1

INTERNO GRADIVO – (Aleksandra P. Meško)

Napomena: Autorica gradiva, Aleksandra P. Meško, nositelju predmeta je pismenim putem
dopustila upotrebu ovog studijskog gradiva za interno korištenje u studijske svrhe.

EMOCIJE
TEORIJE EMOCIJA

Teorije emocija u psihologiji dijelimo na nekoliko velikih skupina:

- Fiziološke i neurološke: izvor i sastav osjećaja vide u karakterističnim fiziološkim
promjenama organizma i prepoznatljivim među-moždanim vezama koje se kod
određenih podražaja pokreću u pojedincu (LeDouxa; Panksepp).
- Funkcionalne: osjećaji su urođeni programi koji su se oblikovali tijekom evolucije
(Izard).
- Kognitivne: osjećaji su kompleksne psihofiziološke pojave koje nastaju s promjenama
odnosa između pojedinca i okoliša. Kognitivno usmjereni autori naglašavaju važnost
pojedinčeva vrednovanja aktualnog događanja (Lazarus, Oatly & Jenkins).
- Socijalne: naglašavaju društvenu uvjetovanost osjećaja (Averill). Socijalni čimbenici
imaju važnu ulogu u imenovanju, interpretaciji i u prerađivanju osjećaja.

Emocija – osjećaj: sinonimi

U nastavku je teorija emocija sažeta prema Z. Milivojević: Emocije: Psihoterapija i

razumijevanje emocija, 1999. U ovoj knjizi je sažet kognitivni i funkcionalni pristup
razumijevanju osjećanja.

OSNOVNE POSTAVKE:

1. Organizam uvijek teži uspostavi ravnoteže između vanjskog svijeta i svojeg unutarnejg
svijeta. To znači da teži adaptaciji. Pritom se može raditi o aloplastičnoj (mijenjanje
vanjskih okolnosti) ili autoplastičnoj adaptaciji (mijenjanje sebe).
2. Kada dođe do promjene u vanjskom ili u unutarnjem svijetu, čovjek se odaziva
emocijom.
 2

3. Ne reagiramo na bilo koju promjenu, nego na onu koju ocijenimo kao važnu.
4. Cilj emocije je da se nanovno uspostavi sklad između vanjskog i unutarnjeg svijeta.
5. Podražaji na koje reagiramo mogu biti egzogeni (okolina), somatogeni (promjena u
organizmu) ili psihogeni (promjena unutar psihe).
6. Funkcija emocije je, usmjeriti cjelokupni mentalni aparat ka promjeni (prioritetni
zadatak), čime se postiže adaptacija. U tom smislu, emocija djeluje na pažnju, budnost,
pamćenje, mišljenje i ostale mentalne funkcije. (tj. protimički efekt, protimija)

Definicija: Emocija je čovjekova reakcija na podražaj koji je procijenio kao važan. Emocija
osobu visceralno, motorički, motivacijski i mentalno priprema na adaptivnu aktivnost.

Što nisu emocije? Senzacije i ponašanje.

Ugodnost, neugodnost osjećaja (umjesto pozitivni/negativni osjećaji).

Intenzitet osjećaja: što neku podražajnu situaciju ocijenimo kao važniju, emocija je
intenzivnija. Vrlo intenzivnu emociju nazivamo afektom.

Trajanje osjećaja: osjećaj traje dok se nanovo ne uspostavi sklad između vanjskog i
unutarnjeg svijeta. Osjećaj koji dugo traje je raspoloženje.

MODEL KRUŽNE EMOCIONALNE REAKCIJE – KER model

Emocije nisu izolirani psihički fenomeni. Uvijek ih proučavamo u kontekstu odnosa pojedinca
prema vanjskom svijetu. Kognitivno usmjerene teorije emocija proučavaju procese i
mehanizme koji prethode emociji i one koji joj slijede. S obzirom na to da emocija nije nešto
što se javlja izvan konteksta podražaja i događanja koje pojedinac doživljava, umjesnije je
govoriti o emocionalnoj reakciji, nego o samoj emociji. KER model slikovito prikazuje
sekvencu događaja i psihičkih mehanizama koji prethode i slijede nakon doživljavanja
emocije u užem smislu.
 3

stimulusna
situacija

akcija percepcija

mišljenje pripisivanje
(izbor ponašanja) VAŽNOSTI

tendencija pripisivanje
prema akciji VAŽNOSTI

tjelesna
reakcija

Emocija je uvijek reakcija na neku vanjsku ili unutarnju promjenu. Pa ipak, osjećajem ne
reagiramo na bilo koju promjenu, nego samo na onu koju ocijenimo kao za nas važnu.
Emocija osobu motivira da se određenim ponašanjem adaptira na promjenu – to znači da
nekom akcijom mijenja novonastalu situaciju (čime se opet postiže ravnoteža između
vlastitih predodžbi i vanjskog svijeta) ili pak, ako je situacija nepromjenjiva, mijenja svoje
predodžbe.

Podražajna (stimulusna) situacija: je uvijek neka promjena u vanjskom svijetu. Ljudi u istim
podražajnim situacijama reagiraju različito, jer ih različito interpretiraju. Istraživanje
emocionalnih reakcija pripadnika iste kulture na istu stimulusnu situaciju, pokazuje nam
način emocionalnog reagiranja koji je karakterističan za članove neke kulturne sredine i to
nam daje orijentacijsku predodžbu o tome što je normalno, iako to naravno nije apsolutno.
 4

Pokušaj objektivizacije raznih stresnih stimulusnih situacija su takozvane ljestvice životnih

događaja.
(Prema tome: ne možemo reći koje situacije će kod ljudi izazvati određenu vrstu emocije, ali
s obzirom na ono kako većina ljudi reagira na određenu vrstu događaja, možemo približno
procijeniti što je normalno ili bar očekivano).

Percepcija podražajne situacije: neku promjenu (događaj) prvo registriramo – tj.

primijetimo. Opažanje događaja može biti svjesno (percepcija), a može biti i nesvjesno
(subpercepcija). Dakle, određena promjena u vanjskom svijetu se posredstvom osjetila
(vizualno, auditivno, taktilno, proprioceptivno, olfaktorno ili gustativno) mentalno
reprezentira (tj. percept). Percept je mentalna predodžba koja je nastala kao proizvod
percepcije i subpercepcije.
Ali stimulusna situacija nije nužno samo neki vanjski stimulus ili događaj. Mnoge emocije
naime nastaju na osnovi psihogenih stimulusa – dakle na osnovi mentalnih predodžbi koje
nisu reprezentacija vanjske realnosti, već su rezultat imaginacije. Čovjek može emocionalno
reagirati na mentalnu predodžbu koja ima osnovu unutar psihe: to mogu biti sjećanja ili
zamišljanje neke buduće situacije.
Mentalna predodžba može bit svjesna ili nesvjesna. Ona može biti slika vanjske stvarnosti (=
percept), a može se raditi o asocijacijama na sliku stvarnosti, o sjećanjima ili imaginaciji.

