toj drevnoj herezi ide prema
objašnjavanju i, u određenom smislu, osnaživanju sustava vjerovanja koji ju je
potiskivao.
Lash, autor četiri knjige te jedan od osnivača i glavni pisac za web stranicu
www.Metahistory.org sebe opisuje kao "nezavisnog eklektičnog
znanstvenika". U figuri Marije Magdalene vidi mogućnost otkrivanja izvornih
heretičkih svojstava gnosticizma. Tvrdi da će njegova sljedeća knjiga, Not in
His Image: Gnostic Vision, Sacred Ecologv, and the Future of Belief vratiti
"sofijansku viziju Misterijima". U onome što bi mogao biti najradikalniji stav u
Tajnama Marije Magdalene, Lash izrađuje profil Marije kao poganske
gnostikos, učiteljice anti-spasiteljskih stavova, što je upadljiv kontrast
učestalom prikazivanju Marije Magdalene kao tek odane sljedbenice Isusove.
U ovom se eseju Isusova družica pojavljuje kao heretik, vjerna svojim
gnostičkim korijenima, a ne kao sudionica u kršćanskoj poruci o spasenju.
<—««?
Roman Dana Browna Da Vincijev kod izazvao je veliko zanimanje prije za
marginalnu, a možda i heretičnu, figuru Marije Magdalene. Pojavljujući se kroz
pukotinu u kolektivnoj psihi, uobličuje se otkriće s Magdalenom kao svojim
nemirnim središtem pozornosti. No, otkriće čega? Za koga? Iz kojeg razloga?
Štogod inače moglo donijeti, ovo rašireno priznanje Magdalene obećava da će
promijeniti način na koji vidimo Isusa, a možda čak i način na koji se dolazi do
spasenja. Jednom uključena u priču o Spasitelju, Magdalena istu mijenja.
Prisutnost zloglasne bludnice u kolektivnoj slici uočljiva je na tri, stalno sve
dublje razine utjecaja:
Prva razina, na kojoj se pojavljuje alternativna priča o Isusovu životu. Druga
razina, na kojoj se pojavljuje dotada nepoznata povijest
Isusova života, uključujući i poganske i nekršćanske čimbenike. Treća razina,
na kojoj Kristova Muka postaje muka Ljubavnika, a arhetipovi se sudaraju
poput tektonskih ploča.
PRVA RAZINA: ALTERNATIVNI ISUSOV ŽIVOT
Na prvoj razini utjecaja Marija Magdalena uvodi alternativnu priču o Isusovu
životu. Ključni incident je susret u vrtu na uskrsno jutro, kada Magdalena
sreće Isusa u "uskrsnulom" obliku. Znanstvenici raspravljaju o nekoliko
ulomaka u evanđeljima koji se mogu, ali i ne moraju odnositi na nju, no, ipak
se jednoglasno slažu da se upravo ova epizoda odnosi na nju. Susret je
naznaka istinskog sudioništva između Isusa (ili "Krista" u njegovom
božanskom, nadljudskom aspektu) i žene koja ga je, kaže nam se, zamijenila
s vrtlarom. Gnostički tekstovi ne opisuju taj susret, ali jasno kažu da je Marija
Magdalena, iako smrtna žena, bila jednaka i partnerica uskrsnulom
Gospodinu. U Pistis Sophia gdje Magdalena razgovara s Gospodinom nakon
njegova uzašašća, ona je nazvana "ženom koja je sve razumjela". Smatra se
da fragmentarno Evanđelje po Mariji njezinim riječima bilježi učenje o ljudskoj
prirodi".
U gnostičkom smislu (to jest, u heretičkom smislu) Magdalena predstavlja
božanski element u ljudskome kao i Isus. I ona govori o ljudskoj prirodi iz
božanskog nadahnuća čija je vjerodostojnost jednaka njegovoj.
Da Vincijev kod ima malo za reći o Magdaleninoj poruci, ali, umjesto toga,
igra na kontroverznu tvrdnju da je ona Isusova supruga i, što je još važnije,
majka njegove djece. Oni koji odbacuju ovu priču tvrde da je to iskrivljavanje
ili čista laž, ili, pak, da nije u skladu s povijesnim činjenicama (kao da Novi
Zavjet možemo smatrati činjenicom!), da ona ocrnjuje Isusovu božansku
prirodu, itd. Oni koji priču podupiru tvrde da ista daje humaniji pogled na
Isusa, da uključuje žene u osnivanju kršćanstva i da nudi rodno/spolno
uravnotežen model duhovnosti. Neovisno o argumentima za i protiv,
postavljanje Magdalene u sliku mijenja ono što smo voljni vjerovati o glavnom
liku priče, koji je možda čak i središnja figura ljudske povijesti.
Ključna vjerovanja koja pokreću ljudsko ponašanje rijetko se prenose na
izravan način, jasnim i otvorenim riječima. Češće su šifrirana u pričama,
rukopisima, pripovijetkama. Učinak koji takva vjerovanja imaju na nas
možemo možda najbolje shvatiti kada prepoznamo kako su ista šifrirana u
pripovjednom obliku, jer upravo kroz identifikaciju s pričom vjerovanja
usvajamo i stapamo ih sa svojim identitetom. U konvencionalnoj priči o Isusu
šifrirano je vjerovanje da je seks gadan tjelesni čin kojim se Sin kršćanskog
Boga ne bi uprljao. Prema kršćanskom uvjerenju, seksualnost i uzrokuje i
karakterizira našu odvojenost od božanstva. To je vjerovanje najprije upisano
u priču o Padu u Starom Zavjetu: nakon što su otkrili svoju seksualnost, Adam
i Eva izbačeni su iz Raja (to jest, blaženoga stanja što ga daje, odnosno stvara
prisutnost Boga, ono božansko). Novi Zavjet kodira vjerovanje da se Isus, kao
božanstvo, ne bi mogao niti htio upuštati u seksualne odnose.
Na prvoj razini utjecaja, alternativna priča uzdiže seksualnost čovjeka Isusa u
veliko olakšanje. Po tom škakljivom pitanju alternativna se priča o Isusu dijeli
na dva odvojena i različita smjera zapleta. Na jednoj je strani priča o svetoj
krvnoj lozi što su je predstavili Baigent, Lincoln i Leigh u knjizi Sveta krv, Sveti
Gral a koju je Dan Brown pretvorio u fikciju. Sve strane koje su dio ovog
zapleta pretpostavljaju da je Isusova seksualnost imala svoju biološku
posljedicu: djecu koju mu je rodila Marija Magdalena. Ovaj zaplet kodira
vjerovanje da je Isusova priroda bila posebna, da je bio više od čovjeka, ili
možda u potpunosti božansko utjelovljenje, pa zato njegovu genetsku lozu
moramo smatrati svetom, posvećenom, božanskom. Priča o sangreal
ponavlja drevno vjerovanje u stvaranje čovjeka od strane božanske ruke. To
je temelj teokracije, to jest, vladavine bogova ili njihovih potomaka. Kodirano
u alternativnoj priči o Isusu, to vjerovanje predstavlja osnovu za
veličanstvenu teoriju zavjere o tajnom udruženju čiji članovi namjeravaju
ponovno uspostaviti teokraciju u Europi i to otkrivanjem izgubljene krvne loze
Isusa i Magdalene.
Sve je to prilično senzacionalan materijal, čini se. No, nešto još senzacionalnije
tek će biti otkriveno, jer priča o Sangraalu/Sangreal nije jedini
zaplet koji proizlazi iz gnostičkog materijala o Magdaleni. To čak nije ni
najvjerojatniji zaplet. Tvrdeći da je Isus imao spolni odnos sa ženom može se
mnogim ljudima činiti sramotnim, ali čeka nas još veća sramota: tvrdnja da je
on to radio ne u svrhu razmnožavanja nego iz pukog užitka u tome. Taj nas
prijedlog dovodi do druge razine utjecaja gdje nalazimo pogansku povijest
priče o Isusu, koja je ispisana iz Novog Zavjeta, a koju uvelike ignoriraju
Baigent, Brovvn i ostali.
DRUGA RAZINA: PRIČA O POGANSKOJ DUHOVNOSTI
Stvaranje potomstva spada u objavljeni plan Boga Oca. U Starom Zavjetu,
Jahve potiče Hebreje da se plode i množe na zemlji. Do današnjeg dana Crkva
osuđuje kontracepciju zbog dvije stvari: zato što je seksualni odnos radi
užitka grijeh i zato što ljudi nemaju pravo miješati se u funkciju rađanja koju
nam je dao Bog. Mnogo prije nego što je Crkva definirala i nametnula te
doktrine, pogani (to jest, ne-kršćani) u klasičnom svijetu prilično su se dobro
zabavljali s pretjeranom seksualnošću bez osjećaja krivice. Gnostici
(gnostokoi, "oni koji poznaju božanske stvari") su imali posebice čvrste
stavove po pitanju seksualnog oslobođenja.
Ovdje se drugi zaplet, priča rjeđe ispričana, oštro suprotstavlja zapletu o
krvnoj lozi kojega je tako nekritički usvojio Dan Brovvn, a trenutačno
opčinjava cijeli svijet. Povezivanje Isusa s teokratskom urotom može
funkcionirati senzacionalno u fikciji, ali, u stvari, tekstualni materijal
gnostičkog porijekla o Magdaleni i Isusu ne podupire takav razvoj događaja,
jer su se gnostici protivili kršćanskom stavu o ljudskom božanstvu koje
obilježava teokratsku ideju. Drugim riječima, odbacivanjem ljudskog
božanstva (inkarnacije, teološki rečeno), gnostici su se protivili samom pojmu
teokracije. Kako bi se priča o svetoj krvnoj lozi mogla oslanjati na gnostičke
izvore ako su gnostici odbacivali sve težnje teokratskog potomstva?
Neki tekstovi iz Nag Hammadija jasno odbacuju utjelovljenje i uskrsnuće, dva
najvažnija obilježja Isusova božanstva. Evanđelje po Filipu, koje sadrži
poznatu kameju Isusa koji ljubi Magdalenu, kaže da "oni koji govore da će
najprije umrijeti a onda ustati griješe" a Druga rasprava
0 Velikom Sethu osuđuje utjelovljenje kao prijevaru, "oponašanje pravih
prosvijetljenih" koja navodi ljude da prihvate "doktrinu o umrlom čovjeku". Za
gnostike, ono što je božansko u ljudskoj prirodi nije krv pa čak ni bestjelesni
duh nego nous, bogolika inteligencija koja nas povezuje s Božicom Sophijom,
čije ime znači "mudrost". Prema gnostičkoj filozofiji mita o stvaranju u
Misterijima, Sophia je najprije stvorila ljudski rod (Anthropos) kao djelo svoje
mašte (Ennoia), a zatim se pretvorila u planetu Zemlju (Gaia), tako da je
sama postala okruženje za ljudski rod da isti razvije svoju bogoliku prirodu,
nous. Čovječanstvo je božansko dobivanjem te prirode, pa ni Isus nije
iznimka, iako su ga možda smatrali istaknutim učiteljem Anthroposa, to jest,
autentičnog čovječanstva, u gnostičkom smislu. (Čak i kada bi bilo tako,
gnostičkog Isusa ne možemo poistovjetiti s pseudo-povijesnim Isusom iz
Novog Zavjeta, zato što riječi pripisane tom Isusu sadrže dragocjeno malo
poruke Anthroposa).
Antropska teologija gnostika bila je vrhunac poganske duhovnosti, najsjajniji
trenutak drevnog nasljeđa koje je daleko starije od kršćanstva. (James
Robinson, voda prevoditeljskog tima za Nag Hammadi, tvrdi daje gnosticizam
bio snažan i raširen pokret u poganskom svijetu, a ne samo rubna pojava u
sklopu razvoja ranog kršćanstva, te mnogo starija nego što ukazuje starost
preživjelih izvora.) Smatrani poganima i hereticima, Isus
1 Magdalena bili bi par iniciranih učitelja iz Misterija, duhovnih svemira
klasičnog svijeta. Kao takvi, podučavali bi božansku sposobnost čovječanstva,
ali nisu prisvajali božansko za same sebe, niti za bilo koga drugoga. Ideolozi
rane Crkve koji su mrzili gnostike pogrešno su ih optuživali za prisvajanje
božanskog statusa, no, detaljna analiza gnostičkih tekstova ako ostavimo po
strani argumente crkvenih otaca protiv njih, kaže da je to zlobna
dezinformacija. Kako objašnjavam u svojoj knjizi, Ne na njegovu sliku/Not in
His Image ključni zahtjev inicijacije u Misterijima bila je smrt ega i nadilaženje
identiteta pojedinačnog sebstva — u stvari, nešto posve drugo od samouzdizanja
na božansku razinu. Cilj gnosis bio je spoznati kako Bog spoznaje, a
ne postati Bogom u ljudskom obličju, pa čak niti pronaći Boga u svom
najdubljem unutarnjem sebstvu.
S pozadinom poganske duhovnosti, Magdalena izgleda daleko sramotnije
nego kao vjerna Isusova supruga i odana majka njegove djece. Gotovo sve
što znamo o njoj dolazi iz gnostičkih izvora, iz tekstova koji je prikazuju kao
priznatu vidjelicu, iniciranu učiteljicu ili telestes. Vjerojatno je bila
prosvijetljena žena koja se suočila sa svijetom u duhovnoj krizi. U zoru Doba
ribe (oko 120. g pr. Kr.), pojavili su se neki poganski učitelji iz kultova
Misterija i poduzeli su javnu misiju s ciljem da razriješe prevladavajuću
kontroverzu onoga vremena. Potaknuta javnim otkrićem predviđanja
ravnodnevnice od strane Hiparha oko 150. g. pr. Kr, ta se kontroverza
usredotočila na jedno jedino ključno pitanje: je li ljudska sudbina određena
unaprijed, ili svatko od nas može biti doveden na put u životu prema našem
vlastitom izboru? U tom razdoblju golemih preokreta, neka vrsta New Age
groznice bjesnila je čitavim Rimskim carstvom. Mnogi su ljudi očekivali da će
doći mesija i donijeti socijalnu pravdu, drugi su, pak, poput Zadikima s Mrtvog
mora, očekivali kraj svijeta i na-pucanje-nalik spasenje od strane
izvanzemaljaca u sjajnim kolima. Prikazani kao gnostički upućeni u tajne
(Zidovi ili ne), Isus i Magdalena prihvatili su se zadatka duhovnog vodstva,
pomažući ljudima u svim klasama društva, da pronađu svoj put nasuprot
diktatima sudbine.
Bio je to trenutak golemog obećanja u kojemu je mogla ponići velika
promjena za čovječanstvo. No, umjesto toga, rimsko je kršćanstvo preuzelo
kontrolu nad društvenim i duhovnim životom klasičnog svijeta, a mogućnost
da ostvare puni potencijal Anthroposa, nastalog u sofijanskoj viziji gnostika,
bila je osporena, pretvorena u herezu i nasilno ugušena. Ubojstvo gnostičkog
učitelja Hipatije 415.g. naše ere obilježava uranjanje Zapadnjačkog svijeta u
mračni vijek.
Poganski profil Isusa i Magdalene, što ga snažno podupiru povijesni i pisani
dokazi, potpuno potkopava priču o svetoj krvnoj lozi. Čak i da su Isus i
Magdalena imali spolne odnose, nisu mogli imati djece. Malo je stvari oko
kojih se gnosticizam jednoglasno slaže, ali oko ovog se pitanja slažu svi
znanstvenici: gnostici su odbacili stvaranje života kao tajni sporazum s
Demiurgom, poremećenim pseudo-božanstvom kojega su oni identificirali s
Jahvom, ali su prihvatili radosnu, neobuzdanu seksualnost i kao veličanje
ljudske nevinosti i kao oblik duhovne yoge. Evanđelje po Filipu opisuje kako
se inicirani seksualno sjedinjavaju u nymphionu ("svadbenoj sobi") radi
izvođenja svetog obreda koji ih zatvara u sjajnu zaštitnu čahuru. Za gnostike,
kao i za njihove Azijske "parove", upućene u Tantru, seksualno otvaranje bilo
je božanski izljev što je donosio prosvjetljenje i činio ih otpornima na negative
oblike misli ili nametljive duhovne entitete. Orgijastički je tekst bio ključna
duhovna praksa kod nekih gnostičkih skupina, kao što su Ofiti ili "štovatelji
zmije". Ofis, božanska zmija, bila je identična s Kundalinima u azijskoj
tradiciji. Ako su Isus i Magdalena bili poganski posvećenici, kako ukazuju
gnostički dokazi, oni ne bi imali djece ali bi prakticirali tantrički seks. Epifanije
iz Salamide, kršćanski obraćenik koji se uvukao u gnostičku sektu oko 335. g.
naše ere, ostavio je erotski izvještaj o takvim praksama kod Panariona. Čini
se da je bilo dosta predigre i radovanja u poganskom obrednom seksu.
Epifanije citira izgubljeni ulomak iz Pitanja o Mariji (Panarion, 26.8.2—3) gdje
se Isus nalazi s Magdalenom radi ludovanja po obroncima planina i daje joj
upute sa suptilnim detaljima o oralnom spolnom odnosu.
Profinjeni duhovni hedonizam gnostika bio je, i još je uvijek, daleko veća
prijetnja za konvencionalna vjerovanja o Isusu nego što je to bio kućanski
profil Magdalene kao supruge i majke. No, do danas je ovaj rizični aspekt
karijere svete bludnice ostao relativno nepoznat, a priča o krvnoj lozi i dalje
drži monopol na Magdaleninu ulogu.
TREĆA RAZINA: PRIČA O LJUBAVNICIMA
Tajni dosje o Epifaniju prilično je šokantan, naravno, ali još uvijek nismo došli
do najdublje točke utjecaja koji dolazi od lika Marije Magdalene. Dovedena do
treće razine, priča o gnostičkim učiteljima pretvara se u jedan od najsnažnijih
arhetipova znanih čovječanstvu: ljubavnicima.
Baigent, Brovvn i ostali previđaju činjenicu da gnostički tekstovi Magdalenu
nazivaju družicom (koinonos) Isusovom, a nikada njegovom suprugom. Dakle,
gnostički izvori najvažniji za alternativnu priču ne mogu se koristiti kao dokaz
tvrdnje o braku. Magdalena je bračna družica (paredros) Isusu, usporediva s
maithuna ili spolno-duhovnom partnericom u azijskoj Tantri. Izvorno je
paredros bila velika svećenica koja je stupala u spolni odnos s pretendentom
na mjesto kralja kako bi testirala njegovu prikladnost da vlada s blagošću i
snagom (dvije ključne osobine dobrog ljubavnika). Ona je kandidata
pomazala doslovce svojim seksualnim sokovima. Grčka riječ christos je
prijevod hebrejske riječi mashias, "mesija, pomazanik". U apokrifnom Novom
Zavjetu (zbirci tekstova koji nisu iz Nag-Hammadija), Djela Ivanova opisuju
mistični ples koji pleše Isus na Posljednjoj večeri. Prema tradicionalnom
viđenju, Magdalena je žena s alabastrenom posudom koja je pomazala
Isusove noge — ne zato da bi on mogao umrijeti na križu nego da bi mogao
plesati i slaviti čudo života. "Isusov kružni ples" predstavlja upadljivu
suprotnost okrutnoj melodrami Razapinjanja na križ, što Ivan, bliski svjedok,
odbacuje kao sadomazohističku halucinaciju. To je radikalni gnosticizam, s
Magdalenom kao heretičkom figurom jednakom Isusu. Djela Ivanova bila su
takva prijetnja za rimsku Crkvu da su stoljećima nakon što su Misteriji
potisnuti, njegove kopije tražene i spaljivane, zajedno s onima koji su ih
posjedovali.
Srednjovjekovna legenda kaže daje Marija Magdalena otišla u Provansu na
jugu Francuske. Ta legenda nije gnostičkog porijekla, ali nije ni dokaz priče o
svetoj krvnoj lozi. Imajući na umu heretički profil svete bludnice, Magdalenino
izgnanstvo moglo bi se zamisliti i prilično drukčije od istoga u priči o svetoj
krvnoj lozi. Njezina je namjera možda bila održavati, ne vezu krvne loze, nego
ideal duhovnog jedinstva u tjelesnoj ljubavi, slijedom gnostičkih praksi
opisanih u Evanđelju po Filipu i veličanih u plesu pomazanika iz Djela
Ivanovih. Veza strastvene ljubavi, kada ista uključuje istinski duhovnu
dimenziju, čuva kao svetinju voljenu osobu u srcu ljubavnika/ce i ujedinjuje ih
snagom koja nadilazi smrt. Njihova besmrtnost počiva u njihovoj strasti
jednog za drugim, te osigurava da će biti ujedinjeni nakon smrti.
Jezik možda zvuči ekstravagantno, ali je potpuno u skladu s arhetipom
Božanskih ljubavnika, snažnog sklopa mašte što ga nalazimo na trećoj razini
Magdalenina utjecaja. U okviru tradicionalnog vjerovanja, Isus Krist
prilagodava se arhetipu Spasitelja, božanskog instrumenta iskupljenja, kao
uzor i kao jamac vječnoga života. Spasitelj je žrtveno janje, nevina žrtva koja
umire za grijehe drugih. Slijedom toga, Isus utjelovljuje arhetip Božanske
žrtve. Vjerovanje u Isusa i pouzdanje u njegovu misiju ovisi o tome
prihvaćamo li ga kao ljudski odraz arhetipa Žrtve, no, uvođenje Magdalene u
priču o Isusu donosi presudnu mogućnost: zamisliti Isusa kao ljubavnika
umjesto kao Žrtvu.
Odobren i prihvaćen, arhetip Spasitelj-žrtva ima nevjerojatnu moć nad
ljudskom maštom, ali Ljubavnici imaju jednaku, ili čak veću snagu. U ljudskoj
psihi ta dva arhetipa sudaraju se poput dvije tektonske ploče od kojih će se
jedna sigurno smjestiti na drugu, prije ili kasnije. S predstavljanjem Marije
Magdalene kao ključne figure u Isusovu životu širom svijeta, arhetip
Ljubavnika tektonski je podignut. Ako se nastavi dizati, u konačnici će biti
iznad druge ploče.
U stvari, gledano povijesno, to se već počelo događati. U dvanaestom stoljeću
je jug Francuske, gdje se kaže da je Magdalena pristala na kopno nakon
Isusove smrti, proživljavao je procvat bogatog duhovnog, kulturnog i
književnog pokreta, kulta ljubavi ili kulta Amora. U središtu tog pokreta bila je
trubadurska poezija koja je slavila zagonetnu ženu, Damu koju su nazivali
Domna, skraćeno od latinske riječi domina, što je ženski rod od imenice
"gospodin, gospodar". Iznenađujućom inverzijom trubaduri su vidjeli
"Gospodina" ne u žrtvovanom Spasitelju, nego u zamamno] ženi čija je
ljepota inspirirala neka od najljepših djela književnosti poznata svijetu. U
Tristanu koji je napisao Gottfried von Strasbourg oko 1210. godine, pjesnik
uspoređuje strast Tristana i Izolde sa sakramentom kruha i vina. Njihova je
duhovna ljubav tako snažna uživo kao što je i Prisutnost Krista u euharistiji
(dogma koju je dokazivao Četvrti lateran-ski koncil iz 1215. godine). Taj
važan preokret iz religiozne u romantičnu vjeru dogodio se zato što je arhetip
Ljubavnika prešao preko Spasitelja, zauvijek mijenjajući ulogu Isusa Krista u
ljudskoj imaginaciji.
Duboki psiho-duhovni učinak koji je stvorio kult romantične ljubavi došao je
ne od Isusa, nego od njegove bračne družice i partnerice, Marije Magdalene.
Njezina poruka govori o božanskoj prirodi ljudske strasti i njezinoj snazi da
nadvlada smrt. Ta poruka, koju bi se moglo smatrati najvećom herezom, nije
preživjela u obliku pisane riječi, nego kao figura i tajna bludnica i heretika. Da
parafraziramo često citiranu rečenicu iz šezdesetih, Magdalena jest poruka.
4.
MARIJA MAGDALENA
MARGINALIZIRANA, PRETVORENA U BLUDNICU I "STAVLJENA NA
SVOJE MJESTO
Tijekom vremena, Marija je prošla put od istaknute učenice čiji je superiorni
status ovisio o povjerenju koje joj je poklonio sam Isus, do kurve koja se
pokajala a čiji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i bijedi
njezine poremećene svijesti... od onoga koji je osporavao mizogine
pretpostavke muškaraca do takvog koji ih je potvrđivao.
— JAMES CARROLL
Samo jedan oblik kršćanstva... izašao je kao pobjednik iz sukoba u drugom i
trećem stoljeću. Taj jedan oblik kršćanstva odlučio je što je bila "ispravna"
kršćanska perspektiva; odlučio je tko može imati vlast nad kršćanskim
vjerovanjem i praksom; i odlučio je koji će oblici kršćanstva biti
marginalizirani, ostavljeni po strani, uništeni. Isto je tako odlučio koje će
knjige uvrstiti kao kanon u Svetu knjigu a koje će knjige izostaviti kao"
heretičke", one koje poučavaju pogrešne ideje.
— BART EHRMAN
Muškarci uživaju veliku prednost u tome što imaju boga koji podupire kod koji
ispisuje; a budući da muškarac ima suverenu vlast nad ženama, osobito je
sretna okolnost što mu je ta vlast dana od Vrhovnog Bića.
— SIMONE DE BEAUVIOR, Drugi spol
APOSTOLICA PONIŽENA
Izazov za autoritet Marije Magdalene
INTERVJU S ANN GRAHAM BROCK
Čini se da je kršćanstvo rođeno ne samo u borbi protiv postojećeg stanja prije
tisuću godina, nego i u natjecanju i borbi za vlašću i kontrolom unutar
pokreta, gotovo od njegovih prvih dana. Ta prijepornost kao da je imala
manje veze s Isusovim riječima, nego s bitkom za vlašću. Nakon Isusovog
uznesenja, koji su se između njegovih najbližih sljedbenika mogli nazvati
učenicima? Tko bi bio određen kao vrijedan da širi Isusovu poruku kao
apostol?
Po svim pravima, činilo bi se daje Marija Magdalena bila vodeća
kandidatkinja: na kraju krajeva, ona je odabrana da bude glasnica — "apostolica"
— najvažnije od svih poruka: Uskrsnuća Isusovog.
Što se, dakle, dogodilo? Zašto nije dobila naslov Apostolice u Novom Zavjetu?
Bila je to politička odluka, tvrdi znanstvenica Ann Graham Brock, koju su
donijeli pisci kanonskih Evanđelja kako bi poduprli Petrovu ulogu i umanjili
onu Marije Magdalene. Brockova, autorica knjige Marija Magdalena, prvi
apostol: borba za vlast/Mary Magdalene, the First Apostle: The Struggle for
the Authoritv, objašnjava to ovako: "Kriteriji prema kojima su različiti
ranokršćanski autori pripisivali apostolski autoritet određenim Isusovim
sljedbenicima a ne nekima drugima, u ranokršćanskim dokumentima pružaju
uvid u politike različitih frakcija u prvoj Crkvi".
U ovom razgovoru Ann Graham Brock sažeto govori o svojim otkrićima. Čini
se da je Marija Magdalena, i prije nego što je pretvorena u bludnicu u šestom
stoljeću, bila marginalizirana, unatoč onome za što većina znanstvenika
danas smatra da su bile bliske i intimne veze s Isusom i unatoč njezinoj ulozi
svjedokinje Uskrsnuća.
Vrlo se malo toga stvarno pojavljuje u Bibliji što nam govori tko je bila Marija
Magdalena, a jedini podaci koje imamo javljaju se u četiri kanonska Evanđelja
Novoga Zavjeta. Možete li nešto reći o tome kako je opisana u svakom od
Evanđelja? Zašto mislite da između njih ima razlika ?
Kada je riječ o Mariji Magdaleni, Evanđelja iz Novog Zavjeta daju nam neke
važne sličnosti, ali i neke zanimljive razlike. Sva četiri spominju Mariju
Magdalenu (a to je više nego što možemo reći za neke od učenika) i, uz samo
jednu iznimku, kadgod se u tekstu spominje skupina žena, nju uvijek imenuju
prvu. Što je najvažnije, sva četiri Evanđelja prikazuju Mariju Magdalenu
(zajedno s ostalim ženama u nekim slučajevima) kao odabranu da bude prvim
svjedokom Uskrsnuća.
Međutim, unatoč svim sličnostima, postoje isto tako i znatne razlike. Opisi
Marije Magdalene iz Evanđelja razlikuju se iz više razloga, djelomično zato što
su različiti pisci Evanđelja imali donekle različite tradicije što su im
prenesene, ali što je još važnije, zato što su imali različite interese ili svrhe za
zapisivanje. Crkvena je politika također imala znatan utjecaj. Na primjer, tri
od četiri Evanđelja opisuju Mariju Magdalenu samu ili s drugim ženama kako
prima naredbu da pode i ostalima prenese Radosnu vijest, ali Luka ne.
Umjesto toga, samo Luka spominje pojedinačno ukazanje Uskrsnulog Isusa
Šimunu (Petru), učeniku kojega Evanđelje po Luki uzdiže do čak i veće
istaknutosti od drugih Evanđelja.
Od tih različitih opisa, postoji li neki prikaz koji smatrate najtočnijim? Ili
najvažnijim?
Dva najbolja portreta Marije Magdalene su oni kod Mateja i Ivana. Ono što
najviše cijenim kod Evanđelja po Mateju jest način na koji nam ono donosi
jedan od najpotpunijih i najsveobuhvatnijih izvještaja: kadgod ima više
tradicija koje se tiču Marije, ono osigurava obje priče umjesto odabira jedne
tradicije na štetu druge. Na primjer, jedna drevna tradicija koja se prenosila
kaže nam da su se nebeska bića pojavila pred Marijom Magdalenom i ženama
(zabilježeno u: Marko 16:1—8, Matej 28:1—8 i Luka 24:1—12), dok nam druga
pripovijeda da se sam Isus pojavio pred Marijom Magdalenom (zabilježeno u:
Matej 28:9—10 i Ivan 20:14—18), no Matej nam donosi ravnotežu bilježenjem
obiju ovih tradicija — prve s anđelom, a onda i one s Isusom.
Međutim, tekst koji je možda najvredniji za studije o Magdaleni, je onaj kod
Ivana jer počinje njoj iskazivati priznanje i ugled koje je njezina osoba stekla
povijesno. To se evanđelje više usredotočuje isključivo na nju kod groba (čak
niti ne spominjući druge žene) i to čini uz najdetaljnije opise uskrsnulih
priviđenja. Ivan donosi dug opis njezina susreta s uskrsnulim Isusom, u
kojemu on Mariju doziva imenom, ona ga prepoznaje a zatim joj on daje
upute. Štoviše, ovo evanđelje je jedino koje nam kasnije donosi dijalog u
kojemu ona pronalazi ostale učenike i kaže im "Vidjela sam Gospodina".
U svojoj knjizi Mary Magdalene, The First Apostle, tvrdite da je Crkva
osporavala Mariji njezinu zasluženu titulu. Što je čovjeka određivalo
apostolom? Zar Marija Magdalena nije ispunjavala kriterije? Je li bilo nekih
drugih razloga zbog kojih je možda "diskvalificirana"?
Nekoliko je definicija "apostola" kružilo po ranokršćanskim crkvama, no,
unatoč razlikama u tim definicijama, sve su imale zajedničku nit: to jest,
uzajamnu ovisnost između apostola i doživljaja ukazanja Uskrsnuća. U stvari,
Pavlove poslanice razjašnjavaju tu vezu kada on obznanjuje svoj apostolat
tvrdeći da je od Krista doživio ukazanje Uskrsnuća. Pavao, na primjer, piše:
"Zar ja nisam apostol? Zar nisam vidio uskrsnulog Gospodina?" (1 Kor 9:1).
Jedino evanđelje koje ne prikazuje Mariju Magdalenu kao nekoga tko ima
osnova biti apostolom je Evanđelje po Luki. U svojoj knjizi objašnjavam zašto
izgleda više od slučajnosti to što se opis Marije u tom evanđelju doima znatno
drukčijim od njezinih opisa u većini ostalih izvještaja. Samo ovo evanđelje
predstavlja je kao nekoga tko je bio opsjednut sa sedam demona i tko je,
dakle, od Isusa trebao liječenje. Jedino ovo evanđelje umanjuje njezinu ulogu,
kao i ulogu drugih žena kod križa i to dodavanjem još znanaca u prizor
Razapinjanja na križ pa čak i spominjanjem istih prvo. A kada žene, konačno
imenovane, prepričavaju to čudo učenicima, muški učenik procjenjuje njihovo
svjedočenje kao "budalaste, isprazne priče". I, što je najvažnije, Evanđelje po
Luki uopće ne spominje Isusovo ukazanje kao uskrsnulog Mariji Magdaleni niti
opisuje ikakve naredbe bilo od anđela bilo od Isusa. Ako pažljivo pogledamo
tekst, kod Luke možemo pronaći zamjetnu vezu između načina na koji autor
oblikuje tradiciju da bi povećao Petrov ugled dok istovremeno umanjuje
položaj Marije Magdalene.
U brojnim tekstovima o Mariji Magdaleni danas često viđamo da se nju
spominje kao "apostolicom apostola". Zar u tome nema kontradikcije? Kako je
ona došla do tog naslova ako nije spomenuta u ovim biblijskim pričama?
Iako ne znamo točno porijeklo, Hipolit, biskup i mučenik Rima, možda je bio
taj koji je uspostavio presedan za taj naslov sa sljedećim citatom koji se tiče
Marije Magdalene i ostalih žena: "Da ženski apostoli ne bi sumnjali u anđele,
sam je Krist došao k njima tako da žene budu apostoli Kristovi i svojom
poslušnošću isprave grijeh drevne Eve... Krist se pokazao (muškim)
apostolima i rekao im je: To sam ja koji sam se ukazao tim ženama i ja koji
sam želio poslati ih k vama kao apostole'" [De Cantico 24-26, CSCO 264, 43—
49). Dakle, Hipolit ovdje potvrđuje ulogu žena kao Kristovih apostola, a
budući da je Marija Magdalena bila ta koja je prva doživjela tu čast (a kod
Ivana isključivo ona), ona na kraju postaje poznata kao apostola apostolorum.
Dakle, pošteno je reći daje spol problem koji je u središtu ovih sukoba? Što
suparništvo između Petra i Marije znači u političkom i socijalnom kontekstu? I
gdje još vidimo da su žene "napadnute" na ovakav način? Zasigurno ne bismo
željeli pretjerano pojednostaviti situacije time što ćemo reći da je spol jedini
problem, ali neki dijelovi dijaloga sigurno upućuju na to da je spol bio važan
čimbenik. Međutim, moramo biti pažljivi pri zaključcima koje donosimo na
temelju tih sukoba. Možemo, na primjer, pretpostaviti, da su se te
kontroverze nužno događale povijesno između Petra i Marije, ali postoji velika
mogućnost da su oni prvi kršćani koji su se divili Petru i oni koji su se divili
Mariji Magdaleni kao autoritetu lako mogli doći u sukob jedni s drugima. Te
priče opisuju takve napetosti, pa, iako ne znamo točan uzrok tih napetosti,
one su možda bile povezane s vodstvom žena i njihovim zasluženim mjestom
u pokretu, osobito budući da pitanje spola iskače u gotovo svakom
kontroverznom dijalogu. Na primjer:
(1) Takve referencije možemo pronaći u Evanđelju po Tomi, tekstu iz prvog ili
drugog stoljeća sa 114 izreka Isusovih koje rijetko izdvajaju učenike
pojedinačno i po imenu (samo sedam Isusovih suvremenika i tek pet od njih
imaju pojedinačne govorne uloge u tekstu: Toma, Šimun Petar, Matej, Marija i
Saloma). U jednom od tih primjera, Petar se žali osobito na Mariju i uključuje
žene u proces, govoreći, "Neka nas Marija ostavi jer žene nisu vrijedne života"
(Evanđelje po Tomi 114). Obratite pozornost na to da on ne proziva izravno
Mariju, i ne kaže "Neka nas Marija ostavi jer ona nije vrijedna života" nego
tvrdi da žene nisu vrijedne života.
(2) U Evanđelju po Mariji Petar ima zamjerke na Marijinu viziju i ponovno
njegov portret uključuje spomen njezina spola: "Je li on [Isus] zaista govorio
sa ženom bez našega znanja (a) ne otvoreno pred nama? Trebamo li se
preobraziti i svi slušati nju? (Evanđelje po Mariji 16—-20). (Zanimljivo je da
se, suprotno tome, Andrijin prigovor u tekstu ne vrti oko Marijine osobe nego
se umjesto toga temelji na teološkim argumentima. On kaže: "Jer su takva
učenja svakako neobične ideje".)
(3) Isto tako, u Pistis Sophia I, Petar se žali na Mariju riječima "Moj Gospodine,
ne možemo trpjeti tu ženu koja nam oduzima mogućnost, i ne dopušta
nikome od nas da govorimo, iako ona govori mnogo puta (PS, Knjiga 1, pogl.
36) i
(4) U Pistis Sophia IV Petar se ponovno žali: "Gospodine, neka žene prestanu
zapitivati, tako da i mi možemo postavljati pitanja"
(PS, Knjiga 4, pogl. 146).
Iako ove priče ukazuju na osporavanje Marijina autoriteta, te eksplicitne priče
o kontroverzama isto tako svjedoče da je Marija imala određenu potporu
medu ostalim učenicima. Na primjer, Levi brani Mariju nakon što ju je Petar
napao riječima "Zasigurno on [Isus] nije želio pokazati da je ona vrednija/bolja
od nas". Koptska inačica ovog teksta na sličan način odražava tu vrstu
potpore: "Ako ju je Spasitelj učinio vrijednom, tko si ti da je odbacuješ? Pa,
valjda je Spasitelj dobro poznaje. Zato je nju volio više od nas" (Evanđelje po
Mariji, 18, 10—15).
Takva kontroverza oko vodstva žena nastavila se u stoljećima koja će doći i
ostaje vruća tema čak i u današnjim propovijedima.
Kakve su bile posljedice borbe za vlašću između Petra i Marije? Kako je došlo
do toga da su žene bile viđene kao puni sudionici u vlasti u vrijeme Isusa a
zatim su u nekoliko stoljeća bile pod čizmom patrijarhalne Crkve?
Nema sumnje da se u prvoj Crkvi odvijala borba za vlast. Čak je i Pavao
morao braniti svoje zasluženo mjesto. Čini se da su u samim počecima
kršćanstva žene uživale veće uloge kao vode, osobito budući da su se rane
crkve često sastajale u njihovim domovima. Žene su, prirodno, pomagale u
posluživanju agape obroka — uobičajeni obrok za družbu i u dobrotvorne
svrhe — ali su isto tako pratile pričest jer se odvijala u njihovim domovima i
na "njihovu teritoriju". Takvo sudjelovanje žena u skladu je s prikazom Isusa
koji osnažuje ženske figure kroz različite priče u evanđeljima (vidi, na primjer,
njegovo ponašanje prema Samari tanki kod bunara u Ivan 4). Meni je zaista
zanimljivo da, kada razmotrimo sve pripovijesti i sve izreke u Novom Zavjetu
koje imamo vezano za Isusa, nema ni jedne u kojoj on kaže ženama da šute.
Njegova sposobnost da daje snagu ženama kao i muškarcima možda je bila
dio onoga što je rano kršćanstvo učinilo takvom prijetnjom za status auo i
patrijarhalno društvo koje su Rimljani njegovali.
S vremenom je snažna poruka kršćanstva nastavila dolaziti do sve većeg
broja ljudi, u tolikoj mjeri da su njihova okupljanja na kraju postala tako
brojna da su se morali premjestiti u vladine građevine zvane bazilikama.
Upravo u tom trenutku su žene često gurnute na margine vlasti pa čak i
utišavane. Gubitak sjećanja ili tradicije snažnih ženskih uzora u ranom
kršćanstvu nije koristio nikome osim onima koji su se borili za istu vrstu
autoriteta ili statusa. No, obilježiti tu borbu za vlašću kao posvuda raširenu
"organiziranu urotu" protiv Marije Magdalene i žena ipak je, po mom
mišljenju, zaista pretjerivanje. Sigurna sam da uopće i nije bila tako dobro
organizirana, iako jest bila učinkovita. Umanjivanje statusa Marije Magdalene
definitivno je radilo u korist onih koji su željeli da žene budu manje vidljive u
njihovom vodstvu zato što je to djelomično bilo uz pomoć njezina primjera da
su i druge žene polagale pravo i tražile pravo da propovijedaju i šire Radosnu
vijest. Njezino poniža-vanje kao prostitutke, njezin je vodeći položaj očito
postao potkopan i obezvrijeđen.
U svojoj knjizi donosite detalje o načinima za koje ste otkrili da je njima Marija
Magdalena bila ponižavana: kao svjedokinja, kao aposto-lica i kao uzor.
Možete li navesti neke primjere?
Brojni su primjeri načina na koje je ulozi Marije Magdalene nanošena šteta
tijekom godina. Već smo spomenuli kako su pogrešne identifikacije Marije kao
prostitutke umanjivale ugled Marije Magdalene kao autoriteta i vodeće figure.
Još se jedan način na koji je njezin položaj umanjivan pojavljuje u nekim
prijevodima priče o uskrsnuću na sirijskom ili na koptskom jeziku a on
zamjenjuje Mariju Magdalenu s Marijom, Isusovom majkom u završnom
prizoru u vrtu s uskrsnulim Isusom. Takvo zamjenjivanje ne bi trebalo uzeti
olako jer je status prve svjedokinje uskrsnuća sa sobom nosio znatan
autoritet. Koptska inačica Grčkih djela Filipovih također donosi zamjenu,
ovoga puta Petra za Mariju kao osobe koja prati Filipa na njegovu
misionarskom putovanju. To su samo neki od primjera brojnih načina na koje
je njezina uloga prolazila kroz pogrešna tumačenja, zamjenjivanja ili čak
potpuno ispuštanje. Obnoviti njezinu ulogu kao svjedokinje, kao vođe i
apostolice ključno je za ostvarivanje veće spolne pravednosti unutar
kršćanstva.
Kakvo je vaše stajalište u trajnoj raspravi o tome je li Marija Magdalena bila
udata za Isusa? I, ma kako to zanimljivo moglo biti, zamagljuje li ta rasprava
nešto o Mariji Magdaleni na što bi bilo važnije usredotočiti se?
Kada bismo imali nepobitan dokaz da je Isus bio oženjen, tada bi Marija
Magdalena bila najvjerojatnija kandidatkinja za to. Međutim, takvih dokaza
nemamo. Postoje oni koji već neko vrijeme tvrde da, zato što je bio pobožni
Židov, prema svim bi pravilima ljudi od Isusa očekivali da se oženi. No, takva
bi tvrdnja bila teško uopćavanje zato što, unatoč velikim očekivanjima od
židovskih muškaraca Isusove dobi da se žene, ne moramo ići daleko da bismo
pronašli iznimke od tog pravila, uključujući i onu Isusova rođaka, Ivana
Krstitelja, jednako kao i Pavla iz Tarsa, kao i brojnih drugih ranokršćanskih
voda onoga vremena.
Iako je po mnogo čemu Isus najvjerojatnije bio pobožan Židov,s druge je
strane, isto tako nalazio slučajeve kod kojih je trebalo iznova, drukčije
tumačiti pravila (kao što je iscjelivanje na Sabat) ili u kojima je bilo potrebno
određene prakse dovesti u pitanje (kao što je njegovo čišćenje hrama).
Moj prvobitni odgovor na pitanje o njegovu braku s Marijom Magdalenom jest
zapitati se zašto je ljudima tako teško zamisliti da je ona možda bila
jednostavno izvanredna i važna osoba sama po sebi, zajedno s Petrom,
Jakovom i ostalim prvim učenicima. Najproblematičnijim kod spajanja Marije
Magdalene u par s Isusom na taj način mi se čini to što je njihova veza tako
često seksualizi-rana. U prošlosti je Marija Magdalena bila pogrešno
prikazivana kao kurva koja se pokajala i sad je, iako su od nje napravili barem
"poštenu ženu", ona i dalje spolno biće a ne duhovni voda. Zar nije moguće
da je Marija Magdalena bila izvanredna učenica koja je istinski razumjela ono
što je Isus podučavao a da nije nužno imala fizički odnos s njim?
Što bi značilo za kršćansku povijest i kršćanstvo danas daje prevladalo
Marijino tumačenje Isusova učenja umjesto Petrovoga?
Zaista je teško reći koliko od Marijina tumačenja Isusova učenja i dalje ostaje
s nama danas budući da zapravo ne znamo koje je Marijino tumačenje bilo.
Mislim da možemo reći, uz minimalno nagađanje, da bi danas bilo manje
kontroverzi koje se tiču zasluženog vodstva žena i doprinosa Crkvi da je uloga
Marije Magdalene dobila više priznanja. Rezultat bi možda bila ravnopravnija
Crkva koja bi podjednako zaredivala i žene za službu Božju, ali više od toga
mislim da je teško reći.
No, jedno od najvažnijih pitanja bilo bi pitati zašto ne možemo naći više
općeg priznavanja medu kršćanima o statusu Marije Magdalene kao rane
apostolice. Važno je da proučimo razloge otpora koji postoji čak i danas
prema dokazima koje imamo da su žene često imale vodeće položaje u
stvaranju i počecima kršćanstva.
BORBA ZA SVETE SPISE I VJERE KOJE NISMO IMALI PRILIKE
UPOZNATI
Kada sam krenula na fakultet, zamišljala sam rano kršćanstvo kao Zlatno
doba, jedinstveno, jednostavno i čisto. Kao neku vrstu Biblilanda.
Rašireno vjerovanje vezano za razvoj kršćanstva jest da je postojao
neprekinuti lanac mudrosti koji je počinjao s Isusom, zatim je prenesen na
apostole i zauzvrat je bio prihvaćen od strane potomaka apostola u
organiziranoj Crkvi — starješina, svećenika, duhovnika i biskupa. Postojala je
jedna organizacija, jedna vjera, jedna praksa, a sve je bilo spojeno da bi
"jamčilo jedinstvo i jednolikost kršćanskog vjerovanja i prakse", kako to kaže
Karen King. To je pravovjerje ratificirano kanonom Novog Zavjeta, Nicejskim
koncilom i pomno propisanim crkvenim obredima.
Međutim, u proteklih nekoliko desetljeća široki raspon znanstvenih radova
pokazao nam je da je rano kršćanstvo, iako monoteistička, bilo sve samo ne
monolitno. Nema jedne, jedinstvene glavne priče. U stvari, prvih nekoliko
stoljeća kršćanstva možemo bolje opisati kao veliki vjerski gulaš, s različitim
usmenim tradicijama, alternativnim svetim spisima, izgubljenim evanđeljima,
tajanstvenim kultovima i ostalim učenjima koja su se međusobno natjecala za
prihvaćanje i prvenstvo.
Među vodećim osobama koje su se bavile pionirskim radom proučavanja
suprotstavljenih tendencija u tom razdoblju je Bart D. Ehrman, pročelnik
Odsjeka za vjerske studije na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini u Chapel Hillu.
Ehrman je autoritet za Isusov život kao i za širenje njegovih učenja u prvim
stoljećima nakon njegove smrti. To je i tema jedne od Ehrmanovih ranijih
knjiga Izgubljena kršćanstva: Borba za svete spise i vjere koje nikada nismo
ni upoznali/The Lost Christianities: the Battle for Scripture and the Faiths We
Never Knew i novije Petar, Pavao i Marija Magdalena/Peter, Paul and Mary
Magdalene.
LI ovom razgovoru Ehrman govori o najvažnijim alternativnim smjerovima
onoga što danas nazivamo kršćanstvom (pojam koji nije postojao sve do
drugog stoljeća). Tijekom vremena, te su alternativne sekte počele
INTERVJU S BARTOM D. EHRMANOM
ELAINE PAGELS
biti viđene kao prijetnja pravovjerju koje se širilo. Konkurentske su ideje, u
stvari, sustavno proglašavane herezama a zatim potiskivane ili
marginalizirane od strane pobjedničke Crkve.
Ehrman pozdravlja popularno zanimanje za prve dane kršćanstva koje je
potaknuo Da Vincijev kod, kojega naziva "neobično inteligentnim djelom tog
žanra". A ipak bi volio da se neke stvari raščiste pa ističe da je stvarna
povijest ranog kršćanstva ispunjena borbama, osobama, perfid-nošću i
iznenađujućim otkrićima poput bilo kojeg suvremenog trilera.
Rasvijetlili ste načine na koje je kršćansko vjerovanje prošlo kroz promjenu po
toj novoj teologiji a glavnina njegovih dokumenata prebačena je iz Svete
zemlje u Isusovo vrijeme da bi postalo de facto državna religija Rimskog
carstva nekoliko stoljeća kasnije. Koje su, u stvari, neke od tih promjena?
Koliko su drastične ili banalne te razlike?
Kršćanstvo se pretvorilo iz židovske vjere u drugi svijet, u kojoj je kraj svog
vremena blizu i ljudi ne smiju živjeti za vrijednosti njihova društva nego bi
trebali zanijekati, odreći se samih sebe u pripremama za dolazak Kraljevstva,
u ovosvjetovnu religiju nežidovskih rasa. Potonja nije isticala neminovni kraj
svih stvari nego je umjesto toga poučavala da je važno raditi sa svijetom
kako bismo isti taj svijet preobratili, tako da ljudi mogu imati život nakon
smrti. Neki će ljudi tvrditi da je kršćanstvo koje je na kraju pobijedilo bilo
potpuno drukčija religija od one koja je nastala u Jeruzalemu nakon Isusove
smrti — da je to zapravo drukčija religija od one samoga Isusa! Prema tom
gledištu na stvari, kršćanstvo je manje religija koju je Isus podučavao (religija
Isusova) nego religija koja naviješta Isusa (religija o Isusu). Rekao bih da su
razlike prilično velike.
Takozvana Gnostička Evanđelja, pronađena u blizini egipatskog grada Nag
Hammadija, s pravom su dobila veliku pozornost. Što je najvažnija implikacija
tog nalaza iz vaše perspektive?
Najvažnije "otkriće" modernih vremena bilo je to da je rano kršćanstvo bilo
iznimno raznoliko — daleko raznolikije nego što su znanstvenici prije uopće
mogli sanjati. Iz Gnostičkih smo Evanđelja naučili da je bilo skupina kršćana
koji su vjerovali u ogroman raspon stvari koje većina ljudi danas ne bi niti
nazvali kršćanskima. Na primjer, neki su vjerovali da je svijet kozmička
pogreška, da ga je stvorilo slabije, niže božanstvo a ne Gospodin Bog
svemogući; da Krist nije stvarno patio na križu; da put u vječni život ne vodi
kroz vjerovanje u Isusovu smrt nego kroz razumijevanje njegovih tajnih
učenja. Takva, kao i mnoga druga vjerovanja, imali su ljudi koji su sebe
smatrali kršćanima, koji su tvrdili da slijede učenja Isusa i njegovih apostola i
koji su imali knjige da to i dokažu — knjige koje su navodno napisali sami
apostoli. Ako ništa drugo, otkrića iz Nag Hammadija otvorila su nam oči za to
koliko su raznoliki prvi kršćani zaista bili.
Ljudi koji su čitali Gnostička Evanđelja u prijevodu na engleski jezik često su
vrlo zbunjeni. Evanđelja su puna ideja koje su prilično strane
prevladavajućem Zapadnjačkom religijskom razmišljanju. Budući da su
mnoge različite skupine nabacane pod jednu rubriku, onu "gnostika", postoji li
neko jedinstveno i dosljedno razmišljanje izraženo u tim dokumentima?
Knjige su zbunjujuće ne samo u engleskom prijevodu, nego i u koptskim
izvornicima! Autori tih knjiga nisu razmišljali nimalo poput većine nas. Mnogi
su od njih bili izrazito metafizički i mitski usmjereni. Nije ih zanimalo
utvrđivanje jednostavnih iznesenih istina, nego ih je zaokupljala poetika
postojanja i tajni ovoga svijeta i kako smo ga naselili.
Mislim da je korisno reći to jer pomaže konceptualnom razumijevanju onoga
što je gnostički sustav uključivao, kao što nastojim izložiti u još jednoj od
svojih knjiga koja nosi naslov Izgubljena kršćanstva. Najsažetije rečeno,
gnostici su vjerovali da ovaj svijet nije dobro mjesto, nego posljedica
kozmičke katastrofe. Neki od nas ni ne pripadaju ovdje, tvrdili su oni, nego su
duhovi iz svijeta iznad a koji su namamljeni prijevarom ili zatočeni u tim
materijalnim tijelima. Cilj gnostičkih religija jest podučiti nas kako da
pobjegnemo. Možemo pobjeći od materijalnih zamki ovoga svijeta tako da
stekne-mo tajnu spoznaju (grčki gnosis) o tome tko zapravo jesmo, odakle
smo došli, kako smo došli ovdje i kako se možemo vratiti. Spasenje onda
dolazi onima koji spoznaju istinu o sebi a te gnostičke knjige — od kojih su, da
se razumijemo, mnoge vrlo zbunjujuće — su pokušaji da nam pomognu da
dođemo do potpunije spoznaje samih sebe. Kada to shvatimo, onda možemo
biti oslobođeni.
Težnja za potpunijom samospoznajom zasigurno je bezvremenska. Postojala
je i prije Isusovog vremena i nastavlja postojati kod duhovnika New Age
pokreta. Dakle, što bi ono u što su gnostici vjerovali učinilo nevažnim? Zašto
bi oni — i sve ostale ranokršćanske sekte — izumrli? Iako je bilo raznih
povijesnih i kulturnih razloga, većina tih skupina vjerojatno je izumrla zato što
su bili napadnuti — uspješno napadnuti, na teološkim osnovama — i zato što
nisu bili ni približno tako učinkoviti u svojim propagandnim kampanjama. Nisu
uspjeli unovačiti nove obraćenike dok su pravovjerne skupine stvorile snažnu
strukturu te koristile pisane kampanje i ostala sredstva za promicanje svojih
ideja — i njihova je retorika uvjeravala ljude.
No, ono što je zaista osiguralo pobjedu bilo je preobraćenje rimskog cara
Konstantina na kršćanstvo. Prirodno, on se preobratio na onu vrstu
kršćanstva koja je bila dominantna u njegovo vrijeme. Kada se Konstantin
preobratio na pravovjerni oblik kršćanstva, i kada država ima moć, a ta
država je kršćanska, tada država počinje tražiti i braniti svoj utjecaj nad
kršćanstvom. Tako je do kraja četvrtoga stoljeća ondje zaista postojalo
zakonodavstvo protiv heretika. I tako carstvo koje je nekada bilo potpuno
anti-kršćansko postaje kršćansko. I ne samo da postaje kršćansko, nego isto
tako nastoji diktirati kakvog oblika kršćanstvo treba biti.
Posljedice te promjene događaja su, naravno, goleme. To je sasvim
promijenilo način na koji Zapadni svijet shvaća sebe, i kako ljudi shvaćaju
nešto. Prisjetimo se samo koncepta krivice: da je pobijedila neka druga
skupina, stvari bi možda bile u potpunosti drukčije.
Je li Dan Broivn u pravu kada kaže da bi pravi "heretici" mogli biti upravo
Rimljani koji su preobrazili religiju potlačenih — u kojoj su ženama dane
istaknute uloge a možemo pratiti i neka zasigurno duboko antimaterijalistička
vjerovanja — u državnu religiju Rimskoga carstva, koju su karakterizirali
hijerarhija, patrijarhat i politika?
Nije točno reći da je Konstantin bio taj koji je jednom zauvijek promijenio
religiju, pretvarajući religiju naklonjenu ženama u patrijarhalnu, koji je odlučio
da će Isus biti Bog, koji je odabrao koje će knjige biti uključene u Novi Zavjet.
Ništa od toga nije napravio Konstantin. To je sve već obavljeno (ili će to biti
kasnije, u slučaju stvaranja kanona) desetljećima — u stvari, već više od
stoljeća — prije nego što se Konstantin uopće pojavio. No, te su se promjene
sigurno dogodile. Kršćanstvo je na početku davalo važnu ulogu i vlast
ženama koje su na kraju bile potlačene i ušutkane. Započelo je kao religija
drugog svijeta a postalo je religija koja je prihvatila i usvojila vrijednosti i
norme svijeta. Započelo je kao opozicija državi i svemu što je ona
predstavljala, a kasnije je i prihvatilo i bilo prihvaćeno od strane države.
Kršćanstvo krajem četvrtog stoljeća bilo bi doslovce neprepoznatljivo
kršćanima s početka prvoga.
Neki ugledni religijski znanstvenici smatraju da su žene općenito, a osobito
Marija Magdalena, imale važnu i vrlo vidljivu ulogu medu tim sektama.
Postoje li dokazi za to u alternativnim evanđeljima? Postoji li prepoznatljiv
trend o tome kako su žene u Crkvi tretirane?
Pravovjerni kršćani nisu bili jedini koji su ugnjetavali žene, insistirajući na
njihovoj šutnji i podložnosti. Slične trendove možemo naći i u drugim oblicima
kršćanstva. Upadljivo je da su neke gnostičke skupine bile poznate po
isticanju žena i svom stavu da su tajna otkrivenja koja donose spasenje
mogle doživljavati žene jednako kao i muškarci. Prisjetimo se Evanđelja po
Mariji, jedinog Evanđelja nazvanog po ženi koje je preživjelo do danas, u
kojemu je najvažniji smisao to stoje Isus otkrio istinu Mariji Magdaleni, a
eksplicitno ne muškim učenicima!
POKAJANA GREŠNICA, APOSTOLSKA SVETICA
Pojava kulta Marije Magdalene
KATHERINE LUDVVIG JANSEN
Čini mi se da svako razdoblje stvara Mariju Magdalenu koja ispunjava njegove
potrebe i želje. Srednjovjekovno je doba stvorilo Mariju Magdalenu koja je bila
grešnica, čiji je život bio lekcija iz nade i pokajanja. No, ona je isto tako bila i
svetica, ona koja je bila snažna apostolica i pro-povjednica. Ti aspekti svetice
su odražavali i mijenjali društvene potrebe srednjovjekovnog razdoblja.
Ženski pokret koji je iznjedrio žensku povijest, omogućio nam je da ponovno
otkrijemo naše povijesne pramajke, medu njima i Mariju Magdalenu. Studiji o
duhovnosti — povijesni i ini — omogućili su nam da postavimo pitanja što su
nas dovela do boljeg razumijevanja funkcije kulta svetaca u različitim
povijesnim kontekstima. Studije koje su se usredotočile na Mariju Magdalenu
pomogle su nam da vidimo kako se izražava duhovnost kroz vrijeme i prostor.
Rodni studiji naveli su nas da se zapitamo je li moguće da žensku duhovnost i
religiozne izričaje ograničavaju njihovi muški partneri. I, konačno, ne smijemo
zaboraviti ni vjersku politiku. Suvremeno pitanje zaredivanja žena za
svećenice u Katoličkoj crkvi zasigurno je oživjelo istraživanja posvećena ulozi
Marije Magdalene u ranoj Crkvi.
NOVA MAGDALENA PAPE GRGURA
Važno je imati na umu da su se prikazi i opisi Marije Magdalene mijenjali kroz
vrijeme, vrlo dugo vrijeme, od ranokršćanskog razdoblja do današnjih dana.
Oni su proizvod svoga doba i da bismo ih razumjeli u potpunosti moramo
razumjeti i kontekst koji ih je stvorio. U razdoblju kasne antike (četvrto i peto
stoljeće), u doba crkvenih otaca zasigurno je postojalo zanimanje za Mariju
Magdalenu, ali ne veće nego za bilo koju drugu osobu iz Svete knjige —
zanimanje je postojalo samo u onoj mjeri u kojoj je pripadalo biblijskim
komentarima kojima su se bavili pisci crkveni oci poput Augustina iz Hipona
(lat. Hippo, današnji Annabi) i Ambrozija iz Milana. Nije bilo jasnog
koncenzusa o identitetu Marije Magdalene a čak je bilo i zbunjenosti dok su
se crkveni oci borili da usklade neujednačene, pa i proturječne izvještaje o
njezinu životu iz Evanđelja.
Naše prvo pisano svjedočanstvo u kojemu je Marija Magdalena postala
grešnica-svetica, ili, preciznije rečeno, uspješno kalemljenje Lukine
neimenovane grešnice (Luka 7:37—50) na biblijsku figuru Marije iz Magdale,
potječe iz ranog srednjeg vijeka, razdoblja koje povjesničari općenito opisuju
u trajanju od 500. do 1000. godine. Godine 591. papa Grgur I, poznat i kao
Grgur Veliki, održao je propovijed u Rimu koja je uspostavila definitivno
određenu magdalensku figuru za nadolazeća stoljeća, one koja je bila i
grešnica i svetica.
E pa, moramo zapamtiti da je razdoblje u kojemu je Grgur živio bilo vrijeme
velike nesigurnosti. Rimsko se carstvo raspalo u stoljeću prije, a s njim je
propalo i učinkovito političko vodstvo, administracija i socijalne službe. Rim je
u Grgurovim danima posrtao od razaranja izazvanih Gotičkim ratovima i
kugom. Štoviše, Longobardi ili Lombardi, divlje germansko pleme koje je
osvojilo veći dio sjeverne Italije, i dalje su prijetili vratima Vječnog grada. U
vremenima velike nesigurnosti i izmještanja, Grgur Veliki, uvijek dobar
dušobrižnik, nastojao je stvoriti malo sigurnosti za svoje slomljeno stado. Kroz
proučavanje Svete knjige pokušavao je nametnuti takvu vrstu reda i
stabilnosti u jednom malenom dijelu tog kaotičnog svijeta u raspadanju.
"Nova Magdalena" koju je stvorio biskup rimski bila je djelo opkoljenog
dušobrižnika koji se brinuo za svoje opkoljeno stado koje je vjerojatno
postavilo pitanje magdalenskoga identiteta. Tako je rođena figura grešnicesvetice
koju je rano srednjovjekovno doba ostavilo u nasljeđe kršćanskom
svijetu. Grgurov autoritet bio je tako velik u srednjem vijeku i tako neupitan
da je njegova složenica od svetice bila uvelike prihvaćena na Zapadu.
Međutim, uvijek je dobro spomenuti da bizantinska crkva nikada nije
prihvatila taj spoj.
OD NABOŽNE FIKCIJE DO ZLATNE LEGENDE: MARIJA MAGDALENA U PROVANSI
Sliku Marije Magdalene koja propovijeda po Provansi možemo pratiti do
jedanaestostoljetne legende iz Vezelava koja je nastojala pripovijedati o
prisutnosti svetice u južnoj Francuskoj. Ta se legenda, danas poznata
znanstvenicima kao vita apostolica (Život apostolice), počela širiti Zapadom.
Kako kaže legenda, kada je započeo prvi val progona kršćana, Marija
Magdalena i skupina ljudi oko nje — uključujući i Martu i Lazara — bili su
potjerani iz Jeruzalema. Smjestili su ih u čamac bez vesala i pušteni su da
plutaju morem. Božanskom providnošću pristali su na obalu Provanse gdje su
se posvetili propovijedanju nove kršćanske vjere. Marija Magdalena
propovijedala je i pokrštavala najprije u Marseilleu, zatim u Aix-en-Provance
gdje se konačno i smirila da bi proživjela ostatak svoga života kao usamljena
pustinjakinja u divljini. Do dvanaestog stoljeća te nabožne fikcije koje su se
pojavile ponajprije da bi pridonijele autentičnosti novog hodočasničkog
svetišta u Vezelavu, što je nazvano po njoj, danas se smatraju biografskim
činjenicama iz života Marije Magdalene. Do sredine trinaestog stoljeća ta je
legenda postala dijelom njezine "službene biografije" u tolikoj mjeri da je bila
uključena i u najpopularniju knjigu o svecima, Zlatnu legendu Jacobusa de
Voraignea, srednjovjekovni "bestseler" s kojim se može usporediti samo
Biblija. Ljudi su u srednjem vijeku vjerovali da sada imaju sve potrebne
dokaze da vjeruju kako je Marija Magdalena propovijedala i širila kršćansku
vjeru po Provansi te da je ondje proživjela posljednjih trideset godina svojega
života. To jest, to je bilo svuda oko njih: u propovijedima koje su slušali, u
umjetnosti koju su gledali na crkvenim zidovima, u hvalospjevima koje su
slušali pjevane i u pobožnim čitanjima o svecima koje su čitali ili slušali. Ne
možemo okrivljavati ljude iz srednjovjekovnog doba zato što su vjerovali u te
nabožne fikcije, no, mi moderni ljudi dobro bismo učinili kada bismo zapamtili
da dokazi o apostolskoj karijeri Marije Magdalene u Provansi ne potječu iz
doba prije jedanaestoga stoljeća.
"MAGDALENSKO VRENJE" ILI KAKO SE SIJE SJEME POBOŽNOSTI
Iako su se u srednjem vijeku u Provansi i Burgundiji nalazila najvažnija
hodočasnička odredišta posvećena Mariji Magdaleni, ne smijemo misliti da je
pobožnost povezana s tom sveticom bila ograničena samo na Francusku.
Postoje dokazi da je njezin kult začet već u osmom stoljeću u Britaniji:
redovnik i povjesničar Crkve Bede zabilježio je u svom liturgijskom kalendaru
napisanom oko 720. godine dan posvećen njoj. Ima i drugih zgodnih ali
raspršenih svjedoka pobožnosti posvećenih svetici i drugdje u
srednjovjekovnom razdoblju, ali upravo je jedanaesto stoljeće bilo istinski
doba "magdalenskog vrenja", kako je to kasniji francuski povjesničar Marije
Magdalene, Victor Saxer, tako nezaboravno nazvao. Kao što smo vidjeli, to je
bilo razdoblje koje je stvorilo kult u Vezelavu i s njim povezivane legendarne
tekstove koji su kružili vezano s pobožnošću sa središtem ondje. Ipak,
ustvrdio bih da je tek u trinaestom stoljeću, u doba prosjačkih fratara
(franjevačkog i dominikanskoga reda) pobožnost Mariji Magdaleni istinski
internacionalizirana. Oba spomenuta reda iskazivali su izraženu pobožnost
svetici. Sv. Franjo svoju je pobožnost usmjerio prema Kristovoj muci na
vjernost Marije Magdalene Gospodinu, što možemo vidjeti u mnogim
vizualnim prikazima Franje iz razdoblja u kojemu zamjenjuje Mariju
Magdalenu pod križem. Dominikanski red je, s druge strane, bio tako pobožan
kada je bila riječ o toj svetici, a osobito po pitanju njezinog apostolskog
aspekta, da su je proglasili sveticom zaštitnicom svoga reda. Fratri su širili
svoju pobožnost svetici u svojim propovjedničkim kampanjama, a zato što je
red osnovan u Italiji, iste su najprije bile usmjerene na velika urbana središta
po srednjoj i sjevernoj Italiji. Jasno da njihova Marija Magdalena nije bila samo
biblijska Marija iz Magdale, ona je bila pokajana grešnica koju je papa Grgur
Veliki stvorio u šestom stoljeću a sada kombinirana sa sveticom iz legende —
"apo-stolica Provanse" — koju je konstruirao Vezelav u jedanaestom stoljeću.
Osim što su fratrima bile sredstvo potrebno za obavljanje njihova posla,
propovijedi su bile masovni mediji onoga vremena. I upravo je preko
propovijedanja saznanje o Mariji Magdaleni dolazilo do običnih ljudi širom
Europe.