Apercepcija – pripisivanje značenja: mentalna predodžba nekog podražaja sama po sebi još
ne znači ništa. Potrebno je da čovjek utvrdi što stimulusna situacija znači. Kakvo će značenje
pojedinac pripisati situaciji nije stvar slučajnosti, nego stvar njegovog referentnog okvira
(sustav pravila, stavova, predodžbi o sebi, o drugima i o svijetu). Na osnovi referentnog
okvira, mi ljudji dekodiramo i vrednujemo događaje (primjer paranoidne osobnosti…). Proces
pripisivanja značenja je vrlo brz (to je važno evolucijski gledano jer se čovjek u nekim
situacijama mora brzo adaptirati, inače ga to može stajati života), gotovo automatski,
apercepcija je gotovo slivena s percepcijom (primjer: većinom ne raspoznajemo pojedine
glasove, nego smisao riječi).
Pripisivanje značenja može biti točno ili pogrešno. Kad je pripisivanje značenja iskrivljeno, iz
toga proizlaze neadekvatne emocije. Iskrivljeno, pogrešno pripisivanje značenja je
disapercepcija.
 5

Pripisivanje važnosti – valorizacija: to što podražaju pripisujemo značenje još nije dovoljno
za nastanak emocije. Tek kad ocijenimo da je neka promjena za nas važna – a to je kritičan
trenutak za nastanak emocije – doživjet ćemo osjećaj. I ovo je izuzetno brza reakcija, gotovo
automatska i skoro slivena s percepcijom i apercepcijom. Svatko od nas ima sustav
vrijednosti. Naše vrijednosti su organizirane hijerarhijski. Kakvi su vrijednosni sustavi
normalni opet ovisi o sociokulturnom kontekstu. Devijantne ili atipične vrijednosti definira
kulturna sredina u kojoj živimo. Odstupanja se mogu javiti u smislu precjenjivanja ili
podcjenjivanja neke vrijednosti, pa stoga emocionalne reakcije pojedinaca mogu biti više ili
manje razumljive vanjskom promatraču.
Veliki dio kognitivne obrade informacija (percepcija, apercepcija, valorizacija) odvija se
nesvjesno. Naime, čovjekova pozornost u odnosu na vanjske podražaje je ograničena ( 7 +/ -
2 informacije u određenoj vremenskoj jedinici).

Emocionalna tjelesna reakcija: kad nekom podražaju pripišemo značenje i ocijenimo ga kao
važnog, aktiviraju se specifični biološki programi koje doživljavamo kao osjećaj u užem
smislu. Radi se o aktivaciji autonomnog živčanog sustava (simpatičkog ili parasimpatičkog),
endokrinog sustava i somatskog živčanog sustava. Osnovna svrha tih programa je da
organizam pripreme za adaptivnu akciju. Brzo treba prijeći s jednog nivoa funkcioniranja na
viši nivo. Emocije podižu energetski nivo organizma.

Spremnost na akciju: sve tjelesne promjene koje se događaju u organizmu, vode jednom
cilju, a to je specifična akcija. Svaka emocija aktivira jedan ili više programa ponašanja. Time
se postiže da osoba bude trenutno motivirana za određenu vrstu ponašanja. Subjektivno to
doživljavamo kao impuls za akciju. To se na van odražava kao specifičan položaj tijela ili
tjelesni stav i kroz mimiku lica. U urgentnim situacijama (ili kod acting-out) se na ovoj točki
spremnost odmah pretvara u akciju, a u većini slučajeva sekvenca događaja prelazi na
sljedeći stupanj – mišljenje.

Mišljenje i mentalne operacije: doživljavanje emocije je podatak da nam se događa nešto

važno i da je to je prioritetno, stoga se djelovanje cjelokupnog mentalnog aparata organizira
oko prioritetnog cilja. Prema tome, emocija utječe na ostale mentalne funkcije u smislu da se
 6

sve podređuju realizaciji glavnog cilja; to se zove protimija ili protimički efekt. Emocija je
doživljaj koji aktivira i stimulira mišljenje. Osnovni cilj tog mišljenja je izbor ponašanja koje će
biti najbolji mogući odgovor na danu situaciju. Radi se o selektivnoj stimulaciji mišljenja –
aktiviraju se samo one predodžbe koje su važne za stimulusnu situaciju. Osoba skenira sebe,
druge i svijet i utvrđuje koja bi akcija bila najbolja. Na primjer: strah aktivira razmišljanje koje
je usmjereno ka traženju najboljeg rješenja u smislu samozaštite (primjer: izlet u planine,
počinje nevrijeme… ili: ljubomora aktivira razmišljanje koje je povezano sa sprečavanjem
gubitka partnerove ljubavi…) Mišljenje koje je aktivirano emocijom vrlo je intenzivno, ali je
pritom fokusirano i na određeni način ograničeno.
Emocija utječe i na druge mentalne funkcije, a ne samo na mišljenje: na primjer na pažnju
(koja postaje fokusirana ili difuzna). Određeni tip apercepcije postaje dominantan (osoba
nove stimuluse tumači na isti način kao stimulus koji je izazvao emociju). Dolazi i do
aktivacije pamćenja – odgovori što bi moglo pomoći u realizaciji sadašnjeg cilja traže se u
prethodnim specifičnim iskustvima.

Adaptivno ponašanje: adaptivno ponašanje je ono koje osobi pomaže riješiti problem,
odnosno pomaže joj promijeniti stimulusnu situaciju. Kada adaptivno ponašanje proizlazi iz
neugodne situacije, cilj pojedinca je promijeniti situaciju. Time bi se trebala uspostaviti
ravnoteža između njega (njegovih želja i vrijednosti) i vanjskog svijeta. To je aloplastična
adaptacija. Osoba, dakle, sama aktivno utječe na vanjske okolnosti (npr. ljutnja na dijete).
Ako je odabrana akcija učinkovita, situacija se mijenja i više ne doživljavamo osjećaj.
Ali ima mnogo novonastalih situacija koje nisu promjenjive (npr. smrt bliske osobe). U takvim
slučajevima »moramo« promijeniti apercepciju i valorizaciju – tek nakon toga prestajemo
doživljavati emociju. To znači da se promjene moraju dogoditi unutar osobe, unutar njenog
sustava predodžbi, vrijednosti, pravila. To je autoplastična adaptacija. Osoba, dakle, mora na
neki način prihvatiti i pomiriti se s novonastalom situacijom (primjer invalida…). Emocija
stimulira mentalne operacije kojima pojedinac mijenja svoje dotadašnje predodžbe i
vrijednosti.

Kriterij za ocjenu adaptivnosti ponašanja je njegova učinkovitost. Važno je je li akcija u

razrješavanju problema bila učinkovita. Ali to nije jedini kriterij. Primjer: ljubomorni muž
ubije ljubavnika svoje žene. Time se riješio suparnika i riješio je svoj problem. Je li to
 7

adaptivno ponašanje? Ne, jer si je stvorio novi problem. Sada će morati u zatvor. Prema
tome, važan kriterij adaptivnosti ponašanja je i socijalna prihvatljivost ponašanja. Nije
dovoljno riješiti novonastali problem, dobro ga je riješiti na socijalno prihvatljiv način. Često
je ovaj drugi kriterij važniji od same učinkovitosti u rješavanju problema.

Adaptivna funkcija ugodnih emocija: neugodne emocije su reakcija na narušenu ravnotežu

između pojedinca i svijeta, a ugodni osjećaji su reakcija na uspostavljanje ravnoteže između
osobe i svijeta. Ugodni osjećaji su signal da se dogodila promjena koja je u skladu s
pojedinčevim željama i vrijednostima. Zato je kod ugodnih emocija adaptivno ponašanje ono
koje stabilizira ili potkrepljuje vanjsku promjenu koja je razlog ugodnog osjećaja. Ugodni
osjećaji su vezani s ponašanjima zbližavanja ili ponovnog traženja podražajne situacije koja je
izazvala ugodan osjećaj.

Drugi načini nastanka emocije (stimulusna situacija)

Mentalna predodžba koja je preduvjet za doživljavanje emocije, nije nužno izraz naše
percepcije vanjskog svijeta. Mentalna predodžba može biti rezultat psihičkih fenomena i
procesa unutar naše psihe. Pritom razlikujemo 3 moguća podražaja:
1. Psihogeni podražaj: sjećanja, imaginacija. Pritom se pokreću apercepcija i valorizacija.
2. Simbolički podražaj: to su na primjer riječi, odnosno govor. Primjer: netko mi telefonom
javi: »Vaš muž je ozlijeđen u prometnoj nesreći i nalazi se na operacijskom stolu« –
osjećajni odaziv: strah, zabrinutost. U ovom slučaju emocije nije pokrenula mentalna
predodžba telefonskog razgovora, već ju je pokrenula mentalna predodžba simboličke
vijesti. Primljenu vijest u sebi prevodimo u mentalne predodžbe – mentalne slike
prometne nesreće i muža koji leži u bolnici. Ovdje imamo sljedeći redoslijed: izgovorena
rečenica – percipirana rečenica – asocirana mentalna predodžba – apercepcija mentalne
predodžbe – valorizacija mentalne predodžbe – tjelesna reakcija, itd. Simbolički podražaji
mogu doći izvana, a mogu biti i unutarnji i rezultat unutarnjeg dijaloga.
3. Asocijativni podražaji: percipirana stimulusna situacija može biti asocirana ili
kondicionirana (uvjetovana) i nekim drugim mentalnim predodžbama i ove posljednje
pokreću apercepciju i valorizaciju. Primjer: majka čije je dijete u bolnici, ugleda na
dvorištu neko dijete koje se igra (stimulusna situacija), pritom se sjeti svojeg djeteta koje
se ne može igrati (asocirana mentalna predodžba), a ovo pokrene reakciju žalosti.
 8

Redoslijed je sljedeći: stimulusna situacija – percept stimulusne situacije (mentalna

predodžba 1) – asocijativni tijek – asocirana mentalna predodžba (mentalna predodžba
2) – apercepcija mentalne predodžbe 2 – valorizacija mentalne predodžbe 2 – tjelesna
reakcija, itd. Asocirana predodžba može biti svjesna ili nesvjesna. Ako je nesvjesna, radi
se o projekciji.

Prema tome: početna mentalna predodžba nije nužno percept vanjske stvarnosti, već može
biti psihogena predodžba (sjećanje ili imaginacija), koja asocijativno potakne drugu
psihogenu mentalnu predodžbu, a ova posljednja pak pokreće KER petlju.

EMOCIJE I ADAPTACIJA

Za čovjeka možemo reći da je svijetu prilagođen onda kad postoji sklad između njegovih
predodžbi o sebi, drugima i svijetu i vanjske stvarnosti. Pojedinčeva zemljopisna karta
(predodžbe o stvarnosti) i teritorij (činjenična stvarnost) se slažu. Adaptacija osim
spomenutog uključuje i vrijednosni ili moralni moment: međusobno slaganje svijeta kakav bi
trebao biti i svijeta kakav jest. Kada je takvo stanje uspostavljeno i kad traje, nema razloga za
osjećaje.
Osnovni cilj svake emocije je obnavljanje stanja adaptiranosti. Načini kako se uspostavlja re-
adaptacija su različiti za različite emocije. Neugodni osjećaji su reakcija na narušenu
adaptaciju, a ugodni su reakcija na napredovanje adaptacije. Neugodni osjećaji su povezani s
preživljavanjem, a ugodni s kvalitetom života.

Postoje 4 osnovna tipa postizanja re-adaptacije:

I tip re-adaptacije - LJUTNJA: primijećena promjena je ocijenjena kao ugrožavajuća i kao

promjenjiva – u ovom slučaju emocija osobu motivira na ponašanja koja će promijeniti
novonastalu situaciju. Promjena u vanjskom svijetu će se postići. Tipični osjećaj je ljutnja, a
tipično ponašanje agresivnost. Radi se o aloplastičnoj adaptaciji. Drugi tipični osjećaji koji
spadaju u ovu kategoriju su: prijezir, neprijateljstvo.
 9

II tip re-adaptacije – STRAH: primijećena vanjska promjena je ocijenjena kao ugrožavajuća i

važna, a ujedno i nepromjenjiva, ali ju je nemoguće izbjeći. U ovom slučaju emocija osobu
motivira na uzmak ili bijeg. Tipična emocija je strah.

III tip re-adaptacije – TUGA: primijećena promjena u vanjskom svijetu je ugrožavajuća,

nepromjenjiva i nije ju moguće izbjeći. U ovom slučaju adaptivno ponašanje nema smisla –
osoba ne može učiniti ništa čime bi mogla promijeniti realnost. Zbog toga se emocija na
nivou ponašanja izražava pasivnošću. Kad je stimulusna situacija nepromjenjiva i neizbježna,
adaptaciju predstavlja prihvaćanje egzistencijalne danosti, te promjena referentnog okvira i
vrijednosnog sustava osobe. Adaptivne aktivnosti odvijaju se na nivou mentalnih operacija
čiji je cilj da se pojedinčev sustav predodžbi o sebi, drugima i svijetu, prilagodi novonastaloj
situaciji i na kraju tog procesa se postiže re-adaptacija. Tipični osjećaj je tuga. Kako je
referentni okvir relativno kruta struktura, taj se proces odvija polako, zbog čega se takvi
osjećaji manifestiraju kao raspoloženja (ovdje spadaju još razočaranje i beznađe). Radi se o
autoplastičnoj adaptaciji.
Ovaj tip re-adaptacije je s evolucijskog stanovišta najmlađi.