Fratri su imali golem uspjeh u sijanju sjemena magdalenskog kulta po Italiji:
crkve, samostani i manastiri širom poluotoka bili su posvećeni toj svetici. Do
četrnaestog stoljeća ime "Maddalena" postalo je omiljeno žensko ime i za
religiozne i za više svjetovne žene, osobito u Toskani. I dobrotvori — i
religiozni i svjetovni — naručivali su kapele, oltarne slike i druge ukrase u
znak sjećanja na svoju pobožnost prema različitim aspektima svetice. No,
situacija u južnoj Italiji bila je sasvim drukčija. Južnim dijelom poluotoka
vladali su stranci od 1266. godine: francuska loza Anžu. Pritom je važno da je
to bila ista dinastija koja je vladala Provansom i čiji je nasljednik, Karlo II,
ponovno otkrio relikvije Marije Magdalene 1279. godine. I kako su ljudi u
južnoj Italiji trpjeli pod vlašću svojih stranih francuskih vladara, tako su ostali
ravnodušni prema Mariji Magdaleni koju su smatrali previše povezanom i
bliskom s dinastijom Anžu. Pa iako možemo naći brojne institucije,
samostane, crkve i kapele nazvane po Mariji Magdaleni u južnoj Italiji,
posebice u Napulju, glavnom gradu anžuvinske pokrajine, to nisu bili
spomenici koje su naručili i platili stanovnici tog dijela. Najvećim su ih dijelom
utemeljili pripadnici obitelji Anžu ili njihovi najbliži suradnici. Tako da mislim
da na jugu Italije možemo prepoznati politiku pobožnosti u kojoj je kult
Magdalene promatran sa sumnjom kao uvezen izvana i previše blizak
anžuvinskoj politici da bi pustio korijenje dok je ta obitelj vladala južnim
dijelom Apeninskog poluotoka što je bio poznat kao Napuljsko kraljevstvo.
NJEZINO NASLJEĐE: APOSTOLAROM APOSTOLA
Naziv "apostolica apostola" (apostolarom apostola) je počasni naslov koji je
ušao u opću upotrebu u referencijama na sv. Mariju Magdalenu u dvanaestom
stoljeću. Mnogi veliki teolozi iz tog razdoblja — medu kojima su bili i Hugh iz
Clunvja, Peter Abelard i Bernard iz Clairvauxa — upotrebljavaju taj naziv kada
spominju Mariju Magdalenu. Ta se titula naravno odnosi na privilegirani
položaj Marije Magdalene kao one koja je prva vidjela uskrsnuloga Isusa (u tri
od četiri Evanđelja) a on joj daje u zadatak da prenese Radosnu vijest o
njegovu uskrsnuću ostalim učenicima. Važno je da taj naslov nije bio samo
tekstualan nego i vizualan. Slike, a osobito minijature u rukopisima pojavljuju
se u tom razdoblju i prikazuju Mariju Magdalenu kako propovijeda ostalim
učenicima. Kao što smo već vidjeli, do dvanaestog stoljeća legende koje su
povezivale sveticu s apostolskom misijom u Provansi već su kružile,
uspostavljajući tu sveticu kao apostolicu Provanse. Moguće je da je širenje tih
legendi potaknulo nastanak naslova "apostolica apostola". Porijeklo tog
naslova vjerojatno će zauvijek ostati nejasno u izmaglici vremena; ono što
znamo jest da su pisci i umjetnici i dalje prikazivali Mariju Magdalenu kao
"apostolicu apostola" kroz čitav srednji vijek. A iako su teolozi i kanonisti
zabranjivali ženama da propovijedaju javno, Marija Magdalena uglavnom je
bila izuzeta iz te odredbe. Prikazana je kako propovijeda u propovijedima,
nabožnoj književnosti, svetim dramama i na vizualnom materijalu gdje je ne
jednom predstavljena kako propovijeda za propovjedaonicom.
Naslov i slika preživjeli su kroz srednjovjekovno razdoblje, ali su pali kao žrtva
reformi provedenih kao posljedica Tridentskog koncila, crkvenog sabora
održanog u trinaestom stoljeću a kojemu je cilj bio da se odgovori na kritike
koje su Katoličkoj crkvi uputili protestantski reformatori. Jedna od tih kritika
bila je uperena prema kultu svetaca, čije su brojne biografije protestantski
reformatori ismijavali kao uljepšane legende. Zbog toga su katolički
reformatori reagirali proglašavanjem da književni životi svetaca otada nadalje
trebaju biti povijesno točni koliko je to moguće a legendarne dodatke treba
ogoliti. Kao što smo vidjeli ranije, biblijske činjenice o životu Marije Magdalene
uljepšane su legendom, a kada je ta legenda ogoljena, isto se dogodilo i s
titulom "apostolica apostola". Čak i da je taj naziv svoju inspiraciju vukao iz
Biblije, ni protestantizam ni katolicizam toga razdoblja nisu pozdravili zamisao
o religioznoj ženi koja propovijeda muškarcima.
Čini mi se da naslov "apostolica apostola" jedno od najvažnijih nasljeđa koje
nam je srednjovjekovni svijet ostavio kada je riječ o toj svetici. Ono obuhvaća
golemu važnost činjenice da je Marija Magdalena, žena, bila izabrana da bude
svjedokinjom Isusova uskrsnuća i štoviše, da je upravo njoj Isus dodijelio
privilegiju propovijedanja o uskrsnuću, stoje središnja dogma kršćanske vjere.
To, po mom mišljenju, predstavlja snažan dokaz,
KONTROVERZE OKO MARIJE MAGDALENE
ARNE J. DE KEIJZER
JE LI BILA "GREŠNA ŽENA"?
Mnogi suradnici na knjizi Tajne Marije Magdalene spominju danas zloglasnu
propovijed pape Grgura Velikog (540. — 604.) u kojoj je pripojio još dvije žene
— Mariju iz Betanije i anonimnu "gradsku ženu, koja je bila grešnica" — Mariji
Magdaleni. U jednom napadu 591. godine zadao je ono što mnogi moderni
znanstvenici smatraju konačnim udarcem u nizu koji je doveo žene u sve
marginalniji položaj zbog njihove pretpostavljene prijetnje za "jedinu istinsku
vjeru". Njegova je propovijed dokrajčila trajnu raspravu o identitetu Marije
Magdalene u to vrijeme i smjestila njezino dobro ime u kutiju s natpisom
"pokajani grešnici". Ta kutija neće biti otvorena još 1378 godina.
Postoje brojna moguća objašnjenja za Grgurov postupak. Možda je, kako
vjeruju neki znanstvenici, to nesretno stapanje učinjeno u dobroj vjeri da bi
pojednostavilo biblijske elemente u doba teološke i političke nesigurnosti. Na
primjer, neki biskupi u Crkvi mislili su da su različita Evanđelja, zajedno sa
širokom raspravom među učiteljima o onome što poučavaju, stvorila previše
zbrke. Ili je to, kako drugi kažu, bilo dio urote crkvenih otaca da iskorijeni
ostatke ženske moći. Kakvagod bila motivacija, ta osuda Marije Magdalene
kao prostitutke i pokajnice brzo je postala referencijalna točka za katoličku
ideologiju. Papa Grgur ostvario je to u dva koraka. Prvo, proglašavanjem da
će čitanje s propovjedaonice o blagdanu Marije Magdalene, 22. srpnja,
ubuduće biti iz Luke 7:
utemeljen na pisanim izvorima i tradiciji, a koji podupire zaredivanje žena za
svećenice u Katoličkoj crkvi. To je i posljednja točka u kojoj se suvremene
preokupacije preklapaju sa srednjovjekovnim prikazima svetice: tada, kao i
danas, figura Marije Magdalene, apostolice apostola, bila je i jest, simbol
velike važnosti, snage i inspiracije.
... i gle, žena u gradu, koja je bila grešnica, kada je znala da će Isus sjesti za
stol u kući Farizeja, donijela je alabastrenu posudu pomasti, i stajala je do
njegovih nogu straga plačući, te je počela prati njegove noge suzama, a
obrisala ih je kosom sa svoje glave, i ljubila je njegove noge, te ih je
namazala s pomasti. Kada je Farizej koji ga je pozvao [da jede u njegovoj
kući] to vidio, govoreći sa sobom, rekavši, taj čovjek, da je prorok, znao bi tko
je i kakva je žena koja ga je dodirivala: jer ona je grešnica (7:36—39).
Drugo, održao je Homiliju u kojoj je zadužio vjernike da slijede ovo tumačenje
tih redaka:
Ona koju Luka naziva grešnicom, koju Ivan naziva Marijom, za koju vjerujemo
da je bila Marija iz koje je istjerano sedam vragova prema Marku. A što sedam
vragova označavaju, ako ne sve poroke?... Jasno je, braćo, da je žena prije
koristila miomiris da namiriše svoje tijelo u zabranjenim djelima. Ono što je
prije pokazivala na sramniji način, sada je nudila Bogu na hvalevredniji način.
Žudjela je zemaljskim očima, ali su sada iste izjedene suzama. Raspustila je
svoju kosu da bi sakrila svoje lice, ali sada njezina kosa suši njezine suze.
Izgovarala je ohole riječi svojim usnama, ali poljubivši noge Gospodinove,
priljubljivala je svoje usne stopalima Otkupitelja. Za svaki užitak koji je imala
za sebe, sada je, dakle, prinosila žrtvu. Pretvorila je gomilu svojih zlodjela u
vrline, kako bi služila Gospodinu potpuno u pokajanju, onoliko dugo koliko je
pogrešno prezirala Boga.
Velikim dijelom zbog pritiska koji je dolazi od unutra, Vatikan je konačno
prevladao to tumačenje o Mariji Magdaleni 1969. godine, ali i bez isprike pa
čak i bez službene izjave. Drugi vatikanski koncil jednostavno je promijenio
čitanje za blagdan kao dio opće reforme crkvenog kalendara koji je propisivao
kako se treba prisjećati brojnih svetaca. Rimski misal i rimski kalendar sada
su propisivali da čitanje iz Luke 7 bude promijenjeno u Evanđelje po Ivanu,
poglavlje 20, stihovi 1—2 i 11—18:
1. Trećega dana u tjednu dode Marija Magdalena rano, kad je još bio mrak, do
groba, i vidje da je s groba odmaknut kamen.
2. Tada je otrčala i dođe do Šimuna Petra, a onda i do drugog učenika, kojega
je Isus ljubio, i reče im, Odnijeli su GOSPODINA iz groba i ne znamo gdje su ga
položili.
3. Ali, Marija stajaše pred grobom plačući; i dok je plakala, sagnula se i
pogledala u grob,
4. I vidje dva anđela u bijelom kako sjede, jedan kod glave a drugi kod nogu
gdje je Isusovo tijelo bilo položeno.
5. I oni joj rekoše, Ženo, zašto plačeš? A ona im je odgovorila, Zato što su
odnijeli mog GOSPODINA i ne znam gdje su ga položili.
6. I kad im je to kazala, okrenula se i vidje Isusa kako stoji, i znala je da je to
Isus.
7. A Isus joj reče Ženo, zašto plačeš? koga tražiš? Ona, misleći da je on vrtlar,
reče mu, Gospodine, ako ste ga vi odnijeli, recite mi gdje ste ga položili i ja ću
ga odnijeti.
8. Na to joj Isus reče, Marijo. Ona se okrenu i obrati mu se riječju rabboni; što
znači Gospodaru.
9. Isus joj reče, Ne dodiruj me, jer još nisam uskrsnuo svom Ocu, i tvojem
Ocu; i mom Bogu i tvojem Bogu.
10. Marij a Magdalena dode i reče učenicima da j e vidj ela GOSPODINA, i da
joj je rekao neke stvari.
Time je papa Ivan Pavao II poništio osudu svojeg prethodnika i ponovno
pretvorio Mariju Magdalenu iz grešnice koja se pokajala u osobu koja se
pojavljuje iz Evanđelja kao najvažnija u priči o Uskrsnuću — kao i sama po
sebi općenito.
JE LI BILA UDATA ZA ISUSA?
Pogledajte... najveće prikrivanje u povijesti čovječanstva. Ne samo da je Isus
Krist bio oženjen, nego je bio i otac. Draga moja, Marija Magdalena je bila
sveta posuda. Ona je bila kalež koji je dao kraljevsku krvnu lozu što potječe
od Isusa Krista. Ona je bila maternica koja je začela rod, i loza iz koje je
izniklo sveto voće!
— DAN BROWN, Da Vincijev kod
Vjerujem da najnovije suvremeno zanimanje da se Mariju Magdalenu pretvori
u Isusovu gospodu ili Isusovu ljubavnicu djelomično ima više veze s Isusom
nego s Marijom Magdalenom. Da bi on bio stvaran, mora imati ženu. To je još
jedan način iskorištavanja žene u razmišljanju o muškarcu.
— JANE SCHABERG
1 dok je Da Vincijev kod potaknuo opčinjenost bračnim statusom Marije
Magdalene, ta uvelike pogrešno shvaćena žena iz Novog Zavjeta činila je
mnogo više od toga da bude domaćica i da peče kolačiće od datuljine palme.
— DENISE FLAM
Pitanje jesu li Marija i Isus bili oženjeni inspiriralo je mnoge nadahnute (i
intrigantne) rasprave, naravno. No, ono često prikriva mnogo važnije pitanje,
ono koje seže do samog središta kršćanske poruke: Isusova božanstva.
Kako je sin Božji prikazan u kanonskim evanđeljima, on je božanstvo, a iako
je u iskušenju, izdiže se iznad grijeha i mana čovječanstva. U jednoj od knjiga
Novoga Zavjeta, Poslanici Hebrejima (4:15), on je "poput nas u svim stvarima
osim grijeha". Čini se da to uključuje i seks.
No, ako je Isus bio oženjen, opet se pretvara u čovjeka, koji je "samo" prorok
— premda radikalan i jedinstven. Ili, riječima jednog od likova iz Da Vincijevog
koda, "velik i snažan čovjek, ali ipak samo čovjek. Smrtnik". (Sigurno je da bi
pozitivna strana takve preobrazbe iz Isusa kao Boga u običnog smrtnika, isto
tako dokrajčila zauvijek duboku podvojenost po pitanju spolnosti koju
održavaju oni unutar redovničke kulture.)
Raspon stručnih mišljenja po tom je pitanju širok, najblaže rečeno. Neki
vjeruju da je i samo to pitanje hereza, da nema apsolutno nikakvih dokaza te
zajednice u Novom Zavjetu niti u alternativnim evanđeljima. Drugi ne
isključuju tu mogućnost. Treći smatraju da nije osobito vjerojatna — ali jest
moguća. A oni četvrti misle "naravno da je tako". Što se tiče "običnog, malog
čovjeka", anketa koju je provela religiozna web stranica, www.Beliefnet.com
otkrila je da je na pitanje je li Isus bio oženjen, 41 posto ispitanih odgovorilo
"Naravno da nije", 23 posto izjavilo je "Da, bio je oženjen, Marijom
Magdalenom", 5 postoje reklo "Da, ali ne znamo s kime" a 31 posto ih je
odgovorilo "Nije važno".
Naše istraživanje, predstavljeno kao "provokativna misao", daje uzorke
mišljenja širokog raspona znanstvenika, teologa i stručnjaka — što je dobra
odskočna daska za daljnju intelektualnu istragu.
NE, ISUS NIJE BIO OŽENJEN
Kao što bi se moglo i očekivati, najglasniji glasovi koji podupiru ovo stajalište
su oni katolika. Greg Jones, katolički znanstvenik i župnik, kratko kaže: "Nema
osnova ni u činjenicama, ni u povijesti, niti u Bibliji, za tvrdnje da su Marija
Magdalena i Isus ikada bili oženjeni, da su začeli dijete, ljubili se, pa čak i
držali se za ruke".
Richard P. McBrien, profesor teologije na Sveučilištu Notre Dame, slaže se s
Jonesom, navodeći tri razloga: kao prvo, Evanđelja ne spominju nikakav brak.
Drugo, u ranom je kršćanstvu postojala predrasuda usmjerena protiv
erotskoga. I treće, "kada se sveti Pavao pozvao na svoje pravo da se oženi,
zašto se ne poziva na Isusov brak kao potporu svojem argumentu?" Ipak,
kaže McBrien, "Isusovo božanstvo ne bi bilo kompromitirano da je bio
oženjen". A puko je nagađanje da ako jest bio oženjen, da bi to bilo s Marijom
Magdalenom.
Šalite se? pita Kenneth Woodward, urednik u časopisu Newsweek koji često
piše o religiji. Woodward smatra da je Marija Magdalena žrtva "kulturne
prerade", "projekta za neku vrstu ideološki predane feminističke znanosti".
Darrell Bock, znanstvenik koji proučava Bibliju pri Dallas Theological
Seminarv (Teološko sjemenište u Dallasu), misli da pomisao o braku nije
samo potpuno pogrešna, nego je stajalište koje smrdi na urotu. Čitava
rasprava, kaže Bock, odraz je "pokušaja da se — a upotrijebit ću ovaj pojam
namjerno — progna kršćanstvo na razinu na kojoj bi bilo poput svih ostalih
religija". Brak bi Isusa sveo na "veliku religioznu figuru, jednu od mnogih, a ne
bi bio jedinstvena osoba koja je jedinstveno božanska".
Možda je iznenađenje što se znanstvenici i teolozi za koje se zna da su iznosili
oštre kritike onoga što nazivaju novom "ideološki predanom, revizionističkom
feminističkom znanošću" zapravo slažu sa svojim teološkim suparnicima po
tom kontroverznom pitanju. Na primjer, očito je da bi se složili s
feminističkom znanstvenicom Katherine Ludwig Jansen s Katoličkog
sveučilišta Amerike, koja je napisala da je "jedini dokaz kojim možemo
potvrditi njezino postojanje onaj sadržan u Novom Zavjetu". I, poput mnogih
svojih kolega/ica, Jansenova smatra da o takvoj zajednici u Novom Zavjetu
nema ni spomena.
Sušan Haskins u svojoj knjizi Mary Magdalen: Myth and Metaphor kaže da je
ona bila Isusova družica ali je isto tako bila "najvažnija učenica, prva
apostolica i voljena prijateljica Kristova". Ali, Haskinsova isto tako vjeruje da
sa seksom povezane slike koje donose Biblija i Gnostička Evanđelja nisu ništa
drugo doli "metafora za zajednicu Krista i Crkve koja se događa u bračnoj
postelji", te "simbolične za Kristovu ljubav prema Crkvi". Dakle, jesu li bili
stvarno oženjeni? Haskinsova odbacuje takav zaključak kao "bizaran".
Ester de Boer, koja je poput mnogih svojih kolega inače izrazito kritična kada
je riječ o patrijarhatu Katoličke crkve, isto tako odbacuje teoriju da izraz
"bliska družica" iz Evanđelja po Filipu ukazuje na to da su Isus i Marija
Magdalena bili oženjeni ili ljubavnici. "Ne smijemo to 'ljubljenje' shvaćati u
seksualnom smislu, nego u duhovnom smislu", kaže ona. "Milost koju oni što
ljube razmjenjuju čini ih ponovno rođenima".
NE, ALI...
Bruce Chilton, koji je nedavno napisao biografiju Marije Magdalene (vidi
ulomke, str. 96), kaže da nema naznaka da su bili oženjeni te da nema
razloga da se time zabrinjavamo u teološkom smislu čak i da to jest bio
slučaj. "Mislim da je savršeno moguće reći da su imali seksualni odnos.
Međutim, pri takvoj je tvrdnji isto tako mudro razlikovati to od tvrdnje da su
zbog toga bili oženjeni. Nitko od njih nije bio jako dobar kandidat za brak [u
svjetlu onodobne židovske obiteljske tradicije]."
MOŽDA, ČAK I VRLO VJEROJATNO, ALI ZASIGURNO NE DEFINITIVNO
John Spong, episkopski biskup u mirovini i autor knjige Born of a Woman/Od
žene rođen kaže da je brak između Marije Magdalene i Isusa "vjerojatan", što
je zaključak do kojega dolazi na temelju lošeg tretmana žena u kršćanstvu
kroz povijest. "Negativnost koja okružuje pomisao da je Isus možda bio
oženjen sve je neobičnija u naše vrijeme. Ona je odraz ostatka one duboke
kršćanske negativnosti prema ženama koja još uvijek pogađa Crkvu". Spong
zaključuje da iako nema dokaza, Biblija predstavlja "ukupni dokaz koji
ukazuje na to da je Isus možda stvarno bio oženjen, da je Marija Magdalena,
kao najistaknutija žena priče iz Evanđelja, bila Isusova supruga, a to je
svjedočanstvo potiskivala, ali ga nije poništila, kršćanska Crkva prije nego što
su Evanđelja napisana".
Lynn Picknett i Clive Prince u svojoj knjizi The Templar Revelation
(Templarsko otkrivenje), jednom od najvažnijih izvora za Da Vincijev kod
Dana Browna, pišu: "Ima dokaza da je Marija Magdalena bila Isusova supruga
— ili barem njegova ljubavnica". Lynn Picknett šutnju o toj temi smatra "vrlo
neobičnom" budući da su Zidovi smatrali celibat "neprikladnim" te da su Isus i
njegovi učenici možda "izazvali zabrinutost među vlastima... zbog straha od
homoseksualnosti". No, šutnju Evanđelja o tom pitanju, misli Picknettova,
mogli bismo i drukčije protumačiti. "Možda je imao seksualnog partnera/icu
koja mu nije bila supruga ili je to bila u obliku braka koji Zidovi nisu
priznavali".
MOŽDA JEST, MOŽDA NIJE, ALI NIJE VAŽNO Jane Schaberg, autorica knjige The
Resurrection of Mary Magdalene (Uskrsnuće Marije Magdalene), smatra da je
način na koji Evanđelje po Filipu prikazuje odnos između Marije Magdalene i
Isusa, iako jest dvosmisleno i zagonetno, iznimno važan i dubok. Takva
neodređenost izbjegava dvije alternative koje i prihvaćaju patrijarhalne
predodžbe o ženskom tijelu: (1) da svaki muško-ženski odnos mora uključivati
spolne odnose; i (2) da "'sveti' ili 'duhovni' muško-ženski odnos ne smije".
Pitanje ženidbe je fiksacija,misli Jane Schaberg, i nije nimalo od pomoći.
Gerald O'Collins, profesor teologije na Pontifikalnom gregorijanskom
sveučilištu u Rimu, kaže da su te teorije iznesene i istaknute zato što se
"dobro prodaju". I dodaje: "To je dobar materijal za romane, i zabavan je, ali
ponižava Mariju Magdalenu...".
Elizabeth Clare Prophet, autorica djela Mary Magdalene and the Divine
Feminine (Marija Magdalena i božanska ženstvenost), sebe opisuje kao
pionirku "u praktičnoj duhovnosti, uključujući i upotrebu kreativne snage
zvuka za osobni razvoj i za preobrazbu svijeta". Slaže se da rasprava oko
njihova braka promašuje smisao. "Štogod se dogodilo između njih možda nije
zapisano u povijesnim knjigama, i ne tvrdim da sama znam, ali ne bi mi niti
bilo važno. Ne bi ni na koji način štetilo Spasitelju da je oženio Mariju
Magdalenu i da je imao djece, zato što se njegova snaga i veličina ne temelje
na tome kakav je odnos s njom odabrao."
NARAVNO DA SU BILI OŽENJENI!
Stručnjaci koji se bave životom Marije Magdalene na koje se oslanjao Dan
Brovvn da bi razvio svoju teoriju o svetoj krvnoj lozi su, naravno, na strani
ovakvog prijedloga. Margaret Starbird, jedan od takvih izvora, vjeruje da
Biblija podupire njezinu teoriju da je Isus bio suprug Marije Magdalene, što je
teorija koju je prvi puta objavila u svojoj knjizi iz 1993. godine, The Woman
ivith the Alabaster Jar (Žena s alabastrenom posudom).
Timothv Freke i Peter Gandy, u knjizi Jesus and the Lost Gospels (Isus i
izgubljena Evanđelja) piše: "U Evanđelju po Luki Marija svojom kosom briše
Isusove noge. Prema židovskom zakonu, samo je suprugu bilo dopušteno
vidjeti ženinu kosu raspuštenu a ako je žena raspustila kosu pred nekim
drugim muškarcem, bio je to znak neprikladnog ponašanja te temelj za
obavezni razvod...". Taj događaj, dakle, možemo promatrati kao prikazivanje
Isusa i Marije bilo kao supruga i supruge, bilo kao slobodoumne
ljubavnike.koji su malo marili za moralne sitnice".
Za Laurencea Gardnera, pisca, glazbenika, povjesničara i viteza templarskog
reda, to je pitanje riješeno u kanonskim evanđeljima. U djelu The Magdalene
Legacy (Magdalensko nasljeđe) piše: "Evanđelja (sva četiri) zasigurno tvrde
da je Isus bio oženjen".
Najžešći zagovornik teorije "da, bili su oženjeni" možda je Barbara Thiering,
australska znanstvenica čija su specijalnost Svici s Crnog mora. Theringova je
napisala da su se, prema tradicionalnom običaju Esena, "početkom Isusove
službe, on i Marija Magdalena podvrgli prvoj ceremoniji počevši pokusni
brak". I to točno u šest sati poslije podne, u utorak, 6. lipnja, 30. godine naše
ere, ni prije ni kasnije. Štoviše, Barbara Thiering tvrdi da je "u godišnje doba u
kojemu je Isus razapet na križ Marija bila tri mjeseca trudna te je obavljena
konačna ceremonije obvezujućeg braka".
NE SAMO OŽENJENI, NEGO S POTOMSTVOM KOJE JE NASTAVILO
KRALJEVSKU KRVNU LOZU
Zanimljivo je da su autori knjige Sveta krv, Sveti Gral, koji su tužili Dana
Brovvna na londonskom sudu zbog plagiranja (i izgubili) smatraju da postoji
mnogo dokaza koji potvrđuju da je par imao spolne odnose i potomke, no ne
idu tako daleko da bi tvrdili da su sigurno bili oženjeni.
Margaret Starbird smatra da je Marija Magdalena bila trudna u vrijeme kad je
Isus razapet na križ ali, budući da je morala bježati od progona, rodila je kći u
Egiptu prije nego što su zajedno otputovale za Francusku. Upravo je kći bila
ta koja je, prema onima koji vjeruju u legendu, bila prva u krvnoj lozi
francuskih kraljeva, dinastiji na kojoj Da Vincijev kod i slične priče inzistiraju i
dalje do današnjeg dana.
Barbara Thiering proširuje svoju "da, bili su oženjeni" teoriju na "činjenicu" da
su oni imali i troje djece: kći (Tamar), rođenu 33. godine naše ere (nakon
Isusova razapinjanja na križ) i dva sina, od kojih je jedan rođen 37. godine
naše ere (Isus Justus) a drugi 44. godine naše ere (Jakov). Thieringova svoju
analizu temelji na onome što naziva pesher Svitaka s Crnog mora — pesher u
značenju "tumačenja" u smislu "rješenja" na hebrejskom jeziku. Razlog zbog
kojeg je Isus mogao imati još dvoje djece nakon što je razapet na križ, drži
ona, jest zato što je preživio muku pa je, slijedom toga, imao i aktivnu ulogu u
osnutku kršćanske Crkve. No, to nije sve: Thieringova je "otkrila" da je nakon
šizme rane Crkve 44. godine naše ere, "Marija napustila brak, vjerujući da je
Isus napustio istinske religiozne ideje". Isus se kasnije oženio ženom imenom
Lidija 50. godine naše ere, s kojom je imao još dvoje djece.
Laurence Gardner zastupa u osnovi istu tezu kao i Thieringova kada je riječ o
broju djece, ali dodaje kći te vidi drukčiji ishod za obitelj. "Godine 53. naše
ere, Isus mlađi je službeno proglašen Krunskim princem u sinagogi u Korintu".
Obojica braće završili su u Provansi sa svojom majkom, gdje Isus Justus
postaje otac koji je svom sinu dao ime Isus III. Kći Tamar/a, misli Gardner,
udala se za sv. Pavla u Ateni 53. godine naše ere.
Dvoje britanskih autora, Tom Kenvon i Judi Sion, navode da, iako je sigurno
da je Marija Magdalena otišla u Francusku, isto je tako vjerojatno da je
otputovala u Britaniju. Proširujući tu tezu, Ani VVilliams, New Age pjevačica
koja nudi "zvučni lijek" i vodi hodočašća tragom Marije Magdalene tvrdi da je
nju na putovanju u Britaniju pratio Josip iz Arimateje koji je sa sobom donio
Sveti Gral i zakopao ga u opatiji Glastonburv. To je također teza Grahama
Phillipsa, "istražitelja povijesnih misterija" u svojoj knjizi The Chalice
Magdalene (Kalež Magdalena).
Što zaključiti? Bez pisanih dokaza iz vremena u kojemu su Isus i Magdalena
stvarno živjeli, ne može ni biti definitivnog odgovora. Možda je, kao što je
slučaj s toliko drugih aspekata priče o Mariji Magdaleni, ona postupala onako
kako mi želimo da je postupala.
JE LI BILA I "VOLJENA UČENICA" I PRAVI AUTOR EVANĐELJA PO
IVANU?
Evanđelje po Ivanu prate dvije misterije koje muče znanstvenike od najranijih
dana kršćanstva, jedna je ime osobe koju Ivan spominje samo kao "voljenog
učenika/voljenu učenicu" (ili, točnije, "učenika kojega je Isus ljubio"). Drugo je
pitanje tko je zapravo napisao taj tekst jer, za razliku od ostalih Evanđelja
(Matej, Marko, Luka), autor nije identificiran. Tko bi mogao biti Ivan? Neki su
iznijeli teoriju da je odgovor na oba pitanja jedna osoba: Marija Magdalena.
Nagađanja o autorstvu kreću se u rasponu od učenika Ivana iz Zebedeje do
Ivana Krstitelja i Lazara iz Betanije. Nijedan od njih nije pravi kandidat, kaže
Ramon K. Jusino, katolički znanstvenik, školski učitelj i autor prilično čitanog
eseja "Mary Magdalena: Author of the Fourth Gospel?" ("Marija Magdalena:
autorica četvrtog Evanđelja?"). On je prilično uvjeren da je četvrto evanđelje
zaista napisala Marija, te da je upravo ona "voljeni učenik". I u tome nije
usamljen. Ugledna znanstvenica Esther De Boer nazvala je Mariju Magdalenu
"ozbiljnim kandidatom" za učenika kojega je Isus ljubio u Evanđelju po Ivanu
a, u izrazito detaljnoj argumentaciji, isto tvrdi i biblijska znanstvenica Sandra
Schneider.
jusino temelji dio svojih tvrdnji na zaključcima iz Gnostičkih Evanđelja po
Mariji i po Filipu. Oba Mariju Magdalenu prikazuju kao (a) učenicu i (b)
učenicu "koju je Isus ljubio više nego ostale". Nije, dakle, nategnuto zaključiti
da je Ivan govorio o Magdaleni, tvrdi Jusino. On smatra da je ona zapravo bila
utemeljiteljica ranokršćanske zajednice i ona koja je započela prikupljati
učenja Isusova, što će kasnije biti uključena u drugu, znatno izmijenjenu
verziju Ivanova Evanđelja. Nijedan vođa ranokršćanske zajednice ne bi mogao
odobriti činjenicu da je Isus možda imao ženu za učenicu, misli Jusino, pa je
rješenje bilo izostavljanje njezina imena, zamjenjujući ga anonimnim — i
muškim — voljenim učenikom.
Što se tiče toga da je voljeni učenika bila Marija, Jusino svoje uvjerenje
zasniva na tekstualnoj analizi dvaju prizora: prisutnosti Marije Magdalene pod
križem i kod praznog groba. Ta dva prizora, kaže on, bili su i predobro
učvršćeni da bi bili jednostavno izbrisani. A ipak je redaktor želio tvrditi da je
(muški) voljeni učenik bio svjedokom tih događaja. Tu je dilemu razriješio
uključivši obje figure, a time je i ojačao ideju da su to bile dvije različite
osobe. No, Jusino u tekstu uočava nedosljednosti, koje su potvrdili i drugi
znanstvenici, za koje kaže da upućuju na redaktorovo umetanje dodatne
osobe u prizor. Taje izmijenjena verzija postala kanonski tekst Četvrtog
Evanđelja, poznatog kao Evanđelje po Ivanu.
Ann Graham Brock, stručnjakinja za razvoj ranokršćanskog pokreta,
sumnjičava je. "Iako sam otvorena za mnoge mogućnosti", kaže Brockova, "i
provela sam godine proučavajući tragove nasljeđa Marije Magdalene, moram
priznati da do danas nisam uvjerena da je Marija Magdalena autorica
Evanđelja po Ivanu. Da se razumijemo, to evanđelje pokazuje više zanimanja
za doprinose žena od bilo kojeg drugog između ostala tri kanonska
Evanđelja... Marija Magdalena je zaista vrlo važna u Evanđelju po Ivanu. Ipak,
takvo zanimanje nije dovoljan dokaz da bismo mogli tvrditi da je autor Marija
Magdalena. Morat ću vidjeti više".
U zaključku svojeg kontroverznog a ipak temeljito istraženog članka, Jusino
priznaje da potraga za pravim autorom Četvrtog Evanđelja ostaje i dalje
dobra detektivska priča. No, tragova i znakova ima posvuda, kaže on, i
sigurno je da postoje dokumenti koji tek čekaju da budu otkriveni a koji će
potvrditi ono u što on čvrsto vjeruje: da je identitet voljenog učenika jednako
kao i autor Četvrtog Evanđelja Marija iz Magdale.
MORMONI I MARIJA MAGDALENA
MAXINE HANKS *
Mormonstvo je možda jedina kršćanska vjera koja je prihvatila, od svojih
korijena, vjerovanje da je Isus bio oženjen i da je imao djecu. Ta ideja nije
nova za mormone koji smatraju da je brak nužan za dobrobit ili za najviši
"zanos" na nebesima.
Tu je ideju podučavao Joseph Smith, utemeljitelj mormonstva, prema
njegovim najbližim suradnicima (zvanim "apostoli") što su prenosili Smithova
učenja nakon njegove smrti. Očito Smith nikada nije javno poučavao niti je
objavio ikakve detalje o Isusovoj ženi ili djeci. A Crkva Isusa Krista svetaca
posljednjih dana (mormoni) nikada nije službeno
* Maxine Hanks je spisateljica, predavačica i feministička teologinja čija je
knjiga VVomen and Authority (Žene i vlast), obnovila feminističku teologiju i
povijest u mormonstvu. Bivša mormonka i misionarka Crkve Isusa Krista
svetaca posljednjih dana postala je gnostik 1996. godine.
potvrdila vjerovanje u Isusov brak. U stvari, javno je opovrgnula da je isto
ikada bilo dio crkvene doktrine. Ipak, ideja o oženjenom Isusu poznata je u
mormonstvu, kao dugotrajni, sveti, prikriveni, narodni nauk.
Vjerovanje mormona u Isusov brak u stvari kaže malo o Mariji Magdaleni, i
tek nešto više o Isusovoj krvnoj lozi. Smith je barem dvije osobe prepoznao
kao "izravne potomke Isusa Krista". Smith je također i za sebe
podrazumijevao isto. Šest mjeseci nakon Smithove smrti, Brigham Young
ustvrdio je da Smithova kriptička tvrdnja kako "ni jedan čovjek ne zna
njegovu povijest" cilja na njegovu svetu krvnu lozu. "Čuli ste Josepha da kaže
da ga ljudi ne poznaju... Neki su pretpostavili da je mislio na Duh, ali mislio je
na krvnu vezu". *
Predodžbe o odabranoj krvnoj lozi ili porijeklu snažno se protežu kroz
mormonstvo. Smith je 1835. godine zapisao: "Red ovoga svećenstva
potvrđeno se prenosi s oca na sina, i s pravom pripada doslovnim potomcima
odabranog sjemena, kojima je dano obećanje". (Doctrine and Covenants
107:40). Godine 1858. Brigham Young je rekao "Skrivena u krvi mnogih
mormona teče krv Izraela iz brojnih smjerova, uključujući i onaj Spasiteljev.
No, upravo kroz božansko krvno pravo Isusa Krista preko Josepha Smitha
mlađeg svi su pripadnici Crkve zakoniti nasljednici obećanja".
Prvi mormoni vjerovali su da se Isus oženio kako bi očuvao svoju lozu i
svećenstvo. Apostol Orson Hyde je rekao "Isus je bio mladoženja na svadbi u
Kani Galilejskoj... Kažemo daje Isus Krist bio onaj koji je oženjen, da bi bio
uveden u vezu preko koje je mogao zasijati svoje sjeme prije nego je razapet
na križ". Smithov nećak, predsjednik Crkve, Joseph F. Smith izjavio je da se
Isus oženio kako bi ispunio "čitav božanski zakon".
Ipak su mormoni u razvoju te ideje otišli još jedan korak dalje, tvrdeći da je
Isus bio oženjen s više žena. Smithov je nećak isto tako rekao da su "Marija i
Marta pokazivale mnogo bliskiji odnos od pukih vjernica [prema Isusu]".
Smithovi apostoli često spominju sestre iz Betanije kao Isusove žene, zajedno
s Marijom Magdalenom. Orson Hyde je rekao: "Marija, Marta i ostale bile su
njegove žene, i... on je začeo djecu".
Odan mesiji s više žena, i sam se Smith oženio s trideset i četiri žene. Rani
mormonski nauk o poligamiji doimao se združenim s idejom da je Isus bio
oženjen. Smithovo otkrivenje o poligamiji tumači se kao nešto što dolazi od
Isusa Krista:
"la, Gospodin, opravdavam... načelo i nauk njihovog držanja mnogo žena i
konkubina... Otkrivam vam novi i vječni savez... ako se ne pridržavate mojeg
zakona ne možete doći do te slave... da gdje sam ja i vi ćete biti... Primite...
zakon mojeg Svetog svećenstva. (1843,
* Svi citati Brighama Younga su iz Dynasty of the Holy Grail: Mormonism's
Sacred Bloodline Verna Swansona, 2006. Nauk i savezi 132)
Čini se da su prvi mormoni vjerovali da je (1) Isus bio oženjen a njegove
supruge vjerojatno su bile Magdalena, Marta i Marija iz Betanije; (2) Isusovi
potomci očuvali su njegovu kraljevsku krvnu lozu i svećeničko poslanje; te je
(3) joseph Smith bio Isusov potomak, naslijedivši njegovu krvnu lozu i
svećeničko poslanje, zajedno s ostalim mormonima. "Kao mormon slušao sam
taj nauk mnogo puta. Usmjerenost vjere na genealogiju stvorila je tablice
krvne loze poput one koja prikazuje moje obiteljsko stablo koje seže 'unatrag
sve do Krista'."
Gdje je Joseph Smith doznao sve ovo? Većina njegova učenja pripisuje se
njegovom proročanskom poslanju. Isto je tako proučavao razne duhovne
tradicije, uključujući židovsku, kršćansku, gnostičku, hermetičku, mistiku,
magiju i masonske ideje. Mormonstvo je združilo kršćansku i ezoteričnu
tradiciju, stvarajući novu viziju u kojoj su pravovjerje i hereza ponovno
ujedinjeni u jednoj jedinoj vjeri.
No, Smith i njegovi apostoli nisu koristili ezoterične pojmove kao što je Gral,
nego su koristili biblijski jezik. Tako je mormonsko viđenje Isusa više biblijsko
nego posuđeno iz nauka ezoterije. Mormoni su imali potrebu da shvate
poligamiju — kao odabrani narod pozvan da obnovi svećeničku krvnu lozu
mesije Isusa.
Smith je Isusa zamišljao kao uskrsnulog muškog Boga, a poligamiju kao zakon
Božji. Smith je isto tako zamišljao mormonstvo kao obnovu "izvornoga
kršćanstva" kakvo je živio Isus. Iz toga slijedi da će mormonstvo ponovno
uspostaviti Isusove prakse, uključujući i bračne.
Mormonstvo je zaista ponovilo neobičan obrazac iz ranog kršćanstva: Joseph
Smith bio je mučenik vjere, a njegova supruga Emma bila je u vrhu vodstva.
A ipak je prvi apostol Brigham Young odnio prevagu i za sobom poveo većinu
vjernika. Sličan se obrazac događaja pripisuje Isusu, Mariji Magdaleni i Petru
— arhetipski obrazac ranjenog ili umirućeg kralja, kojega su nadživjeli
tugujuća ili istisnuta družica i nametljivi muški nasljednik koji prema njoj gaji
neprijateljstvo.
Rani mormonski stavovi spominju Magdalenu i kao svjedokinju i kao suprugu
Kristovu, a ipak službeni mormonski nauk kaže malo o njoj ili njezinoj važnosti
kao svjedokinje ili kao apostolice. No, mormonstvo ima otvoreni kanon
"trajnog otkrivenja" koji potiče nova saznanja, inspiraciju i tumačenje. To
omogućava prošlim vjerovanjima da se mijenjaju, prepoznajući ljudsku
potrebu za razvojem i božansku odgovornost u poboljšavanju.
Nakon 1890. godine mormonska praksa poligamije nestala je, a vođe Crkve
svetaca posljednjih dana izmijenili su i svoj nauk. No, ezoterično učenje nekih
o Isusu kao oženjenom nikada nije osporeno. Ono što jest osporavano je da je
to ikada bio nauk. Godine 2006. mormoni su objavili ovu izjavu: "Vjerovanje
daje Isus Krist bio oženjen nikada nije bilo službeni nauk ove Crkve. Nije ni
potvrđeno niti podučavano od strane Crkve. Iako jest točno da je nekolicina
crkvenih voda polovicom 19. stoljeća izražavala svoje mišljenje o tom pitanju,
to nije bilo onda, kao što nije niti sada, nauk naše Crkve".
OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI
Marija Magdalena je uzor za apostolat žena, za žensko vodstvo, hrabrost,
vjernost i snagu.
— SUŠAN HASKINS
Za mene je Marija Magdalena proročica. A postojanost proročkoga glasa koji
je smješta unutar ali ipak malo izvan kršćanske tradicije čini je fascinantnom i
enigmatskom figurom.
— DEIRDRE GOOD
Ona je poveznica između svih dijelova naših života, ... i možda je u svojoj
odsutnosti ona prisutnija nego kada se fizički nalazi pred nama.
— DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA
Meni Marija Magdalena nije boginja. Ona nije figura takve duboke svetosti da
je nepristupačna. Više je poput sestre. Imala je dobrih trenutaka i loših
trenutaka te je pronašla ono što je tražila. To je moja Marija Magdalena.
— LESA BELLEVIE
Mislim da Mariju Magdalenu možete smatrati sveticom, možete smatrati
njezinu sliku uljepšanom, možete je promatrati ne kao kurvu, ili je možete
gledati kao apostolicu apostola. No, ipak ćete ju zatvoriti u ladicu ako
zanemarite njezin utjecaj i važnost za uloge žena u suvremenim vjerskim
praksama ili u širim društvenim pokretima.
— JANE SCHABERG
Bio je to izvanredan događaj. Početkom 2006. godine, dok smo sklapali sve
različite niti uredničkog rada za Tajne Marije Magdalene, pozvali smo šestero
vodećih svjetskih stručnjaka za Mariju Magdalenu na raspravu oblika okruglog
stola o najvažnijim pitanjima, temama, debatama i kontroverzama studija o
Mariji Magdaleni u kontekstu dvadeset i prvog stoljeća.
Svaki od tih šestero stručnjaka opširno je pisao, govorio i objavljivao djela
posvećena Mariji Magdaleni i s njom povezanim temama: povijesnom Isusu,
ranokršćanskom pokretu, gnosticizmu i ostalim alternativnim smjerovima
unutar kršćanstva, alternativnim svetim spisima, ulozi žena u prvoj Crkvi,
umjetnosti, arheologiji, kulturi od biblijskog razdoblja do današnjih dana, te
mnogim drugim temama u srcu rodno/ duhovno!religiozno/mitskog!
arhetipskog. U prostoriji se osjećao jedinstveni duh dok su se ti stručnjaci,
same žene, izvanredne, sve s dubokim saznanjima o drevnim i modernim
temama, sve strastvene po pitanju svojih ideja i stajališta, upuštale u
zanimljivu, slobodnu raspravu jedna s drugom.
Svaka je od sudionica okruglog stola na svoj način prizvala zanimljivu
emocionalnu snagu i intelektualnu složenost što su odražavale godine
pionirskog rada u pokušaju da shvate Mariju Magdalenu te da osmisle nove
ideje o događajima otprije dvije tisuće godina i onome što podrazumijevaju
pod našom slikom te žene.
One koje su se okupile na ovom zanimljivom okruglom stolu bile su:
Katherine Kurs, moderatorica, članica osoblja vjerskih studija na Eugene Lang
koledžu pri Sveučilištu New School. Njezina knjiga Searching for Your Soul (U
potrazi za svojom dušom) proglašena je jednom od najboljih religijskih!
duhovnih knjiga u 1999. godini.
Elaine Pagels, profesorica religije na Sveučilištu u Princetonu i autorica
nagrađivane i odlično prodavane knjige The Gnostic Gospels, kao i Bevond
Belief.
Sušan Haskins, povjesničarka umjetnosti i kulture, autorica uspješ-nice Mary
Magdalen: Myth and Metaphor (Marija Magdalena: Mit i metafora), koja je
doživjela i drugo izdanje.
Lesa Bellevie, utemeljiteljica i ivebmaster internetske stranice www.
Magdalene.com te autorica The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene
(Vodič do Marije Magdalene za potpune budale).
"'1k
--.me -•.Hol
"i H.r
ifl.KAl ili*-' M
1
>
¦ Vi v
13
t t ft š
i- 2
Stranica iz izvornog rukopisa Evanđelja po Mariji, na koptskom jeziku. Na njoj
Magdalena završava svoje prepričavanje Isusovih riječi koje je izgovorio samo
njoj. Andrija izražava nepovjerenje a Petar pita "Zar je govorio sa ženom
nasamo a da mi to ne znamo? Trebamo li se promijeniti i slušati ju? Zar je
odabrao nju a ne nas?". Marija izravno pita Petra zar misli da ona "govori laži"
a stranica završava pitanjem Levija Petru: "...ako ju je Spasitelj učinio
vrijednom, tko si onda ti da je odbacuješ?".
Vidi poglavlja 1 i 3 za daljnje rasprave o ovom alternativnom evanđelju.
Evanđelje po Mariji (Papvrus Berolinensis), peto stoljeće prije Krista, kopt-ski
rukopis. Bizantski papirus, 13.5 x 10.5 cm. Inv. P 8502, fragment 17.
(Bildarchiv Preussischer Kulturbesitz7art Resource, NY. Foto: Joerg P. Anders)
Jarlo Crivelli (1425./40. - 1493.), >veta Marija Magdalena, polip-rih, detalj,
Montefiore dell'Aso, Italija. (Foto: Scala/Art Resource, MY)
Razapinjanje na križ i Žene pored groba, oko 586. godine, iz Rabulskih
Evanđelja, Zagba na Eufratu, Sirija. MS. Plut. 1,56, f.13., Biblioteca
Laurenziana, Firenza. (Foto: Scala/Art Resource, NY)
Jean Fouquet, Marija Magdalena na Simunovoj gozbi, oko 1445., iz Les Heures
d'Ettienne Chavalier, Mss. Fr. 71, Musee Conde, Chantillv, Francuska. (Foto:
Erich Lessing/Art Resource, NY)
Marija Magdalena, nepoznati datum, S. Domenico, Pistoia, Italija. (Foto:
Scala/Art Resource, NY)
Fra Angelico, Noli me Tangere, oko 1440. - 1445., Museo di San Marco,
Firenza. (Foto: Scala/Art Resource, NY)
Lucas Moser, Oltar Magdalene, zatvorena krila, 1423., župna crkva,
Tiefenbronn, Njemačka.
(Foto: Erich Lessing/Art Resource, NY)
Massacio, Razapinjanje na križ, početak petnaestog stoljeća, Museo Nazionale
di Capodimonte, Napulj, Italija. (Foto: Scala/Art Resource, NY)
Lucas Cranach stariji, Krist i preljubnica, sredina 1540-tih, Metropolitan
Museum of Art, New York, Zbirka Jack i Belle Linsky. (1982.6 - .0.35)
Arnold Boecklin, Maria Magdalena Beiveint den Toten Christus (Marija
Magdalena oplakuje mrtvoga Krista), 1867., Kunstmuseum, Basel, Švicarska.
(Foto: Erich Lessing/Art Resource, NY)
VVilliam Etty, Gola žena razmišlja o lubanji i raspelu (Studija Magdalene),
polovica devetnaestog stoljeća, Victoria and Albert Museum, London. (Foto:
Art Resource, NY)
Max Beckmann, Krist i žena uhvaćena u preljubu, 1917., Muzej sv. Luoisa, St.
Louis, zahvaljujući Curtu Valentinu.
Dva fragmenta s Tepiha progonstva, oko 150. - 180. naše ere, mediteransko
Reprodukcija Tepiha progonstva kakav bi izgledao u cjelini,
područje. (Foto: Jeremv Pine)
(Foto: Jeremv Pine)
tu tomrl .ipbfl traOg ft hrta <• -—-~ tadHronu vftnrare ruoirttf
nt Ireni! rta5 fimiflrvrui =} a-P u «Wjuc iniict q'cuvflm ru viur jtnmfr r vmter:
ar-? n tihnwJiir,mnir^ Gfftq lumift vcmt m vmaP'vv m
tortuuTfjfsauirariHlir '
i^ihcufiuti>ilnn tatrmG; ihr* lunrra <]> Ditor afnnirl ,i ž iff» trat) ru ? no
Jhtmttnj ni Gp'Iv insnftmnffinir.nar «j iiiii fet»T-v rnih'iiii«. tpui trn'r ivttur nm
C' mVr m&t», non rat ts« no&unafcčfli ao pu-; mru
Biblija siromašnih (Biblia Pauperum), petnaesto stoljeće, kopija izdanja British
Library Blockbook, s prijevodom i komentarom Alberta C. Labriole i Johna W.
Smeltza.
(Uz dopuštenje British Library - C.9.d.2). Foto: British Librarv, London
OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI
Deirdre Good, profesorica Novoga Zavjeta na Općem teološkom sjemeništu u
New Yorku, te urednica Mariam, the Magdalen, and the Mother.
Diane Apostolos-Cappadona, profesorica umjetnosti i kulture na Sveučilištu u
Georgetovonnu, autorica The Dictionarv of Christian Art (Rječnika kršćanske
umjetnosti) i kustosica izložbe "In Search of Mary Magdalene: Images and
Tradition" ("U potrazi za Marijom Magdalenom: Slike i tradicija").
Jane Schaberg, profesorica vjerskih studija i ženskih studija na Sveučilištu
Detroit Mercy te autorica knjige The Resurrection of Mary Magdalene:
Legends, Apocrvpha, and the Christian Testament (Uskrsnuće Marije
Magdalene: Legende, apokrifi i kršćanski zavjet).
KURS: Dobrodošle. Danas imamo predivnu mogućnost razmijeniti ideje i
mišljenja o temi za koju mnogi pokazuju strastveno zanimanje: Mariji
Magdaleni. U nekim se trenucima čini da je njezina snaga samodostatna a u
drugim da je stvorena kroz društvo koje je držala tijekom stoljeća. Sigurno je
da je značila različite stvari različitim ljudima, ovisno o njihovoj perspektivi.
No, dopustite mi da počnem postavljanjem donekle osobnog pitanja. Tko je
za vas Marija Magdalena?
PAGELS: Kao povjesničarka pretpostavljam daje bila sljedbenica Isusova u
ranom razdoblju, da je vjerojatno bila ugledna i dobro poznata kao bliska
Isusu, da je bila nezavisna žena, ne povezivana s muškim pratiocem osim
možda s Isusom, te da je zatim postala simbolično središte goleme količine
kontroverze oko sudjelovanja žena, isključivanja žena, uključivanja spolnosti,
isključivanja spolnosti i same neobične konstelacije maštarija koje okružuju te
teme posljednjih dvije tisuće godina.
BELLEVIE: Sklona sam Mariju Magdalenu promatrati onako kako su je
prepoznali gnostici u trećem stoljeću, to jest, kao simboličku nevjestu
Kristovu, koja predstavlja ljudsku želju da spoznamo Boga. Također smatram
inspirativnim to što je tako složena figura. Stvarni ljudi imaju složene živote; i
ona je osjećala stvarne ljudske emocije i imala je stvaran ljudski život, pa je
prepoznajem kao jednu od nas. To je za mene Marija Magdalena.
GOOD: Za mene Marija Magdalena utjelovljuje upornu prisutnost pred licem
potpunog i posvemašnjeg očaja, kada se čini da nema nade, života,
budućnosti. Nijemi svjedok Marija Magdalena danas je važna. Živimo u svijetu
nakon 11. rujna u kojemu ponekad ne možemo pokopati tijela zato što ih
nema. Marija Magdalena nas podsjeća da je, u nedostatku tijela onih koje
volimo, naša prisutnost ključna, i to je jedina prisutnost iz koje se rada nada.
SCHABERG: Moj duhovni život i moj znanstveni život su isprepleteni, pa o
Mariji Magdaleni volim misliti kako bi to činio povjesničar, kao o stvarnoj
osobi koja je živjela i koja je, mislim, imala više prava biti utemeljiteljicom
kršćanstva od Pavla, budući da je bila prvim svjedokom uskrsnuća. No, ne
volim o njoj misliti kao o nijemoj. Mislim o njoj kao o ranoj proročici. Ona jest
ušutkana, ali više nije nijema.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Na određeni je način moj odgovor usporediv s
vašim, Jane, ali je jezik malo drukčiji u smislu da svi živimo ili djelujemo na
ezoteričan, filozofski ili znanstveni način, ali također i na svakodnevni način. I
nekako Marija Magdalena povezuje granice ili dijelove tih dvaju područja, li
njoj možemo pronaći izvor intelektualne potrage, povijesne preokubacije i
znanstvenog zanimanja, a u isto vrijeme ona se uvijek iznenada pojavljuje u
mom životu — na odmoru sam i odjednom evo nje u nekim umjetničkim
djelima za koja nisam znala, ili je nalazim u još jednoj knjizi, tako da ona
stalno djeluje između različitih područja mog života. Na neki način, mislim da
je to vrlo slično onome što je Jane govorila o sebi i o Mariji Magdaleni, ali
mislim da postoji i osjećaj da moramo o njoj razmišljati na različite načine.
Ona je poveznica između svih dijelova naših života, između svih aspe-kata
naših bića, i možda je u svojoj odsutnosti ona više prisutna nego kada je
fizički pred nama.
HASKINS: Za mene je Marija Magdalena figura u evanđeljima koja kao da
utjelovljuje sve elemente ženstvenosti koji su bili tako dugo izgubljeni. Ona je
snažna, ona je hrabra, ona je neustrašiva i ona je samostalna. Mislim da su to
one karakteristike koje bi trebale utjeloviti ženstvenost, ili ono što bi
ženstvenost trebala utjeloviti, i tako je ja vidim: kao vrlo snažnu poruku ili
simbol za žene. Krajem dvadesetog i u dvadeset i prvom stoljeću, Marija
Magdalena postala je dinamična figura ženstvenosti koja je uzbudljiva,
prekrasna, strastvena. Ona nije žena koju smo poznavali kao ljepoticu koja
uvijek okajava svoje grijehe, jer sada ustaje u obranu svojih prava. U
evanđeljima susreće uskrsnulog Krista i na određeni način ona predstavlja
snagu i hrabrost i vjernost ženstvenosti te njezine veze s božanskim. Ona je
ujedinila sebe s božanskom figurom, i to je možda nešto što bi većina žena
željela da može, doživjeti osjećaj cjeline, stvoren iz te zajednice sebe i Isusa,
odnosno ženstvenosti.
BELLEVIE: Ona je zaista snažan simbol za individualno u potrazi za jedinstvom
s božanstvom, kao simbolična Kristova nevjesta. A jezik
OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI
nevjesta-mladoženja primijenjen je i na obje individue te na kršćanstvo kao
kolektiv, na skupinu ljudi u potrazi za zajednicom s Bogom. Dakle,
nevjerojatno je moćan, senzualni jezik što podsjeća na ženu iz Pjesme nad
pjesmama koja traži svojeg voljenog.
SCHABERG: Marija Magdalena za naše vrijeme je aktivna figura — ona koja
predstavlja uključivanje, sudjelovanje, pravilno glasanje, obavještavanje
same sebe i oslobađanje. Ona predstavlja spajanje erotskog i duhovnog i
intelektualnog. Ona je poput Tine Turner ili Dixie Chick — predstavlja ono što
nešto znači u vremenu u kojemu živite.
"HIT" DJEVOJKA NAŠIH VREMENA
KURS: Znanstvenici, teolozi, župljani i ostali raspravljaju o ulozi Marije
Magdalene već stoljećima. Radikalna tumačenja nje kao Isusove nevjeste
postoje barem stotinu godina. Otkrivanje i prevođenje alternativnih
Gnostičkih Evanđelja pronađenih 1945. godine stvorilo je uznemirenost među
stručnjacima, ali, u cjelini gledano, javnost se nije uključila u raspravu. Danas
je odjednom Marija Magdalena svakodnevno u vijestima, i u propovijedima
svih vjera, te u dokumentarnim emisijama na televiziji. Zašto? Što objašnjava
to iznenadno bujanje zanimanja za nju? Zasigurno to nije samo Da Vincijev
kod, zar ne?
PAGELS: Ono što me iznenađuje jest da imamo nove podatke o Mariji
Magdaleni iz vrlo starih tekstova kao što su Evanđelje po Mariji i Pistis Sophia,
odnosno Mudrost vjere te Evanđelja po Filipu i Tomi. To prije nikada nismo
imali. Neki od materijala su nam na raspolaganju već neko vrijeme, ali tek
sada mnogi čuju za njih.
HASKINS: Da, uloga žena u mainstream novozavjetnim evanđeljima
tradicionalno je bila viđena kao zanemariva i nevažna, djelomično zbog
prijevoda tekstova od strane uglavnom muških znanstvenika. Novija
feministička znanost bila je izvanredna u pronalaženju novih uloga na temelju
Marije Magdalene, ili možda ne na temelju Marije Magdalene nego na njezinu
stapanju s ostalim ženama u evanđeljima, što pokazuje dinamično mjesto za
žene i unutar i izvan Crkve danas. Ona je uzor za ženski apostolat, vodstvo,
hrabrost, vjernost, snagu — prije dvadeset i pet godina, nikada o Mariji
Magdaleni ne biste razmišljali u smislu tih izvanredno važnih uloga. Vrlo je
uzbudljivo što to dinamično stvorenje danas predstavlja te nove uloge
ženstvenosti, nasuprot položaju na koji je bila prognana oko dvije tisuće
godina.
BELLEVIE: Taj novi pogled na Mariju Magdalenu kao "dinamično stvorenje" —
kako ste ju baš prikladno opisali, Sušan — također nas podsjeća zašto ju
nismo promatrali kao takvu do relativno nedavno. Govorim o patrijarhatu
tradicionalnog kršćanstva i o pratećem gubitku "poganskog" vjerovanja u
svetu ženstvenost. Kršćanstvo zasigurno nije izmislilo patrijarhat, ali negdje
oko srednjeg vijeka postojalo je dosta mitologije koja je izrasla oko ideje o
izgubljenom ženskom načelu. Carl Jung je pisao o tome, njegovi učenici su
pisali o tome, Joseph Campbell je to uočio u mitologiji — bilo je mnogo priča
koje su kružile tijekom tog ranog razdoblja. Možda su romance o Gralu, kao i
dio folklora o izgubljenoj ženstvenosti poput Pepeljuge i njezinih zaista brojnih
inačica, govorili o načelu izgubljene ženstvenosti. Danas se događa da ljudi
tumače te srednjovjekovne priče o načelu izgubljene ženstvenosti kao izraz
gubitka Marije Magdalene, osobito kao Isusove nevjeste. Mislim da ono što se
pojavljuje u modernoj mitologiji o gubitku Marije Magdalene može biti još
jedan izraz tog općeg gubitka koji osjećamo kada je riječ/o obezvređivanju
načela ženstvenosti.
SCHABERG: Slažem se da postoje brojni razlozi za takozvanu maniju Marije
Magdalene, od kojih jedan mnogo duguje činjenici da smo usred nove faze
ženskog pokreta, i feministička je znanost učinila mnogo na reviziji stavova iz
povijesti. Vjerski su studiji jedan važan aspekt te linije znanstvenog rada.
Još jedan razlog je znanstvena informacija koja nam kaže da je slika Marije
Magdalene kao kurve iskrivljena — ta je ideja već ušla u popularnu
imaginaciju i unosi nova čitanja njezine osobe. Nezadovoljstvo politikom
Crkve kao i podvale Crkve, kao što je pedofilska kriza, navodi mnoge ljude da
budu na oprezu zbog bilo kakve vrste prikrivanja od strane Crkve, a to se
uklapa u ideje Dana Browna o tajanstvenim kodovima i tajnim poslovima. Isto
tako mislim da je popularna imaginacija vrlo nezadovoljna činjenicom da
religija i spolnost, u kršćanskom smislu, nisu bili dobri partneri, pa nam je duž
tih linija potrebno novo razmišljanje. Crkve, a moglo bi se reći i religija
općenito, potiskivale su sposobnosti žena za vodstvo, povijest žena u
vodećim ulogama i ženske metafore za sveto i božansko. To je gruda snijega
koja se valja i neće se zaustaviti.
A zatim je tu, nažalost, još jedan razlog: njezina je figura postala
komercijalna. Na Mariji Magdaleni može se zaraditi novac. Ona je poput male
igračke, poput Barbie.
GOOD: No, nemojmo izgubiti iz vida pozitivnu perspektivu. Marija Magdalena
bila je uzor mnogim ženama tijekom čitave kršćanske tradicije. Nažalost,
imamo malo dokaza razmišljanja i molitvi takvih žena, ali imamo molitvenike i
liturgijske tekstove koji nam govore nešto o Mariji Magdaleni u molitvenom
životu pojedinaca/ke. Mislim da danas igra vrlo važnu ulogu kao objavljivačica
Radosne vijesti. U stvari, za mnoge žene koje će biti zaređene za svećenice u
episkopskoj tradiciji čiji sam dio, Marija Magdalena je važan model.
BELLEVIE: Da, sve se to događa u vrijeme društvene klime u kojoj ljudi mogu
razmjenjivati ideje što su nekada smatrane heretičkima a žene su stekle
snagu da osporavaju status quo. Mnogo ljudi prepoznaje da postoji spolna
neravnoteža koja je ugrađena u strukturu kršćanstva a Marija Magdalena je
postala središte te kontroverze. Sljedbenica Isusova, Marija Magdalena
možda je imala takav autoritet da podučava Isusove muške sljedbenike, pa
ljudi pitaju "Zašto je ta žena isključena iz brojnih vodećih položaja u
kršćanstvu?"
APOSTOLOS-CAPPADO: Opčinjenost javnosti Marijom Magdalenom nije,
naravno, nova. Medu zanimljivijim pojavama vezanima uz Magdalenu — a
namjerno koristim množinu, pojave — su te provale zanimanja za nju. To je
kao da je bila uspavana u određenim vremenskim razdobljima a onda se
odjednom gdjegod pogledate nalaze nove legende i nove slike te svi govore o
njoj. Imali smo takvu eksploziju u trinaestom stoljeću u Francuskoj; imali smo
takvu eksploziju u talijanskoj umjetnosti tijekom renesanse. Ima različitih
vremenskih razdoblja kada se to događa i to se obično može povezati s
nekom vrstom kulturne ili teološke pojave.
Jedna takva eksplozija zaista je prethodila i objavljivanju romana Dana
Browna Da Vincijev kod. Ako ste tražili materijal o Magdaleni, i magdalenski
materijal, kako ga ponekad nazivam, otkrit ćete da ga se mnogo pojavljuje
negdje oko 2000. godine. Iako poznajem ljude koji tako misle, ja ne smatram
da je to imalo ikakve veze s milenijskom groznicom, jer dolazi od zanimanja
feminističkih znanstvenica za zare-đivanje žena za svećenice. U potrazi za
potporom ženskom svećenstvu, postavljali su neprolazno pitanje: "Tko je bila
Marija Magdalena?" Međutim, pokret za Mariju Magdalenu dobiva, po mom
mišljenju, izvanrednu pozornost zbog 11. rujna, iako se ta veza temelji ne na
samom terorističkom činu nego više na njegovim posljedicama. Za one koji su
izgubili obitelji ili prijatelje u jednoj od građevina ili u udarima zrakoplova,
strašna stvarnost je bila da možda neće biti tijela za oplakivanje. Možda neće
biti tijela koje se može pokopati — nego imate prazan grob. A suočeni s
praznim grobom, uvijek se okrećete Mariji Magdaleni. Ona je ta koji stoji u
podnožju križa, ona je ta koja stoji pored praznog groba. Ona je ta koja čeka i
koja je zatim darivana, ne jednostavno milošću suza, ne samo svojim
preobraćenjem, nego prvom vizijom uskrsnulog Krista, potvrdom novoga
života. Ta je potvrda novoga života ono najvažnije u vjeri.
MARIJA MAGDALENA PREMA EVANĐELJIMA
KURS: Napravimo korak unatrag. Opisali ste kako je status Marije Magdalene
prošao izvanrednu preobrazbu, ali kao temelj za usporedbu, pogledajmo
ponovno "izvorne" tekstove. Ondje je Marija Magdalena kakva je opisana u
Novom Zavjetu. No, čak i ondje, autori Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i
Ivanu pripovijedaju ponešto drukčije priče. I sa nedavnim otkrićem onoga što
je postalo popularno poznato kao Gnostička Evanđelja, razlike su postale još
naglašenije. Pomozite nam da izvučemo smisao iz tih različitih perspektiva
koje su nam na raspolaganju iz prvog, drugog i trećeg stoljeća, i recite nam
kako su oblikovale naše moderno gledište.
GOOD: Moramo znati da je u Novom Zavjetu svako od Evanđelja
predstavljeno kao "evanđelje po". To su Evanđelja po Mateju, Marku, Luki ili
Ivanu. Drugim riječima, postoji jedno evanđelje, ali su ondje četiri verzije
istoga. Ja na to gledam tako da postoji raznovrsnost u srcu evanđeoske
poruke: nema homogenosti poruke. Kada su ljudi odlučili da je raznolikost
čuvana kao svetinja u načelu Evanđelja, iako kanon ograničava Evanđelja na
četiri, moglo bi se reći da izvan kanona, iz povijesne perspektive, imamo
mnogo više od četiri Evanđelja. Evanđelje po Mariji je jedno od Evanđelja
izvan kanona iz povijesne perspektive; Evanđelje po Filipu je još jedno. U
četvrtom stoljeću nastala je Pistis Sophia, još jedan tekst koji je pun
materijala o Mariji Magdaleni. Kada uzmemo u obzir sve materijale, gledano iz
perspektive povijesti, imamo zaista uzbudljiv raspon tekstova širi od četiri
Evanđelja Novog Zavjeta.
PAGELS: Primjer raznolikosti razlika unutar kanonskih Evanđelja je to što neki
od tekstova kažu da je bila žena koju je Isus izliječio, da je putovala i daje
očito bila dio kruga Isusovih sljedbenika. Kako ja čitam Evanđelje po Luki,
žene su bile odvojene od učenika. Marija, dakle, očito nije bila učenica. No,
postoji dvosmislenost kada je riječ o njoj, zato što je ona opisana u svim
evanđeljima Novog Zavjeta kao prva, ili jedna od prvih, koji su vidjeli Isusa
uskrsnulog od mrtvih, a to je vrlo važno. To bi u nekom drugom kontekstu
moglo značiti da je mogla biti apostol da je bila muškarac.
SCHABERG: U Evanđelju po Marku, čiji izvornik završava na 16:8, iako postoje
i druga čitanja koja su se učvršćivala tijekom stoljeća, Marija ne doživljava
viziju nego ona i ostale žene bježe od groba a ne govore ništa nikome zato
što se boje. Kraj. U svim evanđeljima Marija Magdalena je kod križa. Ona ne
doživljava prikazanja kod Luke kao što ne dobiva ni smjernice za daljnje
postupanje. U ostalim evanđeljima, po Marku, Ivanu i Mateju, njoj je rečeno
da ode i pripovijeda o svojoj viziji, dok kod Luke toga nema. A kod Luke, kada
ona i progovori, njezine se riječi doživljavaju kao buncanje, kao luđačke, u
bunilu, iako čitatelj zna da nije tako.
KURS: Znamo da je mainstream Crkva u svojoj borbi da definira pravovjerje,
Gnostička Evanđelja smatrala herezom te ih je pokušala uništiti. Upoznajte
nas s tim evanđeljima, koja uključuju Evanđelje po Mariji, Evanđelje po Filipu,
Evanđelje po Tomi, i mnoga druga.