IV tip re-adaptacije – ZADOVOLJSTVO: karakterističan je za ugodne osjećaje. Ugodni osjećaji

su reakcija na procjenu da je u vanjskom svijetu afirmirana neka čovjekova vrijednost i
ugodna emocija je potvrda promjene koja je u skladu s njegovim vrijednostima. Mi ljudi
težimo svijet urediti u skladu sa svojim željama – to je uglavnom ograničeno na čovjekov bliži
okoliš, odnosno na mali dio svijeta koji nazivamo intimnim svijetom. Uređenje intimnog
svijeta koje se manifestira (na nivou ponašanja) kao približavanje, privlačnost i stvaranje, po
svojoj je prirodi aloadaptacija. S druge strane se radi i o autoadaptaciji – naime konstantne
pozitivne promjene u intimnom svijetu i u svijetu kao cjelini, zahtijevaju da ih osoba ugradi u
svoj referentni okvir i da ih asimilira, a zbog toga dolazi i do promjene referentnog okvira –
odnosno do autoadaptacije.

Tip odabrane adaptacije ovisi o primarnoj kogniciji – o načinu kako osoba apercepira
stimulusnu situaciju u odnosu na sebe i svoje mogućnosti. Apercepcija nije samo pripisivanje
značenja, nego i tumačenje stimulusa u odnosu na sebe i druge aspekte situacije.
 10

Shema:

stimulusna situacija

ugrožavajuća afirmirajuća

promjenjiva nepromjenjiva

koja se može izbjeći neizbježna

LJUTNJA STRAH TUGA ZADOVOLJSTVO

napad uzmak pasivnost približavanje

Učinkovito adaptivno ponašanje dovodi do promjene, a time i do prestanka emocije.

EMOCIONALNI PROFIL OSOBNOSTI

= zemljopisna karta emocionalnih reakcija pojedinca.

Čine je:
- zona adekvatnih osjećaja
- zona deficitarnih osjećaja
- zona pretjeranih osjećaja

Idealna (optimalna) osobnost trebala bi doživljavati samo osjećaje koji su primjereni situaciji
i izražavati ih na adekvatan način. Idealna osoba trebala bi imati vrlo fleksibilne i optimalne
 11

emocionalne reakcije koje su uvijek u skladu s realnošću i važnosti određene situacije. Na

primjer: ljubomora je adekvatan osjećaj onda kad je čovjek ljubomoran samo u situacijama u
kojima realno postoji razlog za ljubomoru, a ljubomora se izražava na adekvatan način.

Većina ljudi dakako odstupa od ovog ranije spomenutog ideala. Kod mnogih ljudi možemo
primijetiti neku vrstu sistemske greške u doživljavanju i/ili izražavanju emocija: određeni
osjećaji se kod pojedinca mogu javljati češće nego što je potrebno (dispozicija osjećaja), a
neki osjećaji rjeđe ili gotovo nikada (dispozicija ne-osjećanja).

Postoje načini emocionalnog reagiranja karakteristični za pojedinca:

- karakterne emocionalne reakcije,
- preferirane emocionalne reakcije (ili emocionalne dispozicije).
Ovi načini emocionalnog reagiranja su dio pojedinčeva karaktera ili osobnosti (crte
osobnosti). Ove razlike doprinose tome da različite osobe u istoj situaciji emocionalno
različito reagiraju. Na primjer: 4 putnika u automobilu u situaciji kad je malo nedostajalo da
dođe do nesreće, doživljavaju različite osjećaje: strah, bijes, sreću, ravnodušnost.

Emocionalne dispozicije su posljedica bazičnih uvjerenja o sebi, o drugima i o svijetu.

Emocionalne dispozicije se uglavnom oblikuju u djetinjstvu, a u stresnim situacijama se kao
kognitivni stil automatski aktiviraju kao preferirana reakcija. Idealna osobnost ne bi trebala
imati ni jednu dispoziciju, nego bi trebala reagirati fleksibilno.

Ako usporedimo određeni tip stimulusnih situacija i emocionalnih odgovora, možemo

ustanoviti da kod većine ljudi postoje neke afektivne kvalitete koje oni ne doživljavaju i ne
izražavaju ni u situacijama kad bi to bilo najprirodnije. Riječ je o dispoziciji ne-osjećanja.
Takvim »izostankom« emocionalne reakcije čovjek gubi funkciju emocije koja bi osobi inače
pomogla bolje se adaptirati na stimulusnu situaciju. U tom slučaju govorimo o negativnoj
smetnji osjećanja, odnosno o deficitarnim emocijama. To su ego-distoni osjećaji (ego-
sintone smetnje: čovjek je svjestan problema ili simptoma i želi ga se riješiti. Ego-distone
smetnje: čovjek nije svjestan problema). Na primjer, osoba za koju je ljubomora deficitarni
osjećaj, nije nikad ljubomorna, čak ni onda kad njenog partnera netko osvaja, a partner
prihvaća to osvajanje.
 12

Kod većine ljudi možemo primijetiti da postoje neke emocionalne reakcije koje su
preferirane – kojima osoba reagira češće nego što je potrebno. Kao da je neke osjećaje u
svoji relaciji sa svijetom izabrala kao najbolje, čak i u slučajevima kada ti osjećaji ne
odgovaraju prirodi stimulusne situacije.
Pozitivni poremećaj osjećanja: osoba reagira emocijom koja ne odgovara prirodi situacije ili
pak reagira odgovarajućom emocijom, ali ju neprikladno izražava. To su neadekvatni,
iskrivljeni, pretjerani ili eskalirani osjećaji. Smještamo ih u zonu pretjeranih osjećaja. Na
primjer: osoba kod koje je ljubomora pretjeran osjećaj, ljubomorna je i u situacijama kad joj
partner ne daje nikakav objektivan povod za ljubomoru, ili pak kad joj partner daje povod, ali
osoba svoj osjećaj izražava na krajnje neugodan način.
Pretjerani osjećaji su većinom ego-sintoni. Osoba smatra da su njeni osjećaji potpuno
opravdani i adekvatni.

Kad je određeni osjećaj kronična i vrlo česta reakcija neke osobe, taj osjećaj će u mnogim
situacijama biti neadekvatan. Kad je takav osjećaj značajno poremećen, govorimo o
patološkoj crti osobnosti, odnosno o karakteropatskom osjećaju (npr. karakteropatska
ljubomora).