PAGELS: Tekstovi koje nazivamo Gnostičkim evanđeljima pronađeni su u
Gornjem Egiptu 1945. godine, kada je arapski poljoprivrednik kopao u zemlji
tražeći gnojivo u stijeni. Pronašao je veliku posudu a u njoj je bilo dvanaest ili
trinaest starih knjiga što su sadržavale Evanđelja, od kojih brojne nikada
nismo vidjeli. Znali smo da je u antičkom svijetu bilo mnogo Evanđelja, ali su
neka zakopana, uništena ili zapaljena od strane crkvenih voda koji su ih
smatrali gnjusnom herezom. Nikada prije nismo znali što su heretičari rekli,
samo smo znali da su bili užasni. A onda ih konačno čujemo kako govore
vlastitim riječima.
GOOD: Jedno od tih Evanđelja, Evanđelje po Mariji, pripovijetka je o njezinoj
viziji uskrsnulog Isusa. Kada ona učenicima priča o svojoj viziji, neki su od njih
uznemireni što su takve stvari mogle biti izrečene njoj a ne njima, dok ostali
izražavaju svoju potporu i žele čuti više o njezinoj viziji. Tom gnostičkom
tekstu nažalost nedostaje šest stranica, ali, prema onome što možemo
zaključiti na temelju početka i kraja jest da Marija tješi učenike u njihovoj tuzi
i hrabri ih riječima iz vizije. Na kraju teksta ona potiče učenike da izađu i,
kako tekst doslovce kaže, "oponašaju savršenog čovjeka" te objavljuju
Radosnu vijest. Tako završava odredba, s čitavim evanđeljem objava.
PAGELS: Danas ima ljudi koji sebe nazivaju gnostičkim kršćanima/ kršćanima
gnosticima, djelomično zato što vole učenje tih tekstova, što podsjeća na
židovska ili budistička mistična učenja. Obuhvaćaju ideju da možete pronaći
božanski izvor ako ga potražite u sebi. Upoznala sam gnostičkog biskupa,
prekrasnu Kubanku, koja mi je rekla da je inicirana u misterije Marije
Magdalene u Francuskoj, gdje se tu tradiciju može pratiti unatrag mnogo
stoljeća. Ona vodi Gnostičku crkvu u Kaliforniji. Kršćanski pokret u današnje je
vrijeme mnogo širi od onoga što nazivamo pravovjernom tradicijom. Mislili
smo da znamo sve o Isusu i učenicima, a sve u što smo prije vjerovali dolazi
od tog saznanja. No, sada vidimo mnogo širu perspektivu. Imamo tekstove
kao što je Dijalog Spasitelja, u kojemu je Marija Magdalena, zajedno s
Matejem i Tomom, najvažnija učenica. O njoj se govori kao o ženi koja sve
razumije. To razumijevanje nije intelektualni proces, to je mudrost srca i to je
ono što ti takozvani gnostici traže. To nije apstrakcija, to je duhovna dubina i
božanska mudrost. Taj drugi raspon izvora otvara mnoga pitanja koja crkveni
oci nisu željeli da budu postavljena.
KURS: Crkveni oci postavljali su pitanja kako ispravno tumačiti tekstove koje
su usvojili, to jest, Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Kao što svi mi
koji se bavimo religijom još uvijek radimo, zato što ona još uvijek sadrže
brojne zagonetke. No, počnimo s onim što bismo mogli smatrati srcem te
teme u raspravi o Mariji Magdaleni: njezinom ulogom kod uskrsnuća koja
otkriva mnogo o njezinu statusu — ili nepostojanju istoga — medu učenicima
a, slijedom toga, i u razvoju ranog kršćanstva.
PAGELS: U Novom Zavjetu postoje samo dvije osobe za koje se kaže da su
same vidjele Isusa nakon njegova uskrsnuća. Jedna je Petar a druga je Marija.
Dakle, da je ona bila muško, pretpostavili bismo da je bila učenica ili
apostolica, jedna od Isusovih predstavnika. Njezina bi je vizija kvalificirala za
to. Važno je primijetiti da je prikazanje Uskrsnuća temelj na kojemu se polaže
pravo na autoritet, a upravo je njezin autoritet u pitanju.
No, možemo pronaći mnogo toga u Novom Zavjetu što pokušava
diskvalificirati Mariju Magdalenu i pobrinuti se da znate da čak iako je vidjela
Isusa i bila jedna od tih nevjerojatno privilegiranih figura — ona i samo Petar
— ona nije učenica. Njezino iskustvo se ne računa; ona je žena, pa prema
židovskom zakonu onoga vremena ne može svjedočiti na sudu, te stoga mora
otići do učenika i oni potvrđuju je li Isus zaista uskrsnuo, jer se njezino
svjedočenje ne smatra valjanim.
BELLEVIE: Postoje neki pomodni tragovi na djelu povezani s pitanjem
svjedočanstva Marije Magdalene o uskrsnuću. Mislim da bi slika bila sasvim
drukčija da u tu ulogu stavimo muškarca,. Da je muškarac bio prvi svjedok
uskrsnuća i daje došao to ispričati učenicima, vjerojatno bi ga podržali kao
prvog i najistaknutijeg apostola. Vjerujem da činjenica da je to bila žena još
uvijek utječe na način na koji je vidimo.
PAGELS: Ono što zaista upada u oči je kontrast između tretmana žena u
kanonskim i nekanonskim tekstovima, zato što kod Luke i u ostalim
evanđeljima, postoje žene i postoje učenici. A žene nisu učenici i učenici nisu
žene. No, ako pogledate Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Mariji, Evanđelje po
Filipu i Dijalog Spasitelja, Marija se pojavljuje ne samo kao jedna od učenika,
nego kao najvažnija medu učenicima. Tradicije koje drže da je Petar najvažniji
učenik obično ocrnjuju Mariju, a tradicije koje cijene Mariju, Petra obično vide
kao prilično negativan lik. Čini se, dakle, da je između Petra i Marije bilo
izraženo suparništvo oko toga tko je bio Isusov najdraži ili najbliži učenik i oko
toga kome je povjerio svoje otkrivenje. U jednom od tekstova, naslovljenim
Mudrost Vjere, Petar se žali Isusu da Marija čitavo vrijeme govori. On smatra
da bi ona trebala šutjeti i ne govoriti ništa, no u tom je tekstu Isus ohrabruje
da govori. Možete vidjeti zašto isti nije dio kanona. To nije dio katoličke
tradicije. Ako imate crkve koje tvrde da su samo muškarci odabrani od Isusa
da budu svećenici i učitelji, sigurno ne želite evanđelje koje kaže da Marija
Magdalena nije bila samo prostitutka nego važna učenica koju je Isus
posebno volio.
SCHABERG: Imamo isto tako i prizor u vrtu, kako je ispričan u Ivanu 20, sa
svojim erotskim elementima. Erotika gotovo nadvladava ideju da je to
svjedokinja koja je vidjela uskrsnulog Isusa.
PAGELS: Što mislite o tom prizoru? Zato što mene zbunjuje?
SCHABERG: Počela sam uočavati da je Magdalena obično smještena niže u
umjetnosti. Uskrsnuli Isus stoji, a Marija Magdalena ponekad zapravo pruža
ruke prema njegovim preponama. Kao što znate, postoji ideja da je ona
željela držati tijelo i ne pustiti ga, a to je, mislim, vrlo ozbiljna pogreška u
vizualnom čitanju. Ne da nema erotskih elemenata u tome, ali to je svedeno
na te erotske elemente.
PAGELS: Mnogi su ljudi tvrdili da taj prizor pokazuje da je Marija bila neka
vrsta svjedokinje ili apostolice, i zapravo mislim da Ivan želi reći suprotno. U
Evanđelju po Ivanu, Isus se obraća Mariji i odjednom ga ona prepoznaje te
kaže "Rabboni", što znači "moj učitelju". I u tom trenutku prepoznavanja
postoji jedan vrlo nježan trenutak. On kaže: "Ne dodiruj me, jer još nisam
uskrsnuo svome Ocu". To je prekrasan prizor i prilično nezaboravan. I mnoge
feministice vole tu priču te kažu "Gle, Ivan nam je pokazao da Isus daje
prednost Mariji Magdaleni i iznimno je cijeni".
Mislim da Ivan radi nešto mnogo zeznutije, iako bih željela da su u pravu. Ono
što on zapravo kaže jest: znam da je Marija Magdalena bila prvim svjedokom
uskrsnuća; zašto, dakle, mislim da nije bila medu učenicima? Bila bi to
prirodno da je muškarac. Odgovor na to jest ono što Isus kaže Mariji u vrtu i
to je ono što je Ivan izmislio. Kada Marija vidi Isusa, on kaže, "Ne dodiruj me.
Još nisam uskrsnuo na nebesa" a to znači da nije dobio moć koju će joj
ostaviti. Već u sljedećem prizoru,on odlazi na nebesa, dobiva božansku moć
od svojega Oca i udahnjuje Duh Sveti svojim učenicima. Marija Magdalena
nije uključena u to. Ova priča, dakle, pokazuje suprotno od onoga što bismo
neki od nas željeli da pokazuje. Pokazuje da Marija, iako je bila prva koja je
vidjela uskrsnulog Isusa, nije njegova učenica. Zato što nije prisutna kada on
predaje moć Duha Svetoga učenicima i čini ih učenicima. Mislim da je
pogrešno čitanje da je Marija tamo slavljena. U stvari, smatram da Ivan ističe
zašto pravovjerna tradicija ustrajno odbija dopustiti Mariji da bude smatrana
učenicom.
SCHABERG: Ja taj prizor iščitavam drukčije. Počela sam zamjećivati neke
poveznice između tog prizora, u kojemu bi ona trebala otići i reći da je Isus
kazao "Uskrsnuo sam", i iskaza Elije i Elisha u kojemu se Elija sprema na
odlazak a Elisha, njegov učenik, ga zadržava. Zatim Elija kaže Elishu, "Ako me
vidiš da uzlazim na nebo, imat ćeš dvostruki dio moga duha". Dakle, ja to
iščitavam na taj način. No, mislim da ste u pravu, jer je Ivan 20 napisan tako
da sumnjam da je postojao izvor s kojim se poigravalo — ne izgubljen, nego
iskvaren. Marija je učinjena neukom, nasuprot takozvanoj gnostičkoj Mariji
Magdaleni. U Ivanu Marija ne zna gdje je tijelo, ona ne zna tko je Isus,
zapravo ne zna ništa.
GOOD: No, u Ivanovu evanđelju za Mariju Magdalenu se kaže da je
propovjednica, osobito zato što joj je Isus dao u zadatak da ode i kaže braći
"la sam uskrsnuo". To su Isusove riječi — "Uskrsnuo sam svojem Ocu i tvojem
Ocu, mom Bogu i tvojem Bogu" — i tako to postaje njezin apostolski zadatak.
Dalje, u ilustriranim verzijama istog događaja ona propovijeda zbunjenim
učenicima koji su negdje izvan scene a izgledaju zbunjeno pa čak i vrlo
uznemireno. Ona ima ispružen prst i suosjećajno objavljuje Radosnu vijest o
Uskrsnuću dok oni izgledaju nepovjerljivo. Ima i drugih nekanonskih tekstova
u kojima Isus govori Mariji Magdaleni da ode do Petra i da podsjeti Petra na
ono što mu je Isus rekao jer postoji opasnost da to Petar zaboravi. Zato je vrlo
zanimljivo to što Marijina uloga nikada nije u sumnji kao propovjednice i kao
apostolice od prvoga stoljeća nadalje, barem u tekstovima.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Za mene je ironija to što pravoslavno kršćanstvo
nikada ne vidi Mariju Magdalenu, barem ne kanonski, kao išta drugo osim kao
"sveticu-jednaku-apostolima" — ne kao apostolicu, nego kao sveticu jednaku
apostolima. Ona je svjedokinja, ona je myrrophore — nositeljica mita — ona
koja donosi pomast. Ona zapravo nije posrnula žena, ona nije velika grešnica,
ona nije jedno od onih stapanja tako ključnih za Zapadno kršćanstvo,
odnosno katoličanstvo nego umjesto toga, ona odlazi i propovijeda caru u
Rimu prije Petra i ostalih propovjednika, prema pravoslavnoj tradiciji. Ona čini
sve to, a opet, imamo li žene na položajima crkvenoga autoriteta u
Pravoslavnoj crkvi? Možemo li vidjeti žene kao one koje imaju autoritativan
glas u Pravoslavnoj crkvi? Ako je ona bila pionirka, ni jedna je žena nije
slijedila. Zato je moja zabrinutost to što nastojanje da saznamo tko je bila
Marija u Katoličkoj crkvi u nadi da će ona tada dati ženama važan crkveni
glas ne slijedi nužno danu povijest Pravoslavne crkve.
BELLEVIE: Najvažnija lekcija koju mislim da smo naučili od Marije Magdalene
jest neizravna: važno je kako razmišljamo o ranom kršćanstvu i kako je ono
postalo ono što je danas. Ispostavlja se da je rano kršćanstvo bilo vrlo
raznoliko, da je bilo mnogo ideja o kršćanskoj priči i o Mariji Magdaleni koje su
kružile. Danas mnogo ljudi čuje različita mišljenja o Mariji Magdaleni i pitaju
se zašto o tome nismo čuli do sada. Zašto nisam znao/la da postoje ta
Gnostička Evanđelja što kruže? Zašto nisam čuo/la za te drukčije verzije te
priče? Ljudi se, dakle, zaista počinju aktivno baviti svojom vjerom i svojom
duhovnošću, dok su prije bili donekle samozadovoljni. To je velik napredak i
iznimna korist trenutačne popularnosti Marije Magdalene.
MARIJA MAGDALENA KAO POKAJANA GREŠNICA
KURS: Razgovarajmo o povezivanju Marije Magdalene s prostitucijom. Postoje
li za takvo što povijesni dokazi? Odakle uopće dolazi ta ideja? To je vrlo
snažna slika koja je opstala. A zasigurno je i slika koja se često pojavljuje u
vizualnim prikazima jednako kao i u usmenoj tradiciji?
PAGELS: Mislim da je važno jasno reći ono što je iz izvora očito. Znamo da u
Novom Zavjetu nema ničega što bi ju odredilo kao prostitutku. Tek kasnije,
stoljećima kasnije, neki ljudi unutar tradicije Crkve povezuju Mariju
Magdalenu s pričom o prostitutki koja se pokajala i koja briše Isusove noge
svojom kosom. A ta je veza gotovo automatska za mnoge ljude koji su odrasli
u skladu s kršćanskom tradicijom, ali ista jednostavno ne postoji u Novom
Zavjetu.
HASKINS: To se iskrivljavanje temelji na priči u Luki prema kojoj je iz Marije
Magdalene istjerano sedam vragova. Ne znamo točno što su bili ti vragovi, no
ako pogledate Evanđelja, demoni istjerani iz muškaraca nisu njihova
seksualnost — oni su izopačenost, mentalna bolest i tako dalje, ali nisu
seksualnost. No, u slučaju Marije Magdalene, njezini su demoni sedam poroka
i Crkva se tome stalno vraća. Ti vragovi, ti demoni, su njezina rastrošnost,
njezina taština, njezina požuda.
Otprilike od sedmoga stoljeća nadalje, Marija Magdalena viđena je kao
pokajana grešnica u Crkvi koja je od drugog i trećeg stoljeća nadalje postajala
muška crkvena hijerarhija. Razvoj ideje o Isusovoj božanskoj osobi, i o
njegovu rođenju od strane djevice, početak je i razmišljanja o Mariji
Magdaleni koja je dotada smatrana samo učenicom Isusovom. Do kraja
šestoga stoljeća, papa Grgur Veliki odlučio je da je njezin grijeh, jer je morala
biti pokajnica, bio njezina seksualnost. To je kontrapunkt djevičanstvu
Djevice. Da bi žena bila iskupljena, ona se morala odreći svoje seksualnosti.
Propovijedi koje čitate uvijek govore o ljepoti Marije Magdalene, o njezinoj
kosi, koja je mamila muškarce, o njezinim očima, koje su mamile muškarce, o
njezinu tijelu, koje je mamilo muškarce. A sada je kod Kristovih nogu ona bila
osoba koja mu je osušila noge svojom kosom, koja je ljubila njegove noge
svojim usnama, koja je bila ispružena na podu. Postala je simbol pokajane
ženstvenosti. Bio je to u potpunosti negativan stav prema ženama, i to je ono
što je Marija Magdalena predstavljala. Ona je bila propaganda Crkve protiv
žena. Na jednoj fresci iz četrnaestog stoljeća Marija stoji u predivnoj haljini,
no haljina ima proreze s obje strane; a dominikanski se propovjednik
izrugivao da je Krist napravio rez kako bi otvorio put iskupljenju čovječanstva
dok je Marija Magdalena otvorila svoje proreze muškim pogledima. Takav
voajerski, mizogini pogled na osobu Marije Magdalene bio je vrlo snažna
poruka ženama. Ona je korištena u propovijedima kao primjer pokajanja za
sve grešnike, ali posebice za žene.
GOOD: Ima nekih ljudi, možda i kršćana današnjice, koji misle da je posvetiti
pozornost ženi koja je bila prostitutka u kršćanskoj tradiciji gubljenje
vremena, i da su mnogi od tekstova koji nam pružaju podatke o Mariji
Magdaleni kasni, izvedeni, sekundarni i nekanonski. Zašto se uopće i
zamarati njima? Tim bih ljudima jednostavno rekla daje važno zapitati se što
je s čitavom polovicom ljudskog roda. Polovica ljudskog roda su žene i
moramo obratiti pozornost tome kako su žene prepoznate u kršćanskoj
tradiciji te kako imaju važne, pa čak i komplementarne uloge. Marija
Magdalena nudi jednu od mogućnosti razumijevanja toga na način koji je
fizički, tjelesni, stvaran i opipljiv. Veza Marije Magdalene s prostitucijom i s
nesretnim i prezrenim elementima u društvu — osobito žena u prenoćištima
srednjega vijeka pa čak i u devetnaestom stoljeću i mjestima po Europi danas
— odigrala je najvažniju ulogu u podizanju razine brige i gostoljubivosti koje
moraju biti ponuđene kao ovlaštenje za kršćane. Dakle, kada razmišljamo o
Mariji Magdaleni kao prostitutki, ne bismo trebali tako brzo odbaciti taj aspekt
tradicije. Lako je popustiti i reći, u redu, Novi Zavjet ne daje nikakve dokaze o
prostituciji Marije Magdalene, pa, slijedom toga ista
nema veze s Marijom Magdalenom. U stvari, mnoge žene, i mnogi prezreni
ljudi, pronašli su pristup kršćanskoj tradiciji preko Marije Magdalene, odnosno
preko njezine veze s "posrnulom" ženom, pa moramo zapamtiti da ne
smijemo podcijeniti tu sliku tako olako.
SCHABERG: Feministička shvaćanja prostitucije su raznolika. Ima nekih
feminističkih znanstvenica koje bi vrlo pozitivno gledale na upotrebu vlastite
seksualnosti od strane žena i na njihovu zaradu iz svoje seksualnosti, dok je
drugi smatraju tragičnim izborom, koji jedva da i jest izbor. No, činjenica da je
Marija Magdalena povezivana s prostitucijom jest nešto što ne smijemo
zaboraviti kao feministice, zato što je u interesu žena, pozitivnih aspekata
seksualnosti kao i zarade koja je izvučena od žena, iz zloupotrebe žena.
MOZAIK MARIJA MAGDALENA
KURS: Kroz stoljeća su se predodžbe ljudi o Mariji Magdaleni i tome tko je bila
uvelike mijenjale, djelomično zbog zbrke oko njezina identiteta. To se
odražava i u povijesti umjetnosti. Diane, recite nam nešto o raznolikim
prikazima Marije Magdalene i o tome što nam oni govore o vjerskim
stavovima svoga vremena.
APOSTOLOS-CAPPADONA: U različitim trenucima povijesti kršćanstva imamo
različita shvaćanja Marije Magdalene — kao posrnule žene, kao apostolice
medu apostolima, kao prve svjedokinje Uskrsnuća, ona je na različite načine
opisana u liturgijskim dramama — s pokrivenom kosom, s otkrivenom kosom,
kao grešnica kod Isusovih nogu, u podnožju križa. Tijekom putovanja kroz
povijest možemo uočiti ukrašavanje i uvećavanje priče o njoj. Magdalenski
mozaik za nas je stvorio papa Grgur kada je spojio nekoliko imenovanih i
neimenovanih žena iz Bibliji — žena sličnih postupaka kao što je pomazivanje
nogu, donošenje pomasti, griješenje — i od njih stvorio jednu. Suvremene
feministice mogu reći da se moramo riješiti tih negativnih atributa, da se
moramo vratiti čistoći teksta, da moramo odvojiti sve te ostale uloge i doći do
srži onoga što nam Biblija kaže da ona jest. Kada je u prošlosti bilo sličnih
pokušaja, vjernici, zajednica kršćana, pobunili su se. Već smo razgovarali o
brojnim načinima na koje je njezina slika ocrnjivana i to se odražava u
stotinama dobro poznatih umjetničkih djela kroz stoljeća. A ipak na neki način
postoji jednostavan odgovor. Postoji isto tako i složeniji način gledanja na to
kako je ona bila prikazivana općenito. Ako smo bili pažljivi u proučavanju
povijesti prikaza i priča o Mariji Magdaleni, uočit ćemo mnoge načine na koje
ona utjelovljuje cjelovitost ljudskoga iskustva: naš proces starenja, naše
slabosti, našu dobrotu i naše dobre strane, naše postojanje kao grešnika, kao
pokajnika. Ona je očito bila osoba koja je imala svoje strasti i svoje osjećaje, i
osoba koja je očito voljela. Misterija vezana uz nju jest zašto nije bila udana. U
našem gledanju na stvari, udati se i imati djecu je najstrastvenija i
najromantičnija stvar koju ljudska bića rade. Dakle, imamo jednu osobu koja
na neki način utjelovljuje žensku senzualnost, strasti i osjećaje o duhovnosti i
predanosti, a ipak se ta zagonetka pojavljuje. Gdje je suprug? Gdje je dijete?
Moramo zastati i zapitati se koje su to različite karakteristike ljubavi, koje su
to različite strasti i kako su definirane u različitim razdobljima u povijesti te
tko je ta žena koja toliko voli ali ne dodiruje? Tko je ta žena koja toliko
utjelovljuje ženstvenost da je zaštitnica proizvođača mirisa, proizvođača
rukavica, draguljara, modnih dizajnera, svih onih stvari koje čine ženu, a u
određenom smislu, i ženstvenost. Moramo zastati na trenutak i zapitati se o
različitim konceptima ljubavi. Naš moderni osjećaj strasti je nešto vrlo
različito od onoga kakav je bio u prvim stoljećima kršćanstva ili u
srednjovjekovno doba. Paseo, korijen riječi passion (engl. strast — op. prev.)
znači "patiti". U našem konceptu ljubavi, najniža razina je ona erotska.
Sljedeća razina ljubavi uključuje brigu za drugu osobu. Najviša razina ljubavi
je kada stupite u neku vrstu zajednice s Bogom.
Koju razinu ljubavi utjelovljuje Marija Magdalena? Vjerojatne sve njih, ako
pogledamo koliko ima Marija Magdalena. No, gdje je dijete? Pa, ne mislim da
je takva vrsta veze postojala s osobom koju poznajemo kao povijesnog Isusa
iz Nazareta. Oduvijek je bio problem to što je Marija Magdalena bila nezavisna
žena, a kao nezavisnoj ženi nije joj bilo potrebno dijete, a nije joj bio potreban
ni muž. Bila joj je potrebna njezina strast, njezina ljubav a da bi bila ispunjena
na neki drugi način. A ona ispunjava te strasti u legendama, pričama i
slikama u kojima postaje propovjednica, misionarka, evanđelistica,
iscjeliteljica, čudotvorka. Ona je žena koja se brine za ostale žene kako bi one
mogle imati djecu. To su stvari koje ljude privlače Mariji Magdaleni.
HASKINS: Dopustite mi da dodam političku lentu vremena u negativne
promjene slike o Mariji Magdaleni. Marija Magdalena počela se mijenjati u
prostitutku pokajnicu od vrlo ranog razdoblja kršćanstva. Imate sve te
crkvene oce koji pokušavaju shvatiti uloge tih različitih Marija u evanđeljima
dok 591. godine naše ere papa Grgur Veliki nije odlučio da je Marija
Magdalena, ta hrabra i vjerna svjedokinja uskrsnuća, bila isto tako još dvije
žene, sada stopljene u jednu jedinu grešnicu koja se pokajala.
Povijest postaje još složenija kada Marija Magdalena postaje povezana s
rastućim isticanjem celibata u Crkvi, što 1100. godine postaje doktrina prema
kojoj se svećenici ne smiju ženiti, ali u isto vrijeme i rastuća ideja o
djevičanstvu Djevice, važnosti pokajanja te božanskoj prirodi Krista stvorenoj
idejom o djevičanstvu njegove majke. Tako Marija Magdalena postaje
pustinjačka figura i simbol pokajanja. Godine 1215. uspostavljen je sakrament
pokajanja i svi su kršćani morali ići u crkvu da bi se ispovijedali i primili
Pričest. Marija Magdalena bila je simbol i pokajanja i Pričesti, ali zatim dobiva
sasvim novu osobnost te postaje simbolom požude, a to je ono što žena
utjelovljuje. Propovijedi o njoj bile su propovijedi o njezinoj požudi, njezinoj
taštini i njezinu svjetovnom životu.
MARIJA MAGDALENA: PROSTITUTKA ILI ISUSOVA GOSPOĐA?
KURS: Pitanje požude svakako se i dalje vrti oko Marije Magdalene. No, isfo je
tako sigurno da je "uzdignuto" do sfere tradicije svete boginje. Zahvaljujući
Da Vincijevom kodu jednako kao i popularnim djelima pisaca kao što su
Margaret Starbird, Merlin Stone i Lynn Picknett, kao i utjecaju popularne
kulture i njuejdžovskom načinu razmišljanja, ponuđena nam je perspektiva
koja kaže da je Marija Magdalena umjesto "samo" prostitutke simbol svete
ženstvenosti — a to je tradicija koja uključuje svetu prostitutku, svete spolne
obrede i sveti brak. Zašto ne razvrstamo i raščistimo nešto od toga, počevši
od pretkršćanske predodžbe o svetom braku, ili hieros gamos na grčkom
jeziku, a zatim to pokušamo pratiti kroz priče u evanđeljima?
BELLEVIE: U nekim pretkršćanskim religijama područja Mezopotamije
postojali su kultovi plodnosti s duhovnošću koja se vrtjela oko zdravlja i
dobrobiti zemlje, jednako kao i oko koncepta duše zajednice. Dakle, hieros
gamos, ili obred svetog braka, bio je jedan takav kult u kojemu je žena
preuzimala identitet boginje a muškarac je možda bio sveti kralj ili je imao
simboličnu ulogu kraljevske vlasti. Oni bi se oženili, simbolički ili doslovce, a
njihova bi zajednica izravno predstavljala korist i dobrobit za zemlju i narod
koje su zastupali. Danas u radovima Margaret Starbird, kao i u djelima nekih
drugih autora postoji predodžba da su prizori pomazanja u evanđeljima, u sva
četiri Evanđelja, ostatak i podsjetnik na obrede hieros gamos koji su
prakticirani u mezopotamskoj regiji, iako nema jasnih dokaza da su se takvi
obredi provodili po čitavom Rimskom carstvu prvog stoljeća naše ere. Ti
autori izjavljuju daje ljudima taj koncept bio dovoljno poznat da bi, kada su
čitali o prizorima pomazanja s Isusom, oni u njih učitavali simbolizam hieros
gamosa.
SCHABERG: Ideja koja stoji iza obreda hieros gamos jest da je seks između
muškarca i žene odraz seksa između nebeskog kralja i nebeske kraljice u
božanskom kraljevstvu. Dakle, u Da Vincijevu kodu, gdje imate djedovu
stražnjicu koja se uzdiže u zrak tijekom spolnog odnosa s nekim, a njegova
unuka to vidi, ono što oni rade je izvedenica poganskog obreda. Oni
prakticiraju sveti seks u smislu koji je navodno odraz božanskog seksa. Ne bi
li to bilo lijepo.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Oni koji vjeruju daje pomazivanje neki oblik hieros
gamosa pozivaju se na Luku 7:36—50, koji opisuje ženu stoje klečala kod
nogu više osobe, osobe od autoriteta. To izgleda poput nekog postupka koji bi
mogla raditi za svog supruga. To je i prizor prikazan u Zeffirelijevom filmu
Isus iz Nazareta — Anne Bancroft glumi je s mnogo cviljenja, puzanja, suza i
nježnosti. To je prizor zahvalnosti: grešnici je oprošteno, ona je zahvalna i
mnogo voljena. To je trenutak kojega se svatko sjeća.
PAGELS: U tome je ironija što se to povezuje s kršćanstvom, onda kao i
danas. Tradicionalne crkvene slike Marije Magdalene često su je prikazivale
kao prostitutku, dok je suvremena maštanja prikazuju kao Isusovu suprugu i
ljubavnicu. Obje su slike erotizirane, ali na različite načine. To su ili loša ili
dobra slika. No, ono što nalazimo u drevnim pričama je prilično različito.
Umjesto daje erotizirana u muškoj mašti, ona je viđena kao Isusova učenica,
ona koja ima vrlo važnu ulogu. Ona je Isusu vrlo bliska, te ima vizije a tu je i
posebno učenje koje on prenosi samo njoj. Ne samo daje voljena više od
ostalih žena, nego je voljena i više od ostalih učenika. Zamisao da joj je
povjereno osobito blisko i duboko učenje jest ono na što crkve imaju još više
zamjerki, rekla bih, nego na ideju da je bila bilo prostitutka bilo ljubavnica.
SCHABERG: Mislim da novije zanimanje za preobrazbu Marije Magdalene u
Isusovu gospodu ili Isusovu ljubavnicu ima više veze s Isusom nego što ima s
Marijom Magdalenom. Ona postoji da bi rekla nešto o Isusovoj seksualnosti u
onim formama interpretacije, u kojih su mnoge u romanima. Da bi on bio
stvarni čovjek — to jest, ne homoseksualac — mora imati ženu. A to je još
jedan način iskorištavanja žene za razmišljanje o muškarcu.
KURS: Govoreći o Isusu i njegovoj gospodi, ako pogledamo unatrag na neke
od starih tekstova, tekstova koji nisu uključeni u Novi Zavjet — Evanđelje po
Filipu, Evanđelje po Tomi, Pistis Sophia — te slike ekstatične zajednice su
ondje. Čini se da su s nama tisućama godina, utjelovljujući potragu za
ujedinjenjem s Bogom.
PAGELS: Ponekad je ta želja izražena u seksualnim oblicima. Mislim na
ulomak u Evanđelju po Tomi u kojemu još jedna žena govori o Isusu i pita ga,
prilično seksualnim jezikom, "Tko si ti, čovječe, koji si se pojavio na mojoj
postelji i jedeš za mojim stolom?". I čini se da je on izgrdi te kaže "Neću
odgovoriti na to pitanje onako kako ga ti postavljaš. Ja sam onaj koji dolazi iz
onoga što je isto". Mislim da on govori o praiskonskom stvaranju, koje je bilo
prije muškog i ženskog, i da kaže da dolazi iz onoga stoje prije spola, da
njegov identitet nije onaj muškarca, ništa više nego stoje tvoj identitet žene
na duhovnoj razini. To ide još dalje do identiteta što ga pronalazimo u Bogu
onkraj spola. To je, dakle, drugi način zamišljanja neke vrste zajednice.
KURS: A one prilično provokativne izjave o tome kako je Marija Magdalena od
Isusa dobivala poljupce u usta? Kako bismo trebali razumjeti njih?
PAGELS: To je zapravo u Evanđelju po Filipu i naravno da potiče lude
fikcionalne obrade. Ide ovako: "Družica Gospodinova bila je Marija Magdalena
i on ju je volio više od ostalih apostola te ju je ljubio..." a zatim se tekst
prekida, a ljudi su dodali "u usta" jer bi koptska riječ odgovarala toj praznini,
ali to ne znamo zasigurno. I, u stvari, čini se da dalje u tekstu ima manje
seksualnih osjećaja a više neke vrste mističnog jezika kakav možemo pronaći
u židovskoj i budističkoj tradiciji. Korištenje seksualnih prikaza govori o
poljupcima kao o načinu na koji oni, inicirani kao kršćani, začinju i rađaju, i to
je takozvani poljubac mira; nakon krštenja i primanja Euharistije ljudi su ljubili
jedni druge te su na taj način rađali druge kršćane. To je preobrazba spolnog
čina rađanja u duhovni čin stvaranja novog života koja se događa pri krštenju.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Moramo također staviti taj poljubac u kulturni
kontekst i zapitati se što ti pojmovi i postupci znače u društvenim stavovima
onoga vremena. Kao što ste rekli, to može biti poljubac mira ili može
predstavljati razmjenu ideja, uvodeći one koji su inicirani u zajednicu, ili
ponovno rođenje.
KURS: Tvrdite da poljubac nije onoliko erotiziran kao što mi to danas
zaključujemo?
PAGELS: U kontekstu Evanđelja po Filipu, erotsko je često korišteno kao
metafora: seksualni prikaz shvaćen je kao nešto što iskazuje duhovnu
povezanost. Kada čitate Evanđelje po Filipu imate osjećaj da je ljubav Isusa i
Marije jednog za drugo u sebi sadržavala i erotske kvalitete — erotska ljubav
kao izraz božanske ljubavi važan je dio tih tekstova. Seksualni su prikazi
oduvijek bili dio mistične tradicije. Kada ljudi govore o božanskoj ljubavi često
spominju nevjestu i mladoženju. Mistici Katoličke crkve, poput sv. Ivana od
Križa, isto tako govore o tome da su zaljubljeni u Boga. Pjesma nad
pjesmama govori o spolnoj ljubavi, ali je ista shvaćena kao slika načina na
koji Bog voli ljudska stvorenja. Erotična i božanska ljubav združene su na
način koji ne nalazimo u pravovjernoj tradiciji, što ih obično prilično oštro
razdvaja.
KURS: Međuigra između erotične i božanske ljubavi zasigurno se i dalje
pokazuje u slici Marije Magdalene. U stvari, Sušan, mislim da ste vi skovali
prilično zgodan izraz "pobožne pornografije". Možete li nam reći što to znači?
HASKINS: Pobožna pornografija u osnovi se odnosi na slike koje dobivate o
Mariji Magdaleni od oko šesnaestog stoljeća nadalje: od tog trenutka ona je
naslikana ili oblikovana kao naga žena. Ta konvencija proizlazi iz legende da
je ona otišla na jug Francuske i živjela u špilji, gdje se odrekla odjeće i pustila
kosu da naraste duž njezina tijela. Molila je i postila, a svakog su dana anđeli
silazili k njoj i nosili je na nebo po nebeski obrok. Ta je slika tijekom
renesanse postala još više usredotočena na njezinu nagost više od bilo čega
drugoga, a neke od njih bile su eksplicitno pornografske. Ona je
personificirala tjelesnost ili, bolje rečeno, žensku tjelesnost, čak i kada čita,
čak i kada moli.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Bez obzira je li prikazana kako čita, u vrtu ili ležeći
na stijeni, te slike moramo staviti u kulturni kontekst povijesnih razdoblja u
kojima su nastale. Često, iako ne uvijek, prikazana je na voajerski način.
Moramo pogledati te prikaze i razgovarati o onome što se u to vrijeme
događalo. O čemu ljudi razgovaraju, ne samo vezano uz Mariju Magdalenu,
nego vezano i uz tjelesnost i ljudskost? Što misle o seksualnosti? Što misle o
temelju kršćanstva? Je li to Inkarnacija kao utjelovljenje duha?
SCHABERG: Pitanje je što misle o ženskom tijelu? U stvari, riječ je o tome što
muškarci misle o ženskom tijelu?
KURS: Kakvu je, dakle, ulogu imalo tijelo Marije Magdalene u različitim
vremenskim razdobljima?
APOSTOLOS-CAPPADONA: Mislim da je ono kada su je počeli prikazivati
neodjevenu kako čita, isto vrijeme u kojemu je i Jeremija prikazan neodjeven
kako čita. To se vjerojatno nalazi po prvi puta u djelu Adriena Isenbranta (oko
1551.). Postoje primjeri za usporedbu ako pogledate povijest ikonografije
Jeremije i Magdalene. Kada se Jeremija prvi puta pojavljuje kako čita u divljini,
on je odjeven; prva slika Magdalene kako čita u divljini pokazuje ju odjevenu.
Zatim Isenbrant polako počinje skidati njezinu odjeću. Vide se njezine grudi,
dok se Jeremiji kod Isenbranta vidi dio njegovih prsa. Na kraju Jeremija na
sebi ima samo komad tkanine oko bokova.
KURS: Čujem da govorite da čak i s rasponom različitih vizualnih prikaza
Marije koje imamo kroz vrijeme, isti ipak imaju erotični prizvuk a još uvijek
nam ih donose muškarci.
HASKINS: Da, ali ih morate staviti u njihov kontekst. Slike iz šesnaestog
stoljeća nastale su kada je žensko tijelo bilo idealno tijelo. Marija Magdalena
bila bi opisana kao ideal ljepote. Ona je bila Venera u dronjcima, što je način
na koji ju je opisao jedan povjesničar umjetnosti. Dakle, dok je prikazivana
kao slika idealne žene, ona je također imala i jednu drugu osobnost koju joj je
nametnula Crkva. Nakon raskola s protestantima, Marija Magdalena postala
je propagandno oružje za Katoličku crkvu, koja je imala novo središte
pozornosti — sakrament pokajanja. Do tog je trenutka ona postala naga
osoba koja se pokajala. Prije toga nije bila naga, ali je sada bila i naga i
pokajnica. I ta preobrazba povezana je s legendom o njoj kako odlazi na jug
Francuske kao i s povezanošću njezine taštine i odjeće i gole istine.
Preobrativši se i okrenuvši se Bogu, ona je dobila čistu dušu i čisto tijelo, a
njezina je nagost bila simbol istine kojoj se okrenula. Marija Magdalena se
preobratila Kristu, ona je ponovno rođena, ona ja naga, ali tu je isto tako i
pitanje motiva svetaca zaštitnika koji su uglavnom bili muškarci i plemići. Ona
je bila djevojka s plakata, da upotrijebimo takav jezik. Imate ljude koji
naručuju slike nje potpune nage, tek s kosom kojom se može pokriti. Jedan je
slikar naslikao sliku Marije Magdalene koja bi se danas pojavila na trećoj
stranici britanskih novina — a treća stranica je ona na koju stavljate sve slike
golih žena. Na sebi nema ama baš ništa, samo pramen kose preko grudi. A
sljedeće je godine taj slikar postao svećenik. Razlika između svetog i
profanog, pa, zapravo i nema neke razlike.
MARIJA MAGDALENA IZ DA VINCIJEVA KODA
KURS: Neizbježno je, pretpostavljam, da ni jedan razgovor o Mariji Magdaleni
danas ne može izbjeći Da Vincijev kod. Ljudi žele znati ovo: je li Dan Broivn
dobro shvatio? Je li alternativno prepričavanje povijesti točnije od onoga što
je nama prenošeno s propovjedaonica i u učionicama?
GOOD: S jedne smo strane vrlo zahvalni Danu Brovvnu na tome što je Mariju
Magdalenu smjestio u tradicije ranoga kršćanstva i zahvalni smo mu jer je
potaknuo i ohrabrio ljude da čitaju nekanonske tekstove u kojima Marija
Magdalena ima važnu ulogu. Međutim, njegova upotreba i primjena tih
tekstova je vrlo ograničena. Brown dopušta Mariji Magdaleni da se pojavljuje
samo vezano uz Isusa. Ona nikada nema svoj vlastiti glas, nikada ne čujemo
njezino proročansko svjedočenje o Isusu.
SCHABERG: U Da Vincijevu kodu Dan Brown iznosi izvanrednu tvrdnju koja
mijenja ono što znamo o tekstovima izvan kanona: on tekstove poput
Evanđelja po Mariji i Evanđelja po Filipu pretvara u povijesne dokumente.
Zašto? Zato što sadrže dokaze o braku između Isusa i Marije Magdalene. To u
stvari svaki pojedini znanstveni rad u protekle dvije tisuće godina okreće
naglavce. Do sada smo mislili da su Evanđelja iz Novog Zavjeta — Matej,
Marko, Luka i Ivan — vjerojatno usko povezana s povijesnim tradicijama, a u
tim evanđeljima ne nalazimo brak između Isusa i Marije Magdalene nego
Mariju Magdalenu zajedno s ostalim učenicima kao Isusovu sljedbenicu. Ona
ima posebnu spoznaju, znanje i vjernost u toj ulozi kao učenica i sljedbenica a
zatim, slijedom toga, i apostolica. Pa zašto, dakle, Dan Brown izokreće sve što
znamo iz nekanonskih tekstova? Zato što to odgovara njegovoj tvrdnji s
fikcionalnog stajališta. On ističe samo tekstove u kojima je moguće vidjeti
brak između Isusa i Marije Magdalene a ignorira ostale. Ako želite promatrati
dva teksta da biste poduprli svoju tvrdnju, možete to učiniti, ali zašto ne
bismo pogledali sve tekstove i zapitali se "Što su ukupni dokazi?".
MARIJA MAGDALENA KAO NEZAVISNA ŽENA
KURS: Dan Broion i ostali zainteresirani za raspravu o Mariji Magdaleni mnogo
duguju feminističkim znanstvenicama poput vas koje su obavile mnogo posla
tijekom proteklih dvadeset do trideset godina u potrazi, u tekstualnim i
vizualnim dokazima, za onime što je postalo poznato kao "iskoristiva
povijest". Što bismo trebali naučiti iz priče o Mariji Magdaleni u tom
kontekstu? Čujem predodžbu o pobožnoj pornografiji o kojoj smo raspravljali
prije nekoliko minuta s jedne strane, ali i onu o snažnoj, samostalnoj,
produhovljenoj ženi s druge. Je li Marija Magdalena uzor u feminizmu kao i u
Crkvi?
HASKINS: O njoj razmišljam kao o propagandnom oružju protiv žena, osobito
kada je riječ o slikama takozvane prostitutke koja se pokajala. Da bi postala
svetom ženom, ona se mora odreći svoje seksualnosti I postati aseksualna,
što je njezina slika kakvu je stvorila Crkva.
SCHABERG: No, smatram da velik dio feminističke misli oklijeva ignorirati
činjenicu da neke prostitutke zaista tvrde da iskorištavaju mogučnosti
upotrebe svoje seksualnosti, dok druge feministice prostitutke smatraju
žrtvama. Isto je tako zanimljivo i ovo: rečeno mi je da brojne skupine
prostitutki zaista privlači legenda o Mariji Magdaleni kao prostitutki.
APOSTOLOS-CAPPADONA: U njihovim očima ona je samostalna žena koja se
sama snalazi u svijetu, i to svijetu u kojemu su mogućnosti vrlo ograničene.
BELLEVIE: Iako je identitet prostitutke fikcija, i danas je prepoznato da za
njega nema temelja u svetim spisima, ako oduzmemo tu snažnu tradiciju o
Mariji Magdaleni, oduzimamo i ženu s kojom se neki ljudi mogu identificirati
na neke druge vrijedne načine? Prilično je zanimljivo to što smo još uvijek
voljni promatrati je na taj način u određenim okolnostima. Primjerice, mnoge
organizacije koje se bave dobrotvornim radom još su uvijek prepoznate kao
organizacije pod pokroviteljstvom Marije Magdalene. To što je Katolička crkva
promijenila svoj raspored na kalendaru neće tako brzo promijeniti tisuću i
četiri stotine godina jednog mišljenja. Ono je i dalje s nama, a mislim da to na
neki način može biti i zdravo, zato što neki ljudi još uvijek imaju predodžbu o
nastojanju da se pokažu vrijednima standarda za koji je Djevica Marija
uspostavljena, a nitko ne može ispuniti takvo očekivanje. Marija Magdalena
tradicionalno je figura u koju se žene mogu ugledati i misliti "Pa, ako je Isus
volio nju, može voljeti i mene" i takvo se mišljenje pojavljuje još uvijek. Ljudi
se još uvijek identificiraju s njom na taj način.
HASKINS: Moja predodžba o nerekonstruiranoj Mariji Magdaleni jest osoba
koju znamo iz Evanđelja, bez svih dodataka i drugih stopljenih figura kao što
su Lukina grešnica i Marija iz Betanije. Nerekonstruirana Marija je dinamična
figura koja je vođa učenika u evanđeljima.
SCHABERG: Slažem se da je treba promatrati kao dinamičnu figuru, ali iz
svoje perspektive ne vidim mnogo koristi u toj ideji o apostolici apostola. To
ne vodi nikamo. Izjave Pravoslavne crkve ili Vatikana mogu tvrditi da je važna
aspostolica apostola, da, ali je ipak zadržavaju u njezinoj ladici. Njezina
važnost kao apostolice apostola ne znači ništa u smislu mogućnosti vodstva
za suvremene žene.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Kako ja rekonstruiram povijesnu osobu Marije
Magdalene, ona je proročki mistik, vrlo važna osoba u najranijim trenucima
kršćanstva ili onoga što će postati kršćanstvo. Volim misliti da kao
feministička znanstvenica radim ono što rade druge feminističke
znanstvenice na drugim područjima. Zanima me rekonstruiranje i ponovno
razumijevanje povijesti, ponovni pogled na prošlost i ispravljanje praznina
prošlosti tako da možemo sudjelovati u, po svijetu, raširenom pokretu za
društvenom promjenom koja nas pomiče prema društvima koja su pravedna
prema ženama i djeci, koji čine mnoštvo siromašnih, i prema muškarcima koji
nisu pripadnici elite.
HASKINS: U dvadesetom stoljeću ljudi, uglavnom žene, gledali su Mariju
Magdalenu kao uzor jer je bila snažna i nezavisna. Marija Magdalena radila je
ono što je željela, nije bila ni na što prisiljena. Prema evanđeljima, ona je
slijedila svoje ideje do samoga kraja a za svoju je vjernost nagrađena
susretom s uskrsnulim Kristom. I sada je možete vidjeti kao neku vrstu svete
ženstvenosti koja postoji u svim ženama, i mnoge žene žele imati tu figuru
boginje ili te svete ženstvenosti kao snage koja ih jača i navodi da čine ono
što misle da je dobro i ispravno.
SCHABERG: Feministička tumačenja Marije Magdalene su mnogo više od
tumačenja koja bi oduzela tlo pod nogama onima koji se protive zaredivanju
žena za svećenice ili vodećim ulogama žena u vjerskim krugovima.
Feministička rekonstrukcija povijesti pokušava raditi na reformi socijalnih
struktura po cijelom svijetu. A to je mnogo opasnije od samog zaredivanja.
PAGELS: Ono što vidimo je Marija Magdalena koju feministice današnjice
nastoje iznaći. To je osoba — predstavnica ili simbolična osoba — koja je dio
tradicije od samoga početka. To je kao da imate fotografiju s koje je jedno od
glavnih lica "izbrisano" a sada vidimo da je isto bilo ondje od samog početka.
I vidimo da pripada tradiciji koju poznajemo kao njezin sastavni dio.
KURS: Očito je da Crkva ipak nije mogla zaustaviti Mariju Magdalenu. Njezina
prisutnost opstaje. Hvala vam što ste danas došle razgovarati o njoj,
razmišljati o njoj i dovesti je medu nas.
6.
MOZAIK MARIJA MAGDALENA
Ta je osoba imala crvenu kosu u valovima, nježne sklopljene ruke i naznake
grudi. Bila je to, bez sumnje ... žena ... Sophie nije moglo odvojiti pogled od
žene pored Krista. Na Posljednjoj bi večeri trebalo biti trinaest muškaraca.
Tko je ta žena? ... "Svima promakne", rekao je Teabing. "Naša unaprijed
donesena mišljenja i predodžbe o ovoj sceni su tako snažni da naš mozak
blokira nepodudarnost i vara naše oči".
— DAN BROVVN, Da Vincijev kod
Ima nešto u Mariji Magdaleni kao prostitutki pokajnici što omogućava
slikarima i umjetnicima da zadrže čulnost i senzualnost u kršćanskoj tradiciji
pretvorivši je u pokajnicu.
— KAREN L. KING, The Gospel of Mary of Magdala
Duboka podvojenost po pitanju seksualnosti a koju su održavali oni unutar
redovničke kulture nije im ... u potpunosti dopustila da se odreknu
razmišljanja o tome koliko je poželjna bila ta bivša prostitutka nakon što se
preobratila. Često je prikazana naga medu stjenovitim liticama ha Saint-
Baume. Njezina duga, sjajna kosa što je pokrivala one dijelove tijela za koje
skromnost konvencionalno nalaže da budu pokriveni, osnova je njezine
ikonografije na Zapadu do današnjih dana, čineći Mariju Magdalenu Lady
Godivom kršćanske duhovnosti.
— BRUCE CHILTON, Mary Magdalene: A Biography
PONOVNI POSJET "GRIMIZNOM LJILJANU"
Marija Magdalena u Zapadnjačkoj umjetnosti i kulturi
DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA *
Smisao njezine priče jest da je toliko voljela Krista da je okajala svoju prošlost
i prihvatila je smrtnost tijela i besmrtnost duše. A ipak je način na koji je slike
prikazuju suprotan samoj biti te priče. To je kao da se preobrazba njezina
života što ju je donijelo pokajanje uopće nije niti dogodila. Tehnika slikanja
nije sposobna učiniti odricanje koje je ona trebala obaviti. Naslikana je kao,
prije bilo čega drugoga, dostupna i poželjna žena. Ona je još uvijek pokorni
objekt zavodljivosti slikarske metode.
— JOHN BERGER, Ways of Seeing
Ni jedna ženska figura u povijesti kršćanske umjetnosti nije doživjela toliko
vizualnih i interpretativnih preobrazbi kao Marija Magdalena. Njezina slika u
kršćanskoj umjetnosti, kao i njezino prikazivanje u kršćanstvu, bilo je
oblikovano i stalno preoblikovano od strane kulturnih i teoloških promjena
tijekom dvije tisuće godina kršćanske povijesti. Kroz proučavanje njezinih
višestrukih metamorfoza kao svetice i kao grešnice u kršćanskoj umjetnosti
— od njezinih najranijih dana kroz srednji vijek, renesansu, razdoblje
reformacije i protureformacije, prosvjetiteljstvo i romantizam sve do doba
"tjeskobe" i vodenjaka — možemo vidjeti odraz našeg suvremenog
razumijevanja religije i duhovnosti.
Osnovna ikonografija Marije Magdalene jest ona prekrasne mlade žene s
dugom kosom u valovima koja drži posudu ispunjenu pomašću s kojom se
sprema pomazati Isusove noge u kući farizejevoj ili njegovo na križ razapeto
tijelo (tabla 2). Mnogi popularni prikazi prikazuju je kao
* Diane Apostolos-Cappadona je povjesničarka kulture koja se specijalizirala
za religioznu umjetnost i predaje na Sveučilištu u Georgetownu. Njezino
prvobitno istraživanje ikonologije Marije Magdalene počelo je tijekom njenog
dodiplomskog studija na Sveučilištu George VVashington gdje je Laurence
Pereira Leite, profesor povijesti umjetnosti postao njezin mentor za kršćansku
umjetnost i kulturu. Njezin prvi objavljeni tekst o toj intrigantnoj ženi bio je
"Images, Interpretations, and Traditions: A Study of the Magdalene" u
Interpreting Tradition: The Art of Theological Reflection, ur. Jane Kopaš, Chico,
Scholar's Press, 1984.; 109—123. Ovaj esej, potkrijepljen istraživanjima
Sušan Haskins, Katherine Ludvvig Jansen i ostalim znanstvenicima koja su
slijedila, je ponovni posjet izvornog rukopisa. Prikaz Marije Magdalene kao
"grimiznog ljiljana" odnosi se na jedan od maštovitijih biblijskih romana o njoj.
onu koja je duboko u kontemplativnoj pokori, često s lubanjom, raspelom ili
bičem, simbolima njezina preobraćenja iz grešnice u sveticu. Kadgod je
naslikana u tihoj meditaciji kako gleda u zrcalo, to nije povratak njezinoj
bivšoj narcisoidnosti, nego prije duhovna introspekcija, pogled u vlastitu dušu
i njezinu preobrazbu. U kršćanskoj je umjetnosti često predstavljena u
različitim fizičkim i emocionalnim stanjima kao što je raščupana i izmučena
zapuštena majka ili kao od boli poludjela starica koja se priprema za vlastitu
smrt. Neovisno o temi u umjetnosti, Marija Magdalena obično je odjevena u
halje kod kojih je simbolika boja upadljiva — nijanse narančaste ukazuju na
njezino prijašnje svjetovno postojanje, dok ljubičasta označava njezino
kajanje i tugovanje. Njezin crveni plašt obilježje je ljubavi u svim njezinim
različitim inačicama, od erosa do agape, od bliske i poznate do osobne, od
egocentrične do javne.
Duga, valovita, prekrasna kosa glavni je atribut Marije Magdalene a
predstavlja njezinu dvojaku ulogu kao one koja pomazuje Isusa iz Nazareta
jednako kao i grešnicu koja se pokajala i preobratila. Kosa ima niz različitih
simboličkih kvaliteta u kršćanskoj umjetnosti. U klasičnoj, pretkršćanskoj
mediteranskoj kulturi kosa boje bakra ili crvena kosa ukazivala je na
seksualni karakter — a to ju vizualno potvrđuje kao neimenovanu preljubnicu
koja će kasnije biti identificirana kao prostitutka. Kolikogod se to činilo
dvosmisleno, kosa isto tako predstavlja i energiju i plodnost. Gusta i bujna
kosa predstavlja elan vital, joie de vivre i duhovnu energiju. U ona je vremena
bujna, prekrasna kosa označavala individualni duhovni razvoj. Prikazi Marije
Magdalene s dugim, valovitim uvojcima bili su potvrda njezinog duhovnog
razvoja, osobito nakon njezina iskustva razgovora.
Po čitavom mediteranskom svijetu, mlade i neudane žene nosile su dugu i
bujnu kosu, što je stil koji je postao istoznačnicom za vizualizacije svete
ljubavi, dok su kurtizane plele ili vezale svoju kosu podignutu na glavi,
označavajući time svjetovnu ljubav. Duga, raspuštena, valovita kosa Marije
Magdalene označavala je istodobnost tih kulturnih običaja i tekstova prvih
crkvenih otaca, kao i Litanije svetaca u kojima je prikazana kao djevica.
Ranokršćanski umjetnici nisu preispitivali pitanja vezana uz identitet Marije
Magdalene, ili kako se papinskom objavom skupina biblijskih žena urušila u
jednu ženu otada poznatu pod imenom Marija Magdalena, grešnicu i sveticu.
Vodeća ideja za te je umjetnike bila izraziti da svetica nije bila važna kao
pojedinka nego više kao svjedokinja čudesa ili ostalih epizoda u životu Isusa
iz Nazareta. Ranokršćanska je umjetnost bila zaokupljena izražavanjima i
ispovijestima vjere uključujući i umjetnikovu želju za spasenjem, a ne
umjetničkom kreativnošću ni teološkim inovacijama.
Teško je, ako ne i nemoguće, pronaći prepoznatljive prikaze Marije
Magdalene u onome što je bilo sljedeća faza religiozne
umjetnosti:ranokršćanska ili bizantinska umjetnost*. Umjetnici su se više
okretali prikazivanjima tih čudesa u kojima je ona sama odigrala ulogu, medu
kojima je najistaknutije Uskrsnuće, ili onih biblijskih priča koje uključuju
neimenovane žene, poput Pomazanja u Betaniji i Žene navedene na preljub.
Od četvrtoga stoljeća, sarkofazi iz Milana i Saint Servana, bjelokosne slike iz
Milana i Miinchena, drvena vrata Santa Sabine u Rimu te mozaici u San
Apollinare Nuovo u Ravenni svjedoče o nekima od ranih umjetničkih interesa
za žensku figuru koju bismo mogli prepoznati kao Mariju Magdalenu. Rabula
Codex iz šestoga stoljeća uključuje nepogrešive prikaze nje u društvu Marije
iz Nazareta kod razapinjanja na križ, praznog groba i uznesenja uskrsnuloga
Krista (tabla 3).
Nakon propovijedi pape Grgura I s kraja šestoga stoljeća koja je Mariju
Magdalenu preobrazila u grešnicu pokajnicu, ranosrednjovjekov-na umjetnost
započinje vizualnu povijest složene Marije Magdalene ili ono što nazivam
"magdalenskim mozaikom". Vizualni dokazi pronađeni u različitim medijima,
u rasponu od mozaika i freski do iluminiranih rukopisa i rezbarija potvrđuju
ondašnju uobičajenu umjetničku identifikaciju Marije Magdalene s
neimenovanom i preobraćenom grešnicom. Prikazivanja različitih prizora
pomazanja spojene su u jedno kako Marija Magdalena biva identificirana s
ostalim anonimnim pomazivačicama. To vizualno usklađivanje Marije
Magdalene s pokajanom grešnicom i Marijom iz Betanije, sestrom Lazara i
Marte, učvrstilo je složenu biblijsku sliku što ju je poticao\Grgur. To miješanje
biblijskih priča i kršćanskih slika stvorilo je narodno shvaćanje tko je Marija
Magdalena bila i što je predstavljala kršćanskoj zajednici.
SREDNJI VIJEK
U srednjem vijeku Marija Magdalena počinje svoje vizualno putovanje od
"male sporedne uloge" u kršćanskoj drami o svetim ženskim osobama u
romaničkoj i gotičkoj umjetnosti da bi postala ključna nezavisna poje-dinka —
prava junakinja. Opisi Marije Magdalene postaju prevladavajući u
pripovjednim i liturgijskim ciklusima u srednjovjekovnim katedralama, od
rezbarenih ili oslikanih lukova do zidnih freski i skulptura na portalu.
Istovremeno s tom umjetničkom preobrazbom Marija Magdalena počela je
stjecati poštovanje kao grešnica pokajnica i spojila se s onom drugom
obraćenom prostitutkom-koja-je-postala-svetica, Marijom iz Egipta koja je
živjela životom pokajnice u egipatskoj pustinji (tabla 4).
Srednji je vijek bio razdoblje velike vjere pojedinca i zajednice koja je
prepoznavala snagu te nametala pokajanje. Velika kuga u četrnaestom
stoljeću, na primjer, naglašena je svakodnevnom praksom patnje, bijede
* Vidi moj esej "On the Visual and the Vision: The Magdalene in Eariy
Christian and Bvzantine Art and Culture" u Mariam, The Magdalen, and the
Mother, ur. Deirdre Good; Bloomington; Indiana University Pmss Pfirifi : 149.
i slabošću ljudskog života. Kao "velika grešnica" koja je dobila oproštaj, ljubav
i doživjela prvu "viziju" uskrsnuća, Marija Magdalena počela je u
svakodnevnom životu simbolizirati ohrabrenje i utjehu njoj sličnim grešnicima
(tabla 5).
Srednji je vijek bio svjedokom eksplozije kršćanstva obilježenog Križarskim
ratovima, hodočašćima, liturgijskim dramama ili dramama o Muci te
franjevačkom duhovnošću. Marija Magdalena dobila je veliku važnost u
putujućim dramskim komadima, osobito kao središnja i najvažnija glumica u
prizorima oplakivanja i Uskrsnuća (tabla 6). Jedna od neposrednih umjetničkih
posljedica tih drama bila je promjena u prikazivanju njezine kose — više nije
bila pokrivena plaštem ili velom, nego su njezini prekrasni uvojci slobodno
padali po njezinim ramenima. Ta kazališna varka humanizacije prijašnje
ikonografije svetačke i ugledne Marije Magdalene učinila ju je vizualno
privlačnom za publiku.
Legendarni i teološki tekstovi pokazali su se važnim izvorima za te
srednjovjekovne preobrazbe slike o Mariji Magdaleni. Ona, na primjer, postaje
simbolom ljubavi, poniznosti i pokajanja za franjevačku duhovnu tradiciju koja
je tada nastajala. Meditacije o životu Krista blaženog Bonaventure iz Potence
sadržavale su brojne važne referencije na Mariju Magdalenu. Nekolicina
srednjovjekovnih komentatora potvrdila je legendu koja je otkrivala pravi
identitet svadbenog para sa svadbe u Kani: Marija Magdalena i Ivan Krstitelj.
Istovremeno su ostali srednjovjekovni pisci, uključujući i Jacobusa de
Voraignea, nastojali osporiti to otkrivanje identiteta nevjeste ili bilo kakvo
povezivanje istoga s Marijom Magdalenom u Zlatnoj legendi. Propovijedi
Bernarda od Clairvauxa o Pjesmi nad pjesmama, posebice Propovijed 57,
slijedile su tradiciju što ju je uspostavio Origen u svojim Komentarima o
Pjesmi nad pjesmama gdje povezuje nevjestu iz priče o svadbi u Kani s
Marijom Magdalenom kao onom koja pomazuje Isusa iz Nazareta. Ubrzo je
ugledna figura Magdalene nestala iz kršćanske svijesti kako je ona postala
simboličko stapanje svjetovne ljubavi s onom duhovnom, stapanje erosa i
agape. Dakle, srednjovjekovno je kršćanstvo izazvalo preobrazbu Marije
Magdalene iz pobožne ugledne gospode u prekrasnu junakinju kršćanske
vrline.
Međutim, možda su najvažnije srednjovjekovne molitve Mariji Magdaleni bile
one nastale u srednjovjekovnoj Francuskoj. Marija Magdalena, ili Marie-
Madeleine kako je znana ondje, postala je kršćanska misionarka Francuske i
pokajana grešnica per exellance *. Razrađene legende o njezinom
propovijedanju i čudima po cijeloj južnoj Francuskoj imale su za posljedicu
posebno štovanje njezine osobe (tabla 7). U trinaestom je stoljeću izgrađena
kapela posvećena Marie-Madeleine na mje-
" Tradicionalne povijesne izvore kao što su dvotomna studija Marije
Magdalene u francuskoj povijesti Victora Saxera, The Digby Magdalene, i
Zlatna legenda Jacobusa de Voraignea nadopunila sam svojim terenskim
istraživanjem u Camargueu i Provansi u listopadu 2005.
stu uništenog hrama posvećenog Dijani iz Efeza u Marseilleu. Njezino
legendarno putovanje iz Jeruzalema do Provanse datirano je između 34. i 40.
godine naše ere. Prema tradiciji, ona je čamcem bez jedara i bez vesala
putovala Sredozemljem sa svojom sestrom Martom, njezinim bratom
Lazarom, Marijom Salomom, Marijom Jakovljevom, biskupom Maksiminom,
Egipćankom Šarah i još osamdeset i dva učenika. Pristali su u Stes.-Mariesde-
la-Mer gdje su ostale druge Marije i Šarah, dok je Marta otputovala u
Tarascon, Lazar je otišao u Marseille a Marija Magdalena u le Sainte Baume
(svetu špilju) nakon pokrštavanja te pokrajine. Ondje je ostala trideset ili
trideset i tri godine, ovisno o izvoru legende, a živjela je asketskim životom —
u molitvi i svakodnevnom uspinjanju na Mount St. Pilon gdje su joj anđeli
pjevali nebesku glazbu i donosili joj Euharistiju, odnosno Pričest. Iako je ondje
došlo do spora oko toga jesu li njezine "autentične" relikvije u Vezelavu ili u
St. Maximin-la-Sainte Baume, njezine katedrale i špilja postali su mjesta
hodočašća za francuske kraljeve i njihove dvorove.
Marija Magdalena počela je usvajati — i ne samo u Francuskoj —
karakteristike klasičnih djevičanskih boginja, poput Dijane iz Efeza, koje su
bile zaštitnice žena, osobito plodnosti, trudnoće i rađanja, ali isto tako i male
djece. Možda je još važnija francuska legenda koja je osnažila nadomještanje
Dijane iz Efeza Marie-Madeleineom ona o čudesnom začeću i rođenju sina
francuskoj kraljici koja je prije toga bila nerotkinja. Ubrzo nakon tog čuda
uslijedila je obnova kraljičina života nakon što je umrla bilo pri porođaju bilo
utopivši se, ovisno o tome koju ste verziju pobožne legende čuli ili čitali, kao
što su Digbyjeva Magdalene (po Kenelmu Digbvju, 1603. — 1665., engleskom
piscu, pomorskom kapetanu i diplomatu — op. prev.) ili Zlatna legenda.
Srednjovjekovne oltarne slike i liturgijske drame spajale su se s popularnim
legendama da bi potvrdile da Marija Magdalena više nije samo glumica u
drami o spasenju — postala je junakinja.
Vrlo važan dokaz njezina novog statusa u kasnom srednjem vijeku mogli
bismo pronaći doslovce na stubama katedrala. Te slike Marije Magdalene
viđene u misterijima o spasenju koje su se prije nalazile na ulaznim portalima
uklonjene su i preseljene unutar iste katedrale da bi ukrašavale prozore,
zidove i oltarne slike. S tom promjenom oni koji su molili unutar granice
crkvene strukture pronašli su novu povezanost s Marijom Magdalenom.
RENESANSA
Renesansa je, sa svojim kulturnim potvrdama ljudskoga, doživjela umjetničke
prikaze Marije Magdalene na njihovu vrhuncu. Tada je njezina popularnost
bila u punom zamahu. Kada više nije bila sputana narativnim sponama,
ikonografija Marije Magdalene proširila se da bi uključila vizualne motive
grešnice, svjedokinje, pokajnice, tugovateljice, pomazivačice i svetice
zaštitnice. Na primjer, od kasnog srednjeg vijeka do u ranu renesansu, Marija
Magdalena bila je predstavljana pod križem i u kontekstu tih biblijskih
ulomaka povezanih s "posrnulom ženom" koja je pomazala glavu i noge Isusu
iz Nazareta. Malo je sumnje da je umjetnik podrazumijevao obje te žene —
Mariju iz Magdale i anonimnu pomazivačicu — kao jednu jedinu ženu. Dakle,
taj je umjetnički smjer odražavao i podupirao legendarne asocijacije Marije
Magdalene za kršćanske vjernike. Iz umjetničke te iz duhovne perspektive,
takva je identifikacija imala praktične, iako ne i iskrene, motive — vizualne
izraze snage i značenja pokajničke smrti Isusa iz Nazareta za posrnulo
čovječanstvo. Slijedom toga, pognuti položaj te od boli mahnite "posrnule"
žene u podnožju križa osigurao je kršćanima vizualnu asocijaciju obećanja
iskupljenja (tabla 8).
Takvi prikazi vizualiziraju dvije biblijske slike koje su počele označavati Mariju
Magdalenu: prva kao ženu koja kleči kod nogu Isusa iz Nazareta, istih onih
nogu koje je prije pomazala i osušila svojom dugom, valovitom kosom,
istovremeno je i vizualno poigravanje njezinom "posrnulom" prirodom; i
drugo, dok ona koja stoji poput stražara, što je legendarna lingvistička igra
riječima za migdol, pored tijela Isusa iz Nazareta dok je visio na križu. Ta
njezina slika kako kleči pored Isusovih nogu postaje najvažnija umjetnička
konvencija za Mariju Magdalenu, a to je asocijacija začeta već u petom
stoljeću u Zapadnjačkoj umjetnosti.
Tijekom srednjeg vijeka tema Noli me tangere (Ne dodiruj me, jer susret
neumrle i umrle osobe nije moguć — op. prev.) — prikaz ukazanja
uskrsnuloga Krista Mariji Magdaleni nakon uskrsnuća u Ivanu 20:17 — počeo
se pojavljivati u umjetnosti a zatim je procvao u renesansi.* Taj će umjetnički
motiv dodatno povećati sve veću važnost Marije Magdalene (table 4 i 6).
Štoviše, kršćanska duhovnost na koju je utjecao Franjo Asiški čvrsto je
uspostavila i srednjovjekovnu i teološku simboliku Marije Magdalene kao
upravo one žene koja je simbol pokajanja, poniznosti i ljubavi. Njezina je
popularnost povećana željama pojedinaca medu kršćanima da razumiju i
dozive oprost. Marija Magdalena bila je velika grešnica koja se pokajala i kojoj
je oprostio Isus iz Nazareta, da bi zatim postala njegova odana učenica a u
konačnici je bila i prva osoba kojoj se on ukazao nakon uskrsnuća.** Baš kao
što su liturgijske drame isticale tu sliku Marije Magdalene, umjetnici poput
Duccija, Giotta i fra Angelica
* Za uvod u povijest i simboliku tog ikonografskog motiva vidi moj esej "Mary
Magdalene: First VVitness" u Sacred History Magazine 2, 3 (May / June 2006.):
30—33.