Životni problemi i/ili poremećaji koji su predmet terapije, većinom su povezani s deficitarnim
i/ili pretjeranim emocionalnim dispozicijama (primjer – neizražavanje ljutnje).

ADEKVATNA / NEADEKVATNA EMOCIONALNA REAKCIJA

Adekvatan osjećaj je svaka emocionalna reakcija koja je po

- kvaliteti (vrsta emocije),
- intenzitetu,
- trajanju,
- načinu izražavanja
primjerena objektivnoj stimulusnoj situaciji.
 13

Da bi adekvatnost neke emocije bila koliko-toliko objektivna kategorija, potrebno je da

postoji socijalna suglasnost o njenoj adekvatnosti. To znači da postoji stajalište druge osobe
koje potvrđuje adekvatnost određene emocije. Sama osoba je u procjeni svoje emocionalne
reakcije nužno subjektivna, stoga sama po sebi nije dovoljno pouzdan kriterij adekvatnosti.
Svaku reakciju koja je vanjskom promatraču shvatljiva i opravdana, možemo označiti kao
adekvatnu, a svaku reakciju koja je neshvatljiva i nedokučiva, možemo označiti kao
neadekvatnu.

(Jasno je da i promatrač može imati zablude; roditelji mogu djetetu neku emociju krivo
definirati kao adekvatnu ili neadekvatnu. Terapeut bi trebao biti dovoljno educiran da zna
ocijeniti adekvatnost odnosno neadekvatnost emocije).

U procjeni adekvatnosti emocije možemo si pomoći KER modelom. Emocija je adekvatna

AKO:
- stimulusna situacija zaista postoji,
- ju je osoba točno osjetila,
- ju je točno shvatila (značenje),
- ju je primjereno vrednovala,
- su intenzitet i trajanje osjećaja shvatljivi,
- je emocija izražena na socijalno prihvatljiv i učinkovit način.

Pritom si možemo pomoći sa šest pitanja:

1. adekvatnost percepcije: Je li osoba točno osjetila stimulusnu situaciju?
2. adekvatnost apercepcije: Je li osoba situaciji pripisala ispravno značenje?
3. adekvatnost valorizacije: Je li osoba razumljivo vrednovala stimulusnu situaciju?
4. adekvatnost tjelesne reakcije: Jesu li intenzitet i trajanje emocionalne reakcije
shvatljiviji?
5. adekvatnost svjesnosti: Opaža li osoba točno i prepoznaje li što doživljava i s čime je to u
vezi?
6. adekvatnost adaptacije: Reagira li osoba na promjenjivu ili nepromjenjivu stimulusnu
situaciju?
 14

6a: adekvatnost akcije: Izražava li osoba osjećaj na socijalno prihvatljiv način i time utječe
na promjenu stimulusne situacije?
6b: adekvatnost mentalnih operacija: Potiče li emocija mentalne operacije koje u
razumnom vremenu dovode do promjene referentnog okvira i do prihvaćanja
nepromjenjive stimulusne situacije?

Bilo kojii negativan odgovor na postavljeno pitanje ukazuje na postojanje neadekvatne

emocije. Što je negativni odgovor bliže prvom pitanju, veći je stupanj neadekvatnosti (npr.
psihoza).

Adekvatan i »pozitivan« osjećaj

Ono pozitivno obično izjednačavamo s dobrim, a negativno s lošim. To učvršćuje zabludu da
su pozitivni osjećaji nešto što bismo trebali doživljavati, a negativni osjećaji nešto što bismo
trebali izbjegavati. Osim toga, neki su osjećaji neutralni, ni pozitivni ni negativni. Pored toga:
neki »pozitivan« osjećaj može biti patološki (npr. euforija).
Zbog toga koristimo izraz ugodni i neugodni osjećaji.
U evolucijskom smislu, funkcija neugodnih emocija je preživljavanje, a ugodni osjećaji su
povezani s kvalitetom života.

Adekvatnost emocije – tabela.

Stimulus Stimulusna situacija zaista postoji

Percepcija Stimulusna stimulacija je točno percipirana
Apercepcija Situacija je ispravno interpretirana
Valorizacija Interpretacija je vrednovana na prihvatljiv
način
Tjelesna reakcija Intenzitet i trajanje su prihvatljivi
Adaptivna aktivnost Aloplastična: akcija je društveno prihvatljiva i
učinkovita
Autoplastična: mentalne operacije vode
restrukturiranju referentnog okvira

Greška u jednom segmentu nužno se prenosi na sljedeće segmente. Što se više greška nalazi
u početnom segmentu, to je emocija neadekvatnija.
 15

Prve sekvence KER modela odnose se na nastanak emocije (stimulus, percepcija, apercepcija
i valorizacija). Srednje sekvence KER modela odnose se na doživljavanje emocije (tjelesna
reakcija i svjesnost). Zadnje sekvence (tendencija prema akciji, izbor akcije i sama akcija)
odnose se na izražavanje emocije.
Stoga možemo razlikovati:
- patologiju nastanka
- patologiju doživljavanja
- patologiju izražavanja emocija

Kontinuum strukturalne neadekvatnosti emocije:

I II III IV V VI
Percepcija - + + + + +
Apercepcija - - + + + +
Valorizacija - - - + + +
Tjelesna - - - - + +
reakcija
Akcija - - - - - +

Patologija NASTANKA emocija

Patologija predočavanja realnosti

a) Ne postoji podražaj: pojedinac reagira na stimulus koji u stvarnosti uopće ne postoji. To

znači da osoba neku situaciju halucinira. Na primjer: pacijent ima slušne halucinacije, čuje
glasove koji ga prekoravaju. Pritom ga obuzima strah ili se počinje ljutiti. To su
halucinatorne emocije.

Pogrešna percepcija, netočne mentalne predodžbe: stimulus postoji, ali ga

osoba pogrešno percipira. Riječ je o iluzijama, pa govorimo o iluzornim emocijama.
Primjer: žena na ulici u polumraku vidi krupnog čovjeka koji joj se približava i uplaši se.
Kad se čovjek približi, ona vidi da je to zapravo slabašni starac koji na ramenima nosi
veliki koš.
 16

Kad netko često i kronično pogrešno opaža realnost, govorimo o psihopatologiji. Na

primjer: patološki ljubomoran muž kontrolira svoju ženu tako što prije ulaska u stan
prisluškuje pred vratima i čuje da se žena smije priči nekog muškarca. Upadne u stan i
ustanovi da je žena u dijalogu sa svojom susjedom.