** Vidi moj esej "'Pray with tears and your request will find a hearing': On the
iconology of the Mary Magdalene's Tears" u Holy Tears: VVeeping in the
Religious Imagination, ur. Kimberly C. Patton i John Stratton Hawley;
Princeton, Princeton University Press, 2005.; 201—228.
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
(tabla 6) donose umjetnički izraz Noli me tangere na svojim freskama i
oltarnim slikama.
Uz zanimanje za ljudsko u renesansi, njezina veza s "reformiranom
prostitutkom" omogućavala je prikazivanje ženskog tijela, često djelomično ili
potpuno nagog. Umjetničkih prikaza prekrasnih Magdalena u kontekstima
kršćanske pedagogije bilo je u izobilju, kao i u učenjima o pokajanju, a često
se pojavljivala i kao "motiv" za ženske portrete.
POST-RENESANSA
Povijesna epoha tradicionalno prepoznata kao reformacija i proture-formacija
bila je vrijeme snažne emotivne duhovnosti, osobito na jugu gdje je odanost
rimokatolicizmu obnovila privlačnost i popularnost Marije Magdalene.
Umjetnosti tog povijesnog razdoblja određene su stilističkim opisom "baroka",
što dolazi od portugalske riječi barroco koja znači "nepravilno oblikovan
biser", a ovisno o vjerskim podjelama u Europi, a dalje su kategorizirane
regionalno, to jest, kao sjeverni barok i južni barok. Umjetnost sjevernog
baroka po svojoj se prirodi odvratila od tradicionalne kršćanske umjetnosti
koju je određivala kao "rimokatoličku". Ipak, pedagoške su slike takvih
biblijskih slika kao što je Marija Magdalena spadale u očitu kategoriju moralne
protiv nemoralne žene (tabla 9). Međutim, slikari južnog baroka veličali su
Mariju Magdalenu koja je, zajedno s Petrom, postala simbolična hraniteljica
sakramenta pokajanja. Taj su sakrament s velikim žarom prokazali
reformatori dok su ga teolozi Rimokatoličke crkve branili.
Umjetnici južnog baroka popularizirali su motive Magdalene pokajnice u
pustinji, Posljednju pričest Marije Magdalene te zamišljenu Magdalenu.
Naglašavali su senzualnu i čulnu prirodu Magdalene kroz upotrebu boja,
prirodnog osvjetljenja, valovite draperije i provokativnih poza. Međutim, za
mozak katolika te su slike zadržavale svoj religiozni dojam i duhovnu
motivaciju, koje su u stvari već stvorili. Mnogi umjetnici južnog baroka
prikazuju Mariju Magdalenu kao prekrasnu mladu ženu s dugom valovitom
kosom koja nosi otvorenu, možda prozirnu halju i koja u suzama razmišlja o
svojoj sudbini (tabla 10). Njezina nagost simbolizirala je ne raskalašenost
nego nevinost i čistoću ljudskog duha kada konačno doživi pokajanje i oprost.
Popularnost Marije Magdalene pojavila se djelomično zahvaljujući njezinu
položaju hraniteljice vjere, simboličke križarske ratnice za rimokatoličku
tradiciju koja je obećavala spasenje uz pomoć misterija sakramenata Crkve.
Osamnaestostoljetna Europa proživljavala je uspon znanosti i pada religije u
onome što će postati poznato kao doba prosvjetiteljstva. Ta takozvana
sekularizacije Zapadnjačke kulture dotakla je sve aspekte života, uključujući i
umjetnosti. Prikazivanja Marije Magdalene svjedoče o toj rastućoj povijesti
kako ona počinje živjeti kao ključna osoba u kršćanskoj duhovnosti s jedne
strane, te kao sekularni simbol za reformiranu prostitutku u umjetnosti,
književnosti i svakodnevnom govoru s druge. U sedamnaestom i
osamnaestom stoljeću njezini umjetnički potomci često zamjenjuju njezinu
prijašnju sliku u književnosti i umjetnosti, sada je prikazujući kao "kurvu
(zlatnog srca)" — poštenom ili zlom, dobrom ili lošom, patetičnom ili
komičnom.
Nekoliko devetnaestostoljetnih umjetničkih pokreta potaknulo je oživljavanje
vizualnog zanimanja za Mariju Magdalenu. Prvobitno oživljavanje njezine
ikonografije započelo je u Francuskoj s obnovom monarhije Burbona i
ponovnom uspostavom njezina kulta u Saint Baumeu 1822. godine. U isto
vrijeme romantičarski pokret smatrao je fikcionalnu sliku Marije Magdalene
kao velike junakinje priče o kršćanstvu posebice privlačnom. Kripto-religiozni
umjetnički pokreti poput prerafaelitskog bratstva i Nazarenaca pokazuju
posebnu sklonost prema dramatičnim prikazima složene slike Marije
Magdalene (tabla 11). Dok su slikari kao što su Paul Badry, VVilliam Etty i
Jean-Jacques Herner preoblikovali ikonografiju "pokajnice Magdalene" u izliku
za ženski akt, slike sim-bolista Marije Magdalene naglašavaju važnu
umjetničku preobrazbu njezine slike: ona je sada prikazana kao femme fatale.
Preobražena je na način sličan ostalim ženskim figurama poput Judite,
Salome i Kleopatre. Naglasak na raskošno valovitoj kosi, androgino tijelo i
napadna seksualnost karakteriziraju osnovnu ikonografiju slike fatalne žene
što se razvija u devetnaestom stoljeću (tabla 12).
Do kraja devetnaestog stoljeća njezina je slika postala gromobran za
senzualnost i eroticizam kako se pojam Magdalena razvijao u sinonim za
prostitutku u viktorijanskoj Engleskoj a njezina priča postaje izrazito
seksualizirana o čemu govori popularna francuska drama L'Amante du Christ
(1888.). Umjetnički prikazi kao što su oni Jeana Berauda, Alfreda Stevensa i
Jamesa Ensora predstavili su lažnu nevinost "salonskog slikarstva" dok su
slikari na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća poput Feliciena
Ropsa, Augustea Rodina, Lovisa Corintha i Erica Grilla stvorili slike
"dvosmislene nagosti" Magdalene u položajima takve napadne tjelesnosti da
je graničila s bogohulnim eroticizmom.
Umjetnici 20.stoljeća nastavili su se iskazivati prikazima Marije Magdalene u
apstrakciji, fragmentiranju i nostalgičnim figurativnim modovima dok je ona
postajala uzor za "običnu ženu" u vremenima tjeskobe i potištenosti. Poput
njihovih ranokršćanskih kolega, moderne umjetnike poput Paula Cezannea,
Otta Beckmanna, Rica Lebruna i Pabla Picassa nije zanimalo napraviti razliku
između pravog identiteta te žene i biblijskih izvora, nego su nastojali opisati
kulturalne vrijednosti i emotivno značenje koje postoji u njezinoj ulozi
reformirane prostitutke koja je postala svetica (tabla 13). Međutim, mlađe
feminističke umjetnice kao što su Kiki Smith i Marlene Dumas okrenule su se
ponovno Magdaleninoj dugoj valovitoj kosi kao vizualnoj poveznici između
njezine povijesne osobe i značenja koje ima za suvremene žene. Serija
Dumasove predstavlja spoj svetoga (tradicionalna kršćanska umjetnost) sa
svjetovnim (komercijalna ljepota u kasnom dvadesetom stoljeću), dok je djelo
Smithove vizualni argument za ženski instinkt za opstankom čak i kada je
suočen s ponižavanjem i zatočeništvom.
ZAKLJUČNE MISLI
Popularnost Marije Magdalene kroz proteklih dvadeset stoljeća temelji se na
uspješnim preobrazbama njezine slike što su je oblikovale promjene
kršćanske i svjetovne duhovnosti čiji je odraz bila. Te su se reinterpretacije
zasnivale na njezinu arhetipskom značenju i umjetničkim pokušajima da se to
značenje prikaže u jeziku koji se neposredno obraća svakoj novoj generaciji.
Ni jedna slika Marije Magdalene ne otkriva niti u cijelosti izražava što je ona
bila kršćanskim vjernicima, dok su mnogi magdalenski motivi samostalni ali
međusobno ovisni jedan o drugome.
Njezina je privlačnost opstala na osobnoj i pobožnoj razini kroz čitavu
kršćansku eru, ponekad s vrlo izraženim intenzitetom. Ma koliko zagonetna
bila njezina slika i ma koliko zainteresirani znanstvenici bili, upravo je njezina
trajna popularnost u kršćanskoj zajednici ono što potvrđuje njezinu religioznu
važnost. Postala je klasična slika iskupljujuće i promjenjive prirode kršćanske
ljubavi. Prosječan kršćanin bliži je prihvaćanju stvarnosti inače apstraktnih
koncepata grijeha i oprosta kao konkretnih ljudskih iskustava kada slike uz
pomoć Marije Magdalene predstavljaju ljudsko iskustvo na njezinu putu od
grešnice do svetice.
Štoviše, u svom putovanju kroz stoljeća, Marija je Magdalena dobivala mozaik
značenja: bila je štošta: prostitutka, boginja, propovjednica, mistik,
filozofkinja, čudotvorka i muza koja je inspirirala umjetnike i pisce jednako
kao i kršćanske vjernike. Nekoliko tih slika, osobito slike prostitutke i muze,
mogu se na prvi pogled činiti neprikladnim referenci-jama za pobožnu Mariju
Magdalenu. Njezino stapanje s neimenovanom preljubnicom iz Ivana 7:53—
8:11 i s anonimnom ženom koja je pomazala Isusa iz Luke 7:36—50 dovele su
do njezine konačne evolucije u prostitutku pokajnicu. Ona simbolizira ljudsku
slabost priznavanjem svoje grešnosti a otkupljena je slobodno pruženom
ljubavi Isusa iz Nazareta. Na taj način ono što bi se inače moglo činiti
svjetovnim postaje metaforom za duhovnu preobrazbu. Slično tome,
Magdalena kao muza koja inspirira umjetnike i pisce može se činiti prilično
neobičnim načinom izražavanja duhovnosti — osobito u kontekstu nekih od
senzualnijih prikaza. A ipak, takva inspiracija čak i kada stvara svjetovno
umjetničko djelo — ili tako kontroverzne romane kao što su Posljednje
Kristovo iskušenje ili Da Vincijev kod — u konačnici rezultira trajnom
vidljivošću i prepoznavanjem religije.
Na svoj vlastiti jedinstven način Marija Magdalena inkorporira nekoliko
paradoksalnih slika i karakteristika "žene" u svjetonazoru kršćanskih tradicija.
Na primjer, ona je obilježena kao promiskuitetna, nevina, destruktivna,
kreativna, sramežljiva i majčinska figura. Daljnje studije njezine "ženskosti"
osvijetlit će naše razumijevanje uloge žena u kršćanskih tradicija i u
Zapadnjačkoj kulturi jer svaka opsežnija reinterpretacija Marije Magdalene
razjašnjava određeno kulturno shvaćanje žene i njezine društvene uloge.
Marija Magdalena izdržala je testove vremena i povijesti da bi se pojavila kao
središnja figura u dvadeset i prvom stoljeću dok umjetničke reinterpretacije
potvrđuju da je simbolizirala grešno čovječanstvo s kojim se lako identificirati
ali koje i dalje, nezasluženo, dobiva Božju milost. To je Marija Magdalena koja
omogućava da ta milost bude shvatljiva a stvarnost te milosti pristupačna je
za prosječnog vjernika.
TUMAČENJE TEPIHA PROGONSTVA
Umjetničko djelo govori kroz osamnaest stoljeća
JEREMY PINE
Jedan od očitih izazova u nastojanju da razumijemo Mariju Magdalenu kao
povijesni lik jest to što postoji tako malo pravih podataka o njoj i njezinu
životu koji dolaze iz razdoblja njezinog povijesnog vremena ili bilo što slično
tome. Vrlo velika količina legendi i predaja o Mariji Magdaleni doima se
kreativnim spisateljskim projektom od srednjovjekovnih vremena. I dok je
srednji vijek bio zaista davno, ipak je to bilo prije samo tisuću godina a ne
prije dvije tisuće. Iako ima mnogo priča, osobito u francuskom folkloru, o
Mariji Magdaleni koja bježi u malenom čamcu bez vesala iz Svete zemlje do
južne Francuske nakon razapinjanja Isusa na križ, a za većinu tih priča lako je
moguće pokazati da imaju tek jedno tisućljeće staro porijeklo a ne dva.
Ubrzo nakon što su naše Tajne Da Vincijevog koda objavljene 2004. godine,
dobili smo email od zanimljivog čovjeka koji je tvrdio da je naišao na
fragment tepiha koji prikazuje Mariju Magdalenu kako u čamcu bježi u
Francusku. Rekao nam je da je taj fragment tepiha testiran te da je potvrđena
njegova autentična starost od osamnaest stoljeća. Ako je taj fragment zaista
star osamnaest stoljeća i ako zaista prikazuje Mariju Magdalenu kako bježi u
čamcu, bio bi to najstariji poznat spomen te priče u više od tisućljeća.
Priča se činila više no malo nevjerojatnom. Zvučala je kao da ju je izmislio
netko tko je previše vremena proveo čitajući Da Vincijev kod. No,
zainteresirala nas je. Provjerili smo neke stvari i otkrili da je taj zanimljivi
čovjek s fascinantnim fragmentima tepiha poznat nekim vrlo rafiniranim
direktorima muzeja kao "vodeći svjetski stručnjak za himalajske tkanine".
Otkrili smo da ga ključni ljudi u Metropolitan Museum of Art u New Yorku
iznimno cijene. A onda smo ga osobno upoznali i čuli smo još fascinantnije
priče o ostacima i artefaktima koje je pronašao. Podaci o fragmentu tepiha
koje nam je iznio, ako su točni i ako su autentični, te ako je njegovo
tumačenje točno, bili su na određeni način jednako važni kao i otkriće
Gnostičkih Evanđelja ili ostali dokumenti iz antike koji su promijenili razvoj
moderne znanosti, jer ono što nam je govorio nije bilo samo da taj fragment
tepiha donosi drevnu priču o bijegu Marije Magdalene u Francusku, nego je
predstavljao i najstariji prikaz Krista u nekom umjetničkom djelu.
U pripremama knjiga u seriji Tajni, uglavnom ne obavljamo primarna
istraživanja. Ne radimo laboratorijske testove, ne sponzoriramo terenski rad
ni istraživačke projekte. Želimo pronaći ljude s najzanimljivijim,
najinovativnijim i važnim perspektivama te ih potičemo da podijele svoje
mišljenje s našim čitateljima. S tim na umu, predstavljamo vam Jeremyja
Pinea i nevjerojatan doživljaj onoga što on naziva "Tepihom progonstva".
Pine je američki antikvar koji je proveo trideset i pet godina u Katmanduu u
Nepalu. Specijalizirao se za drevne tkanine te je imao mogućnost proučavati i
istraživati tisuće starih primjeraka istih, uključujući i vunene, svilene, kao i
tepihe. Od 1993. do 1995. godine Pine je bio direktor otpreme za Institut
znanosti u Sankt Peterburgu. U tom je svojstvu vodio tri ekspedicije u Tuvu da
bi iskopavao drevne grobove za muzej Ermitaž. Posljednje dvije godine
proveo je u slabo poznatoj i udaljenoj Dolini Srebrne planine, ili Mongiin
Taiga, sjeverno od mongolske granice. Oženjen, s dvoje djece, Pine je
odnedavna u mirovini da bi mogao puno radno vrijeme raditi kao kustos za
Tepih progonstva i s njime povezana blaga.
Pogledaj što je pred tobom i ono što je skriveno bit će otkriveno.
— EVANĐELJE PO TOMI
MOZAIK MARIJA MAGDALENA"
Tepih progonstva je ovalnog oblika, finog tkanja. Sada u dva fragmenta,
prvobitno je vjerojatno bio dugačak gotovo 120 centimetara od vrha do dna.*
Dva X-a duginih pruga tvore sedam odjeljaka. U gornjem desnom odjeljku
nalazi se, okružena aureolom, crvenokosa žena u plavom čamcu (svi poznati
čamci ili prikazi čamaca toga razdoblja imaju takav oblik), sa znakom na čelu.
U gornjem lijevom odjeljku nalazi se slična figura, ali otprilike upola manja,
također sa znakom na čelu. U donjem lijevom odjeljku nalazi se tamnokosa
figura koja nije božanska (nema aureole), ali koja u čamcu nosi određenu
"dodatnu prtljagu". Slična figura nalazi se u donjem desnom odjeljku, osim što
par pataka pliva pored čamca. Donja lijeva i donja desna figura također imaju
znak na čelu.
Četiri lavlje maske ukrašavaju četiri kuta središnjeg romboidnog odjeljka u
kojemu vidimo kosu i dvostruku aureolu glavne figure. ** Iznad i ispod su
pupoljci cvijeća. Vanjski rub nalik dugi vjerojatno je okruživao čitav tepih.
Za tumačenje ukrasa ovog tepiha, najprije je nužno odrediti vremensko
razdoblje njegova nastanka. To je učinjeno metodom datiranja ugljikom C14.
Nakon stoje testiran dva puta, možemo biti sigurni daje autentičan. Ti nam
testovi također daju razumnu sigurnost da je izrađen u drugoj polovici drugog
stoljeća ili možda početkom trećeg.
Crvenokose figure isključuju istočnjačko porijeklo a umjetnički stil je grčkoegipatski
tako da područje Sredozemlja brzo pada na um kao mjesto njegova
nastanka. Da bismo, dakle, razumjeli tepih, moramo istražiti što se događalo
u mediteranskom svijetu u drugom stoljeću.
U to vrijeme križ nije bio prihvaćen kao simbol za Krista, no, slovo X je bilo
takav simbol, jer je X prvo slovo riječi Krist na grčkom jeziku. Slovo X u krugu
nazivalo se "Kristov monogram". Osnovu ukrasa na tepihu čine dva X-a u
ovalu. To, plus četiri lavlje maske u kutovima romboida ukazuju na to da je
središnja figura na Tepihu progonstva Isus Krist, lav Židova (Otkrivenje 5).
Iako su preostale samo kosa i aureole, to je najstarija sačuvana slika Isusa
Krista.
Ako je središnja figura Isus, tko su onda božanske crvenokose gore? Velik dio
slika Madone s Djetetom prikazuju jedno od njih ili oboje s crvenom kosom.
No, nije vjerojatno da je manja crvenokosa figura Isus kao dijete ako je on
prikazan u središnjem odjeljku sa smeđom kosom. Jedina preostala istaknuta
crvenokosa osoba u priči o Isusu Kristu je, naravno, Marija Magdalena. Postoji
također i priča o njezinu progonstvu u Galiju u čamcu bez vesala, bez kormila
i bez jedara, koji propušta. U
* Nemoguće je zaključiti na temelju onoga što je od tepiha ostalo, je li Isusov
lik u središnjem dijelu tepiha također bio u čamcu ili na nekom drugom
mjestu na tepihu. Tijekom tkanja reprodukcije (vidi tablu 15), smjestili smo ga
u čamac radi simetrije. Implikacije različitih mogućih položaja bogata su tema
za neku drugu raspravu.
** Gornja i donja lavlja maska su vidljive. Međutim, uši i oči dviju maski na
lijevoj i na desnoj strani preostale su na dnu fragmenta A (vidi tablu
14).brojnim kipovima i na brojnim slikama što još uvijek postoje u crkvama po
Europi, Marija Magdalena prikazana je kako stiže na obalu u plavom čamcu.
Tepih nam ne kaže je li čamac propuštao, ali što se tiče svega ostalog, isti se
uklapa u obrazac legende.
U to su doba robovi označavani znakom na čelu, uvelike nalik žigosa-nju
stoke. Medu prvim je kršćanima postojao običaj stavljanja znaka na čelo, ili
na uho, da bi sebe pokazali kao Kristove robove. "Znak Kristov" vidljiv je na
čelu figure Marije Magdalene jednako kao i kod ostalih. U međuvremenu,
zlatna aureola oko njezine glave i čamca pokazuje ju kao božanstvo.
U gornjem lijevom odjeljku nalazi se još jedna božanska crvenokosa figura.
Čini se da je namjerno po veličini otprilike polovica ostale. Bi li to možda
moglo značiti da je to dijete?
Postoje brojne crkve posvećene dolasku Marije Magdalene u Francusku a
nekoliko svetišta u Francuskoj polaže pravo na udomljivanje čitavih njezinih
relikvija do važnih događaja iz godina njezina progonstva. Legenda o njezinu
progonstvu u Francusku ima brojne inačice a u nekima od njih ona je u pratnji
djeteta ili djece, čiji je otac, prema pretpostavci, Isus. To je temelj priče o
"kraljevskoj krvnoj lozi" Isusa i Marije Magdalene. Čini se da nitko ne osporava
činjenicu da je ona otišla u progonstvo u Francusku. Kontroverza je uvijek bila
oko pitanja "tko je otišao s njom?".
Skupina kršćana koji su koristili ovaj tepih sigurno su se osjećali vrlo bliskima
Svetoj obitelji. Progonstvo Marije Magdalene kao glavna tema kaže nam da su
oni imali neku zakonitu vezu s tom pričom.
Sredinom drugog stoljeća povijest nam za to nudi barem dvije mogućnosti.
Postojali su Desposvni (oni koji pripadaju Gospodinu) i koji su potomci
Kristovi. Danas se to tumači ponajprije objašnjenjem da je to značilo Isusovi
rođaci, polubraća i polusestre te njihovi potomci. Tepih potječe iz vremena
više od stotinu godina nakon Isusova razapinjanja na križ, pa bi do toga
vremena bilo mnogo grana Desposvnija po Sredozemlju a svaki je pojedinac
bio glava svoje sekte. Ako je bilo onih koji su za sebe vjerovali da su potomci
Isusa i Marije Magdalene, isti bi se uključili u tu skupinu.
Tepih progonstva vjerojatno je tkan kao oltar. Nije poznato da su gnostički
kršćani gradili crkve ili u njima štovali Boga. Oni su se sastajali na drugim
lokacijama. Vjerojatno je tepih, time što bi bio razmotan, posvećivao mjesto
na kojemu se nalazio. Ako su vjernici bili Desposvni, tada bi manja figura u
gornjem lijevom odjeljku vrlo lako mogla biti Šarah (čije ime na hebrejskom
jeziku znači "princeza"). U nekim verzijama legende o Mariji Magdaleni, ona
dolazi u Galiju zajedno s kćerkom čije je ime Šarah. U tom slučaju par patki
pri dnu tepiha imao bi veću važnost, jer su u ono doba patke mogle biti
simbol svete zajednice, "vjenčani prsten" na prikazu.
U to je vrijeme postojala još jedna zanimljiva sekta kršćana na Sredozemlju,
karpokratijanci. Kritičari nazivaju Karpokrata "ocem gnosticizma". Ozloglašeni
u drugom stoljeću, Karpokrat i njegovi sljedbenici izazivali su bijes
pravovjerne Crkve. Irenej (oko 115. — 202.), biskup Lyona, i Klement iz
Aleksandrije (160. — 215.) žalili su se da je Karpokrat, između ostalih zlodjela,
zatočio crkvenog starješinu u Aleksandriji kako bi od njega dobio kopiju
tajnog Evanđelja po Marku. Za Karpokrata se kaže da je propovijedao herezu
da je Isus rođen od Josipa i da je bio čovjek. On je zaređivao i žene za
svećenice. U isto vrijeme, karpokratijanci su navodno, prema priči, izrađivali
slike Krista i ostalih, "neke od njih naslikane, a druge izrađene od raznolikih
materijala". U stvari, karpokratijanci su jedini kršćani za koje sigurno znamo
da su u to vrijeme izrađivali slike, jer je takav postupak još uvijek zabranjivala
druga Božja zapovijed (Izlazak 20:4). Karpokrat je čak tvrdio da u svom
posjedu ima portret Isusa Krista što ga je naslikao sam Poncije Pilat. Štoviše,
tvrdio je da on poznaje njegovo osobito učenje u neprekinutoj liniji od Marije
Magdalene, Marte i Salome.
Postoji, dakle, velika mogućnost da je Karpokrat na neki način bio povezan s
ukrasom na tepihu, ako imamo na umu povijesne dokaze. Kada bi bilo tako,
tada bi gornja lijeva figura vrlo lako mogla biti kći Šarah. Međutim, postoje
isto tako mali izgledi da bi to mogle biti Saloma ili Marta [žene koje su, prema
nekim izvještajima, pratile Mariju Magdalena u Francusku — op. ur.
izvorniku], koju su karpokratijanci dotada već proglasili sveticom. Činjenica
da na slici postoje dva X-a mogla bi isto tako ukazivati na određenu dvojnost,
uočljivu u gnostičkim filozofijama onoga vremena. Jednakost je bila ključno
pravilo i nauk Karpokrata, jednakost između muškarca i žene, jednakost
između bogatih i siromašnih i tako dalje. To bi mogao biti još jedan razlog
zašto je tepih ovalnog oblika, jer tako nitko tko stoji ili sjedi oko njega ne bi
bio "na čelu", što je uvelike nalik istoj namjeri okruglog stola kralja Arthura.
Tko su tamnokose, nebožanske osobe u donjem čamcu sa znakom Krista na
čelu? Legenda nam kaže da su neki rođaci pratili Mariju Magdalenu u čamcu
koji propušta. Možda su te dvije figure Lazar i Josip iz Arimateje koji nose Gral
i ostalu "prtljagu", kako kaže legenda. U svim kasnijim umjetničkim radovima
te bi figure također vjerojatno bile proglašene svecima.
Cvjetni pupoljci na vrhu i dnu vjerojatno su ruže. One bi mogle biti simboli za
subrosa ili "tajna" za gornji cvijet, i možda superrosa ili "ne tajna" za donji.
Moguće značenje je da su njihova učenja bila učenja u dvije vrste: ono tajno i
ono javno. U stvari, mnogi suvremeni znanstvenici tumače Novi Zavjet kao
javno učenje kršćanstva, a mnoga od alternativnih ili Gnostičkih Evanđelja
tajnim učenjem. Značenja ruže su brojna. I na kraju, pruge poput duginih X-a i
vanjski dugin rub koji okružuje tepih mogu biti samo simboli nebesa ili
Kraljevstva nebeskog.
Neovisno o tome je li Tepih progonstva pripadao Desposvnima, karpokratijancima
ili nekoj drugoj gnostičkoj sekti, on pripovijeda priču o
progonstvu Marije Magdalene. Kao umjetničko djelo, nije uređivan, preveden
s jednog jezika na drugi niti je ponovno istkan da bi odgovarao, kao što se
može dogoditi s pisanom riječi. Pojava ovog dokumentarnog dokaza postavlja
pitanja na mnogim razinama — povijesnoj, filozofskoj i teološkoj. Ono što
saznajemo iz tumačenja ukrasa na tepihu jest da je to najraniji prikaz Isusa
Krista. To je isto tako najraniji prikaz Marije Magalene. Kao jedan od prvih
šapata kršćanstva, Tepih progonstva nudi nam dokaz jedne stvari. "Legenda"
o bijegu i progonstvu Marije Magdalene u Galiju nije romantični
srednjovjekovni mit. Priča je postojala barem tisuću godina ranije, vrlo blizu
vremenu u kojem se vjerojatno mogla dogoditi.
TAJNA POVIJEST MARIJE MAGDALENE ŠIFRIRANA U EPSKOJ POEMI IZ
SEDAMNAESTOG STOLJEĆA
JOHN M. SAUL
Ako mislite da je šifriranje i dešifriranje tajnih poruka o Mariji Magdaleni kao
Svetom Gralu područje samo suvremenih pisaca, esej Johna M. Saula koji
slijedi pokazuje zašto biste trebali razmisliti ponovno. U tom eseju Saul uvodi
čitatelje u nevjerojatno ezoteričan klub — medu šačicu modernih
znanstvenika koji poznaju djelo Pierrea de Saint-Louisa, slabo poznatog
francuskog pjesnika. U svojoj epskoj poemi iz sedamnaestog stoljeća, djelu o
Mariji Magdaleni, Pierre de Saint-Louis donosi akrostihove, dvostruke igre
riječima i prikrivene aluzije za koje Saul smatra da mogu ukazivati na osjećaj
pjesnika da je Marija Magdalena bila Isusova nevjesta i majka kraljevske
krvne loze.
John Saul ima doktorat iz geologije s MIT-a. Prije više od trideset godina bio je
medu onima koji su radili najranije istraživačke studije o pričama i legendama
o Mariji Magdaleni u francuskom gradu Rennes-le-Chdteauu. On se tog
vremena prisjeća kao vremena kada su mnogi ljudi mislili da će velike "tajne"
biti pronađene u nekoj od vapnenačkih špilja te pokrajine. "O Mariji Magdaleni
malo se raspravljalo 1974. godine i svi su se nadali, a neki su i očekivali, da
će blago iz jeruzalemskog hrama ili blago templara biti pronađeno u jednoj od
špilja". Saul je kasnije dao svoj doprinos istraživanju za prijelomnu knjigu
Sveta krv, Sveti Gral, koja je prvi puta objavljena 1982. godine, a koja je
izazvala mnogo zanimanja međunarodne javnosti za francuske legende o
Mariji Magdaleni kao Isusovoj nevjesti i majci njegova djeteta, o merovinškim
kraljevima, vitezovima templarima, Sionskom prioratu itd. Mnoge od tih tema
privukle su kasnije veliku pozornost javnosti nakon objavljivanja romana Dana
Broivna Da Vincijev kod 2003. godine. Iako je Saul doprinio istraživanju za
Svetu krv, Sveti Gral, s njezinim se autorima nije slagao u brojnim stvarima,
uključujući i tome treba li se oslanjati na podatke dobivene od Pierrea
Plantarda, navodnog velikog meštra dvadesetostoljetne inačice Sionskog
priorata.
U eseju koji slijedi, Saul donosi svoj osobni pregled tvrdnji iznesenih u
knjigama Sveta krv, Sveti Gral i Da Vincijev kod koje se odnose na Mariju
Magdalenu i Isusa, a zatim nastavlja raspravom o vrlo neobičnoj Poemi o
Magdaleni koju je napisao Pierre de Sai?2t-Louis prije više od tri stoljeća.
Kao djeca, a možda i kao odrasli ljudi, mnogi su sanjali o otkrivanju nečega o
čemu nitko nije ništa znao, o otkrivanju neke vrste velike tajne. U
sedamnaestom stoljeću redovnik iz Reda bosih karmelićana učinio je upravo
to. On je otkrio, ili je mislio da je otkrio, zaista veliku tajnu. Međutim, postoje
naznake da stvari nakon toga za njega nisu išle osobito dobro.
Kada je 1982. godine objavljena knjiga Sveta krv, Sveti Gral, ona je dotakla
istu stoljećima staru tajnu o navodnom braku između Isusa i Marije
Magdalene. Prema njezinim autorima, iz tog je braka možda rođeno dijete ili
djeca, s nastavljenom krvnom lozom koju je štitila tajna skupina "čuvara
Grala". Zatim se, dvadeset godina kasnije, junak romana Dana Brovvna Da
Vincijev kod, našao na tragu današnjih potomaka upravo takvog braka.
No, zašto bi se ti moderni autori usredotočili na Mariju Magdalenu, navodno
posrnulu ženu koja je promijenila način svoga ponašanja u prisutnosti Isusa?
Zašto prizivati tu sveticu čija je ikona poklopljena posuda ili nekakva druga
posuda — uobičajeno nazivana "kalež Gral" —- koju sadrži njezina utroba?
Koji su bili izvori podataka ili inspiracije tim modernim piscima?
Ma koliko se to činilo neobično, tek nakon 591. godine, pola tisućljeća nakon
smrti Marije Magdalene, ona je definitivno prepoznata kao reformirana
prostitutka. Tek je Propovijed 33 pape Grgura Velikog preobrazila njezinu
reputaciju. Tako su Marija Magdalena i njezina reputacija pretrpjeli sudbinu
možda jedinstvenu u povijesti. Tko bi danas, čak i da jest Papa, mogao
uvjerljivo okaljati ugled žene koja je živjela prije pet stotina godina,
proglašavajući je prostitutkom, bila ona reformirana ili ne? Tko bi za to mogao
imati razloga? Bilo to točno ili ne, kome bi to uopće bilo važno toliko vremena
kasnije?
U novije je vrijeme moguća važnost tog neobičnog dijela povijesti došla na
svjetlo dana: njegova je svrha mogla biti oduzimanje zakonitog prava
Magdaleninoj djeci. Jer je Marija Magdalena bila Židovka (kao što je to bio i
Isus) a, prema židovskom zakonu, djeca prostitutke smatrana su djecom bez
oca. Takva djeca i njihovi potomci nikada ne bi mogla biti "Kraljem Židova"
niti bilo čijim zakonitim kraljem.
Ta zakonska okolnost mogla bi riješiti veliki potencijalni problem za kraljeve i
za pape u samoj kršćanskoj Europi srednjega vijeka. Jer ako je netko negdje,
poznat ili ne, bio zakoniti potomak Isusa — prave krvi Kristove — što bi ga
spriječilo da polaže pravo na vlast? I bi li onda Crkva svetog Petra mogla
zadržati svoj legitimitet?
Prema Da Vincijevom kodu u kojemu središnji ženski lik nazivaju "princezom",
postoji tajna skupina nazvana Sionski priorat koja čuva i održava krvnu lozu
Marije Magdalene, kraljevsku i zakonitu krvnu lozu Marije Magdalene. Dan
Brown tu je skupinu prikazao kao "stvarnu organizaciju". Dvadeset godina
prije, autori knjige Sveta krv, Sveti Gral također su istraživali Sionski priorat i
došli su do istih zaključaka.
Početna točka u istraživanju Sionskog priorata bio je proturječan tekst
registriran u Francuskoj nacionalnoj knjižnici (Bibliotheqaue Nationale) 1967.
godine pod naslovom Dossiers Secrets d'Henri Lobineau (oznaka 4°Lm1.249).
Njegov sadržaj uključuje nekoliko dugih genealogija s mnoštvom imena, i
poznatih i onih manje poznatih, kratke referencije na pradavne migracije
malo poznatih naroda, grbove, od kojih su neki prilično očito nastali za tu
prigodu te imena velikih meštara tajnih društava. Dossiers Secrets, koje
citiraju autori Svete krvi, Svetog Grala, zapravo ne spominju ni Isusa niti
Mariju Magdalenu. Pa ipak, snažno ukazuju na to da su prvi kraljevi
Francuske, Merovinzi, opisani kao "naša prva rasa kraljeva", bili biblijskog
porijekla. Prema samim Dossiers to je tajna koju je Sionski priorat čuvao
tijekom proteklih stoljeća.
Da Vincijev kod, koji je roman, ne možemo tretirati kao pouzdan izvor za
povijesne studije. Niti to možemo s Dossiers Secrets koje izlažu plan za
očekivani dan kada će Francuska ponovno uspostaviti svoju svetu monarhiju.
A ipak Dossiers sadrže mnogo vrijednih podataka, od kojih bi neke bilo
iznimno teško iskopati, čak i nadarenom istraživaču koji ima pristup velikoj
knjižnici. To predstavlja ogroman problem bilo kome koga zanima Sionski
priorat i ostale s njim povezane teme. Jer Pierre Plantard (1920. — 2000.) koji,
prema mnoštvu naznaka, mora biti osoba koja stoji iza modernog Sionskog
priorata, a isto tako i Dossiers Secrets, nisu bili osobito dobri istraživači. On je
jednostavno bio pretendent na nepostojeće prijestolje, neobrazovan čovjek
koji je prekinuo školovanje i koji je bio sustavno nemaran s činjenicama te
kojega je njegova opća sposobnost ponekad dovodila u zatvor na kraća
razdoblja. Ukratko, bio je čovjek koji se samo pravio važan. No, Plantard, koji
se od 1989. godine nazivao Pierre Plantard de Saint-Clair, nekako je došao do
povijesnih informacija koje su nama ostalima bile nedostupne.
Sveta krv, Sveti Gral razlikuje se i od Da Vincijeva koda i od Dossiers Secrets.
To nije roman niti mu je namjera promicati bilo privatni bilo tajni plan.
Njegova je svrha iznijeti povijesne mogućnosti koje se pojavljuju pri čitanju
Plantardovih izmišljotina zajedno sa shvaćanjem da pojam "sveti gral" dolazi
od "Sangreal", od riječi nepoznata porijekla koja, ako je rastavimo nakon
slova g, daje sang real što znači "sveta krv". No, tko je pripadao Svetoj krvnoj
lozi o kojoj je riječ? Pierre Plantard? Saint-Clairovi? Nestali kraljevi
merovinškog porijekla? Potomci biblijskog plemena Benjaminova, kako kažu
Dossiers? Navodna loza koja potječe sa svadbe u Kani, svadbe Marije
Magdalene i Isusa? Na kraju autori Svete krvi, Svetog Grala nastoje spojiti sve
te krvne loze, odbacujući samo onu gospodina Plantarda koji se pravio važan.
Njihovi su napori rezultirali stajalištem u Zapadnjačkoj povijesti u kojoj gotovo
svaki događaj koji privlači veću pozornost može biti provizorno povezan s
borbama koje uključuju navodne potomke Isusa i Marije Magdalene.
Dan Brown, autori knjige Sveta krv, Sveti Gral pa čak i Pierre Plantard (unatoč
njegovim tvrdnjama) nisu pratili pravu genealogiju nego su umjesto toga svi
proučavali drevnu kraljevsku tradiciju koja je, a u tome se svi slažu, dugo
imala te još uvijek zadržava sposobnost da utječe na stvaranje povijesti.
Ideje iz tog smjera tradicije kružile su mnogo prije našeg vremena, a u
sedamnaestom stoljeću izrazio ih je malo poznati pjesnik Pierre de Saint-Louis
u svojem djelu La Magdalena au Desert de la Saint-Baume en Provence
(Lyon, 1668., 1694., 1700.; Haag, 1714.; i nedatirano izdanje bez mjesta
izdavanja). Negdje pri početku te pomno sastavljene poetske ekstravagancije
na više od dvije stotine stranica, dobivamo "povijesnu lekciju" i "lekciju iz
gramatike" u kojima se autorova muza koja je identificirana kao Marija
Magdalena, "SPREŽE" s "GLAGOLOM", to jest, s Isusom. Theophile Gauthier
(1811. — 1872.), plodan francuski kritičar, pisac i urednik, poemu je opisao
kao "na svoj način toliko potpunu koliko su to Ilijada ili Odiseja... Čini se
nemogućim za bilo koga da svojevoljno sastavi tako čudne stihove... a
[autorova] književna bijeda nije uobičajena bijeda nego učena, iznimna i
svjesna. Ta je poema sa svojim abrakadabra stihovima nešto
najekscentričnije što se ikada pojavilo na bilo kojem od svjetskih jezika".
Simone de Reyff, suvremena stručnjakinja za sedamna-estostoljetnu
francusku književnost, dodaje da je njezina autora pratila reputacija
perfekcionista. "Abrakadabra" ili ne, Pierre de Saint-Louis očito je napisao
točno ono što je namjeravao.
Pierre de Saint-Louis rodio se, kako se čini, 5. travnja 1626. godine u
Valreasu, kao jedan od barem dvojice sinova Jacquesa Barthelemyja i Anne
Canal. Odbacio je svoje svjetovno ime Jean-Louis ("Ludovik") Barthelemy
kada je postao pripadnik Reda bosih karmelićana 1651. godine. Prema zapisu
u katalogu u knjižnici Viollet le Duc, Pierre de Saint-Louis je živio u
Aygaladesu u blizini Marseillea dok nije imenovan upraviteljem College de
Saint-Marcelin u Dauphineu. Isti katalog također prepričava priču u kojoj se
autor pridružio karmelićanima i napisao poemu nakon smrti zaručnice koja se
zvala Madelaine.
Tekst Pierrea de Saint-Louisa kružio je u rukopisnom obliku tijekom dugog
razdoblja, možda i desetljećima, i barem jedan od sačuvanih rukopisa očito
nije nikada pomno pregledan. (Voltaire spominje Pierrea de Saint-Louisa u
svojem Lettre a Thiriot od 7. veljače 1738. godine.)
Iz tko zna kojeg razloga, kao godina smrti Pierrea de Saint-Louisa spominju se
različite godine: "oko 1670.", 1672., 1673., "1677?" ili, što bi moglo biti
vjerojatnije, 1683. ili 1684. godine. Naznačeno je da je preminuo "u nemilosti"
u "Pinetu u Švicarskoj", iako bi vjerojatnija pretpostavka kada je riječ o tome
koje je mjesto u pitanju bila karmelićanska ustanova u Eyzin-Pinetu, južno od
Lyona. Dobivamo dojam da je nešto vezano uz njegovu smrt zataškano te da
neki od biografskih detalja koje sam naveo ne bi izdržali pomniju provjeru,
kao što je, primjerice, zaručnica Madelaine. Je li ona zaista postojala?
Velik dio onoga što znamo, ili mislimo da znamo, o Pierreu de Saint-Louisu
dolazi iz članka autora "Follarda" objavljenog u srpanjskom broju Mercure de
France iz 1750. godine. Ipak je frustrirani povjesničar, Jean de Servieres
napisao u Provincia (Marseille, 1925.): "Nećemo saznati zašto su urednici
Mercure de France čekali tako dugo — dvadeset i tri godine! — prije nego što
su objavili Follardovo biografsko pismo [o Pierreu de Saint-Louisu] kao niti
motive za konačno objavljivanje istog". I tko je točno bio "Follard" ? Nicolas-
Joseph Follard (1664. — oko 1736.), duhovnik iz Nimesa čije je ime do nas
došlo pisano s jednim /, čini se jedinim kandidatom za autora, no ni stil a niti
izbor teme ne čine se njegovima.
Raspravljajući o La Magdaleine au Desert de la Sainte-Baume en Provence u
sažetku opsežnog dvotomnog Monuments inedits sur Sainte-Marie Madeleine
en Provence... (Pariz, 1848.), E. M. Faillon nam kaže da je "to djelo, radi
kojega je autor platio s pet godina bdijenja, stajalo na polici desetljeće,
potpuno zanemareno. Nakon autorove smrti, isto je iz prašine izvukao
isusovac imenom T. Berthet' (ili 'Nicole') te je odmah rasprodano. Zatim je
knjigu trebalo ponovno tiskati..."
Pišući o svojoj odluci da ponovno tiska to izdanje 1714. godine, Servieres je
izvijestio da je "beskonačan broj ljudi pisao u Lyon iz raznih krajeva tražeći
kopije, ali uzalud. Već je prošlo mnogo vremena otkada nije bilo ni jedne".
Od samog početka poema je neobična, počinjući s posvetom "Madame de la
Blache, Gabrielle de Levi" čije se ime čini židovsko, ali za koju Perre de Saint-
Louis kaže da dolazi iz obitelji potomaka Svete Djevice.
Autor upozorava čitatelje da će naići na različite vrste igre riječima i, u
stvaranju anagrama, on koristi i "Magdaleine" i "Madelaine". Medu njegovim
lakšim anagramima je onaj koji daje ]e mets ici la grande Amante ("Ovdje
smještam la grande Amante") a pojam Amante obično se prevodi kao
"Ljubavnik". Zatim, frojdovski ispred svoga vremena, on prikazuje špilju u
Sainte Baume u blizini Toulona, za koju se u legendarnim pripovijetkama kaže
da je u njoj živjela Marija Magdalena, kao "zastrašujuću špilju".
Osim lekcija iz povijesti i gramatike, čitatelji La Magdaleine au Desert de la
Sainte-Baume en Provence saznaju za odjek koji, na pitanje kako će buduća
pokoljenja zapamtiti uplakanu "Mariju", odgovara "marrie",riječju koja znači
"ucviljena" ali koja u isto vrijeme priziva i značenje "udana". Zatim u Knjizi IV.
jedan stih uspoređuje tugujuću Mariju s "une mer" a slično je u smrti nazvana
"La Mer morte" (Knjiga X.), gdje same te riječi znače "more" i "Mrtvo more",
no izgovaraju se isto kao i riječi "majka" i "preminula majka".
Pojedinačno, svaka od tih neobičnih tema može biti razumno odbačena, iako
sa sve više poteškoća jer sve više njih postaju očite a objašnjenja se
nadograđuju na prijašnja objašnjenja. Ipak, jedan ulomak u Knjizi X.
sastavljen je s tako velikim trudom da se čini nemogućim pronaći bilo kakvo
objašnjenje koje se ne poziva na tradicije o kraljevskoj krvnoj lozi potekloj od
Marije Magdalene. Nakon iznošenja različitih referencija na kraljeve
Francuske, autor priziva standardni ikonografski opis Magdalene koja drži
"kalež Gral", tajanstveni predmet za koji se kaže da je čuvao krv Isusovu.
Pjesnik zatim upućuje:
Touchez cette Urne icy, la morte [Marija Magdalena] vous l'aprete, Que ce
beau pot en main, soit votre pot-en-tete.
U prijevodu bi to bilo:
Dodirni tu urnu što ju je preminula žena pripremila za tebe, Neka ta ljupka
posuda u ruci postane tvoja posuda-u-glavi.
Zatim, povezujući Mariju Magdalenu s pticom feniks koja ustaje iz svojega
pepela (Knjiga X.) i nazivajući je "excellente Princesse" (Knjiga XI.) te
prolazeći kroz referencije do sedamnaestostoljetnih kraljeva Francuske,
imenovane "potentatos" ili "vlastodršcima" (Knjiga X.), Marija — kao "vjerna
Ljubavnica... malo poznate kuće [maison obscure] (Knjiga XI.)
— opisana je kao primateljica koja je [dinastički?] služena i sačuvana (Knjiga
XI.). Otprilike u tom trenutku čitatelju — koji vjerojatno nije odmah povezao
"pot-en-tete", bilo na francuskom, bilo u prijevodu — se može činiti da
sličnost između "pot-en-tete" i "potentat" (engl. potentate
— vlastodržac, op. prev.) nije nenamjerna.
La Magdeleine au desert de la Sainte Baume en Provence, Poeme sprituel &
Chretien — čiji se točan naslov pomalo razlikuje od jednog izdanja do drugog
— je knjiga koja zahtijeva više od jednog čitanja. Prvo čitanje "duhovnog hira"
na brojevima neoznačenim uvodnim stranicama, na primjer, ne doima se ni
hirovitim, ni duhovnim, ni inspirativnim a niti zanimljivim. (Jedan je
komentator te stranice nazvao "prilično dosadnima".) A ipak, tu i tamo u tom
"hiru" od šesnaest stihova nalazimo četiri riječi koje su kurzivirane, iako ne iz
nekog očitog razloga: "...brak... ne... tajno... voće...". Tako uobičajeno za
dvadesetostoljetne pisce, ali s "osporivošću" koju od njega zahtijevaju
okolnosti, Pierre de Saint-Louis spominje "voće" nekoć poznatog zakonitog
braka.
Na kraju svojeg djela, Pierre de Saint-Louis oprašta se od Marije Magdalene,
svoje "Posude" o kojoj bi se moglo reći još toliko mnogo u priči koja je "ni kraj
niti početak" te obavještava svoje čitatelje da je barem "razotkrio" svoj
"sažetak" (l'Extrait). "Sažetak" ovdje možemo čitati kao "kratak pregled", no
autor je bio puno pretalentiran da bi čudno i besmisleno pisao o
"razotkrivanju pregleda Posude" nego se umjesto toga čini da je oprezno
prizivao potomstvo Marije Magdalene, "excellen-te Princesse" koja je provela
proteklih dvije stotine stranica u Isusovom društvu.
Pierre de Saint-Louis je napisao još jedan rukopis duljine knjige čije
objavljivanje nisu odobrile crkvene vlasti. Navedeni razlog bio je da bi s dvije
knjige istog tog autora "svijet bio prebogat".
SLIKA MARIJE MAGDALENE, DANAS PRIPISANA LEONARDU DA VINCIJU
Od brojnih novih saznanja što ih je o Mariji Magdaleni otkrila ova knjiga, jedna
od najzanimljivijih tiče se naše naslovnice: slika Marije Magdalene iz
renesansnog razdoblja koja je nedavno prikazana javnosti u Italiji po prvi puta
u više od pedeset godina. Prije su povjesničari umjetnosti pripisivali tu sliku
manje važnom renesansnom majstoru koji se zvao Gianpietrino a koji je bio
poznat kao učenik Leonarda da Vincija. Oduvijek se pretpostavljalo da je
Leonardo vjerojatno nadgledao slikanje iste.
No, onda je Carlo Pedretti, možda najveći živući poznavatelj Leonarda
objavio, nakon mnogo promišljanja: "Sklon sam vjerovati daje u pitanju
mnogo više od majstorova nadgledanja učenika".
Ako je ta Marija Magdalena Leonardova, bilo bi to jedini puta da je Leonardo
naslikao Mariju Magdalenu — osim ako prihvatimo tezu iz Da Vincijeva koda
da je Marija Magdalena prikazana odmah zdesna Isusu na Leonardovoj
Posljednjoj večeri. Većina školovanih povjesničara umjetnosti i poznavatelja
Leonarda odbacuje ideju o Leonardovoj didaktičnoj, šifriranoj poruci na
Posljednjoj večeri o Mariji Magdaleni kao Kristovoj nevjesti i kao metaforičkom
Svetom Gralu. Kada im se postavi pitanje
0 liku ženskastog izgleda pored Isusa, tradicionalni znanstvenici obično brzo
ističu da su slikari talijanske renesanse često prikazivali Ivana, Voljenog
učenika, kao jedinog medu apostolima bez brade i koji izgleda vrlo ženskasto
a ponekad čak i kako spava, naslonjen na Isusa. To su navodno radili kako bi
istaknuli njegovu mladost.
Carlo Pedretti je jedan od malobrojnih povjesničara umjetnosti koji uopće
pridaju ikakvu važnost tome koliko ženskasto lik na Posljednjoj večeri izgleda.
Tijekom prvog zanimanja za Da Vincijev kod po čitavom svijetu tijekom 2003.
i 2004. godine, Pedretti je davao intervjue u kojima je više od ostalih ozbiljnih
povjesničara umjetnosti ostavljao vrata otvorena za mogućnost da bi osoba
na Posljednjoj večeri mogla biti žena. Nikada nije rekao niti procijenio da je to
Marija Magdalena. No, u razmatranju određene količine dvosmislenosti o
spolu osobe koja sjedi s Isusove desne strane, govorio je zaista mnogo.
Ako je naša naslovnica zaista Leonardo, tada je, a što nije iznenađenje, taj
kreativni genij naslikao Mariju Magdalenu kao nitko drugi. Njegova je Marija
Magdalena zemaljska i senzualna, no, bez srama, bez pokajanja, bez krivice.
Naslikana je onako prekrasnom i onako tajanstvenom kao i Mona Lisa, no, za
razliku od Mona Lise, ona komunicira izravno, otvoreno, bez tajnovitosti.
Kada bih želio napisati izmišljeni roman o toj slici, počeo bih s pretpostavkom
da, budući da je Leonardo znao i shvaćao tako mnogo o budućnosti (na kraju
krajeva, izradio je nacrte letećih strojeva, podmornica
1 motornih automobila te je imao rana saznanja o složenosti i o teoriji kaosa),
isto je tako znao nešto o drevnoj prošlosti. A ono stoje taj najistaknutiji
renesansni humanist nagađao o prošlosti bilo je da su ljudska bića bila
smrtna, a ne božanska, te da su Isus i Marija Magdalena bili obična ljudska
bića, možda muž i žena. Štoviše, možda je pretpostavljao da bi naglašavanje
privlačne senzualnosti žene — bez kritika biblijskog morala, grijeha, krivice i
pokajanja — moglo biti pravi način prikazivanja prekrasne žene kao polovice
arhetipske muke i ženske holističke zajednice. Ta je Marija Magdalena
zadivljujuća zbog svoje ljudskosti i humanizma, što uopće nije iznenađujuće
ako znamo da je Leonardo vjerojatno najveći humanist proteklog tisućljeća.
Postoji li "misterija" o Leonardu? Je li znao za neku veliku "tajnu"? Je li bio dio
velike "zavjere" ? Da je odgovor na sva ta pitanja — ali taj pozitivan odgovor
nema baš nikakve veze s takozvanim Sionskim prioratom ili nekom takvom
gluposti nego je Leonardova velika tajna — njegova hereza — mogla biti tako
nešto jednostavno kao što je shvaćanje da biti čovjekom znaci biti svetim, da
je davati, živjeti i slaviti život najviše poslanje čovječanstva te da u tom
procesu žene imaju vrlo posebnu a time i vrlo svetu ulogu koju moraju
odigrati.
7.
MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE
Ni jedna druga biblijska figura — uključujući judu pa čak i Isusa — nema tako
živopisan i tako bizaran život poslije Biblije u ljudskoj imaginaciji, u legendi i u
umjetnosti.
— JANE SCHABERG, Uskrsnuće Marije Magdalene
[Nakon pristajanja u Marseilleu,] Kada je blagoslovljena Marija Magdalena
vidjela ljude što su se okupili oko svetišta da bi idolima ponudili žrtvu, ona je
istupila, mirno i vedra lica, dobro odabranim riječima pozvala ih je dalje od
kulta idola te im je vatreno propovijedala Krista. Svi koji su je čuli divili su se
njezinoj ljepoti, njezinoj rječitosti i blagosti njezine poruke... da nije nikakvo
čudo da su usta koja su utisnule pobožne i prekrasne poljupce na Spasiteljeve
noge trebale mirisati na miris riječi Božje snažnije od ostalih.
— JACOBUS DE VORAGINE, "Čitanje o svecima", 13. stoljeće
MITOLOGIZIRANJE MARIJE MAGDALENE
Zlatna legenda
JACOBUS DE VORAGINE*
Zlatna legenda je jedan od središnjih tekstova srednjeg vijeka. Opisuje živote
svetaca u rasponu priča osmišljenih da imaju masovni odaziv — neke
naizgled činjenične, neke očito fikcionalne, a neke potpuno senzacionalne.
Nakon Biblije, Zlatna legenda smatra se jednom od najraširenije čitanih i
kopiranih knjiga onog vremena. Do kraja srednjeg vijeka, prevedena je na
većinu svjetskih jezika. U uvodu svog prijevoda, Richard Hamer, predavač
srednjovjekovnog engleskog jezika i književnosti pri Kristovoj Crkvi na
Oxfordu, piše da "veliki uspjeh knjige o kojemu svjedoči njezina raširenost i
upotreba, i njezino 'poražavanje' koje se odnosi na sve moguće suparnike,
vjerojatno je zahvaljujući tome što je pružala pravu vrstu i količinu potrebnih
informacija".
U Zlatnoj legendi ima 182 priče, a sve ih je napisao dominikanski redovnik
Jacobus de Voragine između 1259. i 1266. godine. Zasigurno nitko nije imao
veći utjecaj na to kako se reputacija sveca prenesila do modernih vremena od
njegova živopisnog izvještaja o životu Marije Magdalene. Kako se može i
očekivati, spajanje Marije Magdalene i Marije iz Betanije — sestre Lazara i
Marte — i neimenovane grešnice iz Evanđelja po Luki od strane pape Grgura
u jednu osobu, je uvršteno u priče, ali je prikazano i njezino putovanje u
Francusku te njezina prošlost kao bogate, iz ugledne obitelji pa čak i kao
"vlasnice" grada Magdale. Isto tako postoji istaknuti spomen i nje kako
podliježe "tjelesnim užicima". Ipak je, na kraju, Isus voli, prihvaća i brani.
Zlatna legenda nije temelj za priču o Svetom Gralu, niti za teoriju o Isusu i
Mariji Magdaleni kao oženjenima, koja će se pojaviti kasnije, nego je prikazuje
kao kreposnu, reformiranu seksualnu prijestupnicu koja se okrenula svetom
životu što ju je učinilo jednom od svetijih i snažnijih Kristovih sljedbenika
nakon njegove smrti.
" Jacobus de Voragine, Zlatna legenda. © 1993 Princeton University Press,
1995 meki uvez. Pretisak uz dopuštenje Princeton University Press.
SVETICA MARIJA MAGDALENA
Marijino prezime "Magdalena" dolazi od Magdaluma, jednog od njezinih
baštinjenih posjeda. Rođena je u uglednoj obitelji potomaka kraljevske loze.
Ime njezina oca bilo je Syrus, njezina se majka zvala Eucharia. Sa svojim
bratom Lazarom i sestrom Martom posjedovala je Magdalum, utvrđeni grad
udaljen tri i pol kilometra od Genezareta, zajedno s Betanijom, nedaleko
Jeruzalema, te sa znatnim dijelom samog Jeruzalema. No, oni su medu sobom
podijelili svoja imanja tako da je Magdalum pripao Mariji (odatle ime
Magdalena), Lazar je zadržao imovinu u Jeruzalemu, a Betanija je bila
Martina. Magdalena se potpuno predala tjelesnim užicima, Lazar se posvetio
vojničkom pozivu, a razborita Marta pomno je pazila na sestrina i bratova
imanja te se brinula za potrebe svojih naoružanih ljudi, svojih slugu te i za
siromašne. Međutim, nakon Kristova uznesenja svi su prodali svoje posjede i
položili su svoj imetak pred noge apostola.
Magdalena je, dakle, bila jako bogata, a senzualni užitak pratnja je velikog
bogatstva. Kako je bila poznata po svojoj ljepoti i po svom bogatstvu, nije bila
ništa manje poznata po tome što je svoje tijelo prepuštala užitku — u tolikoj
mjeri da je njezino pravo ime zaboravljeno i posvuda su je zvali "grešnicom".
U međuvremenu je Krist propovijedao ovdje i ondje te je ona, vodena
božanskom voljom, požurila do kuće Šimuna gubavca gdje je on, kako je
saznala, bio za stolom. Budući je bila grešnica nije se usudila miješati s
pravednima, nego je ostala iza i oprala je Gospodinove noge suzama, osušila
ih svojom kosom a zatim ih je pomazala dragocjenom pomašću. Zbog
iznimne vrućine sunca ljudi u toj pokrajini redovito su se kupali i pomazivali
se.
Da je Šimun farizej mislio da je taj čovjek prorok, on nikada ne bi dopustio
grešnoj ženi da ga dodirne, no Gospodin ga je izgrdio zbog njegove ponosne
pravednosti i rekao je ženi da su joj svi grijesi oprošteni. To je Magdalena
kojoj je Isus dodijelio takvu veliku milost i kojoj je iskazao toliko znakova
ljubavi. Istjerao je iz nje sedam vragova, potpuno ju je izbezumio ljubavlju
prema njemu, uveo ju je medu svoje najbliže prijatelje, bio je njezin gost, ona
se brinula za njega na njegovim putovanjima i ljubazno je stao na njezinu
stranu u svim situacijama. Branio ju je kada je farizej rekao da je nečista,
kada je njezina sestra natuknula da je lijena, kada ju je Juda nazvao
rastrošnom. Vidjevši je da plače nije mogao zadržati suza. Njoj za ljubav
uskrsnuo je njezina brata, nakon što je bio mrtav četiri dana, njoj za ljubav
oslobodio je njezinu sestru Martu od bolesti krvi od koje je patila sedam
godina i radi njezinih zasluga dao je Martilli, sestrinoj sluškinji, privilegiju da
izgovori te nezaboravne riječi: "Blagoslovljena utroba koja te rodila".
U sljedećem sažetku, Marija putuje u Provansu sa svojim bratom i sestrom te
ostalim kršćanima, uključujući i Maksimina, koji će kasnije postati biskup u
Aixu. Vidimo kako pristaju u Francusku i Marijino pokrštavanje zemlje.
Nekih četrnaest godina nakon Gospodinove muke i uznesenja na nebesa,
kada su Židovi već odavna ubili Stjepana i protjerali ostale učenike izvan
granica Judeje, učenici su se otputili u zemlje različitih naroda i ondje su sijali
sjeme riječi Gospodnje. S apostolima je u to vrijeme bio jedan od sedamdeset
i dva Isusova učenika, blaženi Maksimin, čijoj je brizi blaženi Petar povjerio
Mariju Magdalenu. Maksimina, Mariju Magdalenu, njezina brata Lazara,
njezinu sestru Martu, Martinu sluškinju Martillu, blaženog Cedonija, koji je
rođen slijep a izliječio ga je Gospodin, kao i mnoge druge kršćane nevjernici
su satjerali u brodić bez kormilara i bez vesala te ga poslali na more da bi se
svi utopili, no Božja je volja bila da svi na kraju pristanu u Marseilleu. Tamo
nisu pronašli nikoga tko je bio voljan pružiti im zaklon, pa su izbjegli na trijem
svetišta stoje pripadalo ljudima toga područja. Kada je blažena Marija
Magdalena vidjela ljude koji su se okupljali oko svetišta da bi svojim idolima
ponudili žrtvu, istupila je pred njih, smireno i vedra lica te ih je dobro
odabranim riječima pozvala da se odreknu kulta idola te im je gorljivo
propovijedala Krista. Svi koji su je čuli divili su se njezinoj ljepoti, njezinoj
rječitosti i ljepoti njezine poruke... te nije nikakvo čudo da su usta što su
utisnula tako pobožne i tako predivne poljupce na noge Spasitelja mirisala na
riječi Božje više nego što su to mogli drugi.
Nakon što je Marija Magdalena pokrstila Francusku, osamila se u divljini da bi
se usredotočila na nebesku kontemplaciju. Živjela je ondje trideset godina
bez hrane ili vode, preživljavala je na svetoj hrani kojom su je opskrbljivali
anđeli. U ovom odlomku vidimo je u njezinim posljednjim danima na zemlji uz
njezino uznesenje na nebesa.
Ondje je bio i svećenik koji je želio živjeti životom usamljenika te je sebi
sagradio kolibu nekoliko kilometara od Magdalenine nastambe. Jednoga je
dana Gospodin otvorio oči tom svećeniku te je on svojim očima vidio anđele
kako silaze na već spomenuto mjesto gdje je prebivala blažena Marija
Magdalena te kako su je podigli u zrak i sat kasnije vratili natrag na njezino
mjesto uz hvalospjeve Bogu. Želeći saznati istinu o toj čudesnoj viziji i želeći
preporučiti sebe i svoju dušu svojemu Stvoritelju, on je odvažno i predano
požurio prema gore spomenutu mjestu...
Zazvao je "Zaklinjem te Gospodinom, da mi, ako si ljudsko biće ili bilo koje
stvorenje što živi u toj špilji, odgovoriš i reci mi istinu o sebi!". Kada je to
ponovio tri puta, blažena Marija Magdalena mu je odgovorila: "Pridi bliže i
saznat ćeš istinu o čemu god tvoja duša poželi". Drhteći, prešao je polovicu
puta od prostora između njih kada mu je ona rekla: "Sjećaš li se što kažu
Evanđelja o Mariji, zloglasnoj grešnici koja je oprala noge Spasitelja svojim
suzama i osušila ih svojom kosom te time zaradila opro-štenje svih svojih
grijeha?". "Sjećam se", odgovorio je svećenik "i otada je prošlo više od
trideset godina. Sveta Crkva također vjeruje i propovijeda ono što si rekla o
njoj". "Ja sam ta žena", rekla je ona. "U razdoblju od trideset godina živjela
sam ovdje nepoznata ikome, i kako ti je dopušteno da vidiš jučer, svaki me
dan rađaju iznova sedam puta anđeoske ruke i smatraju me vrijednom da
ušima na svojemu tijelu čujem radosno klicanje nebeskih domaćina. Sada,
zato što mi je Bog otkrio da ću uskoro napustiti ovaj svijet, molim te, otiđi do
blaženog Maksimina i pobrini se da ga obavijestiš da sljedeće godine, na dan
uskrsnuća Gospodinova, u vrijeme kada on redovito ustaje za zornice, treba
sam poći do svoje crkve i tamo će me naći prisutnu kako me poslužuju
anđeli". Svećeniku je glas zvučao poput glasa anđela, no nije vidio nikoga".
Dobri je čovjek požurio k blaženom Maksiminu i prenio mu je svoju poruku.
Sveti Maksimin, ushićen, sretno je zahvalio Spasitelju te je na imenovani dan,
u imenovani sat sam otišao u crkvu i vidio blaženu Mariju Magdalenu među
zborom anđela koji su je ondje donijeli. Podignuta je na udaljenost od dva
lakta iznad zemlje, stojeći među anđelima i podižući ruke u molitvi Bogu.
Kada je blaženi Maksimin oklijevao pristupiti joj, ona se okrenula prema
njemu i rekla: "Pridi bliže, oče, i ne bježi od svoje kćeri". Kada joj je prišao
bliže, kako čitamo u knjigama samog blaženog Maksimina, Gospin izraz lica
toliko je zračio, zahvaljujući njezinoj stalnoj i svakodnevnoj viziji anđela, da bi
čovjek lakše gledao izravno u sunce nego u njezino lice.
Svo svećenstvo, uključujući već spomenutog svećenika, onda je pozvano
zajedno a blažena Marija Magdalena, lijući suze radosnice, primila je Tijelo i
Krv Gospodnju od biskupa. Ona je legla na tlo svom svojom dužinom ispred
stuba oltara a njezina se najsvetija duša preselila Gospodinu. Nakon što je
izdahnula, tako snažan miris slatkoće ispunio je crkvu da su sedam dana svi
koji su ušli unutra to zamijetili.
SVETA KRAĐA
Nema mira za kosti Marije Magdalene
KATHERINE LUDVVIG JANSEN
Kult Marije Magdalene koji će poharati Francusku i ostatak Europe u
jedanaestom, dvanaestom i trinaestom stoljeću pojavio se u devetom
stoljeću, kada izvori počinju pokazivati zazivanje u posebnim molitvama radi
proslave njezina blagdana a u Njemačkoj je u njezinu čast posvećen oltar. Do
jedanaestoga stoljeća brojne su mase bile privržene Mariji Magdaleni i znaci
privrženosti njoj mogu se vidjeti posvuda.
Nigdje to nije bilo očitije nego na jugu Francuske, gdje je taj kult doživio
procvat sredinom jedanaestoga stoljeća kada je Geoffrey, opat velike
romaničke crkve u Vezelayu u Burgundiji ustvrdio da posjeduje relikvije Marije
Magdalene. Dok samostanska crkva u St. Maximinu u Provansi nije ustvrdila
da ona čuva tijelo Marije Magdalene u kripti 1279. godine, Vezelay je bio
važno hodočasničko odredište — osobito nakon 1050. godine kada je papa
Stjepan izdao papinsku Bulu kojom priznaje zahtjeve te crkve. Legenda
prema kojoj je Marija Magdalena osobno donijela kršćanstvo u Galiju u prvom
stoljeću imala je takvu duboku domoljubnu privlačnost da je ostala tvrdoglavo
učvršćena u francuskom narodnom vjerovanju sve do devetnaestog stoljeća,
unatoč velikim naporima povjesničara da ga ospore.
Što je relikvije učinilo tako važnima za vjernike srednjega vijeka? Zašto su
imali tako veliku potrebu da je jedna crkva krala od druge, kršeći time sedmu
zapovijed? Kakve je to veze imalo s Marijom Magdalenom i koji su aspekt
legende o Mariji Magdaleni ljudi željeli "dodirnuti"? Kako se to razdoblje
uklapa u sve rašireniji mozaik slikovnog prikaza Marije Magdalene?
Ta smo pitanja postavili Katherine Ludvoig Jansen koja je velik dio svoje
karijere posvetila proučavanju tretmana Marije Magdalene u
srednjovjekovnom razdoblju, fansenova je profesorica na Katoličkom
sveučilištu Amerike i autorica knjige The Making of the Magdalen: Preaching
and Popular Devotion in the Latter Middle Ages. "Relikvije možemo
promatrati kao prijenosnike između natprirodnog i prirodnog svijeta", piše
Jansenova "predstavljajući konkretan, opipljiv produžetak svetosti na ovom
svijetu". Do današnjeg dana tvrdi se da postoje relikvije Marije Magdalene i
još im se uvijek iskazuje štovanje zato što predstavljaju vezu između područja
duhovnosti i materijalnog svijeta.