Nivo percepcije u biti je nivo mentalnih predodžbi. Percept je mentalna predodžba koja
je nastala kao rezultat percepcije – to je unutarnja reprezentacija vanjske stvarnosti. Za
razliku od »vanjske« percepcije, možemo govoriti o »unutarnjoj« percepciji, odnosno o
mentalnim predodžbama koje dolaze iz psihe i rezultat su imaginacije, mašte, asocijacija i
nesvjesne dinamike. Tipičan primjer su emocije koje su rezultat imaginacije.
Sposobnost imaginacije je vrlo korisna jer omogućava kreativnost i simulaciju različitih
situacija u sadašnjosti, budućnosti i prošlosti. Ali imaginaciju možemo upotrebljavati ili
zloupotrebljavati; najčešće je zloupotrebljena kad je u funkciji psihičkih komplekasa. Kako
su mentalne predodžbe konkretne (slikovite, auditivne ili verbalne), mozak dovoljno
dobro ne razlikuje objektivnu stvarnost (percept) od zamišljene stvarnosti (mentalna
predodžba koja je rezultat imaginacije), pa stoga (iako samo djelomično) na te predodžbe
reagira jednako kao na stvarnost, što uključuje i emocionalne reakcije.
Tipična neadekvatna emocija koja je rezultat imaginacije, je pretjerana zabrinutost,
odnosno kad osoba zamišlja moguće ugrožavajuće situacije u sadašnjosti ili u budućnosti.
Osnovna karakteristika neadekvatnih emocija koje nastaju kao rezultat imaginiranih
mentalnih predodžbi je njihova neadaptivnost. Takva imaginacija ne samo da ne pomaže
osobi adekvatno se pripremiti na moguću sadašnjost ili budućnost, nego je u tome
blokira. Zbog toga ovu vrstu osjećaja nazivamo fantazmatske emocije. Njihovo
razrješavanje uključuje otkrivanje psihičkih procesa, dinamizama i struktura, koji dovode
do takve imaginacije.

b) Netočnost apercepcije: osoba pogrešno interpretira realnost (npr. mama je ljuta, dakle,
ne voli me…). Stimulusna situacija postoji i točno je opažena, ali joj čovjek pripisuje
pogrešno značenje. Na primjer: ljubomorni muž svako ženino kašnjenje tumači kao dokaz
da ga ona vara. Ne pomišlja: možda je u pitanju zastoj na cesti, red u banci, čavrljanje s
kolegicom, itd.
 17

Kada osoba situaciji pripiše pogrešno značenje, pogrešna je i valorizacija. Moguće su 2

varijante:
 osoba pogrešnom interpretacijom »stimulira« neku inače adekvatnu vrijednost.
Primjer: 12-godišnja djevojčica koja primijeti krv, ali nema nikakvih informacija o
menstruaciji. Jako se uplaši. Stimulirana je njena vrijednost – zdravlje. Dakle,
aktivirala se jedna značajna vrijednost, ali se u interpretaciji događaja došlo do
značenjskog konteksta »bolest«, umjesto do konteksta »menstruacija«.
 Zbog pogrešne interpretacije događaja ne dolazi do stimulacije neke vrijednosti.
Primjer: 50-godišnja žena koja je zadnju menstruaciju imala prije pola godine,
primijeti krv i pomisli da su to posljednji trzaji menstrualnog ciklusa ili da se radi o
hormonalnom disbalansu. Zbog toga taj događaj ignorira, jer joj se ne čini važnim.
Nakon nekoliko mjeseci pokaže se da se radi o karcinomu vrata maternice. Da je krv
shvatila u kontekstu bolesti (time bi se aktivirala vrijednost zdravlje), uplašila bi se i
otišla liječniku.

Neadekvatni osjećaji koji su posljedica pogrešne apercepcije vrlo su česti. Do pogrešne

interpretacije može doći zbog nedostatka informacija ili zbog kognitivnih distorzija
(grešaka logičkog zaključivanja). Neophodno ih je identificirati i korigirati (kognitivno-
bihevioralna terapija).

Patologija vrednovanja

Mi ljudi se međusobno razlikujemo po onome što nam je u životu vrijedno. Što su naše
vrijednosti? Svatko od nas ima hijerarhiju vrijednosti. Na primjer, za nekoga je ljubav
vrijednost broj jedan, važnija od zdravlja ili materijalnih dobara, a za nekog drugog je ono
materijalno važnije od ljubavi, itd. Bez obzira na individualne razlike, u svakoj kulturi
postoji neka vrijednosna matrica koja definira raspon »normalnih« vrijednosti. Stoga
možemo govoriti o vrijednostima koje su u nekoj kulturnoj sredini više ili manje
prihvatljive. U tom smislu možemo govoriti o patologiji vrijednosnog sustava. Ako netko
neshvatljivo jako cijeni neku vrijednost, govorimo o hipervalorizaciji (precjenjivanju
vrijednosti), a ako netko neku vrijednost cijeni neshvatljivo slabo, govorimo o
hipovalorizaciji (potcjenjivanju vrijednosti).
 18

Da bi emocija bila adekvatna, važnost koju pripisujemo nekom događaju ili stimulusu,
»podražuje« neku našu adekvatnu vrijednost. To se ne događa ako je pojedinčev
vrijednosni sustav atipičan. Stimulacija precijenjene vrijednosti uzrokuje pretjerano
intenzivnu reakciju ili reakciju koja predugo traje. Ili obrnuto: podraživanje potcijenjene
vrijednosti dovodi do izostanka emocionalne reakcije ili do neshvatljivo blage emocije. Na
primjer: vrijednost zdravlje je u našoj kulturi vrlo cijenjena i situacije koje ugrožavaju
naše zdravlje povezane su sa snažnim osjećajima. Primjer precjenjivanja zdravlja: mama
ne želi poljubiti dijete jer se boji da je dijete u školi pokupilo nekakav virus i da bi to
moglo ugroziti njeno zdravlje (hipohondrija). Potcijenjivanje zdravlja: u situaciji kad je
zdravlje pojedinca ugroženo, on ostaje ravnodušan i bez motiva za akciju koja bi mu
pomogla zaštititi svoje zdravlje.

Za razumijevanje adekvatnosti i neadekvatnosti emocije, potrebno je identificirati

vrijednost koja stoji u pozadini pretjerane emocionalne reakcije ili deficitarne emocije.

Vrijednosti nisu neki apstraktni elementi u našem referentnom okviru, nego se radi o
uvjerenjima o vrijednostima. Svaka vrijednost je sustav ideja i zaključaka kojima
dokazujemo zašto je nešto važno. Kad ustanovimo da se kod neadekvatne emocije radi o
pogrešnoj valorizaciji, koristimo tehnike kojima želimo postići promjenu vrijednosnog
sustava. Otkrivamo logiku pacijentovog vrednovanja (primjer: ljubav – osjeća se
vrijednim samo ako je voljen).