Od ranih dana kršćanstva, pobožni su vjernici duboko štovali svete relikvije
što je bio i način stjecanja pozornosti i zaštite svetaca, pri čemu su tražili
zalaganje istih zbog bolesti, siromaštva, neizbježne opasnosti i izazova
svakodnevnog života. Relikvije možemo promatrati kao prijenosnike između
natprirodnog i prirodnog svijeta, koji predstavljaju konkretni, opipljivi
produžetak svetosti na ovome svijetu.
Najstariji zapisani dokaz štovanja relikvija opisuje se u Djelima Polikarpa iz
Smirne, koji je umro mučeničkom smrću oko godine 156.. Do petog stoljeća, i
kosti svetih ljudi koji nisu bili mučenici također su bile predmet štovanja
posvuda. Do osmog stoljeća, crkveni je koncil odredio da ni jedna crkva ne
može biti posvećena bez relikvija. Četiri stoljeća nakon toga, kanonski je
zakon propisivao da svaki oltar mora sadržavati relikvije.
Zahvaljujući njihovim svetim životima, za svece se vjerovalo da su slavljeni
na nebesima dok su njihovi fizički ostaci osiguravali dostupnost njihove
zaštite. Štovati relikvije svetaca značilo je tražiti njihovu zaštitu ili
pokroviteljstvo — duhovno ili zemaljsko — toga sveca. A to se pokroviteljstvo
iskazivalo najspektakularnije u čudima kao što su izlječenje bolesti, spas od
fizičke opasnosti i rješavanje svađa. Ljudi su vjerovali da su ta čuda
manifestacija Božje moći, koja djeluje preko relikvija svetaca.
Logika svetog pokroviteljstva u srednjovjekovnom se razdoblju temeljila na
ekonomiji razmjene darova. Živi bi zaslužili pokroviteljstvo svete mrtve osobe
ponizno moleći usluge ili darove a zauzvrat su sveci imali dužnosti prema
svojim moliteljima. Istaknula bih da ta mreža svetaca i klijenata nije bila
mnogo drukčija od odnosa između patrona i klijenta u rimskome svijetu ili
odnosa vazala i gospodara u feudalnom svijetu. Primjena relikvija, dakle,
odraz je vizije natprirodnog svijeta kao društvene mreže zagovornika koji su
povezivali žive kršćane s Bogom. Kao dio duboko ukorijenjene socijalne
strukture kasne antike i srednjovjekovnog svijeta, zakonske prisege češće su
polagane nad relikvijama nego nad Biblijom.
Relikvije su bile tako važne za srednjovjekovni svijet da je aktivna iako
donekle neredovita trgovina njima rasla da bi zadovoljila potrebe ekonomije
svetaca. Ta je pojava odlično objašnjena u knjizi Patricka Gearvja Furta Sacra:
Thefts of Relics in the Middle Ages (Furta Sacra: krade relikvija u srednjem
vijeku) u kojoj objašnjava logiku kako je ta ekonomija relikvija ukradenih u
pobožne svrhe (furta sacra) funkcionirala. Zanimljivo je da je većina
Zapadnog kršćanstva vjerovala da su relikvije Marije Magdalene nekada bile
predmet svete krade. U jedanaestom stoljeću, da bi objasnili dolazak relikvija
Marije Magdalene u veliku romaničku crkvu opatije u Vezelavu, počela je
kružiti nabožna fikcija koju ćemo nazvati "vezelajskom legendom". Ta je
legenda pripovijedala da je godine 749. za vladavine Louisa Pobožnog, grof
Girart, utemeljitelj samostana u Vezelavu zajedno s opatom Heudom,
otpravio redovnika u Aix-en-Provance da spasi ugrožene relikvije Isusove
voljene učenice od saracenskih osvajača. Kada je redovnik po imenu Badilo
stigao u Provence posvuda je našao smrt i uništenje — osim, što je bilo čudo,
u mauzoleju svete Marije Magdalene. Prepoznavši grob po skulpturalnim
reljefima koji su prikazivali događaje iz njezina života kako su ispripovijedani
u evanđeljima, Badilo je otvorio grob da bi pronašao tijelo svetice što je ležalo
netaknuto i neoštećeno, a ruke su joj bile sklopljene na grudima. Kao da to
nije bilo dovoljno da ga uvjeri, još je jedan znak potvrdio vjerodostojnost
njegova iskopavanja: nezemaljsko slatki miris — miris koji je mogao dolaziti
samo od osobe koja je preminula u mirisu svetosti — dolazio je iz groba kada
je otvoren.
Tjeskoban zbog zadatka koji je bio pred njim, sljedeće je noći Badilo primio
još jedan čudesni znamen: viziju žene odjevene u blještavo bijelo koja ga je
uvjerila da je njegova misija blagoslovljena od Boga. Osnažen tim
tajanstvenim susretom Badilo je već sljedeći dan otpremio kosti Marije
Magdalene u Burgundiju gdje su po svojem dolasku dočekane s velikom
radošću, molitvama i svečanošću kakvi pristaju dolasku svetice. Dana 19.
ožujka dragocjene su relikvije postavljene u samostansku crkvu u Vezelavu i
od toga dana nadalje veličanstveni znakovi i čudesa zbivala su se u svetištu
dokazujući svima da je Gospodin odobravao sveticu i njezin novi kult u
Burgundiji. U konačnici se, dakle, vjerovalo da je fur-tum sacrum — sveta
krađa — bila ono što je dovelo Mariju Magdalenu, sveticu pokajnicu, da počiva
u samostanskoj crkvi u Vezelavu.
Moderni su znanstvenici zapazili da je vezelajska legenda prožeta
zagonetkama u obliku povijesnih anakronizama, medu kojima je i
zamjenjivanje i datiranje karolinških vladara, da ne spominjemo datum
utemeljenja samog grada Vezelava. No, povijesna točnost nije ni bila svrha
toga. Legenda je nastala da bi slavila sjećanje kao i da bi potvrdila i
opravdala tvrdnje Vezelava da posjeduje zemaljske ostatke Marije
Magdalene, tvrdnje koje su iznošene od barem 1037. godine, odnosno od
datuma koji obilježava postavljanje Geoffreva, velikog štovatelja Magdalene,
za opata u Vezelavu. Do 1050. godine, papa Leon IX. izdao je papinsku bulu
kojom imenuje Mariju Magdalenu jednom od počasnih zaštitnika Vezelava,
smještajući je na čelo već poduljeg popisa koji je, između ostalih, uključivao
Djevicu Mariju te Petra i Pavla. Važno je spomenuti da je to bila tek prva u
dugom nizu papinskih bula koje su potvrđivale vezu Marije Magdalene s
Vezelavem; sljedeća je bila ona iz 1058. godine kojom je ona potvrđena kao
jedina svetica zaštitnica grada. Još je važnije to što je bula potvrđivala
poštovanja vrijedne tvrdnje i pravo Vezelava na njezine relikvije.
Ubrzo je Vezelav postao mjesto hodočašća i svetište posvećeno toj svetici.
Kroz čitav srednji vijek odlazak na hodočašće postao je jedan od
najpopularnijih načina iskazivanja vjerske privrženosti u kršćanskom svijetu.
Želja da se posjeti i moli na svetim mjestima usko je povezana sa štovanjem
svetih relikvija koje su, ako su pravilno štovane, kako se vjerovalo, imale moć
da rade čuda. Relikvije Marije Magdalene brzo su stekle reputaciju kao
čudotvorne. Njezina prva zabilježena čuda u Vezelavu su ona izvedena u
korist zatočenika koji su prizivali sveticu da ih oslobodi iz zatočeništva.
Oni koji su vjerovali da su zaista imali koristi od tih zauzimanja na kraju su
krenuli na hodočašće do njezina svetišta u Vezelavu da iskažu svoju
zahvalnost za primljenu milost. Sa sobom su ponijeli svoje željezne okove što
su ih vezali tijekom njihova zatočeništva i ostavili su ih u svetištu kao ex
votos, nijeme svjedoke doživljenih čudesa. Jedan kroničar pripovijeda da su
lanci postali tako brojni da je opat Geoffrev od njih napravio ogradu što je
okruživala oltar.
Ako ostavimo po strani čudesna izbavljenja iz zatvora, ostala čudesa Marije
Magdalene u Vezelavu sastojala su se uglavnom od izlječenja. Vrhunac slave
Vezelava vjerojatno je bio 1146. godina kada je Bernard iz Clairvauxa ondje
propovijedao o Drugom križarskom ratu na Uskrs u prisutnosti kralja Luoisa
VII. i kraljice Eleonore od Akvitanije. Mnoštvo je bilo toliko brojno i toliko
gorljivo da se postolje srušilo dok je sveti Bernard dijelio križarske insignije
svima koji su se borili da dodirnu križ. Kroničari tog događaja pripisivali su
zasluge za to što nitko nije nastradao zauzimanju svetice zaštitnice Vezelava.
Vezelav je, treba dodati, također postao odredište i međunarodnih
hodočasnika, djelomično zato što je bio na dobrom položaju duž jedne od
glavnih hodočasničkih ruta koje su vodile kršćanske vjernike od Njemačke i s
Istoka do svetišta sv. Jakova u Santiagu de Compostela na sjeveru
Španjolske. Nakon zaustavljanja u Vezelavu radi štovanja relikvija svete
Marije Magdalene, mogli su nastaviti dalje prema jugu i moliti u svetištu
svetog Leonarda prije nastavka puta do Santiaga. Popularna svetišta svetog
Martina u Toursu i svetog Foya u Conquesu bili su zgodni usputni izleti s ceste
koja je vodila iz Vezelaya do Santiaga de Compostele. U stvari, do sredine
jedanaestog stoljeća, hodočasnici su u Conques donijeli kult Marije
Magdalene koji su upoznali u Vezelayu. Prisutnost relikvija proslavljenih
svetaca davala je hodočasničkim svetištima, gradovima i pokrajinama u
kojima su se nalazile snagu i ugled. A i ne toliko drukčije od današnjeg
turizma, hodočasnički je turizam služio isto tako i unapređivanju gospodarske
djelatnosti područja koje je polagalo pravo na određene čudotvorne relikvije.
Vrhunac slave Vezelava bio je relativno kratkotrajan jer je 1279. godine
netaknuto i neoštećeno tijelo Marije Magdalene "pronađeno" u kripti sv.
Maksimina u Aix-en-Provence. "Pronašao" gaje Karlo II. Anžuvinac,
provansalski grof i princ Salerna, koji je želio imati svetičine relikvije pod
svojom nadležnošću. Da bi to dokazao, on i krug ljudi oko njega tvrdili su da
se sveta krađa što ju je izveo redovnik Badilo dvije stotina godina prije toga
zapravo nije nikada ni dogodila. Tvrdili su da je Badilo pogrešno identificirao
tijelo, da nije odnio tijelo Marije Magdalene, kako su tvrdili redovnici iz
Vezelava, nego da je ukrao ostatke neke svete Sidonije. Relikvije Marije
Magdalene, govorili su, ostale su netaknute u kripti. Isto su tako proizveli
artefakte kao materijalne dokaze: prastari komad pergamenta pronađen je sa
smrtnim ostacima svetice a na njemu su napisane riječi OVDJE LEŽI TIJELO
BLAGOSLOVLJENE MARIJE MAGDALENE.
Sve je to bio velik udarac za ugled Vezelava, udarac od kojega se grad nikada
nije oporavio. Otada nadalje hodočasnici su svoju odanost (i svoj novac)
premjestili u novo svetište u St. Maximin gdje je svetica uskoro počela raditi
čudesa, što ih je zabilježio Jean Gobi stariji, u svom djelu Zbirka čudesa
sastavljenom oko 1315. godine. Od kasnog trinaestog stoljeća pa nadalje,
pod pokroviteljstvom anžuvinskih grofova Provanse i dominikanskog reda,
kult Marije Magdalene cvao je u Aix-en-Provence.
Tijekom stoljeća, sudbina svetišta Marije Magdalene na jugu Francuske
sastojala se od uspona i padova. No, neovisno o tome, 22. srpnja svake
godine hodočasnici, danas uz pratnju turista i njuejdžerskih mislioca putuju
do nedovršene bazilike u Aix-en-Provence da bi iskazali svoje duboko
štovanje svetici čija je prisutnost tijekom više od devet stotina godina
donosila snagu, ugled pa čak i ne malo seksualne privlačnosti toj pokrajini.
"NE ZNAM JE LI BILA OVDJE, ALI SADA JEST OVDJE"
Hodočašće Mariji Magdaleni u južnu Francusku
ELIZABETH BARD
Legenda o životu Marije Magdalene u Francuskoj pustila je korijenje u šestom
stoljeću uz pomoć tekstova Grgura iz Toursa (oko 538. — 594.), galskorimskog
povjesničara i moćnog biskupa u Toursu. Obožavatelji Da Vincijevog
koda uživat će u saznanju da je Grgurovo najvažnije djelo bila njegova
Historia Francorum (Povijest Franaka) u deset svezaka, ključan onodobni izvor
za povijest Merovinga — istih onih Merovinga čiji su kraljevi, prema
Brovonovu romanu, prenosili kraljevsku krvnu lozu što je proizašla iz braka
Isusa s Marijom Magdalenom.
Brojne su inačice priče o tome kako je Marija Magdalena završila provodeći
svoje posljednje dane u Provansi, no izvorno su vezane s njezinim bijegom iz
Jeruzalema zbog straha od progona te dolaskom iz Palestine (ili Egipta) u
čamcu bez kormila, jedra ili vesala, a u pratnji svoje kćeri te još tri do šest
suputnika. Povoljni vjetrovi, plime i oseke te, možemo pretpostaviti, božanska
intervencija pustili su čamac da pluta pored Krete, Grčke, Sicilije, Italije,
Malte, Sardinije, Korzike, Maroka i posvuda duž obala Sredozemlja dok nisu
pristali u blizini Marseillea na jugu Francuske. Ondje je Marija Magdalena
proživjela ostatak svojega života propovijedajući i meditirajući u nekoliko
odabranih sela. Kasnije su došle relikvije, blagdani, trgovine za turiste,
pekarnice koje prodaju navattes i madeleines kao i pansioni i kafići u kojima
su se hodočasnici mogli odmoriti.
U eseju koji slijedi, Katherine Jansen pružila je fascinantnu povijest i pozadinu
trgovine relikvijama kao i povijest grada Vezelaya. Da bismo dobili stručni
obilazak s vodičem onoga što je preostalo od Francuske Marije Magdalene,
poslali smo Elizabeth Bard, novinarku, povjesničarku umjetnosti i osobnog
vodiča da pronađe istaknute točke obilaska te nas izvijesti o slojevima
legende i mita, umjetničkim djelima, relikvijama i trgovini na koja bi
hodočasnik dvadeset i prvoga stoljeća mogao naići.
Svako putovanje koje prati tragove Marije Magdalene u Francuskoj počinje na
raskrižjima povijesti i legende. Istaknuta uloga Marije
Magdalene u bestseleru Da Vincijev kod teško da je njezin prvi susret s
kontroverzom. Natjecanje između Vezelava i Aix-en-Provencea zbog njezinih
relikvija jedan je od velikih trikova povijesti i nauka Crkve koji su prepuni
opata spletkara, dijelova tijela koja se raspadaju i "svetih krađa". To
putovanje također otkriva mjesta iznimne ljepote i mira — prikladnu duhovnu
vezu sa sveticom koja čak i danas ostaje uzor kontemplativnog života.
VEZELAY
Grad Vezelav smjestio se medu blagim obroncima zelenih brežuljaka
Burgundije. Danas, u šetnji uskom glavnom ulicom do bazilike posvećene
Mariji Magdaleni, prolazeći pored butika i gurmanskih restorana koji poslužuju
slavna vina te pokrajine, teško je i zamisliti da je prije devet stotina godina
ovo bila bučna metropola za deset tisuća ljudi te jedno od najvažnijih mjesta
u kršćanskom svijetu. Na vrhuncu svoje slave u jedanaestom i u dvanaestom
stoljeću, Vezelav je privlačio desetke tisuća hodočasnika svake godine koji su
dolazili vidjeti relikvije Marije Magdalene.
Njezina veza s bazilikom, jednako kao i njezina veza s jugom Francuske,
uvelike je proizvod srednjovjekovnoga razdoblja — legendi koje su svoje sjene
i svoje pretpostavke bacile natrag do najranijih dana kršćanstva. Postoje kako
duhovni tako i cinični razlozi za taj srednjovjekovni zanos prema Mariji
Magdaleni. Povezati svoju crkvu sa sveticom koja je poznavala Isusa za
njegova života, bilo je snažna srećonoša. Zdravlje, bogatstvo, pobjeda u borbi
i oproštenje svih grijeha moglo se steći ako ste imali pravog posrednika s
božanstvom. Ako se Francuska nije mogla dičiti ostacima jednoga od
dvanaestorice apostola, poput Santiga de Compostela koji je tvrdio da ima
tijelo sv. Jakova, Marija Magdalena, njegova najvažnija ženska sljedbenica,
bila je na drugom mjestu. Za neke je odnijela pobjedu nad svima, a kao prva
osoba koja je vidjela uskrsnuloga Krista često je nazivana "apostolicom
apostola".
Bilo je i nešto svjetovnijih razmišljanja. Tijekom dvanaestog i trinaestog
stoljeća, kada su napisane brojne od većine preživjelih inačica legendi o Mariji
Magdaleni, relikvije i hodočašća što su ih one inspirirale bile su unosan posao.
Lubanja ili prst koji je potvrdio papa mogli su privući mnoštva ljudi u nešto
slično srednjovjekovnom Euro Disnev zabavnom parku. Vjernici su putovali od
jednog grada do drugog da bi vidjeli tijela (ili njegove dijelove, manje ili veće)
različitih svetaca, a sve je njih trebalo nahraniti, dati im smještaj te im
osigurati zabavu tijekom boravka. Bazilika u Vezelavu zgodno je smještena na
najvažnijoj hodočasničkoj ruti u Europi, koja vodi iz sjeverne i istočne Europe
do Santiaga de Compostele u Španjolskoj. Tijekom uspona do bazilike na
brdu, mogu se vidjeti morske školjke, simbol sv. Jakova, ugrađene u cestu da
bi pokazivale put. U nekoj vrsti modernog, iako svjetovnog, hodočašća,
prilazim bazilici uz jednaki omjer skepticizma i uzbuđenja.
Prvobitna bazilika posvećena Mariji Magdaleni najprije je bila samostan i
ženski samostan na imanju le Comte de Rousillona i njegove supruge Berte.
Par je izgubio svog sina jedinca i nasljednika te su odlučili svoje bogatstvo
ostaviti Crkvi. Godine 863. to je imanje darovano Rimu radi papinske zaštite i
oslobođenju od plaćanja poreza. Kako više nije bilo pod lokalnom vlašću, ta je
crkva bila u stalnom sukobu s lokalnim plemićima i francuskom krunom.
Godine 1120. prvobitna je crkva izgorjela do temelja, ubivši više od tisuću
pripadnika pastve koji su bili uhvaćeni u zamku pod njezinim drvenim
krovom.
Bazilika koja je izrasla (oko 1145. godine) iz ruševina tog požara jedno je od
čuda romaničke arhitekture — građevina koja govori kroz stoljeća. Redovnici i
časne sestre koji danas žive u Vezelavu vole reći da je građevina izgrađena
od kamena i od svjetla. Šetnja kroz opatiju je pravo putovanje, i doslovno i
duhovno, iz tmine u svjetlost.
Kad uđete u opatiju, nađete se u mračnoj, pravokutnoj prostoriji koja se
naziva narteks. Na jeziku srednjovjekovne arhitekture, četiri kuta
pravokutnika predstavljaju zemaljske, a time i nesavršene, stvari: četiri
elementa, četiri točke na kompasu, četiri tjelesne tekućine (krv, flegmu te
žutu i crnu žuč). To je mjesto na kojemu bi se hodočasnici osvježili nakon
putovanja, a zatim bi odspavali i jeli u galeriji na prvom katu. Na vrhuncu
slave te bazilike, oko osam stotina redovnika ondje je podučavalo katekizam,
koristeći kip pobjedonosnog Isusa u središnjem timpanonu da bi prosvijetlili
svoje učenike. Ispod timpanona hodočasnike dočekuje lik sv. Ivana Krstitelja.
Golema vrata što vode u opatiju otvaraju se u drugi svijet. Sada smo u svijetu
kruga koji predstavlja duhovno, savršeno — život bez kraja koji je najvažnije
obećanje kršćanstva. Sunčeva svjetlost preplavljuje središnji brod crkve s
njegovim zaobljenim lukovima i naizmjeničnim prugama crnog i bijelog
kamena. Sretnom slučajnošću u procesu izgradnje, ograđeni prostor pred
glavnim oltarom na kraju crkve je kasnija gotička gradnja (oko 1160. godine);
veći prozori i zašiljeni lukovi gotičkog stila strateški nas vode prema svjetlu.
Arhitekti romaničkog i gotičkog razdoblja vrlo su voljeli aritmetički simbolizam
koji je očit po cijeloj bazilici. Na drugoj razini ograđenog oltarnog prostora
vidjet ćete četrnaest niša, odvojenih okruglim stupovima što predstavljaju
Krista i njegove učenike na Posljednjoj večeri. (Isus, u središtu, ima dvostruku
nišu na čijem je vrhu križ, koji simboliziraju njegovu dvojnu prirodu kao Boga i
kao čovjeka.) Ako pogledate drugu nišu sa svoje lijeve strane, vidjet ćete
jedan jedini četvrtasti stup koji predstavlja Judu, zemaljskog i nesavršenog,
među okruglim stupovima koji predstavljaju njegove prosvjetljenije prijatelje.
Osim kršćanskih hodočasnika i znatiželjnih turista, u Vezelavu ima i mnogo
"ezoteričnih" hodočasnika. Srednjovjekovno je doba doživjelo procvat brojnih
tajni ili iniciranja redova, a možda su sačuvani i njihovi obredi. Medu
posjetiteljima u Vezelavu sam vidjela dvije mlade žene koje su stajale sa
svake strane središnjeg broda i siktale ili puhale zrak jedna prema drugoj.
Iako službena knjižara bazilike prodaje samo kršćanske i turističke materijale,
ona pored nudi naslove o aurama, šamanizmu, kabali te uvijek prisutnim
vitezovima templarima.
Veliki arhitektonski i duhovni projekti izvedeni u Vezelavu ne bi bili ni mogući
niti nužni bez predmeta odanosti hodočasnika: relikvija Marije Magdalene. Da
bi opravdao te svoje tvrdnje Vezelav je izveo trik koji je trebao imati znatan
utjecaj na blaga bazilike i legende koje su okruživale Mariju Magdalenu.
Nakon razdoblja pada početkom jedanaestoga stoljeća Vezelav je doživio
financijsku i duhovnu renesansu pod opatom Geoffrevem — i njegovom
odabranom sveticom zaštitnicom, Marijom Magdalenom.
Prije Geoffrevjeva dolaska 1037. godine, nema istaknutog spomena Marije
Magdalene vezano uz Vezelav. A ipak je 1058. godine papa Stjepan IX.
proglasio Mariju Magdalenu jedinom sveticom zaštitnicom Vezelava te je
stavio službeni žig na prisvajanje njezinih relikvija od strane opatije. Čini se
da se Geoffrev posvetio i lobiranju kod Njegove Svetosti da bi osigurao tu
čast.
A da bi poduprla te tvrdnje, proširena je priča o furta sacra ili "svetoj kradi"
koja je njezino tijelo donijela u Vezelav. Prema toj priči, u osmom je stoljeću
redovnika po imenu Badilon u Provansu poslao Comte de Rousillon da spasi
Marijine kosti od saracenskih osvajača.
Čini se da je priča učinila svoje. Hodočasnički je posao cvao a vatra je
raspirivana pričama o čudesima što ih je izvodila Marija Magdalena kroz
štovanje njezinih relikvija. Za sveticu se pričalo da je raskinula lance
zatočenika, liječila bolesne pa čak i oživljavala mrtve. Mjesto je postalo tako
važno da je sv. Bernard propovijedao o Drugom križarskom ratu s drvenog
podija na obronku brežuljka (jer crkva nije bila dovoljno velika da primi
mnoštvo koje se okupilo).
Sve je to obavljeno bez ijedne kosti na vidiku. Vjernici su dolazili vidjeti grob
ali nikada nisu vidjeli tijelo. Da bi odgovorio skepticima koji su se pitali kako
se njezino tijelo našlo u Burgundiji, Vezelav je nudio ovakav tautološki
odgovor: "Bogu, koji radi ono što mu je drago, je sve moguće". Hodočasnici
su se, kako se čini, trebali oslanjati samo na vjeru.
Do trinaestog stoljeća, vjera u tom odgovoru očito je posrtala. Hodočašća su
bila rjeđa te je Vezelav odlučio iznaći definitivno rješenje. U noći 4. listopada
1265. godine tijelo Marije Magdalene "iznova je otkriveno" u grobnici u koju je
navodno položeno nakon Badilonove "svete krade". Srednjovjekovni pojam za
otkriće relikvije jest pronalaženje što u ovom slučaju može biti više no
prikladno. Izrađen je brončani kovčeg koji je sadržavao relikvije pomno
umotane u svilu s velikom količinom valovite kose da zapečati dogovor.
Za daljnju potvrdu vjerodostojnosti relikvija, bazilika je unovačila pomoć "sv.
Louisa", osobito pobožnoga kralja Louisa IX. Louis je bio oduševljeni
zagovornik i Marije Magdalene i Vezelava te je i sam posjedovao zbirku
relikvija. Godine 1267. u prisutnosti Louisa i počasnih gostiju, relikvije su
"prebačene", odnosno premještene iz brončanog kovčega u srebrni. Kralj je
uzeo znatan dio za svoju zbirku i u zanosu dio podijelio mnoštvu. Vezelavu su
ostali ruka svetice, kost vilice i tri zuba.
Ti dramatični događaji trebali su zapečatiti pravo Vezelava na relikvije
jednom zauvijek, no priča se nije dugo održala. Godine 1279. redovnici iz sv.
Maksimina objavili su svoje "ponovno otkriće" relikvija Marije Magdalene u
Provansi, pobijedivši konačno Vezelav u njegovoj vlastitoj igri.
Nažalost, modernom posjetiocu ne ostaje mnogo dokaza o toj intrigi. Godine
1567., tijekom vjerskih ratova, bazilika je opljačkana a relikvije je spalila
protestantska vojska. Danas se u kripti u Vezelavu nalazi relikvijar što ga
visoko u zraku drže tri zlatne figure — redovnik, anđeo i kralj — i koji čuva
jedno jedino rebro. To rebro, dio tijela što ga je razdijelio Louis 1267. godine,
katedrala u Sensu vratila je natrag Vezelavu u devetnaestom stoljeću.
Bez privlačnosti "pravih" relikvija, slava opatije je bila sve manja, te je do
devetnaestoga stoljeća ista sasvim napuštena, a drveće je raslo iz podova
dok je kamenje padalo s njezinih stropova. Crkva se našla u opasnosti da
bude sravnjena sa zemljom kada je mladi arhitekt Eugene Viollet-le-Duc dobio
zadatak daje obnovi 1835. godine. Nakon uspjeha u Vezelavu obnovit će
crkvu Notre Dame u Parizu. Bazilika i okolni brežuljak proglašeni su UNESCOvim
svjetskim nasljeđem 1979. godine.
MARSEILLE
Uz sav uspjeh Marije Magdalene u Vezelavu, njezina legendarna veza s
Francuskom ipak počinje u gradu Marseilleu. Prema legendi, ondje je pristala
nakon što je bila prisiljena pobjeći iz Jeruzalema odakle je poslana na more u
čamcu bez vesala. Ovisno o tome koga čitate, taj prilično krcati čamac
također je sadržavao još čitav niz likova iz Novog Zavjeta — Mariju iz Betanije
(čiji je identitet često uklopljen o onaj Marije Magdalene), Martu, Lazara,
Mariju Jakovljevu, Mariju Salomu, sluškinju Saru i sv. Maksimina — od kojih će
svi biti na neki način nagrađeni za pokrštavanje poganske Galije na
kršćanstvo.
Kada stignete u moderni Marseille, prva stvar koju zamjećujete jest njegovo
oslanjanje na vodu. Gradski spomenici i trgovine slijede obrise luke poput
školjaka što se lijepe za dno broda. More ima važnu ulogu u gotovo svim
francuskim legendama o Mariji Magdaleni a lokalno stanovništvo koje pored
njega živi i radi na moru iskazuje posebnu sklonost prema svetici koja je
doplutala do njihovih obala. Najpoznatija pekarnica u Marseilleu, Le Four de
Navettes, utemeljena 1781. godine, specijalizirana je za duga, uska, kruhu
nalik peciva sa žlijebom na sredini, zvano navatte, oblikovano tako da
nalikuje malim ribarskim čamcima koje i danas možete vidjeti u luci.
ŠPILJA ST. BAUME
Legenda nam kaže da se nakon propovijedanja "Radosne vijesti" po
Marseilleu i okolnim zajednicama, Marija Magdalena povukla u udaljenu špilju
u obližnjim planinama gdje je živjela kao pustinjakinja trideset godina.
Preživjela je bez hrane, vode i odjeće — tek joj je zbor nebeskih anđela
osiguravao duhovnu hranu. Takav model kontemplativnog života bit će vrlo
utjecajan za samostanske redove srednjovjekovnog razdoblja i mnoge od
slika Marije Magdalene u Zapadnjačkoj umjetnosti prikazuju to poglavlje
njezine priče. Često pokrivena samo svojom kosom, poput biblijske Lady
Godive, prikazana je duboko zadubljena u misli, ponekad sa svijećom ili
zadubljena u misli nad lubanjom, simbolom smrtnosti.
Vozeći se planinskom cestom koja izaziva mučninu u današnjim vozilima s
pogonom na sva četiri kotača, ne možete a da se ne zapitate kako bi se sama
žena na magarcu popela do tog mjesta. Špilja je visoko u stijeni a da bismo
došli do nje krenuli smo putem kroz šumu: le Chemin des Roys (Putem
kraljeva). Louis XIII. koračao je tim putem 1622. godine da bi molio za rođenje
sina koji će produljiti kraljevsku lozu. Njegova je želja ispunjena a sin, Louis
IV. došao je, zamijenivši se sa svojom majkom, Anom od Austrije, 1660.
godine.
Sama crkva nije ništa više od prirodne špilje što je sada zatvorena kamenim
pročeljem. Nakon ulaska u špilju trenutačno osjećate hladnoću kamena i
čujete vodu koja kapa sa stropa špilje. Tradicija kaže da je ovdje bilo svetište
već u petom stoljeću, kada je hodočasnike poslao sv. Cassien koji je utemeljio
baziliku sv. Viktora u Marseilleu.
Kao i sva francuska mjesta povezana s Marijom Magdalenom, nekoliko
stoljeća razdvaja "događaje" u njezinu životu i prve povijesne tragova
kršćanske aktivnosti. Točna lokacija pustinjačke nastambe Marije Magdalene
čini se da je određena tijekom srednjovjekovlja. Mjesto je posvećeno Djevici
Mariji negdje do 1170. godine. No sve to, čini se, nikome ne smeta.
Francuska revolucija i "teror" koji je nakon nje uslijedio nisu bili dobri za
tradicionalna hodočasnička odredišta, osobito kada je riječ o kraljevskom
pokroviteljstvu istih. U špiljskoj je crkvi preostalo malo toga što
Moje hodočašće u St. Baume
...Put je strm i kamenit ali dobro održavan, a šuma je gusta i tiha. Možemo
vidjeti odredište daleko pred nama, kako se pojavljuje, vrtoglavo smješteno u
sivoj goloj stijeni... Redovnik koji je na dužnosti pušta nas unutra i kaže nam
da ondje živi samo šest redovnika te nas uvodi u špilju.
Hladno je. Ispod grubog kamenog oltara leži kamena ženska figura
prekrivena od struka nadolje običnom plastičnom plahtom. Oko nje kleče
kipovi bez glave, bez ruku, neki i omotani. Tako zamišljam mrtvačnicu ili
mjesto zločina. Ispred grubih zidova s urezima s kojih kaplje voda poslagani
su ili nisu poslagani ostali kipovi iz devetnaestoga stoljeća... ondje ima i
električnih žica i, što je neobično, zapaljenih svijeća. Tri upadljiva prozora s
vitrajima iz 1978. i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća (preobraćena
grešnica, Isusov objed u Martinoj kući i noli me tangere) nisu osvijetljeni.
Poznajem to mjesto. To je moja noćna mora, strah žene od posvemašnje
izolacije. To jest mrtvačnica i mjesto zločina...
— JANE SCHABER, iz The Resurrection of Mary Magdalene
(Continuum Books, 2002.)
je starije od devetnaestoga stoljeća. Ondje je jedan kip Djevice Marije iz
petnaestoga stoljeća, skriven u šupljem deblu koji je sačuvalo lokalno
stanovništvo.
U pozadini špilje je kamen na čijem se vrhu danas nalazi kip oslonjene
Magdalene koji je uvijek suh unatoč vlažnosti špilje. Hodočasnici su taj kamen
prepoznali kao Marijin krevet i toliko su voljeli otkidati komadiće kao suvenire
da je kamen konačno okružen metalnim vratima.
Oslikani vitraji na prozorima koji prikazuju život Marije Magdalene su moderni
dodatak, što su ga osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dovršili Les
Compagnons du Devoirs, strukovno udruženje obrtnika i zanatlija. Danas je
njihova web stranica puna savjeta za razvoj karijere koji su namijenjeni
variocima, pekarima i stolarima, no svoje izvorne legendarne korijene prate
do Maitrea Jacquesa, jednog od zidara koji su gradili Solomonov hram. U
srednjovjekovnom razdoblju, kao dio moćnog sustava gildi njihova se povijest
u različitim trenucima križa (u legendama i u činjenicama) s vitezovima
templarima i slobodnim zidarima. Skupina još uvijek odlazi na godišnja
hodočašća u St. Baume.
Danas je špilja crkva koja je još uvijek u upotrebi i u kojoj se svakodnevno
služe mise. Onoga dana kada sam je ja posjetila ondje je skupina tinejdžera
koji su se pripremali za krizmu došla poslušati propovijed o Mariji Magdaleni
— koja je prikazana kao Isusova odana prijateljica i sljedbenica te uzor
kršćanskog života.
Dominikanska braća koja održavaju samostan ostaju neodređeni kada je riječ
o prisutnosti Marije Magdalene u St. Baume. Jedan je citirao Perea Vavssiere
koji je bio gvardijan u St. Baumeu od 1900. do 1932. godine: "je ne sais pas si
elle est venu, mais elle est la." ("Ne znam je li bila ovdje, ali ona jest ovdje
sada.)
BAZILIKA SAINTE-MARIE-MADELEINE, SAINT-MAXIMIN-LA-SAINTEBAUME
Nakon trideset godina izolacije, Marija Magdalena je, kaže priča, umrla na
rukama sv. Maksimina koji je njezino tijelo sahranio u blizini Aix-en-Provence
u selu koje će kasnije nositi njezino ime.
Danas bazilika sv. Marije Magdalene u St. Maximinu ostavlja dojam župne
crkve koja je izrasla u gotički spomenik. Izgrađena tijekom razdoblja od dvije
stotine godina, od 1295. do 1532. godine, jedini je primjer građevine velikih
razmjera gotičkoga stila u Provansi.
Srednjim brodom crkve dominiraju goleme orgulje. Posljednje od onih u nizu
koji datira unatrag do 1500. godine a naručene su 1772. od Jean-Esprita
Isnarda. Odmah iznad orgulja još uvijek možete vidjeti nacrt za prozorski
vitraj. Nije nikada dovršen iz straha da će vlaga naškoditi funkcioniranju
glazbenog instrumenta. Orgulje su možda i pomogle u spašavanju bazilike od
uništenja tijekom Francuske revolucije. Lokalna tradicija kaže da je crkveni
svirač orgulja smirio pokrajinske revolucionarne vlasti (uključujući i
Napoleonova brata Luciena) izvedbom živahne verzije "La Marseillase"
tijekom njihova službena posjeta. Bazilika još uvijek održava redovite
koncerte na orguljama kao i festival orguljaške glazbe svakoga ljeta.
Propovjedaonica koja se uzdiže nad baroknom konstrukcijom od drveta,
ukrašena je prizorima iz života Marije Magdalene. Sva zbrka koja okružuje
njezin identitet može biti sažeta u tih nekoliko ploča. Vidimo Mariju iz
Betanije, sestru Lazarovu, kako sjedi na Isusovu koljenu dok njezina sestra
Marta priprema večeru. Vidimo anonimnu grešnicu spomenutu u Evanđelju po
Luki koja pere Isusove noge svojim suzama i suši ih svojom kosom. Vidimo
također Mariju iz Magdale koja plače na grobu, upravo prije nego što će
vidjeti uskrsnuloga Krista. Sve su te žene bile spojene u popularnu figuru o
kojoj danas razmišljamo kao o Mariji Magdaleni. Na vrhu propovjedaonice je
nešto što izgleda poput hrpe tučenog šlaga: figura Marije koju podupiru
anđeli, a koja se uzdiže iz svoje špilje da bi primila duhovnu hranu.Unatoč
veličanstvenoj okolini, ključna atrakcija bazilike sv. Maksimina je malena
kripta što, prema priči, sadrži "prave" relikvije Marije Magdalene. Godine
1279. Karlo II., vojvoda od Anjoua, možda iz ljubomore na bogatstvo i ugled
Vezelava, "ponovno je otkrio" relikvije navodno uklonjene u furta sacra od
strane Vezelava. Prema toj novoj priči, sveta krađa Vezelava bila je slučaj
zamjene identiteta. Badilon je uzeo pogrešno tijelo a Marija Magdalena je
netaknuta počivala u svojem prvobitnom počivalištu.
Kad danas uđete u kriptu, prva stvar koju primjećujete je zlatni anđeo
odjeven u nešto što izgleda poput ronilačke kacige. Ta se neobična bista
sastoji od lubanje i djelića čudesno sačuvane kože što je navodno uzeta s čela
Marije Magdalene. Zašto s njezina čela? U Evanđelju po Ivanu, kada Marija
prvi puta vidi uskrsnulog Krista, ona pruža ruke prema njemu da bi ga zagrlila
a on kaže "Ne dodiruj me" (na latinskom "Noli me tangere"). U mnogima od
kasnijih prikaza toga prizora Marija kleči pred Isusom a on pruža ruke prema
njezinu čelu, da bi je u istom trenutku blagoslovio, ali i zadržao podalje.
Možete vidjeti baš takvu sliku, iz petnaestoga stoljeća, u kapeli sv. Antoinea
na lijevoj strani crkve.
Kripta isto tako sadrži nekoliko ranokršćanskih sarkofaga (od četvrtog do
šestog stoljeća naše ere) od kojih se za jedan priča da je sarkofag Marije
Magdalene. Znanstvene studije relikvija kažu samo da dijelovi tijela u njemu
pripadaju ženi mediteranskog porijekla, sitne grade i stare otprilike pedeset
godina. Službena objava Crkve kaže da je šteta što bi datiranje metodom
ugljika C14 zahtijevalo da velik komad bude odnesen na analizu. U prijevodu:
treba očuvati misteriju. Uz bilo kakav izgovor da se nada održi na životu.
SAINTES-MARIES-DE-LA-MER
Nastavljajući dalje duž obalu do Saintes-Maries-de-la-Mer prošli smo kroz
zbirku močvara, pašnjaka, pješčanih nanosa i slanih nizina poznatih pod
nazivom Camargue. To je pokrajina koji proizvodi velik dio francuskog
poznatog fleur du sel. Planine morske soli bile su nagomilane pored ceste da
se suše na suncu a jato ružičastih flaminga stajalo je u pličina-ma.
Sam Saintes-Maries-de-la-Mer je miran i dosadan mali obalni grad, ispunjen
oznakama što upućuju prema sendvičima, sladoledu i hot-dogu. I isto tako
nema gotovo nikakve veze s Marijom Magdalenom. Marije koje gradu daju
njegovo ime su Marija Jakovljeva i Marija Saloma, dvije manje poznate
Isusove sljedbenice koje su također bile prisutne kod razapinjanja Isusa na
križ i kod otvaranja Isusova groba. Legenda kaže da su stigle u Provansu
čamcem zajedno s Marijom Magdalenom, nastanivši se u tom malo selu na
obali. Upravo je tim dvjema Marijama, a ne njihovoj slavnijoj vodi bande,
posvećena gradska crkva.
Jedna legenda pripovijeda kako su 869. godine, kada je sagrađena utvrđena
crkva, saracenski osvajači odveli nadbiskupa iz Arlesa koji je bio zadužen na
nadgledanje izgradnje. Stanovnici Arlesa brzo su prikupili otkupninu i
nadbiskup je vraćen i svečano posjednut na svoje prijestolje. Tek nakon što
su Saraceni odjurili s novcem, prelat je otkrio da je nadbiskup preminuo
tijekom svojeg zatočeništva a Saraceni su, uz veliku pompu i formalnosti, na
prijestolje vratili mrtvo tijelo.
Unutra je crkva ispunjena zavjetnim darovima, od kojih najstariji potječe iz
1591. godine. Tu su zahvalnice u obliku kamenih pločica, slika ili pisanih
poruka što su ih darovali ljudi koji smatraju da su bili izliječeni ili
blagoslovljeni od strane dvije Marije tijekom godina.
Jedna slika iz jedanaestoga stoljeća prikazuje par koji se saginje nad
kolijevkom. Na nebu iza njih, na oblaku, vidi se čamac u kojemu su dvije
Marije. Natpis kaže: EX VOTO OD MARIE MARIAVEL, ČUDESNO IZLIJEČENE, 25.
SVIBNJA 1860. godine. Na suprotnom zidu je fotografija muškarca a ispod nje
fotografija njegova potpuno uništenog automobila te natpis: TEBI
MILOSRDNOJ MARIJI, KOJA SI SPASILA NAŠE ŽIVOTE.
Godine 1448. pronađena su dva tijela koja su bila pokopana ispod crkve; brzo
su proglašena ostacima Marije Jakovljeve i Marije Salome. Tijela, sada u
drvenim sarkofazima, čuvaju se u zatvorenoj gornjoj galeriji a određenim
blagdanima spuštaju se iznad oltara.
U kripti crkve nalazi se kip sv. Sare crne boje kože, svetice zaštitnice Cigana.
Ni legenda se ne može složiti kada je riječ o njezinu porijeklu. Za neke je ona
crna egipatska sluškinja Marije Magdalene i Marije Salome, dok je drugi
smatraju lokalnom galskom kraljicom koje se preobratila na kršćanstvo nakon
dolaska dviju Marija 42. godine naše ere.
Kip je omotan u svijetle, obojene halje koje su poklonili Cigani iz cijeloga
svijeta. Svake godine 24. svibnja tisuće Cigana dolazi u Saintes-Maries-de-la-
Mer kako bi pratili kip sv. Sare u procesiji do mora. Nakon puta sv. Sare do
mora, okrenula sam leđa zalogaj ni čama i suvenirnicama. More koje udara u
obalu izgleda po mnogočemu otprilike isto kao što je izgledalo prije dvije
tisuće godina, kada je počelo legendarno putovanje tih žena.
rennes-le-chAteau
Selo Rennes-le-Chateau je poput slike gradića na razglednici koji je smješten
visoko u Pirinejima. To je isto tako i mjesto nastanka najbizarnijeg i zavjerom
prožetog aspekta legendi o Mariji Magdaleni, koji je nedavno prepričan u Da
Vincijevu kodu.
Godine 1885. novi svećenik u župi po imenu Beranger Sauniere stigao je u
Rennes-le-Chateau. Zgrnuo je veliko bogatstvo u sumnjivo kratkom vremenu i
započeo opsežnu obnovu izvorne gradske crkve iz jedanaestog stoljeća.
Tijekom obnove pronašao je ono za što je tvrdio da su tajni, šifrirani
dokumenti skriveni u šupljem stupu oltara. Savjetovali su mu da ih odnese u
Pariz radi stručne procjene i mišljenja. Ondje je dospio u društvo varalica,
upleo se u okultno a možda se upustio i u ljubavnu vezu sa slavnom opernom
pjevačicom Emmom Calve. Nakon povratka, njegovo je bogatstvo nastavilo
rasti, izgradio je ljupku vilu za sebe, kao i bizarnu malu kulu za knjižnicu koja
gleda na dolinu, a nazvao ju je Tour Magdala.
Neki, poput autora knjige Sveta krv, Sveti Gral — na čiju se priču oslanja Dan
Brown — nagađaju da je Saunierovo bogatstvo potjecalo od katara i da je
njegov tekst otkrivao brak Marije Magdalene s Isusom te njihovu krvnu vezu s
merovinškim kraljevima. Drugi pak nagađaju da je restaurator koji je kasnije
donio imovinu, ukrasio priču zato da bi privukao posjetioce.
Svećenici i redovnici s kojima sam razgovarala tijekom svojeg putovanja bili
su prilično jasni kada je riječ o Saunierovu bogatstvu stečenom od zabranjene
djelatnosti simonije — prodavanja privatnih misa — a ne od slavnog
zakopanog blaga. Sama je crkva zatvorena preko zime, kako je bilo i kada
smo ondje stigli, pa je jedan od filmskog osoblja prošetao cestom da bi
razgovarao s trenutačnim gradonačelnikom. On je rekao da će biti sretan da
nam je otvori — za tisuću eura. Očito je da poduzetnički duh Perea Saunierea
živi i dalje.
GDJE IMA DIMA...
Danas mjesta koja se povezuju s Marijom Magdalenom možemo promatrati
kao scenografske elemente pažljivo smišljene i pothranjivane legende —
odane sljedbenice, pustinjakinje pokajnice, svetice koja radi čuda. No sama ta
mjesta, unatoč svojoj maglovitoj prošlosti, zaista nude stvarne trenutke
odmora ali i otkrivenja. Mirna šetnja šumovitim putelj-kom, širok pogled koji
puca na Provansu, nijema kripta ili prilaz svjetlom preplavljenom oltaru i dalje
ohrabruju onu vrstu kontemplacije koja slijedi duh, ako ne i slovo njezine
priče.
Ipak, ostaje pitanje: gdje ima dima, ima li zaista i vatre? Zašto baš ta crkva,
zašto baš taj grad, zašto baš ta špilja? Čak i najciničniji putnik završit će
putovanje poput ovoga pitajući se imaju li legende koje do nas dolaze iz
dalekih stoljeća u sebi barem malo tragova nečega istinitoga?
8.
NJEZINA PRIČA DANAS
MARIJA MAGDALENA U POPULARNOJ KULTURI
Ne znam kako da ga volim... On je samo čovjek, a imala sam toliko mnogo
muškaraca... Toliko ga želim. Toliko ga želim.
— TIM RICE, Isus Krist Superstar
Bliski smo onoliko koliko su to nevjesta i mladoženja I Zajedno smo blagovali i
pili vino I Svi su se dobro zabavljali I Osim tebe /Ti si govorio o kraju svijeta.
— U2, "Until the End of the World"
Isus je imao sina s Marijom Magdalenom i on je jahao zemljom poput
muškarca što je došao pred Isusa koji ga je odgojio da se ističe, majka Marija
odgojila ga je da bude ponosan te je pronašao ljude koji su predali njegova
oca.
— JEFFERSON AIRPLANE, "Isus je imao sina"
Sretna, Marija Magdalena zagrlila je čovjeka [i] držala je njegovo tijelo
pripijeno uz svoje... "Voljena ženo, nikada nisam znao da je svijet tako lijep ili
da je tijelo tako sveto. I ono je kći Božja, ljupka sestra duše. Nikada nisam
znao da radosti tijela nisu grešne".
— NIKOS KAZANTAKIS, Posljednje Kristovo iskušenje
SVETICA KAO VAMP
Marija Magdalena na filmskom platnu
DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA*
Mel Gibson je, promovirajući svoj novi film Pasija, objasnio televizijskim
gledateljima sljedeće: "Bacio sam blato na nju, a onda još blata. Što sam više
blata bacao na nju, to je ljepšom ona postajala". Govorio je o Monici Bellucci,
glumici koja je dočarala Mariju Magdalenu u njegovom izrazito osobnom filmu
o Isusovim posljednjim danima. Međutim, stvarnost je takva da ako zaista
shvatimo i zaista vidimo značenje Gibsonove izjave, prepoznajemo da njegov
komentar možemo promatrati u širem smislu, i s referencijom na Mariju
Magdalenu općenito i referencijom na njezinu prisutnost u filmskoj povijesti.
U preobrazbama u kršćanskoj umjetnosti i teologiji, Marija je Magdalene
pretvorena iz majčinske svetice u grešnicu te iz grešnice u prostitutku.
Njezino je poštenje dovedeno u pitanje i okaljano, a ipak, kako dvadeset i
prvo stoljeće proživljava svoje prvo desetljeće, Marija Magdalena vratila se u
središte pozornosti rasprava, kontroverzi te kulturnih i teoloških ispitivanja.
Da parafraziramo Gibsona, prepoznali smo da Magdalenina unutrašnja ljepota
sja kroz sve optužbe, pogrešna čitanja i blato bačeno na nju.
Ako pogledamo povijest filma, možemo vidjeti preobrazbu Marije Magdalene
iz svete majčinske figure u zavodljivu vamp ženu i natrag. Počevši s kratkom
raspravom o onome što nazivam vizualnim analogijama i o načinu na koji
funkcioniraju u religioznom filmu, pratit ćemo razvoj slike Marije Magdalene u
raznim filmskim kategorijama, uključujući i biblijsku epiku, moralističke
pripovijetke i priče s vjerskim porukama. Taj kratki pregled povijesti Marije
Magdalene na filmskom platnu pružit će nam uvid u snagu slika i utjecaj
umjetnosti na naše svakodnevne živote.
* Diane Apostolos-Cappadona je pridružena profesorica religiozne umjetnosti i
kulturne povijesti u Centru Prince Alwaleed bin Talal for Muslim-Christian
Understanding te pridružena profesorica umjetnosti i kulture na Liberal
Studies Program pri Sveučilištu u Georgetownu. Već dugo se bavi
proučavanjem načina na koji se religiozne slike prenose u masovnim
medijima te posebice u slučaju Marije Magdalene.
VIZUALNE ANALOGIJE I RELIGIOZNI FILM*
Film se, neovisno o njegovoj temi ili načinu prikazivanja (animacija, akcija
itd.) sastoji od niza međusobno povezanih filmskih slika, "pokretnih slika" koje
stvaraju trajanje prepoznatljivih slika i pripadajuće priče. Filmska priča, kroz
dijalog i slike, pripovijeda nešto o događaju, mjestu ili osobi (ili osobama) a
istodobno slike i simboli projicirani na platnu prenose i otvorene i prikrivene
poruke. Dok filmske slike i priču konstruira redatelj, gledanje je čin
interpretacije od strane svakog pojedinačnog gledatelja: svatko od nas
drukčije vidi neki dugometražni igrani film ili određeno umjetničko djelo. Naše
individualno gledanje ovisi o našim svjetovima — kulturnim, vjerskim,
društvenim, političkim i gospodarskim — u kojima smo socijalizirani i u kojima
živimo. Gledanje nije pasivno: to je aktivno sudjelovanje ljudskih osjetila
zajedno s intelektom i vidom. Gledanje nas uključuje u aktivnost prijenosa
znanja. Znanje je moć. Slike imaju moć a ključni dio te moći jest njihova
sposobnost da prenose i priopćavaju autoritet i stvarnost. One su utjelovljenja
zajedničkog pamćenja koje oblikuje osnovu društvenog i političkog identiteta
vjerske zajednice kao i za inicijaciju pojedinca za člana te zajednice.
U mediju filma, vizualna je analogija najvažniji izvor moći koju slike imaju.
Svaki gledatelj ima povijest sa slikama što ih on ili ona vide, a asocijacije su
osobito duboke kada su u pitanju vjerske slike. To su slike s kojima smo
socijalizirani kao djeca: to su ilustracije iz naše Biblije, umjetnost na našim
božičnim i uskršnjim čestitkama, grafike koje smo vidjeli u brošurama na
vjeronauku i uzorci na prozorskim vitrajima po našim crkvama. Mnoge od tih
slika proizašle su iz klasičnih djela kršćanske umjetnosti, dok su ostale —
uključujući biblijske ilustracije s kraja devetnaestog i početka dvadesetog
stoljeća — stvorili umjetnici upravo u svrhe religiozne pedagogije.
Tradicionalna kršćanska umjetnost razvila je svoje prikaze biblijskih figura
kao što je Marija Magdalena jednako kao i biblijskih događaja kao stoje
razapinjanje na križ uz pomoć niza poznatih, bliskih simbola, kostima,
scenografije, okoline pa čak i prepoznatljivih karakterizacija što ih stvaraju
izrazi lica i pokreti. Tijekom vremena, kroz umjetničku kreativnost, razvijeni
su prepoznatljivi kodovi: Djevica Marija nosi plavo, Juda ima crvenu kosu, Isus
se pojavljuje na središnjem
* Moja prvobitna rasprava o konceptu vizualne analogije kada je riječ o
odnosu između klasičnog slikarstva i filma mogu se naći u "The Art of
'Seeing': Classical Paintings and Ben-Hur" ("Umjetnost 'gledanja': klasično
slikarstvo i film Ben Hur" u Image and Likeness: Religious Visions in American
Film Classics (Slika i sličnost: religiozne vizije u američkim filmskim
klasicima), ur. John R. May, New York i Mahvvah, Paulist, 1992.: 104—116.
Kasnija rasprava o vizualnoj analogiji s razvojem slika žena u religioznim
filmovima objavljena je u "From Eve to Virgin and Back Again: The Image of
VVomen in Contemporarv (Religious) Film" ("Od Eve do Djevice i natrag:
prikaz žena u suvremenom (religioznom) filmu) u New Image of Religious Film
{Novi izgled religioznog filma), ur. John R. May, St. Louis, Sheed and VVard.
1997.; 111—127. Moja pažljiva upotreba pojma gledanja kroz cijeli ovaj tekst
još jednom potvrđuje moju odanost jednakosti slike i teksta kao i strastvenom
zahtjevu moje bivše studentice Lucinde Ebersole na 7. Cavalletti konferenciji
o teologiji i filmu da je film vizualni medij.
mjestu na Posljednjoj večeri a Marija Magdalena je uvijek zavodljivo
prekrasna.
Ti su vizualni elementi prenošeni, manje ili više svjesno, od klasične
kršćanske umjetnosti na film, gdje su poznati kostimi i scenografska rješenja,
prikazi likova i sveukupna vizualna atmosfera prevedeni iz jednog medija u
drugi te osiguravaju ozračje povijesne vjerodostojnosti. Prepoznatljive
vizualne referencije ugrađuju u religiozne filmove povijest zajedničkog
kulturnog pamćenja i vjerskog identiteta, navodeći gledatelja da prihvati slike
što ih je redatelj stvorio. Dakle, ocjenjujemo Gibsonov ili Cecil B. Millov prikaz
Krista ili Marije Magdalene kao "stvarne" zato što njihove slike potvrđuju naše
već postojeće ideje o likovima kakve poznajemo iz naše Biblije iz djetinjstva i
brošura s vjeronauka. Često nam bilješke redatelja i producenta — a u slučaju
DeMillea isto tako i promotivne fotografije i intervjui — kažu koji su umjetnici
svojim radom utjecali na razvoj određenih filmskih biblijskih priča ili figura.
Znamo, na primjer, da su snažni realizam i dramatično osvjetljenje te
kompozicija južnobaroknog slikara Caravaggia utjecali na Gibsona i njegovog
snimatelja u "prikazivanju" Pasije*
Danas razumijemo, na temelju onoga što se ponekad naziva teorijom
reakcije, kako su i zašto određene slike percipirane kao stvarne dok su ostale
odbačene. Prema teoriji reakcije, te religiozne slike i simboli koji odražavaju
pamćenje zajednice i utjelovljuju društveni i politički identitet vjerske
zajednice imaju jedinstvenu moć u oblikovanju naših "očiju", to jest, pogleda
prema kojemu procjenjujemo ono što vidimo. Činjenica je da ne postoji
"nevino oko". Svi smo mi od djetinjstva obučavani da raspoznajemo istinu od
fikcije, stvarnost od fantazije a naše je učenje o tome što je istina a što nije
osobito utjecajno kada je riječ o pitanjima vezanim uz vjeru. Kada, dakle,
možemo imenovati likove prema njihovim kostimima i mjestima u njihovu
krajoliku, mislimo da prepoznajemo graničnu crtu između stvarne priče i
holivudske izmišljotine. Kada je kostimografija i scenografija u sukobu s onim
što prepoznajemo kao "pravu priču" pohranjenu iz našeg izlaganja kršćanskoj
umjetnosti, uvjeravamo sami sebe da je ono što vidimo na platnu činjenica.
Tako uloga vizualne analogije potvrđuje naše kulturno vrednovanje klasičnog
kršćanskog slikarstva, čak i ako ta umjetnička djela pomažu u konstruiranju
podsvjesnog i svjesnog procesa gledanja vjernika.
* Vidi moj esej "On Seeing The Passion: Is There a Painting in This Film? Or Is
This Film Painting?" u Re-Viewing "The Passion": Mel Gibson's Film and Its
Critics, ur. S. Brent Plate, New York, Palgrave Macmillan, 2004.: 97—108. Za
raspravu posebice o utjecaju Carravagiove umjetnosti na Gibsona i njegovog
snimatelja Caleba Deschanela vidi "A Savior's Pain: Caleb Deschanel",
intervju Johna Bailevja, ASC, i Stephena Pizzella, ur. Stephen Pizzello i Rachel
K. Boslev u American Cinematographer, March 2004.), dostupno online na
http://www.theasc.com/magazine/index. htm?mar04/cover/index.html-main.
MARIJA MAGDALENA IDE U KINO
Postoji barem trideset važnih dugometražnih filmova koji su kategorizirani
kao biblijski epovi ili moralističke priče a u kojima se pojavljuje Marija
Magdalena, ali njezinu prisutnost možemo zapaziti i u drugim filmovima kroz
razne ženske motive, osobito onaj "posrnule žene" ili prostitutke zlatnog srca.
Grofica Olenska u filmu Martina Scorcesea Doba nevinosti* je jedan takav
primjer žene koja živi suprotno od seksualnih običaja svoga vremena, iako se
pojavljuje u svjetovnoj priči s tek prikrivenim ili implicitnim vjerskim
referencijama. Ovdje sam odlučila nakratko pogledati sliku Marije Magdalene
u poznatijim biblijskim epovima a osobito utjecaje na DeMillea i utjecaje
DeMilleova prikaza Magdalene u njegovu životnom djelu Kralju kraljeva iz
1927. godine.
U uvodnoj studiji Marije Magdalene u biblijskim epovima moramo prepoznati
dvije središnje konvencije: nju mora igrati glumica koja je prekrasna a obično
je stopljena u jedno s anonimnom "ženom uhvaćenom u preljubu" iz
Evanđelja po Ivanu. Iako su filmske inačice Marije Magdalene nastale nakon
početka moderne znanosti posvećene proučavanju Biblije, koja je djelomično
obilježena kontroverznim teorijama Josepha Ernesta Renana** i takozvanom
protestantskom "potragom za povijesnim Isusom", bilo bi malo dramatičnosti
u razvoju figure Magdalene kako je jasno određena od strane izvora u svetim
spisima. Više od trideset važnih biblijskih epskih djela u kojima mogu
prepoznati Mariju Magdalena prvenstveno je prikazuju kao ono što nazivam
magda-lenskim mozaikom, spojem nekoliko biblijskih žena zajedno s
različitim karakterizacijama izvučenim iz određenog broja povijesnih izvora.
Samo tri filma — DeMilleov Kralj kraljeva iz 1927. godine, Najveće priče ikada
ispričane (The Greatest Story Ever Told) Georgea Stevensa iz 1965. godine i
Isusa iz Nazareta Franca Zeffirellija iz 1977. godine — donose verziju Marije
Magdalene u kojoj je ona odvojena od preljubnice iz Ivana.
U većini biblijskih filmova otkrivamo da je Marija Magdalena prije svega
zavodljivo stvorenje čija je najvažnija uloga zavodnice i grešnice;
* Ostale tipične "posrnule žene" zlatnog srca uključuju devetnaestotoljetne
figure Camille i Violetta, i dvadesetostoljetne karakterizacije djevojaka
zlatnog zapada poput "Miss Kitty" i Stelle Dallas. Za istraživanje posvećeno
toj ikonografije vidi Linda Nochlin "Lost and Found: Once More the Fallen
VVoman" u njezinoj Women, Art, and Power and Other Essays, New York,
Harper and Row, 1988.: 57—85. Kada bih uključila te sekularizirane figure
Magdalene u filmovima iz tog eseja, tekst bi se i udaljio od središnjeg
argumenta o tome kako takve važne interpretacije kakva je ona DeMilleova
nastala a bio bi također i preopsežan, jer bi obuhvaćao raspon od Zgodne
žene Julie Roberts do Camille Grete Garbo.
** Joseph Ernest Renan (1832. — 1892.), francuski orijentalist i esejist
skandalizirao je Pariz kada je kao profesor hebrejskog jezika na College de
France podučavao da je Isus bio "neusporediv čovjek". Njegovo istraživanje i
proučavanje hebrejskih tekstova dovelo ga je do naglašavanja Isusove ljudske
prirode u njegovoj najpoznatijoj knjizi, Vie de Jesus (Život Isusov). Njegove
kontroverzne objave bile su u skladu s —uglavnom protestantskom —
"potragom za povijesnim Isusom koja se tada počela pojavljivati.
primjeri takvih filmova kreću se u rasponu od malo poznatih epskih filmova
La Spada e Le Croce (1959.), u kojemu Yvonne De Carlo igra našu prekrasnu
zavodnicu, preko Scorseseovog kontroverznog Posljednjeg Kristovog
iskušenja iz 1988. godine u kojemu tetovaže i napućene usne Barbare
Hershev postavljaju novi standard za senzualno prikazivanje Marije
Magdalene, do Gibsonove Pasije (2004.) s blatom nabačenom na Monicu
Bellucci. Možda je najbolji primjer magdalenskog mozaika dočaran u filmu
Samueal Bronstona i Nicholasa Raya iz 1961. Kralj kraljeva (njihov remake
DeMilleova filma) u kojemu Carmen Sevilla igra Mariju Magdalenu. Prizor u
kojemu gomila koja je želi kamenovati proganja Sevillu niz ulicu sve dok
nježni Isus Jeffrevja Huntera ne istupi u njezinu zaštitu donosi nam prekrasnu
zavodnicu kojoj pomno nabrana haljina i predivan nakit ističu njezinu
tjelesnost. Neki od vrlo ranih filmova o Magdaleni — Julia Swayne Gordon u
filmu Though Your Sins Be as Scarlet (1911.), Maxine Elliott u The Eternal
Magdalene (1919.) i Asta Nielsen u I.N.R.I/Croivn of Thorns (1923.) — isto
tako oduzimaju dah svojim ekstravagantnim kostimima iz onoga razdoblja i
zamamnim stavovima. Međutim, čak i kada postoji točnost u odnosu na svete
spise a u odvajanju Marije Magdalene od neimenovane "žene uhvaćene u
preljubu" — kakva se pojavljuje s Joannom Dunham i Shelley VVinters u
Najvećoj priči ikada ispričanoj (1965.) ili s Anne Bancroft i Claudijom
Cardinale u Isusu iz Nazareta (1377.) —još uvijek je naglasak stavljen na
figuru Magdalene kao prekrasne ali pokajane "posrnule žene". Posrnule gdje i
kako možda nikada nećemo saznati, ali ona jest posrnula.
Bez obzira prikazuje li film složenu figuru ili biblijski vjerodostojnu Mariju
Magdalenu, svaka od tih filmskih verzija oslanja se na klasična djela
kršćanske umjetnosti, posuđujući autentičnost repliciranjem njezine često
drastično minijaturne haljine, njezina raskošna nakita i frizure, njezina držanja
i kretnji. Filmovi se isto tako mogu oslanjati na tradicije u kojima je Marija
pokajnica zatim preobražena u svoju osobu/osobe, a koja je opet potvrđena
jednostavnošću njezine odjeće, nedostatkom nakita, šminke i frizure te tihim
emocijama njezina držanja dok pomazuje Isusove noge (ovdje su Dunham i
Bancroft najbolji primjeri) ili njezinim suzama umrljanim licem kod Raspeća
(Belluci i Sevilla). Bez sumnje, najveća od svih filmskih Magdalena bila je i jest
Jacqueline Logan koja je, kako ćemo vidjeti, postavila nepobjedivi standard u
film Cecila DeMillea Kralj kraljeva.
MARIJA MAGDALENA KAO VAMP I KAO SVETICA
Nema odrpane bludnice za velikog šoumena Cecila B. DeMillea. Njegov odabir
Jacqueline Logan za ulogu Marije Magdalene stvorio je i glamuroznu kurtizanu
na platnu i vrhunski primjer dijaloške vizualne analogije u religioznom filmu.
Prva scena DeMilleova epskoga djela postavlja pozornicu za njegovu
zavodnicu i njezinu pratnju prekrasnih robinja (medu kojima je i Sally Rand,
sa svojom slavnom lepezom), dok nudi mnoštvu gledatelja filma standardnu
definiciju Marije Magdalene — klasična umjetnost ispunjava prikaz DeMilleove
Magdalene te DeMilleova Magdalena slijedom toga učvršćuje identitet Marije
Magdalene u svijesti njegovih gledatelja.
DeMilleova Marija Magdalena je najprije bogata i putena s raskošnom
odjećom i nakitom. Razdražena time što je neki Isus iz Nazareta utjecao na
Judu Iškariota, njezinu omiljenu mušteriju do te mjere da je više nije redovito
posjećivao, oskudno odjevena Jacqueline Logan naređuje da joj njezin rob
Nubijac dovede kočiju, ukrašenu perjem i iscrtanu poput zebre, da bi mogla
otići upoznati Isusa. Najprije smo, naravno, prepušteni nizu nezaboravnih
slika Marije Magdalene u sugestivnim pozama s rimskim vojnikom i na njezinu
trijemu dok se ona prisjeća svojih susreta s Judom. Namjerava se sukobiti s
Isusom kako bi ponovno zavela "svoga Judu", no, umjesto toga Isus je potiče
da se pokaje za svoje grijehe. U trenutku izvanredne dramatičnosti DeMilleov
Isus obavlja možda i najplemenitiji egzorcizam Marije Magdalene osim
srednjovjekovnih produkcija Digbujeve Magdalene. Ona je bacana gore, dolje
i naokolo po tlu u različitim pozama dok "sedam smrtnih grijeha" izlazi iz nje
u vrtlogu energije i gromoglasne zvukove. Iskustvena drama tog prizora
razgovora nadvladava inače melodramatičnu ljubavnu priču između Marije
Magdalene i Jude. Ona odbacuje svoj život grešnice simboličkim
odbacivanjem svojih dragulja i svojih zavodljivih kostima koje mijenja za
aseksualnu vreću. DeMilleova formula da iskupljenje ima dramsku vrijednost
samo ako znamo zašto grešnik treba biti iskupljen zadovoljena je dok
promatramo tu preobrazbu Marije Magdalene iz sočnog vampa u sveticu
zaštitnicu.
Iz fotografija što dokumentiraju snimanje Kralja kraljeva te iz DeMilleovih
radnih dnevnika, pisama i autobiografskih zapisa znamo da su na njega
snažno utjecale slike koje je kao dijete vidio u obiteljskom izdanju Biblije što
ju je ilustrirao James Tissot (1836. — 1902.) jednako kao i biblijske ilustracije
Gustavea Dorea (1832. — 1883.). Tissotove ilustracije ostale su nevjerojatno
popularne u SAD-u sve do pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća,
a pomni pregled istih nagovi-ješta filmsku biblijsku epiku čak i do Gibsonove
Pasije.* Ironično je to kako DeMilleova Magdalena prikuplja svoju
vjerodostojnost uz pomoć vizualne analogije koja se oslanja na Tissotove i
Doreove ilustracije, ona
* Razgovor s Judith F. Dolkart, kustosicom na Odsjeku za europsko slikarstvo i
kiparstvo u Brooklvn Museum of Art od 21. srpnja 2005. godine. Dolkartova
priprema izložbu Tissotovih originalnih gvaševa njegovih ilustracija Novoga
Zavjeta James Tissot: The Life of Christ (od 14. rujna 2007. do 13. siječnja
2008.). Kompletnu seriju od više od četiri stotine radova na papiru kupio je na
javnom upisu za Brooklvn Museum of Art 1900. godine nakon međunarodne
turneje tih iznimno popularnih slika.
ruši slike Marije Magdalene u glavama DeMilleove publike. Što time mislim?
Jednostavno to da je Kralj kraljeva bio jedan od najpopularnijih i
najutjecajnijih filmova što su ikada snimljeni, ne samo u smislu zarade od
prodaje ulaznica nego i po svojoj trajnoj prisutnosti tijekom godina u
prikazivanjima po kampusima koledža, crkvama i dvoranama širom svijeta. U
svoje vrijeme hvaljen kao točan prikaz Kristova života, gledanje tog filma
imalo je neizbrisiv utjecaj na stavove tisuća mladih ljudi koji su ga gledali
tijekom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Zamolite ih da
opišu Mariju Magdalenu i budite sigurni da ćete prepoznati Jacqueline Logan
— lošu djevojku koja je postala svetica! Na kraju krajeva, vidjeti znači
vjerovati!
SVETICA KAO POP ZVIJEZDA
Utjecaj Marije Magdalene na popularnu kulturu
LESA BELLEVIE
Neupitna je privlačnost Marije Magdalene za mase u naše medijsko doba. Ona
je bila, a i dalje jest, istaknuti lik u romanima, pjesmama, filmovima, pop artu,
televizijskim dokumentarnim dramama pa čak i stripovima. Oni koji je
zamišljaju često to čine divlje, bez granica — kao modernu akcijsku junakinju,
kao djevojku s plakata punu senzualnosti ili čak kao palog anđela što se
pretvorio u vampira.
Zašto je, dakle, Marija Magdalena postala figura popularne fascina-cije iako
većina religioznih ili povijesnih figure nije? Je li fleksibilnost njezina lika ono
što je čini tako punom kreativnog potencijala? Ili drama svojstvena konceptu
(prekrasne) prostitutke koja se pokajala? Ili pak shvaćanje da je tako dugo
bila ocrnjivana i pogrešno tumačena? Te, na kraju, što to tražimo u njoj?
Lesa Bellevie, autorica The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene i
utemeljiteljica zveb stranice www.Magdalena.org, odvažila se na neke
odgovore. Kako ona razjašnjava, protekle dvije tisuće godina opčinjenosti
omiljenom sveticom u našoj kulturi nastavljaju se i to neumanjeno, kroz sve
širi spektar medija i dosežući do sve šire publike po cijelom svijetu.
Marijo, Bog te dočekao nebeskim utjecajem! On ti je poslao milost nebeskim
znamenjem.
Bit ćeš počašćena radošću i poštovanjem, Uzdignuta na nebesima nad svim
djevicama!
— DIGBY DRAMA, Marija Magdalena, petnaesto stoljeće
Možda je najnoviji važan izvor groznice oko Magdalene (ili zanosa) hit
bestseler Dana Brovvna Da Vincijev kod. No, iako se tom romanu pripisuju
zasluge za dovođenje Marije Magdalene u središte pozornosti u novije
vrijeme, Marija Magdalena nije novost za popularnu kulturu. Ona je važna
figura u popularnoj imaginaciji već više od osam stoljeća a od trinaestog
stoljeća nadalje bila je toliko obožavana da su u njezinu čast često pisane
složene drame. Gore spomenuti naslov Digby je dobar primjer. Napisan
krajem petnaestog stoljeća na dijalektu Istočnog Midlanda srednjovjekovnog
engleskog jezika, uklapa se u žanr srednjovjekovnih drama o svecima i
savršeno prikazuje Mariju Magdalenu koju priča o iskušenju, padu u grijeh i
konačnoj svetosti, nju čini dojmljivom figurom iskupljenja. Opsežna drama
koja se sastoji od više od 2100 stihova te zahtijeva brojni glumački sastav,
nekoliko scenografija, pozornica i rekvizita, sigurno je bila golema i skupa
produkcija. Marija Magdalena je, sa svim svojim posjećenim predavanjima,
očito bila vrijedna tog truda.
Danas, baš kao i u srednjem vijeku, i dalje nastavljamo ulagati umjetničku
energiju u zamišljanje tko je mogla biti Marija Magdalena. U mnogim
slučajevima, naši bi razlozi mogli biti isti kakvi su bili i u trinaestom stoljeću:
nadahnuti, baš kao i zabaviti, te iznijeti pitanja religije bez zahtjeva prema
publici da uđe u mjesto bogoštovlja. Drame o Mariji Magdaleni, onda kao i
danas, učinkoviti su načini rasprava o najzabra-njenijim temama svoga
vremena ali i način promicanja ideala oprosta, ljubavi, pokajanja i vjere.
Onda, kao i danas, Marija Magdalena stoji kao figura na koju se gotovo svatko
može osloniti; kao netko koga njegova ljudskost čini duboko privlačnom — i
svevremenskom.
MARIJA, ZAMIŠLJENA
Brojni su umjetnici istraživali zamisao o odnosu između Isusa i Marije
Magdalene u svjetovnom kontekstu. Pjevačica Tori Amos u svojoj knjizi
objavljenoj 2005. godine, Piece by Piece, raspravlja o svojem vjerovanju da su
Isus i Marija Magdalena bili par. Pjesma "Marys of the Sea" na njezinu albumu
The Beekeeper zasniva se na srednjovjekovnim legendama o putovanju
Marije Magdalene u Francusku — što ih često citiraju zagovornici braka
između Isusa i Marije Magdalene — te pokazuje njezinu uvjerenost da je priča
istinita. Ovdje navodimo njezino spominjanje mjesta na kojemu je Marija
Magdalena pristala:
Marys of the Se a,
The lost bride iveeps,
Les Saint Marie de la Mer...
Rock opera Isus Krist Superstar Tima Ricea i Andrevva Llovda VVebbera
načela je tu temu tijekom razdoblja društvenih i političkih previranja. Marija
Magdalena, nakon još jednog "preuređenja" da bi odražavala promjene
perspektiva Zapadnjačke kulture u odnosu na žene, doima se kao borbena a
ipak brižna družica Spasitelja. Najprije objavljen kao ploča 1971. godine a
zatim produciran na Broadwayu, do trenutka kada je stigao u kino dvorane
dvije godine kasnije, Isus Krist Superstar već je imao zaista brojne poklonike.
Yvonne Elliman ponudila je izvanserijsko glumačko ostvarenje kao Marija
Magdalena u sva tri oblika, pretvorivši pjesmu "I Don't Know How to Love
Him" u najprodavaniji singl. Iako je ta pjesma često tumačena kao odraz
isključivo fizičke strasti, isto je tako možemo promatrati kao reprezentativnu
za složenu mješavinu osjećaja s kojima se bori lik Marije Magdalene. Ona je
potaknula publiku da zamisli Isusa kao čovjeka jednako kao i mesiju.
Godine 1972. bend Jefferson Airplane došli su do zaključka o zemaljskoj,
bučnoj obitelji iz ideje da su Isus i Marija Magdalena možda bili oženjeni.
Pjesma "Jesus Had a Son" ("Isus je imao sina") s njihova albuma Long John
Silver, preskače pitanje zajednice i počinje s postojanjem sina. Pjesma nam
kaže da ga je "Isus odgojio da bude glasan" a "Marija ga je odgojila da bude
ponosan". Dolazeći do prave svrhe lirske priče, zatim saznajemo da je osobna
misija Isusova sina bila da osveti smrt svoga oca.
U romanu Posljednje Kristovo iskušenje Nikosa Kazantzakisa Isus je u
iskušenju radi onoga što bi mogao imati — život običnog smrtnika — dok
umirući visi na križu. Od najveće je važnosti prisutnost Marije Magdalene
kojom se u svojoj halucinaciji oženio prije nego se odupro iskušenju i proveo
svoju misiju žrtvovanja. Kazantzakis opisuje Isusov prvi zamišljeni susret s
Marijom Magdalenom:
Uzela ga je za ruku. Njezin vatreno crveni veo napinjao se dok je brzo hodala
ispod stabala limuna u cvatu što su uskoro trebala roditi plodove. Njezini su
prsti na rukama bili isprepleteni s prstima muškarca i gorjeli su a njezine su
usne mirisale na lišće limuna. Bez daha, zastala je na trenutak i pogledala
Isusa. On je zadrhtao, jer je vidio njezino oko kako poigrava zavodljivo,
lukavo, poput oka anđela. No, ona mu se smiješila.
Godine 1988. Kazantzakisovu je knjigu pretvorio u film redatelj Martin
Scorsese te se suočio s protestima u rasponu od mirnih prosvjeda do
Molotovljevih koktela od posjetitelja kino dvorana u SAD-u i Europi.
Mnogi su ljudi ocijenili prikaz Isusa kao običnog čovjeka, punog ljubavi kao što
bi bio svaki čovjek, koji se oženio i bio otac, uvredljivim. Film je osuđivan kao
bogohulan od strane kršćana svih krajeva a neke su ga kino dvorane čak i
odbile prikazivati.
POMAK DO BOŽANSTVA
Gotovo dvadeset godina kasnije, izrazito pristupačna forma Da Vincijevog
koda i konspirativni kut gledanja uzdigli su pitanje na drugu razina, možda
čak i kontroverzniju. Dok je Kazantzakisov Isus samo doveden u iskušenje
brakom s Marijom Magdalenom, Isus Dana Brovvna se stvarno i ženi njome.
Štoviše, Marija Magdalena u Brovvnovu romanu je više od supruge i majke;
ona je jednaka Isusu kao ženska manifestacija Boga. Zanimljivo je da dok Isus
postaje ljudskiji svojom ženidbom, Marija Magdalena je uzdignuta u sveticu.
Iako možda ulazimo u novo razdoblje društvene i vjerske reforme,
"deifikacija" Marije Magdalene nije počela s Danom Brownom; to je pokret koji
je polagano dobivao zamah, s ili bez pretpostavljenog partnerstva s Isusom.
Autorica Marjorie Malvern navela je u svojoj knjizi iz 1977. godine, Venus in
Sackcloth, da umjetnički opisi Marije Magdalene kroz povijest imaju mnogo
zajedničkog s onima figura boginje kao što su Pandora i Venera. Godine 1983.
The VVoman's Encyclopedia of Myths and Secrets Barbare VValker radikalno
je revidirala povijest koju poznajemo, prikazujući Mariju Magdalenu kao
svećenicu u hramu boginje imenom Mari. Margaret Starbird odvela je tu ideju
još jedan korak dalje, tvrdeći da bi Mariju Magdalenu trebalo prepoznati kao
boginju samu po sebi. Čineći to Starbirdova je iznijela kršćansku mitologiju
utemeljenu na pomirenju muškosti i ženstvenosti unutar Boga. U njezinoj
viziji Isusova je misija bila "obnoviti ženstvenost", a što je ideja za koju ona
vjeruje da je bila sustavno potiskivana od strane urotničke crkve.
Uključujući ideje Starbirdove zajedno s drugima, Dan Brovvn je, čini se,
pogodio žicu koja ima odjeka medu čitatelja. To je za mnoge krug istine, čak i
kada su suočeni s gomilom dokaza da je njegova povijest manjkava. Taj
neuhvatljivi osjećaj autentičnosti možda je najveće ostvarenje knjige, više od
nepoznavanja koje pozdravlja društvenu klimu vrijednu proučavanja. Čini se
da postoji snažnije zanimanje za knjigu od same ljubavi prema uroti, više od
nepoznavanja ili čak poticaja za njuejdžovsku duhovnost. Da Vincijev kod
može biti sjeme što je palo na plodno tlo a rastuće štovanje Marije Magdalene
kao novonastalog božanstva samo je jedan od njegovih plodova. Kao što je
bilo tako u prošlosti, Marija Magdalena i dalje služi kao predvodnica
popularne kulture, kako provjerena tako i zanemarena.
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
njezina loša reputacija i dalje živi
Postoji, naravno, još mnogo više u prisutnosti Marije Magdalene u popularnoj
kulturi od naše kolektivne znatiželje za njezin odnos s Isusom. Tradicionalno
smatrana reformiranom prostitutkom koja je ostvarila spasenje, identitet
Marije Magdalene kao "loše djevojke" još se uvijek pojavljuje s velikom
učestalošću u pop kulturi. Odavno je priznato da nema ništa u svetim spisima
vezano uz reputaciju Marije Magdalene kao bludnice, ali Rimokatolička crkva
nije službeno promijenila svoje stajalište o tome sve do 1969. godine. Do tog
trenutka, ta je greška bila tako čvrsto ukorijenjena u Zapadnjačkoj misli da se
čini ne osobito vjerojatnim da će ikada biti oslobođena od mrlje seksualne
nedoličnosti.
Osobito je popularna glazba uvelike upotrebljavala sliku prostitutke
pokajnice, a sve preko minimalne količinu riječi — savršeno za medij sažet
kao moderna pop pjesma.
In a harlot's dress you wear the smile of a child ivith the faith of Marije
Magdalene Yet you loash the feet of unworthy men
— ME'SHELL NDEGEOCELLO, "Marija Magdalena", Peace Beyond Passion,
1996.
No, daleko od ograničenosti samo na pop, Marija Magdalena, grimizna žena,
je trajnost u stihovima pjesama čitavoga žanra. Rock, R & B (Rvtham &
Blues), rap, countrv, jazz pa čak i klasična glazba iskorištavaju njezin pogrešni
identitet. Lenny Kravitz, Linda Daviš, Patty Larki, australski bend Redrum,
škotski bend Franz Ferdinand te američki metal bend Perfect Circle spominju
Mariju Magdalenu kao grešnicu, bilo izravno bilo referiranjem na lik istoga
imena. A u pjesmi "The Girl You Think You See" s njezina neuspješna albuma
Anticipation, Carly Simon nudi se da zadovolji nekoga, vjerojatno ljubavnika,
time što će biti " Marija Magdalena".
djevojke na filmu
Medij filma omogućava umjetniku više vremena za karakterizaciju i nudi
razloge za prodornu patinu. Jedan od razloga možemo pronaći u Ivanu 8. U toj
priči iz Evanđelja, žena uhvaćena u preljubničkom činu dovedena je pred
Isusa. Nadajući se da će ga uhvatiti u kontradikciji, vlasti pitaju Isusa što da
rade s njom budući da zakon propisuje da zbog svog zločina mora biti
pogubljena. Isusov slavni odgovor da onaj, tko je bez grijeha baci prvi kamen,
toj ženi spašava život. Kako nije ostao nitko tko bi je optužio, Isus kaže ženi
da joj je oprošteno te da više ne griješi.
Žena u tom prizoru nikada nije imenovana, ali je često povezuju s Marijom
Magdalenom. Posljednje Kristovo iskušenje Martina Scorcesea prikazalo je
Mariju Magdalenu (koju glumi Barbara Hershev) skrivajući se u barbarskoj
gomili prije nego što je stigao Isus. Čak i hit film Mela Gibsona iz 2004.
godina, Pasija, poznat po svojoj biblijskoj točnosti, prikazao je Mariju
Magdalenu (Monica Belluci) kao ženu uhvaćenu u preljubu. Potištenost P. J.
Harvev, urbanog magdalenskog lika u filmu Hala Hartlevja iz 1998. godine,
Book of Life (Knjiga o životu), opisuje olakšanje što ga je osjetila kada je Isus
spriječio njezino sigurno pogubljenje.
Još je češći slučaj da je Marija Magdalena "prisiljena" preuzeti ulogu anonimne
grešnice u Luki 7. Dok Isus objeduje s farizejem, žena upada i počinje plakati
nad njegovim nogama. Zatim ih suši svojom kosom i pomazuje ih skupom
pomasti. Uvrijeđen, farizej izjavljuje da ako je Isus zaista prorok, ne bi
dopustio da ga takva žena — grešnica — dodiruje. No, Isus objavljuje da je ta
žena pokazala veću ljubav prema njemu od njegova domaćina te proglašava
da su njoj grijesi oprošteni "zato što je jako volje-la".Taj je dramatičan prizor
ponovljen, s varijacijama, u sva četiri Evanđelja a ni u jednom od njih nije
Marija Magdalena imenovana kao žena koja pomazuje Isusa. Ipak je činjenica
da je povezivana s ženom koja pomazuje Isusa, slučaj zamjene identiteta, koji
je prati više od tisuću godina.
Ta greška razjašnjava dramatiku filma. U mini-seriji Franca Zeffirellija Isus iz
Nazareta iz 1977. godine, gruba Marija Magdalena Anne Bancroft uznemirila
je publiku blagom vjerodostojnošću što ju je unijela u prizor pomazanja. U
novije je vrijeme Maria Grazia Cucinotta pokazala snažan dokaz preobrazbe
lika tijekom istog prizora u talijanskom filmu snimljenom za televiziju, Maria
Magdalena (2002.). Obje su glumice prolile obilje suza što je još jedna
popularna asocijacija na Mariju Magdalenu koja nam dolazi još iz srednjega
vijeka.
No, kako to da toliko mnogo umjetnika i pisaca još uvijek ignorira mogućnost
da Marija Magdalena nije stvarno bila "posrnula žena"? Je li to zato što nisu
niti čuli za nešto drugo? Poput same Marije, tu je malo više vjerojatnosti nego
što se vidi na prvi pogled. U gotovo četrnaest stotina godina Marija
Magdalena slavljena je kao pokajnica, kao žena koja je predstavljala otuđenje
i pomirenje s Bogom jer je odbacila svoj (pretpostavljeni) prošli život da bi
slijedila Isusa. I još je uvijek važno shvaćati spasenje kao dostižno za
svakoga, bez obzira kako ozbiljan bio nečiji grijeh. Mnogi ljudi gledaju na
legendarnu Mariju Magdalenu kao na jednu od nekolicine ljudi u evanđeljima
koji se doimaju istinski ljudskima. Ona je osoba s kojom se mnogi mogu
identificirati: osoba koja je radila greške ali je na kraju dovela sebe na pravi
put. Možda zbog tih razloga, unatoč teološkoj odluci da službeno (ali potiho)
promijeni njezin identitet, njezina tradicionalna reputacija ostaje uvjerljiva ali
i složena tema od interesa u popularnoj kulturi.
MARIJA, PONOVNO IZMIŠLJENA
U određenim hibridnim perspektivama Marija Magdalena postaje nešto daleko
veće a povremeno i daleko neobičnije. Godine 1999. pisac i redatelj Chris
Čarter (Dosjei X) uvukao je Mariju Magdalenu u svoju mračnu kriminalističku
dramu o natprirodnom, Millenium (Tisućljeće). U epizodi naslovljenoj
"Anamnesis" djevojka ima vizije o Djevici Mariji. Na kraju djevojka saznaje da
je žena iz njezinih vizija zapravo Marija Magdalena te da je ona sama
pripadnica drevne krvne loze potomaka Isusa i Marije Magdalene. Obdarena
natprirodnim moćima što je posljedica njezina osobita porijekla, ona otkriva
da svakim njezinim korakom potajno upravljaju tajanstveni zaštitnici.
Pisac horora (i bivši sjemeništarac) David Niall VVilson u svojoj knjizi iz 1999.
godine This is My Blood (Ovo je moja krv) istražuje složene teme iskupljenja,
dobra i zla i to smještanje Marije Magdalene, palog anđela koji se pretvorio u
vampira, u izmijenjenu pripovijetku o Isusovu životu. Ma koliko se to činilo
neobičnim, to nije jedini puta da se Marija Magdalena pojavljuje u kontekstu
vampirizma. Nedavno objavljeni strip nazvan Magdalena što ga je izdao
izdavač stripova Top Crow, ima ženske potomke Marije Magdalene koje
ispunjavaju posebnu ulogu za Vatikan: ulogu natprirodne ratnice. U svakoj je
generaciji djevojka iz te obitelji nazvana "Magdalena" i bori se protiv zala,
uključujući i vampire. Ta je serija tako popularna da se priprema i film
Magdalena. I konačno, u kultnom komičnom filmu Jesus Christ, Vampire
Hunter (Isus Krist, lovac na vampire), Marija Magdalena pojavljuje se kao
stručnjakinja za borilačke vještine imenom Marija Magnum koja kasnije i
sama postaje vampirica.
Koliko duboko trebamo iščitavati iz pojavljivanja Marije Magdalene u fikciji
povezanoj s vampirima? Možda ne trebamo gledati dalje od njezina nedavno
priznatog statusa kao ocrnjene žene. U njezinu je priču ugrađen kao obilježje
snažan osjećaj tragedije svojstvene njezinoj priči, shvaćanje da je njezin
status kao "posrnule" potpuno pogrešan. Imajući na umu da je jedna od
popularnijih tema u vampirskoj fikciji predodžba o "prokletom", nije potreban
veliki intuitivni skok da se razumije zašto bi se Marija Magdalena, u ovom
trenutku u povijesti, mogla pojaviti kao prva kandidatkinja za takvo
prikazivanje. Umjesto da klone pod teretom takve klevete što je na nju
nabačena, ona se pojavljuje u popularnoj kulturi s nadzemaljskom snagom a
ponekad i s pravedničkim gnjevom.
Kao takva, Marija Magdalena se sve češće pojavljuje — s ili bez vampira —
kao superjunakinja borilačkih vještina. U velikom hitu iz 1999. godine, filmu
Matrica, glavni ženski lik, Trinitv (koju glumi Carrie Ann Moss), očito je
inspiriran legendarnim identitetom Marije Magdalene kao Isusove ljubavne
pažnje. Protkana u čitavom svom opsegu kršćanskim,gnostičkim i mitološkim
referencijama, trilogija Matrica udovoljava želji da zapamtimo Mariju
Magdalenu, kroz lik Trinitv, na onaj način na koji bismo voljeli razmišljati o
samima sebi: nezavisnoj, otpornoj, snažnoj i sposobnoj da vjeruje. Ne samo
da njezina prisutnost filmu daje emocionalnu vjerodostojnost, nego Trinitv
isto tako stavlja tamne naočale i probija se kroz loše dečke zajedno sa
spasiteljskom figurom u filmu, Neom. U stvari, u verziji uskrsnuća koju donosi
Matrica, spasitelj nije sposoban prevariti smrt sam, nego ga snaga Trinitvne
ljubavi, kao i njezina vjera u njega vraćaju natrag u život. Preokrećući svaku
bajku naglavce, ovoga je puta princeza ta koja princa budi svojim poljupcem.
Ta najnovija prikazivanja Marije Magdalene možda najviše govore o našoj
modernoj preokupaciji njome. Njezina sposobnost da inspirira ne završava s
njezinom ulogom u evanđeljima pa čak ni popularnim ponovnim
pojavljivanjem legendi o njezinu vjenčanju s Isusom. Ona je zamišljana na
načine potpuno nepovezane s njezinim tradicionalnim identitetima i
uklopljena u nekonvencionalne umjetnosti. Više nije uplakana pokajnica ili
predmet zadovoljenja seksualne želje; ona je snažna, razumna i samostalna
žena. Sposobna je prinijeti svoju vlastitu žrtvu za dobrobit ostalih. Je li
moguće da opčinjenost njezinim seksualnim nedjelima konačno slabi?
Sljedeća generacija umjetnika kao da priznaje da, poput Marije Magdalene,
svatko ima svoje skrivene tajne. Čak i ako smo prisiljeni vidjeti daljnje
referencije na egzotičnu prošlost Marije Magdalene, ipak se, u konačnici,
postavlja druga vrsta pitanja. Neovisno o tome kakva je osoba bila, pitanje je
kakva je osoba postala?
Odgovori su iznenađujući.
DIO PO DIO
Kako su Marija Magdalena, patrijarhat i grešna senzualnost utjecali na moj
život i karijeru
TORI AMOS*
Tori Amos je međunarodno poznata pijanistica i kantautorica na koju su
uvelike utjecale mitologija i religija. Ona je pohlepna učenica Gnostičkih
Evanđelja a svoje je čitanje istih upotrijebila da nadahne svoj hit album iz
2005. godine The Beekeeper. (Pčelarstvo je, kaže ona, izvor ženske
inspiracije i osnaženja.)
U središtu njezina vjerovanja i inspiracije stoji figura Marije Magdalene. Za
Tori Amos, ona je muza, učiteljica, Izgubljena nevjesta, sveta prostitutka,
simbol borbe protiv patrijarhata i u religiji i u politici te poticaj u njezinoj
potrazi za "načinom da dosegnemo orgazam te zadržimo svoju duhovnost
netaknutom". Taj pokušaj ujedinjenja grijeha (engl. sinj i senzualnosti (engl.
sensualitvj bio je i jest velik dio njezinog javnog imidža. Njezina je svjetska
turneja s albumom The Beekeeper, na primjer, nazvana Original Sinsuality
Tour (i preimenovana u Summer of Sin Tour u SAD-u). Isto je tako vezano s
CD-om The Beekeeper objavila autobiografiju Tori Amos: Piece by Piece koju
je jedan kritičar opisao kao "ne samo memoare zvijezde... više je poput
duhovnog zemljovida napredovanja Amosove od pop djevojčure do poetske
provokatorice". Sve to i više navedeno je u ovim ulomcima iz poglavlja u
njezinoj knjizi naslovljenog "Marija Magdalena: The Erotic Muse".
"Isus je bio feminist, dušo."
S devetnaest sam godina pogledala u svoju majku i razdraženo rekla, "Mama,
nemam problema s Isusom, u redu? Uvijek sam voljela tog frajera — i još
uvijek ga volim. Zar zaista misliš da bi Marija Magdalena podržavala zamisao
o njima kao paru da nije bio za ženska prava i jednakost na radnom mjestu?"
"Da, dušo, shvaćam sve to, dušo, no, čini se da zaista nosiš mnogo agresije
kada je riječ o Crkvi?"
"Prokleto si u pravu, mama."
* Iz Tori Amos: Piece by Piece Tori Amos i Ann Powers, copyright © 2005.
Objavljeno uz dopuštenje izdavača Broadway Books, odjel Random House,
Inc.
"Molim te, ne koristi riječ prokleto, dušo."
"U redu, mama. K vragu, jesam. No, gajim puno j—nog bijesa prema onim
pasivno-agresivnim manipulatorima na vlasti koji sačinjavaju patrijarhat."
"Tako je bolje, dušo. Artikuliraj pucanje brane, slamanje emocionalnih okova
koji su sputavali žene stoljećima — iz svoje mlade feminističke perspektive.
Iskoristi svoju glazbu da se pozabaviš slabostima patrijarhalne strukture koja
u svom temelju ima zloćudne moralne mane."
"A... ? Mama, je li ti dobro?"
"Je li mi dobro? O, dušo, nisam se osjećala tako živom godinama. Hvala bogu
da je tvoja generacija dorasla izazovu i da odgovara na njega."
Na trenutak se činilo da će moja majka zapjevati pjesmu "Sister, Suffragette"
iz filma Mary Poppins. Krenulo joj je.
"Kod moje vlastite kćeri, kod kćeri drugih majki po cijeloj zemlji, javit će se
glad za znanjem. Da, to je način na koji ćemo poljuljati temelje patrijarhalne
segregacije. Njihova segregacija srca od uma, djela od posljedica, muškarca
od žene, snage od mašte i strasti od suosjećanja."
"Stvarno, mama, nisam znala. Nisam imala pojma da je to još uvijek u tebi."
I ona je okrenula glavu. Kada se ponovno okrenula prema meni, uhvatila me
za ruku i prošaptala, "Svi to imamo u sebi, ali ti se glasovi mogu izgubiti i biti
zakopani. Te misli što si ih upravo čula samo su bile uspavane u meni. I, dušo,
spavaju u svima. Nemoj dopustiti nikome da ti kaže da su te misli mrtve. No,
u dubokom su snu. Tvoja strast prema Magdaleni je električna. Zato te ne
želim obeshrabriti kada kažem da većina ljudi u Americi nije sasvim spremna
otvoriti se Mariji Magdaleni onako kako si ti učinila. No, budi oprezna."
"Zašto? Što želiš reći?"
"Budi oprezna. Budi spremna na opasnosti. Budi spremna na Magdalenine
zločince, budi spremna na njezine podle izdajnike. I, dušo, u većini
slučajeva... neće ni znati tko je ona ili što je ona. Neki hoće, ali mnogi neće."
"Bilo to dobro ili zlo", držao bi mi propovijed moj otac, "ti si kći kršćanske
Crkve". I, znate što? To je vjerojatno najtočnija stvar koju je moj otac
izgovorio u smislu tko sam kao njegova kći i u smislu moga odnosa s
kršćanskom Crkvom. Sjećam se različitih biskupa iz Metodističke crkve, koji
su dolazila na nedjeljne večere moje majke i razglabali o Isusu. Slično Pavlu,
poznatom kao sv. Pavao, ti su biskupi propovijedali svoju vlastitu teologiju, u
Isusovo ime. Oni su, sa svojim diplomama iz teologije, bili ondje s mojim
ocem — koji će kasnije obraniti svoj doktorat na Sveučilištu u Bostonu. Da,
imali smo prilično dobru skupinu koja je za stolom raspravljala o Evanđelja.
Jesu li propovijedali Isusovu poruku o spolnoj jednakosti? Ne. No, vjerojatno je
najočitiji propust za mene bio kada su o Isusu govorili kao o Mladoženji.
Dakle, ostanite sa mnom još trenutak. Budite sa mnom na nedjeljnoj večeri
što se dogodila tada, davno, te poslušajte razmišljanje koje sam slušala. "O
Isusu razmišljamo kao o Pastiru, a mi smo ovce." "O Isusu mislimo kao o Vinu,
a mi smo loze." I svi — tuš, molim. Bilo mi je oko osam godini 1970. godine,
dok je ovu posljednju izjavu izgovorio biskup — koji nije bio loš čovjek, da
napomenem: vrlo, vrlo dobar i ljubazan čovjek. No, to što je bio dobar čovjek
ne znači da je imao ikakvog pojma o čemu govori. Tako je objavio konačnu
"istinu" u svojoj trilogiji: "I konačno, razmišljamo o Isusu kao o Mladoženji a o
kršćanskoj Crkvi kao
0 nevjesti". Gut, hmm, hmm, gut. Tako su otišli moji slatki krumpiri, koje sam
povratila s gorčinom.
"Oprostite mi, gospodine". Uz gutljaje vode i snagom koja me poticala
iznutra, pronašla sam svoj glas, pogledala tog vrlo religioznog čovjeka
1 rekla, "Oprostite, ali što ste rekli kime se Isus oženio?". A biskup je pomalo
izbezumljeno pogledao prema mom ocu a moj se otac ubacio u razgovor i
odgovorio... moram reći ne toliko pokroviteljski, nego s onim staklenim
pogledom "poznajem osobu svojega Isusa". Odgovorio je "Isusa vidimo kao
Mladoženju koji je bio oženjen Crkvom", a i on i biskup kimali su glavama s
poštovanjem. O, da, rekla sam, "ali, tko je bila Isusova nevjesta?". A moj je
otac odgovorio "Vjerujemo da je kršćanska Crkva njegova nevjesta". "Dobro,
a što je s Marijom Magdalenom?". Crkveni je voda izgledao kao da mu je
pomalo neugodno, i ja sam znala da izazivam — no, nisam mogla stati. On i
moj otac upustili su se u govor o tome kako je Marija Magdalena bila grešna
žena, žena na zlu glasu koju je bog spasio i koju je blagoslovio naš Gospodin i
Spasitelj Isus Krist. Zatim je izblijedjela na pozadini kao da je bila samo jedna
od brojnih Isusovih sljedbenika.
Ono što su govorili pomalo me podsjetilo na sliku mlade žene koja pada u
nesvijest zbog muških rock zvijezda što sam je vidjela. I zamrznutu sliku.
Slikaj taj prizor. U tom sam trenutku shvatila da je moju Mariju umanjivao
Patrijarhat. Shvatila sam da znam da je ona zaista bila izgubljena Nevjesta. A
oni su radili na tome, stvarno se trudeći, da me uvjere u drugo... Ma što sam
shvatila te okrutne nedjelje davne 1970. godine, također sam spoznala da
sam dio malobrojne manjine koja je vjerovala da je Magdalena bila sveti i
važan dio emancipacije kršćanki. Rođena sam kao feministica, no toga sam
dana znala da moram napraviti sljedeći korak. Danas znam da je moje
utjelovljenje čitavo vrijeme bilo bliže Lisi Simpson nego bilo kome drugom.
Odjednom sam shvatila da moram napraviti golemi korak dok sam u ustima
imala okus ispovraćanih, gorkih slatkih krumpira. Razumijem da je Magdalena
još uvijek bila uglavnom u progonstvu — čak i dok su žene spaljivale svoje
grudnjake po cijeloj zemlji, ja sam zapekla zamisao u svojoj glavi...
Što je sveta prostitutka? Što je senzualni duh? Misteriji žena su drevni i
prethode Magdaleni za mnogo godina. Ona je bila netko tko je hodao i tko je
uklopio svoja učenja u svoje Biće... Kako ja to vidim, mnoga od Isusovih
ključnih učenja što su otkrivena u mnogim svetim spisima pronađenim u Nag
Hammadiju u središtu su imala ponovno ujedinjavanje aspekata ženstvenosti
— mudrosti i svjesnosti, Sophije i Achamotha — u jedno na "Križu Svjetla".
U tradicionalnom kršćanstvu lažne podjele daju nam dva lika: Djevicu Mariju i
Magdalenu. Naravno, unutar psihe oni moraju biti spojeni a ne polarizirani da
bi se kršćanka osjećala potpunom. Djevica Marija je ogoljena od svoje
seksualnosti ali je zadržala svoju duhovnost; Magdalena je ogoljena od svoje
duhovnosti ali je zadržala svoju seksualnost. Svaka mora imati svoju
cjelovitost. To nazivam "ženidbom dviju Marija".
Toliko je mnogo ljudi koji dolaze na moje nastupe s tom podjelom u sebi. Čini
se da se o nekome ne može razmišljati kao o tipu Božanske majke te steći
poštovanje onih okolo ako ta osoba nije istodobno sveta prostitutka. Dijelimo i
vladamo na najdubljim razinama, odstranjujući svoje vlastito duhovno Biće od
našeg fizičkog Bića. Nije li to bolno? I sama sam to proživljavala u jednom
trenutku. Da bih imala spolni odnos, morala sam preuzeti lik, jer nisam mogla
biti ja koju poznajem i pogledati u zrcalo te izraziti sve različite stvari koje
sam željela izraziti. U osnovi nisam znala kako "učiniti ono što sam upravo
učinila ispod pokrivača" a zatim se okrenuti na drugu stranu, uzeti svoje
naočale i knjige te otići u knjižnicu kao ista osoba. Ja sam oba ta stvorenja;
ona su jedna osoba, ali pokazalo se teškim sakupiti sve te dijelove i natjerati
ih da žive zajedno kao jedno cjelovito Biće. I, naravno, vidim to stalno po
svijetu — muškarci odlaze ljubavnici a zatim k ženi. A žena postaje kivna zato
što njoj nije dopušteno da doživi ili izrazi tu očito seksualnu stranu sebe, a
onda i ljubavnica postaje osvetoljubiva zato što nema svoje Božice i Uskrse.
Klavir je most koji razrješava te elemente. Glazba ima alkemijsku kvalitetu. A
na klaviru postoji više od jednoga glasa. Imate dvije ruke. Jedna može svirati
nebesku melodiju dok druga radi sasvim suprotno. Spajanje profanog i
svetog, ili strastvenog i suosjećajnog, događa se upravo ondje na tipkama. To
ponovno spaja vezu prekinutu prije mnogo vremena. Toliko je srama oko
unutarnje gladi strasti koja ponekad može biti osuđena kao profana, no
glazba može prići njezinoj stvarnosti, onoj koja je sveta ali nije prekinuta ni
odvojena.
To je ono što svete prostitutke znače. Nazvane Hierodulae, te su svećenice
boginje ljubavi — bilo da je zovemo Innana ili Ashera ili kako već — te svete
žene znale su kako preobraziti seksualno profano. Znam li kako su to činile?
Ne. No, učili su me da te svete prostitutke nisu mogle preobraziti ništa da su
"uzele" ili postale seksualne projekcije muškarca u čijem su društvu bile. To bi
značilo da su imale gnosis kako uspostaviti ravnotežu svetog i profanog.
Imale su razumijevanje seksualnosti koja živi u nesvjesnom, koje će, ako nije
podrezano i hranjeno možda preuzeti vrt osobe te zagušiti svo raslinje.
Pustoš. Igra gotova. Sljedeći igrač.
Ponekad, čini se, tražimo nešto izvan samih sebe zato što postoji odbacivanje
dijela naše svjesnosti. Kod poduzimanja te podjele moguće su pogreške.
Mnogo će ljudi reći da kanaliziraju Magdalenu, ali onda odvode sveto u
područje profanog i ostave ga ondje. Učili su me da kada radimo s
arhetipovima moramo zapamtiti da se povezujete s biti mnogo starijom od
nas, čiji karakter moramo poštivati. Mi nismo ta stvorenja. Svatko od nas ima
obrazac unutra. Možete vidjeti kada Afrodita radi kroz određene ljude.
Afrodizijak je već sama činjenica da udu u prostoriju. Osjećate taj miris u
njima. A to nije nešto što možete naučiti. To je srž, to je unutra. I ne možete
to razložiti niti proučiti uzorak krvi. No, ako to koristite a ne uklopite njegove
pouke i ne preobrazite sebe onako kako to izvorni mitovi opisuju, to može
postati prilično destruktivna situacija. Glad strasti može postati prilično
ovisnička i zloupotrebljiva. Trebalo mi je mnogo godina da to naučim.
Ako krenete tim putem, morate definirati ulogu svete prostitutke. Ulazite u
arenu u kojoj žene ne uzimaju projicirane slike što ih o njima imaju muškarci
tijekom seksa. Tkogod muškarac želio misliti da žena jest, to uopće nije ono
tko je sveta prostitutka ni za sekundu. One znaju tko su. I uklopile su to i
posjeduju taj koncept u svojim tijelima, bez hipoteke koju treba platiti. One su
vlasnice. One su morale obaviti posao da bi došle do tog vlasništva.
Znam da danas ima žena koju su uzele naslove svete prostitutke te
pokušavaju ići tim putem. No, ono o čemu govorimo pojavilo se u vrijeme
kada te žene nisu nazivane prostitutkama: to su bile Hierodulae ili Svete
žene. Njihova je uloga bila poštovana a one su za nju učile cijeloga života.
Bile su inicirane.
Bilo je i ima mnogih drugih izvodačica koje su odgojili vrlo religiozni roditelji a
onda kada mogu posjedovati tu bit i staviti je u svoju glazbu, njihova
senzualno-seksualna osobina koju nisu mogle priznati i sudjelovati u
stvarnom životu zapravo se materijalizira u glazbi. Kada bi itko znao da
svjesno sudjelujete u senzualno-seksualnoj osobini, bili biste izopćeni.
Smatrali bi vas grešnima. Elvis je proživio nešto poput toga, ako malo
razmislimo. Pratite korijene američke pop kulture i priča je ondje.
S Little Earthquakes počela sam se suočavati i sukobljavati s podjelom
između Marija, i osobno i u širem smislu. Nastavila sam to proučavati tijekom
Under the Pink phase. Mislim da je preuzimanje uloge gospođe Boga ili
ljubavnice Boga u pjesmi koju sam napisala a zove se "God" (engl. Bog — op.
prev.) s Under the Pink phase bilo veliki korak za mene osobno u ponovnom
ujedinjenju dviju Marija u mom Biću. Počela sam shvaćati da su mi potrebni
glasovi obje Marije da bih zadržala sidro za arhetip Božje gospode na mjestu
a koji sam željela utjeloviti da bih mogla pjevati tu pjesmu. Postavit ću sama
sebi pitanje što su mi ga postavljali ostali ljudi tijekom godina: "Definiraj koji
Bog, Tori? Koji je to Bog onaj Bog iz pjesme 'Bog'? Misliš li Bog, Bog? A moj je
odgovor "Ovisi što pod Bog, Bog mislite?".
U Gnostičkim evanđeljima Elaine Pagels piše,
Prema Hipostazu iz Arhona, pronađenom u Nag Hammadiju, i majka i njezina
kći bunile su se kada je postao "bezobrazan, govoreći 'Ja sam onaj koji je Bog,
i nema drugoga osim mene'... I glas je došao odozgo iznad carstva apsolutne
moći, izgovorivši 'Nisu u pravu, Samael' [što znači "bog slijepih"]. I on je
rekao 'Ako ijedna druga stvar postoji prije mene, neka se pojavi preda
mnom!'. I odmah je Sophia ("Mudrost") ispružila svoj prst te u tu stvar unijela
svjetlo te ju je slijedila dolje u područje kaosa... A on je ponovno rekao svojim
potomcima 'Ja sam onaj koji je Bog svega'. A Život, kći Mudrosti, povikala je
obrativši mu se 'Ti si pogrešni Saklas!'"
Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, to je Bog kojega spominjem u pjesmi
"God". Ne mislim na Isusovog Božanskoga Oca nazvanog i "svetim
Roditeljem, potpuno savršenim Predumišljajem, slikom Nevidljivoga, to jest,
Ocem svega, kroz kojega je sve postalo, prvim Ljudskim bićem", ponovno
citat iz Meyersa/ove?. U tom prijevodu Isus često spominje samoga sebe kao
"Dijete ljudskog roda"
Pčelinja je košnica, oblikovana od šesterokuta, bila temelj za vizualni dio The
Beekepera. Kada je bilo jasno da radimo unutar strukture koja je napravljena
od šest stranica, počela sam dalje dijeliti album na šest segmenata. Širi
podtekst The Beekeepera je vrt, iako se naša vizija "vrta Istočnog grijeha"
preobrazila u "vrt Istočne Grešne senzualnosti". Naš je vrt sačinjen od
"arhetipskih simbola za muško i za žensko, V kaležom i (oštricom)" (kako to
spominje Starbirdova u svojoj knjizi Magdalene's Lost Legacy/Magdalenino
Izgubljeno nasljeđe). Ona dalje kaže "To povezivanje ženstvenosti s pčelama
bilo je poznato i štovano u davnim vremenima: svećenice boginje Artemide
nazivane su melissae, a Demetra je nazivana "čistom Maticom". Na
hebrejskom jeziku ime Deborah, jedne od velikih junakinja Starog Zavjeta,
znači 'matica'."
Naš zvučni vrt za album The Beekeeper sastoji se od pustinjskog vrta,
kamenitog vrta, voćnjaka, staklenika, eliksira i ljekovitih biljaka te ruža i trnja.
Ondje se odvija priča o istočnoj grešnoj senzualnosti između muškarca i žene.
"Marvs of the Sea" ("Marije od mora") također je inspirirana Evanđeljem po
Mariji Magdaleni koje je prevedeno s koptskog s komentarom Jean-Yvesa
Leloupa. To evanđelje baca mnogo svjetla na odnose između učenika.
Petrova zavist prema Mariji Magdaleni je očita kada u tom evanđelju Marija
prepričava što ju je Isus (Učitelj) naučio nasamo. Kada je završila, nakon što
je Andrija (Petrov brat) izjavio da ne vjeruje kako je Učitelj izgovorio te misli, "
...Petar je dodao: 'Kako je moguće da je Učitelj govorio sa ženom na taj način,
o tajnama za koje ni mi sami ne znamo? Moramo li promijeniti svoje običaje i
slušati tu ženu? Zar je zaista odabrao nju i nju pretpostavio nama?'"
Nakon objašnjenja ovog citata Jean-Yvesa Leloupa, koje je proširilo moju
percepciju istoga, Evanđelje po Mariji nastavlja "Tada je Marija zaplakala i
odgovorila mu: 'Brate Petre, kako to možeš pomisliti? Zar vjeruješ da je to
samo moja mašta, da sam izmislila tu viziju? Ili zar vjeruješ da bih lagala o
našem Učitelju?'"
U tom trenutku postaje savršeno jasno da je to žena koja jednostavno ne
može pobijediti. Ne može pobijediti u povijesti jer je protjerana na svoj
položaj prostitutke. Ne može pobijediti svoje suvremenike, od kojih su mnogi
učenici zato što su ispunjeni ljubomorom na njezinu intimnost s Ješuom ili
Isusom (Učiteljem).
Odabrala sam istaknuti intimnost Isusa i Marije Magdalene u pjesmi "Marvs of
the Sea". Bila sam djelomično inspirirana da to učinim citatom iz Evanđelja po
Filipu (59.9) koji navodim ovdje iz Leloupova uvoda u Evanđelje po Mariji
Magdaleni: "Kada je riječ o jedinstvenoj i osobitoj prirodi njegova odnosa s
Marijom Magdalenom, Evanđelje po Filipu insistira, na primjer, da je Marija
osobita družica Isusova (koinonos)... "Gospodin je volio Mariju više od svih
ostalih učenika i često ju je ljubio u usta. Kada su ostali vidjeli koliko je volio
Mariju, kazali su "Zašto nju voliš više nego što voliš nas?"' A Spasitelj je
odgovorio ovako: "Kako je moguće da ne volim vas onoliko koliko volim nju?"
Odmah sam znala da je Marija Magdalena bila moja učiteljica. No, nisam
mogla doći do informacija niti sam poznavala put. Nisam znala kako da to
učinim. Pa onda bacate svoja pitanja u ono što se čini mirnim morem bez
vizija i znate da ste glupi zato što more ne može biti bez vizije. Čitavo vrijeme
tražite znakove... ali, kako oni izgledaju? Pa ste opet ondje, izgovarajući svoj
tekst, tražeći sitne znakove. No, je li vam potreban rendgentski vid da biste ih
uopće vidjeli? Pa, kao prvo, morala sam ponovno definirati klišejizirani oblik
slobode za žene. Čula sam da žene koje snimaju pornografske filmove kažu
da su oslobođene. To je njihovo pravo. Na neki način, to nije drukčije od
načina na koji sam pristupala seksualnosti na početku svoje karijere. No, kada
je žena pročišćena emocionalno ili fizički, tada smo do grla u Profanom, a
Svetoga nema nigdje u blizini. Cijela je senzualnost nestala. To je okrutnost
moći u svom najokrutnijem obliku. Promaklo nam je ono što je najvažnije,
sam smisao, koji je ekstaza, postajanje zajedno. Seks ili spolni odnos postaje
nešto o jednoj osobi koja je subjektom moći neke druge osobe, a to je ono što
je često i smisao religije. Nikada nisam sasvim shvatila je li seks u haremu
religije ili je religija u haremu seksa.
Zapitala sam se Postoji li način da doživim orgazam i zadržim svoju
duhovnost netaknutom? Za mene je to orgazam svih orgazama, a to je,
mislim, ono što proživljavam za vrijeme nastupa. Ne doslovce, nego u
umjetničkom smislu. A ono što u konačnici želite jest doživjeti to kada se
sjedinjujete sa svojim muškarcem ili svojim fizičkim parom.
Danas se osjećam kao da kročim stopama Mamice i Svete prostitutke. Čud no
je to — zbog toga gdje živim, [moja kći] Tash pohađa kršćansku školu. Kući
dolazi s određenim idejama o Bogu. Baš mi je neki dan rekla "Mamice,
vjeruješ li ti u Boga?". A moj je odgovor bio pitanje koje sam joj postavila:
"Misliš li na Boga onkraj Boga?". I znate li što sam učinila? Rekla sam sama
sebi "Pa, T, povuci se, ima samo tri i pol godine. To je tvoje stajalište, a ne
nužno i njezino". Ona kaže da se želi moliti. I kada vidim da ono što Tash
zaista želi raditi jest tek držati se za ruke i izraziti zahvalnost, kažem "Hajde,
blagoslovimo sve". Pa to i činimo. Ona se moli za apsolutno sve — pse, djecu,
sirene, Boga, njegovu gospodu — doslovce za sve. Isto tako uplićemo i dragu
Majku Zemlju; ona se moli i njoj. Ona shvaća dijete Isusa i razumije da postoji
Bog, ali shvaća isto tako i da postoji Majka, koja će za nju, nadajmo se, biti
dvije Marije ujedinjene. Budući da dvije Marije nikada nisu bile podčinjene niti
podijeljene u Tashinu biću, onda ima smisla da su dvije Marije rođene udane
u Tashinu malenom svijetu. Majka Zemlja je vladarica. Majka Zemlja je
probudila svoje kćeri.
ŽELJENA TAJNA
Kl LONGFELLOVV
Marija Magdalena djeluje na ljude na svim krajevima kreativnoga spektra.
Umjetnici je slikaju, pjevači pjevaju o njezinoj vjeri, njezinoj velikoj strasti, o
njezinu okaljanu ugledu. I, naravno, pisci pišu o njoj. Samo je po sebi
razumljivo da ona čini dobru fikcionalnu književnost. No, više od samog lika ili
čak i muze, Marija Magdalena mnogima se čini načinom da "stignu kući". Ona
je sredstvo ujedinjavanja kreativnog i duhovnog tako da zadovoljava oboje —
za tvorca jednako kao i za njegovu ili njezinu ciljanu publiku.
Ki Longfelloiv je jedna od takvih autora, čije iznimno detaljno istraživano i
pripremljeno djelo, The Secret Magdalene (Tajna Magdalena), zamišlja Mariju
kao stvarnu ženu, sa svim radostima i žudenjima, ženu iznimne inteligencije
pa čak i sa smislom za humor. Osim što je stvarna žena, Ki Longfellow iznosi
hipotezu da je "Mariamme Magdale-eder" bila filozofkinja, učiteljica, proročica
i još više: ona je "shvaćala sve", a to je spoznaja koja je u središtu
gnostičkoga učenja.
Spisateljica cijelog svog života, Ki Longfelloiv smatra da je tek kada je počela
pisati o Mariji Magdaleni zaista u potpunosti shvatila svoju umjetnost i sve
njezine implikacije. Poput mnogih koji Magdalenu ugrađuju u svoje kreativne
projekte, postala je potpuno zaokupljena njome i od strane nje, osjećajući
njezine osjećaje i uživajući u njezinoj mudrosti i rječitosti dok je pisala. Kako
nam ovdje sama kaže, njezino je iskustvo pisanja The Secret Magdalene
postalo mnogo više od vježbe iz kreativne fikcije. Na mnogo joj je načina
osiguralo njezinu osobnu gnosis.
Svoju sam prvu "knjigu" napisala u dobi od četiri godine — čitavih osam
stranica i to ilustriranih. Dakle, mislim da mogu reći da sam provela čitav svoj
život bruseći svoj zanat. I, ozbiljno govoreći, isto tako mislim da sam se čitav
svoj život pripremala za pisanje The Secret Magdalene.
Prije Magdalene, moji su romani bili strelice usmjerene na uobičajene mete:
okus književnog uspjeha, možda i neka manja financijska dobit... barem
dovoljna da zarađujem za život talentom što ga posjedujem. No, iako su me
priče što sam ih iznosila zanimale — često su me zabavljale, a ponekad bi me
čak i uzbuđivale — nisu mi bile drage. Tek kada sam otkrila, tajanstveno i
neobjašnjivo, želju da osmislim svoju vlastitu verziju o ženi zvanoj Marija
Magdalena, priča je istinski proklijala iz dubine moga srca.
A opet, nisam čak niti sigurna da sam napisala The Secret Magdalene. Ne
sasvim. Glas Marije Magdalene (koju moje romaneskno ja naziva "Mariamme
Magdal-eder") jest njezin. Naravno, svi romanopisci shvate da likovi o kojima
pišu postepeno sami oživljavaju, djelujući i govoreći onako kako možda njihov
autor nije izvorno namjeravao. U The Secret Magdalene ipak se činilo da su
stvari otišle još malo dalje. Kroz mene kao da je protjecao neki osjećaj
Magdalene, što se oblikovala na stranicama potpuno odjevena u čaroliju,
dostojanstvo i mudrost. Dan za danom, slušajući njezin jedinstveni glas koji
mi je mirno govorio u mojoj glavi kako, knjiga je oživljavala. Počela sam se
radovati našoj dnevnoj "konverzaciji". Počela me iznenađivati. Počela je
govoriti neočekivane stvari tako prekrasno i tako jednostavno, da sam često
zastajala s pisanjem samo da bih okusila ono što je nastajalo na mom platnu.
Postala je više od zamisli što je dobila svoj glas: osjećala sam ju. Osjećala
sam sanjarenje kad i ona, doživljavala vrtoglavicu kad i ona, gorjela sam od
znatiželje zajedno s njom, strahovala kad i ona. Počela sam joj se diviti.
Postala je moja muza. Njezin duh, njezina inteligencija, njezino opsežno
učenje, njezin izniman manjak taštine, njezina blesavost ponekad, njezin očaj
i njezino beznađe, i konačno, njezina velika srčanost dok je živjela životom
kakav bi malo ljudi moglo izdržati. U jednom trenutku, nisam sigurna kada,
shvatila sam da me odabrala, jer ja to zasigurno nisam stvorila. Nikada nisam
osjećala da je dajem kao poklon svijetu, nego više kao da je ona sebe davala
kao poklon meni.
Danas zaista mislim da sve što sam ikada napravila — svi tekstovi, sva
putovanja, duge godine učenja, svi važni ljudi u mom životu — čini čarobne
komponente krajnjeg razloga mojeg umjetničkog postojanja kao Ki
Longfellovv: napisati The Secret Magdalene.
Dopustite mi da objasnim što mislim pod "dubinom svoga srca". Kao mlada
djevojka doživjela sam trenutak gnosisa. Spontan, naizgled netra-žen... ali,
dogodio se. Toliko mnogo stvari može izazvati iznenadni slom. U mojem je
slučaju to bila ljepota, osjećaj ljepote što je projurio mojim mislima i svim
mojim osjetilima, otvarajući me blaženstvu savršenog, sigurnog i sasvim
brižnog kozmosa. I nikada se nisam "oporavila". Prije tog trenutka, imala sam
najave i shvaćala sam Tennvsonov više nego uzbudljiv stih "...but trailing
clouds of glory do ive come". Plovila sam u malenim arkama
strahopoštovanja. Nakon tog trenutka više nisam bila ista kao prije. Ne kažem
da sam izgubila razum ili da sam izgubila svoj osjećaj same sebe. A sasvim
sigurno ne tvrdim da sam postala savršena, pa čak ni bolja. Samo tvrdim da
sam dobila duhovnu perspektivu koja mi omogućava do današnjeg dana da
pronalazim veselje, pa čak i utjehu, u onome što se čini da jest, ali nije obična
"stvarnost". U stvarnosti nema ništa obično.
Gnosis je nazivana mnogim nazivima: tihim opijanjem, kozmičkom svijesti,
božjim vidom. William Blake nazvao ju je "Jeruzalemom". Walt VVhitman
"tijelom električnim". Prema Emily Dickenson nazivana je... pa, prema Emily,
onoliko naziva koliko je pjesama napisala, ali, uglavnom, mislim "vječnošću".
A kada je riječ o Isusu, on ju je nazivao "Kraljevstvom božjim". Nitko nije
izgubljen i nitko nema potrebe da bude nađen. Upravo je gnosis ono što je
izgubljeno i ono što treba biti pronađeno.
Ja sam pripovjedačica koja je do određene mjere usavršila svoje umijeće. Kao
pripovjedačica nisam mogla niti zamisliti bolji način ponovnog otkrivanja
"Jeruzalema" nego kroz Mariju Magdalenu, onu koju Gnostička Evanđelja
nazivaju "Ženom koja je sve shvaćala".
No, najprije sam je morala pronaći te ukloniti pobožnu boju od sedam stotina
godina s njezina tužna lica.
To je trajalo sedam godina.
Magdalenina je priča stara, ona koju su prepričavali prvi gnostici, a prije njih
Egipćani a još prije njih Sumerani. Poput svih velikih priča, i ova postavlja
vječna pitanja. "Tko smo?", "Zašto smo ovdje?", "Gdje je ovdje?" i "Što se s
nama događa nakon smrti?". To su zasigurno prva pitanja što su ih postavljali
upravo prvi ljudi gledajući u drevne zvijezde.
Zato što je Magdalenina priča univerzalna priča o usmjeravajućim mitovima o
našim životima, satkala sam priču o Sophiji, koja je Mudrost, iz i u pričama
Sinoptičkog Evanđelja, uvijek tražeći način da dopusti mojoj Mariamne da
govori. A iznad i ispod iste svuda oko Magdalenina glasa ispričana je i moja
priča. U mladoj Mariamne ima i velik dio mene, mojega mladenačkog zanosa
za filozofiju i misterije. Kada Mariamne i njezina prijateljica iz djetinjstva
Saloma iznenade same sebe stvarnom čarolijom i svojim urođenim psihičkim
sposobnostima dok se igraju s čarolijama i napicima, one iskazuju dio mojega
iskustva te zadovoljavaju moju ljubav prema misteriji i magiji. Kada se utrkuju
kroz veliku Aleksandrijsku knjižnicu, i ja trčim s njima. Kada se Mariamne duri
zbog sitnica, uživa u nekoj tek naučenoj stvari, kad očajava nad svrhom,
raspravlja o filozofskom konceptu s nekim kao što je Filon, užasnuta je
čovjekom koji je zaustavio Legije, osjeća ljubomoru kada Isus razgovara s
ženom kod bunara, to su isto tako i moji trenuci. Ni jedan pisac ne ostavlja
samoga sebe izvan svoga djela. To je nemoguće.
A što se tiče stvarnog života prave Mariamne, možda je bila i učinila mnogo
više nego što danas možemo i zamisliti. Nisu sve žene bile vezane za
muškarce. Nisu sve žene bile siromašne i izrabljivane. Lako je moguće da je
Marija Magdalena bila bogata a do svojega je blaga mogla doći na čitav niz
načina. Ako je bila bogata, lako je moguće da je bila nezavisna. Isto tako nije
imala potrebe da bude svećenica reda da bi bila obrazovana.
Knjige u formi svitaka bile su dostupne onima koji su ih mogli kupiti. U njezino
je vrijeme bilo mnogo imućnih žena, mnogo žena iznimno inteligentnih a neke
od njih odlučile su putovati s prorocima i svetim ljudima i brinuti za njih, baš
kao i ostali njihovi sljedbenici. Nije nužno da je Magdalena bila udata za Isusa
ako mu je služila u takvoj ulozi. Ali, da, mogla je biti njegova supruga. Ili je
možda bila najmudrija od svih njegovih učenika. Mogla je isto tako biti i
njegova učiteljica. Ako kopate dovoljno duboko, bilo je mnogo izvanrednih
žena skrivenih iza slavnih muškaraca.
Mnogo je razloga zbog kojih sam odabrala Mariju Magdalenu prikazati i kao
ženu i kao muškarca u The Secret Magdalene. Učinila sam isto i sa Salomom.
Okolnosti i tajnost zahtijevale su od njih da se pre-rušavaju u muškarce. Tako
su se mogle slobodno kretati medu muškim "kolegama" kao jednaki/e
protagonisti/ice. Živeći životom muškaraca navelo ih je da shvate što znači
biti drugi spol tako da svaki spol može rasti u emocionalnoj mudrosti.
Pretpostavka da uloga muškarca isto tako simbolizira prastaru misao da
molitelj mora postati muško da bi čuo učenje. Dok je muško, Marija
Magdalena poznata je pod imenom Ivan. Kada je žena, ona može podučavati
Isusa, ili Jošuu kako bi ga nazivali, svoje vlastite emocionalne lekcije. Kada joj
je dopušteno da bude žensko, Mariamne Magdal-eder mogla se povezivati s
njim na seksualni način a u isto vrijeme stajati pred njim kao jednaka nakon
što ju je prihvatio kao "muškarca" — što znači sposobnu razumjeti. Saloma je
možda putovala s Ivanom Krstiteljem kao Šimun, a možda je postala i
njegovom omiljenom učenicom. I, konačno, obje su ponekad žene a ponekad
muškarci kako bi promicale jednostavnu misao da su svi ljudi i muško i
žensko te da ni jedno nema prevlast nad drugim.
The Secret Magdalene jest moje viđenje midrasha, novog mita dobivenog od
staroga ali koji je ipak čitav potaknut izvanrednim glasom Magdalene koja je
moja Magdalena, a možda uvelike svoja Magdalena, ona koja je otkrivena u
nedavno pronađenim drevnim tekstovima. Odustala sam od borbe s tim
problemom. Ostavljam ga na ulazu u Kreativnost. Kada prodemo kroz ta
vrata, više nije važno tko što kome priča... to je samo priča, to je umjetnost,
to je spoznaja. Važno je djelo.
Tijekom dugih godina što sam ih provela istražujući Isusa Krista i Mariju
Magdalenu, da ne spominjem njihova vremena (gotovo svi suradnici u knjizi
što je sada držite u rukama okretali su se na neki način The Secret
Magdalene), otkrila sam dojmljive usporedbe između tradicija misterija
mnogih drevnih kultura i svog osobnog iskustva gnosis. To je bilo otkriće koje
me šokiralo i priču o Magdaleni pretvorilo u univerzalni mit, simbol potrage za
smislom što nam je svima zajednička. No, kada sam pročitala Gnostička
Evanđelja pronađena u egipatskom selu Nag Hammadi, bila sam potpuno
zaprepaštena. Ono što sam naslućivala, Marija Magdalena je znala mnogo
prije mene. Ono što želim reći u The Secret Magdalene, ona je već rekla.
Upravo sam iz tih tajnih starih rukopisa saznala da su je nazivala "Ženom koja
je sve shvaćala". Dok sam sjedila nad svojim knjigama, radovima i
kompjuterskim programom za pisanje, pjevušila sam zbog tog otkrića. Marija
Magdalena, u nekom obliku, na neki način, obraćala mi se... kao što se, bez
sumnje, obraća svakome tko je voljan poslušati je.
Zajedno s tim, nadam se da sam u glasu Marije Magdalene pronašla način da
pomognem uskrsnuti načelo ženstvenosti u ljudskom djelovanju, a što je još
važnije, u duhovnom smislu, ponovnu uspostavu načela boginje, kako je
obično bilo shvaćeno i prihvaćeno u drevnim vremenima. Ponavljam još
jednom, susret Mariamne i Isusa u The Secret Magdalene zahtijevao je od nje
da preuzme krinku muškarca, Ivana nižeg, ili Ivana, učenika kojega je Isus
volio, zato što se u židovskoj kulturi onoga vremena žena inače nikada ne bi
našla u privatnom društvu muškarca s kojim nije u rodbinskim odnosima. U
tom smislu, dakle, snaga načela ženstvenosti morala je Isusu biti otkrivena i
to uz pomoć Ivana/Mariamne. Slično tome, moj roman, mislim, služi da bi
izmamio naše shvaćanje uzajamne povezanosti snaga ženstvenosti i
muškosti što se spajaju da bi stvorile cjelovitu istinu. Istinu o Bogu, ili Izvoru,
kao našem unutarnjem urođenom pravu, i načelu ženstvenosti kao izlijevanju
izvora u kreativnoj igri prirode.
Tijekom mnogih stoljeća Isus je postao Bogom, ali je Magdalena postala
"posrnula žena". Kako se približavamo početku novoga tisućljeća, ona je
postala također, i to ne samo u popularnoj fikcionalnoj književnosti, "Sveti
Gral". Više od boginje i mudre žene, ona je uzdignuta do razine spasiteljice,
jednake Isusu. Pod time mislim da je poput Isusa Marija Magdalena u
opasnosti da postane više od ljudskog bića a time i više od svoji vlastitih moći
koje može podijeliti u svojem shvaćanju što je gnosis ili "spoznavanju Svega".
Baš kao što Isusa ne bi smatrali Bogom nego bi nas potaknuo da "spoznamo"
boga u nama samima, ona je proživjela čitav svoj život ne zato da bi bila
nazvana Boginjom, nego zato da bismo mogli činiti ono stoje ona činila.
Na kraju krajeva, čini se da sam napisala The Secret Magdalene u nastojanju
da odvratim tu opasnost. Marija Magdalena spoznaje Sve. Ono što je ona
spoznala, možemo spoznati svi. Mora postojati razlog zbog kojega mi se
obratila, baš kao što se obraća ovoj ili onoj osobi. U našim razgovorima bilo je
zaista jasno da je željela podučavati. Sve što sam učinila jest da sam pomogla
na jedini način na koji sam mogla. Poslušala sam je.
MARIJA MAGDALENA SUPERZVIJEZDA
KATHLEEN MCGOVVAN
Priča Kathleen McGoivan ima onu vrstu zaključka o kojima većina pisaca
može samo sanjati. Nakon više od dva desetljeća koje je provela istražujući i
pišući svoju trilogiju The Magdalene Line, Kathleen McGozvan počela je
proces potrage za agentom, lako je interesa bilo, nije bilo ugovora o
izdavanju na vidiku te je na kraju odlučila sama objavit prvi dio trilogije, The
Expected One, u ožujku 2004. godine.
Knjiga je gotovo trenutačno privukla pozornost. Završila je u rukama
poznatog književnog agenta što je McGoivanovoj priskrbilo ugovor vrijedan
milijun dolara s nakladnikom Simon & Schuster. U međuvremenu, njezina
prva verzija knjige koju je izdala u vlastitoj nakladi na eBayu postiže cijenu od
100 dolara.
Brojni romani kojima je u središtu vizija Marije Magdalene njihovih autora,
objavljeni su u proteklih dvadeset godina. Roman Kathleen McGoivan mogao
bi postati najpoznatiji i najčitaniji — djelomično zbog njezina talenta kao
spisateljice, djelomično zbog njezine osobne priče a djelomično i zahvaljujući
ovom osobitom trenutku u kojemu ljudi po cijelom svijetu, ljudi različitih
vjera, pokazuju novo zanimanje za taj povijesni lik o kojemu znamo tako malo
a zamišljamo tako mnogo. Za Kathleen McGoivan, koja u svoje slobodno
vrijeme radi na filmskoj i televizijskoj verziji svoje knjige i svoje osobne priče,
sva ta novopro-nadena pozornost samo je vrh ledene sante. Njezin odnos s
Marijom Magdalenom, koji je započeo kada je imala deset godina, nije samo
priča o slavi i bogatstvu. Riječ je o hrabrosti, upornosti, vjeri — i uvođenju
osjećaja milosti, ravnoteže i istine u svijet. Njezine su knjige, vjeruje ona, na
kraju krajeva, njezin doprinos toj potrazi.
U ovom zanimljivom eseju napisanom posebno za ovu knjigu, McGoivanova
pripovijeda priču o tome kako ju je Marija Magdalena "uhvatila" kada je imala
deset godina i kako je, nakon što je radila kao novinarka u Belfastu, "slijedila
svoje srce" u potrazi za usmenim tradicijama o Mariji Magdaleni u Francuskoj
i drugdje po Europi.
Krivim Andrevva Llovda VVebbera i Tima Ricea. Oni su sve započeli. Kada
sam imala deset godina, moja moderna i napredna majka spakirala je moju
stariju braću i mene u karavan Ford Falcon te se uputila da pogledamo
filmsku verziju Isusa Krista Superstara u našem lokalnom kinu. Za sve nas to
je bila ljubav na prvi pogled. Na povratku kući stali smo u trgovini ploča i
kupili ploču s glazbom iz filma — skupi dvostruki album koji je u to vrijeme bio
malo iznad naše kupovne moći, ali nas troje toliko smo moljakali dok majka
konačno nije popustila.
Tog ljeta smo doslovce izlizali te ploče puštajući ih na našem prijenosnom
gramofonu. Odigrali smo čitavu dramu od početka do kraja pjevajući zajedno
s pločama i plešući na terasi pred kućom. Taj se ritual ponavljao doslovce
svakoga dana barem mjesec dana. Dečki su podijelili glavne uloge i svađali
su se oko toga tko će igrati Isusa i Judu, a zato što sam bila jedina djevojčica
a postojao je samo jedan ženski lik, ta je uloga bila isključivo moja. Zvali smo
to ljetom superstara i svaki sam dan u srpnju provodila u svojoj desetoj godini
života odigravajući odanost Marije Magdalene Isusu omotana u crveni pončo
moje majke. Do današnjeg dana odlično glumim Yvonne Elliman pjevajući "I
Don't Knovv How to Love Him". U toj ranoj dobi, nikako nisam mogla znati
kakva se vrsta mentalnog i duhovnog temelja oblikuje u mojoj svijesti tog
ljeta superstara.