Patologija DOŽIVLJAVANJA osjećaja (tjelesni odaziv)

Intenzitet doživljavanja emocije u smislu jake tjelesne reakcije je direktna posljedica

grešaka koje nastaju u apercepciji i valorizaciji. Maksimalno intenzivan afekt nastaje kad
osoba procijeni da je ozbiljno ugrožena njena vrhovna vrijednost.

Patologija IZRAŽAVANJA osjećaja (akcija)

 19

Primjer: muž dolazi kući i svoju ženu nalazi u krevetu s ljubavnikom (stimulusna situacija
postoji, ispravno je percipirana i interpretirana, shvatljivo je vrednovana, ali je
izražavanje emocije neadekvatno i ne vodi u readaptaciju). Muž uzima pištolj i oboje ih
ubije. Dakle, način izražavanja ljubomore u ovom slučaju je potpuno neprihvatljiv.

Imamo 2 kriterija za ocjenjivanje adekvatnosti izražavanja emocije: učinkovitost i

društvenu prihvatljivost. Pritom imamo više varijanti. Akcija može biti:
- društveno prihvatljiva i učinkovita (nije potrebna intervencija),
- društveno prihvatljiva, ali neučinkovita (trening učinkovitog izražavanja emocija),
- društveno neprihvatljiva i učinkovita (trening društveno prihvatljivog izražavanja
emocija),
- društveno neprihvatljiva i neučinkovita (oba treninga).

Trening učinkovitog emocionalnog izražavanja: radi se o ljudima koji nikad ne razmišljaju

o cilju ili učinku svoje emocionalne reakcije. Tipično je da vjeruju:
 kako se emocije izražavaju spontano, kako je to već nekako genetski programirano, te
da u svojim reakcijama uopće nemaju izbora,
 smatraju da bi se izborom reakcije pretvorili u manipulatore,
 pozivaju se na parolu da emocije uvijek treba izražavati.
Važno je da naučimo razumjeti koliko je važan učinak emocionalne reakcije (adaptacija),
kao i birati emocionalnu reakciju koja će u pojedinim konkretnim situacijama biti
najdjelotvornija.

Trening društveno prihvatljivog emocionalnog izražavanja: namijenjen je nedovoljno

socijaliziranim i pretjerano socijaliziranim klijentima.
Oni nesocijalizirani svoje emocije izražavaju na primitivan i intenzivan način, što se može
kretati u rasponu od neukusa do kršenja zakona. Neki imaju teškoće s verbalizacijom
emocija. Dok na primjer doživljavaju jaku ljutnju, oni ponavljaju kratke i stereotipne
izjave. Neki automatski počnu koristiti uvrede i psovke, što samo produbljuje postojeći
konflikt. U tom slučaju učimo čovjeka da se za vrijeme doživljavanja emocije počne
izražavati jasno, bez uvreda i da nauči »vikati kulturno«.
 20

Pretjerano socijalizirani: kod njih je izražavanje emocija obično nedovoljno energično, pa

je drugim ljudima nedovoljno jasno i uopće ih ne uzimaju ozbiljno…

2.0 PRETJERANI OSJEĆAJI

Pretjerano intenzivna emocija: kad je njezina kvaliteta (vrsta emocije) u skladu s

objektivnom situacijom, ali je intenzitet u disproporciji s podražajnom situacijom. Na
primjer: netko se ugura u red, a osoba se tako jako naljuti da drugu osobu udari
kišobranom po glavi.

Pa ipak! Pretjerani intenzitet emocionalnog doživljavanja NIJE ISTO što i neprihvatljiv

način izražavanja emocije. Naime, netko može doživljavati vrlo intenzivnu emociju i
izraziti je na način koji je društveno prihvatljiv. Netko pak može doživljavati blagu emociju
i izraziti je na način koji je društveno neprihvatljiv.

Izrazom pretjerani osjećaj označavamo dvije stvari: pretjerani intenzitet osjećaja ili pak
prolongiran osjećaj (koji predugo traje).

Razlog pretjeranog osjećaja je uvijek u pojedinčevoj apercepciji i valorizaciji. Analizom

emocionalne reakcije uvijek dolazimo do »opravdanosti« velikog intenziteta emocije. Kod
toga postoje 3 mogućnosti:
- grandiozna apercepcija: osoba je stimulusnu situaciju pogrešno interpretirala kao previše
ugrožavajuću, a pritom se aktivirala neka normalna vrijednost,
- realna apercepcija situacije, pri čemu se aktivirala neka precijenjena vrijednost
(hipervalorizacija),
- kombinacija obojeg: pogrešna apercepcija i hipervalorizacija.

Drugi mogući razlozi pretjeranih osjećaja: meta-emocionalna eskalacija i sumirani

osjećaji.

Meta-emocionalna eskalacija: meta-emocija je reakcija na neku emociju koja joj

prethodi. Na primjer: u nekoj situaciji postajem tužna, a zatim se stidim što sam tužna.
 21

Pritom postoje dva dijela osobnosti: dio koji doživljava originalni osjećaj i dio koji
doživljava meta-osjećaj.
Primjer meta-emocionalne eskalacije: osoba vjeruje da intenzivni strah može izazvati
infarkt (uvjerenje: emocija ubija). Osoba se u nekoj situaciji odazove jakim strahom i kada
toga postane svjesna, reagira meta-strahom – to znači da se uplaši vlastitog straha (npr.,
napad panike).

Sumacija osjećaja: nekom osjećaju koji je reakcija na situaciju ovdje i sada, pridružuje se
još i osjećaj koji je reakcija na neku prošlu situaciju. Neke sadašnje situacije asociraju na
emocionalno nerazrješene ili traumatične situacije iz prošlosti. Kada neka aktualna
situacija osobu podsjeća ili asociira na neku bolnu situaciju iz prošlosti, to znači da osoba
u sadašnju situaciju projicira mentalne sadržaje iz stare situacije (projekcija), pa se
doživljavanju aktualne situacije pridružuje i doživljavanje prošle situacije (regresija).
Primjer: žena je prije nekoliko godina pretrpjela silovanje. Od tada se boji prisustva
nepoznatih muškaraca (npr., u liftu, navečer na cesti, na parkiralištu, na stepeništu). To
su situacije koje mogu biti potencijalno opasne i određeni stupanj straha je adekvatan.
Ali ona u takvim situacijama reagira vrlo intenzivnim strahom – postaje panična. U ranije
spomenutim situacijama kod te se žene re-aktivira intenzivni strah koji je doživjela u
sličnoj situaciji za vrijeme silovanja. U sadašnje situacije projicira stare sadržaje, zbog
čega je njen osjećaj straha »nerazumno« intenzivan.