Došavši do kasnih tinejdžerskih godina, razvila sam se iz mlade studentice
novinarstva u spisateljicu i aktivisticu punu idealizma. Preselila sam se u
Europu i zaronila u nemirnu politiku Sjeverne Irske tijekom osamdesetih
godina. Upravo sam tijekom tog razdoblja razvila sve skeptičniju perspektivu
na zabilježenu, a time i prihvaćenu, povijest. Kao svjedokinja dramatičnih a
često i nasilnih događaja, shvatila sam da u svakoj pojedinoj okolnosti
zabilježene verzije nije bilo baš nikakve sličnosti s onim što se događalo pred
mojim očima. Prepričavanje tih događaja u medijima često mi je bilo
neprepoznatljivo: te su zabilježene verzije bile napisane kroz slojeve
političkih, društvenih i osobnih predrasuda. Moj mladenački idealizam slomio
se dok sam shvaćala da je "istina" zauvijek izgubljena.
Ili nije bila?
Počela sam osjećati okupirajuću obavezu da propitujem povijest. Sa svime što
sam otkrila, shvatila sam da sam sada na rubu oštrice potencijalno radikalne
perspektive —¦ da u osnovi ne vjerujem ničemu što je zapisano kao povijesni
dokaz!
Kamo me to, dakle, dovelo? Bila sam povjesničarka koja više nije vjerovala,
novinarka koja je vjerovala da nema pouzdanih izvora što su mi bili dostupni
u knjižnicama ili na mikrofilmovima. Gdje bih mogla pronaći odgovore koje
sam tražile?
Obiteljska povijest prepričavanja priča kroz moju irsku lozu po majci dovela
me do konačnog odgovora: folklora. To zvuči kao fantastičan i nedužan svijet,
ali to je moćna i izrazito izdržljiva tradicija, stara koliko i samo čovječanstvo.
Moje vlastito iskustvo u Irskoj osnažilo je moje izrazito uvjerenje u važnost
usmenih i kulturnih tradicija koje sačinjavaju folklor i zašto su tako često
najbogatiji izvor razumijevanja koje imamo o ljudskom iskustvu. Tijekom dana
što sam ih provela u Belfastu, intervjuirala sam pripadnike tajnih političkih
društava i članova podzemnih paravojnih skupina. Najvrednija saznanja
uvijek su dolazile iz priča koje su bile povezane od strane insajdera, izvještaji
iz prve ruke što uključuju detalje o događajima i tradicijama koje su
prenošene s oca na sina, s majke na kći, sve do kada seže ljudsko sjećanje.
Nijedan od tih podataka ne može se pronaći nigdje u tiskanim dokazima.
Čuva se isključivo u glavama lokalnih stanovnika, iz razloga ne manje velikih
od onih života i smrti.
Ti lokalizirani događaji na ulicama Belfasta postali su moj mikrokoz-mos. Ako
su bili stalno preoblikovani i mijenjani u vodećem tisku, što je značilo kada taj
koncept primijenimo na makrokozmos svjetske povijesti? Ne bi li sklonost
manipuliranju istinom postajala sve veća i apsolutnija dok gledamo dalje
unatrag u povijest, do vremena kada su samo oni vrlo bogati, izrazito
obrazovani i politički pobjednici mogli zabilježiti događa-
Kao žena, željela sam tu ideju odvesti još jedan korak dalje. Od osvita pisanih
dokaza, golemu većinu materijala što ih znanstvenici smatraju znanstveno
prihvatljivima stvorili su muškarci određenog društvenog i političkog statusa.
Vjerujemo u istinitost dokumenata jednostavno zato što mogu biti "potvrđeni"
za određeno vremensko razdoblje. No, datiranje tinte i papira metodom
ugljika ne može nam reći ništa o perspektivi ili potencijalnom planu ljudske
ruke koja je te riječi stavila na papir. Rijetko uzimamo u obzir činjenicu da su
bili zapisani za mračnijih vremena kada su žene imale lošiji status od stoke ili
se čak vjerovalo da uopće nemaju dušu! Koliko je veličanstvenih priča za nas
izgubljeno zato što žene koje su se u njima pojavljivale nisu smatrane
dovoljno važnima, pa čak ni dovoljno ljudskima, da bi zavređivale spomen?
Koliko je žena u potpunosti ukonjeno iz povijesti?
Zatim postoje i one žene koje su bile toliko moćne i važne u svjetskim
vladama da ih nije moguće zanemariti. Mnoge koji su pronašle svoje mjesto u
povijesnim knjigama zapamćene su kao zloglasne zločinke — preljubnice,
spletkarice, prevarantice, pa čak i ubojice. Jesu li te karakterizacije pravedne
ili su koristili političku propagandu da bi oduzeli vjerodostojnost ženama koje
su se usudile pokazati svoju inteligencije i snagu? Naoružana tim pitanjima i
svojim rastućim osjećajem nepovjerenja prema onome što je znanstveno
prihvaćeno kao povijesni dokaz, odlučila sam istražiti i napisati knjigu o
ozloglašenim ženama. Nazvala sam je Maligned and Misunderstood te sam
počela raditi s nekima od naj-zloglasnijih dama u povijesti, uključujući i Mariju
Antoanetu i Lucreziju Borgiju.
Bila je to tek jedna od vremenskih podudarnosti koja će promijeniti moj život:
kada sam 1993. godine napisala knjigu, povratak na scenu rock-opere Isus
Krist Superstar stigao je u Los Angeles. Jednostavno sam morala vidjeti tu
predstavu osobno, ali u to sam vrijeme vjerovala da je to samo čin tople
nostalgije. Kada je glumica koja je glumila Mariju Magdalenu zakoračila na
pozornicu i ja sam pjevala riječi koje sam tako dobro znala iz djetinjstva,
shvatila sam da sam na nekoj podsvjesnoj razini bila spremna razumjeti
njezinu priču nekih dvadeset godina ranije. Kao odrasla žena, odjednom sam
bila preplavljena snagom i važnošću Marijina nasljeđa. Je li moguće da je
zaista bila toliko bliža Isusu, više od bilo kojeg drugog učenika? A ipak
povijest čuva njezino nasljeđe kao ono prostitutke i posrnule žene? Počela
sam vjerovati u to.
Odlučila sam steći veću svijest o toj zagonetki Novog Zavjeta u smislu njezine
važnosti kao Kristove sljedbenice. Znala sam da su reforme 2. vatikanskog
koncila učinile određeni napor da isprave nepravdu Magdalenine ocrnjene
reputacije kako ju je prvo oblikovao papa Grgur Veliki u šestom stoljeću s
onom neimenovane grešnice. To je bila moja polazišna točka. No, otkrila sam
da je objašnjenje Crkve, možda i dobronamjerno, bilo manje učinkovito od
opoziva na dnu stranice trideset i osam za priču koja je mnogo godina bila na
naslovnim stranicama. Moja je namjera postala uklopiti priču Marije
Magdalene kao jednu od mnogih u kontekstu čitavog opusa koji ima raspon
od dvadeset stoljeća. No, Marija Magdalena imala je za mene drukčije
planove, i počela ih je obznanjivati nezaustavljivom silom.
Slijedom toga, proganjao me niz ponovljenih snova u kojima su se pojavljivali
isprepleteni životi Marije Magdalene i Isusa. Neobjašnjive i često natprirodne
pojave dovele su me do istraživačkih smjernica što su me odvele na četiri
kontinenta. Dok sam pokazivala svoju marljivost i čitala svaki povijesni i
znanstveni izvještaj do kojega sam mogla doći, većina istih bila je
razočaravajuća. Postavljali su više pitanja nego što su davali odgovora te sam
samo željela više. Slijedila sam svoje srce i glavu dok sam proučavala druge
putove istraživanja koji me nikada nisu iznevjerili — usmenu tradiciju. Moje
zanimanje za Marijin folklor pretvorilo se u opsesiju dok sam doživljavala
fascinantne kulturne tradicije što su očuvane s ljubavlju i žestokom strašću po
čitavoj zapadnoj Europi. Pozvana sam u unutrašnje svetište tajnih društava i
upoznala sam čuvare informacija tako svetih da me i dan danas potpuno
iznenađuje da oni, kao i informacije što ih čuvaju, postoje — a to čine već
dvije tisuće godine.
Folklor i tradicije Europe isto su tako pružale nova saznanja u neke od tajni
Marije, one koje nikada nisu razjašnjene ni na koji način koji bih smatrala
prihvatljivim kroz tradicionalnu znanost. Bogata i prekrasna inačica životne
priče Marija Magdalene otkrivena mi je, ona koja ju prikazuje očito i jasno ne
kao samo "apostolicu apostola" nego kao ne manje od dinastičke kraljice i
zakonite i voljene supruge Isusa Krista. Svim srcem vjerujem da Marija
Magdalena nije samo vođa rane Crkve, nego osoba kojoj je Isus povjerio svoju
svetu misiju. Pripovijedam tu priču u cjelini,jednako kao i priču o svom
osobnom putovanju do spoznaje u svom na činjenicama utemeljenom romanu
The Expected One.
Osim toga, postoji čitavo pronađeno blago informacija za onu osobu koja je u
potrazi za duhovnim, većina napisana u razdoblju između drugog i četvrtog
stoljeća, a koje nisu uključene u tradicionalni kanon Crkve. Tisuće stranica
materijala čeka da bude otkriveno: alternativna Evanđelja, Djela apostolska i
različiti tekstovi koji otkrivaju detalje i saznanja o životu i vremenu Isusa
Krista a koji će biti potpuno novi čitateljima što nikada prije nisu pogledali
dalje od četvorice evanđelista. Smatram da proučavanje svih tih materijala,
uključujući i folklor i tradiciju Europe i Bliskog Istoka, s otvorenim srcem i
glavom, mogu sagraditi most svjetla i razumijevanja medu brojnim podjelama
kršćanstva pa i šire od toga.
Fascinantne detalje o vjerovanju u važnost Marije Magdalene možemo
pronaći u veličanstvenoj umjetnosti renesanse i kasnije, jer su je veliki slikari
opetovano slikali. Većina žena na Botticellijevim alegorijskim slikama — poput
trudnih božica u središtu Primavere i ljupke žene u školjki iz Rođenja Venere
— zapravo su prikazi Marije Magdalene. Ta je Marija muza mnogim drugim
umjetnicima, među kojima su i Ghirlandaio, El Greco, Poussin pa čak i
Salvador Dali. Možemo je pronaći u bajkama, dječjim pjesmicama ("Mary had
a little lamb... ) i starim trubadurskim pjesmama napisanim u čast toj
najkreposnijoj i tužno nedodirljivoj dami. Po mnogim je stvarima moderna
rock-opera Isus Krist Superstar nova vrsta usmene tradicije — umjetničko
sredstvo pripovijedanja važne priče uz pomoć strasti i snage glazbe. U stvari,
otada sam upoznala stotine obožavatelja mjuzikla VVebbera i Ricea koji snazi
glazbe pripisuju zaslugu za to što ih je pretvorila u pobožne kršćane! I dok
prikazi Marije Magdalene u modernim djelima održavaju nesretnu predodžbu
o njoj kao o prostitutki, ja ih smatram zaslužnima jer ju prikazuju kao ženu
ustrajne vjere i milosti.
Ima elemenata priče o Mariji Magdaleni kako je ja pripovijedam koji ne mogu
biti potvrđeni uz pomoć nekih lako prihvatljive znanstvenih izvora. Oni
postoje kao usmene tradicije i sačuvani su u iznimno zaštićenim uvjetima od
strane onih koji su se stoljećima bojali posljedica. Moje vlastito iskustvo iz
godina provedenih u Belfastu pomoglo mi je da shvatim mentalitet kulture
koja svoja vjerovanja ne zapisuje jer bi tako nešto samo dovelo do progona,
hapšenja pa čak i smrti. Drevni sljedbenici Marije Magdalene, poznati kao
katari, živjeli su u strahu od takve odmazde i to s pravom: proganjala ih je
srednjovjekovna Crkva, okrutno ih je mučila i ubijala na najstrašnije načine.
Više od milijun ljudi masakrirano je na jugu Francuske zbog svojih "heretičkih"
vjerovanja u ulogu Marije Magdalene kao Isusove supruge a, slijedom toga, i
istinske duhovne utemeljiteljice kršćanstva u Zapadnom svijetu. Katari su na
nezamislivo težak način naučili da je jedini način da opstanu taj da svoje
znanje zadrže za sebe a svoje tradicije pomno čuvaju kao zaštićene i tajne.
Takve su ostale i do današnjeg dana, kada tajna društva tiho čuvaju čistu
vjeru svojih ljudi — Isusova učenja koja je u Europu donijela njegova duhovna
partnerica.
Kroz godine koje sam posvetila istraživanju, raspravljala sam, propitivala,
dokazivala pa čak i popuštala u mnogim pitanjima sa svećenicima i
vjernicima više vjera. Sretna sam što imam prijatelje i suradnike iz mnogih
područja duhovnosti, uključujući i katoličke svećenike, luteranske
dušobrižnike, gnostičke praktičare i poganske svećenice. U Izraelu sam
upoznala židovske znanstvenike i mistike, jednako kao i pravoslavne
gvardijane svetih kršćanskih mjesta. Moj je otac baptist, moj je suprug
pobožni katolik, a moja majka potomak prastarih irskih tradicija štovanja
boginje i prirode. Svi su ovi pojedinci dio mozaika mog sustava vjerovanja.
Unatoč tisućama razlika u njihovim filozofijama, svaki od ovih ljudi
blagoslovio me istim darom: sposobnošću da razmjenjujem ideje i ulazim u
dijalog slobodno i bez bijesa.
A to je, za mene, bit priče o Mariji Magdaleni. Ona me naučila toliko toga o
hrabrosti, ustrajnosti i vjeri tijekom godina istraživanja. Saznala sam da je
Marijina poruka poruka ljubavi, tolerancije, opraštanja i osobne odgovornosti.
To je poruka jedinstva i neosudivanja za sve ljude svih sustava vjerovanja.
Moje je veliko veselje to što je svijest o svijetu propitivana i povećana uz
pomoć ponovnog oživljavanja istinite priče o Mariji Magdaleni. Sada je njezino
vrijeme da zasja, i to vraćajući nas kao obične ljude u stanje milosti i
ravnoteže uz pomoć njezine mudrosti.
I ondje ćete me naći ako mi se želite pridružiti kao hodočasnici na putu
potrage i spoznaje, kao netko tko očajnički želi saznati kako stvoriti nebesa
na zemlji onako kako su nas Isus i Marija željeli naučiti. Lako ćete me uočiti ¦
— bit ću odjevena u crveno i pjevat ću glazbu iz Isusa Krista Superstara.
9
POTPUNO MODERNA MARIJA
MAGDALENA ZA DVADESET I PRVO STOLJEĆE
Ako je Isus mogao povjeriti ženi da objavi najvažniju od svih vijesti, Radosnu
vijest, zašto žene ne mogu držati propovijedi u Katoličkoj crkvi danas?
— BARBARA GRANTS, Future Church
Saznala sam da je Marijina poruka ona o ljubavi, toleranciji, opraštanju i
osobnoj odgovornosti. To je poruka o jedinstvu i neosuđi-vanju za sve ljude
svih vjerskih sustava. Najveće mi je veselje što je svijest o svijetu dovedena u
pitanje i postavljena uz pomoć oživljavanja istinite priče Marije Magdalene.
Sada je njezino vrijeme da zasja, vraćajući, nas ljude, u stanje milosti i
ravnoteže kroz svoju mudrost.
— KATHLEEN MCGOVVAN
Marija Magdalena za ovo vrijeme je figura koja poziva na djelovanje. Poput
Tine Turner ili Dixie Chick, to znači podići stražnjicu i glasovati; učiniti nešto u
vremenu u kojemu živimo.
— JANE SCHABERG
DUHOVNA POTRAGA MARIJE MAGDALENE
DEIRDRE GOOD
Kako razjašnjava ovaj esej, veza Deirdre Good s Marijom Magdalenom je
istodobno profesionalna i snažno osobna. Na profesionalnoj razini možemo
čuti glas jedne od najmudrijih znanstvenica na svijetu kada je riječ o Mariji
Magdaleni i ranokršćanskom vjerovanju i iskustvu/doživljaju. Istraživanja radi
na izvornom koptskom, aramejskom i ostalim biblijskim jezicima i profesorica
je Novog Zavjeta na Općem teološkom seminaru. To je navelo Deirdre Good
da povjeruje kako duhovna vizija Marije Magdalene pruža podlogu za intimnu
vezu s Isusom, takvu koja nadilazi smrt, vrijeme i prostor. Na osobnoj razini,
kaže da za nju Marija Magdalena utjelovljuje utješnu i ohrabrujuću prisutnost
suočenu s očajem, "jedinu prisutnost iz koje izvire nada".
Za obje te profesionalne i osobne perspektive, Deirdre Good je vrlo tražena
kao učiteljica, predavačica i komentatorica, s brojnim nastupima u medijima
koji joj služe na čast. Također je uredila i knjigu Mariam, the Magdalen, and
the Mother, koja je sastavljena od eseja što dolaze iz znanstvenih i
biblioloških zajednica. Njezina najnovija knjiga je Jesus' Familv Values. Kao
suradnica i urednica Tajni Marije Magdalene, Deirdre Good je pridonijela ne
samo svojom stručnošću, nego i ovim esejom koji odražava njezino uvjerenje
da čitatelji trebaju imati osjećaj o tome što Marija Magdalena predstavlja
izvan kontroverza što samo plijene naslove.
U središtu priče o Mariji Magdaleni jest njezin susret s uskrsnulim Isusom.
Kada se sretnu u vrtu, ona postaje svjedokinjom Isusova uskrsnuća. Kao prvi
svjedok te dobre vijesti, ona propovijeda apostolima i zaslužuje naslov
"apostolice apostola". No, kako i zašto je Isusa srela sama, i što je njihov
razgovor značio i mogao značiti zaslužuje proučavanje.
Malo je onih koji su u antička vremena, uključujući i Isusove učenike, smatrali
žene sposobnima za percepciju bilo kakve vrste, a kamoli one uskrsnulog od
mrtvih. Tako je svjedočenje Marije Magdalene uskrsnuću, o čemu
pripovijedaju Evanđelja, postavilo pitanja o antropologiji i spolu,ili točnije, o
tome tko spoznaje što i kako to može biti shvaćeno? Koji su bili (i jesu) načini
na koje žene i muškarci sudjeluju i prepoznaju uskrsnulog Isusa? I, konačno,
istražit ću način na koji je kršćanska tradicija shvaćala susret između Marije i
Isusa da bi prenijela središnju ideju o uskrsnuću: Božji dar uskrsnuloga života
izražen je u odigravanju veze između ljudi. Da bi uskrsnuće bilo stvarno i
(ponovno) uspostavilo njihov odnos, Marija Magdalena i Isus moraju pružiti
ruke jedan drugome preko smrti i kroz vrijeme i prostor. Za uskrsnuće su
najvažnije ljudske veze.
VIDJETI, SPOZNATI, DODIRNUTI I ČUTI
Kao prvo, želim istražiti načine na koje različiti izvori naglašavaju različite
percepcije. Kako je Marija Magdalena spoznala uskrsnuloga Isusa? Je li dar
percepcije njezin i samo njezin ili su se i drugi natjecali u tome? Ima li ona
osobit način shvaćanja? Pisci Evanđelja, umjetnici, glazbenici i teolozi kažu da
uz pomoć vida, percepcije, dodira i sluha Marija Magdalena spoznaje
uskrsnuloga Isusa. U novozavjetnom Evanđelju po Mateju, dvije žene
spoznaju Isusovo uskrsnuće uz pomoć vida, sluha i dodira. Na putu da objave
vijesti o uskrsnuću, Isus ih presreće i pozdravlja. Marija Magdalena i druga
Marija zastaju, dodiruju nogu uskrsnuloga Isusa i iskazuju mu svoje štovanje.
Rečeno im je da odu i kažu ostalim učenicima da će vidjeti Isusa u Galileji.
Upravo uz pomoć osjetila vida i dodira spoznato je uskrsnuće. Vid i dodir vode
do štovanja.
Evanđelje po Ivanu ide još i korak dalje. Veliku važnost pridaje Marijinu
prepoznavanju Isusa uz pomoć sluha, više nego vida ili dodira. Kada Marija
tek ugleda Isusa, misli da je vrtlar i obraća mu se kao takvom. Vidje varljiv.
Tek kada uskrsnuli Isus izgovori njezino ime, ona zaista čuje i shvaća
prepoznajući njegov glas. No, učenicima objavljuje Radosnu vijest riječima
"Vidjela sam Gospodina!". Naravno, "vidjeti" o kojem ona govori moglo bi
obuhvaćati i percepciju a uključivati i sluh. Tako Evanđelje po Ivanu opisuje
Marijino spoznavanje uskrsnuća sredstvima zvuka i ispravljenoga vida.
U istome evanđelju Isus će se uskoro pojaviti pred Tomom da bi se posvetio
Tominim zahtjevima da ga vidi i dodirne: "Ako ne vidim ožiljke od čavala na
njegovim rukama i ne stavim svoj prst u rupe od čavala, a svoju ruku u
njegov bok, neću vjerovati!", izjavljuje on. Pogledaj me i dodirni me, kaže Isus
Tomi kada se pojavi pred njim. No, Isus dodaje opomenu: "jesi li povjerovao
zato što si me vidio? Blaženi oni koji nisu vidjeli, a ipak vjeruju". Vid i dodir
imaju svoje mjesto i svoja ograničenja, zaključuje Isus. U prisutnosti Tome,
Isus hvali one čija percepcija uskrsnuća ide dalje od Matejeve preferencije
vida i dodira da bi obuhvatio vjeru utemeljenu ne samo na vidu i dodiru, nego
također i na sluhu.
Kasnija umjetnička i glazbena tumačenja susreta između Marije i Isusa u vrtu
pored prazne grobnice naglašavaju i vizualne i slušne aspekte njihova
susreta. Takvi tumači žele umjetnički prikazati uskrsnuće. Na slikama, Marija
gleda Isusa. Možda i pruža svoju ruku prema njemu. Njega možemo vidjeti u
pogrebnoj odjeći ili kao vrtlara. Jedna ruka može držati vrtlarski alat. Druga
može prikazivati riječi "Ne dodiruj me!". Međutim, blizina tih dviju figura
povezuje ih zajedno u neobičnom kontrastu u odnosu na Isusovu zabranu.
Dobro poznata pobožna pjesma "In the Garden" taj prizor prikazuje glazbeno.
C. Austin Miles, njezin skladatelj, priča o tome kako ju je uopće napisao:
Jednoga dana u ožujku 1912. godine, otvorio je Bibliju na Ivanu 20 i kao da je
postao dio prizora u kojemu Marija kleči pred Isusom, plačući "Rabboni" u
znak prepoznavanja.
Dok je svjetlo blijedjelo, činilo mi se da stojim na ulazu u vrt, gledajući prema
dolje na put koji je blago vijugao, zasjenjen granama maslina. Žena u bijelom,
pognute glave, ruku stegnutih oko vrata, kao da želi zagušiti vlastite jecaje,
hodala je polagano u sjenu. Bila je to Marija. Kada je došla do groba, na koji je
stavila svoju ruku, sagnula se da pogleda u njega i odjurila dalje. Pojavio se
Ivan u lepršavom ogrtaču, gledajući u grob, zatim je stigao Petar koji je ušao
u grobnicu, a polagano ga je slijedio Ivan. Dok su odlazili, ponovno se pojavila
Marija; naslanjajući glavu na svoju ruku pored groba, plakala je. Okrenuvši se,
vidjela je Isusa kako stoji, kao i ja. Znao sam da je to On. Kleknula je pred
Njim, s rukama ispruženim i gledajući u Njegovo lice uzviknula "Rabboni! "*
Miles nastavlja da je pod inspiracijom ove vizije napisao stihove pjesme
najbrže što je mogao a zatim kasnije iste večeri i glazbu za pjesmu.
U vrtu
Dolazim u vrt sam,
Dok je rosa još uvijek na ružama;
I glas koji čujem, kako se spušta na moje uši,
Sina Božjeg odaje.
Refren:
I On hoda sa mnom
I On hoda sa mnom
I kaže mi i ja sam Njegov;
I radost koju dijelimo dok se zadržavamo ondje,
Nitko drugi nikada nije upoznao.
* Citirano u Simple Gifts: Great Hymns: One Man's Search for Grace, Billa
Hendersona.
On govori i zvuk Njegova glasa Je tako sladak da ptice utišavaju svoju
pjesmu, I ta melodija koju mi je On dao, Zvoni u mojemu srcu. Refren
Ostao bih u vrtu s Njime, Iako je oko mene padala noć, No On mi naređuje da
idem; glasom tuge, Njegov me glas doziva. Refren
Mnogi ljudi znaju i pjevaju ovu pobožnu pjesmu a da ne shvaćaju njezinu
povezanost s Marijom Magdalenom. Ona daje kolektivan glas Magdaleni u
ulozi svakoga vjernika nakon smrti Isusa, a njezin su jezik i osjećajnost
erotični i snažni.
U svojem shvaćanju ograničenja vida i dodira, Evanđelje po Ivanu pomaže
čitateljima da se suoče s fizičkom odsutnošću Isusa za čitatelje iz prvog
stoljeća. U isto vrijeme, ni vid, ni zvuk niti dodir nisu zanemareni niti
umanjeni u evanđelju: Mariji Isus govori tako da ga ona može čuti a Tomi se
Isus pokazuje tako da ga ovaj može dodirnuti. A ipak Isus na kraju pohvaljuje
vjeru koja nije vidjela ali ipak vjeruje. Hvali li one čija je vjera utemeljena na
nečemu manje čujnom i manje opipljivom? Pojavljujući se pred Marijom
Magdalenom i Tomom, Ivanovo evanđelje kao da priznaje da vjera žudi za
nečim čujnim i opipljivim. Umjetnički i glazbeni tumači toga prizora shvaćali
su tu žudnju.
Marijina vizija uskrsnuloga Isusa kako je ispripovijedana u Evanđelju po Mariji
shvaćena je kroz njezin um. Ono što imamo od tog Evanđelja započinje s
Marijom koja tješi uznemirene učenike riječima utjehe. Učenici zatim počinju
raspravljati o Spasiteljevim riječima. Petar pre-klinje Mariju da za ostale
učenike prepriča riječi Spasitelja koje je samo ona čula. Ono što im ona govori
je njezina vizija uskrsnuloga Isusa. Taj izvještaj počinje s njezinim pitanjem
Isusu: doživljava li čovjek viziju dušom ili duhom? Spasitelj odgovara da ni
duša niti duh ne doživljavaju viziju, nego um. Isus joj kaže: "Blažena ti si jer
se nisi pokolebala kada si me vidjela jer gdje je um, ondje je blago!". U
opisivanju i Isusovim pohvalama Marijinih racionalnih moći shvaćanja,
Evanđelje po Mariji prekoračuje granice. Rijetkost je pronaći ženske moći
racionalne percepcije opisane a kamoli hvaljene u bilo kojem tekstu kasne
antike.
Kršćanski tumači Ivana 20, vjerojatno nesvjesni Evanđelja po Mariji, nastavili
su pitati zašto su upravo žene, među njima i Magdalena, bile one i koje su
susrele Isusa. To je pitanje o spolu i načinima percepcije za koje se
smatralo da su žene sposobne. Teolog Akvinski je, na primjer, ustvrdio daje
upravo navodna veća sposobnost žena za voljenje iskazana u njihovoj
vjernosti Isusu kod Raspeća i njihova rana prisutnost na Uskršnje jutro ono
što će im zajamčiti, kaže on, brže sudjelovanje u blaženoj viziji od muškaraca.
Akvinski ima bolje mišljenje o ljubavi nego o intelektualnoj spoznaji, a to je
drukčija vrijednosna procjena. Možda je Akvinski imao bolje mišljenje o
ženama kao sposobnima za veću ljubav.
RAZLIČITA EVANĐELJA, RAZLIČITI SVJEDOCI
Izvještaje o susretu između Isusa i Marije Magdalene možemo naći u duljem
završetku kod Marka, u Ivanovu evanđelju a isto tako i u Evanđelju po Mariji.
U Evanđelju po Mateju, kako smo vidjeli, dvije žene, od kojih je jedna Marija
Magdalena, sreću uskrsnuloga Isusa. Kod Luke nekoliko žena tumači praznu
grobnicu kao nešto što znači ostvarenje Isusova proročanstva o razapinjanju
na križ i uskrsnuću koje objavljuju apostolima. No, one ne vide uskrsnuloga
Isusa.
Prema završetku dodanom Marku, najstarijem evanđelju, i Ivanu, posljednjem
od četiri novozavjetna Evanđelja koja su napisana, Isus se pojavio najprije
pred Marijom Magdalenom a zatim pred ostalima uključujući jedanaest
učenika. U dodatku Marku, Marija Magdalena je određena kao ona iz koje Isus
istjeruje sedam demona. Njezina je priča dočekana s nepovjerenjem. Kod
Luke, s druge strane, nekoliko žena uključujući i Mariju Magdalenu donose
miomirise do grobnice da bi pomazale Isusovo tijelo. Kod Mateja, Marija
Magdalena i druga Marija odlaze pogledati grob. Nema nikakva spomena
miomirisa. Anđeo Gospodnji susreće ih ondje s viješću daje Isus uskrsnuo. Na
putu da ostalim učenicima prenesu tu vijest, Isus ih je presreo i obratio im se.
One su ga zgrabile za nogu i iskazale mu poštovanje. Isus ih je poslao da kažu
"njegovoj braći" da podu u Galileju gdje će ga vidjeti. U Evanđelju po Luki,
apostoli kojima donose vijesti o praznom grobu ne vjeruju ženama.
Svaka priča iz Evanđelja o posjetu žena praznom grobu naglašava elemente
što su u skladu s određenim evanđeljem. Tišina žena kod praznoga groba u
Markovu evanđelju: "Nisu rekle ništa nikome jer su bile u strahu" je odgovor
svetim što se odražava u Petrovoj reakciji na preobrazbu Isusa u Marko 9:6,
"jer su bili u strahu". Tišina kod Marka je odgovor na manifestaciju božanstva,
a ne opis nijemih žena koje nisu uspjele objaviti uskrsnuće.
U Matejevu evanđelju, strah od žena je povezan s epifanijom ili
manifestacijom božanskoga, kako vidimo u opisu Magova koji traže mjesto
nad kojim se zvijezda smirila u 2:10, točnije, nad mjesto Isusova rođenja:
"[Magovi] su bili preplavljeni radošću". Radost daje Mariji Magdaleni i drugoj
Mariji krila da donesu Radosnu vijest ostalim učenicima. Sljedeći čin obaju
žena kod praznog groba i Magova kod Isusova rođenja jest iskazati
poštovanje Isusu. Matej opisuje ispravnu ljudsku reakciju na božansko: strah i
radost nakon kojih slijedi štovanje. To je preobrazba Markova jednostavna
straha. Nije nužno opis onoga što se dogodilo kada su žene otišle do
praznoga groba.
Središte Lukine priče, s druge strane, je na muškarcima koji su čuli izvještaj o
praznom grobu od strane žena, ali koji nisu vjerovali iskazu žena i nisu mogli
konstruirati njegovo značenje. Isus kritizira njihovo ograničeno razumijevanje
ali mu se posvećuje i to pomno: "O budalasti ljudi i polagani na srcu da
povjeruju sve ono što su proroci objavili! Nije li bilo nužno da mesija mora
pretrpjeti te stvari a zatim se uzdići u svojoj slavi? Zatim im je, počevši s
Mojsijem i svim ostalim prorocima, tumačio stvari o sebi u svim spisima". Za
skupinu prestrašenih učenika, Isus kao da je bio duh. Posvetivši se njihovim
strahovima, Isus ohrabruje učenike da pogledaju njegove ruke i da ga dodirnu
jer, kaže on, duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam. Pogledavši,
tekst se nastavlja prepričavanjem da su u svojoj radosti bili nepovjerljivi i još
uvijek začuđeni. Zato on jede komad pečene ribe u njihovoj prisutnosti.
Lukina usrdotočenost na promjenu od nevjerovanja u iskaz žena do radosnog
nepovjerenja i do vjerovanja ostvarena je kretanjem uz pomoć vida do dodira
pa do promatranja Isusa kako jede. Naglasak na jedenju u skladu je s
evanđeljem u kojemu je Isus rođen u životinjskoj hranilici ili u "jaslama" i u
kojemu Isusa uobičajeno vidimo kako jede sa skupljačima poreza, grešnicima
i mnogim drugima tijekom svoje svećeničke službe. To je sredstvo uz čiju je
pomoć veza sa zemaljskim Isusom ponovno uspostavljena i uz čiju će se
pomoć prva jeruzalemska zajednica u Djelima apostolskim, drugo poglavlje
kod Luke, okupljati u hramu i kućama radi lomljenja kruha i molitve.
Zašto Ivan naglašava sluh kao način prepoznavanja uskrsnulog Isusa koji se
pojavljuje pred Marijom Magdalenom u Ivanu 20? Zašto Ivan omalovažava vid
kao način prepoznavanja kada Isus kaže Tomi u Ivanu 20:29: "Jesi li
povjerovao zato što si me vidio? Blaženi oni koji nisu vidjeli a ipak vjeruju".
Vjerovanje nadilazi vid i dodir u Ivanovu evanđelju. Uskrsnuli Isus može
ponuditi doručak s ribom i kruhom Šimunu Petru u Ivanu 21, ali on ih sam ne
jede. No, sluh nigdje nije prezren.
Ivanov naglasak na sluhu kao percepciji i sluhu koji vodi do vida podsjećaju
na drevne teorije o vidu nasuprot zvuku. Vid, kako tvrdi Platon na nekoliko
mjesta, može biti "najoštriji od naših tjelesnih osjetila" (Fedra 250d) zato što
navodno daje najspremniji pristup nematerijalnim idejama uz pomoć
komparativno čistog medija vatre/svjetla (Timaios 45), no sluh ovisi o
potpuno materijalnom mediju, zraku, u koji su i govornik i slušatelj uronjeni.
Promatranje čuva odvojenost između objekta vida na strani onoga koji gleda i
subjekta koji promatra, dok sluh, s druge strane, dovodi u pitanje razliku
između subjekta i objekta. Kada čujemo zvuk,naši logički umovi mogu
izdvajati određene zvukove kao dijelove govora i razlikujući ih jednog od
drugog, ali ipak uši čuju raspon zvukova između. U danoj riječi čujemo
mogućnosti drugih riječi koje su gotovo prisutne u zvukovima te riječi. Ono
što se događa je, u stvari, jeka koja prati svaku riječ u tekstu i poništava
navodnu čvrstoću riječi koja zvuči.
Ivanovo evanđelje naravno naglašava zvuk i sluh iz teoloških razloga.
Riječi kojima evanđelje započinje podsjećaju na Knjigu postanka: U početku
bijaše riječ, to jest, zvuk. Evanđelje opisuje Isusa kao riječ Božju. Da bi
objasnili Marijino čujno prepoznavanje Isusa u Ivanu 20, mnogi ljudi citiraju
Isusove ranije riječi u evanđelju što opisuju ovcu koja je prepoznavala i
reagirala samo na glas pastira: " Kada je (pastir) izveo sve svoje, on hoda
pred njima, a ovce ga slijede jer poznaju njegov glas. Stranca neće slijediti,
nego će bježati od njega, jer ne poznaju glas stranaca".
Isusove riječi u Ivanu su jasne ali njihovo značenje nije: često su nejasne.
Smatram korisnim prisjetiti se podsjetnika Normana Petersona da samo Isus i
pripovjedač znaju što se događa u Ivanovu evanđelju. Ponekad pripovjedač
stavlja čitatelje u sliku. To je slučaj ovdje kada pripovjedač o susretu između
Isusa i Marije u Ivanu 20 otkriva identitet vrtlara čitatelju prije nego što
vrtlara prepoznaje Marija. Odgovarajući na pitanja anđela "Ženo, zašto
plačeš?", ona objašnjava, "Zato što su odnijeli moga Gospodina i ne znam
kamo su ga položili". (Ivan 20:14). Rekavši to, okrenula se i ugledala Isusa
kako stoji, ali nije znala da je to bio Isus. Zahvaljujući pripovjedaču, čitatelj ili
slušatelj pripovjedačeve riječi zna ono što Marija ne zna. No, Marija nije nužno
oštećena. To je poput slušanja Isusa u Bachovoj Pasiji sv. Mateja: prije nego
što Isus otvori usta, violine stvaraju halo efekt oko svega što on kaže. Štogod
je rečeno, slušatelj zna obratiti pozornost na riječi zbog violina. Čak ne
morate niti čuti ono što on kaže, jednostavno znate da će Isus progovoriti.
Sada kad "vrtlar" progovara, čitatelj ili slušatelj Ivanova Evanđelja je u
položaju da predvidi da je dano nešto više od vrtlarskoga savjeta. Ono što
ćemo čuti jest glas Isusov. Znamo i možemo predvidjeti Marijino
prepoznavanje Isusa.
Isus joj se obraća na grčkom: "Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?". Na ta
pitanja ona odgovara kao da odgovara vrtlaru: "Gospodine, ako ste ga odnijeli
nekamo, recite mi gdje ste ga položili i ja ću ga odnijeti". Ona ne prepoznaje
glas ni riječi, ali čitatelji Ivana ih prepoznaju. Drugo vrtlarevo pitanje, "Koga
tražiš?" okruženo je Bachovim violinama. Podsjeća na prve Isusove riječi u
evanđelju upućene učenicima Ivana krstitelja: "Što tražite?". To nije samo
ispitivanje. Ono što traže jest u stvari Isus, kojega je prepoznao sam Ivan
Krstitelj kao Mesiju. Ivanovi učenici napuštaju ga i slijede Isusa.
Dakle, slušatelji i čitatelji Ivana i vrtlar možda komuniciraju ali žena i Isus to
ne čine. To je trenutak u kojemu Ivan koristi dijalog da bi potpomogao
otkriće. Ivan je to činio po cijelom svom evanđelju. Najbolji primjer toga je
dijalog što ga Isus vodi sa Samaritankom kod bunara u Ivanu 4. Dijalog je u
antičkom svijetu razmjena u kojoj se odvija postepeno prosvjetljenje. Dijalog
kod Ivana, s druge strane, jest sredstvo po kojemu Isus uključuje nekoga u
konverzaciju o dubljem značenju običnih stvari, poput "tko je tvoj suprug" (sa
Samaritankom) ili "koga tražiš?" (sa ženom u vrtu). Čitatelji znaju da će takva
vrsta ivanovskoga dijaloga cijeniti svoju upotrebu ovdje čak i ako to žena u
vrtu ne čini. Međutim, budući da dijalog ne vodi nikamo, Isus pokušava
drugim jezikom, točnije palestinskim aramejskim. On se obraća ženi izravno:
"Mariam!". Sada taj jezik ona čuje i razumije: "Okrenuvši se, ta mu osoba (ž.)
kaže na hebrejskom 'Rabboni', što znači 'učitelju'."
Prepoznavanje se događa kada Isus govori jezikom koji Marija razumije. Ne
ono što on kaže, nego kako to kaže, jest ono što donosi prepoznavanje. Čini
mi se da su Isusove riječi iznenađenje čak i za čitatelje i za slušatelje Ivanova
Evanđelja. Tvrdim da kada oni konačno komuniciraju, i on i ona govore
različitim jezicima. Prevoditelji na engleski nastoje razjasniti da je on poziva
"Marijo!". To je njihov pokušaj da protumače Isusove riječi. Ono što on
zapravo izvikuje jest njezino ime na palestinskom aramejskom — Mariam! To
je danas vrlo poznato ime. Dakle, što želim reći? Slušatelji su iznenađeni
Isusovim pozivom unatoč engleskim prijevodima. Ono što se doimalo kao
prednost slušatelja bilo je samo privremeno. Sada čujemo njih dvoje kako
razgovaraju na različitom jeziku koji je očuvan na grčkom u Ivanovu
evanđelju. Čak i ako znamo tko je "vrtlar" kada se on obraća Mariji, nismo ga
čuli kako govori aramejski u čitavom evanđelju. On ne govori aramejski s
križa niti ga koristi da bi izvodio čuda ili se molio Bogu kao što to čini kod
Marka, na primjer. Razgovor "Mariam!" i "Rabbi!" uzima dvije osobe u vrtu iz
našega razumijevanja i ostavlja ih neobično drugima čak i dok komuniciraju
zajedno na svojem jeziku. Međutim, to je potpuno prikladno za evanđelje u
kojemu je Isusov govor obično nejasan za slušatelje, čak iako to i jest glas
Božji.
Izvještaji o slušnim vizijama Marije Magdalene nastavljaju se u glazbi i u priči:
Zlatna legenda, trinaestostoljetnoj zbirci životopisa svetaca koju je napisao
talijanski dominikanski redovnik Jacobus de Voragine, koja nam daje, iako
legendaran, detaljan opis njezine povijesti i prijašnjeg karaktera:
Marija Magdalena nazvana je tako zbog svoje povezanosti s gradom
Magdalumom. Rođena je od plemenitih roditelja koji su zapravo bili kraljevske
loze. Zajedno sa svojim bratom Lazarom i sestrom Martom posjedovala je
Magdalum, utvrđeni grad dvije milje udaljen od Genezareta u Betaniji, blizu
Jeruzalema, i velik dio samoga Jeruzalema...
Ona upoznaje Isusa koji "ju je zapalio svojom ljubavlju za njega, učinio ju
jednom od svojih najbližih suradnika i s ljubavlju ju je branio u mnogim
prilikama". Nakon Kristova uzašašća, ona putuje u Francusku sa svojom
sestrom Martom i bratom Lazarom, gdje se konačno smiruje u životu
usamljenice:
U međuvremenu se blažena Marija Magdalena, želeći se posvetiti nebeskoj
kontemplaciji, povukla u opustošenu divljinu gdje je ostala u anonimnosti
trideset godina na mjestu što su ga za nju pripremili nekolicina anđela. U toj
divljini nije bilo vode, nije bilo drveća ni trave, niti bilo kakve utjehe bilo
kakve vrste, tako da je bilo jasno da ju je naš iskupitelj naumio hraniti ne
zemaljskom hranom nego samo slatkišima nebeskim. Svakoga dana u sedam
kanonskih sati uzdigli bi je u nebesa anđeli i stvarno slušali, s njezinim
tjelesnim organima sluha [istaknuli urednici] sjajna blagozvučja nebeskih
zborova. Dakle, ispunjavana dan za danom tom izvanrednom nebeskom
hranom, ona nije imala ni najmanje potrebe za tjelesnom hranom kada bi bila
vraćena natrag u svoju špilju.
GLAS MLADOŽENJE
Drugi način na koji je kršćansko tumačenje shvaćalo jezgru duhovne vizije
Marije Magdalene bilo je shvatiti je kao nevjestu iz Pjesme nad Pjesmama:
potraga za njezinim voljenim, slušanje njega, pronalaženje njega, držanje
njega i ne puštanje ga da ode. To je u suprotnosti sa zapovijedi "Ne dodiruj
me!" što je Isus daje Mariji u evanđelju. Vidimo primjere Marije Magdalene
kao nevjeste iz Pjesme nad pjesmama koja traži Isusa iz drugog stoljeća do
kasnog srednjeg vijeka. To je poseban način shvaćanja duhovne potrage
Marije Magdalene.
U drugom stoljeću naše ere, Ćiril iz Jeruzalema održao je nekoliko krsnih
predavanja kandidatima za kršćansko krštenje. U četrnaesto-stoljetnom
krsnom predavanju, Ćiril jasno shvaća Mariju Magdalenu koja prihvaća Isusa i
zna da kandidati za krštenje trebaju željeti učiniti isto. Ćiril donosi citate iz
Pjesme nad pjesmama u glavi i ustima Marije Magdalene. U Ćirilovu
izvještaju, žene iz Matejeva Evanđelja pojavljuju se uz Mariju Magdalenu kod
Ivana:
Mladoženju i Tješitelja duša tražile su one plemenite i hrabre žene. Došle su,
te blagoslovljene žene, do grobnice i tražile su Njega Koji je uskrsnuo, a suze
su i dalje kapale iz njihovih očiju, kada su trebale prije plesati od radosti zbog
Njega koji je uskrsnuo. Došla je Marija tražeći Ga, prema Evanđelju, a nije Ga
pronašla: i ubrzo je začula Anđela i poslije toga ugledala je Krista. Jesu li,
dakle, i te stvari također zapisane? On kaže u Pjesmi nad pjesmama, Na
krevetu svom tražila sam Njega kojega je moja duša voljela: Marija je,kaže se,
došla dok je još bio mrak. Na krevetu svom tražila sam ga po noći, tražila sam
ga, i pronašla sam ga. A u evanđeljima Marija kaže, Odnijeli su mojega
Gospodina, i ne znam gdje su ga položili.
Kada anđeli upitaju žene zašto traže živoga medu mrtvima, Ćiril dodaje:
No, ona nije znala i u njezinoj osobi Pjesma nad pjesmama izrečena je
anđelima, vidjela je njega kojega je njezina duša voljela? Bilo je tek malo
onoga što sam prenijela od njih (to jest, od dva Anđela), dok nisam pronašla
Onoga koga je moja duša voljela. Držala sam ga i nisam ga željela pustiti.
Moj drugi primjer te interpretacije je iz takozvane Biblia Pauperum ili "Biblije
za siromašne". Porijeklo te knjige je nepoznato ali do kasnog srednjeg vijeka
postojali su mnogi primjeri iste. Odražavajući opće raširenu metodu
tumačenja Biblije uz pomoć tipologije, u Bibliji za siromašne, predmeti i
epizode iz Staroga Zavjeta bili su viđeni kao nešto što slikovito predočava
aspekte Kristove službe. Knjiga je izdanje sa slikama i tekstom što su ih
stvorili dojmovi iz rezbarenih drvenih ploča. Između 1460. i 1490. godine, to
je bila tradicionalna forma izdavaštva koja je dovela do tiskanja knjiga
pokretnoga tipa. Je li knjiga bila zaista osmišljena da obrazuje siromašne ili je
bila namijenjena da poduči svećenstvo u propovijedanju nije sigurno.
Međutim, tiskarstvo je pomoglo u širenju knjige.
Tri prikaza na jednoj jedinoj stranici opisuju prizore za koje se smatralo da su
tipološki međusobno povezani. Na primjeru Pločice 16 vidimo Krista koji se
pojavljuje pred Marijom Magdalenom u vrtu na srednjoj pločici. To je
tumačenje stiha Ivan 20. Krist drži vrtlarsko oruđe. Na prikazu slijeva vidimo
kralja Babilona kako posjećuje Danijela jutro nakon što je Danijel bačen u
lavlji brlog. Otkriće da je Danijel živ kralju je donijelo veliku radost. Natpis na
latinskom jeziku iznad prikaza nastavlja: "I zaista kralj slikovito predočava
Mariju Magdalenu [latinski: Mariam Magdalenam] kada je otišla do groba.
Nakon što je vidjela Gospodina, isto se tako radovala izvanredno zato što je
on uskrsnuo od mrtvih".
Prikaz na desnoj strani naslovljen je "Kći Siona otkriva svojeg Bračnog druga".
Pokazuje nevjestu i mladoženju kako grle jedno drugo. To je referencija na
treće poglavlje Pjesme nad pjesmama. Natpis na latinskom jeziku kaže:
"Čitamo u Pjesmi nad pjesmama, poglavlje 3, da kada je nevjesta pronašla
svoga ljubljenoga, rekla je, 'Pronašla sam onoga kojega moja duša voli; grlit
ću ga i neću ga pustiti'. Ta nevjesta slikovito predočava Mariju Magdalenu
koja je, vidjevši svojeg bračnog druga, to jest Krista, poželjela dodirnuti ga.
Krist je odgovorio: "Ne dodiruj me; još nisam uskrsnuo svojem Ocu'". Natpis
pod pločicom kaže: "Ljubljena nevjesta sada uživa u dugo traženom suprugu"
i "Pokazujući se o Kriste utješio si svetu Mariju".
Na srednjovjekovnim ilustracijama vidimo opće rašireno shvaćanje da
nevjesta u Pjesmi nad pjesmama traži i nalazi svojeg ljubljenog, prikazuje
Mariju Magdalenu u njezinoj potrazi i pronalaženje Isusa u vrtu. Ono što
nevjesta (Marija Magdalena) kaže na latinskom svitku iznad njezine glave
(srednjovjekovni ekvivalent oblačićima u stripu) jest "Držim ga i neću ga
pustiti".
Ta dva primjera pokazuju da daleko od potiskivanja shvaćanja erotske veze
između Isusa i Marije Magdalene, Crkva je nastavila prikazivati istu u poučnim
priručnicima za vjernike i u ilustriranim Biblijama poput Biblije za siromašne.
U susretu između Isusa i Marije Magdalene primjer nevjeste koja traži svojeg
ljubljenog objašnjava ne samo prisutnost Marije Magdalene na grobu u vrtu
nego i upornost njezine potrage i žar njezina stiska. Ono što vidimo u
zagrljaju Isusa i Marije Magdalene jest ljubav koja prevladava i nadilazi smrt.
Tako, bez obzira vidi li Marija Magdalena oštrijim uvidom, čuje glas, možda
glas njezinog ljubljenog, pokušava ili ga zaista dodiruje, kršćanska tradicija
prikazuje njezinu potragu za Isusom kao univerzalnu i takvu koja sadrži
duboku spoznaju i ljubav što ponovno stvara kroz prostor i vrijeme pa čak i
smrt, vezu između njih. Dan Brovvn je trebao gledati dalje/šire!
ODVOJENE, ALI UOPĆE NE JEDNAKE*
Crkva i njezin problem s boginjom
ANNA QUINDLEN
Postoji važna politička dimenzija u ponovnom procjenjivanju Marije
Magdalene jednako kao i teološka, društvena i povijesna. Preciznije, to daje
dala glas stalno rastućem broju žena koje danas osporavaju hijerarhiju svoje
Crkve s ovim pitanjem: ako je Marija Magdalena zaista bila "apostolica
apostola", osoba koju je on "volio" više nego ostale učenike i njegova bliska
"družica", zašto su žene i dalje marginalizirane kada je riječ o vodstvu u
Crkvi?
* Ponovno tiskano uz dopuštenje International Creative Management, Inc.
Copvright © 2006 Anna Ouindlen.Anna Quindlen, dobitnica Pulitzerove
nagrade, spisateljica, kolumnistica i rimokatolkinja, pridružuje se eri de coeur.
U ovoj kblumni napisanoj za Newsweek, Quindlenova ističe da, iako se čini da
se Isus upuštao u religiozni diskurs sa ženama tijekom svojega života i nakon
svoje smrti — čak i prihvaćajući žene, unatoč vremenima — doktrinalni
konzervativci u najrazličitijim religijama još uvijek odbijaju učiniti isto danas.
Bez obzira bilo to uz pomoć straha, lažne pobožnosti ili mizogini-je, žene su
bile, a i dalje su, izostavljene iz konverzacije u mnogim vjerskim skupinama
kojima dominiraju muškarci. (Isključivo muški sastav dvanaestorice učenika
još uvijek koristi Vatikan da bi isključio žene iz zaredivanja.)
Krajnje je vrijeme, kaže ona, da Crkva prihvati modernu jednakost.
Quindlenova tvrdi da kuća koja je podijeljena ne može opstati, osim ako se
vjerski konzervativci ne pomire s — pa čak i ne cijene — žensku što-vateljicu,
te mogu očekivati da će izgubiti žene kao sljedbenike.
Ovdje počinjemo: s Uskrsom, najsvetijim danom u kršćanskom kalendaru, s
posjetom Marije Magdalene grobu u koji je Isus položen nakon razapinjanja na
križ. Tijelo je nestalo i ona trči pronaći apostole Petra i Ivana da im to kaže.
Oni gledaju, otrče, a ona staje, luda od žalosti i boli. Prilazi joj neki čovjek, a
ona ga zamjenjuje za vrtlara.
On kaže, "Ženo, zašto plačeš?"
Prva riječ koju Isus izgovara nakon svojega Uskrsnuća je naše ime. I možda to
objašnjava zašto rimokatolkinje koje su bile tako slabo zadovoljene od strane
naše Crkve odbijaju napustiti istu. Pripadnici hijerarhije ne uključuju nas u
razgovor, ali njihov utemeljitelj je to činio.
Potrebno je samo pogledati fotografije pape i njegovih kardinala da bismo
uočili ključni problem. Falanga potpuno istih osoba, a najbliže što dolaze
ženama u svakodnevnom kontaktu su opatice koje za njih održavaju
domaćinstvo. Polovici svijeta je zabranjen pristup. Katolička crkva nije
usamljena u tome. Mnoge su religije pronašle neki način da žene učine i
odvojenima i manje vrijednima, bilo pretvarajući ih u samo prigode za grijeh
bilo u anđele u kući. Kada se jedna islamistička znanstvenica suprotstavila
tradiciji predvodeći skupinu muslimanskih muškaraca i žena u molitvi na
svečanosti prošlog mjeseca u New Yorku, neki prosvjednici insistirali su na
tome da su ograničenja ženskih uloga znak poštovanja, dok su muškarci koji
su prekinuli taj događaj preporučali kamenovanje za one uključene.
"Postoji osjećaj da je svijet izvan kontrole i kaotičan, i da ako možemo
kontrolirati naše žene, tada će svijet biti sigurnije mjesto", kaže Randall
Balmer, profesor na Barnardu koji je stručnjak za evangeličko kršćanstvo. "To
je prava percepcija mnogih religioznih konzervativaca — muslimana,katolika,
protestantskih fundamentalista".
U godinama kada je vodio Kongregaciju za nauk vjere, današnji papa, tadašnji
kardinal Joseph Ratzinger, zahtijevao je da crkveno izdavaštvo uništi kopije
knjiga koje promiču zaredivanje žena za svećenice, pozvao je američke
biskupe u Rim da se pobrine da njihovo pastoralno pismo o ulozi žena bude u
skladu sa stavom Crkve, i bio je iza pokreta kojemu je cilj bio izbacivanje
ženskih ministranata. Godine 2004. u pismu biskupima objasnio je da dok su
feministice smatrale za potrebno "potaknuti antagonizam", ono što njegovi
prijatelji moraju zapamtiti bilo je "genij žene", genij koji se svodio na sve
stare stereotipe: osjećajne, brižne, tople. (U životu su ljudi blagoslovljeni
individualnošću; u pravovjerju je ona izbrisana.) Dokazujući da Bibliju uvijek
možemo tumačiti da kaže ono što želimo, citirao je sv. Pavla — "u Kristu
nema ni muškoga niti ženskoga" — kao ponovnu afirmaciju razlika između
spolova, kada se čini da je upravo suprotno.
Kardinal Ratzinger jednom je, kao što je poznato, izjavio da su sve religije isto
tako drugorazredne osim njegove vlastite, pa možda uopće ne mari za ostale
vjerske zajednice. Anglikanci uspijevaju štovati Boga i s ženama svećenicama
i s oženjenim svećenstvom; nadbiskup Canterburvja je jednom doveo svoju
suprugu, majku svoje četvero djece, da upozna Ivana Pavla II. Judaizam se
danas razvija pod vodstvom ženskih rabina u onome što je jedan znanstvenik
nazvao "najvećom promjenom u židovskom životu od razaranja hrama u
prvom stoljeću". Je li moguće da su vode obiju tih skupina toliko u zabludi a
da su samo strogo konzervativni mislioci sve dobro i ispravno shvatili?
Argument u pravovjerju obično je da su žene odvojene ali jednake, argument
koji je rasnu segregaciju — kao i sramotnu nejednakost — učinio mogućom
mnoge godine u SAD-u. Moć se ne prepušta lako; strah od drugih trajna je
poteškoća ljudskog roda. "Pravovjerje je dijelom u strahu", kaže rabin Joy
Levitt. "Svijet se mijenja vrlo brzo, i nije sve u tome pozitivno". No, u
konačnici, mnoge vjere dolaze do zaključka da su ograničenja nametnuta
ženama bila proizvod zastarjelih normi i ustaljenih predrasuda, a ne svetih
tekstova. Njihovi su vode prihvatili mogućnost da moderna jednakost može
potpomoći duhovni razvoj. Rabin Levitt prisjeća se riječi utemeljitelja
rekonstrukcionističkog pokreta, Mordecaija Kaplana: "Tradicija mora imati
pravo glasa, a ne pravo veta".
Katoličke žene nisu naivne. Ne očekuju da će se novi papa probuditi jednoga
jutra, zamahnuti čarobnim štapićem i omogućiti zaredivanje ženama a
seksualnu odgovornost učiniti individualnom. No, bilo bi lijepo da vrhovni
svećenik, odnosno papa razmotri ulogu žena u modernoj Crkvi na temelju
komunikacije sa samim ženama. Sama činjenica da bi bilo tko mogao napisati
takvu rečenicu ilustrira koliko je dubok raskol između crkve ljudi i crkve
hijerarhije.
Za sve one koji pitaju zašto ostajemo, kažem: zato što je to naša Crkva. Oni
koji sve shvaćaju doslovno vole "guditi" o spolu samoga Isusa. Ono što
previđaju jest činjenica da je u očitom kršenju normi njegova vlastita
vremena, utemeljitelj vjere sebe okružio ženama. U traženju savjeta,
mišljenja i savjeta žena katolkinja, Crkvene vode ne bi se prila-godavali
modernitetu, nego bi modelirali Krista. Oni tvrde da ne mogu krojiti temelj
Crkve tako da odgovara društvenoj modi. A istina je da su oni iskrojili njezine
temelje da odgovaraju njihovim mrtvim točkama. "Ženo", mogao bi pitati novi
papa, "zašto plačeš?".
SLIJEDEĆI MARIJU
Magdalenini štovatelji oblikuju svoje vlastite religijske stvarnosti
JENNIFER DOLL*
Po čitavoj zemlji i po čitavom svijetu ljudi otkrivaju Mariju Magdalenu i
inspirirani su da pruže ruku ostalima ili da aktivno učine nešto u svojim
vlastitim religijskim životima. Kao da postoji osjećaj slobode koji Marija
Magdalena potiče kod svojih sljedbenika: sposobnost da odrede što
funkcionira a što ne za nečiju duhovnost. Marija Magdalena daje štovateljima
priliku da vide u njoj ono što im je potrebno, neku vrstu religije "po dizajnu"
koja stvara nove pokrete u dobrotvornom radu, umjetnosti, pisanju,
obrazovanju, aktivizmu i, naravno, samoj religiji.
Robbi Sluder, stara četrdeset i sedam godina, iz Austina u Texasu, jedna je
takva osoba. Suderova je svoje prvo magdalensko iskustvo imala u kući
rođaka svojih supruga večer uoči Uskrsa 1999. godine. "Imali su DVD Gaither
Vocal Banda, skupine pjevača gospela", kaže ona, "i Sandi Patty, čiji je glas
veličanstven poput glasa Celine Dion, je pjevala". Dok je ležala na kauču
slušajući, Sluderova je shvatila da su riječi pjevane iz perspektive Marije
Magdalene, i postalo joj je jasno da je Marija bila — a ne Petar ili Ivan, učenici
čija je imena opetovano slušala tijekom svog meto-dističkog odrastanja —
prva osoba koja je vidjela uskrsnuloga Isusa.
"Bilo je to kao da mi je skinuta zavjesa", kaže ona. "Pogledala sam
prema ormaru gdje sam držala svoju kemijski očišćenu bijelu uskrsnu
* Jennifer Doli je urednica savjetnica, spisateljica i znanstvenica koja je
surađivala na knjizi Tajne Da Vincijeva koda i bila izvršna urednica ove knjige.
haljinu, i uskrsnu haljinu svoje kćeri, i sve uskrsne košare koje sam napravila,
razmišljala sam o lijepoj crkvi u koju ću ići sutra ujutro, i počela sam plakati".
Slunderova je razmišljala o svom životu. "Mislila sam, bilo mi je prilično dobro,
ali što je sa svim onim ženama koje su na ulicama i nemaju pojma da ih Bog
voli i da su vrijedne? Da sam to mogla učiniti te večeri, otišla bih u VVal-Mart i
pokupovala stvari te ih podijelila ljudima na ulicama".
Uz ohrabrenje supruga i nekolicine prijatelja, Sluderova je započela
ostvarivati plan za sljedeću godinu. Naručila je uskrsne košare i druge
poticajne darove: narukvice Isus te voli, ručne baterijske svjetiljke s natpisom
Isus je svjetlo. "Svaka je košara imala pisanicu sa slatkišem i neku vrstu
plišane životinje da dirne njihova srca i vrati ih natrag u vrijeme nevinosti".
Košare su također sadržavale proizvode za osobnu higijenu u uzorcima ili
putnim pakiranjima, broj mobilnog telefona Sluderove i "bilješku Marija" koja
je objašnjavala kako je proslavljen prvi Uskrs.
S pripremljenim košarama, Slunderova je naišla na prepreku. "Imala sam sve
te stvari napravljene a nisam znala kuda krenuti!". Nazvala je Vojsku spasa.
Ondje joj je volonter dao podatke o tome gdje bi njezina skupina od tri
muškarca i pet žena mogli naći prostitutke i upute kako da im pristupi i
razgovara s njima. Prvi je Uskrs bio uspješan. Sluderova se prisjeća da je
držala žene za ruke turobne kišne noći, pod tamnim svjetlima na parkiralištu,
i molila. "Nakon stoje sve bilo gotovo, mislili smo, super. Izašli smo van da
bismo blagoslovili, ali mi smo bili oni koji su bili blagoslovljeni. Naša su srca
bila promijenjena. Uskrs više nikada neće biti isti". Projekt i skupina volontera
nakon toga su se razvili i proširili, a tim Sluderove počeo je posjećivati
prijelazne domove, popravno-kaznene ustanove i muške klubove — pružajući
ruku drugima uz pomoć Marije Magdalene.
Sluderova, koja je uvijek smatrala da je Marija Magdalena bila prostitutka,
isto je tako počela proučavati Bibliju kako bi saznala nešto više
0 njoj. Ono što je saznala iznenadilo ju je. "Sviđa mi se to što nikada ne
navode njezine grijehe. No, ona je zasigurno doživljavala beznadnost,
depresiju, odbacivanje, tugu. Tko se od nas ne može uživjeti u to? Počinjem
shvaćati da je Isus odabrao nju zbog toga. Ona je netko stvaran
1 svatko tko primi naše darove može se identificirati s njom".
Projekt Magdalena (www.themagdaleneprojekt.org) danas je vrlo razvijena
neprofitna organizacija koja funkcionira uz potporu privatnih donatora,
upravnog odbora direktora i više od tri tisuće volontera širom zemlje. Sjedište
joj je ured na četristotinjak kvadratnih metara u Austinu u američkoj državi
Texas, kojega vodi zaposleni član osoblja. Svi volonteri prolaze
standardizirani trening a gradovi koji sudjeluju u projektu moraju poštivati
pravila i politiku matične organizacije. Godine 2001. Projekt Magdalena bio je
aktivan u deset gradova, a 2006. u njemu je sudjelovalo dvadeset i tri grada.
ŽIVJETI NJEZINU DUHOVNOST KROZ NJEZINU SLUŽBU
Pam Stockton, stara pedeset i četiri godine, iz Houstona u Texasu, došla je u
dodir s Marijom Magdalenom tijekom proslave blagdana te svetice održanom
1998. godine u Brigid's Place, neprofitnoj organizaciji za žene povezane s
Christ Church Cathedral (www.brigidsplace.org). Njezino je zanimanje raslo,
počela je pohađati predavanja u Perkins School of Theologv (Perkins škola
teologije) pri Southern Mehodist Universitv. Stocktonova kaže: "Proučavanje
Marije Magdalene bilo je za mene sredstvo preobrazbe. Osjećam da mi se
obratila kroz moje studije: tako je započela naša veza. No, ona se obraća i
drugim ženama, naravno. 'Magdalenski magnetizam' je takav da ona pruža
ruku različitim ženama na različite načine".
Pam Stockton je diplomirala na Perkinsu 2006. godine a i dalje je uključena u
blagdanska događanja kao organizatorica i sudionica. Pomogla je kod
priprema za festival 2004. godine, koji je doveo Karen King s Harvarda da
govori pred više od pet stotina ljudi, kao i kod onoga 2005. godine na kojemu
je gostujuća govornica bila Jane Schaberg sa Sveučilišta Detroit Mercy.
Ovogodišnja govornica je Ann Brock, autorica knjige Mary Magdalene, the
First Apostle: The Struggle for Authority. Službe na blagdane su neeuharistijske
a često uključuju zamišljene dijaloge ili odigrane prizore.
"Godine 2004. odigrali smo Pavlovu zapovijed Korinćanki da na sebe stavi veo
i bude tiho, a iz pastve su se mogli čuti uzdasi", kaže Pam Stockton.
"Šokiramo ljude da bi shvatili što se zaista dogodilo, način na koji su ženski
glasovi bili ušutkivani. Tako nešto je važno."
Kao dodatak proslavi blagdana, Pam Stockton sudjeluje u Magdalenskoj
zajednici crkve koju je utemeljila velečasna Betty Adam, duhovna direktorica
Brigid's Place i stalna kanonska teologinja u Christ Church Cathedral. "Prije
trinaest godina, imala sam ideju o ženskoj svećeničkoj službi", kaže Betty
Adam. "Smatrala sam da crkva ne obraća pozornost borbama žena i da je
potrebno da se pozabavi nekima od tih pitanja. Mi osnažujemo žene govoreći
o duhovnosti istih. I dok pokušavamo razviti našu vlastitu duhovnost i
nezavisnost, pomažemo i drugima". Medu programima su i Brigid's Hope koja
osigurava zatočenim ženama mjesto na kojemu mogu odsjesti kada izađu iz
zatvora, te Brigid's Paradigm, koji gradi kuće za žene i djecu koristeći
reciklirani materijal. (St. Brigid, odnosno sveta Brigita, osnivala je samostane
po Irskoj početkom šestog stoljeća.)
Betty Adam je također organizirala suvremenu magdalensku zajednicu koja
se sastaje svakog prvog i trećeg petka u mjesecu da bi proučavala djela kao
što su Evanđelje po Mariji, kao i za nedjeljnu službu u među-vjerskoj kapelici u
Houstonu. U slobodno vrijeme Betty Adam piše knjigu naslovljenu The
Magdalene Mystique: Living the Spirituality of Mary Today koja je objavljena u
prosincu 2006. godine. "Najvažnija je energija koja okružuje Mariju
Magdalenu, način na koji se zajednica razvija i što to nama znači", kaže ona.
ČUTI NJEZIN GLAS I GOVORITI DRUGIMA
Joan Norton, stara pedeset i osam godina, autorica, psihoterapeutkinja i
savjetnica Magdalenskog kruga (Magdalene Circle) pri VVomen's Club of
Hollywood u Kaliforniji (www.marymagdalenewithin.com) kaže: "Došla je k
meni nepozvana. Ne dolazim iz tradicionalne obitelji vjernika, nisam imala
priče iz djetinjstva niti išta slično". Međutim, Joan Norton bila je kanalizatorica
i poput mnogih od onih koji pronalaze Mariju Magdalenu, nije bila neupoznata
s gubitkom (njezina šesnaestogodišnja kći nastradala je u prometnoj nesreći
1986. godine).
Jednoga jutra prije deset godina kada je odlučila pisati, čula je riječi Marije
Magdalene u glavi. "Marija je rekla da bi željela izraziti zahvalnost za svoj
odnos s Isusom i da će mi ispričati svoju priču. Bila je to bezvremenska
mudrost koja je silazila na moj um. Obraćala mi se svakoga jutra nekoliko
tjedana. Tuga je bila snažna, kao i njezini osjećaji ljubavi prema Isusu".
Rezultat je bila The Mary Magdalene VVithin i aktivano poslanje. "Mislim da
sam izvor obrazovanja za ostale žene kada je riječ o izgubljenoj priči o svetoj
ženstvenosti", kaže Nortonova. "Zbog nje se žene osjećaju snažnima i
jednakima, ojačane posjedovanjem vlastite kršćanske priče".
Godine 2005. proslava blagdana Marije Magdalene u VVomen's Club of
Hollywood potaknula je početno zanimanje i tog je rujna rođen magda-lenski
krug. Skupina, koja danas broji oko pedeset žena, sastaje se jedne nedjelje u
mjesecu u prostoriji u VVomen's Club koja je ukrašena oltarom, svijećama,
cvijećem i umjetničkim djelima, "Tako da imamo osjećaj poput onih dobrih
poznatih osjećaja u crkvi", kaže Nortonova. Skupina sjedi u krugu, započinjući
s molitvom prije nego što prijeđe na proučavanje i rasprave o ulomcima iz
Evanđelja po Mariji. "Imamo meditacije s vodičem koje priču uvode u osobne
živote svake od žena. To je poput crkvene službe, ali s mnogo razgovora.