Akumulacija osjećaja: radi se o tome da osoba neki osjećaj u brojnim situacijama

potiskuje ili prigušuje, a zatim u situaciji kada joj se čini to čini opravdanim, taj osjećaj
izražava pretjeranim intenzitetom. Na primjer: mlada majka želi svoje dijete odgajati bez
ljutnje i ograničavanja (jer misli da su ljutnja i ograničavanje traumatiziranje djeteta). U
mnogim situacijama kada dijete manifestira neželjena ponašanja, nastoji mu na lijep i
miran način objasniti da nešto ne smije učiniti, a u nekoj drugoj situaciji kada misli da je
dijete prešlo svaku mjeru, odreagira ekstremnim bijesom.
Akumulacija osjećaja se prema van iskazuje kao pretjeran osjećaj, ali zapravo spada u
područje deficitarnih emocija. Ovamo spadaju i „premještene” emocije. Ovdje se radi o
tome da osoba u određenim situacijama potiskuje emociju koju doživljava u odnosu
prema određenoj osobi, a zatim potaknuta nekim nevažnim povodom tu emociju izrazi
 22

prema nekoj drugoj osobi. Primjer: ne izražava ljutnju prema šefu, ali je zatim izrazi
prema podređenima ili kod kuće prema ženi ili djeci.

3.0 DEFICITARNI OSJEĆAJI

O emocionalnom deficitu govorimo kada bi u nekoj situaciji bilo normalno da osoba

doživljava i izražava određene emocije, ali to ne čini.

Karakterna i situacijska emocionalna deficitarnost:

Karakterna: osoba još nikada ili gotovo nikad u životu nije doživjela ili izrazila određene
emocije. Radi se o kroničnom ne-doživljavanju određene emocije. Pritom je pojedinčev
repertoar emocionalnih odgovora osiromašen i taj je deficit uvijek potencijalno patološki
(npr. nikad ga nije strah), jer je njime smanjena pojedinčeva sposobnost adaptacije na svijet
koji ga okružuje.
Situacijska: osoba ne doživljava emocije u određenim situacijama ili u odnosu prema
određenim ljudima. Kod situacijske deficitarnosti osjećaja, izostanak emocije je uvjetovan
stavom osobe prema objektu ili situaciji – osobi je neprihvatljivo doživljavati ili izražavati
neku emociju prema određenom objektu ili u određenoj situaciji. Primjer: mladić na očevu
pogrebu ne doživljava ili ne izražava emocije, dok je prije nekoliko mjeseci kad se razišao s
djevojkom, bio vrlo žalostan.
Situacijska deficitarnost emocije može biti adekvatna (kontrola emocija) ili neadekvatna
(hiperkontrola emocija).

PSIHIČKI MEHANIZMI afektivne deficitarnosti: 3 osnovna načina ne-doživljavanja ili ne-

izražavanja emocija su:
1. emocionalni defekt: određeni osjećaj se nikad ne doživljava niti se izražava,
2. potisnuti osjećaj (represija): osoba ga ne doživljava, ali se taj osjećaj izražava,
3. prigušen osjećaj (supresija): osoba doživljava osjećaj, ali ga ne izražava.

Doživljavanje izražavanje
Supresija Da Ne
Represija Ne Da
Emocionalni defekt Ne Ne
 23

Emocionalni defekt: radi se o razvojnom defektu koji može zahvatiti jednu ili više
emocija. Osoba uopće nema izgrađene kognitivne i mentalne strukture koje bi joj
omogućile doživljavanje emocije. Osoba nema unutarnjih kriterija kojima bi definirala
značenje i važnost nekih stimulusnih situacija. Na primjer: antisocijalna struktura
osobnosti – u procesu socijalizacije nije internalizirala kriterije kojima bi definirala što je
dobro, a što loše, pa stoga ne može ocjenjivati svoje postupke.

Represija: radi se o potiskivanju osjećaja u podsvijest, uključujući i mentalne predodžbe.

Osobi je osjećaj neprihvatljiv, pa ga zbog toga istiskuje iz svijesti. Kad ga ne bi potisnula,
to bi za osobu bilo vrlo ugrožavajuće – da si dozvoli taj osjećaj imala bi loše mišljenje o
sebi. Ali potisnuta emocija se svejedno izražava i to kroz snove, omaške, simbolične
postupke i simptome (u terapiji analizom tih indirektnih oblika izražavanja emocije
dolazimo do potisnutog osjećaja). Represija može biti na nivou karakterne afektivne
deficitarnosti, a može biti i situacijska (npr. djevojčica si dozvoljava mrziti prijateljicu, ali
joj je neprihvatljivo mrziti mamu, pa stoga mržnju prema mami potiskuje.)

Supresija: osoba svjesno doživljava emociju, ali se protiv nje bori s ciljem:
- kako je ne bi doživljavala ili
- kako je ne bi izražavala.

Osoba određenu emociju može pojmiti kao prihvatljivu ili kao neprihvatljivu, ali u svakom
slučaju izražavanje tog osjećaja poima kao neprihvatljivo. Tipično je da je osoba uvjerena
kako bi izražavanje određene emocije bilo neprihvatljivo za druge i kako bi njenim
izražavanjem mogla sebi nanijeti štetu. I supresija može biti situacijska ili kronična. Osnovna
razlika u odnosu na represiju je u tome što je supresija uvijek svjesna, to je funkcija ega, dok
je represija nesvjesni mehanizam.

RASPOLOŽENJE
 24

Traje dugo i predstavlja osnovni emocionalni tonus osobe. To je emocija koja je postala
kronična. Za to su potrebna 2 uvjeta:
- osoba se nalazi u nekoj dugotrajnoj vanjskoj situaciji (npr. umiranje bliske osobe), koja
izaziva određenu emociju,
- vanjska situacija je već prestala djelovati, ali osoba još uvijek doživljava emociju. Radi se
o tome da nije došlo do učinkovitog ponašanja koje bi promijenilo problematičnu
situaciju, nije došlo do re-adaptacije. Moguće je da je ponašanje bilo neučinkovito ili se
radi o nepromjenjivoj situaciji koju osoba nije prihvatila.

Promjenjiva situacija: osoba nije primijenila učinkovito ponašanje, a raspoloženje je u

funkciji traženja novog ponašanja koje bi dovelo do aloadaptacije.
Nepromjenjiva situacija: raspoloženje je u funkciji restrukturiranja referentnog okvira.
Prvenstveno neadekvatni osjećaji imaju tendenciju pretvoriti se u raspoloženje.
I ugodni osjećaji mogu postati raspoloženja. Radi se o asimilaciji važnog događaja koji
visoku vrijednost pojedinca afirmira u njegov referentni okvir. (npr. ako osvojiš milijun
dolara…).