Žene su gladne takvog materijala".
Kada sam razgovarao s Nortonovom, ona je radila na svojem predavanju za
nadolazeću nedjelju ali je isto tako i planirala proslavu blagdana Marije
Magdalene za tu godinu (na onoj 2005. godine, koja je privukla 150 ljudi, bili
su esenski svećenik, trbušni ples, pjevanje, bubnjevi i hrane). Nedavno je
govorila na događanju posvećenom Mariji Magdaleni sa spisateljicom
Margaret Starbird te utemeljiteljicom i ravnateljicom online Esoteric Mystery
School, Katiom Romanoff. Razmišlja o svojojsve većoj javnoj ulozi. "Ne
osjećam se kao da sam napisala tu knjigu, to se nekako jednostavno
dogodilo. To je put koji je za mene odabran".
PONOVNO ROĐENJE MAGDALENE KROZ UMJETNOST
Sara Taft, stara sedamdeset i jednu godinu, umjetnica je, psihologinja i
astrologinja iz Pacific Palisades u Kaliforniji. Za nju je Marija inspiracija i
afirmacija, koja pruža usporedbu s uskrsnućem u svojem vlastitom životu.
Sara Taft, koja je preživjela transplantaciju jetara prije šest godina nakon što
joj je dijagnosticirana po život opasna autoimuna bolest, trenutačno ima
izložbu slika i pripovijedaka nazvanu A Legendaru Biography of Mary
Magdalene (sarataft.com).
Dok se još oporavljala od transplantacije, Sara Taft je otputovala u Francusku
da bi saznala nešto više o božanskoj ženstvenosti, a osobito o Mariji
Magdaleni. Kako dolazi iz patrijarhalne, metodističke obitelji, za nju je sve to
bilo novo. "Bilo je to poput otkrivenja, razvijanje kršćanske priče koju sam
vidjela po prvi puta. Počela sam istraživati i slikati ju, da bih je bolje upoznala,
i dok sam je slikala, plakala bih. Nisam bila tužna, ali bih plakala".
Slike Sare Taft, koje prikazuju i pripovijedaju događaje iz povijesnog i
zamišljenog života Marije Magdalene, pojavile su se u galerijama na zapadnoj
američkoj obali. Reakcije na njezin rad ispunile su je zadovoljstvom.
"Muškarci su govorili, 'Još ćemo čitati o toj ženi'. Katoličke žene su izjavljivale,
'Učinili ste to za sve nas'. U očima ljudi bilo je suza, i to ne samo kod žena."
MAGDALENA ZA MUŠKARCA: GNOSTIČKI PRISTUP
Mark VVilliams, star četrdeset i tri godine, iz Columbusa u američkoj državi
Ohio, je gnostički učitelj i koordinator Magdalenskog kruga/kružoka
(vvww.magdalene-circle.org), umjerene gnostičke skupine koja, kaže on,
"Spada negdje između tradicionalnog kršćanstva i gnosticizma, a
usredotočuje se na božansku ženstvenost". On je isto tako samohrani otac
dvojice tinejdžera a prije je držao i duhovno mjesto pastora za mlade u
fundamentalnoj kršćanskoj sekti, gdje se "borio sa stvarima kao što je
nemogućnost žena da se zarede". VVilliams se vratio na koledž da bi stekao
magisterij iz teologije, i ondje je otkrio evanđelje po Tomi.
"Otišao sam na internet i saznao da postoji još gnostika posvuda. Sebe
smatram kršćaninom i nisam bio voljan predati se", kaže on. "No, osjećao
sam nepovezanost između duboke duhovnosti i stava koji nije osudiva-nje".
VVilliams je pronašao vezu koju je tražio u gnosticizmu i u figuri Marije
Magdalene za koju vjeruje da snažno govori o ljudskom stanju. Tradicionalne
religijske prakse mogu dovesti do neke vrste osjećaja popunog autsajdera,
kaže on. "Postoji nejasna poruka o spasenju uz pomoć milosti, ali vi svi ipak
niste dovoljno dobri. Marija donosi ideju da nije važno to što je ona bila žena;
borila se i bila je prihvaćena i imala je vjere".
Inspiriran onim stoje pronašao na internetu, VVilliams je počeo postavljati
letke u lokalnim knjižarama i ostavljati poruke na različitim inter-netskim
forumima. Žena koja je radila istu stvar obratila mu se i počeli su se sastajati i
zajedno učiti. Skupina je otada narasla na više od njih desetak. "Ljudi koji
slijede te putove su normalni, svakodnevni ljudi", kaže VVilliams. "U prošlosti
su ljudi mislili da morate biti veliki teolog da biste učinili tako nešto. No,
možete biti bilo tko. Možete biti osoba s manama i pronaći duhovnost".
Skupina se sastaje subotama u staroj kući koja je preuređena u Unitarističku
crkvu. Općenito, fokus je na tome kako su ulomci iz različitih Gnostičkih
Evanđelja, uključujući i Evanđelje po Mariji , povezani s osobnim, duhovnim
putovanjem svakog člana. Kada sam s njim razgovarao, VVilliams je
istodobno planirao ljetno okupljanje koje se treba dogoditi na tri rali
pošumljene nekretnine izvan crkve. Medu sudionicima su trebali biti
gnostička internetska skupina od stotinu ljudi jednako kao i druge vjerske
skupine, uključujući budiste, hinduiste i pogane/ateiste. "Bit će kampiranja,
krjesova i dugotrajnih predstavljanja raspršenih na dva dana. Naš cilj ovdje je,
vratiti natrag ono što nam pripada. "Smatramo da ima mnogo putova", kaže
VVilliams, koji planira biti gnostički svećenik, "Moj je onaj koji je pravi za
mene".
OBRAZOVANJE KOJE HRANI DUŠU
Još jedna zagovornica pronalaženja religije koja odgovara njezinoj osobnosti
je Katia Romanoff, stara četrdeset i jednu godinu, iz Dallas-Ft. VVorth u
Texasu. Ona je utemeljiteljica i ravnateljica Esoteric Mystery School, online
obrazovne zajednice od otprilike 250 aktivnih članova koji se bave
proučavanjem i dodatnih tisuću ili otprilike toliko onih koji sudjeluju u
forumima za rasprave (http://northernway.org/school). Inspirirana knjigama
poput The VVoman With Alabaster Jar Margaret Starbird, Katia Romanoff je
prvi puta bila online 1999. godine i započela je forum za grupnu raspravu o
svetoj ženstvenosti i Mariji Magdaleni. Skupina, Boginja kršćanki, još uvijek
postoji i danas broji tisuću članova. "Ljudi su vapili za predavanjima, vodičima
za istraživanje, afirmacijama, potvrdama. Sastavila sam nekoliko predavanja i
1999. godine stvorili smo Esoteric Mystery School", prisjeća se Katia
Romanoff. Zanimljivo je da je oko 40 posto populacije učenika u školi muško.
Za Katiju Romanoff, vjerska sinteza poput njezine dugo je očekivana. "Religija
mora hraniti dušu", kaže Romanoff. "Marija Magdalena donosi ravnotežu
jednostrane vrste Bog-je-samohrani-roditelj tipa. Potrebna nam je nebeska
majka. Tko je Bogu supruga? Sjećam se da sam to pitala kada mi je bilo šest
godina". No, što ako Isus i Marija nikada nisu bili par? "Ako Isus i Marija
Magdalena nisu bili oženjeni, trebali su biti", kaže ona, "Zato što to ima odjek,
donosi ispunjenje, dopušta nam da koristimo kršćanski svjetonazor u sklopu
kojega smo svi odgajani, i na taj način možemo se vratiti kući. Možemo
osmisliti svoju vlastitu viziju zato jer je to ono što su svi ostali učinili". Ta
verzija uključuje prilagođenu "Zdravo Marijo" koja počinje "Zdravo Marijo
Magdaleno, Gospodin te oženio". Postoji i Uravnotežena Molitva Gospodinu,
Krunica Marije Magdalene i posebna knjiga Reda Marije Magdalene.
Esoteric Mystery School je zakonski prijavljena crkva koja može zare-divati
članove kao svećenike nakon završetka određenog radnog tečaja, i uključuje
tri glavne dvorane za studije, tri stupnja i dvije do tri stotine sati
usredotočenih na djela takvih autora kao što su Starbirdova, Jean-Yves Leloup
i Tau Malachi. Studenti plaćaju mjesečnu školarinu od 25 dolara za
neograničena predavanja i ulazak u studijske dvorane kojima se pristupa
online i putem emaila. Online aspekt stvara virtualnu vjersku zajednicu koja
je vrlo novomilenijska: internetski chatovi i okupljanja na "duhovnoj razini" u
svitanje, točno u podne i u sumrak pomažu u povezivanju svih unatoč
nedostatku fizičkog sastanka. Ta skupina također održava godišnje skupštine
jednom na godinu, što je prilika da se upoznaju studenti koji su doletjeli iz
tako dalekih mjesta kao što su Afrika, Kanada, Kina, Europa, Indonezija,
Meksiko, Puerto Rico i SAD.
CRKVA ZA BUDUĆNOST: MAGDALENSKI AKTIVIZAM
Chris Schenk, šezdeset godina stara, izvršna j e direktorica FutureChurch,
katoličke crkvene reformističke zajednice koja je nastala u Clevelandu, u
američkoj državi Ohio, 1990. godine s ciljem očuvanja katoličke euharistije
otvaranjem zaredivanja za žene i oženjene (www.futurechurrch. org). Za
Schenkovu, još je nešto veće i važnije od Marije Magdalene u opasnosti:
budućnost Katoličke crkve. "Nalazimo se na putu sukoba time što nemamo
svećenika", kaže ona. "Do 2007. godine imat ćemo sedamdeset i šest
svećenika za 235 župa u Clevelandu". Suprotno tome, ima trideset tisuća
redovnika u Američkoj crkvi, od kojih su 82 posto žene.
Godine 1997. Schenkovaje razvila projekt VVomen in Church Leadership u
partnerstvu s jednom drugom katoličkom organizacijom za obnovu, Call to
Action. /'Odaslali smo e-mail i poštu ljudima koji su kupili resurse naših žena i
rekli, ovoga srpnja bismo željeli napraviti ovo. Nagovorite svog obližnjeg
znanstvenika koji se bavi Biblijom da održi predstavljanje o tome tko je bila
Marija Magdalena te da ga održi u molitvenoj službi na čijem su čelu žene". U
prvoj je godini sudjelovalo dvadeset i tri skupine. Danas, kaže Schenkova,
brojke se kreću oko tri stotine, sa šezdeset do sedamdeset posto aktivnosti
koje se odvijaju na katoličkom vlasništvu.
Za Schenkovu, javna borba bila je isto tako intenzivna. "Bila sam na misiji da
preokrenem pogrešnu predodžbu da je Marija Magdalena bila prostitutka. U
stvari, upravo je o njoj ovisila objava Uskrsnuća. Kao katolkinja sve što sam
znala bilo je da je bila javna grešnica, a ja sam željela promijeniti to
shvaćanje".
Ove godine, zajedno s događajima koji su se poklapali s danima blagdana,
Uskrsa, korizme i Velikog tjedna, FutureChurch je razvila niz resursa koji slave
žene kroz povijest Crkve. "Mislili smo da su bile slatke, pametne i poslušne i
da su postale svetice", kaže Schenkova, "No, nismo čuli koliko su bile snažne
ili što su zapravo učinile. U stvari je bilo žena biskupa i svećenica. Crkva
zaista ima tradiciju zaređivanja žena". O Mariji Magdaleni ona kaže: "Ona je
vrh ledenog brijega; ona je ikona za potisnute uloge žena u kršćanstvu".
Je li ostvaren napredak u nastojanju da se žene zareduju? Odgovor Chris
Schenk je oprezan: "Valjda to ovisi o tome kako to definirate". Na strani "za",
žene su obrazovane za svećenstvo u crkvi i kao propovjednice u prije
nezamislivim mjerama. "Šezdeset posto od osamnaest tisuća žena koje uče
za redovništvo, odnosno laičko svećenstvo — uključujući magisterije
božanstvenosti, biblijske studije i slično — su žene. U usporedbi s tri tisuće
muškaraca na seminaru. To mijenja sve iznutra", kaže ona.
Za tih osam ljudi i još tisuću njih, Marija Magdalena mijenja stvari iznutra i
isto tako potiče promjenu u vanjskom svijetu. Kako se poruka širi,
potpomognuta popularnošću knjiga kao što je Da Vincijev kod, vidimo ono što
bi moglo biti revolucionarno raskrižje za religiju. Postoji novo spajanje između
duhovnog i osobnog; sloboda da stvaramo svoj vlastiti put i pronađemo svoj
način. Postoji isto tako i duboka potreba da se ponovno uspostavi ravnoteža
između muževnosti i ženstvenosti, da se ponovno zatraži ono što je bilo
izgubljeno ili zataškavano tijekom vremena.
"Ljudi reagiraju tako pozitivno, upotrebljavajući riječi poput ispunjeni,
potpuni. Moja je najveća nada da ćemo nastaviti raditi i učiniti taj alternativni
oblik kršćanstva malo više mainstreamom. To se neće dogoditi preko noći, ali
je barem započelo", kaže Katia Romanoff. Joan Norton je još sigurnija.
Tijekom distribucije knjige The Mary Magdalene VVithin, rekla mi je, Marija je
otkrila nešto drugo. "Ona je znala da će biti izostavljena sve do vremena kada
budemo dovoljno snažne da to održimo", kaže Nortonova. "Sada je pravi
trenutak".
ONA SE KREĆE NA TAJANSTVENE NAČINE
Marija Magdalena u doba interneta
LESA BELLVIE
Priče daju smisao sadašnjosti i pomažu nam da zamislimo budućnost — a u
slučaju Marije Magdalene, bolju budućnost. Ta je pretpostavka jednako
privlačna danas kao što je bila kada su se Isusovo učenje i priče o Mariji
Magdaleni tek počele širiti iz jednog sela do drugoga u biblijska vremena.
Naše je selo danas globalno, s elektroničkom poštom koja ponekad
zamjenjuje usmenu tradiciju, ali same priče i dalje su iznenađujuće slične
pripovijetkama onih koji su tražili vodstvo ili olakšanje od patnje tijekom
srednjega vijeka idući na hodočašća da bi posjetili relikvije Marije Magdalene
na jugu Francuske.
Današnje omiljeno mjesto okupljanja za rasprave o tome "što Marija znači za
mene" je internet i, u tom domu, www.Magdalene.org je središte. Pitali smo
Lesu Bellevie, utemeljiteljicu stranice i webmastericu, da nam kaže što su
njezini čitatelji imali za reći o Mariji Magdaleni. Ono što se ističe jest način na
koji Marija, čak i trećem tisućljeću, ulazi u živote mnogih ljudi neočekivano i
koliko često veza koju osjećaju postaje intenzivno osobna. Dok je prolazila
kroz te osobne priče i saznavala za načine na koje žene — i, da, muškarci —-
različitih vjera i povijesti dijele tu zajedničku vezu, Lesa je također počela
istraživati svoje vlastito putovanje.
Godine 1997. sanjala sam Mariju Magdalenu. Iako sam odgojena u
kršćanskom kućanstvu, čak i za čitanja Biblije večerima sa svojom obitelji,
imala sam uvijek isto nejasno razumijevanje njezina identiteta kao i većina
ljudi: ona je bila prostitutka u evanđeljima. San, koji je došao — većim dijelom
— niotkuda, bio je dovoljno čudan i zanimljiv da me potakne da otvorim svoju
Bibliju, a to je nešto što nisam učinila mnogo godina.
Ma koliko pokušavala, nisam mogla pronaći nikakva spomena nedopuštene
reputacije Marije Magdalene na stranicama moje Biblije Kralja Jamesa.
Pretražila sam podudarnosti, iskušala različite naslove, ali nisam imala sreće:
nisam mogla doći ni do kakve razumne zamisli zašto bi ljudi mislili o njoj kao
o iskupljenoj bludnici. Ono što je počelo kao jednostavna vježba zamišljena da
zadovolji znatiželju postalo je mnogo intrigantnija tajna. Tko je bila Marija
Magdalena i kako je postala grešnicom?
Jedno od velikih veselja u mom životu je razgledavanje knjižara. Na jednom
takvom izletu početkom 1998. godine, prijateljica mi je dodala primjerak
knjige s naslovom Knjižnica iz Nag Hammadija na engleskom jeziku. Odmah
sam pogledala indeks i pronašla, na svoje iznenađenje, pravo blago. Ne samo
da je ondje bilo brojnih spomena njezina imena, ondje je bilo čak i Evanđelje
po Mariji Magdaleni. Otkrila sam gnosticizam, ranu sektu kršćanskog
vjerovanja koja je evala u prvih pet stoljeća nakon Krista. Gnostici su vjerovali
da je posebno otkrivena spoznaja (gnosis) — a ne Kristova žrtva — tajna
spasenja. U nekim gnostičkim sektama, Marija Magdalena držana je na
položaju visokog štovanja, kao apostolica, kao voda i kao družica Spasitelja.
Po zanimanju sam test inženjerka kompjuterskog softvera, i provela sam veći
dio svoje karijere radeći na tehnologijama VVorld Wide VVeba. Tako je moj
sljedeći korak bio prirodan: na internetu sam potražila što još mogu saznati o
Mariji Magdaleni, i iznutra i izvan gnosticizma. Na svoje razočaranje, pronašla
sam vrlo malo. Sve više posvećena istraživanju te kršćanske figure svakim
danom koji je prolazio, odlučila sam osnovati svoju vlastitu web stranicu o
Mariji Magdaleni. Godine 1998., www. Magdalene.org je osnovana. Moj je cilj
bio stvoriti spremnik znanja o Mariji Magdaleni koje bi bilo lako dostupno bilo
kome tko je razvio opčinjenost "drugom" Marijom. U početku sam dobivala
komentare o stranici mjesečno, zatim tjedno, a onda gotovo svakodnevno.
Emailovi čitatelja, uglavnom žena, gotovo uvijek su imali za reći istu stvar:
"Mislila sam da samo mene zanima Marija Magdalena!".
Ukratko, čitav niz ljudi koji su mi se javili okupio se zajedno u maloj online
skupini preko mailing liste. Razmjenjivali smo razmišljanja o Mariji Magdaleni,
kršćanstvu i različitim s tim vezanim pitanjima, stvarajući prijateljstva i mreže
potpore. U to vrijeme se činilo da je jedina veza medu toliko različitim
pojedincima — od tinejdžera do baka, od onih koji nisu ni maturirali do ljudi s
doktoratom — bila činjenica da ih je zanimala Marija Magdalena. Kako je
vrijeme prolazilo, međutim, počele su se pojavljivati sklonosti. Mnogi su se
zanimali za Mariju Magdalenu jer su po njoj dobili ime ili zato što su odabrali
njezino ime na krizmi u Rimokatoličkoj crkvi. Neki su, poput mene,
jednostavno bili zaintri-girani široko održanim vjerovanjem (unatoč
nedostatku dokaza) da je bila prostitutka. Mnogi su osjećali duboki, duhovni
poziv prema Mariji Magdaleni koji im je bilo dosta teško artikulirati. Što sam
više znala o Mariji Magdaleni, više sam se osjećala na isti način.
Imala sam sreću što sam bila u položaju da čujem mnoge priče s raskrižja
društva. Iako ne dijelim uvijek ista mišljenja o Mariji Magdaleni kao oni koji
ostavljaju svoje komentare na web stranici, teško je ne cijeniti činjenicu da je
ona obogatila duhovne živote tolikih ljudi. U tome oni, ili bi možda bilo bolje
da kažem mi, dijelimo zajedničke temelje.
TRAŽEĆI NOVI PUT
jedna od prevladavajućih tema medu ženama koje su se našle privučene
Mariji Magdaleni jest osjećaj otuđenja od tradicionalnog kršćanstva. To
uključuje sve grane kršćanstva, a ne samo rimokatolicizam. Nalazeći sebe
vrijednima kao vode dobrotvornih akcija, učitelja vjeronauka i onih koji
pohađaju crkvu, ali ne kao starješine, đakoni ili pastori — mnoge su žene
počele osjećati da je, bez obzira na to što vjeruju u Krista, njihova vjera
manjkava.
Dijelim to iskustvo. Odgojena kao pentakostalka, shvatila sam da je žena bila
podređena svom suprugu i njezino je mjesto bilo u kući. Odrastajući u kulturi
nabijenoj feminizmom, sukob između vjerovanja da žene mogu ostvariti sve i
vjerovanja da žene mogu samo rađati djecu i održavati kuću urednom bio je
previše. Utjehu sam pronašla u slušanju priča ostalih žena u našoj online
zajednici:
Moja je čitava obitelj katolička, iako su mnogi napustili Crkvu — većinom
žene, iz različitih razloga... Prestala sam ići u crkvu jer sam osjećala da njome
toliko dominiraju muškarci da nisam mogla ni između redaka čuti ikakav
ženstveni aspekt... Osim majke Marije nije bilo snažne ženske prisutnosti. Mi
djevojke nismo mogle biti ministrantice — i to mi je uvijek smetalo.
— Mary, Northampton, Massachusetts
Napustila sam [Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana] krajem
šezdesetih zbog njihova stava prema ženama. Pitanje svećenstva nije bilo
toliko važno kao njihovo insistiranje na tome da su žene podređene
muškarcima, čak i do te mjere da je ignorirano zlostavljanje u obitelji.
— Loretta, Sylmar, Kalifornija
Odgojio me luteran, ali sam uvijek imala osjećaj da nešto nedostaje...
Problem je bio način na koji su žene prikazane u Crkvi.
— Elizabeth, Chesterovvn, Maryland
Shvatila sam da sam jako nezadovoljna s onime što poučavaju u pentakostalnoj
crkvi. Smatrala sam daje to na mnogo načina neprijateljski prema
ženama i previše dogmatski.
— Carol, Kansas City, Missouri
Žene prije svega dijele istu točku porijekla do jednoga odredišta: odanost
Mariji Magdaleni kao nezavisnoj i snažnoj ženskoj ulozi u evanđeljima. Marija
Magdalena nam pripovijeda da u kršćanstvu nisu važni samo muškarci:
dopušteno nam je donositi Radosnu vijest isto tako, i to na način drukčiji od
pobožne poslušnosti.
Što sam više spoznavala, postajala sam zainteresiranija. Počela sam shvaćati
da hi promjena javne percepcije i o Majci Mariji i o Mariji Magdaleni bila
snažan ključ u napredovanju žena u društvu. Također sam počela istraživati i
pisati o tim ženama s takvim ciljem na umu.
— Loretta, Svlmar, Kalifornija
[Marija Magdalena] je pravo obilježje za sve — oznaka rodne jednakosti,
odnosa utemeljenih na partnerstvu, uzor za žene (i muškarce) svih duhovnih
putova i iskustava.
— Denise, VVernon, Connecticut
Mislim da je [novija popularnost Marije Magdalene] odlična, osobito ako se
ženama posveti više razmišljanja i autoriteta u Crkvi... Mi smo ostatak
populacije i stoga nas treba saslušati.
— Carol, Kansas Citv, Missouri
SNOVI, SMRT I DA VINCIJEV KOD
Početkom 2003. godine nitko u našoj malenoj online zajednici Marije
Magdalene nije mogao ni pretpostaviti da će biti objavljena knjiga koja će u
potpunosti izmijeniti način na koji je svijet doživljavao našu pobožnost.
Roman Dana Brovvna, Da Vincijev kod, koji je izašao u travnju te godine, brzo
je postao bestseler. Nastao na temelju knjige Sveta krv, sveti Gral Michaela
Baigenta, Richarda Leigha i Henrvja Lincolna iz 1982. godine, jednako kao i
naslovi pripadnice naše zajednice Margaret Starbird, The VVoman VVith The
Alabaster Jar i The Goddess in the Gospels, Da Vincijev kod pokreće zamisao
da Marija Magdalena nije bila samo kontrapunkt božanske ženstvenosti Isusu,
nego također i majka njegove djece. To se pokazalo kao privlačna
kombinacija za mnoge.
Broj ljudi koji su se pridruživali našoj online zajednici počeo je postepeno rasti
nakon ljeta 2003. godine i naša "mala" skupina postala je glavna internetska
postaja za rasprave o Mariji Magdaleni. (U odnosu na relativno stabilnih
stotinu članova prije objavljivanja Da Vincijevog koda, pri posljednjem
prebrojavanju skupina je uključivala više od 750 sudionika.) Pojavljivanje
medu najnovijim pretplatnicima u skupini bio je novi put do Marije
Magdalene:
Nisam imala pojma o čemu je [Da Vincijev kod] prije nego što sam ga
pročitala. Samo je zvučalo uzbudljivo. Kada sam otkrila... teorije koje okružuju
Magdalenu, bila sam toliko iznenađena da je to promijenilo moje biće.
Odjednom, sve je došlo u središte pozornosti — veze, zlostavljanje žena,
kvarenje u Crkvi — postalo je jasno.
— Elizabeth, Chestertovvn, Maryland
Nakon što sam pročitala roman Dana Brorvna Da Vincijev kod, željela sam
saznati više o Mariji Magdaleni... Pristup Margaret Starbird, sveti brak, čini mi
se veoma svježim na način na koji tretira seksualnost kao ključni dio života
koji ne može biti isključen.
— Martina, Berlin, Njemačka
Kada čitam Da Vincijev kod, bilo je to poput vrata koja su odjednom širom
otvorena...
— Kristin, Buffalo, New York
Osobito dirljiva priča dolazi od Erin iz Fort Waynea iz države Indiana. Ona
objašnjava da se njezino otkriče Da Vincijevog koda i Marije Magdalene
pojavilo u trenutku u životu kada je bila ranjiva. Pročitala je knjigu
neposredno prije rođenja svoje kćeri koje je uslijedilo nakon teškog poroda
koji je zaprijetio novorođenom životu.
Uz poticaje bolničkog osoblja, pozvala sam svećenika, koji je bio slobodan i
gotov sa službom. Bio je prilično željan što prije otići, u stvari, pružio mi je
vrlo malo utjehe.
U očaju koji su proživjele mnoge nove majke, Erin je obećala Bogu da će
voditi duhovniji život ako joj samo pomogne da njezino novorođenče preživi.
Njezina se kći oporavila a Erin se posvetila proučavanju nekih od izvora pisca
Dana Brovvna. Željela je saznati više o neobičnim idejama sadržanima u
njegovu romanu. To ju je dovelo do knjiga Margaret Starbird koje su ostavile
duboki dojam:
Djelo Margaret Starbird meni je imalo toliko smisla. Imala sam osjećaj kao da
se sve spaja u cjelinu po prvi puta. Gledano unatrag, rođenje moje kćeri bio je
važan dio mojeg duhovnog buđenja prema ženstvenosti. Ispunila sam svoje
obećanje.
Većini ljudi nije odmah očito da situacije poput Erinine, sa situacijom na rubu
života i smrti, ili tugovanje zbog stvarne smrti, mogu biti katalizatori za
otkrivanje Marije Magdalene. No, mnogi dolaze do svojeg iz dubine srca
osjećanog poštovanja za nju nakon što prožive gubitak voljene osobe. Kao
najvažnija figura povezana s raspećem na križ, pokopavanjem u grob i
uskrsnućem Krista, Marija Magdalena predstavlja uzor za tugovanje onako
kako to ni jedna druga figura iz Evanđelja ne čini.
MarvEllen, meduvjerska svećenica iz Bucks Countvja u Pennsvlvaniji, kaže da
je uznemiravajući san o Mariji Magdaleni prethodio smrti više članova njezine
obitelji tijekom razdoblja od nekoliko godina. Nakon toga, MarvEllen počela se
prisjećati sna kao posjeta Marije Magdalene u čijoj je prisutnosti, u konačnici,
pronalazila utjehu. Držeći se stajališta da su Isus i Marija Magdalena bili u
intimnoj vezi, ona kaže:
Došla je da zaštiti mene i moju mentalnu stabilnost od dodatnih stresova koji
su me čekali. Znala je da ću je pronaći jednoga dana. Željela je da budem
mentalno spremna prihvatiti skeptične poglede ljudi koji ne žele odustati od
svojih ukorijenjenih uvjerenja i pravovjernih struktura. Željela je da budem
znatiželjna i u potrazi. Znam da želi da ja, jednako kao i mnogi drugi, njoj
pomognemo da ponovno zauzme svoje pravo mjesto, pored svojeg
Ljubljenog.
San MarvEllen samo je jedan od mnogih o kojima sam slušala tijekom godina.
Uvijek zapanjena time što moje iskustvo dijele toliki mnogi drugi, počela sam
gledati na snove s Marijom Magdalenom kao na duboki poticaj prema
pomirivanju teških i očito suprotstavljenih ideja: ženstvenosti suočenoj s
vjerskom mizoginijom ili ljubavlju u prisustvu smrti. Iznenađenje je shvatiti da
Marija Magdalena dira živote toliko mnogo ljudi na taj način. Slijedi iskustvo
Eleonore iz Seattlea u državi VVashington:
Mislila sam da je Marija Magdalena bila prostitutka dok nisam sanjala da sam
joj napravila svetište. Bilo je tako živo. Kada sam shvatila da u njoj ima
mnogo više nego što sam prvobitno mislila, i odlučila sam napraviti malo
svetište u stvarnom životu. Nakon što sam to učinila, počela sam sanjati o
njoj još češće. Mnogo puta snovi su bili karakterizirani nekim tko je istinski
plakao i nevjerojatnim osjećajem gubitka. U jednome je netko preminuo i
činilo se da oni koji su ostali dozivaju Mariju Magdalenu u svojoj tuzi. U snu je
to bila snaga ljubavi Marije Magdalene prema Isusu koja mu je omogućila da
se vrati u život.
Iako sam dobila dopuštenje da ovdje iznesem samo nekoliko priča, one koje
ljudi razmjenjuju privatno su jednako bolne. Barem jedan važna znanstvenica
koja se bavi Marijom Magdalenom, i znanstvenim radom, pripisala je snove o
Mariji Magdaleni svojoj rastućoj svijesti o važnosti svetice.
MAGDALENINI MUŠKARCI
Istina je da većina ljudi koji izražavaju duboku privrženost jesu žene, ali medu
njima ima i muškaraca. Unatoč tome što su u manjini, ti muškarci koji su
otkrili vezu s Marijom Magdalenom nisu manje otvoreni. Vrlo često, oživljena
praksa kršćanskog gnosticizma u središtu je muškog štovanja Marije
Magdalene. Neki gnostički tekstovi napisani prije kraja četvrtog stoljeća,
uključujući i nekoliko onih u Knjižnici iz Nag Hammadija, smještaju Mariju
Magdalenu na uzvišen položaj medu njezinim suvremenicima. To navodi
mnoge moderne gnostike da čine isto.
Moje posebno zanimanje [za Mariju Magdalenu] pojavilo se kroz moje studije
gnosticizma. Ona je vrlo važan lik u sklopu gnostičkih tekstova; jedan od
najvažnijih, ako ne i najvažniji, za Apostole.
— Jeremv, Seattle, VVashington
Nakon pohađanja koledža zbog magisterija shvatio sam da jednostavno ne
mogu činiti fundamentalističku kršćansku stvar. Uvijek sam imao problema s
osudivanjem i kada sam saznao za povijest Crkve i saznao za alternativne
oblike kršćanstva, nisam se mogao vratiti. Počeo me zanimati gnosticizam i
saznao sam za sofijsku gnostičku-tradiciju. Sofijski gnostici vrlo su jasni kada
je riječ o božanskoj ženstvenosti i smještaju Magdalenu na središnje mjesto.
Osjećao sam da je konačno ondje gdje sam oduvijek vjerovao da bi trebala
biti.
— Mark, Mount Vernon, Ohio
Suprotno od popularne pogrešne predodžbe, muškarci isto mogu biti
inspirirani duhovnošću boginje, osobito u svjetlu svog mjesta u romanima kao
što je Da Vincijev kod. Jedan je muški novinar s kojim sam razgovarala
nekoliko puta izrazio svoju ljubav prema Mariji Magdalena kao boginji u
jungijanskom smislu anime, unutrašnje ženstvenosti unutar muškaraca koji
utječe na njihove odnose sa ženama. Obeshrabren razvodom, on zahvaljuje
prisutnosti Marije Magdalene u svojem duhovnom životu svojim postepenim
razumijevanjem toga kako biti boljim suprugom i ocem.
NEPOKOLEBLJIVI KRŠĆANI
Gdje su svi kršćani koji su odani Mariji Magdaleni? Sviđa li se ona ljudima koji
su napustili Crkvu i otišli u smjeru New Agea? Uopće ne. Međutim, čini se da
su ljudi koji ostaju vjerni kršćani mnogo tiši po pitanju svoje odanosti, ne
izvikujući istu s vrhova krovova. Malo je ljudi izrazilo zanimanje za
raspravljanje o vlastitim pričama u javnosti. Medu tim perspektivama koje
sam čula od tradicionalnih kršćana, ona koja priznaju Mariju Magdalenu kao
"apostolicu apostola" radi njezine uloge kao prve svjedokinje Uskrsnuća je
jedna od najčešće citiranih.
Zaista mislim da je pogled "apostolica apostola" o Magdaleni važno u
pomaganju da se crkva ubrza s modernim razmišljanjem kada je riječ o
"mjestu žene". Ne vjerujem ni u što od stvari iz Da Vincijeva koda ili onih o
svetoj ženstvenosti koje okružuju Magdalenu, ali ako to pomaže ženama da
pronađu jednakije temelje unutar Crkve, ne vidim u tome ništa loše.
— Thomas, Bellevue, VVashington
Još jedna ključna perspektiva medu kršćanima je naglasak na bliskom odnosu
Marije Magdalene s Isusom. Iako dopuštaju da je bilo određene intimnosti u
njihovu prijateljstvu, ti kršćani ne osjećaju potrebu da ih shvaćaju kao
oženjene partnere.
Za mene sv. Marija Magdalena (smatram je sveticom, jer sam praktična
vjernica Rimokatoličke crkve a ona je priznata kao takva, s postojećim
blagdanom) predstavlja ljubav, potpunu i bezuvjetnu; potpuno i konačno
predavanje. [Nemaj zemaljskog užitka usporedivog s ekstazom koju je
zasigurno osjećala pored Njegovih nogu i pri pogledu na Njega tog uskršnjeg
jutra. Za mene je to najvažnije: voljeti Savršenog Muškarca, Savršenog Boga
te dobiti Njegovu ljubav zauzvrat. Živjeti u toj ljubavi vječno — tko bi mogao
tražiti išta potpunije od toga?
— Helene, Bloomfield, New Jersev
Moje vlastito putovanje s Marijom Magdalenom traje. Nakon gotovo
desetljeća, ona se uplela u moj život na nedjeljivoj razini; ona je ondje
svakoga dana, svakoga sata i svake minute. Negdje između duhovne
zagovornice i svijesti cvrčka iz priče o Pinokiju, između hobija i predanosti,
ona me pokreće to snažnije kada upoznajem druge ljude koji su moji kolegehodočasnici
na tom putu. Bez obzira jesu li to kršćani koji traže ženskog
apostola ili njuejdžeri koji razmišljaju o arhetipovima svete zajednice,
znanstvenici ili mistici, sve ih je dodirnula svetica. A kako su ljudi od samoga
početka pisane povijesti imali poteškoća pri opisivanju duhovnih iskustava,
mi nastavljamo tražiti jezik kojim bismo izrazili dubinu naših susreta s
Marijom Magdalenom, čiji identitet, nakon gotovo dvije tisuće godina, ostaje
neučvršćen. Međutim, činjenica da nam je ona zajednička znači, do određene
mjere, da riječi nisu potrebne. Poput drevnih gnostika, jednostavno znamo.
t
I
PRILOZI
t
POLICA S KNJIGAMA O MARIJI MAGDALENI
TIM BIBLIOTEKE TAJNI
Projekt veličine i opsega knjige kao što su Tajne Marije Magdalene zahtijeva
opsežna istraživanja. Kao rezultat, naša kolektivna knjižnica narasla je na
stotine svezaka — od tekstova ozbiljnih znanstvenika koji su svoje karijere
posvetili tome da nam predstave prijevode i analize drevnih zapisa do knjiga
za samopo-moć što Mariju Magdalenu "prodaju" kao "revolucionarku ugode".
Medu autorima je barem desetak stručnjaka s različitim tumačenjima tradicije
boginje i načina na koji je moderno društvo istu potiskivalo, jednako kao i
romanopisaca i znanstvenika koji nas svaki na svoj način žele uvjeriti da
iznose konačno i uvjerljivo znanje o Magdaleninu životu, njezinu odnosu s
Isusom, i njezinim putovanjima u južnu Francusku (a možda i Egipat i Veliku
Britaniju). Zatim su tu oni koji vjeruju da je ona doslovce Sveti Gral, začetnica
kraljevske krvne loze i junakinja akcijsko-avanturističke priče i anti-povijesnog
trilera koji počinje i završava u Louvreu. A ne smijemo zaboraviti ni one koji
su promišljeno razmatrali različite kontroverze o značenju njezina života — i
religiozne i intelektualne upotrebe i zlostavljanja koje je pretrpjela.
Proučavanje svih tih knjiga i stotina web stranica ostavilo nas je najprije s
osjećajem divljenja za veliki dio ozbiljnih istraživanja i analiza koja su otišla u
"pronalaženje" Marije Magdalene i praćenja iznenađujuće dubokog utjecaja
što ga je njezina slika imala na razvoj Zapadne civilizacije. Drugo, bili smo
iznenađeni dubinom vjerskih i osobnih veza što ih toliki mnogi osjećaju prema
Mariji Magdaleni, baš kao i raznolikošću oblika kojima su isti izraženi. Treće, i
posljednje, nismo pronašli nikakve dokaze koji bi opovrgavali ono što su nam
mnogi od najoštroumnijih znanstvenika i stručnjaka govorili: ono što ljudi vide
u Mariji Magdaleni uvelike je odraz stavova i vjerovanja koje unose u
tumačenja te žene. Ne postoji samo "jedna" Marija Magdalena, a neće je
nikada ni biti, zbog čega naša opčinjenost njome najvjerojatnije nikada neće
nestati.
Svaki popis "najboljih" zasigurno bi sadržavao djela svakoga od autora koje
smo intervjuirali, od kojih smo odabrali tekstove da bismo ih uvrstili u ovu
knjigu ili pozvali da napisu eseje posebno za nju. Ipak, uz pomoć Lese Bellevie
s www.Magdalene.org, bacili smo mrežu šire da bismo vam ponudili ono što
smatramo najboljim knjigama za sastavljanje osnovne knjižnice o Mariji
Magdaleni. Popis odražava samo našu prosudbu, naravno, filtriranu kroz leće
što smo ih sami odabrali. Očekujemo da se mnogi znanstvenici, stručnjaci i
laički čitatelji čije prosudbe uvelike poštujemo možda neće slagati s nekima
od naših izbora. Potičemo vas da sami procijenite i obznanite nam svoja
mišljenja na našoj vveb stranici, www. SecretsOfMaryMagdalene.org. Unutar
svake kategorije knjige su navedene prema abecedenom redu imena autora.
OPĆI UVOD I PREGLED
The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene (Vodič do Marije Magdalene za
potpune neznalice) Lese Bellevie. Neka vas naslov ne odvrati. Između
bezbrižnih ulomaka i izrazito neformalnog stila postoji nevjerojatna količina
informacija koje su odraz razumnog i opsežnog izbora saznanja o nasljeđu
Marije Magdalene, onoga što znamo i onoga što ne znamo o njoj, religioznim i
svjetovnim kontroverzama, te njezinu mjestu u našoj povijesti jednako kao i u
suvremenoj kulturi.
Mary Magdalene: A Biography (Marija Magdalena: Biografija) Brucea Chiltona.
Počevši s pregledom onoga što znamo o njezinoj povijesti, Chilton se
usredotočuje na tumačenje njezinih "sedam demona" a ide i dalje da bi
pokazao kako je Marija Magdalena pridonijela svojem vlastitom "potpisu" u
porijeklu kršćanstva. Čitatelji će također pronaći neke duhovno okrepljujuće
primjedbe o sposobnosti Marije Magdalene da inspirira žene u modernom
kršćanstvu.
Lost Christianities: The Battles for Scripture and the Faiths We Never Knew
(Izgubljena kršćanstva: Borbe za svete tekstove i vjere koje nikada nismo
upoznali) Barta Ehrmana. Ehrman objašnjava kako su prvi crkveni oci
proglasili četiri Evanđelja, pa, Evanđeljima
— a sve ostale ranokršćanske tekstove herezom. U razmaku od tri stotine
godina, kaže nam on, vjerska organizacija i savez s političkom moći prevladali
su svu opoziciju njezinom pravovjerju. Ehrmanova posljednja knjiga Peter,
Paul, and Mary Magdalene: The Folloivers of Jesus in History and Legend
(Petar, Pavao i Marija Magdalena: Sljedbenici Isusa u povijesti i legendi) je,
kako podnaslov dobro sažima, djelo o sljedbenicima Isusa i onoga što nam
njihove priče kažu o Crkvi koja je nastajala.
The Gnostic Gospels (Gnostička Evanđelja) Elaine Pagels. To je klasik za
razumijevanje raspona različitih kršćanstava u ranim godinama. Ovdje, u
znanstvenom a ipak pristupačnom stilu pisanja koji joj je priskrbio National
Book Avvard, Pagelsova "razmotava" niti mita, teologije i politike koji su
sačinjavali rano kršćanstvo. Medu njezinim ostalim zapaženim knjigama je i
Beyond Belief u kojoj se ona bori sa svojom vlastitom vjerom u kontekstu
Evanđelja po Tomi te istražuje razloge zbog kojih je kršćanstvo postalo
povezano gotovo isključivo s relativno uskim idejama u Novom Zavjetu kakav
je kodificiran Nicejskim koncilom iz četrnaestog stoljeća.
The VVoman voith the Alabaster Jar: Mary Magdalene and the Holy Grail
Margaret Starbird. Starbirdova je gotovo sama odgovorna za populariziranje
predodžbe da su Isus i Marija Magdalena bili u središtu teologije o "svetoj
zajednici" — za koju vjeruje da je prava osnova kršćanstva, potisnuta od
strane novonastalog pravovjerja Crkve. Iako ih mnogi znanstvenici smatraju
izrazito obilježenim tek nagađanjima, njoj se mnogi isto tako dive zbog
istraživanja koje je obavila i za ponovno uvođenje te "izgubljene" teme u
središte pozornosti. Njezinih nekoliko knjiga, uključujući i Mary Magdalene:
Bride in Exile važni su naslovi za razumijevanje moderne opčinjenosti Marijom
Magdalenom i njezinom novom mitologijom.
SURADNICI
Dan Burstein (urednik) osnivač je i član uprave Millennium Technology
Ventures Advisors, njujorške investicijske tvrtke koja ulaže u tvrtke koje se
bave inovacijama u novim tehnologijama. Također je i nagrađivani novinar,
autor šest knjiga o globalnoj ekonomiji i tehnologiji. Njegova knjiga Yen! iz
1988. godine o usponu japanske financijske moći bila je međunarodni
bestseler u više od dvadeset zemalja. Godine 1995. njegova knjiga Cestovni
ratnici bila je jedna od prvih koja se bavila utjecajem Interneta i digitalne
tehnologije na poslovanje i društvo. Njegova knjiga Veliki zmaj iz 1998.
godine (koju je napisao zajedno s Arneom de Keijzerom) iznijela je u glavnim
crtama dugoročni pogled na ulogu Kine u dvadeset i prvom stoljeću. Burstein
i de Keijzer su nedavno pokrenuli vlastitu izdavačku kuću, Squibnocket Press,
te trenutno rade na serijalu knjiga pod nazivom Najbolje stvari ikad izrečene,
koje će uskoro uključivati naslove o budućnosti
Interneta, blogovima i blogira-nju, te nanotehnologijama. Dok je radio kao
slobodni novinar tijekom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, g. Burstein
je objavio više od tisuću članaka u više od dvjesto publikacija, uključujući tu
New York Times, Wall Street Journal, Los Angeles Times, Boston Globe,
Chicago Tribune, New York Magazine, Rolling Stone te mnoge druge u SAD-u,
Europi i Aziji. Radio je i kao savjetnik za ABC News, CBS Nevvs, časopis Time i
druge vodeće medijske organizacije. Tijekom proteklog desetljeća Burstein je
aktivno investirao u nove tvrtke, te sastavio portfelj s više od dvadeset i pet
tehnoloških tvrtaka. Od 1988. do 2000. godine bio je viši savjetnik u tvrtki
The Blackstone Group, jednoj od vodećih privatnih trgovačkih banaka na
VVall Streetu. Također je i istaknuti konzultant za korporativnu strategiju, te
je radio kao savjetnik glavnim izvršnim direktorima, višim rukovodećim
timovima, te globalnim korporacijama kao što su Sony, Toyota,
Microsoft, Boardroom Inc. te Sun Microsvstems.
Arne J. de Keijzer (surednik) je pisac, bivši poslovni konzultant u Kini, te
partner Dana Bursteina u izdavačkoj kući Squibnocket Press. Autor je pet
knjiga, uključujući turistički vodič o Kini, koji je bio bestseler, te dvije knjige s
Danom Bursteinom. Uspon, pad i budućnost internetske ekonomije (jedan od
naslova iz serije Najbolje stvari ikad izrečene) te Veliki zmaj: budućnost Kine
— što ona znači za poslovanje, ekonomiju i svjetske poredak. Pisao je za
publikacije od New York limesa do Poiverboat Reports
Jennifer Doli bila je izvršna urednica ove knjige, što je radila i za različita
druga izdanja. Trenutačno je urednica-savjet-nica za Reader's Digest a isto je
tako svojim talentima urednice i spisateljice pridonijela U.S. Neios & World
Reportu izdavača McKinsev & Companv kao i Teaching Commission. Bila je
znanstvena i urednička suradnica za Tajne Da Vincijevog koda. U slobodno
vrijeme piše fikciju i radi na svom prvom romanu.
Joan Acocella je članica uredništva u Neiv Yorkeru gdje pokriva
ples i knjige. Također je pisala za Neiv York Revieiv of Books i Wall Street
Journal. Autorica je kritičke biografije Mark Morris i drugih knjiga, medu
kojima su Creating Hysteria: VVomen and Multiple Personality Disorder i Willa
Cather and the Politics of Criticism. Bila je i urednica nepročišćenog izdanja
Diary of Vaslav Nijinsky i su-ured-nica, s Lynn Garafola, Andre Levinson on
Dance. Od 1993. do 1994. godine, bila je stipendistica Guggenheima. Joan
Acocella trenutačno živi u gradu New Yorku.
Tori Amos je pijanistica i kan-tautorica koja je pridonijela redefiniranju uloge
žena u pop glazbi u devedesetim godinama. Poznata je po lirično zagonetnim
i emocionalno snažnim pjesmama koje se bave širokim rasponom tema,
uključujući seksualnost, religiju, patrijarhat i osobne tragedije. Njezin je otac
bio svećenik, a svoju je glazbenu karijeru započela u dobi od pet godina u
svojoj crkvi. Bila je i najmlađa osoba koja je ikada pohađala Peabody
konzervatorij glazbe, dok ga nije napustila da bi započela karijeru u pop
glazbi. Objavila je autobiografiju, Piece by Piece, u kojoj prepričava svoj
uspon do slave a isto tako istražuje svoju opsjednutost mitologijom i
religijom. Jedna je od utemeljiteljica Rape, Abuse, and Incest National
Netvvork.
Diane Apostolos-Cappadona
je pomoćni profesor religijske umjetnosti i povijesti kulture u Centru
muslimansko-kršćan-skog razumijevanja, te pomoćni profesor i jedna od
glavnih članica profesorskog zbora pri programu umjetnosti i kulture na
liberalnim studijima, oboje na sveučilištu Georgetovvn. Dr. Apostolos-
Cappadona bila je gost-kustos i autorica kataloga izložbe U potrazi za Marijom
Magdalenom: Slike i tradicija (2002.). Trenutno priprema uvode za novo
izdanje knjige Vjerska i svjetovna ljepota: Sveta umjetnost, Gerardusa van
der Leeuvva; dva redigirana izdanja, Izvori i dokumenti povijesti kršćanske
umjetnosti te Izvori i dokumenti povijesti vjerske umjetnosti u Americi 19.
stoljeća; te udžbenik Umjetnost u svjetskim religijama. Neka od njezinih
predavanja su Umjetnost, Kreativnost i svetost, Pravoslavno kršćanstvo,
Povijest i teologija, te Srednje vjekovna sinteza: Umjetnost i vjera u Srednjem
vijeku.
Elizabeth Bard je novinarka i povjesničarka umjetnosti koja živi u Parizu.
Njezine kritike umjetničkih djela i putopisni tekstovi objavljivani su, između
ostalog, u Neiv York limesu, International Herald Tribuneu, VVashington
Postu, VViredu, Art News i Time Outu. Radi kao urednica za nove medije u
Contemporary, londonskom časopisu za umjetnost, od 2002. godine. U
proljeće 2004. godine počela je raditi kao vodič za Pariš Muse, tvrtku
povjesničara umjetnosti koja nudi privatne obilaske velikih spomenika u
Parizu. Pisala je o vođenju obilaska Louvrea nazvanom Da Vincijev kod za
meko izdanje Tajni Da Vincijeva koda.
Lesa Bellevie, čiji je "dnevno zanimanje" inženjerka za testiranje softvera,
utemeljiteljica je www.magdalene.org i autorica The Complete Idiot's Guide to
Mary Magdalene. VVeb stranica, koja je osnovana 1998. godine kao sredstvo
prikupljanja svega što je mogla saznati o Mariji Magdaleni, poslužila je kao
izvor i forum za povezivanje ljudi širom svijeta. Magdalene.org nedavno je, to
jest, 2005. godine obnovljena, s novim izgledom i temeljima
novoga projekta nazvanog Enciklopedija Magdalena. Bellevie je često
davala intervjue za lokalne, nacionalne i međunarodne novine i časopise,
radij-ske emisije i televizijske doku-mentarce. Medu njezinim ostalim
projektima je i blog nazvan The Magdalene Review www.
magdalenereview.org na kojemu prati medijske referencije i najnovija
istraživanja vezana uz Mariju Magdalenu.
Ann Graham Brock je spisateljica i predavačica medu čijim su posebnim
interesima Novi Zavjet i ranokršćanska tradicija, arheologija i rodna pitanja u
religiji. Njezina najnovija objavljena knjiga je naslovljena Mary Magdalene, the
First Apostle: The Struggle for Authority. Isto je tako su-urednica još pet
knjiga a objavljivala je tekstove u enciklopediji te članke na njemačkom,
engleskom i francuskom. Poučavala je Novi Zavjet i kolegije svjetske religije
na Sveučilištu u Coloradu u Boulderu, na Trinitv Lutheran Seminarv, Cliff
School of Theology, Harvard Divinity School i na Sveučilištu Harvard.
Gostovala je na History Channelu u njihovu predstavljanju The Tzvelve
Apostles te na
Discovery Channelu u The Real Da Vinci Code, kao i u nekoliko
dokumentaraca na britanskoj televiziji.
James Carroll pohađao je Sveučilište u Georgetownu prije nego što je krenuo
na St. Paul's College, sjemenište pavlina gdje je stekao svoju diplomu i
magisterij. Zaređen je za svećenika 1969. godine i bio je katolički kapelan na
Sveučilištu u Bostonu do 1974. godine. Tijekom toga vremena bio je borac za
građanska prava, antiratni aktivist i organizator zajednice, osvojivši Thomas
Merton Award. Objavljujući knjige o vjerskim temama jednako kao i zbirke
pjesma, bio je i kolumnist za National Catholic Reporter. Carroll je napustio
svećeničku službu 1974. godine da bi postao piscem i 1974. godine bio je
pisac-gost na Berkshire Theater Festival. Negdje u to vrijeme počeo je pisati
romane, a tijekom godina objavio ih je deset. Rad Jamesa Carrolla uključuje
House of War: The Pentagon and the Disastrous Rise of American Poiver,
Constantine Sword: The Church and the ]ews (prilagođen za dokumentarni
film 2006. godine), An American Reauiem (National Book Award, 1996.),
tjedne kolumne u Boston Globeu i niz eseja koji su se pojavili u najuglednijim
američkim izdanjima.
Bruce Chilton je profesor religije pri Bard College jednako kao i kapelan Bard
Collegea i izvršni direktor na Institute of Advanced Theologv. Ima magisterij s
General Theologv Seminarv jednako kao i sa Sveučilišta Columbia, te
doktorat sa Sveučilišta Cambridge. Chilton je k tome zaređeni epi-skopalni
svećenik, a služi pri Free Church of Saint John u Barrytownu u državi New
York. Medu njegovim knjigama su Rabbi Jesus: An Intimate Biography, God in
Strenght, Rabbi Paul: An Intellectual Biography, Judaic Approaches to the
Gospels, revelation, Trading Places, Jesus' Prayer and Jesus' Eucharist,
Forging a Common Future te Jesus' Baptism and Jesus' Healing. Također je i
glavni urednik Bulletin for Biblical Research te jedan od urednika osnivača
Journal for the Study of the Neiv Testament.
Richard Covington bio je suradnik za posebni izvještaj U.S. News &
VVorldReport, "VVomen in the Bible".
Mary Rose D'Angelo je profesorica na Odsjeku za teologiju pri Sveučilištu
Notre Dame. Predaje kolegij "Novi Zavjet i kršćanski korijeni" te se bavi
istraživanjima religije, žena i spola u antičkom svijetu. Autorica je knjige
Moses in the Letter to the Hebreivs, a bila je jedan od urednika knjige
VVomen and Christian Origins i "Crossroads in Christology: Essays in Hnor of
Ellen M. Leonard" u Toronto Journal of Theology. Autorica više članaka o
ženama, rodu, imperijalnoj politici, teološkom jeziku i seksualnim praksama
na početku kršćanstva, trenutačno radi na projektu koji opisuje rimske
"obiteljske vrijednosti" u doba carstva i antičke židovske i kršćanske reakcije
na iste.
Jacobus de Voragine, talijanski redovnik, pridružio se dominikanskom redu
1244. godine, te osim propovijedanja s uspjehom u mnogim dijelovima Italije,
predavao je u školama svojega reda. Pohađajući različite koncile, postepeno
se uspinjao u hijerarhiji Rimokatoličke crkve te je uzdignut na rang biskupa
1292. godine. Preminuo je oko 1298. godine a beatificirao ga je papa Pio VII.
1816. godine. De Voragine je za sobom ostavio
nekoliko svezaka propovijedi, Kroniku Genove i Čitanja svetaca. Zbog svoje
goleme i trajne popularnosti, ta su Čitanja postala poznata kao Zlatna
legenda.
Bart D. Ehrman uvaženi je profesor vjerskih studija na Sveučilištu Sjeverna
Karolina u Chapel Hillu, gdje je predavao od 1988. godine. Autoritet je po
pitanju Novog zavjeta i povijesti kršćanstva, pojavljivao se na CNN-u, Historv
Channelu, A&E, te drugim televizijskim i radijskim emisijama. Za Teaching
Companv snimio je niz popularnih predavanja. Autor je ili urednik trinaest
knjiga, uključujući nedavnu Izgubljena kršćanstva: Bitke za Sveto pismo i
Vjere za koje nismo znali, te Izgubljena Sveta pisma: Knjige koje nisu
uvrštene u Novi zavjet.
Deirdre Good je profesorica Novog zavjeta na Općem teološkom sjemeništu
episkopal-ne crkve u New Yorku. Često objavljuje materijale i održava
predavanja o marijanskoj tradiciji i ženama u koptskim i gnostičkim
tekstovima. Njezina posljednja knjiga nosi naslov Mariam, Magdala i Majka.
Marine Hanks je spisateljica, predavačica i feministička teo-loginja čija su
područja istraživanja ženski studiji u religiji, mormonski studiji i gnosticizam.
Bila je stipendistica na Harvard Divinitv School i na Utah Humanities Council.
Njezina prva knjiga, VVomen and Authority, obnovila je feminističku teologiju
i povijest u mormonstvu. Gostovala je u mnogim izdanjima i televizijskim
emisijama a isto tako je bila i gostujuća predavačica na različitim školama.
Bivša mormonka i misionarska Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana,
postala je gnostikom 1996. godine i otada aktivno sudjeluje u lokalnim i
nacionalnim medu-vjerskim projektima.
Sušan Haskins je spisateljica, urednica, istraživačica i prevoditeljica. Držala je
predavanja širom svijeta, pojavljivala se u različitim televizijskim emisijama u
raspravama o Mariji Magdaleni, a trenutno s talijanskog prevodi i ureduje Tri
marijanska teksta (tekstovi o životu Djevice Marija koje su napisale tri
talijanske spisateljice iz šesnaestog stoljeća). Autorica je i knjige Marija
Magdalena: Mit i metafora, te urednica i prevoditeljica
Tri marijanska teksta iz 16. stoljeća.
Philip Jenkins školovao se na Sveučilištu Cambridge, gdje je obranio doktorat
iz povijesti. Od 1980. godine predaje na Sveučilištu Penn State a trenutačno
je počasni profesor povijesti i religijskih studija. Njegova najnovija knjiga je
Decade of Nightmares: The End of the Sixties and the Making of Eighties
America. Medu ostalim njegovim djelima su Mystics and Messiah: Cults and
Neiv Religions in American History, Hidden Gospels: How the Search for Jesus
Lost Us Way i The Next Christendom: The Rise of Global Christianity. Članci
profesora Jenkinsa mogu se pronaći u najrazličitijim izdanjima i redovito se
pojavljuje u medijima.
Karen L. King je profesorica ekle-zijastičke povijesti pri Harvard Divinitv
School gdje je također bila i profesorica novozavjet-nih studija i povijesti
antičkog kršćanstva. S obrazovanjem iz komparativnih religija i povijesnih
studija, bavi se podučavanjem i istraživanjem osobitosti u povijesti
kršćanstva i ženskim studijima. Njezine su knjige
široko priznate, a najpoznatije medu njima su The Gospel of Mary of Magdala:
Jesus and the First VVoman Apostle i VVhat Is Gnosticism?. Njezini posebni
teorijski interesi su oblikovanje vjerskog identiteta, diskursi nor-mativnosti
(pravovjerje i hereza) te rodni/ženski studiji. Dobitnica je brojnih nagrada za
izvrsnost u poučavanju i znanstvenom radu, a medu njima su one dobivene
od National Endovvment for the Humanities, Deutsche Akademische
Austauschdienst i Graves Foundation.
Katherine Kurs je članica nastavničkog osoblja vjerskih studija na Eugene
Lang College pri New School Universitv a isto tako i nastavničkog osoblja
General Theological Seminarv. Njezina područja specijalizacije uključuju
suvremenu američku duhovnost, urbanu religioznost, "življenu religiju",
vjerski pluralizam i duhovnu autobiografiju. Velečasna dr. Kurs je ekumenska
pridružena svećenica u VVest Park prezbiterijanskoj crkvi i ima privatnu
praksu. Njezina knjiga Searching for Your Soul proglašena je jednom od
najboljih vjerskih/duhovnih knjiga 1999. godine.
John Lamb Lash, nezavisni eklektički znanstvenik i jedan od utemeljitelja i
ključnih pisaca za www.Metahistory.org, autor je nekoliko knjiga medu kojima
su i The Seeker's Handbook, Tivins and the Double i The Hero. On u figuri
Marije Magdalene vidi mogućnost ponovnog uspostavljanja istinskih junačkih
obilježja gnosticizma. Njegova najnovija knjiga, Not in His Image: Gnostic
Vision, Sacred Ecology, and the Future of Belief, (objavljena krajem 2006.
godine — op. prev.) donosi ono što Lash naziva "sofi-janskom vizijom
Misterija".
Ki Longfellow je spisateljica romana i scenarija čija je knjiga The Secret
Magdalene posvuda hvaljena zbog njezinih istraživanja kao i zbog njezina
stila. Pod imenom Pamela Longfellow objavila je dva romana: China Blues
(međunarodni bestseler) i Chasing VVomen. Oba su ekranizirana. Također je,
zajedno sa svojim suprugom, napisala komičnu operu STINKFOOT koja je dva
puta postavljena na pozornicu u Londonu sa sjajnim kritikama.
Kathleen McGowan je svoju spisateljsku karijeru započela kao novinarka još u
tinejdžerskoj
dobi. Tijekom vremena koje je provela u inozemstvu, Kathleen McGowan
je proučavala međunarodni folklor, mitologiju i umijeće pripovijedanja priča.
Bila je ghost ivriterica i urednica opsežnih fikcionalnih i nefikcionalnih djela a
pisala je i tekstove iz područja ljudskih potencijala, alternativnih terapija,
duhovnosti i metafizike. Radila je i za VValt Disney Company u marketingu,
kao analitičarka i savjetnica za scenarije, a kao scenaristica i producentica
snimila je i svoj vlastiti film, na temelju dvadeset godina istraživanja života
Isusa Krista i Marije Magdalene.
Marvin Meyer je profesor biblijskih i kršćanskih studija na Sveučilištu
Chapman i ravnatelj Instituta Albert Schweitzer pri istom sveučilištu. Također
je ravnatelj projekta koji proučava koptske magijske tekstove Instituta za
antiku i kršćanstvo pri dodiplomskom Sveučilištu Claremont. Dr. Meyer je
autor brojnih knjiga i članaka o grčko-rimskim i kršćanskim religijama u antici
i kasnoj antici, kao i o etici poštivanja života Alberta Schweitzera. Medu
njegovim najnovijim knjigama su The Gnostic Discoveries, The
Gnostic Gospels of Jesus, The Unknoion Sayings of Jesus i The Gospels of
Mary. Njegovo djelo The Gospel of Thomas: The Hidden Sayings of Jesus
uvršteno je na popis stotinu najboljih duhovnih knjiga dvadesetog stoljeća.
Nedavno je dr. Meyer uredio i preveo The Gospel of Judas (Evanđelje po Judi),
zajedno s Rodolpheom Kasserom i Gregorom VVurstom. Njegove knjige i
članci mnoge se prevode a često ga zovu da gostuje u nacionalnim
televizijskim i radijskim emisijama.
Elaine Pagels autorica je bestselera Gnostička Evanđelja, s kojom je osvojila
Državnu nagradu kruga kritičara, te Državnu književnu nagradu. Knjiga je
trenutno dostupna u novom izdanju. Diplomirala je na povijesti, a magistrirala
na klasičnim studijima na sveučilištu Stanford. Doktorat je stekla na
sveučilištu Harvard. Profesorica Pagell autorica je još jednog bestselera,
knjige Nevjerojatno, kao i Adam, Eva i zmija, te Sotonino porijeklo. Trenutno
je predaje religiju na sveučilištu Princeton
Jeremy Pine je američki anti-kvar koji živi u Katmanduu u
Nepalu trideset i pet godina. Specijaliziravši se za antičke tkanine, imao je
priliku pregledati i proučavati tisuće starih komada tkanina medu kojima su i
vuneni, svileni komadi kao i tepisi. Od 1993. do 1995. godine Pine je bio
direktor otpreme na Institutu znanosti u Moskvi i Državnom institutu za
povijest materijalne kulture u Sankt Petersburgu. U tom je svojstvu vodio tri
ekspedicije u Tuvu radi iskopavanja antičkih grobova za Muzej Ermitaž.
Posljednje su dvije godine provedene u malo poznatoj, dalekoj Dolini Srebrne
planine, ili Mongiin Taiga, sjeverno od mongolske granice. Godine 1995. tim
Zlatni grifin iskopavao je rijetki grob u dolini Pazirik, promjera trideset i pet
metara, koji su otkrili prethodne godine. Oženjen, otac dvoje djece, Jeremy
Pine odnedavno je u mirovini što je odabrao da bi mogao postati kustos
Tepiha progonstva i s njim povezanih blaga.
Nancy Qualls-Corbett bavi-se jungijanskom analizom u Birminghamu u
američkoj državi Alabami. Diplomatkinja Instituta C. G. Jung u Ziirichu, ona je
i viša odgojna analiti-čarka u Meduregionalnom
društvu jungijanskih analitičara. Nancy je autorica knjiga The Sacred
Prostitute: Eternal Aspect of the Feminine i VVomdn's Aivakening: Dreams
and Individuation. Svoju ljubav prema putovanjima i mitologiji spaja
vođenjem seminara na sveta mjesta u Egiptu, Grčkoj, Francuskoj i Italiji.
Anna Quindlen je autorica četiri bestselera (Blessings, Black and Blue, One
True Thing i Object Lessons) kao i četiri nefikcionalne knjige (A Short Guide to
Happy Life, Living Out Loud, Thinking Out Loud i How Reading Changed My
Life). Napisala je i dvije knjige za djecu (The Tree That Čame to Stay i Happily
Ever After). Njezina kolumna u New York Timesu "Public and Private" ("Javno i
privatno") osvojila je Pulitzerovu nagradu 1992. godine a sada se njezina
kolumna pojavljuje svaka dva tjedna u Newsweeku.
John M. Saul, koji ima doktorat iz geologije s MTT-a, udružio je snage s
Henrvjem Lincolnom u Rennes-le-Chateau polovicom 1974. godine da bi
tragali za "tajnim blagom" Abbea Saunierea za koje se onda pretpostavljalo
da je skriveno u jednoj od vapnenačkih špilja raspršenih po toj pokrajini.
Bilo je potrebno punih pet godina da shvate da bi "blago" moglo biti kodna
riječ koja opisuje dijete ili djecu Marije Magdalene. Slijedom toga, Saul je
surađivao u istraživanjima u pripremi knjige Sveta krv, sveti Gral, ali se nije
slagao sa su-autorima te knjige da bi Pierrea Plantarda trebalo koristiti kao
izvor informacija. S Janice A. Glaholm, koja je također geo-loginja, sastavio je
Rennes-le-Chdteau: A Bibliography, knjigu od pedeset i dvije stranice čiji je
uvod sadržavao zemljovid koji je po prvi puta pokazivao pet prirodnih vrhova
uzvisina na području Rennes-le-Chateau koji tvore gotovo savršenu zvijezdu
petokraku. Jane Schaberg je profesorica vjerskih studija i ženskih studija na
Sveučilištu u Detroit Mercy. Autorica je knjige The Ressurection of Mary
Magdalene: Legends, Apocrypha, and the Christian Testament, prijelomnog
djela u feminističkih kulturalnim studijima i studijima kršćanskog zavjeta.
Također je napisala i The \llegitimacy of jesus: A Feminist Theological
Interpretation of the Neiv Testament lnfancy
Narrative, a njezina poezi- The Paradise Papers, u SAD-u ja objavljivana
je u časopisi- je izdana 1976. godine pod gore ma poput Atlanta Revieio,
spomenutim naslovom. Appearences, Pittsburgh Revieiv i Interim.
Margaret Starbird je magistrirala na Sveučilištu Marvland. Studirala je na
Sveučilištu Christiran Albrechts u Kielu i Vanderbilt Divinitv School. Opsežno
je pisala o konceptu svete ženstvenosti. Njezine knjige uključuju Magdalenino
izgubljeno naslijede: simbolički brojevi i sveta unija u kršćanstvu; Božica u
evanđelju; Ponovno prisvajanje svete ženstvenosti; Žensko lice kršćanstva;
Žena s alabasterskom posudom: Marija Magdalena i Sveti gral.
Merlin Stone, učiteljica umjetnosti i povijesti umjetnosti jednako kao i kiparica
koja je mnogo izlagala, zainteresirala se za arheologiju i antičku religiju kroz
svoju umjetnost. Napravila je radove o Boginji za radio i za pozornicu. A
zamislila je i organizirala Festival boginje u New Yorku i u Torontu. Njezina
knjiga When God ivas a VVoman bila je rezultat više od desetljeća
istraživanja, a postala je klasik. Izvorno objavljena u Velikoj Britaniji pod
naslovom
KNJIŽNICA ZELINA
BILJEŠKE
BILJEŠKE
i
Nakladnik HENA COM Zagreb
Gosposvetska 28
tel/fax.: 01/375 02 06
e-mail: hena-com@hena-com.hr
www.hena-com.hr
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne sveučilišne knjižnice u
Zagrebu pod brojem
655838
ISBN 978-953-259-014-2
Knjižnica Zelin
540030777